Professional Documents
Culture Documents
Mladen Vuksanovic-Dnevnik S Pala PDF
Mladen Vuksanovic-Dnevnik S Pala PDF
Kakav apsurd. Prije dva mjeseca snimam u Dubrovniku kratki dokumentarac o razaranju grada,
Oslobaanje avola, i jedan ovjek mi kae da nije potrebno njih da snimam jer u uskoro na
svojoj koi, u Bosni i Sarajevu, doivjeti strahote kroz koje oni sada prolaze. Nisam vjerovao,
nisam htio da vjerujem...
Reenicu iz naslova izgovorio je novinar sarajevske Televizije Mladen Vuksanovi, autor knjige
Pale 5. 4. - 15. 7. 1992. dragocenog svedoanstva o prvim ratnim mesecima u Bosni i
Hercegovini. Ova memoarska knjiga objavljena je u gotovo itavoj Evropi, naalost ne i u
Srbiji. U Nemakoj je Vuksanoviev ratni dnevnik koji je objavila izdavaka kua Folio dobio
izvanredne kritike, a predgovor je napisao tadanji nemaki ministar spoljnih poslova Joka
Fier. Mladen Vuksanovi je roen na Palama, a umro je 1999. u 57. godini, kao izbeglica, na
Cresu, gde je radio kao noni uvar. Bio je reditelj i scenarista vie zapaenih dokumentarnih
filmova. Majka mu je bila katolkinja, a otac pravoslavac. Odbio je da radi na televiziji
Radovana Karadia. Do odlaska iz BiH bio je ikaniran, a za ljude koji su preuzeli televiziju u
kojoj je radio rekao je To su profesionalne ubice! Te lai i perverzije novinara nemaju dna!
Knjiga koju objavljujemo kao feljton prvi put je objavljena 1996. u Zagrebu (izdava Durieux).
Isti izdava objavio je Vuksanovevu knjigu Taksi za Jahorinu.
Na Palama, mom rodnom mjestu, u kome sam stalno ivio od 1984. godine, proveo sam 110
(sto deset) dana u svojevrsnoj izolaciji, jer sam kao urednik i autor TV Sarajevo odbio da radim
za Srpsku televiziju na Palama. Oteavajua okolnost bilo je i hrvatsko-katoliko porijeklo moje
pokojne majke (sahranjene na katolikom groblju, a ne pored oca na pravoslavnom), kao i to to
su mi kerka i sin roeni u Rijeci, gdje ivi porodica moje supruge.
Dnevnik je pisan u stalnom gru i strahu da ga ne pronau prilikom pretresa kue i, sakriven u
prtljagu dok sam na putu od Pala do maarske granice proao osam kontrola, prenesen do
Rijeke.
U njemu sam opisao samo ono to sam vidio, uo i osjetio na svojoj koi. Zbog nemogunosti
slobodnog kretanja, mnogi dogaaji na Palama ostali su van moga domaaja i opaanja. O
tome e, vjerujem, svjedoiti jednog dana drugi ljudi koji su preivjeli torturu na slobodnoj
teritoriji Srpske republike BiH.
Original dnevnika proirio sam naknadno samo onim reenicama koje itaocu olakavaju
razumijevanje mojih zabiljeki.
Znam da objavljivanje ovog dnevnika meni donosi smrtnu presudu od njih, ali znam da ne
objaviti ga zbog toga znai umrijeti od stida zbog utnje.
Pri pisanju ovog dnevnika nesebinu pomo pruila mi je supruga Jadranka, koja me i u najteim
trenucima hrabrila da izdrim do kraja.
Ponovo barikade u Sarajevu! Blokiran na Palama kao ptica u kavezu, sjeam se jedne strane
Kafkine reenice: Kavez je poao da trai pticu.
ok je straan. Na glavnoj ulici nema nikoga, pusta je. Supruga u znak protesta i solidarnosti sa
Sarajlijama, kao Don Kihot, vee na uzicu naeg psa uu i ide sa kominicom Minom u etnju,
da pokae kako je slobodan ovjek. Ljudi su se povukli u kue i gledaju Otvoreni program TV i
sluaju Radio-Sarajevo koji prenose sve to se dogaa u gradu.
Kerka, koja je juer otila na neki rock-koncert u gradu, javlja se telefonom od prijateljice i kae
da e se vratiti kui im sklone barikade. Izlazim na ulicu i u daljini vidim naoruane ljude kako
se motaju u blizini policijske stanice. Tjeim se da e sjutranje jutro donijeti mir, da je sve samo
ruan, straan san. S tom nadom lijeem u krevet.
Dan kada je prije 47 godina Sarajevo osloboeno od faizma. Danas je to grad koji se ponovo
eli osloboditi. Tamo su mi kerka i sin. Sina sam jo ranije, prije mjesec dana poslao u Sarajevo
da bi izbjegao mobilizaciju na Palama,
Supruga zove policiju i pita kako e sutra na posao, u grad. Deurni joj kratko odgovara:
Nikako, tunel na Lapinici je miniran. Pitam se da li je to mogue i ta to znai? Kako mogu da
nas tek tako odsijeku od grada? U glavi osjeam pravi komar od hiljadu pitanja na koje
nemam racionalan odgovor. Gaenje i samo gaenje osjeam prema ovom narodu.
Na TVS gledam kako na barikadi kod mosta Vrbanja gine jedna mlada Dubrovanka, koja je
dola na studij u Sarajevo. Boe, zar je ovo mogue?
Navee, Pale izgledaju kao grobnica u koju jo nisu poloili mrtvaca. U Sarajevu, umjesto da
slave dan kada je dola sloboda, broje mrtve i ranjene. Supruga ostaje cijelu no pred TV
ekranom.
Pored kreveta, na stoliu imam dvije knjige: Kafka, pro et contra Guntera Andersa, u
briljantnom prijevodu Ivana Fohta, koji mi je na fakultetu predavao Estetiku, i Isus Krist I. Dio
od Rudolfa Wienera, izdanje iz 1932. godine. Ne mogu da vjerujem da je Isus rekao Tko nije sa
mnom, protiv mene je. Nije mi poznata ideologija koja ovo naelo nije utkala u svoj program
akcije. Vjerujem jednoj Kafkinoj reenici koja otprilike glasi: Sjedio sam u gostionici, kad
banue dvojica uniformisanih ljudi i rekoe mi da poem sa njima. Ali ja sam civil i slobodan
sam, odgovorih. Ba zato rekoe i povedoe me.
Javljam se uivo u program Radio-Sarajeva i kaem da sa Pala (udaljenih od Sarajeva 16 km)
nitko ne moe izai, da vojnici JNA i srpski teritorijalci kontroliu sve glavne i sporedne puteve
prema gradu.
Sino sam bio sa suprugom kod starih prijatelja i kumova. Njihov sin, ljekar, koji radi u Sarajevu,
u nedjelju je jedva uspio proi barikade, jedva su ga pustili kui, na Pale. No drugo je jutro vojno
Paljani bombarduju Sarajevo, Stari grad i moje prijatelje koji tamo ive!
Zvuk telefona u praznoj kui (djeca su u Sarajevu, prijatelji ne mogu doi zbog barikada i
pucnjave, a poznanici sa Pala prikovani uz TV gledaju to se deava dole). Zove me V. prijatelj i
saradnik sa TVS i pita me: Kako mogu sa Trebevia i Lapinice tako neselektivno da ispaljuju
granate? Ne mogu da razumijem njegovo pitanje. Treba li moda prvo da dou u grad i obiljee
pojedine kue, porodice, pojedince? Ali, zato uope bombarduju grad? ta hoe time postii?
Pa to je suludo, govorim sam sebi.
Zove me kolegica sa RTV, Vojna Travanj, za koju nisam ni sanjao da je napustila grad i staru
majku i smjestila se u hotel Bistrica na Jahorini. Njen najnoviji prijatelj, ljekar i politiar, nekad
je bio vatreni komunista, pa reformista, sada je vatreni Srbin. Kolegica me pita kada u poeti
raditi za njihov Srpski informativno -televizijski centar. Zbunjen sam i pomalo uplaen. Ne pita
hou li ve kad u, kao da se to podrazumijeva. Navodi mi imena naih kolega koji su preli
na Pale i poinju da rade. Prvo vrdam da ja nisam nikada bio politiki novinar, da sada imam
jedan angaman s Visokim komesarijatom za izbjeglice pri UN, i konano, kada sam malo doao
k sebi, prevaljujem preko usta reenicu koju sam i ranije mnogo puta izgovarao da ja nisam
nacionalni, ve profesionalni novinar. S druge strane linije duga tiina, a onda glas, do
maloprije njean i umilan, postaje piskutav dok kae da dobro razmislim ta radim.
Znam ta to znai i zato me strah. Telefon ponovo zvoni i ujem glas bliskog bia iz daljine, pun
straha i zebnje za nas. Moda smo ipak trebali svi otii prije ovog balkanskog pira.
Najlake je otii, ali kako ostaviti kuu koju sam svojim rukama gradio i batu oko nje
obraivao? Danas malo kopam i sadim sadnice ribizle. Nadam se da u probati njihov plod.
Teror televizije, straha i pucnjave. No je i kia pada. Sve je u mraku, pravi kadar iz prie
Taksista. Moram nastaviti da ga piem, ali kako kad sa strepnjom oslukujem hou li uti
odsjene korake ljudi koji dolaze da me odvedu.
Mislim stalno na sina i kerku koji su odsjeeni u Sarajevu. Granicu to su prije nekoliko dana
postavili na Lapinici vie ni ja ni oni ne moemo prei. Kao da nas je neka mona, nemilosrdna
ruka presjekla na pola s nadom, ili bez nje, da emo se opet spojiti. Boe, zar je to mogue?
No bez sna. Pokuavam iz Znakova pored puta deifrirati buduu putanju naeg ludila. Osjeam
kako se poput metastaza iri oko mene, buja i raste poput tijesta za kruh to ga svako jutro
mijesim svojim rukama. Gledam suprugu kako, sva srena, u bati vadi radi, i mislim na onog
tipa politiara iz Srbije, koji nam je prole godine zaprijetio da emo jesti korijenje.
Telefonom svakodnevno odravam vezu sa snimateljem A.V. i A.S. i dajem im uputstva kako e
snimati sarajevsku verziju Oslobaanja avola.
Dolazi mi sav uplaen susjed Meho i kae da se po Palama pria kako e noas poklati sve
Muslimane. Ubjeujem ga da je to nemogue. Neka sa enom noas spava kod nas. Gledam
kako mu ruke podrhtavaju od straha. Razumijem taj strah, jer ga i ja osjeam u svojim kostima,
strah da idue svitanje zore neu ugledati.
Razmiljam o svom poznaniku s Televizije, reiseru Miodragu Tarani, koji sada na Palama osniva
Srpski informativni TV centar pod imenom: Mora se konano uti i naa istina! Radi li to iz
ubjeenja, fanatizma ili zbog novca? Dok je bio na TVS, radio je to je htio, nitko mu nikada
nita nije zabranio, a sada se busa u prsa kako je bio ugroen i onemoguen. Jo tada sam mu
govorio da su samo glupi i lijeni ugroeni, ali to nije dopiralo do njegovog mozga.
Nova srpska vlast ih plaa kao najskuplje droce. Odbio sam da kao najugledniji dokumentarista
TVS radim za njih, i sada ekam presudu. Pitam se mogu li oni uope razumjeti moje rijei da
nisam nacionalni ve profesionalni novinar, a to je dvoje nespojivo.
Iz sjeanja mi dopire Kafkina reenica iz Zamka: Gospodine K., vi niste iz Zamka, vi niste iz sela,
vi, dakle, niste nita.
Gledam ovjeka u praznoj paljanskoj samoposluzi. Uzme konzervu i stavi je u koaru, vrati je
ponovo na policu, pa je opet stavi u koaru i opet vrati. Na kraju zgrabi neke stare kekse. Pogled
mu unezvjereno luta po praznim policama.
Pale 11.4.1992.
Koji je danas dan? Sedam dana je prolo kao tren, runi, strani tren. Kako se vrijeme zgunjava,
dani se pretvaraju u sate, sati u minute, a minute u sekunde. Izolirani i potpuno odsjeeni od
Sarajeva, kao ribe plutamo po povrini zagaene vode oekujui skori kraj.
No bez imalo sna. Do moje kue vodi ljunkovita staza. Svaki korak po njoj odzvanja poput
ekia sudije u sudnici. Zariva mi se u mozak i izaziva malu nelagodnost. Jesu li to koraci
egzekutora koji dolaze po nas? Strah se uvukao u ljude i grize ih kao rak. Osjeam kako smrt
die svuda oko mene.
Pale, 12.4.1992.
Krasno proljetno jutro s mrazom to je prekrio batu. S krajnjim naporom radim jutarnju
gimnastiku. Je li to zbog godina ili malih koliina hrane?
Strahovita eksplozija prolama se nad Palama. Saznajem da je neka vojnika junaina u Migu
probila zvuni zid nad Palama i Sarajevom. Zamiljam njega u skafanderu i majku u nekom
sobiku kako upravo doji bebu. Na cesti ispred kue prilaze mi razni ljudi i odmah ponu s
izlaganjem svoje apsolutno tane istine o onome to se dogaa oko nas. Kao vodenice
neprestano priaju, skrivajui svoj strah. Kao idiot ih sasluam klimajui glavom i bjeim u svoju
batu. S prozora svoje kue vidim kako svaki as proe po neki moj poznanik u uniformi, s
kalanjikovom o ramenu. Ranije, kao civili, bezbojni i beznaajni, sada uzdignute glave ure da
se jave na poloaj. Kao da su cijeli ivot samo ekali ovaj as. Jedan od njih me ve pitao da li
sam se ukljuio. Primjeujem da je pekara preko puta, vlasnitvo nekih Albanaca, zatvorena
prvi put nakon petnaest godina.
TV dnevnik postaje najgledaniji horor-film. To jeste njegova mo i magija. Sve zlo proteklog
dana na cijelom prostoru Republike koncentrie se i zgunjava u 60 minuta i pola kvadratnog
metra ekrana. To kod ljudi izaziva efekat eksplozije u zatvorenom prostoru. Mislim da e mnogo
vie, pogotovo starih ljudi, umrijeti od televizije nego to e ih poginuti od metaka.
ujemo se s djecom telefonom. Imaju sve manje hrane, sve tee izlaze van kua.
Glad tek dolazi. A na Pale dolazi sve vie helikoptera iz pravca Srbije i Crne Gore. ta li prevoze,
pitam se, a susjed kae vojsku i oruje. Pale sve vie poprimaju izgled vojne baze u kojoj civili
nemaju ta da trae.
Sino na TV sluam naeg uvenog reisera Emira Kusturicu kako iz Pariza daje svoju dijagnozu
bolesti i recepte za lijek. Ve ga je i obina raja prokuila, a do juer je bio njihov idol. Kako
groteskno zvue njegove rijei. Kao da je pao s Marsa.
Na Srpskom radiju sluam svoje dojueranje kolege kako pozivaju svoj narod na konani
obraun s islamskim fundamentalizmom. Prole godine pozivali su svoje komuniste na
konani obraun sa svim nacionalistima. Sada rade za drugog gazdu, koji bi, da je imalo
pametan, znao da je posijao sjeme svoje budue propasti. Isus je zaista uzalud razapet na kriu.
Danas u 14 h u hotelu Srbija na Ilidi pregovori kolegija TV Sarajevo i SDS o podjeli TV kanala.
