Milan Poli

FILOZOFIJA ODGOJA ZA POETNIKE

Vlastita naklada
Milan Poli

Uredio, naslovnica i prijelom

Milan Poli

E-izdanje

Medulin, 2014.

Copyright Milan Poli, 2014.

Sva prava pridrava autor. Knjigu je iskljuivo
u cjelini dozvoljeno umnoavati i dijeliti, ali
samo na nekomercijalan nain. Krae je navode
dozvoljeno koristiti uz potpun bibliografski
podatak o izvorniku.

ISBN 978-953-57947-0-7
 Milan Poli

FILOZOFIJA ODGOJA ZA
POETNIKE

Medulin, 2014.
Sadraj

Predgovor ..................................................................... 7
Odgajati je sve tee........................................................ 9
Odgoj i manipulacija ............................................. 9
Tko moe biti odgajatelj ..................................... 14
rtve predrasuda o odgoju ................................. 20
Predrasude o ljubavi i odgoju.............................. 21
Predrasude o pedagokoj strunosti ................... 33
Predrasude o odgajateljskoj (ne)kreativnosti ....... 39
Tradicionalni i suvremeni pristup odgoju ............ 40
Roditeljima je potreban predah ........................... 46
Moje dijete ne voli uiti ............................................... 48
Moje dijete ne voli itati .............................................. 57
Narativna kultura i video-mediji.......................... 58
Moje dijete je zaboravno.............................................. 64
Moje dijete je nemarno ................................................ 72
Kako protiv djeje neposlunosti ................................. 79
Kako pridobiti i osposobiti dijete za suradnju ............... 86
Kako suraivati s djetetom u pubertetu ........................ 93
Kako do dobre igrake ...............................................100
Pravo odgajatelja na samoostvarenje ...........................107
Tko treba odgajati dijete ............................................ 114
Moje dijete u djejem vrtiu ili internatu ..................... 121
Navedena djela........................................................... 127
Biljeke o tekstovima ................................................. 128
 Predgovor

Tekstove u ovoj knjiici napisao sam u razdoblju od

srpnja 1997. do srpnja 2000., a objavljivani su u jednom
dnevnom listu od sijenja 1998. do rujna 2000. godine
(iscrpno na kraju u biljeci o tekstovima). Pisani su za
dnevne novine s namjerom da irokom krugu itatelja
pomognu u promiljanju onih odgojnih problema za koje sam
mislio da su najprisutniju u odgojnoj svakodnevici. Namjena
je diktirala da svaki tekst bude pisan kao zasebna cjelina koja
se bavi odreenim odgojnim problemom, ali sam ipak
nastojao i na njihovoj meusobnoj povezanosti. Jer, cilj mi
nije bio dati odgajateljima gotove odgojne recepte, to je
protivno samoj biti odgoja, nego potaknuti ih i pomoi im da
rjeenja osmisle sami. A bolja su rjeenja bilo kojeg problema
dostupnija to je ira i promiljenija cjelina u kojoj se ta
rjeenja oekuju i trae. Stoga mi je namjera bila preko
pojedinih problema uvesti itatelje u cjelovitije promiljanje
odgoja.
Ustanovio sam da se znatan broj ljudi jo uvijek sjea
tih mojih lanaka kao korisnih, ali nakon desetljea i po
nesumnjivo je mnogo onih meu odgajateljima koji ih nisu
imali prilike proitati. Stoga sam odluio sakupiti te lanke
na jednom mjestu i ponuditi ih mlaim ljudima kao pomo u
odgajateljskoj avanturi u koju su se ve upustili ili e se tek
upustiti. Bavei se desetljeima profesionalno filozofijom
odgoja suoavao sam se s odgojnim pitanjima s kojima se
najvei dio roditelja pa ni nastavnika moda nikada nee
susresti, iako je domiljanje odgovora na ta pitanja vaan dio
teorije odgoja. Osim toga, veini onih koji se djelatno bave
odgojem prilike ne doputaju njegovo sustavno i cjelovito

7
promiljanje kakvo je mogue samo kroz profesionalno
opredjeljenje. Zato elim ponudi svoju pomo onima kojima
bi mogla biti potrebna i korisna. Ovu sam knjiicu zamislio
kao popularni uvod u problematiku filozofije odgoja bez koje
odgoj, kao to se povijesno mnogo puta pokazalo, veoma
lako klize u manipulaciju, postajui sredstvo ostvarenja ovih
ili onih parcijalnih interesa.
Onima koji itajui ovu knjiicu poele vie saznati o
meni i mom bavljenju filozofijom odgoja, na raspolaganju je
cjelokupna bibliografija mojih radova (prilino ih je dostupno
besplatno online) na mrenim stranicama:
http://www.radionicapolic.hr/milan

U Medulinu, 25.12.2013. Milan Poli

8
 Odgajati je sve tee

Odgoj i manipulacija

A
ko ste roditelj pa vam se ini da je danas tee
odgajati djecu nego prije, ne varate se. Ako smatrate
da su pogrena oekivanja ili ak zahtjevi pojedinih
nastavnika ili razrednika da biste kod kue trebali vie
pomagati djetetu pri savladavanju programskih sadraja
nastavnih predmeta, u pravu ste. Ako ste openito
nezadovoljni kolom, vae je nezadovoljstvo vrlo vjerojatno
opravdano. Ako dakle mislite da se od vas kao odgajatelja
oekuje ili zahtjeva previe, a da istodobno ne dobivate
odgovarajuu odgojnu potporu, onda je najvjerojatnije
upravo tako.
Ali ako ste predkolski odgajatelj ili prosvjetni
djelatnik, pa mislite da su vam uvjeti rada gori i posao tei
nego ikada i vi ste u pravu. Ne manje ste u pravu i ako
mislite da je kuni odgoj djece nezadovoljavajui. Ne varate
se i ako vam se ini da vas roditelji ne potuju dovoljno, da
su djeca kriminalna, a da prosvjetne vlasti od vas oekuju i
zahtijevaju nemogue. Ako vam se dakle postojee kole i
djeji vrtii ine odgojno sve nemonijima, onda za vae
mnijenje postoji stvarna osnova.
Ako ste pak dijete, uenik, dakle netko kome je
potrebna odgojna pomo, a ini vam se da vas ne razumiju,
da vas optereuju besmislicama, da vas gnjave glupostima,
da vas poduavaju neemu to ni sami uvijek ne razumiju,
onda ste i vi ne manje u pravu. Ako vam se ini da roditelji s
vama ne znaju komunicirati, a da ni profesionalni odgajatelji

9
preesto u tome nisu mnogo ili uope bolji, onda valja
priznati da je naalost ba tako. Ako ste nezadovoljni kolom
ili roditeljima, jer ih doivljavate kao nasilnike koji sputavaju
razvitak vae osobnosti, onda je va doivljaj dakako
posljednje to bi trebalo dovoditi u pitanje.
Ako su dakle stanjem odgoja vie-manje nezadovoljni
mnogi koji na razliitim stranama, ali na bitan nain i osobno
neposredno u njemu sudjeluju, onda su meusobno
okrivljavanje za vlastito nezadovoljstvo i uzajamno
neprijateljski stavovi razumljivi i oekivani. Meutim, ma
koliko razumljivi ipak ne manje neproduktivni, jer je u
meusobnom okrivljavanju i sukobljavanju malo osnove za
nadu da e se ita promijeniti nabolje. Prebacivanje naime
odgovornosti na druge, radi olakavanja vlastite savjesti,
svojstveno je uglavnom onima kojima do bitnih promjena i
nije stalo. Roditeljima pak i profesionalnim odgajateljima koji
su iskreno nesretni zbog svojih odgojnih neuspjeha i kojima
je od zatite vlastite tatine vanija dobrobit onih koje nastoje
odgojiti, zbiljski su odgojni uspjesi mnogo vaniji i potrebniji
od utvrivanja tue odgovornosti. Djeci pak koja su rtve
odgojnih neuspjeha, iako za njih neosporno najmanje
odgovorna, odgojni su uspjesi njihovih odgajatelja jamano
jo vaniji i potrebniji. Stoga je umjesto moralnog zgraanja
nad neodgojenom mladei koja ne potuje starije, pa ni
roditelje i uitelje, unitava kole i ostala drutvena dobra, ili
umjesto moralne osude roditelja i uitelja koji tu mlade nisu
valjano odgojili, neusporedivo vrednije pomoi onima meu
njima koji to ele, da odgojno uspiju.
Prvi je korak u tome promiljanje biti onoga oko ega
se praktiki nastoji, tj. upravo odgoja. Preesto naime
pedagoki neobrazovani ljudi, ali i pedagoki strunjaci ne

10
razlikuju odgoj od manipulacije, to onda njihova odgojna
nastojanja i uz najbolje namjere nerijetko dovodi do poraznih
rezultata. Potrebno je stoga, prije svake daljnje rasprave,
razluiti odgoj od manipulacije i koliko je to mogue bar
ukratko ih odrediti.
Budui da je za razliku od odreenja pojma odgoja
odreenje pojma manipulacije relativno jednostavno i
nesporno poet u upravo od njega, da bih zatim bit odgoja
odredio upravo u razlici spram manipulacije. to je dakle
manipulacija?
Doslovno uzevi manipulirati (od lat. manus = ruka)
znai rukovati ime ili rukovoditi kime, pa se odatle za
manipulirati koga (ime) uobiajilo sljedee preneseno
znaenje: upravljati ijim postupcima, tj. postii da netko radi
ono to odgovara onome koji upravlja. Manipulacija je
dakle upravljanje ijim postupcima u vlastitom interesu.
Njome se nekoga pretvara u sredstvo ostvarenja
manipulatorovih ciljeva. Njome se nekoga navodi na
sluenje drugomu. U politikom govoru, u kojem se esto
rabi, manipulacijom se oznaavaju postupci kojima se
komunikacija na bilo koji nain podinjava odreenoj vrsti
interesa i u tom znaenju manipulacija je opisana u strunoj
literaturi. No, u strunoj pedagokoj literaturi o manipulaciji
se malo govori (neovisno o tome jesu li autori po struci
pedagozi, psiholozi, filozofi i sl.), a pogotovo u jasnoj opreci
spram odgoja. Zato bih za ovu priliku ponudio vlastito
odreenje manipulacije u podruju odgoja i to kao: postupak
ili niz postupaka kojima se razvitak djetetovih moi
podreuje interesima i zahtjevima onih koji nad njime imaju
vlast. Manipulacija je dakle upravljena k ostvarenju ciljeva
onoga koji upravlja (manipulatora) neovisno o tome je li to u

11
interesu i onoga kime se upravlja (manipuliranog).
Manipulirani je dakle manipulatoru samo sredstvo kojim
potonji nastoji ostvariti svoj cilj. Razumljivo je stoga da niti
tko eli biti manipuliran, niti eventualni manipulatori priznaju
svoje manipulacijske nakane ili djelovanje, jer je manipulacija
djelotvornija dok je prikrivena. Prepoznatoj manipulaciji
naime manipulirani pruaju otpor, pa je stoga neprikrivena
manipulacija mogua samo prisilom, koja meutim nuno
pobuuje i nasilni otpor kad god je to mogue.
Odreenje pojma odgoja znatno je sloenije upravo
zato to se i manipulaciju u podruju odgoja eli prikazati
kao odgoj, kako bi joj se prikrilo pravu narav i time ju se
uinilo djelotvornijom. Ovdje u ipak iz praktikih razloga
odustati od pokuaja filozofsko povijesne i jezine rasprave o
odgoju kojom bi se zadovoljavajue obrazloio pojam
odgoja u razlici spram manipulacije prije njegovog valjanog
odreenja. Izbjegavi pak takvu raspravu morat u se osloniti
na opu prihvaenost ili bar prihvatljivost nekih pretpostavki.
Prije svega da se prihvaa bitna razlika izmeu odgoja i
manipulacije. U korist takve tvrdnje moe se rei da ak i oni
koji u ime odgoja zagovaraju zapravo manipulaciju ne ele to
otvoreno priznati. Time meutim preutno priznaju, ako nita
drugo, vrijednosnu razliku meu njima, pri emu je odgoj
openito vrijednosno prihvatljiv, dok je manipulacija
neprihvatljiva. No, tu je vrijednosnu razliku potrebno bar u
osnovnim crtama izvesti iz bitne sadrajne razlike predmetnih
pojmova. U tom smislu, pretpostavljam, veina itatelja u
manipulaciji kao upravljanju jo ne podrazumijeva nita loe.
Loe im se ini tek to to manipulator podvrgava
manipuliranog svom interesu, to ga rabi kao sredstvo za
ostvarenje svog cilja, to mu dakle namee svoj interes i

12
miljenje, neovisno o tome kakve e to posljedice imati za
njega.
Neovisno dakle o tome je li odgoj upravljanje ili ne, on
za razliku od manipulacije, treba li se od nje bitno razlikovati,
ne smije imati onaj pojmovni sadraj koji manipulaciju ini
openito vrijednosno neprihvatljivom. To znai da odgajatelj,
za razliku od manipulatora, ne smije odgajaniku nametati
svoje miljenje, podvrgavati ga svojim interesima, tj. koristiti
ga kao sredstvo ostvarenja svojih ciljeva. Drugim rijeima,
nekoga se odgaja zbog njega samoga, a ne zato da bi dobro
odgojen nekome ili neemu (po)sluio. U tom smislu i tzv.
dravotvorni odgoj otkriva se tek kao puka manipulacija
pa stoga utemeljitelj hrvatske filozofije odgoja Pavao Vuk-
Pavlovi jo 1934. godine upozorava:

Da odgoj uostalom ne moe biti sluba bilo kakovoj

politikoj tvorbi, da ne moe biti sluba dravi niti u dravi
organiziranom narodu, proizlazi ve iz ogranienja takve slube, a
to je ogranienje u najotrijoj opreci s bistvom odgojnog nastojanja
i djelovanja. (Vuk-Pavlovi, 1996., 231)

Odgoj valja dakle odrediti kao ukupnost postupaka

kojima se u okviru odreene kulture slobodonosno razvijaju
odgajanikove moi. To znai da cilj odgoja ne moe biti
drugo do razvitak odgajanikove osobnosti i slobode
posredovanjem kulturnih postignua kao uvjeta u kojima e
njegove moi autonomno prerasti u mogunosti, a potom
eventualno i u stvarnost. Biti odgojen jedna je od najsnanijih
ivotnih potreba bia koje ne ivi nagonski i instinktivno, ve
upravo kao svjesno kulturno bie. Odgoj dakle nije sredstvo
za neto, ne slui neemu, ve je cilj po sebi, odnosno svrha.

13
Svaki pak pokuaj instrumentalizacije odgoja nuno je
usmjeren na njegovo pretvaranje u manipulaciju utoliko vie
ukoliko manje potuje i podupire odgajanikovu slobodu.
Stoga e i odgajanikov otpor manipulaciji biti razmjeran ve
postignutoj slobodi.

to je odgoj?
Odgoj valja dakle odrediti kao ukupnost postupaka
kojima se u okviru odreene kulture slobodonosno razvijaju
odgajanikove moi. To znai da cilj odgoja ne moe biti drugo
do razvitak odgajanikove osobnosti i slobode posredovanjem
kulturnih postignua kao uvjeta u kojima e njegove moi
autonomno prerasti u mogunosti, a potom eventualno i u
stvarnost. Biti odgojen jedna je od najsnanijih ivotnih potreba
bia koje ne ivi nagonski i instinktivno, ve upravo kao
svjesno kulturno bie. Odgoj dakle nije sredstvo za neto, ne
slui neemu, ve je cilj po sebi, odnosno svrha.

Tko moe biti odgajatelj

Odgajatelj dakle niti jest niti moe biti svatko, nego tek
onaj tko hoe i moe podupirati odgajanikovu slobodu, a to
znai upravo slobodonosno mu posredovati dostupnu
kulturu. Odgajatelj moe biti samo onaj tko umije prepoznati
odgajanikove potrebe i tko mu je sposoban i voljan ponuditi
kulturne pretpostavke njihova zadovoljenja. Jer, upravo kroz
ovjekove potrebe njegove mu moi pokazuju put razvoja
njegove osobnosti i samo njihovim kulturnim zadovoljenjem
ovjek se autonomno odreuje i izrasta u slobodi, kroz koju
postupno osvjetava i svoju potrebu za drugim ljudima.
Stoga samo onaj kome je neposredno stalo do odgajanikova

14
razvitka, tko iskreno i nesebino skrbi oko njegove dobrobiti,
jer je upravo odgoj njegova najdublja ljudska potreba, moe
uistinu biti odgajatelj. Tko zadovoljenje djetetovih potreba i
razvitak njegovih moi podreuje nekim izvanjskim
ciljevima, a ne upravo njihovom maksimalnom rastu nije
odgajatelj nego manipulator. Dakako manipulatori e odmah
slono ustati i rei da bi povoenje za djejim potrebama
znailo podravanje djeje samovolje i nediscipline. No, to je
samo izgovor onih koji ne ele poduprijeti djetetovu slobodu.
Za manipulatore je naime samovolja i nedisciplina sve to nije
u skladu s njihovom voljom, koju ne prepoznaju kao
samovolju samo zato to je njihova. Ali odgajatelj i odgajanik
nisu dvije sukobljene samovolje. One jesu samovolje ili
autonomne volje toliko koliko svaka trai svoj ivotni put ili
nain ivotnog ostvarenja, ali one to ne ine jedna protiv
druge nego zajedno, a u tome inicijativa uvijek pripada
odgajatelju. To dakako ne znai, da i odgajanik ne moe s
vremenom prerasti u odgajatelja. Naprotiv u biti je odgoja
upravo to da podupirui odgajanikovu slobodu svakim
danom sve vie prerasta u suodgoj u kojem odgojnu
inicijativu naizmjenino preuzimaju svi sudionici. U takvom
odnosu sloboda svakog pojedinca postaje uvjetom slobode
za sve ostale, pa napretkom u vlastitoj slobodi svatko sve
vie razvija i potrebu za drugima upravo kao slobodnim
ljudima, jer samo s takvima moe ostvariti produktivno
zajednitvo.
Jednako meutim kao to odgajatelj ne moe biti onaj
tko slamajui djetetovu (samo)volju u ime neke navodno
vie volje gui razvitak njegove osobnosti, tako odgajatelj ne
moe biti ni onaj tko nekulturno podilazei djetetovoj
(samo)volji ili nemoi ne nudi osnovu na kojoj bi se djetetova

15
osobnost uope razvila. Onaj naime tko neselektivno
udovoljava svakoj djetetovoj elji nuno podrava i njegovu
nepromiljenost, koju je s obzirom na djetetovu dob
vjerojatno oekivati, ali koju djetetu treba pomoi i
prevladati. Dakako, vlastitom nenametljivom promiljenou
koja ne slama, ali i ne povlauje. Koja prua uzor
vrijednosnog sklada i razvijene osobnosti, ali ne spreava i
drukije razvojne mogunosti. Ako dakle svim djetetovim
zahtjevima ne treba udovoljiti, jer mogu biti proturjeni - i jer
odgajatelj ima i treba imati svoje vrijednosti i odgajateljske
potrebe ijem zadovoljenju tei i na to ima bar jednako
pravo kao i dijete - odgoj je ipak mogu samo zadovoljenjem
odgajanikovih potreba. to se pak tie podilaenja djetetovoj
nemoi ono je ne samo jednako neodgojno, nego je i tragian
nesporazum, jer ga dijete od odraslih uope ne oekuje.
Tipian je primjer takvog podilaenja tepanje kojim se odrasli
obraaju djeci. Djeca govore tako kako govore jer jo ne
umiju govoriti razgovijetno. No, tepanje im odraslih nimalo
ne pomae da to naue, niti ga oni bolje razumiju od
normalnog govora. Stoga ono podrava njihovu duhovnu
nedoraslost, a ne njihov duhovni razvitak. Ono im oteava da
naue uspjeno jezino komunicirati u zajednici iroj od one
u kojoj im samo tepaju i stoga im uskrauje pristup najveem
dijelu kulture, a ponajprije onom koji im je neophodan za
razvitak vlastite intelektualnosti. Zato tepanje nije i ne moe
biti djetetova potreba, pa ju djeca ni na koji nain i ne
iskazuju. To je potreba odraslih koji prisnost djece zlorabe
kao izliku za vlastito djetinjenje. Dakako to ne znai da se
odrasli ne bi smjeli djetinjiti, pa i u odnosu s djecom, ali, ele
li odgojno djelovati, samo tako da to nije na tetu
zadovoljenja djejih kulturnih potreba.

16
 Ne moe dakle svatko biti odgajatelj. Nitko pouzdano
ne moe biti jednako uspjeno odgajatelj svakome, jer nitko
ne moe ni prepoznati, a kamoli zadovoljiti svaije odgojne
potrebe na najbolji nain. No, neki ipak mogu biti odgajatelji
mnogima, neki tek nekima, a neki to ne mogu biti uope.
Ovisi to o tome koliko tko moe na koga poticajno djelovati
i uspjeno mu posredovati ona kulturna postignua koja su
najbolja ili bar neophodna za zadovoljenje upravo njegovih
odgojnih potreba. Da bi dakle netko bio odgajatelj potrebno
je prije svega da mu je stalo do onoga kime se odgojno bavi
ili barem do odgoja kao takvog, to znai da odgajanika,
iako objekt svog odgojnog djelovanja, ipak potuje i tretira
kao subjekt, ako mu ve do njega nije i osobno stalo. Stoga
je ljubav prema odgajaniku, prema odgoju kao djelatnosti i
moguem obliku vlastitog ivotnog izraavanja, pa zatim i
prema ljudima openito najbolja pretpostavka odgajateljskog
uspjeha. Odatle proizlazi i donekle osnovano oekivanje da
bi roditelji trebali biti najbolji odgajatelji svoje djece.
Odgajateljska ljubav meutim jest najvanija i najbitnija
pretpostavka uspjenog odgoja, ali nikako ne i jedina. Nitko
naime ne moe sebi ak ni ukusan ruak pripremiti samo zato
to mu je do toga stalo i to voli dobro jesti, jer uspjenost u
svakom poslu osim o dobroj volji ovisi nuno barem jo o
odgovarajuem znanju i vjetinama. Dakako da je ljubav za
koga ili to najbolji i snaan poticaj da se do odgovarajuih
znanja i vjetina doe, ali ni to nije dovoljno. Postoji itav niz
subjektivnih i objektivnih ogranienja koja nije mogue u
potpunosti ili uope nije mogue prevladati. Ako je dakle
oekivanje da bi roditelji trebali biti najbolji odgajatelji svoje
djece donekle osnovano, onda je ono potpuno neodrivo u
odnosu ba na svakog roditelja, jer svaki roditelj ak i uz

17
najsnanije htijenje ne mora moi ovladati potrebnim
znanjima i vjetinama. Meutim, ak ni onaj tko se odgojem
bavi pokrenut odgajateljskom ljubavlju i opremljen zavidnom
strunou ne mora uspjeti kao odgajatelj. Jer, za razliku od
veine djelatnosti u kojima su ljubav i strunost dovoljne
pretpostavke i jamstvo poslovnog uspjeh, za odgojni je
uspjeh potrebno vie od toga. Potrebna je stvaralaka
sposobnost ili kreativnost kojom je jedino mogue
zadovoljavajue doprijeti do onih odgajanikovih potreba za
koje, budue posebne, jo ne postoje gotovi struni
odgovori. Kako je pak odgoj ba po tome odgoj to skrbi za
neiju osobnost i slobodu, to je odgajatelj neprestano suoen
s problemima za koje ne postoje gotovi odgovori, ve im se
odgajatelj mora stvaralaki dovinuti. No, za razliku od
umjetnika koji da bi to bio mora potovati samo svoju
vlastitu izvornost, odgajatelj osim svoje mora potovati i
izvornost osobe koju odgaja. Biti dakle uspjean odgajatelj
izuzetno je teko. Ni u jednom poslu ne treba za uspjeh
toliko ljubavi, strunosti i kreativnosti kao u odgoju, jer
proizvod nijedne djelatnosti nije tako sloen kao to je
proizvod odgoja, tj. ovjek.
Paradoksalno je dakle, ali je ipak tako, da skoro nitko
ne misli kako uspjeno moe obaviti bilo koji posao, pa i
osrednje sloenosti, za koji nema odgovarajuu strunost,
dok se naprotiv za odgoj, koji je posao najvie sloenosti,
uglavnom svi osjeaju vie-manje sposobni i bez najmanje
strunosti, ak vjerujui da bi traenje strune pedagoke
pomoi u odgoju vlastite djece za njih bilo sramotno i
poniavajue. Problem je naime u tome to premnogi
pogreno vjeruju da je ve u samoj mogunosti veine ljudi
da postanu roditelji sadrana i njihova odgajateljska

18
sposobnost. Svoj odgojni neuspjeh skloni su stoga ne priznati
ili prikrivati, iako time ne tete samo onima koji su im radi
odgoja povjereni, ili iroj zajednici koja trpi posljedice neije
neodgojenosti, nego ponajvie sebi samima tratei svoj ivot
na neto to ih materijalno i duhovno osiromauje i ini
nezadovoljnima umjesto da ih obogauje i usreuje. Kolika je
cijena odgajateljskih neuspjeha roditelja, ali i tako zvanih
profesionalnih odgajatelja teko je brojkama izraziti, jer
svojim najveim dijelom ona i nije rezultat materijalnih
gubitaka, nego gubitaka u kvaliteti ivota onih koji su je bili
prisiljeni platiti. To se meutim ne moe popraviti, niti se
uope bilo to u tom pogledu moe nabolje promijeniti
moralnim prozivkama i osudama krivaca koji su i sami bar
djelomino rtve neijih odgojnih neuspjeha. Vlastite
odgojne neuspjehe teko da je itko mogao eljeti. Stoga je
umjesto moralne osude razumnije ponuditi pedagoku
pomo onima koji ju ele, a onima koji ju jo ne ele pomoi
da shvate zato im je potrebna.

Teko je biti uspjean odgajatelj

Kako je pak odgoj ba po tome odgoj to skrbi za neiju
osobnost i slobodu, to je odgajatelj neprestano suoen s
problemima za koje ne postoje gotovi odgovori, ve im se
odgajatelj mora stvaralaki dovinuti. No, za razliku od
umjetnika koji da bi to bio mora potovati samo svoju vlastitu
izvornost, odgajatelj osim svoje mora potovati i izvornost
osobe koju odgaja. Biti dakle uspjean odgajatelj izuzetno je
teko. Ni u jednom poslu ne treba za uspjeh toliko ljubavi,
strunosti i kreativnosti kao u odgoju, jer proizvod nijedne
djelatnosti nije tako sloen kao to je proizvod odgoja, tj.
ovjek.

19
rtve predrasuda o odgoju

Pedagoku je pomo dakle potrebno pruiti prije svega

roditeljima i profesionalnim odgajateljima kojima je do
prevladavanja njihovih odgojnih neuspjeha stalo vie nego do
zatite vlastite tatine, pa su svoje odgojne neuspjehe
spremni ne samo priznati nego i prihvatiti ponuenu pomo.
To su naime upravo oni meu roditeljima i profesionalnim
odgajateljima koji su voeni odgajateljskom ljubavlju i
iskrenom skrbi za djecu spremni uloiti odreeni napor u
svoje odgajateljsko usavravanje i koji time udovoljavaju
prvoj bitnoj pretpostavci za uspjene odgajatelje. Stoga je
njima pomo ne samo najlake pruiti, nego njima pruena
pomo obeava i odgojno najbolje rezultate. To meutim ne
znai da pedagoku pomo ne treba pruiti i roditeljima koji
zaslijepljeni vlastitom tatinom i samoljubljem ne ele pa i ne
mogu priznati svoje odgojne neuspjehe, niti oekuju ili trae
bilo kakvu pedagoku pomo. No pomoi njima je mnogo
tee, jer im je prije bilo kakve pedagoke pomoi potrebna
pomo da se oslobode nekih svojih predrasuda koje im
jamano, iako oni toga vjerojatno nisu svjesni, veoma
zagoravaju ivot ne omoguavajui im istodobno ni onu
razinu odgojne uspjenosti koju bi mogli postii voeni samo
vlastitim samoljubljem. Najtee je ipak s profesionalnim
odgajateljima koji su se za odgoj opredijelili iz posve
pogrenih razloga. Njima je u pedagokom smislu zapravo i
nemogue pomoi, pa bi pomo njima stoga morala biti
usmjerena na osloboenje od onih ogranienja koja su ih
dovela u pogrenu struku. Njima treba pomoi kao ljudima
da se oslobode posla kojeg su se pogreno prihvatili
ponajprije na vlastitu tetu, a onda i na tetu onih koji su time

20
osueni postati rtve njihovih odgojnih neuspjeha. Ja ovdje
dakako ne mogu uiniti vie od toga da strpljivim itateljima
pokuam pomoi promisliti neka osnovna pitanja o odgoju u
nadi da e im to omoguiti odgojno uspjenije djelovanje, na
vlastito zadovoljstvo i dobrobit onih kojima se odgojno bave.
Ako se dakle najuspjeniji odgoj temelji na sljedee tri
pretpostavke: 1. odgajateljskoj ljubavi, 2. pedagokoj
strunosti i 3. kreativnosti, onda predrasude vezane uz te
bitne pretpostavke veoma ometaju odgojno uspjeno
ponaanje. Promiljanje i prevladavanje tih predrasuda jedan
je od nunih uvjeta odgojno svrsishodnog djelovanja.

