Eisner Michael Alexander - Krizar

Na stranicama koje su pred vama nalazi se ispovijed

jednog vojnika Kristove vojske, Francisca de Montcade,
uz objanjenja i opaske poniznog sluge Bojeg, brata Lucasa
iz Santes Creusa, Franciscova ispovjednika izapisivaa njegovih rijei.
LJETA GOSPODNJEG 1275.
EMERAN OVJEK
DESETI DAN SRPNJA, LJETA GOSPODNJEG 1275.
Kia je malko popustila. Nagnuo sam se naprijed i pogledao kroz
prednji otvor na kolima. Ruiasto kamenje samostana sjajilo se u noi.
Siva maglica dizala se iz smrznute zemlje. Prola je pono.
Na sam ponovni susret ekao nekoliko sati. Zapravo sam ekao
nekoliko godina est godina samo to sam zamiljao da e okolnosti
nekako biti drukije.
Nosa je iziao pred koiju. Tek je nedavno bio primljen meu
sveenstvo, tjemena obrijana otrom britvom, tako da mu je taj goli dio
glave blistao na mjeseini.
Dobro doli u Poblet, ree.
Kako se zove, brate? upitah.
Silva, odvrati, brat Silva iz Cerdanvje.
Ja se predstavih i rekoh neka me odvede do elije Francisca de
Montcade. Bez rijei je oborio pogled.
Prevalio sam dalek put i bio sam razdraljiv i nestrpljiv. Jesi li me
razumio, brate Silva?
Jesam, brate Lucas, ree on, ali otac Adelmo odredio je da u kriarevoj
eliji nee biti posjeta.
U ruci drim pismo s peatom nadbiskupa Sancha iz Tarragone, rekoh.
Njime mi odreuje skrbnitvo nad Franciscom i zaduuje me za
istjerivanje avla.
Moda mogu pozvati oca Adelma, ree brat Silva, pa o tome moete
razgovarati s njim.
Ne, brate Silva, rekoh, sada u posjetiti Francisca.
Brat Silva nevoljko me uvede u crkvu. Osjeao sam dobro poznat miris
tamjana zornice, prve jutarnje molitve. Duboko udahnuh prodoran
miris probudio mi je osjetila. Za mene je to miris Boga, miris doma,
jedinog doma koji poznajem. Redovnici su se ve bili okupili i ekali su
opata kako bi poeli pjevati. Nekolicina ih je zijevala, mlai su djeaci
trljali oi kako bi iz njih odagnali san. Dok sam koraao sredinjim
prolazom, nije bilo redovnika koji se nije okrenuo i pogledao me. Jedan
od starijih pokuao im je privui pozornost zapoinjui dio liturgije, no
nitko se nije obazirao na njegov trud.
Kada sam doao do kamenog kria u podnoju podija, kleknuo sam i u
sebi se pomolio Sveta Marijo, blagoslovi me i uvaj me od zla. Molim te,
daj mi snage da ispunim svoju zadau. Prekriio sam se, ustao i s
bratom Silvom nastavio do jednih vrata u kutu, vrata kroz koja smo iz
crkve izili na nadsvoeni trijem. Zaobili smo taj samostanski trg,
proli pokraj nekoliko pisaih klupa meu stupovima. Redovnici su
svoje rukopise premjestili na kamenu klupu ispod prolaza kako bi
pergament zatitili od kie. Zamijetio sam krasopis, odlune poteze
pera, samouvjerene vijuge.
U kutu dvorita uli smo u kulu. Brat Silva zapalio je baklju i krenuo
spiralnim stubama. Ja sam poao za njim, nastojao odravati njegov
tempo, no mladi se ubrzo izgubio negdje iznad mene, a ono je jarko
svjetlo izblijedjelo, za sobom ostavljajui samo raspreno svjetlucanje,
potom i tamu.
Oprezno pipajui oko sebe, uspinjao sam se zavojitim stubama. Sandale
su se klizale po hladnom kamenu, a ravnoteu sam nastojao odravati
pridravanjem za usku ogradu. Korak, pa jo jedan, pa jo jedan, sve
dok nisam uhvatio odreeni ritam i ono snano udaranje u mojim
prsima tada se smirilo. Doao sam do vrha stubita, gdje me ekao brat
Silva. Ve sam bio odluio ukoriti ga zbog takve urbe, ali pozornost su
mi odvratila jedna vrata sa zasunom, na samo metardva od nas.
Jeste li spremni, brate Lucas? upita me.
Plamen mu je osvjetljavao jednu stranu lica bez brade, tjeskobnog,
napetog. Nakon samo trenutka neodlunosti, kratko sam kimnuo.
Soba je bila prazna i gola, osim drvenog kria na suprotnome zidu.
Svjetlo zvijezda ulazilo je kroz maleni prozor i eliju obasjavalo
nekakvim neobinim nadnaravnim svjetlucanjem. Igru svjetla na
kamenome podu prekidao je komad pljesnivog kruha prekriven
oharima. Negdje u sjeni tek se neznatno pomaknuo neki ljudski lik.
Beivotno je sjedio na hrpi slame. U trenutku kada sam stupio u eliju,
obavio me gadan smrad izmeta i znoja. Izvukavi je iz reverende, preko
usta sam stavio krpu. A tada se primakoh toj osobi kako bih je bolje
pogledao. Runi zglob bio je lancem privezan za eljezni prsten ugraen
u zid, a na sebi je imao nekakve dronjke koji su jedva prikrivali to
iscrpljeno tijelo. Smea mu je kosa u meuvremenu postala duga i
neukrotiva, brada posve zapetljana. Plave oi piljile su u prazno. Iako se
izvana toliko promijenio, prepoznao sam ga odmah.
Nije rekao ni rijei otkako je doao ovamo, ree brat Silva. Neki put u
snu neto promumlja, ali nijedna rije nije razgovijetna. Mnogi redovnici
dre da govori nekim tajnim avoljim jezikom. Pribojavaju se zlih
uroka.
I ja sam se bojao. Bojao sam se demona koji su obuzeli Francisca, bojao
se zastraujue moi avla koji moe tako posve obuzeti ovjeka kakav
je Francisco. U jednom sam trenutku ve zamalo instinktivno pobjegao.
vrsto stisnuvi kri koji mi je visio s vrata, davao sam sve od sebe kako
bih zatomio uasnutost koja se dizala iz eluca.
Sjeti se tko si. Sjeti se svoje zadae. Sjeti se svog poloaja.
Jo dva koraka u tamu i ispruio sam ruku prema tom duhu. Poloio
sam dlan na njegovo elo i polagano ga spustio obrazom, do brade.
Kada sam povukao ruku, prsti su mi bili prekriveni sluzi i prIjavtinom.
Nalet hladnog vjetra uao je kroz maleni prozor i naas mi sledio lice.
Zakoraivi unatrag, na ramenu sam osjetio ruku brata Silve.
On je jedan od izgubljenih sluajeva, ree brat Silva. Otac Adelmo
tjednima je pokuavao istjerati demone. Putao mu je krv, prio ga
vatrom, probijao mu kou, ak ga i ponovno krstio. Bez uspjeha.
Ja ispruih ruku prema lancu kojim je Francisco bio vezan za zid.
Pogledom sam ga pratio od zida do njegova zgloba, pokrivenog
osuenom krvlju.
inilo se da je bratu Silvi neugodno zbog toga to utim, da usto osjea
odreenu nelagodu zbog uvjeta u kojima dre Francisca.
Otac Adelmo odredio je da ga veu za zid. Za njegovo dobro, brate
Lucas.
Nisam rekao nita. Misli su mi ispunjavali vrtlozi uspomena na na
zajedniki ivot u Santes Creusu na velika samostanska vrata od
zahralog eljeza, na grimizno cvijee oko nakapnice, na hrastov stol za
kojim smo jeli u savrenoj tiini.
Ispustio sam lanac i uklonio kosu s Franciscova lica kako bih ga bolje
vidio. inilo mi se daje mnogo stariji od dvadeset sedam godina. U
njegovim plavim oima, oima mutna sjaja, nije bilo nikakva odraza. Iz
kutova oiju irile su se bore, tamni nabori koji su samotno vodili do
njegovih sljepooica, gdje su se gubili. Sive i tanke usne bile su blago
razmaknute, kao da apue neku uasno bolnu tajnu sa svojih
putovanja. Obrazi su mu bili upali, koa iznad brade blijeda i beskrvna.
Zalisci su neobuzdano rasli u stranu, prelazili preko lica, gdje su se
spajali s njegovom jakom eljusti, koja je iz brade provirivala poput
izlizanog kamena, neustraivog usred estoke oluje.
Francisco, ja sam, Lucas. Nekoliko sam ga puta zazvao po imenu. Nije
reagirao.
Brate Lucas, smrad je neizbjean, ree brat Silva. Otac Adelmo
redovnicima zabranjuje da ulaze bez njegova doputenja. Davali smo
sve od sebe kako bismo...
Ja samo uzdignuh ruku i brat Silva zauti. Ovamo nisam doao kako bih
sudio o njegovu dranju ili o postupcima drugih redovnika. Njegovo
brbljanje ometalo je moju koncentraciju dok sam pomno promatrao
Franciscovo lice, na njemu traio neki znak ivota, neki trag nae
prolosti koji bi bilo mogue prepoznati.
Nita nisam pronaao.
Brat Silva uto kihne. Ja mu pruih svoj rubac. Kada sam ga ponovno
pogledao, Francisco me promatrao. Pogledi su nam se na nekoliko
trenutaka susreli, a tada je on pogledao u stranu.
Dobro ste ga poznavali, brate Lucas? Bio mije prijatelj, rekoh.
Nekoliko sam puta duboko udahnuo. Ustajali i smrdljivi zrak u eliji
nije mi donio olakanje. Naprotiv, koljena su mi poela klecati.
Poeo sam se guiti. Okrenuvi se, iziao sam na hodnik. Brat Silva
iziao je za mnom, zatvarajui vrata. Je li vam dobro, brate Lucas? upita.
Ja se nagnuh naprijed i poloih dlanove na bedra, kako bih se lake
odrao na nogama.
Svijet se izokrenuo naglavce, brate Silva.
II.
SANTES CREUS
Francisca sam upoznao jedanaest godina ranije. U samostan u Santes
Creusu doao je koncem ljeta godine Gospodnje 1265. Imao je esnaest
godina, godinu vie od mene. Opat Pedro obavijestio nas je o njegovu
dolasku, jer je bila rije o sinu jednog velikog baruna, o Montcadi i
krvlju i imenom.
Plemii svoje prvoroene sinove katkada na odreeno razdoblje
najee tri godine alju u samostane kako bi stekli obrazovanje prije
nego to preuzmu obiteljski posjed. Cistercitski samostani u pravilu
zabranjuju nazonost takvih privremenih posjetitelja koji se nazivaju
oblatima. Put savrenstva put naeg Spasitelja zahtijeva potpunu
predanost, beskonanu odanost. Opati, meutim, imaju pravo dopustiti
iznimke. A Francisco je bio izniman sluaj.
Okrvavljenih prstiju i nepokolebljive vjere, prva cistercitska braa na
Iberskom poluotoku1 isklesala su prije vie od stotinu godina Boje
svetite u divljini Santes Creusa. Ali sama je vjera rijetko dovoljna.
Izgradnja i odravanje hramova posveenih promicanju i odraavanju
duhovne slave Kristova kraljevstva zahtijeva i svjetovnu novanu
pomo. A obitelj Montcada potpomagala je samostan od samog poetka.
Zahvaljujui toj rtvi, mnogi su lanovi obitelji osigurali mjesto u raju i
stekli vjeno poivalite u sklopu samostana.
Kako nitko ne bi zaboravio nae pokrovitelje, redovnici pokraj kripte
obitelji Montcada prolaze sedam puta na dan. Uklesana u kameni zid
neposredno desno od vrata koja vode u crkvu, ta kripta uva ostatke
Garsende de Provence i Guillema de Montcade, Francis1 Pirinejski
poluotok.
cove prabake i pradjeda. Za ivota, Guillem je bio najmoniji krunski
vazal. Predvodio je vojsku koja je ljeta Gospodnjeg 1229. od nevjernika
preuzela otok Majorcu.
U kraljevstvu Aragon nema ovjeka koji ne zna pojedinosti o
Guillemovu muenitvu. Obitelj je naruila skladanje pjesme koja e
slaviti Guillemova djela. Ja sam tu baladu nauio tijekom prve godine
novicijata. Stihove jo znam napamet. Jedan od Saracena Guillemu je u
slabine zario kolac. Dok mu je utroba visjela kroz rupu, Guillem je sa
svog konja i dalje usmjeravao kransku vojsku. Posljednji je put pao
nadomak ulaza u grad La Palmu.
Prije nego to je duu ispustio prema nebu, Guillem je zacijelo vidio
duha Bijelog Viteza svetog Jurja i osjetio predstojeu pobjedu. Bijeli je
Vitez na konju preao neprijateljske crte obrane, unijevi uasan strah u
srca nevjernika i odvraajui im pozornost, tako da su nai vojnici
uspjeli prijei gradske zidine. Kada su se nali u gradu, Kristovi su
vojnici nad stanovnicima proveli boansku odmazdu. Kau da je veina
muslimana, mukaraca, ena i djece, ubijena za manje od dva sata od
prodora u grad. To je bilo tako divljako krvoprolie da bi neki, da nije
bilo tog boanskog nadahnua, njegove plemenite ciljeve lako zamijenili
s avoljim nedjelima.
Ne treba ni naglaavati da su opat Pedro i svi pripadnici samostana
eljno iekivali dolazak Montcadina nasljednika. Opat je doveo slikare
iz barcelonskog ceha, kako bi obnovili proelje crkve i nekoliko dijelova
glavnog trijema, pa tako i Montcadinu kriptu s obiteljskim grbom,
crvenim titom sa sedam bezanata, bizantskih zlatnika.
Ja sam se molio u sebi, etao nadsvoenim sredinjim trijemom, kada
sam naiao na jednog majstora koji je popravljao izgled jednog zlatnog
lista na kripti.
Zato taj grb ima sedam zlatnika? upitah ga. Oduvijek mi se sviao
izgled i raspored elemenata na tom grbu, ali sam se pitao to znai tih
sedam novia.
Montcade su bogati, odgovori on, ne podiui pogled.
Da, znam, rekoh, ali zato ne tri bezanta, kao simbola Svetog Trojstva?
Vrlo su bogati, odgovori on.
I doista, Francisco je bio izniman sluaj.
Kada je mladi nasljednik konano doao, ja sam bio u opatovim
odajama, gdje sam upisivao brojke u samostanske knjige. To bih moda
trebao i objasniti. Svake dvije godine opat Pedro odabrao bi jednog
redovnika neuobiajenog potencijala koji bi sluio kao njegov osobni
pomonik. Bila je velika ast preuzeti tako odgovornu dunost, na koju
sam ja doao u svojoj trinaestoj godini. Na tom poloaju, prvi bih dio
poslijepodneva izmeu sekste i none provodio u opatovim odajama.
Pisao bih njegova pisma. Vodio zapisnik na vanim sastancima.
Podsjeao bih opata na dane posta prema liturgijskom kalendaru. Brojio
sam i razvrstavao novie u riznici nalik na hladan izvor vode koja mi
protjee kroz prste. To to me u dobi od petnaest godina ponovno
imenovao pomonikom, na jo dvije godine, ukazivalo je daje opat
Pedro prepoznao moju odanost i diskretnost. Opat Pedro esto bi mi
povjeravao svoje intimne misli u vezi s ostalim pripadnicima samostana.
Prema uputama, nosa je Francisca dopratio do opatovih odaja.
Ui, sine, rekao je opat Pedro Franciscu, koji, kako se inilo, nije bio
spreman samo tako prijei prag. Dobro doao u Santes Creus.
Bio je to prizor koji smo odigrali bezbroj puta. Doek novopridolih
lanova. Neki su bili visoki, neki niski, neki debeli, neki mravi. Ali
izraz bi uvijek bio jednak nadmono samozadovoljstvo, izotrena svijest
o svemu onome to su stekli roenjem, kao sinovi visokog plemstva. I
moda blago prijeziran osmijeh, kao odraz gorke nepravde koja im je
nanesena ako bi bila rije o drugoroenom ili treeroenom sinu koji bi
tako bio prisiljen zarediti se. Plemenite su obitelji takve sinove davale
Crkvi kako bi izbjegle dijeljenje oevine. Ostali sinovi u crkvi ne bi
naslijedili nikakvu zemlju, ali bi i dalje ivjeli dostojno plemenitom
podrijetlu i jo donosili duhovnu korist roditeljima.
Ustao sam u trenutku kada se Francisco poeo pribliavati. Odmah sam
uoio daje drukiji. Francisco se odsutno smijeio. To i nije bio pravi
osmijeh. Lijeva strana usta bila mu je uzdignuta, lijevo oko blago
nabrano. Druga je polovica njegova lica bila ozbiljna i sumorna, desno
oko kao da je bilo usmjereno prema unutra, na nekakvu osobnu bol. Taj
je raskorak Franciscovu izgledu pridavao nekakav duboko zamiljen,
ironian dojam, kao da ga vlastite patnje nekako zabavljaju.
Na trenutak se uinilo da je opat Pedro zaprepaten Franciscovim
dranjem. Pomno gaje promatrao jo cijelu minutu, prije negoli je
progovorio.
Zahvalan sam, ree na koncu opat, to je Gospodin naao za shodno
staviti te pod moju skrb. Ona neizreciva teina Franciscova pogleda bila
je, kako se inilo, usmjerena prema prozoru. Opat se pomakne ulijevo,
kako bi presreo taj nepomini pogled.
Kao to dobro zna, Francisco, nastavi opat, ovaj samostan postojanje
moe zahvaliti upravo velikodunosti tvoje obitelji. Montcade oduvijek
priznaju svetost rada cistercitskog reda.
Naa benediktinska braa i sestre, zapone opat Pedro uobiajeni govor
pridolicama, u posljednje su vrijeme skloni zlatu i srebru. A Krist je
ipak bio ovjek od kamena i drveta, Francisco. Cisterciti nastoje obnoviti
istou izvorne vizije svetog Benedikta. Naa benediktinska braa nose
crne habite. Mi nosimo neizbijeljene bijele odore simbol iste prirode
Kristove rijei i naeg poslanja. Naa su zdanja skromna i jednostavna.
Nema suvinih ukrasa koji bi nagrivali zidove i odvraali nam
pozornost od ivota posveenog molitvi i kontemplaciji. Klonimo se
pomodnih obojenih prozora u crkvama. Ako je Boje svjetlo savreno,
emu iskrivljavati te uzviene zrake?
Opat Pedro pun je nade pogledao tek pridolog mladia, no Francisco
nije imao namjeru odgovoriti. Nije bilo jasno je li Francisco uope sluao
opatov govor. inilo se da je njegov pogled usmjeren nekamo
neposredno iza opata Pedra. Opat u jednom trenutku pogleda iza sebe,
oito traei izvor Franciscova zanimanja.
Naa benediktinska braa, ree opat povienim glasom, u pokuaju da
privue Franciscovu pozornost, imaju kmetove koji im obrauju polja.
Braa iz Santes Creusa zemlju obrauju svojim rukama. Rukama se
sluimo poput tesara Krista u Galileji. Nismo zamijenili Pravilo svetog
Benedikta, koji je i dalje na vodi, na put do Svemogueg. elimo tek
reformirati neke od neumjerenih navika staroga Reda. Kamenom i
drvetom irimo Kristovo kraljevstvo i do najmranijih iberskih ravnica.
Francisco, vikao je sada opat Pedro, s obzirom na neuobiajenu i
privremenu narav tvog boravka ovdje, pripremio sam ti osobnu eliju.
Jednako tako, svaki e drugi dan biti izuzet od rada u poIju. A u
blagovaonici sam ti odredio mjesto meni zdesna, gdje se najprije
posluuje jelo. U dane posta moi e birati najsonije komade ribe.
Gospodine, izusti Francisco svoje prve rijei, je li Krist prihvaao
izuzea?
Kako, molim, Francisco? ree opat Pedro.
Je li Krist na Kriu imao nekakav poseban poloaj? upita Francisco.
Nije, ree opat. Na je Gospodin proivio neizrecive patnje.
U tom sluaju, ne bih rekao, ree Francisco, da jedan pripadnik obitelji
Montcada zasluuje drukiji odnos. Cijenim vau obzirnost, opate
Pedro, ali vie bih volio zauzeti prirodno mjesto meu ostalima u
spavaonici i obavljati dunosti koje se oekuju od svakog pripadnika
samostana.
Opat Pedro blijedo se osmjehivao. Sada je barem znao da ga je Francisco
sluao.
Bi li bio tako dobar, upita Francisco, pogledavi prema meni, da me
odvede u spavaonicu?
Unato poetnoj strci povezanoj s njegovim dolaskom, Francisco se
ubrzo krajnje neprimjetno uklopio u ivot u Santes Creusu. inilo se da
mu ritam samostanskog ivota posve odgovara. Za svih osam
svakodnevnih slubi molio je s izraenom predanou. I dok bi neki
redovnici samo mumljali rijei, osobito za vrijeme zornica u dva izjutra,
Francisco bi psalme uvijek izgovarao s osobitom izraajnou. Opat
Pedro jednom je rekao kako Franciscove molitve u sebi nose nekakvu
oajniku notu, kao da se mladi sveano i usrdno obraa Gospodinu ili
od njega trai neke neizrecivo vane informacije.
Nakon izlaska sunca Francisco bi zauzeo mjesto u polju, uz ostale
redovnike etiri sata na dan sa tihaom ili motikom u ruci. etiri sata
provedena u sijanju sjemena koje e, poput dobrih djela, donijeti stotinu
puta vie koristi. I dok bi se ostali katkada odmarali u hladu, Francisco
nije volio prekidati posao ak ni zbog vode, te je radio uz neuobiajeni
ar. Katkad, za vruih dana, svukao bi bijeli habit. Znoj bi mu blistao na
golim leima, a glatki se miii napinjali uz utu penicu.
Ostali su ga promatrali ispunjeni znatieljom. Tko je taj najplemenitiji od
svih plemia koji radi kao seljak i u tome jo, po svemu
sudei, uiva? Nekolicina mladia o tome se izrazila vrlo runo.
Sluajno sam uo kako Felipe Gonzalez u pitanje dovodi Franciscovo
plemenito podrijetlo.
Mogue je, rekao je Felipe, da mu je otac bio neki nadniar koji je zalutao
u baruniine odaje dok je njezin mu bio na putu.
S vremenom je, meutim, Franciscova energija, kako se inilo, zarazila i
ostalu brau. Na koncu smo se svi poeli povoditi za njegovim
primjerom. Nakon njegova prvog ljeta, samostan je zabiljeio rekordan
urod jema i penice.
Za razliku od veine pridolica, Francisco je na dolasku u Santes Creus
bio pismen. I tako se mogao sluiti pristojnom samostanskom zbirkom
knjiga. Za ona dva sata u knjinici nakon mise, Francisco bi zakopao
glavu u rukopis nekog nepoznatog kranskog sveca. Palac mu je
neprestano bio umrljan crnom tintom, od okretanja stranica. Bio je toliko
usredotoen da se inilo kako ne uje zvona za sekstu, tako da bi ga
knjiniar morao potapati po ramenu nakon stoje veina mladia ve
otila na podnevnu slubu.
Tijekom dana braa se pridravaju zabrane lakomislenog razgovora koja
je na snazi u naem redu. Kao to lijepo pie u poplavi rijei nee izbjei
grijeh. Svakog dana ta zabrana etvrt sata ne vrijedi. Redovnici i braa
laici okupljaju se u dnevnoj sobi i razgovaraju o emu poele. I svaki se
put okupljaju iste skupine. ini se da na tim skupovima prevladava
osjeaj za hijerarhiju. Redovnici su svjesni drutvenog poloaja obitelji
svakog od lanova, tako da se oni iz najvieg plemstva drue samo
meu sobom. Felipe Gonzalez okruio bi se pratnjom koja se sastojala
od etvorice redovnika, sinova najbogatijih i najmonijih obitelji u
Barceloni. Nazivali su se mladini lavovima. Felipeov je otac bio
kraljevski rizniar. Alfredo Marti predvodio je suparniku, ali i jednako
prestinu skupinu, iji su lanovi potekli iz sjevernih pokrajina. I druga
su braa oformila sline, iako manje uzviene skupine.
S obzirom na istaknuti status svoje obitelji, Francisco je dolaskom
zaprijetio naruavanjem ravnotee meu suprotstavljenim skupinama.
Svi smo s nestrpljenjem oekivali da vidimo hoe li se prikloniti
Felipeovoj ili Alfredovoj skupini. S obzirom na blisku povezanost
Montcada s Barcelonom, veina je brae drala da e Francisco biti
skloniji Felipeovoj kliki.
Felipe je Franciscu pristupio dva tjedna nakon njegova dolaska.
Francisco de Montcada, rekao je Felipe, pozivamo te da se pridrui
mladim lavovima.
Francisco je podigao pogled. Nasmijeio se Felipeu, poastio ga istim
onakvim ironinim izrazom kao opata Pedra. Dnevna je soba utihnula
jer su svi nazoni naulili ui kako bi uli Franciscov odgovor.
Hvala, Felipe, odgovorio je Francisco, to si me poastio takvim
pozivom. Ali vie mi se svia povjetarac na ovoj strani sobe.
S Felipeova lica povukao se i posljednji traak boje, eljust mu se
opustila, kao da je upravo doznao da mu obitelj vue podrijetlo od
kmetova. Bilo je to veliko ponienje za Felipea, koji je, kako se inilo,
dok se povlaio na suprotnu stranu, odmah poeo nekako epati.
Francisco je postao predmetom nebrojenih razgovora u sobi za dnevne
susrete, a svi meu njima nisu bili laskave prirode. Neki su drali da
Franciscovo odbijanje Felipea odraava duboko usaenu aroganciju.
Mogue je, uo sam jednog mladog lava, da mladi Montcada misli da je
iznad nas. Vidjet emo kako e se snalaziti sam sa sobom.
A Francisco se zapravo snaao vrlo dobro. S vremenom se kod veine
mladia pojavilo nevoljko potovanje, ak i divljenje, prema Franciscu i
njegovoj neovisnosti. Stvar nije bila samo u njegovu prezimenu, iako
neki nesumnjivo nisu bili u stanju gledati dalje od toga. U tom
samozatajnom osmijehu, u nagibu glave, boji glasa, Francisco je
pokazivao iznimno dostojanstvo, kraljevsku odliku koja gaje odvajala
od kolega tovie, ak i od nadreenih. inilo se da svi preutno
shvaaju daje Francisco drukiji, da e ga sudbina odvesti daleko iznad
spletki i sitniavih raspri katalonskog plemstva. Francisco nije ni
pokuavao stei naklonost opata ili se baviti makinacijama koje su
stvarale snane saveze meu obiteljima jo dugo poto su mladii otili
iz samostana, kako bi postajali prelatima ili barunima. inilo se da ga
nimalo ne zanima opatova velika pozornost i mar, da je imun na
laskanje ulizica meu redovnicima koji su eljeli stei naklonost jednog
Montcade. Opirao se lagodnoj budunosti prema kojoj gaje sve, kao u
kakvoj zavjeri, nedvosmisleno vodilo. Ukratko, bio je preodreden za
vee stvari. Za to, ili jednostavno za vee patnje.
Moje je prijateljstvo s Franciscom zapoelo u toj samostanskoj sobi za
druenje. Nisu se sva braa uklapala u klike koje bi se stvorile meu
redovnicima. Zbog ljubomore povezane s mojim poloajem opatova
pomonika ili zbog neobinih okolnosti u kojima sam se rodio, ostala su
me braa iskljuivala iz krugova u kojima su razgovarali.
Ovdje bi moda dobro dolo jo jedno malo objanjenje. Prije nego to
sam postao novakom, u samostanu sam bio sluga. Znate, meu nama
ivi i nekoliko ljudi iz tog kraja. Oni marljiviji meu njima stekli su
status laike brae. Cisterciti poniznost pokazuju upravo time to
redovnici braom smatraju i te neuke i priproste seljake. I premda laika
braa ne mogu sudjelovati u osam sluba Bojih, koje su Boje djelo,
opat Pedro doputa im da s redovnicima slave Misu. Oni koji nisu
prikladni za duhovnije pothvate, a meu njima su i ene, postaju
slugama i obavljaju najvei dio niih poslova u samostanu.
Moja je majka tako sluila u samostanu. U vrijeme mog dolaska na svijet
bilo joj je trinaest godina i nije imala mua. Trudnou je oito skrivala
pod vunenom kouljom. Rodivi dijete, ostavila gaje u staji i pobjegla.
Vie se nikada nije javila nikome u samostanu.
Openito se dralo da je moj otac bio Lucas Sierra de Manresa, mladi
redovnik koji je naglo i neoekivano napustio samostan nekoliko tjedana
prije nego to sam se rodio. Na temelju te pretpostavke, krstili su me
pod imenom Lucas de Santes Creus. Ali ja sam oduvijek nekako
sumnjao daje brat Sierra posluio kao dobrodola rtva i da je moj pravi
otac ovjek neusporedivo manje skromnog podrijetla, moda neki
velikodostojnik u posjetu ili ak biskup. Kako inae objasniti moj
neobino brz razvoj i zatitu koju mi je pruao opat Pedro?
Doista, drim da opat Pedro zna pravi identitet mog oca. Jednom mi je
rekao da imam crne oi kao otac.
Lucas Sierra imao je crne oi? upitao sam. Koji Lucas? upitao je on.
S obzirom na nesretne okolnosti u vezi s mojim roenjem, bio sam
prisiljen ivjeti s ostalim slugama, sve do dobi od devet godina.
Zanimljivo je, ini mi se, primijetiti da se meu slugama nikada nisam
osjeao kao kod kue i rekao bih da ni oni mene nisu gledali kao jednog
od svojih. inilo se da se ak i stariji sluge prema meni odnose s
odreenom distancom, prikladnom odnosu kakav bi, u tom sluaju,
trebalo imati prema osobi roenoj na vioj drutvenoj razini. Primjerice,
dok su sluge spavali uureni zajedno, na hrpi, bez reda, na kamenome
podu kuhinje, za mene su uvijek uvali posebno mjesto, ispod stola za
rezanje.
U kuhinji je bilo vrlo hladnih noi. Jo se sjeam kako sam se usred zime,
u potpunome mraku, budio bez pokrivaa. ekao sunce da nas malko
ugrije. Pokuavao dahom ugrijati promrzle prste. Iekivao komadie
kruha, ostatke s redovnikog stola, koji e samo djelomino ublaiti bol
u trbuhu.
Sve do jednog dana, kada se dogodilo udo. Na deveti roendan, opat
Pedro pozvao me da postanem novakom, prvim i jedinim mjetaninom
koji je postao punopravnim pripadnikom samostanskog reda. Opat
Pedro za sastanka u kapitulu predstavio me ostalim redovnicima.
Kleao sam uz iste one djeake kojima sam prethodne veeri posluivao
veeru. Smeu vunu svog novog habita na koi sam osjeao kao daje
rije o svili. Odora je bila kratko rabljena, a nosio ju je neki redovnik koji
je prethodnog mjeseca umro od bolesti. Ali s nama je bio tako kratko da
je odjea bila praktiki nova. Kako je prethodni vlasnik bio znatno stariji
od mene, habit je bio od veih. Pomno sam podvio rukave, kako bih
izbjegao rune nabore koje sam esto viao na habitima drugih
redovnika.
Nakon dnevnog itanja jednog poglavlja iz Pravila svetog Benedikta,
opat me predstavio mojim kolegama.
Danas izraavamo dobrodolicu Lucasu, rekao je, kao to bi otac
rairenih ruku doekao sina koji je zastranio i vratio se u okrilje obitelji.
Opat je moje primanje opisao kao in iskupljenja za grijehe prolosti i
simbol duha opratanja koji proima samostan. Ja sam bio zahvalan za
priliku zauzimanja, to sam znao, mjesta koje mi po svim pravima
pripada u konstelaciji Bojeg svijeta, i bio sam vrsto odluio dokazati
koliko je opatov postupak bio mudar.
Ali odlutao sam s teme. Ovaj e rukopis biti prikaz Franciscove due,
opis njegovih duhovnih borbi, ne prikaz dostignua jednog poniznog
sluge Bojeg, to jest mene. Moje prijateljstvo s Franciscom zapoelo je u
sobi za dnevno druenje. Vjerujem da je Francisco u mojem karakteru
prepoznao priroenu plemenitost i da je cijenio
moju sposobnost u voenju pronicavih razgovora. tovie, upravo je on
poticao nae rasprave. Sjeam se njegove prve opaske, ini mi se, brate
Lucas, da ti je habit malo prevelik. Potom se nasmijeio.
Ubrzo su one beskrajne i bolne minute u dnevnoj sobi prerasle u neto
posve drugo razdoblje kojem sam se radovao prigodu da razgovaram sa
svojim prijateljem, zapravo jedinim prijateljem. Osim opata Pedra,
mojeg dobroinitelja. Za Franciscove prve godine u samostanu, na se
odnos razvio tako da smo jedan prema drugome osjeali duboko
potovanje i meusobnu duhovnu povezanost. Jedina je smetnja bila
sklonost drugih lanova da se upleu u nae osobne razgovore.
Francisco bi katkada i nesvjesno na sudjelovanje pozivao drugu brau
koja ne bi bila povezana s odreenim klikama. Francisco bi katkada bio
poprilino naivan. Nekakvu nepromiljenu, usputnu opasku usmjerio bi
prema jednom od tih pojedinaca, koji bi se njegovih rijei uhvatio kao
daje rije o pozivu da ue u na krug. Naa mala skupina u dnevnoj je
sobi zacijelo izgledala kao vrlo aroliko drutvo.
Posve sluajno, Francisco je spavao na prostirci uz moju. Budui da smo
spavali jedan uz drugog, Francisco i ja naviknuli smo se na meusobnu
blizinu. Kada je Francisco te prve godine otiao proslaviti Uskrs s
obitelji, iznenadio sam se koliko sam osjeao njegovu odsutnost. Kada
bih se budio za zornicu, pogledao bih njegovu hladnu i ravno poloenu
vunenu deku i tek na trenutak osjetio osamljenost u golemom
samostanu.
Francisca je u samostanu najee krasio taj neizrecivi duh zbog kojega
je bio voa meu naim vrnjacima. Meutim, bilo je i mranih
razdoblja, za kojih se nikada ne bi smijeio i kada se inilo daje izgubljen
u nekom drugom svijetu. U tim fazama, oi kao da su mu bile okrenute
prema unutra, usredotoene ne znam na kakve sve zloduhe. Svi mladii
za takvih su epizoda osjeali njegovu odsutnost. A za mene je to bilo kao
daje sunce prestalo izlaziti.
Ne znam je li Francisco u tim fazama vie volio samou ili jednostavno
nije imao izbora. Tada bih ga bezuspjeno pokuavao uvui u razgovor
u dnevnoj sobi ili na trijemu s njim izmijeniti pogled. Kada me ne bi
ignorirao, bio bi hladan i dalek. I upravo kada bi mu moje prijateljstvo
bilo najpotrebnije, ostao bi uhvaen u zamci vlastite osamljenosti.
Isprva me takvo ponaanje silno pogaalo. Njegovo me hladno dranje
upravo vrijealo. No s vremenom sam uvidio da njegova mrzovolja
nema veze sa mnom da ga je obuzela neka via sila.
A koja je to bila sila? Tko se moe zagledati u ovjekovu duu i donijeti
takav sud, osim samoga Svevinjega? I uz to priznanje, ponizno u rei
da drim kako se Francisco muio ne bi li nekako izronio iz te tame koja
mu je obavila duu onoga dana kada mu je umro brat. Bila je to estoka
borba i u pojedinim se trenucima inilo daje gubi. Te su me Franciscove
epizode duboko uznemiravale, a mogle su potrajati i tjedan, katkada i
nekoliko tjedana. inilo se da samo nepotrebno pati. Za jednog od
dugotrajnijih razdoblja mraka, u kapeli sam tu temu potaknuo u
razgovoru s bratom Juanom. Nakon opata, brat Juan imao je najvii
poloaj u samostanu. Na tom je mjestu bio ve dvadeset pet godina, ali
na njemu e i ostati. Bio je iznimno taman i veina je ljudi potajno
sumnjala daje potekao iz muslimanske obitelji koja se obratila na
kranstvo kada je Toledo preotet iz nevjernikih ruku.
inilo se da brat Juan ima osobit, gotovo roditeljski odnos s Franciscom.
Francisco je za svog ispovjednika odabrao upravo brata Juana i o njemu
uvijek govorio s najdubljim potovanjem. U Franciscovim mranijim
razdobljima, brat Juan esto bi sjedio uz njega u tiini u kojoj smo
boravili na trijemu. Zajednica neizreene boli tako je opat Pedro
opisivao njihovu vezu.
Lucas, rekao je brat Juan, odgovarajui na moju zabrinutost, ne brini za
Francisca. Kada zima prijee u proljee, zlodusi e ga napustiti.
Osjetio sam neizmjerno olakanje i bratu Juanu zahvalio na toj spoznaji.
Ve kada sam bio na odlasku, tiho mi je rekao Lucas, jesi li primijetio da
opat Pedro sve vie vremena provodi sa slugama? Moda s njihovim
djevojkama?
Oklijevao sam, posve smeten pitanjem brata Juana. On je oborio pogled
prije nego to sam uspio odgovoriti.
Brat Juan imao je pravo u vezi s Franciscovim demonima. Tama bi
izgorjela sama od sebe. Oblak melankolije uvijek bi se uzdigao i
rasprio, a on bi mi se vratio. Odnosno, zauzeo svoje pravo mjesto u
samostanu.
Za svakog smo se obroka pridravali Pravila to je znailo da jedemo
bez rijei, usredotoeni na hranu, Boje darove i Njegovu rije, ono to bi
itao jedan od brae. Svatko od pedesetorice brae u Santes Creusu itao
bi tijekom godine jedan cijeli tjedan. Ja bih nekoliko dana prije poetka
te dunosti uvijek osjeao blagu napetost. Uasno je neugodno
pogrijeiti pred svima u dikciji ili izgovoru pred opatom i ostalom
braom. Vie od jedne pogreke i brat koji bi pogrijeio te bi veeri
osjetio otar udarac tapa na golim leima.
Francisco se mramornim stubama do propovjedaonice uspeo prve
nedjelje adventa. Izgovorio je uobiajenu zahvalu. Prije nego to e
proitati odabrani dio Svetog pisma na latinskome, dodao je i posebnu
poruku na katalonskome.
elio bih izraziti zahvalnost opatu Pedru, rekao je, na silnoj brizi i
pozornosti prema svima koji su u njegovoj skrbi, a osobito prema
slukinjama.
Nekoliko se redovnika kriom pogledalo. Ja sam podigao pogled prema
opatu u trenutku kada je Francisco poeo itati. Piljio je u Francisca uz
izraz zbunjenosti i suosjeanja.
Samostanom su kolale prie o velikom zbliavanju opata Pedra sa
slukinjama. A opat Pedro te je djevojke zapravo smatrao pripadnicama
svoga stada koje imaju pravo na njegove sveenike usluge. Budui da je
Red enama zabranjivao ulazak u veinu dijelova samostana, opat nije
imao izbora, nego je morao na posebne naine organizirati duhovno
usmjeravanje.
Nekoliko tjedana nakon Franciscove nesretne opaske, vidio sam ga kako
uveer rezbari trokutasti klin.
Zato rezbari klin? upitao sam Francisca udnevnoj sobi. To je dar za
opata, odgovorio je.
To me tada iznenadilo, jer mi se inilo da Francisco ne osjea dovoljno
potovanja kakvo bi ovjek trebao osjeati prema ovjeku opatova
poloaja.
Moda je, razmiljao sam, Francisco spoznao kako je pogrijeio. Moda
njegova molitva u samostanskoj blagovaonici nije sadravala one zlobne
insinuacije koje su joj neki moji kolege pripisali.
Neposredno prije jedne nedjeljne veere, Francisco je tim klinom
zaglavio vrata smonice, postavivi ga tono ispod arke. Doveo me iz
moje elije, gdje sam se dotada molio, i rekao da je opat
zakljuan u smonici i da trebam odmah dovesti brata Juana. Otiao sam
u eliju brata Juana i urno mu objasnio situaciju, onako kako sam je
vidio.
Kada smo brat Juan i ja doli do sobe, Francisco i jo nekolicina mladia
ve su tankom metalnom ipkom pokuavali nasilno otvoriti vrata.
Sjeam se kako je Francisco nekoliko puta zazvao opata.
ujete li nas, opate Pedro? pitao je Francisco. Je li vam dobro? Ne bojte
se, opate Pedro. Ne gubite vjeru, opate Pedro. Brzo emo vas izvui.
Opat mu ni u jednom trenutku nije odgovorio. Kada su se vrata
konano rastvorila, naa je radost bila kratkog vijeka. Vidio sam
Franciscov drveni klin kako pada na pod i odmah shvatio zato se vrata
nisu otvarala. Prije nego to sam Francisca uspio neto upitati, podigao
sam pogled i ugledao opata Pedra na ulazu, kako stoji okamenjen,
nepomina izraza lica. Opat je izjavio kako je jednoj slukinji, Noelli,
davao savjet u vezi s jednim tekim obiteljskim problemom. A onda se
povukao u svoje odaje.
Opatovo nas je ponaanje sve poprilino zaprepastilo, a tu zagonetku
samo je pojaao brat Juan kada je uao u ostavu i podigao Noellu. Ona je
tiho jecala, kleala na mokrom kamenu iza dviju baava sa svjeom
kinicom. Svi samo poli za bratom Juanom dok ju je nosio kao da je
rije o djetetu. Nijema je povorka tako dola do dvorita. Poloio ju je na
neku kamenu klupu i rekao Franciscu neka donese mokru krpu za elo.
Francisco je poderao komad vlastitog talara i namoio ga u nakapnicu.
A onda je sjeo na klupu uz Noellu i vrsto joj pritisnuo krpu na elo.
Ona se naslonila njemu na rame. Francisco ju je drugom rukom obavio
oko struka i stao je blago ljuljati, dok je brat Juan mumljao molitvu.
Noelle je bila ki Alvara, seljaka koji je na samostanskom imanju
zakupljivao zemlju. Sve vei Alvarov dug prema samostanu bio je
predmetom ala meu redovnicima. Dolazio bi svaki mjesec, sa eirom
u ruci, i opatu objanjavao kako nije uspio osigurati koliinu ita koju
prema obiaju duguje samostanu. Kao opatov pomonik, esto sam
nazoio tim razgovorima. Sua, propao urod, lovci koji su izgazili ito,
zlodusi koji su izili iz zemlje i ukrali ljetinu Alvarovi su izgovori
postajali sve fantastinijima. A svi smo znali koji je glavni razlog
njegovim neuspjesima bio je nepopravljivi pijanac i beznadno
nesposoban na podruju poljodjelskog umijea.
Kada smo otvorili ostavu, i opat i Noelle bili su posve odjeveni. Ali
sumnje i nagaanja nisu se mogli izbjei, osobito s obzirom na Alvarov
teak financijski poloaj i neuobiajeno mjesto za savjetovanje. Bez
obzira na zlonamjerne razgovore meu nekima od brae, vjerujem da je
opat, moj mentor i zatitnik, samo savjetovao Noellu i da se pridravao
svojih zavjeta kao ovjek Boji. tovie, u to sam posve uvjeren.
Ipak, moje miljenje nema nikakve veze, kao ni stav bilo koga iz
samostana. Opat govori u Kristovo ime, a nijedan ovjek ne moe suditi
o Kristu. Kao to je zapisao i sveti Benedikt, prvi je korak poniznosti
bezuvjetna i trenutana poslunost. Vjernici za Gospodina moraju
otrpjeti sve, ak i proturjenosti, ak i nepravdu.
Nekoliko dana nakon tog dogaaja opat Pedro obavijestio me da
Francisco pokazuje znakove duhovne pobune.
Ja sam u tom trenutku etkao dlaice s opatove odjee.
Opate Pedro, upitao sam, je li se Francisco pobunio protiv Gospodina ili
protiv vas?
Drim daje opat Pedro moje pitanje protumaio kao izazov svojoj
dijagnozi, a ne kao ono to je zapravo bilo pokuaj shvaanja njegova
miljenja. Opatovi obrazi, prepuni oiljaka, koziavi od mladenatva,
odmah su se nekako ispunili krvlju. On me grubo zagrli i stisne mi vrat
na krajnje neugodan nain.
Lucas, ree, katkada me dovodi do ruba strpljivosti. Kamen na kojem je
sveti Petar izgradio Crkvu predstavlja Krista na zemlji. Ja sam tek
Petrov sluga. Onaj koji se pobuni protiv mene, pobunio se i protiv
Gospodina. Bilo bi najbolje kada bi se Francisco vratio u Montcadu i
kada vie ne bi remetio mir ovog samostana.
Ali, opate Pedro, rekao sam ja, Francisco je uzor mnogim mladiima. Ja
bih mogao razgovarati s njim. On mije prijatelj.
Prijatelj? Opat Pedro se nasmije. On te ali, Lucas. Misli da bi
nasljednik bogatstva obitelji Montcada bio prijatelj s tobom?
Koliko god bio uen, opat Pedro ipak nije razumio neke stvari.
Uslijedilo je dopisivanje s imanjem Montcada. Opat Pedro u pismu je
objasnio da Francisco u Santes Creusu proivljava odreene potekoe
kojima bi se djelotvornije pozabavio kod kue. Odgovorio je upravitelj
obitelji Montcada, prenosei nespremnost roditelja da prekinu sinovu
predanost Gospodu.
Naposljetku, napisao je upravitelj, Francisco je ve odsluio dvije od tri
planirane godine.
Majordom je predloio mjeru koja bi trebala poboljati stanje. Naveo je
kako u samostan moe uputiti Franciscova bratia, Andresa Correu.
Andres, napisao je majordom, ima blagotvoran utjecaj na svog roaka.
On e Franciscu svakako olakati sve potekoe.
U takvim je okolnostima opat Pedro u Santes Creus kao gosta primio
Andresa Correu. Andresu je bilo osamnaest godina, bio je Franciscov
vrnjak. Brija je oiao dugu plavu kosu prije nego stoje uao u svetite,
odrezao te ute uvojke koji su ostali razasuti po pranome dvoritu
ispred crkve. Andres je bio silno velik, irokih plea, gotovo za glavu
vii od ostalih redovnika. Stajao je posve uspravno, a nije mu padalo na
pamet ak ni da bi se mogao malko pognuti, tek neznatno, kako bi
otklonio barem dio pozornosti koju je privlaio tim neprikladnim
stasom. ovjeka je podsjeao na one kamene blokove koji su ugraeni u
temelje samostana. Ukratko, Andres je svakako zauzimao odvie mjesta.
Nadalje, izraena donja vilica i guste obrve koje su se spajale iznad nosa
Andresu ba i nisu pridavale osobito uen izgled. Mnogi mladii o
njemu su govorili kao o vojniku, a taj je nadimak bio posljedica ne samo
izgleda nego i nagle prirode, osobine koja je isplivala na povrinu ni
tjedan dana od njegova dolaska.
Upravo smo legli nakon posljednje slube. Glas Felipea Gonzaleza
proparao je tiinu na hodniku.
Jesu li pronali tijelo tvog brata, Francisco?
Felipe i jo nekolicina mladih lavova stali su se smijuljiti. Francisco je
piljio u daske na stropu, kao da nije uo pitanje.
Felipe Franciscu vjerojatno nikada nije oprostio ono odbijanje u dnevnoj
sobi. Bilo bi bolje da jest. Andres je ustao i proao pokraj mene, posve
smireno, kao da odgovara na zov prirode. U trenutku kada se pribliio
Felipeu, smijeha je nestalo. Sagnuo se i podigao Felipea kao vreu jema,
s jednom rukom na konopcu oko struka,
dok gaje drugom drao za habit. A onda je izbacio Felipea kroz prozor
na prvome katu i polagano se vratio do svoje prostirke.
to je bilo najnevjerojatnije, Felipe je pao na kola prepuna gnoja i nije
zadobio tee ozljede tek nekoliko porezotina i modrica. Ne treba ni
naglaavati da je Andresov postupak, njegovo ponaanje, posve
odudaralo od naela samostanskog ivota. Opat Pedro je protiv
poinitelja poduzeo odlune korake, sutradan ujutro u kapitulu je
objavio presudu dvadeset pet udaraca biem i tjedan dana u
samostanskom zatvoru. Bila je to otra kazna, no opat Pedro donio ju je
na temelju suosjeanja s krivcem. Prema rijeima svetog Benedikta,
takav se ovjek zatvara zbog unitavanja tijela, kako bi mu se na Dan
Gospodnji spasio duh.
Tog istog dana nakon sekste otiao sam u odaje opata Pedra, kao i
uvijek, kako bih obavio svoje pomonike dunosti. Opat je itao neki
nedavno dobiveni rukopis, dok sam mu ja brijao tjeme. Francisco se
javio iz polutame u kutu sobe.
Kada sam tek doao u samostan, spomenuli ste velikodune darove
moje obitelji. Njegova me nazonost toliko iznenadila da sam trznuo
ruku i tako britvom porezao elo opata Pedra. Opat me snano pljusnuo
po licu. Morao sam nagnuti glavu unatrag, kako bih zaustavio krvarenje
iz nosa.
Jednog dana, nastavio je Francisco, ja u biti barun Montcada i donosit
u odluke o obiteljskim donacijama. Francisco sada stane ispred pisaeg
stola opata Pedra. S njega uzme neki zlatnik, baci ga u zrak i uhvati
otvorenim dlanom. Moj mi je brati Andres drag. Bude li patio, moje e
se miljenje o cistercitskom redu svakako promijeniti.
Sutradan, na sastanku u kapitulu, opat Pedro objavio je da je Andres
izrazio iskreno kajanje zbog svog ina, te da stoga tjelesna kazna nee
biti potrebna. Nadalje, Andresova zatvorska kazna bit e umanjena na
tri dana. Mladi lavovi zgranutim su uzdasima izrazili neslaganje. Felipe
je bio osobito uzrujan to se ovjek koji ga je napao izvlai s tako malom
kaznom.
Cijeli je dogaaj uzrujao i mene, ali zbog drukijih razloga. Francisco jo
nikada dotada nije spomenuo bogatstvo svoje obitelji. Nikada se nije
oslonio na svoje ime kako bi izvukao neku korist ili uslugu. Tu
promjenu prouzroio je Andres. Usuprot rijeima onog upravitelja,
Andres nije imao blagotvoran utjecaj na Francisca, nego ga je kvario.
tovie, bilo je teko uope pojmiti temelje njihova bliskog prijateljstva,
osim obiteljske povezanosti. Prema mojoj procjeni, Andres nije imao
duhovne dubine i intelektualne sposobnosti po kojima bi bio dostojan
drug. Bio je polupismen. Pa ipak, osobito u dnevnoj sobi, Francisco bi
katkada svu pozornost usmjerio na roaka, a zanemario svoje istinske
prijatelje.
Neko sam se pitao bi li Francisco to uinio i za mene bi li se ponio
suprotno vlastitoj prirodi kako bi me izbavio od batina. Katkada se jo
uvijek pitam.
Noellu je pronaao jedan od laika koji su se vraali iz polja. Tijelo joj je
bilo u cisterni. Bio je to jezovit prizor, njezino nago tijelo prekriveno
modricama, tijelo koje je jo krvarilo iz spolovila, dok su joj smee oi
tugaljivo piljile ravno naprijed.
Tog poslijepodneva u dnevnoj sobi nitko nije razgovarao. Nitko nije
rekao ni rijei. Ni rijei.
Za dnevnog sastanka u kapitulu, opat Pedro izgubio je nadzor i poeo
jecati usred itanja Pravila.
Pogledajte avolje djelo, rekao je. Pogledajte to je uinio mojoj djeci.
Dok je opat govorio, brat Juan neto je mumljao sebi u bradu.
Brate Juan, ako imate rijei utjehe, rekao je opat, molim vas, podijelite ih
sa svima.
Vi... vi... zamucao je brat Juan.
Govorite razgovjetnije, brate Juan, rekao je opat, nitko ne razumije to
blebetanje.
Mogao sam neto uiniti, uspio je izustiti brat Juan. To sam mogao
sprijeiti.
Tri dana nakon to je pronaeno Noellino tijelo, brat Juan objesio se u
blagovaonici. Opat Pedro rekao je da e brat Juan, kao samoubojica,
vjenost provesti u paklu. Stoga ga nije bilo mogue pokopati na
samostanskome groblju, s ostalim redovnicima, odmah uz bolnicu. Opat
Pedro dao mi je nekoliko novia kako bih jednome od seljaka platio da
tijelo nekamo odveze kolima.
Tog dana prije veere, opat Pedro rekao je da je brat Juan tim inom
praktiki priznao ubojstvo. Daje brat Juan to zamalo priznao i na onom
sastanku u kapitulu, nakon Noellina ubojstva, ali se ipak predomislio i u
posljednji trenutak ostao utjeti.
Takva je cijena grijeha, rekao je opat, ispruenih ruku, zaarenih crnih
oiju. Takva je pravda naeg Spasitelja. Takva je sudbina prokletih.
Bilo je to uasno razdoblje u Santes Creusu. ak je i kruh imao okus
krvi.
inilo se da stravini dogaaji ne utjeu jedino na opata. tovie, inilo
se kao da su tragedije njemu nekako dale novu energiju. Molio se
nesmiljenim arom i strastvenom uvjerenou izgovarao propovijedi. Ja
sam imao posla preko glave, pisao nebrojene poslanice lanovima
kraljevske obitelji i sveenstvu. Opat je traio sredstva za izgradnju jo
jednoga kata samostanskih elija oko sredinjeg dvorita. Takav
dodatak, rekao je opat, njegovu bi stadu pokazao da ak ni avolja
nedjela ne mogu uguiti ar vjernika.
etvrtog dana korizme, upravo sam otrio britvu, pripremao se za
opatovo tjedno brijanje. Otrica je blago klizila grubim konim
remenom. I uto se na vratima zaulo kucanje. Krenuo sam prema njima,
a ona su se otvorila prije nego to sam doao do prolaza. U sobu su uli
Francisco i Andres.
Francisco i Andres, ree opat Pedro, trebali biste biti u kapeli. Predlaem
da brzo krenete onamo. Lucas, budalo jedna, poni me ureivati. Danas
imam puno obveza.
Stao sam iza opatova stolca i oko vrata mu stavio pamunu tkaninu,
kako bih zatitio crkveno ruho. Opat je zatvorio oi, a ja sam oprezno
poeo brijati siune dlake na njegovu tjemenu. Francisco i Andres nisu
se ni pomaknuli. Stajali su nasred sobe, smireno promatrajui opata.
Nisam uo da se neki koraci udaljavaju iz mojih odaja, ree opat, ne
otvarajui oi. Andres, ti si jednom izbjegao batine i to jedva. Ja na
tvome mjestu ne bih ponovno iskuavao granice moje milosti.
Ovamo smo doli, ree Francisco, kako bismo razgovarali o smrti
slukinje Noelle.
To je pitanje rijeeno, ree opat. Brat Juan priznao je krivnju. Imate li
nekih novih informacija koje bi mogle osvijetliti povezanost brata Juana
s mranim silama? Ili moda imenovati suuesnika?
Da, opate Pedro, ree Francisco, imam vrlo vane informacije. Uvjeren
sam da brat Juan nije ni dotaknuo djevojku.
Doista? ree opat Pedro i uspravi se na stolici. Molim lijepo, reci mi kako
to zna.
Jer sam, ree Francisco, poznavao brata Juana.
Da sam na tvome mjestu, Francisco, odgovori opat, tu bih injenicu to
prije zaboravio kako se prst sumnje ne bi okrenuo prema tebi. Na koncu,
pretpostavljam da je brat Juan imao suzavjerenike. Pod odreenim
okolnostima, kada njegovi prijatelji postanu njegovim tuiteljima, ak i
jedan pripadnik obitelji Montcada moe gorjeti na lomai. Ili moda
samo njegov brati.
Brat Juan, ree Francisco, nije ubio tu djevojku.
Zanimljivo je, ree opat Pedro, to si tako dobro upuen u taj dogaaj.
Opate Pedro, ree Andres, Francisco mi je ispriao za onaj dogaaj sa
slukinjom Noellom. Za vrata izbe koja su se zaglavila.
Moda biste, opate Pedro, ree Francisco, mogli objasniti to je to bilo.
Opat polagano ustane. Krv mu je sada navirala u vrat, a crveni sjaj
skupljao se u pukotinama na njegovim obrazima. On strgne onu krpu i
baci je na pod. A onda zaprijeti akom.
Pune dvije godine, Francisco, ja moram trpjeti tvoju aroganciju. Misli
da jo nisam imao posla s tako drskim mladiima? Kao od ale smjestio
sam ih onamo kamo pripadaju. I nije im bilo lako. Bilo je i udaraca
metalnim tapom. Ne zanima me kako ti je prezime.
Samo traimo istinu, ree Francisco.
Istinu? ponovi opat. Istina je da je djevojka o kojoj govorite bila kurva.
To sam znao im sam je prvi put ugledao. Bacila je ari. Putena elja
izazvala je... pohotu. Crnu, paklenu pohotu. U ovom svetitu neu
tolerirati takve zloduhe. Jesi li me uo? Zgnjeit u avla u kojem se god
obliku pojavio.
Moglo bi se rei da je opat Pedro drhtao od bijesa. Obrisao je usne
umrljane slinom i poloio ruku na rub stola kako bi odrao ravnoteu.
A sada, ree, idite odavde.
Francisco i Andres, meutim, nisu se ni pomaknuli. Ja sam i dalje stajao
iza opatove stolice, bez daha, s britvom u ruci. Francisco me pogledao,
blagih oiju. Pogled je sputao mojom rukom, do ake. Zatim jo do
britve. Stvar je bila u tome kako se usredotoio na odsjaj metalne otrice.
Preneraeno sam uzdahnuo i ispustio britvu, koja je uz zveket pala na
kameni pod.
Lucas, ree Andres, moe li nas, molim te, ostaviti nasamo. Moj brati i
ja s opatom trebamo rijeiti jednu stvar osobne prirode.
Pogledao sam Francisca. On se samo mrano nasmijeio i kimnuo, a ja
sam krenuo prema izlazu.
Lucas, ree opat Pedro, ostani gdje jesi i dovri brijanje. Lucas, vraaj se
ovamo.
Andres za mnom zatvori vrata. Otiao sam u kapelu. Zapravo se i ne
sjeam kako sam dospio onamo. Znojio sam se i drhturio. Zacijelo sam
izgovorio barem stotinu Zdravomarija prije nego to sam zauo krik
jednog od slugu koji je pronaao opatovo tijelo. Opat je iskrvario.
Rekli su da se opat Pedro kastrirao kako ne bi popustio tjelesnim
iskuenjima. Nadbiskup iz Tarragone na opatovu smrt nije gledao kao
na samoubojstvo, nego kao na in samomuenitva. Opat Pedro, barem
prema slubenom izvjetaju, nije podigao britvu na sebe, nego na
avolje pomagae.
Nadbiskup je papi uputio molbu da kanonizira opata. Prije etiri
mjeseca iz Rima su u Santes Creus doli legati kako bi sa mnom
razgovarali o drugim udima koja je izveo opat. Rekli su da e nas
ponovno posjetiti. Ja im nisam spominjao da su Francisco i Andres tog
poslijepodneva bili kod opata. To nisam rekao nikome. Nikome i
nikada.
I ako ruka vrijea te, odrei je. Tako glase rijei na kripti opata Pedra,
rijei naeg Spasitelja. Grob se nalazi kod ulaza u blagovaonicu. Kako je
novi opat, Alfonso de Barbera, objasnio redovnicima, velika poniznost
opata Pedra za njegova ivota ponavlja se i u smrti.
Redovnici nekoliko puta na dan hodaju preko njegova groba, kada
dolaze na jelo i odlaze sjela.
Opatov portret oblikovan je od bjelokosti i umetnut u kameni pod. U
svojoj najsveanijoj odori, opat Pedro nosi ezlo, koje simbolizira ugled
poglavara samostana. Lice mu je okrenuto u stranu i izgleda kao da se
zbog neega lecnuo. Dlanovi su mu sklopljeni na strateki odabranom
mjestu, preko genitalija, to je priznanje tom njegovu svetom inu ili
moda samo nain na koji se titi od koraka pretjerano revnosnih
novaka.
III.
BRAT VIAL
Nisam ga vidio punih sedam godina. Ostao sam u Santes Creusu i od
redovnika postao samostanskim priorom, prvim ovjekom nakon opata.
Najmlai sam prior u povijesti Santes Creusa. Imam potencijala i za vie
dunosti. Opat Alfonso o meni esto govori kao o svom nasljedniku.
S vremena na vrijeme nauo bih novosti o Franciscu. Crkva prati to se
dogaa s njezinim pokroviteljima, pa tako i njihovim nasljednicima.
Znao sam da je est godina ranije otiao u kriarski rat. Budui da su
panjolski kraljevi nevjernike protjerali gotovo s cijelog Iberskog
poluotoka, kralj Jaime odluio je svu vojnu snagu koncentrirati na Svetu
zemlju. Namjeravao je Sredozemnim morem doploviti do Levanta i
protjerati nevjernike iz Jeruzalema. Hospitalci, templari i vitezovi
Calatrave to je bio Franciscov viteki red pridruili su se kranskoj
armadi. Katkada plaem pri pomisli na te odvane vitezove koji
uzimaju kri, rtvuju sve kako bi okonali oskvrnue zatrli avolju
djecu koja gaze i prljaju sveto tlo po kojem je Krist nosio svoj kri.
Nakon odlaska vojske kralja Jaimea, svakodnevno sam se molio za
Francisca i njegovu sigurnost. Svaki dan, sve do trenutka kada je opat
Alfonso u kapitulu objavio
Primio sam vijest da su vaa nekadanja braa Francisco de Montcada i
Andres de Girona poginuli za muslimanske opsade Krak des
Chevaliersa. Umrli su u slubi naega Gospodina, Isusa Krista. Aleluja.
Molim da ih spominjete u molitvama. Prije itanja Pravila, trebamo
obaviti jo nekoliko administrativnih stvari. Brate
Lucas, hoe li, molim te, objasniti nova pravila u vezi s primanjem
posjetitelja?
To je izgovorio tek tako, kao da objavljuje visinu prinosa za taj mjesec.
Mene je novost pogodila poput malja. Nisam mogao govoriti. U mojem
tijelu vie nije bilo zraka. Sastanak kapitula odgoen je za nekoliko
minuta, kako bih povratio dah.
Prije godinu dana, opat je primio vijest daje Francisco iv.
Francisco nije poginuo, rekao je opat Alfonso, nego su ga nevjernici
uhvatili ivog i zatoili na dvije godine. Prije nekoliko mjeseci
doputovao je brodom. Naalost, obitelj Montcada nije presretna.
Francisca opsjedaju zli duhovi. Zar vas ne upozoravam svakodnevno?
Nitko nije siguran, nitko nije imun na iskuenja. Mrane sile kuju
planove, urote, pogaaju se za svaku od dua. Obitelj Montcada poslala
je Francisca u samostan u Pobletu, gdje e otac Adelmo, poznati
talijanski sveenik, provesti istjerivanje avla. Dananje itanje
poinjemo sa ezdeset osmim poglavljem Pravila svetog Benedikta.
Opat Alfonso, koji je u Pobletu proveo petnaest godina, opisao je oca
Adelma kao ovjeka koji se u borbi za duu ne boji upotrijebiti jednako
okrutne mjere kao i njegov protivnik.
Otac Adelmo razumije, rekao je opat Alfonso, da ovjek s avlom
katkada mora razgovarati i njegovim jezikom.
Otac Adelmo navodno je istjerao avla iz tisuu ljudi, od kojih veina
nije preivjela, ali koji su u posljednjem dahu pronali spasenje. Jednom
je provodio egzorcizam nad dvadeset petoricom mukaraca u oblinjem
Sabadellu. Na gradskome trgu predao ih je Gospodnjem plamenu.
Uz duno potovanje, ak i divljenje, prema ocu Adelmu i njegovim
uspjesima, bio sam vrsto uvjeren da bi Franciscu vie odgovarao jedan
drukiji, moda blai pristup. U posljednje dvije godine nauio sam
puno o tehnikama egzorcizma. Moj uitelj, brat Vial, nije obian
redovnik. Osam godina borio se s kriarima protiv nevjernika. Vratio se
na svoje imanje u sjevernim pokrajinama Aragona, ali se nakon godinu
dana zaredio i svu imovinu i bogatstvo izruio crkvi. Kako je bio na
glasu kao jedan od najeih Bojih vojnika, nadbiskup Sancho iz
Tarragone, roak i prisni prijatelj brata Viala, ponudio mu je mjesto
biskupa San Victoriana. Brat Vial tu je ponudu odbio. Nadbiskup mu je
potom ponudio mjesto opata u samostanu u Montserratu. I to je odbio.
elio je samo redovniki habit, kako bi preostale godine proivio u
neimatini i poniznosti po uzoru na Krista.
Prije dvije godine doao je u Santes Creus. Ubrzo potom, jedna od
djevojaka iz sela zaarala je svoju noseu susjedu i u nje izazvala
pobaaj. lanovi rtvine obitelji posvjedoili su pred opatovim sudom
da su optuenu vidjeli kako polae ruku na nabrekli trbuh samo
nekoliko sati prije traginog dogaaja. Opat Alfonso zakljuio je daje
djevojka Sotonina poslanica i daje izazvala nedavnu poplavu smrti
novoroenadi u selu. Kako nitko od redovnika u Santes Creusu nije
imao iskustva s egzorcizmom, otac Alfonso odluio je djevojku poslati
ocu Adelmu u Poblet.
Djevojka je kleala u dvokolici koju je vukla mula, vezana za daske s
prednje strane, dok su je nekadanji susjedi zasipali kamenjem i mlatili
tapovima, kada je brat Vial iziao iz crkve. Odluno je krenuo prema
kolima i pozvao seljake da prestanu bacati kamenje. Brat Vial govorio je
kao netko tko je navikao izdavati zapovijedi i na to da ga drugi sluaju. I
doista, nekolicina je seljaka u rukama ve imala kamenje, ali ih nije
bacila. Kola su se zaustavila. Njihov vlasnik i drugi seljani znatieljno su
pogledali tog novog redovnika, prosijedog, elavog i krupnog
mukarca.
Brat Vial uspeo se na kola i stao se probijati preko sijena. Odvezao je
djevojku i pregaom joj obrisao krvavo lice. A onda ju je podigao i unio
u crkvu.
Brata Viala promatrao sam sa stuba ispred crkve. Proao je pokraj mene,
prema ulazu, a djevojka mu je bila zarila glavu meu debele nabore
habita. Prizor u kojem neka ena oneiuje svetite potaknuo me na to
da poem za bratom Vialom.
Oprostite, brate, zazvah ga. Jednom smo se upoznali, no u toj sam zbrci
zaboravio kako se zove. Djevojke trebaju posebno opatovo doputenje
za ulazak u crkvu. Brate, molim vas, ne znate to inite.
Ali brat Vial tono je znao to ini. Ako je i uo moje upozorenje, na te se
rijei nije obazirao. Nastavio je prema dvoritu, obiao ga po trijemu, a
onda se stubama uspeo do praznog dograenog krila na prvome katu
dovrenje te druge etae privremeno je prekinuto zbog nedostatka
sredstava. Brat Vial odnio je djevojku u jednu od praznih elija i ondje je
poloio. Ona je nepomino sjedila u kutu, ruku podignutih i ispruenih,
kao da se brani od kamenja.
Brate Lucas, ree brat Vial, sav zadihan, donesite mi stolac, primjerak
Svetog pisma, dvadeset praznih listova pergamenta, pero, est hljebova
svjeeg kruha i dva vra vina.
Kao prior samostana, po poloaju sam bio vii od brata Viala. Ali ni u
jednom trenutku nije mi palo na pamet pitati ga zato mu to treba ili se
usprotiviti. Prikupivi traene stvari, vratio sam se u eliju.
Brat Vial sjeo je na stolac. Kruh je dao djevojci. Vino zadrao za sebe. A
Sveto je pismo poeo itati.
itao je i itao, sve dok se djevojka nije smirila. Pojela je dva kruha i
otpila gutljaj vina iz pehara brata Viala, koji joj je ponudio. S nailaskom
veeri, djevojka je zaspala.
Nisam izlazio iz elije, osim kada bi bratu Vialu neto trebalo obaviti.
Kada je ustao i krenuo prema izlazu, poeo sam ga ispitivati u vezi s
namjerama. Ali brat Vial samo je prstom pokrio usta i pokazao na
djevojku, tako da sam zautio. Za njim sam iziao iz elije. Za njim sam
se spustio stubama, preao dvorite.
Na trijemu se ve okupilo vie redovnika. Neto su meu sobom
aputali, nesumnjivo razgovarali o skandaloznom ponaanju brata
Viala.
Kada smo uli u njegove odaje, opat je nemirno koraao amotamo.
Naglo se zaustavivi, pogledao je brata Viala, pa mene. Ja sam samo
nesigurno slegnuo ramenima.
Brate Vial, ree opat Alfonso, znam da u kraljevstvu i meu
sveenstvom imate niz utjecajnih prijatelja. Znam da ste u Isusovo ime
vodili nebrojene bitke. Ali bojim se da u cijelosti ne razumijete kako
ivimo mi redovnici u Santes Creusu. Opat je pastir, otac svim
pripadnicima samostana. Vodi ih prema Gospodinu. Nijedan redovnik,
koliko god bio istaknut, ne moe ne pridravati se njegovih naloga.
Djevojku sam odluio poslati u Poblet radi njezine besmrtne due i radi
ouvanja svog stada. Opsjednuta je. Budite uvjereni da otac Adelmo zna
kako se nositi s takvim sluajevima. Taj talijanski sveenik u ovim
krajevima ve trideset godina istjeruje demone.
Opate Alfonso, odgovori brat Vial, poznajem oca Adelma i kao mladi
na oevu imanju svjedoio sam jednoj njegovoj seansi. Proiavanje
vatrom bio je to prizor koji je otrijeznio ak i ovog vojnika koji je vidio
nebrojene bitke. I ja sam doivio borbu prsa o prsa s avlom. Znam
njegove smicalice i krinke. Traim samo jedan tjedan, opate Alfonso.
Jedan tjedan i izlijeit u djevojku. Ne istjeram li iz nje avla, uputit
emo je ocu Adelmu u Poblet.
Bratu Vialu trebala su samo etiri dana. Prema uputama opata Alfonsa,
ja brata Viala ni u jednom trenutku nisam ostavljao nasamo s djevojkom,
osim kada bih po zahtjevima brata Viala donosio hranu i pie. inilo se
da su mu plodovi samostanskog vinograda bili prirasli srcu.
Borba protiv avla, rekao je brat Vial, moe biti poprilino monotona,
Lucas.
I doista, brat Vial najvei je dio vremena provodio u itanju Biblije
naglas i drijemanju.
Nikada ne podcjenjuj, rekao je, vanost dobra sna za poslijepodnevne
ege, brate Lucas.
Kada ne bi itao ili spavao, brat Vial razgovarao je s djevojkom o njezinu
radu, obitelji, susjedima. Kako se inilo, njezin se otac ve godinama oko
vlasnitva nad jednim poljem sukobljavao sa susjedima, istom onom
obitelji iz koje je bila rtva.
etvrtog dana brat Vial pozvao je oca optuene i oca rtve. Sastali smo
se u predodaji namijenjenoj primanju posjetitelja izvan redova
sveenika. Poto se predstavio, brat Vial rekao je dvojici mukaraca da
e spornu zemlju podijeliti popola.
Pojave li se neke nesuglasice ili pomutnja u vezi s podjelom, rekao je
brat Vial, samostan e konfiscirati zemlju. Imate li kakvih pitanja?
Brat Vial vratio se u eliju u kojoj je djevojka spavala. Probudio ju je i
upitao je li se odrekla Sotone i prigrlila naeg Gospodina, Isusa Krista.
Izgledalo je da ju je prestraio smrtno ozbiljan ton brata Viala, tako da
nije odgovorila.
Lucas, ree brat Vial, odrie li se Sotone i prihvaa li naeg gospodina,
Isusa Krista?
Da, odvratih gorljivo.
Kada je pitanje ponovio djevojci, odgovorila je potvrdno.
Te sam veeri s opatom Alfonsom razgovarao o egzorcizmu. Mogue je
da sam izostavio nekoliko sporednih pojedinosti, pa tako i sastanak
oeva u predodaji, ali sam potkrijepio tvrdnju brata Viala da djevojku
vie ne opsjedaju demoni. I doista, nakon egzorcizma, vie nije nikoga
zaarala.
Bilo je i drugih. Brat Vial ubrzo se prouo kao zastraujue odluan
neprijatelj avla, moda ak i kao suparnik onom talijanskom
sveeniku, ocu Adelmu iz Pobleta. Tehnike brata Viala imaju tu
prednost to je stopa smrtnosti kod njih niska, tovie, nije bilo nijednog
smrtnog sluaja, a to zabrinjava opata Alfonsa.
Brinem se, brate Lucas, rekao je opat Alfonso, hoe li Tarragona izraziti
neodobravanje u vezi s neortodoksnim tehnikama brata Viala. Podanici
se Crkve moraju bojati. ini mi se da za trajanja intenzivne duhovne
borbe neki od opsjednutih lako mogu umrijeti ili doivjeti trajne ozljede.
Moda bi ti mogao razgovarati s bratom Vialom.
Ali ja u razgovorima s bratom Vialom nisam potaknuo to pitanje, a
opatove su se brige nekako rasprile poto je samostan od nadbiskupa
Sancha primio sanduk novca za izgradnju novih spavaonica, kako bi se
u njih smjestili sve brojniji hodoasnici koji su u Santes Creus dolazili
kako bi primili blagoslov brata Viala.
Ipak, opat je i dalje pomalo sumnjiav prema bratu Vialu pa me zamolio
da ga nadgledam. Iako ni u jednoj prilici nisam dao nikakvu uputu
svom tieniku, nazoan sam kod svih njegovih egzorciama i
proputam mnogobrojne dnevne mise kako bih opatu Alfonsu mogao
podnositi cjelovit izvjetaj o aktivnostima brata Viala. A brat Vial
zapravo me poduava, pokazuje mi razne tehnike istjerivanja demona,
kojih ima i otpornijih i manje otpornih.
Rije je, govori mi esto, nae najvee oruje u borbi protiv avla.
Brat Vial ljudima ija mu je dua povjerena svakodnevno po nekoliko
sati naglas ita Sveto pismo. S njima razgovara o irokom rasponu tema.
Katkada razgovaraju o vremenu. Katkada je rije o pravoj ispovijedi. U
drugim situacijama zauzima otriji stav, od ispitanika trai da mu
odgovori kako je i kada pristupio avlu. Kod najtvrdokornijih sluajeva,
brat Vial pie opirne biljeke i esto me alje po jo pergamenta kada
mu ponestane listova.
to piete? upitao sam jedne veeri, postoje brat Vial dovrio
iscrpljujuu seansu sa enom koja je uguila dvoje djece, za to se jo
uvijek nimalo ne kajui.
Piem njezino priznanje, odgovorio je. Kada itam biljeke, istraujem
zemljovid due.
Zemljovid due, brate Vial? upitah.
Potreban nanije vodi, brate Lucas, ree on, zemljovid, kako bismo se
lake snalazili u mranoj umi ljudskih slabosti tatine, pohlepe, ponosa
i predrasuda.
Hoe li taj zemljovid pomoi u otkrivanju izvora opsjednutosti? upitah.
Da, brate Lucas, i osvijetliti put prema spasenju. Jeste li kod ene koja je
ubijala pronali taj put? upitah.
U ovom konkretnom sluaju, Lucas, bojim se da kasnimo. Vjerujem da
se naa ispitanica udala za avla. U takvim sluajevima nema izgleda za
rastavu.
Tjedan kasnije brat Vial naloio je da enu premjeste u Poblet, pod
skrbnitvo oca Adelma.
Moje metode, objasni brat Vial, katkada ne djeluju, Lucas. ovjek mora
spoznati vlastita ogranienja i poduzeti odgovarajue korake.
Sluaj koji sam ovdje naveo po svemu je izniman. Brat Vial imao je vie
nego dojmljive rezultate u borbi protiv Sotone. Od trideset sedam
sluajeva, brat Vial u potpunom je protjerivanju uspio u trideset dva
sluaja. Dvije osobe prebacio je u Poblet. Jo tri sluaja ekaju konano
rjeenje. Opsjednuti ljudi odbijaju odrei se avla, ali brat Vial jo ne
odustaje. Te osobe ive na prvom katu iznad trijema, u odvojenim
elijama. Brat Vial dosada se odupirao mogunosti da ih uputi ocu
Adelmu, iako ju je spominjao dvjema od tih triju osoba. Brat Vial jednoj
je od njih detaljno opisao postupak proiavanja vatrom te prodorne
krikove rtava, miris spaljenog mesa, povike iz okupljene mase. Poto
smo izili iz elije, brat Vial predvidio je da e se ovjek ubrzo vratiti
Gospodinu. Vidjet emo.
Ukratko, blisko suraujem s bratom Vialom i nauio sam puno o
umijeu istjerivanja avla. Brata Viala smatram prijateljem i mentorom.
Pretpostavljam da sam i ja njemu u meuvremenu postao drag. esto
mi se obraa neslubeno i unato zabrani lakoumnog izraavanja
osjeaja, esto mi se smijei kada se mimoiemo na trijemu.
Novost o tome da e otac Adelmo iz Pobleta istjerivati avla iz Francisca
silno me uznemirila. Kao to kae brat Vial, svaki sluaj opsjednutosti
jedinstven je i valja mu pristupiti na poseban nain. Drao sam da bi
metode brata Viala bile primjerenije Franciscovoj osjetljivoj konstituciji.
Zabrinutost u vezi s tim odmah sam prenio bratu Vialu, kojeg su, kako
se inilo, moja sjeanja na Francisca zaintrigirala. Jo smo dosta dugo
razgovarali o tome.
Brate Lucas, rekao je brat Vial, nadbiskup Sancho iz Tarragone ima
jurisdikciju nad Franciscom. Samo on moe prebaciti Francisca u Santes
Creus, a to e uiniti samo ako opat Alfonso poalje slubeni zahtjev.
Obrati se opatu Alfonsu. Ispriaj mu priu o svom prijatelju. A tada ga
upitaj bi li njegov premjetaj u Santes Creus mogao utjecati na
raspodjelu sredstava meu sestrinskim cistercitskim samostanima.
Brat Vial natjerao me da ponovim pitanje prije nego to sam se uputio u
opatove odaje. Postupio sam tono prema njegovim uputama,
odrecitirao ga od rijei do rijei. Opat Alfonso me sluao, dlanom
zamiljeno trljajui bradu.
Volio bih vidjeti lice tog malog gada, rekao je opat Alfonso, kada mu
ispred nosa oduzmemo Montcadina nasljednika.
ije lice? upitah.
Opat Alfonso nije mi odgovorio, ali drim da je mislio na opata Rodriga
iz Pobleta. Njih dvojica viaju se jednom na godinu na konferenciji
cistercitskih opata. Odravaju prisnu prijateljsku povezanost,
razmjenjuju pismene estitke i pozdrave za sve vee blagdane.
Opat Alfonso odmah je poeo diktirati pismo nadbiskupu Sanchu u
kojem je zatraio Franciscov premjetaj. Istaknuo je daje prije putovanja
na Levant Francisco tri godine proveo upravo u Santes Creusu.
Nema sumnje, stajalo je nadalje u pismu, da bi se Francisco osjeao
ugodnije u poznatoj sredini, na mjestu na kojem je proveo vjerojatno i
najsretnije i najmirnije godine ivota.
Tijekom sljedeih tjedana, samog sebe uhvatio bih kako se i nekoliko
puta na dan penjem na zvonik, pomno motrim obzor, ne bih li nekako
ugledao glasnika iz Tarragone. Kako su prolazili tjedni bez odgovora,
inilo se da tama svake noi traje sve due.
Nakon devet tjedana, dvojica vojnika iz nadbiskupove osobne garde
doli su u Santes Creus. Donijeli su kratku poruku, tek dvije reenice
tovanom opatu Alfonsu
Uvezi s vaim nedavnim pismom, vi i brat Vial odmah ete doi u
Tarragonu. Za va sam prijevoz osigurao natkrivena kola i dvojicu
vojnika koji e vas tititi.
Nadbiskup tarragonski Sancho, dvanaestog dana srpnja, ljeta
Gospodnjeg 1275.
Dok sam itao pismo opatu, obuzeo me val blaenstva. Ubrzo u vidjeti
Franciscovo lice. Ubrzo u uti njegov glas. Opat Alfonso, koji se iroko
osmjehivao, takoer je izgledao vrlo zadovoljno. Rekao mi je neka
prenesem novost bratu Vialu i obavijestim ga o tome da e sutradan
krenuti u Tarragonu.
Brata Viala zatekao sam na trijemu. Prepriao sam mu sadraj pisma.
Na moje veliko iznenaenje, postao je poprilino ozbiljan i
neraspoloen. Poloio mi je ruku na rame.
Lucas, ti e poi u Tarragonu umjesto mene, ree.
Ne znam kako to misli.
Ti e istjerati avla.
Ali nemam iskustva.
Nisi li vidio kako to radim... vie od trideset puta?
Jesam, odgovorih, ali Franciscov e sluaj biti meu najteima. Usto, on
je iz obitelji Montcada. Opat Alfonso i nadbiskup Sancho nikada mi ne
bi dopustili da istjerujem avla.
Razgovarat u s opatom Alfonsom, ree brat Vial, i napisat u
preporuku nadbiskupu Sanchu.
Bojim se, brate Vial, da me tvoje pismo nee pripremiti za tako
zastraujuu zadau.
Ve si pripremljen, brate Lucas. S Franciscom si u Santes Creusu proveo
tri godine.
Ne razumijem, brate Vial.
Jednom davno, ree brat Vial, za pohoda u Siriji, moj zamjenik Simon
jedne je olujne noi nestao iz logora. Dvije stotine vojnika pod mojim
zapovjednitvom, a ni jedan jedini nije vidio Simona kako odlazi. Ujutro
sam poslao ljude u potragu, no nakon dva sata vratili su se a da nisu
vidjeli ni traga Simonu.
Tog poslijepodneva u logor je doao neki starac s arapskom maramom
na glavi. elio je sa zapovjednikom razgovarati o nekom zajednikom
prijatelju. Moji su ga vojnici doveli do mene. Kada se pribliio, ja sam
sjedio pokraj svog atora. On je po zemlji zakoturao kuglu od bijele
svile. Ja sam je uzeo i odmotao tkaninu. U svilenim naborima leao je
prst, svjee odrezan. Jo je pulsirao. Najprije sam pomislio daje starac
trgovac, da prodaje relikviju nekog ivueg sveca. Ali onda mije rekao
daje to Simonov prst. U sljedeem e zamotuljku biti Simonova glava,
ako u jednu oblinju pilju ne dostavimo pedeset zlatnih dinara. Dao
nam je tri dana. Poto sam se posavjetovao s pomonicima, uputio sam
jednu satniju u Akko, po novac.
Prola su tri dana, a moji se ljudi nisu vratili. Jednog svog vojnika poslao
sam u onu pilju o kojoj je govorio starac. Trebao je zatraiti produljenje
roka za jo jedan dan, zajamiti dostavu blaga u sljedea dvadeset etiri
sata, pod uvjetom da Simonu vie nikako ne naude.
Kod pilje je mog vojnika doekalo dvanaest nevjernika. Starac koji je
bio u naem logoru preveo je zahtjev ostalima. Dok je moj glasnik ekao,
razgovarali su i meu sobom se prepirali. Na koncu je prevoditelj rekao
da e Simona potedjeti jo jedan dan.
Svanulo je, a iz Akkoa nije bilo nikakvih novosti. Na brzinu sam smislio
kakavtakav plan za spaavanje Simona. Zakljuio sam da je onih
dvanaest muslimana koji su doekali mog glasnika vjerojatno
cjelokupna neprijateljska vojska mala skupina lopova i ubojica koja
besciljno luta unutranjou. Pokuat emo iskoristiti brojanu premo i
dotui ih, najprije ih namamiti iz skrovita, a onda na silu spasiti
Simona. S tim sam ciljem poslao glasnika kako bi nevjernicima rekao da
smo skupili otkupninu i da dogovori razmjenu na otvorenoj ravnici ni
kilometar od naeg logora. Jasno sam naglasio da emo zlato predati tek
ako nevjernici istodobno izrue Simona.
Muslimani su pristali na moje uvjete, ali su dodali jo tri zahtjeva
moemo doi samo s petoricom ljudi i na sastanak moramo doi pjeice i
nenaoruani. Ti su njihovi uvjeti pokvarili moj izvorni plan. Ali nisam
imao izbora, morao sam pristati.
Bila je to najopasnija mogua misija, Lucas. Kada nevjernici uvide da
nismo donijeli novac, pokuat e ubiti i Simona i nas. Njih
dvanaestorica, nas petorica. Vrlo lo omjer, osobito s obzirom na ostale
uvjete.
Promijenio sam plan. Vie se neemo oslanjati na brojanu nadmo,
nego na tajnost i faktor iznenaenja. Stolarima sam naloio da izrade
dva drvena sanduka. U svaki od njih stavili smo po est samostrijela.
Moji su majstori u komoru svakog samostrijela stavili po strijelu. Kada
kucne as, bit e spremni. Dvanaest strijela za dvanaestoricu nevjernika.
A onda sam odabrao etvoricu ljudi koji e me pratiti etvoricu koji e
stajati uz mene na bojnome polju. etvoricu koji se nee pokolebati ili
ustuknuti ak ni pred tako pogibeljnom misijom. Zna li koga sam
odabrao?
Najsposobnije strijelce? odgovorih ja.
Ne, brate Lucas. Nisam odabrao ni najhrabrije vitezove. Odabrao sam
najbliskije Simonove prijatelje one koji su s njim doputovali iz pokrajine
Conflent, u sjeverozapadnoj Kataloniji. Ti su ljudi sa Simonom imali
vezu koja se razvijala tijekom nekoliko godina obuke i zajednike borbe.
Nisu eljeli napustiti prijatelja, prepustiti ga nevjernicima, ak ni kada
su se suoili s takvim izgledima.
Doli smo na dogovoreni sastanak s neprijateljem. Sunce nanije bilo za
leima, ilo u oi protivnicima. Dobro e nam doi svaka pomo i
eventualna prednost.
Onaj je starac doao prvi. Sve nas je pregledao kako bi se uvjerio da
nismo naoruani. A onda je zatraio da otvorim sanduke i pokaem
blago. Ja sam mu rekao da ga moe vidjeti kada mi vidimo Simona. On
je podigao aku uvis, a njegovi su nam odmetnici prili na konjima.
Meu njima je, s povezom na oima, hodao Simon. Kada su se nali
nasuprot nama, svojim sam ljudima pokazao neka otvore krinje. Pod
budnim okom nevjernika, dvojica mojih drugova poeli su podizati
poklopce, pomno promatrajui jedan drugog. Sve su morali raditi
usklaeno. im nevjernici vide nae oruje, ubit e Simona, a onda
usmjeriti strijele na nas. Moji drugovi nisu ekali znak za napad. Ja sam
uvukao ruke u sanduk kako bih izvadio dva samostrijela, kada sam
zauo fijukanje strelica kroz zrak i zatim bolne krikove naih
neprijatelja. epao sam dva samostrijela, po jedan svakom rukom, i
ispalio strijele prema dvojici muslimana. Pogodio sam i jednog i drugog.
Simon je zacijelo bio zahvalan, brate Vial, rekoh. Iznenaen i zahvalan.
Nije, brate Lucas, ree on.
Znai daje oekivao da ete ga spasiti? upitah.
Simon je bio mrtav, brate Lucas.
Tvoj je zamjenik bio mrtav, brate Vial?
U toj je pomutnji bilo teko razlikovati prijatelja od neprijatelja. Jedan od
Simonovih prijatelja iz pokrajine Conflent pogodio ga je u prsa.
Samostrijel je snano oruje, brate Lucas. Metalna otrica provirivala je
Simonu iz lea.
Brat Vial uzdahne i odmahne glavom. A zatim ustane kako bi iziao.
Poao sam brzo za njim i epao ga za ruku.
Znai, nisu uspjeli, brate Vial, rekoh. Ti ljudi koje si odabrao za
spaavanje Simona.
Ne, brate Lucas, nisu uspjeli.
Ali njihova spremnost? rekao sam. Mislio sam da je poanta prie...
Budunost je neizvjesna, brate Lucas, ree brat Vial oporim tonom.
Gospodnji su puti nedokuivi.
Brate Vial, nije mi ba jasno kako ta pria ima veze s Franciscovim
egzorcizmom.
Ne voli li Francisca, brate Lucas? upita on. Volim svu svoju brau u
Santes Creusu, brate Vial. Ne govorim o Santes Creusu, brate Lucas.
Francisca nisam vidio est godina, brate Vial.
Ljubav ne poznaje vrijeme, brate Lucas. O Franciscu si mi govorio kao
da ste se vas dvojica vidjeli jo juer.
Jo se sjeam njegova osmijeha, brate Vial.
Bi li za Francisca izloio ivot opasnosti? upita brat Vial.
Moram priznati, brate Vial, da sam poprilino bunjen. Ne uviam
znaenje tih pitanja. Jednostavno nisam dovoljno struan za provoenje
egzorcizma.
Brate Lucas, kada je rije o protjerivanju demona iz Francisca, na svijetu
nema spremnije osobe od tebe.
Na svijetu nema spremnije osobe od tebe. Tako je rekao, od rijei do
rijei.
Brat Vial zatvori oi i pogne glavu. vrsto me uhvati za obje ruke.
Boe, ree, daj svome slugi Lucasu hrabrosti da provede svoju zadau.
Gospodine, podari mu mudrost da tvoj put ugleda i u najmranijoj
umi. Boe, daj mu hrabrosti da se odupre avoljim iskuenjima.
Brat Vial podigne pogled, no jo me drao za ruku. tovie, nokti su mu
se arili u moju kou.
avolja iskuenja, Lucas, ree. Da, brate Vial, razumijem.
Brat Vial te je veeri razgovarao s opatom Alfonsom. Ne znam to mu je
rekao. Sutradan ujutro opat me sumnjiavo mjerkao kada sam sa svojom
reverendom uao u kola. Ali nije rekao nita. tovie, najvei se dio
vremena, za dvodnevnog putovanja do Tarragone, nije ni obazirao na
mene.
Tada sam prvi put uope napustio Santes Creus. Dok su se kola muno
probijala blatnim putovima, gledao sam kroz stranji otvor, traio
avolja iskuenja koja je spomenuo brat Vial. Ali ih nisam vidio. Vidio
sam smeu zemlju. Vidio sam smaragdnu umu. Vidio sam seljake koji
su zabrinutim pogledom pratili nadbiskupova kola. Vidio sam polje
suncokreta koji su se okrenuli prema kolima kao to se vjernici okreu
prema sveeniku. Vidio sam prastari rimski akvedukt smijenu
graevinu koju su podigli pogani. Kao to je rekao opat Pedro, daje Bog
elio da rijeke teku akveduktima, zato ih jednostavno nije stvorio?
Kada smo se pribliili Tarragoni, opat Alfonso naloio mi je da navuem
zastore. Pretvarao se da spava, no ja sam jasno vidio da se pomalo
pribojava buke i ivosti na ulicama. Proli smo vjerojatno i pokraj tisuu
ljudi.
U crkvu smo doli tono na vrijeme za veernjicu. Jo nikada nisam
vidio takav sveti prostor poput divovske pilje, jednostavne i skromne.
Osjeao sam Boju nazonost u svakoj pukotini, njegove otiske na
aneoskim skulpturama koje su blago gledale sa svojih postolja, njegov
topli dah u pjevanim psalmima koji su odjekivali samostanom.
Tu smo veer proveli u gostinskom krilu s hodoasnicima i ostalim
redovnicima u posjetu. Ujutro, neposredno nakon zornice, opat Alfonso
otiao je u nadbiskupove odaje. Ja sam ostao na trijemu. Nakon nekoliko
sati priao mije neki redovnik.
Brat Lucas?
Da, ja sam, rekoh.
Sada e vas primiti nadbiskup.
Za njim sam poao kroz riznicu i uspeo se stubama. Dok smo se tako
penjali, uo sam kako mi srce snano udara. Jo se nikada nisam naao u
nazonosti nekog nadbiskupa, ak ni biskupa. Uli smo u prednju odaju,
a zatim u nadbiskupov osobni ured.
Kakva neopisiva ljepota. Pod su pokrivale ute i plave ploice. Veliki
pisai stol od hrastovine, prepun rukopisa, nalazio se nasred sobe, a sve
dokumente na okupu su vrsto drale srebrne kope. Zlatni kale do
ruba napunjen vinom nalazio se na hrpi nespojenih papira. Pomno
oblikovane zmije obavijale su stalak kalea, tako da su njihove sjajne
glave bile prebaene preko ruba i izgledale kao da iz njega piju. U toj
sam sobi vidio vie zlata i srebra nego u cijelom ivotu.
Nadbiskup Sancho itao je pismo brata Viala. Nos mu je bio dugaak,
uglat, plemenit. Koa bolesnouta, s nekoliko crvenih mrlja. Na sebi je
imao bijeli habit i ovalni eir. Preko prsa mu se sputao srebrni lanac s
kriem ukraenim rubinima.
Dok sam tako stajao, osjeao sam kako mi toplina struji u tijelo, kako mi
golica prste na rukama i nogama. Osjeao sam se kao kod kue, kao da
nekako spadam u tu sobu, u te odaje, meu te svete, velianstvene
predmete. Vjere, samo imaj vjere, Lucas, rekao sam samome sebi, i
jednog e dana Gospodin nagraditi tvoju odanost. Jednog dana,
Gospodin e sve postaviti na svoje mjesto.
Nadbiskup bi me s vremena na vrijeme pogledao, a onda bi se vratio
itanju pisma. Postoje zavrio, rukom mije pokazao neka mu sjednem
suelice.
Moj brati, brat Vial, ree, kae da ste Franciscov prijatelj.
Tako je, Vaa Eminencijo, tijekom tri godine koliko je proveo u
samostanu, ja sam bio u Santes Creusu.
Jo neko vrijeme imao sam dojam da me nadbiskup pomno promatra.
