Patuljak vam pria - Ahmet Hromadi

BIJELI SLAVUJ

U kronji stare zove jednom u proljee, kad je opadao cvat i kad ga je vjetar na svojim krilima
nosio visoko u zasvoe neba, izleglo se pet slavuja. Bili su jednako sitni, gladni i goludravi.
Majka ih je svakog jutra, u osvit zore, budila svojom pjesmom i oni su, sluajui njen zvonki
glas, pitali:
Kad emo i mi tako zapjevati?
Sluajte i uite govorila im je majka. Slavuj koji ne umije pjevati najnesrenija je ptica
na zemlji..
im su slavuji malo ojaali, majka se zaudi i iznenadi kad jednom od njene djece naraste
kao pamuk bijelo perje. Ali se jo vie iznenadi kad taj isti mali, neobini slavuj proprhuta i
poe pjevati prije ostalih. Pjevao je najprije tiho, a kad mu glas ojaa, pope se na najviu
granu zove, doeka da prestane pjesma mnogobrojnih slavuja u okolici, a onda on sam, u
tiini koja je nastala, zapjeva suncu koje se raalo na istoku. Pjesma je bila tako neobina,
tako zvonka i divna, da vie ni jedan slavuj ne povede pjesmu i svi pohrlie zovinu grmu da
vide tog novog pjevaa. I kako se samo zaudie kad na grani ugledae bijelu pticu!
Pa ovo nije slavuj rekoe mnogi. Pjeva kao i mi, a nije naeg roda.
Perje mu je golubije, a grlo slavujevo dodadoe drugi.
Pa ta je onda? upitae trei.
Slavuj sam, brao, roen ovdje u grmu zove poe da ih uvjerava bijeli pti. Imam
majku, brau i sestre.
Tano je, to je moje ujete potvrdi majka koja je u tom asu doletjela i spustila se na granu
zove.
Otkad se slavuji bijeli raaju? javie se mnogobrojni glasovi. Nikad nismo vidjeli
bijelog slavuja. Ne primamo ga u svoj rod. Nek ide golubovima.
Nemojte ga dirati poe moliti majka. Jo je nejaak, uginue na putu.
Nek ide! zagrmjee slavuji koji su smatrani najboljim pjevaima. Oni su svakako htjeli
da ga sklone jer su odmah shvatili da bijeli slavuj pjeva bolje od njih, i u njima se poela
buditi zavist.
I mali slavuj napusti zovin grm. Krila su mu bila jo njena za dug let, a put nepoznat. Bio je
tuan i plakao je od alosti to je tako neoekivano morao da napusti toplo gnijezdo i to su ga
slavuji nepravedno istjerali iz svoje velike porodice. Upravo kad mu je ponestalo snage za
dalji let, opazi on na jednoj livadi jato bijelih golubova. Ohrabri se i spusti na zemlju, meu
njih. Oni se malo zaudie neobinoj ptici, a jedan od njih, po dranju najstariji, upita:
Ko si ti, maliane, i ta trai ovdje?
Bio sam slavuj pa su mi rekli da pripadam golubovima. Doao sam da pitam hoete li da
me primite u svoje jato?
Kako emo te primiti kad nisi golub? rekoe svi u jedan glas.
Potrai, maliane, drutvo kome pripada izusti pouno stari golub. Meu nama bi
uvijek bio stranac i nikad ne bi naao to eli.
Bijeli slavuj opet prikupi snagu i podie se s livade. Nije iao daleko, spustio se u jedan grm i
razmiljajui o svojoj sudbini progovorio:
Da li je jo iko bio ovako nesrean kao ja? Niko nee da me primi u drutvo. Ne preostaje
mi nita drugo ve da lutam po zemlji i da ne budem ni slavuj, hi golub, ni vrana...