Pedagoku je pomo dakle potrebno pruiti prije svega

roditeljima i profesionalnim odgajateljima kojima je do
prevladavanja njihovih odgojnih neuspjeha stalo vie nego do
zatite vlastite tatine, pa su svoje odgojne neuspjehe spremni
ne samo priznati nego i prihvatiti ponuenu pomo.

Predrasude o ljubavi u odgoju

Uz odgajateljsku ljubav spomenuo bih tri za odgoj

bitno kontraproduktivne predrasude: a) odgajateljska ljubav
dovoljna je da bi netko bio uspjean odgajatelj, b) roditelji
moraju voljeti svoju djecu i c) djeca moraju voljeti svoje
roditelje.
Razmotrimo dakle svaku od tih predrasuda.

a) Odgajateljska ljubav dovoljna je da bi netko bio uspjean

odgajatelj.

21
 O tome da odgajateljska ljubav sama po sebi jo nikoga
ne ini uspjenim odgajateljem ve je neto reeno. Takoer i
o tome da je ona za odgoj najbolja osnova. No vjeruju li neki
(uglavnom roditelji), da je ve sama njihova odgajateljska
ljubav dovoljna da budu odgojno uspjeni, u opasnoj su
zabludi. Odgajateljska je ljubav naime temeljna pretpostavka
odgojne uspjenosti upravo zato to izmeu ostalog potie,
gdje za to postoje bar nuni subjektivni i objektivni uvjeti,
stjecanje pedagoke strunosti i kreativnosti, ali ona gubi na
odgojnoj snazi upravo toliko koliko ju predrasuda o njezinoj
samodovoljnosti ini u tom smislu nepoticajnom. Jer onaj tko
vjeruje da ga ve sama odgajateljska ljubav ini odgojno
sposobnim nema razloga da bilo to poduzima s ciljem svog
pedagokog osposobljavanja. Kada meutim doivi odgojni
neuspjeh nije ga sklon priznati, jer bi to znailo da mu
nedostaje odgajateljske ljubavi, iako je upravo oslanjajui se
na njezinu samodovoljnost doivio odgojni neuspjeh. Stoga
uporno nastavlja s nepedagokim postupcima koji njegov
odgojni neuspjeh ine sve teim i oiglednijim pobuujui u
njemu sve dublje nezadovoljstvo za koje mora na kraju
nekoga okriviti. Sebe svakako ne, jer njemu po pretpostavci
nita, tj. odgajateljske ljubavi (a to mu se, reeno je, ini
dovoljno) ne nedostaje, pa stoga okriviti mora nekog
drugoga. U pravilu dijete koje ne reagira na oekivani nain,
na njegove kako je uvjeren ispravne odgojne postupke, nego
prema njemu iskazuje netrpeljivost pa nerijetko i mrnju. To
pak moe znaiti samo jedno: da s djetetom neto nije u
redu, da nije normalno, da je neodgojivo, da je po prirodi
zloesto. Tako dijete kao rtva odgajateljevog odgojnog
neuspjeha postaje i krivac za taj neuspjeh, pa dodatno biva
izloeno kanjavanju, najee liavanjem odgajateljske

22
ljubavi na koju je, eto, odgovorilo nepopravljivom zloom i
nezahvalnou. Optereen dakle spomenutom predrasudom
odgajatelj ne samo da je osuen na dugotrajni neuspjeh i
nezadovoljstvo, nego konano gubi i ono najvrednije do ega
mu je stalo, tj. dijete, najee ne shvaajui da za jalovu
ljubav koju mu je pruio nita osim onog to mu je
uzvraeno i nije zasluio.
Tvrdokornost opisane predrasude proizlazi, meutim,
odatle to se ona ne prenosi samo prepriavanjem i
nekritikim usvajanjem preprianog, nego to na osnovi
uobiajeno povrnog promatranja i pogrenog zakljuivanja
svoju potvrdu nalazi i u stvarnosti. To to naime povran
promatra moe uoiti jest da su svi izvrsni odgajatelji
voeni odgajateljskom ljubavlju, te odatle prebrzo i pogreno
uopavajui zakljuuje da je ljubav dovoljan uvjet njihove
odgajateljske uspjenosti. To to on, meutim, proputa
uoiti jest da su odgajateljskom ljubavlju obuzeti i mnogi koji
u svojim odgajateljskim pokuajima uspijevaju znatno slabije
ili ne uspijevaju uope. Ispravno bi stoga bilo zakljuiti da je
ljubav nuan, ali ne i dovoljan uvjet izvrsnog odgoja. No,
mnogi e biti zavedeni i time to u tradicionalnom odgoju na
koji se pozivaju, a kojem su moda i sami bili podvrgnuti,
roditeljima nikakvo struno pedagoko znanje nije bilo
potrebno, ve su se oni oslanjali na odgojni obrazac po
kojem su i sami bili odgojeni, pa je njihov odgojni uspjeh u
tradicionalnoj sredini zaista skoro u potpunosti ovisio o
njihovom ljubavlju motiviranom trudu, jer su svi odgojni
imbenici djelovali u istom smjeru ne pruajui djetetu
nikakvu mogunost izbora. Ne shvaajui tajnu
tradicionalnog odgoja, kao ni nastale povijesne promjene
tradicionalist pogreno zakljuuje da ni njemu za odgojno

23
djelovanje ne treba vie nego njegovim roditeljima. Osim
toga problem je i to to je za tvrdokornog tradicionalista
dobro i ispravno samo ono to je u skladu s tradicijom koju
je on usvojio upravo tradicionalnim odgojem, a koji opet
podupirui homogenizaciju i kolektivizam potiskuje svaku
razvijeniju osobnost. Zapravo tvrdokorni tradicionalist sebe
poima kao odgojni uspjeh svojih tradicionalistikih
odgajatelja, pa zaista teko moe shvatiti da njegovo dijete u
promijenjenim drutvenim i materijalnim okolnostima ne
pristaje na gubitak osobnosti na koji je on lien drugih
mogunosti pristao. No, to samo znai da tvrdokorni
tradicionalist ne umije misliti povijesno ve budunost
zamilja kao ponavljanje prolosti i stoga ne moe shvatiti da
ono to je nekad moda bilo slobodonosno i odgoj, upravo
kao tradicionalni odgoj, u promijenjenim okolnostima postaje
manipulacija kojoj dijete, iz svoje ljudske slobodoljubive biti,
prua otpor. Ono to dakle tvrdokorni tradicionalist ne
shvaa jest to da u svijetu u kojem svakoga, posredstvom
masovnih medija, svjetskog trita i ope kulturne razmjene,
zapljuskuju povijesne mogunosti multikulturalizma, pravo
na razliitost i poticaji na razvitak jedinstvene osobnosti,
odgojni obrasci vie nisu i ne mogu biti odgojni, ve su jo
jedino obrasci ideoloki jalove manipulacije. Da bi se takav
odgajatelj oslobodio svoje predrasude po kojoj ga ve
sama ljubav prema djetetu ini zadovoljavajue dobrim
odgajateljem morat e se kritiki razraunati s vlastitim
odgojem. U tome mu upravo ljubav na koju se poziva moe
biti najvri oslonac. Uspije li, moi e potraiti nuno
pedagoko obrazovanje i strunu pomo bez straha da to
njegovu ljubav prema djetetu dovodi u pitanje. Naprotiv sa
svijeu da ju to upravo dokazuje. I za kraj razmatranja o toj

24
predrasudi valja rei da njome nisu optereeni samo
neobrazovani ljudi. Naprotiv, jedan je akademik u raspravi o
tome kakvo je obrazovanje potrebno hrvatskim uiteljima,
rekao otprilike ovo: Uiteljima ne treba visoko obrazovanje.
Za uitelja je najvanije da je dobar ovjek i da zna djecu
nauiti itati, pisati i raunati. Moja je majka bila
neobrazovana, ali dobra ena i svu nas je djecu (a bilo ih je
prilino, op. M.P.) dobro odgojila. Naalost nije bila prilika
da mu kaem to mislim o njegovu odgoju.

Da bi se takav odgajatelj oslobodio svoje predrasude

po kojoj ga ve sama ljubav prema djetetu ini zadovoljavajue
dobrim odgajateljem morat e se kritiki razraunati s vlastitim
odgojem.

b) Roditelji moraju voljeti svoju djecu.

Dogodi li se ipak da roditelj s opisanom predrasudom,

priznajui svoj odgojni neuspjeh, ne okrivi za njega dijete ili
zle sile sa strane, preostaje mu jedino, da razlono dosljedno
posumnja u svoju ljubav prema djetetu. No tu ga vreba druga
opasna predrasuda: da roditelji moraju voljeti svoju djecu;
posebno majke.
Ta je predrasuda toliko rasprostranjena da se veini
ljudi ini kao opa i samorazumljiva istina koju je moralno
krajnje neprihvatljivo dovoditi u pitanje. No, u pitanje je prije
mene dovodi sam ivot, a tek potom ja radi dobrobiti onih
koji zbog nje stradaju. Onima naime kojima su poznati
podaci o zastraujuem nasilju nad djecom (na pr. SOS
telefon) nije tajna da najvie nasilja nad djecom ine upravo
njihovi roditelji, pri emu majke ne zaostaju za oevima,

25
naprotiv. No, to je nasilje koje je, kad ga se otkrije, lako
prepoznati kao takvo zbog njegove ekstremnosti, iako je
njegovo otkrivanje posebna tekoa, jer je najee
zakriveno utnjom zbog rairenog stava da je ono privatna
stvar svake obitelji. Mnogo su meutim ei suptilni oblici
duevnog nasilja nad djecom ili ako nita drugo njihovo
odgojno zanemarivanje, to itekako svjedoi o nepostojanju
roditeljske ljubavi, ali je javnosti nepoznato. O tome znaju
strunjaci koji se suoavaju s posljedicama. I sam bih kao
dugogodinji prosvjetni djelatnik mogao o tome napisati
podebelu knjigu alosnih primjera. Moje kolege, uvjeren
sam, takoer. Ovo meutim navodim ne zato da bih nekoga
osudio, ve da pokaem neodrivost i odgojnu tetnost
predrasude o neupitnosti roditeljske (posebno majinske
ljubavi). Stvarnost naime prua previe dokaza o tome da
roditelji ni priblino ne vole svoju djecu kao to se to
openito vjeruje. Ali razborit se ovjek tome ne bi trebao
uditi, jer ljubav nije neto to se moe propisati, narediti,
zahtijevati i slino. Prema nikome, pa ni prema vlastitoj
djeci. Pogotovo ako ta djeca nisu plod iskrene elje, nego
sluaja, drutvenog pritiska (obiaji, obitelj, prijatelji itd.),
enidbene ucjene, socijalne raunice itd., to je sve
svakodnevno itekako prisutno. Moralisti e dakako odmah
rei da tako ne bi trebalo biti, ali to nee pribaviti ljubav
onima koje je ve mimoila. Osim toga, po emu i na osnovi
ega bi netko morao voljeti ak i dijete koje je iskreno elio?
Jer, iako su izgledi da iskreno eljeno dijete bude voljeno
svakako najvei, zavoljeti se ipak nikoga ne moe unaprijed.
Ljubav naime nije ni instinktivna ni nagonska, a i kada bi bila
takva besmisleno bi bilo optuivati koga zbog nedostatka

26
ljubavi, jednako kao to bi bilo besmisleno optuivati ga to
se moda rodio slijep.
Djeca dakako oekuju da budu voljena. O tome bitno
ovisi njihova budunost i stoga je njihovo oekivanje izraz
njihove uroene brige za sebe, odnosno njihovog samoljublja
ili sebinosti. Ali djeja sebinost ni na koji nain ne obvezuje
roditelje, a jo manje ih mora potaknuti na ljubav prema
njima. Naprotiv. Ako se dakle u roditelja nije razbudila ljubav
prema vlastitom djetetu unato tome to ga je iskreno elio,
besmisleno je i nepravedno optuivati ga zbog toga. Ne
meutim i ako se za roditeljstvo odluio iz nekog sebinog
razloga, jer je time ve unaprijed dijete odredio za sredstvo
kojim e ostvariti neki svoj interes. No, ak mu i u tom
sluaju treba pomoi, ako to eli, da svoj odnos s djetetom
uredi na za oboje najbolji nain kakav je u nedostatku ljubavi
mogu. Prisiljavati roditelja na ljubav prema djetetu ne manja
je glupost nego prisiljavati slijepca da progleda. Umjesto
toga vrednije mu je pomoi da sa svojim nedostatkom ivi
najbolje to moe. Bilo bi dakle najbolje kada bi svi roditelji
voljeli svoju djecu, ali tako nije i niijom odlukom ne moe
biti, pa je stoga besmisleno tvrditi da tako mora ili treba biti
(jer oito ne mora dok nije i ne treba dok ne moe).
Predrasuda da roditelj mora voljeti svoje dijete teak je
teret roditeljima, a izvor nerealnih oekivanja djece, to ih i
jedne i druge dovodi u frustrirajuu situaciju kada ta ljubav
izostane, pa onda postaju nemogui i oni oblici odgojne
komunikacije koji bi inae bili mogui. Da bih to pojasnio
opisat u jedan sluaj iz uiteljske prakse. Djevojka pri kraju
srednje kole pokuala je uiniti samoubojstvo. Nakon to se
fiziki oporavila razrednik je razgovarao s njom i ustanovio
da je duboko nesretna zbog odnosa u roditeljskom domu.

27
Otac alkoholiar bio je grub prema supruzi i djeci, ali
djevojci je posebno teko padalo to ju majka, prema
njezinom miljenju, ne uzima dovoljno u zatitu. Protumaila
je to time da ju majka ne voli, a roditelji bi posebno majka,
rekla je, morali voljeti svoju djecu. Nedostatak roditeljske
ljubavi pokuala je nadoknaditi izvan roditeljskog doma, ali
kako ljubav nije mogua na silu njezino je nestrpljenje nuno
zavrilo razoaranjem. Sve je to odnose u roditeljskom domu
zatrovalo optubama, svaama, bjeanjem od kue i sl.
Osjeajui se nevoljenom djevojka se odluila ubiti. Iako s
mnogo uiteljskog iskustva njezin se razrednik nikada nije
naao u tako sloenoj situaciji. Nekoliko je puta razgovarao s
majkom i starijim bratom djevojke i ustanovio da oni nisu
prema njoj osjeajno sasvim ravnoduni, ali da optereeni
vlastitim problemima za nju ne mogu uiniti ono to ona od
njih oekuje. Osim toga majka mu je objasnila da ne moe
uiniti ono to ker od nje oekuje, jer bi to znailo razvod
braka, a ona, otvoreno je priznala, ipak svoju budunost vidi
uz mua bez obzira to ga ne moe promijeniti. Pa iako joj je
stalo do keri, do mua i vlastitog braka stalo joj je vie. To
je bila njena odluka i razrednik je shvatio da ona na nju, bez
obzira na sve, ipak ima pravo. Tada je ozbiljno razmislivi o
problemu zakljuio da bi bilo pogreno uvjeravati djevojku,
to se obino ini u slinim prilikama, kako se vara glede
majinih osjeaja i kako ju majka i brat vole, te e se sve u
obitelji srediti. Znao je da bi to bila la s kratkorono
odloenim djelovanjem koja bi za djevojku mogla znaiti jo
jedno opasno razoaranje, ovaj puta i u njega kao razrednika,
pa bi sljedei pokuaj samoubojstva mogla poduzeti
uspjenije. Objasnio joj je stoga prirodu njezine predrasude i
zato nitko od nje, ali i ona od nikoga ne treba ljubav

28
zahtijevati. No, objasnio joj je i to da traei od svoje majke i
brata previe ne dobiva ni ono to bi mogla. Konano
objasnio joj je da s obzirom na njene godine pravu ljubav tek
treba oekivati. U zajednikom razgovoru s njom i majkom
ustanovilo se da postoji dosta mogunosti za suradnju i da
zajednikim naporom majka moe i hoe za nju uiniti
mnogo vie. Skinuvi sa sebe teret nemogue obveze
majinske ljubavi, koja joj je prijetila razoriti brak i gurnuti je
u socijalnu nesigurnost, majka je pokazala iskrenu spremnost
da na osnovi svojih preostalih osjeaja prema keri i interesa,
da je to prije osposobi za samostalan ivot, sredi odnose u
kui koliko je to u njezinoj moi. Oslobodivi se pak
nerealnih oekivanja, djevojka je prihvatila ponuenu
suradnju i posvetila se uenju kako bi to prije stekla
samostalnost. Iako izmeu nje i majke neke velike ljubavi
nije bilo, odnosi su im postali skladniji i s mnogo vie
uzajamnog razumijevanja. Djevojka je s vremenom postala
vesela i puna ivota.
Iako je dakle ljubav roditelja prema djetetu poeljna i
najbolja pretpostavka njegova odgojnog uspjeha, na nju ga se
ipak ne moe prisiliti, pa to onda i ne treba initi, jer ga se
time samo nepotrebno optereuje i frustrira to ga zasigurno
nee uiniti boljim odgajateljem. Gorim, naprotiv, da. Jaram
neispunjivog zahtjeva i krivice koju mu namee opisana
predrasuda razvija u njemu potajnu mrnju prema djetetu
zbog kojeg je, kako mu se ini, dospio u takav poloaj. S
takvim teretom on niti je motiviran za ozbiljan odgojni napor
niti e se odluiti potraiti neiju strunu pomo, bez koje
nikakav odgojni uspjeh ne moe poluiti. Osloboen naprotiv
jarma predrasude kojoj ne moe udovoljiti, ak e i roditelj
koji uope ne voli svoje dijete, ali motiviran eljom da se

29
potvrdi kao dobar roditelj, postii odreen odgojni uspjeh
dobije li potrebnu strunu pomo. No, da bi takvu pomo
potraio i prihvatio treba mu pomoi da shvati kako za svoj
nedostatak roditeljske ljubavi nije kriv, nego je time upravo
zakinut, te e ga svakako uiniti boljim roditeljem to to e
potraiti strunu pedagoku pomo.
To to dakle roditelj ne voli svoje dijete nije nikakva
sramota, kao to nije sramota ni ako je slijep, iako i jedno i
drugo jest nesrea. Prije svega za roditelja, a onda i za dijete.
Moralistima pak koji roditeljsku ljubav smatraju dunou,
valja poruiti da koliko malo razumiju etiku problematiku
toliko malo i svojim nesuvislim zahtjevima pomau upravo
onima u ije ime nastupaju, tj. djeci. Jer nije u moi ni
jednog ovjeka, napisao je veliki etiar Kant, da koga ljubi
prosto na zapovijed (Kant, Immanuel, 1974., Kritika
praktikog uma, 125).

Iako je dakle ljubav roditelja prema djetetu poeljna i

najbolja pretpostavka njegova odgojnog uspjeha, na nju ga se
ipak ne moe prisiliti, pa to onda i ne treba initi, jer ga se time
samo nepotrebno optereuje i frustrira to ga zasigurno nee
uiniti boljim odgajateljem. Gorim, naprotiv, da.

c) Djeca moraju voljeti svoje roditelje.

To je jo jedna opasna predrasuda koja roditeljima

veoma oteava postizanje odgojnog uspjeha. Djeca su o
roditeljima bitno ovisna, ona trebaju njihovu pomo i usluge,
ona oekuju njihovu ljubav. Ali to nije isto to i ljubav prema
roditeljima. To je jo uvijek tek djeje samoljublje, sebinost
kojom u roditeljima gledaju sredstvo zadovoljenja svojih

30
potreba. Ljubav djece prema roditeljima mnogo je vie od
toga. Ona je potreba za roditeljima zbog njih samih. Da
mnoga djeca meutim ne vole svoje roditelje, dapae da ih
ak mrze, esta je injenica koja svakodnevno demantira
navedenu predrasudu. No, ako ve jest tako, ne bi li bar
trebalo da djeca vole svoje roditelje? Srea je dakako i za
odgoj veoma poticajno kada djeca vole svoje roditelje, ali
ljubav nije i ne moe biti dunost. Za nikoga, pa ni za djecu u
odnosu na roditelje. Ako dakle roditelji nisu uspjeli pobuditi
ljubav svoje djece prema sebi, onda je to za njih vjerojatno
velika nesrea, ali nesrea za koju su djeca ipak ponajmanje
odgovorna.
Vjeruje li meutim roditelj da bi ga dijete moralo
voljeti ve samo zato to mu je on roditelj i to ga pokuava
odgojiti, upada u zamku mogueg razoaranja i opasnih
frustracija. Neupitnost naime kojom oekuje djetetovu ljubav
ini ga neosjetljivim na poetne slabane poruke kojima ga
dijete upozorava da je nezadovoljno uzajamnim odnosima.
Kada pak te poruke postanu dovoljno snane da prodru kroz
oklop roditeljskog samoljublja odnosi su izmeu roditelja i
djeteta najee ve veoma poremeeni. Otkrije li roditelj da
mu se oekivanje glede djetetove ljubavi nije ispunilo,
njegovo e samoljublje vjerojatno biti povrijeeno toliko da
e poeti postupati nezainteresirano ili ak osvetoljubivo, a
to znai i odgojno potpuno bezuspjeno. Dijete pak
optereeno nerealnim zahtjevom da mora voljeti nekoga
samo zato to mu je roditelj, iako ta osoba svojom pojavom i
postupcima ne pobuuje ljubav u njemu, prije e ga zamrziti
nego zavoljeti, jer ga doivljava kao teret i prepreku razvoju
vlastite osobnosti. Toliko vie koliko je vie prisiljeno
iskazivati ljubav koju ne osjea. Neiskrenost kojom se dijete

31
brani od roditeljevih nerealnih oekivanja nuno ga udaljava i
od njegovih eventualnih odgojnih pokuaja. Plaei se da ne
bude odbaeno, ako roditelju o kojem je i protiv svoje volje
ovisno ne iskae oekivanu ljubav, dijete prema njemu ne
razvija povjerenje, toliko potrebno za uspjean odgoj, nego
nepovjerenje i oprez. To e se dakako dogoditi ak i ako
roditelj vlastitu ljubav prema djetetu ne uvjetuje niim, pa ni
njezinim uzvraanjem, ali dijete to ne zna i vjeruje da se od
njega oekuje da roditelje mora voljeti. Stoga e se u
odgojnoj komunikaciji pojaviti ozbiljne smetnje vjeruje li bilo
koji od njezinih sudionika da je ljubav djeteta prema roditelju
obvezna. I to oekivanje, meutim, ne samo da uzajamnoj
ljubavi nee nimalo doprinijeti, nego e je uiniti nemoguom
ak i tamo gdje bi se u odnosima osloboenim emocionalnog
pritiska mogla pojaviti.
Roditelj dakle koji zaista tei odgojnom uspjehu
svakako e biti uspjeniji shvati li da ljubav djeteta ima pravo
oekivati, ali ga nipoto na nju ne smije obvezivati. Sve to u
odgojnom smislu ini, ili ljubav koju daje, neobvezno je i ne
mora biti uzvraeno, ali ako ipak bude, bit e prihvaeno kao
djetetov dar roditelju, kao to je i on dijete odgojno darivao.
Objasni li to obazrivo i djetetu, moglo bi to za njega biti
olakanje i otvaranje mogunosti za jedan odnos zasnovan na
povjerenju i iskrenosti, a koji je svima toliko potreban ak i
kada oni koji u njemu sudjeluju nisu uzajamno povezani
snanim osjeajima. Da se iz takvog odnosa kasnije,
meutim, mogu razviti i snani uzajamni osjeaji razumno je
nadati se, ali to ne smije opteretiti odgojnu komunikaciju u
kojoj interesi nikada ne smiju prevladati nad neposrednim
zadovoljenjem komunikacijskih potreba sudionika. U
protivnom prijeti da komunikacija zaas sklizne u

32
manipulaciju sa svim njezinim neeljenim posljedicama.
Prihvati li roditelj da ga njegovo dijete ne mora voljeti i da je
djetetova ljubav dar slobode na koji se nikoga ne moe
prisiliti, lake e mu biti da svoje odnose s djetetom uredi na
uzajamno prihvatljiv nain. Jednako e tako i dijete,
oslobodivi se optereujue i sputavajue predrasude, u
emu mu netko treba pomoi, moi prihvatiti roditelja kao
osobu od povjerenja i odgajatelja, bez obzira na to to ga
samo treba, ali ne i voli.

Roditelj dakle koji zaista tei odgojnom uspjehu

svakako e biti uspjeniji shvati li da ljubav djeteta ima pravo
oekivati, ali ga nipoto na nju ne smije obvezivati. Sve to u
odgojnom smislu ini, ili ljubav koju daje, neobvezno je i ne
mora biti uzvraeno, ali ako ipak bude, bit e prihvaeno kao
djetetov dar roditelju, kao to je i on dijete odgojno darivao.

Predrasude o pedagokoj strunosti

O pedagokoj strunosti i predrasudama vezanim uz

nju ve sam neto spomenuo u prethodnom poglavlju. Ovdje
bih se posebno osvrnuo samo na dvije este i nadasve opasne
predrasude o strunosti odgajatelja: a) strunost je potrebna
onome tko obrazuje, ali ne i onome tko odgaja, b) strunost
je onima koji se bave djecom toliko manje potrebna koliko su
djeca mlaa.

a) Za obrazovanje treba strunost, za odgoj ne.

33
 I ova je predrasuda dakako plod povrnosti i
brzopletosti miljenja onih koji se odgojem bave usputno i
stjecajem okolnosti, a ne kao svojim slobodnim ivotnim
opredjeljenjem. Ali su za nju dobrim dijelom odgovorni i
pedagoki strunjaci razliitih znanstvenih profila koji
kritiko filozofsko promiljanje biti predmeta olako
zamjenjuju provjerenim znanstvenim definicijama i
teorijskim obrascima, ili pak povrnim posezanjima u
filozofiju koja ne zahtijevaju ozbiljniji filozofski napor.
Odgoj je naime od samog njezinog poetka predmet
filozofije, ali naalost ne kao mogua svrha, nego prije svega
kao sredstvo postizanja nekih drugih viih ciljeva. Dakle
kao manipulacija. Instrumentalizacija odgoja uzimala se i jo
se uvijek preesto uzima kao neto razumljivo samo po sebi.
Jer, kada na primjer jedan na uvaeni znanstvenik kae
otprilike : Da je u nas najvei odgojni problem u tome to
drava jo nije jasno odredila ciljeve odgoja, jer bi nakon
toga znanost lako razradila njegovu provedbu, onda on
nedvosmisleno pokazuje da ne razlikuje odgoj od
manipulacije, tj. da manipulaciju naziva odgojem. Osim toga
u pedagokoj je literaturi glede odreenja odnosa odgoja i
obrazovanja nepodnoljiva zbrka. Tako ve sama i veoma
esta sintagma odgoj i obrazovanje logiki implicira da
obrazovanje u svojoj biti nije odgoj, ve neto pored njega.
ini se dakle da je, s jedne strane, mogue obrazovanje
mimo odgoja, a s druge strane, odgoj mimo obrazovanja.
Takvo nenaravno razdvajanje obrazovanja od odgoja ima za
posljedicu pogrean odnos kako openito prema odgoju tako
i posebno prema obrazovanju, svodei ih oba na
manipulaciju.

