Uzbuujui govor: Judith

Butler, Mae West i seksualne

aluzije
Angela Failler
Uzbuujui govor: Judith
Butler, Mae West i seksualne
aluzije
Pa to je onda tako opasno u
injenici
da ljudi govore i da se njihov
govor razmnaa?
Gdje je u tome opasnost?
(Michel Foucault, 1972)
Je li to pitolj u tvom depu ili ti
je samo drago to me vidi?
(Mae West, 1978)
Mae West, amerika
dramatiarka, scenaristica i
filmska zvijezda klasinog
Hollywooda postala je i
kontroverzni i popularni lik
kada su u 1920im izvedena
njezina tri komada na off
Broadwayu s naslovima Seks
(1926), Drag (1927) i
ovjek uitaka (1928).*
Relativno otvoreni seksualni
sadraj i homoseksualni
karakteri i dijalozi njezinih
komada potaknuli su sudske
tube Velikog sudskog vijea
okruga New York protiv Mae
West i njezinih kazalinih grupa
za opscenost, bestidnost i
nemoral (West, 1997, str. 205).
Cenzura i slava pratili su Mae
West kroz cijelu njezinu
filmsku karijeru, poevi od
1930ih pa sve do 1970ih,
njezina pojavljivanja na
televiziji i radiju od 1930ih do
1950ih te njezin povratak u
kazalite 1940ih godina.
Vrckava, prsata plavua, Mae
West poznata je po svojim
seksualnim aluzijama.
Reenicama tipa Kad god
nema to raditi a ima
vremena to raditi samo doi
(My little Chickadee, 1940),
predstavila se kao otroumna,
provokativna i
nekonvencionalna parleuse.
Njezine sugestivne dvosmislene
ale su jo uvijek neodoljive i
ponavljaju se u razliitim
komercijalnim i kolokvijalnim
oblicima. No, do dananjeg
dana nigdje nije izravno pisano
o vezi takve vrste neodoljive
ponovljivosti s
performativnou govornih
inova. U ovom e eseju
primjer performativne seksualne
aluzije Mae West postati
osobito neodoljiv povod da se
istrai seksualnu aluziju i
njezinu performativnu
ponovljivost.
Moja rasprava kao polazite
uzima djelo Judith Butler
Excitable Speech: A Politics of
the Performative (1997). U
ovom radu Butlerova istrauje
utjecaj koji imaju govorni
inovi i osobine te uvjeti pod
kojima govorni inovi postaju
posreeni (felicitous) (uspjeni)
bez obzira na to jesu li
uvredljivi ili laskavi. Isto tako
Butlerova promatra i drutvena
ogranienja i regulativne norme
koje uvjetuju nau borbu za
legitimnost govoreih
subjekata. Ona tvrdi da tijekom
tvorbe govora ti uvjeti govorei
subjekt ine ranjivim. Usporedo
s tim, meutim, ona plete
teoriju jezinog djelovanja koja
se temelji na pojmu
diskursivne performativnosti
a to je da govor ima
mogunost ponovno oznaiti
znaenje i kontekst u odnosu na
regulativne norme. U tom duhu
Butlerova nudi pogled na govor
kao mjesto djelovanja i
politikog otpora za subjekt u
diskursu.
Nastavljajui se na Judith
Butler, ovaj e esej pokuati
odgovoriti na niz pitanja o
performativnosti govornih
inova koristei se kao
primjerom seksualnom
aluzijom. Kako je pokazala Mae
West, seksualna aluzija jest
vrsta uzbuujueg govora
kako bi se istraila mogunost
govora kao mjesto politikog
otpora. Pitanja koja uokviruju
ovu raspravu su sljedea: Kako
se u govoru proizvode ranjivost
i djelovanje? Koja su to
iskljuivanja i cenzori na djelu
pri proizvodnji govora i
govoreeg subjekta? to ini
silu performativnog govornog
ina? Kako je mogue da je
govorni in ponovljiv? I
konano, ostavljaju li ovi
preduvjeti mjesta za pojam
Judith Butler o jezinom
djelovanju, kako je naglaeno
diskursivnom
performativnou, gdje taj
govorni in djeluje tako da
potkopava jezine konvencije
kroz proces ponovnog
oznaavanja?
Jezina ranjivost, jezino
djelovanje
Previe djevojaka ide pristupom
manjeg otpora
ali dobrom nastupu teko je
odoljeti.
(Mae West, 1936, kako je
navedeno u West, 1975)
Dok se, kao pojedinci,
koristimo jezikom kako bismo
udijelili komplimente, zavodili,
ponizili i opovrgnuli druge,
istovremeno smo ranjivi na
obraanje drugih. Upravo su i
djelovanje i ranjivost koji su
nam odobreni u procesu
obraanja ono to nas ini
subjektima u diskursu. Butler
(1997) naziva taj altiserski
pojam jezinim preduvjetom
opstajuih subjekata koji mogu
preivjeti, gdje netko 'postaje'
pomou te temeljne ovisnosti o
obraanju drugih (str. 5). U
naelu, prepoznavanje drugih
jezinim obraanjem nama
opravdava nae sudjelovanje u
diskursu kao posrednike govora.
No, mi nismo takozvani
slobodni posrednici zato to
smo, u jednom drugom smislu,
ranjivi na regulativne norme i
konvencije u jeziku.
