Bosni

O Bosno moja, o jado moja, o zemljo moja!

O ti moj kameni i bijedni kru
s kozama, panjima a mravim konjima,
ija su lea oglodali samari,
ije su noge iskrivili sjenari
kad su s planina kroz duboki snijeg
vukli teret teak, sitnom blagu hranu.
O ti moj gladni suiavi raju
koliba, bunjita, horoza i jare,
tebe ubijaju. Hoe da te nema
i stide se tebe. Tebe, Bosno majko!

I nije uma, tvoj sjajni ogrta,

bilo prvo Boansko ruho to vidjeh,
i nisu tvoji crni dijamanti
iz Kaknja, Breze, Zenice i Kreke
bili prvi nakit to me zimi kiti
volim te i plaem, i plaem,
ali ne nad grobom
jer ti mrtva nisi,

nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom,

I nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom.
Bosno moja, moje tugovanje,
Bosno moja tuno robovanje!
Bosno moja ti ropkinja nisi,
dok planinom tvojom gortak hodi,
dok u tebi ivi pjesma o slobodi,
dok klokoe mandra u kotlu ijednom,
dok rijeke teku i potoci tvoji,
koji u uboru, u svom vjenom pjevu
u doline nose pjesmu, koja bodri
i premda alosno ipak pjeva, pjeva,
pjeva nau pjesmu,
pjeva pjesmu Bosne,
pjeva sevdalinku.
Bosno moja, moje tugovanje,
Enver olakovi