34
 Kada je naime obrazovanje u pitanju, onda nitko ne
misli da bi obrazovati mogao onaj tko i sam nije obrazovan.
Za obrazovnu je poduku dakle potrebna strunost. Stoga su
neobrazovani, pa i visoko izobraeni (tj. struno obrazovani)
roditelji voljni prepustiti obrazovanje (posebno izobrazbu)
svoje djece strunim poduavateljima. No, stara je tvrdnja da
obrazovanost nikoga jo ne ini dobrim (pri tome valja
primijetiti da se preesto obrazovanjem naziva neto to bi se
trebalo zvati izobrazbom, tj. strunim obrazovanjem, kao i da
se obrazovanou naziva neto to je u biti izobraenost),
ve da je za to potreban tzv. moralni odgoj ili jednostavno
odgoj, kako se to opet preesto i pogreno izjednauje.
Obrazovanje se prema tome navodno bavi injenicama, dok
su zadatak odgoja vrijednosti. Uvjerenje je dakle da za
obrazovnu poduku nuno treba strunost, ne meutim i
moralnost. Dok je za moralni odgoj pak potrebna moralnost,
ne meutim nuno i strunost. Stoga su roditelji obrazovanje
svoje djece spremni prepustiti drugima, no odgoj svakako
ele zadrati za sebe uvjereni da su za njega dovoljno
(moralno) kvalificirani. No grijee i kad vjeruju da je
obrazovanje lieno ivotnih vrijednosti koje bi mogle utjecati
na moralnost njihove djece kao i kad vjeruju da je odgoj
mogu mimo odgovarajue strunosti. Ne ulazei ovdje u
ozbiljniju raspravu o odnosu injenica i vrijednosti ustvrdio
bih da, s jedne strane, nema vrijednosno neutralnih injenica,
kao i da su, s druge strane, vrijednosti upravo po tome
vrijednosti to tee postati injenicama. Svijet ovakav kakav
jest (u svoj svojoj injeninosti) proizvod je povijesnog
nastojanja ljudi da ostvare vrijednosti kojima su u ivotu bili
voeni. To znai da su i sve postojee injenice samo
ostvarene vrijednosti na koje se ljudi u svom promiljanju i

35
izboru budunosti oslanjaju, to znai da kroz injenice
djeluju prole, sada ve ostvarene vrijednosti koje se
meutim vie ne prikazuju kao neto mogue, nego naprotiv
kao neto nuno. Stoga tek oni koji se toj i takvoj nunosti
usuuju i umiju kritiki oprijeti i stvaralaki suprotstaviti,
voeni dakako drukijim vrijednostima, mogu stvoriti novi i
drukiji svijet u kojem e njihove vrijednosti postati
injenice, dok e injenice koje su kritiki i stvaralaki uspjeli
porei ostati jo samo povijesne zablude.
Roditelj se jednako opasno zavarava ako misli da moe
uspjeno odgajati dijete u ozraju odreenih vrijednosti ne
vodei brigu o njegovom obrazovanju. Ne utemelji li svoje
odgojne napore na odgovarajuem obrazovanju pouzdano e
se suoiti s odgojnim neuspjehom. Kako je pak zbog koliine
znanja kojom ljudi danas raspolau specijalizacija postala
nunom, to vie nitko ne raspolae dovoljnim znanjem o
svim podrujima ljudske djelatnosti. Stoga i veina roditelja,
kojima odgoj nije struka bez strune pedagoke pomoi
jednostavno vie ne mogu biti optimalno uspjeni u odgoju.
esto to nisu dapae ni oni kojima to jest struka. No loih
strunjaka ima u svim strukama, zato ih onda ne bi bilo i u
pedagokoj. Doda li se tome da je u vrsto tradicionalnom
okruju moralna prosudba relativno jednostavna, jer se
oslanja na neupitne tradicionalne vrijednosti i norme
ponaanja, pa je odgajatelju jednostavno prepoznati i izabrati
pravi odgojni model, dok je u suvremenim okolnostima
kritikog odmaka od tradicije (ili ak njezinog nekritikog
naputanja) vrijednosna ili moralna prosudba postala
izuzetno sloena, onda je i bez mnogo dokazivanja jasno da
za ispravan vrijednosni sud i uspjeno (moralno) odgojno
djelovanje treba odreeno obrazovanje. Kako ope, tako i

36
posebno filozofsko. Jer, koliko je na pr. roditelja sposobno
razlono odgovoriti na naizgled jednostavna pitanja: kada,
to i pod kojim uvjetima dozvoliti djeci da gledaju na
televiziji, ili kada, koliko, gdje, itd. djeca trebaju spavati? Bez
valjanog odgovora pak, ak i na ova naizgled jednostavna
pitanja, uspjean je odgoj nemogu. Uostalom, zar razni i sve
ei oblici drutveno (pa i krajnje) neprihvatljivog ponaanja
djece i mladei u sve ranijoj dobi ne pokazuju izmeu ostalog
i odgojnu nemo roditelja? Pitanje je meutim mogu li oni
sami, bez strune pomoi, rjeavati probleme s kojima se
svakodnevno suoavaju, ili ih zbog svoje nestrunosti ak i
ne zapaaju dok se ne izrode u neto to nadilazi njihove
mogunosti. Svakako ne. Jer, danas vie nitko nita ne moe
valjano i dugoronije rijeiti bez strune podrke.

Svijet ovakav kakav jest (u svoj svojoj injeninosti)

proizvod je povijesnog nastojanja ljudi da ostvare vrijednosti
kojima su u ivotu bili voeni. To znai da su i sve postojee
injenice samo ostvarene vrijednosti na koje se ljudi u svom
promiljanju i izboru budunosti oslanjaju, to znai da kroz
injenice djeluju prole, sada ve ostvarene vrijednosti koje se
meutim vie ne prikazuju kao neto mogue, nego naprotiv
kao neto nuno.

b) Za odgoj, odnosno obrazovanje mlaeg djeteta potrebna

je manja strunost.

Predrasuda da je za odgoj mlae djece potrebna i

manja strunost dijelom proizlazi iz prethodno opisane
predrasude. Ako se naime obrazovanje izdvoji iz odgoja kao
posebna, o ukupnom odgoju neovisna i za njega nebitna

37
djelatnost, onda u tradicionalnim uvjetima i s tradicionalnog
motrita zaista moe izgledati tako, jer se irenjem djetetove
djelatnosti poveava i broj pitanja na koja odgajatelj mora
znati moralno valjano odgovoriti. No, kako se u suvremenim
uvjetima istinskom odgajatelju stalno postavljaju sve nova i
nova sloena vrijednosna ili moralna pitanja koja ne uvjetuje
samo dijete svojim ponaanjem, nego su prije svega
uvjetovana potrebom odgajateljeva ponaanja prema djetetu,
koje vie nije uspjeno mogue prema gotovom
(tradicionalnom) obrascu, to neovisno o djetetovoj dobi
(moralni) odgojni uspjeh vie nije mogue poluiti bez
vrstog oslonca na filozofiju. Doda li se tome i ono to je ve
reeno o nenaravnom izdvajanju obrazovanja iz odgoja, onda
valja ustanoviti da taj uspjeh nije mogu ni bez oslonca na
sveukupne znanosti o odgoju. To dakako znai i da samo
obrazovanje djeteta nije nimalo jednostavnije zato to je
dijete mlae, jer vrijednosna dimenzija znanja koje se
obrazovno posreduje ostaje jednako sloena neovisno o
njegovoj irini. Dapae neusporedivo je tee posredovati
sloena vrijednosna ili moralna pitanja malom djetetu ije se
mogunosti poimanja kreu u alternativi ili dobro - ili zlo,
nego starijem djetetu koje je sposobno i za nijansirano
poimanje raspona od dobra do zla. Kao to je uostalom
neusporedivo jednostavnije cvijee u boji prikazati
reprodukcijom u boji, nego ga zadovoljavajue dobro
prikazati crno-bijelom reprodukcijom. Gubitak boja naime ne
smije biti preputen sluaju, ve mora biti kritiki izbor koji
je mogu tek osloncem na znanje o onome to treba
reproducirati kao i o tehnici kojom je to mogue.
No, ak i kada se obrazovanje promatra izdvojeno i
vrijednosno neutralno (to je, rekao sam, odgojno pogreno i

38
nadasve opasno) neodriva je tvrdnja da je za obrazovanje
mlae djece potrebna manja strunost. Predrasuda se o tome
naime temelji na suvremenosti neprimjerenom tradicionalnom
obrazovnom pristupu. Stoga da bi se razumjeli korijeni te
predrasude i shvatila njezina neodrivost najbolje je ukratko
prikazati razliku izmeu tradicionalnog i suvremenog
odgojnog, odnosno obrazovnog pristupa
Prije toga meutim samo nekoliko reenica o
kreativnosti odgajatelja.

To dakako znai i da samo obrazovanje djeteta nije

nimalo jednostavnije zato to je dijete mlae, jer vrijednosna
dimenzija znanja koje se obrazovno posreduje ostaje jednako
sloena neovisno o njegovoj irini. Dapae neusporedivo je
tee posredovati sloena vrijednosna ili moralna pitanja
malom djetetu ije se mogunosti poimanja kreu u alternativi
ili dobro - ili zlo, nego starijem djetetu koje je sposobno i za
nijansirano poimanje raspona od dobra do zla.

Predrasuda o odgajateljskoj (ne)kreativnosti

U tradicionalnim uvjetima i s tradicionalnog motrita

odgajateljsko stvaralatvo niti je bilo potrebno, niti je bilo
mogue. U suvremenim su ivotnim uvjetima, meutim,
nekritiki preuzeta mjerila tradicionalnog odgoja jo samo
predrasude bez povijesno-kulturne i odgojne snage. Dapae
opasno optereujue za one koji tee odgojnom uspjehu, jer
ih dovode u sukob s povijesno ve dosegnutom razinom
slobode. Stoga valja rei da je kreativnost jedan od bitnih i
nezaobilaznih momenata suvremenog odgoja, o emu e vie
rijei biti u sljedeem poglavlju.

39
Tradicionalni i suvremeni pristup odgoju

Najkrai opis tradicionalnog pristupa odgoju bio bi:

sluaj (gledaj), pamti, ponovi (teorijski ili praktino). Teei
odrati jedno povijesno dostignuto kulturno stanje u kojem
je sloboda jo bila miljena iskljuivo kroz pripadnost neem
nadosobnom, tradicionalni se odgojni pristup nuno temeljio
na autoritetu odgajatelja koji je to nadosobno trebao
odgajaniku posredovati. Stoga je odgajatelj bio autoritativni
subjekt (ako je posrednika i izvritelja nekog nadosobnog
ivotnog obrasca uope smisleno zvati subjektom, a ne
transmisionim objektom), a odgajanik posluni i pokorni
objekt pedagokog oblikovanja. Odgajatelj je bio taj koji je
govorio i pokazivao, a odgajanik je trebao pozorno sluati i
gledati nastojei to vie i tonije zapamtiti. Odgoj se u
potpunosti svodio na socijalizaciju, ne meutim i na
personalizaciju. Od odgajanika se nije oekivala nikakva
kritinost, osobnost, originalnost, kreativnost ili bilo to ime
bi postojee moda bilo dovedeno u pitanje, ve naprotiv
podatnost ivotnom obrascu koji mu je odgajatelj nastojao
posredovati (lat. tradere = predati, uruiti) i sposobnost da
taj obrazac to vjernije reproducira. Stoga je biti dobar prije
svega znailo biti posluan. Mnogo vie od toga tradicionalni
odgojni pristup nije oekivao. Sve to je trebalo znati ve se
znalo i stoga je to trebalo samo vjerno opetovati. Odgojnost
takvog pristupa proizlazila je, dok je proizlazila, iz najvie
dosegnute povijesno-kulturne razine na kojoj se oblikovao i
koja je njime mogla biti ponovo dosegnuta. U tom kontekstu
jedino je i mogue smisleno govoriti o tradicionalnom
odgoju, odgajatelju i odgajaniku. Odgojni tradicionalizam u

40
suvremenim uvjetima, meutim, gubi smisao, jer se odgoj i
tradicionalizam meusobno suprotstavljaju.
Svoju posljednju odgojnu snagu tradicionalni je odgoj
naime iscrpio u industrijskom razdoblju do poetka druge
polovice 20. stoljea. Velikoserijska industrijska proizvodnja
19. i donekle prve polovice 20. stoljea najveim se dijelom
temeljila na odreenim tehnolokim obrascima koje je trebalo
to vie puta opetovati kako bi cijena po jedinici proizvoda
bila to nia. Kvaliteta proizvoda ogledala se u njihovoj
postojanosti, a kvaliteta proizvoaa u tome da i nakon
desetljea nude istovjetne proizvode. Tehnoloka
unapreenja doekivana su s nevjericom. Obrazovni sustav
prilagoen drutvenim potrebama slijedio je zahtjeve
velikoserijske proizvodnje. Tehnoloke obrasce trebalo je po
to jednostavnijem odgojnom obrascu prenijeti to veem
broju ljudi, a to je upravo obrazac: sluaj, pamti, ponovi.
Broj uenika-sluatelja bio je ogranien zapravo samo
snagom glasa predavaa (on je drugima predavao ono to su
prije toga predali njemu), a racionalnost je nalagala da broj
sluatelja bude to vei. Kako tehnoloke obrasce nije trebalo
mijenjati, nego naprotiv to vjernije opetovati, to je temelj
obrazovanja bilo pamenje. Svi obrazovni obrasci oslanjali su
se na pamenje, pri emu se na niim obrazovnim razinama
poduavalo jednostavnijim znanjima neophodnim za
usvajanje sloenijih tehnolokih obrazaca. Stoga je i
izobrazba pukokolskih uitelja mogla biti skromnija u
odnosu na kolege u strunim ili opeobrazovnim kolama
srednjeg stupnja, a ovih opet u odnosu na one u viim i
visokim kolama. Metodike postupke po kojima su
pouavali kao i temeljna znanja svi su oni dobivali gotove.
Kreativnost i proizvodnja bilo koje vrste znanja bile su

41
povlastica stvaralake elite koja je po svojem drutvenom
poloaju imala pravo ili se mogla izboriti za pravo na kritiko
miljenje. Kako se moralnost ogledala u potovanju i
pridravanju postojeih obiaja to je zaista bilo mogue
odvojiti odgoj od obrazovanja, a obrazovanje na niim
razinama povjeriti ljudima manje strunosti koji su
predavali manje sloene spoznaje. Kreativnost se nije
oekivala od odgajanika/uenika, ali ni od njihovih
odgajatelja/uitelja. Majka je ak i neobrazovana mogla
zadovoljavajue obaviti svoj dio odgoja, oponaajui obrazac
po kojem je sama odgajana. To to je cjelokupni odgojni
sustav bio usmjeren na prilagoavanje djeteta drutvenim
potrebama, odnosno na njegovo funkcionalno uklapanje u
postojee drutvene odnose i drutvenu reprodukciju,
umjesto na razvitak njegove osobnosti, slobode i sree
ionako je malokoga bilo briga. Do toga je mnogobrojnim
promjenama, pa i promjenom odgojnog pristupa, usprkos
snanih otpora tek trebalo ili e jo trebati doi. No na
povijesno dosegnutoj razini svijet je ve odavno napustio
tradicionalizam, velikoserijsku industrijsku proizvodnju, pa i
tradicionalni odgoj, koji tamo gdje je jo ipak na djelu - ali u
suvremenim uvjetima nezadrive planetarne kulturne
razmjene (svega, od igle do Interneta), ne vie kao odgoj,
nego kao tek vie-manje neuspjela manipulacija - proizvodi
jo samo zbunjenost i frustraciju u svih koji u njemu
sudjeluju.
Za razliku od tradicionalnog, suvremeni bi se odgojni
pristup moglo saeto prikazati sljedeim opisom: istrai,
promisli (propitaj), promijeni (kreiraj). Suvremeni odgojni
pristup nastao je na tragu ope demokratizacije drutvenih
odnosa i uzdizanja ovjekove osobnosti na razinu najviih

42
vrijednosti, to je izraz povijesno dosegnute razine slobode.
Svakako su i pedagoki djelatnici povijesno doprinijeli,
svugdje gdje su se zalagali za uvaavanje i razvitak djetetove
osobnosti, poveanju ljudskih mogunosti i slobode upravo
oslobaanjem mnotva talenata suspregnutih obrascima
tradicionalnog odgoja. No, naivno bi bilo vjerovati da se
suvremeni odgojni pristup razvio neovisno od opih
drutvenih, a posebno privrednih potreba. Za svijet druge
polovice 20. stoljea karakteristina je proizvodnja noviteta.
Upotrebna dobra zastarijevaju modno i tehnoloki mnogo
prije nego to su izgubila svoju upotrebnu vrijednost.
Naroito proizvodi visoke tehnologije. Tradicionalno
obrazovanje u takvim uvjetima gubi svaki smisao. emu
pamtiti hrpe injenica kada e one ionako za nekoliko godina
izgubiti svaku vrijednost. ak i temeljna znanstvena znanja
danas zastarijevaju za manje od dvadeset godina, a
tehnoloka i za manje od pet. Prije nego to uenik zavri
kolu znanje koje je u njoj stekao ve je velikim dijelom
zastarjelo i proizvodno neupotrebljivo. Predavai koji
predaju iz druge ruke, tj. koji nisu na izvoru znanstvenih
spoznaja i koji ne osposobljavaju za samostalno istraivanje
pripadaju prolosti, koja ako i jest prisutna u kolama ipak
nije manje prolost. Tradicionalni put znanja od znanstvenika
preko visokokolskih predavaa i njihovih studenata do
uenika u srednjim i osnovnim kolama trajao je taman toliko
da bi danas najvei dio znanja za to vrijeme zastario i postao
bezvrijedan. Djecu stoga treba ve od poetka osposobljavati
za samostalno i stalno stjecanje znanja, a ne za njegovo
pasivno i konzervativno preuzimanje. To znai da i
suvremeni uitelj na bilo kojoj razini obrazovanja mora biti
na izvoru znanstvenih istraivanja, a ne da tek prepriava

43
prepriano, odnosno da barem bude upuen u znanstveno-
istraivaki rad ako se ve sam njime ne bavi. Jer samo tako
moe djecu pouiti onome to ona trebaju znati vie od golih
injenica. Ono to suvremeno obrazovanje treba omoguiti
djeci nije znanje mnotva injenica, ve poznavanje i umijee
sluenja tehnologijom samoobrazovanja i znanstvenog
istraivanja. Za uspjeno ukljuivanje u suvremenu
proizvodnju od golemog je znanja mnogo potrebnija
kreativnost koja se dakako oslanja na znanje, ali uvijek na
novo i novo znanje, a ne na jednom nabubane i za cijeli ivot
zapamene injenice koje to uostalom vrlo brzo prestaju
biti. Postojee se znanje ugrauje u raunalno voene
strojeve ili se krajnje razmrvljeno kratkim teajevima prenosi
jeftinoj radnoj snazi, da bi ga se po potrebi lako zamijenilo
novim znanjem. To je meutim strojna razina, neovisno o
tome je li i ovjek sveden na nju. Ono to suvremena
proizvodnja oekuje od ovjeka, a to znai upravo od
suvremeno obrazovanog ovjeka je izum, otkrie ili
inovacija. Sve to je manje od toga mogue je ostvariti i
strojevima. Stoga suvremeno obrazovanje mora sluanje
zamijeniti istraivanjem, jer je samo tako mogue djecu
osposobiti za budua samostalna istraivanja i stjecanje
novog znanja. Stoga suvremeno obrazovanje mora pamenje
zamijeniti kritikim miljenjem, koje ne prihvaa nita zdravo
za gotovo ve propitujui poznato priprema prostor za jo
nepoznato. A to znai suvremeno obrazovanje mora umjesto
pamenja poticati kreativnost, jer se od obrazovanog ovjeka
ne oekuje da reproducira staro i zastarjelo, ve da stvori
neto novo.
Oni dakle koji se rano osposobe za samoobrazovanje
na suvremeno-obrazovnoj osnovi stjeu kao pojedinci znatnu

44
prednost pred drugim pojedincima, kao to i drutva s veim
brojem takvih pojedinaca stjeu prednost pred drugim
drutvima. Stoga izgradnja suvremenog obrazovnog sustava
danas postaje strateko pitanje. Osobni pristup svakom
djetetu kao moguem talentiranom pojedincu iji talent treba
otkriti i razviti u okviru razvitka njegove osobnosti koja e se
tek kao takva moi kreativno, a to znai slobodno izraziti,
nije mogu ni prema kakvim obrascima. Zato obrazovanje na
svim razinama postaje krajnje sloeno. Osnovnokolski
uitelj koji nije vrstan pedagoki strunjak, znanstvenik i
stvaralac niti e znati prepoznati specifine odgojne potrebe
djeteta niti e ih moi zadovoljiti. Od roditelja je to u veini
sluajeva iluzorno oekivati. Od njih je razborito oekivati
tek da potrae pomo onih koji im je mogu pruiti.
Doda li se tome da se ovjeanstvo zbog pogrene
upotrebe znanja, to je opet velikim dijelom posljedica
jednostrane i iz ukupnog odgoja izdvojene izobrazbe,
suoeno s globalno-ekolokim problemima, onda postaje
jasno da uistinu suvremeni odgoj mora osigurati jedinstvo
vrijednosnog i spoznajnog na najvioj povijesno dosegnutoj
razini. To znai da obrazovanje mora postati odgovorno
spram budunosti, a to zaista nije mogue s pouavateljima
koji umjesto da istrauju, sluaju, umjesto da promiljaju,
pamte, umjesto da odgovorno stvaraju novo, reproduciraju
stare pogreke koje prijete globalnom katastrofom.
Neovisno dakle o tome svia li nam se suvremeni svijet
ili ne, u njemu ne moe uspjeti onaj tko za njega nije
odgovarajue odgojno pripremljen. Jo manje ga moe
promijeniti. Stoga roditelj koji eli dobro sebi i svom djetetu
nee pokuavati sam rijeiti odgojni problem koji ne
razumije, kao to sam nee pokuati popraviti ni televizor

45
ako mu to nije struka. No ni oekivati to od njega nije
opravdano, ve ga treba uputiti da potrai strunu
pedagoku pomo. Na drutvu je meutim, eli li sebi dobro,
da ju organizira tako da svakome bude dostupna.

Za razliku od tradicionalnog, suvremeni bi se odgojni pristup

moglo saeto prikazati sljedeim opisom: istrai, promisli
(propitaj), promijeni (kreiraj). Suvremeni odgojni pristup
nastao je na tragu ope demokratizacije drutvenih odnosa i
uzdizanja ovjekove osobnosti na razinu najviih vrijednosti,
to je izraz povijesno dosegnute razine slobode.

Roditeljima je potreban predah

Ako je nedostatak tradicionalnog drutva bio

konzervativnost koja se opirala kulturnim promjenama i ivot
nastojala zaustaviti na nekoj povijesno ve dosegnutoj razini,
onda je to bila i njegova odreena prednost. Iako su mu
mogunosti da razvije vlastitu osobnost bile bitno
ograniene, ovjek je imao priliku (vremena) da makar i na
zadani nain shvati svijet oko sebe i u sebi. Suvremenost je
meutim u neprestanom previranju. Nesputana i potaknuta
kreativnost mijenja svijet bre nego to ga je veina ljudi
sposobna shvatiti. Nove se mogunosti od prvotnog
osloboenja sve bre pretvaraju u ivotnu muku. Sve vie je
stvari oko ovjeka koje ne razumije, iako su ih upravo ljudi
stvorili. Sve bre se mijenjaju okolnosti u kojima djeca
odrastaju i sve dublji je jaz meu naratajima koji su odrastali
u bitno razliitim okolnostima. Sve tee roditelji razumiju
svoju djecu i sve tee djeca razumiju roditelje. Povijesno

46
udaljavanje svjetova iz kojih dolaze svakim je danom sve
bre. Sve tee i jedni i drugi razumiju sami sebe. Povijesne
veze meu naratajima nategnute su do pucanja.
Meugeneracijska komunikacija je prepuna umova koji ve
ozbiljno ugroavaju povijesni kontinuitet, a time i kulturni
opstanak. To nije problem samo onih koji odlaze, nego i onih
koji ostaju. Da bi kulturno opstalo ovjeanstvo e morati
povijesni razvitak usporiti na opeljudskim duhovnim
mogunostima primjerenu brzinu. Do tada meutim
roditeljima je potreban predah. Potrebni su im pedagoki
servisi koji e im pomoi da rijee njima samima nerjeive
probleme. Na drutvu koje eli opstati je da ih organizira. Pri
tome treba neprestano imati na umu da djeci odgoj treba i da
ga ona rado prihvaaju, a da to emu se eventualno opiru
nije odgoj ve manipulacija, kojoj kada se opiru ine to u
obrani svoje osobnosti, a vjerojatno i nae budunosti.

47
 Moje dijete ne voli uiti

U
glavnom nesretni zbog toga to im djeca u koli ne
postiu oekivane rezultate, mnogi su roditelji
uvjereni da im potomci ne vole uiti. Njihovo
uvjerenje dodatno podupiru ili ak prethodno potiu i
nastavnici koji objanjavajui djetetov neuspjeh u koli
obiavaju rei: dijete vam nije nesposobno, naprotiv, ali
naalost ne voli uiti. Najjau potporu takvom uvjerenju
roditelja, meutim, daju sama djeca, koja na zahtjev da
objasne svoj kolski neuspjeh, esto odgovaraju da ne vole
uiti. Odnosno na neposredno pitanje: vole li uiti,
odgovaraju odreno.
Nisu potrebna znanstvena istraivanja, iako i ona
postoje, da bi se potvrdilo ono to je ope uvjerenje: uenici
se najvie raduju tome da nema nastave. Na pitanje to bi ih
najvie radovalo, djeca kolske dobi najee izraavaju elju
da ne moraju pohaati kolu, odnosno da kole uope nema.
A ako to ve nije ono to bi ih radovalo najvie, onda
svakako jest neto to bi ih vrlo radovalo. Kao nastavnik s
mnogogodinjim iskustvom moram samo potvrditi da
uenici, uz malobrojne iznimke, zaista ne vole kolu i najvei
dio ponuene im poduke. I to ne mnogo manje (da li uope
manje?) oni izvrsni uenici od onih neuspjenih. Ako se dakle
zna da je kola ustanova za sustavno poduavanje, a djeca ju
ne vole, ne slijedi li onda iz toga zakljuak da djeca ne vole
uenje.
Ne. I pored svega ne slijedi. Naprotiv, odluno tvrdim
da je uenje ovjekova opeljudska potreba koja je kao
takva, iako moda nejednako snana, svakom djetetu

48
uroena. Njezino zadovoljavanje zdravom je djetetu stoga
nepresuni izvor uitka to ga nee bez razloga propustiti.
No ako je tako, kako onda objasniti omrznutost kole i
odbojnost prema uenju koju djeca, pa i odrasli ak izrijekom
pokazuju? Zapravo vrlo jednostavno. Treba samo
odgovarajue teorijski pristupiti nekim naizgled vrstim
injenicama i one e se pokazati kao privid.
Poimo dakle od ljudskih potreba. Koje su temeljne
ljudske potrebe? Odgovor na ovo pitanje ovisi dakako o
teorijskom pristupu. Njihova sustavna klasifikacija i
stratifikacija moe biti razliita i ovisi opet o znanstvenim
potrebama zbog kojih je nastala. esta je na primjer podjela
ljudskih potreba na bioloke i drutvene, nakon ega opet
slijede razliite podpodjele. U svojoj knjizi Kvalitetna kola,
koju bih inae preporuio itateljima (kod nas izdala Educa
1994.), William Glasser na primjer tvrdi da se ljudi raaju s
pet osnovnih potreba ugraenih u njihov genetski ustroj i to
su: preivljavanje, ljubav, mo, zabava i sloboda. Pri tome
izriito tvrdi da uenje ne spada u ovjekovu osnovnu
potrebu. Nije mi namjera ovdje raspravljati o takvom
odreenju osnovnih ljudskih potreba, pogotovo zato to ni
sam autor to ne ini. Potrebno je za to previe prostora.
Umjesto toga postavit u neka pitanja i ponuditi jednostavan
protuprijedlog.
Na to se odnosi potreba za preivljavanjem ili
samoodranjem? Odnosi li se ona samo na ouvanje fizikog
integriteta pred razliitim opasnostima izvana ili i na sve bez
ega bi ljudski ivot kao takav bio nemogu? Potreba za
preivljavanjem naime sloena je potreba koja je u genetski
ustroj upisana ne kao jedinstvena, nego kao nekoliko
osnovnih ivotnih potreba koje se mogu teorijski izdvojiti i

49
relativno lako dokazati. Da sva iva bia nastoje preivjeti
kao vrsta mora se pretpostaviti ve stoga to ih inae ne bi ni
bilo. Svaka iva vrsta dakle ve svojim postojanjem svjedoi
potrebu samoodranja ili preivljavanja. Uroene potrebe i
ponaanje jedinke podreeni su odranju vrste, jer genetski
zapisi nastaju na razini vrste, a ne jedinke. U tom smislu
osnovna je potreba svih vrsta razmjena tvari s okoliem, to
kod ovjeka podrazumijeva hranjenje. No, zbog nune ili
mogue smrtnosti jedinki osnovna je potreba svih vrsta i
razmnoavanje, to kod ovjeka opet podrazumijeva spolno
openje. Konano, da bi odgovorila na izazove i opasnosti iz
okolia svaka vrsta kao vrsta mora uiti, to kod ovjeka,
koji pri roenju nije opremljen instinktima i nagonima,
podrazumijeva uenje najprije na razini jedinke. Dakako ove
osnovne potrebe preivljavanja ili samoodranja ljudske vrste
ne moraju biti prisutne kod svakog pojedinca jednako, ali
svakako moraju biti prisutne iznad razine neophodne za
odranje vrste. U tom smislu budui da se dijete raa lieno
bilo kakvog uroenog ivotnog programa kakvim su
opremljene druge nie vrste, to bi bez uenja ostalo
nesposobno za najprimitivniji ivot a kamo li za usvajanje,
prenoenje i razvijanje kulture koja ovjeka, upravo kao
njegova bit, odlikuje spram svih drugih vrsta. Slino kao to
je ak i depno raunalo nadmono PC kompjutoru prije
nego to taj, po roenju opremljen tek programom za
uenje, ne naui odreeni program, tako bi i ovjeku bez
odreene naobrazbe bila nadmona svaka ivotinja.
Stoga odluno tvrdim da je potreba za uenjem jedna
od osnovnih ovjekovih ivotnih potreba, evolucijski
odreena, bez koje bi preivljavanje ili samoodranje
ponajprije pojedinca, a onda i cijele ljudske vrste bilo

50
nezamislivo. No ako je tako, zato onda ljudi ne uivaju u
uenju kao to uivaju na primjer u hrani ili u spolnom
odnosu?
Uivaju dakako, ali pod slinim uvjetima. to to znai?
Iako naime svaki zdrav ovjek mora htjeti hranu i
osjeati glad ipak velik broj roditelja muku mui s djecom
koja odbijaju jesti. Dakako ne odbijaju ona jesti ba sve, ali
ne prihvaaju velik dio onoga to su roditelji s mukom
pribavili i pripremili, te to bi po miljenju roditelja za dijete
bilo zdravo. Naknadno bi objektivno istraivanje moglo
pokazati da takvim svojim ponaanjem dijete zaista ugroava
vlastito zdravlje i ivot. Ima sluajeva da djeca ne samo to
odbijaju najvei dio inae sasvim zdrave, ukusne i njima
potrebne hrane, nego kad se pred njih postavi takva hrana
povrate i ono to su prethodno ipak pojeli. Problem meutim
nije ni u djetetu ni u hrani, ve u pogrenom postupku.
Pogledajmo primjer.
Upravo zbog svoje ogromne hranjive vrijednosti i
bogatstva vitamina kokoja jaja su omiljena djeja hrana, pa
ih se djeca ponekad ne mogu nasititi. No, jaja istodobno
sadre vitamine iji viak ljudsko tijelo ne moe izluiti, pa
njihova pretjerana konzumacija dovodi do hipervitaminoze.
Roditelj pak koji o svemu tome nita ne zna moe se nai u
ovakvoj situaciji:
Dijete koje inae veoma voli jaja trai neto za jelo.
Roditelj mu pripremi jaja i postavi ih pred njega. Dijete,
meutim, trenutno zasieno vitaminom D osjea prema
jajima gaenje, to je prirodna obrambena reakcija organizma
prema hrani ije bi unoenje ugrozilo ovjekov metabolizam,
te odbija ponuenu hranu. Ne znajui o tome nita roditelj
zakljuuje da ga dijete zanovijeta, jer ako je gladno i ako mu