Osjeao sam blagu nelagodu i morao sam se kontrolirati kako ne bih
pucketao zglobovima na prstima, to je bila runa navika koju sam
stekao dok sam bio pomonik opata Pedra.
Vaa Eminencijo, rekoh, smijem li priupitati gdje je opat Alfonso?
Otpravio sam ga u crkvu kako bih se s vama mogao vidjeti nasamo. Ne
bojite me se, zar ne, brate Lucas?
Nikako, Vaa Eminencijo, rekoh. Samo se osjeam nedostojnim privatne
audijencije kod jednog tako istaknutog i svetog ovjeka kakav ste vi.
Moj mi brati pie, nastavi nadbiskup, i da, kada je rije o istjerivanju
Franciscovih demona, u kraljevstvu nema spremnije osobe od vas.
Drite li daje to tono?
Vaa Eminencijo, odgovorih, nisam toliko slijep ni arogantan da bih
podrao takvu tvrdnju. Ipak, ne bih elio proturjeiti bratu Vialu.
Na nadbiskupovim usnama zatitra blijed osmijeh.
Otac Adelmo, nastavi nadbiskup, nekako je, ini se, u pokuajima s
Franciscom doao do mrtve toke. Kao posljednju mogunost, predloio
je da otvori Franciscovu glavu od uha do uha kako bi demoni kroz nju
izili. to kaete na takav prijedlog, brate Lucas?
Mogue je, rekoh, da bi bilo dobro iskuati i druga sredstva prije nego
to se oslonimo na tako drastinu i nesumnjivo kobnu mjeru.
Da, brate Lucas, ree nadbiskup, sklon sam sloiti se s vama. Nai su
pravni strunjaci istaknuli da egzorcizam koji u konanici dovede do
Franciscove smrti moda ne bi zadovoljio uvjete donacija baruna
Montcade. Svakako bi dolo do spora, ali dar ne bi bio osiguran.
Dar, Vaa Eminencijo? upitah.
Niste uli? Barun Montcada ponudio je treinu svog imanja u zamjenu
za sinov spas. Barun je postavio i uvjet Franciscov tjelesni i duhovni
oporavak. Upravo zbog te rijei tjelesno samo tako ne pristajem na
radikalni plan oca Adelma. Skloniji sam iskuati neku drugu
mogunost, iskuati povjerenje brata Viala u vas.
Prilika koju mi pruate ispunjava me smjernou, Vaa Eminencijo.
Tako i treba, brate Lucas, ree nadbiskup. Posjedi i neizmjerno
bogatstvo obitelji Montcada mogu se mjeriti s bogatstvom kraljevske
obitelji. Vie strana moglo bi biti na dobitku zahvaljujui Franciscovu
spasenju, a jedna ste od njih i vi, brate Lucas.
Ja, Vaa Eminencijo?
Nadbiskup Sancho poloi ruku na moj dlan. Njegov je bio hladan i
znojan.
Nikako ne bih zaboravio takvu uslugu, ree.
Vie strana moglo bi biti na dobitku zahvaljujui Franciscovu spasenju,
a jedna ste od njih i vi, brate Lucas.
Jedna sam od njih, doista, i ja. Zamiljao sam se u nadbiskupovim
odajama. Kako sjedim za njegovim stolom. Svojim stolom. Rukom bih
klizio po glatkoj povrini hrastova drva, a onaj glatki lak na mojem bi
dlanu bio nalik na kapljice vode. Na jednoj bih strani stola drao pero i
pergament na kojem bih pisao pisma drugim nadbiskupima, ili moda
Svetome Ocu u Rimu. Na drugoj bi strani bio zlatni relikvijar u kojem bi
se nalazio prst, nekoliko pramenova kose, moda ak i uho nekog
tovanog sveca.
Nadbiskup nije rekao je li i Francisco meu tim stranama koje bi mogle
biti na dobitku zbog njegova vlastita spasenja. I doista, ne bih rekao daje
mislio na Francisca.
Opat Alfonso sutradan se vratio u Santes Creus. Mene su poslali u
Poblet po Francisca. Opatu Rodrigu nosio sam zapeaeno pismo
nadbiskupa Sancha. Ve sam opisao kako sam u poetku primljen u
Pobletu i kakav je bio moj prvi dojam o Franciscu i uvjetima u kojima su
ga drali. I doista, kada sam ugledao prijatelja, osjetio sam poprilinu
nelagodu. Nisam oekivao, nisam mogao ni zamisliti, razmjere do kojih
su mu demoni preplavili duu i opustoili tijelo.
Onog jutra kada sam doao u Poblet i nakon posjeta Franciscu, uruio
sam pismo opatu Rodrigu i ocu Adelmu. I jedan i drugi jo su neko
vrijeme prouavali taj dokument, moda u nadi da e pronai neku
rupu, neku dvosmislenost koja bi im omoguila da jo tjedandva zadre
Francisca dok ne dobiju pojanjenje iz Tarragone. Oi su mi neprestano
bjeale prema dlanovima oca Adelma koji su bili prepuni oiljaka. Vie
su nalikovali na nekakve kande nego na ruke, izobliene, aave od
uarenog ugljena kajanja za one koji su mu povjereni na brigu. Budui
da sam proitao pismo, strpljivo sam ekao, uviajui da njih dvojica
nemaju izbora i da se moraju povesti za nadbiskupovim
nedvosmislenim nalozima. Ve oko podneva krenuli smo na put,
Francisco u lancima u kolima, dok sam ja sjedio gore, s naim
pratiteljem.
Otac Adelmo na je odlazak promatrao s krova nad trijemom. Crna
kapuljaa njegova habita zasjenjivala mu je lice. Ali ipak sam vidio
njegove oi, bljetavobijele od Gospodnjeg bijesa.
Od Franciscova dolaska u Santes Creus protekla su tri mjeseca. Ja sam
nastojao vjerno oponaati egzorcistike metode brata Viala. Poto se
probudim za zornicu, pjevam psalme prije odlaska do Franciscove elije
na prvome katu. Svakodnevno mu nekoliko sati itam Sveto pismo.
Dovrio sam Bibliju, pa sam ponovno krenuo od Postanka.
Svaku veer odvajam odreeno vrijeme kako bih zapisao Franciscovu
ispovijed. Kada nemam to ubiljeiti, zapisujem vlastita sjeanja na
Francisca kao to je rekao brat Vial, zemljovid due, zemljovid koji e
jednog dana, nadam se, pokazati put prema Franciscovu spasenju.
Franciscovo se tjelesno stanje naglo poboljalo. Kada je tek stigao u
samostan, rane na leima bile su mu otvorene i prepune gnoja. Brat Vial
pribavio je ljekovite trave s Levanta koje su pripomogle zacjeIjivanju
tragova egzorcizma oca Adelma.
Kad je doao u Santes Creus, Francisco gotovo nije ni jeo ni pio, a
govorio nije uope. Nakon prvog tjedna, poeo je prebirati po jelu.
Prema savjetu brata Viala, eksperimentirao sam s raznim vrstama hrane.
ini se da Francisco najvie voli piletinu. Nakon dva mjeseca, dogodilo
bi se da pojede cijelu porciju. Malko se i udebljao. Dobro
je njegovan. Brija u Franciscovu eliju dolazi jedanput na tjedan kako bi
mu skratio kosu i crvenkastu bradu, te odrezao nokte. U pojedinim
trenucima izgleda kao onaj nekadanji Francisco.
Prije dva mjeseca Francisco je prvi put progovorio. Zamolio me da
stiam glas kako bi mogao spavati. Jo mi se nikada nije dogodilo da mi
tako malo rijei donese toliku radost. Francisco otada govori sve vie i
vie. Isprva je izgledalo kao da nije vjebao, jer nikako ne bi uspijevao
nanizali vie od nekoliko reenica. Ali brzo je napredovao, tako da smo
ve nakon nekoliko tjedana poeli valjano razgovarati. Pamenje mu je
manjevie netaknuto. Sto me jako iznenadilo, Francisco se isprva nije
sjeao kako se zovem, iako se sjetio da smo spavali jedan uz drugog.
Tono zna gdje se nalazi. Raspitivao se ak i za zdravlje nekih od
nekadanje brae, za to gdje su i kako su. Veina njih jo je uvijek u
Santes Creusu. Andresa nije spomenuo nijednom. Uope ne spominje
kriarski pohod. Kao ni ja. Tonije, tako je bilo do prije dva tjedna.
Oduvijek sam se pitao zato je Francisco prihvatio Kri2.1 dok je na svoj
nain bio predan vjeri, inilo se da nije sklon tome da se povede za
pozivom nekog ovjeka, a kamoli cijele vojske. Jednako tako, nikada nije
pokazivao zanimanje za vojni aspekt borbe u Kristovo ime. Nadalje, kao
nasljednik jednog od najmonijih krunskih vazala, Francisco je u
Barceloni imao besprijekorno sreen ivot. Usudio bih se rei i da bi
svaki stanovnik naeg kraljevstva, osim kralja, rado zamijenio mjesto s
Franciscom. Pa ipak, Francisco je odabrao drukiji put opasan i
neizvjestan.
Poto sam drugi put dovrio itanje Izlaska, upitao sam Zato si
prihvatio Kri, Francisco?
Nije odgovorio. Samo se zagledao pred sebe i toga dana vie niim nije
pokazao daje svjestan moje nazonosti. Francisco uti sve otkako sam
prije dva tjedna postavio to pitanje. Prestao je i jesti i ini se da je izgubio
sve one kilograme koje je tijekom prethodnih mjeseci na jedvite jade
skupio.
Od Franciscova dolaska, svako poslijepodne, prije nego to iidem, palim
svijeu na njegovu prozoru. Svijeu nade, svijeu hrabrosti. Posljednja
dva tjedna, kada ujutro uem u njegovu eliju, pla2 U srednjem vijeku
to je znailo krenuti Kristovim putem, tj. u kriarski pohod protiv
muslimana.
men je ugaen, stijenj neupotrijebljen. Kao da Francisco vie nije u stanju
podnositi Boje svjetlo. Kao da vie voli vanjsku tamu, kao odraz svoje
due.
Prije dva dana primijetio sam kako mu iz stisnute ake kaplje krv. Kako
se nije obazirao na moje molbe da rastvori dlan, nasilu sam rairio prste.
U aci je vrsto drao no koji sam mu dao kako bi mogao rezati meso.
No mu se duboko urezao u dlan. Vidio sam kost. Oduzeo sam mu
krvavi no i istrao iz elije.
Srce mi je divlje udaralo. Pribojavao sam se najgoreg da sam nehotice
izazvao nepovratno nazadovanje, da sam Franciscu spomenuo Kri
kada za to jo nije bio spreman. Uinilo mi se da e Francisco umrijeti
prije nego to iz njega uspijem istjerati demone. Pomislio sam kako e
mu se dua vjeno priti u plamenu.
Otrao sam bratu Vialu. Zatekao sam ga u kuhinji, gdje je slugama i
laicima pomagao u spravljanju veere.
Brat Vial uhvatio me za ruku i odveo me u dnevnu sobu. Sjeli smo na
klupu. Tada me posve obuzeo umor, posljedica silnih napetosti koje sam
proivio u posljednjih nekoliko mjeseci. tovie, sa stidom u priznati da
sam jo neko vrijeme plakao.
Pribravi se, ispriao sam bratu Vialu zbog ega sam toliko frustriran i
kako se bojim za Franciscovu budunost.
Sjea se one ene, upitao sam, koja je uguila vlastitu djecu? Rekao si da
se vjenala s avlom i da nema izgleda za oslobaanje. Moda je
Francisco sklopio jednako snaan savez. Moda se nikada nee
oporaviti. Moda ne eli ivjeti. Jednako tako mogao si je prerezati vrat,
a ne dlan.
Franciscov sluaj razlikuje se od sluaja te edomorke, ree brat Vial. On
je naudio samo sebi. Osamio se, izgladnjuje sama sebe, ranjava se. Zato
se kanjava? Moda samoga sebe smatra odgovornim za neki in, za
neto to je imalo uasne posljedice.
I tada sam bratu Vialu ispriao kako su Francisco i Andres bili u
odajama opata Pedra na dan kada je izveo svoje mueniko djelo. inilo
mi se da nemam izbora. Znate, drao sam da Francisca proganjaju
pomisli na ubojstvo opata Pedra.
Brat Vial nije me pitao drim li da je Francisco odgovoran za smrt opata
Pedra. Da me pitao, bio bih mu ispriao kako je Francisco pogledom,
kao da gaje hipnotizirala neka mrana sila, pratio britvu.
Vjeruje li, Lucas, upita me, da je opat Pedro skrivio smrt slukinje
Noelle?
Izraavanje miljenja o takvoj stvari moglo je imati teke posljedice.
Pomno sam odvagivao rijei.
Nije li sveti Benedikt, brate Vial, napisao da vjernici u ime Gospodnje
moraju otrpjeti sve, ak i nepravdu? Nije li tako napisao?
Jest, Lucas, ree brat Vial, ali neke se nepravde ne mogu otrpjeti.
Francisca ne mui sudbina opata Pedra. Izvor njegove opsjednutosti lei
negdje drugdje. Utvrdi to se dogodilo nakon to je Francisco otiao iz
Santes Creusa, to mu se dogaalo u kriarskoj vojni. Tako e rasplesti
klupko Franciscove due.
Kako? upitah. Ve sam ga pitao za kriarske pohode. I eto kako je
reagirao?
Vjere, Lucas, ree brat Vial. Vjere i strpljenja.
Brate Vial, ja to ne mogu. Sjea se kako si rekao da ovjek mora
spoznati vlastita ogranienja. Ne znam kako pomoi Franciscu. Ne znam
to Gospodin eli od mene.
Gospodin ne trai puno, Lucas, ree brat Vial. Trai sve. Krv i duu.
Juer, prvoga dana studenoga, uao sam u Franciscovu eliju. Hrana je
stajala netaknuta, svijea ugaena. itao sam nekoliko sati i potom
zadrijemao. Probudile su me Franciscove tihe rijei.
Andres je bio sa mnom u Citadeli.
Nisam se ni pomaknuo, pokuavao sam razlikovati vlastite snove od biti
stvari. Francisco je upravo prvi put spomenuo Andresa i kriarski
pohod.
Andres je bio u Citadeli, ree, nepomino zagledan pred sebe. A onda se
okrenuo i sklopio oi.
Te noi nisam mogao spavati. Naas bih zaspao, ali bih se ubrzo
iznenada budio pred prizorom u kojem se Francisco pribliava s
krunom od trnja i rastvorenim dlanovima na kojima se vide rane. U
svojoj muci, Krist je zacijelo bio slian Franciscu onog prvog dana kada
sam ga ugledao u eliji u Pobletu ispijen, neuredan, bolno ranjiv.
Bosonog sam lunjao svojim odajama, po hladnom kamenom
podu, vrsto stiskao svoju krunicu. Drhtao sam cijelu no, iako ne znam
odrediti je li razlog bio strah ili iekivanje.
Kada su se zaula zvona, pomno sam se odjenuo, otiao u crkvu na
zornicu, a onda se uputio prema Franciscovoj eliji, naoko na jednak
nain kao i za protekla etiri mjeseca. ini mi se da tijekom te duge
etnje nisam nijednom udahnuo.
Nekako sam napola oekivao da je umro ili nestao, kao da ga je
Gospodin na odreeni nain napokon ponovno uzeo k sebi. Nije bilo
tako. Kada sam uao, pogledao me ravno u oi i progovorio kao da od
onih posljednjih jueranjih rijei nije prolo vie od nekoliko trenutaka.
IV.
KRI
Nikada nisam namjeravao prihvatiti Kri.
Dok je govorio, Francisco me nije gledao. Sjedio je na svojoj prostirci,
zagledan kroz prozor, rukama obavijajui koljena. Polagano se ljuljao
naprijednatrag, u nepravilnome ritmu. Ja sam stajao, dlanova
sklopljenih na prsima.
Nisu me privlaili ni ma ni habit. Muenitvo mije djelovalo nekako
usamljeniki, a sveeniki poziv poprilino dosadno.
S mojim je bratom bilo drukije. Sergiu je bilo osamnaest godina kada je
objavio kako se kani zarediti kao novak pristupiti cistercitskom redu u
Pobletu. Moga je oca to silno uzrujalo prvoroeni sin, nasljednik obitelji
Montcada, odrie se drutva. Sergiu je pokuao dokazati koliko je vano
da ispuni svjetovne obveze. Ali u suoavanju s gorljivou koju je Sergio
osjeao prema Kristu, moj je otac bio nemoan. Uspio mu je samo malo
promijeniti smjer uvjerio ga je da Kri prihvati kao ratnik, a ne kao
redovnik. Sergio e poi u kriarski pohod kako bi iz ruku nevjernika
preoteo Jeruzalem. Vratit e se za dvije godine i zauzeti mjesto koje mu i
pripada kao sin moga oca, najmonijega kraljeva vazala. Moj otac
nikako nije kanio trajno prepustiti Sergia Gospodinu. Ja sam elio poi s
bratom, ali je otac to zabranio. Bilo mije tek petnaest godina.
Cijela je Barcelona slavila odlazak vojske. Kralj Jaime predvodio je
sveanost. Posvuda su se vijorili barjaci crveni i zlatni, smei i srebrni
boje i grbovi najplemenitijih obitelji Berenguer, Diaz, Morera, Munoz a
od vojnih redova templari, hospitalci sv. Ivana, vitezovi Calatrave.
Trubaduri su svirali na lutnjama za pokoji novi od uglednih graana
tog velikog grada. U crnim odorama, sveenici
ak i iz Val dArana podizali su ruke kako bi povicima blagoslovili
vitezove na odlasku. Prosjaki red okupio se na stubama. Pjevali su
psalme i drali kandila s tamjanom. Nekolicina sveenika, svladana
emocijama i toplinom srpanjskog sunca, onesvijestila se ondje gdje je
stajala, tako da su postali vie nego lake mete za depare koji su se
provlaili kroz okupljenu masu.
Pet stotina vitezova iz svih dijelova panjolske, u bojnim oklopima i pod
punom spremom, paradiralo je na konjima, amotamo praeni pljeskom
laika, i visoka i niska roda, blagoslovima svetih ljudi. Vojnici su izgledali
kao divovi, neranjivo. Barcelonski biskup, Arnau de Gurb, uzdigao je
dva prsta u znak blagoslova. uti rubini na porubu njegove odore
blistali su pod sunevim zrakama dok je brod krstio imenom Maria de la
Cruz.
Sergio me prije ukrcavanja na brod drao za ruku. Osmijeh mu je bio
smiren. Ponosio sam se svojim bratom.
Dok smo odrastali, dijelili smo spavau sobu, pili iz istog pehara, molili
se rame uz rame. ini mi se da od roenja od njega nisam bio odvojen
due od dana.
Hladne dlanove poloio mi je na obraze kako bi mi obrisao suze, iste
one ruke koje su me uile jahati, sluiti se lukom i strijelom.
Bog te voli, Francisco, rekao je.
Brod se prevrnuo ubrzo nakon isplovljavanja. Bio je to nov brod, jo
neiskuan, izgraen u brodogradilitu u Drassanesu, ni kilometar i pol
od mjesta nesree. Drao sam koljku na uhu, oslukivao morske
dubine, kada se brod izgubio u jutarnjem blistavilu. Skupine mornara
ukrcale su se u ribarske brodice i pojurile prema tom praznome mjestu
na morskoj povrini. Uzalud. Kako su jo bili u oklopima, vitezovi nisu
mogli plivati. Utopilo se svih pet stotina ljudi. Sergiovo tijelo nije
pronaeno. Boja ljubav zna biti nesmiljena.
Francisco se nasmijao. Smijeh je bio kratak, ali i krajnje nedvosmislen.
Zacijelo sam se trgnuo ili nainio nekakav nagli pokret, jer je podigao
pogled. Izraz njegova lica bio je zabavljen, gotovo nadmoan, ne ba
nasmijeen.
Ispriavam se, Lucas, ali ak i ti uvia koliko je ta situacija zapravo
smijena. Pet stotina vitezova bespomono se koprca, mlatara rukama i
nogama pod morem. Bio je to upravo apsurdan prizor.
Ja sam se samo prekriio. Osjeao sam strah. Boe, daj mi odvanosti da
ti sluim. Je li preda mnom nekakav zloduh? Glas je Franciscov, ali te
rijei... Misli na svoj poloaj. Misli na svoje poslanje. Misli na to tko si.
vrsto sam stisnuo oi i pokuao zamisliti tamnu povrinu kria koji
visi u mojoj eliji.
Iz pristanita se prolomio zbor neizrecivih jadikovki i naricanja. Strah i
bol. Kao da je Bog nekako osudio cijelo kraljevstvo odbio na
najdragocjeniji dar nae sinove i brau. Redovnici, koji su zazivali sv.
Mihovila, zatitnika pomoraca, pobjegli su uasnuti vratili se u
sigurnost samostana. Majke su plakale. Oevi krgutali zubima. Ja sam
stajao sam, gacao u pliaku podalje od mase. Tek pokoji lijeni val
zapljusnuo bi mi potkoljenice. A onda se ubrzo ula jo samo tiina.
Bonaca.
Uvijek sam se pitao stoje Sergiu prolazilo kroz glavu dok je tonuo na
dno mora. Je li zatvorio oi kada je poelo ponestajati svjetla?
Sveti je Otac u Rimu objavio daje svima koji poginu u kriarskom
pohodu osigurano mjesto u raju. Ali kako je Sergiov brod jedva isplovio,
u gradu se govorkalo da su due utopljenika u istilitu na boravak
ondje osueni su na neodreeno vrijeme, a tu kaznu moe okonati
samo intervencija svete Eulalije, zatitnice Barcelone. Biskup Arnau
rekao je da e sveta Eulalija najzaslunije due zagovarati pred naim
Gospodinom Isusom Kristom, a to je znailo sinove obitelji koje su
dovoljno velikodune da novano podupru izgradnju nove crkve u
samostanu u Montserratu.
Moja je majka drala da e broj molitava koje dopiru do neba zatrpati
nau zatitnicu. Ona je svoje usrdne molbe usmjerila svetoj Tecli, koja je
evanelje primila izravno od svetog Petra, uvara kljueva raja.
Kada ne bi kleala u kapeli i molila se, moja je majka etala vrtom i u
beskraj mrmljala Zdravomariju, gotovo i ne podiui glavu. Zbog
sumnje daje Sergia netko potajno zaarao, moja je majka otpustila svu
poslugu.
Unutar obitelji, moj je otac podnio najvei teret majine alosti. Iako to
nije nikada izgovorila, za Sergiovu smrt krivila je upravo njega. I to ne
bez razloga. Da nije bilo ustrajnog oeva nagovaranja, Sergio bi bio u
sigurnosti samostana u Pobletu.
Moja se majka preselila u spavau sobu u prizemlju, kako bi bila blie
kapeli. Rekla je da s mojim ocem nee dijeliti postelju dok ne
odradi primjerenu pokoru za onu uprljanu vezu u kojoj je devetnaest
godina ranije zaet Sergio.
inilo se daje moja nazonost za majine oi odvie bolna. Moda joj je
bratska slinost iznova otvarala ranu. Jednaka blijeda koa, nae plave
oi koje sam prouavao u ogledalu, traei izvor majina odbijanja i
stranih valova koji su mi promijenili ivot.
Nae imanje u Montcadi pretvorilo se u vrt tuge. Bolne enje za jednim
vremenom i mjestom koji su se ugasili.
Moja je majka otila iz Montcade. Sluge su sloili njezine stvari u
dvadeset etiri krinje, koje su za njezinim kolima putovale u povorci,
do nae rezidencije unutar starih rimskih zidina u Barceloni palae koju
je moj djed izgradio u ulici nazvanoj po mojoj obitelji, kako bi se
obiljeilo nae sluenje i pomo pri osvajanju Baleara Carrer de
Montcada.
Zlovoljan, obuzet kajanjem, moj je otac besciljno etao hodnicima
dvorca. Kada bismo se mimoili u predvorju, nerijetko bi mi se uinilo
da me ne prepoznaje. Uz zbunjeni bi me osmijeh potapao po glavi i
odmah odvratio pogled. Ja sam mislio da e mi se otac svakako uguiti,
ako ve ne od tuge i grizoduja, a onda od plaviastog dima
egzorcistovih uvaraka koji je proimao cijelu kuu.
I moj je otac, meutim, otkrio nain na koji e pobjei. Povevi svoju
skupinu vitezova, uputio se na sjever, na viteke turnire u Loire,
Marseilles, Burgundiju, Kom.
Ja sam ostao u Montcadi s naim upraviteljem, lordom Ferranom, te
skupinom sluga i uitelja. Naa zajednika soba postala je Sergiovim
svetitem. Bijele rue, znaci suuti, odisale su munim mirisom. Sveto
pismo otvoreno na zadnjoj stranici koju smo proitali u zoru prije
Sergiova odlaska
I znajte Bog je to mene pritisnuo, I svojom me mreom stegnuo.
Pogledaj, zbog nepravde viem, ali nitko ne uje i nema odgovora.
Moja spavaa roba kripta za moga brata. A ja stablo iupano iz
korijena, porezano sa svih strana.
Francisco mije namignuo, dok su mu se oi sjajile nekakvom
neprirodnom nijansom tamnoplave boje. irom se osmjehivao. Bio je to
nekakav prazan, podrugljiv, avolski izraz lica. Izgledao je posve ludo.
Odmjerio sam udaljenost od vrata, za sluaj da se ukae potreba za
brzim povlaenjem.
Nekoliko dana nisam izlazio iz svoje sobe. Leei na krevetu, kroz
prozor sam promatrao visoku, crvenu travu kako se povija na vjetru.
Unedogled sam itao onu istu stranicu iz Svetog pisma, kao da taj zlatni
list i crna tinta skrivaju neko tajno znaenje.
Lord Ferran za oeva je izbivanja vodio obiteljske poslove. On je bio
odgovoran za dobrobit i kolovanje Montcadinih nasljednika. Nakon
Sergiove smrti, lord Ferran sve je napore usredotoio iskljuivo na
mene. Bio je uvjeren da sam se razbolio, pa je doktoru donu Mendozi
naloio da otkrije uzrok. Poto je deset dana skupljao i prouavao moj
izmet, dobri je lijenik ustanovio nakupljanje crne ui, jedan od oblika
melankolije. Propisao je hladne kupke i odmor u krevetu. Usto mije
zabranio sunanje i jako zainjenu hranu. Lord Ferran postavio je jednog
od svojih pomonika ispred moje sobe kako bi pratio moje stanje i
odvraao svaku moju eventualnu elju za izlaskom iz sobe.
Andres Correa de Girona pojavio se na mojim vratima etvrte nedjelje u
listopadu, devedeset tri dana od smrti mog brata. Svog sam bratia
dotad vidio samo jednom osam godina ranije, na pokopu naeg djeda.
Andresa sam prepoznao po dugoj plavoj kosi, koja mu se sputala do
ramena i pridavala mu izgled ene. U dobi od petnaest godina,
meutim, venama proarane podlaktice i iroka plea suprotstavljali su
se dojmu koji su stvarali ti blijedouti uvojci.
Jo si tako mrav, roae? upitao me, odmahujui glavom. Ja sam sjedio
u krevetu, skidao latice sa Sergiovih uvelih rua.
Doi, bratiu, rekao je, donio sam ti dar od svoje obitelji.
Andres se uas izgubio. Ja sam se nastavio baviti ruama. Oekivao sam
da e Andres vratiti kada uvidi da nisam krenuo za njim. Hodnikom je,
meutim, vladala tiina, osim utavog zvuka plamena svijea
poredanih pred ulazom u ast moga brata. Nakon kakvih pola sata
ustao sam i provirio niz hodnik. Usnuli uvar leao je ispruen u
naslonjau ispred moje sobe. U blizini nije bilo nikog drugog. Samo
nakratko vratio sam se u krevet. Bezobzirna odvanost
mog bratia poprilino me uzrujala tako je kriomice uao u moju sobu,
bez valjanog upoznavanja, a onda me jo, u tom nejakom stanju,
izvrijeao. vrsto sam odluio porazgovarati s njim, ak i ako to bude
znailo da moram prekriiti upute don Mendoze. Vratio sam se na
hodnik i oprezno doao do njegova zavretka. Mojem bratiu nije bilo ni
traga. Spustio sam se stubama i otvorio vrata dvorita.
Andres je sjedio na svom konju, u rukama drao uzde jednog drugog
konja.
Zove se Pancho, ree.
Oi su mu bile dva crna blistava bezdana.
Ocu sam rekao, nastavi Andres, da mu nisi dorastao. A on je rekao da
e se ve naviknuti.
Jahali smo cijeli dan. Kroz kukuruzita obitelji Lecaro, gdje su mi otri
listovi parali lice i usne, sve dok na obrazima nisam osjetio tople kapljice
krvi. Sve bre i bre. Preko obraenih polja obitelji Garcia, gdje su seljaci
isputali plugove i piljili u nas kao da smo nekakvi Boji glasnici. Kroz
polumranu kraljevu umu na samome rubu grada. Slani se konjski znoj
mijeao s mojim znojem. Sve dalje i dalje. Preko blatnog planinskog
prijevoja, do litica s kojih je pucao pogled na more.
Vratili smo se dobrano iza mraka. Lord Ferran sjedio je u dvoritu.
Netko od sluga navodno je dojavio da smo otili.
Dobro doao, Andres Correa de Girona, ree on. Hvala to si se odazvao
mojem pozivu. Vjerujem da e ubudue raditi drutvo bratiu a da
pritom gotovo na smrt ne preplai kmetove i da vie nee biti potrebe
za slubenom isprikom susjedima.
Andres je sljedeih nekoliko mjeseci spavao u mojoj sobi. Brzo se snaao
i poeo se osjeati kao kod kue. Zauzimao je tri etvrtine kreveta, meni
ostavljao vrlo malo prostora, opasno blizu ruba. Tri dana nakon dolaska,
u ruku je uzeo otvorenu Bibliju.
Lijep odlomak, rekao je Andres.
Nisam odgovorio. Okrenuo je nekoliko stranica. A onda, bez dogovora
sa mnom, Andres je zatvorio Bibliju uz tresak zbog kojeg je oblak
praine poletio uvis. Uvrstivi kopu na koricama, poloio ju je u
krinju uz nae zimske pokrivae.
Trbuni miii zgrili su mi se kao da me netko udario akom. uo sam
krgutanje vlastitih zuba. Kako je taj moj brati samo drzak. Kakva
preuzetna arogancija. Kao da takvom nepromiljenom, runom gestom
Andres moe nekako raspriti tamu. Kao da moe zakljuiti poglavlje
najcrnje noi, odgurnuti je u stranu i nastaviti ivjeti kao da i ne
primjeuje razorno djelovanje Sergiove smrti. Ljutito sam se namrtio.
On se meni nasmijeio, iroko, jednostavno. Mogue je da, razmiljao
sam, poput gotovo sve moje plemenite brae, Andres ne zna itati. Ne
shvaa znaenje tog svog ina.
Nije nimalo mudro, bratiu, tako se neozbiljno odnositi prema neemu
to te se ne tie i to ne razumije, rekoh, pokuavajui odrati smiren
ton. Ne zaboravi, Andres, da si ovdje gost.
Ne pie li u toj dobroj knjizi, Francisco, da svako doba ima svoje
vrijeme? odgovori on. ini mi se daje vrijeme za onaj odlomak zavrilo
jo prije nekoliko dana.
Bio sam podcijenio svog roaka.
Dva dana kasnije Andres je bacio ono uvelo cvijee koje je ukraavalo
sobu.
Smrad ovog cvijea poeo je biti naporan, Francisco, rekao je. Da ga
bacimo?
Nije ekao odgovor. Oprezno ga je pokupio i odnio na hodnik.
Ovaj se put nisam pobunio. Nisam rekao ni rijei. Okrenuo sam se u
stranu, suspregnuta daha, krajnje usredotoen na Kri iznad svog
kreveta.
Unato tako grubom dranju, lord Ferran s radou je prihvatio
Andresovu nazonost. Nije mogao ne primijetiti izrazit napredak u
mojem zdravstvenom stanju. Andres i ja svakog smo jutra jahali, a
nekon veere esto vjebali gaanje lukom i strijelom. Tri tjedna nakon
Andresova dolaska, don Mendoza dijagnosticirao je velianstveno
poboljanje u boji i gustoi onoga to mi izlazi iz crijeva.
Francisco, sada kada si ozdravio, rekao je lord Ferran tog dana za
veerom, moramo usmjeriti pozornost na obiteljske poslove. Kraljevska,
plemenitaka i sveenika izaslanstva zatraila su doputenje da posjete
Montcadu i odaju poast tvom blaenom bratu, Sergiu. Tvoj otac ostaje
u Francuskoj, gdje sudjeluje na sezonskim vitekim turnirima. Za
njegova izbivanja, ti mora primati posjetitelje. Oni e te pomno
promatrati kako bi procijenili tvoj karakter,
kako bi izvukli naklonost, kako bi uoili svaku eventualnu slabost koju
e moi iskoristiti kada preuzme elno mjesto u obitelji. Andres e za
tih razgovora biti s tobom. Nazonost tvog roaka pokazat e
privrenost ire obitelji i buduu snagu klana.
Lord Ferran pogledao me ispunjen nadom. Ja sam kimnuo. Andres je
zijevao.
Do prvog je posjeta dolo dva dana kasnije. Izaslanstvo plemia pod
vodstvom baruna Calvella de Palaua stiglo je poslije podne. Lord Ferran
uveo ih je u veliku dvoranu, gdje smo Andres i ja ve ekali. Upravitelj
je slubeno predstavio nae goste, a onda se povukao. Lord Ferran je
rekao kako je presudno vano da se Barcelona uvjeri kako mladi
nasljednici mogu biti samostalni u vijeanju s poglavarima drugih
plemenitakih obitelji.
Andres i ja nismo kanili varati. Lord Ferran priliku za to stvorio je tako
to pri upoznavanju nije tono pokazao koji je od nas Francisco. Barun
Calvell jo je neko vrijeme govorio, izraavajui tugu zbog tragine
nesree, te suut u vezi s gubitkom mojeg brata. Gledao je as Andresa,
as mene. Na koncu je izgledalo da je svu pozornost usmjerio na
Andresa i otada se, u preostalom dijelu govora, obraao samo mojem
bratiu.
Kada je barun dovrio podui monolog, uslijedila je podua tiina. Ljudi
iz njegove pratnje nervozno su pogledavali Andresa, koji je gladio
bradu.
Koliko kokoi drite na svom imanju? upitao je Andres vrlo prikladno.
Kako, molim, don Francisco? ree barun. Andres ponovi pitanje, smrtno
ozbiljna izraza lica. Barun se aptom posavjetovao s lanovima svoje
pratnje.
Stotinu deset, don Francisco, moda pokoju manje ili vie, odgovori.
Andres ozbiljno kinine u mojem smjeru, kao da su te rijei nekako
potvrdile njegove sumnje. lanovi pratnje baruna Clavella s nelagodom
su se pogledavali.
Da, ree Andres na kraju, tako.
Barun i njegova pratnja otili su ubrzo nakon toga. Dok su se
pozdravljali, pomno su promatrali Andresa i nekako se inilo da
nisu odvie spremni okrenuti mu lea. Sam se barun na izlasku
naklonio barem deset puta.
Svaki dan imali bismo po jedan razgovor. Dva, tri, etiri sata sluanja
neprekidnih litanija o nevanim pojedinostima i ustajalih lai. Broj
hektara i kmetova koje ima pojedina obitelj njihovo povoljno miljenje o
zdravstvenom stanju kralja Jaimea za posljednjeg posjeta palai biskupi
i lanovi kraljevske obitelji koje smatraju bliskim prijateljima duboka
tuga koju su osjetili kada su doznali za smrt mog brata i nebrojene
molitve koje su izgovorili za njega, blaenog Sergia.
Andresu i meni bilo je teko boriti se protiv sna. Nakon nekoliko dana
razgovora osmislili smo i plan. Jutarnje jahanje zakljuili bismo
jurnjavom do imanja. Tko bi izgubio, na poslijepodnevnom bi
razgovoru morao igrati Francisca. Unato Andresovu razmetanju, bili
smo podjednako vjeti konjanici, tako da nas je teret glumljenja
nasljednika zapadao nekako podjednako esto.
Poput leinara koji krue oko tijela mojeg brata, razna su izaslanstva
pohodila Montcadu. Davali bismo im to su eljeli kimanje bez rijei,
znaajan osmijeh. inilo se daje naim gostima zbog toga drago koliko i
zbog kakvog govora koji smo im mogli odrati. Kada bi posjetitelji
prestali govoriti i kada bi podigli pogled, znali samo da se od nas
oekuje neka primjedba ili pitanje. Tako bismo spremno i odgovarali.
Ipak, Andres i ja dobro smo znali da lord Ferran nikako ne bi odobravao
takvu zamjenu uloga. Kada je jedan od slugu prenio zahtjev lorda
Ferrana da se s nama sastane nakon jutarnjeg jahanja, pretpostavili smo
daje doznao za na neobini dogovor.
Imate li mi to rei? upitao je lord Ferran kada smo doli do njega.
Lorde Ferran, ree Andres, dopustite da prije svega kaem da su nai
gradski prijatelji skloni pretjerivanju.
Ne bih rekao, Andres, ree lord Ferran. Odvie si skroman. Vas ste
dvojica glavni predmet razgovora u Barceloni bratii iju ljepotu
nadmauje samo njihova mudrost. Blizanci da, tako vas zovu blizanci
koji govore u parabolama i poetinim reenicama. Nevjerojatan par.
Plemii moda i jesu skloni pretjerivanju, ali uvijek e prepoznati
iznimnost. Svi Montcadini vazali dijele slavu novog nasljednika. Naa
srea uspinje se i tone u skladu sa sreom obitelji. Znam da bi se barun
Montcada, daje ovdje, neizmjerno ponosio time kako ste se vas dvojica
drali tijekom proteklog mjeseca.
Lord Ferran blistao je od sree i gorljivog oduevljenja. Promatrao nas je
prepun iekivanja, kao da i on, ba kao nai dnevni posjetitelji,
zahtijeva neku opasku ili pitanje. Ja sam se samo s nelagodom
premjestio.
Da, tako je, odgovorio je Andres. Pritom nije odvajao pogled od cipela.
Lord Ferran ni kasnije nije otkrio na dogovor. Andres i ja jo smo se
nekoliko mjeseci utrkivali na konjima. Bili bismo u stanju tako nastaviti i
jo nekoliko godina, da se nije umijeala moja majka.
Ona je oca uvjerila u to da me pusti u samostan u Santes Creusu. Rekla
je da e se iz Barcelone vratiti kada mlai ispuni neizgovorene zavjete
starijeg. Namjesto Sergia, odradit u tri godine u samostanu kako bih
ublaio gnjev Gospodina, a moda i svoje majke.
I ondje sam upoznao tebe, Lucas. Kada je to bilo prije deset godina?
Vidim da si ostao u Santes Creusu. Sudei po nakitu koji vidim na tebi,
rekao bih da si meu sveenstvom lijepo napredovao. Reci mi, Lucas, je
li Isus Krist na prstima imao zlatno prstenje?
Ali izgubio sam nit pripovijedanja. Nakon tri godine u samostanu,
vratio sam se u Montcadu, u staru, dobro poznatu tamu. Mojih roditelja
nije bilo, otac je bio na vitekom turniru u Flandriji, majka u palai u
gradu. Iako sam se naao kod kue, uasno sam eznuo za domom. Bila
je to neutaiva enja. Mojim je snovima vladao brat Sergio na brodu s
onim suzdranim, bezazlenim osmijehom, Sergio koji me poziva u
mirno more. Spavao ili ne, nou su me proganjale identine slike.
Kod kue sam bio ve mjesec dana kada me Sergio pozvao iz svog
ledenog groba. Bio je to san. Bio sam u konjikoj pukovniji. Galopirali
smo prema Svetome gradu. Jahali nekoliko dana bez odmora. Strah u
meni povukao se pred ritmom Panchova snanog i samouvjerenog
koraka, usred grmljavine koja je tresla zemlju, topota tisua kopita. Bio
sam vojnik u divovskoj i monoj vojsci koja se kretala poput
jedinstvenog organizma. Imao sam osjeaj da je moj oklop lagan kao
koa, a tijelo pod njim poput eljeza, neprobojno.
Stavio sam ruku na prsa. Plat mije bio mokar. Pomislio sam da moda
krvarim iz srca, to mi je bila poznata rana. Spustio sam pogled, ali nisam
vidio krv. Preostali dio tunike, meutim, bio je posve natopljen.
Pomislio sam kako zacijelo jaemo po najveem pljusku.
Spojio sam dlanove kako bih skupio vodu za sasuene usne, ali ruke su
mi ostale prazne. Nije padala kia.
I onda mi je sinulo. Nalazili smo se na dnu mora, pukovnija pod punom
opremom, spremna za bitku. Pokuao sam neto rei najbliem vitezu,
neto ga upitati, ali on kroz mutnu vodu nije uo moj glas.
Pogledao sam lijevo i desno. Konji i vitezovi napredovali su polagano.
Usporavao ih je trud koji su ulagali kako bi micali udove u tekoj vodi.
Uzalud sam pokuavao razabrati druga lica. Jedan od oblinjih vitezova
pokazao mije da mu priem. Pancho i ja nali smo se uz njega.
Bio je to Sergio. Obratio mi se bezizraajnim glasom. Izgubio sam se,
rekao je.
Ne prepoznaje me, pomislio sam. U nastojanju da nadjaam topot
nebrojenih kopita, povikao sam Sergio, to sam ja, Francisco, tvoj brat.
Opet me bezizraajno pogledao, a onda pojurio prema meni. Noktima
mi je zaparao prsa. Nekako sam se uspio odvojiti od njega. Sergio se
izgubio u vihoru konjice koja juria.
Nastavili smo jo nekoliko sati, sve dok nisam osjetio kako mi je netko
vrsto stisnuo nadlakticu. Okrenuo sam se i suoio s tim vitezom.
Njegov je sjajni oklop osvjetljavao put prema istoku, prema Jeruzalemu.
Nisam uspijevao razabrati njegovo lice. Zavirio sam pod kacigu, ali sam
vidio samo neizmjerno crno more, nedokuivo, bez zavretka.
Kada sam se probudio, nije mi bio potreban sveenik kako bih deifrirao
bratovu poruku. Sergio mi se obratio iz istilita. Dua mog brata nalazi
se u istilitu. Od mene je zatraio pomo. Kako bih ga svojom rtvom
podigao iz pakla.
Onaj vitez bez lica to sam bio ja, jedan od bezimenih Kristovih vojnika.
Moje vlastito lice, moja vlastita budunost neizvjesna, neistraena.
Otplovit u u Jeruzalem, u potrazi za iskupljenjem za svog brata i sebe.
Ni u jednom trenutku nisam namjeravao prihvatiti Kri. Primio sam
poziv. Iz bezdana.
Doista iz pravog bezdana. Franciscu bi dobro dolo da se s nekim
sveenikom ipak posavjetovao u vezi s bratovom porukom. avolji su
putovi neizmjerno sloeni i opaki. Pretpostavljam da je sam Sotona
preuzeo lik njegova brata Sergia kako bi Francisca namamio na Levant.
Sotona je na nasljednika obitelji Montcada nesumnjivo gledao kao na
veliku nagradu i bio spreman uiniti sve kako bi ga namamio u svoje
mrano okrilje. avao je uviao da e Francisco, daleko od doma, biti
neusporedivo podloniji sumnjama i iskuenjima. I u tome lei
paradoks koji se nalazi u sri Franciscove odluke da prihvati Kri
paradoks zbog kojega zadrhtim kada spoznam te neopisivo lukave i
podmukle metode Sotonina djelovanja Francisco je pristupio Bojoj
vojsci i otputovao u Svetu zemlju na nagovor samog avla.
Moda ne bi bilo zgorega objasniti jo neto. U pokuaju da odvrati
pozornost od vlastitih duhovnih iskuenja, Francisco je spomenuo nakit
na meni. I ja doista nosim dva zlatna prstena po jedan na svakom
srednjaku. I to govorim posve otvoreno. Ponosim se tim prstenjem i
nosim ih kao simbol odanosti Gospodinu.
Prvi sam prsten dobio na dar od biskupa Bissona iz Leride, u znak
zahvalnosti za to to sam s barunom Enriqueom de Penedesom
pregovarao u vezi s prodajom oprosta. Moglo bi se rei da je stariji brat
baruna Enriquea, don Jaume, sam navukao smrt na svoja vrata. Don
Jaume je, tijekom pet godina, viekratno odbijao ispuniti obeanje,
zadano biskupu Bissonu, da e preuzeti Kri. Nakon posljednjeg,
neuspjenog pokuaja nagovaranja don Jaumea, biskup Bisson gaje
ekskomunicirao. Biskupovim proglasom don Jaume vie nije bio
nasljednik oeva imanja, a svi dotadanji vazali prema njemu vie nisu
imali nikakvih obveza. Don Jaume odbio je priznati tu mjeru, te je ak
kao taoce uzeo i trojicu sveenika iz Leride.
Za trajanja krize, mlai brat, barun Enrique, uputio je ubojicu, nekog
Francuza, da ubije don Jaumea. Ubojica se preruio u dominikanskog
sveenika, te je noem izbo don Jaumea kada je ovaj primao priest u
katedrali u Penedesu. Prema nekim izvjetajima, srebrni kale s
Kristovom krvlju prevrnuo se za vrijeme pomutnje, tako da se krv don
Jaumea na podu katedrale pomijeala s Kristovom.
Ne elim rei da tako drastina mjera kakvu je poduzeo barun Enrique
ima opravdanja. Ona je posve jasno u suprotnosti s uenjima naeg
Gospodina. Pritom nije vano to to se barun, na neizravan nain,
ponaao kao instrument boanske odmazde.
Kada je don Jaume umro, njegov brat, barun Enrique, postao je
nasljednikom oeva imanja i dijecezi Lerida darovao krinju s blagom. U
toj se krinji nalazio prsten koji nosim na desnom srednjaku. Biskup
Bisson dao mi je prsten, s ugraviranim grbom obitelji Penedes, u znak
zahvalnosti za napore koje sam uloio u dogovaranje pojedinosti u vezi
sa stvarima koje e darovati barun Enrique. ini mi se da se ne bih lano
razmetao kada bih rekao da sam izvukao odlinu pogodbu jedan oprost
u zamjenu za trideset kilograma zlata i srebra. Ukratko, Gospodinu sam
priskrbio najveu moguu nagradu, i time dramatino uveao, ako ve
ne i osigurao, barunove izglede za to da nakon smrti ue u Kraljevstvo.
Nadbiskup Sancho iz Tarragone dao mi je drugi prsten. Poslao gaje u
Santes Creus tek proli tjedan, zajedno s pismom.
Nisam se iznenadio doznavi, napisao je, za skoranji Franciscov
napredak pod vaim vodstvom. Brate Lucas, imam velike nade u vezi s
vaim napredovanjem u sveenikom pozivu. To vam jo nisam rekao,
brate Lucas, ali silno me se dojmilo vae dranje za susreta u mojim
odajama u Tarragoni. Upotrijebio je upravo tu rije dranje.
Naalost, biskup Martin iz Tortose teko je bolestan, stajalo je dalje u
pismu. Sada sastavljam preliminarni popis potencijalnih zamjena.
Dovrite li svoj rad s Franciscom do biskupove smrti, svakako u vas
smatrati vodeim kandidatom za to mjesto. Ovaj prsten prilazem kao
znak zahvalnosti za va trud u vezi s Franciscom i nagovjetaj
Franciscova duhovnog i tjelesnog oporavka.
Oduvijek sam drao da imam i prenosim jednu osobitu odliku. I nikada
nisam gubio nadu da e Gospodin ili netko od njegovih uzvienih slugu
prepoznati tu odliku i nagraditi moju odanost. ak i prije nadbiskupova
pisma, esto bih se pretvarao da pripadam visokim sveenikim
slojevima. Katkada, kada opat Alfonso ne bi gledao, isprobavao bih
njegov pusteni eir i pretvarao se da vjernicima drim propovijed. Za
mise sam pomno prouavao njegove geste i tada ih oponaao u
sigurnosti odaja.
ini mi se i nemoguim i neizbjenim da e se moje nade, moja
najvelianstvenija oekivanja, ispuniti. Kako su ono glasile rijei brata
Viala vjera i strpljivost. Njegova eminencija, biskup Lucas od Tortose. Te
su rijei zvuale poprilino dobro. I mogu se zamisliti kako sluajno
nailazim na Francisca, za nekog posjeta Barceloni s pratnjom. Neko
emo vrijeme avrljati o zajednikim poznanicima, moda o lanovima
kraljevske obitelji. Dugo i blagonaklono smijat emo se na raun nekoga
od nekadanje brae u Santes Creusu. Kada razgovor utihne, Francisco
e se nasmijeiti i pozvati me da provedem tjedan dana u Montcadi. Ja
u, pak, inzistirati na tome da on dio ljeta provede na mojem imanju u
Tortosi.
Naalost, onako obuzet demonima, Francisco ne moe cijeniti vanost
tih prstena i prirodu mojih rtava u posljednja etiri mjeseca. Ne
razumije da oni simboliziraju moju predanost jednoj od Kristovih
najvanijih pretpostavki mo Crkve da oprosti i spasi grjenika. Nije li
to sama bit naeg djelovanja, grjenicima pokazati pravi put? Spasiti one
koji su se izgubili? I doista, nadbiskupov dar simbolizira moju vjernost
samom Franciscu i postupku njegova iskupljenja.
V.
ISABEL
Juer sam jedan od svojih prstena darovao nekoj prosjakoj obitelji.
Posjetili su samostan dok smo slavili svete muenike. Otac obitelji
pristupio mije kada sam iao u kapelu na jutarnju misu. Onako u
dronjcima i smrdljiv, bio je jedan od onih ljudi koji bi gospodarom
nazvali svakoga tko na nogama ima cipele.
Pao je na koljena, preprijeio stube i prenuo me iz svakodnevnih
razmiljanja o Franciscovoj sudbini. Zatraio da se Bog smiluje njemu i
njegovoj obitelji. Njegove su me nedae dirnule i znao sam da e Bog
odobravati to prsten dajem toj obitelji od njega e se vjerojatno moi
hraniti cijelu godinu. Kada sam mu darovao prsten, ovjek me snano
stisnuo za glenjeve i poeo mi ljubiti stopala. Ostali lanovi obitelji
drali su se podalje, a majka je vrsto privijala dvoje djece. Izgledali su
gotovo nepovjerljivo, odvie lakoumni da bi shvatili razmjere moje
velikodunosti. Taj je moj in podigao podosta praine u samostanu i
jasno sam uoio da me mladi redovnici promatraju s odreenim
potovanjem koje je s obzirom na okolnosti moda bilo i prikladno. Ako
je Francisco i primijetio da je prsten nestao, to nije spominjao.
Francisco i ja nastavili smo s raspravama. I dok se inilo da je Francisco
tijekom prvih mjeseci boravka u samostanu posve nezainteresiran za
moju nazonost, sada se ini da eljno oekuje moj dolazak, daje
nestrpljiv, da eli poeti priati, nastaviti priu tono na mjestu na kojem
ju je prethodne veeri prekinuo. Dok govori, Francisco esto hoda
elijom, amotamo. S vremena na vrijeme pokazuje snane osjeaje, kao
da ponovno proivljava dogaaje koje opisuje. Najee govori po
nekoliko sati bez prestanka. ini se da osjea nekakvu neizrecivo veliku
hitnju. Nerijetko poinje govoriti i prije
nego to se smjestim u naslonja i na krilo poloim drvenu plou koju je
po mojim uputama izradio jedan od novaka. Na tom minijaturnom
stoliu drim Bibliju, tintu, pero i pergament na kojem biljeim sve to
mi poslije moe pomoi pri veernjem prijepisu Franciscova priznanja.
Kada nakon zornice odlazim u njegovu eliju, katkada osjeam ne posve
jasne zle slutnje. Moda se pribojavam da e Francisco rei neto to e
mi promijeniti ivot, da u se nai oi u oi s nekim nepodnoljivim
uasom, istim onim koji je Francisca gurnuo u naruje vragu. Molim se
za snagu koja e mi omoguiti da neustraivo pogledam iskuenju u oi.
Vjere, Lucas. Vjere i hrabrosti.
Andresovo pismo dolo je ni tjedan dana nakon to sam sanjao Sergia.
Pisao mije o kriarskom pohodu koji e kralj Jaime poduzeti u
nadolazeoj godini. Predloio je da se pridruimo vitezovima iz
Calatrave, koji e svakako pratiti kralja. Imao sam dojam daje pravi
autor pisma moj brat Sergio, da mi je on poslao taj prijedlog koji je vie
nalog nego upit.
Sutradan sam se naao s majkom, u naoj rezidenciji u Barceloni.
Zatekao sam je u gotovo neosvijetljenom salonu. Molila se je, kleala
pred drvenim kipom Djevice Marije, s natpisom MATER DEI, Majka
Boja. Marija je u desnoj ruci drala jabuku, uskrsnulu Evu, a u lijevoj
zlatni kale, znak zadae Crkve na zemlji, gdje udjeljuje tijelo i krv naeg
Spasitelja.
Dok sam ih drao, osjeao sam da su majine ruke prazne, siune i
krhke. Tri godine od Sergiove smrti odnijele su svoje. Jo je bila u crnini.
Morao sam joj pomoi da se pridigne s koljena i odvesti je do naslonjaa,
pogrbljenih lea, oborena pogleda.
Rekao sam joj da sam vidio Sergia. Rekao sam joj i to sam sanjao i kako
kanim prihvatiti Kri. Sluala me bez rijei, kao da ve zna. Kada sam
zavrio, pritisnula je suhe usne na moje elo i izila iz sobe.
Dopisujui se, Andres i ja odluili smo da emo u Calatravu, sjedite
vojnog reda, otputovati s imanja njegove obitelji u Gironi. Ja dotada
nisam bio kod Andresa, iako sam njegova oca, svog ujaka, vidio u
nekoliko prilika. On bi odsjeo kod nas u Montcadi kada bi putovao u
Barcelonu, na zasjedanja kraljevskog vijea. Neko, dok sam bio mali,
nosio me na ramenima i trao vrtom. Ja bih ga jednom rukom drao za
plavu kosu, drugom zamahivao tapom prema zamiljenim
neprijateljima, skidao nevjernike glave. Moja bi majka uvijek prekidala
tu nau igru, korei brata to gazi po cvijeu. Gospar Francisco, zvao me
ujak, lutajui vitez.
Barun Correa u Montcadi, meutim, nije bio ve godinama. Bio je sve
neskloniji naputanju svoje dvoje djece i kralju bi u svoje ime slao
upravitelja.
Moj je ujak poslao jednog od svojih vazala, Perea de Gironu, kako bi me
odveo do imanja Correa. Putovanje do Girone trajalo je dva dana. No
uoi dolaska Pere i ja ulogorili smo se u nekoj zaklonjenoj borovoj
umici, na pola dana jahanja od doma obitelji Correa. Sjedili srno oko
tople i ugodne vatre, ijedan i drugi iscrpljeni od cjelodnevnog
putovanja. Ni on ni ja nismo ni pokuali odvezati torbe kako bismo
izvadili dimljeno meso koje smo ponijeli na put. Bilo nam je drae lei u
gladi i hladnoi, omotati se vunenim pokrivaima, u oekivanju toplog
sklonita u Gironi.
Sjeam se tihe kripe koraka na snijegu, jelena s dvoje mladunadi koji
su nas promatrali. Pere i ja, uz vatru, zasigurno smo izgledali kao
nekakvi neobini hodoasnici, uzdrhtali, sami u toj bijeloj umi. Jednini
jedinim potezom mogao sam dva laneta pretvoriti u siroad, ali za to
nisam imao ni snage ni volje. Navukao sam pokriva preko glave. Kada
sam ga spustio, posjetitelji su ve bili napustili na logor, izgubili se u
umskoj tami. Leao sam zagledan u vatru i oslukivao pucketanje
smrznutih grana. Ako je plamen na neki nain i predviao sudbinu u
Siriji, ja to nisam vidio. Bilo je to nenapisano putovanje, Lucas,
nenapisano i neproitano.
Pred zoru je svjei sloj snijega pokrio pepeo na umoru. Uzjahali smo i
krenuli prema Gironi. Jahali smo bez odmora i prije podneva doli na
imanje Correa.
Kada smo se pribliili zamku, oluja je napokon popustila. Zaustavili
smo se ispred opkopa zapravo je prije bila rije o jarku. Pancho i ja
mogli smo uz mali zalet preskoiti tu prepreku. Moj ujak nije imao ni
mogunosti, ali ni neprijatelje kao obitelj Montcada. Pere se uspravio na
konju i stao vikati sve dok se neki sjedokosi sluga, kojeg je probudio iz
drijemea u konjunici, nije dovukao i spustio nam most.
Maleno dvorite vodilo je do same kue drvenog zdanja,
zagasitosmeeg, s dvjema razinama prozora od obojenog stakla. etiri
kamena tornja na jednakom su razmaku bila rasporeena na krovu od
indre. Jedan od tornjeva bio je nagnut naprijed, kao da pomno
promatra doljake.
Stari je sluga ostao uz mog konja, Pancha, i pomogao mi da siem.
Dobro doli, don Francisco, rekao je. Oekivali smo vas tek naveer.
Barun Correa i Andres jo su u lovu. Znam da vas je mladi gospodar
elio doekati. Trebali bi se ubrzo vratiti.
Pere je mog konja odveo u konjunicu. Sluga mi je pomogao da sa sebe
skinem snijeg, a zatim me poveo u kuu. Nakon kratkotrajnog
natezanja, starcu sam ipak oteo svoju krinju i prebacio je na desno
rame. Za njim sam se stubama uputio na kat, gdje smo skrenuli desno i
negdje na pola hodnika uli kroz jedna vrata. On je stao u stranu kako bi
me propustio.
Jo sam nekoliko trenutaka ostao stajati na vratima. Soba je bila velika i
ispunjena svjetlom koje je dopiralo kroz dvokrilne prozore s pogledom
na vrt. Na desnoj se strani nalazio velik drveni krevet, s dva sloena
zelena vunena pokrivaa. uo sam pitanje u ognjitu od opeka,
nasuprot krevetu. Priao sam eravici, stao udisati slatkasti dim drva,
sve dok od topline nisam osjetio arenje na obrazima.
Dok sam dahom pokuavao pokrenuti ukoene prste, okrenuo sam se
kako bih promotrio suprotnu stranu sobe. Bijeli mramorni kri s likom
Krista koji se previja od muke bio je postavljen na zidu u kutu, iznad
male klupe za molitve. Krist je tugaljivo gledao prema stropu. Oi su mu
bile irom rastvorene, kao da se iznenadio zatekavi se tako pribijen na
kriu. Moda je ovjekov Sin mislio da e njegov Otac u posljednjem
trenutku pokazati milosre, da se nee ispuniti Njegovo kobno
proroanstvo. Boe moj, Boe moj, zato si me ostavio?
Priao sam prozoru. Mutno je staklo zaklanjalo pogled. Otvorio sam
maleno okno i pogledao van. Zemlja je uokolo bila bijela i spokojna. Na
nekoliko kilometara od imanja vidio se nekakav planinski lanac. Tono
ispod prozora, pomno ureeni vrt s grmljem visokim do struka inio je
koncentrine krugove oko fontane na kojoj se nalazio kameni kip
Djevice Marije. Oi su joj bile zatvorene, a dlanovi rastvoreni u znak
pokornosti.
U kutu sobe na zidu je visjelo ogledalo. Priao sam mu i zagledao se u
vlastito lice. Taj mi je dobro poznati lik donio utjehu, ali uznemirila me
njegova nesmiljenost, otrina donje vilice, jedva primjetne okomite bore
na mjestima na kojima mi je vjetar opario usne, tamni krugovi oko oiju
i morskozeleni valovi koji su poskakivali u njima. Preko ogledala sam
prebacio zimski plat.
U tom trenutku polagano su se otvorila vrata. Na njima se pojavio
Andres, sa irokim, vragolastim osmijehom. U lovu je zablatio plat, a
gusta plava kosa bila mu je zamrena. Posljednji sam ga put vidio prije
nepuna tri mjeseca. Ipak, sada sam jasno uoavao promjenu u dranju.
Taj visoki stas, iroka ramena i snane ruke vie nisu izgledali kao
nedune osobine jednog prerano izraslog i prostodunog mladia, nego
kao pomagala iskusnog ratnika. Kao to milovidna djeva vie ne rumeni
zbog svoga procvata, te ui rado primati pozornost koju izaziva nova
zrelost, tako je i Andres, s devetnaest godina, prigrlio tu sirovu snagu.
Samopouzdano je uao u sobu, a smionim pogledom i odreenim
epirenjem u hodu pokazivao je koliko je posve ovladao svojim
udljivim i krupnim udovima. To to sam previdio Andresovo
dozrijevanje govorilo je o naoj bliskosti i neprekinutoj prirodi naih
zajednikih trenutaka. Andres me vrsto uhvatio za vrat sa stranje
strane, i pomno mi se zagledao u lice.
Francisco, prijatelju moj, opet vidi duhove. A to se u ovoj kui nee
tolerirati. Andres je odmahivao glavom, blago me korei.
Oe, ree Andres, doi se pozdraviti s neakom, don Franciscom de
Montcadom.
Barun Correa, koji je stajao na vratima, izgledao je kao sinov blizanac.
Taj krupni mukarac imao je jednako gustu i bujnu plavu kosu, samo to
je kod njega bilo i srebrnih pramenova. Prepoznao sam taj njegov
osmijeh, ljubazan i iskren, koji je u udubinama na obrazima nosio
tragove ispunjenog ivota.
Dobro doao, Francisco, ree barun Correa. Prolo je puno godina...
previe. Zanemario si ujaka i roake.
Pogled mi je tada zapeo i za treu pojavu na vratima, neku mladu enu.
Na sebi je imala tamnozelenu haljinu od baruna koja joj je posve
pokrivala tijelo. Cvjetni uzorci izvezeni sjajnim koncem ukraavali su
rukave i obrub. I unato tome, razabirao sam obrise njezina tijela
izboenja na prsima koja su se u zaobljenoj liniji sputala prema struku
vitka ramena blage konture njezinih kljunih kostiju koje su se nazirale
kroz glatku tkaninu profinjen vrat blijedoutu kosu skupljenu u
pletenici.
Francisco, ree Andres, dopusti da ti predstavim svoju sestru, Isabel.
Lice joj je bilo poprilino obino. Nos moda i malice preistaknut, koa
pjegava, usne pretanke. Ipak, ukupan je dojam nekako bio ugodan oku.
ak i blago uznemiravao.
Moda je stvar bila u boji oiju tamnoj plavosivoj boji do posljednje
nijanse identinoj boji grobnice moga brata. Sloj na sloju kamena. U toj
dubini, Isabel, kojoj je bilo tek esnaest godina, posjedovala je, kako se
inilo, svijest koju nisu dijelili ostali pripadnici obitelji Correa, spoznaje
o onoj drugoj, mranijoj strani ovjekova postojanja. Kada su nam se
pogledi susreli, uinilo mi se da gledam u zrcalo, u polumrane sjene
zakopane duboko u zakucima moje due.
Takve pomisli vjerojatno zvue smijeno. Jesu li istinite ili ne, to sada
vie nije vano, nije li tako? Ali, u ono vrijeme, jedan je dio mene to
podudaranje boja shvatio kao znak nade znak da ta tama koja se nalazi
u meni, Isabel moda i nije strana.
Francisco, prekine mi Andres misli, ovo je moja mlaa sestra.
Barun Correa i Andres znatieljno su me promatrali, ekali reakciju.
Oprosti, roako, rekoh. Andres me nije upozorio na tvoju draest.
Njezine su se usne razdvojile, obrazi se uzdignuli, a sjaj u sivim oima
kao da se rairio. Bio je to osmijeh.
Francisco, usklikne ona, moj brat pria samo o tebi. Sada kada si ovdje,
moda e i Andres moi razgovarati o drugim temama.
Barun Correa uhvati se s njom za ruke. Keri, ostavit emo dvojicu
vojnika da razgovaraju o strategiji i odjenu se za veeru.
Barun Correa i Isabel izili su iz sobe, a barun se prije toga duboko i
teatralno naklonio.
Ja sam odvratio pogled od Andresa. Otvorio sam svoj veliki, tamni
koveg i poeo rasporeivati stvari po krevetu.
Imam novosti, Francisco, ree on. Prije dva dana dobili smo pismo iz
Calatrave. Kralj Jaime poslat e Red Calatrave na Levant zajedno sa
svojom vlastitom svitom. Kraljevi nezakoniti sinovi njih dvojica ii e s
nama na Levant. Kraljevska kopilad.
Takvi su najbolji, odgovorih. Sigurno idemo na jesen. Hvala Bogu, rekao
sam ja.
ini mi se da ne bih bio preivio jo jednu zimu u Montcadi. U tom
ekanju da se povedeni za Sergiovim sablasnim pozivom koji mi svake
noi ape u uho.
Andres se pone smijati i prie mi rairenih ruku. Snano me zagrli i
tako podigne. U trenutku kada mi je iz plua istisnuo sav zrak, ugledao
sam minijaturnog Krista kako gleda izravno prema meni, kao da doziva
nekakvu nepoznatu, nespoznatljivu sudbinu.
Znai, ekamo kopilad, rekao je Andres.
Zvuk roga najavio je veeru. Andres i ja spustili smo se u veliku
dvoranu u prizemlju, gdje su sluge sa svjeom vodom i runicima
pomagali u pranju ruku. Neistoa nakupljena tijekom dvodnevnog
putovanja prodrla je duboko i teko se odvajala od moje koe. Sjedili
smo na samome zavretku dugakog hrastovog stola. Barun je bio na
elu, Andres i ja s jedne strane, a Isabel na suprotnoj, uz oca. Kamini
uzidani u dva zida na preostalim stranama raskono su zagrijavali sobu.
Divovske tapiserije prekrivale su dva nasuprotna zida. Opinilo me
muenitvo Ivana Krstitelja u osam dijelova od zatoenitva do smrti.
Na prvoj je slici bio u okovima, u Herodovu zatvoru. Na drugoj je pred
Herodom plesala njegova prelijepa neakinja Saloma. Kralju je bilo
drago naslaivao se njezinim skladnim pokretima. Nakon ega joj je
sveano obeao da e joj dati to god zatrai, bila to i polovina
kraljevstva. Na petoj je slici traila glavu Ivana Krstitelja. Na estoj je
kralj Herod bio tuan, kao da mu je Ivan prijatelj.
Zbog onog obeanja, naloio je da se ispuni Salomina elja. U osmom i
zavrnom prizoru Saloma se smijei i dri pladanj sa svecevom glavom.
Svi smo pognute glave sluali kako barun Correa zahvaljuje Bogu na
darovima, a onda su sluge iz susjedne kuhinje iznijeli kruh i maslac,
potom i toplo zainjeno vino. Posluena su dva mesna jela. Velika divlja
svinja na drvenom pladnju. Dan ranije u moju ju je ast u lovu ubio
Andres. U ustima je imala narane, dok je oima prijezirno gledala ljude
za stolom. Glavni je sluga pridravao glavu dok je barun Correa rezao
sono meso. Posebno jelo inila je pirjana ovetina, pomijeana s riom i
kuhana u bademovu mlijeku. Ja sam bio izgladnio od putovanja te sam
morao obuzdavati tek kako ne bih ostavio dojam da sam neuljudan.
Nakon mesa poslueno je laganije jelo od graka i graha kuhanih s
lukom i afranom, no ono mi nikada nije bilo priraslo srcu.
Barun Correa i ja razgovarali smo o zajednikim poznanicima u
Barceloni. On je poznavao Garcije, moje susjede. Barun Correa i don
Garcia zajedno su sluili u Kraljevskom vijeu, koje je odreivalo
godinju desetinu muslimanima na novim podrujima Katalonije. Jedan
od Garcijinih sinova nekoliko je godina ranije prihvatio Kri. Barun
Correa upitao me je li se javljao obitelji. Rekao sam mu da nije, ali i da se
oni nadaju njegovu povratku.
Nada li se i ti, Francisco? upitala me Isabel.
Da, dakako da se nadam te su se rijei od mene oekivale, bile su to
rijei koje sam trebao izgovoriti. Ali nisam.
Ne, Isabel, rekoh. S vremena na vrijeme doem u njihovu kuu.
Ispunjava je miris smrti.
Razgovor se naglo prekinuo. Ta je moja opaska uznemirila sve. Svoje
sumorne misli iznosim ve za prvom veerom u Gironi. Kakav idiot. Ali
nisam si mogao pomoi.
Isabel to nije smelo.
Kakav je miris smrti? upita me. Pitanje je bilo morbidno, ali za njegov
sadraj bio sam odgovoran ja.
Isabel, neka na gost jede u miru, rekao je barun Correa. Zatim mi se
nasmijeio, oinski, oprezno, na stranu, kao da mi savjetuje da utim.
Meutim, pitanje mi je ve bilo postavljeno i ja sam vrsto odluio
odgovoriti. Sjetio sam se onog mirisa koji je proimao moju i Sergiovu
sobu jo tjednima nakon njegove smrti.
Slatkast, rekoh, kao kada je soba prepuna tamjana i cvijea.
Kakvog cvijea? upita ona.
Bijelih rua, odgovorih, na rubu raspadanja.
Pogledi su nam se na trenutak susreli. Posve ozbiljno, Isabel je, kako se
inilo, razmiljala o mojem odgovoru. Andres se poigravao noem.
Barun Correa dodavao je vino u ae koje su ve bile pune.
Neugodna tiina koju je Isabel prekinula prasnuvi u smijeh. Bio je to
nesputan, posve slobodan smijeh, smijeh bez ikakvih ogranienja. Prvi
sam put uo takav zvuk. Pokuala ga je obuzdati, dlanom pokrivi usta.
Ali od toga nije bilo koristi. Promatrao sam je u nevjerici. Je li to ista ona
djevojka ije sive oi izgledaju kao da tuguju bez imalo prezanja? Kako
se moe smijati na njezinu pragu, kada vidi tu tamu, kada je poznaje?
Osim Isabelina smijeha, sobom je vladala tiina. inilo se da je cijelo
drutvo nekako prestalo disati. Barun Correa nesigurno me promatrao,
ekao moju reakciju. Andres se lecnuo. Ja sam i dalje piljio u Isabel,
pokuavao shvatiti tu proturjenost u njezinu karakteru. Ona me gledala
jednako postojano, dok se njezin smijeh razlijevao preko stola, kroz
prozore i vrata. Ne sumnjam da su i kmetovi koji su se nakon napornog
cjelodnevnog rada odmarali u svojom kolibama uli njegovo
odzvanjanje.
Uz Isabelin smijeh uo sam i neki daleki, zaboravljeni zvuk koji sam
izvukao iz tamnica jednog drugog ivota. Bio je to moj vlastiti smijeh,
izoblien i beznadan. inilo se da dopire duboko iz moje utrobe i da se
pojaava u valovima. Andres i barun Correa ostali su posve smeteni. I
jedan i drugi pogledavali su as Isabel, as mene. Malopomalo i oni su
se pridruili smijehu, isprva oprezno, a onda sve slobodnije. Sluge su se
poveli za gospodarima. I ubrzo su se svi nazoni smijali s Isabel, kao da
je ravnala nekom skladbom koja je dosegnula vrhunac i sada se
malopomalo gubi.
Kada sljedei put pomiriem rue, svakako u se sjetiti tebe, Francisco,
uspjela je nekako izustiti Isabel, hvatajui dah.
Isabel isprui ruku i dlanom okrenutim prema gore poloi je izmeu
pladnja krvavog mesa i vra s crnim vinom. Meni tada sine da
me Isabel htjela uhvatiti za ruku i tako pokazati dobru volju, nedunu
prirodu te ale. Ja sam, meutim, oklijevao, zbog mogunosti da
grijeim u procjeni zamislite kako bi mi bilo neugodno kada bih je
pokuao uhvatiti za ruku, a ona nije imala takvih namjera. Isabel mi,
meutim, kimne i njezin otvoreni osmijeh ulije mi hrabrost za taj korak.
Oprezno sam podigao ruku i uhvatio je za dlan. Dodir je bio kratak im
su se dlanovi spojili, povukli smo ruke.
Andres se nikada nije osjeao ugodno u vezi s temama smrti i umiranja.
Mogue je da se pribojavao da bi takvi razgovori potaknuli moje
spiralno utonue prema melankoliji. Smijao se s ostalima, ali jasno sam
osjeao koliko mu je nelagodno. Kada se buka stiala, iskoristio je
prigodu da promijeni temu. Poeo je govoriti o budunosti.
Oe, prepriaj Franciscu to smo doznali od ujaka Ramona iz Calatrave.
Pribojavam se da bi prema mojoj verziji bio sumnjiav.
Ujak Ramon nije bio ni u kakvom krvnom srodstvu s Correovima. Bio je,
meutim, blizak obiteljski prijatelj koji se u kraljevoj vojsci s barunom
Correom borio protiv muslimana. Nakon sudjelovanja u pohodu u
junim podrujima Katalonije, barun Correa povukao se na svoje imanje
u Gironi i oenio se. Ramon je ostao jednim od Kristovih vojnika i na
koncu postao vrhovnim zapovjednikom reda Calatrava.
Usred pomutnje izazvane smijehom, barun Correa nije uo sinovo
pitanje. Andres gaje morao ponoviti kako bi privukao oevu pozornost.
Da, bojim se da su Andresove rijei posve tone, odgovori barun Correa.
Prije dva dana dobili smo Ramonovu poruku. Red Calatrava pratit e
kraljeve sinove na elu pohoda.
Andres me uhvati za ruku. Vidi, prijatelju moj, ubrzo emo se boriti
protiv Saracena.
Isabelin se smijeh izgubio pri prvom spomenu Kria. Osmijeh je
izblijedio, postao gotovo prijeziran. Bijesno je piljila u Andresa, iako se
inilo da on to ne primjeuje. A onda se obratila meni.
Francisco, ree, zato e se pridruiti mojem bratu u toj suludoj
pustolovini?
Andres naglas uzdahne i progovori prije nego to sam seja uspio javiti
Isabel, tiho. Zna da nita od toga nije vano. Andresov oajni glas
pokazivao je da su se brat i sestra ve bavili tom temom.
Moda bi tvoj prijatelj sam mogao iznijeti svoje stavove, brate, ree
Isabel.
Da, Isabel, rekoh ja, za dobrih dana mogu. Idem s tvojim bratom u tu
suludu pustolovinu. Kanimo biti srcem Kristove vojske. Srcem i duom.
Pomno me promatrala, pokuavala odrediti moje nakane, moda ak i
prirodu moje vjere. Obraala se Andresu, ali nije odvajala pogled od
mojega lica.
Brate, ja mislim da tvoj prijatelj pogreno misli da sam, jer sam mlada,
ujedno i naivna.
To mi nikako nije bila namjera, rekoh, ali ako sam neto pogreno rekao,
molim te, prihvati moju ispriku.
Moda je u mojem tonu bilo odreenog sarkazma, no nikako nisam
kanio uvrijediti prijateljevu sestru. Pokazalo se da Isabel ne prihvaa
moju ispriku. I dalje me prouavala bez rijei. inilo se da eka nekakvo
pojanjenje. Teina tog njezina pogleda u mene je unosila nemir.
Stvar je spasio Andres. Oe, Isabel se ponovno zaboravlja. Je li na njoj da
odobrava ili ne odobrava moje odluke ili odluke mog bratia? ak i da u
pitanje dovodi smjer mog djelovanja? Isabel, ti si mi sestra. Mlaa sestra.
Ne majka.
Isabel je i dalje sjedila uspravno, oputeno, kao da bratov prijekor na nju
nije ni najmanje djelovao. Sve dok nije spomenuo njezinu majku. Tada
se trgnula kao da ju je netko udario.
Barunica Correa umrla je postoje rodila Isabel. Poela je krvariti ubrzo
nakon poroda. Lijenik nije uspio zaustaviti krvarenje i mlada je majka
tako iskrvarila. Andresu su u to vrijeme bile tri godine. On nikada nije
spominjao majku. Ja sam za njezinu smrt i okolnosti u kojima je do nje
dolo doznao od jednog od naih kolega u sjemenitu ija je obitelj
takoer bila iz Girone. inilo se da je Andres iz misli posve izbacio taj
bolni dogaaj. S Isabel nije bilo tako. Tragini je gubitak u blage rubove
njezinih sivih oiju utisnuo duboku grobnu crninu.
Nesrea je tako postala izvorom Isabelina razumijevanja posveenog na
njezin dan roenja, u majinoj krvi. Taj je teret bio ogledalo u koje sam
se zagledao kada sam prvi put ugledao Isabel.
Barun Correa uvidio je koliko mu je ki uzrujana te se brzo umijeao
kako bi je zatitio. Andres, ti e paziti to govori. Isabel e za ovim
stolom uvijek izraziti svoje miljenje. A onda se obratio meni. Zna,
Francisco, moja ki dri daje Krist bio ovjek od djela.
U tom bih sluaju, barune Correa, rekoh, pomislio kako podrava
bratovu elju da prihvati Kri. Kako ovjek moe biti predaniji djelima
nego kada se bori pod Njegovim stijegom?
Isabel nije ekala oev odgovor. Dovoljno se oporavila od bratovih rijei
i eljela je objasniti svoje stavove. Obraala se ocu, no rijei su oito bile
namijenjene bratu. Andres je ve odmahivao glavom, kako bi se
pobunio protiv oeve tolerantnosti prema njezinoj slobodi.
Da, oe, ree Isabel, Krist je ovjek od djela. Ali postoje razliiti tipovi
djelovanja, razliiti motivi. Posve je sigurno da svako djelovanje, ak i
ako je zaodjenuto krinkom kranskog sluenja, ne zasluuje da ga na
Spasitelj prizna. Pribojavam se, oe, da odluka mog brata da prihvati
Kri ima vie veze sa eljom za vojnikom slavom nego s Gospodinovim
pozivom.
Andres je akom udario po drvenom stolu tako da su poskoili i tanjuri i
pribor za jelo. Osupnut tim zvukom, jedan od djeaka koji su nas
posluivali iz ruku je ispustio lonac prepun pirjane ovetine. Keramika
se posuda razbila na tisue komadia koji su zablistali na kamenom
podu. Djeak je stao u stranu i pognuo glavu kao da eli rei kako zna
koliko je nedostojan posluivati za gospodarovim stolom. Psi su
projurili pokraj njega kako bi navalili na jelo. inilo se da je ta nezgoda
obuzela pozornost svih osim Andresa.
Nadglasavajui pse koji su buno prodirali meso, Andres se otrim
tonom obrati sestri Francisco i ja ne pretvaramo se da oponaamo Krista,
ali na Levantu emo biti ljudi od djela. S tvojim blagoslovom ili bez
njega.
Moj brat, Francisco, kada mu ponestane rijei, katkada se izraava
akom. To sam ve znao. A slae li se ti s mojim bratom, Francisco?
upita Isabel.
Naao sam se u tekoj situaciji. Dakako da u ostati na Andresovoj
strani, ali nisam elio dvaput tijekom iste veeri uvrijediti sestrinu, kao
niti postati predmetom njezina nesmiljenog ispitivanja. Jedva sam uspio
pronai prihvatljivu sredinu. Posve sam izbjegao temu.
Ja sebe nikada nisam smatrao ovjekom od akcije, rekoh, osim kada sam
bio vrlo mlad i kada bih naiao na nekog zmaja ili rijetku vrstu kiklopa
koji, kao to je poznato, obitavaju u rubnim dijelovima Barcelone.
Andres se glasno nasmije i pljesne me po leima.
Moja ki nikada nije osjeala stid kada bi trebala izraziti miljenje,
Francisco, ree barun Correa.
A i zato bi, odgovorih, kada ima toliko toga rei?
On se nasmijei komplimentu koji sam udijelio njegovoj keri. Isabel mi
uputi sumnjiav pogled.
Mojoj sestri pripisuje previe zasluga, prijatelju, ree Andres.
Kada je Andres ujutro zakucao na moja vrata, bio sam omotan zelenim
vunenim pokrivaem i promatrao crveno svjetlo kako se pojavljuje na
obzoru. S neba su nestali i posljednji ostaci one snjene oluje. U lovu
emo imati vedro vrijeme. Trebali smo se nai u konjunici, gdje su
sluge ve bili pripremili konje i zalihe za cijeli dan. Moj luk i strijele ve
su bili na Panchu. Andres i ja doli smo prvi. Barun Correa i Isabel stigli
su nekoliko minuta kasnije. Isabel je na sebi imala grimiznu haljinu i
plat sa srebrnom kopom ispod vrata. Malene izvezene cipele
provirivale su ispod ruba haljine. Kapuljaa je bila sputena. Vidio sam i
nekoliko neposlunih pramenova kose zataknutih iza uha, uz onaj koji
se tvrdoglavo opirao svim njezinim naporima, te se, onako kovrav,
smjestio na obrazu.
Andres odmjeri Isabel od glave do pete i namrti se.
Oe, ree Andres, idemo u lov na jelene, ne na ples. Tako odjevena,
Isabel e nam otjerati plijen i prije nego to doemo do ume. Nije mi
jasno zato ugaa tim njezinim smijenim zahtjevima. ena lov treba
prepustiti mukarcima.
Isabel, duo, ree barun Correa, tvoj je nain odijevanja doista pomalo
neprilian. Moda bi sljedei put mogla odjenuti neku prirodniju boju.
Andres, za njezin izgled ti si jednako kriv kao ona. Ona ima malo
iskustva i od nje se ne moe oekivati da e odjenuti
odgovarajuu odjeu. Kao stariji brat, trebao si joj dati savjet u vezi s
tim.
Hvala, oe, ree Isabel i ispod oka odmjeri starijeg brata.
Krenuli smo u koloni. Andres nas je vodio u smjeru onog planinskog
lanca koji sam vidio s prozora sobe. Jahali smo prema istoku, prema
suncu. Odraz suneva svjetla na snijegu upravo je zasljepljivao. Velik
dio puta preao sam zatvorenih oiju, preputajui Panchu da slijedi
ostale. Kako smo napredovali, tako sam se sve vie gubio u postojanom,
tekom disanju konja. Isabel je putovanje zapoela na zaelju, no ja sam
s njom nekoliko puta mijenjao mjesta, tako da smo dijelili mjesto na
zaelju. Prema planinama smo se kretali pristojnim tempom, a Isabel ni
u jednom trenutku nije ni posustala ni zaostala.
Kako sam joj bio toliko blizu, uo sam kako razgovara sa svojim konjem.
Bila je to neobina navika, ne to to se obraala konju to redovito ine
mnogi vitezovi. Ali inilo se da Isabel s konjem vodi ivahnu filozofsku
raspravu. Ona i njezin konj, Flacito, preli su mnogobrojne teme, no
inilo se da su se osobito koncentrirali na glupost kriarskog ratovanja.
Sudei prema Isabelinim odgovorima, inilo se da je Flacito u to jo
uvjereniji od nje.
Flacito, ree Isabel, vjeruje li doista da su osobe koje prihvate Kri
nerijetko ljudi bez smjera i svrhe?
Nekoliko puta morao sam se suzdrati kako ne bih opovrgnuo neku
Flacitovu tvrdnju, samoga sebe podsjeajui na to da konji nemaju dar
govora.
Nakon pola sata jahanja susreli smo se s drugom lovakom druinom,
susjedima obitelji Correa Guillemom i Miguelom Clementeom, ocem i
sinom. Njih su pjeice pratila dvojica slugu. Pretpostavljam da je barun
Correa pozvao susjede u pokuaju da pobolja odnos s obitelji koja je,
nakon Correovih, bila najvei zemljoposjednik u Gironi. Oevi su se
pozdravili srdano. Unato tome to me barun Correa predstavio, ni
stariji ni mlai Clemente, kako se inilo, nisu bili zainteresirani, niti su
primjeivali moju pojavu.
Miguelu, sinu, bilo je dvadeset devet godina. Bio je deset godina stariji
od mene. Na sebi je imao debeo crni ogrta s krznenim ovratnikom i
odgovarajui svileni eir. Njegove kao ugljen crne kovre, valjano
nauljene, provirivale su ispod eira. inilo se da mu je vrlo
drago zbog Isabelina dolaska. Vei dio puta jahao je uz nju. Sa svog
mjesta, na Panchovim leima, nisam mogao ne uti dijelove njihova
razgovora. Zapravo je prije bila rije o monologu govorio je samo
Miguel ponajvie o vanim obiteljskim poznanicima ili o veliini njihova
posjeda. ini mi se daje podrobno opisao sve to e naslijediti, do zadnje
svinje. Isabelini su se odgovori bez iznimke sastojali samo od jedne rijei
si ili bueno. Ali izgovarala ih je gorljivim tonom koji je meni govorio da
je sklona Miguelu. Moda to to se neprikladno odjenula, razmiljao
sam, nije posljedica neiskustva, nego injenice da je oekivala drutvo
Miguela Clementea. Moda barun Correa i Isabel imaju ambicioznije
planove za lov, moda ne ele uloviti tek veeru.
Uope ne sumnjam da Miguela krase odreene osobine zbog kojih bi bio
poeljan suprug i prikladan saveznik obitelji Correa. S obzirom na
Isabelinu mladost, pretpostavljao sam da bije lako osvojile povrinske
prednosti takve veze. Sve sam mogao lako zamisliti jesensko vjenanje u
vrtu na imanju obitelji Correa, pod budnim okom onoga kipa Djevice
Marije, svadbeni podij sa srebrnim liem, Isabelina kosa pod
pomodnim velom. Andres i ja u to emo se vrijeme ve boriti na
Levantu.
Dugo smo jahali do planina. Pancho je koraao neravnomjerno, i to
toliko da me to frustriralo, dok je Miguel jednolinim tonom nastavljao
svoj monolog. Okolnosti su ga na koncu ipak nagnale na to da prekine
priu. Doli smo do podnoja planina, gusto poumljena podruja u
kojem su se sklanjali jeleni. Lov je poeo i svi su razgovori tako zavrili.
Usporili smo tempo kako bismo bolje pogledali oko sebe. Tanka stabla
breza za nae su konje bila pravi labirint.
Jahali smo usporedno, poput vojske u napredovanju, u vrstoj liniji kroz
umu. Miguel i Isabel bili su posve desno, barun Correa i senor
Clemente u sredini, a Andres i ja na lijevoj strani. Jo neko vrijeme jahali
smo ne nailazei ni na kakvu divlja. Nekakav maleni zec projurio je s
lijeve strane, no ni Andres ni ja nismo ga smatrali dostojnim strijele.
Osjeao sam snanu i neobinu elju za prvim ulovom kaem neobinu
jer inae nisam od onih koji bi se nadmetali s ostalim sudionicima lova.
Prvog je jelena, meutim, opazio Miguel. Praktiki je naletio na njega
kada smo se uspeli preko jednog grebena. inilo se da je jelen jednako
zateen kao mi. Razrogaenih oiju, ivotinja se naglo uspravila, posve
paralizirana pogledom na uljeze u svojem utoitu. Miguel je naciljao
prije nego stoje bilo tko od nas stigao reagirati. Strijela je fijuknula
zrakom i zarila se jelenu u stranju nogu. Ranjena ivotinja ostala je
stajati, pokuavala odepati prema uskom pojasu grmlja. Na moje veliko
iznenaenje, otac i sin Clemente doimali su se vrlo zadovoljnima
Miguelovim pogotkom i ni jedan ni drugi nisu se urili dovriti posao.
Senor Clemente sinu je ak i estitao.
Mene je moj brat Sergio poeo pouavati im sam doao u dob kada sam
mogao jahati i ciljati. Bio sam prirodno nadaren za rukovanje lukom i
strijelom, tako da sam u sposobnostima ubrzo nadmaio Sergia. Velikog
srndaa mogao sam oboriti u punom galopu i s udaljenosti od trideset
metara.
Sergio je uvijek naglaavao vanost trenutane smrti. Odnosno,
ivotinju treba ubiti prvom strijelom i tako izbjei nepotrebne patnje, te
time proslaviti cijelo drutvo koje se nalo u lovu. Vodei rauna o tim
uputama, pripremio sam luk. U tom trenutku senor Clemente povikao
mije neka ne pucam ulov je, rekao je Miguelov. Bile su to prve rijei
kojima mi se obratio. Nisam se obazirao na njega i ispalio sam strijelu
koja je jelenu probila vrat i okonala mu ivot jo prije nego stoje tijelo
palo u snijeg.
Senor Clemente mi prie, polaganim kasom, s uzdignutom i vrsto
stisnutom desnom akom. Jelen je bio Miguelov, ree. Miguel je prvi
prolio krv. Zamahnuo je akom, ponavljajui prijetnju.
Nisam se usprotivio. Nisam rekao ni rijei. Miguel polagano krene
prema meni. Naavi se uz mene, poloio je luk na Panchovo sedlo, tako
da se blago naslanjao meni na lea.
Da nisi gost obitelji Correa, ree, moda ne bih samo tako preao preko
ove indiskrecije.
A da ti nisi gost obitelji Correa, odvratih, luk bih ti vratio u komadiima.
Miguel polagano podigne oruje.
Nakon toga svi su se lovu posvetili s vie odlunosti. Ja sam s vee
udaljenosti pogodio jo jednog jelena. Poloaj iz kojeg sam ga pogodio
bio je teak, jer je vei dio ivotinje zaklanjalo neko stablo. Strijela je ula
s prednje strane vrata i uvukla se duboko u tijelo.
Kada smo nekoliko trenutaka kasnije doli do jelena, ivotinja je ve bila
izdahnula. Barun Correa, koji se nagnuo naprijed i gledao
ivotinju, primijetio je kako dri da strijelca kakav sam ja nema u cijeloj
pokrajini Gironi. Senor Clemente izrazio je miljenje da dva hica bez
smetnji i prepreka ne mogu dokazati vjetinu strijelca to je istina, ali je s
obzirom na okolnosti bilo vrlo neprimjereno. Tijelo ivotinje poloio
sam i povezao na iroka Panchova lea i tako smo nastavili dalje.
Miguel je ubio jo jednog jelena, ovaj put prvom strijelom. Miguel je
jednom od slugu rekao neka ga podigne s tla. U trenutku kada se ovjek
pribliio jelenu, Miguel se svojim konopcem posluio kao lasom. Obavio
je omu oko sluge i tako mu povezao ruke uz tijelo. Zatim je zategnuo
konopac i pojurio u galop, vukui ovjeka za sobom. Ja sam na trenutak
osjetio izgubljenost, omamljenost kao da se to to vidim zapravo ne
moe dogaati. Moda je, pomislio sam, Miguel izveo nekakvu alu u
kojoj sluga sudjeluje dobrovoljno. Zvuk tijela koje je vrtoglavo klizilo
snijegom podsjetio me na to kako sam se sa Sergiom sanjkao na
breuljcima naeg imanja. Rukama bih ga obavio oko vrata i uasnuto
vritao kada bismo poskakivali preko neravnina i premjetali teite
radi izbjegavanja sudara s kamenjem ili drveem, katkada tek za koji
centimetar. Povici senora Clementea trgnuli su me iz snatrenja. Otac se
smijao i pokazivao u smjeru sluge ije je tijelo onako bespomono
promicalo po povrini snijega.
Prije nego to sam se uspio pribrati, Andres je pojurio za Miguelom.
uo sam kako kopita udaraju po zamrznutome tlu i vidio zastraujui
lik svog prijatelja, leima okrenuta nama, kako brzo sustie Miguela.
Andres je izvadio bode i nagnuo se naprijed. Izgledao je poput lava
koji se sprema skoiti, poput ratnika koji se pribliio rtvi. Bode se sada
nalazio u visoko podignutoj ruci. Senor Clemente prestao se smijati.
Miguelu Clementeu, meutim, jo nije bilo sueno da vie ne gleda
izlaske sunca. Andres je sustigao susjeda. Jednim jedinim spretnim
potezom prerezao je ue. Onaj mukarac otklizao se jo nekoliko
desetaka centimetara, a onda usporio te se zaustavio kod jednog nanosa
snijega. Andres spremi bode. Zatim prie slugi i prui mu ruku kako
bi ga pridigao na noge. inilo se da nije ozlijeen.
Miguel je galopirao jo nekoliko sekundi i tek se potom osvrnuo. Do nas
se vratio smijui se, s prerezanim uzetom u ruci.
Barune Correa, ree, da sam barem znao to Andres osjea prema
bezemljaima. Donio bih mu kojega kmeta na dar.
Barun Correa, irom otvorenih usta, samo je zapanjeno piljio u susjeda.
Isabel, koja se dotada nalazila na rubu skupine, polagano prie
Miguelu. U njezinim pokretima nije bilo nieg iznimnog. Meutim, bilo
je posve jasno da pred sobom ima ozbiljnu misiju. Jedan po jedan, poeli
smo je pratiti pogledom. Kada se nala tono pred Miguelom, Isabel je
jo nekoliko sekundi s nelagodom sjedila na konju. inilo se da e neto
rei. Ali nije imala rijei. Bez upozorenja, samo je svom snagom
pljusnula Miguela posred obraza. Taj je zvuk odjeknuo cijelom dolinom,
doao do planina i vratio se.
Miguel je pred napadaicom stajao osupnut i nemoan. eir mu je od
udarca pao u snijeg. Izgledao je kao kakvo dijete, nasmrt prestraeno
neoekivanom i javnom kaznom gotovo upola mlae ene. Poloivi
dlan na obraz, pokuavao je trljanjem ublaiti bol. Isabel se nije ni
pomaknula. Krajikom oka primijetio sam da Andres dri ruku na onom
bodeu, za sluaj da se Miguel pokua osvetiti njegovoj sestri. Bio je to
vrlo napet trenutak. ak je i moj konj, Pancho, stajao posve nepomino,
suspregnuta daha.
Na koncu se na Miguelovu licu pojavi osmijeh u kojem nije bilo radosti.
Histerine ene, ree, trebale bi ostajati kod kue dok mukarci love.
Miguel sjae, podigne eir i iz svilenih nabora izbaci snijeg. Ponovno
uzjahavi, vratio se do oca.
Za veerom nismo spominjali ni taj dogaaj ni Clementeove. Za to nisu
bile potrebne rijei. Barun Correa pohvalio je moju umjenost s lukom i
strijelom, no ja sam osjeao samo stid. alio sam to ne mogu ponovno
doivjeti onaj trenutak kada je Miguel bacio laso. Moda sam mogao
strijelom presjei konopac i tako okonati predstavu prije no stoje onako
ponizio slugu. Unato napornom danu, za veerom sam sjedio bez teka.