Samo da ljudi prestanu ginuti, pa neka podijele i Mjesec i Sunce i zrak, ptice, ribe i sve to je
nedjeljivo.
Supruga razgovara telefonom s naim najboljim prijateljem u Sarajevu, J.O., koji joj kae da bi
golim rukama zadavio drugog naeg prijatelja, pjesnika Ivana Kordia. Ne svia mu se njegov
komentar u TV Dnevniku. Prije samo tri mjeseca su kod nas sjedili, pili i ugodno razgovarali.
22.30
Posljednje svjetlo na susjednim kuama se ugasilo.
Ovdje u svom rodnom mjestu nemam apsolutno nita vie da traim. Bie mi teko ostaviti
samo grobove roditelja, umovite padine Jahorine i Romanije po kojima sam trao i skijao. Sada
tim umama hodaju ubice to pucaju na sve to se kree, a nije njihove gore list. Znam, osjeam
to, da jednog dana, kada im svi listovi otpadnu, ostae sami i goli da pred Bogom i ljudima
polau svoje krvave raune.
Ovdje se ne stvaraju samo nacionalna geta, ve mnogo gore od toga: geta kriminalaca, ratnih
zloinaca i profitera.
Malo me okirala vijest, glas iz Sarajeva, da ako sam jo uvijek na Palama, onda sigurno radim
za njih. Da li je ijednoj strani vie uope mogue objasniti da ni za koga ne radim, da samo
pokuavam da se spasim od kandi njihovog ludila? Ipak, shvaam. Stanovati i ivjeti u
predgrau Auschwitza okruen egzekutorima a ne biti s njima zaista je skoro nemogue. No,
ipak je mogue, samo je pitanje do kada.
Jutros, u ranu zoru, supruga je ula u vojni kamion na Palama da se prebaci u Sarajevo i odnese
sinu dokumenta, i obie kerku. Jedino ene na taj nain mogu doi na Vraca i onda se spustiti
pjeke u grad, i to samo onda kad nastupi malo zatije u borbama. Za ovu mogunost odlaska u
grad saznali smo od S.R., koja je tako otila majci na sahranu u Vojkovie. Srpska vojska je
probila umski put preko padina Jahorine, iza Trebevia, da putnici ne bi vidjeli poloaje sa
kojih se granatira Sarajevo. Magistralnim putem preko Lapinice do Sarajeva se stizalo za
petnaest minuta, ovim obilaznim treba etiri do pet sati. Pun sam strepnje za njen ivot. Vadi
je moje prezime, a ukopava mjesto roenja.
Kada sam prije deset godina poeo graditi ovu kuu na Palama, elio sam da bude to vea, da
ima to vie soba za prijatelje iz cijele zemlje i Sarajeva, da mogu doi k nama na oporavak i
druenje. Sada prvi put osjeam tajanstvenu jezu koja me proima dok se kreem potpuno
praznom kuom. Toliko ima velikih prozora da se osjeam potpuno izloen pogledu stranaca
oko mene.
Susjedi Meho i ulzida pitaju me gdje mi je supruga i, kad im kaem, uplaeno me pitaju da
moda neu i ja otii. Nekako su sigurniji kad sam ja tu. Pitam se kakvu im ja to sigurnost mogu
pruiti, kad sam potpuno nemoan. Kuma M. donosi mi pitu sirnicu i pita treba li mi jo to. Sa
strahom mi pria kako je tavan njihove kue pun tehnikih ureaja, tepiha i drugih vrijednih
stvari to su im donijele komije Muslimani da im ne opljakaju srpski vojnici. Kae mi da se stidi
to je Srpkinja. Divno ljudsko stvorenje koje sve vidi i sve razumije. Kae mi, ako me strah
samog, da preem k njima, ali isti as se ispravlja i kae da, ako ostavim kuu praznu, provalie
u nju. ao mi je. Jedan sin je u posljednji as pobjegao u Ameriku, drugi to isto namjerava. Ali
Kakav ok. Potresa me iz temelja. Jutros, kada je sin trebalo da krene autobusom prema zapadu,
dignuta u zrak oba mosta kod Brkog. Put na zapad vie ne postoji. Poludio bih, urlao kao pas
to ga ranije nisam otpremio. Zar nije sve govorilo da svaki as moe puknuti i posljednja
pupana vrpca koja mu donosi spas? Okrivljujem sebe da sam glup i slijep, ali sada je kasno.
Ostaje mu samo to da se i dan i no skriva u podrumu zgrade u Starom gradu, nadajui se da ga
granata nee raznijeti. Supruga mi telefonom kae da je sin sino pitao moe li kima da
cvokoe od straha, to je on osjetio prije par dana, kada je granata eksplodirala u njihovom
dvoritu, u trenutku kada su slijetali u sklonite, a prozorsko staklo padalo oko njega.
Suze mi idu na oi, ali ne mogu sada nita uraditi. Ponovo sebe propitujem da li sam pogrijeio
to ga nisam dovukao na Pale, kako je predlagao moj ogor, ali ne, i sto puta ne na Pale. Da je
doao ovamo, odmah bi ga pokupili, obukli mu uniformu i odveli ga na Trebevi da puca po
svojim drugovima. To bi bio i njegov i moj kraj. Ovako jo ima nade.
Urlam na telefon i objanjavam ogoru u Titogradu da je bolje da mi sin pogine u Sarajevu od
granate ratnih zloinaca nego da postane ubica sa Trebevia. ogor to ne moe shvatiti i sputa
mi slualicu. Sestra samo plae. Kakav uas. Kakvo cijepanje ljudi na Ove i One, bliski prijatelji i
srodnici postaju neprijatelji. Nou hodam praznom kuom i ponovo se preispitujem, i stalno
govorim glasno: Ne i nikada, ne.
Ispuio sam posljednju cigaretu i osjeam kako me hvata panika ovisnika o nikotinu. Kao tijesto
gusta, tamna, kia paljanska no, u kojoj svijetli samo jo jedan mali, udaljeni prozor. Lii mi na
nadu koja jo tinja. Kao pas sam se skupio u kutu pored kamina i sluam Bachove fuge. Kao pas
' ree K., i inilo mi se da je u njemu stid jai od smrti. (Franz Kafka, Proces)
Prvomajsko jutro! Od onog dana kada je nakon 1945. godine ovaj dan postao institucija koja se,
po nareenju komunista, mora slaviti postao je najtuniji dan u godini. Bivi komunisti u novoj
Saveznoj Republici Jugoslaviji, koji su sada postali socijalisti, dekretom nareuju da se opet
mora slaviti. Na Palama du glavne ceste, na zgradi SRNE, opine, policije, bolnice, vijore se
srpske zastave sa etiri irilina slova S.
Muslimani, koji iz svoga geta vie ne izlaze, gledaju u te zastave i jo se nadaju da je to samo
folkloristika koja e proi. Zato, s kojim pravom da jednom susjedu Miralemu razbijem iluzije i
poveam strah? Moda je on u pravu, a ne ja. Ionako tuan dan na Palama jo je tuniji jer nita
ne radi, osim vercera i vojne mainerije. Utjehu donosi cvrkut ptica u bati.
Jutros pitam komiju koji je dan? U getu, izolaciji, ovjek gubi osjeaj za vrijeme, dane, sate.
Budunost kao da vie ne postoji, sve je samo ivotarenje izmeu jutra i veeri. Tamna no slui
samo za trening ula, koja su sada izotrena kao u psa, registruju svaki udni um u kui i oko
nje.
Predsjednici vlade i stranaka vercuju tankere nafte i tone oruja, na emu zarauju milione
njemakih maraka. Lokalni bosovi to rade na lokalnom podruju i zarauju na stotine hiljada, a
Prekinute sve telefonske veze sa Sarajevom i svijetom. Da li mi je iva porodica, prijatelji, svi
estiti ljudi? Dok ga ne zaboli, ovjek ne osjea ruku ili nogu, tako je i s telefonom. Sada kad ne
radi, kao da sam totalno odsjeen od spoljnjeg svijeta. Postoji samo ovaj geto u kojem ivim, i
oaj koji zbog toga osjeam. Prije sam bar uo bliske glasove, sluao njihove strepnje i nade,
upijao ih u sebe i nosio kao neto najdragocjenije. Bio sam dio njih. Sada sam potpuno sam.
Saznajem da je nova vlast odluila da smijeni briljantnog direktora hotela na Jahorini, jer je
djelimino ustaa. Naime, majka njegove supruge je negdje iz Hrvatske.
Moj nedeljni odlazak na majin grob odjednom postaje udan, nenormalan. Gledaju me
sumnjiavo i podozrivo. Majstor to je prole godine izvodio zavrne radove na grobnici pita me
zato na nadgrobnom spomeniku pie obitelj, a ne porodica, zato je majka tu sahranjena, a
ne pored oca na pravoslavnom groblju, zato idem svake nedjelje na groblje, kad to nitko ne
radi. Pita me kao da, zato to je istokrvni Srbin, ima pravo sve da pita. On se sada tako
postavlja prema meni, dok je prije par godina samo utio, radio i naplatio svoju nadnicu.
Sluam rane jutarnje vijesti. Granate padaju na juni dio Sarajeva. Nove borbe u Doboju,
Brkom. Sada postaje sasvim jasno da se ide na vojno rjeenje i zauzimanje BiH prostora
orujem, bez obzira na broj mrtvih. Kasnije slijede pregovori s UN.
Kobna greka to sina nisam ranije poslao van. Sada s majkom i sestrom ui u podrumu kod
Principova mosta i broji granate. Boe, jesu li ivi i imaju li ta jesti? Kako da savladam tihi oaj
koji me razara i postaje sve buniji? Na Palama se sprovodi totalna mobilizacija svih Srba od 16
do 60 godina. Krijem svoj dnevnik u upljinu iza kamina. Sam in pismene, verbalne osude
njihovog zloina dovoljan je da egzekutori dou po mene.
Slika sa Pala: Poten Srbin, drug iz djetinjstva, svratio u moje dvorite i kae: - Nije dobro to
bombarduju Sarajevo, ali od njih (Muslimana) se vie nije moglo ivjeti. Drugi poteni Srbin,
pravnik, kae mi: - Kad sam bio mali, pitao sam oca zato su nas Turci pet stotina godina tlaili, a
on mi je odgovorio zato to im nismo dobro vratili. Sada emo im sve to vratiti kae
pravnik, i ode biciklom niz cestu.
Helikopterski saobraaj je postao tako gust i redovan, da ve po njima znam koliko je sati. Vie
ne mogu da gledam program TV Sarajevo. Relej na Humu je bombardovan. Ova razorna, teka,
potmula pucnjava sa Lapinice i Trebevia, to ne prestaje ni za trenutak, unitit e me do kraja
ivota. Mogu shvatiti da na obje strane ima istih kriminalaca, ubica, patolokih tipova ednih
krvi, ali ne mogu apsolutno nikako shvatiti da ljudi sa okolnih brda hladno ispaljuju smrtonosne
granate na obine, jadne civile.
Komija Meho mi danas kae: - Nema vie ivota ovdje. Odgovaram mu da ima, ali za ubice i
ratne zloince.
Boe, zar je mogue da rat traje ve mjesec dana? To nije mogue. Jutro bez struje i telefona.
Nemam najvaniju stvar u ovakvim prilikama: obian mali tranzistor. Dolazi struja i saznajem da
su Srbi oslobodili jedan dio Dobrinje, kako javlja SRNA. Da bi ovjek to shvatio, mora stvarno
biti totalno lud.
Jo jedno jutro svie. Leim u krevetu i gledam kroz veliki prozor kako se mrak prosvjetljava i
prva suneva zraka obasjava Pale. Kako se nita nije promijenilo hiljade godina, a kako se opet
za ovaj mjesec dana sve promijenilo. Jo jedno potpisano primirje i prekid vatre, i jo jedno
gadno bombardovanje Sarajeva. Poinjem naglas da priam s psima i sam sa sobom. Nekad mi
je smetala galama supruge i djece, a sada eznem za tim.
uveni ljekar i politiar iz Sarajeva koji je meu prvima preao na Pale i sjeo u ministarsku
fotelju nove srpske vlasti, dolazi mi u dvorite sa svojom novom drubenicom, novinarkom sa
Radio-Sarajeva, i raspituje se o mojoj kui. Izgledam oajno zbog gladi i nespavanja. Kaem im
da ne mogu useliti k meni. Njihov uniformisani pratilac i ofer paljivo me odmjerava. Nikako
ne mogu da shvatim njegovu drubenicu, koja je u gradu ostavila svoju staru majku i prijatelje,
po kojima sada ovi ljudi s kojima ivi ispaljuju granate. Ljudsko bie je nemogue bie.
Strah me zbog ove posjete. Lako je na filmu biti hrabar. Kao plima, u mene se uvukla munina,
tuga i beznae. Pas mi se stalno mota oko nogu i umiljava se, kao da i njemu nedostaje drutvo.
Kakav apsurd: s komijom Mehom, majstorom, postavljam kure po prozorima kue. Nisam ih
pet godina postavio, a sada to radim, kao da e me to spasiti od spoljnjeg svijeta. On je
sretan, jer je nauio da stalno neto radi. Vidim kako u njemu strah raste iz dana u dan. On je sa
enom na Palama, a kerka sa djecom ivi u Sarajevu. Kada sedam dana nije bilo struje, bacio je
ogromnu koliinu hrane iz zamrzivaa, to je uvao za kerku. Penziju ne prima. Kae da u banci
isplauju novac samo srpskim izbjeglicama iz grada, a njemu kau da novac jo nije stigao. Sin
mu je prije nekoliko godina otiao u Ameriku, ali mu sada ne moe poslati novac. Cijeli Mehin
ivot uloen u kuu i batu sada se rui.
Danas je Dan pobjede nad faizmom. U Evropi i svijetu, ali ne i ovdje. Ovdje se on ponovo raa i
uzima svoj danak u krvi. Balkan mi lii na prokleti komadi zemljine kore gdje ponekad zasja
dan, pa se opet spusti no.
Prijatelj i urednik TV Sarajevo Nenad Peji pobjegao jutros vojnim avionom za Beograd, a zatim
za Englesku. U Sarajevu ga proglaavaju izdajnikom. Ne znam, nemam pravih informacija ta se
s njim zaista deavalo da bih mogao biti sudija.
No je. Sjedim pred kuom i gledam neosvijetljene zgrade u kojima ljudi ive ili umiru. Izgledaju
kao nadgrobni spomenici jednog vremena, jednog stranog vremena. No je ovdje na Palama
najtea, kao da se sav dnevni uas same u nju, da ovjeku svom estinom stave do znanja da
nije nita, moda samo neka utvara u mraku to sa zebnjom eka svitanje.
Kao gladan pas to eka da mu netko baci oglodanu kost, ekam vijesti na radiju, da ujem jesu
li se sporazumjeli oni koji se uope ne mogu sporazumjeti.
Vijesti poinju sa Zloinako razaranje BiH i Sarajeva se nastavlja. Ovo to se deava oko nas
gore je od najcrnjeg faizma!
