Professional Documents
Culture Documents
Novi Zivot - Orhan Pamuk PDF
Novi Zivot - Orhan Pamuk PDF
NOVI IVOT
I drugi su sluali iste bajke, ali nisu doivjeli nite slino.
NOVALIS
1
Nakon tri autobusa, ljetnih kia koje nisu prestajale padati i dva
grada, stigli smo u Gudul. Za sobom smo ostavili blatnjavi autobusni
kolodvor i uspinjali se prema uskim nogostupima u trgovakom
sreditu gradia. Pogledao sam u nebo i vidio neto udno; platneni
transparent pozivao je djecu na ljetni teaj uenja Kurana. U izlogu
poslovnice Sport Toto i dravne tvrtke Tekel, jedinog distributera
duhanskih i alkoholnih proizvoda u zemlji, tri preparirana takora
kesila su se meu raznobojnim bocama likera. Fotografije na vratima
ljekarne podsjeale su na letke kakve nakon politikih ubojstava na
sprovodima, za reverom nose oaloeni. Na njima bi ispod
fotografije pokojnika, koji su Danan podsjeali na dobrostojee
likove iz domaih filmova, pisali datum te godina roenja i smrti. Uli
smo u jednu trgovinu u kojoj si kupili plastini kofer i najlonske
koulje, nadajui se da emo u njima izgledati poput dvoje
respektabilnih distributera. Uz uske nogostupe, preko kojih smo se
uspinjali do hotela, stabla kestena bila su iznenaujue pravilno
poredana. U sjeni jednog od nalazio se natpis: Suneenje na
tradicionalan nain, ne laserom.
Kada ga je proitala, Danan je rekla: Oekuju nas. U depu
sam pripremio vjenani list Alija i Efsun Kare, no recepcionar s
hitlerovskim briima u hotelu Srea samo ga je letimino pogledao.
Jeste li i vi doli na konvenciju? pitao je. Svi su na otvaranju
u zgradi srednje kole. Imate li jo kakvu prtljagu osim te torbe?
Nai koferi izgorjeli su zajedno s autobusom i ostalim
putnicima, rekao sam. Gdje se nalazi srednja kola?
Naravno, zna se dogoditi da autobus izgori, g. Ali, rekao je
recepcionar. Djeak e vam pokazati gdje se nalazi kola. S
djeakom koji nas je vodio, Danan je razgovarala ljupkim glasom,
kakav nije koristila kada bi se meni obraala. Zar ti te crne naoale
ne zatamnjuju svijet? pitala ga je Danan. Ne, jer ja sam Michael
Jackson, odgovorio je djeak. to ti majka kae na to? pitala je
Danan. Isplela ti je krasan prsluk. To se nje ne tie! rekao je
djeak.
Prije nego to smo stigli do Srednje kole Kenan Evren, ije je
ime bilo istaknuto na svjetlucavom neonskom natpisu kao da je rije o
jednom od nonih klubova na Bejogluu, od Michaela Jacksona doznali
smo sljedee stvari: pohaao je esti razred, njegov otac radio je u
kinu kojim je upravljao vlasnik hotela, ali sada je radio na konvenciji.
Cijeli je gradi imao posla oko konvencije, a neki ljudi protivili su se
svemu tome zato to je naelnik rekao: Neu dopustiti sramoenje
gradia u kojem sam ja naelnik.
Meu izlocima u srednjoj koli vidjeli smo stroj koji skriva
vrijeme, arobno staklo koje crno-bijelim televizorima daje boju, prvu
tursku napravu za detektiranje svinjetine, bezmirisni losion za njegu
lica poslije brijanja, kare koje lako i jednostavno izrezuju kupone iz
novina, pe koja se automatski upali im vlasnik ue u kuu i sat na
navijanje koji jednim potezom prua suvremeno, ekonomino rjeenje
za problem vezan uz minarete, mujezine, zvunike, islamizaciju i
pozapadnjaavanja. Na mehanizam uobiajenog sata s kukavicom
umjesto ptice postavljene su dvije figure; u vrijeme namaza siuni
imam ukazao bi se na prvome katu, koji je izgledao poput balkona na
minaretu i tri puta rekao: Bog je velik! a minijaturni gospodin bez
brkova i s kravatom svaki puni sat pojavio bi se na balkonu na
drugom katu i rekao: Srea to sam Turin, Turin, Turin. Kada
smo vidjeli napravu koja je bila verzija tamne komore, poeli smo
sumnjati u tvrdnju da su svi ti izumi djelo srednjokolaca iz regije.
Oevi, strievi i uitelji, koji su etali meu mnotvom, sigurno su
imali svoje prste u tome. Stotine malih zrcala bila su poredana jedno
nasuprot drugom u prostoru izmeu naplatka i automobilske gume,
stvarajui tako svojevrstan labirint. U jednom trenutku svjetlost i slika
ule bi u taj labirint od zrcala pa kada se poklopcem zatvori otvor i
tako sprijei dotok nove svjetlosti, ranije zarobljena slika prisiljena je
reflektirati se unedogled. Ako kasnije u bilo, kojem trenutku
podignete poklopac i prislonite oko na otvor, moete vidjeti sliku koja
je zarobljena u komori; na primjer javor, goropadnog uitelja koji ee
izlobom, debelog distributera hladnjaka, pritavog uenika, vr
ispunjen ajranom, inovnika iz gruntovnice koji pije limunadu iz ae,
portret generala Kenana Evrena, bezubog podvornika koji se smijei
u napravu, sumnjivog mukarca, vlastito oko ili lijepu i znatieljnu
Danan ija koa se sjajila unato svom putu koji smo prevalili.
Na izlobi smo osim onoga to se moglo vidjeti u toj napravi,
vidjeli i druge stvari; ovjek koji je na sebi imao bijelu koulju, kravatu
i karirani sako drao je govor. Veina ljudi bila je podijeljena u grupe
te su paljivo promatrali jedni druge i nas. Crvenokosa djevojica s
vrpcom u kosi, stajala je uz skute svoje krupne majke s maramom na
glavi i u sebi ponavlja pjesmicu koju e uskoro recitirati. Danan mi je
prila. Na sebi je imala svjetlozelenu suknju s otisnutim uzorkom,
domaeg proizvoaa Sumerbanka, koju smo bili kupili u
Kastamonuur Anele, zna da sam je jako volio. Popili smo ajran te
sneno i odsutno promatrali pranjavu, poslijepodnevnu svjetlost u
kantini. Prizor koji smo vidjeli bio je sainjen od svojevrsnog ivotnog
znanja i glazbe postojanja. Tada smo ugledali jedan televizor te mu se
pribliili kako bismo shvatili o emu je tono rije.
Ovaj televizor doprinos je dr. Narina, rekao je mukarac s
leptir-manom. Je li on bio mason? U jednim sam novinama bio
proitao da masoni obino nose leptir-mane. S kime se imam ast
upoznati? pitao je, paljivo promatrajui moje elo. Moda je razlog
tome bio taj to se suzdravao gledati u Danan dulje nego u mene.
Ali i Efsun Kara, rekao sam.
Vrlo ste mladi. To to meu svim ovim ogorenim
distributerima ima i tako mladih ljudi, ulijeva nadu.
I ba kada sam poelio izustiti: Mi ovdje ne predstavljamo
mladost, ve jedan nov ivot, krupni gospodin, koji je bio dovoljno
simpatian da ga srednjokolka na ulici pita koliko je sati, rekao je:
Nismo ogoreni, naa vjera je snana.
Tako smo se i mi prikljuili mnotvu. Djevojica s vrpcom u kosi
izrecitirala je pjesmu, mumljajui pritom poput ljetnog povjetarca.
Mladi koji je bio dovoljno zgodan da igra ulogu pjesnika u domaem
filmu govorio je o svojoj regiji, pedantno poput kakva vojnika.
Spomenuo je selduke minarete, rode, elektrinu centralu u
izgradnji i mlijeko koje daju njihove krave. Dok su uenici govorili o
svojim izlocima koji su se nalazili na stolovima u kantini, njihovi
oevi i uitelji dolazili su do njih i s ponosom nas gledali. Upoznali
smo i ostale sudionike konvencije koji su u rukama drali ae
ispunjene ajranom i limunadom, sudarali se s njima u prolazu i
rukovali. Osjetio sam jedva primjetan miris alkohola te sapuna za
brijanje OPA i pitao se odakle dopire. Pogledali smo televizor dr.
Narina. Njega se najvie spominjalo, no on nije bio ovdje.