Promatrao sam Andresa i povremeno pogledavao Isabel. Njihovi
plemeniti postupci samo su naglaavali moj osjeaj nedoraslosti.
Barun Correa ustvrdio je kako se Isabel pokazala sposobnom jahaicom,
te objavio da je spremna za noenje luka. Isabel je bila izvan sebe od
sree. Ustima prepunima srnetine, Andres je samo neto proguao u
znak pobune. Barun Correa upitao me bih li njegovu ker pouavao
umijeu rukovanja lukom i strijelom.
Oe, ree Andres gorljivim tonom, oruje nije za ene. To je posve
neprikladno.
A je li bilo neprikladno, odvrati Isabel, kada je Eleonora Akvitanska
navukla oklop prije nego stoje prije stotinu godina krenula u bitku
protiv Saracena u Siriji?
Isabel, ree Andres, mislio sam da ne odobrava kriarske pohode.
Grijei, brate moj. Ne odobravam tvoje motive za prihvaanje Kria.
Oe, Isabel govori kao sofist. Osuuje upravo onaj in koji sada istie
kao vrli primjer.
Francisco, ree barun Correa, naas se ne obazirui na zavaene strane,
ja sam se tri godine borio rame uz rame s ujakom Ramonom. Nevjernici
su ponekad imali i nevienu brojanu prednost. Meutim, nijedno me
iskuenje nije moglo pripremiti na izazove koje pred mene postavljaju
moja djeca.
Barun se zatim obrati Andresu.
Eleonora je bila kraljica Francuske i Engleske, nije li tako, Andres?
Jest, oe, odgovori Andres, ali je bila kraljevskog roda.
Ako je Eleonora mogla ratovati protiv nevjernika, ree barun, onda
valjda Isabel moe barem nositi luk.
Francisco, to kae? ree mi barun. Hoe li pouavati Isabel?
Hou, ujae, rekoh, rado u pomoi.
Isabel poljubi oca i zahvali mu. Ja sam imao osjeaj da sam nezaslueno
dobio veliki dar. Protivei se bez rijei, Andres je samo odmahivao
glavom.
Rolando Esteban bio je vjerni pa svome gospodaru. Bio je odan,
dobronamjeran i marljiv. Budui da nije bio osobit jaha, bio je upravo
idealan pratitelj za poduku koju sam davao Isabel. Nas troje u zoru smo
odjahali u planine, gdje je drvee moglo posluiti kao meta za vjebu.
Rolando bi neprestano bio bez daha dok bi odvano nastojao drati
mene i Isabel na oku. Nikada se nismo odvie udaljavali, jer bi to u
opasnost dovelo i njegovu i Isabelinu ast. Ali u praktinome smislu,
Isabel i ja jahali smo sami, jedno uz drugo.
Jutarnje se sunce brzo uzdizalo. Osim uvodnih pozdrava, za putovanja
do planina vie nismo razgovarali. Zahvaljujui prizoru koji je bio pred
nama, planinama okupanima zlatnoutom bojom jutarnjeg svjetla, rijei
su nekako bile suvine, samo bi smetale besprijekornome krajoliku. ak
su i Isabeline rasprave s Flacitom bile priguene.
Kada smo doli do ume, pokazao sam joj kako se valjano strijelja,
pretjerano naglaavajui i odvajajui pojedinane faze inae tenog
pokreta postavljanje strijele okomito u odnosu na luk, povlaenje
unatrag, usmjeravanje prema cilju i otputanje. Poduka je za mene bila
pravi melem, sunce mi je obasjavalo lice i rasprivalo onu mranu
maglicu preostalu od dana i noi provedenih u Montcadi.
Isabel i ja gotovo i nismo razgovarali samo kada bismo trebali raspraviti
mehanike pojedinosti valjanog naina strijeljanja i odrediti mete.
Nemam iskustva sa enskim stavovima i aktivnostima, tako da nisam
bio siguran je li ta naa utnja djevojci bila nelagodna. Potkraj prvog
tjedna pokuao sam zapodjenuti razgovor. Bili smo na sat jahanja od
imanja, gotovo u podnoju planina, kada sam joj se obratio.
Miguel Clemente zasluio je onu pljusku.
Kako nije odgovorila, zakljuio sam da su se moje rijei izgubile u vjetru.
Stoga sam ih ponovio.
Ona je samo gledala pred sebe, prema planinama. Da, ree. ula sam te i
prvi put.
Ponovno smo ostali obavijeni tiinom ulo se samo stenjanje konja i
kripa snijega pod njihovim kopitima.
Kada ovjek ui strijeljati, najvanije je odmah stei ispravno dranje.
Loe se navike teko ispravljaju, katkada takvo to i nije mogue. Kod
poduke je tjelesni kontakt esto upravo nuan tako je bilo kada je Sergio
pouavao mene, a moj otac njega.
Isabel i ja smo se tijekom velikog dijela prvog tjedna koncentrirali na
ispravan stav i odabir trenutka u kojem e ispustiti strijelu. Kako bih
ispravio njezino iskrivljeno dranje, stao bih joj nasuprot i rukama
namjestio poloaj njezinih bokova. Kako bih ispravio njezinu sklonost
preranom otputanju strijele, stao bih iza nje, prsima naslonjen na
njezina lea, rukama vodio njezine ruke i prste. U tom poloaju
dodirivali bi nam se obrazi. Jasno sam uo njezino isprekidano disanje
dok bi ciljala. Katkada bih udisao zrak koji je tek iziao iz njezinih usta.
Tijekom sljedeih nekoliko tjedana dolo je do drastinog poboljanja u
njezinim streljakim sposobnostima. Uio sam je odapinjati s konja,
najprije u kasu, poslije i galopu. Pouavao sam je zakuastim
pojedinostima povezanima s lovom kome pripada koji trag u snijegu,
koliko je vano posve se pritajiti kako bi uoila kretanje divljai, koliko
je vaan prvi hitac. Uvijek bi me strpljivo sluala, no ja sam ipak
pretpostavljao da zna vie nego to pokazuje. To govorim jer nikada
nisam morao nita ponavljati. inilo se da je Isabel stekla odgovarajuu
tehniku odmah nakon mojih ispravaka. Bila je gotovo odvie uljudna,
kao da me ne eli povrijediti pokazivanjem pravih razmjera svoga
znanja, te, samim time, besmislenosti mojih predavanja.
Dva tjedna nakon nae prve lekcije barun Correa dopustio je Isabel da u
lov ponese luk. Dok smo jahali prema planini, barun Correa podrobno
me ispitivao u vezi s Isabelinim sposobnositma.
Budite strpljivi, ujae, rekao sam mu. Sposobnosti vae keri vrlo e brzo
izii na vidjelo.
Isabel je zaostajala za nama, naoko nezainteresirana. No ja sam znao da
se svim silama eli dokazati, iako moda samo u elji da razjari brata
koji je zlovoljno jahao uz mene.
Kada smo doli do ume, svi smo sjahali. Barun Correa je pokazivao
Isabel razliite ciljeve drvee, grane, grmove. Isabel je prema svakome
od njih ispalila strijelu. Uoivi kerkine sposobnosti, barun Correa
poeo je traiti tee mete. Isabel je na izazov reagirala hrabro. Promaila
je nekoliko puta, ali je, ukupno gledano, zadovoljila.
Kada je zavrio ispitivanje, barun Correa poloio mi je ruku na rame i
objavio svoj sud Lijepo, Francisco. Vrlo uspjeno obavljen posao.
Andres je bacao kamenie u snijeg, drei se kao da uope ne gleda
sestru.
Uzjahali smo i krenuli dalje. Barun Correa govorio je kako je vrijeme
primjereno godinjem dobu, no inilo se da na njegove rijei nitko ne
obraa odvie pozornosti. Ja sam uspio izvui nekoliko
kratkih odgovora, ali bio sam koncentriran na krajobraz, traio bilo
kakav pokret. Ubrzo smo naili na nekoliko jelena koji su pasli u dolini.
I oni su uoili nas te su pobjegli prema oblinjoj umi. Svi smo pogledali
Isabel, no nju nije trebalo poticati. Ve je pojurila prema njima. Kada je
dola do poetka umarka, zategnula je luk. I onda otpustila strunu od
konoplje. Jelen se stropotao u snijeg i istog trenutka zaustavio.
Strijela mu je probila rame, no bio je samo ranjen, leao na boku,
isputao nekakav aloban, promukao zvuk. Andres odjuri prema njemu
i sjae s bodeom u ruci. Povukavi ga za meke ui, brzim i ravnim
potezom prerezao mu je vrat. Jelen je istog trenutka utihnuo, a glava mu
se spustila na meki snijeg. Andres se vrati do svog konja, naas pogleda
sestru, i platem polagano obrie jednu pa drugu stranu bodea. Isabel,
meutim, nije primijetila brata. inilo se da ju je opinila grimizna lokva
krvi koja je natapala bijeli snijeg. Dlanovima je vrsto prekrila usta.
Barun Correa konano ju je odvukao na drugu stranu.
Svakog jutra Isabel bi u veliku konu vreu skupljala hranu preostalu
od prethodne veeri. Kada bismo se vratili s poduke, jaui bi odlazila u
razne dijelove imanja, dijelila hranu obiteljima kmetova koji zbog bolesti
ili ozljeda nisu mogli raditi.
U vezi s tim dobrotvornim aktivnostima svoje keri, barun Correa imao
je dvojake osjeaje.
Isabel, rekao je jednom za veerom, drago mije to tako obilazi imanje.
Obitelj treba pokazivati dobrohotnost prema svojim tienicima.
Hvala, oe, rekla je ona. Stekla sam mnoge prijatelje.
Da, Isabel. Barun Correa uzdigne kaiprst. Upravo sam o tome i elio
razgovarati. Do mene su dole prie o tvojim kontaktima s naim
kmetovima. Draga moja, prijateljstvo postoji meu ljudima slinih
slojeva. Primjerice, tvoj brat i Francisco su prijatelji. Njihovo prijateljstvo
poiva ne samo na meusobnoj naklonosti, nego i na slinosti okolnosti
u kojima ive, slinim mogunostima, poznanicima. Kada bi dvoje ljudi
imalo sline sklonosti, ali ivjelo u razliitim svjetovima, prijateljstvo ne
bi bilo mogue. To bi bilo neprirodno. Simpatija, da. Darovi, da. Ali ne
prijateljstvo. Zbog tvoje mladosti i spola, moda i ne moe samo tako
shvatiti kompleksnost tih odnosa. Kada te neto zbuni, ugledaj se u
brata i mene. Jesi li razumjela oca, Isabel?
Drim da te razumijem, oe, ree Isabel. Znai da Andres moe biti
prijatelj s Miguelom Clementeom, ali ne moe biti prijatelj s naim
konjuarem Ernestom, jer je Ernesto ispod njega.
Upravo tako, draga moja, ree barun Correa slavodobitno.
Andres, ree Isabel, mogu li u tim pitanjima s vremena na vrijeme
zatraiti tvoj savjet?
Andres je dotada bio koncentriran na hranu na svom tanjuru, tako da ga
je sestrino pitanje zateklo nespremnog. Nakon nekoliko trenutaka
oklijevanja, ree Svakako. Barun Correa iroko se osmjehivao, posve
zadovoljan.
Brate, ree Isabel, moda bih ti sada mogla zasmetati jednim malim
pitanjem?
Da, Isabel. Andres nije podigao pogled s tanjura. O emu je rije?
Bi li ti kao prijatelj drai bio Ernesto ili Miguel Clemente?
Andres je, ree barun Correa, bio koncentriran na veeru, draga moja.
Moda bi mu trebala objasniti kontekst. Ta su pitanja vrlo sloena.
Ne, oe, ree Isabel. Drim da e moj brat, devetnaestogodinji
mukarac, intuitivno shvatiti sva takva pitanja.
Andres je odgovorio nakon jedva primjetnog trenutka neodlunosti.
Pomno je pogledao lice baruna Corree, kao da u oevu opreznom
osmijehu moe prepoznati nekakav odgovor, a onda se odluio.
Ernesto, dakako, izjavi Andres. Miguel Clemente je hulja.
Nakon tih rijei Andres je nastavio jesti, samo naas sumnjiavo
pogledavi sestru.
Da, oe, ree Isabel, ta su pitanja svakako sloena.
Za mojeg boravka u Gironi, barun Correa vie nije nainjao temu
prijateljstva izmeu Isabel i kmetova. Brinula ga je, meutim, njezina
sigurnost za posjeta razliitim selima, tako da je Andresu naloio daje
prati. U obilaske imanja s prijateljem i njegovom sestrom iao sam i ja.
Kada je Isabel uvidjela da ima dvojicu pratitelja, poela je skupljati i
druge stvari tkanine, orue, svijee, cipele koje bismo Andres i ja, poput
putujuih trgovaca, nosili za njom.
Isabel je bila poznata medu kmetovima obitelji Correa i njezini su posjeti
uvijek bili dobrodoli. inilo se da sve ljude poznaje poimence. Hodala
bi ruku pod ruku sa seljakim kerima i njihovim majkama, sudjelovala
u ivahnim razgovorima u vezi s nekim bolesnim djetetom, loim
urodom, svaom meu braom, ak i prilikama za enidbu nekog
mladog pripadnika domainstva. Budui da nikada nisam istinski
upoznao nekoga od seljaka, njezine bi me rasprave fascinirale i esto bih
pokuavao prislukivati.
Isabel i njezini prijatelji odetali bi se do glavne ceste, provlaili se
izmeu zaprenih kola, jata bunih gusaka, seljaka koji bi se vraali iz
polja. S obiju strana puta crni se dim dizao sa slamnatih krovova na
kolibama, na kojima su vrata bila otvorena nesmetanom prometu djece i
ivotinja svinja, kokoi i maaka a koje su ivjele u sigurnosti vlasnikova
doma. Hrpe gnoja nalazile su se uz vee kolibe, a njegov miris proimao
je sve. Odzvanjanje kovaeva ekia mijealo se s pseim laveom i
djejim plaem. Bio je to kaotian prizor, no izgledalo je da se Isabel
ondje osjea kao kod kue.
Nesrea se dogodila jednog ponedjeljka, tri tjedna nakon naeg prvog
sata s lukom i strijelom. Dok je Isabel bila u etnji sa seljanima, Andres i
ja ostali smo na samome rubu zaseoka i vjebali zamjenjivanje konja u
galopu. Ta je teka vjeba iz sela privukla brojnu publiku, ponajvie
djecu. Andres i ja davali smo sve od sebe kako bismo ih zabavili. Konje
bismo natjerali u galop, jednog uz drugog. Kada bismo se posve
poravnali, Andres bi se uspravio, uhvatio se za Panchovo sedlo,
doskoio i sjeo iza mene. Ja bih tada posegnuo za grubom grivom
njegova konja i uskoio u njegovo sedlo. Kada bismo ga izveli dobro,
cijeli bi manevar bio upravo spektakularan. Seljaci bi ushieno pljeskali i
klicali. inilo se da u tom izazovu uivaju ak i konji. Pancho bi nakon
uspjenih izmjena odmahivao glavom i njitao.
Nakon jedne teke, malko nesavrene zamjene, jedan od naih
gledatelja, neki mali djeak, rekao nam je da je senorita otila u oblinje
selo. Krenuli smo za njom, u nadi da emo je presresti prije nego to
doe na odredite. Ugledali smo je kada smo se nali na pola puta. Jo je
sjedila na konju, nasred zamrznutog jezera u kojem su se, kako mije
objasnio Andres, za ljetnih mjeseci kupali.
Ah, moja nestrpljiva sestra jednom za promjenu ipak eka, ree Andres.
Ali Isabel nije ekala. Kada smo se poeli sputati prema jezeru, uvidjeli
smo koliko je situacija u kojoj se nala opasna. Led se pod podnevnim
suncem stanjio i teina konja s jahaem izazvala je pucanje po cijeloj
povrini. Isabel se bojala pomaknuti, kako led ne bi popustio.
Kada smo doli do jezera, Andres je skoio s konja i potrao prema
sestri. Ja sam podbo Pancha i epao Andresa za rame upravo u
trenutku kada se spremao zakoraiti na led.
Led e pod tobom popustiti, rekoh. Propast e u vodu prije nego to
doe do nje. Idem ja.
Andres je oklijevao. Stisnutim je akama pokrio lice. A onda je
uzmaknuo na obalu. Ja sam sjahao, i dalje ga drei za rame, za sluaj da
se predomisli.
Sestro, povie Andres, ne mii se. Francisco ide po tebe.
Ja mu predah svoj plat i na rukama i koljenima oprezno krenuh prema
Isabel. Tanki sloj ledene vode na povrini natopio mi je odjeu na
koljenima, potkoljenicama, dlanovima. Dok sam joj se primicao, govorio
sam joj kako e sve biti u redu, kako e led izdrati. Kada sam se naao
na deset koraka od nje, rekao sam joj neka polagano sjae i isprui se na
trbuhu. Ona je obje noge prebacila na jednu stranu Flacita, ali nije bila u
stanju samo se tako odluiti za putanje i iskuavanje leda.
Drat e te, uvjeravao sam je, sve dok nije skliznula s konja i nesigurno
stala na led.
Sa suprotne strane jezera tada se poeo pribliavati uasan zvuk. Poeo
je kao potmula grmljavina. Vibriranje je ubrzo preraslo u prigueno
pucketanje pod tamnim staklom. A onda se povrina razlomila. Zvuk je
nalikovao na glasnu kripu vrata na nekoj staroj kamenoj crkvi, vrata
koja se teko otvaraju nakon desetljea i desetljea neuporabe. Velika
pukotina sa suprotne je strane krenula izravno prema Isabel. Ona je
stajala nepomino, na vrstoj podlozi koja e ubrzo nestati. Lice joj je
bilo bijelo od straha. Naas me pogledala moleivo, kao da ja nekako
mogu promijeniti tijek dogaaja.
Pukotina se irila sve bre i onda se odjednom nala ispod Isabel. Ondje
je naas zastala, kao da se ne moe odluiti hoe li razdvojiti i taj dio
leda, a zatim je nastavila prema suprotnoj strani jezera. Naas, samo u
jednom trenutku, nastupila je potpuna tiina.
Koristei taj kratki predah, Andres s obale dovikne Spaeni smo,
spaeni!
I onda se to dogodilo. Isabel je nestala. Led je pod njom jednostavno
popustio. Nestala je bez traga, i ona i Flacito, progutalo ih je crno jezero.
Ja sam brzo priao rubu leda. Tanki me pokrov drao dok sam u toj tami
pogledom traio Isabel, dozivao je, vikao kao da mi moe nekako
odgovoriti. Hladna voda zapljuskivala je rub leda, prelijevala mi se na
dlanove. Andres je vikao. uo sam kako se pribliava, ali imao sam
dojam da se njegova izbezumljena pitanja sve vie udaljavaju.
Dozivala me... ta ledena crnina. Ili je to bila sama smrt? Skliznuo sam s
ruba u rupu. Od ledene sam vode imao dojam da mi tijelo gori. Jedva
sam uspijevao disati. Pod vodom sam mahnito udarao nogama kako bih
se odrao na povrini. Podigao sam pogled prema plavome nebu,
blijedim oblacima, visoko gore, koji su nezainteresirano i beutno
promicali iznad nas. Privukavi koljena prema tijelu, spojio sam ruke i
zaronio u mutnu vodu.
Otvorio sam oi, no pod vodom je bilo mrano kao u rogu. Ispod
povrine sam ostao koliko sam due mogao, a zatim izronio. Isabel nije
bilo ni traga ni glasa. Njezin konj izronio je uz mene. inilo mi se da se
kree nekako usporeno, dok nogama pljuska uz rub vode, pritom razbija
led i iri mranu rupu. Andres je nekako doao do samog ruba leda.
Izbezumljeno je vikao nerazumljive rijei.
Duboko udahnuvi, ja sam ponovno zaronio. Dugakim zamasima ruku
krenuo sam prema dolje. Jezero me iznenadilo dubinom. Sputanje je
potrajalo nekoliko sekundi. Doavi do dna, nisam vidio nita. Pod
vodom sam plivao u krug, pokuavao prijei to vei prostor. Pruao
sam ruke na sve strane, poput slijepca, ali svuda sam osjeao samo
vodu. Isabel nije bilo.
Polagano sam ispustio dah. Osjeao sam otru bol, kao da mi netko
kripcem stee prsni ko, gnjei rebra i kraljenicu. ak i usred te boli,
nisam elio krenuti prema povrini. Kako se vratiti, doi pred baruna
Correu i objasniti mu da je njegova ki mrtva? Kako domu obitelji
Correa zadati tako okrutnu bol?
Bol se malopomalo poela povlaiti, kao da je netko malopomalo
poputao stisak onog kripca i odjednom sam, unato sumornim
mislima, osjetio nekakav neobian mir. Bio sam beskrajno umoran. A taj
ledeni grob izgledao je poput mirnog zavretka.
Pitao sam se gdje e pronai Isabel i mene kada se led u proljee otopi.
Moda emo biti blizu jedno drugome gotovo se dodirivati. uo sam
vlastito srce u nijemome vakuumu te rupe i vidio se kako nepomino
lebdim dok me ledena voda poinje preuzimati. Pitao sam se je li se tako
osjeao i moj brat dok je tonuo u more. Pitao sam se to Correovi
pripremaju za veeru.
Posve sam rairio ruke i nijemo uzdahnuo, kao da se spremam zaspati.
Bila je to mirna predaja. Kada mi se desna ruka nala ispruena uvis,
dlanom sam okrznuo neto vrsto. Pomislio sam da je rije o komadu
leda koji se sputa prema dnu, ali kada sam posegnuo i drugom rukom,
shvatio sam da drim neki tanki gleanj. Bila je to Isabel.
Sunce se zacijelo nalazilo tono iznad jezera, jer sam, privukavi je,
posve jasno ugledao Isabelino lice. Oi su joj bile zatvorene. Plava kosa
lebdjela joj je oko lica. Koa je izgledala kao porculan, glatka poput
Kristova kipa koji se nalazi na mojem zidu u kui obitelji Correa. Bila je
prelijepa.
Andresovi oajniki krikovi prodrli su u tu tiinu i prenuli me, kao iz
sna. Podignuo sam pogled, prema tom glasu, prema sunevu svjetlu. Jo
sam iv. Andres me poziva da se vratim u svijet.
Obuhvatio sam Isabel ispod pazuha i stao plivati snanim zamasima
nogu. Krenuli smo prema svjetlu. Imao sam dojam da smo se tako dizali
minutama i minutama. Ili moda danima?
Spasi me, Boe moj jer voda mi doe do grla.
Na koncu smo izbili na povrinu, usred eksplozije leda i plamena. Isabel
je bila teka poput kamena. Morao sam upotrijebiti svu snagu kako bih
njezino tijelo doveo do ruba. Andres mi je raspomamljeno mahao.
Pogurnuo sam je prema njemu. On ju je epao za ruke i izvukao na
vrstu podlogu. Ja sam poao za njom, ispuzao iz te crne grobne
komore.
Jo nekoliko minuta leao sam na leima, na ledu i promatrao prijatelja
kako pokuava oivjeti mrtvacavlastitu sestru. Andres ju je divljaki
tresao, dozivao po imenu. inilo se da ti njegovi povici dopiru iz mene.
Bila je to bol koja je nadilazila ledenu otupjelost i probadala mi prsa
poput nazubljene strijele. Zatvorio sam oi i poalio to sam je izvukao.
alio sam to nisam ostao u Barceloni, to sam uope doao na imanje
Correa.
Probudila se naglo, posve neoekivano. irom je rastvorila sive oi
izbezumljene, uasnute kao da prvi put vidi svijet u svoj tunoj i jadnoj
ljepoti. I tada je poela dahtati, hvatati zrak i nezaustavljivo kaljati, iz
usta izbacujui mlaz vode. Andres ju je pridravao za ruke. Bistra voda
istjecala je iz njezinih usta, kao da je progutala pola jezera. Dok sam
gledao to blijedo, plavo lice, grudi su mi se stegnule. Osjetio sam
neobian pritisak iza onih jabuica, kao da se ondje nakupljaju suze
koje neka unutarnja sila ne eli pustiti van. Ispruio sam ruku na ledu i
dodirnuo vodu koju je izbacilo i zagrijalo Isabelino tijelo.
Isabel je malopomalo prestala kaljati, a Andres je njezino mlohavo tijelo
polegao na led. Oslobodio je kopu koja mu je sprijeda pridravala plat
i tom smeom tkaninom pokrio sestru. Rekao mi je neka pazim na nju
dok on ne donese konopac koji sam imao na Panchovu sedlu. Drao je
da je moemo povezati oko struka i odvui do obale. Dok je Andres
puzao prema obali, Isabel je poela drhtati. Ja sam je snano privio, ne
bih lije ugrijao i ublaio to podrhtavanje ali sve je bilo uzalud, jer sam i
ja bio mokar do koe i sleen.
Promatrao sam prijatelja kako se sloenim manevriranjem primie obali,
pazei da tim divovskim tijelom ne propadne kroz led kako puzi, okree
se, prianja kao da se penje liticom sve dok nije doao do vrstog tla.
Naavi se na kopnu, Andres je pojurio do Pancha, kako bi uzeo
konopac. Prije nego to je doao do mog konja, prolomio se novi prasak.
Pogledom sam pratio kako nova pukotina poput nazubljene munje
prelazi povrinu jezera, prijeei nam put do obale. Led ispod Isabel i
mene premjestio se i to tako da je na koncu ostao nagnut prema mjestu
na kojem su se kriale dvije pukotine. Izgledalo je kao da e se led na
cijeloj povrini jezera uruiti.
Kada sam ponovno pogledao prema obali, vidio sam da je Andres uzeo
ue i ve se vratio do leda. Jo je nekoliko koraka trao i tako propao
kroz ledenu povrinu u blizini obale, u plitkoj uvali jezera. Psovao je i
rukom u rukavici bijesno udarao po povrini vode.
Francisco, od mene nema koristi, povie. Led me ne dri. uj, ti i Isabel
morate se sami vratiti do obale. Morate zajedno puzati. Odmah! Moe?
Nisam mu odgovorio. Nisam znao to odgovoriti. Ja bih moda mogao
doi do obale. Moda. Isabel je posve druga pria. Leala je na boku,
posve smodena. inilo se da ne moe podii ni glavu.
Isabel, rekoh, moramo brzo krenuti. Led samo to nije popustio.
Odsutno me pogledala. Promumljala neto nerazumljivo. Ja je pljusnuh.
Isabel, vrijeme radi protiv nas. Moramo dopuzati do najblie obale.
Jasno sam vidio da pokuava shvatiti to joj govorim, ali izgledala je kao
da joj se obraam na nekom stranom jeziku.
Lezi, isprui se, rekoh, tako da nijedan dio tijela odvie ne optereuje
krhku povrinu.
Pogladio sam je po kosi i jo nekoliko puta ponovio upute, tako da je na
koncu ipak kimnula. Ali, nije se ni pomaknula. Pretresao sam je i
pogurnuo prema obali. Gurao sve dok nije poela puzati. A onda sam
odmah poao za njom.
Kretala se slabano, nesigurno, esto se odmarala. Ali napredovala je
postojano, iako sporo. Kada je dola do nove pukotine, Isabel se
zaustavila. Bio je to najopasniji dio naeg puta. Ali nismo mogli birati.
Rekao sam joj neka samo nastavi. Koliko sam uvjerljivije mogao,
ponovio sam da emo se ubrzo nai na obali. Ona je oprezno krenula
dalje. Kada se nala tono iznad pukotine, zauo sam kako led puca pod
povrinom slojevi su se razdvajali jedan za drugim. Isabel je sudbinu
iekivala krajnje nepomino napuenih usana, vrsto zatvorenih oiju.
Bila je odvie umorna za neki drugi oblik opiranja. Pomno sam je
promatrao, koncentriravi pozornost na njezino nabrano elo, kao da
bih je istom snagom volje mogao nekako odrati iznad povrine.
Zvuk pucanja leda poprimio je visok, prodoran ton. Led je cvilio i ciao.
Zvuk se nakon toga poeo gubiti, sve dok nije posve nestao, za sobom
ostavljajui neugodan muk. Isabel umorno otvori oi i, ne pomiui
glavu, pogleda ledenu splav ispod sebe. Led je izdrao.
Idi, Isabel, rekoh. Sada, kreni.
Isabel me poslua i brzo prijee pukotinu, ali se odmah zaustavi.
Osvrnula se prema meni, a ja sam joj rukom pokazao neka nastavi
prema obali i tek potom krenuo dalje. Propadnem li, sa mnom bi vrlo
lako mogla potonuti i ona. Ali nije se eljela ni pomaknuti.
Tako sam krenuo preko pukotine. Ponovno se zaula grmljavina,
pojaavala se sve dok cijelo jezero nije poelo brujati. Ubrzao sam
tempo. U toj urbi, dopustio sam desnoj ruci da previe pritisne led.
Probila je povrinu i uronila u ledenu vodu. Malena se rupa, meutim,
nije irila. Oprezno sam izvukao ruku i nastavio. Kada sam doao do
Isabel, oboje smo kimnuli. Ja sam joj blago stisnuo ruku.
Andres nas je hrabrio povicima s obale, Jo deset metara, uspjet ete.
Ponovno smo krenuli, ovaj smo put puzali jedno uz drugo. Jo pet
metara, vikao je Andres. Samo to niste na obali.
Ja sam gledao prema dolje, kada sam pod prstima osjetio snijeg. Doli
smo do kopna.
Unato tome to sam sav bio pod vodom, usta su mi bila sasuena.
Spustio sam lice na zemlju i prstima ugurao snijeg u usta. Kada sam
podigao pogled, ugledao sam Isabelino pepeljasto lice. Zubi su joj
cvokotali, tijelo se nezaustavljivo treslo. Andresov smei plat bio je
posve natopljen. Isabel u tom stanju vani nee dugo preivjeti. Andres i
ja tjeskobno smo se pogledali, a onda brzo pripremili konje za povratak.
Isabelin je konj nestao, pronaao grob u tom izdajnikom jezeru.
Zakljuili smo da emo biti najbri bude li Isabel jahala sa mnom na
Panchu. I sam je Andres bio dovoljno teak za veinu konja, a kamoli uz
jo jednog jahaa. Andres mi je pomogao da uzjaem Pancha, te je posjeo
sestru iza mene. Isabel me obavila oko prsa i naslonila glavu na moje
rame. Na taj smo se nain vratili na imanje obitelji Correa.
U suton, nakon sata jahanja, doli smo do kue. Isabel i ja bili smo
stopljeni u ledenom, smrtnom zagrljaju. Andres i nekoliko slugu podigli
su Isabel i mene s Pancha kao da je rije o kakvoj krhkoj kristalnoj
skulpturi. Poloili su nas pred vatru u velikoj dvorani. Bili smo
zamrznuti u istom onom poloaju u kojem smo se drali za vrijeme
jahanja. Isabel me vrsto drala s lea, grudi pripijenih uz moja lea. S
kose su nam visjele ledene sige, nalik na ukrase s proslave suncostaja.
Iza nas, barun Correa hodao je amotamo dok je vatra plamsala, sjene
plesale razdraeno, sablasno. Kada je vatra otopila led koji nas je drao
u zajednikom okovu, Isabelino je tijelo skliznulo na pod. Ostala je tako
leati, slomljena i nemona. Barun Correa podigao ju je svojim velikim
rukama i s njom poao stubama. Menije Andres pomogao da se
pridignem na noge.
Prva tri dana kuom je vladao kaos. Sluge su jurili amotamo s
pokrivaima i hladnom vodom uzalud pokuavali ublaiti groznicu koja
je bjesnjela u Isabelinu tijelu. Ona je odlazila s ovog svijeta i ponovno
mu se vraala. Povici koji su se iz njezina tijela otimali u deliriju uli su
se u cijeloj kui, ak i u mojoj sobi, iza zatvorenih vrata. Veina je stvari
bila nerazumljiva rijei i izrazi nanizani bez smisla koji bi bilo mogue
odgonetnuti. inilo se da ponovno proivljava one trenutke uasa u
smrznutome jezeru. Nekoliko je puta kriknula moje ime. Dozivala me
kao da se utapam ja, a ne ona.
Iako smo spasili njezino tijelo, um joj je i dalje bio zatoen u nonoj mori
tog bezobzirnog zaborava. Andres je sjedio pred njezinom sobom, s
maem u krilu, kao da sestru uva od anela smrti. Nije ni jeo ni spavao.
Njezin je otac dao pozvati lijenika iz Tortose, ali on nee doi jo
nekoliko dana, a sudbina e tada ve biti poznata.
Prepoznao sam polagani nailazak one iste tame koja je obavila moju
kuu u Barceloni. Kua Correa tonula je u alost koja je jednako izjedala.
Dobro sam poznavao sve znakove. To sam osjeao u sebi i irom kue, u
lanovima obitelji i slugama nijeme suze, oajniko ispitivanje, poglede
ispunjene nevjericom, tihe molitve. Imao sam dojam da iznova
proivljavam prolost. Vrijeme prije etiri godine, dok sam budan leao
u krevetu, oslukivao aputanje na hodniku, pripreme za misu u
Sergiovu ast, to vrijeme nakon neizrecive tuge, poput Kria zauvijek
ucrtanog na elu.
Zraka svjetla koja je bljesnula sada se gui. Tama se vraa kao da nikada
i nije nestala, kao da oduvijek eka priliku da se iznova nametne.
Isabelina smrt doimala se nepodnoljivo neizbjenom. Najprije Sergio,
potom Isabel dva ledena groba.
etvrtog dana groznica se povukla. Mene u tom trenutku nije bilo.
Jedan od slugu poslije mije prenio njezine prve rijei Pada li snijeg? kao
da se nita nije dogodilo, kao da se svijet nije pribliio ponoru, a onda
ustuknuo.
Andres mi je odmah prenio novosti. Nisam primijetio kada je uao u
moju sobu. Ispijen i izbezumljen od tri besana dana posta, Andres mije
poloio ruku na rame i progovorio.
Isabel e preivjeti. I nita vie.
Poto je iziao iz sobe, prestao sam hodati amotamo i zaustavio se
zagledan kroz prozor. Sunce se upravo pojavilo iza planinskog lanca.
Drvee se protezalo nakon dugotrajne noi. Bijeli je snijeg blistao pod
barunastim svjetlom.
Priao sam onoj klupi i kleknuo, pomolio se u znak zahvalnosti. A onda
sam podigao pogled prema onom Kristovu kipu. Gledao je pokraj mene,
zaokupljen vlastitim patnjama.
Tog sam poslijepodneva prvi put uao u bolesniku sobu. Isabelin se
krevet nalazio na sredini. Zidovi su bili goli, obojeni u bijelo. Vr s
vodom i prazna alica stajali su na malom drvenom stolu. U sobi su se
nalazile i dvije stolice, jedna uz nju, jedna u podnoju kreveta. Andres je
vrsto spavao na toj drugoj stolici.
Polagano sam joj priao. Naslonjena na jastuke gledala je kroz prozor.
Sjeo sam uz postelju. Isabel se okrenula prema meni. Blago se
nasmijeila, ali nije nita rekla. Jo je bila slaba. Blijeda koa bila je
rumena od borbe za ivot, sitne kapljice znoja ukraavale su joj elo, dok
su se prsa nadimala u nepravilnome ritmu. Uhvatio sam je za lijevu
ruku i njezin dlan poloio na svoj obraz. Privukao sam se blie, poloio
glavu na njezin trbuh. uta kosa pokrila mije lice. Na tim finim
pramenovima osjeao sam okus gorkog jezera. Ona mi je poloila ruku
na glavu, dok sam ja neujno plakao u naborima grubog vunenog
pokrivaa.
Isabel se sljedeih tjedan dana nije micala iz kreveta. Spavala je dan i
no, osim jednog sata oko podneva, kada bi prebirala po hrani koju su
joj spravljali u skladu s uputama lijenika, don Eximena iz Tortose.
Lijenik je doao dva dana nakon povlaenja groznice. Dok je Isabel
spavala, don Eximen zauzeo bi zamiljen stav, pomno promatrao
pacijenticu, s desnom rukom na boku, dok je lijevom gladio dugaku
neposlunu bradu.
Hrana, rekao je don Eximen.
Kako, molim, don Eximen? upitao je barun Correa.
Hrana, ponovio je lijenik. Djevojci treba hrana.
Poto je izdao recept, nabrojivi nekoliko najdraih jela, te pokupio
lijepu naknadu, lijenik je otputovao. Mora se vratiti u Tortosu, rekao je,
kako bi lijeio jednog istaknutog, vrlo istaknutog lana
kraljevske obitelji. Njegov pomonik, brat Tagle, ostao je kako bi Isabel
osigurao duhovnu hranu.
Tjedan je protekao glatko Isabel je malopomalo povratila snagu, tako da
je ubrzo postala sposobna za kratke etnje vrtom. Andres i ja na tim smo
izletima imali ulogu pratitelja svatko s jedne strane, drali bismo je pod
rukom i sluili kao oslonac. Isabel isprva nije govorila, nego je svu
energiju usmjeravala na obilazak vrta. Andres i ja najee bismo
razgovarali o prednostima pojedinog oruja bi li, primjerice, mukarac
sa titom i maem nadjaao mukarca slinih sposobnosti, ali sa
samostrijelom i buzdovanom ili bi li mukarac na konju s kopljem, ali
bez tita porazio mukarca s lukom i strijelom, bez konja, ali iznimnih
streljakih sposobnosti. Nekoliko sam puta morao prekinuti Andresa
kako bismo izbjegli spominjanje kriarskog pohoda ili Saracena, osobito
kada bi se poeo sluiti primjerima oruja koje vole nevjernici. Ni on ni
ja nismo eljeli izazivati Isabeline reakcije u tom oslabljenom stanju.
Meutim, kako je iz dana u dan sve due etala, pokazivala je sve vie
zanimanja za na razgovor.
Na jednom od takvih izleta, iza kamenog zida koji je zatvarao vrt, dolo
je do neke strke. Bik je pobjegao iz obora. uli smo sluge kako ga
pokuavaju uhvatiti na livadi, kako viu jedni na druge i na bika. Do tog
trenutka Isabel je govorila o svom planu za proirenje kapele, to bi bio
dar ocu za etrdeset peti roendan. Andres, kojem je ta tema dosadila i
koji se elio pridruiti potjeri, upitao ju je smije li se udaljiti kako bi
uhvatio bika. Bilo je to neto posve novo Andres je nekoga traio
doputenje za neto, i to jo sestru. Pretpostavljam daje to to se nala
oi u oi sa smru Isabel podarilo nekako vii poloaj.
Poto je ula to je moli, Isabel me pogledala uzdignutih obrva. Je li moj
brat upravo zatraio doputenje za udaljavanje ili ja ponovno buncam?
To moe biti samo povratak bolesti, odgovorio sam.
Andres se namrtio, pogledao pred sebe, i dalje se drao kao da se ne
obazire na nas. Isabel je jo cijelu minutu drala brata u toj munoj
neizvjesnosti, a onda ga poljubila u napeti obraz.
Dragi brate, rekla je, jedna e me vjerna ruka pridravati. Samo idi kamo
te srce zove.
Kada je Andres odjurio, nasmijali smo se tom apsurdno smijenom
prizoru krupno tijelo provlaio je kroz otre grane i sada se ve brzo
penjao preko kamenog zida.
Isabel i ja nastavili smo etati vrtom. Pokuavali smo razgovarati, ali
koje god bismo se teme dohvatili, doimala bi nam se nevanom. Vlastiti
glas izgledao mi je kretavo i uplje. Isabel i ja ubrzo smo kamenom
stazom prolazili bez rijei. Ja sam oajniki pokuavao smisliti nekakvu
novu, plodonosnu temu. Ali glava mi je bila posve prazna. Andresova
odsutnost postajala je sve teom, sve vie uznemiravala. Udaljenost
izmeu mene i Isabel postala je opipljiva, guila nas. Ubrzali smo korak.
Ja sam se spotaknuo o jednu povienu lijenu s travama, u kojoj je smee
lie bilo smrznuto, i na jedvite jade odrao ravnoteu. Nastavio sam
hodati, ali sam imao dojam da me ne sluaju ni noge ni ruke. kripa
snijega pod naim nogama samo je naglaavala nepodnoljivu nelagodu
situacije. I ratne muke, razmiljao sam, svakako moraju biti ugodnije od
ove neizdrive tiine.
Drim da e veeras pasti snijeg, rekla je Isabel, samo privremeno
spaavajui situaciju.
Da, tako izgleda, Isabel.
Ve i sada oblaci se sputaju prema nama, ree ona.
Pogledavi prema nebu, vidio sam samo plavu boju. Moda bismo,
rekao sam, trebali obavijestiti tvog oca, kako bi slugama naloio da
skupe jo drva za ogrjev.
Dobra zamisao, odgovorila je ona. Rei u mu.
Pokuavao sam smisliti nekakav pametan odgovor, ne bih li odrao
kakavtakav razgovor. Oajniki sam razmiljao, ali tu smo temu iscrpili,
u njoj vie nije bilo niega. Ponovno smo se nali na poetku. vrsto sam
zagrizao usnu s unutarnje strane, tako da sam osjetio okus krvi.
Moj brat uiva u potjeri, ree Isabel na koncu.
Da, uzvratih, hvatajui se te teme. Andres i ja u Montcadi smo se gotovo
svakodnevno utrkivali.
Ali inilo se da me Isabel nije ula. Samo je nastavila govoriti, a njezin
mi je ton sada bio nekako poznatiji, boja toplija. Moj je brat istraiva.
Bio bi odlian gusar da se rodio u nekim drugim okolnostima. Kri e
prihvatiti zbog istog razloga zbog kojeg je sada ovako odjurio. Zbog
pustolovine.
Isabel me sada ponovno pomno promatrala. Ja je pogledah, a onda
odvratih pogled, usmjeravajui ga na stazu pred nama.
Ali ti nisi takav, Francisco. Tvoja je priroda bitno drukija od prirode
mog brata. Ti nisi odjurio za bikom. Ostao si ovdje sa mnom. Ti na
Levant ne ide u potragu za pustolovinama.
Rekla bih da razlog u tom sluaju mora biti Krist, nastavi Isabel. Da e
Kri prihvatiti u slavu njegova imena. Samo to tebi nedostaje ono
smrtno ozbiljno, sumorno dranje koje se bez iznimke pokazuje kod
svih Kristovih vojnika. A kada bi ti to bio cilj, sumnjam da bi bio tako
prisan prijatelj s mojim bratom. Ne, ne vjerujem da Kri prihvaa zbog
pustolovina, kao ni zbog Krista. Ipak, sve e staviti na kocku i poi u
kriarski pohod.
Mislim da si me pogreno procijenila, Isabel, odgovorio sam. Tvoj brat i
ja nismo toliko razliiti koliko misli. I ja prihvaam Kri u potrazi za
pustolovinama. Ne mogu zamisliti poeti ivjeti poput svog oca prije
nego to mi se ukae prilika da istraim svijet.
Ona zamiljeno kimne i naini jo nekoliko koraka, a onda ree Ne
vjerujem ti.
To je rekla kao da izraava nekakvu neprijepornu injenicu. Bila je toliko
sigurna u sebe. Isabel mi ne vjeruje. Ta mi esnaestogodinjakinja ne
vjeruje. Odakle joj pravo da u pitanje dovodi moje rijei, pa jo i o toj
temi?
No, dobro, Isabel, zato to Bog tako eli. Obratio sam joj se svisoka,
nekakvim oporim tonom i tako joj podario objanjenje kojim su se sluili
nai preci, prvi kriari. Te su rijei postale utoitem budala i fanatika.
im su mi izile iz usta, poalio sam zbog njih. Moj bijes zbog njezine
drskosti istog se trenutka rasprio. Gorak okus mojih sarkastinih rijei
zadrao mi se u ustima.
Nisam vidio kako je reagirala. Osjetio sam kako su joj se miii u ruci
zategnuli. Zaustavila se i ostala stajati kao omamljena. inilo se da
razmilja o mojoj izjavi, da polagano upija njezino znaenje. Kada je
zavrila, odvojila je ruku od mene i potrala prema kui. Ja sam jo
nekoliko sekundi stajao posve nepomino i proklinjao samog sebe. A
onda su me ruke i noge odbacile za njom.
Sustigao sam je kod zatvorenih vrata, gdje je neto nevjesto petljala oko
zasuna. epao sam je za ruku. Ona se pokuala okrenuti
na drugu stranu, ali drao sam je vrsto. Plakala je. Ja sam je zazvao po
imenu.
Isabel.
Izdao me ton. Taj skladni zvuk, nain na koji se stapaju glasovi u
njezinu imenu. U mojem je glasu bilo neiskuane prisnosti,
nepredvienog potovanja.
Kutovi njezinih usana spustili su se i nainili mrzovoljan izraz koji je
odraavao prijezir, no oi su joj bile blage. Prestala se opirati mojem
stisku.
Oekivao sam pljusku. Ne, nisam je oekivao. Nadao sam se nekom
olakanju, njezinu dodiru, ak i bolnom. Ona mi nije kanila pruiti takvo
zadovoljstvo. U njezinim povrijeenim oima odraavalo se isto ono
neizreeno pitanje. Ja sam samo zastenjao. ekao sam suspregnuta
daha. Uz slike mrtvog brata koje su mi preplavile misli, pokuao sam joj
odgovoriti.
Kri prihvaam zbog jednog duha, Isabel, zbog mrtvaca.
Zautio sam. Jo nijednom nisam govorio o Sergiu ak ni s Andresom.
Bila je to moja intimna stvar. Ali Isabel je ispruila ruku i povukla me za
plat, kao da me time eli ohrabriti, tako da sam nastavio.
Kri preuzimam zbog svog brata. Sergio eka, lebdi izmeu raja i pakla.
eka mene... mene. Samo ja mogu pomaknuti vagu u njegovu korist.
Moram obaviti tu zlosretnu zadau.
Ona me uhvati za ruku i vrsto je stisne.
Moda je tvoj brat ve u raju, ree ona, pa je tvoja rtva nepotrebna.
Zastao sam i pogledao preko zida, prema obzoru, a zatim ponovno
Isabel. Demoni koji mi nou ne daju spavati priaju mi o njegovim
mukama. apu tajne mora koje e me odvesti do Svete zemlje. Pozivaju
me na susret sa sudbinom.
Moe ostati s nama u Gironi, Francisco, ree Isabel. Ovdje si na
sigurnom. Zlodusi nemaju pristupa imanju Correa. Ona se slabano
nasmijei.
Da, vidio sam znak, kada sam dolazio prije nekoliko tjedana, rekoh.
Naalost, moji demoni ne znaju itati, to je horda neodgojenih i
neobrazovanih muitelja. Ne dre do najobinijih pristojnosti.
Ona se kratko nasmije, ali utjehe nije bilo. Ponudio sam joj rupi. Ona je
obrisala lice i vratila mi ga. Slatke suze neizbrisivo su se upile u tkaninu.
Tu sam svetu relikviju uvao pod oklopom, sve do nepovratnog gubitka
u boju kod Torona.
Suze sam joj pokuao obrisati nadlanicom. Ona mi je okrenula ruku i
poloila usne na moj dlan.
Brat Tagle, pomonik don Eximena, zabranio je Isabel da u sljedea dva
dana izlazi zbog snjene oluje koja je bjelinom pokrila sve oko nas. elio
sam je vidjeti, ali ne u nazonosti drugih. Uzalud sam se nadao da e
Isabel pobjei iz svog zatoenitva, doi na susret u vrtu. Ostao sam u
sobi, zagledan kroz bezbojno staklo, ekao da se pojavi. Odbio sam
Andresov poziv na sanjkanje i odglumio muninu kako bih izbjegao
obroke. Bio sam i zatvorenik i straar, zatoen u sobi, budno pazei na
svoju zatoenicu u vrtu, kamenu Madonu. Pokuavao sam
rekonstruirati svoj razgovor s Isabel, od rijei do rijei, ali ta sam dva
dana ivio u nijemim prostorima prostorima tiine izmeu naih rijei,
nelagodnim pokretima koji su stare sjene odagnali kao to je prigueni
povjetarac s mog prozora odnosio nanose snijega.
Nakon dva dana, oluja je prestala. Vani je bio mrak kada sam iziao iz
svojih odaja i hodnikom beumno doao do Isabeline sobe. Dok sam
stajao uz vrata, uo sam bariton brata Taglea. Govorio je o Bojoj ljubavi
prema svim ivim biima.
Isus Krist, rekao je, spasio ti je ivot. Samo s pomou njegove ljubavi
moe se posve izlijeiti. itao je iz Svetog pisma.
Otvorih dragome svome, ali on se ve bijae udaljio i nestao.
Iako ih je itao brat Tagle, imao sam osjeaj daje te rijei, tu alobnu
osudu, izgovorila Isabel. Dlanom sam dodirnuo grubu povrinu
zatvorenih vrata. uo sam je kako die.
I zaklinjem vas, o keri jeruzalemske, pronaete li dragog mog, recite
mu da bolesna sam od ljubavi.
VI.
UJAK RAMON
Upravo sam se sputao stubama kada su u kuu obitelji Correa ula
trojica vitezova. Toptali su izmama, ne bi li nekako ugrijali promrzla
stopala, i promatrali me kako se sputam. Kada sam stupio s posljednje
stube, dvojica su navalila na mene. Licem su me pritisnuli na hladni
kamen. Stavili no pod grlo. Na silu mi rastvorili prazne ake. Grubo mi
pretraili tijelo sve do gleanja.
Nema oruja, Ramon, ree jedan od napadaa. Govori, ovjee! Tko si?
Koja je priroda tvog posla u ovim krajevima?
To to se Andres pojavio na suprotnome kraju hodnika donijelo je
znatno olakanje. Naalost, inilo se da ga vie zanima srdano
pozdravljanje mojih napadaa, prijateljski zagrljaji, nego spaavanje
roaka. Tek nakon toga, stekao sam dojam, uoio je i mene.
Ujae Ramon, ree, ovjek koji sada lasti pod Francisco je de Montcada.
Mi smo novaci u vaem redu.
Pridignuo sam se im je netko podigao koljeno s mojih lea.
Drago mi je, rekoh, dok sam trljao bolni obraz. Ispruio sam ruku.
Ramonov ju je vrsti stisak zamalo slomio.
Ujak Ramon bio je Andresov ujak koliko i moj. Ipak, inilo se da ga svi
zovu upravo tako, vjerojatno zbog te njegove srdane, otvorene naravi.
Ramon je bio vrhovni zapovjednik reda Calatrave, predvodnik stotinjak
vitezova. Bio je zastraujue vjet vojnik i vie nego dojmljiva pojava.
Nije bio visok mukarac. Alije bio snaan. Najvei dio teine nosio je u
podruju prsa i ramena. Imao je istaknutu elavu glavu, iroku i
naboranu. Oiljak koji mu se sputao niz obraz nedvosmisleno je
ukazivao na njegovo zvanje. Izgledalo je da su te tanke usne odvie fine
za njegovo prostako izraavanje i sklonost
ispijanju slatkih vina, dvije aktivnosti koje opat Vincente iz cistercitskog
samostana koji se nalazio uz tvravu u Calatravi nikako nije odobravao.
Ramon je, govorio bi esto opat Vincente, za jednog Bojeg ovjeka
odvie zaljubljen u ivot.
Iako se esto smijeio i katkada se neobuzdano smijao, Ramon je imao
tune smee oi sa siunim mrljicama zlatne boje. Kao da su nosile trag
svakog njegova poginulog vojnika. Oko oiju je imao guste crno sijede
obrve i bore koje su se irile poput sunevih zraka.
U Calatravi je Ramon dane provodio s mladim vitezovima, uio ih,
zadirkivao i savjetovao. inilo se da na red gleda kao na iru obitelj.
Brzo je nauio imena svih nas, spoznao sve nae dobre i loe strane. Kao
stoje rekao opat Vincente, Ramon bi ovjekovu bit prepoznao im bi
pogledao smjer i broj bora na njegovu licu.
Ramon vidi vie nego to bi trebao, rekao je opat. Neke je stvari bolje
prepustiti Bogu.
To je moda openito bilo tono, ali ne u Ramonovu zvanju. Usred
najljueg boja zapovjednik mora znati na koga moe raunati, tko e
pojuriti i u najveu opasnost, tko e ostati i boriti se. Ukratko, Ramon je
bio ovjek koji, po prirodi stvari, vodi druge, a oni koji krenu za njim
nastavili bi i do gotovo sigurne smrti.
Ramon je imao dvojicu tjelesnih uvara Bernarda i Roberta iako ih je
Ramon vie volio nazivati svojim zamjenicima. Bila su to ona dvojica
koja su me oborila u predvorju kue obitelji Correa. Nikada se ne bi
odvajali od Ramona, a neznance koji bi mu pristupali promatrali bi
poput pasa uvara. Po naravi i osobnosti, njih su dvojica bili vrlo slini
mrani, budni i pod svaku cijenu odani gospodaru. Nikada nisam vidio
da se smijee ili mrte, osim kada bi bili pijani. Andres se volio aliti da
ga Bernard i Roberto podsjeaju na dva lavlja kipa koji uvaju ulaz u
palau u Barceloni.
Potreba ujaka Ramona za tjelesnim uvarima iza sebe je imao nekoliko
pokuaja atentata nije potjecala od njegove elne uloge u Calatravi, nego
od njegovih svjetovnijih aktivnosti. Govorkalo se da e Ramonu neke od
njegovih indiskrecija prije ili poslije doi glave. Neki su ga ljudi
nedvojbeno eljeli vidjeti mrtvog supruzi, oevi i braa ena o kojima je
bila rije. Borbu sam prvi put okusio branei ujaka Ramona od maeva
plaenih ubojica koje je angairao neki
bijesni otac. Zapravo nije bilo ba tako. Andres i ja bili smo vie
promatrai nego aktivni sudionici.
Bili su to Talijani njih osmorica a svi su bili u jednakim raskono
ukraenim ogrtaima sa zlatnim epoletama i trorogim eirima iroka
oboda. Ramon je Andresa i mene pozvao da njega i njegove
tjelohranitelje pratimo na neki sajam izvan utvrde u gradu Calatravi.
Bilo je to nedugo nakon naeg dolaska u utvrdu. Mislim da se Ramon
elio iskupiti zbog onog neuobiajenog naina upoznavanja. Andres i ja
besciljno smo lutali prepunim sajmitem i iskuavali ponuenu robu.
Na sebi smo imali bijele tunike Reda, a kod sebe samo bodee. Ja sam
bio upravo uvukao prst u staklenku s maslinovim uljem kada me
Andres sa stranje strane potapao po ramenu. Okusio sam ulje i tek
tada podigao pogled. Ulica je bila prazna. Zvukovi pregovaranja i
cjenkanja odjednom su utihnuli. Trgovci su napustili tandove.
Sa svake strane pojavila su se po etvorica Talijana. Njihov je voa
istupio iz skupine. Imao je dugako lice, visoko, profinjeno elo. Pod
tankim nosom nalik na otricu imao je dugaak, navoten brk koji se
irio pod pravim kutom u odnosu na njegovo usko lice.
Skinuo je eir, duboko se poklonio, te se predstavio kao asni Gian
Paolo Manzella iz Siene vojnik, pijun, bonvivan, pripovjeda,
odmetnik, izdajnik, pouzdanik i plaeni ubojica.
A onda je ispustio nekakav zvuk, kao da se nakaljao, dok mu je jedan
od kolega dodao smotak uvren crvenom vrpcom. asni Manzella
teatralno je odvezao vrpcu, razvukao smotak i poeo sveano itati na
loem katalonskom. Bilo je teko odgonetati znaenje njegovih rijei, no
uspio sam razabrati daje grof od Anjoua sudio, i na smrt osudio ujaka
Ramona zbog oskvrnua svoje keri, lady Mireille.
Ujak Ramon za to je vrijeme stajao naslonjen na jedan tand i jeo
smokvu. uo sam ga kako govori Da, Mireille, draesna djevojka.
Srdano se nasmijeio talijanskome kolegi, koji je s prijezirom rairio
nosnice i dovrio itanje u potpisu grof od Anjoua, Marceau Dourmant,
etrnaestog dana travnja, ljeta Gospodnjeg 1268.
Ja sam samo stisnuo bode. Srce mije divlje udaralo.
Osmorica Talijana izvukli su oruje na znak senora Manzelle i prili
nam. Ostali srno okrueni. Ramon i njegovi tjelohranitelji izgledali su,
meutim, oputeno, kao da je susret s ubojicama na sajmu uobiajena
stvar.
Kako je Mireille? upita ujak Ramon.
Oh, dobro, odgovori senor Manzella, frui brk. Udana za istog onog
trapavog Nijemca. Kakva teta takve ljepote. Sada ima estero djece.
Derita, sva odreda, jedno gore od drugoga.
Ramon odmahne glavom, kao da eli rei daje to doista teta, te
suosjeajno uzdahne.
Kada su Talijani gotovo doli do nas, Ramon i njegovi tjelohranitelji
izvukli su maeve. Oklijevali su samo djeli sekunde, a onda navalili
prema jednoj strani. Andres i ja pojurili smo za njima. Bilo je teko stei
jasnu sliku o trenutanoj situaciji. Kokoi su glasno kokodakale i letjele
na sve strane, stalci s voem se prevrtali. Kada se sve malko raistilo,
dvojica Talijana leali su mrtvi, na izgaenom vou i egzotinim
tkaninama. Preivjelih est, a meu njima je bio i asni Manzella, trali
su u suprotnome smjeru, prema izlazu iz grada. Jedan se drao za
ranjenu ruku. Drugi je epao.
Ramon povie za njima Molim vas, pozdravite mi Mireille. A onda,
ispod glasa, jedva ujno, doda Draesna djevojka. Potom dovri smokvu
koju je jo drao u ruci i tako se vratismo u utvrdu.
Naalost, za posjeta ujaka Ramona imanju Correa nismo mu mogli
ponuditi smokve. Andresov otac nije oekivao svog starog ratnog
druga. Inae bi bio poslao po najbolje smokve iz Granade. Ramon je bio
veliki poznavalac i ljubitelj tog voa.
Ja sam se jo oporavljao od neugodnog doeka, masirao vrat, kada je
barun Correa s vrha stuba zazvao Ramona. Zacijelo je uo da je dolo do
nekakve pomutnje. Poletio je stubama, odjednom preskaui po dvije.
Ramon, ree, izgleda da si na nekom bojnom polju ostavio kosu.
Zar je prolo ve toliko vremena? Ramon se nasmijei.
Poljubili su se u oba obraza i to jo ponovili nekoliko puta, pomno
promotrili jedan drugog, kao da u glavi sastavljaju popis svih malih
promjena na licu.
Tvoj otac i ja, ree Ramon Andresu, zajedno smo se borili u junoj
panjolskoj, protiv nevjernika. Njegov mi je ma vie puta spasio ivot.
Doi, keri, ree barun Correa Isabel, koja je stajala na suprotnom kraju
hodnika, pozdravi svog kuma, kuma moje djece. Boljeg prijatelja od
njega ne bismo ni mogli traiti.
Isabel proviri iza stuba, a onda oprezno prie i poljubi Ramona.
Posljednji sam te put vidio kada si bila ovako visoka, Isabel, ree
Ramon, rukom pokazujui u visini struka. Izrasla si u elegantnu enu,
poput svoje majke.
Isabel se nakloni, ali ne ree nita. Bilo joj je jasno da Ramonov dolazak
znai da njezin brat i ja odlazimo. Nee se pretvarati da se raduje tom
novom momentu, bez obzira na svoju povezanost s Ramonom i oevu
naklonost prema posjetitelju.
Veeru su posluili u velikoj dvorani. Bila je to praznina veer. Prava
povorka slugu bez prestanka je ila amotamo, iz kuhinje donosei
raznovrsna jela ribu, ovetinu, povrtnu juhu, srnetinu posluenu s
pikantnim umakom od zainskih trava usitnjenih i pomijeanih s vinom,
umbirom, kliniima i cimetom. ivotinja je na lovce naletjela tek juer.
Ujak Ramon i barun Correa sjedili su na elu stola, jedan nasuprot
drugome. Isabel se nalazila ocu slijeva, uz mene. Bernard i Roberto,
Ramonovi tjelohranitelji, sjedili su mu svatko s jedne strane. Odgurivali
bi sluge koji bi pokuali prii odvie blizu i posluiti Ramona. Sluge su
na kraju odustali i zamolili me da prenosim Ramonove tanjure.
Barun Correa naloio je Andresu da se spusti u podrum kako bi izvadio
sanduk vina uvezenog iz Francuske. Kada se Andres vratio i kada su
nam pehari bili puni, Ramon je brzo pogledao uokolo, prema svima za
stolom.
U zdravlje kraljeva sina! ivjelo kopile, Fernando Sanchez, povikao je
Ramon i odmah iskapio pehar u jednom gutljaju, te ga svom snagom
spustio na stol.
Trenutak nakon treska keramikog pehara na stolu od debelog drva
zaula su se jo dva treska praznih pehara njegovih tjelohranitelja,
Bernarda i Roberta. Robertov se pehar smrskao na stolu, no inilo se da
nitko od njih trojice to ne primjeuje. Isabel ustane s mjesta uz oca,
nadgledajui sluge koji su raiavali ostatke i zamjenjivali pehar.
Ramon je rukavom obrisao potoi crnog vina koji mu se sputao niz
bradu.
Primio sam kraljevu poruku, ree Ramon. Stari je konano malo siao s
prijestolja i shvatio da na svijetu sve ba i nije kako treba.
Barun Correa nagne se naprijed i proape glasom koji je doao do svih
pukotina blagovaonice, tako da su ak i psi, naginjui glavu, odvratili
pozornost od hrane na stolu i zbunjeno pogledali gospodara. Ramon,
volio bih da malo vie pazi na odabir rijei. Ima ve dovoljno
neprijatelja. Ne bismo eljeli da do kraljevih uiju doe lana
informacija da mu je u mojem domu iskazano nekakvo nepotovanje.
Barun Correa da znak slugama i namrti se prema Ramonu. Sluge se,
pak, poklone, drei se kao da nisu uli ni Ramonovu ivopisnu opasku
ni gospodarevu molbu.
Budi uvjeren, rekao je potom Ramon, da mi je kralj osobni prijatelj.
Volim ga poput oca. Ima mnoge uzorne odlike. Ali zna biti lijen poput
dvadesetogodinje kobile. To govorim sa sinovskom privrenou.
Postoje izgovorio te rijei, Ramon ponovno podigne pehar, koji je u
meuvremenu napunio jedan sluga, te izgovori zdravicu U zdravlje
kralja i sve njegove moebitne djece.
Bernard i Roberto uzdignu pehare i njih trojica ponovno ih ispiju, dok ih
je obitelj Correa sa slugama promatrala. Barun Correa uzdigne ruke i
jednome od slugu naloi neka iz podruma donese jo vina.
Pad Antiohije u nevjernike ruke, ree Ramon, duboko se dojmio kralja.
Kau da su Saraceni izmasakrirali sve krane u gradu koje nije bilo
mogue prodati ili razmijeniti. Iz Barcelone e na ljeto krenuti kriarski
pohod radi ponovnog zauzimanja grada i osveivanja nae brae.
Predvodit e je sam kralj, uz pomo kopiladi, Fernanda Sancheza i Pedra
Fernandeza. Don Fernando moli da Red Calatrava ide uz kraljevsku
vojsku. Don Fernanda dosada nisam upoznao, ali uo sam da je vjet i
hrabar ratnik. U svakom sluaju, dovoljno je mudar da moje vitezove
odabere za pratnju. Pripadnici Calatrave bore se kao lavovi u obrani
kranstva. Nije li tako, Andres?
Tako je, ujae Ramon, odgovori Andres gorljivo. Cijela panjolska zna
da nema hrabrijih i odvanijih vitezova od vitezova Calatrave.
To je, dakako, bio ispravan i vjerojatno istinit odgovor. Ramon, Bernard
i Roberto podigli su pehare, iskapili vino i s iekivanjem pogledali
Andresa. On je pogledao mutnu tekuinu, prinio pehar ustima i poeo
piti, sve dok je nije ispraznio. Dobar dio vina zavrio je na njegovu
plastu, ali Ramon je bio zadovoljan.
Andres, ree, ve vidim da e biti dobar ratnik.
Andresovi obrazi poprime zagasitocrvenu boju i on promumlja neto
nerazumljivo, kao da je to najvei kompliment koji je ikada dobio.
alim, prijatelju moj, ree Ramon barunu Correi, to e moj posjet biti
tako kratkog daha. Pozvan sam u palau radi dogovora s don
Fernandom. Sutra ujutro moramo poi u Barcelonu, a zatim nastaviti u
Calatravu, kako bih uvjebao vojnike. Andres i Francisco, u sljedeih
ete tjedan dana doi u Calatravu, a to je deset dana putovanja odavde.
Uivajte u posljednjim danima slobode. Ubrzo ete pripadati meni,
vitezovi Calatrave.
Andres mije namignuo, izvan sebe od radosti, kao daje napokon
doekao potvrdu onoga to cijelo vrijeme tvrdi. Poto je neka sluavka
na stol postavila jedan tanjur, Andres je uhvati oko struka i s njom
otplee oko okupljenog drutva. Ritam je pljeskom davao ujak Ramon.
Bernarde i Roberto, povodei se za zapovjednikom, drvenim su licama
udarali po stolu. Taj je trolani orkestar bio iznenaujue skladan, tako
da se jo nekoliko slugu pridruilo plesu. Barun Correa zamiljeno se
zagledao u sina. Isabel je bezizraajna lica gledala pred sebe. Andres je
na koncu sjeo. Veera se nastavljala.
Oe, ree Andres, priaj Franciscu o onome kada ti je ujak Ramon spasio
ivot.
Zar je tvoj otac lagao, Andres? ree Ramon. Molim te, oe, ree Andres.
U redu, Andres, ree barun Correa. Bilo je to prije dvadeset godina,
moja posljednja bitka prije povratka u Gironu. Nevjernici su upravo bili
predali Sevillu u kranske ruke. Kastiljanci su buno slavili na ulicama
grada. Naa regimenta iz Aragona stotinjak vojnika nalazila se u utvrdi
na rubu Seville. Muslimani su trebali povui sve svoje snage u skladu s
uvjetima predaje. Nismo oekivali daljnje borbe. U tome smo pogrijeili.
Ni tjedan dana nakon pobjede, jedan od nevjernikih generala i njegova
vojska okruili su utvrdu u svitanje. Moda je mislio da smo unutra
skrili nekakvo blago. Ilije moda prije povlaenja jednostavno poelio
ubiti barem nekolicinu kranskih vitezova.
Nevjernici su u borbu ponijeli najmanje pedeset Ijestava visokih kao
zidine tvrave. Prije nego to smo uspjeli organizirati obranu, navalili
su na utvrdu, naslanjajui ljestve na zidine. Njihovi su se vojnici penjali
brzo. Mi smo mahnito trali uokolo branikom, odgurivali ljestve prije
nego to bi se njihovi vojnici uspeli do vrha. Padali su unazad, poput
stabala posjeenih u umi, ljudi koji padaju na tlo. Ali, bili su brojano
nadmoni. ovjek je stjecao dojam da se za svake sruene ljestve podiu
jo dvoje nove.
Dok sam promatrao vanjske zidine, nastavi barun Correa, uoio sam da
se jedan od penjaa ubrzano pribliava kuli. Pojurio sam onamo i do
Ijestava doao upravo u trenutku kada je nevjernik stupio na na zid. Ni
on ni ja jo nismo bili izvukli oruje.
Poeli smo se hrvati na rubu kule. Nekako sam ga uspio odgurnuti sa
zida. Oklopi su nam se, meutim, zapleli, pa sam s njim pao na zemlju,
neposredno ispod zidina.
Pri padu se nisam ozlijedio. tovie, jedan mi je nevjernik pomogao da
ustanem jer jo nije bio uvidio da sam kranski vitez. Stajao sam usred
mase muslimanskih vojnika, koji su me znatieljno promatrali. Izvukao
sam bode i stao ekati. Raunao sam da u smrt mogu odvesti najmanje
dvojicu. Oni su se zbili i okruili me, ali nisu napadali.
Jedan od nevjernika na koncu je stupio u krug. Zacijelo je bio dvostruko
tei od mene. Bio je pravi div. Izvukao je bode. Poeli smo se mjeriti i
kruiti. Oko nas se okupljalo sve vie muslimana. inilo se da su mnogi
nevjernici zanemarili opsadu, samo da bi nazoili naem dvoboju.
Kranski su vojnici sve promatrali s kule, ree Ramon. Bodrili smo tvog
oca. Mislim da je pokuavao pregovorima osigurati nesmetan povratak
u dvorac.
Ako sam neto i govorio, ree barun Correa, samome sam sebi davao
posljednju pomast. Nevjernik je bio jai i bri. Dvaput me zarezao po
prsima, zamalo mi prerezavi pancir. Lovio me uokolo. Nasreu, u
jednom se trenutku poskliznuo. Da nije bilo toga, sada ovdje ne bi bilo
ni tebe, ni Isabel. Navalio sam na njega i ubo ga u trbuh bio je to smrtni
udarac. Njegovi su prijatelji izvukli tijelo iz kruga. inilo se da mi biraju
novog protivnika, da se oko toga meu sobom prepiru, kada se u krugu
odjednom pojavio Ramon. Ja sam pomislio da je rije o anelu koji se
spustio s neba.
to si uinio, ujae Ramon? upita Andres. Doletio sa zidina?
Svezao sam konopac pod pazuha, ree Ramon, a skupina vojnika
spustila me na tlo.
Prije nego to sam se snaao, ree barun Correa, Ramon me uhvatio
ispod ruku i neto nas je povuklo uvis. Svom silinom udarili smo o
kameni zid, ali smo se nastavili uspinjali. Nevjernici su imali
samostrijele, no nisu nas gaali. Bili su odvie zapanjeni da bi neto
poduzeli, osim to su klicali, odavali poast Ramonovoj hrabrosti. Tog
prijepodneva izbilo je jo nekoliko manjih sukoba, no njihova se vojska
ubrzo udaljila.
Je li ti otac ispriao, ree Ramon, da me zaprosio dok smo jo visjeli u
zraku, onako stisnuti jedan uz drugog?
uti, Ramon, ree barun Correa.
Prema rijeima tvog oca, ovjek bi zakljuio da je rat zabavna stvar, ree
Ramon. Ja u ti ispriati nekoliko istinitih pria iz kriarskih pohoda.
Punih usta, Ramon je ivahno opisao nekoliko bitaka na Levantu.
Andres i ja opinjeno smo sluali. Prekidali bismo ga pitanjima kada bi
Ramon samo usputno prelazio pojedinosti borbe. Bernard je i dalje
drao zdravice, nakon ega bismo svi pili. Osim Isabel. Ona je utjela,
posve povuena.
Isabel, ree Ramon, izgleda kao da je aneo smrti posjetio tvoj dom.
Ovo e putovanje tvome bratu i prezimenu Correa donijeti samo slavu.
Velika vojska koju okuplja kralj Jaime slomit e volju Saracena. Za
nekoliko godina ponovno emo osvojiti Jeruzalem. A onda u ja tebe i
tvog oca pozvati da doete i sa mnom se molite na Svetome grobu.
Obeavam.
Ramonove rijei nisu poluile eljeni uinak. Isabel je i dalje
bezizraajno piljila pred sebe. Ramon shvati da e morati pribjei
drastinijim mjerama kako bi u Isabel izmamio slavljeniko
raspoloenje. Na trenutak je zamiljeno zastao, a onda stao pljeskati,
pozivajui sluge da mu se pridrue. Dvojici glazbenika dao je znak da
zasviraju. Poeli su prebirati po lutnjama, ritmu dodajui melodian
napjev, lirsko ozraje. Kada je ivahna melodija dosegla vrhunac,
Ramon je priao Isabel i prema njoj ispruio ruku. Ona ju je nevoljko
prihvatila, a Ramon i njegovo kume ubrzo su plesali oko stola, u
zadanom ritmu. Tempo se ubrzao, na kunju dovodei umijee oboje
plesaa. Isabel se kretala brzo, okretala haljinu uz eleganciju i arm koji
su hipnotizirali i goste i poslugu. Nabori suknje, bogato ukraeni zlatom
i srebrom, ljuljali su se i podizali beskrajno skladno. Lice joj je bilo sjena
neprobojne draesti.
Opinjena glazbom, Isabel je na koncu pokazala i traak osmijeha, dok
su joj se obrazi ozarili. Predosjeajui priliku, Ramon je zavrti izmeu
dvaju redova slugu. Kada su zavrili, Isabel se skladno nakloni. Ramon
sjedne, ela pokrivena znojem, ako ve ne i slavodobitno, a onda barem
pokazujui odreeno olakanje.
Napunite pehare, prijatelji moji, ree zadihano. Ovo je no slavlja.
Tako je i bilo. Isabel je i dalje bila suzdrana, ali se ipak smijeila, stoje
bilo posljedica Ramonove teko izvojevane pobjede. Veer je protekla u
izmaglici. Slatko vino irilo mi se tijelom, u prsa, u ruke, a potom i u
vrke prstiju. Misli su mi se komeale i osjeao sam trajnu privrenost
svima nazonima. Ne sjeam se koliko je bilo zdravica. U ast Kraljice
Majke, apostola i svih njihovih ljubavnica, Isusa, Josipa i Marije,
Samsona i Dalile, Dingiskana, Isabel i njezine suzdrane ljepote.
Posljednju zdravicu odrao je Roberto bile su to prve rijei koje je
izgovorio te veeri. tovie, ini mi se da nikada nisam uo da je
izgovorio toliko rijei. Ramon i barun Correa bili su odvie pijani da bi
uoili tu neprikladnost. Pogledao sam Isabel, koja je nepomino gledala
pred sebe i pretvarala se da ne uje Robertov kompliment.
I ja sam odrao zdravicu Robertu, koji ima pjesniku duu, ali je dobro
skriva. Nasmijeio sam se Isabel, podiui au. Ona je uzvratila pogled,
ogoreno sijevajui sivim oima, kao da sam ija, a ne Roberto, dopustio
neprimjerenu slobodu.
Unato tome to je veer bila ugodna, u prsima sam osjetio
melankolinu enju koja mi se na koncu zaustavila duboko u utrobi.
Novosti koje je donio Ramon znaile su da u uskoro napustiti dom
obitelji Correa. Kod njih sam proveo gotovo tri mjeseca i u srcu sam
osjeao lakou kakvu nisam osjetio od Sergiove smrti. Ona osamljenost,
tako otporna, tako bezgranina, koju sam osjeao u Montcadi,
sada je izblijedjela. Njezina sumorna sjena za mjeseinom obasjanih sati
vie nije lebdjela oko mene. Njezini bodei vie me nisu budili u
svitanje. Pogledao sam Isabel koja mije sjedila zdesna. Razgovarala je s
bratom. Znao sam da je moda vie nikada neu vidjeti. Pitao sam se je
li ona toga svjesna. Osjetio sam silnu potrebu da s njom razgovaram
prisno, kao onda u vrtu, ali sada nismo bili sami. Razmetljiva narav
veeri, meutim, nudila je i odreenu mjeru privatnosti. Iskoristio sam
jedan osobito buan trenutak ujak Ramon stajao je na stolu i pokazivao
kako se valjano parira maem kako bih joj se obratio.
Jesi li sretna zbog svog brata i mene, Isabel? upitah je.
Pronae li ono to trai, Francisco, rekla je, onda u biti sretna zbog
tebe.
Reci, molim, to to traim? rekoh. Zaboravio sam u ovoj maglici vina i
radosti.
Duhove i demone, Francisco. To si mi sam rekao. Isabel te rijei nije
izgovorila s gorinom, nego odluno. Na je razgovor time zavrio. Ki i
otac ispriali su se nedugo nakon toga. Isabel me nije ak ni pogledala
dok je odlazila od stola i penjala se stubama drei ga pod ruku.
Svi preostali pili su do prvih naznaka danjega svjetla. Blijeda i umorna
osmijeha, ujak Ramon objavio je da je vrijeme za odmor. Andres je ve
spavao, glave poloene na ruku ispruenu preko stola. Usta su mu bila
otvorena i slina iz njih kapala je na umrljani brokat pred njim. Roberto i
ja uputili smo se stubama, drei se pod ruku, meusobno se
potpomaui. Kada smo doli do soba, on mije poelio laku no, a onda
se stropotao na kameni pod. Skupina slugu zacijelo nas je potajno
slijedila, jer su ga odmah odnijeli dalje. Ja sam posrui uao u sobu,
oprostio se sa svojim nezainteresiranim drugom na kriu, te se ispruio
na krevetu u svoj odjei.
Viteki zapovjednik i njegova pratnja ve su bili otili s imanja kada sam
se probudio, iza podneva, uz uasnu glavobolju i opareni jezik. Andres
mi je sljedeih nekoliko dana izmiljao mnogobrojne aktivnosti i
neprestano me zapoljavao popis stvari za nae putovanje, sajam,
cjenkanje oko zaliha koje emo ponijeti na put. Dok smo se tako
pripremali za odlazak, s Isabel gotovo i nisam razgovarao.
udio sam za njezinom blizinom, ali nisam znao to bih joj rekao. Nisam
imao to.
Jednog neugodno hladnog, vedrog dana, barun Correa i Isabel stajali su
u dvoritu kako bi nas ispratili. Moj se dah dizao kroz svjei zrak.
Zahvalio sam barunu Correi na gostoljubivosti i pozvao ga da posjeti
Barcelonu kad god poeli. On me srdano zagrlio.
Francisco, ree, ti e mi zauvijek biti sin. A vi meni otac, odgovorih.
Kad si spasio ivot mojoj keri, nastavi barun Correa, spasio si i moj
ivot. Ona je jedino svjetlo u ovoj tami.
Kimnuo sam Isabel i rekao joj neka nastavi vjebati rukovati lukom i
strijelom. Na dar sam joj dao svoj luk. Ona se esto divila profinjenoj
izradi. Rekla je daje dar odvie velikoduan, noja sam nepopustljivo
traio da ga prihvati. Isabel mije prila. Ja sam ustuknuo za korak i
sledio se. Poljubila me u oba obraza, a onda mi rukama obujmila zatiljak
i tako se obrazom stisnula uz moje lice. To je potrajalo tek djeli
sekunde, ali ja sam zatvorio oi i na elo neizbrisivo utisnuo miris
njezine koe.
Prve veeri poto smo doli u utvrdu, Ramon se u blagovaonici obratio
novacima.
Ljeta Gospodnjeg 1099 ree, izmuena vojska od tisuu petsto
izgladnjelih vitezova okruila je grad u kojem je ivjelo vie od stotinu
tisua ljudi. Egipatski guverner ojaao je mjesni garnizon specijalnim
jedinicama probranih arapskih i sudanskih vojnika. Grad je bio
Jeruzalem vojska je bila Kristova. Naa braa, koja su danas u raju,
izvojevala su pobjedu. Za mjesec dana probili su zidine i osvojili
Jeruzalem.
Kako sii to izveli? Kako su ti vitezovi izveli tako spektakularnu
pobjedu?
Boja ruka, odgovori jedan od novaka.
Djelomino toan odgovor, odgovori Ramon. Krist je nadahnuo
vitezove. Ali prvi su kriari bili i jai, bri i discipliniraniji od
neprijatelja. Nikada ne zaboravite razloge zbog kojih tako nemilice
vjebamo. Jednog dana sluit ete Bogu jednako kao prvi kriari.
Osnovna obuka za vitezove Calatrave traje dvije godine. Prve godine, za
novakog staa, poduka je posveena duhovnijim aspektima vitekog
poziva uenju liturgije i Pravila reda. Druge godine, nakon prisege,
vitezovi se usredotouju na tjelesne i vojne aspekte poziva.
Armada kralja Jaimea, meutim, nee ekati da dvadesetorica novih
vojnika Calatrave dovre obuku. Ramon je rekao da emo se morati
koncentrirati na prioritete. Nasreu, Andres i ja s liturgijom smo se
upoznali kao redovnici u Santes Creusu.
Vojnici nevjernike vojske, rekao je Ramon, u pravilu ne gledaju na to
koliko se dobro znamo moliti.
U utvrdi emo provesti samo osam mjeseci. Osam mjeseci, a za to
vrijeme Ramon nas je oblikovao, od nas stvorio vojnike.
Kova nas je ve prvog jutra probudio u svitanje. Starci su doli u
spavaonice i izmjerili nam tijelo, udove, ramena, glavu. Izbjegavali su
nae poglede. Dok su u biljenice vrljali brojke, nisu pitali ak ni kako
se zovemo.
Kada su se tri mjeseca kasnije vratili i donijeli oklope, sedmorice novaka
ve nije bilo. Trojica su otila svojevoljno. etvoricu je otpustio Ramon.
Ja sam im u to vrijeme zavidio. Vie ne moraju trpjeti iscrpljujuu obuku
bez kraja. Dani i noi toliko su se stapali u jedno da bih se, kada bi nas
zvono budilo, mogao zakleti da sam tek legao na poinak. Nakon tog
trenutka mira, ve sam morao trati planinskom stazom, jo i prije
svitanja. Kroz umu, preko crnih potoka i nazubljenih stijena. Ramon i
njegovi tjelohranitelji uvijek su bili na elu. Na svakom koraku.
Povratak u utvrdu na jutarnju molitvu. Uz komeanje u elucu. Prvih
nekoliko tjedana svakodnevno sam povraao u dvoritu. Moji su
drugovi bili oko mene, iskaljavali, povraali, pljuvali, pokuavali doi
do daha prije nego to bi uli u kapelu.
Nakon doruka i kratkotrajnog odmora oponaali bismo bitku, u paru
se borili drvenim maevima i titovima. Jedan od partnera bi se sruio
od iscrpljenosti, no uitelj bi ga odmah poeo tjerati, sve dok ne bi ustao
i nastavio. Jo ujem povike naih uitelja, mukaraca koji su se u
samostan povukli nakon godina i godina bitaka sve do smrti, ljudi, do
muenike smrti! Strijelama bismo gaali drvene titove koji bi se
ljuljali, konim vrpcama uvreni za neku visoku granu. Osjeao bih
arenje u ramenu, prsti bi mi bili obamrli i krvavi.
Hodali bismo po cijele dane, bez odmora, bez vode. Izranjavanih
dlanova i stopala. Bolnih i ukoenih nogu i lea.
Jednog sam jutra za vrijeme odmora uao u Ramonove odaje. Osjeao
sam kako me Andresov zabrinuti pogled prati kroz spavaonicu, do
dvorita. Nakana mi je bila istupiti iz reda, Ramonu objasniti u kakvom
sam stanju Ujae, vie ne mogu. Moje tijelo vie ne moe trpjeti takvu
kaznu. Gotovo je.
Stajao sam pred Ramonom, ne uspijevajui izgovoriti ni rije. On je
popravljao izmu, ivao koni av, nije se obazirao na mene. Na kraju je
podigao pogled i jo me nekoliko minuta promatrao. Sklopio je ruke, ali
tako da su mu se dodirivali samo vrci prstiju.
Misli li, Francisco, da samo ti proivljava takve muke? upitao me.
Misli da moe poi nekim drugim putem kako bi ublaio bol?
U spavaonicu sam se vratio ne izgovorivi ni rijei.
Nakon dva mjeseca uljeve je pokrila otvrdnula koa. Miii su me
boljeli, ali taje napetost sada ve bila poznata, svakodnevna, gotovo kao
nekakva utjeha. Kada bih uveer legao i zatvorio oi, jahao bih umom u
Montcadi. Osjeao sam krv kako mi kola udovima, toplo treperenje
miinog tkiva.
Spavao sam. Budio se. Trao. Molio se. Jeo. Borio se. Sluao. Sve sumnje
i strahovi, proli i budui, pred time su nestajali.
Onog jutra kada su nas ponovno posjetili kovai, sve je bilo drukije.
Kada smo se probudili, zrake svjetla ve su obasjavale siune estice
praine koje su polagano lebdjele uokolo. Tog dana prvi put u tri
mjeseca nisam vidio prvo jutarnje svjetlo. Osjeao sam kako se iz
dvorita die slatkasta rosa. Oklope su ostavili na hasurama, a onda su
nam pomogli da se odjenemo, obavili zavrne prilagodbe na oklopima.
Preko dugake potkoulje od podstavljenog pamuka nosio sam oklopnu
koulju, etrdeset tisua metalnih prstenova spojenih u pei za taljenje.
Pancir mi je pokrivao prsa i ruke, sputao se do koljena. Na glavi sam
imao pancirnu kapu, s otvorom za lice, koja se sputala i niz vrat. Debeli
pamuni jastui uvren za njezin gornji dio ublaavao je pritisak
velike kacige, metalne posude ravnog vrha koja mi je odlino pristajala
uz glavu. Pancirne nogavice sputale su se preko glenjeva.
Preko oklopa sam nosio bijelu tuniku iroki ogrta bez rukava. Bijeli, iste
boje kao habit nae cistercitske brae, simbol jednostavnosti i istoe
nae svete misije.
Moj je ma teio gotovo pet kilograma, bio je dugaak devedeset
centimetara, u podruju balaka irok gotovo petnaest. Za pojasom sam
nosio manji, zailjeni bode, toliko otar da sam njime mogao rezati
nokte.
I na koncu, dugaki trokutasti tit, izraen od drva, s vanjske strane
pokriven kuhanom koom, s unutarnje podstavljen pamukom. Rubovi
tita bili su pokriveni metalom, koji gaje ojaavao.
Dok sam promatrao kolege kako se epire dvoritem, pod punom
spremom, prisjetio sam se nae misije, svoje misije. Boji smo vojnici. U
toj u slubi spasiti bratovu duu. vrsto sam stisnuo puni drak svoga
maa otrica je blistala, onako pomno obraena. Jednog e je dana
umrljati krv. Ali ne ovog dana.
Ramon je novake okupio u redovima uz ostale, iskusnije vojnike. Vie
od stotinu vitezova spremnih za bitku. Svi u navlas jednakim oklopima
u skladu s pravilima Reda i duhom bratstva svatko od nas ravnopravan
u Bojim oima. Ramon je bez rijei prolazio izmeu redova,
pregledavao sjajne novake oklope. A onda je stao pred nas, okrenuo se
prema nama.
Vrlo lijepo, ree. Trebali bismo organizirati izbor ljepote, samo to
nemamo strune suce. Morat ete se zadovoljiti utrkom. Roberto i
Bernard svakome od vas dodijelit e partnera. Rune zglobove povezat
e vam konim vrpcama. Svatko odgovara za svog partnera. Trat ete
planinskom stazom kao to ste trali svako jutro. Osim to ete danas
imati oklop. A va e partner trati uz vas. Na vrhu vas eka pedeset
zastava. Svaki e par uzeti jednu i donijeti je ovamo. Cijeli put morate
prijei pod punom spremom, ukljuujui ma i tit. Vrpca meu
partnerima ne smije puknuti. Prva dvojica koji postave zastavu u
dvorite, postat e pomonicima zapovjednika Reda Calatrave.
Iz redova veterana prolomio se pokli oduevljenja. Dunost pomonika
u redu Calatrave bila je velika nagrada ast koja se priznavala i u
sveenikim i u laikim krugovima. Roberto i Bernard prolazili su
redovima i iskusnije vojnike povezivali s novacima. Ramon je za
Andresa i mene imao drukije planove.
Povezi bratie, naloi Ramon Bernardu. Na Levantu e se Andres i
Francisco rame uz rame boriti dvostruko ee. Danas e zajedno trati.
Bernard mi vrsto svee konopac oko runog zgloba i tako me povee s
Andresom.
Kao utrka konjima u Montcadi, roae, ree Andres, samo to ovaj put
obojica pobjeujemo.
Za brzo kretanje kljuna je bila koordinacija. Nakon kratkotrajnog
razdoblja nespretnog potezanja, Andres i ja nauili smo usklaivati
korak tako da se na sredinji dio, povezani runi zglobovi, skladno
kretao naprijednatrag. Bez potekoa smo protrali kroz umu, a onda
pojurili planinskom stazom. Ostali su imali vie potekoa sa
sinkronizacijom. Pridruili smo se skupini od jo pet ekipa koje su se
odvojile od ostalih. Sunver de Jaca i Carlos de Casbas, dvojica najbrih
vojnika, predvodili su tu skupinu sve dok se nisu zapleli i pali na
kamenom polju. Dok su ekipe trale pokraj dotadanjih predvodnika,
mi smo usporili i tako vidjeli slomljenu Sunverovu goljenicu, kost koja je
provirivala kroz kou. Bijela pokosnica i krv umrljali su Carlosov novi
oklop. Sunver je zbunjeno piljio u nogu. Carlos je govorio tiho,
pokuavao utjeiti partnera. Nekoliko ekipa pribliilo se posrnulim
drugovima kako bi im pruili pomo. Bernard, koji je trao ispred nas,
vikao je neka nastavimo trati prema vrhu, a ozlijeene prepustimo
bolniarima.
Na strmoj uzbrdici dva su para u vodeoj skupini zaostala. Navalili su
prebrzo i nisu bili u stanju odravati takav tempo. Kako smo se
pribliavali vrhu, udaljenost se postojano poveavala. Kada smo se
Andres i ja pribliili redu zastava, pred nama su trala samo dva para.
U prvom aru nadmetanja, inilo se da oklop ne utjee na brzinu
napredovanja. Izraen u najsuvremenijoj iberijskoj radionici,
omoguavao je punu slobodu pokreta. Kaciga je na glavi leala udobno i
nije mi ometala pogled. Ali nisam bio naviknut na noenje dodatnog
tereta, gotovo trideset kilograma eljeza. Na povratku sam poeo
osjeati zatezanje u bedrenim miiima, bol koja se na silasku poela
pojavljivati sve ee i sve otrije. Lea su mi se naprezala pod tekom
mreom, te maem i titom povezanim preko ramena. Pao sam kada
smo uli u umu. Noge su jednostavno popustile. Kotrljajui se kroz
nisko grmlje, za sobom sam povukao i Andresa. Prije nego to
sam se zaustavio na zemlji, kacigom sam svom snagom udario u ravnu
plohu jednog kamena. Obraz mi je leao na hladnome jastuku uvelog
lia. Dok sam tako udisao pljesnivi miris zemlje, pogledao sam runi
zglob, zategnut unatrag, jo povezan konim konopcem. Andres je
sjedio uz mene. Prsa su mu se nadimala ispod metalnih prstenova, dok
mu je lice bilo obliveno znojem.
Jesi li odrijemao? upita me.
Ja se podigoh i rukom skinuh lie s oklopa. Bernard je odozdo vikao na
nas.
Samo polako, ree Andres, mrtei se. Tko jo eli biti zapovjednikov
pomonik?
Poeli smo polagano trati. Meni su udovi bili toliko oteali da sam
imao dojam da trim pod vodom. Bernard je trao uz nas, obasipao nas
psovkama. Ubrzali smo, pokuavali odravati tempo. Pod nama su
pucale grane i granice. Kroz grmlje, preko korijenja drvea, sve dublje
u umu. Pogledao sam udesno. Izjednaili smo se s Galindom i
Marcosom. Galindo je imao staklast pogled i pjenu na usnama. Prednja
strana njegova oklopa bila je umrljana krvlju. Tri strijele s perima bile su
mu probile trbuh. Metalna se koulja poderala i otkrila rastrgnuto meso
s unutarnje strane njegova trbuha. Pogledao sam pred sebe, pojurio
dalje od te dijaboline prikaze. Kada sam ponovno pogledao Galinda,
one su se strijele ve izgubile, a oklop bio neoteen, besprijekoran. On i
Marcos muno su se probijali kroz visoku travu. Nastojali su odravati
tempo s nama, ali su zaostali u trenutku kada se kroz drvee pojavila
utvrda.
Andres i ja lebdjeli smo bez daha. Na zadnju uzvisinu prije ulaza u
utvrdu uspeli smo se na samo nekoliko koraka iza Alejandra i Sancha.
Kada smo uli u dvorite, uitelji su nas poeli bodriti povicima. Ramon
je stajao prekrienih ruku, krajnje ozbiljna dranja, kao da se sprema
suditi o naem trudu. Stropotali smo se pokraj tapa koji je Andres
zabio u zemlju. Na cilj smo doli drugi.
Ostali su dolazili u skupinama, teturali, epali. Poto je prvih dvanaest
parova dolo na cilj, Andres i ja ve smo se bili dovoljno oporavili da se
pridignemo u sjedei poloaj i povicima ponemo hrabriti ostalu brau.
A kada su stigli i posljednji omamljeni trkai, Ramon i njegovi
tjelohranitelji otili su pomoi s premjetajem Sunyera u bolnicu. Za
Ramonova izbivanja, redovne su dnevne aktivnosti otkazane. Bili smo
na misi u kapeli, dorukovali u blagovaonici, a onda se vratili u
dvorite, gdje smo ekali novosti o Sunyerovu stanju.
ekali smo vei dio dana. Ramon se vratio u suton.
estitam svima vama, rekao je. Trali ste hrabro. Donosim loe novosti.
Lijenici Sunveru nisu uspjeli spasiti nogu. Danas poslije podne odrezali
su je ispod koljena. Sunver je zahvat podnio hrabro i stoiki kao pravi
vitez Calatrave. Sada se odmara. Veeras molite za njega. Alejandro i
Sancho, nakon komplete doite u moje odaje.
Dok sam te veeri leao na svojoj prostirci, razmiljao sam o tome kako
Alejandro i Sancho primaju imenovanje na mjesto pomonika
zapovjednika Reda. Kada smo ulazili u dvorite, nalazili su se na samo
deset koraka ispred Andresa i mene. Bili bismo ih dostigli da ja nisam
pao. Razmiljao sam o Sunveru. O njegovoj krvavoj nozi od koje je sada
ostao samo batrljak. Njegova se ivotna srea promijenila u jednom
jedinom trenutku, zbog samo jednog pogrenog pokreta.
Sutradan su se zvona oglasila prije svitanja. Dok sam se odijevao za
jutarnje tranje, primijetio sam da Alejandro i Sancho nisu na
uobiajenome mjestu. Pregledao sam cijelu spavaonicu, ali ih nisam
vidio. Moda su, pomislio sam, cijelu no slavili pobjedu s Ramonom, u
gradskim gostionicama. Na vrhovni zapovjednik sklon je aici.
U koloni smo uli u dvorite, stali se rasporeivati u redove. Kia je
pljutala. Stajali smo u lokvicama, dok se magla dizala u polusvjetlu
koje prethodi samome izlasku sunca. aputanje meu kolegama
malopomalo se stiavalo dok smo svu pozornost usmjeravali na dvojicu
vojnika koji su stajali pred nama. Bili su u punoj opremi, okrenuti prema
nama, drali maeve iznad pognutih glava. Jedan od njih golom je
rukom uhvatio otricu. Metal mu se urezao u dlan i krv je u tankim
potoiima poela curiti prema dolje, dok ju je kia ispirala kroz metalne
prstenove, grimiznu boju odnosei prema blatu.
