Akademija pravnih znanosti Hrvatske

TEORIJA ZAJEDNIKOG
ZLOINAKOG POTHVATA
I MEUNARODNO KAZNENO
PRAVO IZAZOVI I
KONTROVERZE

Zagreb, MMVII
 Autori
(lanovi Akademije pravnih znanosti Hrvatske):

Prof.dr.sc. Igor Bojani

(profesor kaznenog materijalnog prava, Pravni fakultet Sveuilita u
Osijeku)
Prof.dr.sc. Davor Dereninovi
(profesor kaznenog materijalnog prava, Pravni fakultet Sveuilita u
Zagrebu)
Prof.emerit.dr.sc. eljko Horvati
(profesor kaznenog materijalnog prava, Pravni fakultet Sveuilita u
Zagrebu)
Prof.dr.sc. Davor Krapac
(profesor kaznenog procesnog prava, Pravni fakultet Sveuilita u Zagrebu)
Prof.dr.sc. Maja Seri
(profesor meunarodnog prava, Pravni fakultet Sveuilita u Zagrebu)

2
True peace is not merely the absence of tension: it is the presence of justice.
Martin Luther King Jr.

3
 SADRAJ

PRVO POGLAVLJE
IZVEDENA OSOBNA KAZNENA ODGOVORNOST ZA KOLEKTIVNA
MEUNARODNA KAZNENA DJELA PREMA ODREDBAMA STATUTA
MEUNARODNOG KAZNENOG SUDA ZA BIVU SFRJ
1. Rekonceptualizacija materijalnog kaznenog prava u praksi Meunarodnog
kaznenog suda za bivu SFRJ ..6
1.1.Politiko-ideoloki razlozi...11
1.2. Pravni razlozi..15
2. Zapovjedna odgovornost...17
2.1. Utvrivanje suvremenih pojmovnih sastavnica zapovjedne odgovornosti20
2.1.1. Funkcionalna sastavnica zapovjedne odgovornosti.24
2.1.2. Kognitivna sastavnica zapovjedne odgovornosti.30
2.1.3. Operativna sastavnica zapovjedne odgovornosti.33
2.2. Kritike primjedbe na institut zapovjedne odgovornosti35
2.2.1. Primjena standarda zapovjedne odgovornosti na nevojne zapovjednike.36
2.2.2. Zapovjedna odgovornost i uzronost neinjenja..40
3. Zajedniki zloinaki pothvat.......45
3.1. Dvojbe u vezi primjene teorije zajednikog zloinakog pothvata53
4. Zakljuak o meusobnom odnosu dvaju oblika izvedene kaznene odgovornosti
po Statutu MKSJ...59

DRUGO POGLAVLJE
ZAJEDNIKI ZLOINAKI POTHVAT I NAELO ZAKONITOSTI
1. Nullum crimen nulla poena sine lege i meunarodno kazneno pravo...63
2. Zajedniki zloinaki pothvat u praksi sudova nakon II. svjetskog rata...70
3. Zajedniki zloinaki pothvat u meunarodnim ugovorima..75
4. Zajedniki zloinaki pothvat u poredbenom pravu..77
5. Rasprava.80
6. Zakljuak92

TREE POGLAVLJE
OBJEKTIVNI ELEMENTI TEORIJE ZAJEDNIKOG ZLOINAKOG
POTHVATA
1. Uvodne napomene...........................................................................................101
2. Pluralitet osoba.................................................................................................101
2.1. Da li glavni poinitelj mora sudjelovati u zajednikom planu?....................107
2.2. Je li primjena teorije zajednikog zloinakog pothvata ograniena na
pothvate manjeg opsega?.....................................................................................111
3. Zajedniki plan.114

4
3.1. Presuda Meunarodnog suda pravde u predmetu "Primjena Konvencije o
sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida".118
3.2. Sadraj elementa zajedniki plan..130
4. Sudjelovanje optuenika u zajednikom planu133
5. Zakljuak..........................................................................................................136

ETVRTO POGLAVLJE
SUBJEKTIVNI ELEMENTI TEORIJE ZAJEDNIKOG ZLOINAKOG
POTHVATA
1. Nulla poena sine culpa i meunarodno kazneno pravo..137
2. Krivnja kod osnovnog oblika zajednikog zloinakog pothvata.139
2. Krivnja kod sistemskog oblika zajednikog zloinakog pothvata...141
4. Krivnja kod proirenog oblika zajednikog zloinakog pothvata146
4.1. Proireni oblik zajednikog zloinakog pothvata i
dokazivanje posebne namjere (dolus specialis)..152
5. Rasprava i zakljuak.......................................................................................162

PETO POGLAVLJE
QUID FACIT? POSREDNO POINITELJSTVO KAO ALTERNATIVA
TEORIJI ZAJEDNIKOG ZLOINAKOG POTHVATA169

ESTO POGLAVLJE
UMJESTO ZAKLJUKA DESET TEZA O ZAJEDNIKOM
ZLOINAKOM POTHVATU...................................................................180

BIBLIOGRAFIJA...........................................................................................181

5
 PRVO POGLAVLJE
IZVEDENA OSOBNA KAZNENA ODGOVORNOST ZA
KOLEKTIVNA MEUNARODNA KAZNENA DJELA PREMA
ODREDBAMA STATUTA MEUNARODNOG KAZNENOG
SUDA ZA BIVU SFRJ

1. Rekonceptualizacija materijalnog kaznenog prava u praksi

Meunarodnog kaznenog suda za bivu SFRJ

U meunarodnom kaznenom pravu kaznenoj odgovornosti podlijeu samo fizike

osobe kao pojedinci. To je tradicija unutarnjeg kaznenog prava, na koju su se
oslonili prvi pokuaji suenja za ratne zloine nakon I. svjetskog rata, posebice
njemakoga cara Wilhelma II temeljem l. 227. ugovora o miru iz Versaillesa od
28. VI. 1919., postupci pred njemakim Vrhovnim sudom u Leipzigu te neki
partikularni ugovori o miru sa poraenim dravama. Premda je Statut
Meunarodnog vojnog suda u Nrenbergu predviao i odgovornost kriminalnih
organizacija, pa su kao takve pred tim sudom bile i proglaene organizacije SS,
Gestapa, tajne policije i vodstva nacistike stranke, ipak niti jednoj nije bila
izreena kazna, ve je ta odgovornost samo deklarirana u presudi, ostavljajui
vlastima drava potpisnica pravo da temeljem te deklaracije izvedu pred svoje
sudove pojedince koji su pripadali tim organizacijama. Nakon suenja u
Nrenbergu i Tokiju, Opa skuptina UN je naelo individualne kaznene
odgovornosti za meunarodne zloine proglasila kao prvo u nizu sedam tzv.
nrnberkih naela.1 Ono glasi:

Principle I: Any person who commits an act which constitutes a crime under
international law is responsible thereof and liable to punishment.

Historija toga naela od Versaillesa do statuta meunarodnih kaznenih sudova za

bivu SFRJ i za Rwandu, zajedno s brojnim drugim ustanovama meunarodnog
kaznenog prava, pokazuje u djelovanju pet ad hoc meunarodnih istranih
komisija, etiri ad hoc meunarodna kaznena suda te nekoliko
meunarodnopravno osnaenih nacionalnih suenja za meunarodne zloine,
neprestano preplitanje prava i politike tijekom utvrivanja materijalnopravnih i
proceduralnih standarda, koje preplitanje - u sustavu pravnih normi iz razliitih
pravnih izvora te u jako fragmentiranom meunarodnom kaznenom pravosuu -
politici uvijek osigurava vani upliv.2 To praktino znai da e primjena nekog
pravnog naela, u krajnjoj liniji ovisiti o funkcionalnim metodama njegovog
tumaenja. One, kao to je poznato, u utvrivanju smisla sastavnica pravnog

1
Affirmation of the Principles of International Law Recognized by the Charter of the Nurenberg
Trial, G.A. Res. 95(I) od 11. XII. 1946, UN Doc. A/64/Add.1.
2
BASSIOUNI 2003, 393-444

6
naela ili pravnih normi polaze od pitanja emu takva pravna norma slui. Kako je
to pitanje u upravljanju svakom razvijenom drutvenom strukturom uvijek
povezano s pitanjem legitimacije vodee politike sile, to se i naela
meunarodnog kaznenog prava u praksi primjenjuju tako da bi postala i ostala
prihvatljiv alat odravanja meunarodnog politikog poretka. Statuti dananjih
meunarodnih kaznenih sudova ukljuujui i tzv. mjeovite ili
internacionalizirane kaznene sudove u svojim uvodnim ili naelnim odredbama
preuzimaju naelo individualne kaznene odgovornosti. U svojem izvjeu uz
Rezoluciju 808 Vijea sigurnosti UN kojom je prihvaen Statut MKSJ Glavni je
tajnik UN naveo da su gotovo svi komentari [nacrta Statuta] koje je primio traili
da Statut sadri odredbe koje se odnose na individualnu kaznenu odgovornost
efova drava, vladinih dunosnika i te svih osoba koje su nastupale u okviru
nekih slubenih ovlasti te da su se ti zahtjevi pozivali na precedente nakon II.
svjetskog rata.3 Time je meunarodno kazneno pravo, unato nekih nastojanja u
pripremama za donoenje Rimskog statuta stalnog Meunarodnog kaznenog suda
(MKS) koja su ila za uvoenjem kaznene odgovornosti pravnih osoba u
meunarodnom kaznenom pravu (dodue, uz iskljuenje drave i drugih javnih i
neprofitnih organizacija), prihvatilo tradicionalnu usmjerenost kaznenog prava na
fiziku osobu kao neposrednog poinitelja kaznenog djela i njegove eventualne
sudionike poticatelje i pomagae.4 Individualna kaznena odgovornost fizike
osobe za meunarodna kaznena djela prihvaena je i u praksi ad hoc
meunarodnih kaznenih sudova (Meunarodnog suda za teke povrede
meunarodnog humanitarnog prava poinjene na podruju bive Jugoslavije od
1991, MKSJ, ICTY te Meunarodnog suda za Rwandu, MKSR, ICTR). To npr.
potvruje izreka drugostupanjske odluke u predmetu Tadi povodom
interlokutorne albe na prvostupanjsko odbijanje prigovora jurisdikciji MKSJ koja
odreuje da se naelo individualne kaznene odgovornosti primjenjuje prema
obiajnom meunarodnom kaznenom pravu i na sluajeve unutarnjih oruanih
sukoba.5 Praksa MKSJ trai da se u optunici precizira "oblik kaznene
odgovornosti" iz l. 7(1) Statuta koji se, prema ocjeni Tuitelja utemeljenoj na
odredbama stavka 1. ili 3. toga lanka, poinitelju meunarodnog zloina stavlja
na teret, kako bi bilo udovoljeno postulatima naela pravinog postupka koji trae
da se tim preciziranjem odredi injenina osnovica za presudu te optueniku
omogui pripremanje obrane.6 MKSJ je utvrdio pet takvih oblika kaznene
odgovornosti u l. 7. svojega Statuta7: dva glavna (principal) i tri akcesorna
(accessorial): glavni ukljuuju neposredno poiniteljstvo kaznenog djela
(commission) te planiranje poinjenja kaznenog djela (samostalno ili zajedno s
drugim osobama) pri emu poinitelj mora imati namjeru poinjenja ili planiranja

3
Report of the Secretary-General Pursuant to Paragraph 2 of Security Council Resolution 808
(1993), UNSC, UN Doc. S/25704 (1993), 55
4
NOVOSELEC 2004, 487
5
Prosecutor v. Tadi, Decision on the defence motion for interlocutory appeal on jurisdiction od 2.
X. 1995, 128-129
6
JONES/POWLES 2005, 6.2.28 u citiranju prvostupanjske presude u predmetu Furundija od 10.
XII. 1998, 189
7
DANNER-MARTINEZ 2005, 103

7
djela odnosno barem znanje o znatnoj vjerovatnoi (substantial likelihood) da e
kao posljedica njegovog ponaanja nastupiti neki kriminalni in ili propust;8
akcesorni oblici kaznene odgovornosti odnose se na sluajeve sudionitva u
uem smislu (prema naem pravu) kao to su poticanje i pomaganje, ali i na ostale
osobe koje su na bilo koji drugi nain doprinijeli planiranju ili poinjenju
zloina.9 Time je, kao to je poznato, praksa toga suda, pod utjecajem
angloamerikih pravnih konstrukcija, prihvatila tzv. jedinstveni pojam poinitelja
kao bilo koje fizike osobe koja je dala kauzalni doprinos nekom meunarodnom
zloinu. Meutim, u okviru takvoga pojma poinitelja na dva su naina
proirene granice individualne kaznene odgovornosti, rekonceptualizacijom
tradicionalnih instituta opeg dijela kaznenog zakona kao to su sudionitvo i
krivnja.10 Prvo, na planu sudionitva, uz izbjegavanje utvrivanja pojedinih oblika
sudionitva u kaznenom djelu u irem smislu i prihvaanjem tzv. monistikog
modela jedinstvenog pojma poinitelja (prema kojem se poiniteljem smatra
bilo koja osoba koja je dala neki kauzalni doprinos poinjenju kaznenog djela, bez
obzira je li neposredno fiziki poinila zloin ili je planirala, poticala, naredila,
poinila ili na drugi nain pomogla i sudjelovala u planiranju, pripremanju ili
poinjenju zloina; l. 7(1) Statuta MKSJ) koji stanovite razlike izmeu njih ini
samo pri odmjeri kazne, praksa je uvela i razradila dvije pravne teorije koje se ne
temelje na neposrednoj, autonomnoj kaznenoj odgovornosti pojedinca za svoje
vlastito ponaanje nego tu odgovornost izvode iz ponaanja nekih drugih osoba
koje su postupale u okviru stanovite asocijacije u kojoj je neka djelatnost bila
razdijeljena prema hijerarhijskim ili koordiniranim metodama ostvarivanja
zajednikog (kriminalnog) cilja. Kako se po tim teorijama kaznena odgovornost
pojedinca utemeljuje odnosno izvodi iz postupaka (koji ne moraju uvijek
predstavljati kanjivo djelo) drugih osoba, moe se o tim teorijama u irem smislu
govoriti kao o vikarijskim ili teorijama izvedene (individualne) kaznene
odgovornosti. To su teorije o zapovjednoj odgovornosti (utemeljenoj na odredbi
l. 7(3) Statuta) te o zajednikom zloinakom pothvatu, joint criminal
enterprise (utemeljenoj na odredbi l. 7(1) Statuta o oblicima kaznene
odgovornosti za meunarodne zloine koja ju odredba dodue, izriito ne
predvia, ali su suci MKSJ interpretativno, analogijom iuris, utvrdili da spada u
njezin pojmovni sadraj). Teorije o vikarijskoj odgovornosti poznate su u
angloamerikome pravu. Povijesno, one su nastale na podruju srednjovjekovne
graanskopravne odgovornosti za tetu nekog principala koju su treim osobama
nanijeli njegovi slubenici ili povjerenici prema maksimi respondeat superior11,

8
Kvoka I, 251
9
Kordi I, 373
10
DRUMBL 2005, 540
11
Respondeat superior (lat. neka gopodar odgovara). Radi se o privatnopravnom konceptu
odgovornosti poslodavca za postupke i propuste zaposlenika u obavljanju njihovih radnih
zadataka. Respondeat superior je u osnovi tzv. vikarijske odgovornosti kojoj je cilj: 1. sprjeavanje
buduih povreda; 2. osiguranje naknade tete oteeniku i 3. pravino ispravljanje gubitaka
prouzroenih u poduzetnitvu. U k.p. ovaj je koncept suprotan naelu krivnje jer implicira
odgovornost poslodavca bez obzira na njegovu krivnju za poinjeno djelo i bez obzira da li je
zaposlenik postupao s namjerom ili iz nehaja. Unato naelno irokom konceptu respondeat
superior, u onim pravnim sustavima u kojima je predviena (npr. SAD, Nizozemska) vikarijska je

8
ali se zbog okvira odgovornosti za sudionitvo u kaznenom pravu, razliitih od
okvira suodgovornosti za tetu u graanskom pravu, nisu primjenjivale pred
kaznenim sudovima.12 No, kada su poetkom XX. stoljea ule najprije u
primjenu za prekrajnu odgovornost, a potom i u primjenu za utvrivanje kaznene
odgovornosti pravnih osoba, put je bio otvoren za njihov prelazak u meunarodno
kazneno pravo - to se dogodilo zaslugom nrnberkog vojnog tribunala o
zapovjednoj odgovornosti optuenih za ratne zloine13. Pravne konstrukcije
zapovjedne odgovornosti i zajednikog zloinakog pothvata omoguavaju da
se preko utvrene krivnje drugih osoba za odreena kaznena djela, utvreni oblik
odgovornosti i prijekor koji je tim osobama upuen, uraunava, pripisuje
optueniku kojem se takva konstrukcija stavlja na teret i on se za njih kanjava
kao da ih je i sam poinio. Pravnodogmatski one lee u domeni tzv. formalnih
kaznenih djela ili kaznenih djela istog djelovanja u kaznenom pravu common
lawa (tzv. inchoate offences) kod kojih se bie kaznenog djela iscrpljuje u samoj
radnji poinitelja, bez obzira na uinak na objektu radnje, koji moe biti prostorno
i vremenski odvojen od radnje, kao to je kanjiv pokuaj, poticanje ili
zloinaka urota odnosno "zavjera"14 (conspiracy). Potonja je sluaj sudionitva
u kaznenom djelu, kod kojeg sudionici odgovaraju za sva kaznena djela poinjena
u ostvarenju zajednikog cilja (common purpose) pa i za ona koja nisu
prvobitno predvidjeli, ukoliko su taj eksces trebali predvidjeti kao stvarno
mogu (possible). Konstrukcija zavjere omoguava ne samo da se
kanjavanjem za rane stadije u injenju kaznenih djela (dogovaranje, planiranje,
pripremanje) postigne vei preventivni uinak u kaznenom pravu, nego i da se
olaka kazneni progon: tuitelju koji ne uzmogne udovoljiti pravilima o teretu
dokazivanja kaznenog djela kojeg su sudionici izvorno poinili, omoguuje
uzmak na rezervni poloaj tj. da optubu izmijeni u zloinaku zavjeru
sudionika da poine to kazneno djelo i tako dokae stadij njegovog ostvarenja do
kojeg su doprli (neki engleski autori to nazivaju dvostrukim ivotom u praksi
ustanove conspiracy).15 U pogledu oblika sudionitva treba pripomenuti da za
razliku od Statuta MKSJ koji ne pozna "zavjeru" niti ZZP, Rimski statut MKS u
l. 25. st. 3.to.d predvia, uz ostalo, odgovornost i za ponaanje sudionika kojim
on "..in any other way contributes to the commission or attemted commisssion of

odgovornost ograniena samo na neka kaznena djela u vezi gospodarstva i neke radnje koje nisu
kanjive, a i u sudskoj je praksi taj koncept tumaen restriktivno (tako je npr. Vrhovni sud
Kalifornije u jednoj odluci zauzeo stajalite da bolnica ne moe biti osuena na osnovi vikarijske
odgovornosti za seksualno maltretiranje pacijenta od strane lijenika). HORVATI i dr. 2002.
12
SAYRE 1930, 694-701
13
Openito o mukotrpnom popunjavanju praznina u podnormiranom opem dijelu meunarodnog
kaznenog prava djelatnou nrberkog i tokijskog vojnog tribunala usp.. BASSIOUNI 2003,
290-320
14
U hrvatskoj jezinoj praksi u uporabi su oba izriaja, "urota" i "zavjera". Ipak, u Hrvatskom
enciklopedijskom rjeniku iz 2004. godine (izd. Jutarnji list i Novi liber u Zagrebu) nalazimo malu
razliku iz koje se moe zakljuiti da engleskoj conspiracy vie odgovara izriaj "zavjera": urota je
"tajni dogovor o zajednikoj akciji protiv koga ili ega" (HER sv. 11, 226) a zavjera je "(1) tajni
plan vie osoba da se poini zloin ili napravi teta" te (2) "sam in organiziranja takvog plana"
(HER sv. 12, 145 koji meutim, uz to tumaenje ekviparira "urotu"). Za oznaku zloinake
naravi takve asocijacije, bolja je dakle, "zavjera".
15
PADFIELD 2000, 137

9
such a crime by a group of persons acting with a common purpose", ali odmah
nadodaje da "such contribution shall be intentional and shall either: (i) be made
with the aim of furthering the criminal activity or criminal purpose of the group
where such activity or purpose involves the commission of a crime within the
jurisdiciton of tthe Court; or (ii) be made in the knowlede of the intention of the
group to commit the crime". Osim toga, on uspostavlja i razliku izmeu
poinitelja i sudionika (u uem smislu), prihvaanjem tzv. dualistikog modela,
bliskog njemakom i naem pravu, premda ne dosljedno jer je za sve oblike
sudjelovanja vie osoba u zloinu predvien isti kazneni okvir a ne graduirano
blai za one koje se smatraju manje opasnima, poput npr. pomagaa). Drugo, u
pogledu krivnje, objedinjavanjem razloga iskljuenja protupravnosti i razloga
iskljuenja krivnje u grounds for excluding criminal responsibility, ad hoc
sudovi u veoj i Rimski statut u ipak manjoj mjeri zabacili su razlikovanje izmeu
protupravnosti i krivnje, reducirali elemente namjere kao oblika krivnje, uveli
posebni oblik nepromiljenosti (recklessness) te izvrili promjene u nekim
drugim institutima protupravnosti (nuna obrana, krajnja nuda) i krivnje (koju
npr. iskljuuje ne samo zabluda nego i zapovijed nadreenog).16 To ima
posljedice i za primjenu konstrukcija zapovjedne odgovornosti i zajednikog
zloinakog pothvata. Ostavljajui na as po strani opravdanost i pravnu
utemeljenost ove rekonceptualizacije kaznenog prava, treba istaknuti da ima
vie razloga za tu promjenu elemenata tradicionalnog opeg dijela (unutarnjeg)
kaznenog prava pred meunarodnim kaznenim sudovima. Moemo ih grubo
podijeliti na politiko-ideoloke i pravne.

16
NOVOSELEC 2004, 488 i 493

10
1.1. Politiko-ideoloki razlozi

Politiko-ideoloki razlozi proizlaze iz injenice da se meunarodni zloini

dogaaju u oruanim sukobima koji imaju masovni karakter. Suvremena zapadna
civilizacija na masovno nasilje gleda kao na neto to je uvijek vee od sume
dijelova i to uvijek u izvanredno velikoj mjeri pogaa elementarne vrijednosti
globalne zajednice kao to su genocid, ratni zloini, zloini protiv ovjenosti,
terorizam. Takvi napadi na univerzalne vrijednosti mogu se meutim, kao i sva
druga kaznena djela, danas suzbijati samo klasinim ustanovama kaznenog
pravosua. Da bi normaliziralo kanjavanje tj. provelo ga kroz uobiajene
(birokratske) procedure, kazneno pravosue mora javno kanjavanje
ekonomizirati (u smislu Foucaultove teorije o politikoj ekonomiji kazne), tj.
podvri kazni samo selekcionirani i ogranieni - broj poinitelja tih napada, k
tome kazni izreenoj u pravinom kaznenom postupku sukladno tradicionalnim
institutima individualne kaznene odgovornosti te izvrenoj u ureenom obliku
zatvora u nekom nacionalnom penitencijarnom sustavu.17 Stoga je jedan od prvih
postulata te ekonomizacije zahtjev da se iz mase delinkvenata neposrednih
poinitelja, vojnih zapovjednika i upravnih dunosnika te politikih i vojnih voa
izdvoje najodgovorniji za meunarodne zloine. Po kojem kriteriju? Ako se kao
kriterij uzme teina nedjela, to je socijalnopsiholoki najstariji kriterij
razvrstavanja, na pitanje moe li se na poinitelje najteih meunarodnih zloina
gledati kao na obine kriminalce - mnogi suvremeni teoretiari i praktiari daju
negativni odgovor, implicirajui tako posljedice koje je srednjevjekovna pravna
doktrina o crimina atrocissima nadovezivala na najtea kaznena djela. Tako je
npr. jo nedavno, Richard Goldstone, bivi Tuitelj pred MKSJ, traio da se
politiki voe te nadreeni na viim pozicijama u zapovjednom lancu koje
impliciraju vee obveze na valjano obnaanje svojih dunosti, selekcioniraju za
kazneni progon i stroe kanjavaju za masovne meunarodne zloine.18 Takvo
stajalite preuzeli su ad hoc sudovi za bivu Jugoslaviju i Rwandu - otvorivi time
pitanja legitimiteta selekcije kaznenog progona i kaznene politike za delikte iz
svoje jurisdikcije. Tako je prvostupanjsko vijee MKSJ u predmetu Marti izreklo
da se pred lice pravde izvode oni koji mogu kriminalno utjecati na dogaaje
zbog veih ovlasti inherentnih njihovom poloaju u drutvenoj hijerarhiji prije
onih koji samo slijede naredbe - zato to prvi u veoj mjeri mogu potkopati
international public order19. Premda su MKSJ i MKSR u svojim presudama
izricali da imaju jednaku jurisdikciju nad obinim poiniteljima meunarodnih
zloina i nad onim vieg ranga20 ipak je nekoliko godina nakon njihovog
utemeljenja posve prihvaeno politiko stajalite da se pred tim sudovima u
prvom redu moraju kazneno progoniti i kanjavati istaknute linosti tj. one
osobe koje su planirale, dogovarale i usklaivale meunarodne zloine koji su
izazvali zabrinutost meunarodne zajednice a ne pojedinane poinitelje koje,

17
DRUMBL 2005, 542
18
GOLDSTONE 1995, cit. kod DRUMBL 2005, 569
19
Prosecutor v. Marti, Review of indictment pursuant to Rule 61 od 8. III. 1996, 21
20
Erdemovi I, 83

11
 kao sitne ribe bolje mogu progoniti i kanjavati nacionalni sudovi.21 To je
izraeno u rezoluciji Vijea sigurnosti UN 1329 od 30. XI. 2000 godine koja
navodi:

.Noting the significant progress being made in improving the procedures of the
International Tribunals, and convinced of the need for their organs to continue their
efforts to further such progress, taking note of the position expressed by the International
Tribunals that civilian, military and paramilitary leaders should be tried before them in
preference to minor actors

To je stajalite kasnije potvreno i u izjavi predsjednika Vijea sigurnosti od 23.

VII. 2001. koja navodi:

The ICTY should concentrate its work on the prosecution and trial of the civilian,
military, and paramilitary leaders suspected of being responsible for serious violation of
international humanitarian law rather than on minor actors22

Ono je preuzeto u tzv. "izlazne strategije" MKSJ i MKSR, oznaene prvi put u
rezoluciji Vijea sigurnosti UN 1503 od 28. VIII. 2003. (S/RES/1503(2003)) koja
te sudove "poziva da poduzmu sve potrebne mjere kako bi se istrage okonale do
kraja 2004., prvostupanjska suenja do kraja 2008., a svekolika djelatnost zavrila
u 2010. godini" (to. 7).; na temelju tih strategija ono je formulirano u rezoluciji
Vijea sigurnosti UN 1534 od 26. IV. 2004. koja, uz ostalo u to. 5., poziva
MKSJ i MKSR da:

"... in reviewing and confirming any new indictments, to ensure that any such indictments
concentrate on the most senior leaders suspected of being most responsible for crimes
within the jurisdiction of the relevant Tribunal as set out in resolution 1503(2003);"

te od tih sudova trai da:

" to provide to the Council, [by 31 May 2004 and] every six months [thereafter],
assesments by its President and Prosecutor, setting out in detail the progress made towards
implementation of the Completion Strategy of the Tribunal, explaining what measures have
been taken to implement the Completion Strategy and what measures remain to be taken,
including the transfer of cases involving intermediate and lower rank accused to competent
national jurisdictions; ".

Temeljem takvog shvaanja u izlaznim strategijama MKSJ i MKSR

poduzimaju se razne upravne mjere u tim sudovima, noveliranjem njihovog
organizacijskog i funkcionalnog prava. Od poetka svojeg djelovanja MKSJ je, na
temelju ovlasti iz l. 15. Statuta23 da samostalno, vlastitim pravilnicima ureuje

21
JONES/POWLES 2005, 6.2.13
22
Statement of the President of the Security Council S/PRST/200221
23
Statut MKSJ je do poetka 2006. godine mijenjan rezolucijama VS UN 1166 0d 13. V. 1998,
1329 od 30. XI. 2000, 1411 od 17. V. 2002, 1431 od 14. VIII. 2002, 1481 od 19. V. 2003, 1597 od
20. IV. 2005 i 1660 od 28. II. 2006.

12
postupak i izvoenje dokaza, nakon donoenja Pravilnika o postupku i dokazima
11. II. 199424, svoju proceduru mijenjao 37 puta do poetka 2006. godine. Tako
este, kontinentalnom pravniku nenaviknutom na autonomni karakter pravnih
izvora procesnog prava neobine izmjene, posljedica su specifinog amalgama
angloamerike kaznene procedure akuzatornog ili "stranakog" tipa sa
kontinentalnom, "inkvizitornog" tipa. Neki komentatori optimistiki su pozdravili
ovo "blending of procedures and traditions", smatrajui da je MKSJ, koji je u
praksi uinio pomak od procedure preteno "stranakog" karaktera (osim kod
pitanja dopustivosti dokaza koje je rijeeno sukladno "inkvizitornom" modelu)
prema proceduri "inkvizotornog" karaktera, predstavlja "emergence of common
international procedures" koje moe "..retain the unity of the international legal
system" te stvoriti "globalnu pravnu kulturu" kao "set zajednikih vrijednosti ako
ve ne i zajednike prakse".25 Vie je meutim, bilo kritikih glasova, koji
upozoravaju na proceduralne probleme koji stoje na putu ekspeditivnom i
pravinom postupku pred MKSJ.26 To su: prekomjerno trajanje postupka,
ukljuujui stadij glavne rasprave te nedostatna sredstva sudske uprave koja su
MKSJ stavljena na raspolaganje za otklanjanje tog nedostatka, jednostrana
tuiteljska istraga na ijem zavretku obrana teko stjee uvid u dokaze optube
(ak i nakon uvoenja posebnog predraspravnog suca koji treba pospjeiti
uzajamno upoznavanje stranaka s dokazima te organizirati dokazni materijal za
iznoenje na raspravi), pa se ne moe valjano pripremiti za suenje, razliita
praksa raspravnih vijea u primjeni svojih ovlasti na oficiozno izvoenje dokaza,
prethodno upoznavanje raspravnih sudaca s pisanim izjavama svjedoka optube,
sve brojnije i ire iznimke od naela neposrednog izvoenja i ocjene dokaza
(odnosno, zabrane izvoenja "dokaza iz druge ruke", hearsaya) itd., pri emu se
posebice spornim uinilo pribjegavanje MKSJ praksi plea bargaininga putem
kojeg se nastojalo, nakon optuenikova priznanja optube, izbjei suenje u
veem broju predmeta i tako ostvariti utede na resursima, ne glede na opasnost
krenja pravednosti.27 Stoga, ispitujui proceduru i praksu MKSJ na tri parametra
naela "pravinog postupka" - okrivljenikovim pravima na obranu, "jednakosti
oruja" te pravu na neovisnog i nepristranog suca pojedini autori primjeuju da
kriterij ocjene valjanosti postupaka pred MKSJ nije pitanje da li je proces
Miloeviu (kojeg su neki u MKSJ smatrali "procesom stoljea") voen sukladno
tome naelu, nego pitanje da li je MKSJ u svojoj proceduri osigurao da svaki
okrivljenik pred njegovim vijeima ima isti takav pravini postupak kao to ga je
imao Miloevi.28 Meutim, ubrzo se vidjelo je da taj amalgam donio samo
ograniene mogunosti ispitivanja velikog broja svjedoka sukladno naelima
kontradiktornosti, javnosti i neposrednosti te da ograniene mogunosti rjeavanja
nekih drugih pitanja zatite okrivljenikovih prava obrane. Ako zanemarimo elju

24
Kritiki prikazi sudske prakse i auriranog materijalnog i procesnog kaznenog prava MKSJ su
esti u literaturi. Za recentnije v.: BOAS, 2001, 41-90; isti pisac: 2001, 167-183; MUNDIS-
GAYNOR 2005, 1134-1160.
25
BURKE-WHITE 2004, 975-6.
26
BOURGNON 2004, 526 i sl.
27
HENHAM-DRUMBL 2005, 49-87.
28
COGAN 2002, 111-140.

13
da se normativno osigura procesna i izvanprocesna zatita rtava kaznenih djela i
enje pred MKSJ29, brojnim novelama njegove
njihovo svjedoenje gove procedure cilj je
uvijek bio pojednostavljenje i skraenje
skra postupka. Novom odredbom Pravila 11bis11
omoguenoeno je MKSJ takoer
tako i ustupanje zapoetog
etog
kaznenog postupka protiv

poinitelja unarodnih zloina
meunarodnih zloina nieg ranga nacionalnim sudovima prema
kriterijima
terijima teine optuenih kaznenih djela te stupnja odgovornosti
mogu
optuenika. MKSJ je tu mogunost
etka
do poetka rujna 2006. godine iskoristio tako
da je u pet predmeta donio odluku o ustupanju kaznenog postupka za devet
optuenika Bosni i Hercegovini a u jednom predmetu za dva optuenika
Hrvatskoj. Kako su odredbe Pravila 11bis dale iroke ovlasti MKSJ da teinu
ina, hijerarhijski rang optuenih te prikladnost domaeg
optuenih zloina, doma prava za
enje ustupljenog kaznenog postupka procjenjuje ex officio, to su
voenje s neke albe
optuenika iji su predmeti ustupljeni Bosni i Hercegovini, obrazlagane navodima
ekuje kazneni progon pred nacionalno pristranim sudovima
da optuenike tamo oekuje
ili ak da ustupanje ne doputa njihov hijerarhijski rang ili teina optuenih
kaznenihnih djela, ostale bez uspjeha (MKSJ, Decision on Rule 11bis 11bis Referral u
predmetu Gojko Jankovi (IT-96-23/2-AR11bis.2) od 15. XI. 2005. Za razliku od
MKSJ, ustupanje postupka sudovima pred MKSR nije "zaivjelo" zbog
neprikladnosti nacionalnog sustava u Rwandi,
Rwandi, premda je tuiteljstvo toga suda ve
ranije uputilo tridesetak svojih spisa toj zemlji na odluku o preuzimanju kaznenog
progona.30 Da li je taj cilj i legitimno postignut, ostaje otvoreno pitanje31.