Neki teoretiari tvrde da smo
ranjivi na norme i konvencije u
jeziku ili govoru kao da je to
stanje koje prethodi postajanju
drutvenim, govoreim
subjektima. Osobito Lacanovi
sljedbenici tvrde da na ulazak
u svijet govorenja zahtijeva
iskljuivanje (odbijanje ili
poricanje) neizgovorljivog
onih izjava koje prelaze granice
drutvenih normi (Butler, 1997,
str. 135). Govorei subjekt mora
vjebati to iskljuivanje kako bi
postao legitiman i shvatljiv
sudioniku u Simbolinom
poretku.1 U tome, kako biljei
Butlerova (1997),
neizgovorljivost postaje
preduvjet stvaranju subjekta
(str. 135); jer ono to nam nije
doputeno rei isto nas toliko
izgrauje kao i ono to
govorimo. Izrei neizgovorljivo,
stoga, kao rezultat ima
drutvenu potvrdu ili kaznu te
rizik za neiji status kao
legitimnog sudionika u govoru
(Butler, 1997, p. 133).
Mae West, poznata po svom
seksualno agresivnom jeziku
i pikantnim dvosmislicama,
prerasla je i hegemonijske
amerike srednjostaleke
vrijednosti i spolno odreene
filmske konvencije koje su kao
normalno ustanovile pasivnu
ensku podlonost. Ti su
procesi kao rezultat imali
cenzuru djela Mae West i jo
vie su zaotrile i inae vruu
kampanju protiv prikazivanja
kriminala i seksa u
holivudskim filmovima, to je
pogotovo naglaavao Naputak
za proizvodnju igranih filmova
iz 1934. (Curry, 1996, str. 46).
Bilo je oito da su stil
provokativnog govora Mae
West cenzorski standardi
smatrali uvredljivim, pogotovo
stoga to je ona ustrajala na
tome da je seks i izvor uitaka i
izvor ekonomske sigurnosti za
ene. I dok je Mae West moda
i uvelike pridonijela
seksualnom izrazu i
predstavljanju seksualnog
djelovanja ena, istovremeno je
bila meta industrijskih odredaba
koje su uspijevale, barem
djelomino, ograniiti njezin
stvaralaki genij i ugroziti
njezin status vrhunskog
izvoaa.
Kako je oito u ovoj kvaki 22
kod Mae West, Butlerovu
(1997) zanima kakva je to vrst
jezinog djelovanja koja se
moe imati ako su subjekti sami
neumitno oblikovani upravo
unutar ograniavajuih i
upravljakih/regulativnih
preduvjeta u jeziku:
Ako nas oblikuje jezik, onda ta
mo oblikovanja prethodi i
uvjetuje bilo koju odluku koju
bi o tome mogli donijeti,
vrijeajui nas od samog
poetka, kako se ini, svojom
prijanjom moi... I kako, ako
uope, jezino djelovanje
nastaje iz ove scene
osposobljavajue ranjivosti?
(str. 2).
Pitanje bi se za na trenutani
primjer moglo i preoblikovati
na drugi nain: Ako su Mae
West, kao kulturnu ikonu,
neumitno stvorili restriktivni
cenzori amerike zabavljake
industrije, kako to da je njezin
risqu nastup uspjean, ako on
to uope jest? Ili, to je
dopustilo Mae West da bude
slavna, ak neodoljiva, unato
uvredama kojima su je zasipali
kulturni kritiari i javne
organizacije koji su se borile
kako bi se njezinim izvedbama
zabranilo javno prikazivanje?
Kako bih pristupila tim
pitanjima, poblie u istraiti
kako jezik izgrauje subjekt
kroz ograniavanje i
iskljuivanje.
Iskljuivanje i govorei
subjekt
Stvorila me je cenzura.
(Mae West, u Jennings, 1971,
str. 6)
Iskljuivanje se moe razumjeti
kao prisilni gubitak ili kao
izopujue ogranienje
izuzimanje odreenih stvarnosti
ili mogunosti. U kontekstu
govora, iskljuivanje bismo
mogli zamisliti kao neku vrst
cenzure. No, ta se vrsta cenzure
ne dogaa nakon to se dogodio
govor (kao to je bilo sa
zabranjivanjem
predstava/filmova/intervjua s
Mae West nakon njihovih
prvotnih prikazivanja); ta se
cenzura dogaa prije govora,
odreujui preduvjete
izgovorljivosti (Butler, 1997,
str. 4). Drugim rijeima,
iskljuivanje uvjetuje samo
pojavljivanje govoreeg
subjekta nakon
njegovog/njezinog ulaska u
svijet diskursa i ograniava
njegovo/njezino djelovanje u
govoru.
Freudovo (1915) gledite o
psihi koristan je model za
razumijevanje iskljuivanja. Za
Freuda je ono podsvjesno vrst
cenzora. Ono djeluje
prvenstveno na nain da
potiskuje elje i nagone, da
elje i nagone dri podalje od
svijesti, pogotovo one koji
ugroavaju idealizirani osjeaj
koji ego ima o sebi. No, ne
samo da podsvjesno cenzurira
svjesno, nego se dogaa i
prethodna cenzura podsvjesnog.
Cenzura koja je ovdje na djelu
je jedna vrst iskljuivanja jer
prethodno cenzuriranje
nesvjesnog uspjeno izuzima
odreene mogunosti za oboje i
nesvjesno i svjesno. Butler
(1997a) primjeuje da je ovdje
znakovita Freudova distinkcija
izmeu potiskivanja misli prije
njihova ulaska u svjesno i
iskljuivanje koje se dogaa nad
nesvjesnim: Ono to je
potisnuto (iz svjesnoga),
inzistira Freud, moda je
jednom ivjelo odvojeno od
svoje zabrane (i kasnije bilo
cenzurirano pomou zabrane).
U iskljuivanju koje se dogaa
nad nesvjesnim, meutim, elja
se dosljedno, preventivno
izgubila ve na samom poetku
(Freud, 1915, str. 23).