U batu mi dolazi dobar prijatelj iz djetinjstva. Dado, profesor matematike u osmogodinjoj
koli. estit ovjek, koji ni mrava ne bi zgazio. Ispija na duak ponueni konjak. Znam da mu nije
lako, mnogo tee nego meni. Pria mi kako mu uenik umjesto rijeenog zadatka u svesku samo
napie velikim slovima SDS. On mu upisuje prolaznu ocjenu, jer sve ostalo ravno je
samoubojstvu. Jo se nada da e sve ovo proi, da nee izgubiti posao, da nee morati ii sa
Pala. Ima dva mala sina, koji se bezbrino igraju u vrtu. Mislim na svoje djetinjstvo, kada sam se
i ja bezbrino igrao, a rat je 1944. bjesnio oko mene.
No uasa. S glavom na jastuku, iz pravca Trebevia i Lapinice ujem potmulu tutnjavu haubica,
koje ravnaju Sarajevo. Noas mi telefoniraju prijatelji, novinari iz Sarajeva, P.K. i M.J., i kau da
samo preko njih mrtvih umski zloinci mogu osvojiti grad. Meu tim zloincima ima i naih
prijatelja sa Televizije, iz kafane. Nekad smo se druili, a sada ubijaju svoje prijatelje. Kako je to
mogue? ta se to desilo u nama i oko nas? Ako je istina, a svaka ispaljena granata nosi poruku
da je to strana, neumitna istina, onda je cijeli na ivot s njima bio varka. Tjedan koji poinje bit
e najtei za ljude u gradu. Kako da pomognem familiji i prijateljima?
Dan kao najruniji san, komar pitanja bez odgovora. Analizirati hiljadu mogunosti spasa znai
da e se desiti ona hiljadu i prva, koja vodi u propast. Glad i bolest poinju da haraju Sarajevom.
Meho i Miralem kopaju i sade povre u bati, u nadi da e ga najesen brati. Mina stalno pita
kada e se moja supruga vratiti iz Sarajeva, da ima s kim razgovarati. Oni znaju mnogo vie od
mene to se deava na Palama i okolnim selima. Misle da ja opet znam mnogo vie o
dogaajima u gradu i svijetu.
Gotovo cijelu no presjedio pored kreveta. Ne mogu da stavim glavu na jastuk, jer je zemljina
kora izvanredan provodnik zvuka tutnjave topova. Kako ovjek moe uope da spava ako uje
ispaljivanje granata, prati u mislima njihov let do neke kue u Sarajevu i vidi je kako se rui, a
ispod ruevina ostaju leevi? Boe, moe li ljudsko bie uope shvatiti tuu bol i smrt?
Danas je pravoslavni svetac Vasilije Ostroki, dan kada je moja majka, iako katolkinja, uvijek
slala novac Pod Ostrog (Crna Gora), za na spas i spas svih estitih ljudi. Sada sasvim shvaam
kako su moji roditelji, raznih vjera, bili samo iskra to svijetli u ovom balkanskom mraku.
Malo odahnuo na vijest da su Srbi odluili da pet dana prekinu vatru. Sretni trenutak je ipak
zakucao na moja vrata. Djevojka T.S., koja je ranije radila na SA-3, gdje sam jedno vrijeme bio
urednik, dola je k meni sa svojom sestrom D. Nedavno su stigle iz Sarajeva k roditeljima koji
ive na Vujoj Luci. S. me gleda pravo u oi i pita:
- Znam da si odbio da radi za SRNU. Mene su danas sreli na ulici i upitali kada u poeti da
radim za njih. ta mi savjetuje?
Iz njenog siunog tijela izbija nevjerojatna energija. Kamera ju je htjela, pa je u studiju
dominirala pojavom i elokvencijom. Mnogo sam je cijenio. utio sam.
- Znam ta misli. Izvini to sam te to pitala; ve sam ih odbila odgovara brzo.
Ali to nije bio jedini razlog njihove posjete, ve i telefon u mojoj kui, taj spasonosni ureaj, koji
tek u ratnim vremenima dobiva punu vrijednost. Dodue, na Palama iz nje se sve uje, a
njihovi mladii su Muslimani.
Do prije nekoliko mjeseci to je bila normalna stvar. Sada je smrtni grijeh. Nacionalno odreenje
postaje sudbonosno za mnoge ljubavi, brakove, prijateljstva. Sada je sve puklo. Vidim i osjeam
koliko ove dvije djevojke pate. Kao leptirice poletjele su na telefon. Nije im smetala ni nesnosna,
buna muzika iz slualice, koju emituje Radio srpske republike BiH.
Izlazim u vrt da im ne smetam. Kada se vratim, izgledaju kao pokisle ptice. Dotukla ih je
spoznaja da tih petnaestak kilometara to ih dijeli od njihovih mladia izgleda kao petnaest
svjetlosnih godina. Odbacile su kategorino sve racionalne razloge da ostanu bezbjedno s
roditeljima na Vujoj Luci i po svaku cijenu hoe da se vrate u grad. Sada sa mladiima
razrauju situaciju ulaska u Sarajevo. Kako su mi draga ova dva mlada ljudska bia. Donose sa
sobom nadu da jo nije sve potonulo u beznadnu no. Dajem im knjigu Czeslava Milosza
Zarobljeni um i jo neku laku literaturu.
itajte, samo itajte kaem im tako se najbolje pobjeuje ludilo.
Koliko sam srean. uo se preko telefona s familijom. ivi su i trae put, put izlaska iz
sarajevskog pakla.
Srpska vlast na Palama vri popis kua i stanova. Prvo muslimanskih i hrvatskih. Useljavaju
izbjeglice to u talasima dolaze na Pale. Oekujem da dou k meni.
Nakon dugo vremena uo se telefonom s dobrim prijateljem i kolegom s posla. Rekao mu da
poalje k meni svoju bolesnu majku. Divna, tanjuna i suptilna ena, za koju uope ne znam
kako podnosi sav taj uas. Ne znam koga bih vie alio: novoroene bebe, majke, djecu, mladie
i djevojke ili starce. Svima je jedna mona, nemilosrdna sila razorila svu zbilju i sve snove.
Djevojke su otile, opet sam potpuno sam u kui koja me podsjea na mrtvaki koveg.
Subotnje jutro kao i svako drugo. Vie uope nije bitno koji je dan, datum, sat. Sve se pretvorilo
u jedno do kosti golo trajanje, bez poetka i kraja. Kolegica iz redakcije TV Sarajevo plae i vriti
na telefon, jer nam je uvaeni kolega, dobitnik mnogih nagrada za ekoloke emisije, N.A., u
zatvoru na Ilidi. Kae mi da zovem SRNU, Televiziju i ostale na Palama i objasnim im da Srbi
nemaju pravo da hapse nae kolege samo zato to su Muslimani i to stanuju na Ilidi. U kakvoj
je zabludi. ta misli, tko sam ja, koliko moan da ovo objasnim ljudima, kojima se ne moe
apsolutno nita objasniti.
Kolegica M.J. nastavlja da psuje i plae, pozivajui jedan narod da bude astan, a nije ni
svjesna da su te rijei potpuno izbrisane s ovih prostora gdje ja ivim. Smirujem je i tjeim da u
uiniti sve to mogu. Biti na Palama, makar i u izolaciji u kakvoj sam ja, za neke ljude u
U kamion su se usput ukrcavale neke ene i mukarci, iz njihovog razgovora saznajem da esto
idu do Sarajeva, tj. do Vraca, odakle ih je srpska vojska evakuirala; sada ive u tuim
vikendicama po umi, njihove kue na Vracama su pretvorene u topovska gnijezda. U Sarajevo
odlaze da pokupe to vie svojih stvari. Usput nekoliko vojnih kontrola; lina karta sa Pala i
prezime omoguavaju prolazak. Putnici primjeuju da je put sve bolji i bolji, prije mjesec dana
putovalo se dvanaest sati, sada stiemo na Vraca u 11 ujutro. okirana sam koliinom oruja,
vojske i izgledom nekada pitomih Vraca. Ulijeem kod prijateljice M.J. na Grbavici. Kod nje
prozori zamraeni dekama. Smije se to skaem na svaki pucanj oko kue. Ona se ve navikla,
kae: - arapii vjebaju, ulete u transporter i opale luaku vonju po Grbavici, pucajui po
okolnim prozorima.
Praeni pucnjavom, pretravamo most kod Prirodnomatematskog fakulteta, vozimo se
tramvajem do centra grada. Gledam spaljenu zgradu Unioninvesta. Ona ide na posao, ja
produavam do Principova mosta.
Grlim djecu. Dobro izgledaju. Odlazim popodne po novac kod .D., sa njom dogovaram da njena
svekrva sa unuicom i moj sin zajedno krenu za Brko. Kod Katedrale prisustvujem iznenadnoj
pucnjavi, svi gosti to sjede po okolnim kafiima munjevito skau u zaklone. Veina vadi pitolje,
ene viu ubij ga, ubij. Iz jednog haustora izvode mladia u trenerci, prolaznici ga udaraju, svi
govore da je to snajperista koji je pucao. Meni ostaje muan dojam da se radilo o nekom
lokalnom obraunu to zakljuujem po komentarima prisutnih. Telefonski dogovori oko
sutranjeg sinovog odlaska; spakovani ekamo zoru. No ispresijecana rafalima i udaljenim
granatama.
Sa J.V., odlazim na trnicu pored Zetre tu ima samo tjestenine, sjemenskog luka, cigareta,
deterdenata. Smijemo se tome kako je J.M. juer mislio od obine grmljavine da su granate, a
zapravo juer uope nije gruvalo. Bar ne u naem dijelu grada. Predlaem joj da posadi luk, udi
se da se to moe u saksiji. Ja stalno paniarim oko hrane. Pred njenom kuom vidim rascvjetali
maslaak, objanjavam joj da je to ustvari taj radi koji se za skupe novce prodavao na trnici,
pokazujem joj ta je kopriva, ta se sve moe jesti. Sad joj je ao, jer su sanjali svjee bilje, a bilo
joj je pod prozorom.
Uvee, iznenada, poinju pljuskati u blizini. Sad i meni nije prijatno ostati u stanu. Silazim prvi
put u podrum. Velik, austrougarski. Samo jedna improvizovana klupa pored uglja. Malo stanara,
dvoje male, tihe djece, njihova majka i otac koji uva pukom haustor, tri stare gospoe, mu
jedne od njih, S., ja, moja djeca. Hladno je, svi su u zimskoj garderobi. Granate padaju tako blizu
da debeli, kameni zidovi podrhtavaju. Kasno u no ulijee Vjeko, sin penzionera koji ive u
potkrovlju. Preskakivao je preko njemu poznatih dvorita, javlja da Baarija gori, na Skenderiji
borbe prsa u prsa. H. se trese od straha. B. plae, kasnije kae da je plakala zbog Baarije. Kad
se granatiranje smanjilo, skupljamo hrabrost, vraamo se u stan i obueni pokuavamo
odspavati.
ok kada sam skupila hrabrost da iziem van. Baarija demolirana, spaljene radnje, staklo,
staklo, staklo, rupe po kuama, u zraku lebdi praina od maltera, izlozi polomljeni ili s rupama
od gelera, samoposluge ve opuhane. Kupujemo eer, i dalje susreem poznanike, koji se
raspituju za Mladena. Zbog iznenadnog granatiranja, bjeimo kui.
Poslijepodne, u 16 h, kriomice posmatram najavljeno iseljavanje vojske iz Vojne komande. Park
je ve ozelenio, pa se ne vidi dobro, a i upozoravaju me da se sklonim sa prozora, jer snajperi
vide infracrvene zrake. Odjednom primjeujem u koritu Miljacke, ispod mosta, dvadesetak
mladia, aroliko odjevenih, naoruanih. Svaki as, kad priem prozoru i provirim oprezno, oni
se sve vie pribliavaju Komandi. Slutim gadno zlo, jer je traeno da iseljavanje bude potpuno
bezbjedno. Mladii se, kao u partizanskim filmovima, kriju iza stabala, ali su sve blie Komandi.
Kolona maslinastih kamiona, a vide se i bijela vozila UN, polako kree. Ubrzo se uje pucnjava.
ta se dogaa? Kasnije, na TV sluamo Kukanjca i Kljuia, kako se prepiru, da li se pucalo ili nije.
Od prijateljice .D. posuujemo malo brana, ona mi daje i eer i tjesteninu. M.V. se nudi da
kupi neto hrane na TV. Iz ljudi zrai neka elja za pomaganjem, jednostavno, ne osjeam se
naputeno.
Granatiranje oigledno smilja netko tko eli psihiki unititi ljude. Kad se nada da je sve
konano mirno, pljusne neka granata u samoj blizini, a taman kad se pripremi na vampiranje,
onda par sati oslukuje tiinu. Mislim da sam toga dana pretrala Principov most i konano
kupila kruh. Shvaam kako je strah od gladi jai od straha od metka. Kakva srea imati kruh i za
sutra.
Sina stavili na spisak pri Jevrejskoj optini. Nova nada za njegov odlazak. Mora biti stalno
spreman, jer e biti obavijeten pola sata prije polaska. Avionski let bit e besplatan, to mi bar
malo olakava brige. Planiram povratak na Pale, nazivam M.J. na Grbavici, drugom dijelu grada,
provjeravam situaciju, ali sve se mijenja iz asa u as. Kad je ovdje mirno, tada na Grbavici
bjesni. I obrnuto. Opet nema kruha.
Spavamo obueni, stalno spremni za podrum. Dan poinjem sluanjem radija, kako bih znala
moe li se izii iz kue, u potragu za hranom. Savladavam strah od otvorenog prostora; sada ve
znam: metak koji se uje sigurno me nije pogodio. Onaj koji pogaa neu stii da ujem. Danas
od M.V. dobivam neto brana, graha i jo neke hrane. Raspoloenje se odmah popravlja. Djeci
stalno brojim zalogaje, ini mi se da su stalno gladna. Dnevno imamo samo jedan obrok, ali zato
pijemo aj bez eera i jedemo kruh i mast. Moda sutra uspijem otii na Grbavicu.
Shvaam da ne mogu obii ni prijatelje koji su udaljeni dvije (bive) tramvajske stanice. Vrlo je
opasno za hodanje, nikada se ne zna gdje e i kada roknuti. Svi koriste ovaj izraz. Bila kod B.R.,
molim je da sin pree k njima, da bude blie Jevrejskoj optini kada doe trenutak evakuacije.
Sin nakon dugog vremena jede preno jaje. Divni ljudi, utrpavaju mi tablu slanine, nisu tako
nespremni za glad kao S. i J.M. Susret s kolegama mog supruga, divan dan pred kafanom San,
puni su optimizma, duhovitosti, zaboravljam da je pakao oko nas. Telefoniramo kui. Tranje
preko Principova mosta po kruh, izmeu dva napada onih psihopata s brda. Spakovane smo,
ekamo da bude miran dan, da krenemo. Ne mogu vie objanjavati kerki da troimo
dragocjenu hranu naih prijatelja.
Konano krenule. Oko podne nas TV kombi luakom brzinom vozi pustom ulicom; ispred
kasarne Maral Tito svi lijeu na pod. Ovdje se masovno gine od snajpera. Iskaemo iz kombija
kod Bristola, prolazimo kontrole teritorijalaca, pa zatim prelazimo mali, drveni most. ovjek se
toliko privikne na pucanje, rafale, grmljavinu oruja da o tome skoro i ne razmilja. Osjeam
stranu promjenu na Grbavici, koja je sada mrtvaki pusta, iako na SRNI govore o normalnom
ivotu na slobodnoj teritoriji. Samo poneko lice proviruje iz haustora.