Saali se mali slavuj nad svojom sudbinom i zapjeva tuno kako nikad ni jedan slavuj nije
zapjevao. Pjevao je o toplom gnijezdu iz kojeg je morao da odleti, pjevao je o svojoj nesrei i
usamljenosti, o visinama i daljinama koje njegova slaba krila nee moi da savladaju. ue ga
golubovi na livadi i podigoe glavu. u ga i orao u modrom visu i prestade da mae krilima.
u ga i ovjek koji je prolazio putem pa i on zastade... Glas malog slavuja se razlijegao po
zemlji i topio kao sunev zrak. Umukoe i popci u travi i abe u bari. Ni ptice, ni ivotinje, ni
ljudi nisu dotad uli tako tunu, potresnu i lijepu pjesmu. Svi su kao zaarani sluali bijelog
slavuja. Mnogi su uzdisali i plakali. ak i vjetar prestade da se igra u travi i crn oblak na nebu
ne prosu kiu dok u grmu ne utihnu slavujev glas. I kad je ve prestao da pjeva, jo dugo je
nad livadama i lugovima vladala tiina. Sve je ekalo da opet pone. Ali je bijeli slavuj ve
odletio dalje. Kuda to ni on sam nije znao.
Od tada je stalno lutao sam i tuan; i pjevao je uvijek samo svoju pjesmicu. Pjevao je gdje
god bi se zaustavio. I tada je sve ivo zamiralo i njega slualo.
Kad bi se naao negdje u lugu gdje su se slavuji veselili igrali ili pjevali, njemu je bilo
najtee. Pritajio bi se pod gustim liem i tako nevidljiv dugo posmatrao ta rade, sluao ta
govore. Donosio je ak i odluku da bane meu njih, da im ispria sve o sebi i zamoli ih da ga
prime u jato. Ali nije imao hrabrosti da ostvari tu odluku. Bojao se da e ga otjerati, da e mu
jednostavno kazati nek ide otkud je i doao. Znao je da bi mu poslije toga bilo jo tee, jo
stranije...
Koliko je malo trebalo pa da tuni slavuj postane opet sretan? Da nae prijatelje, da jutrom
kao i svi slavuji pjeva veseli pozdrav suncu.
Prolo je i proljee i ljeto, a on je jo uvijek lutao sam.
Dola je jesen.
Dolo je vrijeme da slavuji napuste svoje lugove i krenu na put u toplije krajeve. I krenuli su.
Opustjeli su lugovi i vrtovi. Umjesto njih sad je u drveu pjevao vjetar, ruio s grana lie i
naputena gnijezda.
Tada mali, bijeli slavuj osjeti jo jau tugu. Sad je bio potpuno sam, sad je bio i jedini slavuj
koji nije poletio na jug. Istina, niko ga nije spreavao da to uini. Ali i tamo, u nepoznatom
kraju, ekalo gaje isto pa zar onda nije bilo svejedno gdje e prezimiti, ako uopte prezimi?
Postajalo je sve hladnije, sve ee su padale kie a grmovi nisu vie pticama pruali dobar
zaklon jer se lie suilo i opadalo.
Ni bijeli slavuj nije tako lako nalazio zaklona. A jednog popodneva, kad se umoran i prozebao
zaustavio u ogoljelom vrtu, poeo je da pada snijeg.
Nijedna ptica nije letjela nebom. Ni jedna ptica, daleko unaokolo, nije putala glas kao da je
itav ptiji rod izumro.
ak ni vrapci, ti vjeni pokuari, nisu pomaljali kljunove ispod strehe, namirisali su snijeg i
pritajili se.
"Sve ptice su nale utoite", mislio je mali slavuj, "samo ja ne znam kuda u. Slavuji me nisu
pozvali da krenem sa njima. Ni druge ptice me nisu pozvale. Pa ta u sad da radim, ta u
da radim?"
Oblaci su sve jae posipali zemlju pahuljama. Krupne i vlane, one su se odmah topile.