Freudovu se analizu moe
proiriti i tako da se objasni
nain na koji psihiko
iskljuivanje nalazi svoj izraz u
govoru. Kada subjekt govori,
ona/on uvijek to ini
izopivanjem, cenzuriranjem i
odbacivanjem ideje i znaenja.
To nije samo svjestan i
kognitivni napor, ve je,
uvelike, nesvjestan proces i
iskljuivanja i potiskivanja koji
se odigravaju u samoj psihi. To
da je govor nesvjestan svojih
iskljuivanja znai da, iz
psihoanalitiarske perspektive,
izriaj unutar govornog ina
nije obvezatno i izraavanje
istine, ve je, zapravo, nain da
se neizravno pristupi onome to
govor nikako ne moe glasno
izrei (Felman, 1992). To znai
da je, dok god je ostalo
neizgovoreno, ono to je
neizgovorljivo, ili to je
iskljueno, jo uvijek prisutno u
govornom inu, iako je
nesvjesno i za govorni in i za
njegovog govornika.
Gayatri Chakravorty Spivak
(1999) takoer opisuje jedan
primjer iskljuivanja koji nam
ovdje moe pomoi. Spivak
podrava Lacanov pojam
iskljuivanja (kao interpretaciju
Freuda) kao spreavanje ili
blokiranje ideja, ali proiruje
analizu kako bi se osvrnuo,
osobito, na spreavanje
razumijevanja odreenih
subjektivnosti. S velikim
uspjehom Spivak tvrdi da se
stvaranje bijelog zapadnjakog
subjekta postie iskljuivanjem
domaeg informanta (str. 6)
kojeg predstavlja podinjena
ena. Za Spivka, osjeaj
iskljuivanja koji je na djelu u
ovom stvaranju je
(s)misao kojeg je u prvi plan
gurnuo Lacan, ...(koji se moe
nai) na primjer u onome (to)
Freud pie... (o) puno
energinijem i uspjenijem
nainu odbrane. Ovdje ego
odbacuje (verwirft)
neodgovarajuu ideju zajedno s
posljedicama i ponaa se kao da
se ta ideja nikada egu nije ni
dogodila (str. 4, naglaeni tekst
u originalu).
Spivak postavlja paralelu s
Freudovom idejom o egu koji
iskljuuje s nainom na koji
subjektivnost (i diskurs)
bjelakog Zapada odbacuje
ideju nezapadnjakih ili
podinjenih ena. Podinjene se
ene iskljuuju kao da nikada
nisu ni postojale i promatra ih
se kao nekompatibilne s
idealiziranim zapadnjakim
liberalnohumanistikim
pojmom subjektiviteta, dok kao
nepriznata prolazi injenica da
kimera bjelakog zapadnjakog
subjekta poiva na iskljuivanju
podinjenih ena zbog njegova
vlastitog vanjskog izgleda.
Jedan primjer iskljuivanja koji
opisuje Spivak karakteristino
je za pretvaranje Mae West u
sjevernoameriku kulturnu
ikonu. Osobito u filmovima s
Mae West, afrikoameriki
glumci pojavljuju se u ulogama
sluavki i/ili pratitelja liku koji
ona tumai. Likovi koje glume
ti glumci openito su joj na
usluzi kao (enske) sluavke ili
(muki) egzotini sluge.
Njihovo se djelovanje kao
subjekata u govoru uglavnom
porie. Umjesto toga, njihova
prisutnost slui kako bi se
ojaala pozicija Mae West kao
(seksualno i rasno) dominantne
pojave na sceni. Ramona Curry
(1996) primjeuje taj odnos:
...svojim ulogama slugu i
svojom oitom kontrastnom
prisutnou, njihovom tamnom
koom, kosom i kostimima koji
jo vie istiu bljetavu bjelinu
izbijeljene, plavokose Mae
West, te slukinje jasno
argumentiraju njezin isticani
i fetiizirani status,
uveavajui auru moi ove
zvijezde kao i njezinu seksualnu
privlanost (str. 87).
Analiza Ramone Curry
pokazuje da je zapravo karakter
Mae West uinkovit upravo
zato to su odreene
lingvistike mogunosti
izostavljene i gurnute pod tepih
to je, naime, lingvistiko
djelovanje rasiziranih
(racialized) drugih. To
iskljueno djelovanje, stoga,
postaje dijelom nereenog u
alama Mae West i, sasvim je
mogue, i dio onoga to
njezinim alama daje njihovu
uobiajenu mo.
Kako pokazuje navedeni
primjer, iskljuivanje nije samo
restriktivno ono je i
produktivno, jer odreuje to je
to to ini razumljivi govor i
mogunost djelovanja nakon
tog iskljuivanja. U etvrtom
poglavlju, Implicitna cenzura i
diskurzivno djelovanje,
Butlerova (1997) razrauje
Foucaultovu ideju da cenzura
stvara preduvjete diskurzivnog
djelovanja za govorei subjekt:
(C)enzura nije samo
restriktivna i liavajua, tj.
aktivna u liavanju subjekata
njihove slobode da se izraavaju
na odreeni nain, ve je za
subjekte i doputene granice
govora i izgraujua (str. 132).
Kada Mae West (1975) tvrdi:
Nisam bila svjesna da sam
seksi dok me se nisu dohvatili
cenzori. (str. 87) i Stvorila
me je cenzura. (Mae West,
kako ju citira Jennings, 1971,
str. 6), ona ukazuje na tu
stvarateljsku mo cenzure koja
pridonosi prijemu njezinog
govora i stvaranju njezinog
imida kao kulturne ikone.