Juer smo trali planinskim putem. Ramon je koraao izmeu redova
vojnika. Govorio je tiho, tako da smo se morali naprezati kako bismo ga
uli. Bila je to utrka. Nagrada mjesto voe unutar Reda. Sutra, na
Levantu, bjeat emo pred kiom nevjernikih strijela. A ulozi e biti...
ivot i smrt.
Pogledajte svoju brau Alejandra i Sancha. Oni su vas ekali cijelu no.
Kako bi pokazali kajanje. Juer su na cilj doli prvi. Ali su prerezali
konopac koji ih je vezivao dok su trali umom. To su uinili kako bi
bre doli do cilja.
Alejandro i Sancho imali su sree. Jo su ivi. ivi su jer je danas, a ne
sutra. I jer je zapovjednik Calatrave milosrdan. A nevjernici nisu. Na
Levantu, neposluh znai smrt. Naputanje partnera... smrt. Boriti se
sam, umjesto rame uz rame s partnerom... smrt.
Andres i Francisco, estitani. Vi ste prvi pomonici zapovjednika
Calatrave. Vi ete danas predvoditi tranje.
Sve aktivnosti u sklopu obuke ipak se nisu sastojale od fizikih napora.
Puna dva sata svako bismo poslijepodne uili. Glavni inenjer Reda
pouavao nas je umijeima obrade drva i gradnje. Tijekom prvih tjedana
od hrastovih smo trupaca piljenjem oblikovali grede, daske i preke, od
kojih bismo zatim izraivali dugake iljke, ljestve, ovnove za ruenje.
Nakon nekoliko mjeseci, nauili smo konstruirati i izraivati sloena
pomagala za opsade pokretne tornjeve s drvenim prilazom koje je za
vrijeme napada bilo mogue dovesti do utvrde. Jedan lijenik dva nas je
tjedna pouavao medicini ienju i povijanju rana, izradi udlaga za
slomljene kosti, spravljanju ruina sirupa za suzbijanje dizenterije.
Veterani su nas pouavali strategiji, taktikim smicalicama koje su
dosada koristili saracenski generali, prednostima i manama njihovih
vojnika, njihova oruja. Muslimanski vojnici najee nose vrlo malo
oklopa, ili ak nita od takve zatite, ali nose sofisticirano oruje.
Ponajprije se oslanjaju na mehaniki samostrijel, koji strijelu moe
izbaciti tolikom brzinom da probija oklop i s udaljenosti od trideset
metara.
Nevjernici se boje pogledati nas u oi, objasnili su nai uitelji, tako da
vie vole borbu izdaleka. Premostite tu udaljenost, ljudi. to bre
prijeite udaljenost do neprijatelja. U borbi prsa o prsa samostrijeli e
postati beskorisni.
Ramon je svakome od vitezova dodijelio jednog slugu, dvojicu titonoa
i etiri konja dva bojna konja, u sluaju da jedan poklekne, jednog
teretnog konja za prijevoz oklopa, i jednog konja za jahanje. Sluga e za
putovanja nositi i spravljati hranu. Paevi e se brinuti za nae konje i
pomagati nam da prije bitke navuemo oklop, stoje najee zahtijevalo
koordinirane napore viteza i njih dvojice. Pancir je bio nespretan, a
kovai su kope i remene postavili tako da ih vitez sam nikako nije
mogao dosei. Svaki dan provodili smo po sat sa svojim paevima,
odijevali se i razodijevali za bitku, svaki put sve bre.
Izvodili smo i manevre s pjeacima Calatrave uglavnom seljacima
uvjebanima za borbu kopljima i lukovima koji su trebali sluiti kao
potpora vitezovima. Oni su, zajedno s paevima i slugama, jeli i spavali
u jednom drugom krilu utvrde.
S vremena na vrijeme Ramon bi opirnije priao o onome to je nazivao
umijeem ratovanja. Istinski ratnik, prema Ramonu, uvijek je umjetnik.
U Kristovo ime on gazi movarom ovjekovih strasti bijesa, straha, stida,
euforije, smionosti, potovanja. Stupa u kaos i nastoji uvesti red
Kraljevstvo Boje u sebi i oko sebe. Ratnik uoi bitke, prije tog ina
stvaranja, provodi besanu no jer ne zna to ga sutra eka. Moda se eli
dokazati zbog prolazne slave i stei priznanje suboraca. Ali jedina trajna
nagrada zapravo je njegova vjera.
Za posljednjeg tjedna u Calatravi, Ramon je objasnio neobine okolnosti
naeg odlaska. Kralj Jaime pismom je zatraio isto aristokratski
kontingent iz Calatrave iskljuivo vitezove. Nai sluge, titonoe,
opkopari i pjeaci nee nas pratiti na Levant.
Zbog ogranienog prostora na brodovlju, stajalo je u kraljevu pismu,
odlazak obinih vojnika i slugu iz Calatrave nikako nije bio izvediv.
Svi smo razoarani to ostavljamo svoje vjerne drugove, rekao je Ramon
za veerom. Ipak, kralj me uvjerava da e nam sve potrebe biti
zadovoljene. Na Levantu se pojavio nedostatak vitezova, uz istodobni
viak titonoa i pjeaka rije je o tijelu koje nema glavu, tijelu koje nema
tko voditi. Kralj nam obeaje da e nakon dolaska na Levant osigurati
neogranienu potporu naim snagama meu ostalim i sluge, po dvojicu
paeva za svakog viteza i pet stotina pjeaka iz vojska koje su ve
stacionirane na Istoku.
U svakom sluaju, nemamo izbora. Moramo se pridravati kraljevih
uputa.
Ja sam sjedio nasuprot Ramonu. Potkraj veere uo sam kako ape
Bernardu Kralj, rekao je, vjerojatno treba pet brodova za svoje ulizice i
kurtizane.
Dva dana prije nego to smo krenuli prema luci u Barceloni, primljeni
smo u Red. Preuzeli smo maeve koje je blagoslovio nadbiskup
Emmanuel iz Toleda. Sveanost je zapoela u suton, obrednim
kupanjem. Proieni svetom vodom odjenuli smo bijele lanene ogrtae
s kapuljaom. Bosonogi smo kleali pred oltarom, na koji smo poloili
oruje i oklop. U tom smo neudobnom poloaju ostali do svitanja, bez
jedne jedine rijei. Skupina cistercitskih sveenika iz susjednog
samostana pjevala je tijekom dugotrajne noi stihove iz Svetog pisma i
neprestano odravala plamen svijea i kandila. Gust oblak grimiznog
tamjana irio se samostanom. Neizdrivo dosadna veer osam sati
nepominosti, poput idiota, u toj smijenoj odori. No je pretjecala bolno
sporo.
U zoru je u crkvu uao nadbiskup. Bio je to debeo mukarac oznojena
ela, kose poeljane prema naprijed, kao u rimskih careva. Odsluio je
misu, kaljui s vremena na vrijeme, kada bi maglica tamjana postala
odvie gusta. A onda je poloio dlanove na oltar i blagoslovio nae
oruje u ime Isusa Krista. Nakon mise, ujak Ramon izveo je obred
inicijacije. irokom plohom svoga maa svakog od nas lagano bi udario
po obrazima i proglasio nas vitezom Calatrave. Jae udarce Ramon je
uvao za one koji su drijemali nakon neprospavane noi. Njima bi se
glava od otrog uboda trgnula unatrag. Jedan od moje brae od udarca
je pao.
Andres je vrsto spavao, izbeena vrata, dok mu je plava kosa visjela
preko lica. Iznenadilo me to uspijeva kleati u takvom stanju.
Neuspjeno sam ga pokuavao razbuditi, aptao prema njemu, na
suprotnu stranu katedrale, ali taj se zvuk gubio u prostoru ispod apside.
Andres je primio najokrutniji udarac iji je zvuk odjeknuo cijelom
velikom katedralom. Izgledalo je da se lecnuo ak i nadbiskup. Ramon
je nesumnjivo bio razoaran, jer mu je Andres bio zamjenik, voa meu
braom.
Kleei na jednom koljenu, izgovarali smo zavjete. Siromatvo, krepost,
poslunost. Obeali smo da emo braniti Crkvu od neprijatelja, tititi
udovice, siroad i siromahe. Kada je sveanost zavrila i kada smo se
zaputili u Veliku dvoranu, na slavljeniku gozbu, ve je bila gotovo pala
veer.
Kada je Francisco spomenuo tu sveanu inicijaciju, odmah sam uvidio
kakva mi se prilika ukazuje. Jer, Francisco je, drim, na Levantu prekrio
zavjete. Uvjeren sam da je taj prijestup u samoj sri njegove
opsjednutosti. Iskoristio sam prigodu da mu postavim nekoliko pitanja
u vezi s time kako se drao u kriarskom pohodu.
Siromatvo, krepost, poslunost, ponovih. Izgovorili smo upravo te
rijei, Lucas.
Zna li to znae, Francisco? Razumije li posljedice obveze koju si dao
pred Bogom, Njegovim Sinom i Svetim Duhom?
To su jednostavne rijei, Lucas.
Francisco je zacijelo imao dojam daje na njega usmjereno svjetlo
Gospodnje, koliko je moj pogled bio intenzivan.
I pridravao si se tih zavjeta, Francisco?
inilo se da nije uo moje pitanje. Pogledom je pomno prouavao
dlanove, pozornosti usmjerene na neko daleko mjesto. to je ono Isabel
rekla o Franciscovoj potrazi na Levantu? Trai duhove i demone.
Francisco de Montcada, rekoh strogim glasom, dok si se borio u Boje
ime, jesi li se pridravao zavjeta?
On se nasmijei. Bio je to, tonije, nekakav poluosmijeh. Jednako
ironian izraz kao kada sam ga prvi put vidio u odajama opata Pedra.
Svejedno je jesam li prekrio samo jedan od tih zavjeta... ili sve. Moja su
djela mnogo crnja, Lucas.
Priaj mi, Francisco. Doao sam te ispovjediti. Ponuditi Boji oprost.
Priaj mi o toj tami.
Sumrak bez zvijezda, Lucas... vie nema mogunosti za iskupljenje.
VII.
PORUKA VJERNIMA
Sumrak bez zvijezda, Lucas, vie nema mogunosti za iskupljenje,
ponovio sam Franciscove rijei bratu Vialu.
Brat Vial poeao se po tankim pramenovima kose iznad uha. Izgleda
mi daje taj tvoj prijatelj pomalo arogantan, Lucas, ree. Ne razumijem,
brate Vial.
Nitko nije nadiao mogunost iskupljenja, ree brat Vial. ovjek koji
tvrdi takvo to jednako bi mogao ustvrditi i da je nadiao mogunost
osude.
Ali, brate Vial, odgovorih, rekao si da u sluajevima kada se ispitanik
vjenao s avlom, razrjeenje nije mogue. Nisi li to rekao u vezi s onom
enom koja je uguila svoje dvoje djece?
Uvijek pamti sve to kaem? ree brat Vial.
Uglavnom.
No, da, ree on, vjerojatno sam rekao tako neto.
Brate Vial, rekoh, U Svetom pismu stoji Ali tko pogrdi Duha Svetoga, taj
nee imati oprosta vie nikada, nego e biti optereen vjeitim grijehom.
Tako stoji u Knjizi, Lucas?
Tako je, brate Vial, upravo tako. Moda je Francisco poinio neki vjeni
grijeh. Prije nego to je postao muenikom, opat Pedro rekao je da se
Francisco odao duhovnoj pobuni, da je to ovjek koji se zaratio s Bogom.
To je rekao opat Pedro, Lucas? Upravo tako, brate Vial.
ovjek koji se zaratio s Bogom... ponovi brat Vial zamiljeno. Konom
sandalom lupkao je po kamenu. ini mi se da je Francisco prije ovjek
koji se zaratio sa sobom nego s Bogom.
Ne razumijem, brate Vial. Nija,Lucas.
Koliko god potovao brata Viala, priznao bih da mu to to se nije
kolovao u sjemenitu smeta pri shvaanju duhovnijih pitanja. ovjek
koji se zaratio sa samim sobom... Brat Vial taj je izraz vjerojatno uo za
boravka na Levantu pokupio ga od neukih vitezova u nekoj gostionici u
Akkou. U najboljem sluaju, rije je o poprilino naivnoj procjeni
Franciscova stanja. Kako se ovjek moe zaratiti sa sobom? Istinski
duhovni sukobi vode se izmeu Gospodina i Sotone. Izmeu Crkve i
avoljih poslunika. Nae due tek su bojno polje. I doista, za ime Boje,
ja se sa Sotonom svakodnevno borim za Franciscovu duu.
Moda je sve to je doivio kao ratnik kod brata Viala ublailo, ak i
iskrivilo, njegovu sposobnost da sudi o ljudima oko sebe. Kada sam mu
prepriao Franciscove rijei o neprimjerenim aktivnostima vrhovnog
zapovjednika Calatrave, brat Vial grohotom se nasmijao.
Da, rekao je, prema tom opisu, bit e daje rije upravo o tom velikom
ovjeku, glavom i bradom.
Velikom ovjeku? ponovih s nevjericom. Znai da si se na Levantu
upoznao s ujakom Ramonom?
Tko god je bio na Levantu, poznavao je ujaka Ramona. Imao je silan
apetit za ivotom.
Tada zna i za njegove izopaenosti. Oprosti, Lucas... Ne razumijem.
Za gaenje zavjeta. Prema Franciscovim rijeima, Ramon se esto
odavao pijanstvu i bludu. to je jo gore, doputao je, ak i poticao
vitezove da ga prate u tim opainama. Obrazi mi se zaare od
ogorenosti kada pomislim na mlade i povodljive due povjerene
njegovu nadzoru. Razotkrili smo jedan pravi skandal, brate Vial. U vezi
s tim uasnim otkriima odmah u pisati nadbiskupu iz Tarragone.
Lucas, ree brat Vial, zastraujue si pametan i ima izvanredno
pamenje. Usudio bih se rei da Psalme i Sveto pismo zna napamet.
Meutim, istina nerijetko lei ispod i iza rijei. ovjekov
karakter opire se jednostavnim jednadbama. Vitez moe ostati vjeran
svojim zavjetima, opirati se svim iskuenjima, a da mu se srce ipak
pretvori u zamrznutu livadu. Preko volje nastavlja obavljati dunosti i
nikada ne ulae vie truda od onoga to mu one nalau. Neki drugi
vitez uestalo gazi zavjete, a srce mu je ipak prepuno ljubavi. U boju
odbija napustiti ranjenog druga, iako je oko njega deset neprijateljskih
vojnika. Tko onda vie vrijedi u Bojim oima? Takve sudove donosi na
vlastiti rizik. Kao to ree Krist Jer kako budete sudili, tako e se i vama
suditi kako budete mjerili, tako e se i vama mjeriti.
Ja bih odustao od nakane da nadbiskupu piem o ujaku Ramonu. Tvoja
se misija odnosi na Francisca i njegovo spasenje. Meutim, nekome ipak
moe pisati, nekome tko bi mogao potaknuti Franciscovo priznanje.
A tko bi to bio, brate Vial? Pisat u mu odmah.
Njoj, Lucas. Andresovoj sestri. Kako se ono zove?
Isabel?
Da, Isabel. Dovedi je ovamo.
Brate Vial, sada sam zbunjen. Zato pred Francisca u tom ranjivom
stanju dovoditi iskuenje?
Lucas, bi li pred ovjeka koji je upravo doao iz pustinje postavio vr s
vodom?
Brat Vial tada ustane, sklopi ruke pod habitom i ode u dvorite. Ja
pourih za njim. Kada sam ga dostigao, zamiljeno je promatrao
grimizne cvjetove oko cisterne. Povukao sam ga za rukav kako bih mu
privukao pozornost.
Brate Vial, uza sve duno potovanje, drim da bi bila velika pogreka u
Santes Creus dovoditi tu djevojku. Bila bi samo nepotrebno iskuenje,
izvanjska prepreka Franciscovu oporavku.
Iskuenje, Lucas, nije samo avolje podruje. Ne postavlja li Gospodin
pred svakoga i ivot i smrt?
Svakako, brate Vial, svakako.
I jedno i drugo ovjeka dovode u iskuenje. Mi emo pred Francisca
postaviti iskuenje ivota.
Ali, brate Vial, Isabel Francisca nije vidjela est godina. Svakako se
udala. Suprug joj vjerojatno nee dopustiti da u unutranjost putuje
sama.
U tom emo sluaju poslati pratnju, Lucas.
Da, brate Vial, ali Francisco e je samo bolno podsjeati na izgubljenog
brata. Sumnjam da e prihvatiti na poziv.
Djevojka e doi.
I to je bilo sve to je rekao prije nego to se izgubio u kapeli, radi
popodnevne mise. Mene je na razgovor duboko uznemirio. Pribojavam
se da brat Vial podcjenjuje potencijalno tetan i razoran Isabelin utjecaj
na Franciscov oporavak. Opat Pedro obiavao je govoriti da se eni
nikada ne moe vjerovati. Zapamti, Lucas, govorio bi, ti si sam na
ovome svijetu bio tek jedan sat kada te vlastita majka napustila u staji.
Moda sam pogrijeio kada sam bratu Vialu prepriao Franciscovo
priznanje. Da sam barem izostavio Franciscovo putovanje do imanja
obitelji Correa u Gironi. Brat Vial tako ne bi nikada doznao za Isabel.
Ne mogu ba ne posluati nalog brata Viala i ne poslati nekoga po
Isabel. Kao samostanski prior, hijerarhijski sam mu nadreen. Ali
autoritet brata Viala temelji se na njegovu moralnom i duhovnom
ugledu, ne poloaju. I, dakako, njegovim vezama osobito s bratiem,
nadbiskupom Sanchom iz Tarragone. Nikako ne bi bilo mudro kada bih
se usprotivio svome mentoru. Sutra u nekoga poslati po djevojku.
Krivnju za eventualne negativne posljedice snosit e brat Vial.
Mogue je da e Isabel odbiti poziv. To bi bilo vie nego poeljno.
Pretpostavljam da joj se nee ii na vjerojatno i desetodnevne putovanje
od Girone do Santes Creusa pod pretpostavkom da je jo u Gironi.
Moda se udala za nekog gospodina iz drugog dijela zemlje, pa poziv i
nee doi do nje. I doista, vrlo je glupo to se brinem zbog toga kako e
njezin posjet djelovati na Francisca, zbog dogaaja do kojeg
najvjerojatnije i nee doi.
Franciscovo tjelesno stanje i dalje se poboljava. Gotovo svakodnevno
poduzimamo dugotrajne etnje dvoritem. Jednom na tjedan izlazimo iz
samostana i lunjamo okolnim breuljcima. Francisco za tih izleta nikad
ne govori. ini se da ga posve obuzimaju, ak i osnauju, prirodne
ljepote okolia. Izgleda da mu se raspoloenje u tim prilikama popravlja
za cijeli dan.
Franciscova se ispovijed nastavlja. Intenzitet njegova dranja za tih
naih seansi ne jenjava. ini se da iz dana u dan raste. Dok govori,
Francisco katkada drhti, kao da se pribliava nekakvom uasnom
ponoru, moda i samome korijenu bolesti.
Franciscov je sluaj tako kljuna stvar za Crkvu. Ne mogu ne nasmijeiti
se dok zamiljam velika djela, milosrdna djela, koja bi bilo mogue
promicati uz nagradu koju je ponudio barun Montcada jednu treinu
imanja u zamjenu za spas sina. Nadam se da e moj trud iznjedriti
spomenik Bojoj slavi. I doista, Crkva mije poklonila silno povjerenje.
Imam dojam da su oi Rima usmjerene na Santes Creus.
Svakog tjedna pismom sejavljam nadbiskupu Sanchu, opisujem
Franciscovo napredovanje. ini mi se da se sa svakim novim pismom
sve bolje upoznajemo i zbliavamo. Drim da me nadbiskup smatra
osobnim prijateljem. Proli tjedan primio sam njegovo pismo.
Obavijestio me da se stanje biskupa Martina pogorava. Naalost, stoji u
pismu, Tortosa e uskoro imati ispranjeno mjesto. Nadam se da e
Francisco ozdraviti prije nego to budem morao imenovati zamjenu.
Peat na nadbiskupovu pismu ve je bio razdvojen kada mi gaje
dostavio opatov osobni sluga. Nita zato. Nemam nita protiv toga da
opat Alfonso zna koliko me nadbiskup potuje. Moda e poeti
pokazivati da primjereno cijeni moje sposobnosti, to kod njega, ini mi
se neki put, nedostaje. I doista, imam dojam da se poeo vie zanimati
za moje potrebe otkako sam primio to pismo. Juer me opat upitao bih li
vie volio fini egipatski pamuk umjesto izlizanog i grubog materijala
habita koji sada nosim. Prije nego to sam stigao odgovoriti, pozvao je
brata Marija, samostanskog krojaa, koji mi je uzeo mjeru te e ovaj
tjedan skrojiti ogrta.
ini se da mi se sudbina trajno promijenila. Budunost donosi
neizmjerne mogunosti. Katkada, nou, zatvaram oi i ponovno
zamiljam nadbiskupove odaje onaj zlatni kale prepun vina, svileno
ruho. ini mi se da je samo pitanje vremena kada e me Gospodin
pozvati na svetiji poloaj.
Sino sam sanjao da neki priprosti sveenik, u jednoj stranoj zemlji, u
dalekoj budunosti, moda za stotinu godina, ita primjerak ovog
rukopisa. Rijei brata Viala o tome kako bi ove stranice mogle posluiti
kao zemljovid Franciscove due izgledaju mi proroanski, iako pomalo
kratkovidno. Drim da e ovaj rukopis biti i vie
od toga zemljovid ne samo Franciscove due nego i drugih na slian
nain pogoenih dua. Pitam se ali li brat Vial zbog svoje odluke da
meni prepusti dunost istjerivanja Franciscovih demona. Moda je moje
preuzimanje vodee uloge u tom sluaju bilo neizbjeno. S uzlaskom
moje zvijezde, zvijezda brata Viala vjerojatno e poeti tamnjeti. I doista,
pomalo ga alim. Pretpostavljam daje to razlog zbog kojega mu
povjeravam pojedinosti Franciscove ispovijedi kako bi stekao dojam da
sudjeluje, koliko god marginalno. Moram priznati da brat Vial ne
pokazuje ni najmanje ljubomore. Radovito hvali moj pristup i potie me.
Ba danas poslije podne brat Vial pristupio mije u dnevnoj sobi.
Strpljivost, izdrljivost, suzdrljivost, rekao je. To je Gospodinovo
najjae oruje u borbi protiv avoljih smicalica. Sve te odlike, brate
Lucas, iskazao si u posljednja etiri mjeseca, u iekivanju da Francisco
pone sa svojim priznanjem. Ondje gdje su nasilne metode oca Adelma
u Pobletu doivjele neuspjeh, uspio je mirniji pristup brata Lucasa.
Ponosim se tobom.
Mogue je, nastavio je brat Vial, kada se Francisco spasi, da u ti
prepustiti odgovornost i za ostale sluajeve opsjednutosti. Uvidjet e da
ni s drugim izmuenim duama pristup koji si primijenio kod Francisca
nije nita manje uinkovit.
Brate Vial, rekoh, rado u prihvatiti takvu priliku. Ne elim se
razmetati, ali drim da sam kao prior ostvario dojmljive rezultate,
rezultate koji e potvrditi moju marljivost i beskompromisnu odanost
Santes Creusu. Jesi li primijetio ivicu oko samostana? Mnogi su se
posjetitelji pohvalno izrazili u vezi s nainom na koji zeleni grmovi
ublaavaju sivi kamen. Sluajno sam uo opata Alfonsa kako
posjetiteljima govori daje na tu zamisao doao on osobno. Moda je isto
to rekao i tebi, brate Vial. Nikada ne bih proturjeio svome opatu. Ipak,
elio bih samo istaknuti daje njegovo pamenje poprilino krhko. Netko
neki put uje neto, zaboravi izvor i to onda pripie sebi.
Brat Vial prinese prst usnama kako bi me uutkao. Uhvati me za oba
ramena i blago se nasmijei.
Brate Lucas, ree, na poetku si napornog putovanja. Svim se srcem
nadam da e se nakon iskustva s Franciscom nai blie Gospodinu
nego ikada i da e odbaciti lane proroke ambicije i tatine koji u
iskuenje dovode sve ljude. Mogue je, brate Lucas, da e,
kada smanjim broj svojih slubenih dunosti, postati glavnim
egzorcistom u Santes Creusu i eim i nesmiljenijim protivnikom avla
nego to bih ja ikada mogao biti.
Tako su tono glasile njegove rijei. eim i nesmiljenijim protivnikom
avla nego to bih ja ikada mogao biti.
Zahvalio sam bratu Vialu na tim ljubaznim rijeima. Bilo mi je pomalo
neugodno zbog njegovih raskonih pohvala i buduih planova za moje
napredovanje. Ali to me nije iznenadilo. Ne slui li se avao jednakim
smicalicama kako bi zavarao, opsjeo i unitio Boju djecu? I ne sluimo
li se mi, njegovi sluge puni ljubavi, jednakim metodama kako bismo
onemoguili najmranije i najlukavije avolje planove? Iste one metode
kojima sam se posluio kako bih potaknuo, izvukao, Franciscove
demone, kako bih ih jednog dana, kao Gospodinov sluga, zgazio. I
doista, ovaj je rukopis vjeran i precizan prikaz tih metoda i onoga to
brat Vial naziva napornim putovanjem. Katkada zamiljam redovnike
diljem panjolske kako putuju u Santes Creus kolima, na konju, pjeice
kako bi prepisivali ovaj rukopis i upoznali autora. Moda e taj
dokument smatrati uzorom, prirunikom za brobu protiv avla. Cijeli
kranski svijet moda e jednog dana poznavati Franciscovo ime i
moje. BratLucas iz Santes Creusa. Biskup Lucas. Blaeni Lucas. Sveti
Lucas. Doista, moram vie energije posvetiti pisanju.
S obzirom na mogunost takvog irenja ovih informacija, drim daje
krajnje nuno opisati i pozadinu tog velianstvenog kriarskog pohoda
protiv nevjernika. Znate, pribojavam se da bi Franciscova verzija kod
mojeg cijenjenog itatelja mogla ostaviti iskrivljen dojam. On je,
naposljetku, jo opsjednut.
Sotona je zaeo zloduha. Prije est stotina godina, otrovni korov islama
izniknuo je u arapskim pustinjama. Muhamedove vojske tu su pokoru
prenijele na istok, u Perziju, na sjever u Svetu zemlju, na zapad i jug
irom Afrike. Velika je tama bacila sjenu i na Europu. Mauri su bolest
prenijeli preko Gibraltara u panjolsku.
Pune tri stotine godina kranski su se velmoe borili protiv sultana i
kalifa za nadzor nad Iberskim poluotokom. Kranska kraljevstva
panjolske, pod vodstvom Aragona, Kastilje, Leona, Navarre, te
Portugal, prela su preko svojih pograninih sporova i sitnih nesuglasica
i pronala zajedniki interes u borbi protiv nevjernika. Posljednjih
desetljea, kranske vojske Maure protjeruju sve vie
na jug, osvajajui Valenciju, Algarve, Cordobu, Murciju i Sevillu.
Granada je posljednje nevjerniko uporite u panjolskoj. Uz Boju
pomo, kranske e vojske ubrzo potisnuti divljake na suprotnu stranu
Sredozemnog mora i vratiti ih u afriku tamu.
Naalost, nevjernici jo divljaju na istoku. Uas i sramota nastavljaju se.
Bezbonici nastanjuju, obesveuju i oskvrnjuju zemlju u kojoj je Krist
ivio i umro to sveto tlo. U poetku je Boja vojska odnosila
spektakularne pobjede. Ljeta Gospodnjeg 1099. kriari su osvojili
Jeruzalem. Gospodin je tada avoljoj djeci pokazao to je pravi pakao.
Vitezovi su pobili sve ivo u zidinama okruenom gradu. Kau da je
krv vojnicima dopirala do glenjeva.
Meunarodni vojni redovi uspostavili su stoer u Jeruzalemu.
Hospitalci svetog Ivana preuzeli su Crkvu sv. Groba izgraenu na
Golgoti, na mjestu lubanja, mjestu raspea. Osim to se bore protiv
nevjernika, hospitalci nude utoite i medicinsku pomo hodoasnicima
koji dolaze na Levant. Templari su dobili naziv po sjeditu svog
djelovanja. Naime, vlastelini pobjednici dodijelili su im zemlju ispod
jednog starog idovskog hrama. Kriari su ga spalili do temelja poto su
u njemu zakljuali idove koji su traili utoite pred Kristovim
bijesom. Redovnici ratnici postavili su visoke standarde pobonosti i
odanosti. Dre se jednakih zavjeta kao i obini redovnici siromatvo,
krepost i poslunost. Rimokatolika crkva svim je kriarima u zamjenu
za njihovo sluenje dodijelila oprost od svih grijeha.
Franciscov red, Vitezi Calatrave, za sobom ima dugotrajnu i svijetlu
povijest borbe protiv Maura na linijama fronte u Andaluziji,
muslimanskoj panjolskoj. S ponosom navodim da ga je utemeljio
ovjek iz mojih redova, cistercitski redovnik po imenu Ramon Sierra,
opat samostana u Navarri. Ljeta Gospodnjeg 1159. opat Sierra poslom je
otputovao u Toledo. Dok je boravio u tom gradu, doznao je da se Mauri
spremaju napasti oblinji grad Calatravu. Situacija je bila beznadna
Maura je bilo neusporedivo vie nego branitelja. Opat Sierra, uz
doputenje kastiljskoga kralja, organizirao je obranu grada, unovaivi
vojnike i redovnike iz svoje rodne pokrajine i okolnih podruja. Suoeni
sa zastraujuim silama opata Sierre, Mauri su odluili odustati od
napada.
Nadahnut snagom i odvanou svojih novaka, meu kojima su bili i
redovnici, opat Sierra utemeljio je kransku vojsku u utvrdi u Calatravi.
Nekoliko godina kasnije papa Aleksandar III. izdao je papinsku bulu
kojom je red vitezova Calatrave priznat kao prvi panjolski vjerski i
vojni red. Frey Garcia, glavni zapovjednik Reda, prisegnuo je kralju
Kastilje i izrazio elju da se povee s cistercitima. Cistercitski je red
prihvatio poziv Calatrave. Nakon toga cisterciti i pripadnici Calatrave
jedni druge smatraju braom i suradnicima u sluenju Gospodinu ti
kriari maem e obaviti ono to mi ne moemo postii Svetim pismom.
Red Calatrava poznat je po vojnikoj smionosti i vjetini svojih
pripadnika, kao i po njihovoj duhovnoj predanosti. lanovi se ne smiju
baviti lovom, sokolarenjem, kockati i igrati ah te se aktivnosti smatraju
lakomislenim oblicima zabave koja odvraa pozornost od molitve i
duhovnog razvoja. Blud se kanjava ibanjem, u pojedinim sluajevima i
izopavanjem iz reda. Naalost, ini se da je samostanska disciplina u
Calatravi pod vodstvom ujaka Ramona poprilino popustila. Nadajmo
se da je sadanji zapovjednik iznova uspostavio duhovne zasade koji po
tradiciji poivaju u temeljima Reda.
Calatrava je odigrala kljunu ulogu u pomamnom osvajanju panjolske
iz arapskih ruku. Reagirajui na poraze koje su doivjele kranske
enklave u Svetoj zemlji, pripadnici Calatrave u posljednje su vrijeme
usmjerili pozornost na istok. Prije est godina, kada je kralj Jaime u
Aragonu skupio vojsku koja je trebala otploviti na Levant, pozvao je
Calatravu da se pridrui toj armadi. Uz blagoslov kastiljskoga kralja
Alfonsa, zeta kralja Jaimea, vitezovi Calatrave prihvatili su poziv.
Francisco i njegovi drugovi pridruili su se kriarskom pohodu kralja
Jaimea. I doista, ovaj rukopis kronika je tog Franciscova hodoaa,
putovanja koje je poduzeo u vrijeme velikih previranja na istoku.
Tijekom nekoliko godina uoi Franciscova odlaska u Svetu zemlju,
sultan Baibars predvodio je svoje nevjernike horde u pustoenju
Levanta, pri emu su osvajali kranska podruja, ubijali i porobljavali
stanovnitvo. U vrijeme Franciscova dolaska, Kraljevstvo Jeruzalem ak
i nije obuhvaalo grad Jeruzalem. Krani su bili ogranieni na uski
pojas obale Sredozemnog mora od Jaffe do Akkoa i Tira.
Ljeta Gospodnjeg 1269. ciparski kralj Hugo doao je na prijestolje
Kraljevstva Jeruzalem, a okrunjen je u velikoj katedrali u Tiru. Hugo je
bio kralj vie po tituli nego u stvarnosti vei dio njegove zemlje
zauzimali su nevjernici. Moda je zbog toga i odluio boraviti na otoku
Cipru. U Akko je postavio namjesnika koji se brinuo za
grad. Naalost, kraljeva nenazonost i slaba namjesnikova vlast u
Akkou, najveem gradu osakaenog kraljevstva, doveli su do pomutnje
u provoenju vlasti. Bez kralja koji bi ujedinio kranske vitezove, izbili
su sukobi meu raznim skupinama i strujama. Mleani su se
sukobljavali s Genovljanima oko trgovakih povlastica. Zapovjednici
razliitih vojnih redova sporili su se u vezi s ovlastima u vojnim
pitanjima.
Uz unutarnje podjele ovlasti u Akkou jednako je problematina bila i
nazonost velikog broja kranskih kanjenika kojima su kazne
ublaene i pretvorene u prisilno naseljavanje Levanta. I dok su se mnogi
od njih okrenuli Gospodinu, jedan manji dio ustrajno se drao svojih
zlih nakana. I doista, jedan sveenik iz Pobleta koji je nedavno boravio u
Svetoj zemlji rekao mi je da su ga za dvotjednog boravka u Akkou
dvaput napali depari. Usto, rekao je da je bio prisiljen ii zaobilaznim
putovima, kako bi izbjegao ulice ukaljane nazonou poganskih i
kranskih ena koje su se prodavale.
Moda upravo neuspjeh naih kranskih vojnika i trgovaca da se
ujedine u Kristovo ime i iskorijene nemoral u svojoj nazonosti moe
posluiti kao objanjenje za to to je Gospodin Baibarsovoj vojsci
dopustio da pohara nae kranske utvrde i zauzme Sveti grad. S
obzirom na to kakva je prijetnja kranstvu, Baibars bi nae vitezove
mogao ak i natjerati na ivot pravih ratnikaredovnika siromatvo,
krepost, poslunost, pa i, u sluaju potrebe, muenitvo. Mogue je,
stoga, da je to Boja volja, Njegova pravedna kazna, Njegova nakana.
U to da je Baibars Sotonin vojnik nema ni najmanje sumnje. Njegova su
zlodjela dokumentirana vie nego dobro. Spomenut u tek nekoliko
epizoda kako neobavijetenog itatelja ne bi zavela Franciscova
nezainteresiranost za nevjernike zloine. Ja zadrhtim kad god se
prisjetim barbarskih zlodjela poinjenih nad naim hrabrim vojnicima.
Safed je ime koje bi svakom kraninu trebalo biti sinonim za uas. Ljeta
Gospodnjeg 1266. Baibars je predvodio opsadu templarske utvrde Safed.
Nakon hrabre, ali ve u poetku na propast osuene obrane, templari su
u zamjenu za predaju pregovorima osigurali nesmetan izlazak.
Potpisani su dokumenti, dostavljeni sukobljenim stranama. Sporazum je
obiljeen Baibarsovim osobnim peatom, to je jamilo nepovredivost
kranskih vitezova. Kada su vitezovi,
ne sumnjajui ni u to, zastava uzdignutih prema Bogu, izili iz zidina,
Baibarsovi vojnici navalili su na njih. Onima koje nisu odmah ubili,
nevjernici su poslije ivima oderali koe i odrubili im glave. Kau da je i
sam Baibars sudjelovao u muenju mnogih vitezova i uivao u bolnim
krikovima rtava.
Sljedee je godine Kraljevstvo Akko uputilo izaslanstvo kranskih
veleposlanika u Safed, koji je Baibars u meuvremenu pretvorio u
muslimansku utvrdu. Izaslanici su trebali predloiti sklapanje primirja
izmeu kranskih i muslimanskih snaga. Pogled na tisuu kranskih
lubanja oko tvrave nije odvratio te neustraive ljude od ispunjavanja
misije. Baibars, meutim, nije poputao. Naim poslanicima, nakon
dugotrajnog putovanja, nije ponudio ni kruha ni vode, odbacujui svaki
pokuaj postizanja kompromisa. Time se vjerojatno nije izgubilo nita. S
Baibarsom i njegovim vojnicima ne moe biti mira. Nevjernike je
potrebno potpuno unititi i iskorijeniti.
Moda moj veletovani itatelj ima optimistiniji pogled na izglede za
mirno rjeavanje situacije na Levantu. Kako bih opovrgnuo svaku slinu
iluziju, iznijet u jo jedan primjer nevjernikog prijetvornitva. Kao to
moj itatelj nesumnjivo zna, kranski grad Antiohija pao je u
muslimanske ruke u svibnju ljeta Gospodnjeg 1268. Manje su poznati
razmjeri zvjerstava koje su nevjerniki vojnici poinili nakon zauzimanja
grada. Sljedei prikaz prenio mi je jedan vitez iz Aragona koji se u
Antiohiji nalazio u vrijeme pada. Zahvaljujui Bojoj milosti, vojnik je
uspio pobjei iz grada usred kaosa masakra koji je uslijedio.
Muslimanski su zapovjednici najprije prionuli na smaknua kranskih
vojnika. Sretnicima je samo odrubljena glava. Ostali su umirali sporije
pod bievima, uz sakaenja, paljenja, etverenja. Poto su ubili ratnike,
nevjernici su pozornost usmjerili na ostale stanovnike ene, djecu,
starce. Vadili su im oi, rezali nosove, ui, silovali djevojice i djeake,
inili najstravinije uase. Obeaivali kipove Djevice Marije pljuvali
na njih i razbijali ih. Bilo je pria i o saracenskim vojnicima koji su u
crkvama i svetitima obavljali veliku nudu.
Oni krani koji su imali dovoljno sree da se sakriju, poslije su
privedeni i prodani u roblje. Svaki je vojnik u sultanovoj vojsci tako
stekao jednog do dva roba, no jo i nakon toga preostao je viak koji
je prodan na sajmovima u Kairu. Kau da je zbog velikog broja
zatoenih krana cijena djevojke pala ispod cijene postarije koze.
S takvim su se uasima i zlom suoavale Kristove vojske. To to su nae
snage eventualno poinile neto to nije bilo u skladu s umjerenou i
Ijudskou svakako je vrijedno aljenja. Ali s obzirom na okolnosti,
nekransko ponaanje vojnika svakako je razumljivo. I s tom se
opaskom vraamo Franciscovu ivotu, njegovoj ispovijedi, njegovim
patnjama.
VIII.
KRALJEVSTVO AKKO
Na moru smo proveli gotovo dva mjeseca. Sedam od deset brodova iz
nae armade, a meu njima i brod kojim su plovili kralj Jaime i njegova
pratnja, morali su se vratiti zbog neumoljivih, bjesomunih oluja. Na
naem su brodu etrdesetorica mukaraca oboljela od dizenterije i umrla
njihova su tijela brzo zavrila u moru kako bi se izbjegla zaraza. Jedan je
nesretnik baen u sive valove i prije posljednjeg daha, upalih,
pravednikih oiju ispunjenih nerazumijevanjem. Nae su spavaonice
vonjale po smrti utrobe i krvavi izmet neizbrisivo su umrljali izlizane
podne daske, uvukli se u pukotine, poput sjajnog laka.
Kada se u studenome na obzoru pojavio utvreni grad, bilo je to ljeta
Gospodnjeg 1270 ak su i najotporniji vitezovi zaplakali od radosti.
Zimsko je sunce posvetilo kamene zidine templarske citadele koja je
uvala ulaz u Akko. Blistavi tornjevi navjetali su veliajnost grada kao
da je rije o samome Edenu.
Tri broda iz panjolske uplovila su u luku. Za to vrijeme svi nazoni na
palubi sa zahvalnou su mrmljali molitve. Vitezovi su se razmiljeli
gradom poput mrava po truplu mrtve ivotinje. To nije bio jedan od
onakvih velianstvenih ulazaka kakve je ujak Ramon vie puta opisivao
u potpalublju, za velikih valova. Ali bio je slavodobitan ostali smo ivi.
Calatrava je izgubila sedamnaestoricu vojnika. Iz nae su otprave
preostala osamdeset sedmorica vitezova. Posrtali smo kamenim
stubama koje su vodile do otvorenog trga, gdje su zapovjednike
doekali namjesnik i ostali uglednici. Predstavnici triju najveih redova
templara, teutonaca i hospitalca doli su doekati brau i odvesti ih u
svoja sjedita.
Meu naim se redovima brzo proirila vijest daje nekoliko stotina
nevjernikih vojnika okruilo gradske zidine. Jedan je vitez to doapnuo
svojoj brai, koji su vijest proirili tako da smo je ubrzo znali svi. Doli
smo u grad pod opsadom. Strah koji je izazvao taj podatak, meutim,
stao se rasprivati im sam poeo upijati neobinost svega oko sebe,
tajne koje su mi mamile i odvlaile pozornost.
Uz kriare su stajali itelji grada u udesnoj odjei bijelim turbanima,
sloenim pokrivalima za glavu, grimiznim cipelama sa zavijenim
vrhovima, zlatnim narukvicama u obliku demonskih zmija. Znatieljni
su nas promatrai gledali kao da smo izbjeglice koji se mole pred
nekakvim prastarim oltarom. Mladi djeaci, napola nagi, nudili su grubi
kruh i miomirisna pia koja su u ustima ostavljala zloslutan okus.
Prostitutke s bogatim nakitom smjestile su se u sjenama, poput sanjivog
obeanja punog strepnje.
Zapaljeni je tamjan odavao maglicu koja je proimala uske ulice. Crveni
rupiasti kamen, onako slankast, ukraavao je pozlaene crkve. Visoki
tornjevi nadvijali su se nad na propast osueni grad. Pili smo nesmiljen,
vlaan vjetar gutali ga poput ljudi zalutalih u pustinji, udei za njim
nakon dva mjeseca smrada u brodskoj utrobi. Slankast miomiris
proimao je grad miris spasenja moga brata i moje slobode.
Calatrava u Akkou nije imala svojih predstavnika. Bili smo siroad, ali
sretni to smo krvlju ujaka Ramona, bratia u etvrtom koljenu baruna
Gustava Bernieresa iz Rouena, povezani s hospitalcima. Barun Bernieres
bio je zamjenik vrhovnog zapovjednika hospitalaca sv. Ivana,
najmonijeg vojnog reda na Levantu.
Njegova se pratnja sastojala od vitezova, u bitkama okorjelih vojnika u
punoj opremi, odsutna, drugim stvarima zaokupljena pogleda, s bijelim
krievima uivenima na crnim tunikama. Osjeao sam se poput djeaka
meu mukarcima koji su iskusili bitke i nali se oi u oi sa smru, dok
sam je ja vidio samo s broda, iz sigurne luke. Prema nama su se ponijeli
ljubazno, ali su istovremeno odisali i odreenim prijezirom, ili moda
ogorenou prema neupuenima, kao da su kivni na nau nedunost.
Barun je naim vitezovima osigurao smjetaj u hospitalskom krilu.
Njihov je red za nedavnih Baibarsovih napada pretrpio velike gubitke te
im je bilo drago prihvatiti pridolice. Osim toga, od priblino tri stotine
hospitalaca koji su ostali u Svetoj zemlji, najvei ih je dio uvao utvrdu
na sjeveru, Krak des Chevaliers.
U blizini gradskog sredita hospitalci su zauzimali divovske zdanje
podignuto oko dvorita sa stupovima, dvorita u kojem su palme rasle
iz poda pokrivenog arapskim mozaikom ptice s raskonim perjem,
zeleni i uti uzorci na bijelim ploicama. Pripadnici reda Calatrave
smjestili su se na prvome katu u istonome krilu zdanja. Spavali smo po
desetorica u jednoj sobi, na slamnatim prostirkama, dok nam je
povjetarac s mora u snovima aptao o staklenim dvorcima koji seu do
neba bajnim djevama zagasitocrvene kose i blistave koe, nevidljivim
neprijateljima, divovskima, neranjivima.
Hospitalci, ponajvie Francuzi i Nijemci, spavali su u zapadnome krilu,
dok su njihovi pjeaci spavali u stajama, dijelili slamnate leaje s
konjima. Hospitalski su pjeaci bili seljaci iz svih europskih kranskih
zemalja. Neki su se rodili na Levantu. Veinom nisu imali konje, a
raspolagali su i s vrlo malo oklopa moda gdjekojim titom moda
kakvom kacigom ukradenom s glave poginulog neprijatelja. Ali mnogi
od njih borili su se sranou koju njihova plemenita braa nisu
nadmaila.
Kako bi odrao oevu rije, don Fernando Sanchez, nezakoniti sin kralja
Jaimea, Calatravi je dodijelio pazeve iz vlastitih redova. Oni su nae
oklope prenijeli u zgradu hospitalaca. Hospitalci su nam dali konje iz
svojih staja.
Jelo se vitezovima posluivalo u velikoj blagovaonici. Jeli smo po
dvojica, a svatko je imao zadau pratiti prehranu onog drugog kako bi
zajamio daje ovaj pojeo dovoljno da ponovno prikupi snagu za bitku,
iako je takvo to vitezovima Calatrave bilo nepotrebno. Onih nekoliko
tjedana koliko smo se zadrali u Akkou, jeli smo prodrljivo, otimaki,
ak i kada bismo bili siti, kako bismo priguili prividnu bolnu glad,
duhove preostale od posljednjih tjedana provedenih na moru. Vitezovi
iz jednog i drugog reda uspijevali su ispuniti tek polovicu mjesta za
dugakim stolovima od cedrovine u velikoj dvorani a odjek zahvala
Bogu podsjeao je nae kolege na nestalu i poginulu brau. Jeli smo
dvaput na dan. Kruh od sezama s maslinovim uljem, kau od slanutka i
dinju ujutro. Za veeru riu, kruh s
medom i svaki drugi dan janjee ranjie. Uz oba obroka vina je bilo
napretek.
Na suprotnoj strani dvorita u odnosu na blagovaonicu nalazilo se i
prenoite. U skladu sa svojom izvornom misijom u Jeruzalemu prije
nego to je Saladin ponovno preoteo grad iz kriarskih ruku, red
hospitalaca odravao je u zapadnome krilu kompleksa dio u kojem se
pruala njega bolesnicima i nudio krov nad glavom hodoasnicima na
putu za Sveti grad. No u tom su dijelu uglavnom boravili roeni krani
koji su iz domova pobjegli pred Baibarsovim nedavnim
napredovanjima. Jedan zasebni odjel na drugome katu bio je rezerviran
za vitezove teko ranjene u borbama. Jedan od hospitalaca rekao nam je
da onamo prebacuju neizljeive ranjenike kako bi u miru umrli. Dok
smo jednog prijepodneva istraivali taj dio, Andres i ja proli smo
pokraj vrata, provirili u tamu iza eljeznih reetaka, zauli stenjanje,
prigueno, udahnuli gorak smrad mesa koje se raspada.
Smjenjivali smo se na dunostima na gradskim vratima i tornjevima.
Svaki je red bio zaduen za odreeni dio. Baibars je okruio utvreni
grad, ali jo nije pokuao napasti obrambene linije. Nou bismo vidjeli
nevjernike vatre, nalik na tisue krijesnica koje udaraju o gradska vrata.
uli smo kako se smiju, osjeali prodorne zaine na njihovim
peenkama. Kada bismo podigli pogled, vidjeli bismo nebo prepuno
zvijezda i zlih slutnji.
Tri i pol mjeseca nakon dolaska u grad probudili smo se i uvidjeli da su
nevjernici ieznuli, da su pokupili atore i otili, poput hodoasnike
karavane nestali u noi. Barun Bernieres rekao je daje Baibarsova odluka
o povlaenju potekla od dojave o dolasku velike vojne sile u grad. Ali
ujak Ramon u povjerenju je zakljuio da su nevjerniki vojskovoe
jednostavno usmjerili pozornost na sjever, te da e se vratiti.
Nakon zavretka opsade otvorila su se gradska vrata. Mrtve su ulice
oivjele s povorkama trgovaca pretovarenih robom. Povorku smo uli s
prozora hospitalske zgrade trgovci koji su se uputili na sajam.
Nai su zapovjednici umanjili stupanj budnosti. Barun Bernieres i ujak
Ramon vitezovima su dali po slobodan dan kako bi upoznali grad.
Andres i ja zgradu smo napustili nakon doruka. U poetku smo
nastojali izbjegavati mase ljudi, besciljno etajui pokrajnjim
ulicama, izgubljeni u pravom labirintu uskih prolaza. Vijugave su ulice
postale toliko uske da sam se morao kretati postrance, priljubljen uza
zid. Kue su se naginjale jedna prema drugoj, jedna drugoj zaklanjajui
svjetlo. Sunca je nestalo, kao da smo kroz kakva vrata uli u no.
Sagnuvi se pod jednim lukom, uli srno u nekakav mrani tunel.
Vrcima prstiju prelazio sam po hladnome kamenu. Preko izama mi je
tekla voda. Neki je mukarac prosio bez rijei, ispruena dlana. Samo
sam ga prekoraio. Ulica se otvorila. Sunce se vratilo.
Crni ogrtai visjeli su s konopca iznad ulice. Voda i sapun s njih kapali
su na kamene uline ploe. Miris luga nagrizao mije oi.
Neki starac, bez koulje, stajao je najednom prozoru. Na prsima je imao
tek nekoliko rijetkih sijedih dlaka. Odozgo je promatrao Andresa i
mene. Ja sam ga u ali vojniki pozdravio. Izraz njegova lica nije se
uope promijenio.
uli smo zvukove sajma povike, gunanje, smijeh. Neka neobina
glazba blago se probijala kroz tu gungulu, mamei nas naprijed.
Skrenuvi za ugao, nali smo se usred fantastinog karnevala. Ljudi svih
moguih boja bijeli, crni, smei, maslinasti, uti, crveni. Uz osmijehe
dobrodolice, domahivali su nam, pozivali da im priemo, da priemo
njihovim tandovima, kao da smo dugogodinji prijatelji. Svaki je od
njih govorio nekim drugim jezikom, neki od tih tonova bili su opori,
drugi su umirivali, kao u babilonskoj kuli. Na sebi su imali nonje iz
svih moguih zemalja. Neki mukarac u irokom bijelom ogrtau i
arapskoj marami omotanoj oko glave razgovarao je s nekim Francuzom,
u uskim hlaama i bluzi kakva se nosila na europskim dvorovima.
Meu tim arolikim svijetom odvijalo se cjenkanje, pogaanje,
dostojanstveno i promiljeno, kao da je rije o filozofskim raspravama.
Pregovori bi postali estoki, zatim njeni, pa ponovno nesmiljeni.
U prodavaonicama se nudila sva mogua roba panterina koa iz Indije,
grimizna svila iz Mosula, papir iz Samarkanda, debeli utobijeli
pergament. Na drugim su se tandovima nudili zaini i druge delicije
otvorene vree s cimetom, afranom, rabarbarom, anisom, koprom,
kliniima, datuljama, pistacijama. Prodorna aroma prodirala je kroz
kou, tako da su mi se nakostrijeile ak i dlake na podlakticama.
Crvena toliko intenzivna da bih bio u stanju zakleti se kako tu boju u
ivotu jo nisam vidio.
Nali smo se na nekom trgu. Dvije irafe iz Jemena mirno su etale, kao
da veinu vremena provode upravo na takvim mjestima. Djeca su ciala.
Dizala ruke uvis, ivotinjama nudila kruh. Plemenite ivotinje nisu se ni
udostojale spustiti pogled prema buci pod sobom.
Obeavajui hladnu vodu pomijeanu sa svjeim limunima, neki je
starac koji je prodavao komade izvornog Kria uspio Andresa i mene
dovabiti u svoju prodavaonicu. Hladan, trpak okus zalijepio mi se za
gornje nepce, a gorke suze istog su mi trenutka zamutile pogled na tu
svetu robu. Poto smo ispraznili alice, usmjerili smo pozornost na
krvlju umrljane komade drva. Nalikovali su na nedavno rasjeene
trijeske, dok je prst s povojem na nijemom prodavaevu pomagau
ukazivao na podrijetlo osuene krvi. Andres i ja, posve neiskusni, u
odorama nekog nepoznatog reda, zacijelo smo izgledali kao lak plijen.
Pretpostavljam da je injenica da smo u ruke uzeli te komadie drva
samo zato da bismo bolje promotrili taj apsurdni pokuaj prijevare
podgrijala stareve nade.
u
i i. j
Istinskim vjernicima kakvi ste vas dvojica, rekao je, poklonit dva
komada... svaki za jedan zlatni dinar.
Izili smo ubrzo nakon toga, ali nas je starac, budui daje ve uloio u
svjei limun, pratio meu tandovima, odravajui jednostrani dijalog u
kojem je neprestance sputao cijenu ve je doao i do tri komadia drva
natopljenih Njegovom krvlju za pola bakrenog novia sve dok nas
dvojica na koncu nismo potrali kako bismo ga se rijeili, sakrivi se iza
jednog ugla na pretrpanome sajmu, zadihani, nasmijani.
Nakon jo nekoliko ulica nali smo se pred prodavaonicom u kojoj su se
nudili predmeti raznih ratnika koji su prolazili ovim zabaenim
podrujem, a njihovo oruje bilo je razbacano po zidovima, u ast
usamljenog rtvovanja u davno zaboravljenim pustinjama. Bilo je tu
strijela s perima zacijelo starijih i od stotinu godina okrugli, metalnim
zakovicama ukraen tit koji je imao tragove nebrojenih udaraca maeva
slomljeno koplje, vrka otupljenog od sluenja Gospodinu. Iz korica sam
izvukao objeeni muslimanski bode za koji je vlasnik tvrdio da je
potekao iz abasidske kraljevske garde u
Bagdadu. Andres je isprobao okruglu kacigu nekog mongolskog
ratnika. Izgledao je poput Dingiskana koji je doao u Akko.
Vlasnik je za taj mongolski suvenir traio pet srebrnih dirhama. Andres
je ponudio tri. Na koncu je kacigu kupio za etiri. etiri srebrnjaka za
uspomenu na tog ratnika, hrabrog ili kukavicu, to nismo znali, jednako
kao to nismo znali ni na kojem je bojnom polju izdahnuo. Moda e,
pomislio sam, i moja kaciga, hrava i krvava, jednog dana visjeti na
istome zidu.
Tri tanda dalje jednaka se mongolska kaciga prodavala za dva
srebrnjaka. Vratili smo se u onu prvu prodavaonicu, gdje se prodava
drao kao da nas se ne sjea. S njim smo se upustili u burnu prepirku,
zahtijevajui da nam vrati dva srebrna novia, kada je u mletakoj
etvrti izbilo nekakvo komeanje. Nevoljko smo odustali i otili
pogledati to se dogaa.
Stvar je bila u pojavi nove poiljke robova. Svi su bili meusobno
povezani lancima, a od pristanita su dolazili do polukrune kamene
pozornice na samome rubu sajmita, ispred koje su bile posloene
drvene klupe. Bila je to alobna povorka, dreav cirkus bjelokose
poganske djevojke iz Gruzije putene ene iz Arabije, visoki i ponosito
uspravljeni mukarci, crni poput ebanovine, iz srca Afrike ilavi
istonjaci, zatoenici perzijskih muslimana.
Glavni je robovlasnik bio Mleanin od etrdesetak godina, a na onih
nekoliko podvoljaka izbijala mu je upava brada nalik na busen kakve
trave. Smee oi sijevale su na sve strane, u potrazi za moguim
muterijama. Zlatni medaljon na kojem se nalazio znak rimskog pape
visio je s debelog lania i poskakivao na njegovu trbuhu. Nekoliko
prstena s rubinima, zlatnih i srebrnih, izgledalo je kao da bi mu svakog
trenutka moglo prerezati debele prste. Pomagala su mu estorica
zemljaka odreda mornari, lica ogrubjelih od vjetra.
Kada su Mleani odveli zatoenike na pozornicu, otkljuali su lance
kako bi potencijalnim kupcima omoguili da ih bolje razgledaju. Ovi su
se uspeli na drveni podij kako bi pogledali robu. Bilo je tu mjetana i
drugih ljudi u arapskim maramama koji su prevalili dalek put. Skupina
templara pomno je promatrala jednu Arapkinju. Pridizali su joj kosu
prema suncu, prouavali garave uvojke. Neki je arapski trgovac uzicom
mjerio jednog od Afrikanaca ramena, irinu prsnog koa, bicepse.
Don Fernando je gledao Gruzijke. Nezakoniti sin kralja Jaimea bio je
tridesetetverogodinji mukarac tamne, kratko podiane kose, iljate
brade koju je pokrivala kozja bradica. Bio je srednje visine, skladno
graen. ovjek bi ga i iz daljine odmah prepoznao po grimiznom plastu
koji bi nosio u svakoj prilici. Njegove gotovo spojene oi, crne poput
ugljena, neprestano su izgledale zabrinuto, kao da ovjek u sebi
neprestano izvodi nekakve presudne raunice. Moda je razmiljao
koga e morati ubiti kako bi doao na prijestolje, ili kako bi se
jednostavno odrao na ivotu.
Kada mu je ujak Ramon jo na poetku putovanja predstavio Andresa i
mene, don Fernando je prepoznao moje ime. Na Andresa se nije
obazirao.
To je, znai, mladi Montcada, rekao je, pomno zagledan u moje lice. uo
sam za preranu smrt tvog brata. Znai, ti si postao nasljednikom imanja.
Posljednji postaje prvi. Rijei naeg Spasitelja.
Na sajmu robija zabrinuti izraz lica don Fernanda pretvorio se u
zamiljenost i ozbiljnost. Prouavao je skupinu mladih Gruzijki, gledao
im zube, oi, dranje. Pozornost je osobito usmjerio na jednu meu
njima, vitko stvorenje, od trinaestak, moda i manje godina. Don
Fernando joj je njeno poloio dlan na obraz i pogledao je uz oinski
osmijeh. A onda se obratio jednom od Mleaninovih pomonika i
zamolio ga da djevojci svue koulju. Ovaj ju je spustio do struka, tako
da se svilenkasto paperje njezine enstvenosti tek naziralo. Mukarac iza
nje rukom je dao znak don Fernandu, tako pitajui eli li da je posve
svuku. Don Fernando je zamiljeno odmahnuo glavom, a onda joj
dlanom obuhvatio lijevu dojku i stisnuo je, kao da pokuava odrediti
koliko je svjea narana na trnici u Barceloni djevojka nije pokazivala
apsolutno nikakve emocije, stajala je posve nepomina, poput kamenog
kipa Djevice Marije u vrtu obitelji Correa. Don Fernando jednom je
rukom ovla dodirnuo potkresanu bradu, zamiljeno kimnuo, a onda se
vratio na svoje sjedalo u gledalitu, meu svojih osam pobonika i etiri
kurtizane.
Draba je otvorena kada su na prednji dio pozornice doveli jednog od
afrikih mukaraca. Neki genoveki trgovac, elegantno odjeven, u
pripijenim hlaama, crvenom kaputiu i haljetku, dao je prvu ponudu.
Podigao je ruku s uzdignuta tri prsta i rekao oro tri zlatnika. Nakon te
poetne ponude iz mase se prolomila bujica povika, podignutih ruku,
zagonetnih, stranih rijei. Vlasnik robova, koji je
sjedio na stolici od punog drva na jednoj strani pozornice, poput
biskupa na prijestolju, bez emocija je pratio kretanje cijena, zamiljeno
oslukivao, podignutim prstima pokazivao trenutano najboljeg
ponuaa, kao da udjeljuje blagoslov jednom od podanika. Nekolicina
se Arapa u gledalitu poela meu sobom naguravati. Cjenkanje je
dosegnulo prodorne visine. Ja sam dlanovima pokrio ui kako bih
priguio mahnite povike. A onda je sve odjednom prestalo. Prodano.
Prvom ponuau, onom otmjenom Genovljaninu, za devet dinara.
Afrikanca su ponovno svezali lancima i s pozornice odveli novom
gospodaru.
Sljedea je na redu bila jedna od gruzijskih djevojaka ista ona koju je don
Fernando onako pomno promotrio. Doveli su je do prednjeg dijela
pozornice, ponovno joj spustili koulju do struka i zatim vratili na
ramena. Djevojka je stajala kao omamljena zagledana prema moru, kao
da bi ondje nekako naas mogla ugledati oca, majku ili neko utoite.
Bio je to opinjeni pogled koji je meu gledateljstvom izazvao
melankolinu tiinu, nijemu molitvu toj blijedoj madoni i naim
vlastitim domovinama, stvarnim i zamiljenim. Skrenuo sam misli na
Isabel i u ogrtau stisnuo onaj rupi s njezinim suzama.
Bio je to tek asak zanosa koji je netragom nestao ve trenutak poslije,
prekinut provalom divljakih povika iz gledalita. Djevojina cijena
penjala se brzo, a pogledijpotencijalnih kupaca bili su primitivni,
poudni i nepripitomljeni. inilo se da don Fernando uope ne obraa
pozornost na moguu trgovinu. Samo se poigravao svojim grimiznim
platem, smijao se sa svojim pobonicima. Cijena je ve trebala biti
zakljuena u visini od sedamnaest zlatnika kada je don Fernando
napokon usmjerio pozornost na pozornicu i iznio svoj prijedlog. Rekao
je da za tih pet Gruzijki daje svoje dvije kurtizane izravno s kraljevskog
dvora u Barceloni.
Dajem vam rije, rekao je don Fernando, da su njih dvije djevice. Neka
mi svjedokom bude aragonska kruna.
Robovlasniku se uini da ga je pogreno razumio, te naloi pomoniku
da mu prevede Fernandovu ponudu. Kada je ponovno uo prijedlog na
svom materinjem jeziku, na licu mu se pojavio zbunjen izraz pa je don
Fernandu postavio ovakvo pitanje Ali te ene koje nudite, signore...
kranke su, ne?
Don Fernando bez oklijevanja odgovori Poput Marije Magdalene.
Robovlasnik ustane, stane koraati pozornicom, amotamo, mirkajui,
eui se po glavi, poput kralja Salamuna u trenutku odluke o
novoroenetu koje svojataju dvije majke. Protrljavi dlanove, pozvao je
jednog od kolega, s njim se stao savjetovati uzbunjenim aptom. A onda
se spustio s pozornice kako bi pomnije promotrio ponuene ene, koje
su se smijale sa svojim drutvom i izgledale kao da se hotimice ne
obaziru na predloenu transakciju.
Si. Jedna rije iz usta robovlasnika, kratak pokret don Fernandove glave
i posao je zakljuen. Mleanin je neto doviknuo pomonicima koji su
svezali Gruzijke i doveli ih do don Fernanda.
Dvije se kurtizane nisu ni pomaknule. Trojica mletakih mornara
spustili su se s pozornice, nesigurno zastali na korak od kruga don
Fernandove pratnje, ekajui njegov znak. Andres i ja, privueni
neizdrivom znatieljom, provukli smo se kroz masu gotovo do same
kraljevske svite.
Don Fernando se obrati onim dvjema enama Prelijepe moje nimfe,
donosim vam loe vijesti. Sada ste u vlasnitvu Mletaka.
Odvratio je pogled od njih, neto rekao jednom od pomonika, a onda ih
ponovno pogledao, kao da je oekivao da su se ve nekako povukle.
Uvidjevi da se jo nisu ni pomaknule, progovorio je otrijim tonom.
Posluajte me, ljepotice moje. Zasitio sam se vaeg drutva. Moda se
svojim arima moete posluiti kako biste pridobile druge gospodare.
Sada me ostavite.
Njih su se dvije s nelagodom nasmijale, moda u nadi da je don
Fernando smislio neku sloenu, ali bezopasnu alu. Meutim, kada su
im se Mleani pribliili, dvije su kurtizane spoznale u koliko su ozbiljnoj
situaciji.
Ali, don Fernando, ree jedna od njih, malo nesigurnim glasom, mi smo
vae kurtizane, kraljevske kurtizane.
On je zamiljeno pogleda. Ne, ree, bile ste kraljevske kurtizane. Sada
ste vlasnitvo ove gospode. Savjetujem vam da iz novonastale situacije
izvue te koliko god moete. Ionako ste bile kurve.
To nemojte smetnuti s uma. I ne zaboravite na vjeru. Okolnosti se lako
mijenjaju. Nije li tako, mladi Montcada?
Don Fernando me naas pogleda, uz osmijeh. Taj bi osmijeh bio gotovo i
suosjeajan, da nije bilo tih rubova njegovih usana, zavijenih nadolje,
podrugljivih, i iskre u oima koja je odraavala cijeli ivotni vijek
nezdravih udnji, nezadovoljenih ambicija i neiskazanog bijesa. Samo
sam na trenutak pogledao u tu uarenu pe od oiju, a onda vie nisam
mogao trpjeti njegov pogled.
Dvije su se ene bacile na tlo, spustile se na koljena, obujmile noge don
Fernanda. On je spustio pogled prema njima, uz prolazan traak
razoaranosti na licu, izmueno gaenje prema cijelom dogaaju. A
onda je rukom pokazao Mleanima neka uu u njegov krug i odvedu ih.
Dvije su se ene odbile povui. Jedna je od njih poela histerino vritati.
Druga je stala moliti jednog od Mleana, koji ju je samo bezizraajno
promatrao. U beskraj je ponavljala pojedinosti svoje loze, tvrdei daje
roakinja u treem koljenu barcelonskog biskupa, kao da e je to zatititi
od tako nedostojne sudbine. Mleani su ene na koncu podigli i na
ramenima ih odnijeli do stranjeg dijela pozornice.
Za trajanja te male drame, uo se podmukao smijeh kraljevske pratnje.
Preostale su se kurtizane najvie smijale, moda od olakanja to
gospodar nije odabrao njih. Don Fernando je popravljao tuniku, sada
pomalo izguvanu od stiska aka prodanih ena. U tom je drutvu samo
on bio utihnuo, posve izmijenjena izraza lica, proraunata, ponovno u
strahu, kao da razmilja o kljunim dravnikim poslovima ili moda
pitanjima nasljeivanja prijestolja. Kada je jedan od Mleana donio
dokument kojim e potvrditi razmjenu, don Fernando ga je potpisao kao
da je rije o sporazumu izmeu Aragona i Navarre. Poto je zavrio,
udaljio se sa svitom i novokupljenom robom.
Ja sam osjetio besmislenu elju da otkupim te dvije ene i uputim ih
natrag, u Aragon. Bila je besmislena jer smo Andres i ja vei dio novca
ostavili kod hospitalaca. Mogli smo i pretraiti sve depove, ali zajedno
bismo skupili tek etiri srebrnjaka. Unato nedostatku novca, upitao
sam robovlasnika koliko trai za katalonske djevice. On nas je pomno
promotrio, sumnjiavo, kao da guramo nos gdje mu nikako nije mjesto.
Nakon tog kratkotrajnog mjerkanja, odluio je
posve ignorirati moje molbe. Ve nekoliko minuta kasnije, neki je
trgovac one dvije ene kupio za ezdeset tri zlatnika.
Odmah potom zapoelo je licitiranje za sljedeu skupinu robova. Ja sam
se okrenuo prema moru, stisnutih aka, dok mi je zapadni povjetarac
hladio studeni znoj koji mije oblio cijelo tijelo.
Sljedeeg je tjedna ujak Ramon sazvao sastanak Calatrave u
hospitalskom sjeditu. Ramon je stajao u kutu dvorita, izmeu
tjelohranitelja, Bernarda i Roberta, tono ispod blagovaonice. Miris
preanih maslina dopirao je kroz otvorene prozore.
Brao moja, ree, ubrzo emo u borbu. Kopile Fernando postao je
nestrpljiv u svom bludnikom brlogu. Posavjetovao se sa zamjenikom
vrhovnog zapovjednika hospitalaca, barunom Bernieresom i nagovorio
ga na napad na nevjernike. Naposljetku, i nismo preplovili pola svijeta
kako bismo iskuavali kurve, nije li tako?
Ja sam se nehotice nasmijao. Don Fernando, koji silno eli napasti
nevjernike, Kristov ma, zatitnik kranstva. Bilo je to vrlo zabavno.
Ima li to dodati, Francisco? upita Ramon. Ne, ujae, rekoh. Ispriavam
se.
Barun Bernieres i don Fernando, nastavi Ramon, odluili su napasti
Baibarsa gdje je najranjiviji u utvrdi Toron, na pedeset kilometara od
Akkoa. Muslimani su tu utvrdu zauzeli prije tri godine. Danas je uva
samo malena skupina vojnika.
Osvajanje te tvrave bila bi velika pobjeda za naeg Spasitelja. Nae bi
vojske tako stekle bazu za operacije kojima bi se titilo kraljevstvo i
napadali nevjernici dalje na istoku.
Don Fernando i njegove snage dvije stotine vitezova i vie od tisuu
pjeaka prema Toronu kreu sutra. Mi emo dan kasnije poi s barunom
Bernieresom i njegovih etiri stotine vitezova.
Tako emo udruenim snagama zapoeti opsadu utvrde. Stanovnike
neemo pokuati pokoriti izgladnjivanjem. Od svog smo uhode,
kranskog Arapina koji ivi u utvrdi, doznali da su im rezerve vode i
hrane dovoljne ak za nekoliko mjeseci. Barun se nada da e snaan
pritisak stanovnitvo i vojsku uvjeriti u neizbjenost pada, tako da e
njihovi zapovjednici pristati na predaju bez prolijevanja
krvi. Barun e zajamiti siguran prolazak svim stanovnicima, u zamjenu
za potpunu evakuaciju tvrave.
Barun e, kao zapovjednik najvee sile, preuzeti vrhovno
zapovjednitvo nad kranskim vojskama. Zatraio je da se vitezovi
Calatrave pridrue pohodu.
Pripremite se, prijatelji moji. Za dva dana kreemo na Toron.
Odluka je pala. udio sam za bitkom, za okusom i mirisom rata, kako
bih oslobodio Sergiovu duu i rijeio se sjene svog tereta.
IX.
POLJE KRVI
Vojnici na konjima do Torona su doli u jednome danu. Mi smo jahali na
konjima koje su nam dala braa hospitalci. titonoe don Fernanda
prenosili su nae oklope.
Kod Torona su hospitalci i vojska don Fernanda zapoeli opsadu utvrde
okruili su zidine, onemoguujui svaki ulazak i izlazak. Mi smo se
ulogorili na kilometar i pol od ostalih kranskih logora. Nalazili smo se
na rubu ume, izvan samog ruba vidokruga ljudi u utvrdi. Ujak Ramon
sam je ponudio nae usluge u podizanju tornja za opsadu. inilo se da je
na vrhovni zapovjednik strunjak za sve aspekte borbe, pa tako i za
graditeljske poslove. Puna dva tjedna Ramon je usmjeravao hospitalske
graditelje i njihove ekipe, petstotinjak ljudi, u konstruiranju i podizanju
tornja.
Hospitalski su graditelji iz Akkoa donijeli pedeset eljeznih ipaka i
etiri kutne grede tornja od debelog drva, due od trideset metara,
dovoljno dugake da dopru do najvieg tornja tvrave. Hospitalci su
mjere tornjeva u Toronu dobili od kranskih vitezova koji su tri godine
ranije utvrdu predali u muslimanske ruke.
Hospitalci su rasporedili materijal po ravnome polju. Prvog su dana,
pod Ramonovim nadzorom, graditelji spojili eljezo s drvom. ipke su
odravale razmak meu gredama i tako uokvirile etvrtastu
konstrukciju. Grede su na okupu drali konopci svezani oko etiriju
uglova. Graditelji su na jednoj strani stali zatezati konopce, zbog ega se
drvo poelo svijati, a etiri se grede malopomalo primicati. Poloen u
blizini ume, okvir tornja nalikovao je na leinu kakve divovske zvijeri,
sa eljeznim rebrima te konopcima nalik na ostatke mesa koje visi s njih.
Hospitalci su podijelili sjekire. Mi, vitezovi Calatrave, tako smo se
zatekli kako ruimo drvee u nekoj zabaenoj sirijskoj umi. Sa svake
strane debla radio je po par vitezova. Tako smo raistili cijele umarke,
odmah prelazei na nove skupine drvea. Od silnog napora, osjeao sam
arenje u leima i ramenima.
Hospitalci su oboreno drvee prenosili na drugo radno mjesto. Ondje su
graditelji rezali, pilili i oblikovali debla, od njih izraivali pune grede.
Struganje pila mijealo se s kaljem radnika koji su udisali suhu
piljevinu.
Jedna je druga skupina drvene elemente odnosila do kostura tornja, kao
da njime hrani mrtvu ivotinju. U glavnome logoru Ramon se
savjetovao s voom hospitalskih graditelja, prouavao crtee, nadzirao
rad, izvikivao upute. Zbog neprestanog potmulog udaranja ekia bilo
je teko uti Ramonove rijei. Klinovi koje su graditelji nosili u zubima
ubrzo bi progutala naprava, progutala ih cijele. Podruje obloeno
daskama irilo se iz dana u dan, zaklanjajui praznu utrobu tornja.
Zvijer je malopomalo oivljavala.
Na susjednom polju graditelji su postavili dugake bave ispunjene
octom. ivotinjske koe iz Akkoa namakale su se u koritima. Kada su se
udarci ekia stiali, kostur se vie nije vidio, a hospitalci su koe
odnijeli do tornja. avlima su ih pribili na glatko drvo, tako da je
krzneni omota na koncu prekrio cijelu graevinu. Ramon je rekao da e
to sprijeiti ili barem usporiti irenje vatre izazvane zapaljenim
strijelama.
Posljednjeg dana gradnje iz Akkoa je stigao jo jedan kontingent
hospitalaca graditelja, s etiri drvena kotaa, od kojih je svaki bio visok
meni do prsa, te eljeznim osovinama. Hospitalci su kotae uvrstili za
donji dio tornja i naprava je tako dobila noge.
Dok su hospitalci dovravali posao, Ramon je pripadnike Calatrave
uputio u umu kako bi se uredili. Okupali smo se u rijeci, isprali
prljavtinu od rada, pripremili se za jednu posve drukiju zadau.
Vratili smo se dva sata kasnije i ugledali djelo svojih ruku toranj u
uspravnom poloaju, kao da se probudio. Andres je rekao kako je mislio
da ga ni cijela vojska ne bi mogla dovui u okomiti poloaj. Ramon nam
je poslije povjerio daje najvei dio tereta ponijela jedna mehanika
naprava, izum kojem su se domislili nevjernici.
Jo smo neko vrijeme tako stajali, promatrali visoko zdanje, divili se tom
kolosalnom stvorenju. Bio je to zapravo stroj smrti, koija koja e
kranske vojnike prebaciti na jedan od tornjeva utvrde. Vie od stotinu
vitezova prii e utvrdi usred dana, zahvaljujui tom sklonitu od drva i
eljeza. Unutranjost je imala tri etae povezane dvama otvorima i
Ijestvama od konopca avlima uvrenima za najvii strop. Na
najviem se katu nalazila iroka daska, most koji e se spustiti na kulu,
prilaz s kojeg e vitezovi navaliti na muslimanske branitelje. Onih
etrdeset vitezova na najviem katu bit e prvi val napada, a poduprijet
e ih i zamijeniti vitezovi ispod njih. Pod paljbom sa zidina, stotine
pjeaka gurat e toranj tako da e nas etiri drvena kotaa ponijeti u
bitku.
A bit e to velika bitka. Ujak Ramon ujutro se sastao s barunom
Bernieresom i don Fernandom. Ta dvojica zapovjednika vie nisu imali
strpljenja s nevjernicima. Muslimanski su vojskovoe odbili
velikodunu ponudu za nesmetani izlazak. A posljednje je ponienje
razjarilo sve kranske vitezove. Nevjernici su dogola svukli naeg
izaslanika, te ga vezanih ruku i s povezom na oima vratili na magarcu
u polaganom kasu.
Trojica su zapovjednika odluili napasti tvravu za dva dana. Dali su
nam jedan dan da dovuemo napravu do linije fronte. Ramon nam je
prenio plan bitke. Nakon barane vatre iz katapulta, tri e vojske
Calatrava, hospitalci i snage don Fernanda napasti istovremeno.
Calatrava i hospitalci zajedniki e navaliti na zapadne zidine utvrde.
Nae dvije skupine oslanjat e se na onu napravu koja nas treba uvesti u
borbu. Vojska don Fernanda udarit e s istoka.
Pet stotina hospitalskih graditelja tu je no provela s lopatama i
pijucima, pripremala iroki ravni put kojom e pomagalo za opsadu
doi izravno do tvrave. U zoru su na veliku napravu uvrstili konopce
i koloturnike. Hospitalske su se posade izmjenjivale u odvlaenju tornja
prema zamku.
Vitezovi Calatrave navukli su oklope prije svitanja. Na bojnim konjima
uvali smo toranj od eventualnog pokuaja nevjernika da ga zapale ili
srue. Ali oni se nisu pojavljivali. Cijeli dan i vei dio noi proveli smo
promatrajui uasne muke hospitalskih posada, polagano kretanje
tornja korak po korak. Svakih etvrt sata hospitalci bi prekidali
napredovanje kako bi s osovina oistili blato.
U suton je poela sipiti rijetka kiica. Jedan od graditelja poskliznuo se
ispred tornja. uo sam kako mu pucaju rebra, zgnjeena poput hrpe
granica na nakovnju. Neposredno prije sputanja tame doli smo do
logora baruna Bernieresa. Put od kilometar i pol toranj je preao za
dvadeset dva sata. Kada su nam paevi skinuli oklope, osjetili smo miris
ostataka mesa koje se prethodnog dana za veeru peklo na ranju. U
daljini smo vidjeli obrise utvrde, ali se nismo obazirali na tog kamenog
duha. Tijela su nam udjela za snom, oi se vrsto sklapale.
Odmarali smo se tek dva sata, pod platnenim atorima postavljenima
prije naeg dolaska. Jedan od hospitalskih pjeaka probudio nas je
alobnom melodijom na flauti sireninom elegijom sveanim pozivom u
boj. Zijevali smo i protresali glavu ne bismo li nekako odagnali mune
duhove koji su nas posjetili u snu. Kia je u meuvremenu prestala i
pojavila se duga Noina zlatna duga, kako ju je zvao ujak Ramon.
Zagasito crvena, smaragdnozelena, plava i uta pruga preko cijele
doline.
Kroz finu maglicu ugledali smo tvravu. Sivi je kamen izgledao daleko,
nezainteresirano, kao daje ve vidio razne vojnike, iz nebrojenih
zemalja. Svi su oni marirali pred zidinama, da bi na kraju ostali
pokopani u sjenama tog zastraujueg proelja. Zidovi su dopirali do
neba, uglavljeni okruglim, otvorenim kulama na kojima su se nalazili
saracenski streliari. Stojei na vrhu branika na jednom od tornjeva, neki
je mukarac gledao prema naem logoru. Moda je vitez kao ja ili
moda neki od njihovih zapovjednika koji nas broji, procjenjuje
neprijateljevu snagu. Tada sam prvi put vidio pojedinca iz
neprijateljskih redova, nevjernika, iako s velike udaljenosti vie nekakav
obris nego stvarnog ovjeka. Ali unato tome, osjetio sam pravi val
strepnje i uzbuenja ve tog dana mogao bih se nai oi u oi s tim
bezimenim vojnikom.
Prorezi za strijele uske okomite rupe ukraavali su kamene zidove u
vodoravnim nizovima, u prijeteem rasporedu koji e saracenskim
strijelcima omoguiti da gaaju neprijatelja koji se pribliava a da
pritom ostanu zaklonjeni. Vidjeli su se i vei prorezi za mehanike
samostrijele koje e iskoristiti za paljbu na toranj za opsadu i katapulte.
Zaklonjene galerije bile su prstenasto rasporeene po zidovima,
omoguavajui nevjernikim ophodnjama da obilaze cijelu utvrdu i
procjenjuju neprijatelj evu ranjivost. Na pojedinim su mjestima strale,
skrivajui velike otvore u podu kroz koje se na vojnike koji pokuavaju
prijei zidine moe lijevati vrue ulje ili bacati veliko kamenje.
Paevi su nae oklope donijeli do prostora pokrivenog prainom i
ljunkom uz na ator. Pomogli su nam da se opremimo za bitku
poravnali sve dijelove pancira, spojili kope, slegnuli remenie. Ramon
nam je rekao neka ne nosimo zatitu za noge. Teina tog dijela oklopa
samo bi ograniavala kretanje.
Sluge francuskih hospitalaca posluili su nam doruak koji se sastojao
do kruha i vina, jadne, mlane mjeavine koja je okusom vie podsjeala
na ocat nego na alkohol. Sluge su nas promatrali s prijezirom, kao da
bismo mi trebali posluivati njih. Poto sam okusio tu ogavnu tekuinu,
ostatak sam izlio na zemlju.
Ovo vino ima okus po govnima, ree Galindo Fanez.
Ja va, ree jedan od francuskih slugu, silno grijeei zbog tog odgovora.
Merde, merde, ree Galindo izraenim katalonskim naglaskom,
pokazujui na pokal.
Nimporte quoi vous dites, vous allez mourir avant midi. Ta druga
pogreka za naeg je francuskog posluitelja bila zamalo kobna.
Je li Galindo uope razumio francuski, to ne znam. Ali shvatio je bit
rijei to god vi rekli, umrijet ete do podneva. Galindo je ovjeka epao
za kosu, brzim ga potezom oborio na tlo i maem mu pritisnuo grlo.
Moda u i umrijeti u nadolazeoj bitki, ree Galindo, ali neu umrijeti
prije nego to popijem potenu kupu vina.
S Francuzova je lica nestalo svakog traga poruge. U njegovim obrazima
vie nije bilo ni kapi krvi. Razrogaene oi nisu se odvajale od ake koja
je pred njim drala ma.
Daje Francuz znao za Galindovu osjetljivu narav, nesumnjivo bi
pomnije birao rijei. Galindo je tu prirodu razotkrio ve prvog dana
obuke u Calatravi. Nalazili smo se u staji, visjeli s metalne preke
postavljene izmeu pregrada. Bio je to ispit snage. Ramon je osobno
odbrojavao sekunde dok smo se drali za tu preku. Galindo je bio
jedan od trojice novaka koji su pali prije trideset.
Bez brige, djevojke, obratio se Ramon toj trolanoj skupini, Bernard i
Roberto ve e vas dovesti u red.
Bez obzira na to to je bio vrhovni zapovjednik, Ramon je uvrijedio
Galinda koji je pojurio, glavom navalio na zapovjednika. inilo se da e
ga sruiti s lea. Ramon je zacijelo uo korake ili nekako naslutio da mu
se Galindo pribliava. Okrenuo je tijelo i spustio lakat na Galindovu
glavu djeli sekunde prije sudara. Galindo je pao niice, uronio lice u
hrpu blata.
Galindo, rekao je Ramon, jednog e dana biti vitez Calatrave. Dotada
nastoj biti na nogama.
U naem provizornom logoru kod Torona, Galindo je bio na nogama.
Stajao je na onom Francuzu, na glavu mu izlijevajui vr vina.
Ubij ga, ree Enrique Sanchez. Ubij tog gada.
Svi mi, pa tako i Galindo, iznenaeno se okrenusmo prema Enriqueu.
Bio je najmlai od svih vitezova, jedva napunio osamnaest. Bio je
drueljubiv, omiljen meu svim drugovima, poznatiji po ljubavnim
podvizima nego po borilakim sposobnostima.
Nekoliko mjeseci prije polaska u kriarski pohod zamalo su ga izbacili
iz reda. Slavili smo Uzaae. Mnogi su vitezovi obili mjesta proslava u
gradu, neki od njih svratili i u mjesnu gostionicu. U utvrdu smo se
poeli vraati ve nakon sputanja mraka, pjevajui balade i pleui.
Enriqueu nije bilo ni traga. Mislili smo da se vratio ranije, s nekom
drugom skupinom. Tako je i bilo a skupina je bila dvolana. Na njih smo
naili u blagovaonici. Esmeralda, gradska kurva, pojurila je srdano
pozdraviti Ramona.
Kakve samo slatke deke skriva ovdje, Ramon, rekla je Esmeralda.
S nama u drutvu u tom je trenutku bio i glavni sveenik reda, padre
Dioniso, kojeg su probudile nae pjesme. Bio je bosonog, a njegove
koate goljenice strale su ispod ogrtaa. Upravo nam je drao
predavanje o zlima uivanja u alkoholu kada ga je uutkao prizor pred
kojim smo se nali. Enrique je leao na leima na jednom od drvenih
stolova gol, imao je samo koni privjesak oko vrata, dar druice
Esmeralde.
Padre Dioniso, rekao je Ramon, dopustite da vam predstavim
Esmeraldu, jednu od najomiljenijih stanovnica Calatrave. Enriquea,
dakako, poznajete.
Svi nazoni odmah su zakljuili da e Enriquea sutradan izbaciti s nae
akademije. Ostali vojnici, pa tako i ja, urno su se povukli u spavaonice,
ostavljajui Ramona, Enriquea i Esmeraldu pred gnjevom padra
Dionisa. to se dogodilo, doznali smo nekoliko dana poslije. Prema
Galindovoj prii, Esmeralda je dobro poznavala padra Dionisa. Nazvala
ga je el lobo, vukom, i razigrano zareala. Unato Esmeraldinu
prijateljskom pozdravu, padre je i dalje tvrdio daje dotada nije vidio. I
poeo na pasja kola kuditi bludnike, rasplakavi Esmeraldu vrlo
ivopisnim prikazom muka koje je oekuju u paklu. Kada je zavrio,
poeo je pljuskati samog sebe. To je uinio vie puta, tako da su mu se
na obrazima ve poele pojavljivati crvene mrlje, sve dok ga Ramon nije
svom snagom uhvatio za ruku. Jecajui, padre je pao na koljena i
priznao tajnu vezu s Esmeraldom. Cjelivao je stopala ujaka Ramona i
preklinjui molio milost. Ujak Ramon pristao je uvati tajnu pod
uvjetom da Enriqueu dopusti ostanak u Calatravi. A kako bi odrao
barem prividno dostojanstvo, padre Dioniso molio je Ramona da mu
dopusti da minimalno kazni Enriquea. Ramon mu je rekao da e, s
obzirom na neuobiajene okolnosti, trebati Enriqueovo doputenje. Ovaj
je pak plemenito i velikoduno dopustio da mu odrede dodatni sat
nijeme poslijepodnevne molitve tijekom sljedeih mjesec dana.
Od te velikodunosti kakvu je Enrique pokazao prema padru Dionisu u
osvit bitke nije bilo ni traga. Ubij tog francuskog gada, ponovi Enrique,
dok je jednom rukom vadio ma iz korica, a drugom se poigravao
Esmeraldinim konim privjeskom. inilo se daje ve vrsto odluio to
uiniti osobno, u sluaju da Galinda napusti odlunost.
Francuzov ivot spasio je sluaj. Ujak Ramon i njegovi pobonici,
Bernard i Roberto, stigli su prije nego to su Galindo i Enrique uspjeli
proliti krv. Na je voda dotada bio na sastanku na kojem su
zapovjednici dogovarali strategiju.
Napeti ivci nakon tekog putovanja znae razdraljivost, ree Ramon,
konjem prilazei svojoj jedinici. Ovaj vam ovjek nije neprijatelj. uvajte
otrice za nevjernike.
Galindo i Enrique nisu se ni pomaknuli.
Znai da elite vjebati na naim domainima? ree Ramon kroza
smijeh. U redu. Galindo, dri ga kako bi mu Enrique prerezao grlo. Ali
emu ostati na tome? Pobijmo sve sluge!
Galindo i Enrique zbunjeno su pogledali Ramona, a potom i svog
uznika, pa onda jo jednom Ramona. Galindo na koncu sie s Francuza,
koji odmah odjuri dalje. Enrique vrati ma u korice. Nastavili smo se
pripremati, s vremena na vrijeme pogledavajui Galinda i Enriquea, uz
neodreenu mjeavinu nemira i potovanja.
Ramon, kakvu nagradu, upita Pancho Jerez, dobiva vitez koji pobije
najvie nevjernika?
Pancho je bio dobar ratnik vjet s maem, vrlo uinkovit u borbi s konja.
Ali o sebi je imao miljenje koje je nadilazilo ak i te njegove velike
sposobnosti. Nastojao je navesti ostale vitezove da ga zovu El Cid. Meni
je ponudio pojas od fine koe, samo ako pristanem zvati ga tim
nadimkom i na to jo nagovorim Andresa. Na koncu smo ga poeli zvati
El Cidiota, Idiot.
Samo se bori, Pancho, rekao je Ramon. A brojenje mrtvih prepusti
Gospodinu.
Preko pancira smo navukli bijele tunike. Ja sam vrsto stisnuo onaj
rubac koji sam dobio od Isabel u vrtu imanja Correa. Potom sam ga
poloio pod pancirnu koulju, na prsa.
Poto smo navukli oklop, Ramon je cijelu nau vojsku poveo prema
brai hospitalcima. Meu njima je jahao i barun Bernieres zgodan
mukarac, visoko uspravljen u sedlu, fine utocrvenkaste kose koja mu
je padala na ramena, sa svijetlosmeom, kratko podianom bradom.
Svakog jutra u uljepavanje je ulagao nemalo vremena. U blagovaonici u
Akkou na svako bi jelo dolazio kao da veera s kraljem, izglaane odore,
smee kose blistave od ulja. uo sam kako ga neki od njegovih vitezova
aptom zovu besprijekorni. Bio je to nadimak proet ironijom nimalo
laskavom za zapovjednika nekoliko stotina vitezova, osobito za onoga
koji je tek doao na Levant i tek se treba dokazati na bojnome polju.
Najvei dio ugleda potjecao je od njegova prezimena. Barun je bio brat
Frangoisa Bernieresa, parikog nadbiskupa. ak i ujutro pred napad,
sjeam se, barun je sjedio pred svojim atorom i skraivao obrve, dok
mu je pa drao ogledalo.
Dakako, barun nije bio ratnik ak sam i ja, koji jo nisam okusio bitku, to
vidio vie nego jasno. Bio je odvie zgodan. Ali, kao to je rekao ujak
Ramon, najvea je barunova vrlina leala u injenici da se, iako moda
nije bio pozvan za ma, okruio ljudima koji su
bili stvoreni za ma, a meu njima je bio i na vrhovni zapovjednik, ujak
Ramon.
Na traenje baruna Bernieresa Calatrava je inila zaseban kontingent
unutar njegove hospitalske pukovnije. Jedan izvia iz logora don
Fernanda izvijestio je baruna i Ramona da su njegove jedinice spremne
za napad.
Pripadnici Calatrave stajali su iza katapulta, s hospitalcima, otrili
maeve i posljednji put namjetali oklope. Okrenut prema utvrdi, toranj
za opsadu stajao je uz vojnike, gledao kako se pripremamo, ekao
stanare.
Katapulti njih dvanaest dovueni su pod okriljem noi do udaljenosti s
koje su mogli gaati zidine utvrde. Kola prepuna kamenja stajala su uz
njih. Po etrdesetorica vojnika i inenjeraca, pod zapovjednitvom po
jednog kapetana, opsluivali su svaku napravu. Poput opinjene
publike koja se prvi put nala na vitekom turniru, promatrali smo
hospitalce kako pripremaju sprave i pune ih. Jo nikada nisam vidio
tako napredna orua katapulte koje su konstruirali najbolji inenjeri iz
Akkoa. Dugaka izglaena greda na metalnoj osovini. Dui dio grede
bio je povezan, nestrpljiv, pripravan poletjeti naprijed, s velikim
kamenom u konoj torbi. Na suprotnoj strani nekoliko je konopaca
slobodno visjelo. Njih je trebalo usklaenim naporom povui kako bi se
lansirao projektil. Na svakoj je gredi bilo urezano i bojom ispisano ime
koje je svaka ekipa dala svojoj napravi Ministar, Lav, Pariz, Apostol.
Paljba je zapoela kada se blistavi odsjaj sunca pojavio na kacigama
vitezova hospitalaca. uli smo kamenje kako zvidi u zraku, gotovo
nestajui u oblacima, da bi ve trenutak kasnije uz tresak palo na utvrdu
bila je to uasna, zastraujua grmljavina. Saraceni na zidinama
odgovorili su kiom strijela koje su pale podosta ispred nas.
Katapulti su utvrdu bombardirali nesmiljenom estinom. Pijukanje
kamenih projektila koji su padali na zidine uznemiravalo je ak i
kranske vitezove uurene na suprotnome kraju putanje. Udarci su
potresali temelje zidina i tlo pod naim nogama. Pogledao sam udesno,
prema Andresu. On je dostojanstveno piljio u tu zastraujuu predstavu.
Sveta Majko Boja, ree, gotovo aptom.
Saracenski streliari, kojima su mete bile izvan domaaja, ieznuli su s
kula. Iako je to izgledalo nemogue, zidine su ostale gdje su i bile.
Razmrskane, ispucane, prepune pukotina, ali ipak na mjestu gdje su i
podignute. Odnosno, tako je bilo sve dok jedan neoekivani dogaaj nije
naveo baruna Bernieresa da promijeni planove.
Bez upozorenja, u vanjskome se zidu odjednom pojavio poprilino velik
otvor. Vjerojatno sam trebao pretpostaviti da je rije o varci, s obzirom
na prirodu tog otvora dvije strane gotovo usporedne, kao da je netko
noem odrezao komad zida. Moda stoga to je predosjeao mogunost
da neprijatelja potue do nogu, barun je jednom od svojih zamjenika
naloio da sa satnijom vitezova pojuri prema utvrdi. Hospitalci na
konjima ukupno osamdesetak ljudi prili su otvoru oprezno, ali bez
potekoa. Ramon je slutio da neto nije kako valja. Stajao je tono
ispred mene.
Barune, ree Ramon, taj otvor odvie je pravilan i ist. Pribojavam se
zasjede. Vratite svoje ljude. Trebamo se drati poetnog plana. Naprava
za opsadu dovest e nas sve do zidina.