Pa snijeg je bijel kao i ja zaudio se. Da sam otiao na jug, ne bih to znao. A nije ni
straan. Zbog ega se onda toliko boje snijega? Zbog ega bjee od njega?
Zaista, bilo je prijatno posmatrati kako pahulje padaju i istog asa umiru. Pokuao je ak da
jednu uhvati u kljun, podigao je glavu i dugo se tako zabavljao. A pahulje su samo padale,
padale. Postajale su gue, suvlje i hladnije. Nisu se vie topile, prekrivale su lagano zemlju,
drvee i krov na kui do vrha.
I mali slavuj je osjetio njihovu teinu. Poeo je da ih stresa, ali one su se ponovo lijepile za
njegovo perje, one su bile nemilosrdne.
"Zatrpae me", prepao se odjednom, "zatrpae me sasvim."
Premjestio se u drugi grm. Mislio je da e tamo biti bolje. Ali i tamo je padao snijeg i tamo je
bilo hladno.
"Zatrpae me", pomislio je ponovo, "ovdje e biti moj kraj."
Eto dolo je i to. Poslije svega to je doivio otkad je morao da napusti porodicu slavuja,
otkad je postao osamljenik, lutalica i poeo da pjeva tunu pjesmu o sebi, o svojoj nesrei.
Niko nee poaliti za njim. Niko nee zaplakati, a ni saznati kako je zavrio svoj kratki
ivot.
Kao i uvijek kad mu je bilo teko, odluio je da zapjeva. Pjesma je bila njegovo jedino
oruje. Jedina snaga. Tuna pjesma pred kojom niko nije mogao zaustaviti suze.
I zapjevao je.
Bilo mu je svejedno da li e ga kogod uti. On je pjevao sebi. On je pjevao posljednji put.
Ali neko je ipak uo.
Na kuici iza vrata otvorio se prozor i na prozoru se pojavila glava djeaka.
Kakva to ptica pjeva u ovo nevrijeme? pitao je sam sebe. Ima slavujev glas, a pjeva
tuno, pretuno. Uginue, nestae pod snijegom. Moram joj pomoi.
Odluio se brzo i iziao u vrt koji su nemilosrdno zasipale pahulje.
Mali je slavuj jo uvijek pjevao. Ali pjevao je tie. Glas ga je izdavao, snijeg ga je zatrpavao.
Djeak ga je jedva otkrio pod hladnim bijelim pokrivaem. Prilazio je oprezno, bojao se da
e mu pobjei. Bojazan je bila suvina. On ga je samo tuno pogledao i prestao da pjeva.
Djeak nije oklijevao. Odmah je shvatio kakva je nevolja zadesila neobinog pjevaa. Uzeo
ga je na ruku, pomilovao i ponio u kuu. Nije ni slutio da je tako postao prvi, veliki
prijatelj bijelog slavuja iz zovina grma.
U toploj sobi mali slavuj se brzo oporavio, poeo da prhue i da znatieljno zagleda
nepoznate predmete. Djeak je pozvao majku, ispriao joj kako je spasio promrzlu pticu i
rekao:
uvau je i hraniti dok ne grane proljee. A onda, ako bude eljela da odleti od nas, neka
odleti, a ako bude eljela da ostane, neka ostane.
Dobro si uinio to si spasio pticu odgovorila je majka. A do proljea je jo dugo i ko
zna moda e se pripitomiti kod nas.
Uiniu sve da se pripitomi obeao je djeak. I ispunio je svoje obeanje.
Svakim danom slavuj je postajao pitomiji, slobodniji i veseliji. Nauio je da se igra s
djeakom, sputao se na njegovu ruku, spavao nad njegovim uzglavljem. Zajedniki su
posmatrali kako pada snijeg, sluali kako stravino zavija bura i kako, skupljeni pod strehom,
zimomorno cvrkuu vrapci. U takvim asovima bilo im je zaista prijatno i lijepo u to-ploj
sobi. Osjeao je to dobro i mali slavuj pa se jo vie umiljavao oko svog zatitnika i
zahvaljivao mu se jezikom koji djeak nije mogao razumjeti. Ipak, nasluivao je o emu
slavuj govori i, milujui rukom njegovo malo tijelo priao mu o proljeu koje e doi i
rascvjetanom vrtu gdje e moi da se nastani.