Curryjeva (1996) jo nadodaje o
odnosu cenzure i uspjeha Mae
West:
Mnogo toga u privlanosti
komedija Mae West kao i
kod komedija openito
potjee upravo iz njezinog
krenja drutvenih normi pri
izvedbi, ak do trenutka kada i
zaziva cenzuru. Spoznaja
publike da je nastup Mae West
ve bio izazvao cenzuru, samo
je poveao njezin komini
prijem, jer je upozorio sluatelje
i gledatelje da oekuju i love
mogue seksualne implikacije u
gotovo svakoj reenici i
pokretu. Prijetnja cenzurom
samo je pojaala, ak izazvala
alu. (str. 81)
Za Mae West cenzura je bila
djelotvorna ne samo kako bi
uvrstila njezin imid kao
nadarene i prkosne izvoaice;
ona je zapravo ponovila mo
njezinih ala.
Govorni inovi i snaga
performativa
Nije ono to ja radim, ve kako
ja to radim. Nije ono to ja
govorim, ve kako ja to govorim
i kako izgledam kada to radim i
govorim.
(Mae West, 1975, str. 43)
J. L. Austin (1962) napisao je
da su performativni govorni
inovi izjave koje stvaraju
akciju ili djeluju svojim
izgovaranjem (str. 32).
Performativi djeluju snagom
navoda, to znai da oni navode
ili pobuuju odreene jezine
konvencije i time zadobivaju
mo i legitimnost drutvenog
zakona (Butler, 1993, str. 225).
Posreeni performativi su
govorni inovi koji tim
navodom ostvaruju svoje
namjeravane akcije ili
djelovanje. To navoenje
konvencija i drutvenog zakona
pripisuje im odreenu snagu
koju primatelj govornog ina
prepoznaje kao smislenu i
pravovaljanu, osiguravajui im
time uspjeh. S druge strane,
neposreeni performativi ili
promaaj, da uporabimo
Austinov (1962) izraz, ne
uspijevaju ostvariti svoju
namjeravanu akciju ili ih se
doivljava kao prazne i bez
uinka (str. 16). Na primjer,
seksualna aluzija koju se ne
uspije doivjeti kao seksualni
signal smatra se impotentnom
ili neposreenom upravo zbog
tog neprepoznavanja.
Austin (1962) predstavlja i
razliku izmeu ilokucijskih i
perlokucijskih govornih
inova. U sluaju ilokucijskih
govornih inova govorenje je
samo po sebi vrsta djelovanja
ili, govor je samo po sebi
izvoenje nekog ina (str. 99).
Na primjer, eljela bih se
ispriati, uobiajeno
predstavlja ispriku ta izjava
ne samo da sugerira
namjeravanu ispriku, kako joj
govori njezino doslovno
znaenje, ona doista jest isprika.
Za razliku od toga,
perlokucijski govorni in
govorei neto postie odreene
efekte (str. 121). Althusserov
(1971) slavni primjer je kada
policajac zaustavlja pjeaka
uzvikom Stani! Pretpostavlja
se da se efekt policajeva
uzvika iskusio nakon to ga se
ulo. I dok se snaga
ilokucijskog govornog ina
pokree istovremeno s
njegovim izgovaranjem,
njegovom pozicijom unutar
odreene drutveno potvrene
jezine konvencije (kod prvog
primjera, unutar konvencije
isprike), perlokucijski se in
pokree uglavnom naknadnim
aktivnostima koje on potie
u drugom je primjeru to pjeak
koji se zaustavlja i okree u
smjeru policajeva uzvika.
Judith Butler tvrdi da je
Austinovo razlikovanje
ilokucijskih i perlokucijskih
govornih inova vrlo vano.
Butlerova (1997) se osobito
zanima za njegovu primjedbu
da ilokucijski govorni in svoje
efekte stvara istovremeno kada
je i izgovoren. Za nju ta razlika
ne govori o tome kako je
znaenje postignuto govornim
inom stvoreno povijesno i
kontekstualno izvan samog
trenutka njegova izgovaranja.
Ona predlae da ono to neki
govorni in ini usreenim nije
samo konvencionalna
ilokucijska snaga, ve da je ono
to govoru daje njegovu
performativnu mo ponavljanje
govora koji priziva prethodne
inove (str. 20):
Ako performativ provizorno
uspije (a ja predlaem da je
uspjeh uvijek i samo
provizoran), onda to nije zato
to namjera uspjeno upravlja
djelovanjem govora, ve samo
zato to je to djelovanje jeka
prethodnih djelovanja i zato to
akumulira snagu autoriteta
ponavljanjem ili citiranjem
nekog prethodnog,
autoritativnog skupa postupaka.
to to znai, dakle performativ
djeluje do te mjere da
privlai i natkriljuje
konstitutivne konvencije kojima
je mobiliziran. U tom smislu
niti jedan pojam ili tvrdnja ne
moe funkcionirati
performativno bez
akumulirajueg i disimilirajueg
historiciteta snage
(Butler, 1997, str. 226227,
kurziv u originalu).
Performativni govorni in
pribavlja, dakle, svoju snagu
akumuliranjem znaenja iznad
vremena i svojim odnosom
prema svojem neposrednom
diskursivnom/vremenskom
kontekstu. Taj odnos izmeu
govora i historiciteta, meutim,
prekriven je, skriven
konvencijama kojima je govor
mobiliziran njegovom
artikulacijom od strane
govornika. Ironija je u tome da
je upravo zaguljivi tvorbeni
historicitet u govoru ono to
doputa da se performativni
govorni in razumije, pa ipak to
nas sprjeava da znamo
historicitet govora.
