Dobivanje elika sastoji se u tome da se iz sirovog eljeza udalji viak ugljika,

silicija, mangana i drugih primjesa. Gotovo sva koliina proizvedenog sirovog

eljeza iz visoke pei prerauje se u elik, jer su njegova mehanika svojstva
mnogo bolja od svojstava eljeza. Proces prerade eljeza u elik je zavren kada je
postignut odgovarajui sastav taljevine. Najmoderniji nain dobivanja elika je u
elektropeima (elektroluna pe i elektroindukcijska pe).Visoke temperature u
elektropeima omoguavaju legiranje elika s teko taljivim metalima, poput
volframa (za vatrostalnost), molibdena (poveava tvrdou i otpornost na koroziju),
vanadija i kobalta. Postoje razliiti naini prerade eljeza u elik. Jedan od njih je
postupak s istim kisikom(LD postupak). LD postupak ili Linz-Donawitz postupak je
u kojem se kisik ne provodi kroz talinu, nego kroz vodom hlaenu kapljastu cijev,
koja see do jednog metra iznad taline. Danas se ovaj postupak primjenjuje u oko
60% eliana u svijetu. LD postupak je usavren Bessemerov i Thomasov postupak,
gdje se umjesto zraka koristi isti kisik. Bessemetov i Thomasov postupak je
postupak dobijanja elika iz konvertera. Konverteri su velike posude krukolikog
oblika iznutra ozidane vatrostalnim materijalom, a mogu se naginjati oko srednje
horizontalne ose. Mogu primiti 15-30 tona sirovog eljeza. Kvalitet LD elika jednak
je kvaliteti elika proizvedenog u Siemens-Martinovoj pei. Masovna proizvodnja elika
je zapoela u 19. stoljeu otkriem Bessemerovog i Thomasovog postupka. elik se
danas proizvodi postupkom u konverterima s kisikom (LD postupak) ili u
elektrinim peima (elektroluna pe, elektroindukcijska pe). U industrijski manje
razvijenim dravama jo se koriste Siemens-Martinove pei. Osnovna sirovina za
proizvodnju elika u konverterima s kisikom je sirovo eljezo. U elektrinim peima
pretaljuje se uglavnom stari otpadni elik. Siemens-Martinova pe ili Siemens-
Martinov postupak je nain dobivanja elika iz sirovog eljeza posrednom
oksidacijom, gdje oksidaciju vri kisik iz plinova iznad taline. Prvi na ideju za ovaj
postupak je doao Carl Wilhelm Siemens, a Pierre-mile Martin je 1865. otkupio
patent od njega i prvi sagradio takvu pe, te je tako nastao naziv Siemens-
Martinova pe. Siemens-Martinov postupak se moe podijeliti na bazini i kiseli
Siemens-Martinov postupak. U konstrukciji Siemens-Martinove pei razlike
izmedu bazinog i kiselog Siemens-Martinovog postupka odnosi se uglavnom
samo na razlike u vatrostalnom materijalu ognjita pei. Plamen kod njih ne
zagrijava samo talinu sirovog eljeza, ve i strop (svod) pei, koji toplinu zrai na
talinu. Pod pei se uglavnom izrauje zavarivanjem magnezita. Zidovi pei u svom
donjem (vruem) dijelu ozidani su bazinim, a u svom gornjem dijelu silikatnim
opekama. Svod pei u presjeku ima oblik luka. Luk svoda razapet je izmeu dva
reda kosih opeka posebnog oblika, koje se svojom osnovom oslanjaju na zidove
pei, a kosim bokom prihvaaju svod. Prelomnica izmeu svoda pei i svoda glave
pei, nalik je na slovo V. Najee se susreu sljedea punjenja: 50% teno sirovo
eljezo i 50% stari elik s otpada, 55 - 80% tenog sirovog eljeza i 45 - 20% starog
elika s otpada. Ognjite kisele Siemens-Martinove pei je po obliku slino ognjitu
bazine pei, ali su materijali ognjita razliiti: bazine opeke su zamijenjene
kiselim, a opeke iznad ognjita su iskljuivo kisele.

Elektroluna pe je elektrina pe u kojoj se sirovo eljezo tali elektrinim lukom.

Ovo je moderniji postupak dobivanja legiranih elika, u kojima je udio legiranih
metala vei od 5%. Elektroluna pe moe proizvesti gotovo sve kvalitete elika.
Nedostatak elektrolune pei je njen relativno maleni proizvodni kapacitet, pa se
teko moe usporediti sa Siemens-Martinovom pei. Vee pei trae i vee napone
za ekonomian prijenos elektrine energije, a dui elektrini lukovi u peima mogu
otetiti svod i oblogu. Osim toga, optereenja elektine mree za vrijeme topljenja
metala stvaraju tekoe elektranama u isporuci. Oblik pei je valjkastog oblika.
Tijelo pei se sastoji od elinog plata (zakovanog ili zavarenog) i vatrostalne
obloge. Dno plata je ravno. Na slojeve amotnih opeka postavljeni su slojevi
magnezitnih (bazine pei) ili silikatnih opeka (kisele pei), zatim granuliran
materijal poda i stranica ognjita: magnezitna mjeavina (bazine pei) ili kvarcni
pijesak (kisele pei). Iznad ognjita valjkasti zid pei i svod ozidan je silikatnim
opekama. Razlikuju se dvije vrste elektroda za elektrolune pei: amorfne
elektrode, na osnovi antracita (ugljen) s niskim sadrajem pepela, grafitne
elektrode, na osnovi naftnog koksa.

Prozivodnja elika u BiH: Tradicija proizvodnje elika u Zenici i Vareu traje ve vie
od 110 godina. eljezara Zenica je predstavljala integralnog proizvoaa eljeza i
elika.