Kad bi djeak iziao da se igra, da se sanka ili grudva bijelog slavuja bi obuzimala stara
tuga. Bilo mu je dobro, imao je prijatelja, ali njegovo srce je eznulo za onim to je ostalo
neostvareno! Pitao se: kako ive i ta sad rade slavuji koji su odletjeli na jug? Da je meu
njima, doekivao bi zoru pjesmom, bio bi jedan glas vie u velikom horu. Radovao bi se
izlasku sunca. Ne, on se ne moe jo uvijek pomiriti sa sudbinom odbaenog! On je slavuj i
ostaje slavuj! On nikad nee biti srean dok se ne ukljui u svoju veliku porodicu.
Dani su prolazili i zima je prolazila.
Duhnuo je topao junjak i snijeg se topio kad eer u vodi, pokazala se opet gola zemlja, a
vrapci su poeli veselije da cvrkuu i ivlje da prhuu. Oni su ve znali da su prebrodili jo
jednu zimu i da im vie ne prijeti opasnost ni od ledenih noi ni od gladi,
I mali slavuj je osjetio dolazak proljea.
Jednog jutra on probudi svog prijatelja pjesmom. Prvi put poslije izgnanstva on nije pjevao
svoju tunu pjesmu lutalice, on je pjevao veseli pozdrav zori i suncu. Kako i ne bi i zato i
ne bi? Ta on je sad imao prijatelja, velikog prijatelja.
Djeak je sluao i udio se. On je tek sad shvatio da je nepoznata ptica koju je spasio, u stvari,
slavuj. Bijeli slavuj. Tu vie nema zabune, jer njegova pjesma sve govori. A slavuj je pjevao
sve jae, sve ljepe. Kad je prestao, djeak je dugo razmiljao o njegovoj sudbini, a onda
ustao, otvorio prozor i rekao:
Nema vie potrebe da se zadrava u sobi. Snijeg te ne moe zatrpati, vjetar te ne moe
odnijeti. Idi, poigraj se malo napolju. Ali ne zaboravi da se vrati.
Slavuj nije odmah pojurio kroz otvoren prozor koji mu je nudio potpunu slobodu. On se
najprije spustio na ruku svog prijatelja i pokuao cvrkutom da mu neto objasni, pa tek onda
poletio iznad vrata. Djeak je pratio njegov let i pitao se: hoe li ovo biti njihov rastanak? Je li
bijeli slavuj zauvijek odletio? I nije zatvorio prozor. Ako se slavuj vrati, da moe ui.
A slavuja su odmorna krila nosila sve dalje i dalje. Nikad nije osjetio toliko zadovoljstvo to
moe da juri neogranienim prostorom, da se zaustavi gdje eli. elio je i oslukivao: nee li
se odnekud iz grma, iz umice javiti slavuji svojom pjesmom. Onda bi se i on spustio i
zapjevao. Zapjevao bi pravu pjesmu slavuja. Moda bi ga opet primili u svoje drutvo. I tek
danas bi on bio sasvim srean i potpuno zadovoljan.
Ali pjesma se nigdje nije ula i, kad se ve zamorio, bijeli slavuj se vratio svom prijatelju,
djeaku.
Sad je svakog dana letio iz sobe i vraao se. Pjevao je na prozoru i u vrtu. ekao je da se
pojave slavuji. Doekao ih je kad je drvee poelo da se kiti listom. Doletjeli su i njihova
zvonka pjesma razbudila je jednog jutra sve umarke i sve vrtove.