51
je ponuena omiljena hrana, onda bi moralo i jesti. Meutim
pogreno, jer ni omiljena hrana ne mora u svakom trenutku
biti zdrava, pa ju dijete s pravom odbija. Roditelj meutim
uvjeren da je rije o djetetovom hiru ne odustaje i prisiljava
dijete da pojede ponuenu hranu. Time je nehotice ugrozio
djetetovo zdravlje, uzrokujui na pr. hipervitaminozu,
stvorivi istovremeno kod djeteta i odreen neugodan
asocijativni sklop. Ponovili se slina situacija vie puta uz
eventualnu galamu, batine, guranje glave u tanjur i slino,
veliki su izgledi da e se kod djeteta razviti uvjetovani refleks
kojim e na tu vrstu hrane ili ak na svu hranu odgovarati
gaenjem i povraanjem. Roditelja e to vjerojatno jo vie
ljutiti, pa e pojaati pritisak na dijete i kraj se problemu vie
nee moi nazrijeti. Pri tome djetetovo odbijanje hrane ne
proizlazi iz nepostojanja potrebe za hranom, nego iz
neodgovarajueg, nezdravog i za dijete neugodnog naina
zadovoljavanja te potrebe.
Slino je i sa spolnim odnosom. To to bi on svim
spolno razvijenim ljudskim jedinkama trebao biti vee ili
manje zadovoljstvo, ne znai da e to zaista i biti onima koji
su bili izloeni seksualnom nasilju, ili moda samo duevnom
pritisku koji je oko njihove spolnosti stvorio neugodan
asocijativni sklop. Ako na primjer silovana ena osjea
snanu nelagodu, sve do povraanja, ve od samog dodira
mukarca, onda to jo ne znai da nema i nikada nije imala
potrebu spolnog openja, ve znai samo da joj se spolni
dodir zgadio zbog uinjenog joj nasilja. Uostalom ak i
nekome tko je spolno veoma uzbuen nisu svi mogui spolni
partneri privlani, ve su mu neki odbojni ak i do gaenja.
Ako je tako s ostalim najosnovnijim ivotnim
potrebama, zato bi bilo drukiji s uenjem? Da ljudi imaju

52
potrebu za uenjem kod male je djece vie nego uoljivo.
Tko uostalom ne zna za njihova neprestana pitanja zato,
zato, zato i kako, kako, kako, kojima do besvijesti
isprobavaju strpljenje i znanje roditelja? A to su ta njihova
pitanja nego izraz potrebe za uenjem? Kada malo dijete
plae da bi ga se diglo u naruje onda to izmeu ostalog
moe biti i zato to mu takav poloaj prua vee mogunosti
gledanja i uenja. Stoga djeca kada mogu sjediti radije sjede
nego lee, kada mogu stajati radije stoje nego sjede, a kada
mogu hodati radije hodaju i sve pipaju nego stoje. Ostaje li,
meutim, dijete preesto bez zadovoljavajuih odgovora na
svoja pitanja njihova e radoznalost pomalo otupjeti. Bude li
pak prisiljavano da ui ono to ga ne zanima, a u postojeoj
je koli to veoma est sluaj, razvit e prema uenju odbojan
stav. Ponekad ak potreba za uenjem pribavlja djeci ve
zarana dodatna neugodna iskustva. Jer, ni ovakve situacije
nisu nerealne:
Dijete s odreenim pitanjem dolazi k majci koja je
upravo dola s posla i zauzeta je rukom. Zato ga ona alje
da pita oca. Dijete s istim pitanjem dolazi k ocu, koji se
meutim otrese na njega: Ostavi me na miru vidi da itam
novine, pitaj mamu. Dijete ponovo odlazi k majci i kae da
mu otac ne moe odgovoriti jer ita novine. Samo ti njega
pitaj, kae majka, ionako ne radi nita osim to ita
novine. Dijete odlazi ponovo k ocu i kae mu: Mama je
rekla da mi ti objasni jer ionako ne radi nita osim to ita
novine. Mar balavac, kae otac, ti e meni govoriti to
da ja radim, prilijepit u ti takvu pljusku da e zapamtiti.
Kraj poduke. Dijete je imalo potrebu da naui i nauilo je, ali
ne ono to je htjelo, ve to da je bolje nita ne pitati. Tako
danas, tako sutra i do kole dijete je ve nauilo da mu na

53
pitanja koja ga zanimaju uglavnom ne odgovaraju, ali ga zato
sada eto prisiljavaju da u koli ui ono to ga uope ne
zanima i to nije njegova neposredna ivotna potreba. Takvo
mu se uenje dakako gadi, esto toliko da izaziva muninu,
to kod mnoge djece rezultira estim povraanjima prije
kole. Ali sve to jo ne znai da dijete nema potrebu za
uenjem, ve samo da ne voli uiti ono to ga trenutno ne
zanima, a na to ga se prisiljava. No sasvim e sigurno sa
zanimanjem i s radou uiti ono to mu prua odgovore na
njegova pitanja, a ne na pitanja koja su mu drugi nametnuli,
jer odgovori na njih uostalom i nisu njegova potreba. Prui li
mu se prilika da ui prema svojim potrebama i mogunostima
u veini e sluajeva svojom radoznalou i voljom za uenje
iznenaditi sve one koji su vjerovali da mu je uenje mrsko.

Stoga odluno tvrdim da je potreba za uenjem jedna od

osnovnih ovjekovih ivotnih potreba, evolucijski odreena,
bez koje bi preivljavanje ili samoodranje ponajprije
pojedinca, a onda i cijele ljudske vrste bilo nezamislivo.

To meutim znai da mu umjesto znanja s menija, kao

to kae Alain Madelin, treba pruiti znanje la carte, tj.
umjesto znanja koje je za svu djecu (iako razliitu)
pripremljeno na isti nain, znanje koje je za svakoga
pripremljeno upravo prema njegovim potrebama. No, u
tradicionalnim je kolama takvo to nemogue. S etrdeset
uenika u razrednom odjeljenju i razredno-satnim sustavom,
nastavnik ni da je arobnjak ne bi uspio dovoljno
personalizirati nastavu i prilagoditi je potrebama svakog
djeteta. Stoga nije nita normalnije od toga da djeca ne vole

54
kolu. Upravo kolu kao ustanovu koja nad njima ini fiziko
i jo vie duhovno nasilje, jer ne potuje njihovu osobnu
potrebu, mogunost i ritam uenja. Njihov je otpor koli
izraz njihove nepokorene ivotnosti koja hoe uenje ali ne i
muenje, bez obzira koliko se ono nekome inilo korisno.
Ako dakle vae dijete ne voli uiti ne oajavajte.
Moda ono zapravo ne voli samo kolu - a u veini sluajeva
je upravo tako - iako je zabrinjavajue to to je na nju, takva
kakva jest, vie-manje prisiljeno i vi ju ne moete promijeniti.
Bitno je da ono naui razlikovati kolu od uenja i da
osvijesti zadovoljstvo uenja, kako od uenja ne bi odustalo.
Jer odustane li od kole stvorit e si odreene probleme, ali
odustane li od uenja osueno je na ivot bez budunosti. U
kolu se uostalom ide zbog znanja, a ono se moe stei i
izvan kole. Ono to se izvan kole moda ne moe stei to
su svjedodbe, a ona su ipak (iako vani) tek papiri. Osim
toga i u nas se sve vie javljaju alternativne kole koje vaem
djetetu moda mogu ponuditi ono to redovne ne mogu.
Ozbiljan bi problem bio tek kad bi se pokazalo da vae dijete
zaista ne voli upravo uenje a ne kolu, jer i takvih sluajeva,
iako veoma malo, ipak ima. Pa ako vam djetetovo neuenje
predstavlja problem predlaem vam da za poetak proitate
neku od knjiga o alternativnim pedagokim pristupima i
alternativnim kolama. elite li provokaciju moete poeti s
knjigom Alexandra Neilla Slobodna djeca Summerhilla.
Ako pak hoete i mislite da sami moete uiniti vie,
saznajte to dijete zanima i ponite zajedno s njime
istraivati, ali ne silujte. Kad dijete pone pokazivati prve
znakove umora ili nezainteresiranosti stanite. Slijedite njegov
interes i njegov ritam. Vae e dijete otkriti ljepotu uenja, a
vi poduavanja. Ponekad sve moe biti vrlo jednostavno,

55
iako ete i sami morati prilino uiti. Moda se ak pronae i
kompromis sa kolom, jer u svakoj koli postoji i poneki
alternativni nastavnik. No, ako vam se ini preteko - a
suvremeno je pouavanje (kakvo jedino ima smisla) zaista
toliko sloeno i zahtjevno, da veina roditelja pri postojeoj
podjeli rada za njega ne moe biti dovoljno osposobljena -
potraite bez srama strunu pedagoku pomo gdje god ju
moete dobiti. To je najbolje to moete uiniti, iako naalost
nije i jednostavno, jer je u nas premalo ustanova i ljudi
kojima se za takvu pomo moete obratiti.

Ako dakle vae dijete ne voli uiti ne oajavajte. Moda

ono zapravo ne voli samo kolu - a u veini sluajeva je
upravo tako - iako je zabrinjavajue to to je na nju, takva
kakva jest, vie-manje prisiljeno i vi ju ne moete promijeniti.
Bitno je da ono naui razlikovati kolu od uenja i da osvijesti
zadovoljstvo uenja, kako od uenja ne bi odustalo.

56
 Moje dijete ne voli itati

D
a djeca kolskog uzrasta sa svakim sljedeim
naratajem sve loije itaju i sve manje vole knjigu,
nije samo privid pretjerano zabrinutih roditelja ili
prezahtjevnih uitelja, nego naalost injenica koju nije teko
dokazati i koja je ve unazad vie desetljea ustanovljena u
visokorazvijenim zemljama, a sada je eto i u nas sve oitija.
Vjerojatno bi bilo utjeno rei da to i nije naroito vano, ali
to jednostavno ne bi bila istina. Jer ono to se krije iza ove
pojave ne prijeti tek ovom ili onom pojedincu, ve samoj
povijesno dosegnutoj kulturnoj razini zajednice. Stoga je u
pitanju problem koji bi valjalo rjeavati kao nacionalni.
Roditelja, meutim, zabrinutog za budunost njegova djeteta
to vjerojatno nimalo nee utjeiti, jer on ne moe ekati da
prosvjetne vlasti moda za koju godinu uoe problem i onda
eventualno poduzmu odgovarajue mjere. On mora djelovati
sada kada se svakim danom otvaraju ili zatvaraju mogunosti
koje e njegovom djetetu odrediti ivot. Zato je njemu
pomo, ako je mogua, potrebna odmah. Na sreu veini je
roditelja, ako to zaista ele, rjeenje problema dostupno.
Dakako uz odreen napor, ali valjda nitko ne oekuje da e
se sloeni problem rijeiti sam od sebe. Za uspjeno je
djelovanje, meutim, prije svega potrebno shvatiti to je
neeljenu pojavu uzrokovalo. A ako ono to slijedi i nije opis
njezinog jedinog uzroka, onda opeg ipak jest.

Na sreu veini je roditelja, ako to zaista ele, rjeenje

problema dostupno. Dakako uz odreen napor, ali valjda nitko
ne oekuje da e se sloeni problem rijeiti sam od sebe.

57
Narativna kultura i video-mediji

Svijet kakav znamo rezultat je ne samo mnogobrojnih

stvaralakih i radnih napora ljudi koji su u odreenim
trenucima, vie ili manje uspjeno, prilagoivali vlastiti okoli
svojim eljama i potrebama, nego i njihove sposobnosti da
svoja iskustva povijesno prenose s narataja na narataj.
Time su postupno svoj prvobitno prirodni okoli pretvarali u
kulturni okoli, a sebe od prvobitno prirodnih u kulturna
bia. To znai da se ljudsko povijesno posredovanje iskustva,
za razliku od ivotinjsko prirodnog, ne zbiva na biolokoj
razini, tj. na razini prijenosa genetskih informacija, ve
upravo na razini jezine komunikacije. Da je osnova
kulturne, odnosno povijesne predaje oduvijek bila rije
svjedoe na primjer ve i sami nazivi povijest i pokoljenje.
Povijest naime i nije nita drugo nego stariji naziv za
pripovijest ili priu, pa kao to se pripovijesti pripovijedaju
ili prie priaju tako se i povijest povijedala (i uza svu video
tehniku u svojoj se najdubljoj biti jo uvijek moe jedino
povijedati). Slino kao u hrvatskom i u drugim su evropskim
jezicima pria i povijest jezino povezane (tal. storia =
povijest, pripovijest, pria; fran. histoire = povijest,
pripovijest, pria; engl. history, story = povijest, pripovijest,
pria; njem. Geschichte = povijest, pripovijest, pria).
Povijest je dakle u svom osnovnom znaenju ono to
se kao znano povijedanjem prenosilo od usta do uha, s
jednog pokoljenja na drugo. Odnosno povijest je upravo
(pri)povijest kojom su stariji narataji svoje znanje prenosili
mlaima. Sve ono o emu su im iz ivota svoga naroda
(pri)povijedali. A dok su im te prie kazivali drali su ih
obino na koljenima, pa se tako (pri)povijest prenosila s

58
koljena na koljeno, odnosno s pokoljenja (narataja,
generacije) na pokoljenje. Kroz priu se dakle oblikovala
svijest mlaih narataja i kroz nju su oni spoznavali i od
zaborava uvali kulturu u kojoj su odrasli. Bez (pri)povijesti
ljudi kao kulturnih bia i svijeta kao njihovog osvijetenog
kulturnog okolia ne bi ni bilo. Kako pak bez rijei ni
(pri)povijest ne bi bila mogua to je onda upravo nuno da:
U poetku bijae rije....
Od pamtivijeka su se dakle ljudi uljuivali rijeju i
priom, te je svakom djetetu, da bi razvilo svoju svijest i
samosvijest, pria neophodna (to nikako ne znai da nuno
mora biti posredovana glasom, ali je to najei, najrazvijeniji
i veini ljudi najdostupniji oblik komuniciranja). Pria uvodi
dijete u pojmovno miljenje i otvara mu mogunost
razlonog (logikog) zakljuivanja. Da bi shvatilo, da bi
steklo pojam o neemu dijete mora uvijek ponovno i
ponovno sluati i sluati, pitati i pitati, sluati i pitati sve dok
ne stvori misao koja je vie od golog osjeta ili predodbe.
Pojam knjige na primjer nije neto predoivo i ne odnosi se
na neku odreenu knjigu ve na bilo koju knjigu pa i onu
koja postoji (jo) samo u (pri)povijesti. Stoga nita ne moe
zamijeniti rije (neovisno o tome je li rije izgovorena,
napisana, pokazana, posredovana dodirom ili drukije). Rije
je osnova ljudske komunikacije koja djetetu omoguava da
uspjeno usvoji sve bogatstvo ljudske kulture. Koliko je pak
izgovorena rije bitna za ovjeka pokazuje i to to slijepci
nikada nisu ostavljali dojam maloumnih ljudi, ve su dapae
esto vaili za mudre, dok su gluhi sve do izuma razvijenih
alternativnih oblika komuniciranja esto izgledali kao
maloumni iako osim njihove gluhoe za to nisu postojali
drugi tjelesni uzroci.

59
 Jo ne tako davno u naim su se krajevima - naroito
od kasne jeseni do proljea - ljudi uveer okupljali oko
nekog zajednikog posla ili posla koji se moe i koji je
ugodnije obavljati u drutvu (na primjer ehanje perja ili
vune, predenje, vezenje itd.) i pritom (pri)povijedali mnoge
(pri)povijesti. Istinite ili izmiljene, ali uvijek uz budnu
pratnju nekog para nauljenih djejih uiju koje su upijale
svaku izgovorenu rije ije je znaenje djetetova svijest
nastojala dokuiti. Odravana dakle prije svega izgovorenom
rijeju i priom kultura je oduvijek bila (pri)povijesna ili
narativna (lat. narrare = pripovijedati), to znai utemeljena
na pojmu, poimanju i pojmovnom zakljuivanju. Na jezinoj
se razini ovjek ukljuuje u opeljudsku spoznaju i sudjeluje
u rodnom iskustvu.
Meutim, posljednjih nekoliko desetljea sredstva i
nain komunikacije korjenito su se promijenili. Pojavom
filma ovjeanstvo je zakorailo u razdoblje video medija
(lat. videre = vidjeti). To dakako ne znai da se ljudi i prije
nisu sluili slikom. Naprotiv, slika je oduvijek bila dio
ovjekovog kulturnog okolia, ukras ali i obavijest. ak i
prije nego to je poeo oslikavati zidove peina ovjek je
slikao po vlastitom tijelu. Poeci pismenosti takoer su bili
temeljeni na sliicama. Ali razvijena je pismenost kao i govor
postala mogua tek kada se oslobodila predodbe i
predodbene posebnosti. Stoga su u cjelokupnom kulturnom
razvitku ovjeka do 20. stoljea slike pratile priu i bile joj
dopuna, a ne obratno. Komuniciralo se rijeima a ne slikama
(ak su i sliice slikovnog pisma zapravo bile rijei koje
upuuju na pojmove, a ne likovni prikaz neeg predoivog).
Tek s pojavom filma taj odnos se poeo korjenito mijenjati.
U filmu slika potiskuje rije koja joj postaje dopunom. No

60
film jo nije mogao bitno ugroziti (pri)povijest. Odlazak u
kino veini ljudi nikada nije postao i nije mogao postati
svakodnevan. Pria u veernjim satima i veernje obiteljsko
okupljanje nastavili su se unato pojavi filma.
Elektroniki su video mediji, meutim, ivu sliku
donijeli u kuu. Najprije televizija, a zatim video i raunala
ispunili su svaki trenutak ovjekovog slobodnog vremena
mnotvom arenih i pokretnih sliica koje plijene pozornost.
Umjesto rijei kojima se ovjek ukljuuje u opeljudsku
spoznaju i sudjeluje u rodnom iskustvu, elektroniki video
mediji ponudili su ovjeku beskonano mnotvo lako
dostupnih osobnih vizualnih iskustava. U poetku se inilo
da video mediji omoguavaju znatno ubrzavanje prijenosa i
razmjene obavijesti. Djeca koja su gledala televiziju
pokazivala su vee znanje od djece kojima je televizija jo
bila nedostupna. Oduevljeni slikoljupci u svakoj su se prilici
pozivali na izreku da slika govori vie od tisuu rijei.
Meutim pogreno, jer rije i slika ne upuuju na istu razinu
iskustva i ne prenose istu vrstu obavijesti, a iznad svega ne
zahtijevaju i ne potiu iste misaone sposobnosti. Jezina je
naime komunikacija vezana s pojmovnim miljenjem, tj. s
najviom razinom apstrakcije, dok uivanje u slikama ne
zahtijeva nuno ak ni najniu razinu apstrakcije, tj.
predodbeno miljenje. Stoga ve djeca od nekoliko mjeseci
s najveom pozornou prate televizijske reklame, crtie i
spotove u kojima ne razumiju nita, ali imaju burno iskustvo
pokreta i boja (a uz njih i zvukova). Slika dakle ne samo da
ne govori vie od rijei, nego ne govori uope. Ona neto
pokazuje onima koji ju vide, ali kako e to to vide razumjeti
ovisi o njihovoj sposobnosti poimanja koja pak oslonac ima u
rijei.

61
 No video mediji, a posebno televizija toliko plijene
ovjekovu, posebno djetetovu pozornost da gue razgovor i
unitavaju elju za itanjem (zato itati i matom oivljavati
opisano kad video mediji nude gotove slike najmatovitijih
oblika, boja i pokreta). Veernja okupljanja uz priu i
razgovor zamjenjuje zajedniko ili usamljeniko gledanje
televizije koja svu pozornost trai za sebe. Video mediji,
ponajprije televizija svojom komunikacijskom formom, a ne
sadrajem razaraju obiteljski ivot i govornu komunikaciju
koja je temelj povijesnog zajednitva. Rijei postaju suvine
ili tek dopuna slikama. Umjesto strpljivog vjebanja itanja
djetetu je neusporedivo lake i zanimljivije sjediti pred
televizorom ili video igricom. Meutim to manje rijei i
prie to vea ovisnost o pokretnim slikama. Sinkronizacija
filmova postaje nuna kad dovoljno velik broj televizijskih
gledatelja postane toliko nepismen - emu je pak televizija
svojski pripomogla - da vie ne moe pratiti titlove. Kada
pak slike ovladaju svijeu ovjeka rijei mu postanu
nerazumljive, a svijet u svojoj sloenoj duhovnosti
nepojmljiv.
Da djeca danas pred televizorom provode mnogo
vremena uoljivo je ve i obinom promatrau. Znanstvena
istraivanja pak u razvijenim zemljama unatrag vie desetaka
godina pokazala su da djeca osnovnokolske dobi u gledanju
televizije provode jednako vremena kao i u koli. I slino
istraivanje u nas (Pletenac, 1995.) pokazalo je da djeca u
dobi od 10 do 11 godina, neovisno o tome prebivaju li u
gradu ili na selu, od svih vankolskih aktivnosti najvie
gledaju televiziju. Treba li se onda uditi smanjivanju interesa
za knjigu i sve slabijoj sposobnosti itanja u djece, koju prati
i razumljiva odbojnost prema itanju. Pitanje je meutim u

62
koliko je sluajeva djeci nasuprot televizije pria uope
ponuena kao mogui izbor.
Na sreu djeca jo uvijek vole prie i trebaju osobni
odnos. ak toliko da e ih u mnogu sluajeva odabrati radije
nego zabavu uz neki video medij. Potrebno im je samo dati
priliku. Dakako, prianje (itanje) pria djeci uveer, nakon
napornog radnog dana, vjerojatno je zamornije od oputenog
gledanja televizije, ali se viestruko isplati. Ponajprije da i
djeca i odrasli otkriju duhovno zajednitvo u kojemu rijeju i
priom sudjeluju. to se pak izbora pria tie u tome
roditeljima mogu pomoi profesionalni odgajatelji i uitelji
dobre volje koji znaju koje su prie najprimjerenije uzrastu
njihova djeteta. Volja za itanje najbolje se naime razvija
druenjem sa zanimljivim tivom.
Nakon svega pogreno bi bilo zakljuiti da djeci treba
zabraniti pristup video medijima. Naprotiv, djecu treba
osposobiti za njihovo optimalno koritenje, ali za to je
roditeljima ve potrebna struna pomo. Koliko djeca,
meutim, budu imala prilike uivati u priama najprije
isprianima ivom rijeju u ugodnom meuljudskom
odnosu, a zatim i u knjizi, toliko e manje biti ovisna o video
medijima.

Stoga nita ne moe zamijeniti rije (neovisno o tome je

li rije izgovorena, napisana, pokazana, posredovana dodirom
ili drukije). Rije je osnova ljudske komunikacije koja djetetu
omoguava da uspjeno usvoji sve bogatstvo ljudske kulture.

63
 Moje dijete je zaboravno

M
oda ste za sada jo samo pomalo zbunjeni, a
moda ve i ozbiljno zabrinuti zaboravnou koju
zamjeujete kod vaeg djeteta. ini vam se da vi
u njegovoj dobi ipak niste bili tako zaboravni. Jest da ste tu i
tamo zaboravili poneku svoju obvezu ili da vam je promaklo
na vrijeme obaviti poneki zadatak, ali to ni najmanje nije
slino zaboravnosti koju pokazuje vae dijete koje
svakodnevno zaboravlja bar poneto od onoga to vam se
ini da nikako ne bi smjelo zaboraviti. Vi se jo i sada ivo
sjeate mnogih dogaaja iz vremena kad ste bili njegova
uzrasta, a vae dijete zaboravlja i ono to se dogodilo proli
tjedan. Vi jo uvijek pamtite film koji ste gledali pred deset
godina, a va potomak ne moe se sjetiti ni filma to ga je
gledao pred mjesec dana. ak ni onaj to ga je gledao prije
nekoliko dana nije vie sposoban prepriati kako treba.
Dodue i kod sebe primjeujete udnu pojavu da se lake
prisjeate dogaaja i filmova iz svojega djetinjstva, nego onih
iz bliske prolosti. I vama se dogaa da svakodnevno
zaboravite poneto zbog ega strahujete da ste postali
rtvom prerane senilnosti, ali to je, ma koliko bilo neugodno,
nekako razumljivo, jer dogaa se to uostalom vie-manje
svima, moda tek u neto kasnijoj dobi. Zaboravnost vaeg
djeteta, meutim, ini vam se ipak i prevelikom i
preuranjenom. Doda li se tome i to da su vai roditelji ili
praroditelji imali tako dobro pamenje da su do poodmakle
dobi pamtili ili jo uvijek pamte skoro svaki vaniji ivotni
detalj iz svoje mladosti, dok to vama, iako ste znatno mlai,

64
uspijeva tek djelomino, a vaem djetetu jo manje, onda to
zaista djeluje zabrinjavajue.
No, to nije sve. Dogaaju se i gore stvari. Dogaa se i
vama da na putu od jedne prostorije do druge zaboravite po
to ste poli, ili da se uhvatite u nakani da u hladnjaku
pokuavate pronai cipele ili neki drugi predmet kojemu
tamo nije mjesto. Ali to ste ve ionako, iako dakako nerado,
pripisali svojoj preranoj senilnosti. Kada se to, meutim,
dogaa vaem tridesetak godina mlaem djetetu koje jo nije
zavrilo ni srednju kolu, onda vam se moda ini da je to
ve ozbiljan razlog za zabrinutost.
Nakon svega ne tvrdim da razloga za zabrinutost
nema. Dapae, ali s vama i vaim djetetom je, najvjerojatnije,
ipak sve u redu, barem koliko i s veinom vaih susjeda i
njihovom djecom. Jer, vjerujte, i njima se dogaa neto slino
i mui ih problem slian vaemu, ali ute o svojoj nesrei kao
to i vi utite o svojoj, jer, kao i vi, misle da se to dogaa
samo njima. Uostalom i ja sam u poetku mislio da se to
dogaa samo meni, dok nisam shvatio o emu se radi. Nakon
toga mogao sam si donekle pomoi kao to i vi vjerojatno
moete pomoi sebi. Dakako, onoliko koliko je to s obzirom
na zadane okolnosti uope mogue, ali sa svakim osobnim
pomakom na bolje i okolnosti se postupno mijenjaju. Zato je
bitno da onih koji si hoe i mogu pomoi bude to vie kako
bi se problem to prije poeo rjeavati na onoj drutvenoj
razini na kojoj se jedino i moe zadovoljavajue rijeiti.
Pokuajmo dakle vidjeti to se krije iza zabrinjavajue
zaboravnosti vaeg djeteta.
Prije svega malo je vjerojatno, osim ako za to ne
postoje neki posebni razlozi (ozljede glave, neke tee bolesti,
nasljedni nedostatak i slino), da vae dijete ima pamenje

65
bitno slabije od druge djece njegove dobi, ili od djece te dobi
u prijanjim naratajima. Zapravo problem i nije u nekom
njegovom osobnom nedostatku, ve u opoj nesposobnosti
ljudi da ive brzinom koju su sebi nametnuli. Danas kada se
toliko pria o ekologiji, nekontroliranom troenju prirodnih
resursa i zatiti okolia, na jedan od najvanijih prirodnih
resursa, koji je neophodan ne samo ovjeku nego ivotu
uope, uglavnom se zaboravlja. To je vrijeme. Svemu ivome
ono je potrebno kako za normalan ivot tako jo vie za
prilagodbu na promjene u okoliu. ak i pri obinom
samoobnavljanju u stabilnim okolnostima, ivom je biu
potrebno odreeno vrijeme za potpuni tijek ivotnih ciklusa.
Ako se pak okolnosti bitno mijenjaju, vremena mora biti
dovoljno ne samo za prilagodbu ponaanja jedinke nego i za
genetsko reprogramiranje itave vrste. Kada je vrijeme za
prilagodbu prekratko, tj. kada prilagodba postaje nemogua,
onda je jedinka osuena na smrt, a vrsta na izumiranje. Za
ovjeka vrijeme je jo i posebno vano, jer ovjek je
povijesno bie i on prolost pamti ne samo na nesvjesnoj
prirodnoj, nego i na svjesnoj kulturnoj razini. Njemu dakle
treba vremena ne samo za prirodnu, nego i za kulturnu
prilagodbu. Problem je meutim u tome to ovjek vlastitom
stvaralakom djelatnou mijenja prirodni i kulturni okoli
sve bre pa vremena za prilagodbu ima sve manje. Posljedica
je toga da godinje izumire 50.000 ivih vrsta koje ne mogu
izdrati ovaj ubitani tempo prilagodbe to im ga je ovjek
nametnuo. Ali i sam ovjek se sve tee prilagoava naglim
promjenama koje proizvodi. I to ne zato to su njegove
sposobnosti prilagodbe manje, nego zato to su promjene
kojima se treba prilagoditi sve vee i bre. Da bi mogao
normalno ivjeti ovjek mora podatke koje prima iz ivotnog

66
okolia neprestano sreivati u smislenu (pojmovnu) cjelinu,
pri emu nove podatke mora stalno razlagati ne samo po
vrsnoi nego i po bitnosti kako bi ih pohranio na
odgovarajua mjesta u pamenju. A to nije tek jednostavno
dodavanje gotovih novih misaonih tvorbi onima starima,
nego se postojee misaone tvorbe moraju razgraivati da bi
mogle biti obogaene novima. To je veoma sloen misaoni
proces koji zahtijeva odreeno vrijeme (vrijeme procesiranja
informacija). Pristiu li podaci (neovisno koje vrste) bre
nego to ih ovjek moe procesirati, oni e nuno biti
pohranjeni na pogrenom mjestu, tj. na mjestu na kojem nisu
razlono dostupni (i kao takvi su dakle zaboravljeni).

ak i pri obinom samoobnavljanju u stabilnim

okolnostima, ivom je biu potrebno odreeno vrijeme za
potpuni tijek ivotnih ciklusa. Ako se pak okolnosti bitno
mijenjaju, vremena mora biti dovoljno ne samo za prilagodbu
ponaanja jedinke nego i za genetsko reprogramiranje itave
vrste. Kada je vrijeme za prilagodbu prekratko, tj. kada
prilagodba postaje nemogua, onda je jedinka osuena na
smrt, a vrsta na izumiranje. Za ovjeka vrijeme je jo i
posebno vano, jer ovjek je povijesno bie i on prolost pamti
ne samo na nesvjesnoj prirodnoj, nego i na svjesnoj kulturnoj
razini. Njemu dakle treba vremena ne samo za prirodnu, nego i
za kulturnu prilagodbu. Problem je meutim u tome to ovjek
vlastitom stvaralakom djelatnou mijenja prirodni i kulturni
okoli sve bre pa vremena za prilagodbu ima sve manje.