Kada se smrailo, izali smo iz zgrade srednje kole i krenuli
prema restoranu. Mukarci su hodali sprijeda, ene straga. Mrane
ulice Gudula odisale su osjeajem preutnog neprijateljstva.
Promatrali su nas kroz vrata brijanica i trgovina koje su i dalje radile,
iz kafia u kojem je gorio televizor i iza prozora zgrade gradske
uprave kroz koji je dopiralo svjetlo. Jedna od roda koju je zgodni
uenik bio spomenuo, s tornja na trgu gledala je kako ulazimo u
restoran. Je li nas gledala sa zanimanjem ili je njezin pogled bio
neprijateljski?
Taj restoran bio je simpatino mjesto s akvarijem i lonanicama
na ijim su zidovima visjele fotografije turskih velikana, povijesne
podmornice koja je asno potonula, nogometaa nepravilnih glava,
slike ljubiastih smokava i marelica utih poput slame. Kada su ga
ispunili distributeri u pratnji svojih supruga, srednjokolci, njihovi
uitelji i svi oni kojima smo bili dragi, osjeao sam se kao da se ve
mjesecima pripremam za tu veer i prieljkujem biti okruen takvim
mnotvom. Pio sam sa svima, ali na koncu sam popio vie od svih.
Dok sam sjedio za stolom s ostalim mukarcima, koji su sjedali pored
mene i ustajali, te kuckao svoju au s rakijom o njihove, s puno ara
govorio sam o izgubljenoj ivotnoj asti i stvarima koje su nestale.
Temu nisam naeo ja, nego oni: potpuno sam se sloio s prijateljski
raspoloenim mukarcem koji je iz depa izvadio pil igraih karata, s
ponosom pokazao da je kralja pretvorio u ejha a deka u
sljedbenika i zatim dugo objanjavao zato se za dva i pol milijuna
stolova u sto sedamdeset tisua kafia diljem nae zemlje moraju
dijeliti upravo takve karte. Obojica smo se zaudili. Nada je te veeri
bila prisutna meu nama u nekom obliku, no je li taj oblik bio
aneoski? Rekli su da je nada oblik svjetlosti, da se svaki put kada
uzdahnemo i izdahnemo smanjimo te da iz zemlje iskopamo ono to
smo u nju zakopali. Netko od njih pokazao je fotografiju pei, a netko
drugi bicikla koji savreno odgovara naoj veliini. Mukarac s leptir-
manom izvadio je boicu s nekom tekuinom i rekao da je koristi
umjesto zubne paste. Starcu bez zuba bilo je ao to ne moe piti, ali
nam je prepriao svoj san: "Rekao nam je da nas ne mogu slomiti ako
budemo neustraivi. Tko je to on? Zato nije doao dr. Narin? On
zna tajnu stvari koju uvaju prave stvari. Zato nije ovdje? Da je dr.
Narin imao priliku vidjeti ovog mladia punog vjere, volio bi ga kao
svoga sina, rekao je netko. iji je to glas bio? Prije nego to sam
stigao okrenuti glavu, nestao je. Psst, nemojte tako nepromiljeno
spominjati dr. Narina, rekli su mu. Kada se sutra na televizoru
pojavi aneo, bit e problema! Rekli su i da je naelnik kriv za sav taj
strah, ali i da on nije izriito protiv njih. I najbogatiji ovjek u
Turskoj, Vehbi Ko, mogao bi doi ovamo na na poziv. On je najvei
distributer, rekao je netko. Sjeam se da sam se s nekim poljubio te
da su me, nakon to sam im objasnio sve o televizorima u
autobusima, bojama i vremenu, izgrlili te mi estitali na mladosti i
iskrenosti. Na novi televizor presudit e onima koji nas ele stjerati
u stupicu. Novi ekran znai novi ivot, rekao je simpatini vlasnik
poslovnice Tekel. Ljudi su sjedali pored mene i ustajali. I ja sam sjeo
pored nekog drugog mukarca, ustao i govorio o nesreama, knjizi,
spokoju i onom posebnom trenutku. Osjetio sam da sam pretjerao
kada sam rekao: Ljubav. Ustao sam i pogledao Danan. Sjedila je
meu uiteljima i njihovim suprugama koji su je paljivo promatrali.
Sjeo sam i rekao: Vrijeme je nesrea. Upravo zbog nesree smo sada
ovdje, na ovome svijetu. Pozvali su poljoprivrednika u konoj jakni i
rekli mi da sluam to e rei. Laskate mi, rekao je uspuhujui se
poput starca iako nije bio previe star te iz depa izvadio svoj skromni
izum. Bio je to depni sat koji sam od sebe stane kada osjeti da ste
sretni te tako vjeno produlji trenutak vae sree. Kada osjeti da niste
sretni, njegova mala i velika kazaljka panino ponu uriti, a vi se
tada zaudite kako vrijeme brzo prolazi i kako brige nestaju u tren
oka. Nou, dok spokojno spavate, taj sat koji je strpljivo kucao na
starevom dlanu, namjeta vrijeme pa ujutro ustajete kada i svi drugi,
kao da se nita nije dogodilo.
Vrijeme, rekao sam i na trenutak se zapiljio u ribe koje sporo
plivaju u akvariju. Neki mukarac priao mi je poput sjene i rekao:
Optuuju nas za omalovaavanje zapadnjake kulture, no dogaa se
upravo suprotno. Jeste li uli za preostale kriare koji ve stoljeima
ive u peinama u Ugrupu? Razgovarao sam s ribama i pitao se iji
je to glas. I prije nego to sam se okrenuo, nestao je. Prvo sam
pomislio da je to bila samo sjena, no kasnije sam osjetio i onaj straan
miris OPA sapuna za brijanje i prestraio se.
im sam sjeo na stolicu, stariji gospodin s velikim brkovima, koji
je oko prsta nervozno vrtio lanac privjeska za kljueve, pitao me tko
sam, kome sam dao glas, koji projekt mi se svidio i to u ujutro
odluiti. I dalje sam mislio na ribe i namjeravao ga ponuditi jo
jednom aom rakije. uo sam razne glasove. utio sam te kasnije
shvatio da pored mene stoji simpatini ovlateni zastupnik dravne
tvrtke Tekel. Rekao je da se vie nikoga ne boji, ak ni naelnika
kojem su smetala tri preparirana takora u izlogu poslovnice. Zato
dravna tvrtka Tekel dri monopol na prodaju alkohola u ovoj zemlji?
Sjetio sam se neega, uplaio se i rekao to to mi je palo na pamet.
Ako je ivot putovanje, ja ve est mjeseci putujem. Nauio sam
neke stvari, dopustite mi da vam kaem koje. Proitao sam knjigu,
izgubio sav svoj svijet i krenuo na put kako bih pronaao novi! to
sam naao? rekao sam. Anele, imao sam osjeaj da e im ti rei to
sam naao! Na trenutak sam zautio, razmislio i ne znajui to
govorim, rekao: Aneo. Kao da sam se prenuo iz sna, poeo sam te
traiti u mnotvu i sjetio se: Ljubav. Ondje, meu distributerima
hladnjaka i grijalica te njihovih supruga, meu mukarcima s leptir-
manama i njegovim kerima Danan je plesala s nekim visokim,
drskim srednjokolcem na zvuke glazbe koji su dopirali s nekog
nevidljivog radija, praena odmjerenim pogledima profesora i
senilnih staraca.
Sjeo sam na stolac i popuio cigaretu. Da sam tad barem znao
plesati... Ples kakav u filmovima pleu mladenci. Popio sam kavu. Svi
satovi, pa ak i onaj koji osjea sreu, sigurno su ili naprijed... Jo
jedna cigareta... Pljeskali su parovima koji su plesali... Jo kave...
Danan se vratila meu enski dio mnotva. Popio sam jo jednu
kavu...
Poput svih mukaraca iz gradia i distributera iz regije, uzeo
sam svoju izabranicu za ruku. Tko je onaj srednjokolac? Odakle te
poznaje? Roda nas promatra s kule na kojoj se smjestila, dok po
mraku eemo gradiem. Ba kad smo u hotelu, poput pravih
suprunika, od nonog uvara uzeli klju sobe broj 19, izmeu mene i
stuba odjednom se isprijeilo krupno, znojno tijelo mukarca koji je
djelovao kao da zna to radi i bio odluniji od ostalih te mi presjekao
put.
Cijenjeni gospodine Kara, rekao je. Ako imate trenutak...