Barun se dobronamjerno nasmijei Ramonu, ali ipak uz traak prijezira.
Nikada nisam ni pomislio, ree barun, da u vrhovnog zapovjednika
Calatrave vidjeti kako gubi hrabrost usred bitke.
S tog smo mjesta dobro vidjeli kroz otvor u zidinama. Hospitalci su uli
u utvrdu. Nakon nekoliko trenutaka zauli smo njihove oduevljene
povike, dok su konji slavodobitno loptali u opustjelome dvoritu. Slava
Bogu, uli su se povici iz utvrde, povici koje su sada ponavljala i braa
izvan utvrde. Izgledalo je kao da su se nai neprijatelji izgubili u magli.
Barun slavodobitno pogleda Ramona koji se nalazio uz njega.
Mogue je, prijatelju moj, ree barun, da su nevjernici uvidjeli koliko je
uzaludno opirati se tako nadmonoj sili. Tada potape Ramona po
leima.
Kada su se na otvoru pojavila vrata od kovanog eljeza, visoka mogue i
est metara meu vitezovima uhvaenima u stupicu unutar utvrde
nastala je uasna pomutnja popraena krajnjom nevjericom. Saracenski
vojnici ponovno su se pojavili na zidinama. Umjesto da se okrenu prema
nama, gledali su prema zatoenicima unutar zidina utvrde.
Pobjedonosni povici hospitalaca nisu zamrli istog trenutka. inilo se da
mnogi vitezovi i ne shvaaju to tono znae nove okolnosti. Konji su
prvi uvidjeli opasnost. Poeli su se mahnito propinjati i njitati.
Izgledalo je da Saraceni uivaju u tom bolnom, gotovo opipljivom
osjeaju neizvjesnosti. Jo nekoliko minuta nisu inili nita protiv svojih
gostiju koji e ubrzo uvidjeti kako su poinili teku strateku pogreku.
Saraceni su sami uklonili dio zida, zaveli hospitalce i njihova
zapovjednika izgledima za laku pobjedu.
Ja pogledah Ramona. Imao je zatvorene oi, ali u njegovu smrknutom
izrazu lica ugledao sam sudbinu koja oekuje nau brau. Vitezovi s
kojima smo dijelili smjetaj i hranu gotovo puna etiri mjeseca njih
osamdesetorica ve su mrtvi, dovabljeni u utvrdu kako bi okonali ivot
kao mete za vjebu vrhunskih saracenskih strijelaca koji su se na
zidinama pojavili sa samostrijelima.
Zvuk pokolja zapoeo je fijukom nevjernikih strijela koje su probijale
oklop. Jedan od uhvaenih vitezova pojurio je prema vratima i maem
stao zamahivati prema eljeznim reetkama bio je to estok, ali
beznadan pokuaj, a zveanje metala odjeknulo je dolinom. Vitezov je
konj pao i on se urno pridigne na noge. Vidio sam kako rukama hvata
metalne ipke. Pogodili su ga u lea. Beivotno je pao prema naprijed,
dok su mu ruke prole kroz rupe na vratima tako daje njegovo
beivotno tijelo i dalje stajalo, kao objeeno.
Gledali smo sve to, posve bespomoni, ne usuujui se jedni drugima
pogledati u oi, kao da smo mi nekako odgovorni za sve to, kao da
nekako moemo sprijeiti krvoprolie. A to smo mogli uiniti?
Ujak Ramon zatraio je od pjeaka koji su posluivali katapulte da
ponovno ponu pucati. estoko je prodrmao nekolicinu kapetana, no
oni su samo stajali, omamljeni, naprezali ui i oslukivali patnje svojih
drugova mahnite pozive u pomo, bolne krikove, stenjanje ljudi na
samrti. A onda je od svega preostala jo samo varljiva tiina.
Barun Bernieres izgledao je kao daje proputovao najdublja podruja
pakla i ondje ugledao sebe. Ramon mu je pokuavao privui pozornost i
usmjeriti je na bitku koja je bila pred nama.
Barune, vi ste na zapovjednik, rekao je Ramon. Iekujemo vae
zapovijedi.
Ali barun je samo bez rijei piljio pred sebe, pokraj Ramona, uz odsutan
osmijeh na licu.
Barune, ustrajao je Ramon, viui mu u lice, predlaem da upotrijebimo
toranj. Ramon je ponavljao te rijei, sve dok barun na koncu nije
kimnuo, kao da se samo eli rijeiti nekoga tko ga gnjavi.
Prije nego to je Ramon uspio odaslati Roberta kako bi prenio njegove
naloge, jedan od izviaa don Fernanda posrui je doao meu nas.
Pogleda izbezumljena od mranih odraza bitke, pristupio je Ramonu i
barunu, u pratnji jednog od hospitalskih vitezova. Izvijestio ih je o tome
da je prvi ovan don Fernanda zapaljen goruim uljem baenim s bedema
utvrde.
Ali drugi je ve spreman, ree izvia. Don Fernando je uvjeren da
svojim strijelcima moe tititi njegovo napredovanje.
Izvia je ostao ekati odgovor, ali barun ga je promatrao sa strahom,
kao da je rije o duhu nekog od njegovih ljudi koji je doao opsjedati ga.
Bio je to ruan, neugodan trenutak. Hrabrije izvia ostao zbunjen
takvim prijemom. Kada je postalo oito da barun nee odgovoriti, javio
se Ramon.
Reci don Fernandu, ree Ramon, da nai ivoti ovise o njegovu uspjehu.
Daj izviau vode, Roberto. Poalji ga don Fernandu s novostima o
privremenom neuspjehu koji smo doivjeli.
Nakon izviaeva odlaska, barun Bernieres zateturao je prema naprijed.
Ujak Ramon uhvatio gaje prije nego stoje pao na zemlju i posjeo ga
usred hospitalske svite.
Gospodaru, ree Ramon, uz doputenje, preuzet u zapovjednitvo do
vaeg oporavka. Barun nije odgovorio. Hospitalci koji su se nalazili oko
njega, a meu njima su bili i barunovi zamjenici, pokorili su se
Ramonovoj procjeni, pogleda oborena od stida zbog svog zapovjednika.
Ramon je pukovniku Pierreu Delacorteu, barunovu prvom zamjeniku,
naloio da pripremi hospitalske ekipe za odvlaenje tornja u bitku.
Potom je hospitalskim pjeacima naloio da zemljane posude s grkom
vatrom odnesu do prve linije katapulata.
Grka je vatra izumljena u Bizantu prije svojih pet stotina godina. Naa
su grka braa uvala tajnu o njezinu sastavu sve dok je muslimani nisu
ukrali ili sluajno otkrili u prolom stoljeu. Sastoji se od sumpora,
salitre i ulja pomijeanih u zemljanim posudama. Ujak Ramon u
Calatravi nam je opisivao njezinu razornu mo.
Ramon se pod jednom takvom paklenom vatrom naao za neuspjene
saracenske opsade Margata. U to je vrijeme bio vitez naeg reda i branio
je utvrdu pred naletima vojske iz Egipta. Opsada je potrajala pola
godine, a izgladnjeli su vitezovi bili prisiljeni jesti vlastite konje, potom i
mrtve drugove. Prema Ramonovim rijeima, jedan od sveenika izdao je
iznimni oprost, doputajui hranjenje mrtvima kako bi se spasili svi
ivui. Sam je sveenik odbio jesti kransko meso, te je umro nekoliko
dana poslije. Njegovo tijelo i krv takoer su postali rtvom njegova
vlastitog ukaza.
Prije juria na Margat, Saraceni su bombardirali utvrdu katapultima
grkom vatrom koja se pri srazu rasprskavala u oblaku vatre i dima.
Nekolicina Ramonovih drugova poginula je u plamenu drugi su se
uguili u dimu. Branitelji su ve bili na rubu predaje. Saraceni su svoj
stroj za opsadu doveli na nekoliko koraka od jedne kule. Njihovi su se
vojnici poeli penjati Ijestvama naslonjenima na zidine. Dok je Ramon
mrmljao posljednju molitvu, saracenski se toranj uruio. Ljestve su pale,
a nevjerniki vojnici popadali na tlo.
Kranski su opkopari u meuvremenu bili prokopali okno pod
zidinama. Kada je muslimanski toranj doao do okna, propao je u
zemlju. S obzirom na pribliavanje ljetnih vruina, zavretka sezone
vojnih pohoda, saracenski su se zapovjednici odluili na povlaenje.
Opsada je prekinuta i Margat je tako ostao u kranskim rukama. Od
stotinu sedamdeset petorice vitezova koji su poeli braniti utvrdu, na
ivotu je ostao dvadeset jedan, a meu njima je bio i ujak Ramon.
Ne znam zato barun Bernieres nije upotrijebio grku vatru u prvom
plotunu. Svim je silama elio prodrijeti kroza zidine prije vojske don
Fernanda i vjerojatno je drao da e kameni projektili ubrzati proboj.
Ujak Ramon rekao je da emo se vratiti izvornom planu bitke.
Hospitalske ekipe na katapultima nastavit e lansirati kamenje u
pokuaju probijanja zapadnog zida, ali e odreeno vrijeme odvojiti i za
punjenje posuda s grkom vatrom. Napad plamenom posluit e i kao
sredstvo odvraanja pozornosti od napada pokretnim tornjem na jednu
od kula. Ramon je rekao da e grka vatra izazvati dovoljno pomutnje u
utvrdi da zakrije na napad.
im su grke vatre prenesene do prve linije katapulta i im su odande
stale letjeti prema tvravi, duh bitke iz korijena se promijenio. Letei
preko zidina, grke su se vatre rasprskavale, zbog ega su se iz
unutranjosti poeli dizati gusti oblaci dima. Maleni poari izbijali su na
razliitim dijelovima bedema na kojima je za gradnju upotrijebljeno
drvo. Buka i pomutnja unutar utvrde podigli su moral naih vojnika,
prekidajui omamljenost u koju su mnogi utonuli nakon onog pokolja
nad naom braom.
Pokretni je toranj ve doveden gotovo do kruga domaaja saracenskih
strijela kada je ujak Ramon izdao zapovijed da pripadnici Calatrave
krenu na njegov najvii kat. Mi emo prvi iskoiti na bedeme.
Hospitalski e vitezovi biti na niim etaama i sluiti kao pojaanja. Prije
nego to je sa svojim ljudima uao u toranj, ujak Ramon prepustio je
operativno voenje bitke pukovniku Delacorteu, prvom barunovu
zamjeniku.
Pukovnie, rekao je Ramon, nareujem vam da ostanete ivi kako biste
nadgledali bitku.
Ramon, ree pukovnik Delacorte, moj ivot, kao i tvoj, u rukama je Isusa
Krista. Nadam se da e danas biti sklon i tebi i meni.
Za Ramonom smo krenuli u toranj, jedan po jedan, a zatim se poeli
uspinjali Ijestvama od konopca koje su povezivale katove. Uspon je bio
muan zbog teine oklopa i naoruanja svatko od nas ukupno je nosio
gotovo trideset kilograma vie. Kako smo se uspinjali, tako je u
unutranjosti postajalo sve tamnije, budui da smo se udaljavali od
ulaza, jedinog izvora svjetla u tom drvenom zdanju. Kou na dlanovima
derali su grubi konopci. Na nitima sam osjeao tople kapljice krvi. Kada
smo doli do najvieg kata, Ramon me uhvatio za ruku i poveo do
lijevog prednjeg kuta. Stajao sam ondje, kao slijep, vrsto stiskao ma i
tit.
Imao sam dojam da je do trenutka kada su ostali vitezovi ispunili donje
razine tornja proteklo beskrajno puno vremena. uli smo kako izmama
struu po drvenome podu. Ramon je nadglasavao tutnjavu.
Ljudi, kada se naete u utvrdi, rekao je, nudit e vam se cjelokupna
muslimanska kuhinja. Budite galantni i pojedite sve to vam spreme.
Nikako ne bismo eljeli uvrijediti domaine odbijanjem najcjenjenijih
delicija.
Meu naim se ljudima zauo nelagodan smijeh, dugotrajan, neprirodan
uzdah, oslobaanje skrivenih strepnji. Veina nas vjerojatno nee
preivjeti napad. Kada se spusti most, vitezovi Calatrave bit e prvi
kranski vojnici koji e nogom stupiti u utvrdu. Gubici e u naim
redovima biti vrlo veliki u prvoj liniji napada uvijek je tako najee oko
pedeset posto, katkada i stotinu.
Na uhoda, ree Ramon, prenio mi je informaciju o postojanju tajnog
harema u utvrdi. Kae da se u njemu nalaze najljepe arapske ene.
Moda bih od biskupa u Akkou mogao zatraiti poseban oprost,
doputenje da vitezovi pobjednici uivaju u mjesnim plodovima. Kau
da je to ovjek koji ima razumijevanja za takve stvari. Ili bih moda
mogao zatraiti blagonaklonu papinu intervenciju. to ti kae,
Francisco?
Smijeh je sada bio glasniji, otvoreniji, sveobuhvatniji ak su se i
najodaniji vjernici zaboravili i pridruili Ramonovu stadu.
Ja bih rekao, odgovorili, hvala, ujae Ramon. Ako preivim, obii u taj
harem. Ako preivim.
Francisco, ree Ramon, dobar si mladi. Ali nepotrebno se preputa
mranim mislima. Tvoj je pristup ivotu poprilino ozbiljan. ini mi se
da bi ti najbolji lijek bio upravo odlazak u harem. Da, u to sam uvjeren.
Bernarde...
Da, ujae, odgovori Bernard.
Podsjeti me, ree Ramon, kada zauzmemo ovu utvrdu, da Francisco
prvi od vitezova ue u harem.
Ramon je nastavio priati, zadirkivati ovog ili onog viteza, izrugivati se
bogatoj garderobi baruna Bernieresa, Iznenadio sam se to barun u bitku
nije ponio zlatne epolete. U blagovaonici u Akkou izgledale su vrlo
zgodno. to ti kae, Andres?, priati o bilo emu, samo ne o bitki koju
emo ubrzo zapodjenuti. Ramonove rijei nisu rasprivale strah onaj
uas koji bi mi obuzeo srce kad god bih pomislio na tranje drvenim
prijelazom do tornja u utvrdi. Ali oni su se uasni trenuci izoliranosti
nekako umanjili, izblijedjeli pod blistavilom Ramonove neustraivosti,
pod oputenim, nezastraenim tonom njegova glasa.
Neki vitezovi, veterani, mogue i jednako hrabri kao Ramon,
ljubomorno su uvali izvor svoje hrabrosti, kao da bi njegovim
otkrivanjem umanjili snagu. Ramon je svoju hrabrost nudio kao duboko
korito iz kojeg smo svi mogli slobodno piti.
Kada se toranj napunio, hospitalski su ga pjeaci pokrenuli, pod sve
intenzivnijom paljbom saracenskih branitelja. Pobone daske, tog jutra
pribijene na stranice tornja, irile su se od zidova poput para krila. One
su titile ljude na zemlji, no Saraceni su ipak uspijevali redovito
pogaati vojnike koji su nas odvozili prema utvrdi. uli smo ih kako
stenju pod silnim teretom, uli alobne krikove ranjenika, uurbane
pozive pojaanjima kada bi se broj rtava poveao. Zvukovi ratovanja
katkada bi zagluili Ramonovu priu, no on je samo nastavljao.
Toranj se kretao bolno sporo. Nekoliko puta cijela se naprava posve
zaustavila. Izgubio sam pojam o vremenu koliko smo ve u toj mranoj
komori, nekoliko minuta, sati ili dana? Nisam imao pojma ni gdje smo u
odnosu na utvrdu jesmo li blizu ili na nekoliko koraka od bitke. uli
smo neprekidno udaranje strijela o zidove tornja pucanje drva. Katkada
bismo ugledali i sjaj vrka strijele koja bi prodrla u unutranjost. Toplina
zapaljenih strijela podigla je temperaturu tako da je unutra postalo
zaguljivo, gotovo neizdrivo. Znoj mije s ela klizio u oi, no kaciga je
bila na mjestu, spremna za borbu i nisam se usudio skinuti je kako bih
se oslobodio bolnog peenja. Grlo me boljelo od silne suhoe.
Kada bi se toranj zapalio, ne bi bilo izgleda za bijeg. Bila bi to vie nego
dojmljiva pogrebna lomaa za vitezove Calatrave. Pitao sam se kako bi o
naem kraju izvijestili panjolsku. Ne bi mogli rei da smo poginuli prije
nego to smo zapodjenuli bitku s neprijateljem da nakon dugotrajne
obuke, a poto je kralj Jaime osobno zatraio da doemo na Levant,
nijedan nevjernik nije pao pod monim maevima Calatrave. Ne, smislili
bi velianstveniji svretak.
Kako bi moji roditelji primili tu novost? Moju bi majku dotukla. Jedan
sin poginuo od vode, drugi od vatre. Dva muenika u obitelji. Otac bi
poeo bjeati jo bre, putovati jo dalje, od jednog vitekog turnira do
drugog. Ali ne bi mogao izbjei gorku stvarnost koja bi govorila da mu
se sjeme zatrlo.
Nasreu, vatra nije ula u nau sobu. Koe natopljene octom koje su
pokrivale vanjsku stranu zidova pokazale su se uspjenom obranom od
plamenih strijela. Ipak, sumnjam da je i u samome paklu bilo vrue nego
to je bilo u toj sobi.
Tihe rijei jednog druga privukle su moju pozornost. Prepoznao sam taj
glas. Enrique Sanchez, Esmeraldin mladi ljubavnik, izgovarao e molitvu
za mrtve.
Gospodin je pastir moj ni u em ja ne oskudijevam.
Prije nego to je doao do sljedeeg stiha, Enriqueu se ve pridruila
veina mojih susjeda. Ja se nisam molio, iako sam izvlaio odreenu
utjehu iz tih toliko poznatih rijei, pjevuei u tom umirujuem ritmu.
Na vrutke me tihane vodi i krijepi moju duu.
Tihe vode katkada bjesne pod povrinom. Sjetio sam se Isabeline borbe
pod ledom, njezinih sivih oiju, glatkih dlanova, srebrnih suza. Njezine
svilene marame na svojim grudima, natopljene mojim znojem, ubrzo
moda i mojom krvlju. Pitao sam se to ona radi u tom trenutku vjeba
gaanje lukom i strijelom, avrlja s kmetovima.
Trpezu preda mnom prostire na oi dumanima mojim...
Moji neprijatelji ti bezimeni vojnici koji me iekuju. Um moe
nepovratno pasti u zamku uasnog iskuenja pred kojim se nalazi,
izjedajue sumnje koja govori da ga na sljedeem koraku eka smrt.
Tama u toj sobi za mnoge e moje drugove biti upravo sjena smrti koja
se ubrzano pribliava.
I vitezovi na niim katovima pridruili su se Enriqueovoj molitvi
pogrebnoj naricaljki pjesmi o suncima koja zauvijek zalaze. Cijeli se
toranj ljuljao od ritmine balade i uboda nevjernikih strijela.
uo sam Ramona, meni uz rame, kako se s nelagodom mekolji u
oklopu. Pretpostavljam da se nije osjeao ugodno zbog tako mrane,
pesimistine molitve. Vjerojatno je drao da e to pridonijeti odreenoj
rezigniranosti koja nije u skladu sa estokim raspoloenjem potrebnim
za brz i okrutan napad na kulu.
Ramon, meutim, nije pokuao prekinuti baladu. ini mi se da ne bi ni
uspio, sve daje i pokuao. Umjesto toga, pridruio se recitiranju. Njegov
neustraivi glas zasjenio je Enriqueov sjetni ton i u pjesmu unio prizvuk
prkosa. Pod Ramonovim vodstvom, alobna se melodija nekako
pretvorila u bojnu pjesmu. Molitva je postala traenje, ne za nas, nego za
nevjernike koji e ubrzo umirati pod naim maevima.
Kada smo zauli nevjernike povike, neobine rijei hrabrenja i osjetili
prepoznatljiv miris sumpora od eksplozija grkih vatra koje su zasipale
saracenske branitelje, shvatili smo koliko smo blizu zidinama. Ma mije
podrhtavao u rukama, zveckao na cedrovini daskama. Stisnuo sam
drak objema akama, ali nisam uspio zaustaviti drhtanje.
Umrijet u, pomislio sam. Andres i ja pridruit emo se mojem bratu
prije svretka dana. Moda i za nekoliko trenutaka. to ako mi se noge
ne pokrenu kada se spusti most? Trebam li doi do kule kako bih
iskupio bratovu duu? Trebam li ubiti jednog od nevjernika? Ili samo
asno umrijeti? Je li to dovoljno da bi se Sergiova dua uzdigla do raja?
Je li to dovoljno za moje vlastito odrjeenje?
Gospodine, molim Te, daj mi snage da Ti sluim.
Daska koja e posluiti kao most uz potmuo se udarac spustila na kulu.
Nau je sobu preplavilo zasljepljujue svjetlo. Oi su me boIjele od
nastojanja da neto razaberem. Posvuda uokolo uo sam povike Idi, idi,
idi! Ljudi ispred mene krenuli su prema izlazu, vukui noge po podu.
Prvi val vitezova koji su izili na rampu doekao je kristalno jasan zvuk
samostrijela, divljakih povika, uasnih krikova. Nae je svetite
oskvrnuto.
Kada su mi se oi priviknule na svjetlo, ugledao sam most. Bio je blago
nagnut prema dolje, ta debela drvena ploa iroka tri metra, dugaka
gotovo pet. Most smrti. Preko ramena vitezova ispred sebe vidio sam
nekoliko Saracena. Kleali su, samostrijelima gaali otvor u naem
tornju. Kameni toranj utvrde bio je okrugao, s krunitem, tako da su
Saraceni svojim samostrijelima mogli gaati kroz te proreze.
Nai su vitezovi izlazili, izgurani na otvoreno, na most. Trali su,
mahniti, progonjeni. Galindo Fanez drao je ma kojim je prije samo
nekoliko sati pritisnuo grlo onog francuskog sluge. Tekim korakom
uputio se na suprotnu stranu mosta. Drao je tit ispred sebe i bojaljivo
podizao ma. Strijele su se zabile u njegov tit i raskolile ga, tako da mu
je u ruci na koncu ostao samo drveni drak. A onda su mu strijele
raznijele oklopnu koulju, pitei u prolasku kroz metalnu mreu.
Galindo se iznenada zaustavio i okrenuo prema tornju, zbunjen, kao da
je neto zaboravio lica zastrta sjetnom pomutnjom.
Kada je na most stupio Pancho, El Cidiota, oklijevao je tek djeli
sekunde, zagledan u neprijatelja. U tom trenutku strijela mu se zarila u
vrat. Luk krvi iknuo je iz rane. Krv se poput kie slijevala pokraj ruba
mosta. Pancho je pao niice na most.
Sljedei je bio Enrique Sanchez. S Esmeraldinim konim privjeskom oko
vrata pojurio je mostom.
Za tebe, Esmeralda, povikao je Enrique. Cijelom svojom duom.
Enriquea su pogodili u trbuh. Nastavio je trati, sve dok se, posrnuvi,
nije sruio na kuli.
Neumoljiva zapovijed, Idi, idi, idi i dalje je odjekivala komorom. Vani,
samo nekoliko koraka dalje, uli su se glasovi vitezova na samrti.
Ramon i njegovi zamjenici stajali su meni zdesna. Polagano su
napredovali prema otvoru. Andres i ja ili smo odmah iza njih.
Bili smo blizu ulazu. Za nekoliko trenutaka doi emo na red. uo sam
hospitalce ispod nas. Uspinjali su se Ijestvama kako bi popunili mjesta
koja su ostavili nai poginuli drugovi.
I tada smo se nali pred svjetlom, kristalnoplavim nebom. Sada nam se
pruao nesmetan pogled na neprijatelje, dvadesetak muslimanskih
strijelaca pravilno rasporeenih u krug. Ba nijedan nije izgledao kao
daje ozlijeen. Veina ih je ponovno punila samostrijele.
I to je bio onaj trenutak o kojem je Ramon govorio za nae obuke u
Calatravi prozor ranjivosti. Od presudne je vanosti, prema Ramonovim
rijeima, bilo to prije prijei razmak izmeu strijelaca i nas. S te
udaljenosti, Saraceni su nas mogli skidati jednog po jednog. U bliskoj
borbi bilo bi im vrlo teko braniti se od naih tekih maeva. Kada bismo
uspjeli doi do njih prije nego to ponovno napune oruje, kada bismo
uspjeli do njih doi prije nego to ponu ciljati svojim samostrijelima,
imali bismo poprilino dobre izglede.
U pratnji dvojice zamjenika, Ramon je pojurio mostom. inilo se da su
estoki povici Saracene zaintrigirali i zbunili. Podigli su pogled s oruja
i zagledali se u vitezove u juriu. Ramonov se ma stutio poput
tornada. Glava njegove rtve samo je poletjela unatrag, odvojena od
tijela. ovjek je ostao stajati, paraliziran u punjenju samostrijela, kao da
je gubitak glave tek privremena prepreka koju e ubrzo nadvladati.
Vitlajui, prodirui, Bernard i Roberto navalili su na
trojicu strijelaca s lijeve strane. Do njih su doli prije nego to su oni
podignuli samostrijele.
Andres i ja krenuli smo za njima. Mahniti Ramonovi povici odjekivali su
mi u srcu. Pojurio sam naprijed, silno elei to prije pronai metu za
svoj ma. Prelazei most, pogledao sam dolje, prema zemlji, s visine od
trideset metara. Rastrgana tijela moje brae leala su razbacana po
pranjavome tlu. Podigavi glavu, fiksirao sam pogled na jednog od
branitelja. Nalazio se neposredno desno od kule. Potrah prema njemu.
Upravo je stavljao strijelu u komoru samostrijela. Zauh vlastiti glas
nepoznat, barbarski krik. Saracen je postavio strijelu. Zategnuo tetivu.
Prije nego to je podigao samostrijel, naas me pogledao. Crne oi bile
su prazne. Moj se ma svom silinom spustio na njegovu glavu,
rascijepivi mu lubanju poput kokosova oraha pod udarcem noa. Topli
sivi sokovi umrljali su mi uarene obraze poput mire.
ovjek se samo pognuo i stropotao prema naprijed. Meni slijeva jedan
je Saracen usmjerio samostrijel prema meni. Podigao sam tit kako bih
se obranio. On je otpustio strijelu. Polagano je letjela prema meni. inilo
mi se da je do mog tita putovala nekoliko sekundi. Bez potekoa je
probila drvo. Otrica je usporila i zaustavila se tek na koji centimetar od
mojih prsa. Odbacio sam tit i navalio na njega. On se upravo latio
bodea kada sam ga probio maem. Otrica, nalik na britvu, u njegov je
trbuh ula bez otpora, kao da sam je zario u more.
Izvui ma ve je bilo tee. Pokuao sam ga pridignuti jednom rukom.
Mrtvac se opirao, njegova je utroba stiskala oruje kao daje njegovo.
Dok sam s mukom pokuavao izvui ma, krajikom oka ugledao sam
jednog Saracena kako sa sjekirom u sputenoj ruci tri prema meni.
Tada mi je sinulo da mogu zanemariti ma i napadaa odbiti bodeom.
Ali bode je slaba obrana pred sjekirom. Pomislio sam kako bih moda
ipak mogao osloboditi ma na vrijeme i zaustaviti neminovno. Objema
rukama uhvatio sam drak. Poloio nogu na mrtvaevo rame. Povukao
svom snagom.
Saracen je bio bri od mojih oekivanja. Kod mene se naao prije nego
to sam uspio spasiti oruje. Njegova se sjekira povukla unatrag, u
svakom trenutku spremna poletjeti prema meni. Pripremio sam se za
udarac, kao da bih i samim zategnutim miiima mogao nekako odbiti
otricu. Nisam osjeao strah. Vie ga nije bilo.
Meutim, taj strah nije nestao. Samo je bio odgurnut u stranu. Za njega
sada nije bilo mjesta.
Ali sjekira nije udarila. Moj je napada zateturao. Ispustio je oruje i pao
prema naprijed. Obavio ruke oko mene. Kada je stisak popustio,
njegovo je tijelo skliznule uz mene, na tlo. Preko njegova ramena
ugledao sam drak bodea koji mu se zario duboko u leda. Ramon je
stajao kakva tri metra dalje, otvorene ake, kao da pokazuje prema tom
nepojmljivom zagrljaju. Kada je Saracen napokon pao, nastavio sam
borbu za ma. Na koncu sam ga oslobodio. Cijela otrica bila je
presvuena grimiznim sjajem.
Preda mnom vie nije bilo Saracena. Okrenuo sam se i ugledao izlaz iz
naeg tornja velianstven prizor. Saracenske strijele vie nisu bile
koncentrirane na to mjesto. Nai su vitezovi neustraivo juriali. Svjei
su vojnici rastjerali ono malo preostalih Saracena. Neke su ubili maem.
Druge bacili s kule. Krikovi stradalih odjekivali su dolinom poput zvuka
jata uzbunjenih galebova.
Ja padoh na koljena. Zatvorih oi. Pobjedonosni povici mojih drugova
obavili su me sa svih strana.
Blaeni Sergio. iv sam. Hvala Ti, Gospodine. Hvala to si mi dao
hrabrosti da Ti sluim.
Kada sam otvorio oi, ugledao sam ujaka Ramona na koljenu. Njeno je
milovao glavu jednog od palih vitezova. Bio je to Roberto, njegov
zamjenik. Mrtav.
Enrique je leao pokraj Robertova tijela. Njegovo stenjanje sada je
privuklo Ramonovu pozornost. Disao je isprekidano. Dobio je dvije
strijele u trbuh. Utroba mu je polagano klizila, izlazila ispod pancira i
poveavala mrlju na tunici. Bio se uneredio, a smrad utrobe i izmeta bio
je gotovo neizdriv. Priao sam mu, on me nije vidio, zagledao se u
pepeljasto lice. Ramon gaje drao za ruku.
Enrique, ree Ramon tiho, izgleda da e u harem ui prije mene. Nemoj
prisvojiti sve najljepe ene.
Enrique zakalje, a krv poprska Ramonove obraze.
Ramon se nagne nad njega i uhvati ga za ruku. Ponosim se tobom, ree
Ramon. Borio si se asno, Enrique. Posjetit u tvoju obitelj, ispriati im
kakav si bio junak i kako si se ovdje rtvovao.
Mislim da Enrique nije uo Ramonove rijei utjehe. Teko je disao,
pitavo. Izgledalo je da promatra oblake uz Ramonovu glavu.
Molim te, pozdravi mi Esmeraldu, ree Enrique. Daj joj novidva.
Nikada nismo poravnali raune.
Enriqueova se usta irom razjape. Obrazi postanu nepomini. Pogled
prazan i nepokretan. Muenika smrt. A njegove posljednje rijei poast
jednoj kurvi, dok tako lei u vlastitim govnima, toliko odvratna mirisa
da sam morao okrenuti glavu na drugu stranu.
Ramon mi dodirne ruku. Francisco, ree, gdje je Andres?
Sav zrak odjednom je iziao iz mog tijela, u utrobi mi ostavljajui veliku
upljinu. Bio sam posve zaboravio na Andresa. Posljednji sam ga put
vidio kada je prelazio most, vrsto stisnute vilice, uzdignuta maa. to
ako je osakaen to ako je mrtav? to u tada to u rei Isabel?
Progurao sam se kroz masu vitezova. Povlaio bijele tunike svojih
drugova. Okretao ih kako bih pogledao lica. Oni su mi se obraali
izdaleka, moda govorili o boju, posve nerazumljivih rijei. Pogledao
sam trupla na kuli. Ne, to ne moe biti. Molim te, Boe. Zazvao sam ga
po imenu. Nije se javio. I tada sam podigao pogled i ugledao ga.
Andres je stajao na prsobranu, gledao prema sjeveru, daleko od utvrde.
inilo se da pomno promatra litice neke daleke planine, kao da trai
prikladan smjer za uspon, put koji e ga odvesti iza obzora, daleko od
pokolja u Toronu. Nalet vjetra ispunio je onu prazninu u mojoj utrobi.
Zazvao sam ga. On se okrenuo, pogledao me. inilo se da ne prepoznaje
svog prijatelja. Krupne podlaktice bile su mu oblivene krvlju. Bijela
tunika i lice bili su isprugani crnom bojom dima.
Francisco, ree na koncu, gotovo kao pitanje, kao da me jedva
prepoznao.
Svijet se u meuvremenu promijenio od te bjesomune borbe, od
prizora u kojem drugovi padaju kao ivotinje na klanju, od te lakoe i
arogancije pri ubijanju drugog ljudskog bia, ushita pobjede. Nada i
strah oslobaaju.
Da, rekoh, ovdje sam.
Ostavio sam Andresa na tom braniku i krenuo prema sreditu kule, gdje
su se ujak Ramon i nekolicina hospitalskih zapovjednika okupili na
koljenima. Zbrajali su gubitke i raspravljali o daljnjem planu.
Ramon je krvlju umrljanim prstima brojio nae rtve. U napadu je
ubijeno ili teko ranjeno trideset devet vitezova iz reda Calatrave.
Preostalo nas je etrdeset osam.
Isus Krist, ree Ramon, bio je milosrdan.
Ramon je zamjenicima zapovjednika hospitalaca rekao neka naloe
pjeacima da evakuiraju mrtve i ranjene. Potom je pozornost
preusmjerio na bitku. Na kamenome je podu nacrtao zamiljeni prikaz
utvrde koji je postao osnovom planiranja obrane kule. Svi su pokazivali
na nevidljivi tlocrt, kao daje nacrtan na pergamentu.
Saraceni e biti prisiljeni velik dio snaga posvetiti ograniavanju i
pokuajima suzbijanja naeg upada, ree Ramon. Izazivat emo koliko
moemo vie nevolja, kako bismo olakali pritisak na don Fernanda koji
je navalio s istoka.
Prije nego to e izdati konkretne zapovijedi, Ramon se osvrnuo na
konstrukciju kule. Postoje tri ulaza, rekao je, tri mjesta s kojih Saraceni
mogu krenuti u protunapad vijugavo stubite uklesano u kamen, koje se
sputa duboko u unutranjost utvrde i dva stubita u tunelima, po jedno
sa svake strane, koja se sputaju do galerija, gdje su Saraceni drali
ophodnje na zidinama i preko njih odravali komunikaciju s ostalim
kulama.
Ramon je zamjenicima zapovjednika hospitalaca rekao neka dovedu
dvadeset najboljih strijelaca. Po petoricu zaduite za obranu svakog od
stubita, ree Ramon. Prolazi su uski. Sumnjam da bi se dvojica
mukaraca mogli istodobno uspinjali stubitem, tako da te prilaze ne bi
trebalo biti teko braniti. Preostala e desetorica s kule ciljati u dvorite
utvrde. Calatrava e uputiti izviae na sredinje stubite, kako bismo
ispitali saracensku obranu u unutranjosti kule.
Ima li pitanja? upita Ramon, no inilo se da nema volje odgovarati, tako
da nitko nije nita pitao.
Jedan od hospitalaca neto je rekao svom pomoniku, koji je pojurio niz
na toranj kako bi prenio Ramonove zapovijedi. Nakon nekoliko minuta
hospitalski su se strijelci uspeli tornjem, zauzimajui unutarnji branik i
gaajui mete u dvoritu utvrde, ondje izazivajui pravi kaos.
Muslimanski vojnici, koji su odvlaili svoje ranjenike, pobjegli su u
zaklon iza lukova i stupova oko dvorita. Ostali su hospitalski strijelci
formirali falangu na svakom od dvaju ulaza u kulu, s
vremena na vrijeme odailjui strijele prema saracenskim vojnicima koji
bi iskuavali na poloaj.
Calatravini vitezovi koji nisu uli naloge ujaka Ramona od kolega su
vrlo brzo dobili opis nae zadae. Skupili smo se oko sredita kule i
pogledali u otvor. Bio je to mraan prolaz. Uske stube s povrine su se
vidjele tek nekoliko metara a onda su poele vijugati prema nepoznatim
dubinama.
Dok smo razmatrali novonastalu situaciju i ekali Ramonovu zapovijed
da se ponemo sputati, Marcos Vicens sveano je izjavio Ujae Ramon,
Alejandro i ja dobrovoljno se javljamo da prvi uemo u prolaz.
Marcos i Alejandro bili su identini blizanci. Veina vitezova nije ih
mogla razlikovati. U Calatravi je Ramon odredio da oko runog zgloba
nose vrpce razliite boje, kako bi znao tko je tko. Marcos je nosio plavu,
Alejandro crvenu vrpcu. Alejandro mi je jednom rekao da se zbog tih
vrpci osjea kao govedo. Njegov se otac, rekao mi je, sluio slinim
pomagalima kako ne bi zaboravio koje je grlo bolesno ili treba dodatnu
hranu.
Ja sam uoavao razlike izmeu dvojice brae. Marcos je imao neznatno
punije obraze od Alejandra. Marcos bi vas za razgovora netremice
gledao izravno u oi, dok bi Alejandro bez iznimke piljio u pod. Na to
sam skrenuo pozornost i Ramonu, u nadi da u tako dokinuti potrebu
za vrpcama. Ramon se samo prijateljski nasmijao.
Ti si osjetljiva dua, Francisco, rekao je Ramon. Prije nego to doemo u
Siriju, ne bi bilo loe da se oslobodi barem dijela te profinjenosti.
Meutim, primijetio sam kako je Ramon sljedeih nekoliko dana pomno
promatrao brau. Tjedan dana nakon tog naeg razgovora, Ramon je
rekao Marcosu i Alejandru da im je zabranjeno nositi vrpce oko ruke,
odnosno bilo kakve vrpce.
Sada, na kuli utvrde, Ramon je iznenaeno nagnuo glavu u stranu i
promotrio Marcosa. Njegove su nas rijei sve pomalo zatekle. Ne bih
rekao da se Marcos u cijelom svom ivotu ikada dobrovoljno javio i za
to, pa tako i za lanstvo u redu Calatrava. Otac Marcosa i Alejandra
imao je etvoricu sinova. Prvi je postao nasljednikom. Otac je drugog
sina predao u okrilje Crkve, a treeg i etvrtog, blizance, Kristovoj vojsci.
U Calatravi su Marcos i Alejandro izgledali
kao da ni sluajno nisu stvoreni za borbu. Uvijek bi ispunili sve zadae i
obaveze, ali bi ih nerijetko izveli mehaniki. Kada bi uitelji okrenuli
lea, Marcos i Alejandro usporili bi tempo onoga to smo ve radili, to
god to bilo gaanje lukom i strijelom, vjebanje udaraca, tranje. Marcos
je vie gorljivosti pokazivao kada je bila rije o sviranju flaute, koju je
drao pod prostirkom za spavanje.
Unato nesklonosti prema vojnikom ivotu u Calatravi, Marcos se
dobrovoljno prijavio za pogibeljnu akciju u Toronu. Prvi vojnici koji
krenu na neprijateljske stube suoavaju se s neizvjesnim putovanjem.
Oni su nerijetko nune rtve, pokus na temelju kojeg oni koji dolaze iza
njih odreuju poloaj neprijateljskih zamki rupa u kojima saracenski
strijelci ostaju zaklonjeni, a strijele prema neprijateljskim vojnicima
upuuju kroz maleni prozor drvenih stuba koje je u tami mogue brzo
ukloniti i zbog kojih vitez moe pasti i doekati smrt na tvrdome
kamenu.
Moda je, pomislio sam, Marcosa netko jako udario u glavu, pa mu je to
poremetilo sposobnost rasuivanja. Ilije moda u trenutku slabosti, dok
se na toranj pribliavao utvrdi, Gospodinu obeao da e Kriu sluiti
odvanije, u zamjenu za boansku zatitu.
Neposredno prije nego to su se Marcos i Alejandro poeli sputati,
Ramon im je dao posljednje upute pomno oslukujte postoje li
eventualno hodnici koji vode uz prolaze ili iznad njih, uvajte se
neprijateljskih rupa, svaki korak inite polagano i s velikim oprezom.
Marcos i Alejandro pomno su sluali naeg zapovjednika, ali ve su
znali sve to im je govorio. Svi smo to znali. Obuavali smo se za takve
situacije, silazak u neprijateljske utvrde simulirali smo u kulama utvrde
u Calatravi.
Marcos i Alejandro krenuli su prema dolje, laka koraka na kamenome
podu. Ispred sebe nosili su isukane maeve. Leima su se priljubili uza
zid, kako bi vidjeli to dalje. Nakon nekoliko trenutaka vie ih nismo
vidjeli.
Okupili smo se oko ulaza. Osim priguenih zvukova arki u kojima su
sudjelovali hospitalci koji su branili kulu, nije se ulo nita. Dugotrajno
razdoblje tiine podgrijalo nam je nade. Moda su, razmiljao sam,
nakon gubitka kule Saraceni toliko dezorijentirani da su zanemarili
obranu unutranjosti kule. Moda su se braa neozlijeena spustila u
samu utrobu utvrde.
Kada smo konano neto zauli, zvuk je bio i vie nego jasan zvuk
strijele izbaene s male udaljenosti kako prodire kroz pancir i uranja u
meso. Zauo se priguen krik, a potom Alejandro koji je dozivao
Marcosa. Zacijelo su bili ve duboko u utvrdi. Rijei su se jedva
razabirale.
Marcos, ree Alejandro, ostani gdje jesi. Dolazim po tebe.
Trenutakdva zatija, a onda zvuk prolijevanja tekuine, kao da je netko
na stubite izbacio nekoliko kanta vode.
Ne vidim! Bio je to Alejandrov glas, uasnut, glas od kojeg se ledila krv
u ilama. Oslijepio sam!
To je mogla biti iskljuivo posljedica ulja. Saraceni su se njime esto
koristili u borbi protiv napadaa koji bi pokuavali prijei ili probiti
zidine. Jo nikada nisam uo da gaje netko upotrijebio unutar utvrde.
inilo se da nevjernici napadae kane ive spaliti.
Ramon epa Bernarda za tuniku. Idi po Alejandra, Bernard, ree
Ramon, i odmah se vrati. Ova je rupa smrtonosna zamka.
Na Bernardovu licu nije se pojavio ni strah ni zabrinutost. Ja tog ovjeka
nikada nisam uspio shvatiti. Ilije vjeto prikrivao osjeaje ili ih nije imao
tako da je bio savren vojnik. Spretno se uputio stubama, beumno,
poput prikaze.
Alejandro, povie Ramon u otvor, pomo je na putu.
Prije nego to je Ramon dovrio reenicu, zauli smo plamenu
eksploziju, pitanje, uzavrelo pucketanje, Alejandrove bolne krikove.
Ramon akom udari po kamenome podu. Dobijesa, ree. Prokleti bili.
Zvuk Alejandrovih krikova odjekivao je unutranjou utvrde, poput
Jonina glasa u utrobi velikog kita.
Pomozite mi, ujae! molio je. ivog e me spaliti!
Alejandro, ostani gdje jesi, povie Ramon prema dolje. Pomo e doi na
vrijeme.
Nakon nekoliko minuta Ramona je obuzeo nemir. Stao je koraati
amotamo, odsutno, u krug, plaei sve vitezove koji su bili naviknuti na
Ramonovu hladnokrvnost. Zaustavivi se ispred ulaza, zazvao je
Bernarda. Nije bilo odgovora. Nakon kratke stanke, Ramon nastavi
smeteno hodati u krug. A onda se naglo zaustavi. Izvadi bode koji mu
je dotada bio povezan za potkoljenicu. Sam e spasiti viteza koji je upao
u nevolju.
Ujae, ree Andres, ja idem po Alejandra. Tvoje je mjesto ovdje, mora
voditi vojsku.
Dakako, Andres je imao pravo. Ramon vodi obranu kule. Njegova
odsutnost, njegova smrt, izazvale bi neprihvatljiv izostanak
zapovjednitva. Ali Ramon nije bio pripravan Andresa, kao ni bilo kojeg
manje iskusnog viteza, izloiti opasnostima tog prolaza. Barem zasada.
Ramon se nije obazirao na Andresove rijei, nego je nastavio s
pripremama, steui povez drvenog tita na podlaktici.
Ujae, ponovi Andres povienim glasom, idem ja.
Ne, ree Ramon, ak ga i ne pogledavi. Ja sam ve vidio i opasnijih
prolaza od ovog. Brzo se vraam.
Ujae Ramon, rekoh ja, ne moete ovako ostaviti ljude. Andrs i ja
dovest emo Marcosa i Alejandra. Mi moemo obaviti taj posao. Za to
smo obueni.
Ramon mi uputi razdraen pogled.
Ujae, Francisco ima pravo, ree Andres. Ne moe ostaviti ljude bez
zapovjednika. Bi li nas prepustio barunu Bernieresu?
Ramon je zbog Andresova pitanja ipak zastao. Zamiljeno je pogledao
svoje vitezove one koji su preivjeli napad. Ramon nam okrene lea i
zaputi se prema strijelcima, koji su bez prestanka izbacivali strijele
prema dvoritu. Vitezovi Calatrave zagledali su se u njegova iroka
lea, iekujui odluku. Alejandro je i dalje jecao, a taj se zvuk sa
stubita dizao poput nekakve melankoline maglice.
Ramon pozove jednog strijelca na kuli i uzme njegovo oruje. Potoni se
vrati do kruga vitezova. Meni urui luk s tobolcem prepunim strijela.
Napad e, ree Ramon, doi odozgo, iz okna u stropu. Morat ete ubiti
strijelom. Francisco, vrati ma u korice. Andres e te pokrivati svojim
maem. Ako odozgo izliju ulje, ak i ako ga izliju podosta ispred vas,
bjeite i zavravamo s tom priom.
Andres i ja krenusmo prema otvoru. Ramon i jednog i drugog snano
uhvati za rame.
Ujae, ree Antonio de Figueres, neka idu. Ja jo nisam vidio strijelca
kakav je Francisco.
Antonio je te rijei izgovorio kao daje rije o nekakvom epitafu, kao da s
naklonou pria o davno poginulom kolegi vitezu. Njegove su rijei,
meutim, postigle eljeni uinak. Ramon nas pusti i mi se stadosmo
sputati.
Prolazom su vladale tama i svjeina. Sloj vlage pokrivao je vanjske
zidove, blistajui na ono malo preostalog svjetla koje je dopiralo s ulaza
iznad nas. Mokra mahovina koja je rasla izmeu kamenih ploa luila je
pljesnivi trag. Andres i ja smjenjivali smo se na elnome mjestu. Ubrzo
smo se nali u potpunoj tami. Zvukovi pomutnje i borbe posve su
utihnuli. Kapljice vode padale su sa stropa, odjekujui hodnikom. Moj je
luk bio zategnut i spreman. Miii su nam se napinjali od budnosti.
Svakog smo trenutka oekivali zasjedu, iz svih smjerova.
Nakon svakog koraka zastajali smo i gledali u tamu. Pipanjem smo
traili put uz nazubljene zidove. Ja sam ubrzo osjetio nazonost nekoga
ili neega, moda nekog neprijatelja koji ui i eka, moda tek nekog
kukca ili pauine. Oprezno sam ispruio ruku. Osjeao sam samo zrak.
Ipak, nekako sam slutio da nismo sami. Dok sam pomicao nogu za
sljedei korak, tono iznad mene otvorio se uzak prozor. Traak svjetla
obasjao je crni prolaz. Istog sam trenutka zastao kao ukopan, u sebi
proklinjui noge to se ne miu.
U tom sam trenutku ugledao konopac koji se pojavio iz tog svjetla.
Spustio se i labavo mi obavio prsa poput lasa za hvatanje divljeg konja.
Prije nego to sam uspio reagirati, oma mi se slegnula oko vrata. Tijelo
mi se naglo podiglo uvis. elio sam neto doviknuti Andresu koji je
stajao iza mene. Ali nisam mogao disati. Stao sam bjesomuno udarati
nogama, nastojao pronai kakvotakvo uporite u nekoj izboini na zidu.
Vrat me neizdrivo pekao. Imao sam osjeaj da e mi se sljepooice
rasprsnuti. Oi su mi stale nezadrivo kolutati.
A onda sam odjednom poeo padati. Pritisak koji mi je dotada pulsirao
u sljepooicama popustio je. Pao sam na tlo, zakotrljao se stubama. Jo
nekoliko minuta s mukom sam dolazio do zraka i nezaustavljivo
kaljao. Kada sam konano povratio dah, ugledao sam Andresa kako
stoji iznad mene.
Ozlijeen si? upita me.
Ja pokrenuh udove. inilo se da su cijeli, da nita nije slomljeno. Ali bio
sam odvie dezorijentiran da bih to pouzdano znao.
U svakom sluaju, jo sam iv, rekoh, promuklim glasom. Kako se
prekinuo konopac?
Andres pokae na svoj ma. Tijelo ti se ljuljalo, ree. Morao sam triput
udariti da ga dohvatim.
On mi pomogne da se pridignem. Polagano smo se nastavili sputati.
Andres je iao prvi. Nakon samo nekoliko koraka poskoio je unatrag.
Podigao je ma, spreman na udarac. Ja pripremili luk. Na samo koji
korak ispred sebe uli smo nekakvo cviljenje, piskutav zvuk, kao da se
neka ica ljulja naprijednatrag na zahraloj preki.
Andres isprui ruku u kojoj je drao ma. Tako je dodirnuo tijelo koje se
ljuljalo Bernarda. Prepoznali smo ga po bogato ukraenom kriu
zaivenom na prednjoj strani tunike, daru koji mu je izvezla sestra.
Ramon je svome zamjeniku dopustio tu iznimku i omoguio mu da ima
malko drukiju odoru. Bernarda su objesili bila bi to i moja smrt da se
nije umijeao Andres. Bernard nije doao do Alejandra i Marcosa. Taj
neustraivi ratnik visio je poput nekakvog beznaajnog privjeska u
zaboravljenoj nii neke zabaene katedrale. Ja uzeh bode i ispruih
ruku kako bih odrezao konopac na kojem je visio. Andres me uhvati za
ruku.
Ostavi ga, proape. Ako tijelo padne, Saraceni e tono znati gdje smo.
Posluao sam ga, iako sam pretpostavljao da nevjernici ve tono znaju
gdje smo, da tono znaju za svaki na korak. Alejandrovo stenjanje
pokrenulo nas je s tog mjesta. Njegov je glas postajao sve blii.
Poto smo preli jo jedan zavoj, naili smo na Marcosa i Alejandra, na
taj uasni prizor. Trak svjetla odozgo je obasjavao ta dva tijela. Marcos je
ve bio mrtav. Nekoliko strijela probilo mu je ramena i prsa. Jedna od
njih ula je i u nezatienu glavu i ondje stajala uspravno poput ukrasa s
perom. Sjedio je na kamenome podu, objema rukama drao kacigu
vjerojatno ju je bio skinuo kako bi bolje vidio u mranome prolazu.
Alejandro je leao na leima. Kosa mu je strala nalik na male ugarke,
obrve se jo dimile. Usne su mu nestale, jednostavno su izgorjele oi su
mu bile ispunjene gnojem, slijepe, ui deformirane, a tunika hrpa pepela
i dronjaka.
Tko je to? ree. Taj dobro poznati glas bio je satrt, priguen.
Nismo odmah odgovorili. I ovaj smo se put pribojavali da bismo
Saracenima glasom odali gdje smo. Ali Alejandro je bio oajan i uasnut,
tako da je Andres popustio.
Tko je to? ponovi Alejandro. Sveti Petar ili Lucifer?
Alejandro, nije nijedan ni drugi, ree Andres. Andres i Francisco.
Odnijet emo te na sigurno.
Ne, Andres, ree Alejandro. Ve sam mrtav. Molim te, molim te, pustite
me.
Nije mi jasno to govori, odgovori Andres.
Previe boli, ree Alejandro. Milost... Alejandro je plakao. Bio je to
neizdrivo bolan zvuk.
To to trai, ree Andres, nije mogue.
Ali bilo je mogue. Ja sam zategnuo luk. Zatvorio oi. Otpustio strijelu.
Alejandro je prestao plakati. U prolazu je ponovno zavladala sablasna
tiina. Alejandrov je ivot zavrio umro je od moje ruke. Ali nimalo se
ne kajem. Zbog toga. Alejandro bi moda poivio jo dandva, ne puno
due. U produljavanju njegova ivota ili smrti nije bilo ni hrabrosti ni
milosra.
Okno sa svjetlom nalazilo se tri metra ispred nas, neposredno iznad
stuba bila su to pomina podna vrataca kroz koja su Saraceni iznenadili
blizance. Marcosovo tijelo beivotno je lealo tono ispod otvora.
Alejandro se nalazio priblino sedam stuba vie. Jo je nainio nekoliko
koraka, taj ovjek u plamenu, prije nego to se stropotao na stube. Jasno
smo vidjeli sklisku povrinu na mjestu na koje je palo ulje i trag
Alejandrovih bolnih koraka. Jedna je baklja leala na stubama, jo gorei
ona je zapalila Alejandra poto gaje ulje zaslijepilo.
Dvije metalne ploe koje su se sputale sa stropa zaklanjale su pogled
kroz taj prozor. Zrake svjetla prodirale su kroz otvor i osvjetljavale
Alejandrovo sablasno unakaeno lice siva je koa bila prepuna mjehura,
topila se, jo se puila. U sjenama smo vidjeli paru kako se die s traga
kojim je vatra pratila Alejandra.
Iz otvora na stropu zauli smo gunanje, uli kako se netko mui i
napree, nerazumljive nezadovoljne psovke. Vrata su se zaglavila, a
Saraceni su ih izbezumljeno pokuavali zatvoriti kako bi preprijeili put
svjetlu u prolazu, svjetlu koje bi nas moglo dovesti do njih. Andres i ja
uvidjeli smo koliko je nuno reagirati brzo Saraceni e
biti ranjivi samo dok su vrata otvorena. Kada ih zatvore, neprijatelj e
ponovno biti skriven, a mi slijepi, bespomoni.
Saptom i rukama Andres i ja dogovorili smo plan. Andres e projuriti
pokraj otvora. Pretpostavili smo da osvijetljeni prostor priblino osam
stuba ini granice vidljivosti neprijatelja. Ako bi uspio prelaziti po dvije
stube, nezatien i izloen ostao bi dvije do tri sekunde. Drali smo da
mu je toliko potrebno da bi preao osvijetljeni dio. Njegova pojava
dovest e Saracene do otvora, jer e svakako gaati na metu u pokretu.
Tako e i sami postati metama. Andresova brzina, nadali smo se,
iznenadit e neprijatelje, pa e njihove strijele pogoditi samo kamen.
Poto Saraceni ispale sve strijele, ja u se spustiti, ve zategnutog luka i
usmjeriti ga prema otvoru. Jedna strijela, jedan saracenski ivot bit e
dovoljan zasada e to biti dovoljno. Nakon toga i ja u preskoiti onih
nekoliko stuba i skriti se u tami.
Tiho i polagano spustili smo se i zaustavili na samo nekoliko
centimetara od zraka svjetla. Obojica smo uali, naprezali ui ne bismo
li uli pokrete Saracena iznad nas. Ali svi su se zvukovi izgubili to je bio
lo znak Saraceni su osjetili da smo im blizu. ekaju nas. Ja pripremih
luk. Andres se spremao za spust, kimao glavom, goredolje, kao da prije
nego to pojuri eli odrediti ritam. Okrenuvi se prema meni, samo je
kratko kimnuo. Nestao je ve trenutak kasnije, iskoivi na svjetlo.
inilo se da se ondje zadrao nekoliko sekundi, poput jelena koji juri po
blistavome snijegu, praen pogledom nekog umornog lovca.
U trenutku kada je Andres preao preko praga, odozgo sam zauo
povike, zatezanje tetiva, tresak kie strijela. Je li koja od njih pogodila
cilj, to nisam uspio razabrati. Andres se spustio i ponovno naao u
sigurnom okrilju tame.
im su odapeli strijele, ja sam se naao ispod otvora. Naslonivi se na
zid, naciljao sam uvis. Pogledao sam izravno prema svjetlu i ugledao
nejasne obrise ljudi koji se naginju nad otvor. Otpustio sam strijelu.
Prola je izmeu dviju metalnih ploa. Brzo sam ustao i pojurio niza
stube. Na samo nekoliko centimetara iza mene, nekoliko se strijela
odbilo od kamenog poda. Tek sekundu kasnije, jedan od Saracena
muklo je zastenjao. Bio je to zvuk koji je donosio mir, prava osvetnika
himna.
im smo proli pokraj tog otvora, iznad nas je izbila velika strka. uli
smo urne korake u prolazu iznad glave. Mogue je da su Saraceni svoje
drugove u donjem dijelu obavjetavali o naem ulasku, ili traili
pojaanja. Mi nismo imali namjeru ekati.
Andres je bio ranjen strijela mu je virila iz debele podlaktice. Rana nije
bila kobna osim ako Saraceni nisu vrak uronili u otrov. Odapeta s male
udaljenosti, strijela je prodrla duboko. Nadignula suprotnu stranu
njegove ruke. Nema veze. Kada za to doe vrijeme, tako e je biti lake
pogurnuti i izvaditi.
Andres pogleda strijelu. Bio je uzbunjen, ali se nije pokolebao. Pravi
stoik. Uhvatio sam ga za ruku i omirisao vrak strijele, ne bih li
eventualno osjetio miris otrova. Vrak je bio ist. Rukom sam mu
pokazao neka sjedne na stube. Andres je uglavio ruku u usjek izmeu
stuba. Munjevitim udarcem drkom bodea slomio sam zavretak
strijele. Andres me proklinjao kroza stisnute zube. Ja sam poderao traku
tunike i vrsto je povezao oko rane. O vaenju vrka razmiljat emo
kasnije.
Nastavili smo se sputati, sve dok nas uasna eksplozija nije oborila s
nogu. Kamene ploe koje su pokrivale zidove strugale su i kripale u
meusobnom trenju. Kamenje je padalo sa stropa. inilo se da nas je
zahvatio potres. Kao da je ve i samome Bogu dojadilo to to vidi, pa je
odluio pokopati obje vojske pod ruevinama.
Kada se podrhtavanje smirilo, brzo smo se nastavili sputati, elei to
prije izii iz mrane grobnice koja je izgledala kao da bi se svakog
trenutka mogla sruiti. Tako smo naili na otvor, vrata iza jednog
zavoja. Ja prebacih luk preko ramena. Izvukoh bode i spustih se kako
bih istraio otvor. Izlazio je na maleni balkon okrenut prema dvoritu
utvrde. Jedan je Saracen stajao na strai, gledao na suprotnu stranu,
ruku poloenih na ogradu. Ja se vratih do Andresa. Najbolje nam je
privui Saracena prema sebi, na stubite. S tim ciljem, Andres odbaci
svoj ma pred sama otvorena vrata. Ma poskoi na kamenu, a zveket
odjekne cijelim prolazom. Kao to smo i oekivali, zbog tog je zvuka
onaj straar dojurio s balkona, s isukanim maem. Najprije je pogledao
prema dolje, a onda, gore, Andresa i mene. Nije izgledao iznenaeno.
Izgovorio je neke nerazumljive rijei, mogue pozdrav.. Ustrijelio sam
ga u prsa. Pao je na lea. Ve trenutak kasnije preokrenuo se i poeo
puzati prema balkonu. Pogodio sam ga jo jednom, u lea, meu
lopatice. Glava mu je samo klonula na kameni pod.
Kako je put sada bio ist, stali smo uz ulaz na balkon i provirili van.
Odande nam se pruao nesmetan pogled na suprotnu stranu utvrde i
izvor one velike grmljavine. Jedinice don Fernanda ovnom su razbile
ulazna vrata. Vitezovi iz njegove pratnje na konjima su ulazili kroz
otvor, gazei saracenske pjeake, razbijajui lubanje, trgajui meso i
tetive, tjerajui nae neprijatelje u bijeg, poput kukaca koji bjee pred
izmom. Muslimanske su se linije rasprile, vojnici trkom traili zaklon.
Na elu brigade bio je sam don Fernando, iji je grimizni plat nadimao
vjetar. Pomonici su se rasporedili oko njega, no on je jahao dovoljno
brzo da bude barem nekoliko koraka ispred njih. Navalio je naprijed, na
skupinu branitelja, poput Mojsija u trenutku kada je razdvajao Crveno
more. Don Fernando rukovao je maem divljakim umijeem, gnjeei,
razbijajui, reui i tako se probijajui do svake pukotine u utvrdi.
Don Fernando se pribliio damiji, progonei nevjernike koji su traili
utoite u tom zamiljenom svetitu. Jedan od Saracena skoio je s prvog
kata na donova konja. Ja sam ga vidio. Povikao sam, ne bih li tako
upozorio dona. Moje su se rijei izgubile na toj udaljenosti, usred huka
boja. Bio je to iznimno smion, lukav i spretan potez tog Saracena.
Doskoio je iza don Fernanda, postavio mu bode pod grlo.
Don Fernando je napadaa zacijelo uoio jo u zraku. Desnom rukom
podignuo je ma pred sobom, kako bi preprijeio put nevjernikovu
bodeu. Drugom je rukom iz korica izvukao svoj ma. Zario ga iza sebe,
u napadaeva rebra. Saracen je jo nekoliko koraka jahao s donom, a
onda pao, ostao leati u praini, poput smea odbaenog na otvorenome
moru.
Don Fernando izgledao je kao kralj, neustraiv u kasu, nepobjediv kao
Karlo Veliki, Rikard Lavljeg Srca, Luj francuski.
Andres i ja vie nismo trebali poduzimati nita. Stajali smo na tom
balkonu, promatrali bijeg poraene vojske, ne uspijevajui se odvojiti od
tih sablasnih prizora i zadovoljstva koje smo osjeali zbog takvog poraza
neprijatelja ubojica mojih drugova ubojica koji su Alejandra pretvorili u
ivu baklju, a mene u njegova krvnika.
Na poetku opsade nevjernicima smo ponudili nesmetan izlazak u
zamjenu za predaju utvrde. Njihovi su voe odbili ponudu. Sada e
njihovi vojnici snositi posljedice.
Ne znam u kojem se tono trenutku priroda osvajanja promijenila je li
stvar bila u nekom posve odreenom inu, izgovorenoj zapovijedi,
preutnom razumijevanju. Meutim, kada je jednom prijeena, granica
se zauvijek izgubila u rijeci priguenih krikova i neizrecive boli.
Osvajanje se pretvorilo u masakr, a potoni i u niz istih ubojstava. To
znam, brate Lucas, jer sam vlastitim oima gledao sve te dogaaje.
Iza nae konjice u utvrdu je ulo pjeatvo. Muslimanski vojnici koji su
se pokuali odupirati brzo su svladani i ubijeni. Od onih koji su se
mirno predavali, neki su ipak ubijeni. Veina ih je zarobljena, ruku
povezanih konim konopcima. Oruje, oklop, medaljoni, sve im je to
oduzeto, ukradeno, a izgladnjela svjetina stvari je odnosila kao nagradu
za ratovanje.
Nai su vojnici oblikovali dva usporedna reda, razmaknuta metardva,
dvije kranske kolone. Tako su usmjeravali muslimanske borce, koji su
bili prisiljeni trati prolazom bezakonja do zapadne strane utvrde, tono
ispod nas. Svako malo crni prst sudbine pao bi na nekog od zatoenika
netko bi ga izvukao iz te sablasne povorke, bacio se na njega, zajedno s
jo nekima, i tako bi ga, poput opora vukova, raskomadali kao daje
rije o nekakvu zecu.
Na koncu su se preivjeli zatvorenici njih priblino ezdesetorica okupili
u kutu utvrde. To vie nisu bili vojnici, nego tek uurena hrpa jadnika.
Ostali, ranjeni i poginuli, leali su uz tijela hdspitalaca i konja preostalih
iz onog prvog, neuspjelog napada. Hrpe mesa bile su razasute
dvoritem.
Sunce u zenitu na muslimanske je zatvorenike bacalo prividno lijepo
svjetlo. Andres i ja jo se nismo uspijevali udaljiti od tog uskog balkona,
poput omamljenih straara, fiksiranih za to mjesto, kao da smo sluajno
naili na nekakav drevni, oskvrnuti koloseum. Bili smo promatrai, na
savrenome mjestu, prozoru s kojega se savreno vidjela ta mrana
vizija.
Poto se sa svojini pobonicima osvjeio u sjeni malene skupine
smokava u suprotnome kutu utvrde, donje priao zatoenicima. I oni i
uvari okrenuli su se prema kraljevskoj sviti. Utvrdom je zavladala
uasnuta tiina, tako da su se donovi promiljeni koraci uli ak i do
nas. Izgledalo je kao da svaki novi korak objavljuje jezivu presudu.
Njegovi pomonici posloili su zatoenike u redove, za pregled, dok je
don bio tek nekoliko koraka ispred njih, razgovarajui sa svojim
ljudima. Stiskanje ruku, grljenje, pozdravi, estitke, slava Gospodinu.
est redova zatvorenika stajalo je u dvoritu bila je to pogana, otrcana
brigada. Don Fernando medu njima je hodao oputeno, pregledavao
svakog od njih, s vremena na vrijeme postavio pokoje pitanje,
posredstvom prevoditelja, nekog arapskog kranina iz Akkoa. Nismo
uli razgovore, ali prema donovu blagonaklonom dranju, moglo se
zakljuiti i da se raspituje za mjesto roenja ili ime roditelja. Donje
odabrao petoricu muslimana, srebrne kose, po poloaju viih od ostalih.
Njih su izveli iz utvrde, kao taoce koje e poslije razmijeniti za
otkupninu ili ubiti u sluaju precijenjenosti. Ostali su zatoenici ostali
stajati dok su lanovi donove pratnje pred redove postavljali stolice.
Don je sjeo u sredinu, meu svoje pobonike. Moda emo sada,
pomislio sam, gledati jo jednu drabu robija. Ili e moda padre Albar,
don Fernandov osobni ispovjednik, koji mu je sjedio zdesna, odrati
strogo predavanje nevjernicima, govoriti o strahotama vjenog
prokletstva koje oekuje one koji odbace Spasitelja. ekali smo, i mi i
zatoenici.
Izdano je nekoliko naloga, nerazumljivih s mjesta na kojem smo stajali.
Jednog muslimana doveli su tono ispred dona, kao da mu je naumio
iskazati poast. Odgurnuli su ga na koljena. Usne su mu se micale
velikom brzinom, kao da preklinje, trai milost, ili se moli nekom
nevjernikom boanstvu. Jedan od donovih vitezova, s isukanim maem
koji se sjajio, polagano je priao nevjerniku s lea. Zrak je bio vlaan i
sparan i ja sam ga udisao kratko i esto, gotovo oprezno.
U cijeloj utvrdi nije se uo ni jedan jedini zvuk kada je don podigao ruku
i brzim je irokim pokretom spustio. inilo se daje ma nainio
identian luk. Kratak i ist udarac koji je odvojio vrat i glavu, dok je krv
iz upljine poela navirati u mjehurima, ikljati, trcati, kao da je rije o
planinskome potoku koji je krenuo u pogrenome smjeru. Jedan od
paeva, s podrugljivim osmijehom na licu, podigao je glavu ije su se
crne oi iskolaile od nevjerice. Taj je titonoa slavodobitno podigao
ruku, kao da okupljenoj gomili vitezova i vojnika, koji su tu gestu
popratili mahnitim klicanjem, pokazuje nekakav silno vrijedan trofej.
Jo dvojicu muslimana ve su vodili pred don Fernanda. Dvojicu po
dvojicu. Potom jo dvojicu, dok su tijela bez glava odvlaili i ostavljali
na hrpi, jedno na drugome, isprepletena u pitomom, grotesknom
zagrljaju.
Dok su ga odvodili na stratite, jedan od najmlaih zatoenika,
golobradi djeak s poderanom tunikom i alobnim izrazom lica,
podigao je pogled prema balkonu. Je li gledao mene? Nisam znao tono
odrediti. Dotada sam mislio da sam nevidljiv, ali njegov pogled, oi koje
nisu treptale, nekako je, uinilo mi se, prodirao kroz taj veo. U njegovim
sam oima ugledao spoznaju i optubu, kao da sam ja nekako
odgovoran, kao da je promatra postao krvnikom. Toj neutemeljenoj
optubi pokuao sam suprotstaviti gorljiv iskaz o nedunosti.
Ja sam sluga Boji, vojnik Kristov. Borim se za svog brata, za njegov
spas. Pred tobom je Kristova vojska, u svetoj misiji oduzimanja ove
svete zemlje iz nevjernikih ruku, zemlje koju je natopila Njegova krv.
Otvorio sam usta kako bih izgovorio te rijei, kako bih ih doviknuo. Ali
glas me izdao, izgubio se u valu munine koji mi se uzdigao iz eluca,
poput strijele izbaene iz moje utrobe.
Uvukao sam ruku pod oklopnu koulju, kako bih izvadio onu maramu s
Isabelinim suzama kako bih se prisjetio jednog drugog mjesta jednog
drugog svijeta. Ali nije je bilo, izgubio sam je negdje u boju.
Spustio sam pogled na krv na svome mau, rukama, tunici. Suspregnuta
daha stao sam krgutati zubima sve dok bol nije popustila, sve dok
nisam bio u stanju ponovno disati.
Jo jednom pogledao sam prema dolje, onog djeaka koji je kleao, nalik
na upljanina koji iekuje da mu sveenik na jezik poloi tijelo
Kristovo. Sveenik je krvnik. Ma ga je zahvatio ispod vrata, zarivi mu
se u rame. Djeak je pao na bok, nalik na ranjenog jelena koji se rukama i
nogama otima smrti.
Vitez je jo jednom podigao ma i zamahnuo. Jo je jednom promaio,
pogodivi kljunu kost, razmrskavi je. Zvuk je odjeknuo poput treska
katapultiranog kamena koji pogaa bedem. Djeakovo se lice grilo i
trzalo. Muklo je zastenjao. Iz redova kranske vojske, ljudi koji su se
svim silama upinjali da pokraj i iznad drugova vide taj sablasni prizor,
prolomio se zloban, pakostan smijeh. Krvnik je izgubio hrabrost, tako
daje poeo upravo sjeckati djeakov vrat. Masa je sa svakim udarcem
huala sve glasnije.
Kada se djeakova glava zakotrljala po zemlji, okupljeni vojnici
gromoglasno su izrazili odobravanje. Don, koji je pokazivao nadmoan
osmijeh ljubaznog domaina, ivahno je zapljeskao. Pa koji je glumio
dvorsku ludu, uvukao je prste kroz crne kovre i podigao djeakovu
glavu. Zavrtio ju je poput vjetrenjae, odbacio je visoko u zrak. Na
trenutak je izgledalo da djeakova glava nepomino lebdi, kao da e
nekamo pobjei, no onda je pala na zemlju, usred mase vitezova i
vojnika.
Dvojica po dvojica. Pa potom jo dvojica. Promatrao sam cijeli prizor,
posve otupljeno, krajnje potreseno, omamljeno.
Don Fernando je u utvrdi organizirao pononu misu u ast velike
pobjede naih snaga. Ujak Ramon odbio je sudjelovati. Don Fernandu je
rekao kako je smaknue nenaoruanih muslimanskih zatoenika
ukaljalo ugled cijele kranske vojske, te e posluiti kao poziv na
odmazdu protiv kranskih zatoenika u muslimanskim zatvorima. Po
uputama ujaka Ramona, vitezovi Calatrave povukli su se u svoj logor.
Sjedili smo oko vatre i pili alkohol kako bismo proslavili pobjedu. Pili
smo kako bismo obiljeili preivljavanje i otupili prizore u kojima su
nai drugovi umirali i ostajali beivotno leati. Trljanjem sam s ruku
uklonio sasuenu krv, nalik na kristale bakra koji su mi se skupljali u
dlanovima. Jo u oklopu, zaspao sam na mekoj zemlji.
Probudio sam se u tami, ukoena tijela, pripravan za borbu, s metalnim
okusom krvi u ustima. Jedan fenjer gorio je u kutu atora. Moji su
drugovi spavali. Izgledali su poput mrtvih tijela, sivi, otvorenih usta, jo
krvavi od bitke. Nesigurno sam ustao, ukoena vrata, bolnih lea.
Ugledao sam Andresa ispred atora, kako sjedi na zemlji, ljulja se
naprijednatrag, koljena privuenih na prsa. Iziao sam iz atora i priao
mu.
Andres je bio zagledan u utvrdu. Sjeo sam uz njega.
Jesi li to tako zamiljao, Francisco? upita me.
to to? upitah ja.
Rat, ree on.
Nikada nisam nita zamiljao, Andres.
Dodirnuo sam vrat, bolan na mjestu na kojem mi je konopac ogulio
kou.
Moemo li poi u malu etnju? upita on.
Nismo spominjali odredite. Zaputili smo se prema utvrdi, mjestu na
kojem smo svjedoili strahotama. Polje krvi neumoljivo nas je privlailo.
Proli smo pokraj ulaza, kratko kimnuli vitezovima don Fernanda, ne
obazirui se na njihove prodorne poglede.
U dvoritu je sve izgledalo kao daje dan, koliko je bio snaan odraz
plamena baklji na utome kamenu. Stajali smo u sjeni jednog luka, iza
stupova koji su vodili do damije.
Onako siuan i iscrpljen, padre Albar govorio je s drvene pozornice
koja je na brzinu podignuta usred dvorita. Iza njega sjedio je don
Fernando, iji je lik jarko obasjavalo treperavo svjetlo.
Dok je padre Albar izgovarao rijei iz Svetog pisma, pjeaci su
obezglavljena tijela i druge dijelove odvlaili uz jednu stranu utvrde,
uza samu damiju, na vatru izvan zidina. Neprekinuta povorka
ostavljala je na zemlji krvav trag. Padre je rukom pokazao prema vatri,
izgovarajui sveano upozorenje, zloslutno predvianje, biblijsku
mantru.
On oistit e svoje gumno skupit e svoju penicu u itnicu, a pljevu e
saeci ognjem neugasivim.
Vatra je plamtjela i pucketala od svjee krvi, odavala slatkast, muan
miris prene kose i mesa koji se jo nekoliko dana nije dao ukloniti iz
nae odjee i oklopa. Andres i ja sljedei tjedan nismo mogli jesti meso,
koliko je prodorno bilo sjeanje na taj miris.
Nakon propovijedi, padre Albar ponudio je priest kranskim
vitezovima, pognutima, bez rijei, ponudio Kristovu krv, tamnu i gustu,
iz srebrnog kalea. Nai drugovi, Ijudodersko pleme, s don Fernandom
kao poglavicom, usana umrljanih crvenom bojom od te rtve.
Andres i ja preskoili smo obred. Ali smo ga promatrali. Stojei iza
mramornih stupova koji su uvali damiju, gledali smo monstruozne
sjene svojih drugova, zauvijek promijenjenih mrakom i turobnou
jetkog dima i podrhtavanjem tisue plamenova.
Mogue je da e Franciscova pria o smaknuu nevjernikih zatoenika
uznemiriti moje osjetljivije itatelje. I doista, poto sam juer poslije
podne otiao iz Franciscove elije, bilo mi je teko veerati. Crveni grah
koji je prekrivao tanjur nalikovao je na siune glavice, krvave ostatke
smaknua u Toronu.
Opat Alfonso primijetio je da sam izgubio tek. Brate Lucas, rekao je, nisi
ni taknuo hranu. Doista, opate Alfonso, odgovorih, nisam.
Meutim, kako moj itatelj ne bi poeo suosjeati s nevjernicima,
prisjetimo se sustavnih zloina koje su muslimani inili ne samo protiv
kranskih vojnika, nego i protiv civila, kao u Antiohiji, gdje su Saraceni
ubijali ene i djecu. uo sam nebrojene prie o tome kako su nevjernike
horde napadale hodoasnike karavane, kako su napadai silovali,
muili, ubijali i mlado i staro.
Ne elim rei da takvi neprijateljski postupci opravdavaju ili slue kao
valjana izlika za pretjeranu okrutnost kranskih jedinica. Ipak,
nevjerniki nam zloini pomau da lake shvatimo pravedni bijes u
nekim vitezovima i gorljiv, mogue i odvie gorljiv nain na koji se
katkada rjeavaju muslimanskih zatoenika.
Ali nemojmo uzmicati pred okrutnom stvarnou s kojom se naa
vojnika braa susreu na Levantu. Sino, nakon veere, Franciscovu
priu o smaknuima prenio sam bratu Vialu. On me strpljivo sluao, s
vremena na vrijeme kimao, kao da mu je pria poznata. Kada sam je
dovrio, ustao je i stao etati u malenome krugu u naoj dnevnoj sobi.
Kada smo zauzeli utvrdu Beaufort, rekao je, zarobili smo vie od dvije
stotine saracenskih vojnika. Kranski su zapovjednici odrali sastanak
na kojem je trebalo donijeti odluku o njihovoj sudbini. Zastupnik
hospitalaca zatraio je da ih odmah smaknemo. Uslijedila je una
rasprava. Ostali zapovjednici, koje su motivirali praktiniji razlozi, bili
su skloniji traenju otkupnine za zatvorenike. Ja sam drao kako je
smaknue nepotrebno teka mjera i glasao u prilog traenju otkupnine.
Hospitalci su se tako nali u manjini. Na koncu je glasovanjem odobreno
pregovaranje s nevjernicima. I na zavretku cijele prie, zatoenike smo
razmijenili za toliko potrebnu zalihu hrane i deset tisua srebrnih
dirhama, to je bilo dovoljno za funkcioniranje utvrde tijekom cijele
godine.
Dva tjedna poslije, pedesetorica hospitalskih vitezova uputila su se u
Akko, radi premjetaja na sjever. Kada smo zauli zvukove borbe,
organizirao sam akciju spaavanja. A kada smo doli do visoravni,
etrdeset sedmorica su ve bila mrtva. Trojica preivjelih vitezova rekli
su da su meu napadaima vidjeli iste one ljude koje su uvali u
zarobljenitvu.
Brat Vial prestao je koraati amotamo, te se zagledao u grubu povrinu
kamena tono iza mene.
Vie nikada nisam oslobodio vojno sposobnog zatvorenika, ree. Vojnik
koji pusti neprijatelja da bi se protiv njega borio ve sutra, obina je
budala.
Te rijei mog mentora, inae toliko blagog, izgovorene uz toliko gorine
i u vezi s tako neugodnom temom, poprilino su me uzbunile i smele.
Katkada zaboravljam da je brat Vial vei dio ivota bio vojnik.
Ja nikada nisam bio u stanju shvatiti ratovanje. Tisuu puta proitao sam
Deset zapovijedi. Ne ubij. Ta mi se odredba ini poprilino jasnom. I
nakon objave, Izraelci su nastavili ubijati neprijatelje do temelja ruiti
cijele gradove i ubijati sve stanovnike kako bi osvojili i potom branili
Svetu zemlju. I to su inili uz Boji blagoslov i pomo. Moda je ubijanje
opravdano kada slui nekom viem cilju. Mi, nasljednici biblijskih
idova, slijedimo isti put ubijamo pogane u Boje ime, svojom krvlju
iskupljujemo Njegovu zemlju.
Rat nesumnjivo obuhvaa sloena pitanja. Usudio bih se rei da mi,
redovnici, koji najjasnije shvaamo duhovne parametre borbe Boga i
Sotone, trebamo zastati i dobro razmisliti prije nego to brai s
maevima koji se bore najednom posve drukijem bojnom polju
nametnemo ista mjerila ponaanja. Suosjeanje i milosre, koji slave
Boga u samostanskom okruenju, na ratitu mogu imati posve suprotan
uinak. Mogue je da, kao stoje rekao brat Vial, oslobaanje uhvaenih
neprijateljskih vojnika nije ni in milosra ni in suosjeanja, nego ista
glupost. Pretpostavljam daje Rikard Lavljeg Srca dobro shvaao tu
nesmiljenu istinu. Postoje ljeta Gospodnjeg 1191. zauzeo Akko, naredio
je da se smakne svih dvije tisue pet stotina muslimanskih zatvorenika.
Rikardova je vojska sasjekla zatoenike na komade pred oima Saladina
i njegovih muslimanskih snaga.
Sam Bog zna da nisam strunjak za vojnu strategiju u borbi protiv
nevjernika. Ali ini mi se da ih, kada se jednom preda borbi protiv onih
koji progone Krista, mora ubijati. Oito je da Francisco ne razumije tu
profinjenu razliku, jer po svemu izgleda da on u svome opisu smaknua
u Toronu ne odobrava don Fernandov postupak. Pitam se to je
Francisco uope oekivao kada je odluio pristupiti kriarima. Je li
mislio da Boja vojska nakon nekoliko pokazivanja vojnike vjetine i
smionosti moe uvjeriti muslimane da napuste Svetu zemlju? Je li mislio
da bi, da ih je don Fernando oslobodio, zatoenici napustili cijelo to
podruje i umjesto maa u ruke uzeli plug? I je li uope vano ubije li
neprijatelja u juriu na utvrdu ili poslije, kad je bitka ve dobivena? I u
jednom i u drugom sluaju postie isti cilj ubija nevjernike vojnike,
oslobaa Svetu zemlju od avolje djece.
Posve iskreno, osjeao sam blagu razdraenost zbog Francisca i njegova
licemjernog stava prema princu Fernandu, ije je sposobno vodstvo
donijelo velianstvenu pobjedu kranstvu i Aragonu. tovie, postupci
kraljevia Fernanda, koji je odvukao Saracene od pripadnika Calatrave,
vjerojatno su Franciscu spasili ivot.
Kada sam jutros uao u Franciscovu eliju, nisam ga pozdravio. Morao
sam se sustezati kako mu ne bih odrao strogo predavanje koje sam u
sebi prethodne veeri ponovio nebrojeno puta. Bila je to, zapravo, lekcija
o duhovnim opasnostima hipokrizije i nezahvalnosti.
Mogue je, Francisco, rekao sam, smjestivi se u stolicu, da bismo se
danas trebali koncentrirati na tvoje postupke, a ne klevetati hrabre ljude
koji su vodili kriarski pohod.
Francisco nije odgovorio. Sjedio je naslonjen na zid, zatvorenih oiju.
Nakon nekoliko trenutaka, ustao je i priao suprotnome kraju svoje
elije, naslonivi se na prozorsku dasku.
Andres i ja iz utvrde smo se kriomice vratili u ator. Iz logora smo
vidjeli crveni plamen, lomau na kojoj su gorjeli nai neprijatelji. Andres
je sjedio na svojoj prostirci, jedva ujno pjevuio, gotovo aptao. Ja sam
poloio glavu i zatvorio oi. Ubrzo sam se izgubio u iskrama i pitanju
vatre bila je to vrua, gnjevna no.
Kada sam otvorio oi, tama se bila povukla pred vlanim sivilom. uo
sam ptice, prigueni razgovor koji je tuno zamirao i otimao se,
sve dok na koncu nije preostao samo djeji pla. Ne pla koji zaziva
pozornost, nego neutjena melodija.
Nevjernike ene i djeca, reeno nam je, iz utvrde su pobjegli prije
poetka opsade. Pogledao sam drugove, na njihovim licima potraio
odreeno objanjenje. Nitko me nije elio pogledati u oi.
Ujae Ramon, zazvah. On je jo spavao. Ujae Ramon. On otvori jedno
oko.
uvaj se ako nije neto dobro, Francisco, ree. Bio sam u postelji s
jednom tamnokosom ljepoticom.
Djeca, rekoh.
Ramon mi se pomno zagleda u lice. A onda se naglo pridigne, sjedne i
znatieljno nagne glavu. Na licu mu se naas pojavi mrana sjena.
Poskoivi na noge, uzeo je svoju pancirnu koulju.
Francisco i Andres, ree, vraamo se u utvrdu. Pripremite se za bitku.
Ramon je udario estok tempo. Andres i ja morali smo potrati kako
bismo ga sustigli. Proklinjao sam uzdrhtale prste dok sam se muio s
kopom na pojasu. Ma mije zveckao uz donji dio pancira. Jauci su
postajali sve glasniji, uasni krikovi koji tako jasno govore o propasti i
prokletstvu.
Put do utvrde neravnomjerno se uspinjao kroz meku zemlju. Tlo je bilo
prepuno crnih oiljaka koji su se jo puili. Buseni trave, opreni, nalik
na siune eravice. Andres se u jednom trenutku naglo zaustavi.
Doavi do njega, pogurnuh ga naprijed. On se opirao, uz nesiguran
osmijeh, pokazujui prema dolje, prema nekom posve neprirodnom
uljezu. Plavi cvijet, krajnje osamljen, pogrekom je niknuo u toj pustoi.
Kada smo se pribliili vratima, morao sam protrljati oi i mirkajui
pogledati kroz maglu kako bih bolje promotrio neznane straare koji su
uvali ulaz. etiri glave na vrhu drvenih tapova. Djeca, trojica djeaka i
djevojica, s izbezumljenim grimasama koje su bile u suprotnosti s
njihovom nedunou i krvlju podlivenim oima koje su pratile nae
napredovanje. Tim sam ulazom proao koliko sam bre mogao. Ali
Andres se zaustavio tono ispod djevojice i njeno se zagledao u nju,
kao da tu malu glavu eli upitati je li edna, ponuditi joj vode. Zazvao
sam ga po imenu, stao vikati, no on je bio posve zaokupljen tim
zamiljenim razgovorom. Bio sam prisiljen ponovno
proi ispod budnih oiju etvero malih uvara i uvui prijatelja kroz
ulazna vrata.
U utvrdi je jedak smrad proimao sve pukotine i istiskivao mi zrak iz
plua. Molitve osuenih probijale su smradnu maglicu. Prodorni su
krikovi gutali boje, tako daje svijet bio iskljuivo crn, bijel i siv. U
jednom sam trenutku ugledao neku od nevjernikih djevojaka kako tri
naga, tu bijelu, sablasnu kou njezinih krhkih ramena. Osvrtala se
prema nevidljivom progonitelju. A onda je nestala.
Ramon je ve bio razmijenio nekoliko rijei s jednim od vojnika na
ulazu. Ovaj nas je poveo uz pokrajnji zid, do ulaza u jednu strogo
uvanu sobu. Jedan od pomonika don Fernanda odmah je prepoznao
Ramona i uveo nas u prostoriju.
Unutra nije bilo nieg osim dugakog pravokutnog stola i drvenih
klupa. Vapnom obojeni zidovi bili su goli. Don Fernando je sjedio na
elu stola, dok su se oko njega rasporedili njegovi pobonici. Od tanjura
s divljai irio se odvratan miris koji se, kako se inilo, nije nimalo
razlikovao od mirisa raspadanja i smrti koji je proimao cijelu utvrdu.
Ujae Ramon, ovo je uistinu veliko zadovoljstvo, ree don Fernando.
Nadam se da su vas na ulazu pozdravili nai mlaahni domaini.
Smijeh njegovih ljudi nikako nije bio u skladu s tim sablasnim nedjelima
koja su poinili.
Don Fernando, ako mislite na one etiri glave na kolcima, vidjeli smo ih,
ree Ramon krajnje ozbiljnim tonom.
ene i djeca, ree don Fernando, skrivali su se za vrijeme bitke u
podzemnome tunelu, molili se svojim poganskim bogovima. Moji su ih
vojnici pronali sino, nakon mise.
Mladi Francisco i Andres, nastavi don Fernando, dobro nam doli. Vi ste
sada prvi Ramonovi zamjenici? Iskoristili ste traginu smrt svojih
drugova. Divim se vaoj inicijativi. Molim vas, uite.
Ja zakoraih i istog se trenutka poskliznuh na sklisku mrlju krvi na
kamenome podu. Uspio sam povratiti ravnoteu prije nego to sam pao,
ali kako su im pogledi bili prikovani za tanjure s hranom, ljudi don
Fernanda uoili su taj moj korak i sada se smijuljili na moj raun.
Takvim ljudima nikada ne promakne iznenadan pokret, barem ne u
ratu.
Don Fernando, ree Ramon, s vama bih elio u etiri oka porazgovarati
o jednoj vrlo vanoj stvari.
Ramon, odgovori don Fernando, svojim ljudima povjerio bih i svoj
ivot. Mogu uti to god vas mui. Ali najprije nam se morate pridruiti
u slavljenikoj gozbi. Potom emo razgovarati.
Don Fernando, ree ujak Ramon, moram odbiti va poziv. Ovamo smo
doli poslom.
A koji bi to bio posao, prijatelju moj, na ovako velianstven dan?
Moram prosvjedovati, ree ujak Ramon, u vezi s nainom na koji su se
vai ljudi ponijeli prema muslimanskim enama i djeci. elim zatraiti
da svojim ljudima naloite da se pobrinu za zatitu svih zatoenika koji
su pod vaom paskom i da prekinu zlostavljati civile.
Zlostavljati? ponovi don Fernando. Ti zna za nekakvo zlostavljanje,
Pablo?
Pablo Gonzalez, donov prvi zamjenik, sjedio mu je zdesna. Sada
pogleda Ramona. Mutne smee oi doimale su se beivotnima, kao da
nisu u stanju upiti svjetlo ili pokazati emocije.
Ne, gospodaru, ree Pablo, ne znam za zlostavljanja. I nakon toga
nastavi jesti.
A ti, Francisco, ree don Fernando, jesi li ti vidio ta navodna
zlostavljanja?
Don Fernando, rekoh, uo sam vapaje nedunih.
Dok mije pomno promatrao lice, usne don Fernanda zabavljeno su se
razvukle.
Nedunih? ponovi on. Ta mi je rije nepoznata, Francisco. Imao sam
dojam da meu nevjernicima nema nedunih. Moda bismo se o toj
zanimljivoj teolokoj temi mogli posavjetovati s padre Albarom.
Don Fernando, rekoh, mislio sam na muslimanske ene i djecu. Oni nisu
sudjelovali u borbi.
Don Fernando, ree Ramon, postupci vaih ljudi tete ugledu kranskih
snaga.
Ne, Ramon, ree don Fernando otrim tonom, grijei. Svojim ljudima
iskazujem potovanje time to im dajem slobodu koju su pravedno
zasluili izlaui opasnosti ivot u ovoj velikoj borbi.
Don Fernando, ree Ramon, ne mogu podupirati takve aktivnosti.
U tom sluaju idi kui, starce, ree don Fernando. Ovo nije tvoj rat.
Don Fernando odmahne rukom kao da tjera muhu, a onda svu
pozornost ponovno usmjeri na jelo. inilo se daje zaboravio da smo
uope doli. Ali tako nije bilo i s njegovim ljudima. Njima su bile jasne
mogue posljedice takvog obraanja vrhovnom zapovjedniku Calatrave.
Svi njegovi pobonici prestali su jesti i podigli pogled. Donja vilica ujaka
Ramona bila je zategnuta i mrana, a ona vijugava vena na njegovoj
elavoj glavi sada je pulsirala. On uhvati ma za drak. Gotovo istog
trenutka, ljudi don Fernanda uz mahnit su zveket sa stola odgurnuli
tanjure i vreve. I oni su se latili oruja, iako nijedan ma jo nije bio
isukan. Pogledavali su ujaka Ramona, s iekivanjem, eljno, a zatim
svog zapovjednika, ekali znak, poput poslunih pasa koji oekuju
podjelu ostataka sa stola.
Osjeao sam oi don Fernandovih pobonika na sebi pomno su
promatrali moj oklop, traili ranjive toke. Izbrojio sam ih
dvanaestorica. nas samo trojica. Pobili bi nas kao pse. Ostavili naa tijela
da se raspadnu u toj odvratnoj jami.
Rukom sam napipao drak maa.
Melodino vakanje don Fernanda bilo je jedini zvuk, pomicanje eljusti
jedini pokreti u toj prostoriji. Mirno je nastavio jesti, kao da sjedi usred
udobnosti svog dvorca, uope se ne obazirui na moguu eksploziju
nasilja.
Ramon, ree don Fernando, i ne podigavi pogled s tanjura, zar je ivot
postao toliko zamoran da bi ga se odrekao samo da zatiti aicu
nevjernikih kurvi?
U tajcu koji je nastao, Ramon je u rukama drao sudbinu sve trojice. On
sada pogleda Andresa i mene. Pomno nas je mjerio, kao da rauna
koliko vrijedi na ivot. A onda je polagano odmahnuo glavom i
popustio stisak na drku maa.
Prijelomni je trenutak minuo. Ljudi don Fernanda vidljivo su se opustili,
iako su krajikom oka jo promatrali Ramona. On se okrenuo, polagano,
nadmudren, pregaen, i iziao iz sobe. Andres i ja poli smo za njim.
Do atora smo se vratili ne izmijenivi ni rijei ni pogleda. Vie nismo
spominjali sukob, kao ni ono to smo vidjeli u utvrdi, ni meu sobom, ni
meu svojim drugovima.
Kada smo doli u svoj ator, Ramon je ljudima naloio da se pripreme za
povratak u Akko. Moda je drao kako e fizikim udaljavanjem nae
jedinice od Torona prekinuti i nau povezanost sa zloinima koje je
poinila vojska don Fernanda. Moda je mislio kako e priguiti nijeme
krikove one djece.
Na put smo krenuli iza podneva, prevozei svoje ranjenike njih
etvoricu u natkrivenim kolima. Dvojica su umrla na putu. Pokopali
smo ih uz put potpuno oklopljene, humke oznaivi otkinutim granama
povezanima u kri. Poto smo se pomolili za mrtve, odjahali smo dalje,
grobove ostavljajui mjesnim strvinarima. Nitko se nije osvrnuo.
Dva dana nakon odlaska iz Torona, doli smo u Akko. Sunce jo nije bilo
izilo. Ulice su bile puste. Kriomice smo se uvukli u hospitalsku zgradu,
mi, bjegunci kojima se gorak okus zbog tog odlaska na usnama zadrao
poput nevidljive opne.
Bilo mi je vrlo teko sluati kako Francisco opisuje krvave dogaaje u
Toronu. Cijela pria ovjeka doista uznemiruje. Na izlasku iz njegove
elije, osjeao sam da me hvataju groznica i slabost. Dok sam se sputao
zavojitim i strmim stubama, zamalo sam se spotaknuo.
Kada su se oglasila zvona, nisam otiao na misu. Cijelo sam
poslijepodne proveo u svojim odajama, iznova itao pojedine dijelove
ovog rukopisa, zapisa o Franciscovoj ispovijedi, zemljovida njegove
due. Traio sam izvor njegove opsjednutosti, nekakav put, stazu koja
e voditi kroza svu tu tamu.