Na slavuj ih je dugo sluao a onda izjuri iz sobe i nae mjesto u grmu rue. Kao nekad u
zovinu grmu, doeka najprije da utihnu glasovi mnogobrojnih pjevaa, pa onda i sam
zapjeva. A kakva je to bila pjesma i kakav je to bio glas pokazalo se prije nego to je
zavrio. Sa svih strana poletjeli su slavuji u mali vrt da vide nepoznatog pjevaa, koji se od-
jednom pojavio i tako zapjevao da su svi morali zautati.
Vidjeli su ga. I kad je prestao da pjeva, pitali su ga:
Otkud si stigao ovamo? Zato si bijel? Iz kojeg si jata, iz koje si ume?
Ja sam slavuj iz zovina grma poeo je da pria pjeva. Ali sam morao da napustim svoje
toplo gnijezdo i da postanem lutalica...
Ispriao im je sve o sebi.
Kad je zavrio, mnogi su slavuji zaplakati, a onda su gotovo u jedan glas povikali:
Ti si slavuj koji pjeva najljepe od svih slavuja na svijetu. Ostani meu nama i zaboravi ta
je bilo. Bie na prijatelj i mi emo biti tvoji prijatelji.
Hvala vam! ganuto je progovorio nekadanji izgnanik.
Zapjevaj da te jo jednom ujemo zamolili su slavuji.
Zapjevao je. Pjevao je dugo, samo on, u tiini koja je vladala nad itavim krajem, pjevao je
pozdrav suncu i novom ivotu koji je bio pred njim. Konano je naao ono za im je eznulo
njegovo malo, plemenito srce. Ali nije zaboravio ni svog prijatelja djeaka. Dolijetao je
svakog dana u njegovu sobu i pjevao mu najljepe pjesme. A svi slavuji koji su se nastanili u
vrtu smatrali su djeaka svojim prijateljem i nisu bjeali od njega.
Po umama se brzo pronosio glas o neobinom, bijelom pjevau.
Na sve strane se irila njegova slava, jer su u mali vrt dolijetali slavuji iz daleka da ga vide i
uju. Sluali su ga, divili mu se i pozivali da posjeti njihov lug. Imao je sad mnogo prijatelja
a jo vie onih koji su eljeli da postanu njegovi prijatelji, jer vie nikom nije smetalo to
ima bijelo perje.

Tema prie Bijeli slavuj je neprihvatanje, odbacivanje boljega ili bilo kako drukijega od
sebe. Ovdje imamo i stalnu temu potraga za prijateljima. No ako se povue paralela
izmeu ove Hromadieve prie i Andersenovog Runog paeta, nale bi se mnoge
podudarnosti, kako u tematsko-idejnom sloju, tako i u motivima. Pria obiluje
autobiografskim elementima, pa se brzo da osjetiti neka lirska nota i ljudska bol prenesena u
lik ptice. Zato se svi itaoci koji se osjeaju nedovoljno prihvaenim od drutva, okruenja,
vrlo brzo mogu poistovijetiti sa Hromadievim bijelim slavujem. Pria obiluje bogatim
opisima osjeanja i prirode.

Sadraj prie:

U grmu jedne zohve izleglo se pet slavuja. No jednome od njih brzo je poraslo bijelo perje.
Sluao je svoju majku kako pjeva i ubrzo poeo i sam. Ali on nije pjevao kao drugi, pjevao je
ljepe od svih. uvi to posebno, prekrasno pjevanje, drugi slavuji su brzo doletjeli da vide
novog pjevaa, a kad su ugledali slavuja s bijelim perjem rekli su da on ne pripada slavujima,
ve golubovima. Mali slavuj je otiao do golubova, a kad su ga oni vidjeli i uli, rekli su da ne
pripada ni njima. Lutao je mali slavuj i pjevao o svojoj tuzi. Kada bi ugledao kako se drugi
drue, srce bi mu zatreperilo. elio je biti s njima ali se plaio da ga i oni ne odbace

PLAMENA

Zvali su je Plamena. I dobro su joj ime dali, jer kad je nou letjela, niko ne bi pomislio da to
leti ptica ve kakva mala zvijezda koja se otisnula s neba. A kad bi se spustila na odmor,
negdje u grm ili u kronju drveta, izgledalo je kao da je neko na tom mjestu upalio udotvornu
lampu. Sve ivo i ptice i zvijeri, bjeale su iz svjetlosnog kruga u gust mrak i Plamena je
uvijek ostajala sama. Zbog toga nije imala drutva, nije imala prijatelja, a kad se to zna, lako
je zakljuiti da nije bila srena.