Ponavljanje i diskurzivna
performativnost
ene s prolou zanimljive
su mukarcima
jer se mukarci nadaju da e se
ta povijest ponoviti.
(Mae West, 1975, str. 50).
Naa istovremena ranjivost i
djelovanje u jeziku
predstavljaju jedan ironini
scenarij: kako bi proveo jezino
djelovanje, govorei subjekt
ovisi o restriktivnim
regulativnim normama i ve
spomenutim iskljuivanjima.
Tako svaki put kada subjekt
ulazi u govor, ona/on
ponavlja ta iskljuivanja, time
ih pojaavajui, a time i svoju
ovisnost o njima, kao i njihove
tvorbene restrikcije:
Ako je subjekt stvoren u govoru
nizom iskljuivanja, onda to
utemeljujue i tvorbeno
ogranienje priprema teren za
djelovanje subjekta. Djelovanje
postaje mogue pod uvjetom
jednog takvog iskljuivanja...
Poto se (meutim) in
iskljuivanja ne dogaa jednom
zauvijek, mora ga se ponavljati
kako bi se ponovno uvrstila
njegova mo i djelotvornost...
Stoga subjekt koji govori unutar
sfere govorljivog implicitno
priziva iskljuivanje o kojemu
ovisi i stoga iznova ovisi o
njemu.
(Butler, 1997, str. 139140).
Ono to Judith Butler uspjeno
brani u navedenom odjeljku jest
da se ograniavajue norme i
iskljuivanja izrecivosti
odravaju ponavljanjem
ponavljanjem koje izvodi
govorei subjekt koji je prisiljen
ta iskljuivanja ponoviti. Prema
ovom iitavanju iskljuivanje i
regulativne norme nisu
pojedinani ili konani
dogaaji; oni su prije
ponovljeni efekt(i) strukture
(Butler, 1997, str. 138).
Uzimajui, dakle, dvije
pretpostavke: da iskljuivanje
nije konaan dogaaj i da je
govornik taj koji e ponoviti
uvjete tog iskljuivanja, Judith
Butler vidi u tome priliku da se
prekine lanac ponavljanja
iskljuivanja. Netrajnost
iskljuivanja doputa da postoji
prostor, negdje izmeu
naglaavanja ili ponavljanja da
govornik prekine uvjete
iskljuivanja nanovo
oznaavajui znaenje u odnosu
na uvjete prijanje uporabe ili
razliito od uvjeta pri njegovoj
prijanjoj uporabi.
No, postoji i drugi smisao u
kojemu ponavljanje djeluje u
proizvodnji jezika. Dok prema
prvom znaenju ponavljanje
slui kako bi se naglasilo
iskljuivanja, drugo znaenje
djeluje tako da akumulira i
uvrsti znaenje. U tom smislu
znaenje se tvori ponovljenom
izvedbom oznaavajue oznake
to je proces koji Judith
Butler naziva diskursivnom
performativnou. Prema
Jacquesu Derridi (1988) ta
diskursivna performativnost,
ponavljanje oznaavajue
oznake, svojstveno je
proizvodnji jezika. Nadalje,
kako bi funkcionirala kao znak
u komunikaciji, rije ili oznaka
mora biti dovoljno fleksibilna
kako bi ju se prepoznalo i
razumjelo u novim i razliitim
scenarijima i izvan njezina
ciljana primatelja. Derrida
(1988) tvrdi: Moja
komunikacija mora biti
ponovljiva iterativna uz
apsolutno odsustvo primatelja
ili bilo kakve empiriki
odredive skupine primatelja
(str. 7). Drugim rijeima, govor
se mora ponavljati i mora biti
ponovljiv i ta ponovljivost
pretpostavlja da sama ta
formula (te izjave) nastavlja
djelovati u kontekstima koji
slijede, da ona nije vezana niti
za jedan kontekst posebno, ak
iako se ona... uvijek nae u
jednom ili drugom kontekstu
(Butler, 1997, str. 147). Govor,
stoga, nikada nije u potpunosti
ogranien ili odreen svojim
izvorinim kontekstom. Moe
se, naprotiv, rei da je govor
prenosiv iz jednog konteksta u
neki drugi. I upravo zato to
nikada ne zadrava tono isto
znaenje kao u prethodnim
uporabama (zbog osobitih
diskursivnih uvjeta zbog kojih
se pojavljuje u svakom
naknadnom pojavljivanju), on je
dovoljno vaan kako bi ga se
prepoznalo i kako bi bio
posreen u novim situacijama.
Ono to govornom inu zapravo
daje razumljivost, ak i kad mu
se znaenje promijeni u neto
potpuno razliito od njegovog
izvornika, prepoznavanje je
starog znaenja u novom
kontekstu.
Mae West se neprestano
koristila materijalom i esto
navodila svoje dijaloge iz
jednog nastupa u nekom
drugom (Curry, 1996). Ta su
ponavljanja pojaavala njezinu
sveprisutnost i navodljivost,
prizivajui neprestano panji
gledatelja njezine nastupe. Ono
to dokazuje njezinu neodoljivu
ponovljivost jest i injenica da u
razliitim komercijalnim i
kolokvijalnim formama drugi
citiraju Mae West. Primjer koji
to ilustrira jest ovaj koji slijedi:
Mae West ugleda enu koja ju
promatra. West joj prie i upita,
Je li to u emu stoji lokva ili
ti je jednostavno drago to me
vidi?
(Curry, 1996, str. xvii).