29
"Victim-witnesses
witnesses are the soul of war crimes trials at the ICTY" pie biva sutkinja toga suda,
Patricia
ia Wald (WALD 2001, 81 i sl.,108).
sl.,
30
Usp. MUNDIS-GAYNOR
GAYNOR 2006.2006
31
"Many legal scholars believe [that] the >institutional bias towards the prosecution that defense
have reported at international prosecutions from Nuremberg to the ICTY and ICR< will remain".
Usp. MCGONIGLE 2005, 10-14.10

14
1.2. Pravni razlozi

Pravni razlozi zato meunarodni kazneni sudovi nisu poblie utvrivali tipove
sudionika niti rjeavali teorijska pitanja njihovog razlikovanja lee u injenici da
se meunarodni zloini ine u pravilu kolektivno i sustavno, pri emu individualni
doprinos nije lako uoljiv. Tome je doprinijelo i shvaanje da masovni ratni
zloini predstavljaju oblik organiziranog kriminala, kod kojega je upitno
dokazivanje individualnog doprinosa njihovih poinitelja ve zbog toga to se
pojedina kaznena djela po svojoj brojnosti, spajaju u tzv. meunarodni zloin,
jedno jedinstveno kazneno djelo za koje odgovornost postoji prema
meunarodnom kaznenom pravu a ne unutarnjem kaznenom pravu pojedinih
drava. Osim toga, uobiajeno se smatra da su u organiziranom kriminalu, kao
najopasnijem obliku kolektivnog kriminala, najodgovornije osobe koje stoje iza
neposrednih poinitelja i kontroliraju zloinaku organizaciju. Iskustvo pokazuje
da je takvima praktiki nemogue dokazati da su oblikovali namjeru neposrednog
poinitelja: s jedne strane zato to izmeu njih i lanova zloinake organizacije
koji su fiziki poinili zloin, ima vie posrednika, a s druge strane zato to im je
u pravilu svejedno a esto i nepoznato koji e njihov lan fiziki poiniti zloin.
Stoga su se meunarodni kazneni sudovi, pod spomenutim politikim
imperativom osude politiki istaknutih poinitelja ratnih zloina, posluili
teorijama o odgovornosti "poinitelja iza poinitelja", putem kojih se uspostavlja
kaznena odgovornost osoba od utjecaja u zloinakoj organizaciji, a neposredni
fiziki poinitelji zloina gube na vanosti32 te proirili pravne konstrukcije
individualne kaznene odgovornosti za sudionitvo u meunarodnom zloinu.
Zajedniko je tim teorijama da kaznenu odgovornost pojedinca izvode bilo iz
njegova poloaja ili funkcije u interakciji odreene drutvene organizacije
(dravne, vojne) bilo iz njegova doprinosa meunarodnom zloinu.33 U prvom
sluaju govori se o tzv. supervizijskom ili nadzornom modelu kaznene
odgovornosti, utemeljenom bilo na shvaanju da je poinitelj iza poinitelja
osoba koja je nad nekim oblikom drutvene organizacije imala vlast koju je
razmjerno svojem poloaju na hijerarhijskoj ljestvici koristila za upravljanje
ponaanjem drugih lanova sukladno svojoj volji (teorija o vlasti nad
organizacijom), bilo na shvaanju da je vojni zapovjednik, zbog svojih velikih
ovlasti nad podreenima, mora odgovarati za njihovu kriminalnu djelatnost
(teorija o zapovjednoj odgovornosti vojnih osoba, kasnije proirena u teoriju o
odgovornosti nadreenog).34 U drugom sluaju se odgovornost pojedinca izvodi iz
sistema u kojem djeluje (sistemski model) i temelji se na tri kljuna elementa:
specifinom ponaanju neke osobe u sustavu koje se sastoji u njezinom inu ili
propustu odreene dunosti, stanovitoj interakciji njegovih lanova koja se po
svojim znaajkama moe okarakterizirati kao zloinaka te na kaznenom djelu
ili djelima poinjenim u okviru sustava. Navedeni drugi element interakcija
izmeu lanova sustava - povezuje prvi i trei element, bez obzira na to je li in ili
propust neke osobe bio neposredni uzrok kaznenog djela, pa prema takvom
32
DAMAKA 2005
33
AMBOS 2006, 7, rbr 12
34
Ibid. rbr 29, 57

15
shvaanju svaka osoba koja je s namjerom i znanjem doprinijela djelovanju
sustava kazneno odgovara za svaki zloin u sustavu ako ga je mogla i trebala
predvidjeti, bez obzira je li raspolagala specifinim znanjem u pogledu mjesta,
vremena i naina njegovog poinjenja.35 Praksa MKSJ konstruirala je dva pravna
instrumenta za uspostavljanje kaznene odgovornosti pojedinca prema ovim
teorijama. Nadzorni model prihvatila je kroz tzv. neizravnu zapovjednu
odgovornost (zapovjednu odgovornost u uem smislu, l. 7(3) Statuta), a
sistemski model kroz konstrukciju tzv. zajednikog zloinakog pothvata,
instituciju koju je eruirala iz opih propisa o sudionitvu u kaznenom djelu u l.
7(1). Poznavanje pojma, postanka i evolucije tih pravnih instrumenata u praksi
odluni su za analizu i kritiku optunica koje je Tuiteljstvo MKSJ na njima esto
temeljilo a MKSJ (kao i MKSR prema odredbama l. 6(3) svojega Statuta)
prihvaao u presudama. Stoga emo se najprije zadrati na njihovim glavnim
znaajkama, a zatim prijei na problematiku pitanja koja postavljaju.

35
VOGEL 2002, u cit. jednog lanka Klausa Marxena

16
2. Zapovjedna odgovornost

Zapovjedna odgovornost je normativna konstrukcija meunarodnog kaznenog

prava. Ona se u svojem uem smislu kao tzv. neizravna zapovjedna odgovornost
izvodi iz proputanja dunosti vojnih zapovjednika da u oruanim sukobima, u
kojima izdaju naloge podreenima, moraju takoer nadzirati izvravanje naloga a
u sluaju neposluha, primijene stegovne i druge potrebne i prikladne mjere.
Propust te dunosti, s jedne strane uspostavljene vojnom hijerarhijom a s druge,
propisane meunarodnim humanitarnim pravom koje nalae svakom vojnom
zapovjedniku da vojne operacije poduzima sukladno njegovim pravilima,
opravdava odgovornost vojnog zapovjednika: legitimacija te odgovornosti ne lei
dakle, u povredi dunosti zapovijedanja prema vojnim pravilima (za koju je
zapovjednik odgovoran samo svojoj hijerarhiji a ne drutvenoj ili meunarodnoj
zajednici) nego u povredi njegove garantne dunosti da uinkovito upravlja sa
skupinom naoruanih ljudi koja predstavlja veliki potencijal opasnosti za ivote i
imovinu drugih36. Od zapovjedne odgovornosti nadreene osobe kao samostalnog
poinitelja valja, prema praksi MKSJ, razlikovati situaciju kada namjera
nadreene osobe obuhvati i injenje kaznenih djela podreenih. Tada se
zapovjednik pretvara u sudionika37 i odgovara za najtei oblik zapovjedne
odgovornosti neinjenjem, premda to, po miljenju nekih autora, neopravdano
proiruje kanjivost na svakog zapovjednika koji je znao da e neki njegov
podreeni poiniti kazneno djelo samo zato to mu je moda i preutno dao neki
signal kako e mu to djelo ostaviti nekanjenim.38 Kao to je poznato, koncept
zapovjedne odgovornosti postoji ne samo u vojnoj hijerarhiji ve i u drugim
oblicima drutvene integracije utemeljenim na hijerarhiji kao naina podjele rada:
da bi neki piramidni drutveni organizacijski oblik djelovao uinkovito,
nadreenost trai da hijerarhijski vii subjekt ne samo da raspolae ovlau da
koordinira rad niih nego i da svoju koordinaciju organizira i vodi prema
racionalnim zahtjevima meu kojima se istie zahtjev za znanjem i
informacijama potrebnim za tu koordinaciju te za odgovornou za propuste u
tom pogledu. Na tome se temelji shvaanje o odgovornosti npr. direktora i raznih
tijela uprava trgovakih drutava u gospodarskom poslovanju, ministara, lanova
vlade i drugih dravnih dunosnika pa ak i povijesno najstariji oblik
odgovornosti roditelja za ponaanje svoje maloljetne djece koja jo nisu pravno
odgovorna. Oblici te odgovornosti mogu biti razliiti, poam od graanskopravne
preko stegovne i/ili kaznenopravne do politike odgovornosti. Pravila kojima se
regulira institut koji je u suvremenom pravu poznat kao zapovjedna odgovornost
nalazimo i u nekim vrlo starim izvorima. Tako je, primjerice, u kineskom Sun Tzu
iz 500 godine pr.Kr. koji se smatra najstarijim vojni prirunikom u svijetu bilo je
propisano da kolaps vojne stege ili konfuzija u vojnim jedinicama ne mogu biti
opravdani prirodnim razlozima ve se pripisuju odgovornosti vojnog
zapovjednika. Na suenju vojskovoi Peteru von Hagenbachu koje je 1474.
odrano pred vijeem sastavljenom od 28 sudaca Svetog rimskog carstva zbog
36
WEIGEND 2004, 1004 u osloncu na JESCHECK-WEIGEND 1996, 628
37
Naletili i Martinovi I, 81, Staki I, 465
38
WEIGEND 2004, 1007-8

17
ubojstva, silovanja, krivokletstva i ostalih zloina protiv boanskih i ljudskih
zakona koje su poinili njegovi vojnici optuenik je svoju obranu temeljio na
zapovijedi pretpostavljenog. To, meutim, sudsko vijee nije uvailo i
Hagenbacha je osudilo zbog toga to nije sprijeio zloine svojih podreenih to
je, kao vitez, bio duan uiniti. vedski kralj Gustav Adolf je 1621. godine donio
Pravila ratnog prava prema kojima zapovjednik ne smije zapovijediti svojim
vojnicima da postupe suprotno zakonu. zapovjednicima koji se ne pridravaju te
obveze suci mogu izrei kaznu prema vlastitoj diskreciji. Pravila rata koja je u
travnju 1775. godine usvojio privremeni kongres drave Massachusets takoer su
sadravala odredbu o odgovornosti zapovjednika za ponaanja svojih
podreenih.39 U svojem se suvremenom obliku zapovjedna odgovornost u
meunarodnom kaznenom pravu izvodi iz ugovornog prava enevskih konvencija
iz 1949. te posebice dvaju njihovih protokola iz 1977. godine. enevske su
konvencije iz 1949. godine izvorno propisale izravnu odgovornost zapovjednika
za izdavanje zapovjedi da se poini meunarodni zloin koji bi se sastojao u
nekoj tekoj povredi (grave breach) njihovih odredbi te obvezale drave stranke
da sude i kazne njihove poinitelje. U te povrede, odreene kao konvencijski
zabranjene radnje tijekom vojnih sukoba, ulazi i izdavanje zapovijedi da se one
poine. Kaznena odgovornost za takvu zapovijed moe se oitovati u nekom od
oblika sudionitva u kaznenom djelu predvienom u nacionalnom pravu drave
stranke koja za takvu povredu sudi (supoiniteljstvo, poticanje ili pomaganje) i
ovdje je neemo poblie razmatrati. Takvim je stajalitem okrunjena kodifikacija
dotadanjeg meunarodnih obiajnih ratnih pravila (tzv. iura in bello), zapoeta
koncem XIX. i poetkom XX. stoljea, posebice odredbama hakih konvencija iz
1907. (enevske konvencije ne predstavljaju meutim, cjelovitu kodifikaciju jer i
izvan njih postoje odreena obiajna pravila o voenju rata). Iz suenja vojnim
zapovjednicima pred nacionalnim vojnim sudovima do II. svjetskog rata
proizlazio je i prvi naziv zapovjedna odgovornost.40 Meutim, u kaznenim
postupcima voenim za zloine poinjene u II. svjetskom ratu institucija je
zapovjedne odgovornosti proirena u dva pravca. S jedne strane, pojavila se
konstrukcija neizravne odgovornosti zapovjednika u gore opisanom smislu (koja
je proizvela implikacije na oblike poiniteljstva i sudionitva u kaznenom djelu), a
s druge strane, zapovjedna je odgovornost proirena na nevojne zapovjednike.
Najpoznatiji, a i najsporniji njezin precedent je odluka vojne komisije SAD iz
prosinca 1945. godine kojom je japanski general Tomoyuki Yamashita osuen na
smrt radi zloina koje su njemu podreeni vojnici poinili tijekom okupacije
Filipina na tetu velikog broja ratnih zarobljenika i civilnog puanstva. Premda
stvarno nije znao za zloine niti je za njih mogao znati ili biti izvijeten (nalazio
se u udaljenoj sredinjoj vojnoj bazi bez mogunosti komunikacija koje je
efektivno presjekla snana saveznika protuofenziva), Yamashita je po stajalitu
vojne komisije i Federalnog vrhovnog suda SAD u veinskoj instancijskoj odluci
koja se oslanjala, uz ostalo, na odredbe hakih konvencija iz 1907. godine,
povrijedio dunost svakog vojnog zapovjednika da osigura uinkovit nadzor nad
39
Za vrlo iscrpan prikaz povijesnog razvitka instituta zapovjedne odgovornosti v. PARKS 1973, 1-
105
40
Koji se danas mijenja u odgovornost nadreenog. v. NOVOSELEC 2004, 495

18
svojim trupama sukladno okolnostima (as required by the circumstances) ime
je postao odgovoran za zlodjela koja su nesporno inili japanski vojnici i lokalni
asnici koji su ta zlodjela nadzirali: on je naime, morao znati (should have
known) s obzirom na visoki hijerahijski poloaj (uz koji, po prirodi stvari, prema
vrhu ide sve potpunije raspolaganje informacijama) te s obzirom na brojnost i
rairenost zloina, da mu podreeni asnici i vojnici ine takva zlodjela. Takvo
stajalite doivjelo je otru doktrinarnu kritiku, koja se zadrala do danas. I
Meunarodni vojni tribunal u Nrnbergu te njegovi sljednici, mali nrberki
sudovi prema l. 10. saveznikog Kontrolnog vijea, kao i Tokijski sud za ratne
zloine, svoje su osude temeljili na konstrukciji zapovjedne odgovornosti, premda
u neto uem opsegu od Yamashite jer su postavili vie standarde utvrivanja
zapovjednikovoga znanja za poinjene zloine. U predmetu generala Lista
utvreno je da je on takoer propustio pribaviti obavijesti o zlodjelima podreenih
koje su mu bile dostupne, ali njegova odgovornost nije proizala iz rairenosti
zloina nego iz dostupnosti konkretnih obavijesti o njima. To je potvreno u
predmetu generala von Leeba koji je osloboen za ubojstva ruskih ratnih
zarobljenika, poinjena od njemu podreenih, zato to je utvreno da nije bio
operativni zapovjednik na terenu i nije znao za poinjena nedjela. Slino
nastojanje da se (gotovo objektivna) odgovornost zapovjednika subjektivizira
zahtjevom za utvrivanjem elemenata njihove krivnje prema angloamerikim
standardima mens rea koji su traili da je vojni zapovjednik znao za zloine ili da
bi kod uobiajene brige za valjano obnaanje dunosti morao za njih znati ali ih je
propustio sprijeiti (tzv. "imputirana odgovornost", imputed responsibility)41
pojavilo se i u nekim presudama tokijskoga suda; no, one je bilo manje povezano
s ocjenama kognitivnih aspekata poiniteljeve krivnje, a vie s operativnim
aspektom, tj. pitanjem da li je zapovjednik propustio da predvidi, sprijei ili
reagira na poinjena zlodjela) ili s funkcionalnim aspektom, tj. pitanjem da li je
zapovjednik obnaao funkciju koja mu je zbog visokog hijerarhijskog poloaja
omoguavala da se suprotstavi zlodjelima.42 No, zahtjevu za subjektiviziranjem
odgovornosti zapovjednika meutim, presude tih sudova nisu u cijelosti udovoljile
(ponajvie zbog potekoa u indicijelnom dokazivanju pravno relevantnih
injenica zapovjednikova znanja o zloinima ili zanemarivanja obavijesti o
zloinima i dunosti da postupi drugaije), pa je on ostao sporan u pogledu pitanja
u kojoj je mjeri neki vojni zapovjednik svjesno propustio dune mjere kako bi
doznao da su podreeni poinili kaznena djela ili da su ih spremali.43

41
DAMAKA 2001, 401 i sl.
42
"Funkcionalnu", "kognitivnu" i "operativnu" sastavnicu zapovjedne odgovornosti spominje
MKSJ u presudi Delali I, 346 to slijede i druge njegove odluke. Usp. i van SLIEDREGT 2003,
144.
43
DANNER-MARTINEZ 2005, 123 i sl.

19
2.1. Utvrivanje suvremenih pojmovnih sastavnica zapovjedne odgovornosti

Pitanje subjektiviziranja neizravne zapovjedne odgovornosti ostalo je meutim,

otvoreno ne samo zbog dokaznih potekoa, nego i zbog nejasnoa u pravnoj
konstrukciji. U presudi albenog vijea u predmetu Delali i dr. istaknuto je da
zapovjedna odgovornost nije oblik stroge objektivne ("striktne") odgovornosti:

Doktrina zapovjedne odgovornosti je u konanici zasnovana na moi nadreenog da

kontrolira postupke svojih podreenih. Nadreenom se namee dunost da tu svoju mo
koristi kako bi sprijeio i kaznio zloine koje ine njegovi podreeni, a ako to ne uini na
pravi nain, sankcionira se nametanjem pojedinane kaznene odgovornosti u skladu sa
tom doktrinom. Nadreeni se moe smatrati odgovornim za djela podreenih samo ako se
dokae da je "znao ili je imao razloga znati" za njih. albeno vijee ne bi opisalo
odgovornost nadreenog kao doktrinu o neizravnoj odgovornosti, utoliko to neizravna
odgovornost moe sugerirati pripisivanje striktne odgovornosti.44

Prema doktrini o zapovjednoj odgovornosti nadreeni se ne smatra odgovornim

samo zato to se nalazi na nadreenom poloaju:

jer da bi se neka osoba na nadreenom poloaju smatrala odgovornom, potrebno je

dokazati da je ona "znala ili je imala razloga znati" za kaznena djela i da je propustila
poduzeti korake radi sprjeavanja ili kanjavanja nakon to je do njih dolo. Odgovornost
nadreenog, koja predstavlja vrstu pripisane odgovornosti, stoga nije oblik striktne
odgovornosti.45

Suprotno miljenjima koja polaze od ope prihvaene postavke da zapovjedna

odgovornost nije sama po sebi objektivna odgovornost te izriu da krivnja kod
garantnih djela neinjenja nije upitna (s time da intelektualna komponenta
namjere mora imati dodatni sadraj koji obuhvaa injenine okolnosti odreene
situacije u kojoj se nalazio zapovjednik a svjesna komponenta obuhvaa i svijest o
garantnoj obvezi)46, u praksi se to se pitanje stalno ponavljalo: u sluajevima koji
su se dogaali u vijetnamskom ratu, sukobima na Bliskom istoku i dr. Razlog zato
lei u estom kolebanju o smislu pravnog standarda znanja zapovjednika o
injenicama ponaanja podreenih koje su mu morale biti poznate. Tom
kolebanju, s jedne strane, pridonosio je sam tekst relevantnih meunarodnih
odredbi o zapovjednoj odgovornosti, a s druge strane precedentna praksa
meunarodnih kaznenih tribunala nakon II. svjetskog rata. Prvi normativni
instrument koji je u meunarodnom ugovornom pravu regulirao neizravnu
zapovjednu odgovornost bile su odredbe l. 86. i 87. Dopunskog protokola
enevskim konvencijama od 12. VIII. 1949. o zatiti rtava meunarodnih
oruanih sukoba (Protokol I) od 8. VI. 197747. Kao to je poznato, prema odredbi
l. 86. st. 2. Protokola I, za teku povredu enevskih konvencija, pored
podreenog koji ju je poinio (committed by the subordinate), odgovara i njegov

44
Delali II, 197, 239
45
Kordi i dr. I, 369
46
BAI 2001, 145
47
NN MU 5/1994; v. tekst u: LAPA-OI 2005, 940-1009

20
zapovjednik ako nije poduzeo sve njemu mogue mjere da ju sprijei ili kazni,
premda je: (a) "znao" ili (b) "je trebao znati" (has known or should have known)
to se dogodilo. Ta odredba glasi:

"2. injenica da je povredu Konvencija ili ovoga Protokola poinio neki podinjeni ne
oslobaa njegove pretpostavljene kaznene, ili ovisno o sluaju, disciplinske odgovornosti
ako su znali ili imali informacije koje su im u datim okolnostima omoguavale da
zakljue da je taj podinjeni poinio ili da e poiniti takvu povredu i ako nisu poduzeli
sve mogue mjere u okviru svojih ovlasti kako bi sprijeili ili suzbili tu povredu".

Pri donoenju Protokola, delegacije su se na konferenciji razile u miljenjima o

tome to predstavlja normativni standard pod (b) da je zapovjednik "trebao znati"
("should have known") u smislu izriaja da je "imao informacije koje su mu u
datim okolnostima omoguavale da zakljui.."48, pa je tek prihvaanjem narednog
lanka 87. Protokola, pitanje razjanjeno tako to se tim lankom preciziraju
obveze drava tako da od zapovjednika moraju "zahtijevati" sprjeavanje,
suzbijanje i prijavljivanje povreda Konvencija i Protokola kao i pokretanje
disciplinskog ili stegovnog postupka protiv prekritelja. Dakle, ne samo
poduzimanje preventivnih i represivnih mjera nego i prikupljanje svih vanih
informacija o ponaanju podreenih koje su po prirodi stvari potrebne za
poduzimanje tih mjera. Statuti meunarodnih kaznenih sudova za bivu
Jugoslaviju i Rwandu takoer su propisali da kazneno djelo iz njihove jurisdikcije
poinjeno od podreenog, ne oslobaa njegovog nadreenog kaznene
odgovornosti ako je on znao ili imao razloga znati da e podreeni poiniti takvo
djelo ili ga je poinio, a nadreeni je propustio poduzeti neophodne i razumne
mjere za sprjeavanje takvog djela ili za kanjavanje poinitelja (l. 7(3) Statuta
MKSJ, l. 6(3) statuta ICTR). Meutim, njihova je praksa tek evolutivnim putem
odredila sve dananje elemente pojma zapovjedne odgovornosti. Pri tome,
komentatori uoavaju da su se najei prijepori javljali upravo oko pitanja
zapovjednikove krivnje, iji su oblik tih sudovi nastojali interpretativno ograniiti

48
Uslijed razlike u engleskom i francuskom tekstu Protokola (information which should have
enabled them to conclude nasuprot ...des informations leur permettant de conclure...) otvorilo se
interpretativno pitanje u pogledu krivnje zapovjednika: prema engleskom tekstu, zahtjev Protokola
u pogledu oblika krivnje odnosio bi se na nehaj kod kojeg zapovjednik proputa subjektivnu dunu
panju tj. zatvara oi pred informacijama o zloinu koje odgovaraju njegovim subjektivnim
mogunostima predvianja opasnosti i prilagoavanja svojeg ponaanja, a prema francuskom
tekstu, na nehaj kod kojeg zapovjednik proputa objektivnu dunu panju koja se zahtijeva od
svakog savjesnog ovjeka u njegovoj poziciji. Komentar Protokola pripremljen od strane
Meunarodnog odbora Crvenog kria konstatira tu proturjenost i sugerira da se tumaenja
priklone francuskoj verziji jer je sukladna cilju ugovora (DANNER-MARTINEZ 2006, 126-
127), ali autori Komentara nisu posve sigurni to dokazivanje zapovjednikove krivnje (mens rea)
treba obuhvatiti jer na drugom mjestu istiu da svaki oblik nehaja (negligence) ne uspostavlja
kaznenu odgovornost ve samo onaj koji je blizak to malicious intent (pravni pojam koji je
blizak naoj izravnoj namjeri) apart from any link between the conduct in question and the damage
that took place. No pri tome vii oblik krivnje uope ne znai vii zahtjev u pogledu dokazivanja
subjektivne strane kaznenog djela jer kako su kod angloamerikog pojma namjere intent
intelektualna i voljna sastavnica objedinjene u mentalnom elementu zloina nije potrebno
njihovo istovremeno utvrenje ve utvrenje bilo jedne, bilo druge.

21
na namjeru ili barem svjesni nehaj na granici sa neizravnom namjerom.49 Najprije
je prvostupanjsko vijee ICTR u presudi u predmetu Akayesu istaklo da
zapovjedna odgovornost proizlazi iz kaznenopravnog naela individualne krivnje
te da mora biti utemeljena na izravnoj namjeri (malicious intent) ili nehaja koji je
na granici s namjerom tj. koji je barem "tako teak" da se izjednaava sa
prihvaanjem djela tj. zatvaranjem oiju pred njegovim posljedicama (to bi
zapravo odgovaralo naem pojmu neizravne namjere).50 To je stajalite preuzela
prvostupanjska presuda MKSJ u predmetu Delali od 16. XI. 1998. u kojoj je sud
izrekao da unato pojedinanih presuda meunarodnih kaznenih sudova nakon II.
svjetskog rata iz kojih bi na prvi pogled proizlazilo da zapovjednik odgovara za
svaki voljni propust pribavljanja obavijesti o ponaanju podreenih, ipak obiajno
meunarodno kazneno pravo trai vii standard, tj. odgovornost zapovjednika
samo ako je raspolagao sa specifinim obavijestima koje su mu bile u stvarnosti
dostupne i koje su govorile o kaznenim djelima podreenih na nain koji dodue,
ne predstavlja vrsti dokaz o njihovim kaznenim djelima ali koji dovoljno
ukazuje na nunost detaljne istrage ponaanja podreenih. Iz toga slijedi da
zapovjednikova krivnja moe imati dva oblika (a) namjerni, koji ukljuuje
zapovjednikovo stvarno znanje o ponaanju podreenih, dokazano neposrednim
ili posrednim dokazima, indicijima (jedan od njih je visoki rang u vojnoj
hijerarhiji); (b) nehajni, koji proizlazi iz povrede zapovjednikove dunost da zna
(odnosno da je imao razloga znati, had reason to know) da su podreeni poinili
ili se spremaju poiniti kaznena djela (..a superior is not permitted to remain
willfully blind to the acts of his subordinates).51 Meutim, u vremenu izmeu
prvostupanjske i drugostupanjske presude u predmetu Delali MKSJ je pitanje
krivnje kod zapovjedne odgovornosti rijeio na nain koji je predstavljao jednu
od najkontroverznijih primjena teorije o zapovjednoj odgovornosti i kojim je u
meunarodnom kaznenom pravu ponovno uskrsnuo duh objektivne odgovornosti
iz sluaja Yamashita.52 Radi se o poznatim konstatacijama prvostupanjske
presude u predmetu Blaki u kojima je taj sud, suoen s tekoama u dokazivanju
injenice da je zapovjednik mogao znati za ponaanje svojih podreenih,
formulirao stajalite po kojem je on imao razloga da za to ponaanje zna u smislu
Statuta Suda te da se s obzirom na njegov poloaj u zapovjednom lancu i
okolnosti dogaaja ne moe braniti neznanjem njihovog ponaanja koje je
posljedica nehajnog obnaanja dunosti (this commander had reason to know
within the meaning of the Statute).53 Naznaku da e zauzeti takvo stajalite
MKSJ je u ovome predmetu iznio ve u odluci prvostupanjskog vijea kojom je
odbijen zahtjev obrane da se prije glavne rasprave specificiraju pravni elementi
zapovjedne odgovornosti optuenika, navevi da se prije izvoenja dokaza takva
odluka ne moe donijeti. Komentatori su takvo oklijevanje opravdano kritizirali,
jer zahtjev za razjanjenjem pravnih standarda koji se tek trebaju na suenju

49
DAMAKA 2001, 461 i sl.; DANNER-MARTINEZ 2005, 127-130.
50
Akayesu I, 489.
51
Delali I, 393.
52
DANNER-MARTINEZ 2005, 128.
53
Blaki I, 332; detaljnije o razlikama prema presudi u predmetu Delali kod: van
SLIEDREGT 2003, 160-164.

22
utvrditi nema nita zajedniko sa dokaznim pitanjima ili posebnim okolnostima
sluaja ve poiva na postulatu da materijalnopravni kaznenopravni standardi
optuenikove odgovornosti moraju biti poznati ne samo prije suenja nego i prije
poinjenja djela, kako ne bi bilo povrijeeno naelo zakonitosti (ve je Glavni
tajnik u svojem izvjeu uz Statut MKSJ (34) jasno istaknuo da naelo
zakonitosti trai da meunarodni tribunal primjenjuje pravila meunarodnog
humanitarnog prava koja su nedvojbeno postala dio obiajnog prava).54 Nakon
to je Damaka takvu interpretaciju prvostupanjskog suda u predmetu Blaki
podvrgnuo otroj kritici navodei da ju je nemogue potkrijepiti naelima krivnje
u nacionalnom kaznenom pravu55, drugostupanjsko je vijee u svojoj odluci od
29. VII. 2004. preinailo stajalite prvostupanjskoga vijea o nehaju
zapovjednika, izrekavi da se moraju primijeniti kriteriji zapovjednikove krivnje
formulirani u spomenutoj drugostupanjskoj odluci u predmetu Delali.56 Tomu se
priklonio i ICTR u odluci drugostupanjskog vijea u predmetu Bagilishema, pa
suvremeni komentatori zakljuuju da danas u praksi ta dva ad hoc meunarodna
kaznena suda kriteriji zapovjednikove krivnje iz predmeta Delali predstavljaju
prihvaene neupitne standarde.57 Ako potvrenu prvostupanjsku presudu u
predmetu Delali od 16. XI. 1998. uzmemo kao precedent, moemo, prema
standardnim komentarima58 razlikovati sljedee dananje sastavnice pojma
neizravne zapovjedne odgovornosti (odgovornosti nadreenog) u praksi MKSJ: a)
funkcionalnu: poloaj nadreene osobe i postojanje hijerarhijskog odnosa s
podreenima; b) kognitivnu: znanje nadreenog da podreeni pripremaju ili ine
zlodjela te c) operativnu: nadreeni je propustio poduzeti nune i razumne mjere
da sprijei zlodjela ili da se njihovi poinitelji kazne. Razmotrit emo pravni
sadraj tih sastavnica, kako bismo uoili njihovu kompleksnost. Ona je pred
tuitelje MKSJ postavila teki teret dokazivanja. Suoeni k tome sa predmetima
spektakularne politike teine kao to je bilo suenje Miloeviu - koji uvijek
trae pripisivanje autorstva neke politike odreenom politikom voi - tuitelji
MKSJ su kod masovnih ratnih zloina, odgovornost njihovih inicijatora, poeli u
optunicama, a suci u presudama nastavili tu odgovornost utvrivati uz pomo
druge normativne konstrukcije, zajednikog zloinakog pothvata (prema nekim
izraunima od 2000. godine 81% optunica temelji se na konstrukciji zajednikog
zloinakog pothvata).59 Kod njega, kao to emo nie vidjeti, otpada utvrivanje
kognitivne i funkcionalne sastavnice a neizravna namjera kao oblik krivnje
formulira se tako da u intelektualnom dijelu (svijest o mogunosti poinjenja
djela) obuhvati i kolateralna nedjela, za koja nadreeni nije znao, ali ih je
mogao predvidjeti zbog prirode zloinakog plana ili cilja.

54
POWLES-JONES 2003, 6.2.134-135
55
DAMAKA 2001, 456
56
Blaki II, 257-58
57
DANNER-MARTINEZ 2005, 130
58
van SLIEDREGT 2003, 144 i sl.; JONES-POWLES 2003, r.br. 6.2.112
59
DANNER-MARTINEZ 2005, 107

23
2.1.1. Funkcionalna sastavnica zapovjedne odgovornosti

Funkcionalna sastavnica: odnos izmeu nadreene i podreene osobe. Prema

stajalitu MKSJ u predmetu Delali, odnos izmeu nadreene i podreene osobe
moe biti odreen kako formalnim inom ili poloajem u hijerarhiji tako i
faktinom ovlau izdavanja zapovijedi podreenima (individuals in positions of
authority, whether civilian or within military structures, may incur criminal
responsibility under the doctrine of command responsibility on the basis of their
de facto as well as de jure positions as superiors) a zapovjedna se odgovornost
primjenjuje i na politike i civilne voe te ne samo vojne zapovjednike (..the
applicability of the principle of superior responsibility in Art. 7(3) extends not
only to military commanders but also to individuals in non-military positions of
superior authority, 363). Pri tome je bitan de facto nadzor kojeg nadreeni ima
nad podreenima (..a position of command is a necessary precondition for the
imposition of command responsibility. However, this statement must be qualified
by the recognition that the existence of such a position cannot be determined by
reference to formal status alone. Instead, the factor that determines liability for
this type of criminal responsibility is the actual possession, or non-possession, of
powers of control over the actions of subordinates. Accordingly, formal
designation as a commander should not be considered to be a necessary
prerequisite for command responsibility to attach, as such responsibility may be
imposed by virtue of a person's de facto, as well as de jure, position as a
commander, 370). U analizi prakse meunarodnih vojnih tribunala nakon II.
svjetskog rata, prvostupanjska je presuda u predmetu Delali utvrdila da se
konstrukcija zapovjedne odgovornosti nije primjenjivala samo na vojne
zapovjednike u pogledu postupaka izravno im podreenih osoba, nego i znatno
ire: u pogledu postupaka osoba koje im nisu bile podreene ali su ih mogli
nadzirati, u pogledu zapovjednika neke okupirane zone za djela poinjena od
civila izvan njegovih zapovjednih ovlasti, na zapovjednike s operativnim a ne
stoernim ovlastima kao i na civilne osobe koje su imale stvarnu, efektivnu,
vlast i nadzor nad odreenim krugom ljudi60 (npr. direktor tvrtke koja je
zapoljavala zatoenike u koncentracijskim logorima, ef stoera vojnog
guvernera, pa ak ministar vanjskih poslova kao lan vlade u pogledu nedjela
vojnih osoba podlonih inae ministarstvu obrane (sluaj Hirota iz prakse
tokijskog tribunala 1948. godine)61. No u pogledu civilnih osoba zapovjedna se
odgovornost mora temeljiti na stvarnoj vlasti i nadzoru nad podreenima koja
mora biti slina stvarnom zapovjednitvu i nadzoru vojnih zapovjednika nad
vojnim osobama (..it is the Trial Chamber's view that, in order for the principle
of superior responsibility to be applicable, it is necessary that the superior have
effective control over the persons committing the underlying violations of
international humanitarian law, in the sense of having the material ability to
prevent and punish the commission of these offences. With the caveat that such
authority can have a de facto as well as a de jure character, the Trial Chamber

60
Delali I, 370-376
61
Za sluaj Hirota usp. VAN SLIEDREGT 2003, 129-130, 145.

24
accordingly shares the view expressed by the International Law Commission that
the doctrine of superior responsibility extends to civilian superiors only to the
extent that they exercise a degree of control over their subordinates which is
similar to that of military commanders, 378). Ako jedna osoba ima formalnu i
stvarnu ovlast zapovijedanja, mogue je da opseg stvarnih ovlasti bude vei od
formalnih.62 U predmetu Aleksovski optuenik je osuen za kaznena djela koja
su poinili uvari logora pod njegovim zapovjednitvom ali je osloboen za ona
koja su poinili pripadnici priuvnih jedinica HVO koji mu nisu bili podreeni pa
stoga nad njima nije imao stvarnog nadzora63, ali su komentatori kritizirali to
stajalite, smatrajui da zapovjednici logora moraju brinuti za sigurnost zatoenih
te poduzeti sve u okviru svoje vlasti da budu obavijeteni o bilo kakvom
zlostavljanju zatoenika i u cilju njegovog sprjeavanja.64 Izdavanje zapovijedi ili
obavljanje ovlasti openito pripisanih vojnom zapovjednitvu predstavljaju jaku
indikaciju da je neka osoba doista zapovjednik. No to nisu jedini relevantni
pokazatelji.65 Kod utvrivanja zapovjedne odgovornosti potrebno je utvrditi tzv.
uinkoviti nadzor, "efektivnu kontrolu". Taj pojam, u smislu materijalne
mogunosti da se sprijei ili kazni kriminalno ponaanje, bez obzira na to kako se
ta kontrola provodi - prag je koji valja dosei kako bi se pokazalo postojanje
odnosa podreenosti i nadreenosti za potrebe lanka 7(3) Statuta.66 Zahtjev za
utvrivanjem efektivne kontrole postavilo je i Raspravno vijee u predmetu
Blaki:

Za primjenu naela odgovornosti nadreenog nuno je da nadreena osoba ima

efektivnu kontrolu nad osobama koje su poinile prvobitna krenja meunarodnog
humanitarnog prava, u smislu da je imala stvarnu mogunost da sprijei i kazni izvrenje
tih krenja. Nadreeni se moe smatrati kazneno odgovornim za kaznena djela koja su
poinile osobe koje nisu slubeno njegovi (izravni) podreeni, u onoj mjeri u kojoj nad
njima ima efektivnu kontrolu. Stoga je "efektivna mogunost" nadreenog pertinentan
kriterij, nije nuno potrebno da je nadreeni bio pravno ovlaten sprijeiti ili kazniti djela
koja su poinili njegovi podreeni. Ovdje valja imati u vidu njegovu "stvarnu mogunost"
koja se umjesto izdavanja zapovijedi ili poduzimanja stegovnih mjera moe npr. oitovati
u slanju izvjetaja nadlenim vlastima kako bi ove poduzele prikladne mjere.67

Pokazatelji efektivne kontrole vie su stvar dokaza nego materijalnog prava i ti

pokazatelji su ogranieni na dokaze o tome da je optueni imao mo da sprijei,
kazni ili poduzme korake za pokretanje postupka protiv poinitelja kada je to
primjereno.68 Privremena narav neke vojne jedinice nije sama po sebi dovoljna da
iskljui odnos subordinacije izmeu pripadnika jedinice i njenog zapovjednika.
Da bi se nekog zapovjednika moglo drati odgovornim za djela ljudi koji su pod
njim djelovali na ad hoc ili privremenoj osnovi, mora se pokazati da su, u vrijeme

62
Akayesu I, 76.
63
Aleksovski I, 106-111, 119.
64
van SLIEDEREGT 2003, 148.
65
Kunarac i dr. I, 397.
66
Delali i dr II, 256.
67
Blaki I, 300-302.
68
Blaki II, 69.