Pomislio sam da je to policajac koji je primijetio da smo vjenani list
uzeli rtvi prometne nesree. Bismo li mogli malo porazgovarati?
pitao je. Djelovao je kao da sa mnom eli povesti jedan od onih
mukih razgovora. Kako li je Danan samo otmjeno izgledala u suknji
s otisnutim uzorkom dok se s kljuem sobe broj 19 u ruci udaljavala i
uspinjala stubama.
Nije bio iz Gudula, a ime sam mu zaboravio im ga je izgovorio.
Recimo da se zvao gospodin Sova zato to mi se obratio u taj kasni
sat, no mogue je i da mi je to palo napamet zato to se u predvorju
hotela nalazi kavez s kanarincem. Dok je kanarinac skakao gore dolje
po kavezu i icama g. Sova rekao je: Sada nas aste jelom i piem, ali
sutra e od nas traiti da glasamo. Jeste li razmiljali o tome? Cijelu
sam veer razgovarao s distributerima iz regije i cijele zemlje. Sutra
moe nastati velika strka pa elim da sada razmislite o tome. Jeste li
dobro razmislili? Kome ete dati svoj glas?
to vi mislite, kome bih ga trebao dati?
Sigurno ne dr. Narinu. Brate, vjeruj mi - obraam ti se s tom
rijeju - sve je to samo jedna velika nevolja. ine li aneli grene
stvari? Moemo li se uspjeno nositi s problemima s kojima se
susreemo? Vie ne moemo biti onakvu kakvi jesmo. ak si je i
slavni kolumnist Delal Salik oduzeo ivot nakon to je to shvatio.
Tekstove sada pie netko drugi. Pod svakim kamenom koji sada
podignete nalaze se oni, Amerikanci. Da, tuno je to smo shvatili da
vie ne moemo biti onakvi kakvi jesmo, no to zrelo shvaanje titi
nas od katastrofe. Nai sinovi i unuci ne razumiju, pa to? Civilizacije
se grade, ali i nestaju... Dok ih grade, i ti vjeruj da si na dobrom putu,
a kada ponu propadati, zgrabi oruje, poput kakva razmaena
djeteta. Koga e ubiti s obzirom na injenicu da cijela civilizacija
mijenja identitet? Kako e od anela napraviti sudionika u zloinu?
Naposljetku, tko je aneo? emu slui skupljanje starih pei,
kompasa, djejih asopisa i salveta? Zato misle da se aneo protivi
knjigama i tisku? Svi mi nastojimo ivjeti smislen ivot, ali u jednom
trenutku posustanemo. Tko meu nama moe biti ono to uistinu
jest? Koji to sretnik uje anelov apat? Sve to su spekulacije i
isprazne rijei za obmanu onih koji toga nisu svjesni. Stvari su
izmakle kontroli. Jeste li uli? Rekli su da e doi i Vehbi Ko? Vlasti
to nee dopustiti. Nastradat e i neduni. Sutra e pokazati kako radi
televizor dr. Narina. Zato on ima poseban tretman? Sve e nas
dovesti u nevolju. Kau da e ispriati priu vezanu uz Colu. To je
suludo. Nismo zbog toga doli.
Namjeravao mi je rei jo neke stvari, ali u taj prostor, koji ne
zasluuje da ga nazivamo predvorjem, uao je mukarac s crvenom
kravatom. To e se nastaviti cijelu veer, rekao je gospodin Sova i
nestao. Vidio sam kako, slijedei nekog drugog distributera, izlazi na
mrane ulice gradia Gudula.
Stube uz koje se uspela Danan nalazile su se preda mnom.
Osjetio sam neku vruinu, noge su mi se tresle. Nisam bio siguran je li
razlog rakija ili kava. Srce mi je snano tuklo, a na elu sam osjetio
kapi znoja. Nisam se uspeo stubama, nego sam otrao do telefona i
nazvao jedan broj. Linija je bila zauzeta. Ponovo sam nazvao i dobio
pogrean broj. Majko, nazvao sam te i rekao: enim se. Majko, uje
li me? Noas se enim. Zapravo, ve smo vjenani. Ona je gore u sobi
do koje vode stube. Oenio sam anela. Majko, nemoj plakati.
Obeavam, vratit u se kui. Nemoj plakati. Vrati u se kui s
anelom pod rukom.
Kako to da prije nisam bio primijetio zrcalo iza krletke s
kanarincem? Bilo mi je udno vidjeti ga dok sam se uspinjao stubama.
Danan je otvorila vrata sobe broj 19, doekala me s cigaretom u
ruci te zatim otila do prozora i promatrala gradski trg. Sama soba
izgledala je poput privatnog sefa koji je netko otvorio samo za nas.
Bila je tiha, topla i poluzamraena. U noj su se nalazila dva kreveta
smjetena jedan do drugoga.
Sumorna svjetla gradia dopirala su kroz otvoreni prozor i
obasjavala jednu stranu Dananinog vrata i kose, a ljutiti i nestrpljivi
dim cigarete - moda mi se to samo uinilo - izlazio je njezinih usta,
koja nisam mogao vidjeti, i uzdizao se prema nesretnoj tami koju su
na nebu, godinama diui, stvorili besani i nespokojni spavai te
preminuli stanovnici Gudula.
uli smo pijanca kako se smije u prizemlju. Netko je tresnuo
vratima - moda neki od distributera. Vidio sam Danan kako iskusno
baca neugaenu cigaretu kroz prozor i poput djeteta promatra njezin
naranasti vrh kako se okree u zraku dok pada na zemlju. Doao
sam do prozora i pogledao ulicu i trg, no nisam vidio nita. Poslije
smo oboje dugo promatrali stvari koje su se vidjele kroz prozor, kao
da je rije o koricama neke nove knjige.
I ti si puno popila, zar ne? pitao sam.
Da, jesam, odgovorila je Danan ljubazno.
Gdje zavrava?
Misli na cestu? pitala je Danan veselo i prstom pokazala
cestu koja se protezala od trga, do groblja i poslije do autobusnog
terminala.
to misli, gdje e sve ovo zavriti?
Ne znam, ali elim ii do kraja, rekla je Danan. Nije li to
bolje nego da samo sjedimo i ekamo?
Uskoro emo ostati bez novca, rekao sam.
Tamne rubove ceste koju je maloprije pokazala prstom,
osvijetlila su snana svjetla automobila, koji je doao na trg i stao na
prazno mjesto.
Nikada neemo stii onamo, rekao sam.
Popio si vie od mene, rekla je Danan.
Neki mukarac izaao je iz automobila, zakljuao ga i krenuo
prema nama, no nije nas primijetio. Zgazio je opuak koji je Danan
bacila kroz prozor, kao da je rije o neijem ivotu koji bezobzirno
unitava, i uao u hotel Srea.
Uslijedila je dugotrajna tiina; inilo se kao da je gradi posve
pust. Na trenutak se zauo lave pasa u nekoj udaljenoj etvrti i zatim
se ponovo nije ulo nita. S vremena na vrijeme u kronjama javora i
kestena, koji su rasli na neosvijetljenom dijelu trga, lie bi beumno
zaplesalo na neprimjetnom povjetarcu. Dugo smo stajali pored
prozora i poput djece eljne zabave, gledali kroz prozor. Pamenje
kao da se igralo sa mnom. Osjeao sam kako sekunde prolaze, ali kao
da nisam znao to se zbiva.
Znatno kasnije Danan je rekla: Ne, nemoj me dirati. Nikada
prije nisam bila s mukarcem.
Kao to ponekad biva i u stvarnom ivotu, a ne samo kada se
prisjeamo prolosti, na trenutak sam pomislio da su situacija koju
sam doivio i gradi Gudul, koji sam vidio kroz prozor, samo plod
moje mate. Moda Gudul koji sam vidio pred sobom i nije bio
stvaran gradi, nego samo slika gradia na potanskoj marki iz serije
Domovina, koju je izdala dravna potanska uprava. Ba kao i gradii
na markama, trg u Gudulu izgledao je kao uspomena, a ne kao mjesto
na kojem se moete proetati, kupiti cigarete i razgledavati pranjave
izloge.
Ovo je grad iz mate, sazdan je od uspomena, pomislio sam.