Ovu alu, za koju Curry (1996)
kae da je kruila meu
medijskim strunjacima u ranim
1990im, nije zapravo ispriala
Mae West. Oito je, meutim,
da je stvorena prema njezinoj
najozloglaenijoj reenici: Je li
to u tvom depu pitolj ili ti je
jednostavno drago to me
vidi. Izvornik, koji izgovara
enski lik koji igra Mae West,
upuen je mukom liku i ovdje
je preoblikovan tako da je
primatelj te reenice ena.
Pomak od muki definirane
elje kako je naznaeno
izvornom alom s
pitoljem/erekcijom, otvara put
izljevu enske (lezbijske) elje
kako je naznaeno
orgazmikom lokvom koju je
napravila neka ena.2 Ovdje
primjeujemo da je zamjena
pitolja lokvom velik odmak od
znaenja izvorne ale. Ta nova
ala, meutim, nije u potpunosti
nova jer jo uvijek igra na kartu
oite
primateljeve/primateljiine
udnje za Mae West. Nadalje,
upravo prepoznavanjem stare
ale nova ala postie svoju
upeatljivost i, ja bih rekla, svoj
ironijski smisao za humor. Ono
to je osobito neodoljivo u
ponavljanju/preoblikovanju
seksualne aluzije Mae West nije
samo u prisjeanju na njezin
izvorni tekst, ve je to i
zadovoljstvo koje se postie
stavljanjem te aluzije u novi
kontekst, s novom vanou,
znaenjem i uspjehom. To
preoblikovanje, takoer,
podriva konvencije izvorne ale,
ruei time sve normative,
heteroseksualne kodove i
artikulaciju elje. To je primjer
diskursivne performativnosti
kako ju vidi Judith Butler
(1997), koja funkcionira kao
instrument otpora: ponavljanje
te nove ale (u ovom sluaju
ale s lokvom) prije rui nego
to uvruje normativnu
uinkovitost stare ale.
Seksualna aluzija i
performativnost
neizreenog
ala kae ono to ima za rei ne
uvijek s malo rijei, ve s
premalo rijei to jest,
rijeima koje su nedovoljne po
strogoj logici ili uobiajenom
nainu razmiljanja i govora.
Ona zapravo moe rei to eli
rei bez da to i kae
(Theodor Lipps, kako je
navedeno u Freudu, 1905).
Izmeu dva zla ja uvijek biram
ono koje jo nikad prije nisam
probala
(Mae West, 1936, kako je
navedeno u West, 1975).
Seksualna aluzija je osobito
zanimljiv i sloen sluaj koji
moe posluiti za prouavanje
performativnih govornih inova
i mogunosti diskurzivne
performativnosti. Tomu je tako
jer je znaenje seksualne aluzije
ne u onome to je izgovoreno,
ve, naprotiv, u uinku onoga
to je neizreeno ili onoga to
ostaje neizgovoreno.3 Ono to
je karakteristino za seksualnu
aluziju jest njezina sposobnost
dvostrukog znaenja: prvo je to
doslovno ili izgovoreno
znaenje koje je openito ne
seksualno ili platonsko i drugo,
naznaeno znaenje koje je
tipino seksualno ili neizreeno.
Kako bi se proizveo uinak
aluzije potrebna je, stoga,
simultanost znaenja: ono to je
reeno oslanja se, stoga, na
neizreenom znaenju zbog
svoje (iako ne i izravne)
artikulacije. Stoga se uinak
aluzije temelji na tenziji izmeu
izreenog i impliciranog.
Seksualna se aluzija moe
okarakterizirati i kao double
entendre. Definicija double
entendrea, kako ju daje Freud
(1905), jest da je to ala
oblikovana na dvostrukom
znaenju koje se oslanja na
rijei ili je oblikovana rijeima
koje ne prizivaju svoje
uobiajeno znaenje, ve u
kontekstu te ale imaju
seksualno znaenje (str. 75).
Teoretiar govornih inova,
John R. Searle (1979) bi, vrlo je
vjerojatno, seksualnu aluziju
predstavio kao metaforu ili
neizravni govorni in, kao
izjavu u kojoj govornik
metaforiki misli neto razliito
od onoga to ta reenica znai
doslovno... (str. 76). Uz to,
seksualnu aluziju moemo
usporediti i s kategorijama
performativnog govora kojima
se koristi Austin (1962). Je li
seksualna aluzija ilokucijska?
Izvodi li neto samim svojim
izgovaranjem? Ako jest tako,
to izvodi? Seks? Ili je
seksualnu iluziju bolje opisati
kao perlokucijsku, to jest, ono
to izaziva odreeni uinak
(seksualno zanimanje?)
njezinim izgovaranjem? U
sluaju seksualne aluzije kod
Mae West najoitije je da je
njezin provokativni govor
izazivao velik uinak, ali
moemo takoer rei da je
njezin govor izvodio i nastavlja
neto izvoditi samim svojim
izgovaranjem. Na neki se nain
opetovanim ponavljanjem
njezina govora izvodi upravo
Mae West kao i sloeni splet
iskljuivanja i ponavljanja koji
su tipini za njezinu komediju.
Ali krenimo ispitati kako
seksualna aluzija postie svoj
performativni uspjeh.
Moemo zapoeti pitanjem to
tvori posreenu seksualnu
aluziju? Ili, kako funkcionira
seksualna aluzija? Searlovim
(1979) rijeima, (k)ako je
mogue da govornici koji
govore u metaforama
komuniciraju sa sluateljima,
pogotovo zato to oni niti ne
kau to misle? (str. 76). Kada
Mae West kae, Kad god
nema to raditi a ima
vremena to raditi samo
doi, kako primatelj ove
reenice razumije to ona misli
svojim pozivom da to radi? U
najmanju ruku moemo biti
sigurni da je performativna
snaga ove aluzije implicitna, jer
vanost ovoga ina lei u
onome to nije reeno. Ali,
kako je onda to nereeno
performativ?
