Professional Documents
Culture Documents
DonQuijoteI PDF
DonQuijoteI PDF
Sa panjolskoga preveli
Iso Velikanovi i Josip Tabak
Objanjenja
Josip Tabak
Naslov izvornika
El ingenioso hidalgo Don Quijote de la Mancha
Kazalo
Posveta
Proslov
Prva glava
koja pria o stanju i ivovanju slavnog viteza don Quijota od
Manche.
Druga glava
to pria o prvom pohodu na koji je sa svoje postojbine krenuo
bistri don Quijote.
Trea glava
u kojoj se pripovijeda kako je don Quijote zgodno oviteen.
etvrta glava
to se dogodilo naemu vitezu kad je krenuo iz krme.
Peta glava
u kojoj se nastavlja pria o nezgodi naega viteza.
esta glava
O velikom i zabavnom pretresu to su ga upnik i brija obavili u
knjinici naega bistroga viteza.
Sedma glava
O drugom pohodu naega estitog viteza don Quijota od Manche.
Osma glava
O dobroj srei koja se junakomu don Quijotu javila u strahovitoj i
nezamislivoj pustolovini s vjetrenjaama, i o drugim dogaajima
dostojnim sretnog spomena.
Deveta glava
u kojoj se zavrava i dokonava zaudni boj hrabrog Viskajca s
junakim Manchancem.
Deseta glava
O ugodnim razgovorima koje su razveli don Quijote i njegov
perjanik Sancho Panza.
Jedanaesta glava
to se dogodilo don Quijotu s kozarima.
Dvanaesta glava
to je jedan kozar pripovijedao onima koji bijahu s don Quijotom.
Trinaesta glava
u kojoj se dovrava pria o pastirici Marceli, s drugim zgodama.
etrnaesta glava
u kojoj je oajnika pjesma pokojnoga pastira i druge neoekivane
zgode.
Petnaesta glava
u kojoj se pria nemila zgoda kako se don Quijote sukobio s nekim
bezdunim konjarima.
esnaesta glava
to se bistromu vitezu dogodilo u krmi koju je on smatrao dvorom.
Sedamnaesta glava
u kojoj se nastavljaju nebrojene muke to ih je junaki don Quijote
sa svojim estitim perjanikom Sanchom Panzom pretrpio u krmi
koja mu se, u zao as, uinila dvorom.
Osamnaesta glava
u kojoj se pripovijedaju razgovori to ih je Sancho Panza vodio s
gospodarom svojim don Quijotom, i druge zgode koje su vrijedne
da budu zapisane.
Devetnaesta glava
O umnim razgovorima koje je Sancho Panza razveo sa svojim
gospodarom, i o zgodi koja se don Quijotu dogodila s mrtvacem, uz
druge jo slavne dogodovtine.
Dvadeseta glava
O nikada vienoj i nikada uvenoj pustolovini kakvu nijedan slavni
vitez na svijetu nije okonao s manjom opasnou nego to je to
uinio junaki don Quijote od Manche.
Dvadeset prva glava
koja pria uzvienu pustolovinu i bogato dobie Mambrinova
ljema, s drugim zgodama koje su se dogodile naemu
nepobjedivom vitezu.
Dvadeset druga glava
Kako je don Quijote oslobodio mnoge nesretnike koje su preko volje
njihove vodili onamo kamo oni nisu eljeli.
Dvadeset trea glava
Kako se u Sierra Moreni dogodila slavnomu don Quijotu jedna od
najneobinijih pustolovina to se u ovoj istinskoj historiji priaju.
Dvadeset etvrta glava
u kojoj se nastavlja pustolovina u Sierra Moreni
Dvadeset peta glava
u kojoj se pria o neobinim zgodama to su se u Sierra Moreni
dogodile junakom Vitezu od Manche, i kako se on poveo za
pokornikim ivotom Beltenebrosovim.
Dvadeset esta glava
u kojoj se nastavlja kako je don Quijote bio njean zaljubljenik u
Sierra Moreni.
Dvadeset sedma glava
Kako su upnik i brija prodrli sa svojim naumom, i jo druge
zgode koje su vrijedne da budu zabiljeene.
Dvadeset osma glava
koja pria novu i zabavnu pustolovinu to se dogodila upniku i
brijau u onoj istoj planini.
Dvadeset deveta glava
u kojoj se pria zgodna smicalica kako je na zaljubljeni vitez
izbavljen iz ljute pokore na koju se zavjetovao.
Trideseta glava
koja pria o razboritosti krasotice Doroteje, uz druge ugodne i
zabavne zgode.
Trideset prva glava
Soni razgovori izmeu don Quijota i Sancha Panze, njegova
perjanika, s drugim jo zgodama.
Trideset druga glava
koja pria to se u krmi dogodilo cijeloj povorci don Quijotovoj.
Trideset trea glava
u kojoj se kazuje Pripovijest o nerazboritom znatieljniku.
Trideset etvrta glava
u kojoj se nastavlja Pripovijest o nerazboritom znatieljniku.
Trideset peta glava
u kojoj se pria o junanoj i strahovitoj bitki koju je don Quijote
izvojevao s mjehovima rujna vina i zavrava se pripovijest o
nerazboritom znatieljniku.
Trideset esta glava
u kojoj se priaju druge neobine zgode to su se dogodile u krmi.
Trideset sedma glava
u kojoj se nastavlja povijest slavne princeze Micomicone, s drugim
veselim zgodama.
Trideset osma glava
Osobiti govor to ga je izrekao don Quijote o oruju i o naukama.
Trideset deveta glava
u kojoj suanj pripovijeda svoj ivot i svoje zgode.
etrdeseta glava
u kojoj se nastavlja sunjeva povijest.
etrdeset prva glava
u kojoj suanj nastavlja pripovijedati svoje zgode
etrdeset druga glava
koja pria to se dalje dogodilo u krmi, i jo mnoge druge zgode,
vrijedne da se znaju.
etrdeset trea glava
u kojoj se kazuje umiljata pria mazgarova, i jo druge neobine
zgode koje su se dogodile u krmi.
etrdeset etvrta glava
u kojoj se nastavljaju neuveni dogaaji u krmi.
etrdeset peta glava
u kojoj se konano objanjava sumnja o Mambrinovu ljemu i o
plitici, i jo druge zgode koje su se dogodile po zgoljnoj istini.
etrdeset esta glava
O znamenitoj pustolovini s orunicima i o ljutom bijesu naega
estitoga viteza don Quijota.
etrdeset sedma glava
O udnom nainu kako je zaaran don Quijote od Manche, s
drugim slavnim zgodama.
etrdeset osma glava
u kojoj kanonik nastavlja razglabati o vitekim knjigama, s drugim
pojedinostima dostojnim njegova uma.
etrdeset deveta glava
u kojoj se pripovijeda umni razgovor to ga je Sancho Panza
raspreo sa svojim gospodarom don Quijotom.
Pedeseta glava
O umnom rjekanju don Quijotovu i kanonikovu, s drugim
zgodama.
Pedeset prva glava
u kojoj kozar pripovijeda svoju priu onima to vode don Quijota.
Pedeset druga glava
O kavgi koju je don Quijote zametnuo s kozarom i o neobinoj
pustolovini s bogomoljcima, koju je vitez zavrio sretno, ali se
naznojio.