Znao sam da moje oi tragaju za nekim neizbrisivim vizualnim
ekvivalentom bolne uspomene zauvijek usaene u moje pamenje,
koja sama od sebe izranja iz nekog dubokog mjesta. Pogledom sam
preao preko tamnog prostora u podnoju drvea pored trga,
traktorskih blatobrana koje je obasjavala neka nejasna svjetlost, slabo
vidljivih slova na ljekarni i banci, lea nekog starca i pojedinih
prozora... Kasnije sam poput kakvog znatieljnika koji ne pokuava
otkriti gdje se nalazi trg s fotografije, nego mjesto s kojeg je snimljena
fotografija, poeo zamiljati da izvana vidim sebe kako gledam kroz
prozor drugog kata hotela. Kao u uvodnim kadrovima stranih
filmova koje smo gledali u autobusima, u kojima se prvo pojavi cijeli
grad, zatim neka gradska etvrt pa dvorite i naposljetku prozor, dok
sam gledao kroz prozor tog dalekog i zabaenog hotela, a ti u haljini
koja se odmah zapraila, umorna leala na krevetu pored prozora, u
glavi sam prvo vidio cijelu zemlju, zatim sav put koji smo prevalili pa
cijeli gradi, trg, hotel, prozor i naposljetku nas dvoje. Svi gradovi,
sela, filmovi, benzinske postaje i ljudi koje sam zamiljao i djelomino
ih se sjeao kao da su se stopili s bolju i enjom koju sam osjeao
duboko u sebi, no nisam bio siguran je li tuga s gradova, tronih
stvari i putnika prela na mene ili sam pak ja po cijeloj zemlji i karti
irio tugu koju sam nosio u srcu.
Ljubiasta tapeta koje je poinjala kod rubova prozora podsjetila
me na kartu. Na elektrinoj grijalici pisalo je ime tvrtke Vezuv, s ijim
sam se regionalnim distributerom te veeri upoznao. Slavina na
suprotnom zidu kapala je. Vrata ormara nisu bila zatvorena do kraja
pa su se u zrcalu na vratima odraavali noni ormari smjeten
izmeu dva kreveta i mala svjetiljka, ija je slabana svjetlost padala
na Danan, koja je u haljini ispruena spavala na ljubiastom
pokrivau s uzorkom lia. Njezina kestenjasta kosa poprimila je
crvenkastu nijansu. Kako to prije nisam bio primijetio?
Pomislio sam kako jo puno toga nisam primijetio. Um mi je
svijetlio poput nonih restorana u koje bismo tijekom nonih
putovanja ulazili i jeli juhu, nakon to bismo se iskrcali iz autobusa, i
bio sam posve zbunjen. Umorne misli prolazile su kroz zbunjeni um,
mijenjajui brzinu i uspuhujui se kao utvarni i sneni kamioni pored
restorana na krianjima. uo sam djevojku iz svojih snova kako die
dok spava odmah iza mojih lea i sanja nekog drugog mukarca.
Legni pored nje i zagrli je! Nakon sveg vremena koje ste proveli
zajedno, vaa tijela ele jedno drugo! Tko je taj dr. Narin? Nisam vie
mogao izdrati pa sam se okrenuo. Dok sam gledao noge svoje
ljepotice, sjetio sam se da mi vani, u nonoj tiini spletkare iza lea i
ekaju me. Noni leptir posve je polako doleprao kroz tu tiinu i
kruio oko arulje na stupu uline rasvjete, prosipajui prah sa svojih
krila uz puno boli. Ljubi je dugo, sve dok vaa tijela ne proguta
plamen strasti. ujem li ja to neku glazbu ili to samo moj um na
zahtjev sluatelja reproducira pjesmu Noni zov? Mnogi mladi
mukarci u mojim godinama, ija seksualna strast nije utaena, dobro
znaju da noni zov nije nita drugo doli odlazak u mranu uliicu,
tuno zavijanje s dva ili tri sebi slina bijednika, meusobno psovanje,
priprema za izradu bombe kojom ete jedni druge dii u zrak i -
anele, moda e ti to razumjeti - ogovaranja onih koji su osmislili
meunarodnu urotu koja nas je osudila na bijedan ivot. Mislim da se
takvo ogovaranje naziva povijest.
Pola sata, odnosno etrdeset i pet minuta promatrao sam
Danan kako spava. Dobro, moda je to trajalo najvie sat vremena.
Poslije sam otvorio vrata, izaao iz sobe, zakljuao vrata i klju
spremio u dep. Danan je ostala u sobi, a ja sam bio odbijen i
prognan. Vratit u se im popuim cigaretu i zagrliti je. Napit u se na
nekom otvorenom mjestu, skupiti hrabrost, vratiti se i zagrliti je.
Spletkari u noi zaskoili su me na stubama. Znai, vi ste Ali
Kara. estitam, uspjeli ste doi ovamo, a tako ste mladi, rekao je
jedan od njih Ako nam se pridruite, rei emo vam to e se
dogoditi sutra kada nastane strka, rekao je drugi razbojnik, koji je
bio otprilike iste visine i nosio otprilike istu usku kravatu i crni sako.
U rukama su drali cigarete, koje su izgledale kao cijevi pitolja
s crvenim vrhom uperenim u moje elo, i provokativno se smjekali.
Ne elimo vas prestraiti, ve upozoriti, dodao je prvi od njih.
Shvatio sam da se usred noi spremaju obmanuti nove ljude.
Izali smo na ulicu koju roda vie nije promatrala i proli pored
izloga s raznobojnim bocama i prepariranim takorima. Uli smo u
stranju ulicu i nakon samo nekoliko koraka doekao nas je miris
rakije i gostionice. Nakon to smo sjeli za stol na kojem se nalazio
prljav plastificirani stolnjak i urno ispili po dvije ae rakije, kao da je
rije o lijeku, doznao sam neke nove stvari o svojim prijateljima, srei
i ivotu.
Prvo mi se obratio gospodin Sitki, distributer piva iz Sejdiehira.
Rekao mi je da izmeu njegova posla i uvjerenja nema nikakve
nedosljednosti, jer ako malo bolje razmislimo, moemo doi do
zakljuka da pivo zapravo i nije alkoholno pie kakvo je rakija.
Naruio je bocu piva Efes, i dok ga je ulijevao u au objasnio mi da
mjehurii u njoj nisu nita drugo nego ugljini dioksid. Moda ba
zato to se bavio distribucijom ivaih maina, moj drugi prijatelj nije
previe mario za osjetljivost i uznemirenost. Poput snenih i pijanih
vozaa kamiona, koji usred noi slijepo hrle ka pokvarenim
stupovima elektrine rasvjete, pohrlio je u bit ivota.
Spokoj je bio ondje, u tom mirnom gradiu i maloj gostionici, u
sreditu ivota, za stolom za kojim smo nas trojica vjernih prijatelja
pili. Kada smo razmislili o svemu to nam se u prolosti dogodilo i
svemu to nas sutra eka, bili smo svjesni vrijednosti tog jedinstvenog
trenutka koji se nalazio izmeu nae slavodobitne prolosti te strane
i bijedne budunosti. Zakleli smo se da emo jedni drugima uvijek
govoriti istinu, izgrlili se, izljubili, i suznih oiju smijali. Okrenuli smo
se prema sumanutim distributerima i mnotvu otroumnih
pripadnika subverzivnih organizacija u gostionici te nazdravili u
njihovu ast. To je bio ivot u svom svome sjaju, nije bio na nekom
drugom mjestu, nije bio u raju, ni u paklu, ve tamo u tom trenutku.
Koji bi luak rekao da nismo u pravu? Koja bi nam budala to
zamjerila? Tko bi nas to mogao nazvati jadnim bijednicima? Nismo
eznuli za ivotom u Istanbulu, New Yorku i Parizu. Neka zadre sve
svoje salone, dolare, nebodere, avione, radio i tv prijemnike - i mi
smo imali svoj televizor - i arene novine. Imali smo neto to oni
nisu; srce. Pogledaj kako svjetlost ivota polako ulazi u moje srce.
Anele, sjeam se da sam se u jednom trenutku pribrao i pitao
se zato svi to ne mogu uiniti. Ako je tako lako popiti lijek za sreu,
zato ga svi ne popiju. ovjek s pseudonimom Ali Kara, koji je u
drutvu svojih bliskih prijatelja iz gostionice izaao u ljetnu no, pita:
"emu sva ta bol, tuga i bijeda? Na drugom katu hotela Srea gorjelo
je svjetlo pod kojim je Dananina kosa izgledala crveno.
Sjeam se da smo kasnije ustro raspravljali o republici,
Atatrku i javnim biljezima. Uli smo u zgradu opine i otili u ured
gospodina naelnika koji me poljubio u elo; i on je bio jedan od nas.