Noimo kod M.J., jer smo zakasnili na posljednji autobus za Pale, kako nam kau u srpskom
kriznom tabu. Iznenaena sam, prolo je tek desetak dana, a umjesto vojnih kamiona, ve se
i autobusi koriste. Lj. J. pozelenio od straha jer su ga u Kriznom tabu htjeli zadrati da ga
mobiliu. Tek kada saznaju da nije Srbin, putaju ga.
M.J. pria o uasu koji je preivjela prije dva dana kada su dvojica pijanih vojnika banula u njihov
stan, prijetei da e je zaklati ako nau Gospinu sliku. Dok je, paralisana, sjedila, oni su na
brzinu ispreturali stan, pa, i dalje prijetei, otili njihovim susjedima, po istom poslu. U svim
stanarima raste strah od razularene vojske koja ih okruuje i ve se useljava u naputene
stanove. M. i Lj. misle da uskoro moraju prei iz ovog dijela grada u dio koji dre BH -
teritorijalci. Zamijenit e stan s naim zajednikim prijateljima.
Stari i bolesni brani par, ona u spavaici, tri mlade djevojke, ispraaju ih uplakane majke,
ekamo kombi do Tilave. Na Tilavi tri sata ekamo da proe konvoj kamiona koji dolaze u
Sarajevo. Neki su krcati vreama brana. Iz kamiona treti gromoglasna narodna muzika. Tu je i
neto kao bolnica, helikopteri slijeu i odlijeu, ostaju prazna, krvava nosila. Konano se
ukrcavamo u vojni transporter pun srpskih, jako mladih vojnika. I to sada kad je Karadi davao
izjave da ni jedan srpski vojnik nije ostao u Bosni. Sve su to vrnjaci mojeg sina. Jednog
vojnika, kome je muka od truckanja, zovu Bosanac. Konano stiemo na Pale.
Ovo piem u utorak, rano ujutro. Dola ena s djetetom, sa Vuje Luke, kod nas da telefonira u
Sarajevo i sazna ta joj je s mnogobrojnom rodbinom. ive u svim dijelovima grada, oenjeni su i
udati za pripadnike raznih nacionalnosti. Sada je sve to razbijeno u paramparad. Kako da se
snae i svima pomogne kad su ih sada podijelili na nae i njihove, a do juer su ivjeli svi
skupa, kao slona porodica. etrdeset i sedam godina smo se mijeali iz ljubavi, a sada nas dijele
iz mrnje. Kako ljudi na to pristaju? Dolaze i dvije djevojke, sestre sa Vuje Luke, da telefoniraju.
Upoznaju suprugu i kerku i dugo priaju. Lake mi je nekako, jer vie nisam potpuno sam.
Telefoniraju svojim mladiima, guguu, i dogovaraju se ta da urade, kako da ih ova nacistika
ruka sasvim ne razdvoji. Miluju nae pse i priaju o svom Oskaru, koji je potomak naeg starijeg
psa, Dae.
Na ekranu Sarajevske televizije gledam kilometarsku kolonu autobusa Djeje ambasade i
privatnih automobila, to odvoze hiljade oajnika iz grada koji gori i krvari. To je put gdje su
druge stanice beznaa - Kafka. Kroz stakla se vide uplakana lica majki i djece. U gradu ostaju
oevi i braa, da se bore ili da uvaju stanove. Kakvo je to apokaliptino cijepanje familija. Svima
je zajedniko malo nade i puno beznaa. Moda je i moj sin meu njima. Nita ne znam o
njemu. Rat ga je ulovio u najopasnijoj godini, osamnaestoj. Uzdam se u njegovu snagu i razum,
da e u nekom drugom svijetu, gdje se ljudi ne cijene po oruju, nai sebe.
Dobrinja, Nedarii, Vojniko Polje u agoniji gladi i oaja. Potpuno blokirani, bez hrane, vode,
struje. Na Palama ima svega onoga, ali su Muslimani na smrt preplaeni jer, umjesto da se stia,
rat se razbuktava. Samo hrabri se usuuju iz Gornje arije prei u Donju, gdje se nalaze sve
vanije institucije srpske vlasti. Mislim na Dobrinju, Nedarie i shvaam da je to smrt Novog
Grada i ljudskih snova da je ivot u Novom Gradu najlagodniji.
Lideri Srba predlau da se Sarajevo 24 sata proglasi otvorenim gradom, da ljudi s najnunijim
stvarima pobjegnu iz njega. To i jeste njihov cilj: isprazniti grad, razoriti ga do temelja,
nemilosrdno pobiti sve branioce, i onda te ruevine naseliti svojim ljudima, dati im zadatak da
ga u narednih dvadeset godina obnove. Sve to onda slaviti kao veliku nacionalnu pobjedu.
Govorim si da je ovo moda velika pobjeda srpske vojske nad nedunim civilima, ali straan
poraz srpskog naroda. Pet hiljada djece i roditelja i dalje je zatoeno na Ilidi, dok vojska i
politiari pregovaraju. Gledam ta izmuena lica i stidim se to sam ljudsko bie. Muslimani iz
Sarajeva bjee u Hrvatsku, Srbi na Pale i u Srbiju. Tko e naseliti ovaj grad ako ostane potpuno
pust? Na Pale stie B.R., prijateljica kod koje se sada u Sarajevu nalazi moj sin. Njen mu je
ostao u gradu, nee da napusti stan ni Sarajevo. Sva je van sebe i samo pria o uasima ivota u
Sarajevu. U njenim rijeima osjeam prijekor to sina nisam doveo na Pale, bez obzira to bi ga
mobilizirali. Ona bi da mu sauva ivot, a ja i ivot i obraz. Da li je to mogue?
Pregovori u Lisabonu, zatije u Sarajevu, vojna uprava na Palama. Jo uvijek sam pod snanim
utiskom TV emisije o faizmu. Gyorgy Konrad kae: aa je razbijena, ali se iz nje jo moe piti.
Kerka poinje da ludi na Palama. Ovdje vie ne moe da izdri. Hoe da se vrati u Sarajevo,
meu ljude, svoje prijatelje. Uas od ljudi koji je ne Palama okruuju mnogo je vei od uasa
granata koje padaju po gradu. Pita me zato u srpsku vojsku mobiliu sve, kad ve imaju i
previe vojnika. Kaem joj da vojska hoe da ima vlast nad svim biima. Oni koji nisu pod
njezinom kontrolom su slobodni ljudi, a vojska ne podnosi niiju slobodu. Takvi su opasni.
Moj kolega iz redakcije, ugledni novinar N.A, nakon devet dana boravka u zatvoru na Ilidi, koju
dri SDS, puten na slobodu i za SRNU izjavljuje kako je sa njim korektno postupano.
Nevjerojatno. Dati ovu izjavu nakon devet dana zatvora, bez naloga za hapenje, bez suenja i
prava na odbranu je zapanjujue. Jo su mu rekli da sa familijom napusti stan i pree u
muslimanski dio grada. Znam kako je slabog zdravlja, ovo e ga ubiti.
Koji je danas dan? Svi kau da je petak, a ja ga vodim kao etvrtak. Kako sam se zabunio?
No je. Dvije snane eksplozije potresaju Pale. Meho mi kae da se noas neto sprema. U
Renovici (kod Pala) ubijena dva srpska vojnika. Sprema se odmazda. Sav se trese od straha.
Roendan naeg sina. Slavi ga, sakriven u nekom podrumu, da ga granate ne ubiju. Sino na TV
Sarajevo Gyorgy Konrad prisjea se pitanja Gyorgyu Lukacsu u Budimpeti: Kako ste napisali
tolike knjige?. Hausarest, Hausarest! (Kuni pritvor) .
Noas ujem lomljavu stakla u blizini kue. Ujutro otkrivam da je demolirana pekara koju su
drali Albanci. Po ariji apuu da su to noas uradila dvojica Srba mjetana. Totalni faizam sve
se vie pribliava.
Uspjeli smo nabaviti lijekove za prijatelja novinara P.K. u Sarajevu, kojem je prije nekoliko
godina izvrena transplantacija bubrega. Bez tih lijekova je osuen na polagano umiranje.
Kerka se sprema da busom ode na Grbavicu, onda pored hotela Bristol da pree u grad pod
kontrolom sarajevskih teritorijalaca. Nosi lijekove i paket hrane - desetak jaja, kutiju margarina i
malo povra iz nae bate. Boli me dua, jer u gradu imamo toliko prijatelja kojima treba
pomo, a mi imamo tako malo hrane, osim zelene salate i luka iz bate. Supruga mata da im
poalje to vie, ali kerka ne moe toliko ponijeti. Jutros je sa strahom ispraamo do kunih
vrata.
Gledam reportau na TV Beograd o tome kako Dubrovnik uope nije razoren. Samo srpske
zgrade. Jedino la obituje, postoji na ovim prostorima. Mlijeko je crno, a ugalj je bijel. Kakvo
licemjerje. Dolazi mi Meho i kae da mu vie ne radi telefon. Supruga provjerava. Ne radi ni
Minin. Zaas saznajemo da su svim Muslimanima iskljuili telefone. Korak po korak prema
primijenjenom faizmu. Muslimani su opasni, mogu u Sarajevo javljati povjerljive informacije,
dogovarati se i ugroziti vlast na slobodnoj teritoriji Srpske republike BiH.
Saznajem da se mladi ljekar, sin naih kumova sa Pala, javio telefonom iz Amerike, u koju je
nakon silnih peripetija ipak stigao, i da je rekao: Nigdje nekadanje Jugoslavije. Ovdje su
razbili kristalnu kuglu i sada imamo samo krhotine.
Svie zora. ujem cvrkut ptica. Leim u krevetu i gledam u zatvorene prozorske kapke. ujem
kako se vani budi ivot, ali ga ne vidim, to me podsjea na ovo skoro dvomjeseno zatoenitvo
na Palama.
Sino, kroz razgovor s bliskim susjedom, otkrivam kako ja, u stvari, nemam pojma ta se oko
mene zaista dogaa. Masa sitnih detalja otkriva mi kako se ovdje, s jaanjem represije, raa
bunt i pokret otpora, kako se ljudi sasvim otkrivaju. Dolazi mladi ljekar sin kolege iz Sarajeva
da se oprosti. Kae mi: Shvatio sam sve. Idem sa Pala u Beograd, naao sam neke potvrde, a
onda dalje u svijet. to dalje od svega ovoga. Drago mi je da se bar netko spasi.
U batu mi dolazi seljak R.J. i kroz suze mi govori kako ga je stid to srpske izbjeglice provaljuju u
vikendice u blizini njegove kue. Neki se useljavaju, drugi samo pljakaju. Odnose hranu,
namjetaj, posteljinu, garderobu. Sva oajna, isto nam pria i B.R., u ijem je sarajevskom stanu,
Nekad, davno, skoro da se i jedva sjeam proslava Dana mladosti i Titovog roendana. Mislim o
tome kakvu je on ansu propustio da ovo poludivlje drutvo lagano prevede u demokratsko, a
sebe rastereti prevelike vlasti i moi. Ne moe mu se ipak osporiti da smo za vrijeme njegove
vladavine bili bar malo dio Evrope, a sada smo evropska klanica. Njegova slika sve do nedavno
visila je pored kandila u stanu starog prijatelja moje majke. Morao ju je skinuti, jer ga je strah od
sunarodnika Srba, koji mrze sve to je hrvatsko.
Jo pod utiskom masakra u ulici Vase Miskina. Jedva piem. Svim Muslimanima iskljueni
telefoni, zabranjuje im se okupljanje na javnim mjestima, ak i na mostu blizu moje kue, na
kojem sam proveo srene dane djetinjstva.
Valpurgijska no u Sarajevu. Naredba generala Mladia je glasila: Spriti Sarajevo!. Grad gori,
mrtvi se vie ne broje. Odsjaj vatre u Sarajevu visoko na nebu. Neron naeg vremena mora
odgovarati za zloine protiv ovjeanstva. Jo nije vrh Golgote. Na ovom putu ima jo sve gorih
stanica uasa.
Na granici sam totalnog oaja zbog ovog potmulog, isprekidanog zvuka to dolazi sa Trebevia.
Preko zelene ograde, Meho mi drhtavim glasom kae: Sravnit e Sarajevo sa zemljom. Bjeim
od mrnje, ali sa svakom ispaljenom granatom, ona se sve vie uvlai u mene. Od sada pa do
smrti, tim ubicama se mora suditi. Sa CD-a putam glasno, da priguim sve ostale zvukove,
Johanna Sebastiana Bacha. Gledam kako golubovi jedu mrvice kruha na terasi i ujem daleki
glas: Mi smo kao golubovi.
Jo jedan ok. Kolega i dobar prijatelj K.J., sada jedan od glavnih urednika, javlja mi telefonom
da e S.T., novinarka sa SA-3, ako doe u Sarajevo, biti uhapena. Kae mi da je to zbog roditelja
koji su na Vujoj Luci, a u ijem je sarajevskom stanu pronaeno neto kompromitujue. Ne
mogu da vjerujem. ta je skrivila ova djevojka, ne mogu nju odbaciti i osuditi zbog roditelja; ta,
odbila je da radi za SRNU; ta bi jo trebala uraditi da bi bila ista? Zato je pobjegla iz grada?
kae odsjeno urednik.
Jo jedan ok. Pored nae kue, u drutvu naoruanog vojnika, prolazi jedan poznanik sa
Televizije, M.J., koji me stalno osuivao i prijetio to sam jo prije est ili sedam godina na
Kosovu snimio dokumentarnu emisiju o izoliranju Albanaca. Nikada mi to nije zaboravio. Sada je
doao na Pale. ta e uraditi? Sada moe sve. Kada me uhvati oaj, nastavljam da pravim visoku
drvenu ogradu svoje kue. Vie nije samo estetika u pitanju.
No, 2.00.
Jutro doekujem budan, s uasnim bolom u glavi i oima. Teturam po kui, srean to psi nisu
zalajali na neije korake po ljunkovitom prilazu kui. Nita nije bilo, sve je dobro, govorim sam
sebi dok virim kroz zavjese na prozorima. Supruga je oduvijek mrzila zavjese, i tek ih je prije
petnaestak dana postavila. Ujutro nam je neobino dok ne otvorimo kure. I supruga i ja volimo
puno svjetla u kui i to manje mraka. Sarajevo sve vie lii na Vukovar, kae novinar u
vijestima u 6.00. Mina i njezina djeca odlaze iz kue pojedinano, da ne bude sumnjivo. Doi e i
noas.
Odlazim na majin grob svjestan da to postaje opasno po ivot. Na cesti pored groblja zastanu
naoruana dvojica i dugo me posmatraju. ta se mota po njihovim glavama? Mogu da me
pozovu i kau poi s nama.
Kakav se ciklus zloina na ovom prokletom komadu zemljine kore stalno ponavlja? Iz prolosti
ljudi nisu izvukli nikakve pouke.
Ne ubij, makar bio ubijen, glasi jedna poruka iz Talmuda, a Romel, petnaest minuta prije no
to e popiti cijankalij, kae sinu: Nemoj nikada biti vojnik.
1.00, 2.00, 3.00, 4.00, 5.00. Zora svie. Tiina. Najavljuje li mir ili jo vei uas. Kroz
poluotvorene kure gledam vojnike kako hodaju cestom. Kasnije saznajem da su rasporeeni po
okolnim livadama i umama. Blokirali su svaki izlaz iz ovog dijela Pala u kome ive Muslimani,
poneki Srbin i nas dvoje, koji nismo nita, obina ljudska bia, kojima je nacija najsporednija
stvar na svijetu.