Gdje se rodila?
Ni ona sama nije mogla odgovoriti na to pitanje, jer se djetinjstva nije sjeala. Ko zna kako i
ko zna zato? Moda je negdje na svijetu postojalo mjesto gdje su ivjele plamene ptice, a ona
se nesreom, jo dok je bila sasvim mala, izgubila i nala u tuem svijetu.
Jesu lije iz nepoznatog zaviaja odnijeli vjetrovi?
Je li takav zaviaj zaista postojao?
Ako nije sa sigurnou mogla da odgovori Plamena ko je drugi mogao? Ona je ipak
vjerovala da postoji. udjela je za svojim zaviajem i traila ga lutajui od planine do planine.
Nadala se da e negdje sresti plamenu pticu, svoju sestru, radovala se unaprijed prvom
razgovoru, radovala se mnogo emu to e doivjeti. Preletjela je stotine rijeka, preletjela je
mnoge planinske vrhove, stigla do morske obale i nita. Plamenu pticu nije srela. Zaviaj
nije nala.
Uzalud je pitala.
Uzalud je pjevala oekujui da se istom melodijom, istim glasom odazove druga ptica njenog
roda. Njena pjesma enje gubila se u prostoru, u daljinama, i Plamena je sve vie gubila
nadu da e ikad nai ono to trai. Ali enja za zaviajem nije prestajala.
Dok se odmarala, nou kad je sve bilo pusto, kad se u planini nije uo nijedan glas, ona je, ne
jedanput, sanjala kako e odletjeti u svoj zaviaj. Zamiljala gaje kako izgleda i bila uvjerena
da se nalazi u kraju koji je najljepi na svijetu. Bila je uvjerena da tamo vjeno sija sunce, da i
drvee ima vatreno lie, da su vode tople i drugaije od onih koje je dotad vidjela.
esto su joj itave noi prolazile u takvom sanjarenju. I nije ih alila. Zato da ali kada su to
bili najprijatniji asovi njenog ivota?
Godine su prolazile. Plamena nije prestala da luta.
Jednom, usred zime, zapala je u veliku zavjesu oblaka koji su se neoekivano nagomilali tako
gusti i tamni oblaci da se dan malo razlikovao od noi. Snijeg je padao bez prestanka. Ptice
nisu mogle da lete, jer su ih svuda doekivali neprobojni zidovi oblaka. Hrane vie nije bilo i
pne najslabije ve su poele skapavati od gladi. A i ostale je prije ili kasnije ekala ista
sudbina.
Ako ne napustimo ovu planinu, propaemo govorile su jedna drugoj.
A kako da je napustimo kad su svi putevi zatvoreni? Kad su svuda crni oblaci?
Plamena ih je sluala i pomislila:
"Moda bih mogla da im pomognem, da ih izvedem odavde. Osvjetljavau im put i probie
se kroz oblak."
I rekla je pticama.
Ptice su se zaudile.
Mnoge su posumnjale u mogunost takvog poduhvata, ali su one najhrabrije i najpametnije
rekle:
Ako nita ne pokuamo, propaemo. Ako pokuamo, postoji nada. Neka nas Plamena
povede.