Objanjenja
VOJVODI OD BJARA BAARESA,
URGANDA NEZNANKA
SONET
Ti, koji si se poveo po meni,
Po iu mojem to me jadom goni
I iz radosti ovamo me skloni
Na pokoru na Sirotnoj Stijeni;
SONET
Sijeem, kidam, zborim, tvorim, davim,
vie neg igda vitez skitalica;
Lukav sam, hrabar; tisuu krivica
Osveujem, a sto tisua mlavim.
Vjenosti dadoh slavna djela svoja;
Ljubavnik bijah uljudan i mio;
Patuljkom mi je i div svaki bio,
Jer nije meni doraso do boja.
SONET
Kom bi se, krasna Dulcinea, htjelo,
Kad u Tobosu Miraflores[21] on ima,
Za volju mira i udobnostima
I za sam London dati svoje selo!
SONET
Zdrav bio, slavna ljudino, kog zove
Srea da bude dinim perjanikom,
Dosuuju mu s blagou velikom
Da proslui bez smetnje ikakove.
SANCHU PANZI
Ja konjuar Sancho Pan-
U manchanca Don Quijo-
Hvatao sam svagda mag-
Da poivim razbori-
Jer utljivi Villadie-
Dravnu je svu mudro-
Na uzmaku osnova-
Tako veli Celesti
A u knjizi boanstve-
No prepunoj ljudskih stva-[23]
ROCINANTU
Ja sam slavni Rocinan-
Babiekino praunu-
Zbog greke mlitavo-
Dadoe me Don Quijo-
Jesam nalik na mlitav-
Al pameti mojoj konj-
Izmakao jeam ni-
To me ui Lazari-[24]
Koji vino vjeto kra-
Jer na slamku srkat zna-
SONET
Ti nisi knez, al bit bi mogo njime,
Me knezove bi prvim knezom stao,
I ne znam kud bi jo se uzvitlao,
Oj pobjednie, nesvladan ni kime.
SONET
Vitee slavni, sunce Hispanije,
Sa tvojom slavom svoju ne jednaim,
Ni ma svoj s tvojim vrednijim i jaim
uven je bio, danas vie nije.
SONET
ili Rocinanta, jer to je, gospoe, mojemu konju ime, a don Quijote
od Manche ime je meni. Nisam se dodue kanio odati tko sam, dokle
god me ne odaju moja junaka djela u vaoj slubi i za vau korist,
ali sam morao u ovakvoj prigodi primijeniti tu staru romancu o
Lanzarotu, i zato ste mi prije vremena saznali ime. No kucnut e as
kada e mi vaa gospodstva zapovjediti, i ja u posluati, a hrabrost
moje ruke dokazat e koliko sam eljan sluiti vama.
Djevojke, koje ne bijahu navikle sluati sline govore, ne
odslovie, nego ga samo zapitae bi li prezalogajio togod.
Bih ja to mu drago doeka don Quijote jer mislim da
bi mi i trebalo.
Sluajno je bio petak i u svoj je krmi bilo samo nekoliko
obroka ribe koju u Kastilji zovu osli, u Andaluziji bakalar, u
drugim krajevima treska, a opet u drugima pastrmica. Zapitaju ga bi
li moda izvolio pastrmice, jer drugom ga ribom ne mogu ponuditi.
Ako ima mnogo pastrmica odgovori don Quijote
mogu one biti zajedno jedna pastrma; jer ako mi dadu osam reala u
sitnu novcu, isto mi vrijedi kao osam reala u komadu. tovie,
moglo bi s tim pastrmicama biti kao s teletom, koje je bolje od
krave, ili s jaretom, koje je bolje od jarca. No bilo kako mu drago,
neka se odmah donese; jer muka je i teret oruje, i ne moe ga
nositi ako ne pazi na utrobu.
Da bude na svjeem zraku, postave mu stol krmi pred vrata, a
krmar mu donese obrok bakalara, loe nakvaena i jo gore
skuhana, i kruh crn i prljav kao i njegovo oruje. Smijeno ga je
gledati kako jede. ljem nije skinuo, a vizir mu je navuen, te ne
moe nita k ustima prinijeti, nego mu mora tkogod davati i ba u
usta metati. U toj mu potrebi pomae jedna od onih gospoa. Ali
piem ga napojiti ne mogoe, i ne bi ni mogli, da nije krmar
izdubao trsku, pa mu jedan kraj turio u usta, a u drugi lio vino. Sve
je to strpljivo primao, samo da mu ne rastrgaju uzice na ljemu. Uto
sluajno krmi stigne svinjski troja; najavi on svoj dolazak i
zaduhne etiri-pet puta u trskovu sviralu, a time sasvim uvjeri don
Quijota da je u nekom slavnom dvoru, da ga slue uz glazbu, da je
bakalar pastrma, da je crni kruh bijeli, da su bludnice dame, da je
krmar dvorski katelan, i po tome rasudi da se u dobar as odluio
krenuti. No sve ga je jae morilo to nije oviteen, jer dok nije u
viteki red primljen, misli da se po pravu ne smije ni u kakav
junaki posao uputati.
Trea glava
Oj markie od Mantove,
Plemeniti gospodaru
I roeni strie...
ANTONIO
Ja sam ti se i premnogo,
Oj Olalla, namuio
Od kamenih snjenih grudi
I od krute due tvoje.
Al iz tvoje nemilote
I opore estitosti
Pomalja se meni esto
Rubom svoje halje nada.
Za tim mamcem eljno hrli
Moja vjera, svagda ista,
Niti manja kad sam prezren,
Niti vea kad me voli.
Je li sluba preodana
Podobna ti blait srce,
Moja sluba premnoga e
Razblaiti srce tebi.
Gledala si i vidjela
Da sam esto ostajao
Ponedjeljkom u sveanim
Haljinama od nedjelje.
Ne volim te ja uludo
Nit te item, niti dvorim,
Da te ljubim nevjenanu;
Nakana je moja asna.
GRISSTOMOVA PJESMA
SONET
Oj sretne due, iz zemskih nizina
Osloboene od smrtnikog vela,
Vi za nagradu junakijeh djela
Put nebeskih se krilite visina.
Usrdbi ljutoj asno revnujui
Na borbu snanim pregnuli ste tijelom,
Omastili ste krvlju svojom vrelom
I puinu i kopnom pijesak vrui.
Iznemoglima nesta ia prije
Neg sranosti; pobijeeni svi
Pobjeujete, gube rusu glavu.
Iz alostive smrtne pogibije
Med ziem, gvoem, iznijeste vi
Glas na svijetu i na nebu slavu.
Tako ga isto znam i ja ree suanj.
A onaj sonet tvravi rei e vitez ako se pravo sjeam,
glasi ovako:
SONET
Iz ovog pustog, jalovoga kraja,
Iz razvaljenih kula, due svete
Triju tisu ratnika ive lete
Put nebeskoga boljeg zaviaja.
Zaludu bjee i dua hrabrena
I snana ruka eti od junaka,
Izmorila se premalena aka,
Poletjee im glave sa ramena.
Od pamtivijeka ta je zemlja bila
Vir nebrojenih, tunih uspomena
Za prijanjih i dananjih vremena.
Al jo se k nebu iz krutog joj krila
Nijesu vile due pravednije,
Junaka boljih na njoj bilo nije.