Za lake razumijevanje posluit u se jednim

primjerom. Zamislite da vam je velik broj ljudi odluio
odjednom neto darovati i da vam darove ostavljaju u
predsoblju. U poetku, dok je darova jo malo, vi svaki dar

67
odlaete na mjesto na kojem elite da se on ubudue nalazi,
ali kako darovi poinju naglije pristizati vi ih vie nemate
vremena rasporeivati po stanu, ve ih samo razvrstavate po
nekom pravilu s namjerom da ih kasnije rasporedite po stanu.
Ponu li meutim darovi zatrpavati predsoblje, jer ih vi ne
stiete razvrstavani, ne preostaje vam drugo nego da ih
odlaete gdje stignete. Kada konano darovi prestanu
pristizati, jedini koji su vam u svakom trenutku dostupni su
prvi darovi koje ste odmah stavili na njihovo stalno mjesto.
Njih se sjeate i znate gdje se nalaze. Donekle su vam
dostupni i oni darovi koje ste na brzinu razvrstali po nekom
pravilu. Njih se nejasnije sjeate, ali nai ete ih u odreenoj
hrpi predmeta (na pr. suilo za kosu meu elektrinim
napravama). Ostalih se darova uope ne sjeate ili ih se
sjeate samo sluajno, ali ni sluajno ne znate gdje se nalaze.
Sjetit ete (ih) se kad ih sluajno naete, a moda ni onda jer
ih niste imali vremena ni zagledati, nego ste ih samo primili i
mehaniki odloili. Da biste nastali nered u kui sredili i kuu
opet osposobili za ivot treba vam vremena. Predah od
darova, koji su vam, ma koliko lijepi, zaprijetili i ivot
pretvoriti u stalno besmisleno traganje za neim za to ne
znate ni da li postoji ni gdje se nalazi.
Razmislite sada o ovim moda pojednostavnjenim i
grubim, ali rjeitim primjerima. U vrijeme kada su vai
(pra)roditelji bili djeca, sin se enio u oevom odijelu, a ker
udavala u majinoj vjenanici. U kino su ljudi (moda)
odlazili tek nekoliko puta godinje, a televizije (u irokoj
uporabi) nije ni bilo. Radio je bio dostupa tek nekima.
Putovalo se rijetko i ne daleko. Novi su dogaaji bili
malobrojni i ivot se mijenjao sporo. Osim ponekih, ljudi su

68
imali vremena razmiljati o svakom novom dogaaju i
smjestiti ga u neku njima smislenu cjelinu.
U dobi kada ste vi bili dijete u kino se odlazilo barem
jednom tjedno. Radio je ve bio u svakom domu, a mnogi su
ve mogli pratiti televizijski program, ili ak nekoliko
televizijskih programa. Telefon je postao dostupan svima, bar
s javne govornice. Sve se vie putovalo, pa ako i nisu svi
mogli putovati po nepoznatim zemljama, dolazili su im turisti
iz nepoznatih zemalja i donosili nove i udne obiaje. Ljudi
su krenuli u svemir. Mjesto vaeg djetinjstva svakim je
danom manje nalikovalo na ono s razglednice kad vam je bilo
sedam godina. Dogaaji su tekli brzo, ali jo uvijek ih se
veinu dalo povezati u smislenu cjelinu. Mnogi su ipak ostali
tek razvrstani za kasnije sreivanje za koje meutim vie
nikada nije bilo dovoljno vremena.
Vae dijete u kui najvjerojatnije ima: telefon (moda i
nekoliko linija), moda i mobitel, radioaparat (vjerojatno
nekoliko), televizor (moda i nekoliko) na kojem moe
pratiti najmanje nekoliko programa sa zemaljskih odailjaa,
vjerojatno i satelitsku antenu za dodatnih deset, dvadeset ili
stotinjak programa, video na kojem moe za cijenu jedne
kino karte pogledati nekoliko filmova iz videoteke, raunalo
koje je najvjerojatnije spojeno na Internet. Moda je
proputovalo vie nego vai roditelji za cijeli svoj ivot.
Hoete li jo? U posljednjih dvjesto godina ovjek je
izmijenio svijet vie nego u cjelokupnoj prethodnoj povijesti,
a u posljednjih pedeset vie nego od poetka 19. stoljea.
Danas svakodnevno ovjek prima vie podataka, nego to ih
je nekada primio cijele godine. Vae dijete je pretrpano
podacima koje ne moe smisleno obraditi, jer za to
jednostavno nema vremena. Nemate ga ni vi, ali ste u svu tu

69
informativnu zbrku uli s kakvom takvom smislenom
cjelinom postavki o ivotu i svijetu, tj. sa svjetopoimanjem
koje vam omoguava da zbunjujue podatke barem ostavite
po strani. Za one meutim koji svoj ivot jo nisu ni stigli
osmisliti svi su podaci zbunjujui dok se ne srede, a da bi ih
se sredilo treba vremena. kolski se programi proiruju, broj
nastavnih predmeta raste, kolske su torbe sve tee od
previe knjiga i biljenica, a djeca znaju sve manje. Podataka
je sve vie, ali samim time i vremena za njihovu obradu i
povezivanje u neku smislenu cjelinu sve manje. Vae dijete je
rtva zlouporabe informatike revolucije, koja je na njega
navalila lavinu podataka, a da ga nitko nije nauio kako da s
njima izae na kraj.
U nedostatku vremena ljudi ine ono to jedino
prirodno mogu. Pokuavaju dobiti na vremenu obraujui
raznovrsne podatke usporedo. Pa dok iz sobe idu u kuhinju,
da iz hladnjaka uzmu vonog soka, istodobno razmiljaju o
cipelama koje moraju oistiti za izlazak i o jo nekoliko
drugih problema. Posljedica je ta da u hladnjaku trae cipele,
a na voni sok i zaborave. Tako zaboravnost biva praena
rastresenou, tj. dekoncentracijom, odnosno nesposobnou
usredotoivanja na odreeni predmet. Jer, kao to jedni
podaci u naem pamenju potiskuju druge (novi stare, ali i
obratno), tako i usredotoenost nuno opada s poveanjem
podataka koje ovjek istodobno treba obraditi.
to dakle moete uiniti protiv zaboravnosti i
rastresenosti?
Svijet ne moemo zaustaviti niti ga moemo, barem ne
dovoljno brzo, zadovoljavajue promijeniti. Odmah meutim
vama i vaem djetetu mogu pomoi dvije stvari: 1.) bolje
tehnike itanja, odnosno openito prikupljanja, razluivanja,

70
sreivanja, pamenja, logike obrade i koritenja podataka,
te bolja organizacija vremena, prostora, koritenja izvora
podataka, sredstava za njihovu obradu itd., tj. sve to e vam
poveati prilagodljivost brzini promjena s kojima ste
suoeni i 2.) vie spavanja, vie zajednikih etnji, vie
prianja djetetu, vie razgovora s djetetom, vie oputenog
itanja, vie zajednikog sjedenja u tiini, vie zajednikog
promatranja ljepote i uivanja u njoj, tj. vie vremena za
kvalitetno ivljenje i sreivanje doivljaja. Za ono prvo trebat
e vam struna pomo, no ovo drugo uglavnom moete i
sami.
Jednostavno usporite. Dajte vremena sebi i svojem
djetetu. Najdalje stie ne onaj tko ide najbre, nego onaj tko
ide najpromiljenije, a za promiljanje treba vremena. Date
li si dovoljno vremena moda ete shvatiti da vama i vaem
djetetu ak i nisu prijeko potrebne ba sve one stvari zbog
kojih svakodnevno mukotrpno radite vie nego to je to
zaista nuno. Dapae, bez nekih od njih moda e vam ivot
postati ak i ugodniji.

Danas svakodnevno ovjek prima vie podataka, nego

to ih je nekada primio cijele godine. Vae dijete je pretrpano
podacima koje ne moe smisleno obraditi, jer za to
jednostavno nema vremena. Nemate ga ni vi, ali ste u svu tu
informativnu zbrku uli s kakvom takvom smislenom cjelinom
postavki o ivotu i svijetu, tj. sa svjetopoimanjem koje vam
omoguava da zbunjujue podatke barem ostavite po strani.
Za one meutim koji svoj ivot jo nisu ni stigli osmisliti svi
su podaci zbunjujui dok se ne srede, a da bi ih se sredilo
treba vremena.

71
 Moje dijete je nemarno

M
noge roditelje danas manje ili vie, zabrinjava
neurednost njihova djeteta. Posvuda razbacane
igrake, dijelovi odjee odbaeni po namjetaju ili
na podu, kolske stvari u neredu od dnevne sobe do kuhinje,
stolac nakon jela samo odgurnut, a jedai pribor i ostaci jela
ostavljeni na stolu itd. itd. Da bi se sve to dovelo u red
dobrano bi se morao naraditi i netko kome bi to bio jedini
posao. Za zaposlene pak roditelje (posebno majku) to je onaj
dodatni posao koji im oduzima i posljednje mogue trenutke
slobodnog vremena. Nesretni roditelji rado bi se izbavili iz
takvog stanja, ali ne znaju kako. Nitko ih naime nije
pravodobno poduio kako da budu uspjeni roditelji, a oni su
sami naivno vjerovali da se roditeljstvo ne mora posebno
nauiti, ve da je to neto to dolazi samo od sebe, prirodno.
Meutim, potpuno pogreno. Stoga je pomo potrebna ne
samo njima, nego ak i vie onima koji jo imaju priliku ne
ponoviti njihove greke.
No ne radi se samo o problemu koji imaju roditelji i o
pomoi roditeljima. Da je rije samo o tome ovo bi poglavlje
nosilo drukiji naslov. Problem je dublji i iri. Vae je
neuredno dijete, naime, razlonim slijedom i neodgovorno.
Ono je dakle nemarno. Ne mari, nije ga briga ne samo za
vlastite i tue stvari, nego ni za posljedice svojih postupaka.
To donosi tetu ponajprije njemu, a zatim i svima oko njega.
No, svatko pa i vae dijete zasluuje valjan odgojni postupak
koji e mu omoguiti razvitak osobnosti i sree, to bez
slobode i odgovornosti nije mogue. Pomo roditelju
nemarnog djeteta, pomo je dakle ne samo roditelju, nego i

72
djetetu, na njihovu ali i opu dobrobit. Ako je dakle vae
dijete nemarno i ako vam je takvo stanje postalo
nepodnoljivo (iako bi bilo bolje da ne ekate da do toga
doe), pokuajmo neto promijeniti.
Najprije treba sagledati neke ope uzroke djetetove
nemarnosti. Ne samo vaeg, nego bilo kojeg djeteta. Svoje
dijete vi ete eventualno prepoznati pri tome.
Traei objanjenje djeje nemarnosti, najjednostavnije
bi bilo, dakako, pretpostaviti da su roditelji nemarnog djeteta
i sami nemarni, pa je dijete usvojilo najblii i najlagodniji
obrazac ponaanja. Kad bi dakle tako bilo i u vaem sluaju,
nita time ne bi bilo bolje, ali vam se ini da biste bar znali
gdje su uzroci i odakle treba poeti. To jest od vas samih. Vi
ste meutim uredni i odgovorni roditelji i potpuno ste
zbunjeni djetetovom nemarnou. U vaem domu nema loeg
uzora kojeg je dijete moglo slijediti. Stoga ne razumijete
njegovo ponaanje i ne znate kako biste ga promijenili.
Pogreno ste meutim shvatili ulogu uzora. Djeca jamano
veliki dio svoga ponaanja oblikuju oponaanjem, ali
istrauju i druge mogunosti. Daju li drugi oblici ponaanja
poeljnije rezultate, djeca e ih brzo usvojiti. Zamislite sada
jedno ovakvo nestvarno zbivanje:
Ulazite u stan i prije nego to izujete cipele neko
vrijeme hodate po stanu ostavljajui prljave tragove.
Konano obuvate papue, a cipele u neredu ostavljate pored
ormaria za cipele. U hodu skidate komade odjee i u
prolazu ih ostavljate po komadima namjetaja. Dok u
kupaonici perete ruke ostavljajui prljavu pjenu na sapunu, a
mokar runik odbacujete na stroj za pranje rublja, u
blagovaonici vas ve eka posluen ruak. Nakon ruka
diete se od stola bez osvrtanja i odlazite u dnevnu sobu

73
malo gledati televiziju. Nakon pola sata, ostavljajui televizor
ukljuen, a daljinski upravlja na trosjedu, odluili ste se za
krau etnju. Vae vas cipele ekaju oiene u ormariu.
Odjea koju ste odbacili pri dolasku uredno je sloena na
vjealici. Prljavih tragova cipela na podu vie nema (vi ih
uostalom ni prije niste primijetili). U kuhinji, kamo ste svratili
da popijete au vode, stol za jelo je pospremljen, a isto se
sue cijedi u sudoperi. Nakon to ste se vratili iz etnje
televizor u dnevnoj sobi je iskljuen, a daljinski je upravlja
na stoliu pored trosjeda. elite li oprati ruke, u kupaonici
vas eka ispran sapun i suhi runik na drau za runike.
Dakako nije to sve. To je samo mali dio uda vaeg stana.
Pomislite sada, koliko bi vam trebalo vremena, kad
biste imali takav udotvoran stan, da prestanete brinuti o
tome gdje ste ostavili obuu i odjeu, jeste li togod zaprljali
ili unitili, kamo ste to odloili itd. Vjerujem da biste se brzo
prilagodili. Dapae, jamano biste ve nakon tjedan dana bili
prilino mrzovoljni ako biste stvari poeli pronalaziti onako
kako ste ih ostavili. Ili jo gore, s eventualnim posljedicama.
Djeca su pak u pravilu prilagodljivija od odraslih. Ako
imaju roditelje koji ne trpe nered i koji e radije sami
pospremiti za njima nego ekati da to ona uine sama, dobila
su lagodan uzorak ponaanja koji nije teko predvidjeti. On
je vrlo jednostavan: nemar. Zato mariti i ulagati napor u bilo
to kada se sve i bez toga zbiva na lagodan nain? Zato za
bilo to preuzeti odgovornost kada se i neodgovorno moe
lagodno ivjeti?
Zato da dijete pospremi igrake, kada e ih, u strahu
da se ne izgube ili unite, pospremiti roditelj? Zato da dijete
bilo to oistiti iza sebe kada e to oistiti roditelj, uvjeren da
dijete tome jo nije doraslo? Zato da dijete samo brine o

74
svojem buenju i preuzme odgovornost da na vrijeme krene
u kolu kada e to, plaei se da dijete ne zakasni, ionako
uiniti roditelj? Zato da dijete brine o kolskoj zadai i je li
se pripremilo za nastavu kada e to uiniti roditelj, kojemu je
iznad svega stalo do kolskog uspjeha njegova djeteta? Zato
da dijete samo pospremi svoju obuu i odjeu kada e to
uiniti roditelj, ne elei ujutro gubiti vrijeme traei to e
dijete obui? Zato da dijete vodi brigu kako bi na vrijeme
stiglo na ruak kada e u bilo koje doba dobiti jelo, jer se
roditelj plai da mu dijete ne oboli od neishranjenosti? Zato
da dijete vodi brigu o tome gdje je ostavilo daljinski
upravlja od televizora kada je do televizora vie stalo
roditeljima nego njemu? Itd. itd.

Djeca su pak u pravilu prilagodljivija od odraslih. Ako

imaju roditelje koji ne trpe nered i koji e radije sami
pospremiti za njima nego ekati da to ona uine sama, dobila
su lagodan uzorak ponaanja koji nije teko predvidjeti. On je
vrlo jednostavan: nemar. Zato mariti i ulagati napor u bilo to
kada se sve i bez toga zbiva na lagodan nain? Zato za bilo
to preuzeti odgovornost kada se i neodgovorno moe lagodno
ivjeti?

No moda se sve to moe i drukije.

Jo sasvim malo dijete mogue je pouiti da pospremi
igrake i pomoi mu da to uini. Kada je u dobi od dvije do
tri godine treba mu objasniti potrebu odravanja reda meu
stvarima, pa dakle i meu njegovim igrakama. Dovoljno je
rei da stvari koje nakon upotrebe nisu vraene na svoje
mjesto teko nalazimo (to nam oduzima dragocjeno
vrijeme), mogu biti unitene ili izgubljene. Nakon toga treba
biti dosljedan reenome. Kada dijete ne pospremi igrake

75
nee to umjesto njega uiniti roditelj, ve e dijete upozoriti
na to da igrake treba pospremiti i podsjetiti na mogue
posljedice ako to ne uini. Prema igrakama koje nakon toga
ostanu nepospremljene treba postupiti ovisno o procjeni je li
ih dijete ostavilo nepospremljene namjerno ili nenamjerno.
Ako procijenimo da se radi o previdu, dakle nenamjerno,
onda emo igraku tek sluajno nogom gurnuti pod dio
namjetaja gdje e ju dijete tee nai ili dohvatiti. Kada ju
bude trailo ostavit emo ga da se pomui samo, uz
eventualnu (ali ne zajedljivu) primjedbu da se igraka
vjerojatno izgubila zbog toga to nije bila pospremljena. No
ako procijenimo da dijete namjerno izbjegava pospremiti
igrake onda emo morati postupiti malo drastinije. Ako
procijenimo da dijete samo ispituje nae reakcije, onda emo
neku igraku sluajno nagaziti i otetiti uz uvjetnu ispriku:
Oprosti, ali ta igraka nije trebala biti tu. Ako pak
procijenimo da nam dijete otvoreno prkosi, onda je najbolje
da se prema nepospremljenim igrakama odnosimo kao
prema kunom smeu: Ako ti ne eli brinuti o svojim
igrakama to je tvoja stvar, ali ja moram brinuti o redu u
kui. Nakon toga nepospremljene igrake ete pomesti na
lopaticu i baciti u smee. Dalje one vie nisu vaa briga. Ne
obazirite se na djetetov pla. Ne alite za baenim igrakama
i ne pokuavajte ih vaditi iz smea. Ako eli neka to dijete
uini samo (bez vae pomoi, eventualno tek uz savjet kako
e ih oprati ako je potrebno). I nikako, ba nikako nemojte
da vam se dogodi da jednom unitenu ili baenu igraku
pokuate nadoknaditi ili zamijeniti novom. Ako mu je zaista
stalo, pruite djetetu priliku da to uini samo (zaradom na
nekom dodatnom ne ba prelaganom poslu).

76
 Ako ste na vrijeme poeli s igrakama onda e i sa
svim ostalim ii lake. Na vama je da djetetu pomognete u
svemu u emu mu je pomo zaista potrebna, ali ne i da sve
inite umjesto njega. Shvatite da se nita strano nee
dogoditi zato to je dijete jednom ili dvaput zakasnilo u kolu
jer nije moglo nai dio nepospremljene odjee ili obue (njih
dakako neete baciti u smee nego meu prljavo rublje ili
meu obuu koju treba oistiti). Djetetu e zbog zakanjenja
biti neugodno, ali tako i treba biti.
Dijete kolske dobi treba poduiti uporabi budilice, pa
u poetku i nadzirati njeno navijanje za buenje, ali ne treba
ulogu budilice preuzeti na sebe. Ako zbog nebrige zakasni u
kolu djetetu e biti neugodno, ali i to je bolje nego da ovisi
o vama.
Ako dijete moe vlastito prljavo posue odnijeti do
sudopere treba zahtijevati da to i uini. U protivnom mu pri
sljedeem obroku treba ponuditi isto (uz napomenu da je
ostalo prljavo i da je opasno za zdravlje). Ne bojte se, nee
jesti iz njega. isto mu posue posluite tek kad uz vae
upute (ili minimalnu pomo) opere ono prljavo (dakako vi
ete ga kasnije, dok ne naui, oprati kako treba). Ako se
plaite da e dijete neto razbiti, posluite mu hranu u
posuu od, u tu svrhu proizvedene, tvrde plastike. Kada
dijete moe pospremiti stol iza sebe? Kako koje, ali s pet
godina skoro svako.
Ako vam se uri i nemate vremena ni strpljenja ekati
da dijete neto uini nespretno, jer vi to moete spretnije i
bre, onda i neete saznati kada je ono za neto sposobno. U
pravilu djeca uz poticaj rado ine sve to mogu, jednako tako
rado oponaajui odrasle. Dakako, ako oni imaju strpljenja
da im za to prue priliku.

77
 Ako ste vi dakle uredni, pruite priliku i vaem djetetu
da to bude. Pruite mu priliku da preuzme odgovornost za
zbivanja oko sebe, jer samo tako moe razvijati svoju
slobodu i osobnost. Na svoje i vae zadovoljstvo. Tako je
uostalom jedino i mogue odgovorno roditeljstvo.
I da ne zaboravim: ako dijete ima obiaj ostavljati
daljinski upravlja televizora tamo gdje mu nije mjesto, bit e
dobro da se na neko vrijeme sluajno izgubi. Umjesto pred
televizorom provedite vrijeme u razgovoru s djetetom.
Daljinski upravlja pronaite tek kada osjetite da moete i
bez njega. Pritom ipak i upozorenje:
Istraivanja su pokazala da je u mnogim obiteljima,
koje su se ak dobrovoljno odrekle gledanja televizije, nakon
nekog vremena dolo do opasnih meusobnih sukoba. Budite
dakle dosljedni, ali ne pretjerujte.

Ako vam se uri i nemate vremena ni strpljenja ekati da

dijete neto uini nespretno, jer vi to moete spretnije i bre,
onda i neete saznati kada je ono za neto sposobno. U pravilu
djeca uz poticaj rado ine sve to mogu, jednako tako rado
oponaajui odrasle. Dakako, ako oni imaju strpljenja da im za
to prue priliku.

78
 Kako protiv djeje neposlunosti

O
pa demokratizacija drutvenih odnosa uinila je
roditeljstvo znatno sloenijim. Naroito je postalo
sloeno pitanje roditeljskog autoriteta. Naime, u
tradicionalnoj obitelji poduprtoj drugim drutvenim
ustanovama i vladajuim moralom znalo se gdje je kome
mjesto i kojim se sredstvima uspostavlja zadani red.
Roditeljski autoritet prilino se uinkovito gradio na brzom i
redovitom kanjavanju neposlunosti, te na pokojoj nagradi
za poslunost. Obrazac batine i poneke mrkve jednostavan
je i nije ga teko nauiti, kako roditelju tako i djetetu. Na
poeljno se ponaanje dijete potie prijetnjama i kaznama u
sluaju neizvrenja i pokojom nagradom u sluaju izvrenja
zapovijedi. Upravo iz te jednostavnosti i dosljedne primjene
(strogoe) proizlazi njegova manipulacijska uinkovitost.
Tradicionalno autoritativnom roditelju nije se dakle
postavljalo pitanje kako da dijete navede na poslunost. Jo
manje se zamarao pitanjem posljedica svojih postupaka na
razvitak djetetove osobnosti. Jer osobnost je pojam koji
teko dopire do svijesti autoritativnih pojedinaca. Naroito
ako su vlastiti identitet zaradili poslunou svojim jednako
autoritativnim roditeljima.
Meutim, postupnim naputanjem tradicionalnih
odnosa na svim drutvenim razinama, pa i u obitelji, mnogi
su roditelji ostali zbunjeni. Jedini odgojni obrazac koji
znaju je onaj u kojem su i sami odrasli. Ali pod pritiskom
ope demokratizacije oni nisu spremni odmah i dosljedno
kanjavati svaki neposluh vlastitog djeteta. Posljedica je ta da
obrazac upravljanja na koji se pokuavaju osloniti u osnovi

79
gubi na uvjerljivosti i prestaje biti uinkovit. Neposlunom
djetetu takvi roditelji prijete, pa opet prijete, pa jo glasnije
prijete, nemono se deru prijetei sve gorim prijetnjama, ali
svoje prijetnje ne ostvaruju. Nego tek kad izgube prisebnost
posegnu za bilo ime to im je pri ruci i udare dijete gdje
stignu. Ali to vie nije dosljedno kanjavanje ve povremeno
i nepredvidivo (a za djetetovo zdravlje krajnje opasno)
pranjenje vlastite psihike napetosti, bez ikakvog makar i
manipulacijskog uinka. to znai da takvim vlastitim
postupcima roditelj ne moe stei nadzor nad djetetovim
ponaanjem. Pokua li pak cilj postii obeanjima, nemoan
da upotrijebi kaznu kojom opetovano i neuinkovito prijeti,
jasno pokazuje djetetu da ga i kako moe uspjeno
ucjenjivati. A djeca vrlo brzo ue.
Da bi se prilagodili pedagokoj demokratizaciji neki su
roditelji tradicionalni autoritativni obrazac batine i poneke
mrkve zamijenili ne manje, nego naprotiv manipulacijski ak
znatno uinkovitijim obrascem mrkve i batine. Poeljno
ponaanje nagrauju, a nepoeljno kanjavaju. Umjesto na
kazne za neposlunost, oni se vie oslanjaju na nagrade za
poslunost. Dakako, neposlunost i dalje moraju dosljedno
kanjavati, ali za to e biti toliko manje razloga koliko
poslunost redovitije nagrauju. Osim to je uinkovitiji,
prednost je ovog pristupa i u tome to trpi manje
nedosljednosti u nagraivanju. No, ako nagrade postanu
previe neredovite roditelj e se za poslunost sve ee
morati izboriti kaznama. Time e se opet taj manipulacijski
obrazac pretvoriti u obrazac batine i poneke mrkve, ali uz
pojaan otpor djeteta koje je duboko ozlojeeno time to
sada pod prijetnjom kazne mora raditi ono za to je prije bio
nagraivano. Stoga je vrlo vjerojatno da e dijete poeti

80
prkositi prijetnjama ma kakve kazne bile, onemoguavajui
postupno roditelju nadzor nad njime.
Uzaludni su pokuaji zbunjenih roditelja da se u odgoju
vlastite djece vrate tradicionalnom autoritativnom obrascu,
jer u suvremenim koliko toliko demokratiziranim drutvenim
sredinama vie ne postoje bitni uvjeti u kojima bi on mogao
makar i manipulacijski funkcionirati. Taj je obrazac, naime,
povijesno potroio sav svoj odgojni naboj, svodei se na golu
i lako prepoznatljivu manipulaciju. A to znai na tetu
djetetove osobnosti, pa teko moe dobiti nunu drutvenu
podrku.
Meutim i obrazac mrkve i batine, iako manje
represivan od onoga batine i poneke mrkve, u osnovi je
manipulacijski obrazac. ak toliko vie koliko je upravljaki
uspjeniji. Jer i njime se zapravo nastoji djetetu nametnuti
oblik ponaanja u skladu s ciljevima roditelja, a ne djetetovim
odgojnim potrebama. Stoga ako mu dijete prua otpor onda
je to samo dobar znak da jo nije odustalo od svoje
osobnosti.
Treba naime jasno rei da kaznama i nagradama nije
mjesto u odgoju. Kazne i nagrade nisu odgojna nego
manipulacijska sredstva, kojima se dijete prisiljava ili navodi
da uini neto to inae ne bi uinilo. Pri tome roditelji esto
grijee poseui za prijetnjama ili (ee) obeanjima ak i
onda kada dijete neto ini dragovoljno, uvjereni da e tako
dijete potaknuti na vee zalaganje. Time meutim u pravilu
postiu obratan uinak, jer djelatnosti kojoj je dijete
prethodno pridavalo neki unutranji smisao, kazne i nagrade
taj smisao oduzimaju, svodei ju na odbojni rad na koji dijete
pristaje samo toliko koliko je potrebno da izbjegne kaznu ili

81
zaradi nagradu. Dakako, cjenkajui se za to povoljnije
uvjete.
Nasuprot autoritativnim roditeljima koji vjeruju da e
djeca bez vrste stege zaas uiniti neto loe, permisivni
roditelji skloni su vjerovati da su djeca (ili barem njihova
djeca) po prirodi dobra, pa ih putaju da ine to hoe. Dok
vam njihovi maliani, pristigli u goste, prekapaju po
ladicama, prevru ili moda razbijaju stvari, gnjave vau
djecu ili ukuane, oni e se samo blaeno smjekati. Takvi se
roditelji groze ve i samog spomena o kanjavanju djece, a u
najbezazlenijem amaru vide teki zloin. Eventualni djeji
neposluh pokuavaju otkloniti upornim razlonim
dokazivanjem, ozbiljnim razgovorom i raspravom s
djetetom kao da je ono u najmanju ruku roeno s malom
maturom. Zapravo oni se ponaaju kao da je dijete ve
odrasla osoba kojoj odgoj nije ni potreban. Uvjereni su da su
u odnosu na autoritativne roditelje uzorni odgajatelji, ne
shvaajui da su im djeca najee krajnje samovoljna i
neodgojena.
Kako autoritativne tako i permisivne roditelje ne
zabrinjava mnogo razvitak djetetove osobnosti. Za razliku od
autoritativnih roditelja oni tek vjeruju da su njihova djeca
osobe ve samim svojim roenjem. Pa dok autoritativni
roditelji potiskuju razvitak djetetove osobnosti, permisivni ne
ine nita da taj razvitak podupru. U oba sluaja djeca
izrastaju u jedinke manjkave osobnosti, ako osobnost znai,
a znai, biti svoj, biti slobodan biti sposoban za
samoodreenje. to je pak mogue jedino odgojenom biu,
tj. biu koje je usvojilo povijesno dosegnute kulturne
tekovine ovjeanstva. Najgore je ipak kad permisivni
roditelji koji su izgubili svaki nadzor nad djetetom, pa im se

82
ono popelo na glavu, odlue nezahvalno dijete dovesti u
red tako to e okrenuti list i poeti se ponaati
autoritativno. Ne samo da oni nisu u stanju djelovati zaista
autoritativno, nego je dijete posve slueno takvim krajnjim
roditeljskim nedosljednostima.