Rekao je da je iz Ankare poslana direktiva i da sutra nikome od nas
nee pasti ni dlaka s glave. Izdvojio me od ostalih, rekao da ima
povjerenja u mene te da, ako elim, mogu proitati slubenu
obavijest, netom otisnutu na posve novom stroju za umnoavanje, na
kojoj se boja jo nije bila osuila.
Cijenjeni stanovnici Gudula, uglednici, brao, sestre, majke,
oevi i uenici medrese Imam Hatip! ini se da su neke od osoba
koje su juer dole u na gradi zaboravile da su ovdje gosti! to to
oni ele? Zar ele pljuvati po svemu to je sveto u naem gradiu koji
je ve stotinama godina odan svojim damijama, blagdanima, vjeri,
Proroku, ejhovima i Atatrkovu kipu. Ne, mi neemo piti vino i ne
moete nas natjerati da pijemo Coca Colu. Ne klanjamo se vragu i
Americi, nego Alahu. Zato se u naem spokojnom gradiu sakupljaju
osvjedoeni nitkovi i kopije Mary i Alija koji nastoje omalovaiti naeg
marala Fevzija akmaka, meu kojima je bio i cionistiki agent Maks
Rulo? Tko je aneo? Tko je dovoljno drzak da anela prikae na
televiziji? Zar emo mirno promatrati kako drsko vrijeaju Haci
Rodu, koja ve dvadeset godina titi na gradi, i pripadnike
vatrogasne postrojbe? Zar je Atatrk radi toga otjerao Grke? Ako tim
drznicima, koji su zaboravili da su ovdje gosti, ne pokaemo gdje im
je mjesto i ne odrimo lekciju, kako emo sutra jedni drugima moi
pogledati u oi? U jedanaest sati okupit emo se na Vatrogasnom
trgu. Radije emo mrijeti, no ivjeti bez asti!
Ponovo sam proitao obavijest. Bih li, itajui je zdesna nalijevo
ili tako da zdruim velika slova, bio itao neku drugu obavijest? Ne.
Gospodin naelnik rekao je da vatrogasna vozila od jutra crpe vodu iz
potoka Gudula. Iako postoji samo mala vjerojatnost da e stvari sutra
izmaknuti kontroli, poari bi se mogli proiriti, a razjarenu masu
vodeni mlaz na toj vruini moda uope nee omesti. Gradonaelnik
je primirio nae ljude, rekavi da surauju s opinskim uredom, te da
u trenutku kada izbiju neredi na scenu stupa jedinica andarmerije
smjetena u okrunom sreditu. Vidjet emo tko e arati po
reklamama za sapune i plakatima sa enskim likom na zidu, jednom
kada se situacija smiri, a s lica provokatora i neprijatelja republike i
naeg naroda, padnu maske. Da vidimo tko e tada pijan izai iz
krojanice i na pasja kola psovati naelnika i rodu, rekao je naelnik.
Tada su odluili da smjeli mladi, kao to sam ja, mora vidjeti
krojanicu. Nakon to mi je naelnik dao da proitam kontraproglas
koji su napisala dva uitelja koja su bili tajni lanovi Odbora za
promociju suvremene civilizacije, rekao je podvorniku da me odvede
u krojanicu.
Gospodin naelnik sve nas prisiljava da radimo
prekovremeno, rekao mi je podvornik Hasan kada smo izali na
ulicu. Pod okriljem noi dva policajca u civilu u tiini su skidali
platneni transparent na kojem je bio oglaen teaj uenja Kurana.
Sluimo dravi i narodu.
Meu tkaninama, ivaim strojevima i zrcalima u krojanici,
nalazio se drven stoli na kojem je bio smjeten televizor, a ispod
njega videoureaj. Dva mladia tek neznatno starija od mene stajala
su iza televizora i radili na njemu s odvijaima i icama u rukama.
Mukarac koji je sjedio u ljubiastom naslonjau u kutu te
istovremeno promatrao svoj odraz u velikom zrcalu preko puta,
odmjerio me i pogledao podvornika Hasana, kao da eli neto pitati.
Poslao ga je gospodin naelnik. Brigu o njemu povjerio je
vama, rekao je striko Hasan.
ovjek u ljubiastom naslonjau bio je isti onaj ovjek koji je
uao u hotel netom nakon to je zgazio Dananinu cigaretu. Ljubazno
se nasmijeio i rekao mi da sjednem. Pola sata kasnije ispruio je ruku
i ukljuio video.
Na ekranu televizora pojavio se ekran, a u tom drugom ekranu
mogao se vidjeti jo jedan tv ekran. Odjednom sam ugledao plavu
svjetlost koja me podsjetila na smrt, ali smrt je u tome trenutku
sigurno bila negdje daleko. To plavo svjetlo neko vrijeme besciljno je
lutalo beskrajnom pustopoljinom kroz koju smo bili proli autobusom.
Zatim sam vidio zoru kako rudi; zoru poput onih s fotografija na
kalendarima. Moda su to bili i prizori raanja svijeta. Bilo je
prekrasno napiti se u nepoznatom gradiu, sjediti u nekoj krojanici u
drutvu prijatelja koje sam tek upoznao te, ne razmiljajui o smislu
ivota, gledati razotkrivanje njegove tajne na ekranu, dok moja draga
spava u hotelskoj sobi. Zato ovjek razmilja koristei rijei, a pati s
pomou prizora? elim! rekao sam sebi u bradu, ali nisam znao to
to elim. Kasnije se na ekranu pojavila bijela svjetlost, koju su dvojica
mladia zauzeta radom na televizoru moda primijetila zbog odsjaja
na mome licu. Okrenuli su televizor prema sebi i ukljuili zvuk. U
tome je trenutku svjetlost poprimila aneoski oblik.
Vrlo sam daleko, rekao je neki glas. Toliko daleko, da se u
svakom trenutku nalazim meu vama. Sluajte me sada u zvuku glasa
koji ujete u sebi. Pomiite usne kao da pomiete moje.
Mumljao sam poput nesretnog glumca iji se glas koristi za
sinkronizaciju i zvuao pritom kao da pokuavam prisvojiti loe
prevedene rijei koje je izgovorila neka druga osoba.
Nee moi podnijeti vrijeme koje prolazi dok Danan spava, a
jutro se blii, rekao sam tim glasom. Pa ipak, ako stisnem zube,
moda i izdrim.
Nakon toga uslijedila je tiina i kao da sam na ekranu televizora
vidio ono to mi se motalo po glavi te sam pomislio da nije vano jesu
li mi oi sklopljene ili otvorene jer su prizori u mome umu i vanjskom
svijetu identini. Odjednom sam ponovo progovorio:
Bog je stvorio svijet u trenutku kad je poelio vidjeti odraz
svojih beskrajnih atributa. Tako su nastali mjesec, iji nas sjaj nou
plai u umi, prizori jutra u pustopoljini, sjajnog nebeskog svoda i
netaknute rijeke koja oplahuju stjenovite obale, koje esto imamo
priliku vidjeti na televiziji i u uvodnim scenama filmova. Na
mranome nebu mjesec je tada bio posve sam, poput usamljenog
televizora u dnevnoj sobi, koji se nakon to struja ponovno doe upali
i sam sebi prikazuje svijet dok cijela obitelj vrsto spava. Mjesec i sve
te druge kreacije postojale su jo i tada, ali nije bilo nikoga tko bi ih
mogao gledati. Stvari tada nisu imale duu, izgledale su kao da se
odraavaju u neuglaanom zrcalu. Znate o emu je rije, dugo ste to
promatrali. Sada jo jednom pogledajte taj svijet bez due i neka vam
taj prizor poslui kao pouka.
Upravo u tom trenutku eksplodirat e bomba, rekao je jedan
od dvojice mladia koji je u ruci drao builicu. Iz razgovora koji je
uslijedio shvatio sam da su u televizor postavili bombu. Je li mogue
da sam pogreno shvatio? Ne, nisam; bila je to neka vrsta vizualne
bombe koja e eksplodirati u trenutku kada se na ekranu pojavi
zasljepljujua aneoska svjetlost. Znao sam da sam ih dobro shvatio
zato to sam se s osjeajem krivnje zanimao za tehnike detalje
vezane uz tu vizualnu bombu. S druge strane, mislio sam da
jednostavno mora biti tako. inilo se da e bomba eksplodirati
blago i toplo, kao da je rije o prometnoj nesrei. Dok distributeri na
jutarnjem sastanku budu zadubljeno promatrali prizore na ekranu i
raspravljali o stvarima, svjetlosti i vremenu, vrijeme koje se stotinama
godina akumuliralo u tom mnotvu gladnom ivota, borbe i urote
najednom e se proiriti velikom brzinom i sve zamrznuti. Tada sam
shvatio kako ne elim umrijeti od sranog udara ili u eksploziji
bombe, nego u prometnoj nesrei. Moda zato to sam mislio da e
mi se u tom trenutku ukazati aneo i na uho mi apnuti tajnu ivota.