Prilini im se uine soneti, a suanj se obraduje glasu o svojem
drugu, te nastavi svoju pripovijest i ree:
Kad dakle padoe Goleta i tvra, narede Turci da se Goleta
razori (jer tvrava je bila takva da nisu imali nita ruiti), a da to
dovre to bre i s manjim trudom, potkopaju s tri strane lagumove;
ali nijednim lagumom ne mogoe razoriti ono to im se inilo
najslabijim, to jest stare zidine, a to je jo stajalo od novih utvrda
koje sagradi Fratin,[220] sasvim je lako srueno. Brodovlje se
najposlije vrati s pobjednikim slavljem u Carigrad, a za nekoliko
mjeseci umre moj gospodar Uchali. Zvali su njega Uali Farta, a to
u turskom jeziku znai krastavi odmetnik, jer to je i bio. U Turaka je
naime obiaj da nadijevaju nadimke po kojoj mani to je ovjek ima,
ili po vrlini kojom se dii. To je zato to imaju samo etiri
plemenska prezimena za etiri loze Osmanova roda, a oni drugi
dobivaju, kako rekoh, imena i prezimena as po tjelesnim manama,
as po duevnim vrlinama. I taj je krastonja bio rob sultanov, te je
etrnaest godina veslao na galiji. Bio je ve navrio trideset etvrtu
godinu, kad se poturio od bijesa to mu je neki Turin odvalio
pljusku dok je veslao, pa da se mogne osvetiti, odree se vjere.
Tolika mu je bila hrabrost da je, i ne sluei se onim neasnim
sredstvima i putovima kojima se diu drugi miljenici sultanovi,
postigao da bude kralj alirski, i onda zapovjednik mornarice, a to je
trea ast u turskoj carevini.[221] Bio je rodom iz Calabrije i po
znaaju svojem valjan ovjek. Jako je ovjeno postupao sa svojim
sunjima, kojih je naposljetku imao tri tisue, te su nakon njegove
smrti, kako je odredio u oporuci, podijeljeni meu sultanom (koji je
batinik svakomu koji umre, najednako s djecom pokojnikovom) i
meu njegovim odmetnicima. Tako ja dopadnem nekomu
mletakom odmetniku, koji je neko bio mornar, a Uchali ga
zasunjio i toliko ga zavolio da mu je bio jedan od najmilijih
momaka. Taj se pak prometnuo u najokrutnijeg odmetnika to ga
ikada bjee. Zvao se Hasan-aga[222] i jako se obogatio, a naposljetku
postao i kralj alirski.
S njim ja odem iz Carigrada, donekle zadovoljan to u se
pribliiti panjolskoj. Nisam bio nakan ikomu pisati o nesrei
svojoj, nego htjedoh vidjeti hoe li mi u Aliru biti srea povoljnija
negoli u Carigradu, gdje sam na tisuu naina pokuavao pobjei, ali
nije bilo zgodne prilike ni sree. U Aliru u, mislio sam, nai
drugih sredstava da postignem ono za im toliko udim, jer nikada
nisam gubio nadu da u se osloboditi. I kad mi u onome to sam
kovao, smiljao i inio, nije uspjeh bivao kakvu sam se nadao, nisam
ipak duhom klonuo, nego bih odmah uzeo zamiljati i traiti drugu
nadu koja e me podrati, ma kako slaba i nitavna bila.
Tako sam provodio ivot, zatvoren u tome zatvoru, u veliku
zdanju to ga Turci zovu: banjo.[223] Tamo oni zatvaraju kranske
sunje, i to i kraljeve sunje i sunje nekih imunih ljudi; takoer
one koje zovu magazinskim sunjima, a to je kao da kaemo
opinski sunji, jer oni rade javne gradske radove i druge poslove.
Tima se sunjima teko dokopati slobode, jer su opinsko vlasnitvo
i nemaju zasebnoga gospodara, dakle nikoga s kime bi se moglo
pregovarati o otkupnini, ako je i imaju. U banjo dovode, kako rekoh,
i neki privatni graani svoje sunje, osobito one za koje oekuju
otkupninu, jer ondje im nisu na brizi i sigurni su dokle god ne stigne
otkupnina. Ni kraljevi sunji koji e biti otkupljeni ne izlaze na rad s
drugima, nego jedino onda ako dugo ne stie otkupnina, pa ih onda
tjeraju i na rad i po drva s drugim robovima, jer to je muan posao, i
oni e onda pisati po otkupninu i pourivati je.
Ja sam dakle bio jedan od onih za koje oekuju otkupninu.
Znali su da sam kapetan, te nije koristilo to sam govorio da sam
slaba stanja, i nemam imutka, nego oni ubroje i mene meu one koji
e biti otkupljeni. Navale na mene lanac, vie za znak da sam
otkupljenik nego da me uvaju. Tako mi je prolazio ivot u tome
banju, s mnogim drugim vitezovima i odlinim ljudima, koji su
oznaeni i smatrani za otkupljenike. Morila nas je dodue poesto,
gotovo svagda, glad i golota, ali najgori nam je jad bio to smo na
svakom koraku sluali i gledali neviene i neuvene okrutnosti
kojima je moj gospodar muio krane. Svaki dan je koga vjeao,
koga na kolac nabijao, komu ui rezao; inio je to zbog ega god, pa
i bez ikakva razloga, tako te i Turci razabrae da on to ini samo
zato da bude uinjeno, i jer mu je prirodena ud da bude zatornik
svega ljudskog roda. S njim je nekako nakraj izlazio jedino neki
panjolski vojnik, po imenu Saavedra;[224] taj je poinio takva djela
da e dovijeka ostati u pameti onim ljudima, a sve zato da se
oslobodi, pa ipak ga onaj okrutno nije nikada ni udario, niti dao
izbatinati, niti mu nemilu rije rekao; za najmanje od mnogih onih
djela to je poinio bojali smo se da e biti na kolac nabijen, a esto
se i on sm pobojao. Da je sada samo vrijeme i zgoda, pripovjedio
bih vam ja kojeta to je taj vojnik poinio, pa biste se udili i sluali
napetije nego to ete sada, gdje vam priam svoj ivot.
Valja znati, na dvorite naega zatvora gledali su prozori kue
nekoga odlinoga i bogatoga Maura. Ti su prozori bili, kao ve
obino u Maur, vie nekakvi otvori nego prozori, a bili su zakriveni
gustim muebacima. Dogodi se onda jednoga dana da sam s jo tri
druga stajao na terasi naega zatvora, te smo pokuavali skakati s
lancima i tako provoditi vrijeme, jer smo ostali sami, a svi drugi
krani otili na rad. Sluajno ja dignem oi te opazim da se kroz
onakav prozori, zakriven muebakom, promolila trska kojoj je na
vrhu privezan rubac, a ta se trska njihala i kretala, kao za znak da se
pribliimo i da je uzmemo.
Jedan od mojih drugova ode i stane pod trsku, da vidi hoe li je
ispustiti. No im on pristupi, digne se trska i mahne na obadvije
strane, kao da tko glavom mae: ne. Odstupi taj kranin, a trska se
opet spusti i opet uzme mahati, kao i prije. Prie drugi drug moj, te i
njemu bude to i prvomu. Naposljetku pristupi i trei, ali i njemu
isto kao i prvomu i drugomu. Kad sam to vidio, ne htjedoh se
skanjivati da okuam sreu, a im sam se pribliio i stao pod trsku,
bude ona isputena i padne meni pred noge. Pohrlim odmah da
odveem rubac, te ugledam na njem uzao u kojemu naem deset
sijanija, maurski novac od loa zlata, komad vrijedan deset reala
naih. Da sam se obradovao tomu nalasku, ne treba ni spominjati, ali
koliko sam bio sretan toliko sam se i udio premiljajui otkud taj
novac i zato ba meni, jer da je meni dar namijenjen jasno se
pokazalo kad trska nije nikomu pala nego meni.