25
kada su poinjena djela za koja se tereti u optunici, ti ljudi bili "pod efektivnom
kontrolom te konkretne osobe.69 Zapovjednik ili nadreeni je osoba koja ima
vlast ili ovlasti, bilo de iure bilo de facto, da sprijei zloin podreenog ili da
kazni poinitelje zloina nakon to je zloin poinjen. albeno vijee u predmetu
Delali u tom je smislu istaknulo da:

Ovlasti ili vlast da se sprijei ili kazni ne proizlaze samo iz vlasti de iure koja je nekom
dana slubenim imenovanjem. U dananje vrijeme u mnogim sukobima sudjeluju samo
samoproglaene vlade de facto, pa stoga i de facto vojske i njima podreene paravojne
grupe. Na brzinu ureena zapovjedna struktura moe biti primitivna i u rasulu. Da bi se u
ovim okolnostima provodio zakon, nuno je utvrditi odgovornost ne samo pojedinanih
prekritelja nego i njihovih zapovjednika ili drugih nadreenih koji su nad njima obavljali
kontrolu a da nisu bili slubeno imenovani ili postavljeni. Premda je formalno
imenovanje vaan aspekt zapovijedanja ili vlasti nadreenog, za pripisivanje kaznene
odgovornosti u odsustvu formalnog imenovanja dovoljno je stvarno obavljanje vlasti.
Shodno tome, kljuni kriterij za obavljanje zapovjedne funkcije jest stvarno posjedovanje
ovlatenja da se kontroliraju postupci podreenih."70

Kriterij efektivne kontrole nadreenog podrazumijeva da se za isto kazneno djelo

koje je poinio podreeni moe pozvati na odgovornost vie osoba.71 U predmetu
Krnojelac Raspravno je vijee zauzelo stajalite da se dva ili vie nadreenih
mogu smatrati odgovornim za isti zloin koji je poinio isti pojedinac, ako se
pokae da je glavni poinitelj u predmetno vrijeme bio pod zapovjednitvom
obojice nadreenih.72 Iz zahtjeva za postojanjem efektivne kontrole proizlazi da i
civilne osobe mogu biti odgovorne po osnovi lanka 7(3) Statuta MKSJ:

Neku civilnu osobu moe se smatrati nadreenom u smislu lana 7(3), ukoliko je de
facto mogla izdati zapovijedi da sprijei zloin ili kazni poinitelje. Ovlasti koje imaju
civilne osobe za kanjavanje treba tumaiti u irem smislu rijei. Od civilnih vlasti ne
moe se oekivati da imaju ista stegovne ovlasti koje bi imale vojne vlasti na analognom
zapovjednom poloaju. Nije nuno da je nadreena osoba imala, de jure ili de facto, mo
da sama kazni. I sama mogunost slanja izvjetaja organima vlasti dovoljna je ako civilni
organ vlasti mora, s obzirom na svoj poloaj unutar hijerarhije, tako postupati u sluaju
krenja i ako je, zahvaljujui tom poloaju, velika vjerojatnost da ti izvjetaji pokrenu
istragu ili izricanje stegovnih, odnosno kaznenih mjera.73

Element uinkovitog nadzora, "efektivne kontrole" kljuan je:

a) za odgovornost nadreenoga de jure i de facto, jer, s jedne strane, u

dvostrukom lancu zapovijedanja odgovornost pada na onoga tko faktiki
zapovijeda (u prvostupanjskoj presudi u predmetu Krsti, premda je obrana tvrdila
da je nakon pada Srebrenice srpska vojska primala zapovjedi od generala Mladia
koji je naredio masovna smaknua - a ne samo generala Krstia, utvreno je da

69
Kunarac i dr. I, 399.
70
Delali i dr II, 192-194, Aleksovski I, 76.
71
Blaki I, 303.
72
Krnojelac I, 9.
73
Usp. Aleksovski I, 78.

26
Mladievo izdavanje izravnih naredbi nije de facto suspendiralo zapovjedni lanac
kojem je na elu stajao general Krsti74, a s druge strane, vojni zapovjednik ne
odgovara samo za djela svojih podreenih u okviru formalne vojne hijerarhije
nego i za djela svih osoba nad kojima ima faktinu vlast, kao to su osobe iz
drugih vojnih postrojbi ili civili na okupiranom podruju75, dakako pod uvjetom
da se ne sniava teret dokazivanja injenica te vlasti. Pri tome nije bitno da ovlast
zapovijedanja ukljuuje i mogunost izricanja sankcija podreenima.

b) za odreivanje opsega zapovjedne odgovornosti nevojnih osoba koji je odreen

hijerarhijskim a ne psiholokim odnosima: prema miljenju komentatora, MKSJ je
ispravno u drugostupanjskoj odluci predmetu Delali otklonio ranije miljenje
MKSR izraeno 21. V. 1999. u predmetu Kayishema & Ruzindana da se stvarni
nadzor nad podreenima temelji na psihikoj moi utjecaja, navodei da se
nadzor kod zapovjedne odgovornosti ne sastoji u sutinskom utjecaju
(substantial influence) na podreene ve u hijerarhijskom odnosu obiljeenom
vlau i pokoravanjem toj vlasti (element toga odnosa je i financiranje
podreenih) dok se na psiholokom utjecaju mogu temeljiti drugi kaznenopravno
relevantni odnosi sudionika u kaznenom djelu kao to je npr. poticanje ili
pomaganje.76 Kada bi se stvarni nadzor temeljio samo na psiholokom utjecaju
onda bi bilo mogue, kao to je pokazao sluaj Musema pred MKSR, osuditi i
nekog poslodavca za propust da sprijei kaznena djela njegovih zaposlenika zbog
toga to je inae mogunost uruenja otkaza ili uskrate plae dovoljna mjera
psiholokog utjecaja. To dakako, predstavlja neprihvatljivo irenje kriminalne
zone. Njezine granice predstavljaju okolnost da je nadreeni preuzeo nadzor nad
nekim izvorom opasnosti te da je u javnosti postojalo oekivanje da e mjere
toga nadzora doista i koristiti u cilju spreavanja kanjivih djela.77 Dokazivanje
uinkovitog nadzora nad podreenima MKSJ je u praksi rjeavao utvrivanjem
razliitih indicija: tko se pred neposrednim izvriteljima pojavljivao kao donositelj
naredbi78, koga su zatoenici logora prokazali kao zapovjednika i opisali njegovo
ponaanje prema uvarima79, tko se, prema djelatnicima meunarodnih
humanitarnih organizacija ponaao kao zapovjednik i donosio odluke.80 Vaan
indicij do sada su predstavljale takoer injenice financiranja podreenih koje
omoguuju zakljuak da je "platitelj" nad njima imao "sveukupni nadzor",
"overall control": drugostupanjska presuda u predmetu Tadi, rjeavajui pitanje
je li je u Bosni i Hercegovini postojao meunarodni sukob zato to bi se vojne
operacije snaga bosanskih Srba mogle pripisati vojnom vodstvu SRJ kao tijelu
koje je reguliralo djelovanje inae funkcionalno diferenciranih srpskih vojnih

74
Krsti I, 625
75
Blaki I, 445, 451, 464; DERENINOVI 2001, 35
76
Delali II, 258-265; van SLIEDEREGT 2003, 151
77
WEIGEND 2004, 1013
78
Prosecutor v. Nikoli, odluka o kontroli optunice od 20. X. 1995, 24. Stoerni asnici koji
nemaju neposredne ovlasti izdavanja zapovjedi, pa im se ne moe pripisati odgovornost za
krenje vojne stege od strane podreenih, ne mogu se smatrati onima koji imaju uinkovit nadzor;
Delali II, 266, 300
79
Delali I, 763
80
Prosecutor v. Mrki, Radi & ljivananin, odluka o kontroli optunice od 3. IV. 1996, 16

27
sustava, utvrdila je da ne samo to su visoki asnici bive JNA zadrani na
zapovjednim mjestima u vojsci Republike Srpske nakon preimenovanja JNA u
Vojsku Jugoslavije 19. V. 1992. premda nisu u Republici Srpskoj imali podrijetlo
ili prebivalite, nego je vlada SR Jugoslavije nastavila sa njihovim plaama u
vojsci RS ak bez obzira na to jesu li bili bosanski Srbi ili ne.81 Meutim, nakon
presude Meunarodnog suda pravde od 26. II. 2007. u sporu izmeu Bosne i
Hercegovine sa Srbijom i Crnom Gorom za povrede Konvencije za spreavanje i
kanjavanje genocida, taj je kriterij doveden u pitanje kao preirok: otklonivi
spomenuti "overall control" test82, Meunarodni je sud pravde, rjeavajui pitanje
moe li se genocid u Srebrenici pripisati tuenoj Srbiji i Crnoj Gori na temelju
ponaanja njezinih dravnih tijela, izrekao da tuitelj u sporu "nije pokazao da bi
vojska tuene ili njezini politiki voe, sudjelovali u pripremanju, planiranju ili
izvoenju masakra" jer da se iz inae nesporne injenice da je "mnogim dokazima
utvreno kako je slubena vojska (tadanje) SRJ sudjelovala prije dogaaja u
Srebrenici u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini zajedno sa vojskom
bosanskih Srba, ne moe pokazati da je bilo ikakvog takvog sudjelovanja u
masakrima poinjenim u Srebrenici". Bez obzira na to to ova presuda pravno ne
utjee na MKSJ kao sud razliite sudbenosti od Meunarodnog suda pravde, ipak
se moe rei da njome Meunarodni sud pravde faktino povisuje standarde
dokazivanja u utvrivanju (kaznene) odgovornosti za kolektivna kaznena djela,
zahtijevajui kako za same radnje kaznenog djela tako i za odgovornost
poinitelja, "potpuni dokaz", slino kao to je to u povijesti kontinentalnog
kaznenog postupka dugi niz stoljea zahtijevala tzv. zakonska dokazna teorija83.
Razlozi toga povienja bit e predmetom buduih prouavanja; no, ve na ovome
mjestu moemo postaviti hipotezu da se ono, kao pravna posljedica, moe
povezati s konstrukcijom postupaka pred Meunarodnim sudom pravde kao
stranakih sporova oko primjene normi meunarodnog prava u kojima se
utvrenja pravno relevantnih injenica temelje na suprotstavljanju dvije kontrarne
hipoteze. Takva konstrukcija oito ne zadovoljava u sluajevima kao to je zloin
genocida, u kojem bi spoznajnim potrebama sudaca moglo odgovoriti tek
intenzivno rasvjetljavanje preduvjeta za primjenu visoko postulirane politike
meunarodne zajednice (u Konvenciji za spreavanje i kanjavanje genocida),
provedeno u obliku oficijelnih istraga kvalificiranih dravnih tijela84, koje
81
Tadi II, 145, 150.
82
Meunarodni sud pravde u svojoj presudi ( 403, 404-406) navodi da je "paljivo razmotrio
argumente drugostupanjskog vijea MKSJ (u Tadiu) ali ih nije mogao prihvatiti" jer MKSJ u
predmetu Tadi nije mogao odluivati o pitanjima odgovornosti drava, pa je ulazei u njih,
rjeavao neto to "nije neophodno za vrenje njegove sudbenosti"; on se dodue, mogao posluiti
testom overall control za ocjenu subordiniranosti pojedinca nekoj nadreenoj vlasti u okviru normi
meunarodnog kaznenog prava ali nije smio izrei da se taj test primjenjuje i za ocjenu odnosa
izmeu dravnih tvorevina na temelju normi meunarodnog prava, budui da bi primjena overall
control testa nedopustivo proirila odgovornost drave izvan opsega temeljnog naela
meunarodnog prava koje postulira da neka drava moe biti odgovorna samo za svoje vlastito
ponaanje.
83
Usp. BAYER 1995, 66, 95 i sl., 114, 135.
84
Cit. saetak presude od 26. II. 2007. prenosi 202-230 presude koji navode da je Meunarodni
sud pravde ve u svojoj ranijoj odluci u pogledu oruanih aktivnosti na podruju Konga (u
predmetu D.R. of Congo v. Uganda) izrekao da posebnu vrijednost ("..merit special attention")

28
poveavaju tonost dokaznog materijala sadranog u pisanim ispravama, inae
jedinog dokaznog materijala, neophodnog za pravilni ishod dugotrajnog i
isprekidanog postupka pred Meunarodnim sudom pravde85, a kojeg
Meunarodni sud pravde nije mogao dobiti "u punom tekstu izvjesnih isprava"86
od tuene Srbije i Crne Gore i MKSJ.

imaju dokazi koji potjeu iz ispitivanja osoba koje su izravno bile ukljuene u dogaaje, i koje su
nakon toga bile podvrgnute unakrsnom ispitivanju sudaca (judges) koji su "..skilled in examination
and experienced in assessing large amounts of information.."
85
O odnosu konstrukcije postupaka tzv. stranakog i istranog tipa sa epistemologijom sudakog
odluivanja usp. DAMAKA 2003, 122 i sl., 127 i sl.
86
Ibid., str. 9 (Questions of proof, 202-230).

29
2.1.2. Kognitivna sastavnica zapovjedne odgovornosti

Kognitivna sastavnica: krivnja kod zapovjedne odgovornosti. Spomenuli smo da

je ve odredba l. 86. st. 2. Dopunskog protokola enevskim konvencijama iz
1977. godine propisala da za teku povredu enevskih konvencija, pored
podreenog koji ju je poinio (committed by the subordinate), odgovara i njegov
zapovjednik ako nije poduzeo sve njemu mogue mjere da ju sprijei ili kazni,
premda je znao ili morao znati (has known or should have known) to se
dogodilo. Taj zahtjev je sredinje pitanje zapovjedne odgovornosti za nedjela
podreenih jer e ovisno o tumaenju tog pitanja nadreeni odgovarati ue,
derivirano iz njegovog stvarnog znanja o djelima podreenih (namjera) ili ire,
bez toga znanja ovisno o teini proputanja svoje dunosti da za ta nedjela zna
kao jedan od oblika nehaja ili ak objektivne odgovornosti. Praksa MKSJ je
nakon presude MKSR u predmetu Akayesu, koja je izrekla da se zapovjedna
odgovornost temelji na naelu individualne kaznene odgovornosti i utemeljena na
namjeri kao obliku krivnje odnosno nehaju koji je tako teak da je blizak
pristanku na djelo (po naem shvaanju prelazi u neizravnu namjeru)87 odredbu
l. 7(3) Statuta MKSJ koja propisuje odgovornost nadreenog ..ako je on znao ili
imao razloga znati (had reason to know) da e podreeni poiniti takvo djelo ili da
ga je poinio a nije poduzeo potrebne i razumne mjere za sprjeavanje takvog
djela ili za kanjavanje poinitelja protumaila tako da se potrebno znanje
nadreenog, koji ne smije hotimice ostati slijep za nedjela podreenih, mora
dokazati neposrednim ili posrednim dokazima. Kao takvi se spominju podaci koji
su nadreenome od podreenih ili meunarodnih mirovnih promatraa dolazili o
broju kaznenih djela, njihovoj vrsti i teini, vremenu i mjestu poinjenja, broju i
vrsti vojnih jedinica, uestalosti i modusu operandi kriminalnog ponaanja,
operativnim asnicima i lokaciji zapovjednika i dr.88 Meutim, MKSJ nije
odgovorio na pitanje kako daleko dopire dunost nadreenog da nadzire
podreene i koliko specifini moraju biti navedeni podaci za uspostavu njegove
odgovornosti premda je ustanovio da je meunarodno obiajno pravo tempore
criminis u bivoj Jugoslaviji doputalo osudu zapovjednika samo ako je
raspolagao sa specifinim obavijestima o djelima podreenih. Takve obavijesti
ne moraju se izravno odnositi na nedjela ali moraju biti takve da zapovjedniku
pokazuju potrebu za dodatnom istragom, kako bi utvrdio da li su podreeni
poinili kaznena djela ili ih se spremaju poiniti.89 To stajalite je potvrdilo
albeno vijee u istom predmetu, polazei od naelnog zahtjeva da zapovjedna
odgovornost ne smije predstavljati objektivnu odgovornost zapovjednika ve da
on moe odgovarati samo prema naelu krivnje koja treba biti utvrena barem na
razini nesvjesnog nehaja tj. kada je na raspolaganju imao obavijesti o ponaanju
podreenih koje bi ga upozorile na njihova kaznena djela.90 Stoga je
drugostupanjska presuda izrekla stajalite da zapovjedna odgovornost nije
objektivna jer poiva na naelu krivnje ali se kao za nju mogui oblik krivnje ne

87
Akayesu I, 489
88
Delali I, 386
89
Ibid. 393
90
Delali II, 241

30
javlja samo namjera nego i nehaj ako je zapovjednik imao razloga znati (had
reason to know) za ponaanje svojih podreenih tj. kada je raspolagao
obavijestima po kojima je morao znati za njihova kaznena djela. Stoga se moe
zakljuiti da danas kod zapovjedne odgovornosti od MKSJ prihvaeni standard
uspostavlja zapovjednikovu krivnju za sva kaznena djela podreenih za koja je
zapovjednik znao te za ona koja nije znao uslijed propusta dunog nadzora nad
podreenima. Time je oblik krivnje utvren presudom MKSR u predmetu
Akayesu snien na nehaj. To je potpuno razumljivo iz pragmatinih razloga,
budui da je dokazivanje svijesti nadreenog o tome da je podreeni poinio ili se
spremao poiniti kazneno djelo vrlo oteano.91 Na to instruktivno upozoravaju
komentatori, predbacujui k tome meunarodnim sudovima nesposobnost da kod
zapovjedne odgovornosti preciziraju standardne oblike krivnje i tereta njihovog
dokazivanja :

Much of the controversy over Yamashita and modern-day command

responsibility cases has stemmed from issues of evidence and proof. Because
indirect or passive command responsibility cases are based mostly on
circumstantial evidence, they involve difficult inferential judgements about what
a commander should have known and should have done differently. These
circumstantial judgements, like many other factual conclusions in such trials, are
highly contestable for those inclined by political sympathy to view the evidence
more charitably to the defendant. The failure of some courts and tribunals,
beginning with Yamashita, to precisely articulate what legal standards they are
applying in terms of mens rea and proof of effective control has generated an
equal, if not greater, measure of controversy, inviting accusations that convictions
are based on something akin to strict liability.92

Slinu kritiku iznosi i Weigend, koji93 upozorava na razliku izmeu opsega

dunosti nadreenoga da se svakodobno potpuno informira o svim aktivnostima
podreenih pri emu se sam mora pobrinuti da pribavi i informacije o eventualnih
nedjelima koja planiraju, utvrenoga u presudama MKSR i opsega dunosti
nadreenoga da poduzme potrebne mjere samo kada je imao informacije iz kojih
je mogao i morao zakljuiti o pripremanim nedjelima podreenih, utvrenog u
presudama MKSJ, te zakljuuje da je pravna konstrukcija zapovjedne
odgovornosti u meunarodnom kaznenom pravu bliska unutarnjem pravu one
tradicije koja ne inzistira na jasnom pojmovnom razlikovanju izmeu pripadnika
neke grupe temeljem njihove krivnje ve predviaju iroke mogunosti njihovog
kanjavanja, poput common lawa (u tzv. felony murder rule koje za umorstvo
kanjava svakog sudionika usmrenja neke osobe, bez obzira je li ono nastupilo
sluajno ili zbog neijeg ekscesa) ili francuskoga prava (u figuri responsabilit
pour fait d'autrui) i time zapravo pogoduje tenjama da se pred meunarodnim
kaznenim sudovima osude za masovne, najtee zloine, donose tako da ..those

91
NOVOSELEC 2004, 497
92
DANNER-MARTINEZ 2005,125
93
WEIGEND 2004, 1022-25

31
who are cupable for the commisssion of a crime cannot escape responsibility
through legalistic formalities.94

94
Kayishema&Ruzindana I, 222

32
2.1.3. Operativna sastavnica zapovjedne odgovornosti

Operativna sastavnica: propust nadreenog da poduzme nune i razumne mjere u

cilju sprjeavanja zloina ili kanjavanja poinitelja. U prvostupanjskoj presudi u
predmetu Delali MKSJ je izrekao da su svi koji imaju nadreeni poloaj u nekoj
hijerarhiji, zbog naravi svoga poloaja duni poduzeti sve nune i razumne mjere
da sprijee kaznena djela svojih podreenih ili, ako su ona ve poinjena, da se
oni kazne.95 Propust te dunosti koju nalae meunarodno pravo - uspostavlja
odgovornost nadreenoga. Ona ne ovisi, kako je reeno, od formalnog poloaja
nadreenog u zapovjednom lancu, nego od njegove sutinske mogunosti da
nunim i razumnim mjerama spreava i kanjava ponaanje podreenih: od
nadreenoga se ne moe oekivati da poduzme nemogue, a koje su mjere
nune i razumne ovisi od okolnosti sluaja i ne moe se unaprijed odrediti.96
Ipak kako nadreeni treba poduzeti ne bilo koju radnju iz svog djelokruga nego
onu koja je nuna u cilju sprjeavanja zloina, oito je da se mora voditi mjerilima
uinkovitosti.97 Meutim, kako nadreeni ne mora imati samostalnu ovlast
kanjavanja podreenih, za uspostavu njegove odgovornosti dovoljno je da
propusti prijavu ili odgovarajuu obavijest o kaznenim djelima podreenih koja
moe rezultirati u njihovom kanjavanju.98 To je sporno, kako u pogledu pravne
osnove za ovu odgovornost u meunarodnom pravu, tako i u pogledu njezinih
pravnih posljedica. U pogledu pravne osnove, komentatori upozoravaju da
presude meunarodnih vojnih tribunala nakon II. svjetskog rata nisu propust
kanjavanja podreenih uzele kao samostalni temelj odgovornosti nadreenih99 te
da se ona prvi put javlja u odredbi l. 86(2) (zajedno s obvezom pokretanja
kaznenog ili stegovnog postupka u l. 87(3) Dopunskog protokola enevskim
konvencijama iz 1977. godine, to su kasnije preuzeli statuti MKSJ i MKSR pa su
je neke presude MKSJ100 proglasile meunarodnim obiajnim pravom.101 U
pogledu pravnih posljedica, javlja se nekoliko pitanja. S jedne strane, ako je
temelj odgovornosti nadreenog u zatakavanju kaznenih djela podreenih, onda
se moe smatrati da ona postoji samo u sluaju kada se podreeni tek spremao na
kazneno djelo ili kada ga je zapoeo (jer bi ga kanjavanje odvratilo od pokuaja
ili dovrenja djela) ali ne i u sluaju kada je kazneno djelo materijalno dovreno
pa ga kanjavanje vie ne moe sprijeiti; takvim meutim, izjednaavanjem
sluaja kad nadreeni nije sprijeio poinjenje kaznenog djela i sluaja kada
kanjavanje vie to ne moe postii odredba l. 7(3) Statuta MKSJ i njegova
primjena pokazuje da MKSJ uzronost neinjenja potpuno eliminira kao
sastavnicu zapovjedne odgovornosti.102 S druge strane, odgovornost nadreenog
uspostavlja se propustom svake prijave za kaznena djela podreenih, pa tako i za

95
Delali I, 346
96
Ibid. 394-395
97
WEIGEND 2004, 1014
98
Aleksovski I, 78
99
DAMAKA 2001, 489-493
100
Hadihasanovi II, 18
101
WEIGEND 2004, 1020
102
Delali I, 398; za kritiku v. infra t. 57-61

33
ona koja su oni poinili pod drugom nadreenom osobom, tj. prije nego to je
uope nadreeni primio zapovjednitvo nad podreenima103 to je u oitoj
suprotnosti sa zahtjevom da je za odgovornost nadreenog potrebno da ima
uinkovit nadzor nad podreenima koji pripremaju ili ine kaznena djela.104
Meutim, suvremena praksa MKSJ prelazi preko ta dva prigovora, jednako kao i
preko argumenta obrane u prigovoru protiv optunice predmetu Blaki da
propust kanjavanja podreenih ne predstavlja samostalnu osnovu za kaznenu
odgovornost nadreenog prema meunarodnom obiajnom pravu. Taj je prigovor
ve rano odbijen odlukom prvostupanjskoga vijea od 4. IV. 1997., utemeljenom,
uz ostalo, na stajalitu da je sam MKSJ, a ne Vijee sigurnosti UN koje nije
zakonodavno tijelo, ovlaten utvrivati to ini norme meunarodnog prava i
odreivati svoju nadlenost.105 Kada nadreeni proputa poduzimati potrebne i
razumne mjere za sprjeavanje kaznenog djela podreenih ili za kanjavanje djela
koja su oni poinili (l. 7(3) Statuta MKSJ) on svojim takvim dranjem moe
podreenima pokazati ili pruiti moralnu podrku za nova kaznena djela koja e
poiniti. Stoga moe odgovarati u idealnom stjecaju za poticanje i pomaganje
tih kaznenih djela prema odredbi l. 7(1) Statuta MKSJ.106 Pri tome valja
upozoriti i na to da je mogue odgovornost nadreenoga kao poticatelja ili
pomagaa protegnuti na kaznena djela koja su podreeni poinili prije nego to je
preuzeo zapovjednitvo nad njima, ukoliko se moe dokazati da su oni znali za
njegovu namjeru budueg zatakavanja njihovih kaznenih djela i to je doprinijelo
njihovoj odluci da ih poine.107 Moemo dakle zakljuiti da navedene sastavnice
pojma zapovjedne odgovornosti pokazuju strukturu te pravne figure koja je
utemeljena: a) na propustu dunog ponaanja zapovjednika odnosno nadreene
osobe kao obliku poinjenja kaznenog djela neinjenje; b) na postojanju te
dunosti u okviru hijerarhije koja znai poloaj autoriteta nadreene osobe nad
treim osobama, nad ijim ponaanjem, koje predstavlja opasnost, nadreena
osoba mora obavljati nadzor te na c) krivnji usmjerenoj na propust dunog
nadzora (a ne na ponaanje podreenih). Oblici te krivnje, vidjeli smo, jesu
namjera ili nehaj nadreenog, s time da u usporedbi s klasinim kaznenim
djelima injenjem, elementi njegove svijesti moraju obuhvatiti ne samo situaciju u
kojoj njegovi podreeni ine meunarodna kaznena djela kao i vlastitu mogunost
njihovog nadzora, nego i njegov pristanak na djela za koja je znao (namjera) ili je
imao razloga znati (had reason to know) tj. kada je raspolagao obavijestima po
kojima je morao za njih znati (nehaj).

103
Prosecutor v. Hadihasanovi, odluka prvostupanjskog vijea o prigovoru na nadlenost suda
od 12. XI. 2002, 201
104
van SLIEDEREGT 2003, 168; JONES-POWLES, 6.2.137; WEIGEND 2004, 1020
105
JONES-POWLES, 6.2.140
106
Blaki I, 337; Kordi i erkez I, 371
107
van SLIEDEREGT 2003, 173

34
2.2. Kritike primjedbe na institut zapovjedne odgovornosti

Najtee povrede meunarodnog prava kao to su ratni zloini, zloini protiv

ovjenosti i genocid karakteristine su po tome to njihovi poinitelji redovito
postupaju s namjerom (kod nekih je djela ta namjera posebno izraena kao npr.
kod genocida) i to se obiljeja bia tih kaznenih djela u najveem broju sluajeva
ostvaruju aktivnim postupanjem (injenjem). Radi se o namjernim komisivnim
deliktima. S druge strane, institut zapovjedne odgovornosti stricto sensu, kojim se
najtei meunarodni zloini imputiraju osobama koje su imale "uinkoviti nadzor"
nad podreenima, je kombinacija omisivnog delikta (kaznenog djela neinjenjem)
i minimalnog stupnja krivnje koji se nalazi na granici nehaja i objektivne
odgovornosti. Ovakva, za meunarodno kazneno pravo, vrlo neobina
kombinacija dovodi u pitanje svrhu kanjavanja iji diktati pravednosti
sugeriraju zasluenu kaznu, tj. sankciju koja znai primjerenu reakciju na
skrivljeno protupravno ponaanje tj. manifestaciju osobnog razilaenja sa
zahtjevima pravnog poretka. Konstrukcija odgovornosti za nehaj i to kad se radi o
najteim povredama meunarodnog humanitarnog prava u meunarodnom
kaznenom pravu u najmanju je ruku u raskoraku s veinom nacionalnih
kaznenopravnih sustava. U veini kaznenih zakona nehaj se smatra lakim
oblikom krivnje. Tako je za nehaj predviena i mogunost blaeg kanjavanja.
Osim toga, da je kanjavanje za nehaj izuzetak potvruje i injenica da je prema
veini nacionalnih kaznenih zakona odgovornost za namjeru pravilo, a za nehaj
samo kad je to posebno zakonom propisano. Oblik krivnje osnova je i za podjelu
kanjivih radnji u poredbenim pravnim sustavima. Tako je, primjerice, u podjela
na tee (Verbrechen) i lake (Vergehen) kanjive radnje u njemakom pravu
upravo namjera. Tee kanjive radnje su iskljuivo namjerna djela (vorstzliche
Handlungen) kanjiva doivotnim zatvorom ili zatvorom u trajanju duljem od tri
godine. Slian odnos nacionalni kaznenopravni sustavi imaju i prema omisivnim
deliktima. Tako je u francuskom kaznenom pravu je propust da se izvri neka
obveza ili proputanje dune panje koju namee zakon ili neka druga odredba, u
situacijama u kojima je poinitelj propustio takvu dunu panju, imajui u vidu
gdje je primjereno i prirodu njegove uloge ili funkcija, moe zasnovati kaznenu
odgovornost za laki oblik kanjive radnje prijestup (delit). Odgovornost za
kaznena djela kao najtei oblik kanjive radnje u francuskom pravu postoji samo
ako je poinitelj djelovao s namjerom i, u pravilu, komisivno. Kombinacija nehaja
i neinjenja, premda se tim institutima nita ne moe prigovoriti kada ih se
razmatra odvojeno, problematina je ve zbog toga to pripisuje odgovornost bez
snanog elementa krivnje kao i elementa neovisnosti u izboru (independent
choice) koji se obino manifestira u aktivnom postupanju. U nastavku slijedi
prikaz nekoliko kritinih toaka instituta zapovjedne odgovornosti koje su
posljedica kombinacije nehaja i neinjenja. Te su kritine toke pitanje
primjenjivosti standarda zapovjedne odgovornosti na nevojne zapovjednike i
utvrivanje elementa uzronosti kod zapovjedne odgovornosti.

35
2.2.1. Primjena standarda zapovjedne odgovornosti na nevojne zapovjednike

Kao to je ve navedeno, prema dosadanjoj praksi MKSJ za proglaenje

optuenika krivim po osnovi l. 7(1) Statuta MKSJ Tuiteljstvu je bilo dostatno
dokazati da je zapovjednik imao de facto nadzor (kontrolu) nad postupcima svojih
podreenih. To je otvorilo pitanje mogu li i ostale osobe, za koje je dokazano da
su imale takvu kontrolu nad poiniteljima djela, a ne samo vojni zapovjednici, biti
odgovorne u smislu koncepta zapovjedne odgovornosti? Sudska vijea MKSJ su
se o tom pitanju, kao to je ranije bilo govora, pozitivno izjasnila. to nam u tom
smislu sugerira analiza primjenjivog prava i ratio legis njegova nastaka.
Analizirajui l. 7(3) Statuta MKSJ moe se zakljuiti da se on ne odnosi samo na
vojne zapovjednike, ve ga je mogue primijeniti i na civilne osobe. To pogotovo
ako se lanak 7(3) tumai u vezi i u odnosu prema l. 7(2) (koji se odnosi na
odgovornost visokih dravnih dunosnika bez obzira na njihovu slubenu
poziciju). Takvo je stajalite izrazio i ameriki predstavnik u UN kod prihvaanja
Rezolucije 827, a i u optunici protiv Milana Martia u kojoj je, izmeu ostalog,
navedeno: "Tribunal ima jurisdikciju nad osobama koje su, s obzirom na njihovu
poziciju u politikoj ili vojnoj vlasti, u mogunosti zapovjediti poinjenje zloina
koji su u nadlenosti ratione materiae ovoga suda, kao i nad osobama koje znajui
(svjesno) ne sprjeavaju ili ne kanjavaju poinitelje takvih zloina." Meutim iz
l. 87. Protokola I ne proizlazi da se radi o civilnim osobama. Naime, iz lanka
86. koji je interpretativna norma u odnosu na l. 87. u kojem se iskljuivo
spominju vojni zapovjednici, moe se zakljuiti da Protokol I govori samo o
zapovjednoj odgovornosti vojnih zapovjednika. Osim toga, u komentaru
Protokola I navodi se da je odnos nadreenosti potrebno promatrati u sklopu
hijerarhije koja obuhvaa pojam kontrole. Rije je, dakako, o vojnoj hijerarhiji tj.
odnosu podreenosti i nadreenosti u vojnim strukturama. Prema l. 28.
Rimskoga statuta, zapovjedna odgovornost protee se na vojnog zapovjednika ili
osobu koja stvarno djeluje kao vojni zapovjednik te na sve ostale nadreene (st.
2.), dakle osobe koje nisu vojni zapovjednici niti stvarno djeluju kao vojni
zapovjednici. Odgovornost potonjih je formulirana ue u odnosu na odgovornost
vojnih zapovjednika (st. 1.). U obrazloenju Nacrta kodeksa zloina protiv mira i
sigurnosti ovjeanstva Komisije za meunarodno pravo stoji da je rije
"nadreeni" dovoljno iroka da obuhvati i pokrije ne samo vojne zapovjednike ve
i predstavnike civilne vlasti koji su u slinoj zapovjednoj poziciji i izvravaju i
imaju slian stupanj kontrole prema svojim podreenima. Dosadanja praksa
MKSJ i MKSR pozitivno se izjasnila u pogledu zapovjedne odgovornosti civilnih
osoba. U obrazloenjima presuda u predmetu Delali i predmetu Aleksovski,
vijea su se pozvala na presude vojnih tribunala za Daleki istok koje su donesene
nakon Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata pred vojnim
tribunalom za Daleki istok osueni su i brojni pripadnici civilne vlasti na osnovi
zapovjedne odgovornosti. Jedan od njih bio je i japanski ministar vanjskih poslova
Koki Hirota koji je proglaen kazneno odgovornim na temelju koncepta
naputanja dunosti (dereliction of duty). On je, naime, ubrzo nakon ulaska
japanskih vojnih snaga u Nanking primio izvjetaje o svim dogaanjima i
zloinima koje je japanska vojska poinila nad tamonjim civilima. Sud je oci-

36
jenio da je Hirota, unato tome to je prema izvjetajima znao to se dogaa, jed-
nostavno napustio dunost propustivi inzistirati u vladi da se poduzmu sve po-
trebne i brze akcije sprjeavanja takvoga stanja na terenu. Hirota je dodue rau-
nao s obeanjima Ministarstva rata da e zloini prestati, ali osobno nije poduzeo
nita to je bilo u njegovoj domeni u cilju prestanka zloina. U odnosu prema
posljedici postupao je iz nehaja. Kazneno odgovornim na osnovi zapovjedne od-
govornosti proglaen je i kasniji ministar vanjskih poslova Mamoru Shigemitsu
koji je, kao ministar u Vladi, bio duan provesti istragu o stanju u zatvorima i
postupanju prema ratnim zarobljenicima, to nije uinio. U predmetu United
Nations v. Flick i ostali sud je optuene Weissa i Flicka, vodee njemake
industrijalce toga vremena, proglasio odgovornima zbog njihova dobrovoljnog
sudjelovanja u ostvarivanju programa ropskoga rada u njemakim tvornicama u
njihovom vlasnitvu tijekom Drugog svjetskog rata. Slino je i Visoki vojni sud u
francuskoj okupacijskoj zoni u Njemakoj u predmetu Roechling utvrdio da je
direktor i vlasnik tvornice Voelklin-geh odgovoran ne zbog neovjenog
postupanja prema ratnim zarobljenicima i deportiranim osobama iji je rad
iskoritavan u proizvodnji, ve zbog toga to je takva postupanja, za koja je znao,
doputao, ak i podravao, te to nije uinio nita da zlostavljanja prestanu.108
Miljenje suda iz sluaja High Command potvreno je u presudi amerikog
vojnog suda u sluaju Hostage - premda takve osobe mogu biti odgovorne za
vlastita ponaanja koja predstavljaju kaznena djela, one ne mogu biti odgovorne
kao zapovjednici na osnovi zapovjedne odgovornosti. To stoga to su one dio
lanca te zapovjedne odgovornosti i to nisu ovlatene donositi odluke, ve ih,
donoenjem tzv. implementacijskih zapovijedi, izvravati. Sve to taj podreeni
zapovjednik moe jest u takvim sluajevima stupiti u vezu sa svojim
zapovjednikom i upozoriti ga, a na njemu je, in ultima linea, zapovjedna
odgovornost. Drugaije je stajalite zauzeo Tokijski tribunal u sluaju Muto.
General Akira Muto bio je ef osoblja generala Ivana Matsuija u vrijeme kada su
se dogaali zloini u Nankingu, ali i ef osoblja generala Yamashite za vrijeme
zloina koje je japanska vojska poinila na Filipinima. Osuen je na osnovi
zapovjedne odgovornosti jer je "bio u poloaju utjecati na politiku", tj. na svoje
nadreene, to nije uinio. Sud je odbio njegovu obranu da nije znao da se na
terenu dogaaju zloini. Ono to je u tom sluaju problematino jest uopena
tvrdnja suda da je optueni "bio u poloaju utjecati na politiku". Ovdje, naime,
nije dovoljno jasno odreeno na koji je to nain optueni mogao ostvariti, a ak i
da je to navedeno (npr. prosvjed kod zapovjednika, obavjetavanje nadreenih i
konano traenje razrjeenja), nije jasno da bi time bio u poziciji "sprijeiti djela
ili kazniti njihove poinitelje.109 U traenju odgovora na pitanje ne samo odnosi li

108
U predmetu Roechling sud je utvrdio da je optuenikova dunost bila kao rukovoditelja
(optueni Hermann Roechling bio je rukovoditelj istoimenog poduzea u kojem su zlostavljane
osobe na prisilnom radu) bila informirati se o nainu na koji se postupa sa stranim radnicima i
ratnim zarobljenicima, pri emu je zapoljavanje potonjih u tvornicama oruja bilo i zabranjeno po
ratnom pravu, to on nije mogao ne znati; ne moe sa sebe skinuti odgovornost izjavom da ga to
pitanje nije interesiralo." DERENINOVI 2000
109
Ibid.