Treba naime jasno rei da kaznama i nagradama nije

mjesto u odgoju. Kazne i nagrade nisu odgojna nego
manipulacijska sredstva, kojima se dijete prisiljava ili navodi
da uini neto to inae ne bi uinilo. Pri tome roditelji esto
grijee poseui za prijetnjama ili (ee) obeanjima ak i
onda kada dijete neto ini dragovoljno, uvjereni da e tako
dijete potaknuti na vee zalaganje. Time meutim u pravilu
postiu obratan uinak, jer djelatnosti kojoj je dijete prethodno
pridavalo neki unutranji smisao, kazne i nagrade taj smisao
oduzimaju, svodei ju na odbojni rad na koji dijete pristaje
samo toliko koliko je potrebno da izbjegne kaznu ili zaradi
nagradu. Dakako, cjenkajui se za to povoljnije uvjete.

Kako dakle protiv djeje neposlunosti? to uiniti da

se djecu odvrati od nepoeljnog ponaanja?
Samim roenjem dijete jo nema i ne moe imati
izgraen identitet (prepoznatljivost i samoprepoznatljivost),
ali je upravo izgradnja identiteta jedna od njegovih osnovnih
potreba. ovjek sebi mora odgovoriti na pitanje tko je on
meu ostalim biima u svijetu. Dijete dakle, dok jo nema
samoizgraenog identiteta, mora identitet posuditi od svojih
odgojnih uzora. Najee roditelja. Ono se s njima
poistovjeuje i u njihovu oponaanju pokuava pronai sebe.
Poput biljke penjaice ija je stabljika jo slabana pa se

83
prema suncu uspinje po najbliim stablima, dijete se prema
vlastitom identitetu uspinje po identitetu svojih roditelja.
Zato je u ranim djetetovim godinama njegov tata najvei,
najjai i najpametniji, a mama najljepa i najbolja na
svijetu. Jo nesposobno da samo razlikuje to je za njega
dobro, a to loe i jo nejako da se samo zatiti, djetetu je
potreban autoritet na koji e se moi u potpunosti osloniti.
Kojemu e do kraja vjerovati, u njega se pouzdati i koji e ga
uvijek tititi. Nesposobno da u preljevima dobra i zla kritiki
razluuje jedno od drugoga, dijete razumije i hoe samo
crno-bijeli svijet. Dobro je dobro, a zlo je zlo. Autoritet je
taj koji e djetetu rei to je to.
Zato djeca od autoriteta oekuju dosljednost. Ne vole
da se autoriteti meusobno svaaju i proturjee, jer ih to
zbunjuje i plai. Jednako kao to ih plae autoritetova
neodlunost i nepouzdanost, jer im takav autoritet ne jami
ispravan izbor i zatitu. Djeci treba uzor koji mogu slijediti i
koji e ona rado slijediti ako im to omoguava da zadovolje
svoje osnovne ivotne potrebe. A one nisu samo bioloke,
nego s djetetovim razvitkom sve vie socijalne i psiholoke, s
konanim ciljem samoostvarenja. Stoga samo onaj autoritet
koji pomae zadovoljenju djetetovih odgojnih potreba i tako
pomae razvitku njegove osobnosti moe biti odgojni
autoritet zasnovan na potovanju. Autoritet koji se
uspostavlja silom i zabranama i koji poiva na strahu, te
prijei razvitak djetetove osobnosti moe zaprijeiti puni
razvitak djetetove osobnosti ili ga navesti da se pobuni protiv
takvog autoriteta kako bi izgradilo vlastiti identitet.
Na pitanje dakle: kako protiv djeje neposlunosti?,
postavlja se protupitanje: kakvu se to poslunost od djeteta
uope oekuje? Poslunost naime i ne mora biti neka vrlina.

84
Ona moe biti tek drugo ime za pokornost. Poslunost je
dobra tek ako su zahtjevi koji se pred dijete postavljaju
razboriti i glede djetetova razvitka opravdani. Poslunost pak
na koju je dijete prisiljeno ili je za nju potkupljeno
manipulacijske je naravi, pa njezin nedostatak moe biti i
znak djetetovog duevnog zdravlja. Dobar odgajatelj ne
oekuje takvu poslunost. Naprotiv on potie dijete da
postupno, primjereno njegovim ponajprije intelektualnim a
onda i drugim mogunostima, samo kritiki prosuuje to
jest ili nije dobro i to treba ili ne treba uiniti. Dakako, za to
onda preuzeti i odgovornost. Ono emu nije doraslo, dijete
e ne samo rado prepustiti odgajatelju da odlui za njega,
nego to od odgajatelja i oekuje. Prema tome prisila na
poslunost nepotrebna je, kao to je nepotrebno i dodatno
nagraivanje.
Ako vam je dakle problem djetetova neposlunost
morali biste se propitati o tome to vi zapravo hoete od
svoga djeteta. to se pak tie njegova eventualnog
neprihvatljivog ponaanja ono je problem samo toliko koliko
je dijete nesposobno ili nespremno za iskrenu suradnju. Na
koju se meutim nikoga ne moe prisiliti ili za nju potkupiti,
nego tek iskrenim dobrohotnim pristupom i strpljivim
zalaganjem pridobiti. Osnova za to su pozorno sluanje i
promatranje djeteta, uivljavanje u njegove probleme,
njihovo promiljanje uz pomo strune literature, te
nenametljiva pomo u njihovu rjeavanju. No pridobivanje i
osposobljavanje djeteta za suradnju sloen je i dugotrajan
posao, bitno ovisan o djetetovu uzrastu.

85
 Kako pridobiti i osposobiti dijete za suradnju

A
ko ulazimo u zajednicu s nekom osobom koja nam
je potrebna i koju elimo upravo kao osobu, dakle
kao od nas razliitu i slobodnu jedinku, a ne tek kao
vlastiti karakterni otisak ili bie s posuenim identitetom,
onda je besmisleno oekivati da se ta osoba u svemu i
potpuno prilagodi nama. Jer, to bi bilo mogue samo na
raun njezine osobnosti do koje nam je ba stalo. Stoga je
uistinu zajedniki i produktivan ivot osoba mogu samo u
zajednici uzajamnog prihvaanja i meusobnog podupiranja
razvitka onoga to je svakoj osobi najvanije, tj. njezina
osobnost.
Budui bi roditelji dakle trebali, ako ele odgajati, a to
znai podupirati razvitak osobnosti svoje djece, raunati s
time da se nee i ne treba samo dijete prilagoditi njima ili
njihovoj branoj zajednici, ve e se obiteljska zajednica i
svaki pojedinac u njoj morati mijenjati ovisno o razvitku i
potrebama svih osoba u obitelji, a to znai i o razvitku i
potrebama novo-nastajue osobe djeteta. Zato oni koji ele
odgajati moraju biti spremni uiti i sami se mijenjati.
Prije svega moraju shvatiti da je svako dijete
jedinstveno i da odgoj znai podupiranje najboljeg razvoja
upravo te jedinstvenosti. Stoga dijete nije i ne treba biti ni
sredstvo ostvarenja vlastitih neostvarenih snova, pa da
postane ono to su roditelji htjeli, ali nisu uspjeli postati, ni
sredstvo vlastite drutvene promocije, pa da stie svjedodbe
i gomila uspjehe kojima e se roditelji hvaliti u drutvu, ni
brano ljepilo, pa da roditelji njime pokuavaju pokrpati
svoju napuklu vezu, ni osiguranje za starost, pa da roditelji

86
ulau u njega jer im se socijalno osiguranje ini nedovoljno,
ni lijek za usamljenost, pa da roditeljima zamijeni prijatelje ili
branog druga od kojeg su se otuili, ni iva igraka, pa da
roditeljima slui za razbibrigu u slobodno vrijeme, itd.
Osim toga, zbog njegove se jedinstvenosti i posebnosti
svako dijete mora odgajati na za njega primjeren poseban
nain. Roditelji se esto ude nad injenicom da im je jedno
dijete upravo takvo kakvo su htjeli, a drugo krajnja
suprotnost, iako su ih odgajali jednako. No ba u tome i
jest pogreka. Razliite se odgojne potrebe djece ne mogu
uspjeno zadovoljavati na isti nain. Zato nema gotovih
sveobuhvatnih pravila za odgajanje sve djece, ve je
odgajanje svakog djeteta uvijek iznova stvaralaka
improvizacija koja je meutim toliko uspjenija koliko je
strunije zasnovana. to znai da neka opa pravila ipak
postoje, ali ih se u praksi mora stvaralaki modificirati ovisno
o konkretnim odgojnim zahtjevima.
elite li dakle pridobiti i osposobiti dijete za suradnju,
potiite razvitak njegove osobe i potujte njegovu
narastajuu osobnost. U prvim mu se godinama ivota
ponudite (ali ne nameite silom) kao autoritet koji moe
potovati i slijediti bez sumnje i straha. Budite mu uzor to
ga vrijedi oponaati i koji e ga u tome strpljivo podupirati
pohvalom (ne i nagradom) kad uspije i utjehom kad ne
uspije. Ali koji e isto tako pohvalom poduprijeti njegove
pokuaje da slijedi druge vrijedne uzore. Ponudite se djetetu
kao autoritet kojem moe vjerovati i u kojeg se moe
pouzdati, jer mu uvijek pristupa iskreno. Ne sluite se nikada
neistinom ma koliko to ponekad bilo teko. Istina naime nije
uvijek tako jednostavna kakvu ju djeca oekuju, ali se njeno
pojednostavljivanje ipak ne smije pretvoriti u laganje. Data se

87
obeanja svakako uvijek moraju ispuniti. Roditelj koji eli
biti autoritet vrijedan potovanja upuuje dijete kako to
uiniti, ali ne omalovaava pred njime niije postupke.
Posebno ne dovodi u pitanje i ne omalovaava postupke
drugog roditelja ili osoba koje sudjeluju u odgajanju.
Meusobne nesporazume odgajatelji moraju rjeavati bez
nazonosti djeteta. Ako neki od odgajatelja i pogrijei drugi
ga ne smiju diskreditirati pred djetetom. Nakon to se
odgajatelji dogovore, zajedno e potraiti nain da pogreku
to bezbolnije isprave.
Osjeajui da je ivotno ovisno o odreenom
autoritetu, dijete e uiniti sve da privue njegovu pozornost
i pridobije njegovu naklonost. U tome je klju uspjenog
odgajanja ili eventualne manipulacije djetetom u prvim
godinama njegova ivota. Kada osjeti odobravanje odraslih,
pogotovo ako su to osobe do kojih je djetetu stalo, ono je
veoma sklono ponavljati to za to je dobilo odobravanje. A
znakove naklonosti i odobravanja dijete naui raspoznavati
ak i prije nego to progovori. Primjerice osmjeh.
Uvjeravanja i rasprave s djetetom do pet godina
besmisleni su. Da bi se dijete potaklo na poeljno ponaanje
dovoljne su pohvale i diskretna strpljiva pomo. Da bi ga se
obeshrabrilo za nepoeljno ponaanje dovoljno je ne dati mu
primjer takva ponaanja, izbjegavati okolnosti u kojima bi se
moglo pojaviti i ne dati mu povod za njega, a ako se ipak
pojavi treba ga jednostavno ignorirati. Razmotrimo to na
primjeru djejeg psovanja.
Djeai od tri godine, sklon oponaanju kao i sva
djeca njegove dobi, jednog dana iznenadi roditelje psovkom
koju je negdje uo. On dakako nema ni najnejasnijeg pojma
to bi te rijei mogle znaiti, ve jednostavno iskuava njihov

88
komunikacijski uinak, kao i svega drugog to uje ili vidi.
Ako se dakle odgajatelji na tu psovku ope ne obazru dijete
e na nju zaboraviti, jer ona ne proizvodi nikakav
komunikacijski uinak, pa se ne moe smisleno ugraditi u
jezino-misaoni sustav djeteta. Naravno, razborito je
potruditi se da dijete vie ne dolazi u priliku da tu ili neku
drugu psovku uje. To je dakle dovoljno da se dijete odvrati
od nepoeljnog ponaanja, kakvo je psovanje. No ako
odgajatelji na bilo koji nain reagiraju na djeju psovku,
mogu biti uvjereni da e ju dijete ponoviti. Iz jednostavnog
razloga to mora provjeriti njezin komunikacijski uinak. I
ma kakav on bio dijete e zapamtiti da ga psovkom moe
proizvesti. Stoga e psovku i dalje vjebati kao sredstvo
djelovanja na druge ljude.
Ljutnja odraslih samo e ga privremeno sprijeiti da
psuje, ali i pouiti kako se tu ljutnju moe svjesno i po elji
izazvati. Stvari e se meutim neusporedivo gore
zakomplicirati reagiraju li odrasli na djetetovu psovku
osmjehom ili bilo kakvim odobravanjem. Tada e dijete, u
elji da to vie svrati na sebe pozornost i pridobije njihovu
naklonost, nastaviti psovati u unedogled. Pa kad se odrasli
prestanu tome smijati bit e najprije blago zbunjeno, a kada
ga zbog toga ponu i prekoravati, potpuno e se izbezumiti.
Kao to bi uostalom svatko bio izbezumljen time da ga ljudi
nakon to ih je uljudno pozdravio oamare. Za dijete ije su
psovke doekivane osmjehom one su mogle imati znaenje
samo neeg dobrog, i stoga su mu naknadni prijekori posve
neshvatljivi.
To znai da onaj tko eli biti djetetu autoritet zasnovan
na potovanju, a ne na strahu, mora biti dosljedan, jer dijete
njegove nedosljednosti jednostavno ne moe razumjeti i u

89
njima se ne moe snai. One ga zbunjuju, plae i sve dublje
uznemiruju, inei ga nesigurnim, jer ne moe predvidjeti
uinke svojih postupaka.
Ako roditelj, dakle, pozorno promatra dijete i zapaa
njegove potrebe, diskretno mu i strpljivo pomaui da ih
zadovolji, dijete e ga slijediti rado i s povjerenjem. Suradnja
izmeu roditelja i djeteta razvijat e se prirodno, kao
obostrano najpoeljniji oblik uzajamnih odnosa. Bez kazni i
bez posebnih nagrada, jer nagrada je i djetetu i roditelju
sadrana ve u samom inu uspjene komunikacije i suradnje.
A to je ne samo dovoljno da bi se dijete pridobilo za
suradnju, nego je i za razvoj njegove sposobnosti suradnje
najbolje.
Manji e se problemi pojaviti tek kad s razvitkom
djetetove samosvijesti (oko pete godine) kod njega dozrije
potreba za odreenjem i iskuavanjem vlastite volje. S
razvojem samosvijesti, naime, dijete sebe poinje
prepoznavati ne samo kao posebnu tjelesnu, nego i kao
posebnu misaonu jedinku. Kao jedinku koja ne samo da
misli, nego je toga i svjesna, pa u skladu s time eli preuzeti i
dio odluivanja o sebi. Ili, drukije reeno, to je pravi
poetak razvitka djetetove osobnosti koja se tei razvijati iz
sebe i po sebi. Jer biti osoba znai upravo to: bit svoj, ovisiti
o sebi, odrediti se iz sebe ili jednostavno biti slobodan. Ne
treba stoga uditi da e dijete na zapovijedi i naredbe poeti
odgovarati odbijanjem. U svom izriitom obliku one ne
ostavljaju nimalo mjesta za djetetovu volju i stoga ga one
bitno ugroavaju u njegovoj upravo otkrivenoj osobnosti i
zadobivenoj slobodi. Autoritativnim se i zapovjednim
pristupom djetetu ne ostavlja mnogo mogunosti izbora. Ono
se mora pokoriti ili pruiti otpor. I jedno i drugo uznemiruje

90
ga i plai. Pokoriti se znai odustati od sebe, ne pokoriti se
znai doi u sukob s autoritetom koji je djetetu te dobi jo
itekako potreban. to god, dakle, dijete uinilo bit e na
tetu budue iskrene suradnje. Zato ga odgajatelj, eli li
dijete poticati na suradnju, ne smije dovoditi u poloaj da
mora donositi takve odluke.
Predkolsko dijete jo uvijek ima snanu potrebu da ga
se vodi, ali i potrebu da samo odluuje. Zapovijedi mu
meutim a priori onemoguavaju da vlastitom odlukom doe
do onoga to mu je zapovjeeno. Stoga mu je zapovjeeno
teko prihvatiti ak i ako bi to inae bila njegova odluka.
Autoritativnim pristupom i naredbama roditelj se dakle
neizbjeno dovodi u sukob s djetetom. Neovisno o tome
hoe li se dijete pokoriti ili e pruiti otpor. No ni
nezainteresirano preputanje djetetu da samo donosi odluke
nee pomoi boljoj komunikaciji i suradnji, jer djetetu je pri
donoenju odluka pomo odgajatelja najee potrebna. Ali
ona mora biti nenametljiva i diskretna. Dijete mora imati
osjeaj da ono odluuje ili barem suodluuje. To znai da
zajedno s njime treba promiljati problem i traiti rjeenja, ali
konanu odluku, uz eventualnu blagu sugestiju, ipak treba
prepustiti djetetu. Dakako s odgovornou za posljedice koje
e ga pouiti o vrijednosti vlastite odluke. Samo zaista
opasnu djetetovu odluku roditelj treba ponititi, uz
objanjenje zato to ini i ispriku zato to je tako. Potujui
djetetovu osobnost odgajatelj pokazuje svoju spremnost na
suradnju kakvu e dijete rado prihvatiti. Umjesto zapovjedi,
dakle, molba e vjerojatno bolje postii cilj. A naknadno
hvala pokazat e djetetu da se njegova suradnja cijeni.
Uostalom i narodna je mudrost ve dola do toga da lijepa

91
rije i eljezna vrata otvara. Zapovjedi dakako nije mogue
potpuno izbjei, ali ih je mogue svesti na nunu mjeru.
Ne zaboravite da je roditeljstvo odgovornost koju ste
preuzeli jednostrano. Kada ste se za to odluivali, dijete nije
nitko nita pitao i stoga ono u odgojnom odnosu ima samo
toliko odgovornosti koliko ima slobode. A do te slobode,
razvojem svoje osobnosti, upravo vaom odgajateljskom
pomoi dijete tek treba doi. Zato se prema njemu ne
ponaajte kao ef (ni dobar, a kamo li lo), jer ono nije va
zaposlenik koji kod vas moda nerado zarauje za ivot, ve
netko tko od vas oekuje da ga s ljubavlju povedete u
budunost.

Ako roditelj, dakle, pozorno promatra dijete i zapaa

njegove potrebe, diskretno mu i strpljivo pomaui da ih
zadovolji, dijete e ga slijediti rado i s povjerenjem. Suradnja
izmeu roditelja i djeteta razvijat e se prirodno, kao obostrano
najpoeljniji oblik uzajamnih odnosa. Bez kazni i bez posebnih
nagrada, jer nagrada je i djetetu i roditelju sadrana ve u
samom inu uspjene komunikacije i suradnje. A to je ne samo
dovoljno da bi se dijete pridobilo za suradnju, nego je i za
razvoj njegove sposobnosti suradnje najbolje.

92
 Kako suraivati s djetetom u pubertetu

U
izgradnji vlastitog identiteta pubertet je doba kada
je dijete posebno osjetljivo na sve to bi moglo
ugroziti njegovu osobnost. Stoga je komunikacija s
djecom pubertetske i adolescentske dobi sloena i
prezahtjevna za mnoge roditelje. Posebno one koji su se za
brak i djecu odluili u kasnim tridesetim godinama, pa su im
djeca u pubertetu upravo onda kada su i sami u dobi koju
karakterizira vea ili manja kriza osobnog identiteta. U tako
sloenom i osjetljivom stanju meusobnih odnosa mnogo je
lake pogrijeiti nego pronai pravi put. Pogreke dakako
nisu nune, ali da bi ih se izbjeglo potrebno je uloiti znatan
trud i potraiti strunu potporu kako u razumijevanju djeteta
tako i sebe samog. Ovdje emo meutim ostati pri djetetu.
U dobi do puberteta ono svoju osobnost izgrauje s
osloncem na roditelje (prave ili nadomjesne). Najprije se s
njima potpuno poistovjeuje, a kasnije se postupno
osamostaljuje, ali jo uvijek uz snanu potrebu da od njih
bude voeno i zatieno. Naravno i u toj dobi dijete oekuje
potivanje svoje osobnosti i potporu njenom razvitku, ali
roditeljski autoritet ne doivljava kao prijetnju svojoj
osobnosti. Naprotiv. S pubertetom se meutim taj odnos
bitno mijenja.
Dijete se u pubertetu iznad svega eli osamostaliti i
postaviti na svoje noge. Pri tome mu roditeljski autoritet
poinje ozbiljno smetati. Toliko vie koliko je bio
autoritarniji. Sve vrijeme dok se oslanjalo na roditeljski
autoritet dijete je, iako moda s manjim ili veim otporom, o
bitnim stvarima preuzimalo miljenje roditelja. No kada

93
konano eli postati samostalno, ono se od roditelja mora
najprije misaono emancipirati. Ono mora postati neovisno o
tome to roditelji misle o neemu. Stoga sumnja u roditeljski
autoritet postaje uvjet djetetovog vlastitog stava. Ako to
roditelj ne prihvaa, prikriveni ili otvoreni sukob postaje
neizbjean. Dok je naime malom djetetu godilo da roditelj
djeluje sveznajue, jer mu je to davalo pouzdanje i osjeaj
sigurnosti, dotle je roditelj koji uvijek hoe biti nepogreivi
sudac za dijete u pubertetu teka mora, jer mu onemoguava
da se osloni na vlastito miljenje. Osim toga dijete
pubertetske dobi ve dovoljno zna i dovoljno je inteligentno
da uoava mnoge roditeljske pogreke, pa ako roditelj i u tim
uvjetima eli izgledati nepogreiv, onda ga to u djetetovim
oima mora kompromitirati kao autoritet.
Ali dijete pubertetske dobi jo je u svakom pogledu
previe nejako da bi moglo biti intelektualno i emocionalno
potpuno neovisno (pitanje ekonomske neovisnosti jo se i ne
postavlja, nego ono dolazi do izraaja tek kod starijih
adolescenata). To ga ini ambivalentnim u odnosu na
autoritet. Potrebu da se oslobodi roditeljskog autoriteta i
zatite prati jednako snana potreba za intelektualnim,
emocionalnim i fizikim osloncem. No taj oslonac vie ne
mogu biti roditelji ili druge odrasle osobe koje bi se s njima
moglo poistovjetiti, nego netko, ili neto, tko, ili to, tome
stoji nasuprot. Netko tko je i sam u slinom poloaju.
Najjednostavnijim i najpogodnijim rjeenjem u pravilu se
pokazuje udruivanje i uzajamna potpora vrnjaka. Umjesto
u roditeljima, pa i protiv njih, mladi poinju oslonac traiti u
svojim vrnjacima. Udruuju se u vrnjake skupine s kojima
se poistovjeuju - kao to su se poistovjeivali s roditeljima u
ranom djetinjstvu - traei potporu za svoje miljenje i

94
ponaanje. To poistovjeivanje u pravilu je praeno i
vanjskim znakovima slinosti u odijevanju, eljanju, sluanju
odreene glazbe itd.
Poistovjeujui se s odreenom skupinom dijete ini
znatan korak u izgradnji vlastitog identiteta. Ono time, istina,
jo uvijek nije autonomno, nije samostalno i ne pripada sebi
ve skupini. Ali je odbacilo od roditelja posueni identitet, da
bi sudjelovalo u identitetu skupine. Pa ako se dijete i
poistovjeuje s odreenom skupinom, ta je skupina takva, ili
se bar djetetu ini takvom, upravo zato to je i ono njezin
dio. Svojim sudjelovanjem dijete skupini daje, ili vjeruje da
daje, identitet koji e zatim usvoji kao vlastiti. Ako dakle
imamo na umu koliko je svakome, pa i djetetu, stalo do
njegove osobnosti, onda ne treba uditi s kolikim e arom
ono braniti skupinu s kojom se poistovjeuje (kao to je malo
dijete spremno estoko reagirati na sve za to misli da je
uvreda njegovih roditelja s kojima se poistovjeuje). Pa dok
mu je nekada najvanije bilo to o neemu misle njegovi
roditelji, sada mu je najvanije to o tome misle njegovi
vrnjaci, posebno lanovi referentne skupine. Svoju duevnu
i tjelesnu snagu ono crpi iz skupine. U skupini se osjea kao
netko i neto, dok je izvan i bez nje nitko i nita. Stoga e
roditelji, nezadovoljni drutvom svoga djeteta, opasno
pogrijeiti dovodei to drutvo u pitanje. Svaku kritiku ili
uvredu koju izreknu na raun skupine ili lanova skupine s
kojom se njihovo dijete poistovjeuje ono doivljava kao
kritiku ili uvredu upuenu upravo njemu i kao napad na
njegovu osobnost. Osjeajui se ugroeno na najosjetljivijem
mjestu, tj. u samoj svojoj osobnosti, dijete e reagirati
agresivno spram onih za koje misli da ga ugroavaju. Pri
tome treba znati da e djeca s kojom se postupalo izrazito

95
autoritativno imati izraeniju potrebu poistovjeivanja sa
skupinom kao nositeljem njihovog novog identiteta. Zapravo
su i omladinske skupine, iako neformalno, ustrojene
uglavnom hijerarhijski, pa postoje njihovi voe, pobonici, te
vie i manje uvaavani lanovi skupine. Ali dok dijete teko
moe i zamisliti da bi u obitelji moglo preuzeti ulogu
roditelja, u omladinskoj skupini svatko se nada da e postati
voa ili bar blizak njemu. To znai da mu skupina vrnjaka
bar naelno prua mogunost da se i sam iskae i potvrdi kao
autoritet kojega e drugi potovati i slijediti. Drugim
rijeima, dok je dijete u obitelji svoju osobnost moglo graditi
samo kroz nestvarno poistovjeivanje s autoritetom roditelja,
u skupini vrnjaka mu poistovjeivanje s voom otvara
mogunost da to i samo jednom stvarno postane. Stoga ljudi
koji do kraja adolescencije nisu uspjeli izgraditi potpunu
osobnost i samopotovanje, a takvi u pravilu dolaze iz
strogih patrijarhalnih obitelji, ostaju skloni kolektivizmu i
oboavanju voa, za koje rado koriste naziv djetinjih
autoriteta, tj. oeva. Posebno bi poglavlje vrijedilo napisati o
mogunostima manipuliranja omladinskim skupinama i
pojedincima u njima za politike i kriminalne svrhe, to je
preesto sluaj. Nasuprot tome, djeca koja su rasla uz
odgajatelje koji su znali suzdrati svoj autoritet u korist
djeteta, kada je to za razvitak njegove osobnosti bilo
potrebno, manje e biti sklona potpuno se poistovjetiti s
vrnjakom skupinom i suprotstaviti je roditeljima.
Naime, iako je pobuna djeteta protiv roditeljskog
autoriteta, ak i kada je najbolji, vie-manje neizbjena, ona
ne mora uvijek imati za posljedicu potpuni prekid svake
iskrene suradnje. Dobar roditelj uvijek moe djetetu ponuditi
takvo razumijevanje i pomo koje malo tko moe