Istina je, strana istina od koje zastaje dah. Prave se spiskovi Muslimana koji moraju napustiti
domove, imanja, stono blago i u konvoju otii put Sarajeva, Olova, Kladnja. Sam Lucifer ne bi
smislio teu kaznu za ove ljude. Oaj, jad i bijeda. Nova vlast pokazuje svoje pravo lice, sasvim i
bez uvijanja.
Saznajem da je amerika esta flota stavljena u stanje pripravnosti. Ljudi govore da su i Pale na
spisku moguih ciljeva. Talijanski novinari, koji su mi nosili novac da imam od ega ivjeti na
Palama, zaustavljeni su u Zvorniku od strane etnika, koji su im zaprijetili da e im staviti bombu
u auto ako pou dalje. Imali su uredne potvrde od filijale SDS u Beogradu.
Nema struje i peem hljeb u starom majinom poretu. Uvijek mi je govorila da ga ne bacim, jer
mi moe ustrebati. Zahvaljujem Bogu to nakon dva preivjela rata nije doekala i ovaj, trei,
gori i prljaviji od svih ranijih. Nauio sam kako se pravi hljeb kad nema kvasca.
Nebo se razvedrilo, gromovi su prestali, ali sada opet ujem topove. Poslije podne dolazi S.T.,
novinarka SA-3, i prenosim joj poruku s Televizije. Mirno je prima i kae da joj je vano da njezin
mladi u Sarajevu zna da nije istina ono to se pria za njene roditelje. Mora to raistiti i sprati
ljagu sa sebe.
Mehina ena ulzida vie ne smije izii iz kue. Ona je hrabra ena, ali kae mojoj supruzi: Ne
da mi Meho, otkada sam mu kazala da su mi vojnici prijetili iz auta, pokazujui na moje dimije. A
njih, da Vam pravo kaem, nosim iz praznovjerja, jo davno sam sanjala san u kojem mi je
reeno da e se zlo desiti mome sinu ako ih skinem.
Leim u bati, na drvenoj klupi, dok na mene pada kia. Sjeam se pjesme Kine kapi padaju na
moje elo. Ne mogu da se pomaknem. Osjeam kako kuga pustoi ovu jadnu zemlju, po kojoj
padaju granate i kine kapi. Donose smrt i ivot. Na Palama sve vie ena u crnini i smrtovnica
Dabogda vam na grobu igrali - kae u svom komentaru novinar M.P., koji je prvo bio totalno
srpski nastrojen, a onda se, ne znam kako, od njih odvojio i od prvih dana rata pridruio naim
ljudima sa TV Sarajevo. ta li se to u njemu dogaalo, pa je promijenio stranu? Jutros je na kapiji
paljanske pilane osvanuo natpis: Zabranjen ulaz svim NESRBIMA. Jo jedan korak prema
istom faizmu.
Podne. Ispred kue se zaustavlja kombi i iz njega izlazi osam do zuba naoruanih vojnika. Bio
sam u dvoritu i cijepao drva. Grubo, zapovjedniki, trae da im otvorim vrata majine kue, da
izvre pretres. Bez naloga, bez obrazloenja. Prste dre na okidaima mainki. Na drugom spratu
ivi Milanka sa dvoje djece, izbjeglica iz Vogoe. Penjem se uskim, betonskim stubitem. Oni se
rasporeuju ispred kue, u prizemlju i na stubitu. Molim ih da ne preplae ovu enu i malu
djecu. Njihov voa me na ulaznim vratima odgurnu i upade u stan. ena se trese od straha,
djevojica plae. Pitaju je tko je, ta je. Pregledavaju sobe, prevru po namjetaju, madracima,
pei, dimnjaku, posvuda. Ponaaju se kao gospodari neba i zemlje, ivota i smrti.
Sada donji stan! rekao je zapovjednik. Dolje nema nikoga, to je stan moje pokojne majke,
govorim, silazei niz stubite. - Na sreu, majka mi nije iva - ponovo mislim, gledajui kako
svojim prljavim rukama prevru po njenim stvarima. Ne bi ovo preivjela. Uli su u sobu, gde u
okviru od rezbarenog drveta stoji kip Majke Boje, to ga je moja majka jo 1935. godine
donijela iz Lourdesa.
Ispituju me o nacionalnosti i vjeri mojih roditelja. Odgovaram. ta ti je radio otac? Do 1940.
godine drao je hotel na Jahorini, a onda se 1963. godine objesio, kada su mu konfiskovali
zemlju na Palama. Gledao me kao ugavog psa, a onda poeo da prebira po novanicama to
su stajale uz kip (poklon za crkvu). Prepoznao sam najmlaeg meu njima. Nije imao ni
dvadeset godina i sjeam se da me prije uvijek ljubazno pozdravljao. Sada je utke gledao u pod,
s automatom sputenim niz nogu. Pretresli su jo prizemlje i garau. Izali smo u dvorite. Vidio
sam kako se zavjese na oblinjim prozorima pomjeraju.
Molim vas, o emu se radi? upitao sam. Dobili smo dojavu da se u ovoj kui kriju Muslimani s
orujem, rekao je zapovjednik. Oni ovdje dolaze, ali na kafu. S krvnicima se ne pije kafa,
viknu jedan od njih. Otili su.
Kuma M. je donijela mlijeko i rekla da se umalo nije sruila u nesvijest kada je vidjela naoruane
ljude oko nae kue. ok jo uvijek traje. Od njega se teko oporavljam. Je li ovaj pretres
uvertira u neto gore? Moram upozoriti Minu da se uva.
Danas je Kurban bajram. Sarajevo se i dalje bombarduje. Minina kerka dolazi i plae jer moraju
poi u Sarajevo. Ponavlja: Kao idovi! Jesam li ja kriva to sam Muslimanka? Plae i to mora
ostaviti svog psa ljubimca. S njom plae i moja supruga. Odlazim u sobu da to ne gledam.
Jutro kada mi je prije tri godine umrla majka. Po njenoj elji, sahranio sam je na katolikom
groblju, u njihovu porodinu grobnicu. Otac je sahranjen na pravoslavnom. Tada sam u sebi
govorio: Ovdje, pored nje, neka sahrane i mene. Zahvaljujem Bogu to nije doekala ovaj
uasni dan, kada njene komije Muslimani, s kojima je cio ivot dijelila dobro i zlo, plau kao
mala djeca to moraju napustiti svoje domove, zemlju, krave i ovce i sa zaveljajem u ruci poi u
izbjegliki pakao. Stoje na ulici, blizu nae kue, i poput posjeenog drvea ekaju da ih
autobusima pokupe za transport. Faizam ima najstraniju osobinu da ljude upa iz korijena i
pretvara ih u brojke, koje ne znae nita.
Minina kerka, sa psom u naruju, na brzinu dolazi da kratko kae kako oni ipak ostaju ovdje.
Oi joj blistaju od sree. Stari Meho me zagrlio i kroz pla kae: Neka me zakolju, ali ja nikamo
ne idem. Jedno sam siguran: zlo koje nova srpska vlast na Palama ini ovim ljudima vratit e im
se kad-tad.
Vrnjak i prijatelj mog sina, S. (18 godina), na Trebeviu izgubio nogu, za drugu se ljekari bore da
je spasu. Uas. Supruga cio dan plae. Da li generali srpske vojske znaju, da li im je uope vano
to jedan prisilno mobilisani mladi na Trebeviu, ispaljujui granate na svog druga u gradu,
postaje bogalj? Kakvu kaznu smisliti za te monstrume? Apsolutno im se mora suditi za ratne
zloine prema svom i drugim narodima. Kolona autobusa s Muslimanima vratila se na Pale. Nisu
mogli proi do Sarajeva, jer jedan etnik, koji se sa svojom vojskom odmetnuo od legalne
vlasti, prijeti da e ih, gore u brdima, sve pobiti. Na autobusnoj stanici gomila ena i djece s
torbama i zaveljajima bjei u Srbiju. Gornjom arijom tumaraju srpske izbjeglice, raspitujui se
koje su kue muslimanske. Neki od njih izgledaju zaista tragino, ali je nemalo onih kojima
lopovluk doslovce viri iz oiju.
Palim svijeu na majinu grobu. U dvoritu oblinje kue, ene u crnini postavljaju stolove. Tu
ivi na poznanik R.J., majstor koji je radio grobnicu. Prije sedam dana izgubio je sina jedinca na
epi. Neki ljudi kau da je to Boja kazna za oca koji je uvao oblinje vikendice da u njih ne
provale Srbi izbjeglice, a i sam je iz njih kriom iznosio hranu i stvari. Izgledao je kao poten
ovjek, i moda ova pria nije istinita. Istina je samo da vie nema sina.
uveni lider i psihijatar dri konferenciju za tampu u Beogradu, i najavljuje prekid vatre na grad
od ponedeljka. On nije obini laov, on je ontoloki laov, od lai je sazdano njegovo bie. Na
radiju sluam vijest da Sarajevo zaudara na paljevinu i fekalije. Prijeti masovna zaraza.
Malo mi je lake. Javljaju mi da su mi vidjeli sina. utljiv je kao i ti, ali dobro izgleda. Uzdam se
u obeanje B.K. iz Jevrejske optine da e ga u prvoj grupi avionom izvui iz grada. Danas je
Prola su dva sata nakon ponoi. Kia pada. Ona je spas za Sarajevo: da oisti kanalizaciju, da
spere prljavtinu i krv sa ulica. Sa lica i ruku ubica s Trebevia nikad je nee moi sprati. Telefoni
ponovo rade. Poznanica sa Televizije mi kae da od ponedeljka poinje deblokada aerodroma.
Je li to poetak spasa ili jo jedna prevara? Da li je ontoloki laov odluio da prevari i samog
sebe i ispuni uslove dogovora?
Hladno je. Upalio sam vatru u kaminu i mislim na one nesretnike iz grada to loe parket da bi
se ugrijali ili skuhali jelo. Za nepuna dva mjeseca rata vraeni su stotine godina unazad, u
vrijeme peinskih ljudi.
Treu no nema struje. Vani se uje samo lave naputenih pasa, koji sada lutaju, uzaludno
traei svoje gazde, i poneki pucanj ili rafal. Da li se to divlje strasti ubica stiavaju ili je to zatije
pred provalu jo eih? Juer mi pria S. kako je gledala utovarivanje ljudi, zarobljenika, u
kamione ispred centralnog zatvora na Palama. Jedna ena, do tada mirna domaica, urla:
Zakoljite tu gamad, zato ih tedite!. Moda su ene gore od mukaraca.
Jutros me zove kolegica iz redakcije, M.J., ranije veliki trezvenjak i moralni istunac, i kae mi da
je kod komije nala est boca lozovae, pa da svaki dan, dok ami u drutvu bolesne majke u
svom stanu na Grbavici, ispija po jednu. estitam joj da je napokon postala pravo ljudsko bie sa
svim manama i vrlinama. Ne mogu da sluam vijesti na TV i radiju, pa ne znam ta se deava u
svijetu, da li je odluio da nas spasi ili ravnoduno prepusti smrti u ovom zatvoru. Muslimani su
izgubili svaku nadu za ostanak na Palama; sada samo spaavaju ivu glavu.
U Beogradu poeo generalni trajk studenata koji trae smjenu Slobodana Miloevia. U
Sarajevu francuski strunjaci pregledavaju pistu aerodroma. Javljaju mi da su sarajevske
Veernje novine danas pod naslovom Granate padaju na Pale objavile i vijest o tome kako
me zbog odbijanja da radim za naci-faistiku televiziju Srpske republike BiH ovdje maltretiraju
i proganjaju. Sada oekujem da dou po mene i na silu me izvedu pred ekran da demantujem
te lai. Nizato na svijetu ne idem na njihovu televiziju. Prvi dan potpisanog primirja u Sarajevu
Kakvo olakanje i srea. Nakon dugo vremena uo se sa sinom. im proradi aerodrom, ide
daleko od ove klanice, hiljadu milja od ovog mraka. Kerka u Rijeci eka dokumenta za put u
Englesku. Kako nas je ovaj rat razbio u djelie koji e se teko opet skupiti u cjelinu. Gledam
kako ispred velike Imetove kue stoji cisterna i iz njegovih rezervoara punih nafte, koju je jo
ranije kupio za svoje potrebe, radnici Komunalnog preduzea pretau i pljakaju gorivo. Juer su
provalili u oblinju radionicu - servis za popravak motornih pila, vlasnitvo Nezira, taksiste iz
Sarajeva, i odnijeli sve veoma skupe maine. Otimanje automobila od Muslimana postao je
nacionalni sport meu naoruanim Srbima. Ljudi to gledaju kao neto sasvim normalno, u
stvari, znaju ta je to, ali nitko ne smije da kae. Rei, vlasniku malog duana, u kojem je
prodavao cigarete i voe, nareeno je da ga zatvori. Pored njega je srpski duan, koji i dalje
normalno radi. Samo to je izbor robe bijedan. Reo se ve sprema da ostavi sve i krene u
konvoju put Sarajeve.
Dan kao san. S pola kilograma mljevenog mesa, japraka (divlje loze) iz nae bate, goveom
kosti, malo sira, domaeg hljeba i puno salate, napravili smo ruak za osam starih prijatelja.
Dole su i dvije sestre sa Vuje Luke. Gledam nas za stolom i vidim sve same gubitnike, razorene
ljude bez svojih najbliih. I pored minimalne hrane, nitko nije ostao gladan, bili smo sreni to se
ponovo osjeamo kao ljudska stvorenja u svijetu koji priznaje postojanje samo nacionalnih bia.
Dugo ne mogu da zaspim od sree i neke nove nade to se uselila u nau kuu.
Srea nas i dalje prati. Ostao sam bez daha kada mi je danas poslije podne na vrata zakucao
poznanik iz Kopra, .M., s nekim talijanskim novinarom. Probili su se do Pala preko Zvornika i
donijeli mi od prijatelja iz Slovenije 500 njemakih maraka. Pravo bogatstvo za nae prilike.
Nudim im da spavaju kod nas, a oni kau da su ih ve smjestili u jedan pansion na Palama.
Zahvaljujem Bugu i prijateljima iz Kopra na parama i malo se sada plaim ovih ljudi, jer ako ih
direktor Srpske televizije na Palama srdano prima, onda ne znam ta da o njima mislim. Boe,
ta se ovo juer i danas dogaa? Nakon est dana mraka dola je i struja, svjetlo, lu. Kakva
srea.
Noas opet ne spavam. Topovi ne prestaju da bljuju smrtonosni tovar na grad. Kao da ele prije
stupanja na snagu dananjeg primirja u 11.00 da unite i pobiju to vie. Leim u bati i gledam
zelene jagode kako dobivaju crvenkastu boju i sa suzama u oima sjeam se jedne livade, na
kojoj sam ih prole godine jeo. Hou li ikada vie ii tamo? Uskoro u imati pedeset godina. Kau
da je to za mukarca najkritiniji period. Osjeam da sve ovo to smo godinama stvarali mogu
da napustim i ponem iz poetka. Moram!
16.00
Vijesti. ok: Sve aktivnosti oko deblokade aerodroma se prekidaju 48 sati dok ne prestanu ratni
sukobi. Saznajem da se vri naturalna zamjena zarobljenika: jedna ena vrijedi 40 metaka, a
mukarac mainku ili mitraljez. Vijest da se bombarduje Trebinje. Kada sam u januaru 1992. bio
u poruenom Dubrovniku, rekli su mi: Trebinje e platiti, od sada pa do vjenosti!. Sada Srbi
pozivaju svijet da osudi ovo bezumno ubijanje civila. Predsjednitvo BiH proglasilo opu
mobilizaciju i uvoenje radne obaveze za sve. ta to znai za mog sina, koji je upravo napunio
18 godina? U vrijeme izbora, kada su svi ovi politiari doli na vlast, nije ni imao glasako pravo.