Ali nisam se uspijevao koncentrirati na pisane rijei. Misli su mi se
neprestano vraale na Franciscovu priu iz Torona. Crna se tinta na
pergamentu irila poput krvi. Slike bitke mijeale su se sa slovima. One
mrane stube kojima se Francisco spustio u utrobu utvrde. Don
Fernandovi vojnici koji probijaju vrata, gaze nevjernike u bijegu. Glava
malene djevojice na kolcu, glatkih, niim umrljanih maslinastih obraza.
Ukratko, bio sam uzrujan, zbunjen i uznemiren. Savjet sam potraio kod
brata Viala. Zatekao sam ga kako sjedi sam u dnevnoj sobi, zagledan u
nekoliko cvjetova koje je ubrao u dvoritu.
Brate Lucas, ree on, izgleda kao da si vidio duha. Nije ti dobro?
Brate Vial, rekoh, moemo li razgovarati o Franciscovu priznanju?
Molim te, brate Lucas, reci to te titi.
Pribojavam se, brate Vial, daje Francisco zastranio, rekoh.
Ti si zastranio, brate Lucas? ree on.
Ne, brate Vial, govorim o Franciscu. Dok opisuje bitku u Toronu, ne
uspijeva razlikovati kranske vitezove od nevjernikih boraca. ini se
daje uas u njegovoj glavi obojio sve i sva.
Rat je krajnje neugodan, brate Lucas.
Cijelo poslijepodne itao sam Franciscovu ispovijed, rekoh. Priu iz
Torona proitao sam bit e i deset puta. Traio sam zemljovid njegove
due, kakavtakav traak svjetla. I nisam ga pronaao. Prije mi se inilo
daje rije o zemljovidu pakla.
Kakve su to prie o zemljovidima, brate Lucas? upita brat Vial.
Kako, molim, brate Vial?
Govori o zemljovidu, brate Lucas, ree on. Je li samostan dobio novu
poiljku rukopisa iz Barcelone?
Brate Vial, govorim o ozbiljnijim pitanjima. Govorim o zemljovidu
Franciscove due.
O zemljovidu Franciscove due? ponovi on.
Brate Vial, valjda se sjea naeg razgovora od prije nepunih pet mjeseci,
kada si mi rekao zato zapisuje priznanja svojih ispitanika. Na
pergamentu, rekao si, pronalazi zemljovid ispitanikove due, zemljovid
koji otkriva izvor opsjednutosti i put prema spasenju.
Ha, da, zemljovid due, ree brat Vial. Sjeam se. Starake pamenje
ovjeka katkada iznevjeri. Ispriavam se, brate Lucas.
Brate Vial, rekoh, u Franciscovu sam priznanju traio zemljovid njegove
due. Pronaao sam samo krajnju tamu.
Brate Lucas, ree on, moda sam u razgovoru koji spominje rekao neto
pogreno. Mislio sam na zemljovid egzorcistove due. Tvoje due, brate
Lucas, ne Franciscove.
Moje due, brate Vial?
Da, brate Lucas, ree on, tvoje due.
Brate Vial, svakako se ali..
Brate Lucas, ree on, ovjekova dua nije predmet.
Uvjeren sam, brate Vial, posve uvjeren, da si govorio o zemljovidu due
opsjednutog ovjeka.
To je zanimljiva zamisao, brate Lucas, ree on, ali nije moja. Doista
zapisujem priznanja svojih najtvrdokornijih ispitanika. Kada itam te
rijei, nerijetko se iznenadim kada na pergamentu otkrijem zemljovid
vlastite due, vlastito priznanje. U pojedinim sluajevima, brate Lucas,
egzorcist mora ispitati sebe, poi na vlastito duhovno putovanje kroz
mrane neistraene ume.
Brate Vial, rekoh, do krajnosti sam zbunjen.
Brate Lucas, ree on, katkada moramo biti i zbunjeni prije nego to
uspijemo pronai put.
Brat Vial polagano se pridigne, poloi ruku na moju stisnutu aku i
izie iz dnevne sobe. Ja sam jo neko vrijeme ostao sjediti sam. Ali
nisam osjeao mir. Zapravo sam bio poprilino ljutit na brata Viala. Moji
su osjeaji vjerojatno bili neopravdani. Brata Viala ne mogu kriviti za
propuste u pamenju. Moda postaje senilan. Svakako pria gluposti.
emu bi sluio zemljovid moje due? Ja nisam opsjednut Francisco je
opsjednut. I u tom trenutku odluio sam da se vie ne savjetujem s
bratom Vialom, te da potrebne odgovore traim u molitvi. Ustao sam i
dvoritem doao do crkve.
U tami kapele kleknuo sam pred kip Djevice Marije. Podigao sam
pogled prema drvenoj skulpturi. Majka Boja zagledana u Gospodinovo
djelo, tuguje zbog gubitka Sina, boluje zbog nedunih dua. Drvo se
nazire kroz boju koja se Ijuti.
I to se dogodilo upravo tada. Krajnje nesretan dogaaj. Tek jedan
trenutak. Moda trenutakdva. Ne znam. Promotrio sam plavi lak
Marijinih oiju, oteen, jadan, lak koji je prelazilo u sivilo. Zamiljao
sam da kroz taj zacakljeni pogled vidim morske valove i obzor, mogue
isti onaj prizor koji je Francisco vidio na putovanju u
Svetu zemlju. inilo se da se u daljini sprema oluja. Nebo se stapalo s
morem, a valovi uzdizali kako bi se susreli s pepeljastim oblacima.
Granica je postajala sve nejasnijom. Vie nisam uspijevao razlikovati
kopno od vode, nebo od mora. Osjeao sam vrtoglavicu,
dezorijentiranost, ostao izgubljen u vrtlogu tog sivog prostora, u toj
apokalipsi. Oblaci koji se obruavaju u more. Dobrota koja se pretapa u
zlo.
Obrisao sam znoj sa ela. Jedva sam dolazio do zraka. Ustajali me zrak
guio. Ustao sam i zaputio se prema dvoritu. Ali ravni je prolaz meu
klupama nekako postao zakrivljen. Poloaj vrata bez prestanka se
mijenjao. Glavom sam udario u viekraki eljezni svijenjak, tek za koji
milimetar izbjegavi plamen u padu. Kada sam doao do vrata, jedan od
brae pokuao me pridrati za ruku.
Brate Lucas, to se dogodilo? upita.
Ja ga samo odgurnuh i posrui stupih u dvorite. Potom se sklonih pod
cisternu. Vodom polih zatiljak. tovie, uronih glavu u hladnu vodu,
drei se za ogradu, sve dok se vrtoglavica nije povukla.
Kada sam podigao pogled, primijetio sam malenu skupinu redovnika
kako me promatra sa suprotne strane dvorita. Prizor je zacijelo bio vie
nego zanimljiv. Morao sam brzo neto uiniti kako bih priguio
radoznalost zabrinute brae. Unato nestabilnim nogama, uspio sam se
uspraviti. Polagano i oputeno oprao sam ruke, popravio poloaj habita
i postojanim korakom doao do najblie klupe. Sjeo sam i stisnuo
dlanove, pretvarajui se da se u sebi molim. Braa su ubrzo izgubila
zanimanje i rasprila se.
Kada sam napokon ostao sam, poeo sam disati duboko i polagano.
Svje me zrak oivio. Ubrzo sam se poeo osjeati puno bolje. Doao
sam k sebi. Onaj je neugodni osjeaj minuo. Sada sam bio u stanju jasnije
sagledati Franciscovu priu o Toronu.
S godinama sam uo vie pria o bitki u Toronu o neustraivosti
kranskih snaga, o barbarstvu i okrutnosti nevjernikih branitelja, o
tome kako su pred sebe postavili svoje civile kako ih nai vitezovi ne bi
mogli gaati, u strahu da ne pogode neku enu ili dijete. Usudio bih se
rei da bi bilo teko pronai odanog podanika koji nije nauio rijei
barem jedne od nekoliko pjesama koje obiljeavaju hrabrost katalonskih
vitezova, osobito kraljevia Fernanda. Upravo je po njegovu
slavodobitnom povratku u Barcelonu kralj Jaime svome sinu dodijelio
naslov El Conquistador de Toron, branitelj vjere, princ Barcelone.
Nije ni potrebno naglaavati da se Franciscova pria nije poklapala s
rairenijom verzijom. Prepriavajui odnos prema muslimanskim
civilima, Francisco je Kristovoj vojsci oduzeo duhovni i moralni
autoritet, tako izbrisavi razliku izmeu kranskih i nevjernikih
vojnika. U Franciscovoj verziji, bitka za Toron izgledala je kao nekakav
mrani, bezboni ponor.
Kako objasniti taj raskorak izmeu Franciscove prie i poznatijih
karakterizacija koje su tebi, moj tovani tioe, nesumnjivo znane?
Postoji, dakako, i jednostavno objanjenje demoni koji su obuzeli
Francisca eljeli su iriti lai i bogohulne prie kako bi meu vjernike
posijali sumnju.
Ipak, ne mogu porei da je Francisco na svoje oi vidio bitku. I ne mogu
porei daje njegov opis opsade u pojedinim dijelovima odgovarao onim
neusporedivo eim prikazima. Svima je poznato da su vitezovi
Calatrave zauzeli sjeverozapadnu kulu utvrde prije nego to su snage
kraljevia Fernanda prodrle kroz istoni ulaz.
Franciscova je pria k tome bila jednostavna i ivopisna. Kada je
opisivao lomau na kojoj su gorjela muslimanska trupla, gotovo sam
osjeao miris nagorjelog mesa, dalek, ali ipak tako poznat miris. Dok
sam jo bio sluga u Santes Creusu, prije nego to je onamo doao
Francisco, u samostanu je izbila epidemija groznice. Petnaestorica brae
podlegla su bolesti. Kako bi sprijeio irenje zaraze, opat je slugama
naloio da kremiraju trupla. Naga tijela preminulih odvuena su iz kola
i poloena na vatru na prostoru ispred samog ulaza u samostan.
Odvratan miris obavio je cijeli trg. Plamen je pitao sve glasnije, sa
svakim novim tijelom, sve dok cijeli samostan nije proelo prigueno
zvidanje, koje je nadjaalo ak i jadikovke preivjelih.
Ali zato se bavim takvim mranim uspomenama? Zato me
Franciscova pria uznemirila? Poto sam ga posluao do zavretka, na
trenutak sam se zatekao kako u pitanje dovodim krepost kriara don
Fernanda, istina malene skupine unutar velike kranske vojske.
A onda sam se prenuo i prisjetio upozorenja brata Viala, rijei koje je
izgovorio prije nego to sam krenuo izbaviti Francisca iz kanda oca
Adelma u Pobletu. Bila je to avolja ruka ruka koja je postavila iskuenje
u obliku sumnje. Sumnje u pravednost i potenje Kristove vojske. Budite
uvjereni daje to za mene bio trenutak velike poniznosti spoznaja da sam
ak i ja, dijete Crkve, dijete Boje, po mladosti drugi redovnik u povijesti
koji je imenovan priorom u Santes Creusu, podloan avoljoj
zavodljivosti.
Obuzet tim nelagodnim mislima, ve sam se naao u dvoritu koje vodi
do mojih odaja kada sam ugledao Isabel. Sjedila je u dnevnoj sobi i
razgovarala s bratom Vialom.
X.
ISABEL
Kako bih svog mentora potedio novih neugodnosti, pokuao sam
izbjei susret s djevojkom. to se manje poornosti usmjeri na taj
nevjerojatni prizor, djevojka u samostanskoj dnevnoj sobi, to e skandal
vjerojatno biti manji. Unato svom svjetovnom iskustvu, brat Vial
katkada ima vrlo loe prosudbe.
Navukavi bijelu kapuljau habita preko glave, urnim sam se korakom
zaputio prema crkvi. Naalost, brat Vial me prepoznao.
Brate Lucas, zazove me, danas imamo osobitog gosta.
Brate Vial, to si ti?
Da, brate Lucas, ui i upoznaj nau gou.
Vie nisam mogao bjeati. Priao sam dnevnoj sobi kamenitom stazom
koja je prelazila dvorite. Posve nehotice skrenuo sam s te staze i
zagazio na travnati sag. Osjeao sam kako mi svjee vlati dodiruju kou
kroz otvore na sandalama.
Dona Isabel Correa de Girona, predstavljam vam brata Lucasa. Dobro
doli u Santes Creus, rekoh.
Brat Lucas prior je naeg samostana, ree brat Vial, i Franciscov
ispovjednik.
Kako ste putovali Dona Isabel? upitah.
Ona ustane i blago se nakloni. inilo se da smo jednako visoki, tako da
smo se gledali izravno u oi. Izgledalo je da nije ula moje pitanje. Ilije
drala da nije nuno odgovoriti.
Uz vae doputenje, Dona Isabel, ree brat Vial, ja u se povui na
popodnevnu slubu.
U trenutku kada je krenuo, ja ga epah za rukav.
Brate Vial, valjda ne bi ostavio enu samu u dnevnoj sobi...
Ne, brate Lucas, ne bih. Ostavljam je u tvojim sposobnim rukama. Vas
dvoje moete razgovarati o Franciscovu stanju.
Ali, brate Vial, rekoh, prior koji nasamo razgovara s nekom enom
mogao bi izazvati konsternaciju meu stadom.
Brate Lucas, ti izgledu pridaje previe teine.
Promatrao sam iroka plea brata Viala dok je prolazio dvoritem, a
onda nestao iza jednog stupa u kutu. Okrenuo sam se prema Isabel.
Krajnje neugodna situacija.
Nadam se da je na glasnik bio vjeran vodi... rekoh.
Pogledala me izravno, otro, uspravna dranja. inilo se da ne uvia
koliko je njezina nazonost u svetitu neprimjerena. I nije osjeala
potrebu uputati se u kurtoazne razgovore.
Brate Lucas, kako je moj roak?
Francisco je rekao da su joj oi sive, iste nijanse kao nadgrobni kamen
njegova brata. Uistinu neobian nadgrobni kamen. Ja iz ove perspektive
nisam uspijevao odrediti boju oiju. as mi se inilo da su zelene, as
plave, as ute.
Sotona je ustrajan, rekoh. Ne isputa plijen samo tako. Ipak,
napredujemo.
Siune smee pjegice vidjele su se na nosu i kvarile istou bijele koe.
Znai, Francisco govori? upita ona. Nestrpljiv pogled upuen nakon
pitanja pokazao mi je da je taj smireni ton laan. Priekao sam jo samo
trenutak, a onda odgovorih.
Da, Isabel, Francisco govori.
Isabel odvrati pogled prije nego to sam uspio procijeniti djelovanje
novosti o poboljanju stanja.
Pretpostavljam da je va suprug odobrio dolazak u Santes Creus, rekoh.
Nisam se udala, brate Lucas.
Zao mi je.
Imam i vie nego dovoljno posla brinui se za oca.
Nije mu dobro?
Razbolio se nakon smrti mog brata. Poznavali ste Andresa?
Upoznao sam ga davno, u samostanu. Drag i dobar mladi. Odan na
svoj nain.
Odan pustolovinama, brate Lucas. Neprikladan za samostanski ivot.
Svi mi imamo svoj poziv, Isabel.
Poginuo je kod Krak des Chevaliersa. Moj je otac dobio pismo od
kraljevia Fernanda, koji je zapovijedao kranskim snagama kod te
utvrde. U pismu je pohvalio hrabrost moga brata. Poginuo je dan prije
pada utvrde.
Morao sam se oduprijeti porivu da uklonim mrvicu uta krmelja koja se
nalazila u kutu njezina oka. Oito se nije dotjerala prije naeg razgovora.
Pramenovi kose, nepoeljane, kose koja se prelijeva u duginim bojama,
izmicali su stisku kapuljae i sputali joj se uz lice. Brat Vial jednom je
rekao kako ene pomau mukarcima da spoznaju ljepotu Bojih djela.
Zahvaljujui enama, rekao je, plavo je dublje, zeleno zelenije crveno
gori. Neobina teorija. Ja sam skloniji stavu da se samo molitvom
moemo pribliiti stanju u kojem emo u potpunosti cijeniti Boju
velikodunost.
Ne oajavaj, dijete, rekoh. Andres je poginuo sluei Gospodinu.
Katkada se pitam, brate Lucas, ree Isabel, gleda li Gospodin s
naklonou na one koji tako daleko od doma podiu ma prema
neprijatelju.
Dijete moje, rekoh, tvoj je brat umro za Krista. Bio je jedan od odabranih,
pripadnik Boje vojske.
Ima li Bog vojsku, brate Lucas?
Svakako. Vitezove, redovnike i sveenike koji se bore protiv avoljih
pomagaa gdje god na njih naiu. To je pravedna vojska snanih i
odvanih... uvara boanskog naslijea.
Nee li zemlju naslijediti ponizni, brate Lucas?
Djevojka ovjeka doista zna naljutiti.
Da, Isabel, ali jaki e osigurati to naslijee.
Poslijepodnevno sunce na njezino je lice bacalo alobnu sjenu. Bol je
utisnula tanke bore koje su joj ukraavale elo, bore koje se vjerojatno
nisu vidjele prije nego to je njezin brat otputovao na Levant. Umorno se
nasmijeila kao daje razgovor sa mnom iscrpljuje.
Mora imati vjere u Boje nakane, Isabel.
Nikako ne shvaam kakvu ulogu u tim nakanama ima smrt moga brata.
ini mi se posve besmisleno.
Razumijem tvoju bol, dijete, odgovorih obzirno. Razumijem vie nego
to moe shvatiti.
Nisam joj rekao da sam i ja doivio nepravdu, da sam se rodio gotovo
posve izvjesno plemenite krvi, ali bez imena. Postao obinim slugom.
Nitko od nas ne moe spoznati put koji nam je Gospodin odabrao.
Zapamti, dijete, rekoh, patnje nas dovode blie Kristu. Nae suze ulaze
u rijeku krvi koja tee iz Kristovih rana. Upravo tako dolazimo do
zajednitva i mira. Tvoj je brat, ba kao i Krist, umro za tebe.
Oprostite, brate Lucas. Nisam prouavala Sveto pismo, niti posvetila
sate i sate duhovnoj predanosti kao vi. Znam da sam u tim pitanjima
neuka. Ali ne razumijem zato su ti ljudi morali umrijeti zbog mene. Da
sam mogla birati, vie bih voljela da su ostali ivi.
I ivi su, Isabel. Tvoj brat ivi u raju. I sada, u ovom trenutku, gleda te
odozgo.
Obraao sam joj se gorljivim tonom, no izgledalo je da me djevojka ne
slua. Svu pozornost usmjerila je na nekoliko travki koje su niknule
izmeu dviju kamenih ploa na podu sobe. Sramotna stvar koja odvraa
pogled. Razgovarat u s bratom Eduardom, koji je zaduen za
odravanje samostana. Predanost Gospodinu zahtijeva
beskompromisnu disciplinu koja se mora odnositi na sve pripadnike
samostana i sve zadae, od svetih dunosti do najsvakodnevnijih
poslova.
Katkada, brate Lucas, ree ona, imam osjeaj da jednostavno ne shvaam
neku kljunu mudrost koja objanjava sve te stvari. Meni se ini da
muenika smrt donosi samo bol onima koji ostanu iza nje. Muenik
moda i ulazi u raj, ali onima koji ostaju na ivotu ostavlja samo bol i
patnju. ak i sam Krist. Zamislite, brate Lucas, Djevicu Mariju dok
promatra svog sina kako se od boli previja na kriu. Da je odabrao ivot,
i kao starac je mogao pretvarati vodu u vino, lijeiti bolesnike, slijepcima
vraati vid.
Jedva primjetna gorina naruavala je blagost njezina glasa. Isabel je
davala majinski prijekor, korila brata jer je krenuo u kriarski
pohod. Kao daje Marija, koja kori sina za nepromiljenost, ak i
sebinost odluke.
Isabel, trenutano ne razmilja razumno, odgovorih. Krist je odabrao
kri kako bi mogao sudjelovati u naem stanju, kako bi nam mogao
pokazati put kroz patnju, kroz smrt, do vjenoga ivota. Kako bi na sebe
preuzeo nae grijehe.
Ja to od njega nikada nisam traila, ree ona, i ne znam ba tono stoje
dobro time postigao.
Isabel, izgovara opasne rijei. Ne zna to govori. Predlaem da malo
razmisli prije nego to se ponovno tako oglasi.
Djevojku je trebalo upozoriti. Sljedei sugovornik moda nee imati
toliko razumijevanja. Osim toga, mogao bije uti netko od redovnika. To
ne bi bilo prvi put da netko od moje brae prislukuje razgovor osobne
prirode i sadraj prenese opatu Alfonsu, ili, jo gore, nekom pretjerano
revnom inkvizitoru koji se u Santes Creusu nae na proputovanju.
ao mi je, brate Lucas. Govorim nesmotreno jer bolno tugujem za
bratom.
Izvadivi rubac iz reverende, obrisao sam znoj sa ela. Pokuao sam joj
se nasmijeiti, ali pretpostavljam da je taj pokuaj vie nalikovao na
nekakvu grimasu. Sluenje Gospodinu katkada je doista naporno.
Oglasila su se zvona za svetu slubu. Bio je to dobrodoao prekid nae
rasprave i prilika djevojci da se pribere. Naalost, mnogi od moje brae
nisu se uspjeli oduprijeti potrebi da se u prolasku dnevnom sobom
zagledaju u nau posjetiteljicu. Neki meu njima vjerojatno nikada i
nisu vidjeli enu Isabeline profinjenosti. Brat Mario zastao je kao
ukopan i zapiljio se u djevojku.
Brate Mario, rekoh, Gospodin te poziva na molitvu.
On je i dalje stajao kao opinjen, irom rastvorenih usta, poput seoskog
idiota.
Moda bi, brate Mario, rekoh, volio otii u produljeni posjet jednom od
samostana na novim podrujima u Kataloniji. Crkva treba dobrovoljce
koji e meu maurskim seljacima iriti Rije Boju. Mislim da bi ti bio
dobar za taj posao.
Djeak se istog trenutka pridrui brai, a vrata kapele ubrzo se zatvore.
Isabel i ja ostali smo sami.
Pretpostavljam, Isabel, da se pita zato sam poslao glasnika da te
dovede.
Ona se poigravala uvojkom kose, s vremena na vrijeme stavljala vrak u
usta. inilo se da se na to intenzivno koncentrirala, kao da plete
nekakvu koaru. Ja se poprilino glasno nakaljah. Isabel povue kosu iz
usta i vlani pramen zatakne za uho.
Mogue je, Isabel, da si se pitala zato si ovdje.
Znam zato sam ovdje, brate Lucas.
Djevojka zna biti i uobraena.
Molim te, reci, Isabel, zato si ovdje.
Kada se mogu vidjeti s Franciscom, brate Lucas?
Strpljenja, dijete. Razgovarali smo o tvom dolasku u nae ponizno
svetite. O svrsi tvoje nazonosti.
Dola sam posjetiti roaka, ree ona.
Da, tako je, Isabel. Mogue je, meutim, da potpuno ne shvaa
situaciju. Santes Creus nije dvorac, a tvoj roak inae ne prima posjete. I
premda smo ostvarili napredak u borbi protiv Sotone, Francisco je jo u
kandama mranih sila. Njegova je dua i tijelo jo u smrtnoj opasnosti.
Ne bih se zaudio da te ne prepozna. Usudio bih se rei, da nije bilo
naih nastojanja, vjerojatno bi bio mrtav. Njegov oporavak u opasnost bi
mogao dovesti i najmanji negativni utjecaj.
A kakav sam ja utjecaj, brate Lucas?
Dobar, vjerujem, Isabel. Pozvao sam te kako bi pomogla u istjerivanju
avla. Kako bi pred Francisca postavila izazov ivota.
To su bile rijei brata Viala kada je predloio da dovedemo tu djevojku
pred Francisca postaviti izazov ivota. Istini za volju, ja sam i dalje bio
sumnjiav. Isabel bi Franciscu doista mogla posluiti kao iskuenje, ali s
kojim ciljem? Nije li Eva dovela Adama u iskuenje jabukom? Moda je
Isabel, dolazei u Santes Creus, imala i neki svoj cilj. Bilo bi glupo
odbaciti mogunost da moda eli iskoristiti Francisca u tom nemonom
stanju kako bi iznudila vjenanje. Svaka djevojka, a posebice
dvadesetetverogodinja usidjelica, udjela bi za Franciscovim
bogatstvom, bez obzira na njegovo stanje. Ja odluih ispitati Isabel u
vezi s nakanama.
Isabel, znam da si umorna nakon dugotrajnog putovanja. Bih li ti jo
mogao zasmetati s nekoliko pitanja?
Molim vas, brate Lucas...
Kako bi opisala prirodu svojih odnosa s Franciscom?
Pravi smo bratii.
Da, znam, Isabel. Ali kako bi opisala svoje osjeaje prema njemu?
Brati mije drag, brate Lucas.
Izuzetno drag ili samo drag?
Ne znam kako tono mislite, brate Lucas.
Moda bi mi, Isabel, mogla prepriati pozadinu svoje povezanosti s
Franciscom.
ao mi je, brate Lucas. Ali doista mi nije jasno na to ciljate. Djevojka
nije onako otvorena kao to sam se nadao.
U redu, Isabel. Krenut emo od poetka. Gdje si upoznala Francisca?
Na imanju svog oca, u Gironi.
I ondje ti je, kao to kae, Francisco postao drag?
Da, brate Lucas.
A jesi li ti postala draga njemu?
Da.
Kako zna? Jesi li ga pitala?
Nisam.
Je li ti rekao?
Ne. Nije mi rekao rijeima.
Jasno sam zamiljao Francisca na imanju njezina oca prije kriarskog
pohoda. Njegov zamiljeni pogled, tugu u kutovima njegova
suzdranog osmijeha, osmijeha koji je lako pogreno protumaiti.
Katkada, dijete moje, prema nekome osjeamo sklonost koju taj netko ne
uzvraa.
Francisco mi je jednom rekao da postoji trenutak u kojem se nalaze i no
i dan.
Bojim se, Isabel, da ne razumijem.
Pet sati ujutro. Moda malo kasnije. Trenutak prije svitanja.
Isabel, ne razumijem.
Francisco je rekao da u tom trenutku katkada vidi brata.
Posve si sigurna, Isabel? upitah.
Sergiov lik u polusvjetlu, ree ona.
Francisco mi nikada nije spominjao takvu sliku.
Jedno oko vidi Sergia, ree ona, a drugo svitanje na obzoru.
To doista zvui kao Franciscove rijei.
U toj smo se tiini prepoznali, ree ona.
Gdje to, Isabel?
Na mjestu na kojem se nalaze ivot i smrt.
Ja se prisjetih okolnosti pod kojima se Isabel rodila iznad groba. Njezina
je majka umrla pri porodu. Uistinu okrutno nasljedstvo.
Je li ti dobro, dijete? Nemirna osamljenost, ree ona.
Naa su srca nemirna, Isabel, dok ne pronau mir u Gospodinu. Rijei
svetog Augustina.
Tada je Francisco doao u Gironu, ree ona.
Da, rekao je daje posjetio imanje tvoje obitelji.
Francisco je razumio, ree ona.
Stoje razumio, Isabel?
Samotnu pusto koja dolazi nakon smrti.
Govori li o Franciscu ili o sebi, Isabel?
Obiljeila je i njega i mene, ree ona.
Misli pod ledom? upitah. Na to se odnose te zagonetne rijei? Francisco
mije ispriao to ti se dogodilo na jezeru. Kako je zaronio u ledenu vodu.
Kako ste vas dvoje puzali do kopna dok je led na povrini pucao.
Francisco je donio blijedo svjetlo, ree ona.
Svjetlo? ponovih.
Usred sveg tog umiranja, ree ona.
Francisco je donio svjetlo?
Blijedo svjetlo koje je prodrlo u moju osamljenost, ree ona.
Francisco te spasio, rekoh. Ti sada moda nastoji spasiti njega? To si mi
eljela rei?
Jedno oko gleda no, drugo dan.
Isabel, slua li uope to ti govorim?
Sve do Andresove smrti.
Ovo se ba i ne moe nazvati razgovorom, rekoh.
Blijedo se svjetlo ugasilo, ree ona.
Njezin mali govor poeo mije ii na ivce.
Kad smo ve kod blijedog svjetla, rekoh, ini se da sunce zalazi. Isabel,
moda bismo se trebalo povui.
I potom no, brate Lucas. Duga no za Francisca. Dug razgovor. Ili prije
monolog. Sada samo ja drim svijeu, ree ona.
Isabel, u rukama zapravo nema nita. Moda si samo umorna od
putovanja.
Isabel je poprilino dramatino gledala prema pastelnim sjenama koje su
poele obavijati dnevnu sobu. Ja sam se dlanovima pljesnuo po
koljenima i ustao. Ona je napokon podigla pogled.
Idemo, Isabel? Trebat e ti sna. Sutra ujutro vidjet emo se s Franciscom.
Isabel polagano ustane i sa mnom izie iz sobe.
Nedvojbeno ima morbidan karakter. Jasno sam vidio zato se ona i
Francisco meusobno privlae. ini se da su i jedno i drugo nezdravo
opinjeni sablasnim.
Brate Lucas, bih li vas mogla neto pitati? ree Isabel dok smo prolazili
dvoritem.
Svakako, dijete moje.
Jeste li vi ovdje kako biste ispunili obavezu?
Ne, dijete, Gospodinu sluim iz ljubavi, ne obaveze.
Brat Vial rekao mi je da ste s Franciscom ve gotovo pet mjeseci.
To je tono, da, odgovorih.
Hvala vam, brate Lucas, na takvoj odanosti Franciscu.
Sluge Boji ne trae zahvalnost, rekoh. Sam je rad u Gospodinovo ime
naknada za sve.
Dok smo prolazili uskim prolazom izmeu bilja u dvoritu, bio sam
prisiljen hodati vie uz nju, toliko blizu da sam razabirao tiho utanje
njezine svilene haljine uz moju bijelu odoru.
Smijem li vas pitati jo neto, brate Lucas?
ini se da djevojka ne zna kada treba zatvoriti usta.
Molim, dijete.
Mogue je da prelazim doputene granice, brate Lucas, ali je li vaa
nazonost ovdje nekako povezana s nagradom koju je barun Montcaa
ponudio za spas svoga sina?
Ne znam tono na to misli, Isabel.
Govori se da je barun Montcaa u zamjenu za spas svog sina Crkvi
ponudio treinu svog imanja.
Tko to govori, dijete?
Moda sam pogreno ula, ree ona. Girona je prepuna glasina.
Isabel se nema to raspitivati o sloenim mehanizmima funkcioniranja
Crkve, a jo manje o povjerljivoj komunikaciji izmeu dijeceze i jednog
pripadnika stada. Djevojka jednostavno nije u stanju posve shvatiti
posljedice i zakuaste aspekte takvih pitanja. Ipak, dao sam sve od sebe
kako bih objasnio situaciju, kako bih rasprio sve njezine eventualne
pogrene predodbe.
Isabel, rekoh, nisi pogreno ula. Barun Montcaa doista je iznio takvu
ponudu. Rije je o oajnikom potezu oca koji je slavi Bojoj ve
rtvovao jednog sina. Ni ti ne bi eljela da se Crkva ne obazire na
barunovu bol, zar ne?
Na to ste mislili, brate Lucas, kada ste rekli da je i sam rad u
Gospodinovo ime naknada za sve?
Ne bih rekao da bi smjer tvog ispitivanja bio drag inkvizitorima, Isabel.
Crkva odgovara na molbu jednog od svojih najodanijih sljedbenika,
baruna Montcade. Nadreeni su me poslali ovamo u Boju slubu. Kako
bih prognao demone koji su opsjeli duu barunova sina.
Spominjui inkviziciju, nisam namjeravao prijetiti djevojci, nego je samo
upozoriti, za njezino vlastito dobro. Ne bude li opreznija u
govoru, Isabel bi se lako mogla nai pred jednim takvim sudom. Ja sam
mislio da smo tu temu zakljuili. Prevario sam se.
A to vi dobivate, brate Lucas, upita Isabel, ako spasite Francisca?
Kako, molim, dijete? rekoh. Kakva drskost.
Kakvo vas to iskuenje, nastavi Isabel, tako dugo odrava u njegovanju
mog bratia, brate Lucas?
Zastali smo, okrenuli se jedno prema drugome, tek na kakvih pola
metra razmaka. Gledala me netremice, stisnutih eljusti. Na je ples
zavrio. Isabel je odbacila uljudan plat naeg diplomatskog razgovora.
Njezina drskost pobudila je bijes koji me iznenadio. Samo uz trud i
Boje milosre uspio sam se oduprijeti porivu da je pljusnem. Kada
sutra uvidi koliko je Francisco napredovao pod mojom paskom, gorko
e, bio sam uvjeren, poaliti zbog toga kako je sumnjala u moje nakane.
Ali u tom trenutku nije bila svjesna mojih rtava. Nije shvaala
intenzitet mojih emocija u vezi s tim pitanjem.
Ipak, u njezinu je dranju bilo jo neeg osim tog bestidnog izazova. U
tamnim sjenama ispod oiju, u blagom trzanju obrve, uoio sam
znakove duboko ozbiljne, nezdrave introspekcije. Djevojka je svakako
iskusila velike gubitke. Kada joj umre otac, Francisco e joj biti
najbliskija, moda i jedina veza s prolou. U tom trenutku osjetio sam
kratkotrajnu i bolnu navalu suosjeanja koja je priguila moj bijes i
pribliila me djevojci. Bio sam joj toliko blizu da sam osjeao blag miris
lavande osuenog lia koje je davalo miris njezinoj odjei. Posve se
zaboravivi, ispruio sam ruku kako bih je utjeio, pogladio joj ruku.
Odvratio sam pogled tek nakon nekoliko trenutaka, kada mi je
pozornost privukla nekolicina brae koji su izlazili iz crkve. Kada sam je
ponovno pogledao, Isabel se ve bila okrenula prema glavnome ulazu i
nastavila hodati dvoritem. Morao sam jako ubrzati korak kako bih je
sustigao. Odveo sam je u jednu od soba rezerviranih za nae posjetitelje
iz redova plemstva.
Vrativi se u svoje odaje, zadrao sam se u prednjoj sobi iz koje se
ulazilo u spavaonicu, razmiljajui o razgovoru s Isabel. Djevojina
pitanja pokazivala su da nisam bio posve otvoren u vezi s ponudom
baruna Montcade i osobnom koristi koju mogu oekivati u sluaju da
spasim Francisca. Ali nisam tajio kako je nadbiskup Sancho
poklonio veliku pozornost Franciscovoj dobrobiti i koliko razumije
teinu moje misije.
Ne elim tvrditi da me ne zanima nadbiskupova naklonost. Sumnjam
daje itko posve imun na materijalna iskuenja. I brat Vial to je rekao vie
puta. Pa to ako se elim uspeti unutar sveenike hijerarhije? Nisu li
moje ambicije u skladu sa sluenjem Gospodinu? Nije li uspjeh moje
misije spas Franciscove due u skladu s mojim planovima za
sveenikim napredovanjem? I doista, to se vie uspnem, to u biti u
stanju uiniti vie dobra.
I s kakvim pravom Isabel meni govori o kunji? Je li ona kada osjetila
bolnu prazninu u elucu koja tog dana nee biti ispunjena, kao ni
sutradan, ni dan nakon toga? Ja jesam i to nisam zaboravio. Rodio sam
se kao siroe, ponizni sluga. U ivotu prljavtine i gladi, bijede i
naputenosti. I sluenja upravo tim ljudima, njezinu soju, koji nisu
primjeivali koliko patim, koji su se prema meni odnosili kao prema jo
jednoj ivotinji na imanju. Nisam zaboravio.
A onda, usred tog svakodnevnog poniavanja, Gospodin ti ponudi ne
samo hranu i toplu postelju, nego i puno vie povlateno mjesto u
ivotu, ivot kakav su Isabel, Andres i Francisco tako bezobzirno
smatrali po roenju steenim pravom, i onda se drali kao da ne
primjeuju njegove prednosti, kao da preziru one koji su eljni takvih
blagoslova.
Pa to ako elim neku mrvicu s njihova stola? Bi li me Bog za to osudio?
Bi li mi Bog sudio jer elim poboljati stanje u kojem ivim? Tko ne bi
odabrao takav ivot i slijedio ga do loginog zavretka, sve vie i vie,
dalje i dalje od te bijede i siromatva?
Sutradan ujutro sastao sam se s Isabel u njezinim odajama. Sjedila je u
naslonjau, gotovo jednako kao kada sam je sino ondje ostavio. Postelja
je izgledala netaknuto, pokriva bio sloen sa strane.
Dobro jutro, Isabel. U Santes Creusu nou zna biti poprilino hladno.
Nadam se da se nisi smrznula.
Obratio sam joj se srdanim tonom, odluan u nakani da joj pokaem
kako njezine uvrede na mene uope nisu djelovale. Ona je uzvratila
ljubaznim tonom, ali je prekinula razgovor o vremenskim prilikama.
inilo se da openito nije zainteresirana za razgovor. A nije se
posluila ni ajem i keksima koje joj je po mojim uputama donio brat
Dominic, na domar.
Krenuo sam u istu osamljenu etnju koju sam poduzimao svakog dana
otkako je Francisco prije priblino devet mjeseci doao u Santes Creus.
Samo to sam ovaj put iza sebe uo njezine tihe korake. Poveo sam
Isabel kroz dvorite, stubama i zatim jo dugakim hodnikom. Kada
smo doli do Franciscove elije, kimnuo sam joj, elei je ohrabriti.
Neka Bog bude na naoj strani, dijete, rekoh.
im sam otvorio vrata, Isabel se pokraj mene pokuala uvui u eliju. Ja
sam je zaustavio, vrsto je uhvativi za ruku neposredno ispod ramena.
Nisam elio uzbuniti Francisca tako naglim susretom sa sestrinom.
On je bio okrenut od vrata, sjedio nasred elije i gledao kroz prozor.
Francisco, rekoh, imamo gou. Isabel Correa de Girona stoji uz mene.
Francisco se nije okrenuo. Ni jednim jedinim pokretom nije pokazao da
me je uo.
Francisco, rekoh, povisivi glas. Isabel Correa, tvoja sestrina, dola te
posjetiti, iz Girone.
I dalje nije reagirao. Krajnje neobino.
Otpustio sam Isabelinu ruku. Ona mu je polagano prila i stala ispred
njega. Ja sam je pratio u stopu. Francisco je i dalje nepomino gledao
kroz prozor, ne obazirui se na djevojku. Ona mu je dodirnula obraz,
pomno zagledana u njegovo lice. Isabelini osjeaji konano su
nadvladali njezinu smirenost i suzdranost. Pala je na koljena i poloila
glavu Franciscu u krilo. vrsto mu je stisnula noge, kao da je rije o
nekakvom fantomu koji bi svakog trenutka mogao nestati. Djevojka je
tiho jecala, nos joj je curio na Franciscov tek oprani ogrta.
Francisco stisne ake i vrsto zatvori oi bolna izraza na licu, kao da su
Isabelini prsti komadii nazubljenog stakla. U tom trenutku odjednom
uzdigne ruke iznad glave. Ve sam pomislio da se sprema udariti
djevojku. Ali onda je samo odvratio tijelo od nje, izvijajui torzo na
neprirodan, gotovo nasilan nain.
Isabel je osjetila njegovu nelagodu. Popustila je stisak i zbunjeno podigla
pogled. Posve otvoren, nimalo zatien. Suze su prestale tei.
Francisco, ree ona, ja sam.
inilo se da je taj glas samo pogorao njegovo stanje. Lice mu se
ponovno zgrilo. Ona pusti njegove noge, povue ruke, ali ostane na
koljenima pred njim.
Francisco, rekoh, zar nee pozdraviti Isabel? Prevalila je dug put kako
bi te posjetila.
Njegove stisnute usne sada se blago razvuku. Zar je dola pogledati
truplo, brate Lucas? Francisco, rekoh, o emu to govori?
Reci Isabel, brate Lucas, daje Francisco de Montcada poginuo prije
nekoliko godina, u Siriji. Nedostojnom smru.
Francisco, nije vrijeme za ale.
Slaem se, brate Lucas, ree Francisco. Isabel treba doznati istinu.
Isabel, rekoh, ne obraaj pozornost na te trenutane gluposti.
Franciscova ispovijed odvija se dobro i brzo. Budi uvjerena da smo
ostvarili velik napredak u odvraanju demona. Nadam se da u jednog
dana barunu Montcadi pisati kako se njegov sin posve oporavio.
Brate Lucas, ree Francisco, ja nisam Lazar, a ti ne moe u ivot vraati
mrtve.
Francisco bi katkada bio krajnje nezahvalan. Osjeao sam kako mi krv
navire u obraze.
Zahvaljujui milosti Bojoj, Francisco, iv si, rekoh.
Budi uvjeren, brate Lucas, da me Bog ne smatra dostojnim svoje milosti.
Boja milost, rekoh, daje nadu onima koji pate, vjeru onima koji
sumnjaju.
Moja je vjera ieznula prije nekoliko godina, ree Francisco, utopila se u
djejoj krvi.
ovjek moe ivjeti bez vjere, odgovori Isabel.
Francisco se okomi na djevojku.
Moda i moe, Isabel. Ali ne moe ivjeti bez vjere i asti.
Jednom si mi priao o svom bratu Sergiu, ree Isabel. Rekao si daje
njegova dua u istilitu. U kriarski si pohod krenuo kako bi ga spasio.
Nije li to asno, brate Lucas?
Da, Isabel, rekoh, vie nego asno. Ubijanje nema nikakve veze s au,
odvrati on.
Francisco, rekoh, sluao sam tvoju priu o bitki kod Torona. Zapisao od
rijei do rijei. Poinjene su pretjerano okrutne stvari. Pojedinana
nedjela pretjerano revnosnih drugova ne remete tvoju plemenitost i
plemenitost misije kranskih snaga.
Plemenitost? Jo osjeam smrad mesa koje gori, trag nae pobjede.
Sergiova dua nije se uzdigla na tom pepelu.
Uzdigla se na tvom sluenju Gospodinu, rekoh. Sveti Mihovil zacijelo je
uoio tvoju hrabrost kada je odvagivao duu tvoga brata.
Kukavica ne moe donijeti prevagu kod svetog Mihovila, ree Francisco.
Kukavica, rekoh, ne bi prevalio vie od tisuu kilometara kako bi se
borio protiv Kristovih neprijatelja. Sudjelovao si u velianstvenom
kriarskom pohodu, Francisco. Ne razumijem kako tako moe govoriti
o sebi.
Razumjet e, brate Lucas. Sve e shvatiti. Sutra ujutro doi u moju
eliju. Pozivam i tebe, sestrino, uz doputenje brata Lucasa. Smrt tvog
brata, Andresa to je tema sutranjeg sastanka poneto tragina pria.
Pria o kukavitvu i sramoti. Mojoj.
Isabel isprui ruku i uhvati Francisca za prednji dio ogrtaa. Lae, ree
mu.
On je jo nekoliko trenutaka netremice promatrao njezino lice. Zatim se
nasmije. Ilije to ipak bio demon, koliko je taj zvuk bio prodoran?
Isabel padne kao da ju je netko udario. Sklopi ruke na prsima.
Sutra, Isabel, sutra e me vidjeti onakvog kakav jesam, a ne kakvim me
zamilja. Tada e pobjei odavde i ostaviti me mojim demonima.
Brat Vial rekao mi je kako nam tue patnje katkada pomau da
nadvladamo opsjednutost vlastitom sudbinom. Isabel je bila teko
potresena. Dok sam je promatrao kako lei na podu, zaboravio sam na
vlastitu zabrinutost u vezi s Franciscovim stanjem. Skupio sam
svu snagu kako bih je pridigao, prebacio njezinu ruku preko svojih
ramena, izveo je iz elije i poveo hodnikom.
Isabel, rekoh, ne osvri se na Franciscove rijei. Umjesto njega, kroz ta
usta progovara Sotona.
Dok smo hodali, Isabel je posrtala na neravnome kamenu. Bio sam
prisiljen pozvati brata Dominica kako bi mi pomogao da je prenesemo
uskim stubitem.
Isabel sam ostavio u njezinoj sobi i vratio se u dvorite. Preostali dio
dana proveo sam u nijemim molitvama i meditiranju. Kada sam se
vratio u svoje odaje, sunce je ve bilo zalo. Veera mi je bila posluena
na stolu u prednjoj sobi. Ali nisam bio gladan. Bilo mije teko mirno
sjediti. Sklopio sam ruke na leima i stao etati amotamo. Zastao sam
ispred komada slomljenog ogledala koji je bio postavljen u jedno okno.
Katkada, kada me Franciscovo napredovanje obeshrabri, pomno
promatram svoj odraz. Dobro poznate crte lica slue mi kao utjeha to to
su tako pouzdane, odlunost koju pronalazim u izrazu, istaknuta bora
koja mi prolazi izmeu oiju. Katkada se zamiljam u dugakoj
grimiznoj biskupskoj ili kardinalskoj odori. Uvjebavam dijeljenje
blagoslova podanicima dvama ispruenim prstima. Da, mislim daje to
moja budunost. To sam ja.
Te veeri, meutim, nije bilo tako. Vlastiti mi je odraz izgledao daleko i
strano. Imao sam dojam da gledam nekog neznanca. Okrenuo sam se od
ogledala. Navukao onaj samouvjereni osmijeh koji me uvijek podsjea
na moje planove, nadanja, ambicije. Potom sam iznenada ponovno
pogledao u ogledalo. Ali izraz se nije promijenio. U mojim se oima
vidjelo neto nepoznato bolna nesigurnost, neodreen, nemiran strah.
Iza svog odraza vidio sam nekakav sivi prizor nebo koje se stapa s
morem, crno s bijelim. Osjeti sam previranje u elucu. Kleknuo sam
ispred eljeznog raspela postavljenog na prozorsku dasku i sklopio
dlanove. Pomozi mi, Gospodine. Izgubio sam se.
U san sam utonuo neposredno prije poziva na zornicu. Probudilo me
glasno kucanje na vratima. Nastojao sam ne obazirati se na taj zvuk, u
nadi da e posjetitelj odustati, ali kucanje se samo pojaalo. Pripalio sam
svijeu uz postelju i odvukao se do vrata. Pred njima je bio opat Alfonso.
Moemo li porazgovarati, brate Lucas? upita me.
Da, opate Alfonso, odgovorih. Molim, uite.
Kraljevi Fernando u posljednjem je pismu zatraio vremenski raspored,
ree opat Alfonso.
Raspored ega? upitah.
Zanima ga, ree opat Alfonso, kada e se Francisco posve oporaviti.
Trai odreeni datum. Francisco i dalje napreduje, zar ne?
Da, da, odgovorih. Ono to se dogodilo juer izgledalo mi je poput
none more. Nikako nisam bio pripravan razgovarati o susretu s Isabel i
o tome to bi on mogao znaiti za Franciscovo stanje.
Kraljevi, ree opat Alfonso, pita sjea li se Francisco svojih iskustava na
Levantu bitaka zatoenitva pojedinosti.
Opat Alfonso promatrao me s puno iekivanja, no moje su misli bile
zauzete predstojeim razgovorom s Franciscom.
Kraljevi Fernando, nastavi opat Alfonso, izgubio je mnogo ljudi u
slubi Gospodinovoj. Silno se brine za dobrobit preivjelih, a Francisco
u njegovu srcu ima osobito mjesto. Mi ga u najmanju ruku moemo
izvijestiti o stanju stvari. Nadam se da su vijesti dobre..
Princ Fernando isti onaj ovjek koji je predvodio masakr ena i djece u
Toronu vodi brigu o Franciscovu stanju.
Da, rekoh, svakako moemo napisati izvjetaj koji e ga umiriti.
Onda.. ree opat Alfonso.
Molim vas, napiite kraljeviu Fernandu, rekoh, da se Francisco
dogaaja iz kriarskog pohoda sjea kao da su se dogodili juer.
Nevjerojatno pamti i najsitnije pojedinosti. Napiite da se Franciscovo
stanje poboljava, ali jo ne mogu tono rei kada e se oporaviti.
Sluenje Gospodinu optereeno je neizvjesnou i duhovnim
opasnostima, opate Alfonso.
Brate Lucas, ree opat, poprilino razdraeno, potedi me propovijedi.
Bit e dovoljna kakvatakva procjena.
Opate Alfonso, odgovorih, Bog ne poznaje rokove.
Je li tebi dobro, brate Lucas? upita me on. Moda ti je potreban odmor
od tog napornog rada, predah od Francisca?
A hoe li i Sotona predahnuti, opate Alfonso? upitah.
Opat Alfonso uzme svijeu iz moje ruke i prinese je mojem licu. Osjeao
sam toplinu na obrazima.
Zabrinut sam za tebe, brate Lucas, ree. U posljednjih si se mjesec dana
vidljivo promijenio. Vie sam puta pokraj tebe proao u hodniku a da
me nisi prepoznao, kao da te obuzela neka crna magija. Promijenio ti se i
izgled. Obrazi su ti upali, postao si blijed. Cijelo si vrijeme u
Franciscovoj eliji ili ee dvoritem. Zanemario si dunosti priora
Santes Creusa. Pitam se je li tvoj rad s Franciscom potkopao tvoju
odanost samostanu.
ao mije, opate Alfonso, ako sam vas razoarao, rekoh. Mogu samo rei
da moja odanost Franciscovu spasenju odraava tek moju vjernost
Crkvi.
Neka bude tako, brate Lucas. Ali, pazi. Stavi li dlan u vatru, opeci e
se. Stavi li onamo duu, izlaze se opasnosti od vjenog prokletstva.
Poziv na zornicu zauo se kada je opat iziao iz mojih odaja. Brzo sam se
odjenuo, preko glave navukao smei habit i zakopao sandale.
Dok sam hodnikom iao do Isabeline sobe, zakljuio sam da e djevojka
vjerojatno odbiti ponovno posjetiti Francisca. Ja se posve sigurno nisam
radovao sluanju prie o Andresovoj smrti. A nisam mogao zamisliti
neto drugo osim da se Isabel uasava te mogunosti. Zatrai li od mene
duhovni savjet, predloit u joj da napusti Santes Creus i vie se nikada
ne vraa.
Ali Isabel ni sluajno nije kanila otii. Kada sam doao do nje, ve se bila
odjenula.
Spremna sam, brate Lucas, ree.
Ponovno sam je stubama odveo do Franciscove elije. Zaustavili smo se
na samome ulazu. Ja duboko udahnuh. Ne bih se bio iznenadio ni da
sam s druge strane vrata ugledao i samog Sotonu.
Vjere, brate Lucas. Te rijei Isabel mije izgovorila u trenutku kada sam
povukao zasun i otvorio vrata.
Doista, vjere, Isabel Correa.
XI.
KRAK DES CHEVALIERS
Francisco je u meuvremenu pribliio stolac prozoru, moda kako bi
bolje vidio samostanski vrt. Ili moda kako ne bi vidio Isabel i mene. I
doista, inilo se da ne gleda dvorite, nego sivo nebo. Snano je stiskao
naslone za ruke, tako da su mu se na nadlanicama isticale plave vene.
Nije odgovorio na moj pozdrav i niim nije pokazivao da. je svjestan
naeg dolaska. Isabel i ja sjeli smo na hladni kamen iza Francisca.
Razmijenili smo nekoliko rijei. Ja sam nju upitao je li joj udobno. Rekla
je da jest. Potom smo stali ekati. Kako se sunce dizalo, tako se svijetli
trag premjetao po podu. Pratio sam kako napreduje kamen po kamen,
preko Isabel, preko mene. Sat, dva sata, tri
ne znam koliko je vremena proteklo prije nego to je Francisco nastavio
priu.
U Toronu je poginulo gotovo etrdeset vitezova Calatrave meu njima i
oba Ramonova zamjenika Roberto i Bernard. Njihovo mjesto zauzeli
smo Andres i ja. Mi smo bili prvi po poloaju iza njih
prvi pomonici. Tu smo ast zasluili pobjedom u onoj utrci na
planinskoj stazi, za trajanja obuke u Calatravi.
Na je red zauzimao manje od pola prostora u spavaonicama. Meutim,
nitko se nije potrudio pokupiti neupotrijebljene prostirke, tako da je
pogled na njih stvarao dojam da nai mrtvi drugovi samo kasne i da e
se ubrzo vratiti.
Andresova rana brzo je zacijeljela, ali to se nije dogodilo i s njegovim
borbenim duhom. Za tjedana koje smo proveli u Akkou govorio je vrlo
malo i nijednom nije iziao u grad. Danju bi etao dvoritem, staklasta
pogleda, plave kose koja je bez reda padala na ramena.
Barun Bernieres i don Fernando u Akko su doli nekoliko dana nakon
nas. Don Fernandovi ljudi vratili su se u svoju bazu na rubu grada. Nai
drugovi hospitalci smjestili su se nama nasuprot, u istonome krilu
kompleksa. Kako bi obiljeili pobjedu u Toronu, organizirali su
svakodnevne proslave nakon jutarnje mise. U Velikoj dvorani, slavine
za vino bile su otvorene od svitanja do mraka. Vitezovi su banili do
veernjih sati.
Kao gosti hospitalaca, vitezovi Calatrave nisu mogli odbiti domainsku
ponudu za sudjelovanjem u slavlju. U neobuzdanoj radosti, moja su
braa nastojala potisnuti sjeanja na Toron. Ali ja nisam mogao
zaboraviti. Padra Albara kako stoji pred vatrom s truplima u dvoritu
utvrde. Rije Boju na krvavome polju.
Slavlje u kojem su sudjelovali moji drugovi paralo mije ui poput zvuka
noa na kamenu. Srce mije neobuzdano udaralo. Morao sam popustiti
ovratnik kako bih lake disao. etvrtog dana slavlja napustio sam
hospitalski kompleks. Iziao sam sam, ne zatraivi Ramonovo
doputenje, ne obavijestivi nikoga, ak ni Andresa.
Tumarao sam ulicama, gubio se u anonimnosti gradske vreve. Kada sam
doao do pristanita, sjeo sam na mol, spustivi noge gotovo do valova
koji su oplakivali stijene. Pogledao sam prema luci, mornare koji su
utovarivali teret istu onu egzotinu robu s trnice namijenjenu
kranskoj Europi. Mukarci su pune bave preko mostia kotrljali na
brod. Jedna im se bava izmaknula, pojurila unatrag. Mornari su skoili
u vodu kako ih ne bi pregazila. Bava se rasprsnula na molu. Biseri, uti,
bijeli, crni, razasuli su se po kamenu poput pekula.
U suton sam se vratio u nau zgradu. Dok sam prolazio ulicama,
sustigla me skupina redovnika. Natiskivali su se, gurali s obiju strana.
Smei su im habiti bili ofucani, pretvoreni u dronjke zahvaljujui
nebrojenim putovanjima. Na okupu su ih odravali pojasovi od
konopca. Bose noge bile su pokrivene uljevima, sasuenom krvlju i
blatom. Bili su to hodoasnici na putu do Jeruzalema, pod
muslimanskom vlau, hodoasnici koji su se oslanjali na Boju zatitu i
svog sveca zatitnika nekog Franju Asikog. Za njega sam uo u Santes
Creusu. Prie o njegovim mukama doprle su do Aragona,
potiui i druge da se povedu za njegovim primjerom. Ti ljudi koje je
pozvao svetac utemeljili su novi samostanski red, preuzevi i njegovo
ime franjevci.
Kandila s tamjanom ljuljala su se amotamo. Prodoran miris ispunjavao
je usku ulicu. Jedan je redovnik nosio drveni kri, stenjao pod teretom.
Njihov voda, ovjek sumorna lica, vikao je neto na talijanskome,
nabrajao Franjina uda. Govorio je o pet rana koje su se pojavile na
sveevu tijelu Kristovim stigmama. Oiljci su pocrnjeli, poprimili boju
avala koji su probili tijelo naeg Spasitelja.
Sveti Franjo Asiki, mrtav nepunih pedeset godina. Iz njegovih slabina
kapala je krv ak i nakon smrti. Redovnik je podastirao i dokaze,
opisujui stanje njihova sveca kao da je krv vidio vlastitim oima.
Prstom je pokazivao prema prodavaima, prolaznicima, meni. Gledao je
u stranu, osvrtao se preko ramena, promatrao dugaku ruku, kao daje
inkvizitor koji se raspituje za nae sujnnje, naa djela.
Jednako tako, govorio je, jedan od dvanaestorice pratitelja svetog Franje,
koji se zvao Giovanni Cappella, odmetnuo se i na koncu se objesio.
Redovnikov je glas odzvanjao, isprekidan i kretav. To je uzrok
poniznosti i straha ak i meu odabranima. Kimao je glavom, ozbiljno i
znalaki. Nitko ne moe biti siguran da e ustrajati do kraja u milosti
Bojoj.
Tjedan nakon dolaska u Akko, barun Bernieres pozvao je ujaka Ramona
na sastanak. Kao Ramonovi novi zamjenici, s njim smo na sastanak poli
Andres i a.
Kada smo uli u njegove odaje, barun Bernieres sjedio je poput kralja u
pozlaenom naslonjau. Preko ramena je nosio svilenu earpu, na glavi
vijenac od lia.
Ramon, ree barun, dobro doao. estitke vitezovima Calatrave na naoj
velianstvenoj pobjedi.
I vama, barune Bernieres, i vaim ljudima, odgovori Ramon.
Ramon, ree barun, naalost, pozvao sam te kako bismo razgovarali o
jednoj stvari koja me uznemiruje. Juer sam primio pismo iz Krak des
Chevaliersa. Don Lorgne, tamonji katelan, pie da je muslimanski
zapovjednik Baibars zapoeo s opsadom njihove utvrde. Stanje
poprilino razoarava. ovjek bi pomislio da se takva velika utvrda
moe sama obraniti.
Barun tada pozove svog zamjenika, pukovnika Delacortea, koji kimne
ujaku Ramonu i rairi jedan smotak. Stane itati
Pozdrav iz Krak des Chevaliersa, barune Bernieres. Naalost, piem u
oajnim okolnostima. Baibarsove su snage okruile utvrdu. U
posljednjih sedam dana nevjernici su dovukli katapulte za napad. Ne
dou li vea pojaanja, utvrda e pasti prije ljeta.
Stoga molim da sve hospitalce koji su pod vaim zapovjednitvom
povedete na Krak. Nae preivljavanje ovisi o vaem brzom dolasku na
sjever. Uz Boju volju, vidjet emo se pod povoljnijim okolnostima.
Don Lorgne, katelan Krak des Chevaliersa, dvadeset etvrtog dana
oujka ljeta Gospodnjeg 1271.
Pukovnik Delacorte skupi smotak.
Ramon, zna li koliko su godina hospitalci u Kraku? upita barun.
Ne znam, ree Ramon.
Stotinu trideset, ree barun. Gradei, obnavljajui i prepravljajui
utvrdu, s godinama smo stvorili neprobojan tit. Utvrdu brane dva niza
zidina rije je o utvrdi unutar utvrde. Prilaze titi osamnaest kula.
Imamo ak i vjetrenjau. Pravi grad za Boju vojsku. Zna li koliko su
debeli zidovi? Tri i pol metra. Tri i pol metra punog kamena.
Zna li, Ramon, daje utvrda preivjela etiri jaka potresa? Zna li da su
hospitalci koji je brane odbacili dvanaest muslimanskih napada? Saladin
je, kad je u samo trinaest dana osvojio Jeruzalem, poveo napad na Krak,
elei ga osvojiti opsadom. On je spoznao vanost te utvrde. Tko god se
nae u Kraku, stjee nadzor nad trgovinom izmeu Sredozemlja i
gradova u unutranjosti. I zna li to je Saladin uinio postoje prouio
obranu utvrde? Okrenuo se i otiao. Vie se nikada nije vratio. ak je i
veliki Saladin uvidio koliko bi bilo uzaludno napadati takvu utvrdu.
A sada imamo katelana koji se uspaniio jer je nekoliko nevjernikih
pukovnija okruilo utvrdu. Prava sramota. Uvjeren sam, Ramon, da
shvaa koliko nerado pokazujem internu korespondeniju koja moje
kolege hospitalce prikazuje u negativnome svjetlu. A ipak nemam
izbora. Kako na vrhovni zapovjednik nije u zemlji, ja odgovaram za
obranu naih utvrda i premda je katelan pomalo histerian, ne mogu se
ne obazirati na njegov zahtjev. Ne priskoimo li mu u pomo,
pribojavam se da e utvrdu predati bez borbe.
Zna, Ramon, nastavi barun, ja sam veinu svojih vitezova ostavio u
Toronu, kako bi uvali utvrdu. Imam tek stotinu vitezova to su svi
sposobni ljudi koji su mi na raspolaganju. Posve je iluzorno i pomisliti
da bi jedna takva sila mogla pokuati spasiti naeg nervoznog katelana.
Moja malena vojska teko bi mogla utjecati na tijek bilo koje bitke.
Barun je i dalje pomno promatrao Ramona.
Upotrijebimo li snane udruene snage koje su osvojile Toron... no, da, u
tom se sluaju izgledi da bismo mogli pomoi tom naem katelanu i
spasiti utvrdu drastino poveavaju. Danas poslije podne sastat u se s
don Fernandom kako bih zatraio njegovu pomo. Nadam se da ete i
jedan i drugi pristati boriti se pod mojim zapovjednitvom. Usto i ne
vidim puno izbora. Padne li Krak, nitko u kranskome dijelu Levanta
nee biti na sigurnom pred Baibarsovim vojnicima.
Ramon je zamiljeno gladio bradu, ne dajui spremno obeanje, kao to
je barun, kako se inilo, oekivao.
Ramon, upita barun, ne kanite valjda koristiti nae gostoprimstvo, jesti
nau hranu, piti nae vino dok se mi borimo kako bismo vas zatitili?
Barune Bernieres, odgovori Ramon, vitezovi Calatrave nee okrenuti
lea drugovima kojima je potrebna pomo. Borit emo se uz vas. Ali,
budui da bi se pohodu mogao pridruiti i don Fernando, drim da mi
je dunost usprotiviti se nainu na koji su se njegovi vojnici ponijeli
prema muslimanskim zatoenicima u Toronu. Uvjeren sam da ste
svjesni okrutnosti kojom se don Fernandova vojska obraunala s
civilima. Postupci njegovih ljudi okaljali su sve kranske vojnike koji su
sudjelovali u opsadi.
Ramon, ree barun, nije ni vrijeme ni mjesto za rasprave o sitnim
sukobima ili zavisti izmeu tebe i don Fernanda.
Nije rije o sitniavosti, barune. A to nema veze ni s mojim osobnim
stavovima prema don Fernandu. Odnos njegovih vojnika prema
civilima u Toronu bio je nespojiv s naom misijom.
Ramon, odgovori barun, smatram neukusnim to to u ovako
presudnom trenutku potie tako trivijalno pitanje. Kako e don
Fernando gledati na takav napad?
Nadajmo se, barune, ree Ramon, da e don to shvatiti kao poticaj da
promijeni ponaanje, i svoje i svojih ljudi.
S obzirom na postignute rezultate, meni se uinilo da su se u Toronu
ponaali poprilino dobro.
Barune Bernieres, ree Ramon, budui da o tome ne elite razgovarati s
donom, nemam druge mogunosti nego nakon povratka u Aragon
uputiti prosvjed vaem nadreenome, vrhovnom zapovjedniku
hospitalaca, te kralju Jaimeu, donovu ocu.
Ramon, ree barun Bernieres, to se mene tie, moe se aliti i samom
Isusu Kristu. Samo pripremi svoje ljude za put.
Poto smo Andres i ja okupili brau u jednome kutu dvorita, ujak
Ramon rekao im je kakva je zadaa pred nama.
Nevjernici su, rekao je, okruili veliku utvrdu Krak des Chevaliers.
Njezin bi pad bio neizreciv udarac za kransku vojsku. Za nekoliko
dana krenut emo na sjever, kako bismo ondje pomogli brai
hospitalcima.
U Toronu smo izgubili gotovo polovicu ljudi. Pod bedemima te
hospitalske utvrde poginut e jo neki meu vama. Toga budite svjesni.
Gospodin mjeri svaku kaplju krvi prolivenu u obranu Svoga kraljevstva.
Poslije podne sam se u dvoritu sluajno susreo s don Fernandom.
Vraao se sa sastanka s barunom. Jo sam izdaleka uoio njegov
grimizni plat, te promjenom smjera pokuao izbjei susret. No on me
zazvao prije nego to sam uspio utei njegovu pogledu.
Ah, Francisco, ree. Kako je nasljednik velikog bogatstva Montcade?
Dobro sam, don Fernando.
Reci mi, Francisco, kako je princeza?
Ovdje ne znam ni za kakvu princezu.
Zar ne slui veletovanoj i nadaleko poznatoj princezi Ramoni od
Calatrave?
Ne poznajem takvu osobu.
Moji mi dounici govore, ree don Fernando, da va zapovjednik ima
odreenu priu u vezi s mojim ponaanjem u Toronu, priu koju
namjerava prenijeti mojem ocu. Ako Ramon misli da u samo mirno
stajati dok on blati moj ugled, onda me uope ne poznaje.
Nisam odgovorio. Vidio sam dovoljno kako bih u vezi s karakterom don
Fernanda izvukao vlastite zakljuke.
U redu, Francisco, ree don Fernando, imam dobre vijesti s jedne druge
fronte. Imam jedno slobodno mjesto. Pozivam te da se pridrui mojoj
pratnji. U vezi s tobom imam odreene planove.
Don Fernando, poaen sam, ali ostajem vjeran Calatravi i svome
zapovjedniku, Ramonu.
Cijenim tvoju odanost, Francisco. I nadam se da e jednom i meni biti
tako odan. Ali promisli o mojoj ponudi. Pribojavam se da pred naim
ujakom Ramonom nije osobito svijetla budunost.
Grad smo napustili tri dana poslije, uoi svitanja. Ujak Ramon objasnio
je kako odlazimo kriomice jer ne elimo uzbuniti stanovnike Akkoa, koji
Krak des Chevaliers veinom smatraju neosvojivim, simbolom
kranske moi na Levantu. Novost o opasnosti u kojoj se nala ta
utvrda lako je mogla izazvati paniku u gradu koji je ve brujao od
glasina o napredovanju nevjernika.
Krak se nalazio na sjeveroistonoj granici kranskog teritorija, priblino
dvije stotine ezdeset kilometara od Akkoa. Prema rijeima pukovnika
Delacortea, hospitalci bi put od Akkoa do Kraka obino prelazili za dva
tjedna. Zbog velike opasnosti u kojoj se nala utvrda, mi emo putovati
pet dana.
Takvom brzinom mogli su putovati samo konjanici. Stoga u naem
pohodu nee sudjelovati ni pjeaci ni strijelci. Ipak, udruene su snage
bile vie nego zavidne vie od dvije stotine pedeset vitezova, nekoliko
stotina titonoa na konjima, te jo stotinu profesionalnih konjanika iz
redova mjesnog stanovnitva, po vjeri ortodoksnih krana, po etnikoj
pripadnosti Arapa. Oni su izgledali kao ljudi protiv kojih smo se upravo
borili u Toronu. Govorili su i istim jezikom a te su dvije injenice meu
moju brau unosile nelagodu. uo sam
prie o vodiima, arapskim kranima, koji su nae vitezove odveli u
zasjede. Ali sam uo i prie o tome kako su hospitalci i templari pobili
cijela arapska sela, da bi tek poslije spoznali da su njihovi stanovnici bili
ortodoksni ili jakobinski krani. Stoga ne bih osuivao neke od
pripadnika mjesnog stanovnitva ako vie odanosti osjeaju prema
svojim susjedima nego prema kranskim drugovima. Zbog toga,
meutim, nisam bio manje zabrinut, ni manje budan. Nou nikada ne
bismo okretali lea arapskim kranima.
Jedan od njih pristupio je meni i Andresu nadomak Bejruta. Stajao je
pred nama, s nelagodom prebacivao teite s noge na nogu. Andres je
poloio ruku na tok.
Jednog dana vi ii kui, ree nam taj mukarac. Uz Boju volju, rekoh,
svi emo ii kui.
On se nasmijeio, gotovo stidljivo, pogledavajui prema svjetlima grada.
Ja sam kod kue.
Jahali smo dvanaest sati na dan uz obalu, noili nadomak gradova na
sjeveru Tir, Sidon, Bejrut, Tripoli. Ramon je rekao da se, kada su prvi
kriari doli na Levant, kransko stanovnitvo meu sobom nadmetalo
hranei i pruajui smjetaj vitezovima koji bi odlazili u borbu.
Raspoloenje se u meuvremenu promijenilo. Mjesno stanovnitvo
osiguravalo nam je hranu i smjetaj, vodu i zob za nae konje. Ali sve
smo to plaali novcem, zlatnim i srebrnim, koje su trgovci pomno brojili
i pred naim oima.
Jeli smo oko logorske vatre. Umjesto da gledamo drvo u plamenu,
promatrali smo udaljena gradska svjetla, ljubomorno oslukivali none
zvukove, prijateljsko dozivanje, tunjavu pred nekom gostionicom,
djevojaki smijeh. Spavali smo nepomini, lieni snova poput mrtvaca,
preumorni da bismo razmiljali o neizvjesnoj budunosti. Budili bismo
se u svitanje i odlazili prije nego to bi trgovci postavili tandove, ne
ostavljajui nikakav trag o svojem boravku. Graani su se zacijelo pitali
jesu li ih posjetili hodoasnici ili nekakvi duhovi. Nakon dva sata
jahanja, vie se nisam sjeao pod kojim smo zvijezdama leali, ak ni
jesmo li uope spavali.
Kada smo doli do Tripolija, primili smo jednog od hospitalskih
izviaa iz Kraka. Nekako se uspio iskrasti kroz nevjernike linije i u
grad doi samo nekoliko sati prije nas. Pukovnik Delacorte urno je
organizirao sastanak na kojem su se nali barun Bernieres, ujak Ramon,
don Fernando i njihovi zamjenici, meu njima i Andres i ja. Nali smo se
u uredu gradskog namjesnika, koji je sumnjao u tonost don Lorgneova
prikaza stanja i koji je, kako se inilo, elio da to prije napustimo njegov
grad.
ak ni vojska od pedeset tisua Baibarsovih najboljih vojnika, rekao je,
ne bi mogla osvojiti Krak. Samo tratite vrijeme.
Guverner nije ekao glasnikove vijesti. Rekao je da ima posla u luci neki
mletaki trgovac odbija platiti porez te urno otiao.
Glasnik iz Kraka sjedio je u namjesnikovu naslonjau, dok smo ga mi
okruili. Zagledan u sklopljene ruke, inilo se da se nevoljko suoava s
ispitivaima.
Kakvo je stanje? upita ga barun.
Nije dobro, gospodine, odgovori ovaj. Ne prestaju. Jednostavno ne
prestaju dolaziti.
Je li utvrda odbila napade? upita barun.
Jest, gospodine, mislim da jest, gospodine, ree glasnik. Zapravo nije,
gospodine. Morali smo se povui iza unutarnjeg bedema. Nevjerniki su
opkopari prodrli ispod temelja vanjskih zidina. Jedna se kula sruila.
Vojnici su navalili kroz taj otvor. Dobar dio naih to je posve zateklo,
tako da nisu uspjeli pobjei u unutarnji prsten.
Koliko ih je uhvaeno? upita pukovnik Delacorte.
Povei broj, gospodine, odgovori ovaj. Nitko nije zarobljen
iv.
Moe li procijeniti veliinu Baibarsove vojske? upita don Fernando.
Vrlo velika vojska, gospodine, ree on.
Slon je vrlo velik, ree don Fernando. Koliko je vojnika oko utvrde?
etiripet tisua, ree glasnik. Vie nego to ih ovjek moe nabrojiti,
gospodine.
Kakvo je stanje unutarnjih bedema? upita pukovnik Delacorte.
Jo su stajali na mjestu kada sam odlazio, gospodine, ali muslimani su
prebacivali katapulte na vanjski zid. S tih poloaja moi e gaati
unutarnji dio sve dok od utvrde ne preostane gotovo nita.
Koliko vitezova hospitalaca brani utvrdu? upita Ramon.
Najmanje ezdeset petorica, gospodine... kada sam odlazio. Pomae im
dvije stotine pjeaka i strijelaca. Mnogo je ranjenih, a neki od njih borit
e se kada Baibars navali na utvrdu.
Kada Baibars navali na utvrdu...
Pogledao sam Ramona, koji, kako se inilo, nije uoio svu ozbiljnost
takvog predvianja. On je u meuvremenu bio ispruio ruku i oprezno
dodirivao osuenu krv na glasnikovoj tunici.
Strijela? upita Ramon.
Kako, molim, gospodine?
Ruka, ree Ramon. Rana od strijele?
Tako je, gospodine. Zato me don Lorgne odabrao za glasnika. S jednom
rukom nisam od osobite pomoi u borbi. Ali jo mogu jahati.
Ramon kimne.
Gospodine, ree glasnik, ao mije.
Moda bismo, ree barun Bernieres, trebali iznova promisliti o toj
zadai. Nije ba kao...
To bi bilo sve, glasnice, ree Ramon, prekidajui baruna. Moji e ti ljudi
previti ranu i nahraniti te.
Davali smo sve od sebe kako bismo loe vijesti odrali unutar malenog
kruga asnika koji su sluali glasnikov izvjetaj. Ali informacije su curile.
Kada je sutradan izilo sunce, uvidjeli smo daje velik dio nae vojske
dezertirao, nestao na pretrpanim ulicama Tripolija svi mjesni krani,
veina titonoa. Hospitalci koji su krenuli spasiti vlastitu brau, izgubili
su pola vojske. Vojska don Fernanda ostala je samo bez dvojice vitezova.
On je rekao da e ih osobno kazniti poto odbije Baibarsov napad na
Krak.
Samo su pripadnici Calatrave svi bili na broju. Mi nismo bili odaniji
Kristu od brae hospitalaca. Stvar je bila jednostavno u odanosti ujaku
Ramonu i drugovima ljudima s kojima smo ivjeli, spavali, jeli i borili
se. Ako nas kod Krak des Chevaliersa oekuje smrt, neka
joj tako i bude. Bio bih se radije suoio s njom, nego sa sramotnim
naputanjem brae.
Nakon sastanka s barunom Bernieresom i don Fernandom, ujak Ramon
pozvao je svoje vitezove u krug.
Kao to znate, ree, ostali smo bez dijela prijatelja hospitalaca. Oni su
bili slabiji dio nae vojske. Bolje nam je bez njih.
Ramon je govorio glasno, moda i preglasno, kao da glasom moe
nadoknaditi ono to mu nedostaje od uvjerenosti. Neki od brae
zabrinuto su pogledavali prema Andresu i meni, kao da je Ramon
odredio nas da posluamo njihove molbe. Ostali su utali prasnu zemlju
ili stajali zagledani u brda. Ramon je nainio nekoliko koraka unatrag i
promotrio pedeset osmoricu vitezova pod svojim zapovjednitvom.
Zapamtite to sam vam rekao kada ste tek doli u Calatravu, ree,
priguivi glas. Malena skupina vitezova, gladnih, umornih i
neopremljenih, spustila se sirijskom obalom i ljeta Gospodnjeg 1099.
zauzela Jeruzalem. Uz Boju pomo, mogli bismo poraziti i vojsku
demona.
Zaputili smo se prema istoku, u sirijska brda. Kako nam je preostala tek
nekolicina paeva, oklop smo privrstili na konje, iza sebe. Dio
hospitalaca neko je vrijeme sluio u Kraku, a meu njima je bio i
pukovnik Delacorte. Oni su bili vodii. Od Tripolija do utvrde put je
trajao esnaest sati. Posljednju etapu putovanja kanili smo prijei u dva
dana. Poto smo uli glasnikov izvjetaj, zapovjednici su odluili da
emo jahati dok ne doemo do utvrde. Na raspolaganju smo jo imali
dvije stotine vitezova.
Jahali smo kroz doline obavljene maglicom. Nepripitomljeni breuljci
zavodljivo su odvraali misli od naeg odredita. uli smo pjev cvraka
i grlica, uborenje potoka. Proli smo pokraj nestalne skupine utog
cvijea ije su se stabljike povijale pod svjeim vjetrom. Omamljene zeje
oi blistale su u visokoj travi. Vitka i gipka arapska djevojka, pognuta u
rijeci, pere odjeu. Dugaka crna kosa, rasputena, dodirivala je
povrinu vode. Nije ak ni podigla pogled prema vojsci vitezova koji su
proli obalom. Nisam razmiljao o boju koji nas oekuje kod Kraka.
Nisam ga mogao ni zamisliti usred ovog spokoja.
No se spustila poput mekog plata. Jaui uz Andresa, prisjeao sam se
naih utrka u Montcadi, kada je on doao u posjet, nakon Sergiove
smrti. Moj brat Sergio. Moj brat Andres. Sjetio sam se oca, koji se
vjerojatno natjee na nekom vitekom turniru u Francuskoj ili
Njemakoj, i majke, koja je jo u koroti, sedam godina nakon Sergiove
smrti.
Misli mi je prekinuo neki nepoznati zvuk iz daljine. Isprva mi se uinilo
da grmi. No kada smo se pribliili utvrdi, prepoznao sam taj jedinstveni
zvuk napada katapultima.
ini se, ree Ramon, koji je jahao odmah iza mene, da Baibars naoj
brai u Kraku ne kani dopustiti da spavaju, a kamoli da u snu odu
nekamo drugamo.
Ubrzo smo uli i zvuk kamena koji pogaa kamen projektile iz
katapulta koji su svom silinom bombardirali utvrdu. inilo se da se
paljba pojaava, tako da su potoci, cvrci i druge ivotinje sama priroda
utihnuli, kao da su se povukli iz potovanja prema toj velikoj oluji ili u
strahu pred njezinim bijesom. Mi smo sami nastavili tim putem, prema
sreditu oluje unato protivljenju naih vjernih konja, koji su s
nelagodom njitali i uzmicali kada bi se zemlja zatresla. Ja sam samo
zategnuo uzde.
Kako se zvuk estoke bitke pojaavao, zapovjednici su malopomalo
doli na elo nae vojske. Njihovi zamjenici, meu njima Andres i ja,
pratili su ih u stopu. Pukovnik Delacorte redom je razgovarao s trojicom
zapovjednika, najprije s barunom, potom don Fernandom i na kraju
ujakom Ramonom. Nisam uo to su govorili. Ali promatrao sam ih i
nastojao tako doi do informacija u vezi sa sudbinom koja nas oekuje.
Poto je posluao pukovnika, barun Bernieres snano je stisnuo
zamjenikovu ruku i stao je energino tresti. Don Fernando se prekriio i
poljubio stisnutu aku. Ramon se osvrnuo prema Andresu i meni. Ali iz
izraza njegova lica nisam uspio proitati nita.
Na dvatri kilometra od utvrde, oko uzvisine koja nas je skrivala od
neprijatelja, pukovnik Delacorte rekao je svima neka sjau. Kada su se
zapovjednici i njihovi asnici okupili na jednome mjestu, pukovnik
Delacorte naloio je vitezovima da navuku oklope. Pomaui jedni
drugima i uz nekolicinu preostalih paeva, uspjeli smo se pripremiti za
bitku, dok je pukovnik Delacorte objanjavao plan. Zbog grmljavine
artiljerije pukovnik je s vremena na vrijeme morao
prekidati izlaganje, ali bi nastavio im bi se buka stiala. Zbog preciznih
i jednostavnih naloga pukovnika Delacortea, mnogi meu nama sa
aljenjem su se pitali kako se moglo dogoditi da nanije zapovjednik
ovjek kakav je barun Bernieres, a ne njegov zamjenik.
Neemo napasti Baibarsovu vojsku izvan utvrde, rekao je pukovnik
Delacorte. Na kilometar i pol od zidina poinje tajni podzemni prolaz.
Vodi u unutarnji krug. Njegovo postojanje zatajili smo ak i pred
vlastitim vojnicima od najveeg povjerenja. Za to znaju samo vrhovni
zapovjednik i hospitalci koji su bili stacionirani u utvrdi. Ako vas
uhvate, nikada ne smijete odati tu tajnu.
Ulaz oznaava hrpa kamenja na jednoj etvrtastoj stijeni. Baibars ne zna
za taj tunel. Kamenje nije pomaknuto, tunel nije otkriven.
Prolaz je uzak i nije dovoljno velik za konje. Njih emo ostaviti ovdje.
Pjeice emo napredovati brzo, s izvuenim bodeima, do ulaza u tunel.
Do otvora bismo trebali doi za deset do petnaest minuta.
Ramon, od vas bih zatraio da se vai ljudi pozabave svakim
eventualnim nevjernikim straarom koji sluajno naie na nas.
Svakako, pukovnie, odgovori Ramon.
Kada i zadnji na vojnik bude na sigurnom, u prolazu, nastavi pukovnik
Delacorte, ja u osobno navui kamen na ulaz.
Prije svitanja bit emo u utvrdi. Nevjernicima nee biti jasno odakle su
se pojavili novi vojnici. Baibars e misliti daje sam Bog u obranu utvrde
doveo skupinu anela.
Pukovnik Delacorte krenuo je odmah, oprezno trei prema onom
grebenu. Barun Bernieres i ostali hospitalci krenuli su za njim u koloni
po jedan. Svi smo se tako poredali, nevoljko putajui uzde svojih konja,
naputajui i posljednji ostatak neizgovorene nade da bi na put nekako
mogao zaobii okruenu utvrdu.
Beumno smo doli do vrha uzvisine. Tada sam prvi put ugledao
utvrdu. Krak je prkosno stajao usred mora neprijatelja, odbijao
nevjernike projektile u pravoj simfoniji iskrenja i plamena koji su no
pretvarali u dan. Sivi kamen dizao se iz tla kao daje prirodno nastao od
istog onog stijenja koje je pokrivalo krajobraz u Golgoti. Spomenik
muenicima onima koji su pali u njegovu obranu i koji e jo pasti.
Krune su se kule dizale pod nebo. Svaki komad kamena urotio se kako
bi probio nebo, stenjao pod teretom nae pravednosti.
Trao sam instinktivno, hipnotiziran velianstvenou utvrde, kada mi
je Ramon s lea poloio ruku na rame. Drugom rukom uhvatio je
Andresa. Pokazao je prema leima jednog ovjeka, muslimanskog
straara, udaljenog ni deset metara. Straar se brzo povlaio prema
neprijateljskim linijama. Otkriveni smo.
Andres i ja pojurismo za njim. Sustizali smo ga tako brzo daje izgledalo
da stoji. Andres ga je oborio s lea. Ovaj je vikao, pokuavao privui
pozornost svojih drugova. Buka koju je stvarala bitka priguivala mu je
glas. Dok gaje Andres drao na zemlji, ja sam mu bodeom preao
preko vrata. Otrica ga je rezala bez zapinjanja. Krv mi je na prste kapala
poput kie. Andres i ja brzo smo pregledali okolno podruje ne bismo li
ugledali jo nekog straara, ali nigdje nije bilo nikoga. Trkom smo se
vratili do svoje jedinice i zauzeli mjesta uz Ramona.
Pukovnik Delacorte ve je bio doao do ulaza u prolaz. Jedan po jedan,
nai su drugovi nestajali, gutala ih je zemlja. Ja sam uao prvi od
vitezova Calatrave. Uskoio sam u rupu, a doskok je ublaila meka
ilovaa. Dalje mi je pomogao jedan od zamjenika hospitalskog
zapovjednika. Preostali vojnici ubrzo su ispunili prolaz.
Kada je pukovnik Delacorte povukao kamen nad otvor, obavila nas je
tama. Potpuni mrak. Ja sam bio zadihan od napora i nikako nisam
uspijevao doi do daha. Ustajao miris ilovae i vlaan zrak upravo su
me guili. Tunel je nalikovao na kriptu, suavao se sa svih strana. Ja
snano uhvatih Andresa za ruku.
Dvojica barunovih ljudi zapalili su baklje koje su odagnale tamu niz
dugaki hodnik. Strah se u meni malopomalo povlaio dok sam kraj
sebe gledao neustraivi profil ujaka Ramona. Vitezovi su se naslanjali
jedni na druge, oslukivali priguene zvukove napada katapultima.
Dobro doli u Krak des Chevaliers, ree pukovnik Delacorte. Ne
podiite glave i ne zastajkujte. Po jednu baklju dat emo svakom
desetom ovjeku.
Pod vodstvom pukovnika Delacortea i hospitalaca, zaputili smo se dalje.
inilo se da se svakih nekoliko koraka dimenzije tunela mijenjaju. U
pojedinim bismo se trenucima mogli posve uspraviti. U drugim
prilikama morali smo kleknuti ili ak puzati kroz hladnu vodu koja je
tekla podom tunela. Ja ni u jednom trenutku nisam odvajao pogled od
baklje koju je nosio jedan od zamjenika don Fernanda, tono pet ljudi
ispred mene.
Dok smo tako napredovali, tresak projektila se pojaavao. Kada bi neki
od njih pao na tlo iznad nas, cijeli bi se tunel zatresao. Ako bismo u tom
trenutku stajali, tresak bi nas odbacio na tlo. Kamenje i zemlja stutili bi
se sa stropa, tako da bismo morali zastati i pokriti glavu rukama ili, ako
bismo bili dovoljno brzi, titovima. Takvo je udaranje postalo toliko
esto da se vie i nismo trudili ustajati, ak ni kada nam je visina tunela
to doputala. Puzali smo kroz blato i ilovau prema unutarnjoj utvrdi
Kraka, prema grmljavini bitke.
Kada srno doli do zavretka tunela, dvojica hospitalaca iz utvrde
pomogli su nam da se izvuemo u nekakvu mranu niu. Moji su
drugovi nelagodno stajali, iskaljavali ilovau iz plua, ekajui naloge
naih domaina. Uspjeli smo se domoi utvrde.
Pojavili su se i ostali vitezovi. Nisu pokazivali ni da su iznenaeni ni da
im je drago to smo se pojavili, kao da doekuju goste na nekakvom
pogrebu. Pridole borce podijelili su u trolane skupine i tako nas
izvodili iz tog vlanog prostora.
Andres i ja tako smo se nali s ujakom Ramonom. Vodi nas je poveo
jednim krakom stuba, kroz natkrivene tunele i nadsvoene prolaze, pa
zatim ponovno stubama. Bombardiranje nije jenjavalo. Nisam uo ni
vlastite korake. Kameni bi projektili povremeno padali blizu nas, tako
da bi kamenje i ostale krhotine zasule mjesto na kojem smo se nalazili
prije samo nekoliko trenutaka. Vitez koji nas je vodio izgledao je,
meutim, posve mirno, ni u jednom trenutku nije ni ubrzavao ni
usporavao. Na svakom koraku drali smo se uz njega. Kada smo doli
do praga jedne velike sobe, napustio nas je, nestao u nekom mranom
prolazu.
Nainili smo jo nekoliko koraka. Tako smo se nali u nekakvoj kapeli,
neprobojnoj zasebnoj utvrdi, u kojoj su teki svodovi okruivali visok
strop. Zvuk bitke stiao se kada smo uli dublje u to svetite, utoite od
ljutog boja. Miomirisna maglica zaostala od tamjana odande je izgnala
jedak dim koji je proimao cijeli utvreni grad. Baklje su osvjetljavale
oslikane zidove ivopisne prizore iz bitaka kranske vojne pobjede
isprepletene s prikazima muenika i svetaca. Meu freskama, na
zidovima su visjeli titovi i maevi.
Neki sveenik u ogrtau s kapuljaom pokazao nam je neka priemo
apsidi, gdje je jedan vitez kleao ispred drvenog kria, glave pognute, u
molitvi.
I ostali nai drugovi stigli su u skupinama i ubrzo ispunili crkvu. Bez
rijei smo se okupili oko mukarca koji se molio, bojei se da bismo mu
nekako mogli poremetiti koncentraciju. Na koncu je ustao. Smea kosa
sputala mu se do ramena. Dugaki zalisci obrubljivali su zategnute,
ispijene obraze. Na crnoj je tunici imao uiven bijeli hospitalski kri.
Pozornost mi je privukao lanac koji je nosio oko vrata, niz polukugla
mutnoga sjaja. Nalikovale su na morske koljke, ili hostije koje sveenik
dijeli na misi. Bilo ih je najmanje dvadeset.
Pomnije sam promotrio te neobine ukrase koji su mu se sputali preko
prsa. Protrljao sam oi i mirkajui pogledao kroz maglicu ispunjenu
mirisom tamjana.
Te ukrase nije izbacilo nikakvo zemaljsko more. A nisu bili ni posveeni
u nekoj crkvi. Don Lorgne nosio je ogrlicu od uiju. Nevjernikih uiju.
Kada je progovorio, moji drugovi koji su mu stajali najblie, ustuknuli
su. Moda su se iznenadili to taj divljak uope zna govoriti.
Onaj tit, ree, pokazujui prema jednome mjestu visoko na zidu,
koristio je sir Geoffroy de Joinville. Pogledate li ga malo bolje, vidjet ete
tragove strijela. Prije stotinu godina sir Geoffroy zapovijedao je
malenom skupinom vitezova koji su otili iz utvrde kako bi u oblinjem
selu prikupili porez. Tako su naili na cijelu pukovniju nevjernikih
vojnika koji su prolazili tim podrujem. Iako ih je bilo neusporedivo
manje i iako nisu bili pripremljeni za bitku, sir Geoffroy je ipak odluio
upustiti se u borbu, a ne pobjei u sigurnost utvrde. Bitka je bila estoka.
Samo je sir Geoffroy umrljao ma krvlju stotinu nevjernika.
Muslimanski su vojnici na koncu svladali branitelje Kraka. Sir Geoffroy i
cijela njegova pratnja poginuli su na bojnome polju. Iz potovanja prema
tako dostojnom protivniku, muslimani su tijelo i oklop sira Geoffroya
ujutro, dan nakon bitke, ostavili pred ulazom u utvrdu. Njegove kosti
poivaju pod vama.
U tom blagom glasu nisu se uli tragovi ni nade ni straha. Ton se ni u
jednom trenutku nije ni dizao ni sputao.
Ja sam Nicolas Lorgne, katelan Krak des Chevaliersa. Unutar ovih
zidina ivim deset godina deset godina borim se protiv nevjernika.
Deset godina sam u divljini, i branim Kristovo kraljevstvo od pogana.
Prouio sam njihovu taktiku i otkrio koje su im jake a koje slabe strane.
Barune Bernieres i pukovnie Delacorte, Ramone od Calatrave, ree don
Lorgne, Isus Krist nagradit e vau hrabrost i hrabrost vaih vojnika, vas
koji ste izloili ivot pogibelji kako biste nam pomogli. Teina situacije u
kojoj se nalazimo oita je. uli ste silinu muslimanske paljbe. ak i uz
vas, oni sada na svakog od nas imaju po desetoricu vojnika.
Baibars zahtijeva bezuvjetnu predaju. To bi znailo smrt ili ropstvo za
sve vitezove u utvrdi. Kako bismo izbjegli takvu sudbinu, moramo
uvjeriti Baibarsa da e opsada trajati predugo i biti odvie skupa.
On treba dopremati hranu i pie za pet tisua usta na ovaj poloaj
daleko u pustinji. Cijelo to vrijeme doputa svojim drugim
neprijateljima i kranima i muslimanima da slobodno haraju irim
podrujem. Izdrimo li do ljetnih mjeseci, mogue je da Baibars zakljui
kako si ne moe priutiti nastavak opsade. Uz Boju pomo, povui e
vojsku.
Muslimanska artiljerija najvea je prijetnja naem opstanku. Svaki dan
katapulti unitavaju sve vei i vei dio bedema. Prodru li muslimani
kroz unutarnji zid, izgubili smo bitku.
Sluei se tajnim prolazima, izveli smo nekoliko nonih napada,
onesposobili deset katapulta. U posljednjih nekoliko dana, nevjernici su
pokuali dovui katapulte na niiju zemlju, izmeu vanjskog i
unutarnjeg zida. Iz takve blizine, projektili bi imali nevjerojatnu razornu
mo ak i na debelim zidinama Kraka. Nasreu, te smo katapulte uspjeli
unititi. To je podruje unutar dometa naih strijelaca.
Kako bi zatitili katapult na niijoj zemlji, nevjernici grade kameno
sklonite. Ve neko vrijeme nastojimo onemoguiti njihove graditelje
lijevamo vrelo ulje na sklonite, bacamo najtee kamenje ali uzalud.
Unato svim naim naporima, nevjernici su prije dvije noi uspjeli
dovui katapult pod taj zaklon. Proradit e uskoro, moda ve i sutra, a
usmjeren je prema najslabijem dijelu unutarnjeg zida. Nemamo izbora,
moramo ukloniti taj poloaj.
U svitanje emo izvesti prepad, unititi katapult i pobiti nevjernike u
sklonitu. Nasuprot katapultu nalazi se pomoni ulaz s pominim
kamenim vratima. Ja u kroz prolaz povesti dvanaestoricu ljudi. Zapalit
emo katapult i vratiti se u unutarnji krug. Cijela e operacija trajati
manje od pet minuta.
Preostali vojnici napadae e pokrivati kiom strijela, ali vojnici koji
pou u misiju bit e izloeni muslimanskim strijelcima na vanjskim
zidinama, dok e im otpor pruiti i vojnici koji uvaju katapult.
Potrebna su mi dvanaestorica dobrovoljaca.
Neki od nazonih poeli su uznemireno povlaiti noge po kamenome
podu. Nekolicina vitezova ak je i odvratila pogled od don Lorgnea,
stala prouavati ukraene zidove kapele, kao da nisu uli to je zatraio.
Ja u se boriti uz vas, don Lorgne, ree Ramon. Tko e mi se pridruiti iz
Calatrave?
Andres i ja i jo trojica vitezova iz naeg reda podigli smo ruke. Ostali
pripadnici Calatrave, vidjevi drugove, poveli su se za naim
primjerom, neki bre, neki sporije. Ramon je odabrao jedanaestoricu,
meu njima Andresa i mene.
Don Lorgne je operaciju opisao jednostavnim i nimalo vedrim rijeima.
Izgledi za preivljavanje manji su od pedeset posto. Ipak, bila je to i
prilika za asnu smrt. Ostanemo li ovdje, ionako emo vjerojatno
poginuti. Bolje je poginuti uz Andresa i ujaka Ramona, kao ratnik, nego
uuren u utvrdi, u iekivanju da mi na glavu padne neki projektil, ili,
jo gore, umirati polagano, u muslimanskim rukama.
Za nekoliko trenutaka, na prvi nagovjetaj svitanja, nastavi don Lorgne,
muslimani prestaju s bombardiranjem kako bi se pomolili. Tako nam
ostaje pola sata mira. U tom kratkom razdoblju trebamo vam mnogo
toga pokazati i postii.