Anele, kada?
Na ekranu sam i dalje vidio neke prizore. Nisam sa sigurnou
mogao rei je li rije o nekoj bezbojnoj svjetlosti ili anelu. Prizori koji
uslijede nakon eksplozije bombe, slini su prizorima ivota poslije
smrti. Bio sam vrlo uzbuen to koristim tu jedinstvenu priliku te sam
u jednom trenutku shvatio da sinkroniziram prizore na ekranu.
Nisam znao ponavljam li tue rijei ili je li to bio bratski trenutak,
slian onome kada se dvije due nau na onome svijetu.
Kada je Bog udahnuo duu svijetu, Adamovo oko ga je
promatralo. Tada smo vidjeli stvari kao to ih vide djeca i onakvima
kakve uistinu jesu, a ne kao da su odraz u neuglaanom ogledalu.
Tada smo bili vesela djeca koja imenuju ono to vide i vide ono to
imenuju! Neko davno vrijeme je bilo vrijeme, nesrea je bila nesrea,
a ivot samo ivot. To je bilo vrijeme iskrene sree, no vraga je to
inilo nesretnim pa je iskovao Veliku urotu. Jedan od sluga Velike
urote bio je i ovjek prezimena Gutenberg. Njega i njegove imitatore
nazivali su tiskarima. Umnaao je rijei brzinom kojom marljive ruke,
strpljivi prsti i pedantna olovka nisu uspijevali pa su se one posvuda
razasule, poput staklenih perli koje su se otrgnule s niti. Poput
gladnih i pomahnitalih ohara rijei i tekstovi napali su naa vrata,
omote sapuna i pakete jaja. Tako su rijei i stvari, koje su neko davno
bile nerazdvojne, jedne drugima okrenule lea. Kada su nas obasjane
mjeseinom pitali to su vrijeme, ivot, tuga, sudbina i bol, poput
studenta koji no prije ispita provodi uei gradivo napamet, pobrkali
smo sve odgovore, iako smo ih neko davno nosili u svojim srcima.
Jedna budala rekla je da je vrijeme buka. Neki drugi nesretnik rekao
je da je nesrea sudbina. Netko trei rekao je da je ivot knjiga. Kao
to vidite, zbunjeno smo ekali da nam aneo na uho apne tone
odgovore, rekli smo jedni drugima.
Gospodine Ali, vjerujete li u Boga? pitao je mukarac koji je
sjedio u ljubiastom naslonjau i prekinuo na razgovor.
Neko sam vrijeme razmiljao.
Moj Bog{4} eka me u hotelskoj sobi, rekao sam.
Bog je ljubav svih nas, idi k njemu, rekao je. Ujutro otii na
brijanje u brijanicu Venera.
Izaao sam u toplu ljetnu veer Bomba je opsjena, ba kao i
prometna nesrea; nikad se ne zna kada emo se s njom susresti,
rekao sam sebi. Bilo je oito da smo samo bijedni gubitnici koji su
izgubili u igri na sreu, koju nazivamo povijest, a sada smo jo i u ime
Boga, povijesti i knjige stoljeima namjeravali bombardirati jedni
druge i dizati u nebesa svoja tijela i due, postavljajui bombe u
vreice s bombonima, primjerke Kurana i mjenjake kutije, kako
bismo jedni druge uvjerili da smo barem u neemu uspjeli pobijediti.
Dok sam razmiljao kako to i nije neto loe, odjednom sam ugledao
svjetlo u Dananinoj sobi.
Uao sam u hotel i uspeo se do sobe. Majko, jako sam pijan.
Legao sam pored Danan, i zaspao, mislei da je grlim.
Ujutro sam se probudio i dugo promatrao Danan kako spava.
Na licu su joj se oitovali i zabrinutost i pozornost koje bi joj krasili
lice dok smo sa sjedala u autobusima gledali filmove; podigla je svoje
kestenjaste obrve kao da se u snu priprema na neki zapanjujui
prizor. Slavina na slivniku je i dalje kapala. Snop pranjave svjetlosti
dopirao je izmeu zastora i postao boje meda kada je obasjao
Dananine noge, a ona je promrmljala neto kao da postavlja pitanje.
Lagano se okrenula u krevetu, a ja sam izaao iz sobe.
Na putu do brijanice Venera, osjeao sam jutarnju svjeinu na
svome elu i ondje vidio ovjeka kojeg sam sino upoznao. Lice mu je
bilo prekriveno pjenom za brijanje. im sam sjeo kako bih priekao
da doem na red, preplaio sam se prepoznavi miris. Pogledi su nam
se sreli u ogledalu pa smo se nasmijeili jedan drugome. Naravno, taj
nas je ovjek trebao odvesti dr. Narinu
8
Jedne sam veeri toliko jako poelio uti taj apat da sam ugasio
televizor i tiho uzeo knjigu koja se nalazila tik do kreveta, pritom ne
probudivi suprugu koja je rano zaspala. Sjeo sam za stol za kojim
smo uvijek veerali i gledali televiziju, te sam iznova poeo itati
voen jednom novom eljom. Tako sam se sjetio da sam je prvi put
proitao u sobi u kojoj sada spava moja ki. Toliko sam jako elio da
ista svjetlost iz knjige okupa moje lice, da je matanje o novome
svijetu u meni oivjelo. Osjetio sam neko pomicanje i uurbanost koji
e mi otkriti tajnu apta to vodi u srce knjige.
Kao i one veeri kada sam je prvi put proitao, naao sam se na
ulici. U jesenjoj veeri mrane ulice bile su mokre, a na nogostupima
tek pokoji prolaznik na povratku kui. Kada sam doao na trg kod
postaje u Erenkoju, ugledao sam dobro mi znane izloge malih
trgovina mjeovitom robom, otrcane kamione, stari plastificirani
stolnjak koji je vlasnik voarnice rasprostro kako bi prekrio sanduke s
naranama i jabukama na nogostupu, plavu svjetlost to je dopirala iz
mesnice i veliku staru grijalicu u ljekarni. Sve je bilo na svome mjestu.
Nekoliko je mladia gledalo televiziju u kafiu u kojem sam se
tijekom studentskih dana viao s prijateljima iz etvrti. Hodao sam
ulicom i kroz poluotvorene zastore u dnevnim sobama obitelji koje jo
nisu bile zaspale vidio kako svijetlost s tv ekrana, koja je bila as
plava, as zelena a potom crvena, obasjava emprese, mokre stupove
uline rasvjete i metalne ograde balkona.
Hodao sam tako, promatrajui svjetlost tv ekrana kroz
poluotvorene zastore, zaustavio se pred zgradom u kojoj je ivio
striko Rifki, i dugo gledao u prozor na drugom katu. Na trenutak sam
se osjetio slobodno, kao kad bih se s Danan na nasumce odabranom
mjestu iskrcao iz autobusa u koji smo se nasumce bili ukrcali. Kroz
razmaknute zastore mogao sam vidjeti sobu koju je obasjavala
svjetlost s televizora, ali ne i udovicu strike Rifkija koju sam mogao
zamisliti kako sjedi u naslonjau. Ovisno o prizoru na ekranu, soba je
na trenutke bila arko crvena, a na trenutke obasjana utom bojom
smrti. Pomislio sam da tajna knjige i ivota poiva ondje, u toj sobi.
Odluno sam se popeo na zid koji je odvajao nogostup od
dvorita zgrade. Ugledao sam glavu tete Ratibe i televizor koji je
gledala. Sjedila je napola okrenuta prema naslonjau pokojnog
supruga te je, ba kao to bi to inila moja majka, pognula glavu, ali
za razliku od nje nije plela, ve puila. Dugo sam je gledao i sjetio se
dvojice koji su se prije mene uspeli na taj zidi kako bi provirili kroz
prozor njihova stana.
Pritisnuo sam jednu od tipki na ulazu u zgradu: Rifki Hat.
Ubrzo nakon toga prozor na drugome katu otvorio se, ena je
provirila i pitala:
Tko je?
Teta Ratibe, ja sam, rekao sam i povukao se nekoliko koraka
unatrag, prema mjestu koje je osvjetljavala ulina svjetiljka, kako bi
me mogla vidjeti.