Uzmem dakle svoje lijepe novce, slomio trsku, vratim se na
terasu, pogledam k onom prozoru i opazim da se promolila bijela
bjelcata ruka, te da brzo otvara i zatvara prozor. Po tome mi
razaberemo da nam je to dobroinstvo iskazala neka ena koja ivi u
toj kui, te joj mi zahvalimo selamom po maurskom obiaju:
sagnemo glavu i naklonimo se drei ruke na prsima. Kratko
vrijeme nakon toga bude kroz taj isti prozor ispruen malen kri,
nainjen od trske, i odmah opet povuen natrag. Taj nas znak uvjeri
da je u toj kui jamano zarobljena kakva kranka, koja nam se
tako predstavlja. Po onoj bijeloj ruci i po narukvicama to smo
opazili na njoj, preumimo opet da je valjda kakva kranka
otpadnica; takve ropkinje uzimaju gospodari esto za zakonite ene i
smatraju to sreom, jer cijene njih vie nego ene svojega roda. to
god smo smiljali, nije bilo ni nalik na istinu. Sva nam je odsad
zabava bila gledati i upirati oi u onaj prozor, odakle nam se poput
zvijezde javila ona trska. Ali prou dva tjedna, a mi ni vidjesmo nju,
niti ruku, niti ikakav znak. Muili smo se i trudili za to vrijeme da
doznamo tko u toj kui ivi, te nije li tu koja kranska otpadnica,
ali nam nikada nije nitko znao nita rei, nego jedino da u toj kui
ivi odlian i bogat Maur, po imenu Hadi-Murat, bivi dizdar u
Pati, a to je u njih vana sluba.[225]
I kad se nismo ni u snu nadali da e odonud opet zapljutati
dukati, ugledamo iznenada da se promolila trska, i opet rubac na
njoj, s jo veim uzlom. Bijae to opet u vrijeme kad je banjo bio
pust, bez ljudi kao i nedavno. Pokuamo svi opet redom doekati
dar, ali nikomu trska nije pala nego meni: kad sam ja pristupio,
isputena je na zemlju. Razuzlam uzao i naem u njemu etrdeset
panjolskih zlatnih kuda i pismo napisano arapskim jezikom, a na
koncu pisma nacrtan veliki kri. Poljubim kri, uzmem kude,
vratim se na terasu, i mi se poklonimo s naim selamom. Opet se
promoli ruka, ja dojavim znakom da u proitati pismo, i prozor
bude zatvoren.
Svi se mi zbunimo i obradujemo toj zgodi. Arapski nije nitko
od nas znao, a velika nam elja bila da doznamo to u pismu pie, ali
jo je vea bila potekoa da naemo tko e nam ga proitati.
Naposljetku, odluim da se povjerim jednom odmetniku, rodom iz
Murcije, koji mi se prikazivao velikim prijateljem, a bilo je meu
nama poslova zbog kojih nije smio nikoga odavati. Obiavaju naime
neki odmetnici, kad se kane vratiti u kransku zemlju, ponijeti sa
sobom pisma odlinih suanja u kojima im se potvruje, kako se ve
moe, da je taj i taj odmetnik estit ovjek, i da je svagda dobro
inio kranima, te eli da pobjegne im mu se prui prilika. Ima ih
koji sebi pribavljaju takve potvrde s potenom nakanom; drugi se
pak slue njima u kojekakvim prigodama: krenu na pljaku u
kransku zemlju, te ako sluajno zalutaju ili budu zarobljeni, vade
oni svoje popratnice i govore da e se po tim pismima razabrati s
kakvom namjerom dolaze, to jest da ostanu u kranskoj zemlji, radi
ega su i krenuli s Turcima na pohod.[226] Tako se oni vade iz prve
nevolje, te se bez ikakve tete izmire s Crkvom; a im ulue priliku,
vraaju se u Berberiju, da budu to su i bili. Ima opet drugih, koji se
tim papirima slue i nabavljaju ih s potenim naumom, te ostaju u
kranskoj zemlji.
Jedan je dakle od tih odroda to sam ih spomenuo bio taj moj
prijatelj. Jedini je od sviju nas imao potvrde, u kojima ga lijepo
preporuujemo; da su mu Mauri nali te papire, bili bi ga iva
spalili. Znao sam da on dobro zna arapski, i ne samo govoriti, nego i
pisati. Ali prije nego to sam mu se oitovao, reknem mu neka mi
proita to pismo to sam naao u zakutku u sobi. Otvori ga on, te ga
uzme neko vrijeme promatrati i prevoditi kroza zube mrmljajui.
Zapitam razumije li ga, a on mi odgovori da ga veoma dobro
razumije, pa ako hou da mi objasni rije po rije, neka mu dam
tinte i pero, jer tako e biti bolje i jasnije. Damo mu odmah to ite,
a on polako prevede, te kad je zavrio, ree.
to god je ovdje na panjolskom jeziku, sve to pie u pismu
na maurskome, i nijedno slovo nije isputeno. A ova Lela Marien iz
pisma znai Djevica Marija.[227]
Proitamo pismo, a pisalo je ovako:
Dok sam bila dijete, imao je moj otac ropkinju, koja me u
mojem jeziku nauila kranskim molitvama[228] i mnogo mi je
priala o Lela Marieni. Kranka je umrla, i ja znam da ona nije u
ognju, nego kod Allaha, jer otad sam ja nju dvaput vidjela, te mi je
rekla neka pobjegnem u kransku zemlju, da vidim Lela Marienu,
koja me jako voli. Ne znam kako bih onamo: mnoge sam krane
vidjela kroz taj prozor, i nijedan mi se do tebe nije uinio vitezom.
Ja sam jako lijepa djevojka, i imam mnogo novaca, koje u ponijeti:
gledaj da izmaknemo odavde, pa e mi tamo biti mu, ako hoe, a
ako nee, svejedno mi je, jer e mi Lela Marien nai za koga u
poi. Ja sam ovo napisala; pazi komu e dati da proita: ne uzdaj
se ni u kojega Maura, jer su svi izdajnici. To mi je na veliku muku:
voljela bih da se nikomu ne otkriva, jer ako mi otac dozna, bacit e
me u studenac i zatrpati kamenjem. Na trsku u objesiti konac, te na
njega privei odgovor, a ako ne nae nikoga tko e ti ga napisati
arapski, reci mi ga znakovima, jer e Lela Marien dati da te
razumijem. Ona i Allah titili tebe i ovaj kri, koji ja esto ljubim,
jer tako mi je kazivala ropkinja.
Zamislite, gospodo, kako smo se zadivili i obradovali rijeima
u tome pismu. I divljenje nam je i radost bila tolika te je i otpadnik
razabrao da se to pismo nije sluajno nalo, nego je zaista nekomu
od nas pisano. Zamoli nas, dakle, ako je istina to on sluti, da se
pouzdamo u njega i da mu reknemo, a on e ivot svoj metnuti na
kocku za nae osloboenje. Tako ree, te izvadi iz njedara metalno
raspelo i uza silne nam se suze zakune Bogom, koga onaj lik
prikazuje i u koga on iskreno i vjerno vjeruje, iako je grenik i
zlikovac, da e nam drati vjeru i uvati svu tajnu, koliko god mu je
htjednemo otkriti, jer njemu se ini i on gotovo prorie da emo po
ovoj to je to pismo napisala i on i svi mi stei slobodu, pa e postii
ono to toliko eli: vratiti se u krilo Svete Majke Crkve, od koje se
kao truo ud otkinuo i odijelio po svojem neznanju i grijehu.