Kako bi seksualna aluzija
djelovala ili kako bi bila
posreena kao performativ,
mora se poklapati s
primateljevim prethodnim
inovima ili oznaiteljima
seksualne elje. Ako se to ne
dogodi, ona/on e tu izjavu
doivjeti kao platonsku ili
lienu seksualne sugestije. Ako
je tako, onda je sama aluzija
neposreena jer za primatelja ne
uspijeva ponoviti neto
dovoljno poznato to bi
seksualne namjere aluzije (i
govornika) uinilo razumljivim.
Treba, meutim, primijetiti da
iako seksualna aluzija treba
ponoviti neto prethodno, ona
tu prethodnu stvar ne mora
obvezatno ponoviti na isti
nain. Je li to u emu stoji
lokva...?, priziva i ne priziva
njezinu raniju inaicu, Je i to
pitolj u tvom depu...? I dok
preklapanje reenice s lokvom s
ranijom inaicom ove ale
stvara njezino ponavljanje,
njezino odudaranje od prijanje
ale oznaava trenutak u kojem
je govornom inu promijenjeno
znaenje. Ova bi se seksualna
aluzija mogla smatrati
djelomino preklapajuom jer
priziva i ne priziva prethodne
strukture njezine reference.4 To
djelomino ili ambivalentno
preklapanje karakteristino je,
meutim, za sve govorne
inove; jer bilo koja izjava, dok
ponavlja prethodni in, nikada
to ne ini kao potpuno isti in.
Queer Zapad: radikalne
promjena znaenja
Najbolji nain kako nauiti da
bude dama
jest gledati kako to rade druge
dame
(Mae West, 1975, str. 52).
Queerovske promjene znaenja
nain su na koji moemo
zamisliti diskursivnu
performativnost (Butler, 1997)
koja djeluje kao otpor
normativnim strukturama u
jeziku i diskursu. To je
pokazano u tome, na primjer,
kako je reenica Mae West Jeli
to pitolj u tvom depu...?
poprimila queer znaenje
(Curry, 1996, str. xvii). S ovom
u promjenom znaenja ii jo
dalje i uiniti tu aluziju jo
nastranijom (queerer) jo
jednom promijenivi kontekst
uvjeta te seksualne aluzije:
Jedna ena vidi drugu koja ju
promatra. Prva ena prilazi
drugoj i upita je: Je li to u
tvom depu pitolj ili ti je
jednostavno drago to me
vidi?
Tumaenje koje je ovdje dano
jo je jedan pomak u
preduvjetima za strukturu ove
ale. Od njezine najranije
inaice koja se usredotouje na
muku udnju, kako je
naznaeno pitoljem/erekcijom,
do inaice s lokvom, koja se
usredotouje na orgazmiku
lokvu, trea inaica je mogui
lezbijski falus, kako bi moglo
biti naznaeno vibratorom za
koji se misli da je pitolj ili neki
drugi oblik enske erekcije. I
dok se ova inaica zapravo
pribliava izvorniku u smislu
njezine slinosti u odabiru
rijei, preokrenula je izvornik
naglavake kako bi izloila
mogunost manipulacije
falusom kao strogo mukim
simbolom heteroseksualne
udnje i, jo openitije, kako bi
pokazala sposobnost
nadilaenja normativnih
seksualnih kodova pomou
performativnog diskursa.
Nekoliko ala Mae West mogu
se protumaiti kao queer bez
promjene rijei/preduvjeta u
njezinim reenicama. Najbolji
nain kako nauiti da bude
dama jest gledati kako to rade
druge dame, ima za konotaciju
lezbijski seks bez da je ona
sama to namjeravala ili ne, ili bi
se reenica mogla iitati kao
homoseksualni ili drag kemp
gdje jedna drag queen savjetuje
drugu. Kae se da gospoda
vie vole plavue, ali tko kae
da plavue vole gospodu?,
(West, 1975, str. 49) predstavlja
jo jednu priliku za raspravu
koju u predstaviti ovdje.
Postoji nekoliko naina da ova
ala postane queer. Prvi
zahtijeva razumijevanje ale
kako joj je bila prvotna
namjera: Mae West poinje s
uobiajenim idiomom gospoda
vie vole plavue koji
doslovno sugerira da mukarci
vie vole plavokose ene kao
seksualne objekte. Kada taj
idiom zapoinje rijeima Kae
se, Mae West oznaava
gospoda vie vole plavue
kao konvencionalnu percepciju
stvari. Njezina je namjera,
dakle, preispitati valjanost ove
konvencije izvrui okolnosti u
smislu: ali vole li plavue
gospodu ili moda neku drugu
vrstu manje gospodskih
mukaraca? Kako bi se ovu
reenicu uinilo queer izazov
koji je predstavila Mae West
ini jo jedan korak dalje gdje
reenica tko kae da plavue
vole gospodu postaje: tko
kae da plavue (uope) vole
mukarce? Ova queer reenica
i ponavlja i nadograuje
izvornik Mae West
potkopavajui drutvene
konvencije, ali ovaj put
stavljajui izazov pred njegove
heteroseksualne okolnosti.