37
se odredba lanka 7(3) na civilne osobe110, ve, ako je odgovor pozitivan, ima li
za takvo to smisla i opravdanja s obzirom ne samo na meunarodno humanitarno
ve i meunarodno ratno pravo, potrebno je prisjetiti se koji je bio ratio legis
uvoenja zapovjedne odgovornosti u meunarodno kazneno pravo. Taj hibridni
oblik izvedene kaznene odgovornosti koji predstavlja kombinaciju nehaja i
neinjenja nastao je kao izraz potrebe da se putem kanjavanja vojnih
zapovjednika uputi prijekor i onim formalnim strukturama koje ti vojni
zapovjednici predstavljaju. Samim tim oni predstavljaju i stranu u sukobu kojoj je
simboliki prijekor u konanici i upuen. Ne treba zaboraviti da je meunarodno
kazneno pravo jo od nakon II. svjetskog rata ostalo u formalnom smislu
fokusirano na fizike osobe kao jedine subjekte kaznene odgovornosti. Kazniti,
meutim, samo neposredne fizike poinitelje (kad je uope i mogue utvrditi o
kome se radi) ne ini se primjerenom reakcijom na masovna krenja
humanitarnog prava u uvjetima oruanog sukoba. Zbog toga je u meunarodno
kazneno pravo uvedena zapovjedna odgovornost stricto sensu. Ona je ostala jedini
instrument kroz kojeg je prijekor upuivan itavim strukturama, zajednicama i
dravama i to kroz osobe koje, s obzirom na svoju formalnu poziciju u hijerarhiji
zapovjedne strukture, legitimiraju te strukture u odnosu prema treima. Bilo bi
moda presmiono tvrditi da je zapovjedna odgovornost ostala kao relikt
kolektivne odgovornosti u meunarodnom kaznenom pravu, no nema nikakve
sumnje da se upravo kroz taj institut nastoje pomiriti dvije krajnosti individualna
kaznena odgovornost i masovni zloini. Upravo zbog toga kazna kod zapovjedne
odgovornosti ima i posebnu simboliku dimenziju koja u znaajnoj mjeri nadilazi
naelo da kazna mora biti razmjerna poiniteljevoj krivnji. U sustavu pravde
orijentiranom na rtvu (victim-oriented) kazna uz svoj stvarni uinak mora
poluiti i tzv. pojavni uinak. To je mogue samo kanjavanjem osoba koje su u
formalnom smislu bile dijelom zapovjedne strukture i putem kojeg se prijekor
upuuje tim strukturama u cjelini. U tome je osnova imputacije radnje druge
osobe (actus reus) zapovjedniku kod zapovjedne odgovornosti. Institut
zapovjedne odgovornosti je posljedica zapovjednog poloaja kojeg vojni
zapovjednici imaju u okviru strukture oruanih snaga, njihove svijesti o vlastitoj
garantnoj poziciji kao i propisima i praksi na kojem se ta pozicija temelji.
Ilustrirajmo to na jednom primjeru. U praksi MKSJ usvojeno je stajalite da se
jednom od mjera nesprjeavanja poinjenja zloina od strane podreenih smatra
propust vojnog zapovjednika da ih podui o relevantnim sadrajima
meunarodnog humanitarnog prava i njihovim dunostima potivanja tih normi.
Upitno je u kojoj se mjeri u uvjetima potpunog rasula formalnih vojnih struktura
koji su bez sumnje postojali tijekom rata u BiH od ad hoc zapovjednika moe
zahtijevati znanje o tim sadrajima. U kolovozu 1992. godine Predsjednitvo BiH
je izdalo naredbu o Primjeni pravila meunarodnog ratnog prava u Oruanim
snagama Bosne i Hercegovine koja je stupila na snagu 5. rujna iste godine. Ta se
zapovijed odnosi na zapovjednika jedinica i sve pripadnike oruanih snaga koji su
pojedinano odgovorni za njihovu primjenu. Vojni zapovjednici su duni poduzeti
sve mjere propisane tim pravilima protiv osoba koje ih kre. Takoer, pravilima je

110
Usp. VETTER 2000.

38
propisano da svi pripadnici oruanih snaga podlijeu obuci radi upoznavanja s tim
pravilima. Razvidno je da se su ta pravila u potpunosti bila namijenjena samo
osobama koje obnaaju razliite funkcije u okviru formalne strukture oruanih
snaga. Osim tih Pravila, jo su iz bive SFRJ naslijeeni propisi koji se odnose na
djelovanje oruanih snaga. Tako je u optunici protiv Mrkia istaknuto da je on
kao asnik na zapovjednom poloaju u JNA bio obvezan pridravati se propisa
JNA kao to su "Strategija oruane borbe" (1983), "Zakon o openarodnoj obrani"
(1982), "Zakon o slubi u oruanim snagama" (1985), "Pravilo slube" (1985) i
"Propisi o primjeni pravila meunarodnog ratnog prava u oruanim snagama
SFRJ" (1988). Tim propisima bili su ureeni uloga i zadaci asnika JNA, njihov
poloaj u zapovjednom lancu, i oni su asnike i njihove podreene obavezivali da
se pridravaju ratnog prava. Naprosto je nerealno oekivati od osoba koje su, vrlo
esto, silom prilika morale preuzeti odreene zapovjedne funkcije premda s
vojnom strategijom, taktikom i tehnikom nisu imale nikakve veze, da znaju
sadraj svih tih propisa kao i odnosnih izvora koji reguliraju postupanje
pripadnika oruanih snaga u uvjetima oruanog sukoba. Atribucija odgovornosti
zapovjednika temelji se na dunostima koje taj zapovjednik ima s obzirom na svoj
poloaj u vojnoj hijerarhiji. Stoga djela koja poine podreeni vojnici na terenu u
izvjesnom smislu mogu generirati pravnu odgovornost organizacije u cjelini.
Osim toga, primjereno je zahtijevati od asnika koji obnaaju vane funkcije
unutar vojne strukture da osiguraju potivanje meunarodnog ratnog prava od
strane sustava (military enterprise) kojemu i sami pripadaju. Vojni zapovjednici
proli su sofisticiranu i zahtjevnu obuku za djelovanje u uvjetima oruanog
sukoba. Oni su educirani o sadraju i primjeni pravila meunarodnog
humanitarnog prava. Osim toga njima je na raspolaganju aparat vojne stege u
provedbi toga sustava. Vojni zapovjednici provode obuku svojih jedinica od
poetka vojne slube. Upravo ta trajna zapovjedna veza omoguava trajnu i
kumulativnu kontrolu vojnih zapovjednika nad podreenim pripadnicima
oruanih snaga. Vojni zapovjednici smatraju se posljednjom linijom obrane
meunarodnog humanitarnog prava i zbog toga je njihova odgovornost odreena
ire ak i u odnosu na neposredne, tj. fizike poinitelje.111 Svi navedeni razlozi
ne podravaju potpunu primjenu doktrine zapovjedne odgovornosti u uvjetima
kad ne postoji jasan lanac odgovornosti i ovlasti izmeu vojnih zapovjednika i
njihovih podreenih. Nepostojanje takvog lanca negativno utjee i na stupanj
nadzora koji je izvan vojnih struktura znaajno manji. O svim tim razlozima
rukovodili su se predstavnici drava na diplomatskoj konferenciji u Rimu kada su
za vojne zapovjednike uspostavili jedan, stroi standard zapovjedne odgovornosti
no za ostale faktine zapovjednike koji mogu biti i civilne osobe. U tom smislu
MKSJ mora voditi rauna o tome da, kada je rije o civilnim osobama optuenim
po osnovi l. 7(3) Statuta, od Tuiteljstva zahtijeva dokazivanje dodatnih
okolnosti vezanih uz krivnju i uzronost.

111
SHANY-MICHAELI 2001-2002

39
2.2.2. Zapovjedna odgovornost i uzronost neinjenja

Zasnivanje zapovjedne odgovornosti zbog propusta obveze na inidbu u smislu l.

7(3) Statuta MKSJ posljedica je prihvaanja koncepta "naputanja dunosti"
(dereliction of duty)112. U obrazloenju presude u sluaju Delali Raspravno je
vijee utvrdilo "da se mora raditi o onim mjerama odnosno aktivnostima koje su
odgovornoj osobi u krugu njezinih materijalnih mogunosti." To znai da od
odgovorne nadreene osobe nije opravdano traiti nemogue, ve poduzimanje
onih mjera i aktivnosti koje je, u okolnostima sluaja, odgovorna osoba mogla i
trebala poduzeti. Tako npr. petnaest minuta razrednih instrukcija teoretske naravi
o zakonima i obiajima voenja rata niti izbliza nije dovoljno podreenima da
znaju to je doputeno, a to nije te to se od njih oekuje u situacijama koje ih
ekaju na terenu. Zato je potrebno prigodom vojne obuke provesti simulacije npr.
pravilne evakuacije civilnoga puanstva, potom pravilnih reakcija na snajpersku
vatru, zatim pravilno ispitivanje i uope tretman nad zarobljenim vojnicima
neprijateljske strane itd. Niti jedan vojni zapovjednik ne moe imati potpunu
kontrolu nad svim dogaanjima na terenu, ali njegovo proputanje poduzimanja
svih potrebnih preventivnih mjera u cilju sprjeavanja krenja zakona i obiaja
rata i povrede ostalih izvora meunarodnoga prava, s obzirom na okolnosti
sluaja, ini valjanu osnovu njegove zapovjedne odgovornosti zbog naputanja
dunosti. Koncepciju naputanja dunosti treba tumaiti povezano s povredama
meunarodnog kaznenoga prava koje su poinile podreene osobe, a ne odvojeno
od tih povreda. Drugim rijeima, mora postojati kauzalitet izmeu propusta
nadreenog da poduzme potrebne i razumne mjere u cilju sprjeavanja poinjenja
kaznenih djela njegovih podreenih i kasnijih povreda koje su ti njegovi
podreeni ostvarili. U predmetu Delali Raspravno je vijee konstatiralo da se
element (naelo) uzronosti ne primjenjuje kod utvrivanja zapovjedne
odgovornosti:

Bez obzira na sredinju ulogu koju u kaznenom pravu ima naelo uspostave kauzalnog
odnosa, on nije tradicionalno postuliran kao conditio sine qua non za nametanje kaznene
odgovornosti nadreenima za to to nisu sprijeili ili kaznili kaznena djela koja su
poinili njihovi podreeni. Shodno tome, Raspravno vijee ne nalazi potkrepe postojanju
uvjeta da se kao zasebni element odgovornosti nadreenog dokae kauzalni odnos bilo u
postojeem korpusu sudske prakse, formulaciji tog naela u postojeem pravu
meunarodnih ugovora, ili, uz jednu iznimku, u pozamanoj literaturi koja postoji o tom
pitanju.113

Do takvog zakljuka Raspravno je vijee dolo uzimajui u obzir odgovornost

nadreenog za propust kanjavanja koja, prema lanku 7(3) i obiajnom pravu,
pokazuje da ne postoji uvjet kauzaliteta kao zasebni element doktrine
odgovornosti nadreenog.114 Raspravno vijee u predmetu Delali, a tu su praksu
uglavnom slijedila i druga sudska vijea, negativno se odredilo samo u odnosu na

112
DERENINOVI 2000
113
Delali I, 398
114
Ibid. 399

40
dokazivanje uzronosti u situacijama u kojima je nadreeni propustio kazniti
podreene poinitelje kaznenih djela. A contrario, kada je rije o propustu da se
poduzmu radnje i mjere kojima bi se sprijeilo poinjenje kaznenog djela od
strane podreenih, iz presude Raspravnog vijea slijedi da je uzronost element
odgovornosti nadreenog po toj osnovi:

Time ne eli rei da konceptualno gledano naelo kauzaliteta nema primjene kod
doktrine zapovjedne odgovornosti u onoj mjeri u kojoj se tie odgovornosti nadreenih za
to to nisu sprijeili zloine svojih podreenih. U stvari, moe se smatrati da je
prihvaanje nunog kauzalnog odnosa inherentno uvjetu za zloine koje su poinili
podreeni i propustu nadreenog da poduzme mjere u okviru svojih ovlatenja da ih
sprijei. U ovoj situaciji, moe se smatrati da je uspostavljena kauzalna veza izmeu
nadreenog i kaznenog djela, zbog toga to, da on nije propustio izvriti svoju dunost da
poduzme mjere, njegovi podreeni ne bi poinili djela.

Prema lanku 7(3) Statuta MKSJ propust zapovjednika sastoji se u

nepoduzimanju nunih i razumnih mjera da sprijei kaznena djela svojih
podreenih ili da kazni poinitelje. Kada je rije o propustu da se poinitelji
kazne, zapravo se radi o zatakavanju zloina koji su poinili njegovi
podreeni.115 S obzirom da optueni zapovjednik po lanku 7(3) Statuta MKSJ ne
odgovara po osnovi osobne kaznene odgovornosti iz l. 7(1) upravo stoga to ne
sudjeluje, pa niti neizravno, u radnji poinjenja konkretnog kaznenog djela,
potrebno je utvrditi iz ega se to izvodi njegova odgovornost. Jedini mogui
odgovor bio bi da se kod te odredbe radi o odgovornosti koja je u sustavima
civilnoga prava poznatija pod nazivom odgovornosti garanta za kaznena djela
neinjenjem. Garant (njem. Garant) je osoba koja garantira da do posljedice nee
doi. Svojstvo garanta (ili garantni poloaj, njem. Garantenstellung) nuno je
obiljeje nepravih kaznenih djela neinjenjem jer njih mogu poiniti samo osobe s
tim svojstvom. Da bi postojala odgovornost garanta za nepravo kazneno djelo
neinjenjem moraju biti ispunjene etiri pretpostavke: garant mora biti sposoban
za radnju, neinjenje mora po djelovanju i znaenju biti jednako poinjenju istog
djela injenjem, mora postojati uzronost neinjenja kao i isti oblik krivnje koji se
glede odnosnog kaznenog djela trai za injenje. Kod nepravih kaznenih djela
neinjenjem veza izmeu neinjenja i posljedice pretpostavka je odgovornosti za
tu posljedicu. Budui da neinjenje ne moe nita uzrokovati (lat. ex nihilo nihil
fit: iz niega ne nastaje nita), u tom se sluaju govori i o pseudokauzalitetu. Taj
kauzalitet mogu je samo kao hipotetiki kauzalitet koji se utvruje u
hipotetikom postupku dodavanja proputene radnje: u mislima se doda radnja
koju je poinitelj bio duan izvriti i ako bi i uz tu pretpostavku nastupila
posljedica, uzronosti nema, a ako ne bi, uzronost postoji (u sluaju majke koja
je dijete usmrtila tako to ga nije hranila, uzronost postoji ako dijete ne bi umrlo
da ga je majka hranila). Pri tome je za utvrivanje uzronosti dovoljno utvrditi da
posljedica ne bi nastupila s visokim stupnjem vjerojatnosti. Ako nema takve
vjerojatnosti, ima se primijeniti naelo in dubio pro reo i uzeti da duna radnja ne

115
NOVOSELEC 2001, 108.

41
bi otklonila posljedicu.116 Garant je, dakle, poinitelj koji je pravno obvezan
sprijeiti nastupanje zakonom opisane posljedice. Mora se raditi o pravnoj obvezi,
to znai da moralne obveze nisu dovoljne. Kako je ta odredba openita, zadatak
je pravne teorije i sudske prakse da poblie odrede garantne obveze. Prema
formalnoj teoriji pravnih dunosti ili teoriji izvora garantne obveze su one koje
proizlaze iz zakona, ugovora i prethodne opasne radnje. Prema funkcionalnoj
teoriji pravnih dunosti odluna je funkcija neke pravne dunosti prema pravnom
dobru. Prema tom kriteriju sve se garantne obveze dijele na dunosti zatite nekog
pravnog dobra i dunosti nadzora nad izvorima opasnosti. Dunosti zatite nekog
pravnog dobra mogu se temeljiti na prirodnoj povezanosti (lanovi ue obitelji
duni su otkloniti jedan od drugoga opasnost za ivot i tijelo i kad ne ive
zajedno), na uskoj ivotnoj zajednici (npr. izvanbranoj ili takvoj koja je nastala u
okviru nekog opasnog pothvata pa su onda lanovi ekspedicije garanti jedni
drugima) i na dobrovoljnom preuzimanju neke obveze (najee iz nekog
ugovora, kao to je ugovor o radu, pa je npr. noni uvar garant za imovinu koja
mu je povjerena na uvanje). Dunosti nadzora nad izvorima opasnosti proizlaze
iz naela da dunost nadzora na izvorima opasnosti povlai i dunost da se
sprijee tetne posljedice koje iz tog izvora mogu proizai. To moe biti dunost
na temelju prethodne opasne radnje (tko izazove opasnost duan je sprijeiti
tetne posljedice koje mogu iz nje proizai), dunost nadzora nad izvorima
opasnosti koji su u vlasti poinitelja (vlasnik mora ugasiti poar na svojoj imovini
kako bi sprijeio njegovo irenje) i dunost nadzora nad treim osobama koje
predstavljaju opasnost (npr. dunost nadreenih da sprijee kaznena djela
podreenih).117 Kada je rije o zapovjednoj odgovornosti stricto sensu, pod
pretpostavkom da se prihvati funkcionalna teorija pravnih dunosti, odgovornost
zapovjednika temelji se na njegovoj dunosti nadzora nad treim osobama koje
predstavljaju opasnost. Takva konstrukcija garantne odgovornosti, meutim,
dolazi u obzir samo kada je rije o odgovornosti zapovjednika koji nije poduzeo
sve potrebne mjere da sprijei podreene da poine kazneno djelo. Tada, moglo bi
se rei, on kri svoju garantnu dunost koja proizlazi iz obveze nadzora nad treim
osobama koje predstavljaju opasnost. Upravo je taj njegov propust znaio jednu,
ali vrlo vanu, kariku u lancu uzronosti koja je u konanici dovela do ostvarenja
svih obiljeja odnosnog bia kaznenog djela (npr. genocida ostvarenog namjernim
ubijanjem pripadnika neke etnike skupine). Sasvim je, meutim, drugaija
situacija kad se radi o zapovjedniku koji je post delictum propustio kazniti
poinitelje kaznenog djela. U tom sluaju njegov propust nije bio suuzroan
nastupanju posljedice i njega se iz te pozicije ne moe smatrati odgovornim u
svojstvu garanta. Premda za to moda postoji moralna obveza koja implicira i
neku vrstu moralne predbacivosti, prijekora, sasvim je sigurno da ne postoji
pravna obveza koja bi od garanta zahtijevala da, ex post facto, poduzme odreene
radnje. Naime, nakon to je kazneno djelo (od strane fizikog poinitelja)
dovreno u formalnom i materijalnom smislu, sve radnje osobe koja jest zaduena
za nadzor ne mogu se, u kaznenopravnom smislu, smatrati garantnim radnjama

116
NOVOSELEC 2004, 156-157.
117
Ibid. 144.

42
koje proizlaze iz garantne obveze. S obzirom da u takvom sluaju nedvojbeno ne
moe biti govora o garantnom nepravom kaznenom djelu neinjenjem nema niti
osnove da se zapovjednika kazni za zloine koji su poinile njemu podreene
osobe. Naime, nekanjavanje poinitelja bi eventualno moglo biti posebno
kazneno djelo pomaganja nakon dovrenog djela (auxilium post delictum) kao to
je to sluaj u veini kaznenih zakonodavstava, i ni u kojem se sluaju ne moe
smatrati supoiniteljstvom u prethodnom kaznenom djelu. Valja se sloiti s
komentatorima koji smatraju da je unoenjem propusta da se kazne neposredni
poinitelji u lanak 7(3) Statuta MKSJ jedan oblik pomaganja nakon poinjenog
djela unaprijeen u supoiniteljstvo u prethodnom kaznenom djelu.118
Zapovjednika se na taj nain proglaava odgovornim u svojstvu supoinitelja bez
da je utvren bilo kakav njegov doprinos poinjenju kaznenog djela. Jo je u
starijoj doktrini meunarodnoga prava isticano da "nitko nevin ne moe biti
kanjen za zlo koje je poinio netko drugi", a to je potvreno i u predmetu
Sjedinjene Drave protiv Wilhelma von Leeba (u literaturi poznatiji pod nazivom
Visoko zapovjednitvo High Command) u kojem je sudac Harding naveo,
izmeu ostalog, da zapovjedna odgovornost nije neograniena i da je odreena:

"obiajima rata, meunarodnim i meudravnim sporazumima, temeljnim naelima

ovjenosti i ovlatenjima koja je na zapovjednika prenijela (delegirala) njegova vlada. S
obzirom na to njegova je kaznena odgovornost osobna...ona se manifestira u osobnom
naputanju dunosti kod kojeg propust nadzora nad podreenima indicira
kaznenorelevantni nehaj..."119

Vratimo se jo na trenutak na stajalite Raspravnog vijea u predmetu Delali

prema kojem je element kauzaliteta inherentni uvjet za zloine koje su poinili
podreeni i propustu nadreenog da poduzme mjere u okviru svojih ovlatenja da
ih sprijei. Ne negirajui naelno element uzronosti u takvim situacijama ini se
ipak da se vijee zadovoljilo presumiranim kauzalitetom (moe se smatrati da je
uspostavljena kauzalna veza izmeu nadreenog i kaznenog djela, zbog toga to,
da on nije propustio izvriti svoju dunost da poduzme mjere, njegovi podreeni
ne bi poinili djela). Stajalite prema kojem se uzronost presumira nije osnovano.
Naime, zapovjedna odgovornost po lanku 7(3) Statuta je konstruirana na osnovi
odgovornosti garanta za neprava kaznena djela neinjenjem. U teoriji kaznenog
prava je prihvaeno da je uzronost kod tih kaznenih djela hipotetike naravi. Ona
se sastoji u dodavanju proputene radnje. Ako bi i uz poduzimanje te radnje
nastupila posljedica tada nema uzronosti, a ako posljedica ne bi nastupila onda
nema uzronosti. Ono to je condicio sine qua non za zasnivanje kaznene
odgovornosti poinitelja za nepravo kazneno djelo neinjenjem jest provoenje
takvog postupka utvrivanja hipotetikog kauzaliteta. Naime, nije dovoljno
pretpostaviti da je izostanak radnje garanta prouzroio posljedicu. Potrebno je,
kroz hipotetiki postupak dodavanja, utvrditi da posljedica ne bi nastupila i to s
visokim stupnjem vjerojatnosti. Dakle, teret dokaza je uvijek na tuitelju. U
skladu s uenjem o uzronosti kod garantnih kaznenih djela, ako tuitelj takvu

118
NOVOSELEC 2001.
119
Predmet je iscrpno obraen u presudi Raspravnog vijea u predmetu Kvoka i dr.

43
vjerojatnost ne dokae, primjenjuje se naelo in dubio pro reo te se uzima da
duna radnja ne bi otklonila posljedicu. Pojednostavljenim presumiranjem
uzronosti proiruje se zona kanjivosti i olakava pozicija tuiteljstva, a
zapovjedna odgovornost postaje istim oblikom odgovornosti za djela drugih.
Radi otklanjanja toga prigovora sudska bi vijea MKSJ morala inzistirati na
dokazivanju uzronosti izmeu propusta nadreene osobe postuliranog lankom
7(3) Statuta MKSJ i kaznenih djela koja poine njegovi podreeni.

44
3. Zajedniki zloinaki pothvat

Jasno je da elementi instituta zapovjedne odgovornosti trae od tuitelja u

postupku pred meunarodnim sudovima poveane napore u pogledu dokazivanja
pravno relevantnih injenica poinjenja djela i krivnje zapovjednika odnosno
nadreene osobe. Stoga ne zauuje da se istovremeno sa primjenom instituta
zapovjedne odgovornosti prema l. 7(3) Statuta MKSJ kao nadzornog modela
individualne kaznene odgovornosti za masovna meunarodna kaznena djela
pojavila i druga pravna konstrukcija, tzv. zajednikog zloinakog pothvata kao
sistemskog modela te odgovornosti. No, kako ju Statut MKSJ nije predvidio,
uinilo se njegovim sucima i tuiteljima prikladno da ga eruiraju iz opih propisa
o sudionitvu u kaznenom djelu u l. 7. st. 1. Statuta. Ta pravna konstrukcija je,
kao to emo nie vidjeti, utemeljena na drugaijoj normativnoj strukturi: ona kao
oblik poinjenja kaznenog djela predvia injenje, ne implicira postojanje
hijerarhije izmeu sudionika zloinakog pothvata, a pitanje krivnje povezuje s
postojanjem njihovog prethodnog zloinakog plana tako da svaki od njih
odgovara ne samo za vlastito sudjelovanje u kaznenim djelima nego i za radnje
drugih sudionika koje nisu bile obuhvaene njegovom namjerom ili nehajem ali ih
je na temelju tog plana mogao predvidjeti. Stoga je u teoriji meunarodnog
kaznenog prava vrlo sporna. No, kako emo njezine sporne pravne aspekte kasnije
opirnije razmotriti, na ovom mjestu ukratko emo prikazati glavna obiljeja
konstrukcije zajednikog zloinakog pothvata te sluajeve u kojima je MKSJ
istovremeno primijenio ustanovu zapovjedne odgovornosti i zajednikog
zloinakog pothvata, unato toga to je rije o konstruktivno dva razliita
kaznenopravna instituta. U postupku protiv Tadia prvostupanjsko vijee nije
moglo utvrditi optuenikovo sudjelovanje u ubojstvima pet muslimanskih civila u
selu Jakii pored Prijedora, poinjeno od strane srpskih paravojnih postrojbi
angairanih na etnikom ienju Prijedora i okolice, unato toga to je
dokazano optuenikovo maltretiranje nesrpskih stanovnika sela. Na albu
Tuiteljstva na oslobaajui dio presude protiv optuenika, drugostupanjsko je
vijee, prihvativi tvrdnju u albi da je prvostupanjsko vijee moglo jedino
zakljuiti kako je paravojna skupina kojoj je optuenik pripadao doista ubila
petero ljudi, zakljuilo da mu se za to ubojstvo ima pripisati krivnja premda ga
osobno nije poinio - na sistemskom modelu individualne kaznene
odgovornosti. Taj model drugostupanjsko je vijee izvelo iz odredbe l. 7(1)
Statuta, koja predvia razliite oblike poinjenja kaznenog djela, pa tako, osim
pojedinanog poiniteljstva i supoiniteljstvo odnosno sudionitvo u ostvarenju
zajednikog (zloinakog) cilja (common purpose) ili nacrta (common design).
Drugostupanjsko je vijee potom, u svojoj odluci od 15. VII. 1999., analiziralo
praksu nacionalnih i meunarodnih vojnih tribunala nakon II. svjetskog rata (
188, 226, 194 i sl.) u kojoj su oni proglaavali optuenike krivim na temelju
starih anglo-amerikih konstrukcija kaznene odgovornosti poput common purpose
i conspiracy.120 Drugostupanjsko vijee MKSJ je zakljuilo da se iz tih sluajeva,
120
O povijesnim korijenima teorije common purpose iz pravnih pojmova srednjevjekovnog
engleskog prava kao to je bio tzv. common consent u XIV. stoljeu usp. SMITH 1991, 209; za
njezine suvremene dosege u zemljama common law tradicije usp. instruktivno opisan proces

45
te iz dva meunarodna ugovora (Meunarodna konvencija za suzbijanje
teroristikih napada eksplozivnim napravama iz 1997. godine u l. 2. st. 3.to.c
govori o djelu poinjenom od strane skupine osoba koje djeluju u zajednikom
cilju (common purpose); Rimski statut stalnog MKS u l. 25. st.3.to.d. spominje
pokuaj ili poinjenje kaznenog djela od strane skupine osoba koje djeluju u
zajednikom cilju, common purpose, ali vidjeli smo ranije da to odreuje na
precizniji nain nego to to ini sam MKSJ u svojoj definiciji ZZP) moe izvui
dovoljno argumenata za stajalite po kojem se te konstrukcije mogu smatrati
opeprihvaenim pravilima meunarodnog prava (bez obzira na to to u
poredbenom kaznenom pravu nema suglasnog nacionalnog prava i prakse o ZZP
kao obliku sudionitva u kaznenom djelu po kojima bi se moglo zakljuiti da je
ona prerasla u obiajno meunarodno pravo) te tako implicite ispunjavaju uvjete
pravne odreenosti takvog oblika kaznene odgovornosti.121 Kritiku tog stajalita,
ilustriranu analizom predmeta tzv. malih nrnberkih sudova u kojima su bili
osueni pripadnici njemaki vojske i civili za ubijanje zarobljenih saveznikih
vojnika ili u kojima su bili osueni slubenici nekih njemakih koncentracijskih
logora, iznose Danner i Martinez, Engvall i neki drugi autori.122 Nakon presuda u
predmetima Vasiljevi (prvostupanjska presuda od 29. XI. 2002, 63 i sl.),
Kvoka (prvostupanjska presuda od 2. XI. 2001, 265 i sl., 312) te Furundija
(drugostupanjska presuda od 21. VII. 2000, 119 i sl.), u praksi toga suda ustalio
se naziv zajednikog zloinakog pothvata (ZZP)123. Takvo stajalite, unato
sporadinim opravdanjima124, nailo je na snanu kritiku u literaturi125. To npr.
ine Danner i Martinez, Bogdan126, Engvall127 i drugi autori koji polaze od
historijske analize predmeta koje je MKSJ uzeo kao precedente za svoju
konstrukciju ZZP te istiu da je brzopleto prihvaanje ustanova vikarijske kaznene
odgovornosti od strane MKSJ tetno za razvoj kaznenog prava, posebice stoga to
e iroke i neodreene konstrukcije zapovjedne odgovornosti i ZZP loe utjecati
na nacionalne pravne poretke i buduu praksu meunarodnih kaznenih sudova128.

dvadesetorici optuenika za ubojstvo policajca u Junoj Africi 1988. godine kod DURBACH
1999.
121
ENGVALL 2005, 19-28
122
DANNER-MARTINEZ 2005, 111 i sl.; ENGVALL na cit. mjestu
123
Usp. i odluku o prigovorima na nadlenost MKSJ u predmetu Ojdani od 21. V. 2003. u kojoj
je MKSJ potvrdio vlastitu ovlast na interpretativno utvrivanje oblika kaznene odgovornosti
prema Statutu.
124
Bivi zamjenik Tuitelja pred MKSJ, Nicola Piacente, nakon konstatacije da je Tuiteljstvu,
nakon odluke drugostupanjskog vijea u predmetu Ojdani, kojom je potvrena konstrukcija da se
ZZP moe smatrati oblikom "poiniteljstva" iz l. 7.st.1. Statuta MKSJ a ne kao oblik sudionitva,
izraava oprezno zadovoljstvo to je time olakan kazneni progon osoba na visokim pozicijama
piramidalnih struktura moi. PIACENTE, 2004, 448 i sl.
125
Najnoviji pokuaj sustavne kritike obrade ZZP nalazimo u radovima sudionika (Ohlin, van
der Wilt, Cassese, Gustafson, Ambos, van Sliedregt, Hamdorf, cit. nie u popisu literature)
simpozija o ZZP kojeg je nedavno organizirao asopis Journal of International Criminal Justice i
objavio u broju 1/2007 u redakciji G. Sluitera.
126
BOGDAN 2006.
127
DANNER-MARTINEZ 2005, 111 i sl.; ENGVALL 2005, na cit. mjestu
128
DANNER-MARTINEZ 2005, 156 i sl., 167 i sl. Ove dvije autorice zakljuuju da zahtjev za
"paljivom primjenom" ustanova ZZP i zapovjedne odgovornosti ne poiva samo na
fundamentalnom naelu krivnje u kaznenom pravu, nego i na znaaju kojeg za posttranzicijska

46
Unato toga, pojam ZZP danas je kod MKSJ vrsto ukorijenjen129. Oslonivi se
tako vrsto na ZZP, MKSJ je utjecao i na MKSR a od nedavno i na
internacionalizirane kaznene sudove za Sierra Leone i istoni Timor.130 Werle131
posebno upozorava na kazneni sud za Sierra Leone (ustanovljen sporazumom
izmeu UN i vlade Sierra Leonea od 16. II. 2002. temeljem rezolucije VS UN
1315 od 14. VIII. 2000., iji statut u l. 20.st.3. propisuje da se sucu toga suda
moraju rukovoditi odlukama drugostupanjskog vijea MKSJ) - ali primjeuje da
je manje vaan za MKSR, iji statut u l. 2(3) to. b izrijekom predvia
odgovornost za zavjeru za genocid pa za njegovo kreiranje nije bilo potrebe.132
Zato se to dogodilo? Odgovor na to pitanje slian je odgovoru na pitanje zato je
na nrbnerkom procesu nastala i razvijena teorija s jedne strane o kolektivnom
kriminalitetu nacistikog aparata, iji su pripadnici trebali pred saveznikim
sudom odgovarati, dodue, individualno, ali kao reprezentanti kriminalnih
asocijacija kao to su nacional-socijalistika stranka, Hitlerova vlada, Gestapo i
druge nacistike organizacije, te s druge strane, teorija o zloinakim
organizacijama iji su brojni lanovi trebali odgovarati pred niim, nacionalnim
kaznenim sudovima - bez popratnih potekoa u dokazivanju njihove krivnje.133
Ideja za to pripisuje se pukovniku Murrayu C. Bernaysu, lanu kadrovske uprave
glavnog stoera armije SAD i pomoniku glavnog tuitelja Jacksona, koji je u
pripremama za donoenje Londonskog sporazuma i statuta u jednome
memorandumu, artikulirao da iza svakog Osovinskog ratnog zloina stoji
kriminalni motiv nacistike doktrine i politike, koji se mora utvrditi jer samo na
taj nain osuda pojedinaca moe dobiti svoje moralno i pravno znaenje.134
Ostvarenje te ideje omoguile su pravne konstrukcije angloamerikoga prava,
zloinaka zavjera, conspiracy, koja je unato kontroverzi koje je izazivala kod
kontinentalnih pravnika, unesena u odredbu l. 6(2) Statuta te jedinstvenog
pojma poinitelja kaznenog djela kao bilo koje fizike osobe koja je dala neki
kauzalni doprinos nekom meunarodnom zloinu i koji se samo za potrebe izbora

drutva ima legitimno vrenje pravosua te zatita temeljnih ljudskih prava. Posebice, "the truth-
telling aspect of transitional justice adds special urgency to the production of an accurate and
nuanced historical record from international prosecutions", zakljuuju autorice, navodei da su
"high-profile international trials shaped historical inquiry and collective memory both for
good and for ill" (168). I neki su suci MKSJ u svojim manjinskim, izdvojenim glasovima, odbacili
teoriju ZZP kao "confusion and a waste of time" (P.J. Lindholm u Simi I, 4).
129
Raspravno vijee u predmetu Miloevi (IT-02-54-T) pozvalo je amicusa curiae prof.
Timothyja L.H.McCormacka da podnese miljenje o optuenikovoj odgovornosti na temelju
konstrukcije ZZP iz optunice (Prosecutor v. Slobodan Miloevi, Order on amicus curiae
observations proprio motu on the alternative bases of individual criminal responsibility alleged in
the case of 1 July 2005) ali je to miljenje izostalo uslijed obustave postupka nakon
optuenikove smrti.
130
DANNER-MARTINEZ 2005, 155-156.
131
WERLE 2005, 121.
132
premda usp. Ntakirutimana II, 462. i 467. te Simba I, 386-388.
133
za povijest meunarodnog kaznenog progona i suenja ratnih zloina usp. openito
BASSIOUNI 2003, 393 i sl.; 405 i sl. AMBOS 2006, 91 i sl., 101-104
134
cit. kod van SLIEDREGT 2003, 16. Utjecaj Bernaysa na formiranje postavki nurnberkoga
procesa opisuje TAYLOR u svojoj knjizi "The Anatomy of the Nuremberg Trials" (Boston 1992,
35-36, 41, 42, 45, 75 i sl.).