Izgovorio je to otpadnik uz tolike suze, i s tolikim jasnim kajanjem,
te svi slono pristadosmo te odluismo kazati mu istinu o toj zgodi.
Pripovjedimo mu dakle sve i nita mu ne zatajimo. Pokaemo mu
prozori kroz koji se promolila trska, te on zapamti kuu, da se s
osobitim i velikim marom obavijesti tko u toj kui ivi. Sloimo se
takoer da e dobro biti ako odgovorimo Maurkinji na pismo. Kako
smo imali ovjeka koji to zna uiniti, napie odmetnik odmah,
onoga asa, sve ono to sam mu govorio, a bilo je doslovce ovako
kako u vam kazati, jer to god mi se vano dogodilo u ovoj prigodi,
nisam zaboravio i neu zaboraviti dokle ivim. Maurkinji sam dakle
odgovorio ovako:
Istinski Allah ouvao tebe, gospoice, i ona blagoslovljena
Marien, koja je prava mati Boja, a tebi je u srce ulila da ode u
kransku zemlju, jer ona tebe voli. Moli joj se neka ti bude
milostiva i neka te naui kako e izvriti ono to ti nareuje, jer ona
je tako dobra i uinit e ti. U moje ime i u ime sviju ovih krana to
su sa mnom, obeavam ti da emo za tebe uiniti sve to god
budemo mogli, pa i umrijeti. Pii mi svakako i javi to kani initi, a
ja u ti svaki put odgovoriti, jer veliki nam je Allah doveo sunja
kranina, koji dobro govori i pie tvojim jezikom, kako e
razabrati po ovome pismu. Moe nam dakle bez ikakva straha
javljati to god eli. to veli da si voljna poi za mene, dok stigne
u kransku zemlju, ja ti se kao estiti kranin obeavam, i znaj da
krani dre to obeavaju, bolje od Maura. Allah i njegova mati
Marien uvali tebe, gospodarice moja!
Kad je to pismo bilo napisano i zapeaeno, poekam dva dana,
dok se nije banjo po obiaju ispraznio, a onda odem na obino
mjesto na terasi, da vidim hoe li se pojaviti trska. I zbilja se ona
brzo pomoli. Nisam dodue vidio tko ju je istaknuo, ali im sam je
opazio, pokaem ja pismo, kao znak neka spusti konac. No konac je
ve visio na trski, te ja priveem pismo, i zaas se opet javi naa
zvijezda, sa svenjiem, kao s bijelom zastavom. Spusti ga, a ja ga
dignem i naem u rupcu: vie od pedeset kuda u svakakvim
srebrnim i zlatnim novcima, i te kude upedesetorostrue nau
radost i uvrste nau nadu da emo se domoi slobode.
Te nam iste noi navrati opet na odmetnik i ree nam to je
doznao: da u toj kui ivi zaista onaj Maur o kome nam rekoe da
mu je ime Hadi-Murat, bogat prebogat ovjek; ima jedinicu kerku,
koja e mu batiniti sav imutak, a svi vele u gradu da je najljepa u
svoj Berberiji; prosili su je mnogi od potkraljeva koji amo dolaze,
ali se ona nikako ne htjede udati; doznao je jo i to da je imala
ropkinju kranku, koja je ve umrla. A sve se to slagalo s onim u
pismu.
Posavjetujemo se odmah s odmetnikom to bismo i kako da
otmemo Maurkinju i da svi pobjegnemo u kransku zemlju.
Sloimo se onda da saekamo jo jednu vijest od Zoraide, jer tako se
zvala ona koja sada hoe da se zove Marija. Znali smo dobro da nas
je ona jedina, i nikoja druga, kadra izbaviti iz nae nevolje. Kad smo
tako odluili, ree nam odmetnik neka se ne brinemo: ili e on
poginuti, ili e nas osloboditi.
etiri je dana bilo u banju svijeta, te se etiri dana nije
pojavljivala trska; ali kad se napokon ispraznio banjo kao obino,
eto i trske s potekim rupcem, od kojega bjee nade valjanu porodu.
Nagne se k meni trska i rubac, te ja naem u rupcu opet pismo i sto
zlatnih kuda, bez ikakvih drugih novaca. Bio je s nama odmetnik,
te mu damo pismo, da nam ga proita u naoj spavaonici sobi. A
pismo je pisalo ovako:
Ne znam vam rei, gospodaru, kako bismo mi u panjolsku,
niti mi je Lela Marien javila, premda sam je molila. Jedino vam
mogu kroz ovaj prozor davati u obilju zlatnih novaca. Otkupi se
njima ti i tvoji prijatelji, a jedan neka ode u kransku zemlju, te
kupi barku i ovamo se vrati po druge. Mene e nai u vrtu mojega
oca, kod Babazonskih vrata,[229] na obali, gdje u cijelo ljeto
proboraviti s ocem i sa slugama. Odande me moete po noi izvesti
bez ikakva straha i odvesti me u barku; ali pamti da ti mora biti
moj mu, jer ako ne bude, molit u ja Marienu da te kazni. Ako se
ne uzda ni u koga da ode po barku, otkupi se i otii sm; ja znam
da e se ti vratiti izvjesnije nego itko, jer ti si vitez i kranin.
Raspitaj se za vrt, a kad se bude ovuda etao, znat u da je banjo
prazan, te u ti dati mnogo novaca. Allah te uvao, gospodaru moj.
Tako je pisalo i javljalo drugo pismo. Kad smo ga uli, svaki se
od nas ponudi da bi elio biti otkupljen, i svaki obea da e otii po
barku i pouzdano se vratiti, a ponudim se i ja. Svemu se tomu
usprotivi odmetnik i ree da nikako ne pristaje, dokle god su na
okupu, da ikoji ode sam na slobodu, jer mu je iskustvo dokazalo
kako oni koji su se oslobodili slabo dre rije danu u ropstvu; esto
se ve dogaalo odlinim sunjima da su ovako uinili i otkupili
koga da ode s novcima u Valenciju ili na Mallorcu, pa da opremi
barku i vrati se po one koji su ga otkupili, a on se nikada vie nije
vratio, jer steena sloboda i strah da je ne bi opet izgubio brisali su
mu s pameti sve obveze ovoga svijeta. Da utvrdi tu istinu, pripovjedi
nam ukratko zgodu koja se gotovo u to isto vrijeme dogodila nekim
kranskim vitezovima, najneobiniju zgodu ak i u zemlji gdje se
na svakom koraku zbiva svata emu se ne moe nauditi i nadiviti.
Naposljetku ree da e najbolje i najpametnije biti ako te novce to
ih imamo za otkup kojega kranina dademo njemu, da kupi u
Aliru barku, pod izlikom da e kao trgovac trgovati u Tetuanu i po
obali; a kad bude imao svoju barku, lako e uluiti priliku da ih sve
izvede iz banja i ukrca, pogotovo ako Maurkinja bude davala
novaca, kako veli, da se svi otkupe, jer, kad budu slobodni, lako im
se ukrcati i usred bijela dana. Gora je nezgoda to Mauri ne
doputaju da ikoji odmetnik kupi i ima barku, nego moe imati samo
velik brod za krstarenje po moru, jer se boje da onaj koji kupuje
barku, a pogotovo ako je panjolac, eli jedino umaknuti u
kransku zemlju; ali on e doskoiti toj neprilici: udruit e se s
jednim Maurom Tagarinom,[230] da zajedno uzmu barku i dijele
trgovaki dobitak. Pod tom e izlikom moi nabaviti barku, a onda
e lako posvravati sve drugo.