U svojoj analizi ala, Freud
(1905) primjeuje da se vrlo
esto ono to je neizrecivo,
osobito kritika drutvene
konvencije, artikulira pomou
ala kao nain potkopavanja
drutvenih autoriteta: objekt
napada ale mogu biti...
institucije, ljudi u svom
svojstvu kao imbenici u
institucijama, dogme morala ili
religije, stavovi o ivotu koji su
toliko potovani da se
primjedbe o njima mogu izrei
samo pod maskom ale i ale
sakrivene iza svoje vlastite
fasade (str. 153, kurziv
naknadno dodan). Upravo u tom
smislu da ala funkcionira
kako bi se artikulirala inae
neizreciva kritika autoriteta
bilo je mogue da Mae West
izgovara svoje hrabre i prkosne
izjave jer, ini se, njih se nije
moglo ni artikulirati ni uti
izvan njezinih komiarskih
tumaenja.
Istovremeno dok Mae West
stavlja izazov pred seksualne,
klasne i spolne konvencije, ona
se na te konvencije oslanja
prizivajui ih u svojim
izvedbama. Kao i strategije
ironije i parodije, komedija Mae
West prvo mora izgraditi
drutvene konvencije kako bi ih
naknadno potkopala. To je
pokazano u opozicijskoj
strukturi ale: Kae se da
gospoda vie vole plavue
(konvencija), ali tko kae da
plavue vole gospodu
(potkopavanje)? Strategija
koja je ovdje rabljena, meutim,
takoer otkriva kako je Mae
West ojaala konvenciju,
konvenciju heteronormativnosti
i rasizma, jer ona iskljuuje
mogunost istospolne udnje ili
mijeanja rasa u ali o
plavuama/gospodi. Samo
iskljuivanjem odreenih
mogunosti, dakle, Mae West je
u stanju pripremiti teren za
svoje vlastito jezino djelovanje
i za mogunosti artikulacije
enskog seksualnog djelovanja.
Zakljuak
Jedan gram akcije vrijedi
kilogram obeanja
(Mae West, 1975, str. 71)
U knjizi The Psychic Life of
Power: Theories in Subjection,
nastavku na Excitable Speech
(1975) Judith Butler propituje je
li ambivalentni proces
diskursivne performativnosti
gdje se oznaavanje nikada
ne dogaa potpuno izvan
diskursa, ali uvijek unutar
diskursa, a ponekad i njemu
nasuprot u mogunosti
uspjeno potkopati te
ograniavajue okolnosti jezika
i subjektiviteta: S
psihoanalitikog gledita...
mogli bismo se upitati moe li
se ova mogunost otpora
konstitutirajuoj ili
subjektivirajuoj moi otkriti u
onome to je 'u' diskursu ili je
'dio' diskursa. Judith Butler,
drugim rijeima, izraava
skepsu o mogunosti otpora
konvencijama izgovorljivosti iz
jezika samog. Jer, kako je
pokazano, iskljuivanja koja
ine ono nemogue izvan
jezine razumljivosti, takoer
osiguravaju nae ulaenje u
diskurs i razumljivost unutar
diskursa kao govoreim
subjektima. I dok Judith Butler
u djelu Excitable Speech (1997)
tvrdi da govor nikada nije u
potpunosti ogranien svojim
kontekstom (ime govorniku
daje priliku za djelovanje unutar
govora), govor takoer nikada
ne moe biti u potpunosti
ogranien svojim govornikom. I
stoga, dok neodreenost stvara
ranjivost kod govoreeg
subjekta kontrola jezika
nama kao govornicima nikada
nije zajamena.
Nadalje, Judith Butler (1997a)
postavlja jedno jo tee pitanje:
to znai kada diskurs ne samo
da stvara podruja
izgovorljivog, ve je i sam
ogranien stvaranjem jednog
konstitutivnog izvanjskog
svijeta: onog neizgovorljivog,
neoznaavajueg? (str. 94).
Drugim rijeima, to znai to da
je jezik stvoren diskurzivnim
preokretima i psihikim
iskljuivanjima koja su nam kao
govornicima i tumaima
diskurza u konanici nepoznata
i nerazumljiva? Kako moemo
znati koji su naini na koji se
seksualna aluzija prihvaa kao
psihiki razumljiva za sve
ukljuene sudionike? Ili, kako
moemo predvidjeti diskurzivnu
znaajnost koja e biti pripisana
izricanju seksualne aluzije u
nekom posebnom ili odreenom
kontekstu? I dok je izvan
dosega ove rasprave poblie
istraiti ova pitanja, ono to ona
pokazuju jest da je
performativnost jezika i odnosi
izmeu bilo kojeg subjekta i
njegove izjave u konanici
nesigurna i radikalno
heterogena, kao i... sporna
(Parker i Sedgwick, 1995, str.
14).
injenica da performativni
govor nije ogranien ni na jedan
kontekst ve da se moe
nadii i kroz to nadilaenje i
osporiti takoer znai i da se
govor razmnaa izvan sebe i
svojih vlastitih namjera. Kako
pie Shoshana Felman, najee
se dogaa da u govoru izjave
izvode znaenja koja nisu ba
tono ona koja su izreena, ili ih
se uope i moe izrei
(Felman, kako je citirano u
Butler, 1997, str. 10).
Mogunost da izjava izvodi
znaenje drukije od onoga koje
se izrie jest opasnost o kojoj
govori Foucault (1972) kade se
pita: Pa to je, onda, tako
opasno u injenici da ljudi
govore i da se njihov govor
razmnaa? (str. 216) Za Judith
Butler upravo je neodreenost
diskurza ono to karakterizira to
razmnaanje, ona doputa da
postoji mogunost da govorni
inovi daju nova znaenja
konvencionalnim znaenjima,
da funkcioniraju kao otpor. I
ako dopustimo da nas zavede
pametno inzistiranje Mae West
da je jedan gram akcije
vrijedno kilogram obeanja,
performativna promjena
znaenja bit e jaa od rijei
samih kada bude propitivala
normativne uvjete
izgovorljivosti.