47
i odmjere kazne razlikuje na glavne (principals) i pridruene (accomplices).
Razlika utemeljena samo na nazivu, a ne i na stvarnom doprinosu pojedinih
sudionika kaznenom djelu dovela je u praksi kaznenog postupka zemalja common
law tradicije do nivelacije procesnih uloga sudionika u kaznenom djelu te do
olakanja tereta dokazivanja tijelima kaznenog progona135. U angloamerikom
pravu conspiracy je kazneno djelo udruivanja dvije ili vie osoba s ciljem
poduzimanja nekog nezakonitog ponaanja i koje se preklapa s odgovornou za
sudionitvo u kaznenom djelu od strane osoba koje su nisu neposredno
sudjelovale u ostvarenju kaznenog djela nego na drugi nain njemu pridonijele.
Zajedniko im je da uspostavljaju kaznenu odgovornost za svakog lana
udruenja u pogledu svakog djela proisteklog iz zajednikog plana, ne glede na
stupanj objektivnog doprinosa kaznenom djelu, a povijesni korijen u naelu
srednjovjekovnog kanonskog prava versari in re illicita utemeljenom u moralnom
postulatu da sam ini nedjelo onaj tko zna za njega, sposoban je i obvezan ga
sprijeiti ali to ne ini.136 Ustanovi conspiracy u angloamerikoj teoriji takoer se
upuuju kritike137, kako sa stajalita naela odreenosti kaznenog zakona, koje
upozoravaju da se u praktinoj primjeni conspiracy osude ne temelje na jasnim i
preciznim kriterijima ove pravne konstrukcije (istraivanja prizivnih odluka koje
su potvrdile osude za conspiracy pokazala su da su ishodi prvostupanjskih suenja
mogli biti dijametralno suprotni) tako i sa stajalita naela pravinog postupka,
ije se sastavnice ne mogu ostvariti u sloenijim predmetima s veim brojem
optuenika i kaznenih djela138. No, unato toga ona i dalje ima snanih

135
Informirani kontinentalni promatrai angloamerikoga prava o sudionitvu, nakon konstatacije
da to pravo zapoinje svoje moderno razlikovanje sudionika kaznenog djela tek sredinom XIX.
stoljea, kada je engleski Accessories and Abettors Act iz 1861. godine proirio dotadanju razliku
izmeu principals i accomplices kod felonies na sve kategorije kanjivih radnji, upozoravaju da i
danas progonitelj u kaznenom postupku nije duan optubu prilagoditi diferenciranim oblicima
sudionitva, pa je mogue da sudionici, bez obzira na (minimalnu) akcesornost njihove
odgovornosti (ovisnost od odgovornosti glavnog poinitelja), odgovaraju i sami za njegovo djelo
te se jednako kao i on tretiraju u okvirima kazne za to djelo (guilty of the full offence). Pri tome se,
kao u sustavima limitirane akcesornosti sudionitva (NOVOSELEC 2004, 299), ne trai da je
glavni poinitelj kriv, ve se actus reus i mens rea svakog sudionika samostalno ocjenjuje prema
zahtjevima koji proizlaze iz bia kaznenog djela. To je za optubu korisno u indicijskim
procesima. Npr. ako je teko dokazati da li je ubojica sam usmrtio rtvu ili je (kao poticatelj)
naruio njezino ubojstvo, optubi je lake ishoditi osudu ako u svojim tvrdnjama ne diferencira
injenice koje bi teretile glavnog i pridruenog sudionika. Manji znaaj procesnog razlikovanja
izmeu glavnog poinitelja i ostalih sudionika doveo je u SAD do daljnjeg "omekavanja"
akcesornosti odnosno do prijelaza u principalnost sudionitva upravo u sluaju conspiracy kod
koje se djelatnost svih sudionika prosuuje sa stajalita teorije ekvivalencije pa ako se utvrdi da je
djelatnost svakoga od njih sine qua non za poinjeno djelo, nema opravdanja za razlikovanje na
glavne i pridruene poinitelje i svi jednako odgovaraju, dodue, samostalno i nezavisno jedan od
drugoga. Stoga su mogui i takvi neobini sudski konstrukti kao to je kaznena odgovornost osoba
koje su proglaene supoiniteljima kaznenog djela iako su u asu poinjenja bile u zatvoru (sluaj
Pinkerton v. U.S. iz 1946. godine, 328 US 640). Usp.: MANSDRFER 2005, 136-161.
136
KADISH 1997, 376 uz poziv u bilj. 19 na druge autore
137
Jedan od prvih kritiara u novijoj amerikoj praksi bio je Robert Jackson, federalni vrhovni
sudac nakon II. svjetskog rata, u svojem izdvojenom miljenju u predmetu Krulewitch v. United
States (336 U.S. 440, 453, (1949)). Za novije kritike usp. FLETCHER 1978, 663
138
Usp. ALLEN 1996, 86-87 uz navode literature.

48
proponenata139 i "omiljena" je ustanova u angloamerikoj praksi140, posebice za
javnog tuitelja141 u okviru suzbijanja nezakonite trgovine drogama i pranja
novca, nakon donoenja federalnih zakona u SAD kao to su Zakon o
organizacijama pod utjecajem iznude i korupcije (Racketeer Influenced and
Corrupt Organizations Act /tzv. RICO/ iz 1970. godine) te neki kasniji zakoni o
suzbijanju prijevara putem pote i telekomunikacija. Oni su svojim neodreenim i
"elastinim" definicijama inkriminiranih ponaanja i kriminalnih grupa,
inverzijama dokaznog tereta na tetu okrivljenika te brojnim iznimkama od naela
neposrednog izvoenja i ocjene dokaza, poveali u sudskoj praksi opasnosti od
sudskih pogreaka i nepravednih odluka142. Primjena conspiracy je pred
nrnberkim tribunalom, s jedne strane, u pogledu odgovornosti elnika
nacistikog aparata za zloine iz nadlenosti suda, predvidjela odgovornost voa,
organizatora, poticatelja i sudionika koji su sudjelovali u formiranju ili izvrenju
zajednikog plana ili zavjere da se poini bilo koji od tih zloina za sve te zloine
poinjene od strane bilo koje osobe u izvrenju takvoga plana. S druge strane,
Bernaysova je ideja pred niim sudovima omoguila osudu mnogobrojnih lanova
tri nacistike organizacije (Gestapo, SD i SS), proglaene zloinakim
organizacijama pred meunarodnim vojnim tribunalom u Nrenbergu, za svako
djelo poinjeno od strane bilo kojeg lana samo na temelju injenice njihove
pripadnosti zloinakoj organizaciji, pod uvjetom da je optuba dokazala kako mu
se znanje za nj moglo openito pripisati budui da je sudjelovao u asocijaciji
koja je imala kolektivni cilj, da se taj cilj mogao smatrati kriminalnim ako je
bio uvjerljiv i prihvaen od strane njezinih lanova te da je na nj pristao.143
Kanjavanje organiziranja zloinakog udruivanja inae je poznato u
poredbenom kaznenom pravu, ali daleko od toga da bi moglo predstavljati neko
ope pravno naelo144 koje bi bilo "sveope prihvaeno" u nacionalnim

139
Usp. KATYAL 2003, 1315 i sl. koji s polazita ekonomske analize organizacijske i upravljake
odgovornosti u drutvima kapitala, kombinirane sa psiholokim stajalitima o socijalnoj
identifikaciji pojedinca u malim grupama, pobija kritiku upuenu svrsi kanjavanja za conspiracy
i dokazuje kako je, zbog poveane opasnosti drutveno neprihvatljivih aktivnosti malih grupa,
prihvatljivo "dopunsko" kanjavanje za conspiracy tim vie ako se fokus promatranja svrhe
kanjavanja sa moralnih postulata prebaci na utilitaristike.
140
Engleski se Dom lordova, rjeavajui priziv protiv odluke Suda kraljiinog stola (Queen's
Bench) pozvao na conspiracy kao mogui temelj odgovornosti generala Pinocheta za kaznena
djela ileanskih dunosnika za vrijeme njegove vlasti (R v. Bow St. Metro. Stipendiary Magistrate,
ex parte Pinochet (No. 3), 2000 A.C., 147, 190, 235-236 (H.L. 1999).
141
Usp. MARCUS 2002, 67 i sl.
142
ALLEN (cit. djelo, 86) izrijekom navodi: "The questions submitted to juries in large and
complex conspiracy prosecutions, especially those pertaining to persons alleged to have acted on
the fringes of a conspiratorial agreement, often cannot be resolved with reasonable prospects of
justice to many of those place din jeopardy of severe criminal sanctions."
143
van SLIEDREGT 2003, 21; DANNER-MARTINEZ 2005, 114
144
Pitanje ukorijenjenosti zavjere (conspiracy) u meunarodnom obiajnom pravu pojavilo se i u
postupku protiv Salima Ahmeda Hamdana, biveg tjelesnog uvara i osobnog vozaa Osame bin
Ladena. U postupku pred vojnom komisijom on je optuen, izmeu ostalog za zavjeru u napadu na
civilno puanstvo i terorizam. U optunici se navode postupci koje je optuenik navodno poinio u
razdoblju izmeu 1996. i 2001. godine u ostvarivanju pothvata i zavjere (furtherance of the
enterprise and conspiracy). S obzirom da tuiteljstvo nije raspolagalo dokazima o njegovu
neposrednom sudjelovanju u poinjenju djela koja mu se stavljaju na teret, ono je posegnulo za

49
pravnim sustavima te tako moglo biti smatrano izvorom meunarodnog prava.
Kao posebnu inkriminiranu pripremnu radnju prihvatilo ga je bive jugoslavensko
kazneno pravo: ono je u l. 23. KZ iz 1951. predvidjelo posebno teak oblik
sudionitva, organiziranje zloinakog udruenja koji se sastojao u organiziranju
udruenja za zloinake svrhe ili u iskoritavanju postojeeg udruenja u takve
svrhe i u planiranoj zloinakoj djelatnosti lanova udruenja u kojem je sluaju
organizator odgovarao za sva kaznena djela izvrena u okviru zloinakog plana
kao da ih je sam poinio, bez obzira na znanje o svakom pojedinom kaznenom
djelu. Hrvatsko pravo tu figuru nije preuzelo ve je samo novelom KZ od 29. III.
1996. kod niza kaznenih djela predvidjelo kao kvalifikatornu okolnost da je djelo
poinjeno u sustavu udruenja organiziranog injenja tog kaznenog djela.
Upravo je pojam zloinake zavjere, conspiracy, angloamerikoga prava u toki
1. optunice nrnberkoga procesa, optuenicima na teret stavio kako vlastite
zloine tako i sudjelovanje s drugim u formuliranju ili izvrenju zajednikog
(zloinakog) plana iz kojeg su proizali zloini drugih kao osnovu individualne
kaznene odgovornosti, pa je tako, slino doktrini formuliranoj u precedentu
Federalnog vrhovnog suda SAD Pinkerton v. US iz 1946. godine, istovremeno
postao samostalno kazneno djelo (zavjera za poinjenje zloina protiv mira) i
kaznenopravni oblik sudionitva u kaznenim djelima drugih, poinjenih u
izvrenju zavjere. No, za razliku od dananjeg MKSJ, suci meunarodnog vojnog
tribunala u Nrenbergu bili su spremni prihvatiti pojam zloinake zavjere
samo ogranieno, prihvativi tu pravnu osnovu kod zloina protiv mira samo u
pogledu osam od ukupno 22 optuenika kojima je bila stavljena na teret145 te
primjenjujui restriktivno tumaenje toga pojma, uz zahtjev da se dokae
dragovoljno sudjelovanje optuenika u zloinakoj zavjeri te njegovo znanje o
njoj kao lana zloinake organizacije. Za meunarodni vojni tribunal takvo
restriktivno tumaenje bilo je izljev postulata individualne krivnje koji se kosi sa
politikim zahtjevom neograniene proliferacije kanjavanja za ratne zloine.
Slino situaciji u Nrnbergu, suoeno s jedne strane, s aktima etnikog ienja
kojima se takoer mogao pripisati kriminalni motiv te s druge strane sa
pitanjima tereta dokazivanja individualnog doprinosa svakog sudionika u tim

zloinom zavjere. U podnesku prijatelja suda Danner i Martinez (Brief of amici curiae) ispravno su
zakljuile da ono to optuba Hamdanu stavlja na teret, dakle zavjera u napadima na civilno
puanstvo, ubojstvima i terorizmu, nije u jurisdikciji vojne komisije. To u prvom redu zbog toga
to Kongres nije uvrstio zavjeru meu kaznena djela nad kojima vojne komisije imaju nadlenost.
Osim toga, s izuzetkom zavjere da se poini genocid i zavjere da se poine zloini protiv mira
(agresija), zavjera nije kazneno djelo po meunarodnom pravu. Nepostojanje izriite odredbe o
kaznenom djelu zavjere u statutima MKSJ i MKSR, osim u dijelu u kojem se reproducira
Konvencija o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida, indicira svjesno odbijanje proirenja
koncepta zavjere izvan njegove ograniene uporabe u konktestu optubi za genocid. U podnesku
prijatelja suda konstatiraju se slinosti i razlike izmeu zavjere i ZZP (zavjera je posebno kazneno
djelo /substantive crime/ dok je ZZP oblik odgovornosti /mode of liability/) uz zakljuak da u
konkretnom sluaju na optuenika nije mogue primijeniti teoriju ZZP. To stoga to je njezina
primjena u dosadanjoj praksi MKSJ bila pridrana za visoke civilne dunosnike i vojne
zapovjednike (high-level perpetrators) distancirane od mjesta poinjenja konkretnih zloina ili pak
za nisko rangirane optuenike (low-level perpetrators) fiziki nazone mjestu poinjenja tih
zloina (npr. Tadi), a kod Hamdana nije ispunjen niti jedan od tih uvjeta.
145
DANNER-MARTINEZ 2005, 117.

50
aktima koji nisu bili povezani vertikalnim hijerarhijskim odnosom ve samo
horizontalnim vezama koordinacije ili podjele rada pa se nije mogla dokazati
optuenikova indirektna zapovjedna odgovornost prema l. 7(3) Statuta,
drugostupanjsko je vijee MKSJ u predmetu Tadi utvrdilo da pojedini zloini
etnikog ienja ne proizlazi iz kriminalne sklonosti pojedinaca ve predstavljaju
manifestacije kolektivnog kriminaliteta koje izvode grupe ili pojedinci koji
nastupaju u ostvarenju zajednikog kriminalnog plana (common criminal
design).146 Premda takav oblik poinjenja kaznenog djela u Statutu nije predvien,
drugostupanjsko vijee je zakljuilo da se on moe izvesti iz odredbe l. 7(1)
Statuta o osobnoj kaznenoj odgovornosti koja predvia oblike poinjenja
kaznenog djela jer u opseg pojma poinjenja (commission) kaznenog djela ulazi
i supoiniteljstvo u ostvarenju zajednikog cilja ili svrhe. Prema tom miljenju,
odredba l. 7(1) Statuta ne iskljuuje oblike sudionitva kod kojih nekoliko osoba
sa zajednikim ciljem zapoinju kriminalnu djelatnost koja se obavlja bilo zajedno
ili od strane nekih lanova te skupine osoba.147 Ipak, osim slinosti sa
zloinakom zavjerom nrnberkog procesa, kreacija ZZP od strane MKSJ
pokazuje i znaajne razlike. Komentatori148 nabrajaju nekoliko: (a) ZZP se ne
smatra samostalnim kaznenom djelom (jer to ve ne doputa tekst Statuta), dok se
conspiracy u angloamerikom pravu moe koristiti i kao samostalno kazneno
djelo te kao oblik sudionitva (dodue, preteno u federalnom pravu SAD); (b)
premda zloinaka zavjera i ZZP pretpostavljaju sporazum pojedinaca o tome
da se poine zloini, MKSJ za razliku od meunarodnog vojnog tribunala, ne
odreuje od ega se sporazum sastoji ve trai dokaz namjere da se izvri
zajedniki kriminalni plan149; (c) zloinaka zavjera obino ne trai
dokazivanje da je zavjerenik igrao neku veu ulogu u njezinom izvrenju ili da je
bio podrobno upoznat s njezinim karakterom, ZZP trai dokaz djelatnosti
njegovih lanova u svrhu ostvarenja plana (..whilst conspiracy requires a
showing that several individuals have agreed to commit a certain crime or set or
crimes, a joint criminal enterprise requires, in addition to such a showing, that the
parties to that agreement took action in furtherance of that agreement).150 ZZP
dakle, uspostavlja odgovornost za djela u provoenju zavjere ali ne i za djela
pristupanja zavjeri. No, spomenute razlike nisu previe uoljive ak i za same
suce MKSJ, meu kojima postoje i oni koji dre da je zloinaka zavjera
samostalno kazneno djelo a ne i oblik sudionitva.151 Komentatori uoavaju152 da
su prednosti primjene pravne konstrukcije ZZP u sloenim predmetima za suce
MKSJ viestruke: otklanjanje potrebe da se utvruje uzrona veza izmeu
optuenikova ponaanja sa posljedicama njegovih nedjela ili nedjela drugih,

146
Tadi II, 191
147
Art. 7(1) .. does not exclude those modes of participating .. which occur where several persons
having a common purpose embark on criminal activity that is then carried out either jointly or by
some members of this plurality of persons, Tadi II, 190
148
DANNER-MARTINEZ 2005, 120; BARETT-LITTLE 2003, 54-56
149
Staki I, 435
150
Prosecutor v. Ojdani, odluka albenog vijea u vezi sa sudbenou za ZZP, 23
151
Prosecutor v. Milutinovi, odluka albenog vijea o prigovoru optuenika u vezi sa sudbenou
za ZZP od 21. V. 2003, 23
152
HAAN 2005, 173-75

51
posebice u sluajevima u kojima on u njima nije neposredno sudjelovao ve je
djelovao kao poinitelj za pisaim stolom na nekom viem stupnju formalne ili
ak neformalne strukture drutvene moi; mogunost da se doprinos sudionika u
ZZP utvruje ire i uz manje preciznosti nego to to zahtijevaju postulati naela
zakonitosti (dovoljno je utvrditi da je pripadnik ZZP bio lanom grupe koja je
kolektivno teila i/ili ostvarivala planirani rezultat); izbjegavanje potrebe da se
utvruju sastavnice krivnje jednoga lana ZZP koje ga povezuju sa nedjelima
ostalih lanova (..while a JCE may have a number of different criminal objects, it
is not necessary for the prosecution to prove that every participant agreed to every
one of the crimes being committed).153 Ipak, treba upozoriti da unato irine
svoje pravne konstrukcije, ZZP ponekad moe umanjiti izglede na osudu
poinitelja kolektivnih kaznenih djela, posebice ako se optuba vie usmjeri na
dokazivanje poinjenog nedjela iz kojih se treba izvui zakljuak o postojanju
zloinakog plana a manje na injenice koje ukazuju na samo planiranje154 za
razliku od zavjere za ije se postojanje ne trai dokaz nekog poinjenog
kaznenog djela; taj su nedostatak ZZP komentatori uoili poglavito kod
oslobaajuih presuda za zloine iz nadlenosti MKSJ poinjene kolektivnim
silovanjima.155.

153
Prosecutor v. Branin, odluka prvostupanjskog vijea o zahtjevu za odbacivanjem optunice
prema Pravilu 98bis od 28. XI. 2003, 17
154
Prvostupanjska presuda u predmetu Krsti trai da se dokae kako je optuenik ..shared with
the person who personally perpetrated the crime the state of mind required for that crime, Krsti
I, 613
155
BARETT-LITTLE 2003, 54-55 objanjavajui kako bi se u predmetu Kunarac izbjeglo da
optuenik bude osuen prema individualnoj odgovornosti samo za nekoliko vlastitih silovanja
zatoenica u logoru kojim je zapovijedao te pomaganje u brojnim silovanjima poinjenim od
strane drugih uvara logora za koja je inae osloboen po zapovjednoj odgovornosti - ali bi bio
osuen primjenom konstrukcije urote; 65)

52
3.1. Dvojbe u vezi primjene teorije zajednikog zloinakog pothvata

Kreacija ZZP u drugostupanjskoj odluci u predmetu Tadi otvorila je brojna

pitanja i kontroverze, od moralnih preko pravnopolitikih do pravnodogmatskih, o
kojima govorimo nie u naoj studiji156. Postulirajui da se na odabrane sastavnice
pojma conspiracy primjenjuju neki kontinentalni standardi sudionitva i krivnje,
MKSJ je stvorio mjeovite oblike krivnje, posebice u pogledu dolusa
eventualisa, koji nisu poznati niti u jednom od postojeih sustava kaznenog prava.
Tako je jedan komentator ove konstrukcije podsjetio na izjavu Jamesa Rowea,
lana tuiteljske ekipe za vrijeme nrnberkog suenja, o tome da je (amerika)
zavjera (conspiracy) jedna od onih stvari koje, to se o njima vie govori, postaju
sve manje jasne157, a drugi kritizirao teoriju o ZZP konstatiravi da u MKSJ
dovodi do rasprodaje osuda to neizbjeno umanjuje njihov didaktini znaaj te
kompromitira njegovo naslijee koje ostavlja povijesti.158 MKSJ je nakon
presude u predmetu Tadi u vie sluajeva istovremeno primjenjivao ustanovu
zapovjedne odgovornosti i zajednikog zloinakog pothvata, da bi postupno
teite prebacio na ZZP te dopustio da se upotrebljava i u situacijama pluraliteta
sudionika u raznim aspektima pluraliteta njihovih kaznenih djela (tako npr.
sudjelovanje jedne ili vie osoba u vie ZZP). No, to dovodi do proturjeja izmeu
pojedinih optunica, posebice onih koje se odnose na politike ili vojne lidere,
elnike, ija je djelatnost u optunicama obuhvaena konstrukcijom ZZP: tako
npr. optunica u predmetu Miloevi, utemeljena na ZZP srpskog predsjednika sa
brojnim lanovima iz redova drugih elnika bosanskih i hrvatskih Srba, u
usporedbi s optunicama tih istih elnika (kao to je B. Plavi, M. Marti i N.
Stanii) takoer utemeljenim na ZZP, pokazuje znatne razlike u pogledu opisanih
kriminalnih radnji to dakako, po rijeima jednog komentatora, ilustrira
enormu elastinost ZZP te jasno ukazuje na potekoe s kojima se suoava
optuenik u poznavanju tonog predmeta optube s kojim se mora suoiti.159 Ipak,
nagovjetaj da se barem sa kriminalnopolitikog gledita konstrukciji ZZP ne bi
trebalo pripisivati vei znaaj nego ostalim pravnim konstrukcijama
supoiniteljstva, mogao se nedavno uoiti u prvostupanjskoj odluci u predmetu
Staki u kojoj je Raspravno vijee izreklo da bi restriktivno tumaenje odredbi
Statuta o poiniteljstvu, utemeljeno na nacionalnim interpretativnim metodama,
bilo poeljnije kako bi se izbjegla opasnost da se ZZP kao novi oblik kaznenog
djela koji nije predvien u Statutu uvede na stranja vrata u praksu MKSJ.160 6.
Pravni pojam ZZP je iroki oblik supoiniteljstva. On predstavlja pravnu fikciju161
za uspostavu vrste supoiniteljstva kod (meunarodnih) kaznenih djela iz
nadlenosti MKSJ i MKSR. Ona omoguava kazneni progon i osudu neke osobe

156
Posebno ukazujemo na pitanja neusklaenosti ZZP s naelom zakonitosti u kaznenom pravu: v.
drugo poglavlje
157
METTRAUX 2005, 286
158
SCHABAS 2003, 1015
159
METTRAUX, 2005, 293
160
Staki I, 441
161
Koja se sastoji od ..an understanding or arrangement amounting to an agreement between two
or more persons that they will commit a crime, Krnojelac I, 80

53
za kazneno djelo druge ak i kada prva nije imala namjeru doprinijeti nedjelu
druge pa ak i kada niti ne zna za takvu djelatnost druge osobe: teorija o ZZP je
pravo o zavjeri odjeveno u terminologiju suvremenog gospodarstva koje se
nekada sluilo izrazom zajednikog poduzea za oznaku mjeovitih trgovakih
drutava kapitalistikog i nekadanjeg socijalistikog sustava.162 Uobiajeni
pojam supoiniteljstva, koje se po odreenim kriterijima diferencira od ostalih
oblika sudionitva u kaznenom djelu, u kontinentalnoj teoriji poiva na
koncepciji vlasti nad djelom, prema kojoj svi supoinitelji, vladajui svojom
funkcijom koja je bitna za ostvarenje zloinakog plana, vladaju i nad djelom kao
cjelinom163. Pri tome, zajedniki plan je ne samo temelj za kaznenopravnu
odgovornost svih lanova, nego i osnova za ogranienje odgovornosti jer
supoinitelj nee odgovarati za kaznena djela poinjena u ekscesu toga plana.
Meutim, MKSJ, koji je dodue, u praksi prihvatio ranije spomenuti
"dualistiki" model podjele na poinitelje i ostale sudionike kaznenog djela pod
utjecajem angloamerikoga prava164 te razlikuje izmeu poinitelja (authors,
perpetrators) od drugih sudionika (accomplices) koji na drugi nain prije ili
nakon djela svojim doprinosom (contribution) drugima pomau u ostvarenju
kaznenog djela (sudionici u uem smislu, tzv. aiders and abettors), u supoinitelje
(co-perpetrators) ubraja osobe koje su planirale, poticale i naredile poinjenje
djela a ne samo one koje su imale funkcionalnu vlast nad djelom. Osim toga, pod
utjecajem figure conspiracy, MKSJ smatra da svaki lan plana odgovara i za
kaznena djela u prekoraenju plana, ako je s obzirom na karakteristike plana,
mogao predvidjeti takvo ekscesno kazneno djelo i svjesno na nj pristao. Za
postojanje ZZP trae se elementi na objektivnoj i subjektivnoj strani supoinitelja.
To je posljedica konstruktivne podjele kaznene odgovornosti u teoriji
angloamerikoga prava na sastavnice objektivnog ljudskog ponaanja (conduct
elements of a crime), subjektivne sastavnice ubrojivosti neke osobe i njezinog
subjektivnog odnosa prema djelu (criminal states of mind) te "prigovore obrane"
kaznenoj odgovornosti (general and special defences) koji u konkretnom sluaju
ukidaju materijalnu protupravnost kanjive radnje. Prema tom pravu, objektivni
elementi, pod skupnim nazivom actus reus obuhvaaju radnju, posljedicu,
uzronost te odreene objektivne elemente odgovornosti za neinjenje (postojanje
garantne dunosti) ili odgovornosti za nehaj (postojanje povrede objektivne dune
panje); subjektivni, pod nazivom mens rea obuhvaaju "stanja svijesti i volje"
koja uspostavljaju kaznenu odgovornost, kao to su intent (namjera), knowledge
(znanje odreene vrste injenica koje dodue nije samostalna vrsta subjektivnog
elementa ali se pored namjere posebno trai kod odreenih kaznenih djela),
recklessness (nepromiljenost) te negligence (nehaj koji moe biti gross
negligence i carelessness)165. MKSJ je te sastavnice ugradio u objektivnu i
subjektivnu stranu svoje konstrukcije ZZP. Na objektivnoj strani trai se:
postojanje zajednikog plana, nacrta ili namjere (common plan, design or

162
FLETCHER-OHLIN 2005, 548
163
Teorija o vlasti nad djelom (tatherrschaftslehre) nastala je u njemakoj teoriji nakon II.
svjetskog rata i preuzeta je npr. u l. 35.st.3. hrvatskog KZ (NOVOSELEC 2004, 296-297).
164
van SLIEDREGT 2003, 62
165
Usp. opirnije PADFIELD 2000, 21 i sl. , 39 i sl.

54
purpose): drugostupanjska presuda u predmetu Kupreki i dr. navodi da co-
perpetration requires a plurality of persons, the existence of a common plan,
design or purpose which amounts to or involves the commission of a crime
provided for in the Statute and participation of the accused in the common design
i postojanje pluraliteta osoba.166 Zajedniki plan ne mora prethoditi poinjenju
kaznenog djela ve moe biti i simultan i spontan, pa se njegovo postojanje moe
ve izvesti iz okolnosti; Osim toga trai se da je vie osoba suglasno djelovalo u
cilju ostvarenja kakvog kriminalnog pothvata - drugostupanjska odluka u
predmetu Tadi navodi: There is no necessity for this plan, design or purpose to
have been previously arranged or formulated. The common plan or purpose may
materialize extemporaneously and be inferred from the fact that a plurality of
persons acts in unison to put into effect a joint criminal enterprise.167 To
djelovanje ne mora biti samo poinjenje nekog konkretnog kaznenog djela ve se
moe sastojati u pomoi i raznim drugim oblicima doprinosa izvrenju
zajednikog plana. Na subjektivnoj strani postoje tri varijante krivnje za ZZP te
prema njima tri oblika kaznene odgovornosti. Prva kategorija, tzv. temeljna ili
osnovna (basic) je ona u kojoj svi sudionici u ZZP dijele istu zloinaku
namjeru (engl. intention). O toj kategoriji ZZP radit e se, primjerice, u primjeru
sudionika ZZP koji dijele namjeru ubojstva neke osobe kao cilj ZZP i svaka od
njih znatno doprinosi tom cilju. Tu se ZZP u najveoj mjeri oslanja na doktrinu
angloamerikoga prava o zloinakoj zavjeri, conspiracy, i to u obliku
prihvaenom u amerikoj praksi koja razlikuje zavjeru i odgovornost za djela u
provoenju zavjere: premda tuitelj mora u pogledu zavjere dokazati postojanje
kako zloinakog dogovora tako i injenicu da je optuenik dragovoljno postao
lanom zavjere, kao to smo gore ve naveli, nije potrebno utvrditi jo i to da je
zavjerenik igrao neku veu ulogu u njezinom izvrenju ili da je bio podrobno
upoznat s njezinim karakterom.168 Druga kategorija, tzv. sustavna (systemic)
odnosi se na predmete koncentracijskih logora. Osnova odgovornosti sudionika
ZZP je pripadanje organiziranom sustavu zlostavljanja kao to su radni,
koncentracijski logori i sl.169 Sudionik te kategorije ZZP koja se naziva jo i
sistemskim (engl. systemic) ZZP bit e kazneno odgovoran za poinjenje svih
kaznenih djela od strane pripadnika logorskog vojnog ili upravnog osoblja koja su
na temelju zajednikog plana (common purpose) poinjena kao posljedica
organiziranog sustava zlostavljanja. On mora posjedovati znanje o postojanju tog
sustava. Trei, ujedno i najsporniji oblik ZZP je proireni (engl. extended) ZZP.
Radi se o kategoriji kod koje svi sudionici dijele zajedniku namjeru za
poinjenjem odreenih kaznenih djela (npr. prisilnog premjetaja civilnog
puanstva), a u kojem neki od njih poini kazneno djelo koje predstavlja eksces tj.
koje nije bilo obuhvaeno zajednikom namjerom npr. ubijanje civila tijekom

166
Kupreki II, 772
167
Tadi II, 227
168
To je potvreno u nedavnoj odluci u postupku protiv Moussaouija za zrane napade na SAD
11. rujna; US v. Moussaoui, 282 F. Supp. 2d 480, 485; E.D. Va. 2003
169
Drugostupanjska presuda u predmetu Krnojelac navodi da se ova kategorija, koja je inae
karakteristina za sluajeve koncentracijskih i likvidacijskih logora iz II. svjetskog rata, moe
upotrijebiti i u predmetima iz nadlenosti MKSJ. Krnojelac II, 89

55
prisilnog premjetaja. U tom e sluaju svi sudionici ZZP biti smatrani kazneno
odgovornima po osnovi lanka 7(1) Statuta MKSJ ako je djelo bilo prirodna i
predvidiva posljedica (natural and foreseeable consequence) u realizaciji ciljeva
dogovorenog ZZP. Razlika u subjektivnoj strani prema prve dvije kategorije je
dakle, u tome to sudionici ne samo da dijele zajedniku namjeru (intent)
sudjelovanja u ostvarivanju zajednikog zloinakog pothvata nego i voljno
preuzimaju rizik odgovornosti i za ona nedjela koja nisu bila dio prvobitno
dogovorenoga cilja ali su bila njegova prirodna i predvidiva posljedica.170
Upravo ovaj element konstrukcije proirenog ZZP, koji omoguava da se bilo
koja posljedica oznai kao prirodna i predvidiva te stoga pripie subjektivnom
ponaanju svakog lana ZZP, predstavlja najei predmet kritike, koja dri da se
proireni ZZP zapravo svodi na objektivnu odgovornost sudionika za ekscesna
kaznena djela koja nisu bila dio plana. To neprihvatljivo proirenje kriminalne
zone lei u srcu konfuzije izmeu kolektivne i individualne odgovornosti:
pojedinac treba odgovarati samo za svoje radnje a za sudjelovanje u kriminalnoj
aktivnosti drugih samo kanjivost koja proizlazi iz zajednikog plana na koji su
svi sudionici pristali.171 Iz reenoga izlazi da su sastavnice ZZP na objektivnoj
strani (u angloamerikoj terminologiji, actus reus), trojake i istovjetne kod sva tri
oblika ZZP. Praksa MKSJ i komentatori172 nalaze ih u: (a) postojanju
zloinakog pothvata i sudjelovanju optuenika u njemu173 pri emu se radi o
pluralitetu osoba (koje ne moraju biti organizirane u neku formalnu vojnu,
politiku ili upravnu strukturu;174 (b) u postojanju zajednikog kriminalnog cilja
koji predstavlja ili ukljuuje injenje nekog kaznenog djela iz Statuta MKSJ (taj
cilj ne mora, kako je ve spomenuto, biti prethodno utvren ili formuliran ve se
moe i naknadno materijalizirati te neizravno izvesti iz okolnosti sluaja;175 te
(c) u sudjelovanju optuenika (kako prema shvaanju u drugostupanjskoj odluci u
predmetu Vasiljevi sudjelovanje optuenika ne trai njegovo neposredno
sudjelovanje u radnjama kaznenih djela, u poetnim fazama primjene ZZP bio je
sporan oblik poiniteljevog sudionitva, ali je nakon presuda u predmetima
Milutinovi, Krsti i Kvoka prevladalo stajalite po kojem se oblik sudionitva
odreuje prema konkretnom doprinosu optuenika ZZP). Kada se objektivnoj
strani pridodaju sastavnice na subjektivnoj strani (u angloamerikoj terminologiji,
mens rea) koje, kako smo vidjeli, variraju prema obliku ZZP (u prvospomenutoj,
tzv. bazinoj kategoriji ZZP mora se utvrditi da je optuenik imao namjeru,
intent da se poini neko kazneno djelo, koju su imali i svi drugi supoinitelji176; u
drugospomenutoj, tzv. sustavnoj kategoriji ZZP mora se utvrditi da je optuenik
imao osobno znanje o sustavu zlostavljanja te namjeru da ga podupire;177 a u
treoj, proirenoj kategoriji ZZP mora se dokazati da je optuenik imao namjeru

170
Tadi II, 28, Vasiljevi II, 101
171
FLETCHER-OHLIN, 2005, 550
172
HAAN V,, 2005, 179-183, 186-88, 191
173
Tadi II, 227, Krnojelac I, 79
174
Vasiljevi II, 100
175
Ibid.
176
Vasiljevi II, 101
177
Ibid. 101, 105

56
sudjelovanja i podupiranja kriminalne djelatnosti ili kriminalnog cilja neke grupe
te doprinijeti u svakom sluaju poinjenju nekog kaznenog djela od strane bilo
kojeg lana grupe, pa i onog koje nije bilo obuhvaeno planom ali ga je sudionik
mogao predvidjeti pa je preuzeo rizik da e biti poinjeno), dolazimo do sljedeih
teorijskih konstelacija kaznene odgovornosti za ZZP178:

- Supoinitelji su svi koji su: (aa) sudjelovali u zajednikom poinjenju kaznenog

djela neposrednim ostvarenjem barem jednog obiljeja kaznenog djela; (bb)
poduzeli radnje u asu poinjenja kaznenog djela koje dodue ne ostvaruju
izravno obiljeja kaznenog djela, ali koje, sukladno podjeli uloga, predstavljaju
nuan doprinos drugim lanovima zloinakog plana u poinjenju nekog
kaznenog djela iz dogovora (i koje se sastoje u namjernom poticanju ili
pomaganju - spomenutom u l. 7. st. 1. Statuta - drugoga lana da to djelo
poini); (cc) poduzeli ili propustili radnje koje dodue ne ostvaruju izravno
obiljeja kaznenog djela ali koje su mogli poduzeti ili propustiti zbog svojeg
poloaja u sustavu vlasti, sa znanjem zloinakog plana (koji moe biti i preutan)
i voljom njegova podupiranja. Svi dakle, dijele subjektivni element kroz svijest o
postojanju zajednikoga cilja (common purpose) i volju da se on ostvari.
- Ostali sudionici kod ZZP mogu biti osobe koje nisu supoinitelji ve ovima
pomau u ostvarenju ZZP tako da ga svojim sutinskim doprinosom (substantial
contribution) olakavaju, podupiru, ubrzavaju i sl. te za koje supoinitelji za njih
niti ne moraju znati. Subjektivni element ostalih sudionika je u svijesti da
(su)poinitelje iz ZZP podupiru u njihovim radnjama i u pristanku na kaznena
djela iz njihovog plana.