Meni se i mojim drugovima inilo dodue zgodnijim da
poaljemo na Mallorcu po barku, kako nam je Maurkinja rekla, ali
se ne smjedosmo usprotiviti, od straha da nas odmetnik ne bi odao
ako ne uinimo to nam predlae, i da nas ne bi izvrgnuo opasnosti
da izgubimo glave ako oda na dogovor s Zoraidom, jer za njen
bismo ivot svi mi rtvovali svoj. Tako mi odluimo predati se u
ruke Boje i odmetnikove. U isti mah odgovorismo i Zoraidi i
javismo joj da emo sve uiniti kako nam je posavjetovala, jer nas je
valjano pouila, kao da ju je sama Lela Marien nadahnula, a sada je
jedino od njene volje hoemo li bijeg odgoditi ili odmah izvriti.
Obeam joj i opet da u je uzeti, te tako ona sutradan, kad mi se
dogodilo da ostanem sam u banju, dade nama nekoliko puta, na trski
i u rupcu, dvije tisue zlatnih kuda i pismo, u kojem javlja da prve
dume, to jest petka, odlazi u oev vrt, a prije odlaska dat e nam
jo novaca; ako to nije dosta, neka joj javimo, jer ona e nam dati
koliko god zaitemo; u oca joj je toliko blago te on ni osjetiti nee
da je ita nestalo, pogotovo gdje su u njenim rukama kljuevi.
Dademo odmah odmetniku pet stotina kuda, da kupi barku; za
osam se stotina otkupim ja, to jest dadem novce nekomu trgovcu iz
Valencije koji se u taj mah naao u Aliru, i on me otkupi u kralja:
uzme me na rije i zavjeri se da e otkupninu za mene platiti im
stigne prva laa iz Valencije; jer da je odmah isplatio novce,
pobudio bi u kralja sumnju da je moja otkupnina ve odavno u
Aliru, a trgovac ju je zatajio i trgovao njome. Moj je gospodar,
uostalom, bio tako lukav da se ne bih ni usudio isplatiti mu odmah
sav novac.
U etvrtak, uoi onoga petka kada je lijepa Zoraida rekla da e
otii u vrt, dade nam ona jo tisuu kuda i javi nam svoj odlazak, te
me zamoli, ako se budem otkupio, neka se odmah raspitam za vrt
njena oca i svakako se potrudim onamo doi i s njome se sastati.
Odgovorim joj ukratko da u tako uiniti, a ona neka ne smetne s
uma da nas preporui Lela Marieni u svim molitvama koje je
nauila od ropkinje.
Nakon toga prionemo da se i tri naa druga otkupe, te da tako
lake iziu iz banja, jer kad bi oni vidjeli da sam se ja otkupio, a oni
nisu, premda je novac u mene, mogli bi se uzbuniti, i vrag bi ih
mogao navratiti da uine togod Zoraidi na tetu. Znao sam dodue
tko su i kakvi su, te me nije trebao takav strah hvatati, ali ja ne
htjedoh ipak nita stavljati na kocku. Otkupim ih dakle isto onako
kako sam otkupljen i ja: predam cijelu otkupninu trgovcu, da mogne
sigurno i pouzdano jamiti. Ni njemu ne otkrismo svoj naum i tajnu,
jer bi bilo opasno.
etrdeset prva glava
Tri milje od ove doline ima selo, koje je dodue malo ali je od
najbogatijih sela u ovome kraju. U tom je selu ivio vrlo ugledan
seljanin, a premda uz bogatstvo obino ide i ugled, ipak je on bio
ugledniji po estitosti kojom se odlikovao negoli po bogatstvu to ga
je imao. No najvea mu je, govorio je i sam, srea bila to je imao
ker takve izvanredne krasote i takve rijetke pameti, miline i
estitosti da se svatko koji god je zna i gleda divio kolikim ju je
neobinim darovima obdarilo nebo i priroda. Bila je lijepa jo za
maloe; to je rasla, sve se ljepala, a najkrasnija bijae u dobi od
esnaest godina. Glas o njenoj krasoti uzeo se iriti po svim okolnim
selima, a to ja velim: po okolnim selima, kad se pronio i po
dalekim gradovima, pa dopro i na kraljevske dvore i douo se kod
ljudi svakoga roda, te joj stadoe oda sviju strana dolaziti kao kakvu
udu ili udotvornoj slici da je vide.
uvao ju otac, a uvala se ona i sama, jer nema lokota, strae ni
brave koja djevojku bolje uva nego vlastita joj estitost. Bogatstvo
oevo i krasota kerina navratie mnoge, iz sela i s drugih strana, da
je zaprose. Ali otac, koji e to dragocjeno blago pokloniti, u veliku
je brigu zapao i nije se mogao odluiti komu bi je dao od tih
nebrojenih to ga salijeu.
Meu drugima koji su se zanosili tom slatkom eljom bio sam i
ja, a mnogo sam se i silno nadao dobru uspjehu, jer sam znao da me
otac njen poznaje tko sam: iz istoga sam sela, iste kranske krvi,
mladih godina, bogata stanja, a nisam ni loe pameti.
S isto takvim eljama oblijetao nju jo jedan mjetanin, pa joj
se zbog toga otac skanjivao i kolebao, jer je sudio da bi mu se ki
dobro udomila sa svakim od nas. Da se dakle izbavi iz neprilike,
odlui da sve rekne Leandri (jer tako se zove ta bogataica to me u
bijedu strovalila) i da joj objavi kako smo mi obojica jednaki, te je
od volje njoj, ljubljenoj keri, da odabere koga hoe: dostojan
primjer za kojim bi trebalo da se povedu svi oevi koji ene ili udaju
djecu. Ne velim ja da bi putali neka biraju zlo ili nevaljalo, nego da
im nude ono to je dobro, a izmeu dobroga neka im djeca biraju po
volji.
Ne znam to je njoj bilo po volji, ali otac se izgovarao nama
obadvojici da mu je ki jo premlada, sve onakvim opim rijeima
koje niti obeavaju niti odbijaju. Moj se suparnik zove Anselmo, a
ja se zovem Eugenio, da znate imena proscima u ovoj alostivoj
zgodi, koja se dodue jo nije zavrila, ali se jasno razabire da e joj
svretak biti nesretan.
U to vrijeme doe u nae selo neki Vicente de la Roca, sin
siromana seljaka iz toga istog sela. Taj se Vicente vratio iz Italije i
drugih zemalja po kojima je vojnikovao. Njega je jo kao djeaka od
dvanaest godina odveo iz sela neki kapetan, koji je sa svojom
kompanijom prolazio sluajno onuda, a sada se nekadanji djeak
vratio nakon dvanaest godina, kao mlad ovjek, u vojnikoj odori,
sav aren u tisuu boja, a po njemu vise same kristalne titreike i sitni
elini lanii.[280] Danas se odijeva u jednu sveanu odoru, sutra u
drugu, ali sve mu je nitavo, areno, neukusno i male vrijednosti.
Seoski je svijet ionako zloban, a kad je besposlen, onda je tek
zgoljna zloba, pa su ljudi pazili na njega, brojili mu redom svu
odjeu i nakit te dokuili da ima tri preobuke razliitih boja, s
podvezama i arapama to idu uz odjeu. Ali je on stao odjeu tako
udeavati i svaemu se domiljati, pa da nisu brojili, zakleo bi se
tkogod da on ima vie od deset odora i vie od dvadeset perjanica. A
nemojte misliti da ovo ne treba i da je suvino to vam priam o
njegovu odijevanju, jer to je vano u mojoj pripovijesti. Sjedne on
tako na naem trgu, na kamenoj klupi pod velikom topolom, a mi
zinemo i ne moemo ga se nasluati kako nam pria svoja junatva.