Noas Mozart mora da bude glasniji od poznatih brdskih zvukova.
Sunana, topla, rascvjetala, prokleta, tuna nedjelja na Palama. Zvone zvona pravoslavne crkve.
Jo jedan mladi ivot je prestao da postoji. Lideri trebaju to vie mladog, snanog mesa da bi
ostvarili svoje patoloke ciljeve. Jedna ena, majka blizanaca koji su istog dana poginuli na epi,
uzela je dva pitolja i pola da trai Karadia, da ga ubije. No, doktora dobro uvaju.
Prodavaica iz oblinjeg marketa, najblii rod poginulih blizanaca, u crnini sjedi za pultom i samo
uti. U tu su prodavnicu nekad najee dolazili Muslimani, kupovali i priali sitne arijske
zgode. Sada ih vie nema. Sa spakovanim torbama ekaju na poziv za konvoj. Potpuno se
izgubio trag jednom od naih najboljih prijatelja, J.O., koji se u Hrasnom (dre ga sarajevski
teritorijalci) kao Srbin osjeao ugroen, pa je pobjegao u naputeni stan prijatelja na Grbavici,
koju dre Srbi. Po jednoj verziji, odveden je na prisilni rad u Lukavicu, po drugoj, Srbi su mu dali
oruje i gurnuli ga u prve redove, a po treoj, ve je mrtav. Supruga mu je ve u Beogradu i
strah me da joj bilo to javim. Nai zajedniki prijatelji koji su se uselili u njegov stan u Hrasnom,
kau nam da mu, dok je tamo bio, niko nita nije uradio. udno. Zato se osjeao ugroen, zato
je preao na Grbavicu koju dre ljudi njegove nacije? Moda je tu i odgovor na sva pitanja.
Uas. Ne mogu da mislim od bola. U Titovoj ulici, kod Narodne banke, pala granata i ubila
devetoro ljudi, a ezdeset ranila. Tumaram kao slijepac po kui i vrtu, dok mi mozgom kolaju
slike krvavih tjelesa. Dolazi komija Meho i, krijui se da ga niko ne vidi, telefonira kerki u
Sarajevo. Sve je dobro, nita ne brini. Gledam ga i vidim potpuno drugog ovjeka. Sada je to
starac kome glas i ruke drhte, ije su oi izgubile sjaj, a rijei nepovezano teku iz njega.
Pono. Vjesti. Nije devet ve 19 mrtvih, nije 60, ve 100 ranjenih. Danas je najdui dan u godini i
najkraa no.
etiri stotine srpskih porodica po nareenju njihovih voa napustilo je Zenicu i dolo na Pale:
isto toliko muslimanskih porodica mora jo danas, sutra napustiti sve to su godinama stjecali.
Kao da su ljudi saksije za cvijee. ak i kad cvijee premjetamo s jednog na drugi kraj prostorije,
pazimo da ne uvene, da ima dovoljno svjetla za ivot. Koji monstruozni mozak sve ovo smilja i
sprovodi u djelo? Znam. Mozak ratnih zloinaca, kojima se mora suditi, kad-tad.
Ne mogu da zaspem od slika uasa iz Titove ulice i izvjetaja novinarke Rade oki, bive
kolegice sa Televizije. Sada za TV Beograd kae kako su Zelene beretke namjerno postavile
nagaznu minu da ljudi stradaju i izazovu reakciju svjetske javnosti. Uope vie ne znam gdje je
dno novinarske lai i perverzije! Mislim da su neki, skoro svi, novinari najgori ljudski soj, isplivao
na povrinu ovog zloinakog rata. Nae bive naselje Nedarii, u kojem smo proveli osam
godina, osvojeno i razoreno od strane etnika. Stotinjak ena i djece, u dugoj koloni, prelo
most na Miljacki i sada spava u salama Skuptine BiH. Klatim se izmeu oaja s desne i oaja s
lijeve strane. Dre me pod ruku i ne isputaju ni na trenutak. Supruga zove mnogobrojne
prijatelje u Sarajevu. Sve je vie telefona na kojima se nitko ne javlja.
Danas mi je pedeseti roendan. Prole su kao djetinjstvo, kao san. Nekad sam razmiljao, bio
blizu samoubistva zbog metafizikog besmisla svega, pa i mog opstojanja. Sada mislim kako da
preivim ovaj smisao.
Sino kasno lave pasa u kui najavljuje nezvane goste. To je reiser Srpske televizije, Miodrag
Tarana koji zna da nemamo kud, da moe doi u svako doba dana i noi kao u svoju kuu, jer
ovo je sada i njihova teritorija i njihova vlast. Pijan je. S njim je i montaer G., za koga tek sada
otkrivam da je napustio svoje kolege na TV Sarajevo i preao na Pale. Naoruani su pitoljima i
bombama. Na stolu se igraju njima. Reiser se udi kako me ve nisu odveli. Osuuje me
ponovo, i ne moe da shvati moje razloge zato neu da radim za SRNU. Istovremeno iz njega
provaljuje bijes na neke srpske novinare to su ostali u Sarajevu. Jednim metkom u ih ubiti,
govori mi. Kaem mu da su mnoge njegove kolege to su dole na Pale to uradile iz isto
koristoljubivih razloga. Da se na brzinu obogate i domognu vlasti. Pali se na ove rijei i s
gaenjem govori o srpskim vojnicima koji na Trgu Pere Kosoria ginu samo zato to su im ruke
pune opljakane robe. S omalovaavanjem govori o svojim kolegama na Palama, koji su se
ranije ulagivali komunistikim voama, a sada srpskim. Bio je talentiran reiser na TV Sarajevu,
Telefonski razgovor s prijateljem u Sarajevu, koji kae da vojna intervencija slijedi narednih
dana. U Sarajevu se sve vie uzdaju u nju, a ja sam potpuno skeptian. Nitko se nee htjeti
uvaliti u balkanski kotao, u to sam siguran. Preko poznanice u Beogradu raspitujemo se kako se
moe iz Srbije prei u Maarsku. Supruga svakodnevno prebire po stvarima i garderobi, pravi
red po ormarima, i razmilja ta e najnunije ponijeti. Kada je kerka odlazila, molila nas je da
odmah i mi krenemo. Supruga je, kao u ali, kazala: Mi emo im zavrim svoje tkanje. Sada
sjedi u radnoj sobi i tka. U batu sve rjee izlazi.
U jednoj obrazovnoj emisiji Srpskog radija kau da su Srbi hristoliki. Sve ima granicu, ali
glupost ne. Milujem psa i kaem: Jednom emo se opet vidjeti. Gledam kako komija Fadil,
ugostitelj, u kolicima prekrivenim ceradom, iz zatvorene kafane prevlai pakete pia u malu
upu do nae kue. On se jo nada da nee morati ii. Oni Muslimani koji su tu nadu izgubili
imaju spakovane torbe i zaveljaje.
Tihi oaj me sve vie obuzima. Sino opet nona posjeta. To je na nekadanji prijatelj sa Pala
M.R. sa svojom suprugom i naim zajednikim poznanikom M.J., koji je prije nekoliko dana
napustio Sarajevo. Njegova supruga ostala je u Sarajevu, i dalje radi na Televiziji. Prije sam
mislio ta u rei svom nekadanjem prijatelju M.R. kad ga vidim, a sada kad je tu, za stolom, u
uniformi, utim. Pria kako su na Trebeviu kao snoplje kosili mitraljezima pripadnike dihada.
Neki su ili goloruki i doepali bi se oruja tek kada bi neki njihov ovjek poginuo.
Kae da ga je iz Sarajeva nazvao roeni brat, alei se da su mu srpski vojnici opljakali stan. Da
znam koordinate, svojim rukama bih mu granatirao taj stan. Zar ne zna da je rat? esti se M.R.
Nevjerojatno. Najbolji drugovi na Palama bili su mu Muslimani, u Sarajevu se kolovao i
Odlazim u malu prodavnicu blizu moje kue, vlasnitvo Enise Muse, gdje sam na pozajmicu
uzimao hranu, s tim da joj platim kad budem imao novca. Police su potpuno prazne. Kae mi da
robu vie nigdje ne moe nabaviti; jednostavno, Muslimanima je ne daju. Prije nekoliko dana u
radnju joj je upao pijani srpski rezervista, etnik, i prislonio joj pitolj na prsa, prijetei da e je
ubiti. Pita kome da ide, kome da se ali. Strah je za supruga i djecu. Na Palama je ope bezvlae
i teror. Jo ne misli na odlazak, ali...
Svakodnevno dolaze izbjeglice koje se raspituju za muslimanske kue i za Muslimane koji bi se
mijenjali za jo bolju kuu u gradu. Na televiziji, s krajnjim naporom mozga i volje, sluam
lidera Karadia kako Amerika i Evropa ne mogu da shvate nae razloge bombardovanja
Sauvati prvo ist obraz, pa onda glavu, kaem sebi. Pokuavam iz Beograda i Titograda dobiti
lijek za teko bolesnog sina naeg komije Miralema. Siroti ovjek. U kui mu je nervno oboljeli
sin, a kad izae napolje, vidi nervno oboljele i izludjele komije. Telefonira iz nae kue i onda se
beskrajno dugo zahvaljuje na toj usluzi. Drugi, mlai, zdravi sin, dobio je otkaz na poslu, on vie
ne prima penziju, ne znam od ega uope ive.
Danas ponovo bombardovanje cijelog grada. Kao da prije povlaenja s aerodroma ele pokazati
svoju mo. Supruga mi sa suzama u oima kae da je dolazila ulzida i molila da joj od jednih
dimija skroji suknju!
Pono. Vijesti. Mitterrand i Bernard Koushner dolaze u Sarajevo. Koushnera sam u januaru '92.
upoznao u Dubrovniku, kad ga je spasio od daljnjeg unitavanja. Hoe li spasiti Sarajevo? Ovom
ovjeku bih dao Nobelovu nagradu za mir. Na stolu, u Mitterrandovu ast, do sada najvei
cvjetni aranman.
Danas oko deset sati, ponovo na groblju osjeam pogled dvojice bradonja s mainkama. Mogu
me samo ukinuti kao ljudsko bie i nita vie. Ne ii na groblje iz straha za goli ivot znai totalno
kapitulirati. Isto bih postupio i na oevom grobu da je ovdje druga ekstremna nacionalna vlast.
Poslije podne dugo na telefon razgovaram sa sinom u Sarajevu. Ponosan je na mene i ja na
njega. Nema problema s novcem. Moji prijatelji se brinu za njega. Kae mi da je u srpskom
Dnevniku vidio svog profesora Radoja kako sa Trebevia granatira grad. Profesor koji ubija ake.
Sve vrijednosti su sruene.
Miterrand i Koushner prolaze sarajevskim ulicama i u ulici Vase Miskina polau cvijee na
mjestu pogibije nedunih civila. No. Euforija u Sarajevu. Aerodrom deblokiran i otvoren za
humanitarnu pomo. Za Sarajevo moda put u spas, ali za Bosnu on je uasno daleko. Vrijeme
batrganja izmeu ivota i smrti se nastavlja. Kako da izvuem sina iz Sarajeva i nas sa Pala? ta
da radim?
Osjeam led u sebi. Tek sada potpuno shvaam one oajnike to su gubili ivot pri prelasku
Berlinskog zida. Ima li svrhe sada suditi Honeckeru, kada su njegove rtve ve zaboravljene? Ili
4.30: Zora tek to nije svanula. Srean sam to ne ujem onaj poznati zvuk iz pravca grada i
miran jer je sino sletio prvi avion s opremom za snage UN.Nema struje, nema telefona, ali
vidim i ujem u sebi ljude koje volim.
U bati se uje cvrkut ptica. Otrov mrnje smanjio se u meni. elim samo da pomognem ovim
nesrenim ljudima oko sebe. Ve u osam sati na mostu blizu moje kue skuplja se grupa
graana Muslimana i ponovo eka na transport za Sarajevo. Razgovaram s njima. Objanjavaju
mi da su sve izgubili, da im je ostao jo samo goli ivot i da je bolje da odu u Sarajevo nego da
ekaju na Palama dolazak krvnika na vrata. A i kad ne bi morali ii, od ega e ivjeti, kad su svi
izgubili posao. Dok oni stoje na mostu, u kui pokojne majke useljava jedna porodica srpskih
izbjeglica sa Vraca kod Sarajeva. Kakav apsurd i besmisao jedne politike to siluje ivot i njegov
prirodni tok.
Uope ne znam ta se deava u Sarajevu. Ako ostanem iv, prvo u kupiti obini, mali tranzistor.
Kako se blii podne, oaj u meni nezadrivo raste. etiri stotine srpskih porodica po nareenju
njihovih voa napustilo je Zenicu i dolo na Pale: isto toliko muslimanskih porodica mora jo
danas, sutra napustiti sve to su godinama stjecali. Kao da su ljudi saksije za cvijee. ak i kad
cvijee premjetamo s jednog na drugi kraj prostorije, pazimo da ne uvene, da ima dovoljno
svjetla za ivot. Koji monstruozni mozak sve ovo smilja i sprovodi u djelo? Znam. Mozak ratnih
zloinaca, kojima se mora suditi, kad-tad.
Povie mosta ve je formirana kolona autobusa. Prema njoj tre mukarci i ene, nosei
zaveljaje i vukui uplakanu djecu. ujem naricanje i kuknjavu. Odlazi i Mina sa svojom
familijom. Njena kerka plaui moli moju suprugu da pazi na njenog psa Arija. Vie ne govori o
bezrazlonoj panici. Donose nam dva litra ulja i bocu pia, iako smo jo ranije rekli da nita ne
donose. Supruga se rasplakala, moli ih da ne idu. Ako vi odete, znam da moramo ii i mi,
govori.
Kao da sanjam najstraniji san. Vidim to sve svojim oima, ali ne mogu da vjerujem da je to
istina. Ne mogu da gledam ovaj uas. Zadravam suze u oima. Komija Meho jo nije otiao.
Dolazi mi pod jabuku, i uti. Nije otiao ni moj dobri prijatelj iz djetinjstva, profesor matematike,
Dado Musa, koji dolazi predvee i kae mi da nee ii sve dok mu ne stave no pod grlo.
Potomak je jedne od najuglednijih i najstarijih paljanskih familija, estit ovjek, koji nikome nita
nije skrivio. Kaem mu da ne ide. Brine samo o dvoje male djece. to se njima moe desiti?
Saznajem za jeziv dogaaj: Izo, brico iz arije, odveden je u zatvor. Drugi dan su javili porodici
da je izvrio samoubistvo vjeanjem. Kada su ga pripremali za sahranu, na tijelu su mu otkrili
vie tekih povreda. Bio je na smrt pretuen. Na sahrani, iz straha, skoro nitko nije bio. Koliko je
ljudi tako nastradalo u paljanskom zatvoru, nitko ne zna. Za mnoge je ulazak u njegove
prostorije znaio samo smrt.