Podjela na ove konstelacije utemeljena je na tradicionalnoj doktrini o podjeli

sudionitva na sudionitvo (suuesnitvo) u irem i uem smislu179 prema kojoj se
uloge vie osoba pri poinjenju kaznenog djela ocjenjuju prema vrsti njihovog
doprinosa i kaznena odgovornost jednih utvruje u ovisnosti od (glavnog)
kaznenog djela drugih. No, na pitanje koju varijantu te doktrine MKSJ u svojoj
praksi primjenjuje nije jednostavno odgovoriti jer je u njegovim presudama
doprinos sudionika ZZP, kada je utvreno postojanje zajednikog kriminalnog
cilja, ocjenjivan prema faktino veem ili manjem stupnju njihovog utjecaja na
dogaaje i ostale sudionike, bez detaljnijeg ulaenja u pitanje o kojem se obliku
sudionitva radilo, pod utjecajem angloamerikoga prava koje, kao to je poznato,
razlikuje izmeu pojedinanih doprinosa sudionika kaznenom djelu (perpetrators
and accomplices, secondary parties) ali ih koristi samo kod izbora i odmjere
kazne.180 Tek je prvostupanjska presuda u predmetu Kvoka pokuala utvrditi
razliku izmeu supoiniteljstva i pomaganja prema subjektivnom elementu prema
kojoj se samo oni s izravnom namjerom mogu smatrati supoiniteljima ZZP dok

178
METTRAUX 2005, 290-291
179
ZLATARI-DAMAKA 1966, 298
180
Npr. u prvostupanjskoj presudi u predmetu Furundija optuenik je proglaen krivim za
silovanje kao kazneno djelo krenja zakona i obiaja ratovanja iz l. 3. Statuta premda ga nije sam
poinio nego pomagao treoj osobi u poinjenju. Furundija I, 296

57
ostali predstavljaju samo sudionike u irem smislu, accomplices,181 ali je to
drugostupanjska odluka preinaila, konstatirajui da je i za jedne i za druge nuan
samo znatan doprinos ZZP.182

181
Kvoka I, 273
182
Kvoka II, 90

58
4. Zakljuak o meusobnom odnosu dvaju oblika izvedene kaznene
odgovornosti po Statutu MKSJ

Izmeu instituta zapovjedne odgovornosti i teorije ZZP postoje brojne poveznice.

Oba oblika odgovornosti u osnovi predstavljaju odgovornost za djela drugih
osoba. Element imputacije odnosno uraunavanja (pripisivanja) odgovornosti
zbog odreenih djelovanja ili propusta prisutan je i kod zapovjedne odgovornosti i
kod ZZP. Zajedniko obiljeje zapovjedne odgovornosti i ZZP je takoer i u tome
da oba oblika odgovornosti reduciraju stupanj krivnje koji je inae potrebno
dokazati da bi se neka osoba proglasila krivom za teka krenja meunarodnog
humanitarnog prava. I zapovjedna odgovornost i ZZP imaju svoje korijene u
anglosaksonskom pravu. Koncepcijska osnova zapovjedne odgovornosti je institut
privatnog prava respondeat superior dok je konstrukcija ZZP izgraena na
temeljima zakonodavstva dizajniranog za potrebe obrauna s organiziranim
kriminalom (tzv. RICO zakon u SAD). Jedna od velikih prednosti zapovjedne
odgovornosti i teorije ZZP zbog kojih se ti oblici odgovornosti preferiraju u
postupcima pred ad hoc meunarodnim kaznenim tribunalima u odnosu na ostale
oblike osobne kaznene odgovornosti (poticanje, pomaganje, podravanje itd.) je u
mogunosti njihove primjene na vrlo irok krug subjekata. Premda naziv instituta
sugerira drugaije, u praksi tribunala je prihvaena koncepcija primjene
zapovjedne odgovornosti na civilne osobe koje su de facto obnaale neke
zapovjedne funkcije u uvjetima oruanog sukoba. Teoriju ZZP, osobito njezinu
proirenu varijantu, mogue je primijeniti kako na vojne tako i na civilne
strukture. Obje vrste odgovornosti u nekim su segmentima dotjerane u
jurisprudenciji tribunala za bivu SFRJ i za Rwandu kako bi se mogle uklopiti u
kontekst injeninog stanja pa se postavlja pitanje njihove usklaenosti s
meunarodnim obiajnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme sukoba u tim
dravama.183 Nametanje tih instituta kao gotovih rjeenja i njihova primjena u
odnosu na optuenike kojima takvi pravni standardi nisu bili poznati u vrijeme
poinjenja djela (npr. zapovjedna odgovornost civilnih osoba ili proireni ZZP)
dovodi u pitanje jesu li ispunjeni zahtjevi vezani uz subjektivni sadraj naela
zakonitosti, a to su predvidivost (forseeability) i dostupnost (accessibility). To su,
dakako, samo neka obiljeja po kojima su zapovjedna odgovornost i ZZP
koncepcijski i sadrajno dva vrlo slina oblika odgovornosti. Meutim, izmeu
njih postoje i vrlo znaajne razlike. Razlog zbog kojeg je ZZP postao omiljeno
orue tuiteljstva u postupcima pred MKSJ upravo su i bile tekoe u vezi
dokazivanja nekih elemenata zapovjedne odgovornosti kao to su odnos
nadreenosti i podreenosti te, osobito, uinkovite kontrole de facto ili de jure
zapovjednika nad svojim podreenima.184 Osim toga, to je nadreeni fiziki

183
O raskoraku izmeu sadraja meunarodnog i nacionalnog prava u pogledu zapovjedne
odgovornosti v. DAMAKA 2001
184
Osiel smatra da pomak od zapovjedne odgovornosti prema ZZP treba traiti u tome to
potonje zvui ozbiljnije i implicira veu stigmatizaciju optuenika kojima je dokazano da su
poinitelji djela, a ne tek akcesorni sudionici u njegovu poinjenju. Drugi razlog tom obratu
treba traiti u tekoama u vezi dokazivanja uinkovite kontrole kod zapovjedne odgovornosti.
OSIEL 2005

59
udaljeniji, potrebno to vie dodatnih indicija da se dokae da je znao za zloine.
Time se umanjuju mogunosti dokazivanja zapovjedne odgovornosti osoba u
civilnoj vlasti koje su visoko pozicionirane u sustavu vlasti, a redovito su fiziki
udaljene od mjesta na kojima su zloini poinjeni. Te okolnosti znaajno
oteavaju dokazivanje zapovjedne odgovornosti kada se radi o visokim
dunosnicima civilne vlasti koje je, u formalnom smislu mogue optuiti po
osnovi zapovjedne odgovornosti, ali je takve optube zbog navedenih razloga vrlo
teko dokazati. U praksi MKSJ doputa preklapanje zapovjedne odgovornosti i
ZZP. Prvostupanjska presuda u predmetu Krsti od 2. VIII. 2001. navodi u par.
605 da se zapovjedna odgovornost u sluaju u kojem je nadreeni sudjelovao u
kriminalnoj djelatnosti podreenih tako to je planirao, poticao ili naredio kaznena
djela, podvodi (is subsumed under) pod odgovornost nadreenog za
sudjelovanje u ZZP. U tome predmetu prvostupanjsko je vijee najprije zakljuilo
da je optuenik imao sredinju ulogu u genocidnom ZZP da se svo civilno
muslimansko puanstvo prisilno iseli iz Srebrenice te da se pobiju svi Muslimani
mukarci sposobni za vojsku ( 610, 612, 615, 619 i sl.) te da je u pogledu
zloina obuhvaenih ZZP s ostalim lanovima ZZP dijelio istu namjeru a glede
ekscesnih kaznenih djela morao je biti svjestan njihovog poinjenja kao naravnih
i predvidivih posljedica kampanje etnikog ienja ( 615, 616, 620) pri emu
je sa svojim sudjelovanjem izvanredno vane naravi i na liderskoj razini postao
odgovoran kao supoinitelj (co-perpetrator) ili glavni poinitelj (principal
perpetrator) u ZZP genocida ( 642, 644). Premda se prvostupanjsko vijee neto
kasnije u presudi pozvalo i na zapovjednu odgovornost optuenog Krstia jer su
zloine poinile jedinice pod njegovim zapovijedanjem ali ih je on propustio u
tome sprijeiti ili nakon toga kazniti ( 624 i sl., 647 i sl.), osuda u ovom
predmetu ipak nije utemeljena na odredbi l. 7. st. 3. Statuta MKSJ jer je vijee
zauzelo stajalite da je optuenikova krivnja dovoljno odreena primjenom
konstrukcije ZZP ( 652). Stoga je pitanje preklapanja zapovjedne odgovornosti
sa ZZP ovdje rijeeno u korist ZZP po uzoru na pravila o prividnom stjecaju
konsumpcijom, po kojima bi ire pravilo o odgovornosti prema l. 7(1) iscrpilo
svo nepravo iz ueg pravila l. 7(3) Statuta ( 605). Osim u predmetu Krsti,
MKSJ je konstrukciju ZZP primijenio istovremeno sa zapovjednom odgovornou
i u nekim drugim predmetima, u kojima komentatori185 uoavaju da se ne radi o
optuenicima visokoga ranga (koji bi ve time ostvarili znaajan doprinos u ZZP)
nego o onima koji su na niim, pa ak i najniim stupnjevima hijerarhijskih
ljestvica. Tako je u predmetu Kvoka prvostupanjsko vijee u presudi od 2. XI.
2001. primijenilo konstrukciju sistemskog ZZP na sluaj koncentracijskog
logora Omarska u kojem su se zloini sastojali od iroke mjeavine tekih
kaznenih djela poinjenih namjerno, selektivno, zlonamjerno pa ak i ponekad
sadistiki ( 319) u cilju progona i poniavanja zatoenika koji nisu bili Srbi (
320) te svu petoricu optuenih logorskih uvara proglasilo krivim za
supoiniteljstvo (a ne neki drugi oblik sudionitva) u ZZP ( 398, 459, 469, 497,
575, 682), pri emu je kod jednog od njih (Radi) kod kojeg je postojalo dovoljno
dokaza za injenice hijerarhijskog odnosa sa podreenim pa tako i osnova za

185
Ibid.

60
primjenu zapovjedne odgovornosti, izrekao da za tu primjenu nema potrebe
budui da je njegova odgovornost ve pokrivena konstrukcijom ZZP ( 570). S
time se sloilo i albeno vijee u predmetu koje je izreklo da su ZZP i zapovjedna
odgovornost razliiti oblici individualne kaznene odgovornosti pa se u sluaju u
kojem su ispunjeni uvjeti za njih oboje, osuda treba utemeljiti samo na odredbi l.
7.st.1. dok se poloaj nadreenog treba uzeti u obzir kao otegotna okolnost kod
izricanja kazne.186 Slino se dogodilo i u predmetima Obrenovi te
Blagojevi&Joki u kojim su optuenici bili asnici u inu pukovnika ili
zamjenika zapovjednika brigade. No, najpoznatiji sluaj konkurencije ZZP i
zapovjedne odgovornosti, koji se navodi u literaturi187 bio je predmet Miloevi u
kojem je predraspravno vijee, kontrolirajui stupanj osnovanosti sumnje da je
optuenik poinio kaznena djela prema dokaznom standardu iz Pravila 98bis
izreklo da je Miloevi, zajedno sa srpskim elnicima u bosanskom rukovodstvu,
sudjelovao u ZZP sa ciljem unitenja dijela muslimanskog puanstva u Bosni188 te
da mu je bilo razborito pretpostaviti da e drugi lanovi ZZP initi razna kaznena
djela, ukljuujui i genocid ( 289) s time da se u odnosu na namjeru genocida
pozvalo na Odluku albenog vijea na interlokutornu albu u predmetu Branin u
kojoj je na strani lana ZZP bila potrebna ne specifina genocidna namjera nego
ve okolnost da je optueniku taj zloin bio reasonable foreseeable ( 291, 292).
Na taj nain je potvrena razlika izmeu temeljnog i proirenog ZZP u kojem
je Miloevi sudjelovao: u temeljnom svi lanovi ZZP moraju dijeliti istu
namjeru a u proirenom dovoljna je ve i predvidivost ekscesnog kaznenog
djela nekog od lanova za odgovornost svakoga od njih. Ujedno je navedena
odluka izrekla da Miloevi moe odgovarati za zloin genocida i po zapovjednoj
odgovornosti jer je bio nadreeni jednom broju osoba za koje je znao ili je imao
razloga znati da e poiniti genocid ili su ga poinile te je propustio poduzeti
potrebne mjere da to sprijei ili da se kazne poinitelji ( 309), lapidarno
odbacivi upozorenje amicorum curiae na problem specifine namjere kod
genocida u usporedbi s nediferenciranom namjerom kod zapovjedne odgovornosti
prema l. 7. st. 3. Statuta kao nevano ( 300). Komentatori meutim,
opravdano postavljaju pitanje moe li se takvo stajalite MKSJ pomiriti s jedne
strane, s tradicionalnim standardima kaznenog pravosua (kao to su naelo
pravne odreenosti kanjivih djela i pravila o teretu dokazivanja) a s druge strane,
sa pravno dogmatskim karakteristikama ZZP i zapovjedne odgovornosti. ire
analize daju pravo onima koji upozoravaju na problematine aspekte
konstrukcije ZZP i predlau njezino suavanje i preciziranje.189 S obzirom na to
da MKSJ doputa "preklapanje" ZZP i zapovjedne odgovornosti u optunicama, u
razmatranju odnosa tih dvaju instituta izvedene odgovornosti valja se osvrnuti i na
pitanje jesu li opravdane kumulativne osude po osnovi l. 7(1) i 7(3) Statuta
MKSJ. U prvostupanjskoj presudi u predmetu Staki istaknuto je da je u okviru

186
Kvoka II, 104
187
AMBOS 2000, 965, 966
188
Prosecutor v. Milosevic, Decision on Motion for Judgment of Acquittal od 16. VI. 2004. 143
i sl.
189
HAAN 2005, 194 i sl.

61
prakse tog suda u pravnom smislu dopustivo neku osobu proglasiti krivom za
jedno kazneno djelo i po lanku 7(1) i po lanku 7(3). Meutim:

Iako je bilo predmeta u kojima je osuujua presuda po istoj toki optunice izreena i
na osnovi lanka 7(1), i na osnovu lanka 7(3), postoje i druge presude u kojima je
Raspravno vijee iskoristilo svoje diskrecijsko ovlatenje izrei osudu po samo jednoj
osnovi kaznene odgovornosti, ak i kada se uvjerilo da su pravni uvjeti za izricanje osude
na temelju druge osnove odgovornosti ispunjeni. U takvim situacijama Raspravno vijee
je osudu izreklo po onoj osnovi odgovornosti koja najtonije opisuje inkriminirano
190
ponaanje optuenog.

I Raspravno vijee u predmetu Blaki zauzelo je stajalite da je nelogino nekog

zapovjednika smatrati kazneno odgovornim zato to je planirao poticao ili
zapovjedio poinjenje kaznenih djela, a istovremeno ga teretiti zbog toga to ih
nije sprijeio ili kaznio.191 U presudi Raspravnog vijea u predmetu Krnojelac
istaknuto je da:

Nije primjereno donositi osuujuu presudu po osnovi obje odgovornosti za istu toku
koja se zasniva na istim radnjama. Kada optuba u jednoj toki tereti po osnovi obje
odgovornosti, a injenice su takve da podupiru zakljuak o postojanju obje odgovornosti,
Raspravno vijee ima diskrecijsko pravo odluiti koja od tih osnova odgovornosti je
najprimjerenija u kontekstu pripisivanja kaznene odgovornosti optuenom.192

lanak 7(3) Statuta MKSJ slui prvenstveno kao okvirna klauzula u situacijama
gdje se ne moe primijeniti primarna osnova odgovornosti po l. 7(1) Statuta.
Raspravno vijee u predmetu Staki usvojilo je stajalite Raspravnog vijea iz
predmeta Krnojelac da u predmetima gdje vijee na temelju dokaza doe do
zakljuka da konkretna djela ispunjavanju uvjete lanka 7(1) i da je optueni
djelovao kao nadreeni osudu valja izrei samo po lanku 7(1), a da nadreeni
poloaj optuenika treba uzeti u obzir kao otegotnu okolnost.193 Iz dosadanje
prakse MKSJ, kao i smisla i sutine lanka 7(3) u kojem je sadrana odgovornost
supsidijarna odgovornosti po osnovi lanka 7(1) Statuta MKSJ jasno proizlazi da
kumulativne osude po obje kvalifikacije, a na temelju istog injeninog stanja, ne
dolaze u obzir.

190
Staki I, 463
191
Blaki I, 337
192
Krnojelac I, 173
193
Staki I 465

62
 DRUGO POGLAVLJE
ZAJEDNIKI ZLOINAKI POTHVAT I NAELO
ZAKONITOSTI

1. Nullum crimen nulla poena sine lege i meunarodno kazneno pravo

Meunarodni kazneni sud za bivu SFRJ nadlean je za kazneni progon osoba

odgovornih za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava poinjena na
podruju bive Jugoslavije od 1991. godine, u skladu s odredbama Statuta MKSJ.
Teka krenja meunarodnog humanitarnog prava za koja je MKSJ nadlean
suditi su: teke povrede enevskih konvencija iz 1949. (l. 2. Statuta MKSJ),
krenja zakona ili obiaja ratovanja (l. 3.), genocid (l. 4.) i zloini protiv
ovjenosti (l. 5.). U odredbama o stvarnoj nadlenosti tribunala Vijee
sigurnosti obuhvatilo je samo one norme meunarodnog prava koje su bez sumnje
postale dijelom meunarodnog obiajnog prava. Kako je istaknuto i u Izvjeu
Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda sukladno paragrafu 2 Rezolucije 808 Vijea
sigurnosti Ujedinjenih naroda enevske konvencije ine pravila meunarodnog
humanitarnog prava i jezgra su obiajnog prava primjenjivog na meunarodne
oruane sukobe.194 Isto se moe rei i za etvrtu Haku konvenciju o zakonima i
obiajima ratovanja na kopnu iz 1907. godine i pravila u dodatku toj konvenciji.
Konvencija o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida iz 1948. godine takoer
je postala dijelom meunarodnog obiajnog prava to nedvojbeno proizlazi iz
Savjetodavnog miljenja Meunarodnog suda pravde o rezervama na tu
konvenciju.195 Zloini protiv ovjenosti takoer su potvreni kao dio
meunarodnog obiajnog prava u Naelima meunarodnog prava priznatim u
Statutu Meunarodnog vojnog tribunala u Nrnbergu i Presudi koje je sastavila
Komisija za meunarodno pravo na svojoj drugoj sjednici odranoj 1950. godine i
podnijela na usvajanje Opoj skuptini Ujedinjenih naroda.196 Niti u jednoj od
odredaba iz l. 2.-5. Statuta se ne spominje ZZP. Iz toga se moe zakljuiti da
ZZP nije kazneno djelo koje je u nadlenosti MKSJ. Uz odredbe o kaznenim
djelima koja su u stvarnoj nadlenosti tribunala, za ovo su razmatranje bitne i
odredbe o osobnoj kaznenoj odgovornosti. Sukladno lanku 7. stavak 1. osoba
koja je planirala, poticala, zapovjedila, poinila ili na drugi nain pomogla i
podrala planiranje, pripremu ili izvrenje kaznenog djela navedenog u lanovima
2 do 5 Statuta osobno je odgovorna za to kazneno djelo.. Tzv. neizravna
zapovjedna odgovornost (zapovjedna odgovornost stricto sensu) sadrana je u
odredbi lanka 7. stavak 3. Statuta. Niti u navedenim odredbama Statuta ne nazire

194
Report of the Secretary-General Pursuant to Paragraph 2 of Security Council Resolution
808(1993), 22. Feb. 1993., U.N. Doc. S/25704
195
Reservations to the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide,
International Court of Justice, Advisory Opinion of 28 May 1951.
196
Principles of International Law Recognized in the Charter of the Nrnberg Tribunal and in the
Judgment of the Tribunal, International Law Commission, International Law Commission, 1950,
Yearbook of the International Law Commission, 1950, vol. II, para. 97.

63
se koncept ZZP. Do takvog zakljuka koji je, rekli bismo, zapravo i jedino mogu,
dolo je bez veih problema i albeno vijee u predmetu Tadi. Ono je takoer
konstatiralo da Statut ne specificira (niti izriito niti implikacijom) objektivne i
subjektivne elemente (actus reus i mens rea) te kategorije kolektivnog
kriminaliteta zbog ega je potrebno, radi identifikacije tih elemenata okrenuti se
meunarodnom obiajnom pravu.197 U tom se pravu obiajna pravila o toj stvari
mogu nazrijeti na osnovi raznih elemenata: uglavnom su to sudska praksa i
nekoliko sluajeva meunarodnog zakonodavstva.198 Unato tome to je oito da
ZZP nije ni u kojem obliku propisan Statutom MKSJ, to je uostalom albeno
vijee u predmetu Tadi i potvrdilo, to je isto vijee razmatrajui odgovornost
optuenika za ubojstvo petorice osoba u selu Jakii u lipnju 1992. godine,
konstatiralo da meunarodna kaznena odgovornost obuhvaa akcije koje je
poinila zajednica osoba provodei zajedniki kriminalni plan, dodajui da su
pravila o zajednikoj namjeri sutinski ukorijenjena i u velikoj mjeri odraavaju
stav koji su zauzele mnoge drave svijeta u svojim nacionalnim pravnim
sustavima.199 Postupajui u skladu s Izvjeem Glavnog tajnika u kojem stoji da
"primjena naela nullum crimen sine lege nalae da Meunarodni sud primjenjuje
pravila meunarodnog humanitarnog prava koja su van svake sumnje postala dio
obiajnog prava, albeno vijee u predmetu Tadi pokualo je dati odgovor na
pitanje da li je ZZP van svake sumnje postao dijelom obiajnog prava. Kao
uporite za kasnije potvrenu hipotezu da je ZZP sutinski ukorijenjen u
meunarodnom obiajnom pravu i da je implicitno sadran u lanku 7(1) statuta
pod pojmom poinjenja kaznenog djela navedene su neke odluke sudova u
postupcima za zloine poinjene tijekom II. svjetskog rata, spomenuto je nekoliko
nacionalnih pravnih sustava u kojima je koncept ZZP dio pozitivnog prava te dva
meunarodna ugovora Rimski statut Meunarodnog kaznenog suda i
Meunarodna konvencija o suzbijanju teroristikih napada eksplozivnim
napravama. Na osnovi te analize albeno je vijee zakljuilo:

da konzistentnost i uvjerljivost spomenute sudske prakse i ugovora, kao i njihova

suglasnost s opim naelima kaznene odgovornosti ustanovljenim kako Statutom i opim
meunarodnim kaznenim pravom tako i nacionalnim zakonodavstvima, opravdava
zakljuak da sudska praksa odraava obiajna pravila meunarodnog kaznenog prava.200

Takvo stajalite albenog vijea u predmetu Tadi usvojila su gotovo sva vijea u
postupcima koji su uslijedili. Tako je na osnovi zakljuaka albenog vijea u
predmetu Tadi u Odluci po prigovoru u predmetu Ojdani u kojem je takoer
razmatrano pitanje predvienosti ZZP u meunarodnom obiajnom pravu
istaknuto da MKSJ ima ratione personae ovlast sam interpretativno utvrditi bilo
koji oblik kaznene odgovornosti prema Statutu ako ispunjava etiri preduvjeta:

(i) mora biti predvien Statutom, eksplicitno ili implicitno;

197
Tadi II, 194
198
Ibid.
199
Tadi II, 193
200
Ibid. 226

64
(ii) morao je u relevantno vrijeme postojati u meunarodnom obiajnom pravu;
(iii) mjerodavno pravo koje predvia takvu vrstu odgovornosti moralo je u
relevantno vrijeme biti u dovoljnoj mjeri dostupno svakom ko je tako postupao; i
(iv) takva osoba morala je biti u mogunosti predvidjeti da bi mogla kazneno
odgovarati za svoje postupke ako bude uhvaena.201

Zanimljivo je da sudska vijea MKSJ nisu preispitivala zakljuke do kojih je u

pogledu obiajnog statusa ZZP dolo albeno vijee u predmetu Tadi. Tako je
rjeavajui po spomenutom prigovoru na nenadlenost u predmetu Ojdani
albeno vijee istaknulo da:

nema namjeru preispitivati zakljuak iz predmeta Tadi o obiajnom statusu ovog oblika
odgovornosti. Ono je uvjereno da su praksa drava i opinio juris razmotrene u toj odluci
bile dovoljne da se izvede zakljuak da je godine 1992, kad je Tadi poinio kaznena
djela za koja se teretio i za koja je na kraju osuen, takva norma postojala u
meunarodnom obiajnom pravu.202

Imajui u vidu slabane argumente na kojima je albeno vijee u predmetu Tadi

utemeljilo tu svoju tezu, uistinu zauuje pasivnost sudskih vijea MKSJ i njihova
nespremnost da, ukoliko podravaju takvo stajalite, pokuaju ponuditi jo neke
argumente koji mu govore u prilog odnosno da, ukoliko ga smatraju
neosnovanim, ponude razloge zbog kojih je ono neosnovano. ak i u onim
postupcima u kojima se pokualo ukazati na neprimjerenost koncepta ZZP nije
bilo dovoljno odlunosti i argumenata da se ukae na njegove sutinske slabosti
ve su zagovarana neka, nazovimo ih tako, eklektika rjeenja, ali bez
odgovarajueg obrazloenja. Treba, meutim, priznati i da su obrane u svim
dosadanjim postupcima u kojima je odgovornost optuenika utemeljena na ZZP
bile povrne u svojoj kritici toga koncepta. Takoer nije bilo niti ozbiljnijeg
pokuaja da se kroz institut prijatelja suda (amicus curiae) upute ozbiljniji
prigovori toj teoriji. Sigurno je da su svi ti razlozi, neki vie, a neki manje, doveli
do toga da je teza o vrstoj ukorijenjenosti ZZP u meunarodnom obiajnom
pravu gotovo neokrznuto preivjela sve ove godine. Kao to se moe vidjeti,
teorija ZZP je kao oblik odgovornosti zaobilaznim putem uvedena u praksu
MKSJ. To je, razumije se, dovelo do iroke znanstvene rasprave o tome je li time
povrijeeno naelo zakonitosti i to osobito aspekt toga naela koji zabranjuje ex
post facto primjenu zakona.203 Naelo zakonitosti, kao jedno od temeljnih naela
suvremenog kaznenog prava, predstavlja utjelovljenje brojnih imperativa bez
kojih bi bilo nezamislivo funkcioniranje pravnih sustava u demokratskim
dravama. To su, u prvom redu, naelo vladavine prava i pravne drave. Naelo
vladavine prava javlja se u liberalnoj graanskoj doktrini s kraja XVIII. stoljea

201
Odluka po prigovoru Dragoljuba Ojdania na nenadlenost - udrueni zloinaki poduhvat,
21.05 2003., 21
202
Ibid. 29
203
HAAN 2005; ENGVALL 2005.; DARCY 2004-2005; DANNER.-MARTINEZ 2005;
POWLES 2004

65
kao opreka apsolutnoj vlasti pojedinca ili nekolicine.204 Snano proeta idejom
slobode kao mogunou da se ivi u skladu sa zakonima, liberalna je misao toga
vremena, prepoznatljiva u djelima Montesquiea, Rosseaua, enciklopedista,
Beccarije i ostalih,205 naelo zakonitosti sa gotovo svim premisama na kojima se
ono i danas temelji, odredila kao garanciju protiv arbitrarnosti i nejednakosti
kaznenog prava prolih vremena.206 Premise na kojima se i u suvremenom
kaznenom pravu temelji naelo zakonitosti jesu: zabrana povratnog djelovanja
zakona (nullum crimen sine lege praevia), zabrana analogije (nullum crimen sine
lege stricta), zahtjev da zakon mora biti pisan (nullum crimen sine lege scripta),
zahtjev za odreenou zakonskih opisa (nullum crimen sine lege certa) i naelo
da nema kazne bez zakona (nulla poena sine lege). Obveza potivanja naela
zakonitosti propisana je i u temeljnim meunarodnopravnim dokumentima o
pravima ovjeka Meunarodnom paktu o graanskim i politikim pravima (l.
15), Opoj deklaraciji o pravima ovjeka (l. 11. st. 2.) i Konvenciji za zatitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijea Europe (l. 7.).207 Ratio legis lanka 7.
Konvencije je zatita od samovoljnog odnosno arbitrarnog suenja i kanjavanja

204
Jo je u antikoj Grkoj nastao pojam isonomia kao opreka arbitrarnoj vlasti tirana. Izvorno
pojam opisuje uvjete koje je solon uspostavio u Ateni kada je "narodu dao ne toliko kontrolu nad
javnim poslovima koliko sigurnost da e vladati na osnovi zakona usklaenih s poznatim
propisima". U tom je smislu pojam isonimia, preuzet u engleskom pravu potkraj XVIII. stoljea
kao sinonim "jedakosti zakona za sve graane". Naelo zakonitosti, kao utjelovljenje praizvora
naela vladavine prava, u razdoblju rimske republike, bilo je ogranieno na zabranu povratnog
djelovanja zakona. Meutim, niti ta zabrana nije bila apsolutna. O tome svjedoi Ciceronova
apologija povratnog djelovanja kaznenog zakona na ponaanja koja tempore criminis nisu bila
odreena kao kanjiva, a predstavljala su ponaanja "kanjiva po sebi" ili mala in se.
205
Naelo zakonitosti je po prvi puta normativno odreeno u lanku 8. Deklaracije o pravima
ovjeka i graanina iz 1789. godine, a ponovljeno je u francuskom Ustavu iz 1791. godine te u
Code Penalu koji je stupio na snagu iste godine. Nakon toga, naelo zakonitosti postalo je dijelom
Bavarskog kaznenog zakonika iz 1813. godine, a smatra se da je Feuerbach, inae tvorac toga
zakona i njemaki profesor kaznenoga prava, autor latinske maksime nullum crimen sine lege,
nulla poena sine lege koja se i danas koristi kao sinonim za naelo zakonitosti.
206
O tome Beccarija, izmeu ostalog, pie: "alosno je, ali istinito, da i dandanas Carpzovljevo
miljenje, neki stari obiaj na koji ukazuje Clarus i muenje koje je sa zajedljivom nasladom
preporuio Farinacius, predstavljaju pravo to ih bez oklijevanja primjenjuju oni koji ne bi bez
strepnje smjeli upravljati ivotima ljudi i njihovim dobrima.", BECCARIA 1978
207
Izvori meunarodnoga prava, bez obzira na to je li rije o konvencijskom pravu,
meunarodnom obiajnom pravu ili opim naelima meunarodnoga prava, kao i unutarnji pravni
poreci priznaju naelo zakonitosti kaznenoga djela i kazne. Ono podrazumijeva da nema
kaznenoga djela bez zakona (nullum crimen sine lege), nema kazne bez zakona (nulla poena sine
lege) i da nema ex post facto primjene zakona.18 Time je naelo zakonitosti i u meunarodnom
kaznenom pravu nalo svoju primjenu kao nesprikosnoveno naelo zatite pravne sigurnosti.
Naelo zakonitosti u meunarodnom kaznenom pravu osobito je zanimljivo i s obzirom na obvezu
prema lex certa. Opisi kaznenih djela u izvorima meunarodnoga kaznenoga prava nisu, naime,
tako precizno odreeni kao u katalozima inkriminacija unutarnjih kaznenopravnih poredaka. Osim
toga, samo rijetki izvori meunarodnog kaznenoga prava sadre tzv. opi dio u kojem se definira
naelo zakonitosti, kao i ostala naela na kojima se temelji primjena tzv. posebnog dijela
meunarodnog kaznenoga prava. Analiza izvora meunarodnoga kaznenoga prava (ukupno 274
konvencije koje sadre kaznene elemente) potvruje da norme toga prava uglavnom ne
udovoljavaju zahtjevu za odreenou zakonskih opisa i da je to problem koji u budunosti treba
rijeiti s obzirom na poloaj meunarodnog kaznenoga prava i njegovu izravnu primjenu u
nacionalnim pravnim sustavima. V. o tome BASSIOUNI 2003.