Nema te zemlje na svem svijetu koju on nije vidio, ni te bitke u
kojoj njega nije bilo: vie je on Maur pobio nego to ih ima u
Maroku i Tunisu, a odrao je vie megdana, kako veli, nego Gante i
Luna, Diego Garcia od Paredesa i jo tisua drugih to ih je
spominjao; a odasvud je izlazio kao pobjednik i nije prolio ni kap
krvi. Drugi je put opet pokazivao brazgotine, koje se nisu dodue
zapaale, ali on nam je govorio da su od puanih metaka koji su ga
pogodili u raznim okrajima i bitkama.[281] Naposljetku, bio je tako
bahat da je govorio ti ne samo onima koji su mu jednjaci i koji ga
znaju nego i starijima, pa je kazivao da mu je ruka otac, djela mati, a
on, im je vojnik, nije gori ni od kralja. Uz tu je bahatost bio
poneto glazben i drndao u gitaru, pa se nekima inilo da iz nje
izvija glasove kao da je iva. Ali ni to jo nije bio konac njegovoj
darovitosti: imao je on i pjesnike ice, te bi o svakoj djetinjariji
koja se zgodi u selu spjevao romancu od poldrug milje.
Toga dakle vojnika to sam ga opisao, toga Vicenta de la Roca,
toga razmetljivca, toga gizdelina, toga glazbenika, toga pjesnika,
opazila je i esto promatrala Leandra s prozora na svojoj kui, koji
je gledao na trg. Zaljubila se ona u klobdan na njegovoj sjajnoj
odori; oaravale ju njegove romance, koje je svagda u dvadeset
prijepisa razdavao; doula za junaka djela koja je o samom sebi
priao, te se naposljetku, jer tako je valjda odredio avo, zaljubila u
njega, dok njemu nije bilo jo ni nakraj pameti da je uzme oblijetati.
I kako se u ljubavnim poslima nita ne zavrava lake od onoga uza
to stoji enska volja, sloe se lako Leandra i Vicente, te dok jo
nijedan od mnogih njenih prosaca nije ni sanjao to je namjerila, bila
je ona ve izvrila namjeru, odbjegla iz kue miloga i ljubljenoga
oca, jer matere nije imala, i nestala iz sela s vojnikom, koji je veu
pobjedu postigao u tome poslu nego u svima onima kojima se
hvalisao.
Zaudi se toj zgodi cijelo selo i svi koji je doznadoe, ja se
zapanjim, Anselmo se zaprepasti, otac se raalosti, roaci se zastide,
oblasti se uzbune, orunici se uurbaju; udare cestama, pretrae
ume na sve strane, te nakon tri dana nau pomamnicu Leandru u
peini u planini, golu u koulji, bez onih silnih novaca i skupocjenih
dragulja to ih je od kue ponijela. Vrate je rastuenomu ocu;
zapitaju je za nesreu njenu i ona im bez sile prizna da ju je Vicente
de la Roca prevario, vjeru joj dao da e je uzeti i nagovorio ju da
odbjegne iz oinske kue, pa e je on odvesti u najbogatiji i
najsjajniji grad to postoji na svem svijetu, to jest u Napulj. A ona
mu, po looj pameti i jo goroj varci, povjerovala; okrala dakle oca
te one iste noi kad je nestala krenula s Vicentom, a on ju odveo u
divlju planinu i zatvorio je u tu peinu, gdje je i naoe. Pripovjedi
ona jo kako joj je vojnik oteo sve to je imala, ali joj u ast nije
dirao, nego ju je ostavio u onoj peini i odmaglio. Toj se zgodi i
opet zaude svi. Teko je bilo, gospodaru, vjerovati da se mladi
suspregao, ali ona se klela i preklinjala, te se neutjeivi otac utjei.
Nije on mario za dragocjenosti koje su mu ukradene, samo kad je
njegovoj keri ostalo ono blago kojemu nema nade da e se ikada
stei im bude izgubljeno.
Jo toga istoga dana kad naoe Leandru, otac je ukloni ispred
naih oiju. Odvede je i zatvori u samostan u oblinjem gradu,
nadajui se da e vrijeme zbrisati zao glas to je ki navalila na sebe.
Mlade godine Leandrine ispriavale su grijeh njen u mnogih, barem
u onih kojima nije stalo bilo rad ega, je li ona zla ih dobra; ali oni
koji su joj znali razboritost i valjanu pamet nisu njen grijeh
pripisivali neznanju, nego lakomislenosti i priroenoj enskoj udi,
koja je ponajvema nepromiljena i nagla.
Kad je Leandra bila zatvorena u samostan, Anselmo kao da je
obnevidio; niega nema to bi sa zadovoljstvom pogledao. A meni
se smrklo pred oima: nema svjetlosti da u ita uprem oi s
ljubavlju. Nestalo Leandre, a naa tuga sve tea i nae se strpljenje
prevrilo. Kleli smo gizdavost vojnikovu i proklinjali neopreznost
Leandrina oca. Naposljetku se Anselmo i ja dogovorimo da krenemo
iz sela i odemo u ovu dolinu, gdje on pase silno stado svojih ovaca,
a ja pasem veliko stado koza, isto tako mojih.
Tako mi provodimo ivot pod drveem, raspredamo o naoj
ljubavi, zajedno pjevamo hvalu ili pokudu krasnoj Leandri ili
nasamo uzdiemo i u samoi jadamo Bogu svoje jade. Za nama se
poveli i drugi prosci Leandrini, doli u ovu vrletnu planinu i ivuju
ovdje kao i mi. Ima ih toliko te bi rekao da se ovo mjesto preobratilo
u pastirsku Arkadiju: toliki su ovdje pastiri i torovi, a sa sviju strana
slua ime krasotice Leandre. Ovaj je kune i krsti je pomamnom,
nestalnom i beasnom; onaj je krivi da je lakomislena i vjetrenjasta;
jedan je ispriava i prata joj, drugi je osuuje i kudi; jedan joj slavi
krasotu, drugi joj porie znaaj; a naposljetku, svi je pogruju i svi
je oboavaju. I sve ih zaokupila tolika ludost da se gdjekoji tui to
ga je prezrela, a nije nikada ni govorio s njom, a drugi jadikuje i
gine od ljute boli ljubomore, koju ona i nije mogla potaknuti jer se,
kako rekoh, prije doznao njezin grijeh, nego njezina ljubav. Nema
jaruge u hridi, ni obale uz potok, ni hladovine pod drvetom da je nije
zauzeo kakav pastir koji pria nebu svoju nevolju. Gdje god jeka
moe odjeknuti, odjekuje ime Leandrino: Leandrom odjekuju gore,
Leandrom ubore potoci, Leandra nas sve oarala i opinila, te se
nadamo bez nade i bojimo se, ne znajui ega se bojimo.