Don Lorgne naloi svom zamjeniku neka nove vojnike povede u kratak
obilazak utvrde, kako bi se upoznali s opim rasporedom i prirodom
nevjernikog okruenja prije nego to to postane nemogue zbog novih
projektila.
Skupina dobrovoljaca ponovno e se nai u kapeli za dvadeset minuta.
Odande emo otii do vrata i krenuti u napad. Ostali e se rasporediti na
raznim mjestima, po zidinama kako bi ojaali obranu.
Kada smo izili iz kapele, no se ve bila povukla, za sobom ostavljajui
izmueno sivilo. Kao to je don Lorgne i predvidio, muslimani su nas
prestali zasipavati projektilima. Uspravno smo prolazili praznim
ulicama i prolazima Kraka. Malene vatre gorjele su same, bez nadzora.
Preao sam preko trupla nekog psa, prsnog koa djelomino zakopanog
u praini.
Proli smo kroz jedno dvorite, vijugavim putem izmeu kratera koji su
jo kljuali. Plaviast pepeo dizao se na mjestima na kojima je
nevjerniko kamenje probilo zemlju. Jedan uski prolaz ispod luka vodio
je u kuhinju. Brzo smo proli kroz tu komoru, ali smo u njoj ostali
dovoljno dugo da osjetim miris ustajala kruha u otvorenim penicama i
da me obuzme bolna navala gladi. Ve dva dana nisam pojeo valjan
obrok.
Nastavili smo stubama i preli nekakav mosti. Nekolicina vitezova
stajala je naslonjena na krunite bedema. Veina je imala obojeno lice.
Krv i ugljen, ree na vodi. Promatrali su nas mrzovoljno, bez rijei.
Jedan vojnik usmjerio je pogled prema meni. Nekako se neodreeno
nasmijeio bio je to napola pozdrav, napola poruga. Tko si ti? Krvlju je
premazao obraze, elo. Jesi li nakanio pronai nekakav smisao ovdje, u
ovom paklu, pronai svjetlo u ovoj tami? To si mislio?
Dok smo prolazili vrhom zida, noga mi je upala u rupu u podu. Spustio
sam pogled i ugledao trupla razasuta po niijoj zemlji. Ramon me
epao za pancir i pridignuo.
Pazite gdje stavljate nogu, ree vodi. Kroz te otvore bacamo ulje, ne
vlastite vojnike. Zahvaljujui vrelom ulju, ovjek dolje u trenutku ostane
bez lica.
Uli smo u jednu kulu i poeli se penjati krunim stubama. Kada smo
doli do vrha, vodi nam se ponovno obratio.
Na poetku opsade, s ove smo kule bacili nekoliko nevjernika. Bili su to
Baibarsovi pijuni koje smo samo nekoliko tjedana prije poetka opsade
angairali kao pomagae u kuhinji. Don Lorgne otkrio je jednog od njih
kako crta plan utvrde.
S tog mjesta jasno smo vidjeli sirijske planine, lanac vrhunaca
pokrivenih snijegom. Prozrana maglica zadravala se u dolinama.
Malena sela, jo uspavana, bila su razasuta krajobrazom. umarci
rasporeeni podnojem. Na zapadu je pogled sezao sve do mora
na njemu nije bilo brodova, nije bilo luke, samo plavi plamen koji
svjetluca pod prvim svjetlom. Blie kuli vidjeli su se bijeli atori
muslimanski logori u krugu oko utvrde. Najvie ih je bilo na junoj
strani, gdje je prirodna obrana bila najslabija nije bilo strmine koja bi
sprjeavala napad. Muslimani su drali vanjski bedem, na ije su kule
dovezli i katapulte. Skupine muslimanskih vojnika elom su dodirivale
tlo, kao da iskazuju tovanje prema moi svojih naprava.
Okrenuvi se na suprotnu stranu, ugledao sam utvrdu u svoj raskoi,
pravi grad isklesan u stijeni. Puste ulice vijugale su izmeu kua koje su,
pod prvim jutarnjim zrakama svjetla, blistale poput srebra. Kamen je bio
rezan tako precizno da se buka uope nije vidjela. Kule, zaobljene i
etvrtaste, stajale su poput falange straara koji nas brane od
neprijatelja. Kranski vojnici rasporeeni po braniku nalikovali su na
skulpture drevnih ratnika isklesane iz grubog kamena.
Pogledao sam prema istoku. Sunce je izlazilo, a naranasta i grimizna
boja razlijevale su se po stjenovitim breuljcima. Hladan povjetarac
bockao mije obraze.
Pogledaj, Francisco, ree ujak Ramon, koji je stajao iza mene, ljepotu
Bojeg stvaranja. ak ni Baibars ne moe sprijeiti izlazak sunca.
Prije nego stoje Ramon dovrio reenicu, iz muslimanskog se logora
uzdignulo nekakvo zavijanje. Kako se pribliavao, zvuk se poeo
pretvarati u prodorno zvidanje. Podigavi pogled, ugledao sam
divovski okrugli kamen, kao da se samo sunce punom brzinom
strmoglavljuje s neba.
Udarac me odbacio na zid. Cijeli se svijet zacrnio. Lebdio sam, posve
smireno plutao meu oblacima. Spustio sam pogled prema bojnome
polju, prema svojim drugovima na kuli, prema muslimanskim logorima.
Ugledao beskrajan niz nevjernikih vojnika kako jau na devama.
Crveni turbani vijorili su im oko glava. Tkanina se presavijala, vijugala
poput zmije, dok joj je rep klepetao na vjetru, zaklanjao vojnika lica.
Zacijelo su doli iz Arabije, poput leinara koji iekuju pad velike
kranske utvrde.
Je li ta arapska konjica doista postojala, to vie ne znam odrediti. Otra
bol u glavi vratila me na povrinu kule. Osjetio sam vrtoglavicu. S
mukom sam pokuao ustati, uspio uglaviti lea meu kamene zube.
Andres je kleao preda mnom. Neto je vikao unosei mi se u
lice. Nisam ga uo. uo sam samo tihu jeku Ramonovih rijei ljepota
plodova Boje ruke.
Pogledao sam kroz dim i au, traio ostalu brau iz Calatrave. Diego
Ponso pao je do mene. Desno rame i ruka bili su mu otrgnuti od tijela.
Krvava i poderana metalna koulja klatila se na vjetru. S jednom
uzdignutom obrvom, Diegovo je lice imalo izraz pravedne ogorenosti,
kao daje imao dojam da su nevjernici nekako prekrili preutni dogovor
kada su bez upozorenja katapultom poeli gaati kulu. Diego je pao na
koljena. A onda se prevalio, poput tek posjeenog stabla.
Spustio sam pogled prema nogama i na koljenu ugledao nekakav sjajni
komadi. inilo mi se daje rije o dijelu nekakve tkanine, moda
barunu. Spustio sam ruku kako bih ga skinuo, ali bio mi je zalijepljen
za nogu. Bila je to tamna kovra nauljene kose na komadu blijede koe s
tjemena, nalik na razmrskanu ljusku jajeta. Prepoznao sam pramen
tanke i njegovane barunove kose. To je jedino to je preostalo od njega.
Barun Gustav Bernieres, dotjeran do samog zavretka.
Andres mi je i dalje neto vikao. Razabirao sam njegov glas, ali inilo mi
se da do mene dolazi s velike udaljenosti.
Nevjernici gaaju kulu, govorio je. Idemo, prije nego to padne novi
kamen.
Pomogao mi je da se pridignem. U meuvremenu su doli i drugi
vojnici, kako bi niza stube spustili ostale ranjenike. Sputao sam se ruke
prebaene oko Andresova vrata. Kada smo doli do izbojka, ve sam bio
u stanju nastaviti sam. Vojnici pokraj kojih smo proli na onom mostiu
sklonili su se iza kamenih zidova, ekajui sljedeu salvu. Vitezovi
Calatrave poli su za ujakom Ramonom u kapelu, gdje nas je ekao don
Lorgne.
Osim baruna Bernieresa i pukovnika Delacortea, na kuli su poginula
jedanaestorica pripadnika Calatrave jedanaestorica moje brae. Uasan
gubitak. Petorica od poginulih bili su dobrovoljci za prepad na katapult.
Ujak Ramon od preostalih je vitezova odabrao zamjene.
Okupili smo se u crkvenoj lai. Don Lorgne odredio je dvojicu koji e
nositi ulje, dvojicu koji e nositi baklje. Pogine li netko od
njih prije nego to doe do cilja, rekao je don Lorgne, najblii e vitez
biti zaduen za dovrenje njegove zadae.
Ramon i ja izvest emo vas kroz vrata, nastavi don Lorgne. S isukanim
maevima brzo emo doi do nevjernikih poloaja. Neemo se
zadravati i neemo voditi zarobljenike.
Don Lorgne pogne glavu, a onda nastavi Boe, ree, podari nam snage i
hrabrosti za ovu zadau. Ne vratimo li se u utvrdu, molim te da se jo
danas pridruimo svojoj brai u raju.
Amen, ree Ramon.
S don Fernandom i njegovim pobonicima susreli smo se na izlasku iz
kapele. Oni e podii i spustiti vrata. Usto e samostrijelima tititi
napadae. Za don Lorgneom spustili smo se stubama i jednim prolazom
doli do izlaza. Kamena su vrata bila velika i teka moda i stotinu
pedeset kilograma. Sluei se koloturnikom s konopcem i polugom s
ruicom, jedan je ovjek sam mogao otvoriti i zatvoriti vrata. Za ruicu
je doao Pablo, prvi zamjenik don Fernanda.
Stajali smo kod samih vrata. Moji su drugovi mumljajui izgovarali
molitve. Nabrana ela, Ramon je s nelagodom promatrao svoje ljude,
kao da je zabrinut jer im je zaboravio prenijeti neku kljunu informaciju.
Don Lorgne svu je pozornost usmjerio na otricu svog maa.
Uz kripu, vrata su se polagano otvorila. Nakon onih kunji u Toronu,
mislio sam da me uoi bitke vie nee muiti strah. Prevario sam se.
Plua su mi se posve ispraznila. Gutao sam, udei za dahom, ali sam u
sebe uvlaio samo neugodan, prazan zrak.
Don Lorgne je iziao prvi, za njim ujak Ramon. Kada sam proao kroz
vrata, ugledao sam katapult, na etrdesetak koraka udaljenosti. Kameni
pokrov, koji su na sva etiri ugla pridravali balvani, titio je napravu i
ljude oko nje od naih strijela. U stranjem dijelu kamene platforme
nalazio se otvor rupa kroz koju e katapult izbacivati projektile.
Don Lorgne i ujak Ramon trali su bez potekoa. Ovim smo potezom
zatekli muslimane. Moda je stvar bila u neustraivosti naeg plana, ili u
krajnjoj ludosti. Jurei preko niije zemlje, morao sam preskoiti truplo
nekog vojnika koji se ve raspadao. Nisam uoio je li bila rije o
muslimanu ili kraninu. Samo sam osjetio taj odvratni
smrad. Noge su me vjerno drale, tako da sam se za samo nekoliko
trenutaka naao kod katapulta.
Pod onim zaklonom nalazilo se dvadesetak muslimanskih vojnika.
Polovica ih je sjedila na tlu i radila neto oko katapulta. Don Lorgne i
Ramon istog su trenutka navalili na njih. Nevjernici nisu imali vremena
ni ustati ni braniti se. Zamahujui maem, don Lorgne je ispustio
prodoran krik, pakleni suzvuk koji je u meni probudio dotada nevieni
bijes. Bijes usmjeren protiv nevjernika. Bijes prema svim narodima
Arabije.
Na suprotnoj strani zaklona jedan je musliman stajao. Ustima prinosio
vr. U trenutku kada sam ga dohvatio maem, usta su mu zablistala od
nektara. Samo se stropotao. Jo sam nekoliko trenutaka stajao nad
njegovim tijelom koje se migoljilo. Stenjao je, mumljao neke
nerazumljive rijei, molio milost. Podigao sam ma i razmrskao mu
lubanju.
Nekolicina muslimana pokuala je pobjei iz zaklona. Pobonici don
Fernanda, koji su sa samostrijelima stajali kod vrata, brzo su se okomili
na njih.
Pedro i Miguel, povie Ramon, polijte katapult.
Prije nego to su moji drugovi ispraznili posude s uljem, Ramon je na
katapult bacio baklju. Piljili smo u vatru, kao hipnotizirani plamenom.
Ja sam rukom obrisao lice topla krv nala mi se na usnama.
Opinjenost je prekinuo don Lorgne.
Devetorica e potrati prema vratima, ree, rukom pokazujui moje
drugove. Pojurite prema izlazu. Ne osvrite se. Mi ostali dolazimo za
vama.
Sve je ilo prema planu besprijekorno izvedena zadaa. Moja braa
dugakim su samouvjerenim koracima krenula prema utvrdi.
Ve trenutak kasnije bili su mrtvi, razrezani na komadie. Malene
komadie. Naa su braa leala opruena na niijoj zemlji, ni na pola
puta do vrata. Poetnim smo naletom iznenadili muslimane. Oni su
uzvratili jednakom mjerom, postavivi nam zamku za povratak.
Kriste, smiluj nam se, ree ujak Ramon, zagledan u tijela svojih ljudi.
Isuse Kriste.
Ujak Ramon, don Lorgne, Andres i ja nas etvorica bili smo jedini
preivjeli napadai. Dok smo razmiljali o okolnostima koje su
se stubokom promijenile i oslukivali pucketanje plamena koji je gutao
katapult, zauli smo mukao udarac na kamenom pokrovu. Potom jo
jedan. Nevjernici su na platformu upuivali vojnike koji e nas
dokrajiti. uli smo ih iznad sebe, kako se doaptavaju, puze, planiraju
kako nas sve pobiti.
Muslimani su projektile i strijele usmjerili na branike utvrde i otvorena
vrata. Intenzitet njihove paljbe prisilio je nae strijelce da potrae zaklon
i tako zatitio muslimanske vojnike koji e napasti na poloaj. Ostali
smo sami.
Gospodo, nai gosti na krovu sada bi se svakog trena mogli spustiti do
nas. Don Lorgne govorio je smirenim tonom, kao da pria jo jednu
priu o nekom davno poginulom hrabrom vitezu. Nasreu, kako je
otvor malen, mogu se sputati samo po dvojicatrojica. Najprije e poslati
jednu ekipuvjerojatno devetoricudesetoricu kako bi ispitali na poloaj.
A onda, ako preivimo, priekat e, dati nam priliku da se predamo, i
potom u napad uputiti veu skupinu.
Kako bismo preivjeli, moramo neke od nevjernika zarobiti ive. ive.
Don Lorgne ponovio je tu rije, zastao, a onda pljunuo u vatru, kao daje
i sama ta pomisao bogohulna. Upotrijebit emo ih kao tit kada budemo
prelazili put do utvrde. Ne prvu skupinu bilo bi odvie teko
istovremeno uvati zarobljenike i braniti se od napada.
Strateki smo se rasporedili pod otvorom u krovu i stali ekati. Od
katapulta je ubrzo ostalo tek nekoliko komada drva koji su se dimili.
Barana paljba na Krak nastavljala se nesmiljenom estinom. Muslimani
su i dalje bili na krovu zaklona, tono iznad nas. Moda su mislili kako
emo, budu li samo dovoljno strpljivi, pokuati potrati prema utvrdi.
Samo jedan pogled na nae mrtve drugove u nama je ugasio sve sline
primisli.
Trojica vojnika na koncu su uskoila kroz otvor. Dvojica su ranjena i
prije nego to su doskoila na zemlju. Ma don Lorgnea poletio je
zrakom, jednom zasjekavi lice, drugome vrat. Andres je svojom
otricom nanio zavrne udarce. Trei je vojnik nakon doskoka izgubio
ravnoteu. Ramon mu je istog trenutka zario bode u prsa.
Odmah nakon toga pojavila su se sljedea trojica. U trenutku kada su
posrnuli na tijelima poginulih drugova, ja sam zario ma jednome u
trbuh. Jo steui bode zubima, on je objema rukama
stegnuo balak mojega maa. Ramon i don Lorgne rijeili su preostalu
dvojicu.
ive, rekao je don Lorgne. Vojnike iz sljedeeg vala uhvatite ive.
Povukli smo se u trenutku kada su se sljedea trojica muslimana
spustila na tlo. Upravo prema predvianju don Lorgnea, to su bila
posljednja trojica napadaa. Dok su se nastojali pridii na noge, mi smo
se suzdravali nevoljko se povodei za uputama don Lorgnea. Ijedna i
druga strana oekivale su napad. Trojica napadaa polagano su se vukla
prema nama, jedan uz drugog, zamahujui bodeima.
Don Lorgne, Ramon, Andres i ja nismo se ni pomaknuli. One nejasne zle
slutnje koje sam osjetio na vratima posve su ieznule tijekom bitke.
Promatrali smo nevjernike kao da su bezopasni zeevi koje emo zaklati
im don Lorgne izda nalog. Muslimani su naas pogledali taj uasni
prizor, poginule drugove, a potom ponovno nas. Mi smo zacijelo bili
zgodna druba. U njihovim oima, u njihovu uasu gotovo smo vidjeli
svoj bestijalni odraz.
Don Lorgne sada im se obrati na njihovu materinjem jeziku arapskome.
Nikako nisam oekivao da u taj jezik uti iz usta katelana Krak des
Chevaliersa. No inilo se da se nevjernici nisu iznenadili, kao da su
oekivali da demoni koji su pred njima znaju komunicirati na svakom
jeziku, bilo drevnom bilo ivuem.
Ja, dakako, nisam razumio rijei koje je don Lorgne izgovorio, kao ni
cjenkanje koje je uslijedilo. Ali sam razumio bit tog razgovora. Don
Lorgne je ponudio da e im potedjeti ivot ako odbace oruje. Oni su
najprije odbili. Odluno.
inilo se da don Lorgnea ne zabrinjavaju njihovi nedvosmisleni
odgovori. S njima je razgovarao moda i cijelu minutu. Samoglasnici tog
neobinog jezika isprepletali su se, u kovitlacu se dizali s njegova jezika,
reenice se nizale kao daje izgovorio tek jednu jedinu, umirujuu rije
iju logiku nije mogue pobiti.
Muslimani vie nisu odbijali ponudu onako odluno. Poeli su se
prepirati meu sobom. Don Lorgne je samo stajao, strpljivo, znalaki,
dok su oni raspravljali o njegovu prijedlogu.
Kada su odbacili bodee na tlo ispred don Lorgnea, on im se ponovno
obratio. Pretpostavljam da je ponavljao zadano obeanje, estitao im na
vidovitosti takve odluke.
Don Lorgne nije lagao. Strogo uzevi. Mi ih neemo ubiti. To im je
obeao i mi emo odrati rije. Ali ipak su mrtvi. im su se spustili kroz
onaj otvor, bili su mrtvi. Ramon je jednom rekao kako e se ovjek koji
se utapa uhvatiti za svaku granu koja se nae pred njim, koliko god bila
slabana. A don Lorgne je naim zatoenicima ponudio tek kratkotrajan
predah prije onoga stoje neizbjeno.
Don Lorgne im se ponovno obrati. Trojica su se muslimana plaho
pobunila, no dogovor je ve bio postignut. Poveli su se za njegovim
uputama, svukli ogrtae. Odjeu su bacili nama pod noge. Jedan od njih
nosio je pancirni prsluk. Druga su dvojica bila bez oklopa. Gola ramena
sada su se pognula, vitke smee ruke ispreplele se na prsima, kako bi
prikrile golotinju.
Ramon, ree don Lorgne, ti i tvoji ljudi navucite nevjernike ogrtae.
Uzeli smo dobaenu odjeu i navukli je preko bijelih tunika. Andres je
morao poderati rukave kako bi stvorio prostor za miiava ramena.
A vi, don Lorgne? ree Ramon, to e biti s vama?
Ja sam katelan Kraka, ree don Lorgne. Ne mogu u vlastitoj utvrdi
nositi muslimanski ogrta.
Don Lorgne tada zakorai prema muslimanima. Oni poskoe unazad,
posluno drei ruke u zraku. Don Lorgne se tiho nasmije, kao da kori
djecu koja su u neemu malko zgrijeila. Udaljenost izmeu dviju strana
preao je odlunim dugim korakom. Naavi se pred njima, ponovno im
se obratio na arapskome. Njih su trojica oklijevala, a onda su se okrenuli
od nas, prema suprotnoj strani zaklona.
Ramon, ree don Lorgne, odaberi jednog od svojih ljudi i priite mi.
Ramon pogleda Andresa. Njih dvojica zajedno priu don Lorgneu, koji
svakog od njih postavi iza jednog od muslimana.
Polagano izvucite bodee, ree don Lorgne. Kada ja stavim no pod grlo
ovjeku koji je ispred mene, vi uinite istu stvar. Bez krvi. Ovi su nam
ljudi potrebni ivi.
Izvlaei oruje, don Lorgne neto doapne muslimanima. U istom
trenutku, naa su trojica zatoenika osjetila otrice bodea na vratu.
Dolo je do kratkotrajnog opiranja. Don Lorgne ponovno im je neto
aputao na tom nerazumljivom jeziku sve dok se nisu umirili.
Vitee, obrati se don Lorgne meni, donesi etiri tita od mrtvih
nevjernika.
Ja brzo skupih titove, otimajui ih iz ukoenih prstiju mrtvaca.
Donesoh ih don Lorgneu.
Do Kraka emo hodati, ree don Lorgne, zbijeni u krugu. Svatko od nas
ponijet e po jedan nevjerniki tit. To e do krajnosti zbuniti Baibarsove
vojnike.
Pretpostavljam da zahvaljujui toj smicalici neemo uspjeti doi sve do
utvrde. Ali isprva emo zatei muslimane i nesmetano prijei barem dio
puta do vrata. Kada ponu pucati, od strijela se branite ovim naim
prijateljima i titovima. im se naemo u blizini vrata, pojurit emo na
sigurno.
Don Lorgne, Ramon i Andres povukli su svatko svog zatoenika i
stvorili krug. Na nalog don Lorgnea, ja sam stupio usred skupine, nad
glavom drei nevjerniki tit. Don Lorgne ponovno je neto rekao na
arapskome, a muslimani su se uhvatili pod ruku, tako zatvarajui krug.
U tom nespretnom rasporedu izili smo ispod zaklona i krenuli na
neizvjesno putovanje do vrata. Imali smo dojam da nas promatra
milijun oiju. Na svakom koraku prelazili smo tijela svoje mrtve brae.
Don Lorgne ponovno se aptom obratio muslimanima. Oni su poeli
neto glasno govoriti, a potom, kada je don Lorgne pojaao pritisak
svoje otrice, i vikati na tom svom jeziku.
Ja sam pokraj svog tita pogledao prema muslimanskim bedemima.
Nevjernici su usmjerili oruje prema naem krugu, ali nisu pucali. ak
su i muslimanski katapulti usred pomutnje prestali izbacivati kamenje.
Baibarsovi vojnici na vanjskim zidinama poeli su vikati, ispitivati,
nastojali raspoznati pojedine dijelove, svrhu i znaenje te neobine
skupine koja se polagano premjetala ispod njihovih poloaja.
Moji su kranski drugovi bili podjednako zbunjeni. U tom predahu od
muslimanske barane vatre vratili su se na branike. Pridruili su se
halabuci iznad nas, upuujui psovke prema muslimanima na suprotnoj
strani i prema naem zagonetnom prstenu koji je polagano napredovao
prema utvrdi.
Ve smo se bili premjestili tako da na trenutak nisam bio u stanju
razlikovati dvije vojske. Bili smo unutar dometa s obaju bedema,
izloeni sa svih strana. Lica izobliena od bijesa, zubi koji krguu. Plave
oi, crne oi jednaka mrnja.
Preli smo dvije treine udaljenosti do utvrde kada je prema nama
poletjela strijela s muslimanskog bedema. Pronala je put do vrata
mukarca kojeg je drao don Lorgne. Zatoenik je posrnuo i pao. Don
Lorgne brzo pridigne tijelo i postavi ga ispred sebe.
Ta je strijela i jednoj i drugoj strani bila znak da je predah zavrio.
Muslimani nisu imali ni najmanju namjeru dopustiti neprijatelju da se
vrati do Kraka, ak i ako zbog toga budu prisiljeni ubiti vlastite ljude.
Kada je postalo jasno da su se nevjernici okrenuli protiv naeg kruga,
krani na bedemima poeli su nas braniti. Prekid artiljerijske paljbe
omoguio je naim vitezovima da se smjeste tako da mogu gaati
muslimane na suprotnoj strani. Krani su izbacili pravu kiu strijela
koje su pozornost veine nevjernika odvratile od naeg kruga. Podigavi
pogled, ugledao sam strijele kako se sudaraju, lete amotamo izmeu
dviju vojski, zatamnjuju nebo.
Veina strijela usmjerenih prema nama zavrila je u zemlji. Meutim, i
na krug pogodilo ih je i vie nego dovoljno, tako da su trojica
zatvorenika ubrzo bila mrtva. Strijele su parale i rezale tvrdo meso
nevjernika. Don Lorgne, ujak Ramon i Andres pridravali su beivotna
tijela, koja su poskakivala i izvijala se s udarom svake strijele, nalik na
nekakve raskomadane marionete.
Doli smo ve gotovo do samih vrata kada je don Lorgne posrnuo. U
jednom kratkom trenutku mira obje su strane prestale pucati. Svi su se
zagledali u palog ovjeka koji se oslobodio iz kruga. Don Lorgne
odgurnuo je u stranu mrtvo tijelo svog zatoenika. Nije ga pokuao
pridignuti. Od toga ionako ne bi imao koristi. On sada podigne pogled
prema svojim ljudima na bedemu. Rukama rairi koulju na prsima,
tako da su obje vojske ugledale bijeli kri. Ogrlica od uiju ljuljala mu se
pred tunikom.
Krist je kralj, povie.
Ne znam jesu li njegovi ljudi uli posljednje rijei don Lorgnea.
Muslimani su u tom trenutku ve bili ispalili pravu bujicu strijela koje
su tijelo don Lorgnea obavile nazubljenim pokrovom.
Ramon je zacijelo uoio prigodu, pozornost koju je izazvala nesrea don
Lorgnea. Rekao nam je neka potrimo prema vratima.
Ramon i Andres ispustili su mrtve zatoenike. Svom smo snagom
potrali prema vratima.
Trao sam, suspregnuta daha, pripremao se za udar strijele. Krist je
kralj, Krist je kralj te sam rijei ponavljao na svakom koraku prema
vratima, kao daje don Lorgne, svojom rtvom, otkrio tajnu mantru koja
e me nekim udom odrati na ivotu. Pobonici don Fernanda stajali su
uz vrata i s nevjericom piljili u nas, omamljeni prizorom u kojem trojica
njihovih drugova u muslimanskoj odjei juriaju prema njima.
Ve sam se naao pod samim vratima kada sam u leima osjetio otru
bol. Strijela mi je probila rame. Pao sam naprijed, u naruje jednom od
ljudi don Fernanda. Andres je u Krak uao neposredno iza mene.
Osvrnuo sam se prema Ramonu. Njega je jedna strijela pogodila u
potkoljenicu, a druga u ruku, no ve se nalazio blizu praga. Toliko blizu
da sam vidio kako su mu usne zadrhtale kada su se vrata zatvorila.
Andres je poskoio naprijed i pokuao podii masivna kamena vrata.
Stenjao je, molio, proklinjao Gospodina. Vrata se nisu pomaknula ni za
milimetar. Izvukavi ma, svom je snagom njime opalio po kamenu.
Otrica je od siline udarca pukla, prasnuvi poput groma.
Ali tada je ve bilo prekasno. Na suprotnoj strani vrata uo sam
posljednje tihe uzdahe ujaka Ramona.
Podigao sam pogled prema don Fernandu koji je, s isukanim maem,
stajao iznad koloturnika na vratima. Konopac je bio prerezan i ljuljao se
naprijednatrag.
Ve je bio mrtav, ree don Fernando. Andres se polagano okrene.
Francisco, ree don Fernando, reci Andresu daje Ramon ve bio mrtav.
Reci mu.
Rijei su mu zvuale uplje, poput kamenia baenog u lokvu.
Andres, ree don Fernando, nagradit u tvoje hrabro sluenje Kristu.
Moda novim dvorcem u Aragonu ili mjestom u Kraljevskom vijeu.
Andres nije podizao glavu. Samo je stiskao ake. Vene na podlakticama
nezadrivo su pulsirale.
Emocije su nakon bitke uzavrele, ree don Fernando. Treba ti vremena,
Andres, kako bi se pribrao.
Don Fernando je poeo uzmicati. Naas je pogledao svoje pomonike, a
onda pokazao prema Andresu. No oni su ga samo nepomino
promatrali.
Nakon nekoliko koraka, don Fernando je pojurio prema stubama.
Andres gaje dostigao jo prije polovice prvog koraka. Oborio je don
Fernanda, koji je odmah posegnuo za bodeom koji mu je bio povezan
uz potkoljenicu. Njime je navalio na Andresa. U trenutku kada je otrica
strugnula po njegovu panciru, Andres je epao dona za runi zglob.
Njime je stao udarati po kamenu sve dok ovaj nije ispustio bode.
Andres gaje tada uhvatio za vrat i poeo guiti.
Kada sam primijetio kako su pomonici don Fernanda pojurili kako bi
izbavili gospodara, pokuao sam se podii s tla. Ali istog sam trenutka
pao. Rame me neizdrivo peklo, kao da ga je probila nova strijela. Jedan
od pomonika don Fernanda svojim je titom opalio Andresa po
zatiljku. Andres se samo stropostao, ostao leati ispruen na zemlji.
Ostali pomonici uklonili su Andresovo tijelo sa svog gospodara i
spustili ga stubama. Divljaki su ga udarali nogama. Ja sam leao na
zemlji, bespomono, i gledao kako tuku mog prijatelja. Nakon nekoliko
minuta, donovi su ljudi uvidjeli da Andres vie ne moe ak ni patiti.
Ostavili su ga u praini, na trbuhu.
Don Fernando je sjedio, nezadrivo kaljao, drao se za vrat. Pobonici
su se zabrinuto okupili oko njega. On je samo nestrpljivo odgurnuo
njihove ruke i pridigao se na noge.
Ostavite ga u bolnici, ree don Fernando, pokazujui prema Andresu. I
njegova prijatelja. I oduzmite im oruje. Svima.
Ne sjeam se to je bilo nakon toga. Dok su se don Fernandovi ljudi
smjenjivali nosei me i proklinjui, izgubio sam svijest.
Kada sam se probudio, u ramenu sam osjetio otru bol. Pokuao sam
dodirnuti strijelu. Vie je nije bilo. Rana je bila vrsto povijena, tkanina
umrljana krvlju. U meuvremenu se spustila no. Leao sam u jednom
kutu Viteke dvorane bolnice u Kraku. ovjek bi prije rekao da se nalazi
u mrtvanici, barem sudei prema mrtvacima oko mene. Tijela je
osvjetljavalo svjetlo baklje. Tako ih je zaustavilo u trenutku smrti,
ostavljajui tek treperave sjene na zidu.
U toj je polutami sjedio Andres. Svjetlo se poigravalo njegovim crtama
lica. Jedno oko bilo je oteeno i zatvoreno.
Je li ujak Ramon mrtav? To je trebala biti primjedba, a ne pitanje. No
rijei, koje nisu mogle vjerovati onome tko ih je izgovorio, same su od
sebe oblikovale pitanje. Andres ne odgovori.
to je bilo sa strijelom? upitah.
Andres me pogleda onim jednim okom. Izvadio ju je jedan lijenik,
hospitalac. Imali smo sree. Strijela je prola pokraj kosti. Oistili smo
ranu i omotali je komadom tkanine s muslimanske odore.
Prostorijom je vladao potpuni mir, tako da sam dobro uo Andresove
rijei. Muslimani su nas u meuvremenu prestali zasipati kamenjem.
to se dogodilo, Andres? Bitka je zavrila?
Don Fernando je preuzeo zapovjednitvo, ree Andres. Kada je prerezao
ono ue na vratima, ubio je svog jedinog suparnika ujaka Ramona.
Danas poslije podne s pratnjom je iziao iz utvrde, na pregovore s
Baibarsom. Primirje je stupilo na snagu neposredno prije njegova
izlaska.
Ponovno sam zaspao. Kada sam se probudio u svitanje, ukoena su
trupla ve bila posloena uza zid. Preivjeli su se okupili u malenim
skupinama, nastojali doi do najnovijih glasina o tome to se dogodilo
tijekom pregovora. Jedan od vitezova rekao je da su se don Fernando i
njegovi pobonici u utvrdu vratili neposredno pred svitanje, ali nisu
otkrili ishod svojih diplomatskih napora. On je drao da takva
suzdranost donove svite moe biti samo lo znak. Jedan drugi vitez
pokazivao je vie nade, istiui kako nastavak zatija znai da je don
Fernando s Baibarsom svakako postigao nekakav dogovor.
Kada se don Fernando pojavio ispred kapele, ostali su vitezovi zautjeli.
Okruen svojim pomonicima, uao je u Viteku dvoranu i stao na
jednu od klupa.
Brao, ree, oplakujemo gubitak baruna Bernieresa, don Lorgnea,
Ramona od Calatrave i ostalih smionih vitezova koji su u posljednjih
mjesec dana poginuli branei utvrdu. Na ovom se tlu vie nee
prolijevati kranska krv. U ruci drim pismo vrhovnog zapovjednika
hospitalskog reda, Hugha Revela. Don Fernando pridigne neki
pergament. Dobili smo ga juer poslije podne, nakon onog junakog
napada na muslimanski katapult. U pismu zapovjednik nalae don
Lorgneu da dogovori predaju utvrde u zamjenu za nesmetan izlazak
ljudi u njoj. Smru don Lorgnea, ja sam postao zapovjednikom utvrde.
Kao smjerni sluga, proveo sam upute vrhovnog zapovjednika.
Bogu hvala, nastavi don Fernando, napad koji su predvodili muenici
uvjerio je Baibarsa da branitelji Kraka nikako ne bi pristali na
bezuvjetnu predaju. Da e Baibars s nama morati ravnopravno sjesti za
stol. Jutros, nakon viesatnog napornog pregovaranja, uspjeli smo
postii dogovor. Kralj nevjernika je vikao. Rigao vatru. Ali nismo
popustili. Kao Kristovi vojnici, gledali smo Baibarsa u oi. Kada je
shvatio da nas ne moe zastraiti, promijenio je ton. Prijatelji moji,
uspjeli smo izvui nemale ustupke. Kristova e vojska nesmetano otii
do Tripolija. Baibars je pristao dati konje za ranjenike i nae asnike, a
moi emo zadrati i svete kranske relikvije koje su ostale u kapeli.
Znam koliko se neki osjeaju frustrirano, tovie i ponieno jer ipak ovaj
veliki bastion kranstva preputamo nevjernicima. Ali prisjetite se
Gospodinovih rijei Pred vas stavljam ivot i smrt, blagoslov i
prokletstvo. ivot, dakle biraj, da ivi ti i tvoje potomstvo.
Va nanije vrhovni zapovjednik naloio da ivimo dalje, da nastavimo
sluiti Bogu i boriti se za Isusa Krista. Na mnogobrojne naine, umrijeti
muenikom smru, ovdje, bilo bi najlake i najsebinije. Gospodin od
vas trai vie.
Vjerojatno smo svi pretpostavljali da don Fernando lae. Nitko nije
vidio glasnika vrhovnog zapovjednika. A i trenutak njegova dolaska bio
je nekako odvie prikladan. Svi smo, meutim, odluili prihvatiti
izvjetaj don Fernanda. Bilo je to posljedica djelovanja udruenih snaga
iscrpljenosti i nade, okupljenih oko rjeitosti don Fernanda.
Don Fernanda ne osuujem stoje izmislio pismo vrhovnog hospitalskog
zapovjednika ne, za to ga ne osuujem. Moda bismo bili izdrali jo
dandva. Ali pad Kraka bio je neizbjean. Bez dogovorene predaje,
muslimani bi vjerojatno masakrirali preivjele vitezove. Nevjernici su
hospitalce prezirali vie od svih ostalih vitezova na Levantu ponajvie
zbog vie nego dojmljivog niza vojnih pobjeda nad muslimanima. Don
Fernando imao je veih ambicija od smrti u praini Krak des
Chevaliersa.
U mjeri u kojoj se uope moe rei da ovjek poput don Fernanda ima
svoj najsvjetliji trenutak, njegov je govor bio upravo to. Svi smo eljeli
ostati ivi, ak i najsmjerniji hospitalski vitezovi. Don Fernando je
ponudio opravdanje koje im je omoguilo da odbace svaki eventualni
osjeaj krivnje ili skrivene sumnje zbog naputanja velikog svetita. Bit
e to, prema donovim rijeima, asna predaja.
Samo dva sata poslije, krani koji su preivjeli opsadu u koloni su
dvoritem prolazili prema izlazu iz utvrde. Prvi su hospitalski vitezovi
nosili zastavu svog reda bijeli kri na crnoj pozadini.
Nakon njih ili su ranjenici na konjima. Ja sam bio u toj skupini, na
epavoj kobili koju smo dobili od Baibarsa, iji su vojnici ve ulazili u
utvrdu. Andres je odbio ponuenog konja. Drao je uzde moje kobile.
Upravo smo poeli izlaziti, kada su nam prila etvorica pobonika don
Fernanda.
Francisco i Andres, ree Pablo, va zapovjednik, don Fernando, eli s
vama porazgovarati u kapeli.
Reci don Fernandu, ree Andres, da smo trenutano zauzeti.
Njih etvorica premjeste se tako da su nam preprijeili put. Andres
pokua provesti mog konja kroz tu zbijenu falangu. Pritom je odgurnuo
jednog od pobonika, koji je zateturao unatrag, a potom je posegnuo za
maem.
Andres, rekoh, moda bismo prije odlaska iz utvrde trebali posjetiti don
Fernanda.
Mudra odluka, Francisco, ree Pablo.
Pobonici don Fernanda odveli su nas u kapelu. Andrs mi je pomogao
da sjaem i tako smo polagano uli u zgradu. Pablo je doao za nama i
stao uz svog zapovjednika. Don Fernando je sjedio na jednoj klupi.
Sklopljenih ruku molio se netremice zagledan u kri.
Moda ete se upitati, ree don Fernando, za to se moli ovjek kakav
sam ja.
Andres i ja ne rekosmo nita.
Za pobjedu, ree on. Moli za pobjedu i poraz svojih neprijatelja,
Kristovih neprijatelja.
ini se, ree Andres, da Krist nije uo tvoje molitve. Naprotiv. Ramon je
mrtav, a vi ste ovdje, Francisco i Andres. Mi smo vai neprijatelji, don
Fernando? upitah.
Ispriat u ti jednu priu, Francisco, ree don. Rije je o anegdoti osobne
naravi, ali ima veze s vaom situacijom.
Kao i ti, Francisco, i ja sam neko imao brata. Zvao se Miro Sanchez. Bili
smo jednojajani blizanci.
Lucinda, jedna od kraljevskih dadilja, za nas se brinula u palai u
Barceloni. S nama je spavala, dojila nas kao djecu, pjevala nam za jakih
oluja. Ja sam joj spavao zdesna, moj brat slijeva, stisnuti uz meke nabore
njezine tamne koe.
Svake veeri, Lucinda bi nam na nonom ormariu ostavila dvije alice
mlijeka, kiselkastog i gustog, istisnutog iz njezinih vlastitih prsa.
Upravo smo bili proslavili deseti roendan. Bio je poetak proljea.
Zimske je hladnoe nestajalo. Na drveu pred prozorom ve smo vidjeli
siune zelene pupoljke. uti su cvjetovi izniknuli kroz pukotine u
zidinama dvorca.
Moj je brat te veeri popio obje alice mlijeka. Ja sam na spavanje otiao
edan i bijesan, proklinjui brata.
Probudio sam se u tami. Miro je stenjao. Lucinde nije bilo. Mislio sam da
sam nekako skrivio tu njegovu bol da sam ga nekako prokleo. Bosonog
sam trao sobama, po hladnome kamenu, i traio Lucindu. No ona je
nestala.
Kada sam se vratio bratu, on je drhtao i iskaljavao krv. Pjevao sam
pjesme kako bih mu skrenuo misli s boli. Govorio mu da e bolest
minuti.
Kada je kroz prozor u sobu ulo jutarnje svjetlo, drao sam Miroa za
ruku. Njegovo bijelo tijelo bilo je posve ukoeno. Para se dizala s posve
plavih usana.
Lucindu smo traili jo nekoliko godina. Jedan od moje polubrae,
Nunyo Rodriguez, platio joj je lijep iznos kako bi nas obojicu ubila.
Nunyo je elio ukloniti suparnike na putu do prijestolja. Iako nije
uspjeno dovrila cijeli posao, Lucinda je pronala utoite na Nunvovu
imanju u Palauu. Ondje je postala dadiljom njegovoj djeci.
Kada mi je bilo petnaest godina, uvukao sam se na imanje svog
polubrata preruen u hodoasnika. Dobro sam odigrao ulogu. Uasno
smrdljiv nakon dva tjedna puta, na sebi sam imao otrcani smei ogrta.
Lucindu sam pronaao u jednoj od soba na katu. Tiho je pjevuila neku
zaboravljenu melodiju, promatrala malo dijete kako spava. Bio je to
jedan od mojih bratia. Zavidio sam mu na nedunosti. Ne znajui nita,
prihvaao je njezinu njenost i brinost.
Kada sam se pribliio, podigla je pogled. Nasmijeila mi se. Nije si
mogla pomoi. Zna, jo me voljela. A onda je zamiljeno odvratila
pogled. Vidio sam kako razmilja, moda ponovno proivljava onu no
od prije pet godina. Izraz prepoznavanja. Potoni i uasa. Njezin je mali
djeak postao mukarcem.
Zatvorio sam joj usta, a onda joj odrezao ake. Lucinda me promatrala
dok je krvarila. Ispruila je jedan batrljak, kao da me eli uhvatiti za
ruku. Dijete se probudilo. Njegovo je plakanje prikrilo Lucindine
priguene krikove. Postoje umrla, ake su joj se jo stezale pod teinom
zloina koji je poinila. Isti oni prsti koji su u mlijeko ulili otrov trzali su
se na sivome kamenu.
Polubrata sam ekao u kapeli. uo sam daje vrlo poboan. Kleao sam u
klupama kada je poslije podne uao u crkvu. Bio je sam. To nikako
nisam oekivao. Zahvalio sam Bogu to mi ga je tako izruio.
Pretpostavljam da bi za novidva, strance, mogao otpjevati ivahnu
pjesmicu, ree. Jesi li ti neki putujui trubadur?
Nisam, gospodine, rekoh.
Ispriavam se, oprostite, ree on. Znai da ste hodoasnik na putu do
groba sv. Jakova u Composteli?
Nisam, gospodine, odgovorih.
U tom si sluaju prava zagonetka, neznance. Molim vas, recite mi to
vas dovodi ovamo?
Doao sam ispraviti prolost.
Uvidjet ete, ree on, daje prolost najbolje prepustiti Gospodinu. Zatim
se vedro nasmije, ni najmanje zabrinut. Poloi mi ruku na rame.
Potreban ti je sveenik, prijatelju moj. Pozvat u ga.
Nasmijeio mi se. Bio je to znatieljan i blagonaklon osmijeh. U nekim
drukijim okolnostima, mogli smo biti i saveznici.
Gleda me nekako neobino, kao da me poznaje, ree on. Znamo li se,
neznance?
Ja sam Fernando Sanchez, tvoj brat, rekoh.
Osmijeh je ieznuo s njegova lica. Ve je neto zaustio, ali onda se
predomislio.
Ubo sam ga u prsa. Udarao i udarao noem sve dok za otricu vie nije
bilo istog mjesta.
Don Fernando je mahao praznom rukom, kao da ponavlja taj in.
Vrlo zgodna pria, don Fernando, ree Andres. Ne bih elio izgledati
kao da me ne zanima, ali Francisco i ja moramo krenuti.
Don Fernando staloeno podigne pogled.
Francisco, ti i Andres ve ete krenuti na put, ree, ali ne onamo kamo
mislite. Znam koliku odanost obojica osjeate prema ujaku Ramonu.
Ako vas ostavim na ivotu bilo jednog, bilo drugog i vi biste za Ramona
uinili ono to sam ja uinio za svog brata. Bio bih razoaran da ve ne
kujete planove, smiljate kako me unititi.
Ali do toga nee doi. Od vae ruke. Ja nisam Lucinda i neu pogrijeiti
kao ona. Baibars je traio odreene suvenire, koje e ponijeti u Alep,
kako bi svome narodu pokazao da je moni Krak des Chevaliers doista
pao. Bio sam toliko slobodan i u vae ime ponudio vae usluge. A vi ste,
zar ne, pod mojim zapovjednitvom od Ramonove tragine smrti..
Da, gospodaru, ubaci se Pablo, cijeli je garnizon pod vaim
zapovjednitvom.
Zavei, Pablo, ree don Fernando.
Stvari morate, nastavi tada, sagledati s mog stajalita. ekao sam pet
godina kako bih ubio Lucindu. Ako vam dopustim da ivite, u svakom
u vas trenutku oekivati.
Dok je don Fernando govorio, muslimanski su vojnici ve poeli ulaziti
u kapelu. Don Fernando rukom pokae Andresa i mene. Muslimani nas
istog trenutka okruie.
Zbogom, gospodo, ree don Fernando. Rekao bih i sretno, ali srea vam
nee biti dovoljna onamo kamo idete. Vaim u obiteljima prenijeti
koliku ste hrabrost pokazali pred licem smrti. To bi im moralo donijeti
odreenu utjehu.
Jednog dana, ree Andres, poravnat u raune s tobom, don Fernando.
A do tada, ree don Fernando, uivaj u sultanovu gostoprimstvu.
Don Fernando i njegovi ljudi prou pokraj nas i iziu iz kapele. Na
vratima se don Fernando jo jednom okrene prema nama.
Iako su gorljivo i krajnje odani, ree don Fernando, moji su pobonici
obini idioti. Volio bih da sam mogao imati pomonika tvoje
sposobnosti i bogatstva, Francisco. I tvoje odvanosti, Andres. Prava
teta.
XII.
CITADELA
Zvona su pozivala na sekstu. U eliji smo proveli etiri sata. Onako
ispijen, Francisco je stajao u poslijepodnevnom hladu. Oi su mu bile
koncentrirane na neto u njemu, tako da je izgledao kao da uope ne
primjeuje nau nazonost. Isabel je sjedila uz mene. Tijelo joj je bilo
nepomino, usta blago rastvorena, kao da se sprema neto pitati.
Prava teta, ree Francisco, ponavljajui posljednje rijei don Fernanda.
Ton njegova glasa bio je postojan, kao da je cijelu priu nakanio iznijeti a
da nikoga ne okrivi.
Andres je poginuo u Krak des Chevaliersu, ree Isabel. inilo se da je
Francisco ne uje. Francisco, ree Isabel.
Francisco odvrati pogled, pogleda prema prozoru. Isabel ustane i doe
pred njega. Stisne mu slobodnu ruku ispod lakta.
Moj je brat poginuo u Krak des Chevaliersu.
Francisco dlanovima snano pritisne oi, kao da eli izbrisati sliku tih
dogaaja.
Don Fernando uputio je pismo mojem ocu u kojem je opisao Andresovu
hrabrost za vrijeme opsade. Poginuo je branei utvrdu. Glas joj se iz
sloga u slog gubio, sve dok nije postao posve neujan. Nije bilo jasno je
li to tek izjava ili pitanje.
Ne, Isabel, ree Francisco.
Mogue je da e moj cijenjeni tilac pomisliti kako je Franciscov odgovor
kod Isabel pobudio nadu da bi njezin brat jo mogao biti
iv. Ali nije bilo tako. Iza tih dviju rijei ostala je samo zloslutna tiina.
Izraz uasa.
Isabel, bit e najbolje da sada poemo. Ubrzo e veera.
Ne odvajajui sive oi od Francisca, nije se obazirala na moje rijei. Ja
sam joj ponudio ruku kako bih je izveo iz elije. Nije ju prihvatila.
Nisam mogao nita. Nisam imao izbora. ut e istinu, kamo god ona
vodila. Doznat e okolnosti pod kojima joj je umro brat.
I doista, ini mi se da se Francisco prema Isabel sraunato drao tako
okrutno, upravo kako bi izbjegao taj trenutak kako bi djevojku otjerao iz
Santes Creusa. Moda ju je elio potedjeti bolnih pojedinosti, ili
potedjeti sebe ponavljanja te prie.
Putovali smo na zaelju Baibarsove vojske koja se zaputila na sjever, u
Alep. Skupina naoruanih uvara jahala je oko kola u kojima smo se
vozili Andres i ja, jedan iza drugog svezani lancem uvrenim oko
runog zgloba. Hranili su nas nou, nakon cjelodnevnog puta. Andres je
popola dijelio ono to bismo dobili jedan hljeb, zdjelicu slanutka i alicu
vode. Svaki drugi dan odvojio bi malo vode kako bi mi isprao ranu.
Potom bi je pokrio svjeim komadom tkanine otrgnutim s jedne od
naih tunika.
Treeg se dana pod ranojutarnjim svjetlom pojavio neki nevjerniki
grad. Muslimanska crkva damija od plavog mramora s uskim i
visokim minaretom, nalik na trstiku koja je izniknula iz movare. Neki
starac s bradom zavojitim se stubama polagano uspinjao prema vrhu
tornja. Doavi gore, poeo je pjevati neku tugaljivu melodiju. Vojnici su
zaustavili nau povorku i kleknuli, ruku ispruenih na tlu ispred sebe.
Bit e da im nitko nije rekao da postoje zvona, ree Andres.
I ostali mukarci na tornjevima pridruili su se zboru naricanja koji je
najavljivao novi dan.
Andres se uspravi u kolima, zamiljeno pogledavajui oko sebe. Lanac je
tako zazveao.
Ionako vjerojatno ne bi sluali, ree.
uvari su nam se obratili samo jednom. Ja sam se probudio usred noi,
od pulsiranja u ramenu. Hladan vjetar prodirao je kroz vuneni ogrta
koji je Andresu i meni sluio kao zajedniki pokriva.
Muhe su jedva ujno zujale iznad krvi koja je prodirala kroz tkaninu. Iza
sebe sam zauo nekakvo aputanje. Okrenuo sam se prema stranjoj
strani kola. Jedan od uvara neto je govorio, tiho, ali napetim glasom.
Pogledavao lijevodesno. A onda je uvukao ruku u svoju reverendu i
izvukao jabuku. Ispruio je ruku, drei dar u zatvorenoj aci. Meu
njegovim prstima vidio sam crveni sjaj. Oklijevao sam, sumnjao. to ako
je otrovao jabuku, premazao je nekakvim arapskim otrovom? No,
dobro, pomislio sam, pa to? Ba nita. Ionako smo ve mrtvi.
uvar stane glumiti da jede jabuku, kao da eli pokazati koja joj je
namjena. apui nekakve nerazumljive rijei, ponovno je ispruio ruku.
Andres se u meuvremenu probudio i sada je oprezno promatrao naeg
straara. Ja ispruih ruku. uvar mi u dlan stavi jabuku i potom se
udalji. Andres i ja kriom smo razmjenjivali jabuku. Kada je povorka
krenula, ja sam jezikom premetao slatku kau.
Vojnici su nas na ulazu u Alep izvukli s kola. Hodali smo meu
straarima na konjima, tako paradirali ulicama. Arapi su istravali iz
svojih domova, s trnice, iz damija. Klicali su svojim vojnicima,
zasipavali put ruiastim cvjetnim laticama.
Andres i ja koraali smo pognute glave, zagledani u prainu na tlu,
nastojei izbjegavati podrugljive poglede, kamenje koje je letjelo iz mase.
Pao sam kada me jedan kamen pogodio u glavu. Topla krv postojano
mije klizila niz lice i vrat. Kada sam otvorio oi, ugledao sam civile
okupljene uz na put. Mlado i staro, svi su se smijali, vikali, pljuvali.
Uz neku staricu ugledao sam Sergia. Izgledao je nekako mlado pravi
vojnik u istom onom oklopu koji je nosio kada je isplovio iz luke u
Barceloni. Nepomino me gledao. Ja sam izgovorio njegovo ime. On je
nagnuo glavu prema naprijed. Tko si ti? Ja sam, Sergio, rekoh, tvoj brat.
uvari su me pridigli na noge. Dok sam nastavljao put, piljio sam u lica
promatraa, meu njima traei brata. Dozivao ga, vikao. Masa kojoj
nita nije bilo jasno nakon svakog se mog povika jo glasnije smijala.
Sergia nema, ree Andres, koji je hodao uz mene.
I tada sam ga ponovno ugledao. Naginjao se kroz prozor na katu neke
kue. Kosa mu je bila sijeda. Imao je duboke bore na licu. Oklop mu je
bio zahrao. Sergio je alosno odmahivao glavom. Zar si
mislio da e ovdje pronai spasenje? Jedan kamen uto me pogodi u
prsa. Posrnuh, nezaustavljivo kaljui. Jedva se uspjeh odrati na
nogama. Za tebe sam prihvatio Kri, Sergio, za tvoj spas. Nije me uo od
silnih povika, od buke koja je pratila povorku. Sergio je samo gledao
prema dolje. Pogledaj se sada. Smijeio se, s puno saaljenja. To je tvoje
spasenje, brate. Pogoena je prsna kost bridjela. Vlane me oi pekle.
Francisco, ree Andres, sjea se kada sam te posjetio u Montcadi? Kada
smo se utrkivali na konjima. Kako se ono zvala tvoja kobila? Pancho?
Da, rekoh.
Tko zna to sad radi, ha? ree on. Vjerojatno negdje pase travu.
Vjerojatno.
Na nekoj zelenoj livadi.
Podigao sam pogled prema onom otvorenom prozoru. Bio je prazan,
vidjela se samo zavjesa koja se blago ljuljala na vjetru.
Marirali smo do veeri. Viao sam ista lica u gomili. Mlada i stara.
Pokazivali su prema Citadeli, znaajno kimali glavama. Cijeli smo dan
gledali tu utvrdu, divovsku stijenu ponad grada. Strpljivo je ekala
Andresa i mene.
Ulica se na koncu otvorila prema toj divovskoj utvrdi. Ljudi, jo uvijek
neutaene elje, pokuali su za povorkom krenuti preko mosta za
dizanje. Progurali su se kroz redove vojnika. uvari su nas poeli
braniti. Udarcima su odbili masu. Ali pucanje kostiju samo je uzbudilo
masu koja je navalila prema mostu. Uslijed metea, neki od Arapa pali
su u opkop. Pljusnuli u mutnu vodu, oajniki se pokuavajui
odravati na povrini. Njihove muke odvratile su pozornost mase dok
smo mi preko mosta ulazili u Citadelu.
Dok smo gledali kako se zatvaraju vrata utvrde, uvari palae ve su
nam prilazili. epali su nas grubim pokretima, ugurali u neki mrani
hodnik. Povici iz mase tako su se stiali. Brzim korakom vodili su nas
prolazima, skretanjima, stubama, gore, pa dolje, pokraj soba, na
otvoreno, u dvorite pokriveno zemljom.
Nekoliko vojnika stajalo je naslonjeno na koplja, razgovaralo u dvoritu.
Kada smo se pribliili, zauzeli su stav mirno. Vojnici su se razdvojili
kada je jedan od njih iskoraio iz reda.
Pomno je pogledao Andresa i mene. Poto nas je i drugi put obiao,
izbacio je bujicu grubih, nerazumljivih rijei. Neto je gestikulirao
objema akama, pokazivao ute zube, obasipao mi lice kapljicama sline.
Kada je konano dovrio tiradu, bio je sav zadihan. S jednom gnjevno
podignutom obrvom, nestrpljivo nas je promatrao, kao da mu
dugujemo nekakvu ispriku. Bio je to nelagodan trenutak. Dvije strane,
dva razliita pogleda na sve ono to nas je dovelo na isto mjesto.
Pozdrav i tebi, ree Andres kojeg su drala dvojica uvara. Lijepo je u
ovim krajevima napokon naii i na malo gostoljubivosti. Ako nemate
nita protiv, moj prijatelj Francisco i ja prije veere bismo se voljeli
okupati. ovjek se nakon tako dugog putovanja osjea prljavo.
Gladei grubu bradu, njihov se voa zamislio nad Andresovom
reakcijom. Pogledom je strijeljao as njega, as mene. Na usnama mu se
pojavio nesiguran osmijeh. Nije razumio ni jednu jedinu Andresovu
rije. Ostali su vojnici bili budni i spremni, ekali da njihov nadreeni
izree presudu.
A presuda je stigla vrlo brzo. Uzeo je drvenu palicu koja mu je stajala za
pojasom i udario Andresa u trbuh. Vojnici su se poveli za njim. Udarci
nogama, pljuske, udarci akama, stizali su sa svih strana. Pokuao sam
zatititi glavu rukama, da bih ih odmah zatim sputao na slabine kada
su udarcima navalili na moja rebra.
Neija aka izravno me pogodila u lice, tako da sam na elu osjetio sve
zglobove. Pao sam na zemlju. Dok sam tako leao, okrenuo sam glavu,
ali nisam uspio vidjeti Andresa. On je u meuvremenu nestao. Vojnici
koji su ga bili okruili razilazili su se u raznim smjerovima, brisali
njegovu krv sa aka, popravljali tunike.
Dvojica vojnika uhvatila su me ispod ruku i odvukla na suprotnu stranu
dvorita. Pribliavali smo se mjestu na kojem je nestao Andres nekim
vratima koja su vodila pod zemlju. Nalikovala su na vrata koja na brodu
vode u potpalublje.
A onda sam odjednom poletio, stao tonuti punom brzinom. Svjetlo i oni
glasovi sada su postajali sve udaljeniji, nestajali. Pao sam na bok. Boljeli
su me svi udovi, tako da nisam bio u stanju odrediti toan izvor boli.
Andresov glas probio se kroz nepomian zrak.
Podsjeti me, Francisco, da vie nikada ne dolazim u Alep.
Glava mi je leala na zemlji. Kal i sluz sluili su kao meka postelja.
Obuzeo me umor. Zatvorio sam oi.
Probudila me neka ruka koja mije trljala glavu. Neke druge ruke na
mom tijelu oprezno su mi svlaile ogrta preko glave. Netko mije
pokuavao skinuti izme. Kada sam sjeo, ruke su se povukle. Sjene
ustuknule preko blata. Ustao sam i zagledao se pred sebe. mirkao sam,
dok su mi se oi polagano privikavale na tamu. Andres je leao na
leima, na metardva od mene. Neposredno iza njega, neke su se pojave
povlaile amotamo.
Zovem se Francisco de Montcada, rekoh. Moj je prijatelj Andres Correa
de Girona. Vitezovi smo reda Calatrave i podanici kralja Jaimea
aragonskog.
Moj je glas odjekivao prostorom, vraao se sav isprekidan,
neprepoznatljiv. Moje rijei, moje ime, isprepleli su se s prodornim
smijehom zvonkim poput djetetova glasa. Duhovi su kruili oko nas
nalik na opor vukova njihove oi prijetee su svjetlucale.
Andres se probudio. Stajao je uz mene.
Znai, to je pakao, ree. Nekako sam zamiljao daje u njemu vrue.
Straari ga rashlade kada dou novi zatvorenici. Glas nekog neznanca,
na samo metardva od nas. Teno je govorio katalonskim narjejem.
Ti si onda vrag? upita ga Andres.
ak ni on ne bi uao u ovaj bezdan, ree neznanac.
Krikovi i vritanje prolamali su se kroz tamu. Ostalim zatoenicima nisu
se svidjeli pokuaji pristojnog razgovora.
Ne bi se reklo da smo im dragi, ree Andres.
Nemaju nikakav stav o vama, ree neznanac. Tako doekuju sve
pridolice. ude za vaim stvarima. Mnogi na sebi imaju samo dronjke
ili nita. Odjea im se u zatoenitvu raspada. Prieljkuju novu koulju,
moda par izama. Ako ne elite darovati odjeu, poite za mnom.
Andres krene prvi, pokuavajui na oku drati naeg novog poznanika.
Ja sam drao Andresa za rame. Gacali smo kroz blato, proli pokraj
skupine zatvorenika, koji su pruali ruke, moljakali. Gledao
sam na stranu, nastojao razabrati prirodu naeg novog doma pilje,
tamnice, pakla. Na se poznanik zaustavio kod kamenog zida. Ja
dlanom prijeoh preko grube povrine.
Dobro doli, vitezovi Calatrave. Uspijevao sam razabrati samo
govornikov obris. Sjedio je naslonjen na zid. Zovem se Salamago de
Huesca. Manuela ste ve upoznali. Mi smo templari. ao mi je to ste se
nali u ovakvoj situaciji. Ali drago nam je to u drutvu imamo jo
dvojicu vitezova iz Aragona. Glas mu je bio hrapav, obiljeen pitanjem
izmeu udaha. Ipak, govorio je odluno, a duboki je glas odisao
samopouzdanjem. Iz Aragona smo otili prije sedam godina pet godina
borili smo se protiv nevjernika, gotovo punu godinu ve smo u ovoj
rupi tri stotine etrdeset osam dana. Moda imate kakvih novosti od
kue? Manuelu uasno nedostaje Barcelona. Recite nam, jesu li
aragonske ene jo onako milovidne?
Na svijetu nema tako lijepih ena, ree Andres. Kakve im je boje kosa?
upita on.
Smea, crna, crvena, plava, rekoh ja, koju god boju moete zamisliti.
Upravo tako, ree Salamago. Potom eznutljivo uzahne. Manuel samo
neto proguna. Ijedan i drugi jo su razmiljali o mojem odgovoru,
uivali u slici koju su tako uspjeli zamisliti.
Gdje smo? upita Andres.
U drevnoj palai u Alepu, ree Salamago. Tonije, nalazite se u kuhinji.
Tako barem misli Manuel. Vidite taj kamen ispred sebe... Manuel tvrdi
daje to ostatak pei. Ja mislim daje tu car obavljao veliku nudu. Vidite
mrlje? to kaete? On na trenutak zastane, nakalje se i pljune. No,
dobro, s vremenom ete ve stei odreeni stav. O emu sam ono priao,
Manuel?
Kako je stara palaa postala zatvorom.
Da, ree Salamago. Nevjernici su ove ruevine otkrili jo prije nekoliko
desetljea. Kau da je jedan od sultanovih sinova evio neku kurvu u
haremu kada je propao pod. Sin je poginuo na licu mjesta. Kurva je
ostala iva. Tijelo sultanova sina ublailo je njezin pad. Ona je na to
preivljavanje gledala kao na udo i istog trenutka se zavjetovala na
ednost, u znak zahvalnosti nevjernikim bogovima. Meutim, ak je ni
oni nisu uspjeli zatititi od sultanova gnjeva. On ju je okrivio za sinovu
smrt i osobno je smaknuo. Nakon toga,
sultan je premjestio harem na vre tlo i u ovoj pilji uredio novi zatvor.
Takav je ivot. Kurva kao nekim udom preivi veliki pad, da bi je
odmah zatim smaknuli. Sultan gubi sina, ali dobiva zatvor iz kojeg
neprijatelj jednostavno ne moe pobjei.
Ne moe pobjei? upita Andres. Kako znate? Salamago se nasmije,
kratko i sumorno.
Mnogi ljudi, neusporedivo pametniji od mene vitezovi, ubojice,
redovnici, depari, hodoasnici pomno su prouili to pitanje, ree.
Dopustite da vas potedim truda. Moda se sjeate kako ste se spustili u
zatvor. Proli ste kroz jedini ulaz ili izlaz koji se nalazi vie od deset
metara iznad nas ta mala rupa u krovu. Kada biste mogli letjeti, mogli
biste izletjeti iz ove jame i zapodjenuti borbu s nevjernikim garnizonom
koji ini dvije tisue vojnika. Ili biste mogli sljedeih deset godina kopati
tunel, ali na kraju biste doli samo do opkopa i tako bismo se svi lijepo
utopili.
Vrlo zgodno, ree Andres.
Moglo bi biti i gore, ree Salamago. Ovaj zatvor ima i svojih dobrih
strana. Otkrij mozaik, Manuel.
Manuel klekne i rukama ukloni blato koje se nalazilo ispred nas.
Salamago iz zida izvue dva tapa i uvue ih u pukotinu jednog velikog
kamena. Nakon toga poeo je vrtjeti tapove meu dlanovima. Sve bre
i bre, dok se nisu pojavile iskre. Jedan od tapova se zapalio. Salamago
je dlanom titio slabani plamen prinosei ga podu.
Pogledajte, ree Salamago. Ljepota ak i u ovom paklu.
Svjetlo plamena treperilo je na sjajnom kamenu. Plava rijeka svjetlucala
je na podu izmeu Andresa i mene. Crveno i plavo cvijee. Krhke palme
povijale su se pod teretom plodova. Sunce je bilo toplo i uto, a jarki
odsjaj grijao mije obraze.
Neki je ovjek oblikovao svaku od tih siunih kockica. Salamago je
izmeu palca i kaiprsta drao kockasti kameni. Imao je crnu i
umrljanu upavu bradu. Iz prsnog koa strila su mu rebra. Ova je od
slonovae, nastavi Salamago. U nekim kockicama ima zlata, srebra,
rubina. uvari cijene to kamenje. Zamjenjujemo ga za hranu.
Salamago golom akom ugasi plamen. Cvijee i drvee tako nestanu
sunce se ugasi.
A ostali zatoenici, ree Andres, oni vas i va mozaik ostavljaju na miru?
Vas ste samo dvojica...
Bili smo sedmorica, ree Salamago. Petorica mojih ljudi zamijenjeni su
prije nekoliko tjedana uz otkupninu. Templari su u citadelu poslali
jednog predstavnika. On je platio dvadeset zlatnika po glavi. Naalost,
imao je samo stotinu zlatnika. Ponovno e doi po Manuela i mene.
Moda e vas vai prijatelji iz Calatrave otkupiti prije naeg oslobaanja.
Nas nee otkupiti, rekoh.
Sultanu je zatvor vrlo unosan posao, ree Salamago. Poziva
predstavnike svih vitekih redova da dou u Alep i otkupe svoje
zarobljenike.
Po nas nee doi nitko, ree Andres. Zato ste tako uvjereni? upita
Salamago.
Veina je naih drugova iz Calatrave mrtva, rekoh. Poginuli su za
opsade Krak des Chevaliersa.
Velika je utvrda pala? upita Salamago. Kada?
Prije samo nekoliko tjedana. Andresa i mene odveli su u zarobljenitvo.
Zato samo vas dvojicu?
Braniteljima Kraka omogueno je da nesmetano odu ako predaju
utvrdu, rekoh.
Da nesmetano dou u ovu tamnicu?
Francisca i mene prevario je don Fernando, sin kralja Jaimea, ree
Andres. On je skrivio smrt vrhovnog zapovjednika Calatrave, Ramona.
Mi smo svjedoili tom velikom izdajstvu. Predao nas je u ruke
nevjernicima kako bi ouvao tajnu o svojoj veleizdaji.
Ali netko od vaih preivjelih drugova, ree Salamago, svakako e
prijaviti da ste nestali. Netko e istraiti to se dogodilo s vama.
Don Fernando, rekoh, dat e sve od sebe kako bi zajamio da se nikome
ne ukae takva prilika.
U tom e sluaju i vau slobodu morati otkupiti templari. Manuel i ja
inzistirat emo na tome da prvom sljedeom transakcijom obuhvate i
vas.
Francisco i ja bili bismo vai veliki dunici, ree Andres.
Mi smo vai dunici, otpovrne Salamago. Jedan smo drugome ve
poprilino dosadili. Usto, vaa e nazonost odvraati napade teutonaca.
Otkako su otili ostali templari, naa nas njemaka braa dre na oku,
ekaju priliku za napad. Vidite kako proviruju preko ruevina onog
zida.
Ja pogledah u smjeru prema kojem je Salamago pokazao. Vidio sam
samo crnu maglicu.
Salamago povie u tamu. Hej, lupei. Moda ste primijetili dolazak
vitezova Calatrave Francisca i Andresa tek pristiglih s prve crte.
Osmorica Nijemaca nalaze se u jednoj od sultanovih prednjih soba, ree
Manuel. U njoj ima dovoljno drva za cijelu pilju i to za nekoliko zima.
Dvojica Engleza otkrili su drveni pod dok su traili zlato. Pokuali su
sakriti do ega su doli, tako da su samo povremeno trgovali drvom.
Neki njemaki izvia sluajno je naiao na Engleza dok je vadio jednu
dasku. Sutradan su Nijemci napustili svoje sklonite na suprotnoj strani
pilje i napali. Mi smo odavde promatrali bitku. Englezi su pobjegli ve
nakon nekoliko minuta. Nijemci komadima drva za ogrjev trguju sa
svim skupinama u zatvoru.
Kako to ve biva kod bogataa, ubaci se Salamago, nikada im nije dosta.
Trae to bi jo mogli osvojiti. Dou li po mozaik, borit emo se do
smrti.
Salamago, ree Manuel, neemo priati o smrti. Andresu i Franciscu
trebali bismo pokazati preostali dio zatvora.
Veliki obilazak, ree Salamago, kako bi nai prijatelji lake shvatili
situaciju u podzemlju. Ti ih povedi, Manuel. Ja u ostati ovdje i braniti
utvrdu.
Salamago Andresu i meni doda kamenje. Za svaki sluaj, ree.
Prolazili smo irokom stazom nas trojica, jedan uz drugog, s Manuelom
u sredini. Koraali smo beumno, po mekoj ilovai. U tami smo poeli
razabirati ostale zatvorenike. Nijemo gledateljstvo s obiju strana prolaza
pomno je promatralo Andresa i mene, procjenjivalo, iznova razmatralo
znaenje tog novog vitekog saveznitva. Salamago i Manuel zacijelo su
predvidjeli ime e rezultirati naa etnja kod ostalih zatvorenika
raspriti sve primisli o eventualnoj ranjivosti dvojice templara i njihovih
tek pristiglih zemljaka.
Ja sam igrao oekivanu ulogu, koraao spremno i budno, poput pravog
vojnika. Premjetao sam kamen iz ruke u ruku, osjeao grube rubove. Iz
dlana u dlan, iz dlana u dlan.
Turci na lijevoj strani, ree Manuel.
Njih petorica sjedili su u krugu. Podigli su pogled kada smo prolazili
pokraj njih, kao da smo prekinuli nekakvu raspravu ili kockanje. Pet se
glava okrenulo, pratilo nas.
Ovdje zatvaraju i nevjernike? upita Andres.
Sve mogue ljude, ree Manuel. Muslimane, krane, idove, Francuze,
Nijemce, Turke, Mongole. Vitezove, redovnike, kriminalce. Pripadnici
istog soja dre se zajedno. Velike skupine zauzmu cijelu sobu, urede
svoje sklonite. Borimo se oko oskudnih sredstava koja znae razliku
izmeu ivota i smrti.
Neki mukarac stajao je nasred prolaza. Bio je gol. Tijelo umrljano
blatom i izmetom odavalo je gadan smrad. Poigravao se zapletenom
bradom, drugu ruku drao na boku. Neto je ustrajno mumljao sebi u
bradu.
Franjevac, ree Manuel, uhvaen za hodoaa u Jeruzalem. Ponudili
smo mu utoite dok smo bili sedmorica. Odbio je ponudu. Rekao je da
mora prihvatiti sav teret Boje kazne. Ubrzo e umrijeti.
Nije se obazirao na nas dok smo ga zaobilazili. Govorio je na
talijanskome i, kako se inilo, vodio uljivu raspravu. Nas smo trojica
ubrzali korak kako bismo se to prije udaljili od tog smrada.
Sada smo s desne strane ugledali nekakvu nastambu. Stari zidovi
nekadanje palae jo su bili netaknuti na dvjema stranama. Na drugim
dvjema stranama kamenje je bilo posloeno visoko, tako da je zatvaralo
prostor.
Mletaki mornari, ree Manuel, rukom pokazujui prema tom zaklonu.
Mislimo da bi ih moglo biti dvanaest najvea su skupina u zatvoru.
Usred zatvora izgradili su malenu utvrdu. Unutra su po cijeli dan, osim
kada trae hranu ili se trebaju olakati. Na rubu pilje iskopali su jamu,
na nekoliko metara od ulaza. Vrlo civilizirano. Vjerojatno ekaju da
mletaki trgovci dostave otkupninu.
Sada vie nisam bio u stanju pratiti tko je tono tko meu razliitim
skupinama koje nam je Manuel pokazao. Mongoli, idovi, Arapi, ona
dvojica Engleza koji su pobjegli pred Nijemcima... Mahali
su tapovima, poput pripadnika primitivnih plemena, reei ako bismo
se odvie pribliili.
U jednom trenutku ugledao sam obrise nekog mukarca koji nam se
polagano pribliavao. Na sebi je imao samo nekakvu krpu oko struka.
Primicao se gotovo kriomice, sa tapom u ruci, malenim kopljem. Ja sam
podigao kamen, nastojei ga odvratiti. On je, meutim, samo nastavio
ii prema nama. Kada je pojurio na nas, podigao sam ruku. Manuel ju je
zadrao prije nego to sam uspio baciti kamen. Ovaj je bacio koplje.
Odletjelo je na stranu, uz kratak fijuk. Povukao ga je unatrag uzicom
uvrenom oko runog zgloba. S vrka je visio neki mali glodavac.
Siune su se kande jo micale.
Bravo, ree Manuel. Francisco i Andres, od njega biste mogli uiti
tehniku.
Kako je doao do oruja? upita Andres.
Koplja i noeve kleemo kamenom, katkada i noktima i zubima.
Kako biste lovili mieve? upita Andres.
Mieve, takore, zmije, kukce.
Ima ih puno? upita Andres.
Ne dovoljno.
Prolaz se sada otvorio s obiju strana. Nali smo se u irokom, pustom
krugu.
Pogledajte gore, ree Manuel.
Blistave kuglice svjetla uvlaile su se u podzemni svijet.
Ulaz u pakao, ree Manuel. Ubacili su vas kroz taj otvor.
Vrata su se nalazila na visini koja je gotovo odgovarala visini zvonika u
samostanu u Santes Creusu. Spustio sam pogled i ugledao trag vlastitog
tijela u ilovai koja je ublaila pad.
Svi smo doli istim putem, ree Manuel. Kao to ree Salamago, to je
jedini ulaz i izlaz.
Svaki drugi dan uvari kroz rupu ubace hranu, ree Manuel. Svoje
otpatke suhu koricu kruha, pileu kost, trulo voe i povre. im u pilju
prodre svjetlo, zatoenici se ponu otimati oko najboljeg mjesta pod
rupom. ak i Mleani izlaze iz svog stana. Stvar zna biti vrlo opasna.
Kako bi se zabavili, uvari zatvorenike neki put gaaju strijelama. A
zatvorenici se bore i oko posljednje mrvice. Salamago i ja drimo se po
strani, preputamo tunjavu drugima. Kad se stvar malo smiri,
navalimo na neki zaboravljeni komadi hrane.
Vidi li se kroz otvor nebo? upitah. Vidio sam sunce i mjesec, ree
Manuel. uvari ih otvaraju svaki drugi dan? upita Andres.
Da. Po tome znamo koliko smo dugo zatoeni tri stotine etrdeset osam
dana.
Preli smo jo nekoliko koraka i tako doli do zavretka staze, do ruba
pilje oko dvije stotine koraka od onog mozaika na suprotnoj strani. uo
sam kako negdje jedva ujno curi voda, nalik na melodino mrmorenje
flaute. Dodirnuo sam kameni zid. Voda mi se razlila po podlaktici.
Skupio sam dlanove i napunio ih vodom. Njome umio lice. Hladna me
voda peckala u oima, razlijevala se obrazima, spustila niz vrat.
Salamago kae, ree Manuel, da kamen plae suze koje mi vie ne
moemo pustiti.
Nagnuo sam glavu i pustio da mi voda ulazi u usta. Natapala mi je usne
poput pljuska na isuenom polju.
Vodu dijelimo svi, ree Manuel. Podzemni nas izvor odrava na ivotu.
Tee cijelu godinu.
Poto smo Andres i ja utaili e, vratili smo se kroz isti palir. Ostali su
zatvorenici izgubili zanimanje za pridolice. Nastavili su s dotadanjim
aktivnostima, traili tapove, kamenje, kakav komadi hrane koji je
ostalima promaknuo.
Kada smo doli do njega, Salamago je upravo vadio kameni iz
mozaika.
isto zlato, ree. Za ovo emo dobiti cijeli hljeb.
Dobili smo i vie. Andres i ja sjedili smo naslonjeni na zid pilje kada se
u noi nepredvieno pojavilo svjetlo. Krenuli smo za templarima prema
jednom kraju pilje, prema otvorenim vratima. Podigavi pogled,
ugledao sam plavo nebo, suneve zrake koje su na podu zatvora
stvarale aureolu. Salamago je Andresa i mene smjestio tako da smo nas
etvorica stvorili maleni krug na samome rubu tog svjetla. Kada su
uvari ispraznili kante, nismo se micali, nego smo samo promatrali
bjesomunu bitku. Suoene s hranom, skupine su se posve raspale. Svi
su se borili protiv svih. Osim nas. I dalje
stojei u krugu, Salamago i Manuel brzo su uzimali komade hrane koji
bi pali uz nas. Plijen su dijelili s Andresom i sa mnom. A hrane nije bilo
puno i jo je imala okus po konjskom izmetu. Ali ipak smo jeli, zahvalni
za sve to bi moglo makar malo ublaiti bolnu glad.
Kada su prestali pretraivati tlo ne bi li pronali jo komadi neega,
zatvorenici su se rasprili svatko na svoju stranu. Veina se vratila u
sklonita. Ostali su se povukli u tamu, ipak se zadravajui u blizini
izvora svjetla. Nas je Salamago zadrao na rubu svjetla. Trojica
zatvorenika stajala su u redu, a svaki od njih neto je nudio. Salamago je
bio drugi. uvari su na debelom konopcu spustili vjedro. Prvi je
zatvorenik stupio nasred kruga svjetla, tono ispod otvora. U vjedro je
poloio kamen i stao ga promatrati kako se die. Sklopivi dlanove, stao
je mumljati molitvu.
I dok je taj mukarac stajao i ponizno molio, uvari su jedan po jedan
razgledavali kamen, poput draguljara koji procjenjuju vrijednost. Poto
su bacili kamen u tamnicu, onaj je ovjek iskoio iz kruga upravo kada je
jedan od uvara u rupu odapeo strijelu. Strijela je sada virila iz zemlje
kao daje onamo zabodena jo davno.
Sljedei je na redu bio Salamago. Zakoraio je naprijed i poloio kamenu
kocku u sputeno vjedro. Poto su privukli ue, uvari su stali
prouavati kamen. Izmeu svakog pogleda prema kamenu, zamiljeno
su pogledavali Salamaga, kao da nastoje ocijeniti koliko vrijedi. Treba li
ostati na ivotu ili umrijeti? Potom su ponovno spustili ono vjedro.
Salamago uvue ruku i iz nje izvue pola kokoi. Miomiris je privukao
mnotvo iz sjene. piljom su se stali razlijegati uzdasi. Manuel je
Andresa i mene povukao u krug, kako bismo Salamaga zatitili od
nekolicine neustraivih zatvorenika. Salamago je ve bio izvukao onu
strijelu iz zemlje i sada je njome prijetei zamahivao. Masa se razdvojila
pred tako vjetim pokazivanjem borbenog umijea. Ipak, dok smo
prolazili kroz guvu, nekolicina zatvorenika pokuala se domoi glavne
nagrade. Salamago im je uzvratio brzim i kratkim udarcima. rtve bi
kriknule, a onda se povukle, uz zapomaganje, psujui na kojem god
jeziku koji su uspjele smisliti.
Poto su vidjeli kako Salamago zamahuje strijelom, ostali su se
zatvorenici rasprili. U svoje smo se sklonite vratili poput
pobjedonosne vojske. Sjeli smo na mozaik i stali dijeliti koko. Jedva
primjetan, poznat okus ugljena klizio mije grlom, u svijest prizivajui
prolost, sliku koja se u meuvremenu bila ugasila. Neposredno ispod
rebara osjeao sam prazan prostor, koji je nagrizao, udio za nekim
drugim mjestom, drugom tamom. Prije nego to je moj brat pristupio
kriarima, u velikoj smo dvorani odrali proslavu u njegovu ast. Moj je
otac odredio da Sergio razreze peeno pile. Moj brat, vitez Boje vojske.
Njegov osmijeh, koji me inae umirivao, postao je mutan, poeo
blijedjeti, progutala gaje zemlja.
Nakon te epizode, sve su nam skupine poele prilaziti kako bismo s
njima za neto zamijenili kocke iz mozaika. Tako smo se domogli
takora, zmija, drva, naotrenih tapova i drugog dragocjenog kamenja.
Taj je dogaaj pojaao zanimanje za nae sklonite. Ostali zatvorenici
nisu zaboravili slastan miris onog mesa. Salamago nam je pokazao
izviae iz veih skupina koji su budno prouavali na poloaj, nae
navike. Prema njegovim uputama, iz blata smo iskopali maleni arsenal
kamenja koje smo drali na hrpi u sredini naeg prostora, izmeu sebe.
Nikada se nismo udaljavali jedan od drugoga. Najmanje jedan od nas
uvijek je bio budan kako bi ostale upozorio ako bi stekao dojam daje
napad neizbjean.
Mogue i zbog toga to su bili tako blizu, Nijemci nisu mogli odoljeti. Ja
sam u to vrijeme uvao strau. Pojavili su se iznenada, poput kristalnih
zvijezda na pononome nebu. Ove su se zvijezde poele primicati.
Probudio sam ostale. U ruke smo uzeli najvee kamenje.
Pokuat e nas razdvojiti, ree Salamago, kako bi nas pobili jednog po
jednog. Drite se na okupu. Naete li se sami, probijte se natrag do
skupine.
Osmorica Nijemaca podijelili su se u dva reda s po etiri ovjeka. Mahali
su debelim tapovima. Jedna se linija povlaila dok je druga napadala.
Nisam uspijevao doi do daha. Uljezi bi navalili, a onda se povukli prije
nego to bih mogao uzvratiti. Kamenom sam zamahivao prema
prikazama. Jedan tap zahvatio me posred lica. Od udarca mije
napuknuo nos. Ispustio sam kamen. Borio se golim rukama. ake su mi
bile krvave, desna ostala slomljena nakon sraza s tvrdom eljusti jednog
od napadaa.
Drite se na okupu, povie Salamago.
Sljedea je linija navalila svom snagom. Vrh jednog tapa zario mi se u
trbuh. Presavio sam se, rukama se drei za utrobu. Podigao
sam se upravo na vrijeme da ugledam kamen iznad glave. Plaviasti sjaj
tinjca. A onda vie nisam osjetio nita, ni bol, samo sam lebdio na nebu
bez zvijezda.
Kada sam se probudio, klizio sam na leima, blatnom stazom izmeu
sukobljenih strana. Udaljavali smo se od svog sklonita, prema
suprotnoj strani pilje. Pokuao sam se uhvatiti za crnu sluz. Nije bilo
nikakvog uporita. Pridigavi glavu, pogledao sam naprijed. Trojica
Nijemaca, koji su jurili unazad, vukli su me za noge. Iza mojih napadaa
ugledao sam nekog mukarca kako stoji nasred prolaza. Imao je upavu
bradu. U jednoj je ruci drao kamen, u drugoj strijelu. Bio je to
Salamago. Ne znam kako je dospio onamo. Moda nas je preletio i
doao na suprotnu stranu pilje. Ilije moda znao za nekakav tajni put,
pa je tako preduhitrio moje napadae. Razmak meu nama brzo se
smanjivao. Ponovno sam spustio glavu i na nadlanicama osjetio hladno
blato.
Salamagov kamen pogodio je jednog Nijemca u glavu. Iskre su poletjele,
rtva je posrnula u tamu. Ostali su ispustili moje noge. Kada sam ustao,
Salamago je ve bio zario onu strijelu u prsa drugog Nijemca.
Doi, ree Salamago.
U tom je trenutku punom snagom potrao prema naim drugovima. Ja
sam ga pratio u stopu.
Dvojica Nijemaca leala su mrtva u naem sklonitu na trbuhu, na
mozaiku. Andresu i Manuelu, meutim, nije ilo blistavo. Preostali
Nijemci stjerali su ih uza zid.
U borbu sam uletio trkom. Kada sam doao do Nijemaca, pognuo sam
rame i svom se silom zabio u jednog Nijemca. On nije primijetio da se
pribliavam. Glava mu je poletjela unatrag i tresnula o otru povrinu
stijene. Tijelo se beivotno stropotalo na pod.
Ja sam od sudara izgubio ravnoteu. Otpuzao sam do ranjenog Nijemca.
Nadvio se nad njega. Rukom preao preko nekakvog velikog kamena.
Uzeo sam ga u ruku i potraio otar rub. Nijemac je stenjao. Na elu je
imao krvavu porezotinu. Podigao sam kamen i udario svom snagom.
Razmrskao mu lice. Istog je trenutka prestao stenjati.
Kada sam podigao pogled, uvidio sam da su se preostali Nijemci
razbjeali. Moji su drugovi stajali na ulazu u nae sklonite. Salamago
i Manuel prenijeli su tri tijela iz sklonita u prolaz. Ja sam se naslonio na
zid. Premorenih udova, samo sam se izvalio na pod i zaspao.
Probudio me zvuk nekakvog kidanja. Nalik na trganje nekakve tkanine.
Ugledao sam Salamaga kako sjedi. U meuvremenu je bio raistio
zemlju s tla i sada je promatrao mozaik. Andres i Manuel su spavali. Na
stazi vie nije bilo onih tijela.
Pokopali su mrtve? upitah.
Ne, odgovori on.
Kiselkast miris krvi proimao je nae sklonite.
Ljudoderi, ree Salamago. Ovdje dolje, ak i krani su pogani.
vrsti su se udovi kidali bez urbe, komadali i usitnjavali. Kosti pucale
poput granica. ilavo se meso melodino vakalo. A taj zvuk,
neugodan i bezboan, odjekivao je cijelom piljom.
Poto smo se tako za dlaku izvukli, vratili smo se starim navikama
spavali na smjene, obogatili arsenal traenjem veeg i otrijeg kamenja.
No, vie nas nisu napadali. Barem ne Nijemci. Ali ni ostali.
Nakon tog napada, ravnotea moi ipak se promijenila. Ubili smo
petoricu Nijemaca. Trojica preostalih nisu mogli braniti prednju sobu,
kao ni zalihu drva. Samo nekoliko sati nakon nae bitke, Mleani su
izvirili iz svoje kamene utvrde i iselili nae susjede. Nijemci se nisu ni
pokuali oduprijeti.
Otada su se Mleani izmjenjivali izmeu dvaju sklonita. Salamago je
obiavao govoriti kako Mleani imaju zamak u gradu utvrdu usred
pilje i ladanje sobu u blizini naeg logora.
Nekoliko tjedana kasnije u zatvor su dola jo etvorica Mleana. S tim
pojaanjem, Mleani su sada imali esnaestoricu ljudi, vie nego
dvostruko u odnosu na bilo koju drugu skupinu bila je to nadmona sila
koja je nadzirala zalihu drva.
Svoju novu mo upotrijebili su kako bi poboljali vlastitu situaciju i
uvjete koji su vladali u zatvoru. Jednom na mjesec Mleani su od svih
skupina ubirali porez. Tu su dunost dijelili meu sobom. Priroda
poreza razlikovala se od skupine do skupine, ovisno o trenutanom
stanju mletakih zaliha, o mogunostima pojedine skupine i
raspoloenju ubiratelja.
Salamago se sprijateljio s naim skupljaem nekim starim mornarom po
imenu Giovanni. On je bio kapetan trgovakog broda, starac koji je
tvrdio da je vidio sve luke svijeta. U pilji je bio jedan od voa mletake
skupine. Salamago i Giovanni razgovarali su na katalonskome. inilo se
da Giovanni zna sve ovjeku poznate jezike.
Giovanni bi Salamaga obino traio jednu do dvije kamene kockice iz
mozaika. Cjenkanje bi katkada potrajalo i vei dio tjedna ni jednom ni
drugom nije se urilo natrag u mranu monotoniju zatvorskog ivota.
ali se, starce, rekao bi Giovanni, poto bi pogledao ponudu. Moda si
nas Mleane pomijeao s Genovljanima. Nae bi roake moglo zavesti
takvo smee, ali ne i nas, Mleane. Mi smo profinjeni, svjetski putnici.
Pokai mi neki tirkiz iz rijeke na mozaiku.
To to obilazi sklonita u ovoj pilji, odvratio bi Salamago, ne znai da
si svjetski putnik, Giovanni.
Potom bi razgovor skrenuli na to tko je vidio vie svijeta, ili iz koje su
zemlje najbolji pomorci, ili na neku drugu, kolikotoliko srodnu temu. Na
pitanje poreza ne bi se vraali jo satima, neki put i danima. Andres i ja
sluali smo njihove razgovore. U rijetkim trenucima te njihove aljive
prepirke pomagale su nam da zaboravimo u kakvoj smo situaciji. S
vremena na vrijeme, Giovanni bi se obratio Andresu ili meni, kao daje
tek u tom trenutku uoio nau nazonost.
Tko su ovi ljudi, Salamago? pitao bi. Tvoj kralj Jaime u bitku alje
djeake?
Menije dvadeset jedna, govorio sam, ne jednom. Meni takoer dvadeset
jedna, dodao bi spremno Andres.
U tom sluaju, oprostite, rekao bi Giovanni. Sjeam se kada sam ja bio
tih godina. I onda bi razvezao neku svoju priu s raznoraznih putovanja
o kurvi u koju se zaljubio na Siciliji, o borbi s jednim piratskim brodom
ispred obale Cipra, o sivome biseru koji je pronaao na nekoj
sjevernoafrikoj obali.
Poto bi ispriao pregrt pria i jo satdva gunao, Giovanni bi na kraju
uvijek prihvatio Salamagovu poetnu ponudu.
Potekoa je u tome, rekao bi tada, to sam odvie velikoduan. Odsada
vama aljem Paola. Svidjet e vam se. Moe odgristi glavu ivom
takoru. To esto radi. Sretno, Salamago. I vama, vitezovi od Calatrave.
Svaki mjesec, meutim, po porez bi doao Giovanni.
Mleani su malopomalo preuzeli nadzor nad piljom, nametnuvi red u
vezi s raznim aspektima zatvorskog ivota. S vremena na vrijeme,
Giovanni bi stao nasred prolaza kako bi objavio nova pravila. Obino bi
davao i primjere i navodio kazne za raznorazne prijestupe. A onda bi
sve to ponovio najmanje na pet jezika.
Kako bi poboljali higijenske uvjete, Mleani su nadgledali iskopavanje
zahoda na rubu pilje.
Usuprot tome to o vama misle nevjernici, rekao je Giovanni, niste
ivotinje. Iako katkada ivite kao ivotinje hodate i spavate u vlastitom
izmetu. Toga vie nema. Odsada ete se olakavati na zahodima i nigdje
drugdje.
Prijestupnicima kojima bi to bilo prvi put, odredio bi kaznu ohara,
takora ili zmiju. Drugi put kazna bi bila deset udaraca drvenini tapom.
Mleani su zabranili i konzumaciju ljudskog mesa, bilo mrtvog bilo
ivog. Svim skupinama naloili su da pokapaju svoje mrtve. Mleani su
osigurali i sveenika oca Gabrija koji bi za pokopa izgovorio nekoliko
molitava.
ovjek se nije morao kolovati u samostanu da uvidi kako otac Gabrio
nije nikakav otac. Barem ne u sveenikome smislu. Snane podlaktice
bile su primjerenije postavljanju jarbola nego dijeljenju hostije. Hodao je
oprezno, nekako neuravnoteeno, kao da se na kopnu ne osjea posve
ugodno.
Meutim, zatvorenicima to nije smetalo. Otac Gabrio poznavao je
nekoliko latinskih fraza i opi ritam molitve, iako je masakrirao vei dio
liturgije. Giovanni nam je nekoliko mjeseci poto je otac Gabrio preuzeo
sveeniku ulogu priznao da je zatvorski sveenik kao djeak bio sluga
u jednom samostanu u blizini Mletaka. Ondje je nauio oponaati
redovnike molitve.
Na moru bi Gabrio, rekao je Giovanni, plakao u snu. Jednom sam ga
upitao kakve ga to mrane vizije mue. Gabrio je rekao da svake noi
sanja kako je pastir i kako svoje stado pokuava odvesti kui unato
zasljepljujuoj oluji.
ovjek moe preploviti cijeli svijet, nastavio je Giovanni, ali na kraju se
ipak mora suoiti sa svojom sudbinom.
Iako za to nije bio kolovan, rijei oca Gabrija samom su inu pridavale
gotovo svean prizvuk, kao da Bog obraa pozornost na ivot i smrt
svakog zatvorenika u pilji. Na koncu su gotovo svi zatvorenici poeli
dolaziti na pokope, tko god bio preminuli, samo da bi uli kako otac
Gabrio mumlja molitve.
Mleani su zabranili i tunjave unutar skupina i meu njima. Kada bi
dolo do metea, sukobljene strane trebale bi iznijeti problem pred
zatvorskim sudom, a to je znailo Giovannijem. On bi za takvih vijeanja
odjenuo crni talar. Strpljivo bi sluao obje strane i potom donio odluku.
Nije bilo mogunosti ulaganja albe. Ako bi se strana koja je izgubila
spor protivila provoenju Giovannijeve odluke, esnaestorica Mleana
oboruanih kamenjem i tapovima ubrzo bi je uvjerili u mudrost
Giovannijeve presude.
Mleani su doekivali nove zatvorenike, hranili ih, viali eventualne
rane i objanjavali pravila ponaanja. Nakon tjedandva, novog bi
zatvorenika upoznali i prepustili skupini zemljaka ili vjerskih
istomiljenika.
Giovanni je objavio uvoenje kaznenog zakona za zatvor zabranu
krae, napadanja i ubijanja. Ovisno o teini prijestupa, poinitelji su
podvrgavani tekom kanjavanju, koje je moglo znaiti i amputiranje
prstiju ili aka, ak i smrt.
Poto su Mleani tako ovladali piljom, dogodilo se samo jedno
ubojstvo. Neki je Turin ubio Nijemca u sukobu oko hrane. Suenje je
odrano pred oima javnosti, uz izvor vode. Svaka je skupina donijela
po baklju. Optuenik je stajao na kamenom podiju, okruen straarima
koje su Mleani regrutirali iz razliitih skupina.