66
odnosno suenja i kanjavanja za postupke koji u asu poinjenja nisu
predstavljali kazneno djelo. Zabranjeno je i izricanje kazne koja bi za poinitelja
bila stroa od kazne koja je bila predviena u trenutku poinjenja kaznenoga
djela. U osnovi stavka 2. sadran je zahtjev da bez obzira predstavljala li neko
ponaanje kazneno djelo po unutarnjem pravu, ono podlijee kanjivosti ako je u
asu poinjenja predstavljalo kazneno djelo prema opim naelima prava
priznatim od civiliziranih naroda. Ova je odredba, gotovo doslovno izvedena iz
lanka 38. Statuta Meunarodnog suda pravde208, bila naznaena i u tokijskim
odnosno nrnberkim naelima kada se sudilo pripadnicima poraenih vojski u
drugom svjetskom ratu i to za postupke koji u trenutku poinjenja nisu
predstavljali kvalificirana kaznena djela (npr. ratni zloini ili zloini protiv
mira).209 Kada je rije o retroaktivnoj primjeni prava u predmetima s
meunarodnim elementom valja se podsjetiti i Zakona o kanjavanju nacista i
njihovih suradnika kojeg je izraelski Knesset donio 1950. godine, dakle nekoliko
godina nakon Nrnberga i na kojem se temeljila optunica u predmetu protiv
Adolfa Eichmanna. Zakon je propisivao kanjivost, primjerice, zloina protiv
ovjenosti, zloina protiv idovskog naroda itd. poinjenih na neprijateljskom
podruju (Njemaka odnosno okupirana podruja) u razdoblju od 30. sijenja
1933. do 8. svibnja 1945. godine. Zakon se u velikoj mjeri razlikovao od
nrnberkog prava utemeljenog na Londonskom sporazumu. Osim to je
vremenska nadlenost izraelskih sudova proirena u odnosu na onu
Meunarodnog vojnog tribunala u Nrenbergu i na razdoblje prije izbijanja
drugog svjetskog rata, definicija neprijateljske organizacije u tom je zakonu bila
znaajno ira od definicije kriminalne organizacije prema nrnberkom pravu.
Prema izraelskom zakonu bilo je dovoljno dokazati da je optuenik bio lan
odreene organizacije koja je postojala na podruju neprijateljske drave i ija je
svrha bila izvrenje ili pomaganje u izvrenju neprijateljskih akcija prema
progonjenom stanovnitvu. S druge strane obina pripadnost kriminalnoj
organizaciji bez utvrivanja aktivnog optuenikova doprinosa njezinu djelovanju
nije bila dostatna za zasnivanje njegove kaznene odgovornost u Nrnbergu.
Vrhovni sud Izraela u predmetu Honigman v. Attorney-General bez ustezanja je
zakljuio da je razmatranim zakonom prekrena zabrana ex post facto djelovanja
zakona, ali da je to opravdano izvanrednim okolnostima zbog kojih je on i
donesen:

Razmatrani zakon je fundamentalno razliit po svojim obiljejima, pravnim i moralnim

naelima te po duhu u kojem je nastao, od svih ostalih zakona koji sadre kaznena djela.
Zakon je retroaktivan i eksteritorijalan, a njegova je svrha utemeljiti odgovornost za

208
Prema lanku 38. Statuta Meunarodnog suda pravde izvori meunarodnog prava su:
a. meunarodne konvencije, bilo da su uopene ili konkretne, kojim se uspostavljaju pravila koja
drave stranke u sporu eksplicitno priznaju;
b. meunarodni obiaji, kao dokaz ope prakse koja se prihvaa kao zakon;
c. opa naela prava priznata od civiliziranih drava;
d. ovisno o lanku 59., sudske odluke i predavanja najkvalificiranijih znanstvenika, kao pomono
sredstvo za odreivanje zakonskih pravila.
209
SAUTENET Crimes Against Humanity And The Principles Of Legality: What Could the
Potential Offender Expect? http://www.murdoch.edu.au/elaw/issues/v7n1/sautenet71_text.html

67
kaznena djela koja nisu inae predviena u kaznenom zakonodavstvu drave Izrael, a
koja su posljedica politike progona civilnog stanovnitva od strane nacistikom reima.
On je, osim toga, i mnogo stroi od ostalih kaznenih zakona. to je tome razlog? Samo je
jedan odgovor mogu: okolnosti pod kojima su zloini poinjeni bile su izvanredne, pa je
stoga bilo jedino pravedno i primjereno da i zakon, primjeni i svrsi koju je zakonodavac
imao u vidu donosei ga, bude istako tako izvanredan kao i okolnosti zbog kojih je
nastao.210

Europski sud za ljudska prava211 je jo u predmetima S.W. protiv Ujedinjenog

kraljevstva i C.R. protiv Ujedinjenog kraljevstva iz 1995. godine212 utvrdio da
garancija sadrana u lanku 7. predstavlja znaajan element vladavine prava i ima
prominentno mjesto u sustavu konvencijske zatite to proizlazi iz injenice da
nije doputena derogacija ovoga lanka, prema l. 15., niti u doba rata ili druge
izvanredne situacije.213 Ta je odredba osigura od arbitrarnog postupka, osude i
kazne. Sud se poziva i na miljenje iz predmeta Kokkinakis protiv Grke iz 1993.
godine214 prema kojem lanak 7. predstavlja utjelovljenje naela zakonitosti
(nullum crimen nulla poena sine lege). Iz tih naela proizlazi da su kriteriji l. 7.
zadovoljeni ako pojedinac iz izriaja odreene odredbe i, ukoliko je potrebno, uz
pomo sudskog tumaenja, moe zakljuiti koje ga radnje odnosno propusti ine
kazneno odgovornim. Rije zakon u l. 7., kao i u cijeloj konvenciji, predstavlja
pisano i nepisano pravo i implicira subjektivne kriterije procjene, osobito one
dostupnosti i predvidivosti kaznenog progona i kanjavanja.215 Premda u Statutu
MKSJ ne postoji odredba o naelu zakonitosti u Izvjeu Glavnog tajnika
navedeno je da primjena naela nullum crimen sine lege nalae da Meunarodni
sud primjenjuje pravila meunarodnog humanitarnog prava koja su izvan svake
sumnje postala dio obiajnog prava, kako se ne bi pojavio problem da se samo
neke, a ne sve drave pridravaju pojedinih konvencija. U praksi MKSJ je
potvreno da odreena pravna norma mora predstavljati mjerodavno pravo u
vrijeme poinjenja kaznenih djela za koja se optuenik tereti jer bi u suprotnom
moglo doi do krenja fundamentalnog naela prema kojem se materijalno
kazneno pravo ne moe primjenjivati retroaktivno.216 Time je potvren obiajni

210
GREEN 1962
211
PAVII 2006
212
S.W. v. United Kingdom, 20166/92 od 22.11.1995. i C.R. v. United Kingdom, 20190/92
213
(1) U vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugroava opstanak naroda svaka visoka
ugovorna stranka moe, u opsegu koji je strogo odreen potrebama tih izvanradnih prilika,
poduzeti mjere koje derogiraju njezine obveze iz ove Konvencije, uz uvjet da te mjere nisu
nespojive s njezinim ostalim obvezama po meunarodnom pravu.
(2) Na temelju ove odredbe ne moe se derogirati lanak 2., osim za sluajeve smrti rouzroene
zakonitim ratnim inima, niti lanci 3., 4. (stavak 1.) i 7.
(3) Svaka visokoga ugovorna stranka koja se poslui tim pravom ukidanja svojih obveza mora
glavnog tajnika Vijea Europe obavijestiti o svim mjerama koje je poduzela i o razlozima zbog
kojih je to uinila. Ona e takoer obavijestiti glavnog tajnika Vijea Europe o prestanku
djelovanja tih mjera i o ponovnoj primjeni svih odredaba konvencije.
214
Kokkinakis v. Greece, 14307/88 od 25.05.1993.
215
Miloslavsky v. United Kingdom, 18139/91 od 13.07.1995.
216
Staki I, 412

68
status naela zakonitosti.217 U nastavku slijedi kratki prikaz razmatranja albenog
vijea u predmetu Tadi na osnovi kojih je donesen zakljuak da je ZZP vrsto
ukorijenjen u meunarodnom obiajnom pravu.

217
Izdvojeno i suprotno miljenje suca Cassesea na presudu albenog vijea u predmetu
Erdemovi, 11: ...kada se u kaznenom pravu primjenjuje praktino motivirani pristup, to se kosi
s temeljnim obiajnim naelom nullum crimen sine lege.

69
2. Zajedniki zloinaki pothvat u praksi sudova nakon II. svjetskog rata

albeno vijee u predmetu Tadi svoju je tezu o ukorijenjenosti ZZP u

meunarodnom obiajnom pravu temeljilo, izmeu ostalog, na sudskim
postupcima voenim nakon II. svjetskog rata u kojima je ZZP prihvaen kao
jedan od oblika kaznene odgovornosti:

Mnogi predmeti iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata koji se bave ratnim zloinima
zasnivaju se na naelu da kad dvije ili vie osoba djeluju zajedniki u provoenju
zajednike kriminalne namjere, kaznena djela koja poini bilo tko od njih povlae za
sobom kaznenu odgovornost svih lanova grupe. Paljivo iitavanje relevantne sudske
prakse pokazuje da, generalno govorei, koncept zajednike namjere obuhvaa tri
razliite kategorije kolektivnog kriminaliteta.218

U razdoblju od kraja 1945. pa do kraja 1949. u Nrnbergu se vodilo 13

postupaka219, jedan pred Meunarodnim vojnim sudom, a ostali pred nacionalnim
sudovima, odnosno sudovima okupacijskih snaga u Njemakoj. Pravna osnova
bio je Londonski sporazum i njemu pridrueni Statut Meunarodnog vojnog suda,
te Zakon br. 10 Kontrolnog vijea za Njemaku. Meunarodni vojni sud sudio je
najistaknutijim vojnim i politikim elnicima nacistike Njemake.220 U 12 tzv.
malih ili sporednih nrnberkih postupaka sudilo se pojedinim grupama
okrivljenika, ovisno o njihovoj ulozi u nacistikoj vlasti. Temeljni pravni akt u tim
postupcima bio je Kontrolni zakon vijea br. 10. od 20. prosinca 1945. godine koji
je stavio u nadlenost okupacijskim vlastima da sude osumnjiene ratne zloince
u okviru svog podruja nadlenosti. Postupci pred Vojnom komisijom SAD sa
sjeditem u Nrnbergu trajali su od 9. prosinca 1946. godine do 13. travnja 1949.
godine i u njima je osueno 142 optuenika od ega 24 na smrtnu kaznu. U
nastavku slijedi kratki prikaz historijskih predmeta koje je MKSJ razmatrao u
albenoj presudi u predmetu Tadi i na osnovi kojih je njegovo albeno vijee
zakljuilo da u meunarodnom obiajnom pravu postoje tri oblika ZZP. Prva dva
predmeta ije razmatranje slijedi albeno je vijee MKSJ navelo kao dokaz
postojanja sistemskog ZZP u meunarodnom obiajnom pravu, dok se druga tri
predmeta odnose na tzv. proireni ZZP. Cilj suenja protiv Martina Gottfrieda
Weissa i dr. koje je poznatije pod nazivom predmet Dachau iz 1945. godine bio
osuditi osobe koje su uspostavile i vodile Dachau, prvi koncentracijski logor u
Njemakoj u kojem je od oujka 1933. do travnja 1945. godine na razliite
okrutne naine ubijen velik broj osoba, uglavnom ruskih, poljskih i ekih civila.
Premda se toan broj ubijenih osoba ne moe sa sigurnou utvrditi, prema nekim

218
Tadi II, 195
219
Pitanje naela zakonitosti pojavilo se i u Nrnberkom procesu kada je optuba optuenicima
stavila na teret zavjeru (conspiracy) ne samo u poduzimanju agresivnog rata ve i ratnih zloina i
zloina protiv ovjenosti. S obzirom da to kazneno djelo nije bilo propisano Poveljom, Tribunal
je odbacio toku 1. optunice i posvetio se samo utvrivanju zavjere u poduzimanju agresivnog
rata.
220
HORVATI i dr. 2002

70
procjenama ak je 160.000 osoba prolo kroz taj logor smrti.221 Od 40 optuenika,
njih je 9 bilo na poloaju zapovjednika logora ili zamjenika zapovjednika, dok su
ostali optuenici bili straari, medicinsko osoblje, tzv. voe logorskih blokova
itd. U optunici ih se tereti da su djelujui u provedbi zajednike namjere
poinjenja zloina svjesno i voljno pomagali, podravali i sudjelovali u
podvrgavanju civila i uhienih ratnih zarobljenika drava s kojima je Njemaka
bila u ratu, okrutnostima i postupcima koji ukljuuju ubojstva, premlaivanja,
muenja, izgladnjivanja, zlouporabe asti i ugleda i sl. Svih etrdeset optuenika
je osueno od ega ak njih 36 na smrtnu kaznu koja je, kod trojice osuenika,
zamijenjena doivotnim zatvorom uz prisilni rad. Da bi dokazala teze iz
optunice, optuba je morala dokazati tri injenice: a) da je u logoru postojao
sustav zlostavljanja s ciljem poinjenja zloina koji se navodi u optunici, b) da je
optueni bio svjestan tog sustava i c) da je svaki od optuenika, svojim
postupcima ohrabrivao, pomagao, podravao ili na drugi nain sudjelovao u
provedbi toga sustava. Pritom, je od sutinske vanosti poloaj koji je svaki od
optuenika obnaao u okviru logorske hijerarhije. Tako bi, ako se radi o,
primjerice, zamjeniku zapovjednika kampa ili SS lijenicima, sama injenica
pozicije koju su imali unutar logorske hijerarhije bila dovoljna da ih se proglasi
krivima. Ako se pak radi o nekim drugim osobama koje su u toj logorskoj
hijerarhiji nie pozicionirane, npr. straar, tada tuiteljstvo mora dokazati da je
optuenik, koristei svoj poloaj koji nije nezakonit per se, sudjelovao u
zlostavljanju logoraa i, time, u odravanju sustava zlostavljanja. U primjedbama
na optunicu, obrana je iznijela da zajednika namjera nije posebno kazneno
djelo te da je taj izriaj neodreen jer ostavlja dvojbu optueniku da li se tereti za
zavjeru (conspiracy) ili ne. U odgovoru na prvu primjedbu, sud je konstatirao da
se optuenicima ne stavlja na teret zajednika namjera kao posebno kazneno
djelo ve krenja zakona i obiaja ratovanja sudjelovanjem u zajednikoj namjeri
zlostavljanja i ubijanja logoraa. Stajalite suda u pogledu druge primjedbe obrane
nije sasvim jasno. Premda se na jednom mjestu konstatira da se definicija
zajednike namjere ne razlikuje od definicije zavjere to bi samo po sebi znailo
da tuiteljstvo kod mora dokazati sve ono to i inae mora dokazati kod zavjere
(postojanje sporazuma izmeu optuenika), oito je da se od takvog pristupa
odustalo iz jednostavnog razloga to tuiteljstvo faktiki ne bi bilo u mogunosti
dokazati takvu zavjeru i to iz vie razloga. Naime, u postupku nisu ponueni
nikakvi dokazi o postojanju sporazuma izmeu optuenika, a to je condicio sine
qua non kaznenog djela zavjere. Osim toga, neki od optuenika nisu se
meusobno niti poznavali niti su svi u isto vrijeme obnaali funkcije u logoru.
Stoga je oito da je teret dokazivanja, premda na tuiteljstvu, bio daleko manji no
to bi bio da je tuiteljstvo moralo dokazati postojanje zavjere. U predmetu protiv
Otta Ohlendorfa i dr. koji je poznatiji pod nazivom Einsatzgruppen pred
amerikim vojnim sudom sudilo se pripadnicima paravojnih jedinica pod
kontrolom SS jedinica prije i tijekom II. svjetskog rata i ija ja glavna zadaa bila

221
Trial of Martin Gottfried Weiss and Thirty-Nine Ohters, Law-Reports of Trials of War
Criminals, The United Nations War Crimes Commission, Volume XI, London, HMSO, 1949, izv.
http://www.ess.uwe.ac.uk/WCC/dachau.htm

71
unitavanje idova, Roma i politikih oponenata treeg Reicha.222 Skupina A
djelovala je na podruju sredinje Latvije, Litve i Estonije, skupina B oko
Moskve, a skupina C i D u Ukrajini i kasnije u podruju Kavkaza. Prema
procjenama iz arhiva same skupine, ona je odgovorna za smrt vie od milijun
ljudi. Povjesniar Hilber procjenjuje da je u razdoblju od 1941. do 1945. godine
pripadnici odreda smrti ubili oko milijun i pol idova. Iz tzv. Jagerovog izvjea o
operaciji Einsatzkommando 3 u Litvi je u pet mjeseci ubijeno gotovo 140.000
civila ime je, prema rijeima zapovjednika jedinice Karla Jagera, rijeeno pitanje
idova u Litvi. Kazneni postupak u predmetu Einsatzgruppen smatra se najveim
postupkom zbog masovnih ubijanja u novijoj svjetskoj povijesti. Ono to taj
postupak ini razliitim od ostalih postupaka u okviru tzv. malih nrnberkih
procesa je u tome da optuenici, prema rijeima optube, nisu optueni zbog
kabinetskog stvaranja planova o masovnom ubijanju ve zbog njihova aktivnog
sudjelovanja u provedbi tih planova izravno na terenu kroz nadzor, usmjeravanje i
preuzimanje aktivne uloge u krvavoj etvi. Optuenicima u predmetu
Einsatzgruppen je stavljeno na teret sudjelovanje u zajednikom planu:

...osnovno je naelo da niti prema Zakonu br. 10 Kontrolnog vijea, niti prema bilo kojem
poznatom sistemu kaznenog prava krivnja za ubojstvo nije ograniena na ovjeka koji
povue obara ili zakopa le. U skladu s priznatim principima koji su zajedniki svim
civiliziranim pravnim sustavima, stavak 2 lanka II Zakona br. 10 Kontrolnog vijea
odreuje vie vrsta veza sa zloinom koje su dovoljne da se ustanovi krivnja. Prema
tome, nisu krivi samo glavni poinitelji nego i sudionici, oni koji s pristankom sudjeluju u
poinjenju zloina ili su povezani s planovima i poduhvatima povezanim sa poinjenjem,
ili oni koji narede ili podre zloin, i oni koji pripadaju organizaciji ili grupi ukljuenoj u
poinjenje zloina. Ove odredbe ne otjelovljuju nikakva drakonska ili nova naela
kaznene odgovornosti.223

U predmetu protiv Ericha Heyera i dr. koji je u literaturi poznatiji pod nazivom
Essenski lin ili Essen West224, britanski vojni sud sudio je kapetanu Heyeru,
jednom njemakom vojniku i petorici civila zbog ubojstva trojice britanskih ratnih
zarobljenika. Suenje je odrano u njemakom gradu Essenu u prosincu 1945.
godine. Optueni Heyer je 13. prosinca 1944. godine trojicu zarobljenih britanskih
pilota predao u pratnju u kojoj je, izmeu ostalih, bio i jedan od optuenih
Koenen. Pratnja je zarobljenike trebala odvesti u Luftwaffe jedinicu na
ispitivanje. Nakon to je predao vojnike u pratnju, Heyer je zapovjedio pratnji da
se ne mijea ako civili eventualno napadnu ili ponu zlostavljati ratne
zarobljenike. U postupku je dokazano da je ta zapovijed izdana vrlo glasno tako
da su okupljeni civili koji su u konanici i izvrili lin nad ratnim zarobljenicima
to jasno mogli uti. U presudi je izloen tijek dogaanja nakon izdavanja
Heyerove zapovijedi:

222
United States v. Otto Ohlendorf et al. izv.:
http://www.ess.uwe.ac.uk/genocide/einsatzgruppen_case_index_page.htm
223
Ibid.
224
Trial of Erich Heyer and Six Others, Law-Reports of Trials of War Criminals, The United
Nations War Crimes Commission, Volume I, London, HMSO, 1947, izv.
http://www.ess.uwe.ac.uk/WCC/essen.htm

72
dok su ratni zarobljenici voeni jednom od glavnih ulica u Essenu, svjetina oko njih
postajala je sve vea i poela ih je udarati i bacati palice i kamenje na njih. Jedan
neidentificirani njemaki desetar ak je pucao iz revolvera na jednog zarobljenika i ranio
ga u glavu. Kad su doli na most, piloti su na kraju baeni preko ograde. Jedan od njih je
poginuo prilikom pada. Drugi su ostali ivi nakon pada ali ih je vatrenim orujem ubila
svjetina okupljena u blizini mosta.225

Savezniki vojni sud je proglasio krivim Ericha Heyera i osudio ga na smrt

vjeanjem. Koenen je takoer proglaen krivim i osuen na kaznu zatvora u
trajanju od pet godina. Od petorice optuenih civila sud je trojicu proglasio
krivima226 dok je dvojicu oslobodio optube zbog nedostatka dokaza. Vrlo slino
injenino stanje bilo je u predmetu Kurt Goebell i dr. poznatije pod nazivom
otok Borkum.227 Postupak protiv Kurta Goebella i dr. proveden je pred
amerikim vojnim sudom (zapravo je bila rije o vojnoj komisiji) u njemakom
gradu Ludwigsburgu od 6. veljae do 22. oujka 1946. godine. Nekoliko viih
asnika, vojnici, gradonaelnik Borkuma, policajci, jedan civil i voa Radne
slube Reicha optueni su za svjesno, namjerno i protupravno ohrabrivanje,
pomaganje, podravanje i sudjelovanje u ubojstvu sedmorice amerikih vojnih
pilota koji su 4. kolovoza 1944. prisilno sletjeli na otok Borkum na sjeverozapadu
Njemake. Nakon zarobljavanja, piloti su bili prisiljeni proi kroz grad gdje su ih
zlostavljali pripadnici Radne slube Reicha i civili. Vojnici iz pratnje ne samo da
nisu zatitili vojne zarobljenike ve su vlastitim postupcima poticali civile na
zlostavljanja u kojima su i samo djelomino sudjelovali. Kada su doli do gradske
vijenice, ratne su zarobljenike vojnici ubili iz vatrenog oruja. Tuitelj je u
postupku konstatirao da su optuenici bili zupanici u kotau zajednikog plana,
svaki od njih jednako vaan, svaki zupanik obavljao je njemu dodijeljenu ulogu,
a kota masovnog ubojstva nije se mogao okretati bez svih zupanika.228 Od
ukupno 16 optuenika samo je jedan osloboen optube dok su svi ostali
proglaeni krivima i osueni na smrt i dugotrajne zatvorske kazne. U tzv.
talijanskim predmetima na koje se takoer poziva albeno vijee u predmetu
Tadi sudilo se pripadnicima oruanih snaga tzv. Repubblica Sociale Italiana koju
je Njemaka stavila pod svoju kontrolu nakon to je Italija objavila rat Njemakoj
u listopadu 1943. godine. U postupku DOttavio i dr. naoruani civili protupravno
su progonili dvojicu ratnih zarobljenika koji su pobjegli iz koncentracijskog
logora. Jedan pripadnik grupe pucao je na zarobljenike bez namjere da ih ubije, ali
jedan je zarobljenik ranjen i kao rezultat toga je kasnije umro. Prvostupanjski sud
je smatrao da su svi pripadnici grupe odgovorni ne samo za protupravno
oduzimanje slobode (sequestro di persona) ve i za prouzroenje smrti iz nehaja
(omicidio preterintenzionale). Kasacijski sud je u oujku 1947. godine to potvrdio
navodei kod te vrste kaznene odgovornosti mora postojati ne samo materijalno

225
Ibid.
226
Johann Braschoss je osuen na smrt vjeanjem, Karl Kaufer na doivotni zatvor, a Hugo
Boddenberg na kaznu zatvora u trajanju od deset godina.
227
KOESSLER 1956-1957
228
Tadi II, 210

73
vani, nego i psiholoki uzroni neksus izmeu rezultata kojeg su svi pripadnici
grupe namjeravali postii i razliitih djela koja su poinili pojedini pripadnici
grupe. Sud je zatim istaknuo da:

doista, odgovornost sudionika (concorrente) nije zasnovana na konceptu objektivne

odgovornosti nego na fundamentalnom naelu stjecaja meuzavisnih uzroka; kao rezultat
tog naela, svi sudionici odgovorni su za zloin i kada ga izravno uzrokuju i kada ga
neizravno uzrokuju, u skladu s dobro poznatim kanonom causa causae est cause
causati.229

Sud je nadalje utvrdio kako je u konkretnom sluaju postojala:

psiholoka uzronost, budui da su svi sudionici imali namjeru poiniti i znanje o

stvarnom poinjenju pokuaja protupravnog ograniavanja slobode, i predvidjeli su
mogue poinjenje razliitog kaznenog djela. To predvianje (previsione) nuno slijedi iz
upotrebe oruja: predvidivo je (dovendo prevedersi) da bi jedan od sudionika mogao
pucati na bjegunce kako bi ostvario zajedniku namjeru (lo scopo comune) njihovog
hvatanja.230

229
Ibid. 215
230
Ibid.

74
3. Zajedniki zloinaki pothvat u meunarodnim ugovorima

albeno vijee u predmetu Tadi je istaknulo da, osim spomenute sudske prakse,
koncept zajednikog plana potvruju i barem dva meunarodna ugovora -
Meunarodna konvencija o suzbijanju teroristikih napada eksplozivnim
napravama iz 1997. godine i Rimski statut Meunarodnog kaznenog suda iz 1998.
godine. Prema lanku 2(3)c Meunarodne konvencije o suzbijanju teroristikih
napada eksplozivnim napravama poiniteljem kaznenog djela iz konvencijskog
kataloga smatrat e se osoba koja na bilo koji drugi nain pridonese poinjenju
jednog ili vie kaznenih djela navedenih u stavku 1. ili 2., od skupine osoba koje
djeluju iz zajednikih interesa; takav doprinos e biti namjeran, pruen u cilju
nastavljanja ope kriminalne aktivnosti skupine i postizanja njezinih ciljeva ili uz
poznavanje namjere skupine da poini kazneno djelo ili kaznena djela o kojima je
rije.231 Premda je u albenoj presudi istaknuto da pregovaraki proces ne baca
nikakvo svjetlo na razloge u pozadini usvajanja ovog teksta vijee je zakljuilo
kako je konvencija znaajna jer potvruje koncept zajednike zloinake namjere
kao neto razliito od pomaganja i podravanja. Premda konvencija u to vrijeme
nije bila na snazi232 albeno vijee je istaknulo da se ne smije podcijeniti
injenica da su je sve lanice Ope skuptine usvojile konsenzusom te se stoga
moe smatrati da predstavlja znaajan dokaz o pravnim pogledima velikog broja
drava.233 Drugi meunarodni ugovor kojeg je albeno vijee navelo u prilog
tezi o ukorijenjenosti ZZP u meunarodnom obiajnom pravu je Statut
Meunarodnog kaznenog suda usvojen na diplomatskoj konferenciji u Rimu
1998. godine. Prema lanku 25. stavku 3(d) Statuta osobno je kazneno odgovoran
za kaznena djela iz nadlenosti Tribunala svatko tko na bilo koji drugi nain
doprinosi poinjenju ili pokuaju takvog kaznenog djela od strane skupine osoba
koje djeluju sa zajednikim ciljem. Takav doprinos mora biti namjeran i mora
biti:

(i) uinjen u cilju promicanja kanjive djelatnosti ili kanjivog plana skupine koji
ukljuuje poinjenje kaznenih djela iz nadlenosti Suda ili
(ii) uinjen uz poznavanje plana grupe da poini takvo kazneno djelo.234

albeno vijee MKSJ u predmetu Tadi prihvatilo je ocjenu o pravnoj teini

Rimskog statuta premda on u to vrijeme jo nije stupio na snagu:

231
International Convention for Suppression of Terrorist Bombings, New York, 12 January 1998,
izv. http://www.unodc.org/unodc/terrorism_convention_terrorist_bombing.html, Zakon o
potvrivanju Meunarodne konvencije za suzbijanje teroristikih napada eksplozivnim
napravama, Narodne novine, Meunarodni ugovori br. 3/2005. od 20.04.2005.
232
WIDELL 2005, izv. http://www.serbianna.com/columns/widell/003.html
233
Tadi II, 221
234
Rome Statute of the International Criminal Court, izv.
http://www.un.org/law/icc/statute/romefra.htm, Zakon o potvrivanju Rimskog statuta
Meunarodnoga kaznenog suda, Narodne novine, Meunarodni ugovori br. 5/2001. od
27.04.2001.

75
Tamo je raspravno vijee istaknulo da je Statut jo uvijek neobavezujui meunarodni
ugovor jer jo nije stupio na snagu. No on ipak posjeduje znaajnu pravnu vrijednost.
Statut je usvojila golema veina drava koje su prisustvovale Rimskoj diplomatskoj
konferenciji i u znaajnoj mjeri ga je potvrdio esti odbor Ope skuptine Ujedinjenih
naroda. To pokazuje da tekst podrava veliki broj drava i moe se uzeti da on predstavlja
pravno stajalite, to jest opinio juris tih drava.235

235
Tadi II, 223

76
4. Zajedniki zloinaki pothvat u poredbenom pravu

albeno vijee u predmetu Tadi konstatiralo je da je doktrina djelovanja u

provoenju zajednike namjere ukorijenjena u nacionalnom pravu mnogih
drava:

Neke drave dre se naela da, kad vie osoba sudjeluje u zajednikoj namjeri ili
zajednikom planu, sve su one odgovorne za zloinako postupanje koje iz toga
proistekne, bez obzira na stupanj ili oblik njihovog sudjelovanja uz uvjet da su sve imale
namjeru poiniti kazneno djelo predvieno zajednikom namjerom. Ako jedan o
sudionika poini kazneno djelo koje nije predvieno zajednikom namjerom, samo e on
biti kazneno odgovoran za to kazneno djelo.236

Kao primjer drava u kojima supoinitelj ne odgovara za eksces drugih

supoinitelja u presudi se navode Njemaka i Nizozemska. S druge strane postoje
i one drave koje se takoer dre naela da, kada vie osoba sudjeluje u
zajednikoj zamisli ili zajednikom planu da se poini kazneno djelo, sve kazneno
dogovaraju za to kazneno djelo bez obzira na ulogu koju je svaka od njih
odigrala. Meutim, u tim dravama ako jedna od osoba:

koja sudjeluje u zajednikom zloinakom planu ili poduhvatu poini neko drugo
kazneno djelo koje je izvan zajednikog plana, ali ipak predvidivo, te osobe su u
potpunosti odgovorne i za to kazneno djelo.237

Drave u kojima je koncept zajednike zloinake namjere prihvaen u najirem

obliku su Francuska, Italija te common law sustavi kao to su Engleska, Wales,
Kanada, SAD, Australija i Zambija. Listi koju je utvrdilo albeno vijee mogli
bismo uputiti barem dva prigovora. Prvo, na nju nisu uvrtene neke drave u
kojima je ZZP dio pozitivnoga prava kao to su, primjerice, Juna Afrika, Nigerija
i Indija. U tim dravama elementi ZZP su ugraeni u institut zajednikog cilja
(common purpose) odnosno zajednike namjere (common intention). Vjerojatan
razlog izostavljanju tih drava, u prvom redu June Afrike, s liste jest rasprava
koja se ve niz godina, a osobito nakon ukidanja reima apartheida, u toj dravi
vodi u vezi osnovanosti zadravanja instituta u nacionalnom pravu. Razlog
debatama koje indiciraju dvojbenu ustavnost toga instituta su neke presude u
kojima je dolo do neprimjerene ekstenzije instituta koja je suprotna naelu
krivnje.238 Te su presude potaknule ivu raspravu o tome je li pravilo
zajednikog cilja (common purpose) kojim se postupci jedne osobe uraunavaju
236
Ibid. 224
237
Ibid.
238
Presudom u predmetu S v. Mgedezi iz 1989. godine doktrina zajednike svrhe proirena je i
na osobe koje nisu zakljuile preddeliktni sporazum (prior agreement) o njegovu poinjenju ali su
se aktivno i s namjerom ukljuile (active association) u kriminalni dogaaj. Da bi optuenik bio
proglaen krivim po osnovi proirene doktrine zajednike svrhe tuiteljstvo mora dokazati: a) da
je optuenik bio nazoan na mjestu poinjenja djela; b) da je bio svjestan napada; c) da je postupao
s namjerom doprinijeti zajednikom cilju zajedno s onima koji sudjeluju u napadu i d) da je svojim
postupcima iz kojih proizlazi da je imao namjeru aktivno se ukljuiti u napad pokazao da dijeli
zajedniki cilj s napadaima.