Egzodus Muslimana sa Pala se nastavlja. Kao snjena grudva to se kotrlja niz padinu i postaje
sve vea, tako i Muslimani koji bjee sa Pala postaju sve brojniji. Neto se desilo, puklo, sruilo u
njihovim glavama, spoznaja da je definitivno doao kraj svakoj nadi u opstanak na rodnoj grudi
ovladala je njima. Naoruani i nenaoruani Srbi obilaze njihove kue poput leinara, rezerviu ih
za sebe, sigurni da ovi moraju ii.
Dolazi nam u batu jedna premorena ena, Srpkinja, i plae. Kae da se sa sinom smjestila u
nekoj maloj kuici pod Romanijom. Krije sina da ga ne mobiliu, a za ostali dio familije trai neki
smjetaj na Palama. Ne moe, stid ju je, da provaljuje u tue. Molila je neke Srbe da je prime u
ve zamijenjene velike kue gdje ima dovoljno prostora, ali nitko nee ni da je pogleda,
pomogne. Gleda u nau veliku kuu i ja joj kaem da je ve rezervirana. ena stalno plae i
proklinje ivot, sudbinu, politiku.
Po okolnim brdima prema Romaniji, Muslimani naputaju ogromna imanja, kue, krave, ovce,
sve, i sa zaveljajem u ruci pjeke idu na Pale, gdje ih ekaju ve puni autobusi. Vojnici im ruju
po stvarima, da neki vredniji predmet ne bi odnijeli sa sobom. Susjedi mi priaju da na one kue
iz kojih se jo nisu iselili nou stalno pucaju. Milom ili silom njihova je poruka. Poteni Srbi
se zgraaju nad tim, ali samo to i nita vie. Rrazmiljam o sebi i svom zgraanju, ali kako se
suprotstaviti ovom talasu koji nosi sve pred sobom? Znam da e me do kraja ivota proganjati
ove slike i pitanje: Zar nisam mogao vie uraditi?
Ugostitelj Fadil, oiju crvenih od nespavanja, dolazi u dvorite i donosi bocu konjaka. Sjeda za
sto, neprekidno pui. Kae da je sve uloio u gostionicu Stari most i sada sve gubi. Sklopio je
neki ugovor s trojicom Srba mjetana, koji e je preuzeti i raditi u njoj dok se on ne vrati.
Gorko se smijei, ispijajui na duak aicu pia, i kae da e se jednog dana ipak vratiti.
On odlazi, a stiu djevojke sa Vuje Luke. Telefon je upravo proradio, ali bezuspjeno
pokuavaju dobiti svoje mladie u Sarajevu. Kao da su svi brojevi izmijenjeni. Djevojke me mole
da, ako naem neki put izlaska za nas, naem i za njih. Stalno govore da e poludjeti. Cestom i
dalje tre ljudi s djecom u pravcu parkiranih autobusa.
Miralemov sin u kolicima vozi dvije vree brana da ih vrati u oblinju prodavnicu i uzme bar
malo novca za ivot u Sarajevu. Dolazi nam u kuu S.M., poznanik sa Ilide, doktor nauka i
profesor na fakultetu, koji je preao na Pale u sestrinu vikendicu, i ali se da ga u FAMOS na
Koranu (remont motora), ne primaju na posao jer im ne treba. Njima treba poneki radnik i
puno ratnika. On vidi samo svoju muku, a slijep je za ovaj uas oko njega.
Dolazi kuma M. i donosi mlijeko. Plae i govori kako joj sve drage, bliske komije naputaju
kue. Kako e sada ivjeti, s kim se druiti? Jedan sin, ljekar, prije dva mjeseca pobjegao u
Ameriku, drugi, pravnik, sa enom i djecom, prije deset dana otiao u Srbiju i Crnu Goru, ostavio
posao u opini, ne eli da se vrati. Ne moe da shvati ta se to oko nje deava. Gleda nas irom
otvorenih oiju, dok joj alica sa ajem podrhtava u rukama i kae: Neete valjda i vi otii? Pa vi
ne morate ii!
Potpuno neoekivano u kuu nam stie jedan od naih najboljih prijatelja iz Sarajeva, J.O.
Proveo je na Grbavici vie od mjesec dana, skrivajui se da ga ne mobiliu. Poto je cijenjeni
strunjak za elektroenergetski sistem u BiH, od srpske vlade smijetene u hotelu Bistrica na
Jahorini dobio je potvrdu da im je potreban, to mu je omoguilo da napusti Grbavicu i doepa
se Pala i nae kue. Na Jahorinu ne misli ii, jer mu je u sarajevskoj opini Centar ostala majka,
Jutro. Ispred Mehine kue stoje neki mukarci u uniformama, ene i djeca. Neto se s njim
objanjavaju. Meho dolazi k meni u kuu, i rukama koje se tresu stavlja na stol papir - ugovor o
privremenom ustupanju kue, bate i stolarskog alata jednoj srpskoj familiji. Moli me da to
potpiem kao svjedok. Znam da taj papir i moj potpis na njemu apsolutno nita ne vrijede. Stid
me da mu pogledam u oi. To je definitivni odlazak komije i prijatelja, koji je cijeli ivot utkao u
gradnju svoje kue i pomaganje djece.
Drugi komija, R. Memija, plae i moli me da u moju upu za drva stavi zamrziva, pe, alatke za
batu. Uzaludno mu objanjavam da uskoro odlazimo i mi. On me ne slua, samo plae i donosi
mojoj supruzi neke deke i knjige na uvanje. Pred vratima njegovog skromnog stana ve eka
srpska porodica. Oajan sam, poludjet u gledajui ove prizore. Dolazi mi Dado i pita moe li
noas s porodicom doi kod nas da prespava. Boji se da ih ne pobiju. Nije htio ii, ali su mu
Iz njihovih kua sada do mene dopire zvuk usisivaa za prainu. Iznose posteljinu na
provjetravanje, stare stvari stavljaju na jednu gomilu. Te stare stvari dojueranjim stanarima
bile su drage uspomene na roditelje, djetinjstvo. Sada Pale lie na grobnicu u koju su poloeni
novi mrtvaci. Okreem broj Televizije i pitam je li to TV Sarajevo, a grubi muki glas kae: Kakvo
Sarajevo, ovee, ovo je Beograd!. Shvaamo da smo direktno prikopani na beogradsku
telefonsku centralu. Kako sada dobiti Sarajevo? Ima li neki pozivni broj, jer beogradske brojeve
dobivamo bez pozivnog 011? Shvaam i da ovjek u ratu totalno ovisi o volji nekog manijaka ili
poslunog izvrioca nareenja odozgo.
Dolazi i M.J, humorista, tragina figura ovog rata. Kae da pokuava kod Srba na Palama
oformiti jedan mirotvorni pokret. To je kao da u sibirskom ledu sadi rue. Pria kako pokuava iz
zatvora u Lukavici i Kuli izvui neke zatvorenike. Ostavio je suprugu u Sarajevu, doao na Pale i
tako definitivno preao liniju razgranienja. Povratka dolje nema, a ovdje izgleda kao Don
Quijote. Jo mu preostaje samo san da u Sloveniji, gdje ima mnogo prijatelja, zida kamene
podzide.
Vee je. Dado sa enom i dva mala sinia doao da prespava. Donio je i bocu viskija. Kae da ju
je uvao za posebne prilike. Dok sjedimo za stolom, djeje oi se ne skidaju sa mene. Shvaaju
li oni ta se deava? Dado i njegova supruga se usiljeno smiju i kau da im je najvanije sauvati
djeje ivote. Lupanje na vratima. Visoki uniformisani mladi i jedan mjetanin, Musliman sa
Pala, koji je saraivao sa srpskom vlau, pitaju je li tu Dado. Osjeam kako mi se ledeni strah
uvlai u kosti. Znamo da je tu. Samo je k tebi mogao doi, govore i ulaze u veliku prostoriju.
Rekao sam ti da ti neu nita ako sutra ode. Mogao si spavati i u svojoj kui, ja bih te uvao,
visoki specijalac govori Dadi.
Dok sam iv neu zaboraviti djeiji pogled prikovan za mene. Sve su shvatili. Poslije oeve i
majine smrti, ovo mi je najtei dan u ivotu. Strana kazna i poast sruila se na sve nas.
Nezvani gosti odlaze, Dado sa enom i djecom ide u sobu na spratu da spava, mi u nae sobe.
U zoru Dado s familijom odlazi. Ne znam hou li ga ikada vie vidjeti. Proveli smo skupa cijelo
djetinjstvo, mladost i zrelo doba. Sada nas jedna mrana, zloinaka ruka to ne zna za milost
cijepa kao drva za loenje vatre. Saznajem da je srpska vlast donijela odluku da svi Muslimani sa
Pala i okolnih sela do 5.7. moraju otii. Kolona autobusa satima stoji na glavnoj cesti. Isti prizori
kao i juer. Jo dolaze oni to pitaju: Ima li ovdje muslimanskih kua? Supruga povienim
glasom odgovara jednom tipu: Nema! Ni muslimanskih ni hrvatskih! Ovo su bile samo ljudske
kue.
Nemam snage da odem i jo jednom se oprostim od Dade i ostalih poznanika. Nemam snage
nizata, osim za oaj. Zloin poinje duhovnim samosakaenjem, pie Franz Kafka. Koliko
istine u ovim rijeima. Prije ovog zloina, Srbi su se duhovno osakatili. Skrivam dnevnik ak i od
naeg prijatelja gosta J.O.
Sve je isto. Kue, bate, ceste, sokaci, ptice, cvijee, samo su ljudi skroz drugaiji. Sva bliska lica,
koja sam godinama ujutro sretao, viao i pozdravljao, sada su nestala. Umjesto njih, gledaju me
neka strana, mrana, nepoznata lica. Kao da je neka ogromna metla jednostavno poistila
starosjedioce i nanijela na ovaj prostor neke nove ljude. Jedan naoruani, uniformisani ovjek
bez oka dolazi u nae dvorite i pita me hou li mijenjati kuu za Pofalie (Sarajevo). U nekim
normalnim vremenima to bi moda bilo i normalno pitanje, ali u ovim, to je jasan znak da smo
na spisku onih koji moraju ii. Kasno navee zvoni telefon. Supruga se javlja i uje pitanje: Jo
ste tu?
Ponovo nona posjeta reisera sa Srpske televizije, koji je ovaj put trijezan. Ubjeuje da je od
ekstremnog postao umjereni Srbin. Kae mi da moja potvrda od Visokog komesarijata za
izbjeglice vojnim vlastima ne znai ba nita. Samo ako na osnovu nje dobijem potvrdu od
drutva Dobrotvor, mogu napustiti Pale u pravcu Beograda. U pravcu Sarajeva mogu, ali u
mrtvakom sanduku. Kae da e on razgovarati s Dobrotvorom u vezi s potvrdom. Zahvalan
sam mu. Prijatelj J.O. skriva se u svojoj sobi.
Rani jutarnji odlazak na majin i oev grob. Da su ivi, kako bi preivjeli ovaj sadanji uas na
Palama? Mom ocu, kada su ga 1944. godine odveli iz kue, ivot je spasio jedan Musliman.
Nikada mu to nismo zaboravili. Na dananji dan prije tri mjeseca poeo je rat. Traak nade za
sina da bi uskoro mogao izai iz Sarajeva. Supruga gleda vrt i kae: Nikad nam nije bio ljepi.
Saznajem da je formirana hrvatska Herceg-Bosna. Srbi likuju i izjavljuju kako e se s Hrvatima
lako dogovoriti. Muslimanima e ostaviti krpice. Sarajevske brojeve dobijemo kada okrenemo
071. Oni nas ne mogu nazvati. Prijatelj sa TV Sarajevo mi javlja da sutra prestaje raditi, jer ne
moe da podnese neke stvari koje se tamo dogaaju. Koje stvari? ta se deava na Televiziji?
Svaki korak koji napravim, rije koju izgovorim na telefon, razgovor s nekim, moe biti
sudbonosan za na ivot. Dobra vijest mi ulije nadu da emo i sin i mi ostati ivi, a onda me
lavina loih dotue. Palama i mojom batom iri se teki zadah dima od spaljenih muslimanskih
stvari. Leim u sobi i kroz zatvorene kure ujem glasove iz Mehine kue: Hajdemo u vikendicu,
da pijemo kafu. Ma pada kia, ostanimo kod kue.
Koliko li ima Srba koji su, osim kue, osvojili i vikendicu? Ili vie kua? Nekome je rat zaista
brat. Sjeam se rijei starih ljudi da gladne oi nikada ne moe nahraniti. Ako ovi ljudi misle da
e u tuim kuama nai sreu i mir, onda se strano varaju. Siguran sam da e jednog dana
srpski narod doivjeti strane trenutke. Ovoliko ubijenih i protjeranih Muslimana nikada se ne
moe zaboraviti. U Gornjoj ariji od Muslimana ostala je samo Munira, iji je suprug bio Srbin
(dva sina su joj u Beogradu), i jedna starica koja hoe da umre na Palama. Kao kuga, govorim
sam sa sobom.
U nau kuu e useliti jedan majstor-elektriar, .K., s porodicom, koji je ranije radio u Valteru
Periu, pa i sada radi taj posao. Izgleda mi estit ovjek. Pokazuje mi da u svom telefonskom
imeniku ima vie upisanih brojeva Muslimana nego Srba. Sve je dovedeno do krajnjeg apsurda.
Supruzi je drago to imaju dva sina koji vole ivotinje pa e, kad mi odemo, ako odemo, a
moramo otii, paziti naa dva mala psa i naeg maka. Nemoj da plae, kaem joj, bit e sve
dobro, ali i meni se plae.
Na prijatelj neumorno slua vijesti i preko nekih svojih veza pokuava dobiti dozvolu vojnih
vlasti za odlazak u Beograd.
Opet se cijelu no uje rokanje topova iz pravca Trebevia. ovjek se navikne na sve, ogugla,
pa mu je neobino kad je mirno. Ni struje nema ve tko zna koji dan. Hvata me totalna apatija i
beznae. Svejedno mi je hou li se iv izvui sa Pala ili ne. Ovdje ivot ne vrijedi nita.
Vijest dana na srpskom programu: dr Kecmanovi, lan predsjednitva BiH kao predstavnik
Srba, iz Sarajeva pobjegao na Pale, a onda vojnim helikopterom odletio za Beograd. To se moglo
i oekivati od ovog politiara ofarbanog svim bojama. Srbi likuju.
Helikopteri jo uvijek imaju goriva. Bata se zakorovljuje. Ako uskoro ne odemo sa Pala, bit
emo ili mrtvi ili ivi alkoholiari. Svakodnevno se lagano opijamo piem, koje smo dobili od
bivih komija. Dim od spaljenih muslimanskih stvari uvlai se u kuu i osjeam se kao u
Auschwitzu. Preko Londona, Rima, Kopra, Trsta pokuavamo srediti stvari oko sinovljevog
Nae tri velike putne torbe ve su izvaene iz ormara. Jo su prazne. ekam potvrdu od
Dobrotvora. Izaem u vrt i osjeam poglede naih novih komija, koji me udno zagledaju,
kao da se pitaju ta jo traimo ovdje. To su pogledi novih gospodara ovih prostora, ljudi koji su
uselili u tue kue kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. ujem da su se neki ve potukli
oko granica imanja koja su osvojili, oko krava i automobila.