Osman, sin gospodina Akifa, eljezniara.
Osmane! rekla je, pritisnula tipku i otvorila ulazna vrata. Sa
smijekom me doekala i poljubila u obraze. Hajde, spusti glavu,
rekla je te mi je, nakon to sam se sagnuo, s previe ara pomirisala
kosu i poljubila me, ba kao to je to inila dok sam bio dijete.
Ta gesta me podsjetila na tugu koju je itavog ivota dijelila sa
strikom Rifkijem; nisu imali djece, a kasnije sam se sjetio da se, otkako
je prije sedam godina umrla moja majka, nitko prema meni nije
ponaao kao da sam dijete. Najednom sam se osjetio toliko spokojno
da sam joj poelio rei neto prije nego to me ita pita.
Teta Ratibe, hodao sam ulicom, vidio svjetlo i poelio vas doi
pozdraviti, iako je ovako kasno.
Ba dobro da si doao, rekla je. Sjedni ovamo, pred televizor.
Nou ne mogu spavati pa gledam ovo. Vidi li ovu enu za pisaim
strojem? Prava je zmija. Loe stvari zadesile su naeg junaka,
policajca. Ovi ljudi ele dii u zrak itav grad... Jesi li za aj?
Meutim nije odmah otila kuhati aj. Neko smo vrijeme
zajedno gledali televiziju. Vidi ovu besramnicu, rekla je i pokazala
ameriku ljepoticu u crvenoj odjei na ekranu. Ljepotica je svukla dio
odjee i dugo se ljubila s nekim mukarcem, a kasnije smo ih kroz
oblak dima, koji smo teta Ratibe i ja proizveli, promatrali kako vode
ljubav. U trenutku je nestala s ekrana, kao i brojni automobili,
mostovi, pitolji, noi, policajci i druge ljepotice. Nisam se sjeao
jesmo li Danan i ja zajedno gledali taj film, ali osjeao sam da me
sjeanja na sve filmove koje smo zajedno pogledali bole.
Kada je teta Ratibe otila u kuhinju po aj, shvatio sam da u toj
kui moram nai ono to e mi pomoi da otkrijem tajnu knjige i svog
tunog ivota, kako bih se spasio od boli i malo odahnuo. Je li
kanarinac koji je drijemao u krletci u kutu bio isti onaj kanarinac koji
je nervozno skakao gore dolje dok me u djetinjstvu striko Rifki
zabavljao u toj sobi ili je novi, kupljen nakon to su prvi i drugi
uginuli? I stare, paljivo uokvirene slike vagona i lokomotiva nalazile
su se na svome mjestu na zidu, no kako sam ih u djetinjstvu uvijek
viao na radosnom dnevnom svijetlu dok sam sluao ale strike
Rifkija i trudio se rijeiti njegove zagonetke, rastuio sam se kada sam
na svjetlosti to je dopirala s televizora vidio da su ova umorna, stara
prometala, od kojih je veina izala iz uporabe, zaboravljena i da se
na njima skupila praina. U jednoj polovici komode s vitrinom nalazio
se komplet aica za liker i pola boce likera od maline, a pored njih,
izmeu eljezniarskih odlija i upaljaa u obliku lokomotive, aparat
za ponitavanje karata strike Rifkija, koji bi izvadio i dao mi da se
igram, dok sam bio dijete i kada bismo mu otac i ja doli u posjet.
Kada sam u zrcalu iza minijaturnih vagona, pepeljare od imitacije
kristala i rasporeda vonje vlakova starih dvadeset i pet godina vidio
da se u drugom dijelu komode nalazi tridesetak knjiga, srce mi je
poelo glasno tui.
Pomislio sam kako su to sigurno knjige koje je striko Rifki itao
dok je pisao Novi ivot. Uzbuenje me posve obuzelo, kao da sam
nakon svih tih godina i putovanja autobusom uspio nai neki
konkretan Dananin trag.
Dok smo ispijali aj i gledali televiziju teta Ratibe pitala je za
moju ker, a kasnije i kakva je moja supruga osoba. Promrmljao sam
neto, osjeajui krivnju zbog toga to je nismo bili pozvali na
vjenanje, rekao joj da je moja supruga zapravo ki jedne obitelji koja
ivi u naoj ulici i tada se sjetio da sam djevojku koja e mi kasnije
postati supruga prvi put ugledao u vrijeme kada sam prvi put itao
knjigu. to je bila vea sluajnost? To to sam tu tunu djevojku, koja
e mi kasnije postati supruga, ugledao onog dana kada sam prvi put
itao knjigu ili to to sam se sjetio te sluajnosti i godinama nakon
vjenanja otkrio skrivenu geometriju svog ivota, sjedei u naslonjau
strike Rifkija? Ona je tada bila ki obitelji koja se doselila u prazan
stan u zgradi prekoputa nae. Viao sam ih kako veeraju pod
svjetlou jake, gole arulje i gledaju televiziju. Sjetio sam se da sam
pomislio kako djevojka ima smeu kosu i kako je tv ekran zelene boje.
Dok sam uranjao u slatku zbunjenost vezanu uz pamenje,
sluajnost i ivot, teta Ratibe i ja smo razgovarali o traevima u naoj
etvrti, novootvorenoj mesnici, mome brijau, starim kinima i
prijatelju koji je preuzeo oevu prodavaonicu cipela, razvio je u
tvornicu i odselio iz etvrti nakon to se obogatio. Na razgovor o
tome kako je ivot istroen prekidala je povremena utnja, a tv ekran
obilovao je prizorima pucnjave, vike, strastvenog voenja ljubavi,
ruenja aviona, eksplozija tankera s benzinom, koji su redom
poruivali da je bez obzira na sve, unitavanje nuno, no nismo mislili
da se to odnosi na nas.
U sitne sate, kada je cviljenje, zapomaganje i smrtne hropce
zamijenio obrazovni film o crvenim i crnim rakovima na Boinom
otoku u Indijskom oceanu, u maniri otroumnog detektiva paljivo
sam priao temi, kreui se postrance poput opreznog raka na
ekranu.
Skupio sam hrabrost i rekao: U dobra stara vremena sve je bilo
lijepo.
ivot je lijep ako si mlad, rekla je teta Ratibe. Meutim nije
mogla rei nita lijepo o mladosti koju je provela sa strikom Rifkijem -
moda zato to sam joj postavljao pitanja vezana uz djeje prie, duh
ljudi koji rade za eljeznicu, tekstove i stripove strike Rifkija.
Tvoj striko Rifki pokvario nam je mladost svojim hobijem,
pisanjem i crtanjem.
Prvih je godina, zapravo, dobro prihvaala to to suprug pie za
asopis eljeznica, zato to se na taj nain spaavao od dugih
putovanja na koja odlaze inspektori, a ona ne bi morala danima kod
kue ekati da se vrati. U jednom trenutku odluio je na zadnjim
stranicama asopisa nacrtati strip za djecu djelatnika eljeznice, kako
bi ih uvjerio da je upravo eljeznica ono to e spasiti nau zemlju.
Neka djeca su stvarno voljela taj strip, zar ne? pitala je teta Ratibe i
prvi put se nasmijeila pa sam joj rekao kako sam oboavao itati te
pustolovine i kako napamet znam cijeli serijal Pertev i Peter.
Ali trebao je ostati na tome, prekinula me. Nije sve to trebao
tako ozbiljno shvatiti. Mislila je da je njezin suprug pogrijeio u
trenutku kada je strip doivio poprilian uspjeh, prihvativi lukavu
ponudu izdavake kue Babiali i odluivi izdavati poseban strip.
Radio je danonono. Premoren bi se vraao iz inspekcija ili posla u
upravi, odmah zatim bi sjedao za stol i radio do jutra.
Ti stripovi su u poetku bili itani, no nedugo nakon poetnog
uspjeha izgubili su na popularnosti zbog stripova u kojima se svi
Kanovi, Karaoglani, Hakani i ostali turski ratnici bore s Bizantincima.
Pertev i Peter su neko vrijeme bili popularni pa smo neto i zaradili,
meutim pravo bogatstvo zaradio je onaj lopov, izdava, rekla je teta
Ratibe. Isti taj lopov elio je da se striko Rifki ostavi pria u kojima se
turska djeca u Americi igraju kauboja i eljezniara te da crta junake
poput Kanova, Karaoglana i Hakana koji su u to vrijeme bili vrlo
popularni. "Neu nacrtati strip u kojem se barem jednom ne
pojavljuje vlak, rekao je striko Rifki. Tako je prekinuo odnos sa
svojim nevjernim izdavaem. Neko je vrijeme crtao stripove kod
kue, traio drugog izdavaa, ali je kasnije odustao zbog nedostatka
interesa.