Tako je zapoeo smrtonosni let velikog ptijeg jata kroz guste oblake, u neizvjesnost jer se
nije znalo dokle e stii i hoe li nai spas. Plamena je jurila naprijed. Poput zapaljene
buktinje osvjetljavala je put i nije bila tuna, bila je ponosna i zadovoljna to ima vatreno
perje. Samo da izdri. Da joj ne ponestane snage, jer bi to bio kraj. I ne samo njen kraj
velikog ptijeg jata.
U poetku je letjela lako, a kasnije sve tee, sve sporije. Mnoge su ptice ve pale. Mnoge su
posljednjim zamasima krila odravale ivot.
Ne smije klonuti! hrabrila je samu sebe Plamena. Izdri jo malo. Tamo negdje iza
oblaka grije sunce, toplo sunce, kao u tvom zaviaju.
Koliko je trajao taj let, niko ne bi mogao rei tano. Niko nije mjerio vrijeme satom ni daljinu
kilometrom. Ali pticama se uinio dug kao vjenost, i kad su ve i najhrabrije poele da gube
nadu, Plamena ih je izvela u irok, svijetao prostor bez snijega.
Sunce! uskliknula je. Spas!
To je bilo sve to je mogla da kae. Nestalo joj je snage, krila su joj klonula. Pala je na zemlju
i nije se vie podigla.
Ptice su pokuale da joj pomognu. I kad su vidjele da je sve uzalud, iskopale su grob i
poloile u zemlju njeno tijelo.
To je bio veliki, neobian i tuan pogreb. Plamena je konano stekla prijatelje. Ali nije ih
vidjela kako plau, nije ih ula ta govore. Nad njenim tijelom rasla je lagano zemljana
humka. I ta humka je svake noi svijetlila u mraku, kao to je nekada svijetlilo perje Plamene,
koja je imala veliko i hrabro srce.

Plamena je jedna od najpoznatijih Hromadievih pria.

U prvom planu je ovo sjetna pria o potrazi za prijateljstvom, a u drugom o nostalgiji i potrazi
za zaviajem. Izuzetno snana i dirljiva pria satkana od emocija. Ptica Plamena je prototip
posebnosti koji eli biti voljen i prihvaen, a tu razliitost vidi samo kao svoju sudbinu, i
nadopunu za ono to drugi nemaju. Ovo je ujedno pria o dubokom bolu koji osjeaju svi oni
koje sredina ne prihvata a sami nisu uinili nita loe da bi se okolina tako negativistiki
odnosila prema njima. U liku Plamene e sebe nai svi koji u sebi nose tu notu posebnosti i
nadarenosti to iskae iz uobiajene prosjenosti i ini ih drukijim ili boljim od veine, i zato
ih ta veina nee i ne eli u blizini. Tada se javlja elja za zaviajem, u kojem se nadaju da e
biti jednaki meu drugima.
Plamena nam poruuje da su spomenute posebnosti predodreene za neto vee, za nalaenje
spasa i pravog puta, a da su ostavljene za one koji e prijateljski povesti svoje najblie i
izbaviti ih iz nedaa. Zato ih treba prihvatiti, ukoliko ne ugroavaju druge.

Sadraj prie:

Pria govori o ptici koja je imala plameno perje i zato to je bila poput zvijezde koja leti
niko se nije usuivao da joj prie. Bila je vjeito sama i stoga vrlo tuna. Zato je poela da
luta i trai svoj zaviaj, u kojem bi nala sestre s kojima bi mogla podijeliti vlastite doivljaje,
razgovarati. Ali o zaviaju je ipak mogla samo sanjati. U tim snovima Plamena je bila u
najljepoj zemlji, gdje svi izgledaju kao ona, gdje je i lie plameno.

Jedne hladne zime upala je u veliku umu koja je bila sva okruena crnim oblacima. Ptice su
skapavale od hladnoe i gladi, a nisu imale izlaza iz ume. Plamena je, videi da ptice nemaju
drugog izlaza ve da pokuaju izai iz ume, predloila da ih izvede na mjesto gdje e opet
sijati sunce