Od tih bena najmanjom se pameu iskazuje moj suparnik
Anselmo. Mogao bi jadikovati zbog kojeega drugoga, a on jadikuje
samo zato to je ona daleko, te uz gusle, koje jako dobro svira, pjeva
tualjke po kojima mu se razabire valjana glava. Ja udaram drugim i
lakim putem, koji je po mojem sudu pouzdaniji: kudim
lakomislenost ensku, nestalnost, dvolinost, lanu rije, nevjeru,
uope nerazboritost u ena, kako ne znaju kamo bi trebalo da
navraaju svoje misli i ljubav. To je, gospodo, bio povod mojemu
razgovoru i rijeima koje sam izrekao ovoj kozi kad sam ovamo
doao, jer kako je ona enka, slabo je cijenim, iako je najbolja u
mojem toru. To vam je pripovijest koju sam vam obeao
pripovjediti. Ako sam otegnuo pripovijedajui je, neu zatezati da
vas posluim: blizu mi je tor, a ondje ima svjea mlijeka, kusna sira
i svakojaka zrela voa, lijepa za oko i tena za nepce.
Pedeset druga glava
[1]
*
Ima oko same ove posvete neto o emu valja kazati rije-
dvije. Ponajprije: zato uope ta posveta? Evo zato:
Svega dvije-tri godine od onoga dana kad je u panjolskoj
tiskana prva knjiga (u Barceloni 1469.), Fernando i Isabel donesoe
stroge odredbe o cenzuri, koje su njihovi nasljednici jo i pootrili,
pa pisci bijahu izloeni kojekakvu zanovijetanju ondanjih cenzora.
Kako u cenzor osim dravotvornog zanovijetanja bijae i
osobnoga, pisci su sve vie prihvaali obiaj da svoja djela
posveuju mogunicima kako bi se barem uklonili nepotrebnoj
ikani (cenzori se naime bojahu mogunik, pa su u takvim
sluajevima svoje osobne antipatije prema pojedinim piscima ili
njihovim djelima ostavljali postrani i provodili samo dravotvornu
cenzuru). Otud eto i Cervantesova posveta. (Bijae, istina, i posvet
koje su ile za tim da se namaknu novci za tiskanje knjige.)
Drugo: u toj Cervantesovoj posveti ima nekoliko mjesta koja
nisu originalna, nisu Cervantesova, nego su uzeta u Fernanda de
Herrere i Francisca de Medine. Prepisujem posvetu, a reena mjesta
kurzivom izboujem:
Pouzdajui se u prijazni doek i potovanje to ga Vaa
Preuzvienost iskazuje knjigama svake vrste, kao velika koji je
istinski voljan zakriljivati lijepe umjetnosti, osobito one koje su
plemenite i ne snizuju se do sluganstva i sebinosti proste svjetine,
odluio sam izdati na svijet BISTROGA VITEZA DON QUIJOTA
OD MANCHE, pod zatitom prejasnoga imena Vae
Preuzvienosti, te odajui svaku ast tolikoj veliini, molim, primite
ga milostivo pod svoje okrilje, da osjenjen njime, iako nema onoga
dragocjenoga nakita elegancije i erudicije kojim se znaju zaodijevati
knjige to su ih napisali ljudi uena soja, mogne mirne due izii
pred sud onima kojino, ne zadravajui se u granicama svojega
neznanja, obiavaju osuivati tue radove s veom krutou i
manjom pravednou; ako dakle smiljenost Vae Preuzvienosti
svrati pogled na moju namjeru, uzdam se da nee odvrgnuti malou
mojega poniznoga poklona.
Otkuda to da onaj koji je onako majstorski vodio svoje pero
uzima u drugoga dvije-tri beznaajne reenice?
Valja znati da pisac nije samo tako mogao nekome moguniku
posvetiti svoju knjigu i nikom nita: morao je od njega najprije za to
dobiti privolu. Tako se i Cervantes, ijem je djelu zaista trebalo
okrilje, obratio praznoglavome Vojvodi od Bjara, ali taj nije
pokazao volje da mu molbi udovolji. Cervantes ga je zatim zamolio
da mu barem dopusti da njegovoj preuzvienosti proita prvo
poglavlje. Udostojao se da ga uje; a kad je sasluao dva-tri
poglavlja, pristao je da se knjiga stavi pod njegovo okrilje.
Cervantes, razumije se, nije imao razloga da vojvodom bude
oduevljen. Naprotiv!.Nije, uz to, imao ni volje da sastavlja i kiti
ono to je smatrao pukom formalnou. Osim toga, onaj vojvoda
bijae neak zloglasnogg Vojvode de Medina-Sidonia, koga je
Cervantes dobrano otro napao u sonetu o traginim dogaajima to
su se zbili u Cdizu, a u kojima je Vojvoda de Medina-Sidonia
pokazao potpunu nesposobnost. Sve u sve Cervantes se u posveti
narugao glupome i zelenom vojvodi prepisavi one fraze i vie ga
nikad u svojim djelima nije spomenuo.
Valja odmah, jo u ovome prvom objanjenju, rei itatelju tko
je Rodrguez-Marn, ijeg se izdanja D. Q. drim i ije tumaenje
gotovo uvijek usvajam. Taj pravnik, koji je toliko zaduio
panjolsku knjievnost, filologiju i folklor, rodio se u Osuni 1855., a
umro u Madridu 1943. Malo je na svijetu ljudi koji su svojoj zemlji
dali toliki prilog u znanosti kao to ga je dao R.-M.: samo kao
paremiolog uinio je vie negoli svi njegovi suvremenici i svi
prethodnici, jer je sakupio i objasnio nita manje doli pedeset i jednu
tisuu poslovica! Bijae novinar i kritik, odvjetnik i folklorist, sm
je pisao u stihu i prozi, sabirao narodne pjesme i poslovice, fraze i
uzreice, pisao rasprave filoloke i knjievno-povijesne, pisao
pripovijesti i drame, komentirao Cervantesa i druge klasike, pisao
biografske i bibliografske studije i za sobom ostavio djelo koje
iznosi vie od stotinu i dvadeset svezaka! Da mu nabrojim samo
najpoznatije radove, trebalo bi nekoliko ovakvih strana. Svojim
radom kao erudit, svojim savjesnim komentarima uz djela
Cervantesa i drugih panjolskih klasika, svojim filolokim i
folkloristikim, kritikim i povijesnim studijama zaduio je svoj
narod i hispaniste cijeloga svijeta.
R.-M. u svojim komentarima uza Cervantesovo djelo razlikuje
se od ostalih komentatora time to on objanjava Cervantesa, dok su
oni objanjavali sebe; brani Cervantesa od onih koji su ga iskrivili
svojim komentarima; komentatori su veinom asna je iznimka
Juan Eugenio Hartzenbusch objanjavali ono to su mislili da
razumiju, a u Cervantesovu djelu vidjeli ono to su htjeli da vide, pa
esto dirali i u sam tekst.
[2]
I ta je uzeta iz Biblije.
[130]
Rumia po arapski jest kranka, ali kava nije zla ena, niti
uope onaj naziv ima veze s kakvom enom, a najmanje s onom
Cavom, o kojoj bijae rijei u napomeni 173. Onaj se rt po arapski
zove Kabrur-rumi, a to e rei Rimski grob, jer ondje (kod erela)
zaista bijae grob ruevine kraljevskoga mauzoleja to ga je
sagradio Juba II.
Arapski su naziv iskrivili u Caba Rumia, pa ga u narodnoj
legendi poistovjetili s imenom Florinde, zvane Cava, keri grofa
Julina. I tako se Kabrur- rumi (Rimski grob) prometnuo u zlu
kranku.
Arapska rije kabr poznata je u nas u obliku kabur (grob).
[243]
Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili:
Dubravko Deletis i Mirna Goacher
website: www.josiptabakknjige.org
15/07/2013