96
nadomjestiti, a ponajmanje vrnjake skupine u kojima vlada
skoro neizbjean rivalitet. Pa koliko god da se djeci inilo da
ih njihovi vrnjaci razumiju bolje i potuju vie od odraslih,
ipak su ona svjesna toga da skupina ne zna odgovore na
mnoga za njih bitna pitanja, kao i da se za svoje mjesto u
skupini moraju esto boriti s prljavim igraima.
Djecu u pubertetu i adolescente, meutim, mue
mnoga pitanja o sebi na koja nemaju odvanosti potraiti
odgovore izvan emocionalno dobro zatienog prostora, jer
se radi o stvarima povezanim upravo za njihovu u toj dobi
veoma osjetljivu osobnost koja prolazi kroz kritino
razdoblje samoprepoznavanja.
Zbunjeni su svojom iznenadnom nespretnou,
zaprepateni svojim odjednom velikim nosom, zgroeni
pritiima po jo nedavno istom licu, oduevljeni ali i
preplaeni novosteenom i otkrivenom spolnou, zateeni
promjenama i sokovima vlastitog tijela, zbunjeni stanjima
vlastite svijesti, preneraeni vlastitim nedopustivim
mislima.
U koli se istina poneto i ui o tome, ali sve je to
mehaniko i daleko. Svemu tome previe nedostaje prave
ivotnosti da bi moglo biti odgovorom na vlastita pitanja.
Previe se svi trude da im ne omakne neka nedozvoljena
asocijacija, neka kompromitirajua misao, neka rije koju je
trebalo preutjeti.
Zanimljivo je na primjer koliko mladi danas malo znaju
o spolnosti (ak i na studentskoj razini), i pored toga to ih
ona razumljivo veoma zanima, te unato opem dojmu da o
spolnosti svi znaju sve. No upravo zato to vjeruju da svi
njihovi vrnjaci znaju o spolnosti ono to oni sami ne znaju,

97
ne mogu se osmjeliti pitati ono to ih zanima kako se ne bi
izvrgli podsmijehu.
Ono to djecu te dobi zanima o ovjekovu i ljudskim
odnosima manje su struni anatomski atlasi i znanstveno
poopeni opisi fiziolokih, psiholokih ili sociolokih pojava
vezanih za njihov uzrast, a daleko vie upravo one sitne
pojedinosti koje takvim strunim prikazima u pravilu izmiu,
jer su vezane za odreenu razinu ulne i uvstvene
ukljuenosti koju nastavnici svakako ele izbjei.
Poneka od pitanja koja mue mlade odraslima mogu
izgledati i potpuno bespredmetna. Djeci su to meutim vana
pitanja i stoga im treba pridati pozornost kakvu ona oekuju
da im bude pridana, elite li ih pridobiti za suradnju.
Roditelj koji je sposoban zapaziti djetetov nemir i
spreman strpljivo dijeliti njegove probleme bez njihova
omalovaavanja, te s njime iskreno podijeliti i poneko svoje
intimno iskustvo kojim e ga uvesti u svijet odraslih, jamano
e moi odravati dobru suradnju sa svojim djetetom. Pritom
se ne treba truditi da izgleda kao sveznalica, jer to dijete od
njega vie i ne oekuje, niti bi ga kao takva prihvatilo.
Dapae, djetetu e ak biti prihvatljiviji roditelj sa svojim
neprikrivenim nedostacima nego bez njih. Oni ga djetetu ine
bliim, jer relativiziraju njegove vlastite nedostatke i
umanjuju strah od odrastanja. To meutim ne znai da se
vlastitim nedostacima roditelj treba hvaliti, ve ih samo treba
priznati kako bi dijete shvatilo da nita od toga za njegovo
odrastanje nije sudbonosno, ili se ne bi dalo promijeniti.
Nenametljivo mu nudei diskretnu pomo u rjeavanju
osobnih problema roditelj e iznad svega nastojati zadrati
njegovo povjerenje, a to znai da ne smije dozvoliti da dijete
bude emocionalno povrijeeno zbog njegove greke ili

98
propusta, ili jo gore da sam tome svjesno doprinese. Osim
toga, pomo koju ponudi ne smije biti improvizirana,
nepouzdana i s moguim neeljenim posljedicama. Zato e
sam zatraiti strunu pomo kada osjeti da mu je potrebna,
na nain koji e djetetu jamiti eljenu diskreciju i po
mogunosti uz njegov pristanak. S takvim roditeljima dijete
e se manje vezivati za vrnjake skupine, a ako ipak zapne u
loem drutvu moda e na vrijeme potraiti pomo
roditelja bude li vjerovalo da e je i dobiti.

iako je pobuna djeteta protiv roditeljskog autoriteta,

ak i kada je najbolji, vie-manje neizbjena, ona ne mora
uvijek imati za posljedicu potpuni prekid svake iskrene
suradnje. Dobar roditelj uvijek moe djetetu ponuditi takvo
razumijevanje i pomo koje malo tko moe nadomjestiti, a
ponajmanje vrnjake skupine u kojima vlada skoro neizbjean
rivalitet. Pa koliko god da se djeci inilo da ih njihovi vrnjaci
razumiju bolje i potuju vie od odraslih, ipak su ona svjesna
toga da skupina ne zna odgovore na mnoga za njih bitna
pitanja, kao i da se za svoje mjesto u skupini moraju esto
boriti s prljavim igraima.

99
 Kako do dobre igrake

K
upiti djetetu dobru igraku nije ni priblino tako
jednostavno kako bi to netko neupuen mogao
pomisliti. Naprotiv, kupnja je djeje igrake uvijek,
ba uvijek, vrlo sloen i zahtjevan zadatak, za ije je uspjeno
rjeenje osim strpljenja i upornosti potrebno i odreeno
znanje o igri i igrakama. Dakako, potreban je i novac, ali
suprotno uvjerenju mnogih roditelja, da se vrsnoa igrake
podudara s njenom cijenom, novac je u pravilu najmanji
problem. Jer, kao to skupe igrake najee nisu i dobre,
tako dobre igrake nisu obvezno i skupe. Cijena igraaka,
naime, ne ovisi o njihovoj uporabnoj ve o trinoj
vrijednosti koju, naalost, odreuju imbenici potpuno
neovisni o biti igre i igrake.
Tko dakle nije spreman u kupnju djeje igrake uloiti
potreban trud i vrijeme najbolje e uiniti sauva li novac koji
je namjeravao potroiti, jer je loa igraka gora od nikakve.
A to odrasli, kupujui djeci igrake, najee ine pogreno?
Prvo. Uope ne znaju to bi trebalo kupiti pa izbor
preputaju prodavau. To se naizgled ini razborito, ali je
samo iznimno uistinu tako, jer prodavai igraaka preesto
nisu odgovarajue obrazovani za valjanu ponudu igraaka. O
tome svjedoi i najee pitanje koje postavljaju kupcu: Je li
igraka za djeaka ili djevojicu?. Valja odmah rei da ne
postoje dobre igrake samo za djeake ili samo za djevojice.
Igrake koje su posebno namijenjene ili djeacima ili
djevojicama loe su igrake, jer promauju bit i igre i
odgoja, te slue prvenstveno u spolno manipulacijske svrhe.
Na sreu sve je vie proizvoaa koji ulau znatne napore u

100
proizvodnju dobrih igraaka i sve je vie prodavaonica tzv.
didaktikih igraaka. Osim toga proizvoai sve ee
naznauju kojem je uzrastu igraka primjerena.
Drugo. Sasvim neosnovano vjeruju da je igraka kakvu
su sami eljeli dok su bili djeca upravo ona koju bi svako
dijete moralo poeljeti i trebalo imati. Iako nesvjesno, oni
kupuju igraku sebi pod izgovorom da ju kupuju djetetu.
Razoarani su ako dijete ne pokae oduevljenje za njihov
izbor igrake, a ljuti ako ju dijete, ne pristajui na zadani
obrazac igre, rastavi u dijelove. Igraka naime nije dobra ve
samim time to se odraslom darovatelju ini da bi se njome
mogao lijepo igrati, jer ona i nije namijenjena njemu nego
djetetu.
Tree. Uvjereni da su sva materijalna dobra, pa i
igrake, statusni simboli, kupuju skupu igraku kojom
vjeruju da e zadiviti okolinu. Stoga im je vanije da igraka
bude skupa i ekskluzivna, nego da ima odgovarajuu
uporabnu vrijednost. U pravilu su tako kupljene igrake i
najloije.
etvrto. Bez razmiljanja kupuju igraku koju je dijete
zaeljelo. Dakako, izvrsno je da odrasla osoba koja djetetu
kupuje igraku poznaje njegove elje. No djetetove elje i
zbiljske potrebe ne moraju se podudarati. esto se naime
deava da su djeca, kao i odrasli, ponesena modom te da
neku igraku ele samo zato to ju druga utjecajnija djeca
ve imaju ili zato to su im ekonomsko-propagandnim
porukama tako sugerirali tvorci trita igraaka. Ne treba
naime zaboraviti da su djeca posebno sugestibilna i da je
stoga veliki dio ekonomsko-propagandnih poruka usmjeren
upravo prema njima, jer tvorci tih poruka znaju da je pritisak
na roditeljske novanike najlake ostvariti preko djece. Stoga

101
e igraka kojom dijete zadovoljava neku nametnutu mu i
time lanu potrebu - lanu jer ne izvire iz razvitka njegovih
moi - u prvi as nesumnjivo obradovati dijete, ali mu
gledano dugorono ini veliku tetu, jer ometa razvitak
njegove osobnosti.
Kao sredstvo djeje igre, igraka je naime i snano
sredstvo mogue manipulacije djetetom. Jer, svaka se
djelatnost u ostvarenju neke svrhe nuno oslanja na odreena
sredstva koja su toj svrsi vie ili manje primjerena i zbog
ostvarenja koje su u pravilu i proizvedena. Stoga je
svrsishodnost neke djelatnosti toliko vea koliko su
uporabljena sredstva primjerenija svrsi, tj. koliko su
savrenija. Upravo zato nitko nee na primjer ni pokuati
pisati lopatom, ili kopati rovove olovkom. Jednako kao to
ni pukom nee istiti zube, a akalicom pokuati ubiti
ivotinju ili neprijatelja. Nastalo s odreenom svrhom svako
je sredstvo i poruka o toj svrsi. Ako dakle nekome pruim
lopatu, onda ga jamano ne pozivam na ples, iako se, ali
samo na karikirani nain, i s lopatom moe plesati.
Darivajui dijete igrakom odrasli mu, dakle, svjesno ili
nesvjesno, poruuju kako ele da se igra. Ali i vie od toga,
nastoje ga onemoguiti u igrama koje smatraju nepoeljnima.
Jer, ako darovana puka potie na neku ratnu igru, to dijete
meutim ne mora prihvatiti, ista ta darovana puka ne moe
biti ni poticaj ni sredstvo za nogomet. Stoga izborom i
dostupnou igraaka odrasli bitno utjeu na (ne)mogunosti
djejih igara. Nije na primjer sluajno da su se dugo vremena
lutke proizvodile s takvom pojedinou kao to su trepavice,
a da su im istodobno nedostajali spolni organi. Bila je to
jasna poruka proizvoaa i darovatelja djeci da je spolnost
neto to ne postoji, ili ako postoji onda je loa i treba je

102
potisnuti. Ponajprije preuivanjem. Preueni su podaci
naime takoer dio poruke i to manipulacijski ak uinkovitiji
od onih koji su izreeni. Izreeno se naime moe, ali i ne
mora prihvatiti, dok se o uspjeno preuenom ne moe
prosuivati. Prosuivanje time ostaje privilegija autoriteta.
Ono o emu se ne govori o tome se i ne misli, a ono o emu
se ne misli toga objektivno i nema. Dakako da djeca ne
moraju prihvatiti, pa i ne prihvaaju svaku igraku. Osim
toga ona mogu umatavanjem od kojeega stvoriti, pa i
stvaraju sama sebi igrake, ali sve ih to u igri bitno
ograniava. Jer, nije da se i lopatama ne bi moglo po zemlji
pisati, ali nitko ozbiljan ipak ne pokuava tim sredstava
izgraditi pismenost.
Igrake djetetu stoga treba birati strpljivo i paljivo, te
nadasve promiljeno. To znai da pri izboru igrake treba
ponajprije znati opa obiljeja dobre igrake, a zatim
poznavati i uvaavati djetetove izvorne potrebe (ne meutim
i svaki hir) kako bi se te potrebe na najbolji nain zadovoljile.
to dakle igraku ini dobrom?
Prije svega igraka je sredstvo igre. To znai da su
njezin smisao i bit odreeni smislom i biti igre. ak i kada se
pomou igrake eli manipulirati igrom, tj. kada se igrakom
eli nametnuti odreeni oblik igre, igraka mora biti
osmiljena iz te igre. Dapae, samo je dobro osmiljena
igraka uinkovito sredstvo manipulacije.
Ali poimanja su igre razliita. Tako neki igru smatraju
oblikom (ili sredstvom) rekreacije i relaksacije. No, to je
nedomiljeno, jer iako igra uglavnom djeluje rekreativno i
relaksirajue ona nije ni rekreacija, ni relaksacija. Rekreacija
(obnova, oporavak, okrepa) je naime prvenstveno u funkciji
pripreme za rad. Njezina je svrha da ovjeku povrati radom

103
izgubljenu snagu kako bi opet mogao uspjeno raditi.
Jednako je tako i relaksacija (oputanje, odmor, oporavak) u
slubi rada. Ljudi se rekreiraju i relaksiraju da bi se oslobodili
tetnih posljedica rada i tako si omoguili da uspjeno
nastave s radom. Pa ako se igrom postie rekreativni i
relaksirajui uinak to jo ne znai da je igra bilo rekreacija,
bilo relaksacija. Zato? Zato to se ljudi ne igraju da bi mogli
uspjenije raditi, ve naprotiv ljudi rade da bi si, izmeu
ostaloga, omoguili vrijeme i sredstva za igru. Drugim
rijeima ljudi rade samo kad moraju. Zato to su na to
ekonomski, psihiki ili fiziki prisiljeni. Rade zato to samo
tako mogu pribaviti ono do ega im je stalo. Jer samo radom
mogu pribaviti sredstva za zadovoljenje svojih potreba.
Igraju se naprotiv zato to upravo to ele. Igraju se jer je ba
to njihova neposredna potreba. To naravno ne znai da je
samo rad koristan i da djelatnost kojom ovjek neposredno
zadovoljava svoju potrebu ne moe biti korisna. Ali dok je
rad smislen samo po onome po emu je koristan, dotle su
naprotiv igra, stvaralatvo i openito samodjelatnost smisleni
po sebi, a korisnost im je tek neto sluajno i usputno, ili
drugorazredno.
Igra je dakle samosvrna kao i odgoj. Ona se zbiva
zbog nje same. No upravo je kao takva i najprimjerenija
odgoju. Jer kao i odgoj podrava samosvojnost, slobodu,
stvaralatvo i istinsko zajednitvo. Stoga djeja igra mora
slijediti izvorne potrebe djece koja joj jedina mogu dati
nepatvoreni konani oblik. Igraka pak kao sredstvo igre
treba proizlaziti iz nje, a ne ju unaprijed odreivati. To znai
da e meu industrijski proizvedenim igrakama uvijek biti
bolje vienamjenske od jednonamjenskih, jer manje igru
odreuju unaprijed, dozvoljavajui djeci da ih rabe na razne

104
naine. Jednako tako bolje e biti one koje potiu cjelovitiju
djeju osjetilnost od onih koje potiu moda tek jedno
osjetilo. Bolje e biti one koje djejoj mati omoguavaju da
ih oblikuje, od onih koje su ve potpuno oblikovane. Bolje
one koje prate razvitak djetetovih moi od onih koje ga ne
prate.
Primjerice, umjesto zveke jednog zvuka, boje i oblika,
djetetu iste dobi bolje e posluiti rastavljiva igraka (klaun,
lokomotiva i sl.) iji su dijelovi razliitih oblika i boja (moda
ak i razliitih mirisa), ispunjeni razliitim zveeim
elementima. U poetku igraka, razliitou oblika, boja i
zvukova koje nudi, samo stimulira djetetova osjetila opipa,
vida i sluha. No s razvitkom djeteta ona mu omoguava da ju
sastavlja i rastavlja, stimulirajui tako ne samo njegovu
psihomotoriku, nego i poimanje odnosa dijelova i cjeline. U
dobi od nekoliko godina, kada ve lako moe sastaviti
igraku, dijete ju moe koristiti kao sredstvo neke sloenije
igre koju je izmatalo.
Tome nasuprot automatske mehanike igrake su, iako
skupe, skoro beziznimno loe, jer djetetu ostavljaju premalo
prostora za matovito djelovanje, pa i djelovanje uope. to
da na primjer dijete radi sa zecom na baterije koji hodajui
lupa o bubanj? Nakon nekoliko minuta uenja radoznalo i
poduzetno dijete moe ga samo rastaviti da vidi kako se
pokree.
Kupujui igraku treba dakako paziti i na to da se
dijete njome ne moe povrijediti. Teke drvene kocke, otrih
rubova nisu ba najbolja igraka za dijete od par mjeseci.
Puno e bolje biti uplje obojene kocke od tvrde plastike.
Osim toga igrake trebaju biti od materijala koji
omoguavaju higijensko odravanje. Pri tome mnogi

105
nekritiki zagovaraju tzv. prirodne materijale nasuprot
umjetnih. Ali, ako je igraka od meke plastike u ustima
djeteta opasna za njegovo zdravlje, ne manje je to i drvena
igraka s koje se skida boja i ija je teko periva povrina
prepuna mikroorganizama.
Kupnja dobre igrake nije dakle posao od pet minuta.
Za pravi izbor ponekad su potrebni sati obilaenja trgovina, i
jo vie vremena da bi se upoznale djetetove moi i potrebe.
Dobra e igraka meutim ne samo usreiti dijete, nego mu i
bitno pomoi da ostvari svoju osobnost. Stoga svatko tko
uspije darovati dobru igraku zasluuje da i sebe daruje
ponosom zbog toga.

Igra je dakle samosvrna kao i odgoj. Ona se zbiva zbog

nje same. No upravo je kao takva i najprimjerenija odgoju. Jer
kao i odgoj podrava samosvojnost, slobodu, stvaralatvo i
istinsko zajednitvo. Stoga djeja igra mora slijediti izvorne
potrebe djece koja joj jedina mogu dati nepatvoreni konani
oblik. Igraka pak kao sredstvo igre treba proizlaziti iz nje, a
ne ju unaprijed odreivati.

106
 Pravo odgajatelja na samoostvarenje

R
oditelj koji ne podupire i ne potie razvitak djetetove
osobnosti s malo se razloga danas smije smatrati i
zvati njegovim odgajateljem. Ne ak ni uzgajateljem,
jer dijete nije ni biljka ni ivotinja pa da raste i razvija se po
nekoj unutarnjoj nunosti, dobije li sredstva koja su mu za
ivot potrebna. Da, moda, hraniteljem ili gojiteljem, toliko
koliko djetetu daje smjetaj, prehranu i ostale potreptine
neophodne za ivot. Ali za ljudski dostojan razvitak i
ovjeno odreenje djetetu je potrebno odgajanje koje e mu
omoguiti usvajanje one razine odgoja koju je drutvo
njegovog kulturnog kruga povijesno ve doseglo. U svijetu u
kojem ivimo to znai upravo razinu osobnosti u osnovi koje
su pravo i mogunost samoodreenja i samoostvarenja. Sve
ostalo samo su razni oblici gojidbene manipulacije kojom se
dijete, svjesno ili nesvjesno, instrumentalizira za ove ili one
ciljeve, ostvarenju kojih treba posluiti.
to je meutim s roditeljima, ili odgajateljima? Trebaju
li oni rtvovati zadovoljenje vlastitih potreba u korist
razvitka djetetove osobnosti ili moda udobnosti? Trai li
odgajalatvo rtve i kakve?
Da, naravno, rei e mnogi. Posebno tradicionalisti.
Roditelj mora biti spreman rtvovati se za dijete. To je
njegova roditeljska obveza i dunost. Osobito majina.
Majka mora voljeti svoje dijete i skrbiti se o njemu. Ona se
mora rtvovati za njegovu dobrobit, jer jedino tako dokazuje
da je prava majka, ena i ovjek. I to upravo tim
redoslijedom. To su oekivanja i zahtjevi koje pred roditelje
postavljaju okolina, njihova djeca i esto oni sami. Od ena

107
to oekuju i zahtijevaju drutvo, njihovi muevi, njihova
djeca i preesto one same.
Od odgajatelja u djejim vrtiima i uitelja u kolama, a
danas su to takoer sve vie i uskoro u potpunosti ene,
oekuje se slino. Uz deklamacije o moralnoj uzvienosti
odgajateljskog poziva svakodnevno se moe uti da je
odgajateljima sveta dunost i moralna obveza da djeci nikada
ne uskrate svoju pomo i usluge. Odlue li oni ipak togod
trajkom izborili za sebe, zaas e se podii prava lavina
negodovanja i osude na raun njihove navodne nemoralnost i
sebinost. Dakako i uz primjedbe da takvima nije mjesto u
odgojnim ustanovama.
No, upravo zbog dobrobiti djece, valja se upitati koliko
su takva oekivanja od ena, roditelja i odgajatelja openito,
i zahtjevi koji se pred njih postavljaju opravdani. Jer,
pogrena oekivanja i neopravdani zahtjevi ne samo da se
moda nee ispuniti, nego bi upravo njihovo ispunjavanje
moglo biti protivno svrsi kojoj bi navodno trebali sluiti. O
frustracijama pak koje bi mogli uzrokovati kod onih kojima
su upueni, kao i kod onih koji bi mogli biti razoarani
njihovim neispunjenjem da se i ne govori.
Na postavljena pitanja stoga ne bi valjalo odgovarati
napreac. Njihovoj vanosti primjereno je samo ozbiljno
promiljanje koje e ponuditi svrsishodne odgovore. Pokuaj
jednog takvog promiljanja zapoeo bih sljedeim primjerom:
U siromanim tradicionalno patrijarhalnim obiteljima,
koje su esto ivjele od jednog obroka dnevno, majka bi ono
malo hrane to je taj dan mogla posluiti najprije stavila pred
oca, a tek kada je on utaio glad ona i djeca, koja su
poudno brojila svaki oev zalogaj, podijelili su ostatak.

108
 Znai li to da je majci nedostajalo ljubavi za djecu, a da
je otac bio bezosjeajni sebinjak kojega su gladni djeji
pogledi ostavljali ravnodunim? U ponekom je sluaju
vjerojatno bilo i tako, ali uglavnom je majka s uzdahom i
suzama u oima stavljala hranu najprije pred mua, a njemu
je bio gorak svaki zalogaj koji je tako pojeo. Pa ipak, i ona i
on inili su to uvijek ponovno i ponovno. Nije to ona inila
samo iz straha pred muem ili samo zato to su je obiaji na
to silili. Niti je on to ini zato to je bio zao i bezosjeajan.
inili su to oboje zato jer je to bilo razumno i za dobrobit ne
samo njih, nego i njihove djece. Otac, kao hranitelj obitelji,
morao je naime biti zdrav i sposoban za rad. Jer o njegovu
zdravlju i radnoj sposobnosti ovisila je cijela obitelj. Ako su
od njegova rada ivjeli siromano i teko, bez njega bi im
svakako bilo jo i gore. Ako su od njegova rada jedva
preivljavali, bez njega veina obitelji ne bi mogla ni to. Da bi
dakle mogao nahraniti svoju djecu otac je najprije morao
nahraniti sebe. Obratni redoslijed bio bi koban najprije za
njega, a onda i za sve nejake lanove obitelji.
U dananjim uvjetima ivota navedeni se primjer moe
initi neumjesnim. Ali pouka je da i najistije i najuzvienije
rtvovanje ima granice nakon kojih postaje ne samo
besmisleno nego protuuinkovito. Onaj tko hoe davati
drugome mora prije svega brinuti o sebi barem toliko da bi
mogao dati.
Ako odgajatelj dakle treba podupirati i poticati
razvitak djetetove osobnosti on mora tome biti ne samo
sklon ili se za to osjeati obvezan, nego prije svega za to
mora biti sposoban. Jer, uzaludno e biti njegovo nastojanje i
eventualne rtve ako su njegovi postupci nesvrsishodni ili
ak protuuinkoviti. Podupirati pak i poticati razvitak

109
osobnosti moe samo onaj tko je i sam osoba. to znai
slobodan i samosvojan i tko kao takav umije i hoe
prepoznati i podrati djetetovu slobodu i osobnost gdje god
je i kada god je za to prilika.
Stoga se danas ne moe biti odgajateljem po zapovjedi
ili neijoj elji, nego samo po pozivu. Po pozivu ovjekove
vlastite slobode, po pozivu njegove vlastite osobnosti, tj. po
tome to je svojim talentom i opredjeljenjem odabran da to
bude. Svaki pokuaj da se nekoga prisili, ili da netko sam
sebe prisili, da bude dobar odgajatelj unaprijed je osuen na
neuspjeh. Jer, ne moe odgajati drugoga - a to znai
podravati i poticati njegovu slobodu i osobnost - onaj tko se
nije u stanju izboriti za svoju slobodu i zatititi svoju
osobnost.
Uza sve drutvene promjene i emancipacijski napredak
u nas se jo uvijek osjea snaan pritisak tradicionalizma na
ene. eli ih se prisiliti da profesionalnom uspjehu
pretpostave brigu za kuu, mua i odgoj djece. Od mukarca
se oekuje da bude dobar otac, ali to ne znai da svoj
profesionalni napredak treba podrediti brizi o djeci. Naprotiv
od njega se oekuje profesionalno dokazivanje i uspjeh kojim
e obitelji jamiti zadovoljavajui materijalni i drutveni
poloaj.
Pitanje je meutim koliko je odravanje ili ak
obnavljanje tradicionalnih roditeljskih uloga odgojno
opravdano i u interesu djece, u ije se ime najee zahtijeva.
Za djecu je svakako sretan sluaj ako im se bar jedan od
roditelja hoe i moe posvetiti u potpunosti - ne samo iz
ljubavi prema njima nego i prema poslu kakav odgoj u svoj
svojoj sloenosti i zahtjevnosti jest. Ali kao ni u jednom

110
poslu tako ni u odgoju nije opravdano oekivati da bi ba svi
bili za njega talentirani i osjeali se za njega pozvani.
Bez ljubavi pak za posao kojim se netko bavi ne moe
se oekivati da e u njega uloiti vie nego to misli da je
nuno ili korisno. On e taj posao odraditi rtvujui se
nekom viem cilju kojeg eli postii i kroz koji e se rtva
isplatiti. Jer, rtva je uvijek samoporicanje koje trai i
oekuje nadoknadu. Samozatajnost rtvovanja nita ne
mijenja pri tome. Svatko tko ini neto ime ne zadovoljava
nijednu svoju neposrednu potrebu ini to zato da bi pribavio
sredstva ili proizveo uvjete za zadovoljenje neke svoje
potrebe vanije od onih koje su zbog toga morale biti
potisnute. Stoga je svako rtvovanje praeno, makar i
nesvjesno, pitanjem o njegovoj isplativosti, kao i
nezadovoljstvom zbog potisnutih potreba. ak i ljubav za
drugoga koja od ovjeka trai da se odrekne sebe, svoje
slobode, svoga samoostvarenja, mora biti bolna ako nije
uzvraena, a samo takva i moe biti, jer ona uzvraena
nikada ne bi pristala na takvu rtvu. Onaj tko je spreman
zbog svoje koristi prihvatiti kao rtvu neije odricanje od
slobode i osobnosti taj je svojom ljubavlju jamano ne
zasluuje.
Ako dakle ena i jest majka, ona je i ovjek ije
samoostvarenje ne mora nuno biti u odgoju vlastite djece,
kao to ni oevo ne mora biti u nekom dobro plaenom poslu
koji ne voli, ali koji njegovoj obitelji omoguava odreeni
materijalni standard. A onaj tko nema hrabrosti i volje ili je
nesposoban izboriti se za vlastitu slobodu i osobnost teko e
imati razumijevanja i volje ili sposobnosti podrati drugoga
da se za njih izbori. ena koja zbog drutvenih oekivanja i
pritisaka pristaje kao domaica predati se domainstvu, a da

111
to nije njezin najiskreniji i slobodan izbor, teko e razumjeti
djetetovu potrebu da samo odabere svoj put, a jo e mu tee
u tome pruiti potporu. Otac koji se zbog drutvenih
oekivanja i pritisaka odrekao ostvarenja svojih snova, zato
da bi zaraivao vie i svojoj djeci omoguio da troe vie,
teko e razumjeti da njegovo dijete moda pretpostavlja
ostvarenje svojih snova nekom dobro plaenom, ali inae
neprivlanom poslu. Jo tee e takvi roditelji razumjeti da
im djeca malo cijene ili ak uope ne cijene rtvu koju za
njih podnose. alosno je, ali djeca su pri tome u pravu. Jer,
zakidajui sebe, pristajui na samosakaenje, roditelj ne samo
da ne prua najbolji primjer djetetu u njegovu nastojanju da
odraste u samosvojno bie, nego mu u tome ne moe pruiti
ni odgovarajuu potporu. Kao to ena koja pristaje i koja se
iscrpljuje u tome da muu bude sluavka, nema pravo
oekivati da je on cijeni vie od sluavke, jer mu i ne prua
vie od sluavke, tako ni mu nema pravo oekivati od ene
da ga cijeni vie od novanika, ako je pristao da svoje ljudske
moi iscrpi u njegovu punjenju, te za vie od toga i nije
sposoban. Roditelji pak nisu i ne trebaju biti sluge svojoj
djeci, jer ni njihova djeca ne trebaju biti razmaeni i blazirani
prinevi koje e netko opsluivati. Najbolji uzor i potpora
svojoj djeci u njihovu izrastanju u slobodne ljude i osobe
roditelji e biti, ako oni sami upravo takvi jesu. A to znai da
ne smiju odustati od ostvarenja svojih snova, od
samoostvarenja, ili jednostavno od sebe samih. Da bi mogli
dati, moraju imati. Da bi od sebe mogli dati, moraju sebe
ostvariti. Bez grinje savjesti, jer nitko ne moe dati od
onoga to nema, nego samo od onoga to ima. Nitko pak ne
moe dati vie nego od sebe samoga.