Turin je izjavio kako je rtva pokuala ukrasti zmiju koju je on uhvatio.
Nakon tog objanjenja i prijevoda na razne jezike koji su se koristili u
pilji, gledateljstvo je sve oi upravilo u Giovannija. On se popeo na
podij i okrenuo prema optueniku.
Smrt vjeanjem, objavi on.
Jedan od Mleana odmah se poeo uspinjati kamenim zidom. Oko
ramena je imao omotan konopac. im se malko uspeo, omotao gaje oko
jednog kamena koji je provirivao iz zida. Drugi je kraj spustio prema tlu.
Ondje se ve nalazila oma. Jedan od uvara stavio ju je okrivljeniku oko
vrata. I bez oklijevanja ga odgurnuo s podija.
Kako se pokazalo, konopac je bio uvijen. Turinovo tijelo vrtjelo se u
krug. Nekoliko je puta udarilo o kameni zid. On je mahnito udarao
nogama na sve strane, nastojao pronai nekakvo uporite. Kada se
prestao koprcati, tijelo se poelo blago ljuljati amotamo. Plamen je
blistao na vlanome kamenu. uborenje vode bilo je jedini zvuk u cijeloj
pilji.
Konopac je u tamnicu dospio nekoliko tjedana ranije, pribavljen od
sultanovih uvara. Nakon skupljanja baenog jela, Giovanni je stao u
red iza ostalih zatvorenika koji su nekakav dragocjeni kamen ili komad
vrijedne kovine eljeli zamijeniti za komadi hrane. Kada je doao na
red, Giovanni je u vjedro stavio zlatni pehar. Jedan od njegovih
zemljaka otkrio gaje dok je kopao zahod. Giovanni nam ga je pokazao
dan ranije. Na njemu se nalazio natpis na latinskome Graanin Rima,
graanin svijeta.
Dok su uvari znatieljno promatrali taj neobini predmet, Giovanni im
se odozdo obratio na arapskome. Poslije nam je prenio tijek pregovora.
Pet pokrivaa, rekao je.
uvari su se isprva samo smijali Giovannijevoj drskosti.
Dobit e ono to ti damo, povikao je jedan od njih, ako ti odluimo
potedjeti ivot.
Otkrili smo i druga blaga, uzvratio je Giovanni. Jo emo kopati.
Dakako, ako elite.
uvari su se prestali smijati. Prouavali su pehar, poeli se dogovarati.
Na kraju su Giovanniju dali dva pokrivaa i konopac kojim je objeen
onaj Turia Giovanni nije dobio tono ono to je traio, ali je uveo novu
praksu, novu zatvorsku trgovinu. Ubrzo su se Mleani domogli
mnogobrojnih drugih korisnih stvari vreva, odjee, obue, malih
noeva, ak i kremena za lake paljenje vatre i ulja za baklje.
Za odgovarajuu cijenu, rekao je Giovanni, mogao bih spavati i sa
sultanovom kerkom.
Mleani bi velik dio stvari koje su dobili od nevjernika esto
razmjenjivali s ostalim zatvorenicima, davali u zamjenu za zlato, srebro,
drago kamenje. Zatim bi se cijeli postupak ponavljao. Uz izglede da
steknu pristup robi izvan pilje, i ostale su skupine pojaale napore na
iskopavanju blaga iz stare palae.
Kada nisam spavao ili lovio glodavce, rukama sam skupljao zemlju i
stavljao je na hrpu blata uz nae sklonite. Trebalo nam je nekoliko
tjedana takvog prekopavanja da bismo na koncu pronali neto vrijedno
malene komade zlata i srebra. Nakon toga, Salamago je pronaao maleni
kip ukraen crvenim rubinima mogue lik Djevice Marije ili tek nekog
poganskog idola.
S nevjernikim straarima nismo uspostavili onakav odnos i
razumijevanje kao Giovanni i Mleani. Osim toga, nitko od nas nije znao
arapski. Umjesto da se izlaemo opasnosti komuniciranja sa straarima,
stvari koje bismo pronali i kockice iz mozaika prodavali smo
Giovanniju i Mleanima, zauzvrat dobivajui robu koju su njima dali
uvari. Giovannijevi mjeseni posjeti pretvorili su se u prilike za robnu
razmjenu, uz uobiajene prie o njegovu nekadanjem mornarskom
ivotu. On je ubrzo i prestao ubirati porez.
Zima je naila poto smo u zatvoru proboravili ve punih sedam
mjeseci. Giovanni je rekao da na Levantu jo nije doivio nekoliko tako
hladnih mjeseci. Zemlju nije pokrio mraz, na izvoru nije bilo leda. Ali
inilo mi se da ta sirova vlaga prodire kroz kou i u mene unosi
hladnou koja se iri sve do kostiju. Od ledene vode koju smo pili osjetio
bih bol u sljepoonicama.
Unato tome to je zima dola nekako naglo, za nju smo se bili dobro
pripremili. Cijelu jesen svoje smo blago zamjenjivali za topliju odjeu,
pokrivae i izme. to je bilo najvanije, prikupili smo dovoljno drva
kako bismo za najhladnijih dana mogli odravati vatru. Omotali smo se
svim moguim komadima odjee koje smo imali.
S hranom je ve bilo tee. Imali smo malo toga za razmjenu. Vie nismo
traili blago zemlja je postala pretvrda. A Salamago je ustrajno traio da
vei dio mozaika uvamo za budunost. I dalje smo lovili, a od Turaka
smo nauili kako s najmanjim komadiima hrane postaviti zamke za
glodavce. Meutim, glavni dio prehrane bili su ohari. Oni su u pilju
ulazili kroz sve mogue pukotine i izgledalo je da se meu
zatvorenicima osjeaju kao kod kue barem dok se ne bi nali u neijim
ustima.
Andres se razbolio potkraj zime. Dizenterija je pogaala sve, no kod
Andresa je bila nekako nepopustljivija. Tijekom nekoliko tjedana, to
god bi pojeo ili popio samo bi prolo kroz njega. Leao je nepomino na
tlu, znojio se ili drhtao, katkada i jedno i drugo. Ali nikada se nije tuio.
Salamago je rekao da e Andresova bolest minuti.
Tvoj je brati, rekao je Salamago, snaan. Imaj vjere, Francisco.
Vjere u to, starce? odvratih.
Salamago je, meutim, imao pravo. Andres se malopomalo oporavio.
Izgubio velik dio one svoje mase, ali je preivio.
Te smo zime prvi put vidjeli kako netko izlazi zahvaljujui otkupnini. Ja
sam stajao kod izvora, punio pokal koji sam kanio odnijeti Andresu,
kada su se neoekivano otvorila vrata u stropu straari su nas nahranili
prije samo nekoliko sati. U uobiajenim okolnostima, ostali bi
zatvorenici pohrlili prema svjetlu, oekujui podjelu hrane. Ovaj put nije
bilo tako. Svi su stajali kao ukopani. Zautjeli usred reenice.
Michel Gilbert, povie jedan od straara u pilju.
Jedan jedini pokret jedan mukarac ustao je iz francuske skupine,
oprezno krenuo prema svjetlu. Zaustavio se samo na metardva od
mene.
Je suis Michel Gilbert, ree, gotovo apui.
Michel, ree neki mukarac, koji je gledao odozgo, s ruba otvora, ja sam
Louis iz Toulousea, odani vazal tvog oca. On me poslao u Alep kako bih
za tebe platio otkupninu.
Straari spustie konopac. Na zavretku je imao debeli vor. Kada je
doao do poda, Francuz ga je epao i stao na onaj vor. Suze su mu
poele ostavljati trag na prljavtinom pokrivenome licu.
Nekolicina straara pomagala je u podizanju konopca. Svi zatvorenici
kao opinjeni su promatrali lik koji se dizao, a ja sam ljubomorno piljio u
budunost tog ovjeka. Nalik na puni mjesec koji blista u tamnoj noi.
Promatrao sam dvojicu Francuza kako se grle kada su se vrata zatvorila.
Tog su ljeta izila jo petorica zatvorenika. Trojica Turaka, jo jedan
Francuz i jedan Englez.
esto se stjecao dojam da je nae postojanje u toj pilji jedan beskrajni
suton, proaran treptajima svjetla, kada bi straari podigli onaj
poklopac. Nismo vidjeli ni izlazak ni zalazak sunca. Nismo znali je li
dan ili no.
Ali, vrijeme se nekako kretalo. Mjerili smo ga prema rasporedu
hranjenja svaki drugi dan kao da e se tim brojenjem dana kazna
pretvoriti u nekakvo opipljivo razdoblje, neto to ima zavretak.
A to trajanje uglavnom smo posveivali zadai preivljavanja lovu,
spavanju, traenju zlata i srebra, razmjeni s Mleanima i drugim
skupinama.
No i uz to je bilo sati i sati koje je trebalo jo nekako ispuniti. Pitanja koja
su se ponavljala. Pitanja bez odgovora. Hoemo li Andres i ja ikada izii
iz ove pilje? Koliko jo moemo preivjeti u tom zatvoru? Hou li te
ikada vidjeti, Isabel?
Ta su se pitanja odbijala od kamenih zidova, vrtloila i meu sobom se
sudarala. Katkada bih pokrio ui dlanovima, samo da ne ujem tu jeku.
Salamago me jednom upitao zato pokrivam ui. Rekao sam mu kakva
me pitanja mue.
Zli duhovi, rekao je. Posjetili su i mene.
Katkada bismo se protiv tih duhova najlake borili razgovorom.
Pokuavali bismo produljiti Giovannijeve posjete, njegove prie o
egzotinim lukama i enama. Kada bi otiao, razmjenjivali bismo prie
meu sobom. Nikada o domu, o Aragonu. Te intimne pojedinosti bile su
odvie bolne u srazu s neizvjesnou nae sudbine. uti kako netko
izgovara ono to moda vie nikada neemo vidjeti...
Umjesto toga, razgovarali smo o bitkama u kojima smo sudjelovali na
Levantu ponavljali anegdote unedogled, tako da smo svi sve dijelove
ve znali napamet. Na koncu nanije ponestalo pria, pa bismo ispoetka
priali one ve ispriane, tu i tamo mijenjali pokoju injenicu, kako
bismo kod publike odrali zanimanje. Dvojica nevjernikih vojnika
pretvorila bi se u trojicu, pa zatim etvoricu. Obine ravne stube postale
strmima i zavojitima.
Manuelu i Salamagu priali smo o Toronu, o smaknuu nevjernikih
vojnika, masakru civila. Priali smo im o Kraku o katelanu don
Lorgneu, naem uspjenom napadu na muslimanski katapult. O
putovanju u Alep i prolazak gradskim ulicama.
Salamago i Manuel, pak, nama su opisali mnogobrojne bitke. Prije
zatoenja, na Levantu su se borili pet godina. Ali nijednom nisu
spomenuli kako su uhieni.
Ja sam drijemao kada je Andres upitao Salamaga i Manuela kako su ih
uhvatili. Otvorio sam oi i pridigao se u sjedei poloaj, nikako ne elei
propustiti njihov odgovor. Ali odgovora nije bilo. Salamago je ustao i
otiao na suprotnu stranu pilje. Andres vie nije ponavljao to pitanje.
Meutim, ipak smo doznali okolnosti pod kojima su pali u
zarobljenitvo. Salamago je traio insekte na drugoj strani pilje kada
nam je Manuel prenio priu aptom, zastajui nekoliko puta kada bi se
drugi zatvorenici pribliili naem sklonitu, a nastavljao tek kada bi bio
siguran da ga vie nitko drugi ne moe uti.
Salamago i ja zapovijedali smo dvanaestolanom skupinom templara,
rekao je. Bili smo smjeteni u utvrdi naeg reda u Antiohiji. Prinevi i
sultani bili su dogovorili omoguavanje nesmetanog prolaza kranskih
hodoasnika u muslimanski Jeruzalem. Voe obiju strana u tom su
podruju dogovorile krhko primirje. Naa je skupina pratila
hodoasnike u Sveti grad. Bili smo vodii i ujedno ih titili od lopova,
kako kranskih, tako muslimanskih, koji su napadali civile.
Ja sam Salamaga dotada ve sedam puta pratio na takvim putovanjima
u Jeruzalem. Za prvih est dolo je do manjih okraja s mjesnim
hajducima, no to nije bilo nita ozbiljno. Za sedmog pohoda zasjedu
nam je postavila skupina razbojnika. Zatitili smo hodoasnike, ali smo
izgubili jednog od svojih zapovjednikova zamjenika na ije sam mjesto
doao ja. Salamago je oplakivao njegovu smrt. Bili su bliski prijatelji.
Nikada nismo bili prisiljeni suoiti se s organiziranom muslimanskom
vojskom. Sve do osmog pohoda. Znali smo da su muslimani dvaput
slali izaslanstvo princu Bohemundu iz Antiohije, tuili se na kranske
vitezove koji pljakaju unutranjost. Kako kranski princ nije sprijeio
daljnje napade, jedan od muslimanskih zapovjednika odluio je osvetiti
se. Upravo u vrijeme tog spora, mi smo putovali u Jeruzalem. U naoj je
povorci bilo tridesetero hodoasnika najveim dijelom ena i djece.
Pete noi putovanja ulogorili smo se u nekoj dubokoj dolini, zatienoj
od vremenskih nepogoda. Probudili smo se u svitanje i ugledali
muslimane dvadeset etvoricu vojnika koji su okruili na logor.
Civile je zahvatila histerija. Vitezovi su se pripremili za bitku. Odnos
snaga bio je dva prema jedan u njihovu korist ali templari su ve
nadjaali i brojano nadmonijeg neprijatelja.
Salamago se nadao izbjegavanju sukoba. Rekao nam je da maeve
spremimo u korice. Da e on s nevjernicima pronai miroljubivo rjeenje
kako bi sauvao ivote hodoasnika i svojih vitezova.
S tim ciljem Salamago i ja pod bijelom smo zastavom odjahali prema
muslimanskim poloajima. Njihov je zapovjednik sa svojom pratnjom
odjahao prema nama kako bi nas doekao. Salamago je objasnio prirodu
nae misije. Pozvao se na sporazume koje su postigli nai voe i jamstva
za nesmetan prolazak hodoasnika.
Kada je Salamago zavrio, muslimanski je zapovjednik rekao da e nau
povorku pustiti pod uvjetom da templari poloe oruje maeve, bodee,
titove. Rekao je da e do prestanka kranskih napada na muslimanska
sela kranske povorke koje prolaze muslimanskim teritorijem biti
nenaoruane. Dao nam je rije da se nikome iz nae povorke nee
dogoditi nita, samo ako se budemo pridravali njegovih zahtjeva.
Salamago mu je povjerovao.
Dok smo se vraali svojoj povorci, podsjetio sam Salamaga kako pravila
reda templarima ne doputaju predaju oruja. Bolje je umrijeti kao
muenik nego pred neprijateljem poloiti ma. Rekao sam da e ga,
vratimo li se u Akko bez maeva, vrhovni zapovjednik otro kazniti,
vjerojatno ga izbaciti iz reda. To ili e mu u najmanju ruku ugled
zauvijek biti okaljan.
Misli li, rekao je Salamago, da bi Isus svoj ugled pretpostavio dobrobiti
onih koji su mu povjereni?
Nakon povratka u logor Salamago je objasnio to smo dogovorili s
muslimanskim zapovjednikom. Civili su se uzbunili, moji drugovi ostali
zateeni. Ali, posluali smo ga, pod budnim pogledima muslimanskih
vojnika ostavili smo oruje na hrpi.
Uzjahali smo i nastavili prema Jeruzalemu. Nismo preli vie od
kilometra kada se povorka zaustavila. Muslimanski vojnici rasporedili
su se ravnicom, isukanih maeva, pripravni za juri.
Manuel podigne kamen i baci ga u tamu.
Nevjernici su poubijali hodoasnike, ak i djecu. Templari su se borili
golim rukama, odluni u nakani da barem umru s hodoasnicima.
Zapovjednik muslimana uskratio nam je i taj posljednji traak
dostojanstva, naloivi svojim ljudima da vitezove uhvate ive. Trebali
smo posluiti kao njegov dar sultanu Alepa. Petorica mojih drugova
borili su se takvom estinom da su ih muslimani jednostavno morali
ubiti. Preostala sedmorica templara, prepuni modrica i napuklih kostiju,
dovedena su ovamo.
Templari su uputili izaslanika kako bi otkupili petoricu mojih drugova.
Izaslanik je Salamaga i mene ostavio da trunemo u ovoj rupi kojoj je i
Bog okrenuo lea.
Manuel, ree Andres, templari e ubrzo poslati otkupninu i za vas. Nisi
li rekao da je izaslanik imao samo stotinu novia? Da je ponio vie
zlata, ti i Salamago sada bi se ponovno nalazili u Akkou.
Ili moda Aragonu, rekoh ja.
Lagao sam Salamagu, odgovori Manuel. S novcem koji je imao u kesi,
templarski je izaslanik mogao otkupiti polovicu zatvorenika iz ove
pilje. Ali nadreeni su mu naloili da ne otkupljuje ni Salamaga ni
njegova zamjenika.
Salamago je elio zatititi ivote hodoasnika, rekoh ja. Tebe i Salamaga
ne mogu smatrati odgovornima za to to se dogodilo.
Mogu i smatraju nas odgovornima, ree Manuel. Ja sam u prvoj verziji
bio u skupini koju je trebalo otkupiti. Straari su me podigli iz pilje i
zatvorili vrata. Ali moja je sloboda bila kratkog daha. Kako me
Salamago bio promaknuo tek nedavno, izaslanik za to nije znao. Stajao
sam u dvoritu, titio oi od jarkoga sunca, kada je nau skupinu svu
estoricu upitao koje smo imali funkcije. Kada sam mu rekao da sam
zamjenik, straarima je rekao neka me vrate u zatvor. Rekao je da je
jedan hodoasnik iz nae povorke preivio. ovjek se vratio u Akko i
vrhovnom zapovjedniku prepriao masakr.
Salamago i ti vlastite ste prosudbe pretpostavili naelima na kojima
poiva Red, rekao je izaslanik. Zbog toga ste ruke umrljali djejom
krvlju.
Molio sam izaslanika da jo jednom razmisli. Rekao sam da je odluku
donio Salamago. Da sam gaja pokuao razuvjeriti.
Ne vjerujem ti, Manuel, ree Andres. Salamagu nikako ne bi uinio
takvo to.
Budui da u ovoj pilji boravi koliko i ja, Andres, ree Manuel, rei e
to bi uinio, a to ne bi, samo da pobjegne iz tog pakla.
Ali, takvi mi prosvjedi nisu pomogli, nastavi Manuel. Predstavnik
templara samo je odmahnuo glavom i rukom dao znak nevjernikim
straarima. Dok su me vodili natrag u pilju, pitao sam izaslanika to e
biti sa mnom. On je rekao da zapovjednik jo nije donio odluku o mojoj
sudbini, kao ni o Salamagovoj.
U tom sluaju, Manuel, rekoh, jo ima izgleda. Vai e drugovi svjedoiti
vama u prilog.
Oni nam ne mogu pomoi, odgovori Manuel. Salamago i ja umrijet
emo u ovoj rupi.
Manuel je pogrijeio. On i Salamago nisu umrli u pilji. Nekoliko mjeseci
nakon tog Manuelova predvianja otvorila su se vrata i jedan od
straara po imenuje dozvao obojicu templara.
Salamago i Manuel nisu se ni pomaknuli. Moda su pomislili da sanjaju,
pa su se bojali prekinuti taj san.
Salamago i Manuel, povie straar jo jedanput. Andres i ja prodrmali
smo prijatelje. Slobodni ste, ree Andres.
S njima smo otili do vrata i stali pod svjetlo. Prvog su podigli Salamaga.
Ubrzo e se nai u Akkou, Salamago, rekoh.
Nije me uo. Gledao je prema otvoru. Ja sam mirkajui pogledao prema
svjetlu. Ondje sam ugledao nekolicinu straara. I nekog drugog
mukarca, u crnoj odjei, koji je nogom lupkao po rubu otvora, tako da
su komadii zemlje padali u pilju.
To je on, ree Manuel. Templarski izaslanik. Vratio se. Vrhovni nam je
zapovjednik oprostio.
Kada je Salamago doao do povrine, straari su ponovno spustili
konopac. Manuel je poloio nogu na onaj vor. Dok se dizao, Manuel je
spustio pogled prema Andresu i meni.
Neemo vas zaboraviti, rekao je. im doemo u Akko, Salamago i ja
prikupit emo otkupninu za vas i vratiti se. Doi e i vae vrijeme,
Andres i Francisco.
im su se vrata zatvorila, pilju je obavila drukija vrsta tame. Crnina se
nekako prorijedila. Jasno sam vidio Andresov izraz lica irok, odavno
zaboravljen osmijeh, osmijeh koji obavija sve.
Uvijek sam znao da emo izii iz ovog zatvora, rekao je Andres. To sam
jednostavno oduvijek znao. Kada pristanemo u Barceloni, na tjedan
dana otii emo tvojim roditeljima u Montcadu, a onda idemo u Gironu.
Strpljenja, Andres, rekoh. Nita jo nije rijeeno.
Ali ni u meni nije bilo strpljivosti. Jasno sam uo vjetar blago utanje
visoke trave na breuljcima Montcade. Prvi put od dolaska u zatvor,
vidio sam tvoje lice, Isabel.
Ubrzo e biti s njom, Francisco, rekao je Andres.
Misli su mi bile razotkrivene. Lice mi se zaarilo.
S kime to, bratiu moj? upitah, hinei nezainteresiranost.
Naivan jesam, Francisco, rekao je Andres, ali nisam slijep.
Kada me Andres potapao po leima, svjetlo je preplavilo pilju. uo
sam mukao udarac na povrini. Potom jo jedan. Dva tijela upala su u
pilju. Tijela bez glave.
Jedan od straara stajao je iznad otvora. Prekrienih ruku, gledao je
prema dolje i obratio nam se. Giovanni je poslije preveo njegove rijei.
Salamago i Manuel, izopeni iz reda templara zbog kukavitva.
Templarski izaslanik isplatio je lijepu naknadu za to da ih smaknemo.
Ponudio dragocjene zlatnike. Glave nosi u Akko, kako bi ih pokazao
svome zapovjedniku. Sultan tijela daje vama.
Na Andresovo ustrajno traenje, Salamaga i Manuela pokopali smo u
naem sklonitu. Povezao je dva tapa i taj kri postavio nad grobove.
Pokopu su nazoili svi zatvorenici. Slubu je vodio otac Gabrio.
Nakon vie godina zatoenitva, rekao je otac Gabrio, Salamago i
Manuel okusili su slobodu. Zahvaljujemo Gospodinu za tih nekoliko
trenutaka kada su na licu osjeali sunce.
Ja nisam zahvaljivao Gospodinu. Za to? Za trenutanu iluziju. Nade
podgrijane, pa zatim odmah pogaene.
U vrijeme kada su ubili Manuela i Salamaga, mi smo u pilji boravili ve
godinu i etiri mjeseca. Nakon toga, prestali smo brojiti dane.
Andres je uz grobove naih prijatelja iskopao jo jednu jamu. Na tome je
radio bez prestanka. Kada bi se posve iscrpio, legao bi u
rupu i zaspao, a im bi se probudio, ponovno bi poeo kopati. inilo se
da ni u jednom trenutku nije pronaao neto vrijedno. Mislim da tako
neto nije ni traio. Samo je pokuavao uiniti neto kako vie ne bi
vidio pilju. To ili se iv zakopati.
Ja bih s vremena na vrijeme lovio. No uglavnom sam sjedio u naem
sklonitu, sluao kako se Andres mui, piljio u tamu. Ako se tako
zagleda dovoljno dugo, ovjek e ugledati i vlastiti odraz kako jednako
postojano pilji u njega.
Giovanni nas je i dalje posjeivao. Andresa bi iz njegove rupe namamio
nekim pitanjem o kamenu s nae hrpe zemlje. Nismo imali nita
vrijedno to bismo s njim mogli razmijeniti. Giovanni nam je, meutim,
uvijek uspijevao ostaviti manju koliinu hrane, obino u zamjenu za
nekakav bezvrijedan kamen.
Andres je upravo vadio zemlju iz svog jarka kada je straar po imenu
pozvao nekog Nijemca. Svjetlo iz otvora doprlo je sve do ruba naeg
sklonita. Nitko se nije odazvao.
Pozvao ga je jo jednom. I dalje nije bilo odgovora. Andres je u
meuvremenu prestao kopati i sada je provirivao preko ruba jarka.
Kada su straari ovjeka zavali trei put, Andres se izvukao iz rupe.
Stao je promatrati ostale zatvorenike.
Vjerojatno je mrtav, rekoh.
Andres je kimnuo i odmah zatim iziao iz naeg sklonita. Povikao sam
za njim, no on se nije ni okrenuo. Koraao je polagano, promiljeno,
prema izvoru svjetla. Kada je doao do otvora, rukom je dao znak
straarima. Lice, plava kosa, golo tijelo, sve to bilo je umrljano crnim
blatom. Nepokrivene su ostale samo plave oi. arko su blistale na
sunevu svjetlu.
I ostali su zatoenici provirivali iz svojih sklonita, pomno promatrali
Andresa, pokuavali odgonetnuti koje su mu namjere. Ja nisam znao.
Mogue je, pomislio sam, da eli navesti nekoga da ga ubije. Kada ga
straari podignu i shvate da nije ovjek kojeg je netko doao otkupiti,
ubit e ga na mjestu.
Ali nisam uinio nita. Trenutana smrt moda je i bolja od polaganog
raspadanja u zatvoru. Andres je, razmiljao sam, donio odluku.
Andres se uhvati za konopac. Jedan od straara sagne se i uhvati ga.
Dok je straar gledao u rupu, Andres divljaki krikne i svom snagom
povue ue prema dolje. Straar poleti i upadne u rupu. Stropostao se
na onu sluz. Podignuo se i stao uklanjati blato sa zelene tunike. Smijuljio
se, posezao za konopcem. I ostali su se straari okupili oko otvora,
gledali u pilju, smijali se svome prijatelju.
Zatoenici su odmah shvatili ono to straarima jo nije bilo sinulo.
Poeli su vikati, traiti krv. Straar koji se naao u pilji pogledao je
Andresa. S njegova lica istog je trenutka nestalo osmijeha. Zacijelo je
vidio ubojiin pogled. Pustio je konopac i izvukao bode, poput ovjeka
koji iz depa vadi rupi kako bi se zatitio od oluje.
Vlastiti glas uo sam kao iz velike daljine. Ubij ga, Andres. Iskopaj mu
oi.
Kao da taj ovjek utjelovljuje sve nae ugnjetae straare, ponienje,
tamu, templarskog izaslanika, don Fernanda.
Kada je Andres poskoio prema onom muslimanu, straari kod otvora
urno su izvukli lukove i stali ciljati u rupu. Ali nije bilo mogunosti za
nesmetano gaanje. Andres i onaj straar ve su se kotrljali u blatu.
Zatvorenici su okruili borilite, vikali i bacali kamenje na straare, tako
da su se ovi morali povui od otvora. Ja sam se probio kroz masu i
ugledao Andresa na rtvi, vidio ga kako grize ovjekov obraz i pljuje
njegovo meso. Taj je prizor potaknuo i ostale. Navalili su na straara,
stali ga udarati nogama, akama, sa svih strana i bez prestanka.
Nakon nekoliko trenutaka, straari su uspjeli uspostaviti stalnu kiu
strijela. Zatvorenici su se rasprili u tamne, neizloene dijelove pilje.
Krvavo straarevo truplo, prepoznatljivo samo po poderanoj zelenoj
tunici, lealo je na zemlji tono ispod otvora.
Evo vam dragocjenog zlata, povikao je neki zatvorenik na francuskome.
Doite po njega, gadovi.
ak i ako su razumjeli taj strani jezik, straari nisu imali ni najmanju
namjeru ulaziti u brlog. Zatvorili su vrata, ostavljajui nam tijelo svog
druga.
Andres se vratio u nae sklonite. Bio je zadihan. Proao je pokraj mene
bez rijei. A onda se spustio u svoj jarak i ponovno poeo kopati.
Skupina zatvorenika u sveanom je nizu prola pokraj naeg sklonita,
poput vitezova koji ele pozdraviti zapovjednika. Taj prkosni in
izbrisao je kolektivni stid i zatoenike pretvorio u pobunjenike. Mnogi
od njih nosili su kamenje koje su postavili na Salamagov grob. Prolazili
su pokraj Andresova jarka, pokuavali makar naas ugledati vou. On
je nastavio kopati, uope se na obazirui na posjetitelje.
Nakon odavanja poasti, ostali su se zatvorenici povukli u svoja
sklonita. Budni smo ekali sultanovu kaznu, oslukivali pucketanje
malenih vatra i aputanje o neko zaboravljenim uspomenama.
Nekoliko sati imali smo dojam da smo ponovno vojnici, vojnici u
predveerje velike bitke.
Kada su se otvorila vrata, bila je no. Muslimanski straari spustili su se
konopcem. Preko lica su nosili marame, kako ne bi udisali smrad. Nosili
su maeve i bieve, zaputili se prolazom.
Skupina Genovljana presrela je uljeze iz zasjede, zaskoivi ih s kamenih
zidova prolaza. Nevjerniki straari brzo su se rijeili napadaa. Na
prolazu im se isprijeio red Mleana. I njih su oborili jednako brzo.
Ostali su zatoenici promatrali bitku, iznova procjenjivali vlastitu
odlunost i onda od nje odustajali. Odbacili kamenje i tapove. Pognuli
glavu. Njihov je otpor bio kratkog daha.
Muslimani su se rasprili u sve zakutke pilje. Baklje su osvjetljavale
prostor oko nas, otkrivale zakoene, neravne zidove i malene nie u
kojima su se smjestile zatvorenike skupine. Pucketanje bieva
odjekivalo je sa svih strana dok su straari izvodili zatoenike u prolaz i
pod otvor.
Mislio sam da nas kane ubiti na licu mjesta. Ali sultan je imao drukije
planove. Vojnici bi konopcem obavili zatvorenika ispod pazuha i
podigli ga. Tako smo se dizali, jedan po jedan. Ja sam stao izmeu
Andresa i vojnika, pribojavajui se da bi ga mogli prepoznati kao
ubojicu. No inilo se da nas ne uspijevaju razlikovati, ili da ih to uope
ne zanima. Veina nas bila je prekrivena blatom i krvlju.
Do konopca sam doao prije Andresa. Dok su me podizali, konopac mi
je strugao gola prsa. Noge su mi se klatile. Podigao sam pogled prema
vedrome nebu, utim zvijezdama nalik na blistave fenjere.
Kada sam doao do povrine, neki me vojnik epao za kosu. Povukao
me i postavio u red zatvorenika. Andres se ubrzo naao uz mene.
Udisali smo svje noni zrak.
Neobian nektar, rekao je Andres.
Stajali smo u pranom dvoritu u kojem su se vidjeli tek rijetki buseni
trave. Gledali smo prema jednoj od zgrada palae. Iza naih lea dizao
se zid utvrde. Stranice dvorita protezale su se unedogled, dovoljno
daleko i za pedesetoricu poredanih zatoenika.
Bili smo jadna i odrpana druba prljavi ljudi koji drhture na hladnoi.
Mnogi su zatoenici bili posve nagi. Neki su rukama pokrivali genitalije,
na neobian nain pokazivali stid.
Jedan je Francuz pjevuio nekakvu vedru melodiju, budalasto se
smijeio nevjernikim straarima. Idiot je moda mislio da nas je netko
otkupio.
Giovanni je stajao desetak mjesta dalje, s lijeve strane. Obraao se
samome sebi, dovoljno glasno da ga ujemo. Raspoznao sam nekoliko
rijei, o Gospodinu i spasenju. Isprazne rijei. Uutkao ga je udarac
straareve palice.
Na svakog zatvorenika zacijelo su dolazila i po etvorica uvara. Na sebi
su imali lijepe zelene tunike, smaragdne poput kakve ume. Zamahivali
su maevima, kao da pred sobom imaju nekakvu vojsku, a ne hrpu
slomljenih ljudi.
S desne strane, malena skupina vojnika bila se okupila oko vatre, uz
plamen grijui ruke.
Ja sam prouavao sivi kamen ispred sebe. Tko ivi u tom zdanju?
Straari? Moda neka obitelj. Sultanovi roaci. Moda dvojica brae,
koji i ne znaju kakve sve sile, dobre i loe, vrebaju pod svim to jesu i to
e biti.
Pogled mi se u jednom trenutku zaustavio na velikom etvrtastom
komadu drva u dvoritu. Bio je umrljan krvlju, dok je drvo bilo oteeno
i izlizano. U sredini se nalazio urezani luk.
Iza tog je panja stajao neki vojnik koji je preko ramena drao sjekiru u
obliku polumjeseca. Srebrna je otrica blistala pod svjetlom zvijezda,
svjetlom plamena.
Trojica mukaraca ula su u dvorite iz najblie zgrade. Straari zauzee
stav mirno. Poeli su vikati na zatvorenike. Zaulo se pucketanje bieva.
Ona trojica polagano su prilazila zatvorenicima. O sredini se nalazio
zapovjednik, neki debeo mukarac, koji je vukao noge. Na prsima je
imao zlatni prsni oklop oblikovane tue miie.
Kada je doao do suprotnog kraja reda, zapovjednik se zaustavio.
Pogledao zatvorenike. Zatim pokazao na jednog medu nama. Straari
ga epae i povukoe naprijed. Odvukoe do onog panja.
Bio je to Alberto, jedan od Mleana. Nije se opirao. Odveli su ga na
suprotnu stranu, tako daje bio okrenut prema nama. Svojevoljno je
kleknuo i poloio glavu na panj. Njegove smee kovre imale su
jednaku boju kao krv koja je natopila pukotine u drvu.
Otrica mu je prerezala vrat i zarila se u meku zemlju. Glava je poskoila
naprijed, zakotrljala se prema zatvorenicima.
Dvojica straara odvukli su obezglavljeno tijelo na vatru. Drugi je
zatvorenik ve prilazio panju. Oteo se straarima. Potrao natrag, prema
onoj rupi. Nakanio je utoite pronai u toj tamnici. uvari su ga
presreli i odnijeli do drvenog postolja.
Zbog siline udarca sjekire, glava se otklizala po tlu. Oi i ui odvojile se
od korijena. Krvava vlakna virila su iz pukotine, migoljila se poput crva
otkrivenih u zemlji ispod kakve klade.
Trei, etvrti. Glave su se ratrkale u svim smjerovima. Jo jedna. Pa jo
jedna.
Krvnikove su debele podlaktice bile krvave kao u mesara. Lice i plat
posuti crvenim mrljama.
Pogledao sam niz red. Zapovjednik je pokazao dvojicu mukaraca,
jednog Giovanniju slijeva, drugog njemu zdesna, potedjevi naeg
prijatelja Mleanina.
Svaki drugi, ree Andres.
Imao je pravo. Straari su trebali smaknuti polovicu zatvorenika. Nije
bilo nekog drugog plana, uzvienijeg smisla. Bila je to tek stvar poloaja
u redu.
Dva, etiri, deset, dvanaest.
Zapovjednik se pribliavao nama. Nevjernici su traili samo jednu od
naih dviju glava. Bilo im je svejedno, nisu imali osobnih razloga za
kivnost.
Bio je to izopaen izbor, runa i nedostojna smrt, na drugom kraju
svijeta od Aragona, smrt neprimjerena jednom vitezu. Tijela su vukli
kroz prainu, bacali na hrpu ostalih tijela koja su oekivala plamen.
Nepomina grimasa na licu svima je pokazala intimni trenutak zebnje.
Da smo Andres i ja barem poginuli u Kraku. Zajedno bi nas pokopali
pod ruevinama utvrde.
Andres mi poloi ruku na rame. Utipne me za mii, tako da sam se
morao okrenuti prema njemu.
Francisco, sada sam ve vidio vie nego dovoljno, ree. Dovoljno,
ponovih njegovu posljednju rije. Razumije? Govorio je posve
smirenim tonom.
Tada me privue k sebi. Kratak zagrljaj. Udarac bia na mojim leima
prekinuo je na oprotaj. Andres se naglo okrenuo kako bi izbjegao bi,
a onda me povukao u stranu. Mala zamjena. Gotovo neprimjetna.
Gotovo.
Nevjerniki zapovjednik proao je pokraj mene i pokazao na Andresa.
Dvojica uvara uhvatili su ga za ruke.
Dok je odlazio prema panju, osvrnuo se prema meni. Nasmijeio se, s
naklonou, prisno, kao da smo ponovno u Santes Creusu, kao da se
meu sobom alimo u vezi s opatom. Kao da sam njegov suuesnik.
Kada je posljednji zatvorenik poloio glavu na krvavi panj, u dvoritu je
ve svitalo. Odrubljene glave proimao je bolesno ukast sjaj. Vojnici su
zijevali. Zatoenici udjeli za mrakom.
Nevjernici su do poda pilje spustili dva konopca. Veina zatvorenika,
meutim, samo je skoila na meku ilovau, elei se to prije skloniti s
tog avolskog mjesta.
Ja sam se vratio u nae sklonite, sjeo uz Salamagov i Manuelov grob.
Vie nisam izlazio iz tog dijela pilje. Da nije bilo Giovannija, bio bih
umro, od gladi. On mi je nekoliko puta na tjedan donosio hranu i vodu.
Jeo sam i pio samo kako bi me on ostavio na miru. Nekoliko mjeseci
nakon tih smaknua, u zatvor je doao neki mletaki trgovac. Doao je
otkupiti Giovannija i njegovu posadu. Polovica mornara bila je
smaknuta. Giovanni je iz redova svojih zemljaka odabrao zamjene.
Odabrao je i mene.
S Giovannijem sam otplovio u Italiju. Kada smo doli u Mletke,
rezervirao mije kartu najednom trgovakom brodu koji je plovio za
Barcelonu.
Nenaviknut na sunevo svjetlo, tijekom dana sam boravio u potpalublju.
Nou bih izlazio na palubu. Jedra je opsluivala tek aica mornara.
Leao sam gol na drvenim brodskim gredama, rairenih ruku,
oslukivao svjei povjetarac na pramcu, zamiljao metalnu otricu kako
mi uranja u vrat.
Ta je sjekira bila namijenjena meni. Andres je preao na moje mjesto.
Uoio je obrazac. Svaki drugi ovjek. To sam uoio i ja.
Razmiljam o tom trenutku, o naem zagrljaju. Zamiljam drukiji
zavretak. Katkada mrzim Andresa.
Kada sam odlazio iz Girone, Isabel, rekla si mi neka ti dovedem brata
kui. Nisam ga doveo. Ali pogleda li uoi sutona odraz na onom utom
kamenu, ugledat e njegov blijedi osmijeh. Ja ga vidim.
Bio je to zavretak. Francisco je dovrio priu. Hvala Bogu. Lijeva mi je
noga posve odrvenjela jer sam nekoliko sati sjedio u istom poloaju. Krv
mije pulsirala u sljepooicama.
I doista, inilo se da se i Francisco posve iscrpio. Naslonio se na zid
elije. Polagano se sputao sve dok nije sjeo na kameni pod. Glava mu je
beivotno klonula naprijed. Zatvorio je oi.
Francisco, ree Isabel, Gospodin je pun milosra.
Rijei su joj bile blage, glas proet alom.
Francisco otvori oi. Okrene se prema djevojci izoblienih usta.
Na svoje sam oi vidio koliko je milosrdan, Isabel, ree, na levantskim
bojitima, u dvoritu Citadele u Alepu, u pristanitu u Barceloni, dok
sam gledao kako nestaje Sergiov brod. Misli da e Gospodin imati
milosra za ovog grjenika?
Ti si se sam pokuao osuditi, ree Isabel.
Miii na Franciscovim leima naglo se zategnu. Pokrenuo je prste,
vrsto stisnuo aku.
Namjeravao sam se umijeati, utjeiti Isabel i Francisca, zatititi jedno od
drugog.
Francisco, rekoh, Boji su puti nedokuivi. tovie, ovjek katkada ne
razumije ni vlastite namjere.
Zar ne shvaate? ree on.
Isabel se nije ni pomaknula. Njezin postojani pogled u Franciscu je, kako
se inilo, samo pojaavao bijes.
Stao je na moje mjesto, povie Francisco. Andres je trebao biti otkupljen
umjesto mene.
Francisco, rekoh, ovjek katkada najstroe sudi upravo sebi. Ja to znam
vrlo dobro.
Imao sam jo toga to sam htio rei. Mudrih rijei koje bi mu moda
olakale teret. Ali Francisco me prekine.
Jesi li ula to sam rekao, Isabel? Ja sam skrivio smrt tvoga brata!
Isabel konano odvrati pogled od Francisca pogleda kroz prozor, prema
obzoru. Zatim podigne ruke i dlanovima pokrije ui.
Francisco joj prie i uhvati je za ruke. Pokuala se oduprijeti, no bio je
prejak. Uklonio joj je dlanove s uiju. Gotovo su se dodirivali licem.
Poput sjekire koja je Andresovu glavu odvojila od tijela, ree Francisco, i
ja sam bio uzrokom njegove smrti.
Isabel se prestane opirati. Francisco je pusti. Ona se pogne i prekrii
ruke na trbuhu. A onda stane povraati na hladni kamen.
Pokuao sam joj pridrati glavu. Ona me samo odgurne, a zatim izie iz
elije i pojuri hodnikom.
XIII.
POSJETITELJ
Isabel tog dana nije veerala. Sutradan nije dorukovala. Poslije podne je
ve imala visoku temperaturu. Premjestili smo je u jednu sobu u
samostanskoj bolnici. Posjetio sam je nakon veernje mise.
Kada sam uao u sobu, Isabel je leala na krevetu. Glava joj je bila na
jastuku. Obrazi rumeni. Nekoliko vlanih pramenova kose padalo je na
elo koje je i dalje gorjelo.
Pokuao sam s njom zapodjenuti razgovor. Nije odgovarala. Jo puna
dva dana, Isabel nije progovorila, niti se pomaknula.
O djevojinu stanju razgovarao sam s bratom Vialom. Sjedili smo jedan
nasuprot drugome u dnevnoj sobi. On se raspitivao o sadraju
Franciscove ispovijedi. Ispriao sam mu to se Franciscu i Andresu
dogodilo u Kraku. Rekao za Andresovu smrt u Citadeli.
Strpljivo je sluao. Kada sam zavrio, stao je hodati hodnikom,
amotamo. Nekolicina redovnika, koji su se nijemo molili u dvoritu
neprestano su prolazili pokraj sobe, pogledavali brata Viala. Otjerao sam
ih otrim rijeima. Brat Vial napokon je prestao hodati i sjeo uz mene.
Krajnje zabrinjavajue, ree.
Zajedno smo obili Isabel. Brat Vial sjeo je uz nju. Namoio krpu u
zdjelicu s vodom i poloio je djevojci na elo. inilo se daju je hladna
voda nekako oivila. Isabel podigne ruku i uhvati brata Viala za
zglavak.
Zato me prezire? upita. Bile su to njezine prve rijei u dva dana.
Ne prezire te, Isabel, ree brat Vial. Zatim uzme onu krpu i viak vode
iscijedi na pod. Ponovno je namoi u zdjelicu i poloi na njezino elo.
Francisco ne moe nositi svoj teret, ree. eli ga s nekim podijeliti.
I to je bio sav njihov razgovor. Prije nego to je iziao iz sobe, brat Vial je
blagoslovio djevojku. Potom se sagnuo i poljubio joj ruku. Katkada mi
se ini da se brat Vial zaboravlja, da zaboravlja i poniznost koju mi sluge
Boji moramo pokazivati u odnosu prema suprotnom spolu.
Nema mjesta strahu za njezino zdravlje, brate Lucas, ree brat Vial dok
smo dvoritem prilazili blagovaonici. Ruku mi je stisnula snano poput
vojnika.
I doista, ve sutradan, Isabelina se groznica povukla. Uveer je popila
malo vina i pojela komad kruha.
Kada sam je posjetio dan nakon toga, zatekao sam je kako stoji u sobi,
zagledana kroz prozor. Okrenula se prema meni.
Brate Lucas, ree, zahvalna sam na vaoj brizi. Stojim vam na
raspolaganju, rekoh.
Nakon toga razgovarali smo o njezinu smjetaju, o vremenu ugodnim
stvarima. Nije spominjala ni Francisca ni Andresa. Predloio sam kratku
etnju kako bi protegnula noge. Ona me uhvatila pod ruku i tako smo
izili iz bolnice.
Hodala je poprilino sporo, duboko udisala vlaan ranojutarnji zrak. U
jednom je trenutku zastala kako bi s divljenjem promotrila neko iroko
stablo pred samostanskim vratima, kada smo ugledali jednog novaka
kako tri prema nama, kao da je rije o neemu hitnom.
Francisca nisam bio vidio ve tri dana od zavretka ispovijedi. Brinui se
za Isabel, zanemario sam prijatelja. Prvi put od njegova dolaska, prije
pet mjeseci, dogodilo se da ga nisam vidio vie od dana. Prisjetio sam se
rijei brata Viala o tome kako Francisco nije u stanju nositi svoj teret. I
odmah sam poeo zamiljati ono najgore. Naalost, naglas sam
uzdahnuo, ime sam samo uzbunio Isabel. Ona me vrsto stisnula za
ruku.
Brate Lucas, ree onaj novak, u samostan su stigla dvojica vitezova.
Borili su se s Franciscom na Levantu. Doli su posjetiti druga.
Uvidjevi da su vitezovi Calatrave na jednak nain povezani s
Andresom kao i s Franciscom, neuspjeno sam pokuao odgovoriti
Isabel od susreta s posjetiteljima. Od njezine nazonosti nisam oekivao
nita dobro. Isabel e biti najbolje dopusti li da prolost utone u zaborav.
Odbila je sve moje prijedloge.
S onom dvojicom sastali smo se u pretprostoru ispred opatije ugodnoj
sobi s nekoliko naslonjaa i stolom koji su izrezbarili redovnici iz naeg
samostana. Kada smo uli, vojnici su sjedili. Mukarac koji je sjedio dalje
od nas bio je izvukao bode i inilo se da na hrastovoj povrini
pokuava dovesti otricu u ravnoteu. Nisam mogao sa aljenjem ne
uoiti udubine koje je vrak noa ostavljao na povrini stola.
Blii mukarac ustane.
Brat Lucas, nije li tako? ree.
Ja sam.
Vi ste, znai, zadueni za istjerivanje Franciscovih demona, ree. Velika
mije ast. Imao je ogrubjelu preplanulu kou, dugako i mravo lice,
usko postavljene crne oi koje kao da su mi prodirale pod kou. Izgled
pravog ratnika... da nije bilo tog profinjenog, orlovskog nosa.
Svu zahvalnost valja uputiti naem Gospodinu, rekoh.
uo sam da se Francisco sjea dogaaja iz prolosti i da pria o svojim
bitkama na Levantu. Opor prizvuk njegova glasa nikako nije bio u
skladu s ljubaznim dranjem.
Francisco, rekoh, vrlo precizno govori o svojim iskustvima iz kriarskih
pohoda.
No onog drugog posjetitelja padne na stol. On podigne pogled. Prasta
nosa, zamuenih oiju. Pogledao je svog druga, a onda se nastavio
poigravati noem.
Izvodite uda, brate Lucas, ree posjetitelj, popravljajui poloaj svog
grimiznog plata.
uda su samo Boje djelo. Ja sam njegov smjerni sluga.
No, da, ree on, pobrinut u se za to da Kruna lijepo nagradi tog
smjernog slugu.
Kruna? Vitezovi Calatrave toliko su utjecajni u palaama u Barceloni?
Ispriavam se, brate Lucas, to se nisam predstavio. Ja sam princ
Fernando, sin svog oca, kralja Aragona. Ovo je moj vjerni pomonik
Pablo. Nisam pripadnik reda Calatrave, ali na Levantu sam se vie puta
s njima borio rame uz rame.
Don Fernando. El Conquistador de Toron. Branitelj Vjere. Okrunjeni
princ nakon slavodobitnog povratka u Aragon.
Tijelo mi se istog trenutka ukoilo. Noge se ukopale u kamenom podu
poput stupova.
Princ Fernando doista se borio rame uz rame s pripadnicima Calatrave.
Prema Franciscovoj prii, nadgledao je masakr civila u Toronu. A onda
je u Kraku izdao ujaka Ramona, a Francisca i Andresa predao u
nevjernike ruke.
Princ Fernando isprui ruku, na ijem se srednjaku nalazio zlatni prsten
s kraljevskim peatom.
Hoete li odati poast svome princu, brate Lucas? Ja kleknuh i poljubih
prsten.
Opat Alfonso, ree on, redovito me izvjetavao o Franciscovu
napredovanju. Nije vam rekao da se zanimam za njegov sluaj?
Opat Alfonso spominjao je princa Fernanda. Bilo je to prije nego to mi
je Francisco prepriao dogaaje u Kraku, prije nego to sam uo priu
koja je princa prikazala u krajnje nepovoljnom svjetlu. Uistinu krajnje
nepovoljnom. Princ Fernando nikako se ne bi radovao mogunosti da se
svjedok kakav je Francisco vrati u drutvene krugove u Barceloni.
Brate Lucas, je li vam dobro? upita princ. Problijedjeli ste.
Malko sam umoran i pomalo zateen posjetom tako iznimne osobe.
Pozvat u opata Alfonsa, kako bismo aragonskome princu priredili
dostojan doek.
Ne, brate Lucas. Pablo i ja nismo eljeli uznemiravati opata, kao ni
ostale redovnike. Prolazili smo u blizini Santes Creusa i odluili svratiti.
Doao sam vam samo izraziti svoju zahvalnost.
Znai, neete se dugo zadravati, prine Fernando? Dunost me zove
natrag u Barcelonu, brate Lucas.
Ja opustih ake. inilo se da moja strahovanja nisu imala temelja. Opat
Pedro obiavao je govoriti da imam prerevnosnu matu.
Uvijek u se s radou sjeati vaeg posjeta, prine Fernando, i vaih
ljubaznih rijei. Vae pozdrave i najbolje elje prenijet u Franciscu.
Pogreno ste me shvatili, brate Lucas. Va je posao zavren. Doao sam
po Francisca. Vodim ga u Barcelonu.
Ali, prine Fernando, nikako ne mogu... Francisco ne moe ii na takvo
putovanje. Jo je bolestan.
Zar nemate ba nimalo povjerenja u kraljevsko sveenstvo, brate Lucas?
Meu mojim je osobljem i jedan vrlo iskusan egzorcist koji moe
dovriti va vie nego poticajan rad.
Ali ja Francisca poznajem bolje nego itko. Razumijem njegovo stanje,
prine Fernando. Potrebno mi je jo vremena s njim.
Ne brinite se za nedovreni posao, brate Lucas. Dobit ete punu
naknadu.
Dok sam razmiljao kako prikladno odgovoriti, iza sebe sam zauo zvuk
bodea koji izlazi iz korica. Pomislio sam kako su prinevu zamjeniku
moda dojadili moji prosvjedi. Okrenuo sam se prema svome napadau.
Ali, Pablove su ruke bile prazne. Isabel se u meuvremenu nagnula i
doepala Pablova bodea. Drala gaje visoko u zraku. Za razgovora s
princem, bio sam posve zaboravio na nju. Lice joj je bilo pepeljasto,
donja vilica zategnuta, a ruka svijena u laktu. S obzirom na nedavnu
bolest, djevojka je prema princu Fernandu krenula iznenaujue
odluno.
Princ ju je uhvatio za ruku u trenutku kada je zamahnula bodeom.
Izvio joj je ruku tako da ga je ispustila. Bode je uz zveket pao na
kameni pod. Princ ju je nadlanicom raspalio po licu. Ona se nekako
uspjela odrati na nogama i zubima ga uhvatiti za podlakticu.
Dobijesa, povie on. Zatim izvue svoj bode i drkom udari Isabel po
glavi. Djevojka uz mukao udarac padne na pod. Ondje je ostala leati
posve nepomino.
Princ Fernando je krvario. Otrgnuvi komad tkanine s grimiznog plata,
njime je omotao ruku.
Tko je ta djevojka, brate Lucas? Promatrao me prodorno, kao da me
optuuje, kao da sam dotada skrivao nekakvog bjegunca.
Dona Isabel Correa de Girona, odgovorih otvoreno. Princ Fernando
prijezirno otpuhne.
Ima istu narav kao brat, ree, a onda kimanjem glave da znak
pomoniku.
Pablo se sagne kako bi podigao bode. Uzevi ga, stao je prstima
prelaziti rubom otrice. I dalje je uao uz djevojku. Promatrao Isabelino
oprueno tijelo. inilo se da prouava fine uvojke kose. Njeno joj je
pogladio glavu. A onda je slobodnom rukom epao kosu, podigao joj
glavu s kamena i stavio bode pod vrat.
Ne! Krik mi se iz grla oteo posve nesvjesno. Neugodan zvuk vrlo
neprikladan usred samostanskog mira. Krajnje neuobiajen. tovie, ne
mogu se sjetiti da sam ijednom dotada podigao glas.
inilo se da je estina u mojem glasu zasmetala princu Fernandu.
Poeavi se po zatiljku, samo je nainio nekakvu grimasu. Pablo, koji je
djevojinu glavu jo drao iznad poda, pogledom je od gospodara traio
upute.
Ne, Pablo, ree princ Fernando. Brat Lucas ima pravo. Bit e bolje
djevojkom se pozabaviti poslije. Poto nam brat Lucas pomogne da
obavimo glavnu zadau zbog koje smo doli. Nije li tako, brate Lucas?
ini mi se da ne znam na to tono mislite, prine Fernando. Jeste li
kraljev odani sluga, brate Lucas? Odani sam podanik Krune, prine
Fernando.
uo sam prie koje vas prikazuju u lijepome svjetlu, brate Lucas. Opat
Alfonso osobno mi jami da shvaate i potujete povlastice nadreenih.
Rekao mije i da imate ambicije koje bi vas mogle odvesti daleko od
provincijskih ogranienja Santes Creusa.
Mogue je, rekoh, da me opat Alfonso pogreno procijenio. Jesam li
doista izgovorio te rijei? I to ni manje ni vie nego aragonskome
princu?
Prodorno me promatrao, oiju crnih poput ugljena. Bio je to Franciscov
opis.
To bi za vas bila velika tragedija, brate Lucas. Istina je da sam u Santes
Creus doao po vanome poslu.
Kakvom to poslu, prine Fernando?
Stvar je vrlo osjetljiva, brate Lucas. Vaa pomo bila bi mnogostruko
nagraena.
Sluenje Gospodinu samo je po sebi nagrada, prine Fernando.
Da, brate Lucas, ali mislim na puno opipljiviju nagradu. I opipljivu
kaznu, odluite li svjesno ne ispuniti dunost prema Kruni.
Kaznu, prine Fernando?
Budui kralj nikako ne moe dopustiti da se podanici ne obaziru na
njegove elje. Otac mi neprestano ponavlja svoje prvo pravilo vladanja
neposluh znai smrt.
Doista, prine Fernando, to je uistinu opipljivo. Ili moete suraivati i
stei moju zahvalnost. avolji izbor, prine Fernando.
Sami ste se doveli do njega, brate Lucas. Da ste Francisca ostavili u
Pobletu, kod oca Adelma, ne bismo se nali u ovoj tekoj situaciji.
Ja sam Boji ovjek, prine Fernando.
I Boji je ovjek ipak ovjek, brate Lucas.
Doista, imate pravo, prine Fernando.
Nije li i sam Isus rekao da cezaru treba dati ono to mu po svim pravima
pripada?
Doista je to rekao, prine Fernando. Svjetovne brige i svjetovne elje,
brate Lucas. elje, prine Fernando?
Tenje, brate Lucas. Vi biste, primjerice, do kraja ivota mogli ivjeti u
Santes Creusu. Ali drim da bi vam bilo ugodnije u palaama Barcelone,
ili moda u raskonim vatikanskim salonima.
Cijena takvog sporazuma doima se neumjereno visokom, prine
Fernando.
Naprotiv, brate Lucas, od vas ne traim da se ponaate u suprotnosti sa
svojim sveanim zavjetima. Trebate me samo odvesti do Francisca. Va
e posao time biti zavren.
Ja sam Franciscov ispovjednik.
Uz vas ili bez vas, brate Lucas, ja u obaviti zadau zbog koje sam
doao. Vaa pomo znaila bi tek da e misija biti ugodnija i diskretnija.
Diskretnost je, ini mi se, rijetka i vrijedna odlika, prine Fernando.
Razlog vie da cijenim vae usluge i da vam se oduim, brate Lucas. Uz
odgovarajueg pokrovitelja, sposoban redovnik kakav ste vi mogao bi
doi i do najviih poloaja meu aragonskim sveenstvom.
Koliko visoko, prine Fernando?
uo sam daje biskup u Barceloni teko bolestan, brate Lucas.
Sto sam u takvoj situaciji jo mogao? Princ Fernando ve je rekao da e
svoju zadau ispuniti uz moju pomo ili bez nje. Odbijem li suraivati,
samo u potpisati vlastitu smrtnu presudu. A za to? Time ne bih
postigao nita. Ostanem li na ivotu, barem u moi sluiti Bogu u
Barceloni pomagati siromasima, potlaenima. I moi u pokuati zatititi
Isabel.
A Andresova sestra? upitah.
S obzirom na to kako nas je doekala, zakljuujem da djevojka raspolae
osjetljivim informacijama. Informacijama, brate Lucas, koje mogu
povjeriti samo najbliskijim saveznicima.
Andresova smrt silno je pogodila Isabel, prine Fernando. Postala je
histerina. Nitko nee vjerovati njezinim fantastinim priama.
Pogotovo ako su u suprotnosti s onim to govore princ Fernando i brat
Lucas ili, smijem li se tako izraziti, barcelonski biskup.
U tom sluaju moda joj moemo potedjeti ivot.
Gospodin blagonaklono gleda sve koji su milosrdni, prine Fernando.
Znai da se nas dvojica razumijemo, brate Lucas. Svakako, prine
Fernando, jo kako.
Princ Fernando nikako nije elio uznemiriti redovnike u molitvi. Na
njegovo ustrajno traenje, izveo sam ga kroz vanjski vrt. Bio je to
obilazni put do Franciscove elije, put kojim smo izbjegli crkvu i
dvorite. U samostan smo uli kroz jedan stranji prozor. Pablo se uspeo
na prozorsku dasku, a onda mi pomogao da se pridignem. Naalost,
brat Eduardo nije ju oistio, tako da mije na bijelom habitu ostao trag
prljavtine.
Poto smo uli, poveo sam ih do stuba. Ondje mije princ Fernando
pokazao neka se uspnem prvi. U trenutku kada sam krenuo na
prvu stubu, princ mi poloi ruku na rame. Bio mi je toliko blizu da sam
na zatiljku osjeao njegov topli dah.
Kada smo ve doli gotovo do zadnje stube, princ Fernando izvukao je
ma. Odsjaj otrice gotovo me zaslijepio. Stube su se poele stapati jedna
s drugom, kamen se vrtjeti, izokretati prema istom onom sivom prizoru
koji sam vidio u zrcalu. Nebo koje istjee u more. Desno se prelijeva u
lijevo. U tom trenutku zatvorih oi. I izgubih tlo pod nogama, stadoh
padati na lea.
Uhvatio me princ Fernando. Pritom ispustio ma. Pablo ga je uzaludno
pokuao uloviti. Dok je tako padao, maje, kako se inilo, tresnuo o sve
stube na tom zavojitom stubitu. Zvuk je odjekivao hodnicima.
Idiote, ree mi princ Fernando. A da lijepo objavi da dolazimo?
Pablo se ve sputao stubama po gospodarevo oruje. Vratio se brzo i
princu Fernandu predao ma.
Tako smo uli u hodnik. Noge me nisu odvie sluale. Bilo je teko
pokretati ih u skladu sa eljama. Princ Fernando pogurne me naprijed.
Ruke su mi drhtale. Imao sam dojam da idem na vlastito smaknue.
Proli smo pokraj sedam praznih elija i ja se tada zaustavih ispred
Franciscove sobe. Vrata su bila malko otvorena. Princ Fernando poviri
unutra. Rukom pokae pomoniku da ih rastvori. Princ Fernando
zakorai unatrag, sav napet. Vrata se uz kripu posve otvore. Njih
dvojica pojure unutra.
Gospodine, ne naputaj me.
Dovraga! Prokletstvo! Psovke princa Fernanda grubo su kaljale sveta
djela koja su se dogodila u toj eliji.
Ja stupih unutra. Soba je bila prazna. Princ Fernando stajao je usred
prostora. Pablo je pretraivao Franciscovu skromnu imovinu.
Princ Fernando uhvati moj pogled. Drak maa stiskao je tako snano
da su mu zglobovi pobijeljeli.
Gdje je, brate Lucas? Gospodine, smiluj mi se. Gdjeje,dovraga? Ne
znam, rekoh.
Bit e da je nestao. Je li tako, brate Lucas? Za svoje vlastito dobro, molite
se da ubrzo pronaemo vaeg prijatelja.
Pablo, pregledaj sve elije pokraj kojih smo proli... odavde do stuba.
Pronae li Francisca, ubij ga. Brat Lucas i ja pregledat emo suprotnu
stranu hodnika.
Francisca nije bilo u dijelu hodnika koji smo pregledali nas dvojica.
Obili smo deset elija, jednu po jednu. Zapravo, napredovali smo tako
da bi se princ, s isukanim maem, sakrio uz ulaz, a meni naloio da
otvorim vrata. Potom bi on pojurio unutra. Svaki put vratio bi se na
hodnik, viui Franciscu.
Ne moe se sakriti, Francisco, uzalud je, moe nam se pokazati!
Francisco, samo nepotrebno oteava situaciju, najvie teti samome
sebi.
elim samo razgovarati, Francisco, raistiti stare raune.
Doli smo i do kuta u hodniku i princ Fernando pretraio je zadnje dvije
elije. Postoje zavrio, iz njegovih usta izletjela je prava bujica psovki. Ja
sam se pripremao za najgore, pribojavajui se da e princ taj bijes
usmjeriti na mene. Ali do toga nije dolo, tako da smo se samo uputili
natrag. Kada smo se pribliili Franciscovoj eliji, princ Fernando zazove
svog zamjenika.
Pablo! Prestani potkradati samostan i dolazi ovamo!
Dok je izgovarao te rijei, zavirio sam u Franciscovu eliju. Vidio sam
kako se estice praine kovitlaju usred sobe, pod zrakama svjetla. I
ugledao sam Pabla. Bio je okrenut prema plavome nebu, sjedio u
Franciscovu naslonjau od trstike.
Prine Fernando, rekoh, pokazujui prema njegovu pomoniku.
Odmara se, obrati mu se princ Fernando, iako sam ti nebrojeno puta
rekao koliko je ova misija vana. Francisco de Montcada mogao bi me
upropastiti. A to bi tada bilo s tobom?
Princ Fernando ue u eliju, pritom me povlaei za ovratnik. Pablo nije
reagirao na gospodarev prijekor.
Jer Pablo je bio mrtav. Kada smo mu prili s prednje strane, ugledali
smo njegov bode, isti onaj kojim je oskvrnuo stol u prijemnoj sobi.
Zapravo smo mu vidjeli samo drak. Cijela se otrica nalazila u
njegovim prsima. Prazne korice visjele su s pojasa. Nije bilo ni njegova
maa. Pablovo je lice u smrti imalo jednako staklast izgled kao i u
ivotu. Oi su mu bile prazne, bez sjaja, usta razjapljena.
Princ Fernando pustio je da mu se ma vue po podu elije. Dok je
promatrao izraz lica svog pomonika, i njegovo je lice postalo
zamiljeno. mirkao je, grickao donju usnu.
Cijela ova pria pretvara se u poprilinu gnjavau, ree.
Zatim me epa za prednju stranu habita i povue prema vratima. Kada
smo doli do hodnika, odgurne me na kamen. Gruba povrina oderala
mi je kou na koljenima.
Francisco je stajao kakvih devetdeset metara dalje. U toj bijeloj reverendi
izgledao je kao pravi redovnik. Osim to je u sputenoj ruci drao ma.
Razoarao si me, Francisco, ree princ Fernando.
Princ je u jednoj ruci drao bode, u drugoj ma. Oprezno se primicao
Franciscu.
Inae si mi poprilino simpatian, Francisco. Ta tvoja otpornost.
Hrabrost.
Princ Fernando zastane na nekoliko koraka od Francisca. Njih dvojica
tada stanu kruiti jedan oko drugoga.
Ne volim ubijati ljude koji su mi dragi. A takvih, zna, nema puno.
Princ Fernando maem zamahne naprijed. Francisco poskoi unatrag.
Kada te dugo nema na bojnome polju, Francisco, najvie trpe refleksi.
Princ nasrne na Francisca, koji maem zaustavi udarac. Njih dvojica
ponovno se nau oi u oi.
Refleksi, Francisco.
Dok je izgovarao te rijei, princ se sagnuo. Ispruio je ma i zamahnuo
prema Franciscu, koji je otricu odbio maem. Princ tada proe
Franciscu s lijeve strane, drei bode ispred tijela.
Posrne samo malo, ree princ, no taj neplanirani korak znai razliku
izmeu ivota i smrti.
Franciscova reverenda bila je prerezana na bedru. Bijele niti umrljane
tamnom krvlju.
Reci mi, Francisco, kako si ubio Pabla? On je vie nego vjet i snaan
ratnik.
Francisco naglim pokretom gurne ma prema Fernandu. On presretne
udarac svojim maem. Dvije otrice sudarile su se uz neugodan zvuk.
Vjerojatno si mu postavio zamku u jednoj od praznih elija. Pablu je
oduvijek nedostajalo prepredenosti. Ipak, impresionirao si me.
Princ Fernando se nasmijei. Njih dvojica stali su ponovno kruiti.
I taj tvoj smisao za dramatinost. To u tebi jo nisam vidio. To kako si
Pablovo tijelo odnio natrag u svoju eliju.
Francisco maem zamahne prema princu, koji odskoi u stranu.
Franciscova otrica odbije se od kamena. Princ Fernando zarije lakat
Franciscu u trbuh. Francisco zastenje.
Prema tebi nikada nisam imao neprijateljske osjeaje, Francisco. Na ovo
me prisilila cijela ona epizoda s Ramonom. Va je zapovjednik bio
mekan.
Princ Fernando zakorai ulijevo, a onda promijeni smjer i proe
Franciscu zdesna. Francisco presretne udarac njegova maa, a onda
pokua poskoiti unatrag, kako bi izbjegao prinev bode. Meutim, bio
je prespor. Otrica je naela Franciscovo drugo bedro.
Mekan, pretjerano pravedan i samodopadan, taj tvoj ujak Ramon.
Nikada nije shvatio Levant. Od malenih djevojica nastaju odrasle ene,
koje raaju male djeake, a od njih nastaju mukarci. Mukarci postaju
vojnicima koji nas pokuavaju ubiti. Zato sve ne presjei jo na poetku,
s malim djevojicama?
Princ Fernando zamijeni bode i ma, stane ih prebacivati iz ruke u
ruku. To je inio tako brzo da su se otrice poele stapati u letu.
Misli li da Gospodin ivot te male djevojice cijeni vie od ivota
vojnika koje si ubijao u bitkama, Francisco?
Francisco naini lanu kretnju i odmah se povue. Princ Fernando poleti
naprijed. Francisco zakorai u stranu, a onda kratkim pokretom maa
pogodi princa. Otrica je prodrla duboko u rame. Krv
mu se stala iriti platem. Princ Fernando savije ruku. Zatim ponovno
stane kruiti, uope se ne obazirui na ranu.
Oplakivat u tvoju smrt, Francisco. Ubrzo e se pridruiti svom
roaku, Andresu. Kako je on umro?
Krv iz rane Franciscu je curila niz noge, kapala na kameni pod.
Baibars mi je rekao da e te njegovi uvari odvesti u Citadelu u Alepu.
Od otkupljenih sam zatvorenika uo stravine prie. Je li istina da
krani ondje jedu vlastite mrtvace? Tako je bilo i s Andresovim tijelom?
Francisco maem strugne po kamenom podu. Nema pravo izgovoriti
njegovo ime, ree.
Znai, istina je, ree princ Fernando. Moe govoriti. Trai da ne
spominjem mrtve. Andres je mrtav, zar ne? Silno bi me ljutilo kada bih
morao ii na jo jedno ovakvo putovanje.
Francisco poleti naprijed, maem zamahujui prema princu Fernandu.
Princ zakorai u stranu, a onda se hitro okrene, bodeom prijee preko
Franciscova trbuha. Ogrta se raspori, svjea krv na bijeloj tkanini.
Francisco se spusti na koljeno. S mukom je dolazio do daha.
Jo samo malo, Francisco. Na odreeni mi je nain ao to nisi poginuo
u bitki s nevjernicima. To bi bila primjerenija smrt za jednog ratnika.
Princ Fernando naini lanu kretnju. Francisco poskoi unatrag.
Vie nema to rei, Francisco? Moda kakav epitaf? Rijei pune ljubavi
koje bi brat Lucas mogao prenijeti tvojoj obitelji. On ide sa mnom u
Barcelonu. Bratu Lucasu obeao sam visoku dunost ako me dovede do
tebe.
Nisam imao izbora, Francisco, kriknuh. Natjerao me. Ja te nikada ne bih
izdao.
eludac mi se neobuzdano grio. Tople suze stale su mi kliziti niz
obraze.
No, hajde, brate Lucas, ree princ. ovjek je na korakdva od smrti.
Vrijeme je za istinu.
Francisco nije pogledao prema meni. I jedan i drugi ponovno su kruili.
Francisco se spotaknuo o neku izboinu na neravnome podu, ali je brzo
povratio ravnoteu.
Pazi, Francisco.
Princ Fernando naini laan pokret maem, a onda svom snagom navali
bodeom prema Franciscovu trbuhu. Francisco izvije tijelo kako bi
izbjegao otricu.
Ti i Andres barem ste umrljali ma nevjernikom krvlju. A takvo to ne
moe se rei i za tvog brata. Kako se ono zvao? Onaj koji se utopio
ispred Barcelone?
Na spomen brata, Francisco glasno zastenje. Pojuri naprijed, svom
snagom zamahujui maem. Princ Fernando uglavi njegov ma na
podu. A potom ga drkom bodea udari po ruci. uo sam kako se lome
kosti. Francisco ispusti ma.
Francisco je ostao praznih ruku. Njih dvojica sada su kruili oko maa
koji je leao na podu. Francisco je ve posegnuo za svojim orujem, ali je
naglo povukao ruku kada je princ Fernando uzdigao ma i odmahnuo
glavom.
Francisco premjesti teite sjedne strane na drugu, a onda pojuri prema
mau. Princ Fernando jednom je nogom nagazio na otricu, a drugom
udario Francisca posred lica. Francisco padne unatrag. Leao je na
podu, odozdo gledao princa Fernanda. Princ poloi vrak maa
Franciscu na vrat.
Pablo i ja doosmo posjetiti starog ratnog druga. Obuzet demonima, on
mi ubi pomonika. Nisam imao izbora, morao sam ga ubiti. Pablova
smrt svakako pridonosi autentinosti traginog raspleta. Oekujem,
Francisco, da e me ak i tvoj otac aliti zbog okrutne zadae koju su mi
nametnule okolnosti.
Princ Fernando podigne ma. Ja sam ve bio na nogama, jurio prema
njemu. Zahvatio sam ga tono posred lea u trenutku kada je ve
sputao ma. Imao sam dojam da sam se zatrao izravno u kameni zid.
Samo sam se stropotao na pod. Princa Fernanda tek sam blago
odgurnuo naprijed, no on ni sluajno nije izgubio ravnoteu. Brzo se
pribrao i pokuao nastaviti gdje sam ga prekinuo. Francisco je onaj
trenutak predaha koji sam mu osigurao iskoristio kako bi uzeo ma.
Njime je zaustavio udarac princa Fernanda. A onda je naglo podigao
svoj ma. Otrica je ula u utrobu princa Fernanda. Princ je ispustio
oruje i inilo se da se naslanja na Franciscov ma. Torzo mu je bio
usporedan s Franciscovim tijelom. A onda je vrak otrice odjednom
probio suprotnu stranu i iziao kroz lea princa
Fernanda. Princ je samo uzdahnuo kada mu je tijelo polagano skliznulo
po mau, tako da se na koncu naao oi u oi s Franciscom.
Usne su mu bile napuene i blago uzdignute. Izgledalo je da se
posprdno smijei. Kao da ga okolnosti pod kojima umire nekako
zabavljaju. Ispustio je ma i podigao ruku prema Franciscovu licu.
Stisnuo je prste i jo jednom izdahnuo, a onda mu je glava beivotno
pala prema naprijed.
Francisco ispusti svoj ma i otkotrlja se u stranu. Tijelo princa Fernanda
padne na kamen, nabodeno na Franciscov ma.
Francisco otpue do zida, gdje se pridigne u sjedei poloaj. Mrtav je,
Francisco, rekoh. Princ Fernando je mrtav.
Francisco je piljio u otvorene dlanove. Vrkom prsta prelazio je po
jednoj liniji, a onda se preko nadlanice vratio na poetak. Njegova krv i
krv princa Fernanda bile su izmijeane.
Prijepodnevno sunce ulazilo je u samostan kroz uske prozore i lomilo se
na sivom kamenu. Sjena na mrtvacu, blijedo svjetlo na ivuemu.
Gdje je Isabel, Lucas? Djevojka, Francisco? Francisco ustane, naslonjen
na zid. Gdje je? Dolje, u prijemnoj sobi.
On potri hodnikom. Bilo je to zapravo vie bauljanje, dok je krv s njega
kapala na svakom koraku.
ovjek bi pomislio kako bi bilo prikladno da mi je nekom rijeju izrazio
zahvalnost, na neki nain barem pokazao da je svjestan mojih rtava,
nakon pet munih zajednikih mjeseci. Ili mi je jednostavno mogao
zahvaliti to sam mu spasio ivot. Nasreu, sluenje Gospodinu i samo
je po sebi nagrada.
EPILOG
GIRONA
ETRNAESTI DAN TRAVNJA, LJETA GOSPODNJEG 1293.
Otkako sam posljednji put uzeo pero kako bih neto dodao ovom
rukopisu proteklo je osamnaest godina. Tada smo Francisco i ja otili iz
Santes Creusa. Ja se vie nisam vraao. Ali sjeam se onih mjeseci
provedenih u Franciscovoj eliji. tovie, esto sanjam samostan. Jedan
san vraa mi se sada gotovo svake noi. U Franciscovoj sam eliji, sjedim
uz njega. On se smijei, a onda rukom daje znak svom prijatelju
Andresu, koji je iv i drijema, dok mu plava kosa svjetluca na ljetnom
povjetarcu. Jo neko vrijeme tako sjedimo. Francisco, Andres i ja. A
onda se budim.
Francisco je u borbi s princem Fernandom zadobio, pokazalo se na
koncu, teke rane. Prvih nekoliko dana uope nije bilo izvjesno hoe li
ostati na ivotu. Stanje mu se nakon toga poboljalo, ali je i dalje bio
uasno slab. Kako bi mu bilo to udobnije, prepustio sam mu svoju
sobu. Ja sam spavao u Franciscovoj eliji, na njegovoj slamarici, dok je
Isabel njegovala Francisca.
U deset dana od traginog dogaaja, u Santes Creus su stigle tri skupine
uglednika. Kralj Jaime, nadbiskup Sancho od Tarragone, te Franciscov
otac, barun Montcada. U Santes Creusu su se okupili najmoniji ljudi
kraljevstva. Doli su istraiti smrt princa Fernanda. Doli su suditi
Franciscu i meni.
Zbog svog stanja, Francisco nije mogao svjedoiti pred tim
izaslanstvima. Tako je teret podastiranja dokaza pao na mene. Puna
etiri dana delegacije su zasjedale u Velikoj dvorani. Ja sam sjedio
nasred prostorije. Sve su me strane redom ispitivale. Razliiti ispitivai
postavljali su jednaka pitanja. I najmanja nedosljednost u mojim
odgovorima dovela bi do nesmiljenih protupitanja.
Kada me nisu ispitivali, vodili su estoke rasprave meu sobom.
Atmosfera je bila napeta. Usred pomutnje, jedan od novaka prolio je
vino po nadbiskupovu ruhu. Njegova je Svetost skeptrom estoko
istukla djeaka. I doista, da se nije umijeao jedan od njegovih
pomonika, jadni je novak i sam mogao tako doekati kraj.
Rasprave su se koncentrirale na moju i Franciscovu sudbinu.
Predstavnik Krune ustrajno je traio smrt za poinitelje. Drao je da su
sve pojedinosti u vezi s ubojstvom princa Fernanda sporedne.
Princ je mrtav, rekao je kraljevski predstavnik. I to je jedina vana
injenica. Kazna za poinitelja i njegova suuesnika, ovo potonje
odnosilo se na mene, mora biti munjevita i nesmiljena.
Barun Montcada, dakako, opirao se smaknuu Francisca svog jedinog
nasljednika.
Iskaz brata Lucasa otkrio je okolnosti koje su prisilile mog sina da ubije
princa Fernanda. Francisco je neduan, kriar iji je jedini zloin to to se
branio. Ako ovaj sud smakne mog sina, skupit u vojsku koja e potresli
temelje monarhije.
Barun Montcada zapovijedao je zastraujuom vitekom silom. tovie,
neki su govorili da kralj Aragonom vlada po volji Montcada. Takva
procjena nesumnjivo uveliava utjecanost te obitelji. Ipak, Kruna si
nikako nije mogla dopustiti neobaziranje na stvarne brige svog
najmonijeg vazala.
Crkva je meu te strasti nastojala unijeti i malo razuma, vie se baviti
tehnikim pitanjima. Na samome poetku nadbiskup je pokuao
razjasniti bi li Franciscovo smaknue ponitilo dogovor po kojem barun
Montcada u zamjenu za spas sina crkvi daje treinu svoje imovine.
Po mojem miljenju, izjavio je nadbiskup, Francisco je prije nego to je
ubio princa Fernanda bio spaen. Stoga je preduvjet za dar baruna
Montcade ve ispunjen, bez obzira na ishod ovog postupka.
Nekolicina crkvenih strunjaka nairoko je i ueno poduprla takav stav.
Meutim, barun Montcada brzo je prekinuo sve sline prie. On je o toj
temi progovorio kratko i nedvosmisleno Nema Francisca, nema
nagrade.
Poto je razjanjeno to tehniko pitanje, Crkva se okrenula duhovnijim
temama.
Nadbiskup je naveo rijei iz Svetog pisma Osveta je moja ja u uzvratiti,
ree Gospodin. Svi ljudi, dodao je nadbiskup, ak i kraljevi, moraju
nastojati oprostiti onima koji su nainili prijestup i osvetu prepustiti
Gospodinu.
Kada su svi zavrili s iskazima, sud je nastavio s pregovorima. Ja sam iz
dvorita uo kao raspravljaju i nateu se. Bilo je tu i vie nego uljivih
istupa, optubi i protuoptubi.
Nakon dva dana kralj je pozvao osumnjienike Francisca i mene kako
bismo uli odluku suda. Ja sam se ponovno naao nasred dvorane.
Francisco je sjedio uz mene. Isabel mu je pomogla da doe u dvoranu i
sada se nije odvajala od njega.
Kralj je ustao kako bi objavio presudu.
Posluao sam iskaz brata Lucasa, rekao je. Zvui mi istinito. Ve dugo
znam da moj sin nije uvijek iao ispravnim putem.
Bolno tugujem za sinom. Moji se savjetnici protive milosru. Ali ja neu
samo pojaati svoju tugu i jednako okrutnu cijenu nametnuti i svome
prijatelju i vazalu, barunu Montcadi. Francisco de Montcada i brat Lucas
ostat e na ivotu.
Unato olakotnim okolnostima, meutim, ubojice mog sina ne mogu se
izvui bez kakvetakve kazne. Francisco de Montcada i brate Lucas, za
sudjelovanje u ubojstvu princa Fernanda, bit ete izgnani iz Barcelone i
okolice, to se odnosi i na Montcadu, do kraja ivota. Francisco, ti e
ivjeti u Gironi, na imanju svog ujaka, baruna Corree. Zahvaljujui
mojem prijateljstvu s tvojim ocem i tome kako je tvoja obitelj sluila
kraljevstvu, tvoje e potomstvo naslijediti imanje Montcada i smjet e se
vratiti u Barcelonu. Brate Lucas, ti si izbaen iz samostana Santes Creus.
Neka Bog bude milosrdan i prema tvojoj i prema Franciscovoj dui.
U trenutku kada je kralj sjeo, ustao je njegov glavni zastupnik.
Jo dvije administrativne stvari, ree on. Prvo, u skladu s dokumentima
koje su potpisali barun Montcada i nadbiskup Sancho, emu je svjedoio
kralj Jaime, Francisco se smatra osloboenim zloduha. Njegova je dua
spaena od demona koji ga je opsjeo na Levantu.
Drugo, u znak potovanja prema preminulome, Kruna je pripremila
radnu verziju slubene prie o traginim dogaajima do kojih je dolo u
Santes Creusu, a ona glasi ovako princ Fernando otkrio je da je njegov
zamjenik Pablo pijun kralja Navarre. S njim se s tim u vezi i suoio. U
sukobu je princ ubio izdajicu, ali je i smrtno ranjen. Kruna e irenje
informacija koje nisu u skladu s tom priom smatrati djelom dostojnim
smrtne kazne.
Preostalo je jo jedno pitanje, kralju Jaime. Isabel je glasom nadjaala
komeanje u dvorani. Na imanju Correa u Gironi ivi tri stotine
kmetova. Svima njima potrebno je duhovno vodstvo. Vaa Visost i
Njihova Svetost uinili bi veliko dobro djelo kada bi bratu Lucasu
omoguili da postane sveenikom u Gironi.
Nadbiskup je odluku prepustio kralju. Neka bude tako, ree kralj.
Najmlai prior u povijesti Santes Creusa odlazi na selo gdje e voditi
stado kmetova. Moja su se braa vjerojatno slatko nasmijala srei koja
me upravo zapala. Ostale su mogunosti vjerojatno bile i gore lutao bih
unutranjou zemlje kao hodoasnik i prosjaio.
lanovima izaslanstava ni u jednom trenutku nisam spomenuo ovaj
rukopis. Bio bih ga rado predao sudu, ali bojao sam se otkriti im da
postoji. Suenje je zavrilo i ja sam osjeao olakanje to sam iv. Nisam
elio uiniti nita to bi eventualno iznova pokrenulo rasprave ili
uznemirilo Krunu. Zakljuio sam da je sigurnije utjeti. Rukopis sam
sakrio na dno svoje drvene komode, koja je prevezena u Gironu.
Tijekom posljednjih osamnaest godina nitko ga nije dirao.
Kada se Francisco dovoljno oporavio, dva tjedna nakon presude,
zaputili smo se u Gironu. Skupina vitezova iz pratnje baruna Montcade
dopratila nas je do imanja obitelji Correa.
Ja sam postao upnikom u Gironi. Svete priesti, propovijedi, krtenja,
vjenanja, pogrebi, posredovanje u obiteljskim sporovima. Doista sam
imao pune ruke posla. Imam dojam da su se te godine nekako stopile
jedna s drugom.
esto sam se i redovito dopisivao s bratom Vialom u Santes Creusu, sve
do njegove smrti, prije est godina. On je u posljednjem
pismu napisao Nakon dugog putovanja, brate Lucas, konano si
nabasao na pravi put sluenja Gospodinu.
Pravi put sluenja Gospodinu. Upravo tako, od rijei do rijei. To pismo
drim na svom nonom ormariu.
Zbliio sam se s mnogima iz svojeg stada. Najvie s Andresom de
Montcadom. Upravo zbog njega uvam ovaj rukopis. Kako bi jednog
dana, nakon moje smrti, Andres doznao za duhovne kunje i patnje
svog oca, te prirodu zajednice u kojoj je zaet.
Andres je jedina osoba na imanju koja me ne oslovljava s oe Lucas. Za
njega sam ujak, sve otkako je progovorio. Sada mu je petnaest godina.
Krase ga majine sive i vidovite oi te muka miiavost, graenje poput
svog imenjaka, pravog ujaka Andresa.
Djeaku sam i otac i majka. Francisco je umro kada su Andresu bile tek
dvije godine. Unato Isabelinoj brinosti, Francisco se nikada nije
istinski oporavio od ozljeda koje mu je nanio princ Fernando. Doivio bi
dobar tjedan, ak i dobar mjesec, a onda bi nailo teko razdoblje.
Infekcija u trbuhu bila je beskrajno otporna. Na koncu je umro od stare
rane. Isabel je za njim pola godinu kasnije, kada je pokrajinom
prohujala groznica i odnijela mi etvrtinu stada.
Kruna me u njegovoj petoj godini, nakon smrti baruna Corree,
imenovala Andresovim skrbnikom. S djeakom sam proveo puno
vremena. Nauio ga itati i pisati. U posljednjih smo godinu dana
raspravljali o najraznovrsnijim moguim filozofskim i teolokim
pitanjima. I doista, sati koje sam proveo s Andresom dobro su mi doli
kao predah od uobiajenih zahtjeva i obveza. Djeak je od roditelja
naslijedio otar um i osjeajnost.
Andres je u naslijee dobio imetak, imanja obitelji Correa i Montcada,
iako bez one treine imovine obitelji Montcada koju je Crkva uzela u
zamjenu za Franciscovo spasenje. I unato tome, zemlja koju posjeduje
obitelj Montcada vea je od posjeda bilo kojeg drugog vazala u
kraljevstvu.
Andres e ubrzo morati odluiti na kojem e imanju ivjeti. ovjek bi
pomislio da e bez razmiljanja odabrati Montcadu. Ali ini se daje
djeak posve imun na privlanost materijalnoga svijeta i da mu je u
Gironi izuzetno ugodno.
Barun Montcada esto pie Andresu, objanjava mu prednosti ivota u
Montcadi. Prije est godina barun je posjetio unuka. Bio
sam nazoan kada su se njih dvojica susreli u glavnom salonu. Barun
Montcada rekao je Andresu neka spakira stvari i pripremi se za put u
Montcadu. Naalost, barun je pogreno prosudio Andresov
temperament. Djeak zna biti poprilino tvrdoglav i samostalan. Barun
Montcada otiao je s imanja nekoliko sati nakon dolaska, bez unuka.
Vrijeme nije umanjilo velikodunost baruna Montcade. Kao ni njegovu
domiljatost. Doista, barun cijeni nain na koji Gospodnji predstavnici
nastoje veliati Njegovo Ime. Po vlastitoj je elji predloio da o svom
troku izgradi samostan u Pedrablesu, u blizini prijestolnice.
Financiranje je vezao za Andresovo preseljenje u Montcadu.
Od posjeta baruna Montcade, nadbiskup Sancho od Tarragone i ja
ponovno smo se sprijateljili. tovie, i dopisivali smo se u vezi s
Andresovim odabirom prebivalita.
uo sam da Andres ima silno povjerenje u svog skrbnika, napisao mi je
nadbiskup Sancho. To povjerenje trebalo bi vam donositi poprilian
utjecaj na mladia.
Hvala na ljubaznim rijeima, otpisao sam nadbiskupu Sanchu. Doista,
ini se da mi je Andres vrlo privren. I pitam se potjee li njegova
nevoljkost da napusti Gironu upravo od te naklonosti.
Nadbiskup Sancho odgovorio je bez odlaganja.
Kako bismo izbjegli bolno odvajanje skrbnika i tienika, napisao je
nadbiskup, moda bismo mogli ukinuti vae izgnanstvo iz Barcelone i
okolice.
Nadbiskup Sancho spomenuo je i mogunost utemeljenja biskupije
izvan samih gradskih granica, na pola sata jahanja od imanja Montcada.
Po svemu sudei, predloena bi biskupija obuhvaala vie od tisuu
hektara i pet stotina kmetova. Biskup Lucas de Santes Creus.
Girona je bila vie nego povoljna okolina za Andresovo odrastanje. Ali u
ivotu svakog mukarca naie trenutak kada mora odbaciti djetinjarije.
U sebi mora prepoznati ono to doista jest.
Molim se samo za to da budem u stanju ponuditi mudar savjet kada
doe vrijeme za Andresovu odluku.
POJMOVNIK
Baibars 1223. 1277. muslimanski ratnik i sultan Egipta i Sirije. Njegovu
vladavinu obiljeili su neprekidni i velikim dijelom uspjeni pohodi
protiv Mongola i kranskih kriara.
Benedikt, sveti 480. 546. talijanski redovnik, Benedikt iz Nursije,
utemeljitelj benediktinskog reda. Oko 530. napisao Pravilo monaha
Regula monachorum.
Benediktinci redovnici rimokatolike crkve koji se pridravaju Pravila
sv. Benedikta.
Cisterciti redovnici rimokatolikog vjerskog reda utemeljnog 1098. u
Citeauxu u Francuskoj. Iako se njihov samostanski ivot odvija prema
pravilima sv. Benedikta, cisterciti su nastojali oiviti izvorne
benediktinske ideale, meu njima i povratak asketskom ivotu
obiljeenom siromatvom i fizikim radom.
El Cid neslubena titula u znaenju gospodar Ruya Rodriga Diaza
Vivara 1043. 1099 panjolskog narodnog junaka koji je za trajanja
panjolske rekonkviste predvodio uspjene pohode protiv muslimana.
Franjo, sv. 1182. 1226. utemeljitelj franjevakog reda i jedan od
najpoznatijih kranskih svetaca. Za ivota je dobio papino doputenje
da prema svojim uenjima osnuje nova pravila i samostanski red.
Franjevci pripadnici vie rimokatolikih vjerskih redova koji se
pridravaju Pravila sv. Franje.
Golgota breuljak u blizini Jeruzalema na kojem je raspet Krist.
Hospitalci pripadnici vojnog i vjerskog reda Hospitalaca sv. Ivana, koji
je papa priznao 1113. Cilj ovog reda bio je tititi kranske
hodoasnike u Svetoj zemlji i boriti se protiv muslimana za nadzor nad
Svetom zemljom.
Kapitul samostanska dvorana za sastanke redovnika, itanja i si.
Kafija kaffiyeh arapsko pokrivalo za glavu od etvrtasta komada
tkanine koji se slae u trokut.
Katelan zapovjednik dvorca.
Krak des Chevaliers naziv znai viteka utvrda smatrala se
najpostojanijom tvravom koju su kriari ikada izgradili. Nalazila se u
sjevernoj Siriji, a za vrijeme veine kriarskih pohoda bila je pod
nadzorom hospitalaca.
Kraljevstvo Jeruzalem feudalna drava koju su predvodnici prvog
kriarskog rata utemeljili na podrujima koja su preoteli muslimanima
meu njima je bio i sam grad Jeruzalem, koji su kriari osvojili 1099.
Kri, prihvatiti krenuti Kristovim putem. U srednjem vijeku to je znailo
poi u kriarski rat protiv Saracena.
Levant zemlje istonog Sredozemlja. Kriari su to podruje nazivali i
Sirijom.
Liturgija rimokatolika skup obreda od kojih se sastoji propisano javno
bogosluje. Sredinji mu je dio misa. Slube zornica, rana misa, prima,
terca, seksta, nona, veernjica i kompleta.
Naelnik orig. constable upravitelj grada ili dvorca.
Oblat dijete koje roditelji na odreeno vrijeme predaju samostanskome
ivotu.
Oklopna koulja iana koulja, nainjena od metalne mree jedan od
glavnih dijelova vitekog oklopa u 13. stoljeu.
Opat prvi ovjek samostana.
Opkop orig. enceinte fortifikacijski sustav koji okruuje dvorac.
Opkopati pripadnici vojnih inenjerskih jedinica obueni i opremljeni za
kopanje tunela pod neprijateljskim utvrdama radi njihova potkopavanja
i unitavanja.
Pjeaci vojnici koji se bore i putuju bez konja. Najee s vrlo malo ili
posve bez oklopa, pjeaci su u bitkama pratili vitezove i pomagali im.
Poblet cistercitski samostan u dijelu panjolske koji se naziva la Conca
de Barbera.
Pravilo sv. Benedikta glavni skup pravila koja ureuju ivot u
samostanima na Zapadu, a koriste ga benediktinci i cisterciti. Prolog i
sedamdeset tri poglavlja odreuju sve aspekte ivota u samostanskim
zajednicama, pa tako i rad, molitve, jelo i spavanje. Prema tom pravilu,
samostan je zamiljen kao pobona kranska obitelj na ijem je elu otac
opat.
Prior nakon opata najvii samostanski dunosnik.
Rekonkvista pojam kojim opisujemo povratak ponovno osvajanje
panjolske i Portugala u vlast krana, od Maura. Rekonkvista je trajala
gotovo osam stoljea, a zavrila 1492. padom Granade, koju su osvojile
panjolske snage pod vlau Ferdinanda i Izabele.
Rikard Lavljeg Srca 1157. 1199. engleski kralj i jedan od predvodnika
Treeg kriarskog rata na Levantu 1190.
Saladin 1137. 1193. muslimanski ratnik i egipatski sultan kurdskog
porijekla. Ujedinio je muslimanske snage u borbi protiv kriara i 1187.
osvojio Jeruzalem.
Sant sveti na katalonskome enski oblik santa.
Santes Creus cistercitski samostan u podruju Alt Campa u panjolskoj.
Saraceni izraz kojim su europski krani u srednjem vijeku uobiajeno
nazivali Arape i muslimane.
Stitonoa pa mlai plemi koji se tek sprema postati vitezom, pomae
vitezu, brine se za njegov oklop, konja i si.
Templari pripadnici vojnog i vjerskog reda pod nazivom Vitezovi
Salamonova hrama, prema sjeditu u Jeruzalemu. Koncil u Trovesu
priznao ih je 1128. Glavna je funkcija reda bila zatita hodoasnika i
borba protiv muslimana za nadzor nad Svetom zemljom.
Teutonski vitezovi njemaki vjerski i vojni red utemeljen 1190.
Tunika iroka i dugaka koulja bez rukava koja se nosila preko oklopa i
na kojoj se esto nalazio grb ili neki drugi simbol.
Veliki metar poglavar vojnoga vitekoga reda.
Vitezovi Calatrave prvi panjolski vjerski i vojni red. Utemeljen 1190. za
opsade Akkoa tijekom treeg kriarskog rata. Red je svu pozornost
usmjerio na vraanje panjolske iz saracenskih ruku, ali je vitezove
upuivao i na Levant.
iana kapa orig. mail coif priljubljeno pokrivalo za glavu nainjeno od
metalne mree.