Gdje se nalaze te neobjavljene pustolovine? pitao sam,
razgledavajui sobu.
Nije odgovorila. Gledala je teak put napaene enke crnog
raka koja mora proi cijeli otok kako bi izlegla oploena jajaca u
prikladnom trenutku tijekom plime.
Sve sam ih bacila, rekla je. Pune ormare slika, asopisa,
kaubojskih avantura, knjiga o Amerikancima i kaubojima, filmske
asopise iz kojih je kopirao odjeu, sve one Perteve i Petere i ne znam
to sve jo ne... On nije volio mene, nego njih, rekla je.
Striko Rifki je jako volio djecu.
Da, volio je djecu. Bio je dobar ovjek, volio je sve. Ima li danas
takvih ljudi?
Nakratko je zaplakala, moda zato to je osjeala krivnju to je
rekla neto loe o pokojnome suprugu. Dok je gledala kako nekoliko
mladih rakova na tv ekranu, izbjegavi snane valove i galebove
uspijeva stii do obale, obrisala je oi i nos rupiem koji se u trenutku
samo stvorio u njezinoj ruci.
U tome je trenutku oprezni detektiv rekao: Striko Rifki je
napisao i Novi ivot, knjigu za odrasle, no ini se da ju je objavio pod
drugim imenom.
Gdje si to uo? prekinula me. Takva knjiga ne postoji.
Pogledala me, srdito zapalila cigaretu, snano otpuhnula dim i
ljutita sjedila u tiini pa je detektiv u meni mogao samo zautjeti.
Jedno vrijeme uope nismo razgovarali, no svejedno nisam
mogao ustati i otii. ekao sam da se neto dogodi i nadao se da e mi
se konano ukazati skrivena geometrija ivota.
Kada je obrazovni film zavrio, tjeio sam se milju da je puno
gore biti rak nego ovjek. Teta Ratibe naglo je i odluno ustala, uzela
me za ruku i povukla prema komodi. Pogledaj, rekla je. Upalila je
visoku stolnu lampu, a na zidu sam ugledao uokvirenu fotografiju.
Na stubama ispred eljeznikog kolodvora na Hajdar Pai
etrdesetak mukaraca u jednakim sakoima, hlaama te s jednakim
kravatama, od kojih je veina imala i iste brkove, gledalo je u kameru
i smjekalo se. eljezniki inspektori, rekla je teta Ratibe. Vjerovali
su da e se ova zemlja razviti s pomou eljeznice. Prstom je
pokazala jednog od njih i rekla: Rifki.
Izgledao je kao to sam ga u djetinjstvu zapamtio i ba kao to
sam ga tijekom svih ovih godina zamiljao. Bio je natprosjeno visok,
mrav, zgodan i pomalo tuan, ali i sretan to se nalazi meu ostalim
djelatnicima i to im slii. Lagano se smjekao.
Sluaj, ja nemam nikoga, rekla je teta Ratibe. Nisam ti mogla
doi na vjenanje pa uzmi barem ovo. U ruku mi je stavila srebrnu
posudu za slatkie. Prije neki dan sam vidjela tvoju enu i ki na
postaji. Kakva lijepa ena! Potuje li je?
Gledao sam posudu za slatkie u svojim rukama. Da sada kaem
da me progonio osjeaj krivnje i nedostatnosti, itatelj mi moda ne bi
povjerovao. Rei u samo da sam se sjeao, pritom ne znajui ega.
Cijela soba, ja i teta Ratibe, smanjeni, zaokrueni i istanjeni ogledali
smo se na povrini srebrne posude. Nije li arobno vidjeti svijet, kroz
logiku neke druge lee, a ne kroz kljuanice koje nazivamo oima?
Pametna djeca to intuitivno shvate, a pametni odrasli tome se smiju.
itatelju, jedna polovica moga uma je bila negdje drugdje, a druga je
razmiljala o neemu posve drugom. Je li se i vama to ikada dogodilo?
To je kao kad imate osjeaj da ete se neega sjetiti, i ba u trenutku
kada biste trebali shvatiti ega ste se to sjetili, iz nekog nepoznatog
razloga odgodite sjeanje.
Teta Ratibe, mogu li uzeti one knjige? pitao sam te sam,
zaboravivi zahvaliti, pokazao na knjige koje su se nalazile u drugom
dijelu komode.
to e s njima?
Proitat u ih, rekao sam. Nisam joj rekao: Ja sam ubojica,
nou ne mogu spavati, nego: Nou itam. Televizija mi umara oi,
ne mogu je gledati.
Dobro, uzmi, rekla je sumnjiavo. Ali kada ih proita, vrati
ih da komoda ne bude prazna. Pokojnik ih je stalno itao.
Nakon to sam u drutvu tete Ratibe pogledao film o
negativcima u gradu anela, Los Angelesu, bogataima ovisnim o
kokainu, nesretnoj mladoj glumici u usponu, kojoj prljavi trikovi nisu
strani, nadobudnim policajcima te lijepim enama i mukarcima koji u
trenutku odlue voditi ljubav, sretno i nevino poput rajske djece te
zatim jedni drugima iza lea govore grozne stvari, vratio sam se kui
u kasni sat, nosei veliku plastinu vreicu dupkom punu knjiga i
srebrnu posudu za slatkie na ijoj su se povrini odraavali svijet,
knjige, uline svjetiljke, stabla empresa s kojih je padalo lie, tamno
nebo, tuna veer, mokra ulica, moja ruka koja nosi vreicu i noga
koja se kree.
Knjige sam paljivo poredao na stol u dnevnoj sobi, za kojim
sam godinama tijekom fakultetskih dana pisao zadae, prvi put
proitao Novi ivot i koji se u vrijeme kada je majka bila zdrava
nalazio u stranjoj sobi. Poklopac srebrne posude za slatkie zaglavio
se i nije se mogao otvoriti pa sam i nju stavio pored knjiga, zapalio
cigaretu i s uitkom promatrao prizor. Bile su to trideset i tri knjige
meu kojima su bili prirunici; Poela sufizma, Djeja psihologija, Kratka
povijest svijeta, Veliki filozofi i veliki muenici, Ilustrirana sanjarica,
prijevodi Danteovih, Ibn Arabijevih i Rilkeovih dijela iz serijala
svjetskih klasika koje je objavljivalo Ministarstvo kulture i besplatno ih
dijelilo upravama i ministarstvima, antologije kao to su Najljepe
ljubavne pjesme i Pripovijetke iz domovine, primjerak Sherlocka
Holmesa, prijevodi djela Julesa Verna i Marka Twaina sa arenim
koricama te naslovi kao to su Kon-Tiki, I genijalci su bili djeca,
Posljednja postaja, Domae ptice, Odaj mi tajnu te Tisuu ijedna zagonetka.
Iste sam ih veeri poeo itati te sam nakon toga shvatio da su
posluile kao inspiracija za neke izraze, vizije i prizore iz Novog ivota
ili da su izravno preuzeti iz njih. Striko Rifki je iskoristio te knjige za
pisanje Novog ivota, s jednakom lakoom kao to je za svoje
ilustrirane djeje prie uzimao slike i sadraj stripova kao to su
Kapetan Miki, Pekos Bili i Usamljeni render.
Dat u nekoliko primjera:
Aneli nisu mogli shvatiti misterij nastanka vladara kojeg nazivamo
ovjek.
IBN A RABI, Dragulj poslanike mudrosti
Bili smo bliske due i suputnici, bili smo bezuvjetni saveznici.
NEATI AKKALEM, I genijalci su bili djeca
Jesmo li moda ovdje da kaemo: kua, most, izvor, vrata, vr, voka,
prozor - najvie: stup, toranj...ali da kaemo, shvati, o, da kaemo tako, kao
to stvari same nikad u sebi ne miljahu da jesu.
Ali u blizini nije bilo kua, niti se vidjelo ita osim ruevina. inilo se
kao da ove ruevine nije stvorilo vrijeme ve cijeli niz nesrea.
JULES VERNE, Bezimena obitelj
Zakoraio sam u dio ivota nakon kojeg oni koji se ele vratiti, ne
smiju nastaviti.
DANTE, Novi ivot
16
Iza kua
Svud je tmina
Dragi, treba meni
ivaa maina