112
 Stoga i nastavnici u kolama ne ine dobro ni sebi ni
svoji uenicima, ako svoj uzvieni posao pristaju raditi za
mizerne plae i u neljudskim uvjetima. Izboriti se, pa i
pritiscima kada je potrebno, za struno i ljudsko potovanje,
za dostojne plae, za visoki odgojni standard, nije sebinost i
neodgovornost prema djeci, nego naprotiv osnovni uvjet
ljudskog i strunog samoostvarenja, a to znai uspjenog
odgojnog djelovanja. A to im i jest profesionalna obveza.
Odgajatelj dakle ne samo da ima pravo na svoje
ljudsko i struno samoostvarenje, nego bez toga niti moe
biti zadovoljan ovjek niti uspjean strunjak, a i jedno i
drugo neophodno je da bi bio dobar i uspjean odgajatelj.

Stoga se danas ne moe biti odgajateljem po zapovjedi

ili neijoj elji, nego samo po pozivu. Po pozivu ovjekove
vlastite slobode, po pozivu njegove vlastite osobnosti, tj. po
tome to je svojim talentom i opredjeljenjem odabran da to
bude. Svaki pokuaj da se nekoga prisili, ili da netko sam sebe
prisili, da bude dobar odgajatelj unaprijed je osuen na
neuspjeh. Jer, ne moe odgajati drugoga - a to znai podravati
i poticati njegovu slobodu i osobnost - onaj tko se nije u stanju
izboriti za svoju slobodu i zatititi svoju osobnost.

113
 Tko treba odgajati dijete

T
ko treba odgajati dijete? Pitanje se ini naivno i
suvino, a odgovor jednostavan. Jer vjeruje se da to
trebaju biti prije svega roditelji i praroditelji, a tek
onda odgojne ustanove kao to su jaslice, vrtii, kole itd.
No, je li pitanje ba tako naivno i suvino, a odgovor tako
jednostavan kako se ini?
Prije nekoliko desetaka godina, ili jo prije samo
jednog do dva roditeljska narataja, takvo bi pitanje na ovim
naim prostorima (ne meutim i u razvijenijim zemljama)
moda zaista bilo preuranjeno. Najvei je dio stanovnitva
ivio u obiteljima suene, ali jo uvijek ne i potpuno
atomizirane porodice. Zajedno su obitavala barem tri
narataja srodnika. Pa ako, zbog promjene gospodarskih
uvjeta, redoslijed odnosa u obitelji vie nije nuno bio:
roditelji, njihova oenjena ili udata djeca, te unuci, nego
mladi brani par, njihova uglavnom malodobna djeca, te
roditelji jednog od mladih suprunika, ipak su s motrita
djeteta neki odnosi ostali slini. Djedovi i bake istina vie
nisu imali onu gospodarsku mo i odgojno pravo koje su
imali u tradicionalnim porodicama i obiteljima - jer su ta mo
i pravo sada preli na mlade roditelje - ali se obitelj jo uvijek
sastojala od tri narataja roaka. Uz djecu bili su tu roditelji,
baka i djed, a moda i pokoja teta, stric ili ujak. U obitelji je
dakle bilo i drugih odraslih osoba koje su se uz roditelje
mogle brinuti o djeci i odgajati ih vie-manje u skladu s
tradicionalnim odgojnim zahtjevima.
Posljednjih su se desetljea, meutim, sastav obitelji i
odnosi u njoj bitno promijenili. Uz to su se bitno promijenili

114
i odgojni uvjeti drutva u cjelini, te njegovi odgojni zahtjevi
kako prema djetetu tako i prema njegovim odgajateljima. U
elji da se gospodarski i socijalno osamostale od roditelja, a s
porastom ivotnog standarda koji im to sve vie omoguava,
mladi ljudi osnivaju vlastite obitelji u kojima u pravilu vie
nema mjesta za odrasle srodnike. Kako za brau i sestre tako
i za oeve ili majine roditelje. Obitelj ine jo samo brani
par i njihova neodrasla djeca.
Nastavljajui meutim patrijarhalnu tradiciju mukarac
kao hranitelj obitelji u pravilu nema mnogo vremena za
bavljenje djecom. Poeljne standarde stanovanja, oblaenja,
prehrane, kolovanja djece itd. mogue je odravati samo
dovoljnom zaradom koja najee zahtijeva itavog
ovjeka. Dapae, preesto oeva plaa ne dosee do svega
to se eli, pa i ena, uza sve kune poslove, mora
doprinositi kunom budetu. No, ak i onda kada otac
dovoljno zarauje za lagodan ivot obitelji sve je vie ena
koje ne ele biti samo domaice, ili uope ne ele biti
domaice, nego ele zaposlenje u struci. Neke moda ele
vlastitu zaradu radi kakve takve ekonomske neovisnosti o
muu, a neke ele i vie od toga. Mogunost strunog
dokazivanja i djelatnog samoostvarenja.
Bilo kako bilo, u atomiziranoj obitelji s oba zaposlena
roditelja i bez drugih odraslih lanova, odgoj djece postaje
problem. Dakako postoje razna rjeenja. Mogue je prije
odlaska na posao dijete odvesti baki u mirovini ili
nezaposlenoj sestri, ili unajmiti osobu za uvanje djeteta.
Mogue je uvanje i odgoj djece, barem jednim dijelom,
prepustiti jaslicama, vrtiima i kolama sa cjelodnevnim
boravkom. No, odgovorno opredjeljenje za bilo koje od

115
navedenih, ili neko drugo rjeenje, otvara pitanje: tko treba
odgajati dijete?
Razni samozvani demografi i populacijski planeri na
to pitanje imaju dodue jednostavan tradicionalistiki
odgovor. Po njima dijete treba odgajati majka ije je mjesto u
kui. Ali to je rjeenje koliko jednostavno toliko i pogreno,
s obzirom na ukupne drutvene okolnosti u kojima bi trebalo
biti primijenjeno. Ono je to ak i uz pretpostavku da
mukarac zarauje dovoljno za odravanje ivotnog
standarda obitelji. Zapravo to to se ene preesto
zapoljavaju iz nude i na poslovima koje ne vole, a koje su
mukarci kao manje vrijedne napustili, stvara privid da je
problem iskljuivo u premalim plaama mueva. To,
meutim, jednostavno nije istina, ve predrasuda da ene
ele biti domaice ako im je to ikako mogue. Poneke
moda, ali veina ena kao i mukaraca eli se ostvariti i
ljudski potvrditi ne samo u obitelji, nego i profesionalno, jer
samo tako mogu dosei svoju punu osobnost. Na ideoloko
simbolikoj razini to je sukob izmeu majinog dana iza
kojeg se skriva muko-povijesno shvaanje ene kao raalice
(etimologijski ena dolazi palatalizacijom od gena = ona koja
raa) i dana ena u pozadini kojega je borba ena za
jednakopravnost i ljudsko samoostvarenje.
Problem je naime u tome to prisilno vezivanje ene za
kuu i obitelj, jednostavno vie ne daje odgojno
zadovoljavajue rezultate. Neovisno o tome to tako
potisnuta enina osobnost mora proizvoditi nezadovoljstvo i
frustracije koje e najprije pogoditi onoga tko im je
najneposrednije izloen i od njih nezatien, a to je dijete.
Tko dakle treba odgajati dijete?

116
 Svakako onaj tko je odgojno kompetentan, jer samo
kompetentan odgajatelj moe poluiti odgojno vrijedne
rezultate. Minimum pak odgojne kompetencije ne stie se ni
samim inom roditeljstva, ni roditeljskom ljubavlju, ve
odgovarajuom izobrazbom kojom se netko upuuje u
odgojnu djelatnost. Roditeljska je ljubav dakako, kao i ljubav
odgajatelja uope, najbolja osnova za uspjeno odgajanje
koje kao rezultat ima kvalitetan odgoj. Ali ona sama po sebi
ipak nije dovoljna. Dapae vrlo je opasno povjerovati da ona
to jest. Posebno to vrijedi za tzv. majinsku ljubav, kojoj se
pridaju pomalo mistina svojstva.
Mit o majinskoj ljubavi izgradilo je patrijarhalno
drutvo u sasvim odreenim povijesnim okolnostima i u
suvremenim je ivotnim uvjetima viestruko tetan i odgojno
kontraproduktivan. Ponajprije tetan je za mukarce jer ih,
kao a priori za to nesposobne, iskljuuje iz neposrednog i
bitnog sudjelovanja u jednoj od najljepih, najkreativnijih i
doivljajno najbogatijih ljudskih djelatnosti. Zatim je tetan
za ene jer ih obvezuje na majinsku ljubav kao na neto
prirodno i njima a priori dano, iako se na ljubav kao izraz
slobode nikoga ne moe obvezati. Brkati pak eventualne
majinske instinkte s ljubavlju, nikako ne moe biti dobro za
odgoj koji se temelji na slobodi sudionika, a ne na njihovom
animalno instinktivnom djelovanju koje je ovjek povijesno
odavno napustio i koje odgojem upravo kao uljudbom uvijek
iznova nastoji nadii. Stoga majinska ljubav kao obveza
optereuje ene sumnjom u ispunjenje njihove ljudskosti i
osjeajem krivice da nisu dovoljno udovoljile tom tekom
zahtjevu ako se svakodnevno ne rtvuju na oltaru majinstva.
Svaki pokuaj enina samoostvarenja na strunom planu
prati neprestana potreba dokazivanja da je prije toga

117
zadovoljila kao ena, a to znai kao majka i supruga. S time
se teko nositi i s takvim se teretom teko struno
potvrivati, a to znai i stalnu potisnutost bitnog dijela
enine osobnosti. ak i pod uvjetom da zaista voli svoje
dijete. Ima li se meutim na umu da se ljubav gasi i u
brakovima koji su nastali na prisezi u njezino doivotno
trajanje, razumno je sumnjati u njezino postojanje tamo gdje
dijete kao predmet ljubavi - takvo kakvo stvarno jest, a ne
kakvo je majka eljela da bude - nije izabrano po svojim
osobinama nego ih je tek naknadno steklo. Majinska bi
ljubav u svojoj mitskoj verziji trebala dakle biti ljubav na
slijepo, a to je nemogue. Konano, mit o majinskoj ljubavi
teti i djeci, jer ih optereuje nerealnim oekivanjima, ije
eventualno neispunjenje proizvodi snano razoaranje i
nepovjerenje ne samo prema majci, nego i prema ljudima
openito, ime i za odgojnu komunikaciju postaju manje
otvoreni.
Ma koliko je dakle ljubav, kao briga i skrb za predmet
ljubavi, najbolji poticaj odgajateljevoj volji da djeluje za
dobrobit i u interesu onoga koga voli, ona ipak ne moe
nadomjestiti znanje o tome to za voljeno bie uistinu jest
dobro. Stoga struna osoba s odgajateljskom izobrazbom
ak i pred roditeljima ima odreene odgojne prednosti.
Naravno ne i pred onim iznimnim roditeljima koji osim
ljubavi za svoju djecu imaju i odgovarajue pedagoko
obrazovanje i jo su k tome odgojno kreativni. Ali takvih
roditelja po prirodi stvari jednostavno ne moe biti mnogo.
Ma koliko se oni trudili. Jer, visoka strunost postie se
samo dugotrajnim, sustavnim, svakodnevnim, viesatnim
bavljenjem nekim poslom. U kojem za poseban uspjeh jo
treba imati i znatnu mjeru uroenog talenta. Zahtjevi pak koji

118
se postavljaju pred suvremene odgajatelje za veinu su
roditelja, profesionalno najee drukije opredijeljenih,
preteki. To dakako ne znai da se roditelji ne trebaju truditi
oko unapreenja svojih odgajateljskih sposobnosti i svog
odgojnog djelovanja, ali treba jasno rei da veina roditelja
bez strune pedagoke pomoi vie ne moe udovoljiti
suvremenim odgojnim zahtjevima. Stoga, umjesto da se
roditeljima, posebno enama, postavljaju nemogui odgojni
zahtjevi potrebno je poticati razvijanje mree drutvenih
ustanova koje e roditeljima pruati potrebnu odgajateljsku
pomo. Ve sada se jaslice i vrtii, pa i produeni kolski
boravak u mnogim sluajevima pokazuju boljim rjeenjima
od ostanka djece kod kue. ak i kad postoji osoba koja e
se brinuti o njima. Za odgoj je meutim od brige potrebno
mnogo vie. Cijena mree strunih slubi za odgojnu pomo
roditeljima jamano bi bila jeftinija od posljedica odgojnih
promaaja (ovisnosti, kriminal, kolski neuspjesi itd.), a o
uincima kvalitetnog odgoja (kreativnost, obrazovanost,
sposobnost komunikacije itd.) na uveanje drutvenog i
osobnog bogatstva da se ne govori.
Paradoksalno je meutim, ali je istinito, da u nas
odavno postoje (i neka postoje) znanstveni studiji umarstva,
agronomije, veterine, hotelijerstva, turizma, arhitekture,
graevinarstva, prometa, brodogradnje, metalurgije, tekstilne
tehnologije, bogoslovije itd. itd., pa i odgojne rehabilitacije, a
da se sveuilini studiji uiteljstva i predkolskog odgoja
oblikuju tek unazad koju godinu. Jo paradoksalnije je da u
nas ne mali broj doktora znanosti, pa i pedagoga sasvim
neznanstveno i nepromiljeno vjeruje i tvrdi da se u
suvremenim uvjetima moe uspjeno odgajati i bez
odgajateljske izobrazbe. To dakako pokazuje ne samo neiju

119
osobnu razinu nerazumijevanja biti odgojnog ina, nego i
ukupno drutveno ozraje u kojem dobro odgojen, a to znai
optimalno obrazovan i kreativan ovjek (dijete) nije
prepoznat kao najvredniji privredni resurs i drutveno
bogatstvo.
Stoga valja zakljuiti da se ukupna kulturna razina
jednog drutva ponajprije prepoznaje po odnosu prema
odgoju. U tome koliko drutvo u cjelini brine o odgoju
svakog djeteta i koliko pomae onima koji to rade kao
osobno zainteresirani pojedinci.

Ma koliko je dakle ljubav, kao briga i skrb za predmet

ljubavi, najbolji poticaj odgajateljevoj volji da djeluje za
dobrobit i u interesu onoga koga voli, ona ipak ne moe
nadomjestiti znanje o tome to za voljeno bie uistinu jest
dobro. Stoga struna osoba s odgajateljskom izobrazbom ak i
pred roditeljima ima odreene odgojne prednosti. Naravno ne i
pred onim iznimnim roditeljima koji osim ljubavi za svoju djecu
imaju i odgovarajue pedagoko obrazovanje i jo su k tome
odgojno kreativni. Ali takvih roditelja po prirodi stvari
jednostavno ne moe biti mnogo. Ma koliko se oni trudili. Jer,
visoka strunost postie se samo dugotrajnim, sustavnim,
svakodnevnim, viesatnim bavljenjem nekim poslom. U kojem
za poseban uspjeh jo treba imati i znatnu mjeru uroenog
talenta.

120
 Moje dijete u djejem vrtiu ili internatu

I
ako su djeji vrtii postali dio svakodnevnog ivota jo
se uvijek uz njih veu razne predrasude koje im
oteavaju preuzimanje one drutvene funkcije koju bi
mogli i trebali imati. Previe ljudi naime, pa i visoko
obrazovanih, smatra da su djeji vrtii samo uvalita djece
iji su roditelji prisiljeni brigu o njima, najee zbog radnih
obveza, prepustiti stranim osobama ili ustanovama. Oni
vjeruju da je za djecu najbolje da ih u obiteljskom domu
odgajaju njihove majke ili bake, a tek ako to nije mogue
djecu treba prepustiti brizi djejih vrtia. Njihov stav
proizlazi ne samo iz relativno tone spoznaje da su djeca
osjeajno vezana za lanove obitelji, to pogoduje uspjenom
odgoju, nego i iz sasvim pogrene pretpostavke, zapravo
predrasude, da su majke, pa dakle i bake najbolji odgajatelji
vlastite djece. Dapae, vjeruju to i mnogi roditelji, koji se
smjetajui svoje dijete u djeji vrti ne mogu osloboditi
osjeaja krivnje, pa se tjee ili zavaravaju da je to samo
privremeno, dok ne rijee ovaj ili onaj problem i dok ne budu
u mogunosti bolje urediti svoj obiteljski ivot i odgoj djeteta
u obitelji. Zapravo tonije bi bilo rei da su osjeajem krivnje
optereene ene, majke, a da su oevi skloniji taj osjeaj
podravati, posebno kada enina zarada vie nije neophodna
za uzdravanje obitelji i kad im se zbog vlastitog probitka
ini da bi im korisnija bila stalna prisutnost ene u kui.
Dakako, besmisleno bi bilo nijekati da je upravo
snanije zapoljavanje ena potaklo otvaranje djejih vrtia.
Jer, iako su ustanove za zbrinjavanje siroadi i naputene
djece postojale ve i prije, prvi su djeji vrtii nastali u

121
uvjetima sve snanije industrijalizacije 19. stoljea, posebno
razvitka tekstilne industrije koja je zapoljavala velik broj
ena, ija su djeca, dok su one bile na poslu, esto bila
preputena sama sebi. Da bi radnice oslobodio straha za
njihovu djecu i omoguio im da se u potpunosti posvete
poslu, to je bitno za kvalitetu proizvodnje i produktivnost,
Robert Owen je u New Lanarku osnovao 1816. godine prve
djeje jaslice, a Friedrich Frbel je 1837. godine otvorio prvu
ustanovu pod nazivom djeji vrti (Kindergarten). No,
iako im je cilj bio zbrinuti djecu zaposlenih ena i Owen i
Frbel su ve tada uoili potrebu postojanja djejih jaslica i
vrtia neovisno o tome. S naglom industrijalizacijom, naime,
u privredno razvijenim zemljama se poela raspadati
patrijarhalna obitelj koja je do tada bila osnovni odgojni
imbenik, a odgojni su se uvjeti i zahtjevi poeli mijenjati na
nain neprimjeren tradicionalnom odgoju, to znai da
roditelji - s tradicionalnog motrita to su bile prije svega
majke - vie nisu imali dovoljno odgojnog znanja. Uvidjevi
da sve majke vie nemaju ni vremena ni znanja za odgajanje
svoje djece Frbel je - istiui potrebu strunog i sustavnog
odgajanja djeteta - sredite odgoja iz obitelji smiljeno
premjestio u specijalne odgojne ustanove: djeje vrtie.
Iako dakle djeji vrtii jednim dijelom nastaju kao
odgovor na narasle potrebe uvanja djece iji su roditelji,
posebno majke, bili zaposleni izvan vlastitog doma, njihova
bitna uloga je ipak bila mnogo vie od toga. Upravo sustavno
i struno odgajanje koje je moglo odgovoriti na povijesne
proizvodne i ope drutvene potrebe, a za kakvo veina
roditelja, napose majki od kojih se to prvenstveno oekivalo,
raspadom patrijarhalne obitelji i naraslim odgojnim
zahtjevima vie nije bila sposobna. Djeji su vrtii stoga

122
trebali bitno dopuniti obiteljski odgoj ak i tamo gdje samo
uvanje djece nije bilo nikakav problem. Zapravo trebali su
biti i vie od toga. Trebali su postati nosei stup ukupnog
odgoja oko kojega bi se onda obiteljski odgoj izgradio
struno potpomognut izvana. Sve ubrzaniji drutveni
razvitak za jedno i po stoljee od tada ove je zahtjeve samo
zaotrio. Odgojni su zadaci postali brojniji i tei, odgojni su
uvjeti sloeniji, a odgojna iskustva koja ljudi nose iz vlastitog
roditeljskog doma sve su manje primjerena zadacima s
kojima se suoavaju i uvjetima u kojima ih moraju rjeavati.
Uz postojeu podjelu rada i strunu specijalizaciju koja prati
industrijski razvitak samo je od neznatnog broja roditelja
razumno oekivati da e ovladati pedagokim znanjima
potrebnima za uspjeno odgajanje. Veini e struna pomo
biti sve potrebnija.
Djeji e vrtii stoga, dakako takvi koji e biti na
povijesnoj razini drutvenih potreba, uz ostale oblike strune
potpore roditeljima imati sve vaniju odgojnu ulogu. A da bi
to mogli, moraju, jo mnogo vie nego to su to od njih
oekivali njihovi utemeljitelji poetkom 19. stoljea, svoje
djelovanje zasnivati na znanstvenim spoznajama. No, njihova
odgojna uinkovitost i drutvena korisnost u bitnome ovisi o
odnosu prema njima. Smatrati ih surogatima obiteljskog
doma, pa ak i drugim djejim domom, opasno dovodi u
pitanje ne samo njihovu odgojnu funkciju, nego i sam odgoj
kojemu bi ve sada djeji vrtii trebali biti okosnica.
Radi ope kulturne reprodukcije i odravanja
civilizacijske razine drutva, a onda i radi kulturnog napretka
- posebno radi privrednog razvitka - potrebno je da se na
svim razinama drutva razvije svijest o ulozi i vanosti
strunih odgojni ustanova, meu kojima i djejih vrtia, za

123
sve oblike odgoja, pa dakle i obiteljskog. U odnosu na djeje
vrtie vano je shvatiti da oni, kao i kole, djeci mogu i
trebaju dati onu odgojnu potporu koju im njihovi roditelji
vie (osim iznimno) ne mogu dati. Stoga na drutvena
ulaganja u razvitak mree djejih vrtia i unapreivanje
djelatnosti predkolskog odgoja treba gledati kao na vanu
razvojnu investiciju, a na smjetanje djece u djeje vrtie i
traenje roditelja da dobiju njihovu strunu odgojnu potporu
kao na odgovoran roditeljski in kojim se djetetu omoguava
odgoj kakav mu u obitelji nije mogue pruiti i pored svih
prednosti obiteljske sredine. Od kojih je dakako najvanija
roditeljska ljubav i osjeajno ozraje koje vlada u obitelji kao
ivotnoj zajednici. Uza svu, naime, ljubav prema djetetu
nitko razuman i odgovoran ne misli vie da mu u odgoju
vlastitog djeteta nisu potrebne obrazovne usluge kole ili da
se za djetetovo zdravlje moe brinuti sam mimo lijenika i
zdravstvenih ustanova. Vrijeme je konano da se shvati da je
tako i s predkolskim odgojem. Pa ako djeji vrtii u
emocionalnom pogledu ne mogu, i ne trebaju, zamijeniti
roditelje i druge bliske srodnike, onda jednako tako ni obitelj
najee ne moe u strunom i komunikacijskom pogledu
zamijeniti djeje vrtie.
Jo mnogo vie nego kad su u pitanju djeji vrtii,
lienost svakodnevne nazonosti voljenih osoba i osjeajnosti
obiteljske sredine glavni je argument protiv jedne druge vrste
odgojnih ustanova: internata. Iako je internatsko kolovanje
uobiajeno u graanskom drutvu, posebno na razini
srednjokolskog i vieg obrazovanja, u nas su kolski
internati malobrojni - iako postoje ueniki domovi za
smjetaj djece s prebivalitem izvan mjesta kolovanja. Na
Zapadu, meutim, posebno u Velikoj Britaniji internatsko

124
kolovanje prisutno je ve na osnovnokolskoj razini. S
drutvenim promjenama koje zahvaaju obitelj i u nas je sve
izrazitija potreba za (osnovno)kolskim internatima. to
zbog nude, a to iz emancipacijskih razloga (na to
neosporno imaju pravo) ene se sve vie zapoljavaju i sve se
vie nastoje profesionalno potvrditi izvan kuanstva i obitelji.
Zbog radnih obveza roditelja djeca su sve ee i sve dulje
bez odgovarajue odgojne potpore i nadzora. tovie, sve
brojnija su djeca s krajnje neurednim nainom zadovoljavanja
ak i osnovnih ivotnih potreba. Ujutro odlaze u kolu bez
doruka, po povratku iz kole improviziraju nekakav zalogaj
iz hladnjaka i tek moda uveer, kada je najnepogodnije doba
za kakvu tee probavljivu hranu, pojedu prvi pravi dnevni
obrok. Na spavanje odlaze prekasno, spavaju premalo ili na
neprikladan nain. Nunu higijenu obavljaju neredovito.
Bez odgovarajue dnevne odgojne potpore i nadzora
djeca su sve sklonija nepromiljenom eksperimentiranju s
drogom, seksom itd. i sve su izloenija utjecaju kriminalnih
pojedinaca. Meutim, i kad imaju dovoljno vremena i volje
da se bave odgojem svoje djece roditelji su sve nemoniji
pred svakodnevnim odgojnim izazovima. Sve se tee snalaze
u okolnostima koje zahtijevaju cjelodnevni angaman
odgojnih strunjaka. Ne radi se dakle vie samo o tome da
roditelji, a to prije svega znai majka, imaju pravo na svoje
samoostvarenje - bitan dio kojeg je i profesionalno
potvrivanje - jer zatomljujui vlastitu osobnost ne mogu
zadovoljavajue podupirati ni razvitak djetetove osobnosti,
to je bitan dio suvremenog odgoja i bez ega promauju
svoju odgajateljsku i roditeljsku ulogu. Radi se o tome da su
suvremene drutvene okolnosti i odgojni zahtjevi presloeni
za nestrune odgojne improvizacije kakve veina roditelja, s

125
obzirom na svoje drukije profesionalno opredjeljenje, jedino
i moe poduzimati.
kolski internati nisu dakako bez mana, pa i kad su
najbolji. No, uvijek su dobra alternativa obiteljskom odgoju,
a esto su puta i bolja. Na svim razinama, pa i na
osnovnokolskoj. Problem je svakako u tome to iziskuju
znatna materijalna sredstva i time su mnogima nedostupni.
Zanimljivo je meutim da imuniji roditelji koji su i sami kao
osnovnokolci bili u internatu smatraju internat dobrim
rjeenjem za svoju djecu. Smjetaj djeteta u internat ne mora
znaiti odustajanje od brige za njega, naprotiv, ve samo
dijeljenje te brige sa za to strunom ustanovom. Mjesta za
ljubav i panju jo uvijek ostaje dovoljno. Dapae,
osloboeni pritisaka odgojnih zahtjeva kojima ne mogu
zadovoljavajue odgovoriti, roditelji mogu djetetu pruiti
panju koji bi mu inae teko pruili.
Iako je to u nas u ovom trenutku vie teorijsko nego
praktiko pitanje, razvitak bi privatnih (osnovno)kolskih
internata valjalo podrati. Pa makar oni u prvo vrijeme bili
dostupni i samo djeci imunijih roditelja. No, porast
odgojnog standarda ma u kojem dijelu kolstva dobar je ako
nije na tetu cjeline, a jo bolji ako otvara prostor za
unapreenje cjeline.
Do trenutka, meutim, kad emo biti u prilici da
uistinu odluujemo hoemo li svoje dijete smjestiti u internat
ili ne, nije naodmet da razmislimo o tome koliko su nam i
zato internati potrebni.

126
Navedena djela

Glasser, William (1994.), Kvalitetna kola, Zagreb: Educa

Kant, Immanuel (1974.), Kritika praktikog uma, Zagreb:
Naprijed
Madelin, Alain (2991.), Osloboditi kolu - Obrazovanje a
carte, Zagreb: Educa
Neill, Alexandar (1999.), kola Summerhill, Zagreb: Sara 93
Vuk-Pavlovi, Pavao (1996.), Filozofija odgoja, Zagreb:
Hrvatska sveuilina naklada

127
Biljeke o tekstovima
(vei dio naslova dali su urednici Glasa Istre)

Odgajati je sve tee, Pula, Glas Istre, 13.-19. 01. 1998.

Odgoj i manipulacija, Pula, Glas Istre, 13.01.1998.
Biti uspjean odgajatelj izuzetno je teko, Pula, Glas
Istre, 14.01.1998.
rtve predrasuda o odgoju, Pula, Glas Istre,
15.01.1998.
Roditelji moraju voljeti svoju djecu, Pula, Glas Istre,
16.01.1998.
Djeca moraju voljeti svoje roditelje, Pula, Glas Istre,
17.01.1998.
Za odgoj, odnosno obrazovanje manjeg djeteta
potrebna je manja strunost, Pula, Glas Istre,
18.01.1998.
Obrazovanje mora postati odgovorno spram
budunosti, Pula, Glas Istre, 15.01.1998.
Djeci omoguiti uenje, a ne muenje, Pula, Glas Istre,
16.03.1998.
Ako im roditelji pomau, djeca e uiti bolje, Pula, Glas
Istre, 07.04.1998.
Moje dijete je zaboravno, Pula, Glas Istre, 17.08.1999.
Moje dijete je nemarno, Pula, Glas Istre, 25.08.1999.
Kako protiv djeje neposlunosti, Pula, Glas Istre,
05.09.1999.
I dijete je osoba, Pula, Glas Istre, 16.09.1999.
Pubertet razdoblje naruenog roditeljskog autoriteta,
Pula, Glas Istre, 10.10.1999.

128
Loa igraka gora od nikakve, Pula, Glas Istre,
28.10.1999.
Roditelji nisu sluge, a djeca razmaeni prinevi koje treba
opsluivati, Pula, Glas Istre, 15.01.1998.
Kulturna razina drutva prepoznaje se po odnosu prema
odgoju, Pula, Glas Istre, 25.04.2000
Moje dijete u djejem vrtiu ili internatu, Pula, Glas Istre,
29.09.2000.

129