Vijest dana: Izetbegovi putuje u Helsinki, gdje e ga primiti Bush. Je li to korak prema miru ili
skok u jo dublju provaliju? Navee, sa suprugom, prelazim cestu i idem u posjetu naim starim
kumovima. Imaju dvije krave i to ih spaava. Sve njihove komije Muslimani su otili. Priaju
nam uase koje su oni vidjeli. Tu je i gospoa Munira, koja kod njih ve noima spava. Oajna
ena, koja ne zna ta da radi, kamo da ide. Na svijet je totalno razoren i sada smo stranci u
ovom novom, koji se upravo stvara. Ne bih u njemu elio ni ivjeti ni umrijeti.
Na trenutke zasja sunce, pa se opet spusti no, pie Samuel Beckett u romanu Moloa. Ovdje,
na Palama, sunce vie ne zasja ni za trenutak. Konano dobio dozvolu od Dobrotvora. Osim
dvije grobnice, oeve i majine, na Palama mi vie nita nije bitno, ni kua ni bata, apsolutno
nita. Ah, da. Ova dva psa. ta e biti s njima? Kaem da emo krenuti u utorak, a znam da ve
danas moe biti kasno.
Sin nae kume M., koji je pobjegao u Crnu Goru, vratio se i uope ne moe da se snae. Dobio je
otkaz na radnom mjestu. Ako hoe da ga ponovo prime na rad, mora se kao dobrovoljac javiti
na Trebevi. Mora dokazati da je patriota, a ne izdajnik svoga naroda. Kae da e prije umrijeti
nego to uraditi. Ali od ega e ivjeti? Donio mi paketi hrane od sestre iz Titograda. Kae da
ona bez prestanka plae. Naem sinu jo nisu stigli dokumenti. Hvata me panika!
Juer me posjetio prijatelj sa Pala i sasvim mirno kae da e mi nabaviti potvrdu vojnih vlasti da
na prijatelj J.O. zajedno s nama u utorak krene za Beograd. Poten i estit ovjek kojem mogu
vjerovati. Ipak ga gledamo zabezeknuto. Danas moram lino otii u Dobrotvor, kae mi jedan
glas preko telefona. Ali kako? Moram proi glavnom ulicom, kroz cijelo mjesto, pored policije,
zatvora, SRNE i Srpske televizije. Drim u rukama papir Visokog komesarijata za izbjeglice, kao
neku zatitu. Dok se na biciklu vozim cestom, osjeam poglede i osjeam kako mi noge
podrhtavaju. Dovoljno je da netko od njih kae: Ti, doi vamo, i sve je moda svreno.
Ponavljam u sebi majine rijei da Bog uva one koji u njega vjeruju. Prima me neki civilizirani
tip i kratko kae da oni podravaju sve humanitarne akcije UN. Kad se vraam, ivci su mi napeti
do pucanja.
Odlazim na oblinju livadu da pomognem kumovima skupiti sjeno. Prolazim pored Dadine kue i
vidim kako su namjetaj, tepisi, ponjave izneseni van i peru se gumenim crijevom. Iz garae su
Masovna smrt se kao vihor sruuje na Gorade. Sto hiljada ljudi zatvoreno je u kavezu. umska
stvorenja ih sistematski unitavaju. Ponovo posjeta pijanog reisera, koji se igra pitoljem. Gleda
me mutnim oima i kae: Ti se nee vratiti! Ti ipak bjei sa Pala. Ponovo mu objanjavam da
ne bjeim, da sam do smrti zamrzio novinarstvo, da me sada interesuje samo humanitarna
pomo nesretnim ljudima svih nacija, boja, rasa. Prijatelj J.O. koji se stalno skrivao pred bilo
kojim naim posjetiocem, iznenada, sa slualicama na uima i tranzistorom u rukama, ulazi u
prostoriju i vidim kako mu lice poprima boju krea. Kakva neopreznost. Zbog slualica nije uo
nae glasove. Nemam kud. Objanjavam reiseru da je to ovjek koji je danas stigao sa Grbavice,
da radi za vladu Srpske republike BiH. Miodrag Tarana ga poinje provocirati da nije pravi Srbin
ako tek sada dolazi na Pale, da mu prezime moe biti i ustako, da...
Sreom, ovo krajnje opasno ispitivanje prekida dolazak familije koja danas useljava u nau kuu.
Reiser odlazi i ponovo kae: Ti ipak odlazi za posve! Izdajnicima sleduje samo metak u glavu.
Supruga ponavlja da emo krenuti tek kad zavri svoje tkanje. Poinjemo razmiljati koje emo
stvari ponijeti sa sobom. Kao da idemo na neki slubeni put. Gledam kuu vrt, majinu kuu i
niega mi nije ao. ivot je ovdje gori od smrti.
Upoznajemo se s novim stanarima nae kue. Pokazujemo im sobe, govorimo gdje je ta, ja im
dajem uputstva za koritenje centralnog grijanja, supruga za kuhinjske aparate i strojeve u
njenoj radnoj sobi, kako se brinuti o ivotinjama. Ruamo zajedno. Oni su izgubili stan u
Sarajevu, a mi sada gubimo ovu kuu na Palama. Nita strano u odnosu na hiljade mrtvih ljudi
oko nas. To je samo trenutni trijumf monstruozne politike etniki istih prostora. Zamiljam, ne
zamiljam ve vidim, Pale kao srpski geto i kaem: Dabogda se u tom getu podavili i grizli kao
gladni pacovi!
Boe, kakvo olakanje i kakva srea. Preko Trsta uspostavljam telefonsku vezu s prijateljem u
Kopru, A.D., koji mi kae da je dokument za mog sina faksom otiao u Sarajevo i da je primljen.
Ogromni kamen pada mi sa srca. Kupujem autobusne karte za nas i za J.O. Veeras treba dobiti
potvrdu od mog prijatelja sa Pala. Ne moemo vjerovati da je sve to mogue. U prvi sumrak
supruga izlazi iz radne sobe i kae: Sada moemo krenuti, ja sam zavrila tkanje.
Spustio se mrak, a prijatelja s potvrdom jo nema. Oko deset uvee, dok ja tumaram po kui kao
u bunilu, dolazi prijatelj, donosei potvrdu, na koju je, kae, zaboravio kada je otiao s drutvom
u kafanu. Smijemo se gorko. Zaboraviti na papir koji ivot znai. Jo jedan kamen pada sa srca.
Sujevjeran sam. Baksuzni datum 13. moda je najsretniji dan u mom ivotu. Samo jo da sin
krene. Kako prespavati ovu no kada ne znam ta nas na putu eka. Oajna, duga no. Nastavit
u pisanje kad stignem u Rijeku.
Ako stignem.
Rijeka, 15.7.1992.
Boe, koliko sam ti zahvalan. Napokon sam tu, u Rijeci! U mislima se vraam na jutro 14.7., kada
smo krenuli sa Pala. Kuma M. je dola da nas isprati. Oi su joj crvene od plaa, mravo tijelo jo
mravije. Ulazim u garau i pored kipa Majke Boje stavljam novac i molim je da nam pomogne
na putu. Klju garae dajem kumi, ubjeujui je da ne idemo zauvijek, da emo se za mjesec-dva
vratiti. Vidim da mi ne vjeruje. Prva vojna kontrola na samoj autobusnoj stanici. Ne izvode nas iz
autobusa. Moemo ii dalje.
Ve dva sata ekamo u autobusu da nas puste preko granice. Pored nas se zaustavljaju stoni
kamioni koji voze telad. Gledamo se i ne znam u emu je razlika. Jo jedna kontrola i konano
smo u Sloveniji. Veliki pano na kojem pie: ista deela. Ljudi od svega prave biznis. Novac je
sloboda, govorila mi je davno jedna bliska osoba. Nekom privatnom prevozniku plaamo
devizama kartu do Ljubljane, kamo stiemo oko podne.
Ne mogu tako naglo da se priviknem na novi pejsa. Nema sruenih i spaljenih kua, nema
naoruanih ljudi koji vas ispituju. Ljudi mirno i spokojno rade oko svojih kua. Tako su prije
samo tri mjeseca izgledali Sarajevo i Bosna. Sjeanje na Pale polako tone u mrak. Jo jedna
kontrola. apjane - granica Slovenije i Hrvatske, malo due ispitivanje s obzirom na moje rodno
mjesto. Policajac se smijei i udara ig u paso. Na staninoj zgradi vijori ahovnica. Ponovo,
poput blijeska munje, sjeanje na Pale i naeg nekadanjeg prijatelja koji je sinu zabranio da igra
ah jer podsjea na ahovnicu.
U 16.30 stiemo u Rijeku. Tu smo, i ta sad? Izgubili smo posao, kuu i zemlju na Palama,
prijatelje Muslimane koji se sada u Sarajevu skrivaju od granata i ekaju na komadi kruha i
prijatelje Srbe sa Pala koji imaju dovoljno kruha, ali ga jedu krvavim rukama, no nismo izgubili
obraz i iskustvo jednog stravinog rata i elju da na crvenoj istarskoj zemlji zasadimo struk
peruna ili sadnicu ribizle.
aa je razbijena, ali iz nje se jo moe piti.
Pre sedam i po godina (nedeljnik Reporter, 31.01. 2001), u svojoj kolumni Off line, Petar
Lukovi pisao je o traginoj sudbini Mladena Vuksanovia, autora dnevnika sa Pala u
najstranijem periodu 1992. godine. Napokon, posle toliko vremena, na naem e-portalu
moete itati Vuksanovieve beleke, kao jo jedan dokaz za optube protiv Radovana
Karadia. Ovaj tekst samo je mali uvod u jednu od najstranijih pria o srpskom faizmu.
Kakve veze imaju batovanstvo i ratni zloini? Ne znam, moda mi se uinilo da nekakva tajna
veza ipak postoji kad sam u Glasu, ovih dana, proitao izjavu dr Borisava Jovia, nekadanjeg
predsednika (poluzaklanog) Predsednitva rahmetli SFRJ; odgovarajui na nadahnuto
novinarsko pitanje (kako provodite penzionerske dane), na nekadanji predsednik objasnio je
da se u svom rodnom selu (Niki se zove, blizu Kragujevca) bavi batovanstvom, voarstvom i
vinogradarstvom. Dodao je jo: da se rekreira i da eta u prirodi. Zbog ega me je ta idilina
slika (Borisav eta umadijom; srpska zemlja i srpsko nebo ispod i iznad njega) podsetila na
traginu sudbinu oveka koji se zvao Mladen Vuksanovi - mentalna je zagonetka u ijim su
smrtonosnim nitima, imam udan feeling, Borisav i Mladen, ne poznajui jedan drugog, delili
zajedniki prostor i vreme, Borisav - kao patriota i Mladen kao izdajnik.
Da utvrdimo injenice: Mladen Vuksanovi, nekadanji novinar Televizije Sarajevo, po ocu Srbin,
po majci Hrvat, roen na Palama gde je jo sedamdesetih godina sagradio kuu (etniki:
ognjite), morao je da napusti Pale 15. jula 1992, nekoliko meseci nakon poetka rata u Bosni.
Kao izbeglica, noni uvar, umro je u Istri pre nekoliko godina. Od petog aprila do ve
pomenutog petnaestog jula 1992. Vuksanovi je - boravei u faistikom okruenju
nacionalistike srpske falange - vodio svoj dnevnik (knjiga Pale objavljena je 1996. u Zagrebu;
izdava Duriex); autor objanjava: Dnevnik je pisan u stalnom gru i strahu da ga ne pronau
prilikom pretresa kue i, sakriven u prtljagu dok sam na putu od Pala do maarske granice
proao osam kontrola, prenesen do Rijeke.
11. april: Navee dolazi poznanik, reiser Miodrag Tarana, sa srpske RTV koja treba da proradi
na Palama. Dugi razgovor s njim rui i ono malo nade u spokoj. Ne pijem nita, on pije konjak. Sa
svakom aicom u ruci u njemu raste gnjev protiv mene i Turaka koje treba istrijebiti. Vadi
pitolj iz opasaa i prijeti mi to neu da radim za njih (...) Miodrag mi sve agresivnije prigovara
da nisam pravi pripadnik njihovog naroda, da ne inim nita za njega, da sam izdajica (...)
Miodrag ponavlja da je pravi etnik, da na Jahorini na hiljade srpskih gardista ali i arkanovaca,
Kada je, nedavno, u Crnoj Gori ovjek ubio drugog ovjeka samo zato to je ovaj smatrao da
Karadi zasluuje da bude uhapen, jo jednom se potvrdilo ono to smo od poetka znali:
svaki ovjek koji podrava Karadia ima potencijal da ubije. I ne samo to: on je ve ubio. Uinio
je to simboliki, to je manje bitno, ali i praktino, a to e ipak biti bitno: bez demokratske
podrke miliona takvih ubica, Karadi nikada ne bi uspio poiniti svoje zloine. On je delegiran,
naoruan, instruiran i poslat u zloin.
Zato Dnevnik sa Pala Mladena Vuksanovia, koji objavljuju e-novine, a koji sam nekim udom
uspio propustiti onda, u izvornom, Durieuxovom izdanju, itam kao vlastiti dnevnik? Zato
mislim da ga kao zbirku vlastitih zapisa o najgoroj od svih prolosti doivljavaju itaoci e-novina?
Na Palama, u Beogradu ili u Podgorici, ljudi koji su se gadili rata u Bosni, protivili se tom ratu, u
gluve ui puka izvikivali istinu o tom ratu bili su, u biti, na istome. U tuoj zemlji, duboko u
neprijateljskoj teritoriji, u logoru faizma i mahnitosti, u prostoru svojih koji su nam najednom
postali beskrajno daleki i tui. Sa Pala su ispaljivani projektili, tamonja ispostava jedinstvene
zloinake organizacije bila je zaduena za izvoenje radova. Ali je sav posao ugovaranja,
planiranja i snabdijevanja bio voen iz Srbije i Crne Gore. Znam, znam... nisu znali. Svi smo uli
tu odbranu. Poenta je u tome da su itavo vrijeme sve znali. Nikada se to nije jasnije pokazalo
nego nakon hapenja Radovana Karadia. Kada su njegove pristalice napokon priznale: oni
svoga Radovana vole ne zato to misle da on to nije uradio, nego ba zato to on to jeste uradio.
Kada je, nedavno, u Crnoj Gori ovjek ubio drugog ovjeka samo zato to je ovaj smatrao da
Karadi zasluuje da bude uhapen, jo jednom se potvrdilo ono to smo od poetka znali:
svaki ovjek koji podrava Karadia ima potencijal da ubije. I ne samo to: on je ve ubio. Uinio
je to simboliki, to je manje bitno, ali i praktino, a to e ipak biti bitno: bez demokratske
podrke miliona takvih ubica, Karadi nikada ne bi uspio poiniti svoje zloine. On je delegiran,
naoruan, instruiran i poslat u zloin. Etniko ienje, sadistiko iivljavanje nad Sarajevom i
konano, genocid, nisu greka majstora koji se zanio u poslu: spisak zlodjela sa njegove hake
optunice bio je sam njegov posao.
Kada Mladen Vuksanovi opisuje kako je bilo ivjeti na Palama okruen ubicama i njihovim
jatacima, ja to znam. Jer sam u Crnoj Gori ivio okruen ljudima koji su ne samo podravali,
nego i naoruavali i hranili ubice sa Pala. Tako je ivio, recimo, i Petar Lukovi u Beogradu. Prije
nego je etniki oiena, ta jedinstvena teritorija Srbije, Crne Gore i Republike Srpske temeljno
je oiena od istine, estitosti i zdravoga razuma. Broj glasova koji su se izdvajali iz patriotskog