77
(imputiraju) drugoj osobi bez utvrivanja je li i ta druga osoba svojim postupcima
prouzroila zabranjenu posljedicu u skladu s ustavno zajamenim naelom
presumpcije okrivljenikove nevinosti.239 Drugi prigovor listi koju je sastavilo
albeno vijee u predmetu Tadi odnosi se na konstataciju da se radi o dravama
u kojima je koncept zajednike zloinake namjere prihvaen u najirem obliku.
Sasvim suprotno, u tim dravama traje iva rasprava oko pitanja u kojoj je mjeri
koncept ZZP usklaen s naelom krivnje. U tom je smislu apsolutno neutemeljena
tvrdnja da u jednom pravnom sustavu koji se navodi na listi, a to je kanadski u
kojem je Vrhovni sud odlukom u predmetu R. v. Logan iz 1990. godine oblik
doktrine ZZP proglasio neustavnim240, koncept zajednike zloinake namjere
prihvaen u najirem obliku. Takoer i u drugim dravama na koje se sud poziva
sudska praksa nije jedinstvena oko primjene koncepata koji sadrajno odgovaraju
proirenom ZZP.241 To je, meutim, samo jedan od preaca (shortcut) kojim se
albeno vijee u predmetu Tadi posluilo kako bi proglasilo krivim optuenika
za kojeg nije bilo dokaza da je osobno poinio kazneno djelo koje mu se stavlja na
teret. Bez obzira na razlike u sadraju instituta poredbenog prava koji se u veoj
ili manjoj mjeri podudaraju s teorijom ZZP, iz presude Raspravnog vijea u
predmetu Tadi dalo bi se zakljuiti da nacionalna zakonodavstva u kojima je
detektiran neki od oblika ZZP nisu uzeta u obzir kod razmatranja ukorijenjenosti
toga instituta u meunarodnom obiajnom pravu. Naime, vijee je expressis
verbis relativiziralo injenicu da je ZZP pozitivnopravni institut u nekim
kaznenim zakonodavstvima:

Treba naglasiti da spominjanje nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse slui samo

da bi se pokazalo da koncept zajednike namjere prihvaen u meunarodnom kaznenom
pravu ima temelja u mnogim nacionalnim sustavima. Upravo suprotno, u podruju o
kojem raspravljamo, nacionalno zakonodavstvo i sudska praksa ne mogu prema doktrini
o opim pravnim naelima priznatim od strane civiliziranih naroda posluiti kao izvor
meunarodnih naela i pravila: da bi se time smjeli posluiti, bilo bi nuno pokazati da je
veina, ako ne i sve, drava usvojila isti koncept zajednike namjere. Konkretno, trebalo
bi pokazati da, u svakom sluaju, glavni pravni sistemi svijeta ovom konceptu prilaze na
isti nain. Navedeni kratki pregled pokazuje da to nije sluaj. Osim toga, pozivanje na
nacionalno pravo u ovom sluaju ne moe imati doseg i znaaj koji je u opim crtama
naznaio Glavni tajnik u svom Izvjetaju, gdje se istie da je bilo sugestija da
Meunarodni sud mora primjenjivati domae pravo u onoj mjeri u kojoj ono inkorporira
meunarodno obiajno humanitarno pravo. U podruju koje razmatramo, domae pravo
ne izvire iz provedbe meunarodnog prava ve tee paralelno, i s njim prethodi
meunarodnoj regulativi.242

Unato toj rezervi, ini se da je nacionalno zakonodavstvo u daleko veoj mjeri

utjecalo na uvoenje teorije ZZP u praksu MKSJ no to je to albeno vijee u
239
BURCHELL 1997
240
U drugostupanjskoj presudi u predmetu Tadi taj se podatak spominje u fusnoti i ne pridaje mu
se vee znaenje. Za kritiku v. SCHABAS 2002-2003
241
Npr. u SAD sudovi su uglavnom odbacili primjenu prijeporne Pinkertonove doktrine kod
utvrivanja odgovornosti zavjerenika (conspirators) zbog njezine neusklaenosti s naelom
krivnje.
242
Tadi II, 225

78
predmetu Tadi bilo spremno priznati. Premda je vrlo mali broj drava u svijetu
ija zakonodavstva predviaju neki od oblika odgovornosti koji su sutinski slini
teoriji ZZP, njihov je utjecaj na globalna svjetska zbivanja obrnuto razmjeran
njihovu broju. Uostalom radi se o dravama (SAD, Velika Britanija) koje su kroz
suenja nakon II. svjetskog rata znaajno utjecale na to da se meunarodno
kazneno pravo u znaajnoj mjeri modelira po obrascu common law sustava.
Naposljetku, u albenom vijeu u predmetu Tadi dvoje od pet lanova vijea bili
su suci koji dolaze iz drava u kojima je ZZP u odreenom obliku dijelom
pozitivnog prava. Njima je, u veoj mjeri no ostalim lanovima vijea, bilo lake
shvatiti i prihvatiti koncept koji, u slinom obliku, postoji i u pravnim kulturama
iz kojih dolaze. S obzirom na to da je nacionalno pravo imalo mnogo veu ulogu u
prihvaanju teorije ZZP no to se to iz presude albenog vijea u predmetu Tadi
moe zakljuiti, a imajui u vidu da nacionalna zakonodavstva koja su u presudi
spomenuta ne ine koherentni pravni sustav koji implicira i koherentnu sudsku
praksu, u pravu su autori koji smatraju da je pravno nekorektno (legally incorrect)
bilo dopustiti njihov utjecaj u formuliranju teorije ZZP, osobito njezine proirene
varijante.243

243
ENGVALL 2005, 28

79
5. Rasprava

Za razliku od ocjene albenog vijea u predmetu Tadi da je predmet Essenski

lin primjer za proireni ZZP, analiza svih injenica i okolnosti toga sluaja
upuuje na zakljuak da je malo dokaza za takvu tvrdnju. Naime, optuenici su
djelovali u skladu sa zajednikom namjerom koja je bila upravljena zlostavljanju
ratnih zarobljenika koje je ukljuivalo i barem neizravnu namjeru na njihovo
usmrivanje. Ratni su zarobljenici ubijeni nakon to je zapovjednik na to
potaknuo svoje podreene. Nema apsolutno nikakvih dokaza da bi se u tom
sluaju radilo o posljedici koja izlazi izvan okvira zajednike namjere svih
supoinitelja. Sasvim suprotno, smrt ratnih zarobljenika je posljedica djelovanja
skupine u realizaciji zajednike namjere244 i sasvim je u okvirima supoiniteljskog
sporazuma. Osim toga, argument tuiteljstva da u konkretnom sluaju nije
potrebno dokazati namjeru optuenika za ubojstvo ve za lake kazneno djelo
ubojstva iz nehaja ne moe biti presedan za sniavanje kriterija krivnje kod
sudjelovanja u ZZP i poinjenja tekih kaznenih djela kod kojih je taj element vrlo
sloen (npr. genocid, v. razmatranje pod ZZP i naelo krivnje). Konano, s
obzirom da u tom predmetu nije imenovan pravni savjetnik suda, nema dokaza da
je sud odluku o krivnji optuenika utemeljio na teoriji ZZP.245 Kada je rije o
predmetu otok Borkum, iz presude se jasno moe nazrijeti da je sud, vodei
rauna o stvarnom doprinosu svakog od optuenika zbog ega je neke od njih
osudio za ubojstvo i napad, a neke samo za napad, zapravo odbacio konstrukciju
ZZP koju je tuiteljstvo, premda koristei drugaiju terminologiju, oito
neuspjeno pokualo dokazati. Da je sud uvaio teze tuiteljstva tada bi svi
optuenici, kao sudionici ZZP, bili jednako kazneno odgovorni za kaznena djela
koja su prirodne i predvidive posljedice ZZP.246 U tome se i ogleda
kontradikcija u pravnom rezoniranju albenog vijea u predmetu Tadi u kojem
se konstatira kako je opravdano pretpostaviti da je sud potvrdio doktrinu
zajednikog plana, ali u razliitom obliku, jer je neke branjenike proglasio krivim
i po optubama za liavanje ivota i po optubama za napad dok su drugi

244
Predmeti Essenski lin i otok Borkum isti su primjeri osnovnog ZZP kod kojeg kod svih
sudionika postoji zajednika namjera na poinjenje konkretnog kaznenog djela. Na formiranje te
namjere odluujue je djelovala slubena politika nacistike stranke koja je kroz svoja slubena
glasila javno pozivala na lin zarobljenih saveznikih vojnika u znak odmazde zbog saveznikog
bombardiranja njemakih gradova. U tim se porukama govori o barbarskom i cininom karakteru
teroristikih napada ije poinitelje od njemakog naroda ne smije tititi njemaka vojska niti
policija. Stoga se u predmetima u kojima je narod uzeo pravdu u svoje ruke ne moe govoriti o
ubojstvima ratnih zarobljenika kao predvidivim ekscesima ve o zloinima poinjenim u okviru
realizacije zajednike namjere. Tako i ENGVALL 2005.; DANNER-MARTINEZ 2005; HAAN
2005
245
ENGVALL 2005, 21
246
Osim toga nije jasno na emu je albeno vijee u predmetu Tadi utemeljilo svoju odluku da
predmet otok Borkum svrsta u treu kategoriju ZZP kada je i samo priznalo da je tuitelj u tom
predmetu vrsto iznio prijedlog doktrine zajednike namjere koja pretpostavlja da su svi sudionici
u zajednikoj namjeri imali istu zloinaku namjeru, to jest, da poine ubojstvo. Drugim rijeima,
tuitelj se se priklonio doktrini zajednike nakane spomenutoj gore u vezi sa prvom kategorijom
predmeta. Tadi II 211

80
proglaeni krivim samo za napad.247 Niti u ovom sluaju albeno vijee nije
ponudilo jasne dokaze da je vojni sud presudu utemeljio na konstrukciji ZZP.
Umjesto pravih dokaza ono je ponudilo pretpostavke i istu hipotetiku:

Iz ovog predmeta moe se izvui zakljuak da su svi oni optueni koji su proglaeni
krivim smatrani odgovornim za provoenje zajednikog zloinakog plana, a namjera je
bila da se napadnu ratni zarobljenici. Meutim, neki od njih su takoer proglaeni krivim
za ubojstvo ak i kad nije bilo dokaza da su oni doista ubili zarobljenike. Moe se
pretpostaviti da je to uinjeno na osnovi toga to su optueni bili u poloaju, bilo zbog
svog statusa, uloge ili ponaanja, predvidjeti da e taj napad dovesti do ubijanja rtava od
strane nekih od sudionika u napadu.248

Razmatrani sluaj DOttavio zapravo je jedini postupak u kojem je sud (i to

nacionalni) optuenike proglasio krivima zbog kaznenog djela poinjenog u
okviru proirenog ZZP.249 Meutim, i ovdje valja napomenuti da sudska praksa
talijanskog Kasacijskog suda nakon II. svjetskog rata nije bila konzistentna. Tako
je, primjerice, taj sud u kasnijem predmetu Aratano i dr. ukinuo presudu
prvostupanjskog suda kojom su svi optuenici, inae pripadnici milicije RSI
proglaeni krivim za ubojstvo. Naime, radilo se o tome da je prilikom pokuaja
uhienja nekolicine partizana jedan od optuenika, kako bi ih zaplaio, ispalio
nekoliko hitaca u zrak nakon ega je dolo do otvaranja uzajamne vatre u kojoj je
ubijen jedan od partizana. Prema stajalitu Kasacijskog suda, budui da je i
prvostupanjski sud zakljuio da pripadnici milicije nisu namjeravali ubiti
partizane:

bilo je jasno da je ubojstvo jednog od partizana bilo nenamjeravani dogaaj (evento

non voluto) i da se prema tome ne moe pripisati svim sudionicima: kazneno djelo koje je
poinjeno bilo je tee od onoga koje je namjeravano i potrebno je pribjei drugim
kategorijama od kategorije namjernog ubojstva. Ovaj Vrhovni sud ve je imao priliku
izrei taj isti princip, i primijetio je da je, da bi se neka osoba mogla smatrati odgovornom
za ubojstvo poinjeno tijekom operacije ienja koju provodi vie osoba, nuno
ustanoviti da je, sudjelovanjem u toj operaciji, dolo i do namjerne aktivnosti vezane za
liavanje ivota (fosse stata spiegata unattivit volontaria in relazione anche
allomicidio).250

A contrario, bez poduzimanja namjerne aktivnosti vezane za ubojstvo, nije

mogue zasnovati kaznenu odgovornost optuenika za to kazneno djelo. To je
sasvim suprotno od mentalnog elementa proirenog ZZP koji se sastoji u
objektivnoj kategoriji predvidivosti (forseeability) posljedice kao prirodne i
razumne. Na kraju ovih razmatranja mogli bismo zakljuiti da je neuvjerljiva teza
albenog vijea u predmetu Tadi da je ZZP (ukljuujui i njegovu proirenu
varijantu) nedvojbeno dijelom meunarodnog obiajnog prava zbog njegova
koritenja u jurisprudenciji sudova nakon II. svjetskog rata. Niti u jednom od

247
Ibid. 212
248
Ibid. 213
249
Tako i ENGVALL L., 2005.; DANNER-MARTINEZ, 2005; HAAN V., 196 (2005)
250
Tadi II, 216

81
predmeta koji su, prema shvaanju albenog vijea, primjeri za proireni ZZP,
nema dokaza da je sud utemeljio presudu na toj pravnoj konstrukciji.
Fragmentarno citiranje optunica u kojima se, istina, spominje zajedniki plan i
formuliranje pretpostavki o tome da li je i na koji nain sud uvaio te teze optube
ni u kojem sluaju nisu dostatni da bi se, kao to je to naveo Glavni tajnik UN u
Izvjeu sukladno paragrafu 2 rezolucije 808 Vijea sigurnosti Ujedinjenih
naroda, utvrdilo da je teorija ZZP u vrijeme poinjenja kaznenih djela koja se
optuenicima pred MKSJ stavljaju na teret izvan svake sumnje bila dijelom
obiajnog prava. Ukratko, samo jedna presuda nacionalnog suda (!?) u razdoblju
nakon II. svjetskog rata u kojoj je sud krivnju optuenika utemeljio na neemu to
je slino konceptu proirenog ZZP nije i ne moe biti nedvojben dokaz
ukorijenjenosti ZZP u meunarodnom obiajnom pravu. Valja se u tom smislu
sloiti s brojnim autorima koji smatraju da vrsta pravna osnova proirenog ZZP u
meunarodnom kaznenom pravu koju je MKSJ naao u sudskoj praksi nakon II.
svjetskog rata ne postoji.251 U predmetu Tadi MKSJ je u prilog tezi o vrstoj
ukorijenjenosti teorije ZZP u meunarodnom obiajnom pravu naveo i dvije
meunarodne konvencije Meunarodnu konvenciju o suzbijanju teroristikih
napada eksplozivnim napravama i Rimski Statut MKS. Meunarodna konvencija
o suzbijanju teroristikih napada eksplozivnim napravama donesena neposredno
nakon teroristikih napada na veleposlanstva SAD u Keniji i Tanzaniji. U izvjeu
iz rujna 1996. godine Glavni tajnik Ujedinjenih naroda istaknuo je nunost
razmatranja onih podruja koja nisu pokrivena sektorskim antiteroristikim
konvencijama. Ta su podruja: teroristiko bombardiranje, financiranje terorizma,
trgovina orujem, pranje novca, razmjena informacija o osobama i organizacijama
osumnjienim za terorizam, krivotvorenje putnih dokumenata, tehnika suradnja u
provedbi protuteroristikih mjera itd. Prema navodima glavnog tajnika, pozornost
zasluuje i razrada mjera za sprjeavanje uporabe oruja za masovno unitenje te
uporabe suvremene informatike tehnologije od strane terorista. Na osnovi toga
izvjea Opa skuptina Ujedinjenih naroda rezolucijom 51/210 osnovala je Ad
hoc odbor za izradu nacrta meunarodne konvencije za suzbijanje teroristikih
napada eksplozivnim napravama i naknadno meunarodne konvencije za
suzbijanje akata nuklearnog terorizma. Prvi nacrt o kojem je u odboru provedena
rasprava podnijela je, u ime Grupe sedmorice i Rusije, Francuska. Pregovori u
vezi konanog teksta konvencije okonani su u prosincu 1997. godine njezinim
usvajanjem od strane Ope skuptine Ujedinjenih naroda. Glavne novosti
sadrane u konvenciji koje su, izmeu ostalog, olakale kasnije pregovore u vezi
teksta Meunarodne konvencije o sprjeavanju financiranja terorizma i
Meunarodne konvencije za suzbijanje akata nuklearnog terorizma odnose se na
ekstenzivnu definiciju eksplozivne ili druge smrtonosne naprave kojom nisu
obuhvaene samo bombe ve i razliite vrste nekonvencionalnih eksplozivnih
naprava rune izrade kojima se uglavnom slue teroristike skupine u izvoenju
napada. Za razliku od prethodnih sektorskih konvencija, Meunarodna konvencija
za suzbijanje teroristikih napada eksplozivnim napravama proirila je i
kanjivost u pogledu kruga potencijalnih meta teroristikih napada na sve vladine

251
Tako i ENGVALL 2005.; DANNER-MARTINEZ 2005; HAAN 2005; DARCY 2004-2005

82
infrastrukturne objekte, sustav javnog prijevoza i javna mjesta. Znaajna novost je
i izostavljanje odredbe o iznimci politikog kaznenog djela, kao i tzv. uvjetna
ekstradicija, dok se problematinom moe smatrati odredba lanka 19. prema
kojoj je iskljuena njezina primjena na aktivnosti oruanih snaga za vrijeme
vojnoga sukoba, onako kako su ti izrazi shvaeni u meunarodnom humanitarnom
pravu koje ih regulira, te na aktivnosti koje poduzimaju vojne snage jedne drave
u sklopu svojih slubenih dunosti, u mjeri u kojoj su odreene drugim normama
meunarodnoga prava. Zbog poveane opasnosti od teroristikog udruivanja
konvencija u l. 2. izdvaja poseban oblik poinjenja kaznenog djela iz
konvencijskog kataloga. Prema toj odredbi kao poinitelj djela odgovara tko na
bilo koji drugi nain pridonese poinjenju jednog ili vie kaznenih djela
navedenih u stavku 1. ili 2., od skupine osoba koje djeluju iz zajednikih interesa;
takav doprinos e biti namjeran, pruen u cilju nastavljanja ope kriminalne
aktivnosti skupine i postizanja njezinih ciljeva ili uz poznavanje namjere skupine
da poini kazneno djelo ili kaznena djela o kojima je rije.252 Ova je odredba,
koja je po svom sadraju vrlo bliska pojmu zloinake urote odnosno zavjere
(conspiracy) u konvenciju ugraena po uzoru na pravne dokumente Europske
unije koji reguliraju meunarodnu suradnju u suzbijanju meunarodnog terorizma
i to radi toga da se irokom jezinom formulacijom omogui kazneni progon
osoba osumnjienih za terorizam. Premda se i kod te odredbe i kod proirenog
ZZP radi o tzv. kolektivnom kriminalitetu, u sadrajnom se smislu lanak 2c
konvencije znaajno razlikuje od proirenog ZZP formuliranog u predmetu Tadi.
Naime dok je kod proirenog ZZP za zasnivanje kaznene odgovornosti sudionika
ZZP dovoljno njegovo predvianje kaznenog djela koje je poinjeno izvan okvira
zajednikog plana kao prirodne i predvidive posljedice ZZP, poinitelj
kaznenog djela prema l. 2c konvencije mora postupati s namjerom (subjektivni
element) i svojim postupcima pridonijeti poinjenju kaznenih djela od strane
skupine (objektivni element koji se trai i za utvrivanje odgovornosti
supoinitelja u veini kontinentalnih pravnih poredaka). Nije potrebno naglaavati
da je dravama koje dolaze iz common law i civil law sustava bilo vrlo teko
postii sporazum i oko ovakve modificirane varijante zavjere kod koje je standard
krivnje postavljen vrlo visoko. Sasvim je sigurno da bi konsenzus u pogledu
daleko ekstenzivnije i neodreenije formule proirenog ZZP bilo nemogue
postii, tim vie to se radi o terorizmu koji je za veinu drava posebno osjetljivo
pitanje na to upuuje i nemogunost postizanja konsenzusa oko definicije toga
pojma. Nadalje, upitno je u kojoj mjeri meunarodni ugovor koji jo nije stupio na
snagu253 moe biti, kako navodi albeno vijee u predmetu Tadi, znaajan

252
Slian toj odredbi je lanak 2. Meunarodne konvencije o sprjeavanju financiranja terorizma
iz 1999. godine koji odreuje da je, izmeu ostalog, osoba poinila kazneno djelo ako organizira
ili upravlja drugima u poinjenju kaznenog djela iz konvencijskog kataloga odnosno ako
doprinese poinjenju takvih djela od strane grupe osoba koje djeluju iz zajednikih interesa.
Takav doprinos namjeran je i ostvaren ili u cilju nastavljanja kriminalne aktivnosti ili kriminalnih
interesa grupe, u kojem sluaju takva aktivnost ili interes ukljuuje poinjenje kaznenog djela iz
konvencijskog kataloga ili sa sa svijeu o namjeri grupe da poini takvo kazneno djelo. Dakle
kriminalna aktivnost ili kriminalni interes grupe nije openite naravi ve mora uljuivati
poinjenje kaznenog djela iz konvencijskog kataloga .
253
WIDELL 2005, izv. http://www.serbianna.com/columns/widell/003.html

83
dokaz o pravnim pogledima velikog broja drava. Osim toga sadraje
normativnog okvira stvorenog za potrebe suzbijanja terorizma, upravo zbog
njihove specifinosti, nije osnovano po analogiji primjenjivati u situacijama kada
se radi o tekim krenjima meunarodnog humanitarnog prava i to zbog toga to
se radi o sutinski razliitim kategorijama. Odredba iz lanka 2c Meunarodne
konvencije o suzbijanju teroristikih napada eksplozivnim napravama doslovno je
preuzeta u l. 25. Statuta MKS. Nakon to se drave civilnog i common law
pravnog sustava nikako nisu mogle dogovoriti oko odredbe o zavjeri (conspiracy)
koja je bila predviena u ranijim verzijama nacrta, usvojeno je rjeenje
prihvatljivo za obje strane u lanak 25. Statuta ugraena je doslovno preuzeta
odredba iz lanka 2c Meunarodne konvencije o suzbijanju teroristikih napada
eksplozivnim napravama. Za razliku od statuta ad hoc meunarodnih kaznenih
sudova za bivu SFRJ i za Ruandu, Statut MKSJ je meunarodni ugovor koji je
nastao ugovornom voljom drava stranaka. Premda ne sadri kriminalizirajue
ve samo odredbe o kaznenim djelima koja su u stvarnoj nadlenosti tribunala,
Statut ima znaajan utjecaj na nacionalne kaznenopravne sustave. Naime,
sukladno naelu komplementarnosti prema kojem naelni prioritet ima domae
kazneno pravosue (koje i nakon ratifikacije Statuta MKS postupa po
nacionalnom pravu), MKS moe preuzeti postupak od nacionalnih sudova ako se
uvjeri da kod njih nema volje za kazneni progon (l. 17) odnosno da ponovno sudi
ako nije zadovoljan odlukom nacionalnog suda (l. 20.). Stoga je u nacionalnom
pravu vano anticipirati sve praznine kako u materijalnom tako i u procesnom
pravu i sadraj unutarnjeg prava uskladiti sa Statutom MKS kako bi se osigurala
sudbenost domaih sudova i zadrao njihov prioritet u odnosu na MKS i to
osobito u onim situacijama u kojima drave imaju konkretan interes za
kanjavanjem (djelo je poinjeno na teritoriju te drave, rtve su njezini dravljani
i sl.). Kako se nedostatak volje ili sposobnosti za kazneni progon moe tumaiti
vrlo iroko i jo je neizvjesno koje e kriterije MKS u tom smislu usvojiti, vrlo je
vano u unutarnjem pravu, materijalnom i procesnom, na normativnoj razini
osigurati sve potrebne mehanizme kako bi se u praksi naelni prioritet domaeg
kaznenog pravosua uistinu i realizirao. Da bi mogla osigurati prioritet
nacionalnog kaznenog pravosua koji proizlazi iz komplementarnosti, svaka
drava stranka mora svoje materijalno kazneno pravo tako urediti da
meunarodne zloine predviene u Rimskom statutu moe kazneno progoniti i
prema vlastitom pravu. Za odredbu lanka 25. Statuta MKS moe se ponoviti sve
to je reeno i za lanak 2c. Meunarodne konvencije o suzbijanju teroristikih
napada eksplozivnim napravama. U literaturi takoer postoji suglasnost da se u toj
odredbi radi o jednoj varijanti zavjere (conspiracy) odnosno udruivanja zbog
poinjenja odreenog kaznenog djela. Bitno odstupanje u odnosu na zavjeru je u
tome to Statut trai kauzalni doprinos sudionika u poinjenju zloina koji
nadilazi puko sudjelovanje u dogovoru za njegovo poinjenje. Sudionik u skupini
mora postupati sa zajednikim ciljem s posebnom namjerom (dolus specialis), tj.
mora postupati u cilju promicanja kanjive djelatnosti ili kanjivog plana skupine
koji ukljuuje poinjenje kaznenih djela iz nadlenosti suda ili uz poznavanje
plana skupine da poini takvo kazneno djelo. Osim toga, ne treba zaboraviti niti
odredbu lanka 22. stavak 2. koji zabranjuje analogiju i nalae primjenu naela in

84
dubio pro reo. Iz navedenog je sasvim oito da, suprotno tvrdnji albenog vijea u
predmetu Tadi, niti jedan od navedenih meunarodnih ugovora ne sadri, izriito
kao niti implicitno, kategoriju proirenog ZZP. U Odluci po prigovoru u predmetu
Ojdani albeno vijee je konstatiralo da Meunarodni sud ima ovlasti ratione
personae ako svaki oblik odgovornosti ispunjava etiri preduvjeta od kojih su dva
vrlo vana u kontekstu ovog razmatranja, a odnose se na dostupnost mjerodavnog
prava u relevantno vrijeme i predvidivost da e postupanje koje je suprotno tome
pravu implicirati osobnu kaznenu odgovornost.254 U toj je odluci istaknuto da e
znaenje i doseg pojmova "predvidivosti" i "dostupnosti" norme zavisiti, kako je
zakljuio Europski sud za ljudska prava, u znaajnoj mjeri od "sadraja
instrumenta o kojem je rije, polja koje bi trebalo pokrivati te broja i statusa onih
kojima je upuen".255 Ukazano je i na to da postoji razlika izmeu znaenja naela
zakonitosti u unutarnjem i meunarodnom pravu to potvruje i shvaanje
amerikog vojnog suda u predmetu Pravosue:

Na osnovi pisanih ustava, pravilo ex post facto zabranjuje donoenje zakona koji djela
poinjena prije donoenja zakona definiraju kao kaznena dela, no pravilo ex post facto
nema isto vaenje u meunarodnom okruenju kakvo ima unutar ustavnog ureenja
drava. [...] Meunarodno pravo nije produkt zakona iz jednostavnog razloga to jo ne
postoji svjetski organ koji bio ovlaten donositi zakone univerzalne mjerodavnosti.
Meunarodno pravo je produkt viestranih ugovora, konvencija, sudskih odluka i obiaja
koji su dobili meunarodni pristanak ili suglasnost. Bilo bi potpuno apsurdno tvrditi da se
pravilo ex post facto, u onom obliku u kojem ga poznaju ustavne drave, moe primijeniti
na ugovor, obiaj ili odluku meunarodnog suda koja se temelji na obiajnom pravu, ili
pak na meunarodni pristanak koji uslijedi nakon dogaaja. Pokuaj da se naelo ex post
facto primijeni na sudske odluke koje se temelje na meunarodnom obiajnom pravu
znailo bi sasjei to pravo u korijenu.256

Slijedei razliku izmeu znaenja naela zakonitosti u unutarnjem i

meunarodnom pravu proizlazi da e kriterij dostupnosti biti ispunjen ak i ako u
nacionalnom zakonu nije postojala izriita odredba o kanjivosti nekog ponaanja
no postoji dugi i dosljedni niz sudskih odluka, meunarodnih instrumenata i
nacionalnih zakona koje omoguuju svakoj osobi da s njima uskladi svoje
ponaanje i predstavljaju razumno upozorenje da bi, ako bude prekren, taj
standard mogao povlaiti kaznenu odgovornost.257 albeno vijee u predmetu
Ojdani takoer istie kako su se:

u nedostatku pisanih normi ili standarda, sudovi za ratne zloine esto su se oslanjali
na stravian karakter djela iz optube kako bi donijeli zakljuak da je poinitelj takvog
djela morao znati da je ono to ini zloin. U drugostupanjskoj presudi u predmetu Tadi,
primjerice, albeno vijee je istaknulo da "moralna teina" djela sekundarnih sudionika u
udruenom zloinakom poduhvatu za injenje tekih krenja meunarodnog prava
254
Odluka po prigovoru Dragoljuba Ojdania na nenadlenost - udrueni zloinaki poduhvat,
21.05 2003., 21
255
Groppera Radio AG and Others v. Switzerland, 10890/84 [1990] ECHR 7 (28.03.1990), 68
256
Odluka po prigovoru Dragoljuba Ojdania na nenadlenost - udrueni zloinaki poduhvat,
21.05 2003., 39
257
Ibid. 41

85
opravdava kriminaliziranje njihovih radnji. Iako nemoralnost ili stravian karakter nekog
djela nije dovoljan imbenik da bi opravdao njegovo kriminaliziranje po meunarodnom
obiajnom pravu, on moe odigrati odreenu ulogu u tom pogledu, utoliko to moe
posluiti kod pobijanja eventualne tvrdnje odbrane da optuenom nije bila poznata
kaznena priroda djela.258

Za razliku od ovog vrlo ekstenzivnog tumaenja kriterija dostupnosti i

predvidivosti, Europski sud za ljudska prava kroz svoju je bogatu praksu jasno
odredio pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi se odreeni izvor prava
smatrao dostupnim i predvidivim. Sukladno jurisprudenciji toga suda
dostupnost znai da zakon (moe se raditi o pisanom i nepisanom pravu to
znai da se i obiajno pravo smatra zakonom u smislu lanka 7. Konvencije za
zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijea Europe) mora biti dostupan svim
adresatima kako bi se upoznali s njegovim sadrajem. Predvidivost, pak, prema
starijoj sudskoj praksi znai jasnou i preciznost zakona. To znai da konkretna
zakonska odredba mora biti formulirana jasno i precizno kako bi adresati pravne
norme mogli pretpostaviti kakve e posljedice implicirati njihovi odreeni
postupci.259 Objektivni standard utvrivanja predvidivosti je u predmetu Streletz,
Kessler i Krenz protiv Njemake konvertiran u subjektivni.260 Prema
subjektivnom standardu nije dovoljno utvrditi objektivnu sposobnost optuenika
da prepozna imperativnu ili prohibitivnu normu kaznenoga prava koja implicira
kanjivost ve subjektivnu sposobnost konkretnog optuenika da anticipira i
prepozna vlastitu kaznenu odgovornost kao posljedicu krenja takve pravne
norme. Dakle, teite nije na utvrivanju jasnoe i preciznosti odreene pravne
norme ve se pitanje da li je poinitelj trebao i mogao znati da ini kazneno djelo
procjenjuje prema subjektivnom standardu odnosno iz pozicije optuenika.261
Imajui u vidu kriterije dostupnosti (accessibility) i predvidivosti (forseeability)
jasno je da unutarnje pravo koje je bilo na snazi na podruju bive SFRJ u vrijeme
kada su se dogodili zloini dobiva posebnu dimenziju i da se pomalo neshvatljiva
ignorancija tribunala prema sadraju i primjeni toga prava. Naime, dok se za neke
od visokih vojnih zapovjednika i dravnih dunosnika moda i moe tvrditi da im
je, po prirodi funkcije koju su obnaali, bilo dostupno relevantno mjerodavno
pravo, u prvom redu propisi meunarodnog humanitarnog prava, to ne dolazi u
obzir kod optuenika koji su djelovali na terenu i koji zbog svog de facto i/ili de
jure poloaja nisu znali ili nisu mogli znati sadraj normi i standarda teorije ZZP
pretoene u osobnu kaznenu odgovornost. Od njih se, ni u kojem sluaju ne moe
traiti da znaju da e kao pripadnici odreenih skupina unutar oruanih snaga
odgovarati za ubojstvo civila koje je poinio netko drugi, i kojeg oni nisu niti
namjeravali poiniti, premda su, mogue je, predvidjeli da je takvo to mogue.
Ono to se od njih, u okviru utvrivanja kriterija dostupnosti i predvidivosti i koji

258
Ibid. 42
259
ARNOLD et al. 2002
260
Za kritiku v. izdvojeno miljenje suca Zupania koji smatra da objektivno znaenje pravamora
ostati neovisno i strogo odvojeno od bilo koje subjektivne i arbitrarne interpretacije. Zadravanje
odvojenosti objektivnog i subjektivnog u pravu je jedini nain za osiguranje naela da nitko nije
iznad prava. DERENINOVI 2001
261
ARNOLD et. al. 2002, 25

86
su condicio sine qua non jurisdikcije tribunala moe traiti jest barem osnovno
poznavanje, mogli bismo rei svijest, o temeljnim pravnim institutima na podruju
bive SFRJ iz kojih proizlazi kanjivost odreenih ponaanja i postupaka. Zbog
toga je vrlo vano, a tribunal niti u jednom od postupaka nije krenuo tim putem,
utvrditi sadraj relevantnih kaznenopravnih normi bive SFRJ koje reguliraju
materijalnopravnu materiju poinjenja kaznenog djela od strane veeg broja
osoba. Uz izuzetak albenog vijea u predmetu Ojdani u praksi MKSJ nije bilo
ozbiljnijih pokuaja utvrditi kakvo je u tom smislu bilo kazneno pravo i praksa u
dravama bive SFRJ te da li je ona slijedila ameriko-talijanski ili pak njemako-
nizozemski pristup.262 Prema lanku 24. Statuta MKSJ prilikom odreivanja
kazne zatvora Raspravno vijee imae u vidu opu praksu izricanja zatvorskih
kazni na sudovima bive Jugoslavije. U Statutu ne postoji nikakva odredba o
tome da su vijea duna uzeti u obzir sudsku praksu koja se tie materijalnog i
postupovnog kaznenog prava. U ve spomenutoj Odluci po prigovoru na
nenadlenost u predmetu Ojdani stoji da ovaj Meunarodni sud ne primjenjuje
zakone bive Jugoslavije u odnosu na definiciju kaznenih djela i oblika
odgovornosti u okviru njegove nadlenosti.263 Kao to je ranije istaknuto,
Meunarodni sud u pogledu svoje stvarne nadlenosti primjenjuje meunarodno
obiajno pravo. No, on moe posegnuti za nacionalnim pravom kako bi utvrdio da
postoji razumna mogunost da je optueni znao da je kazneno djelo poinjeno na
nain kako se tereti u optunici, zabranjeno i kanjivo. Na tom je tragu i
izdvojeno i suprotno miljenje suca Cassesea na presudu u predmetu Erdemovi u
kojem je istaknuta potreba analize prava drava iz kojih optuenici dolaze. Naime,
dravljanin neke od tih drava koji je sudjelovao u oruanim sukobima bio je
duan poznavati nacionalne kaznene odredbe i na njima zasnivati svoja
oekivanja.264 Stoga bi bilo umjesno i razborito, u krajnjem sluaju, posegnuti
za nacionalnim zakonodavstvom optuenog, a ne za moralnim obzirima ili
praktinim naelima jer u prilog takvom pristupu ide i ope pravilo in dubio pro
reo.265 Uvidom u zakone koji su u relevantno vrijeme bili na snazi na podruju
bive Jugoslavije sudsko je vijee u predmetu Ojdani utvrdilo da su ti zakoni
predviali kaznenu odgovornost za predvidiva djela drugih i to na nain koji je
zapanjujue slian formulaciji kojom se definira ZZP.266 U tom je smislu
naveden lanak 26. Krivinog zakona SFRJ koji inkriminira odgovornost
organizatora tzv. zloinakog udruenja. Prema toj odredbi tko radi vrenja
krivinih djela stvori ili iskoristi organizaciju, bandu, zavjeru, skupinu ili drugo
udruenje krivino je odgovoran za sva krivina djela to proizau iz
zloinakoga plana tih udruenja i kaznit e se kao da ih je sam poinio, bez
obzira na to je li i u kojemu je svojstvu izravno sudjelovao u izvrenju pojedinoga

262
SASSOLI-OLSON 2000.
263
Odluka po prigovoru Dragoljuba Ojdania na nenadlenost - udrueni zloinaki poduhvat,
21.05 2003., 40
264
Izdvojeno i suprotno miljenje suca Cassesea na presudu albenog vijea u predmetu
Erdemovi, 49
265
Ibid.
266
Odluka po prigovoru Dragoljuba Ojdania na nenadlenost - udrueni zloinaki poduhvat,
21.05 2003., 40

87
od tih djela.267 Nakon raspada bive SFRJ Krivini zakon SFRJ iz 1976. godine
bive republike su preuzele uz neznatne izmjene. Tako je u Bosni i Hercegovini
nakon proglaenja nezavisnosti 1992. godine donesena Uredba sa zakonskom
snagom kojom je taj zakon, uz nekoliko amandmana usvojen. I u Republici
Hrvatskoj taj je zakon preuzet 1993. godine gdje je primjenjivan sve do stupanja
na snagu novog Kaznenog zakona 1.1.1998. godine. Nedvojbeno je, dakle, da je
odredba lanka 26. preuzetog Krivinog zakona SFRJ bila na snazi u Bosni i
Hercegovini (i u Hrvatskoj) u vrijeme kada su poinjena kaznena djela koja se
optuenicima u oba predmeta pred MKSJ stavljaju na teret. Odgovornost
organizatora zloinakog udruenja koja je u pravo bive Jugoslavije uvedena po
uzoru na pravo biveg SSSR-a radi stroeg kanjavanja tzv. kontrarevolucionarnih
kaznenih djela268, zapravo poseban oblik odgovornosti sudionika.269 Tri
pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se radilo o tom obliku kaznene
odgovornosti:

- prije svega potrebno je da je neka osoba, radi injenja kaznenih djela stvorila
neko udruenje bilo kojeg oblika ili da je u istu svrha iskoristila neko ve
postojee udruenje.
- drugo, mora postojati plan zloinakog udruenja
- i tree, u ostvarivanju djelatnosti zloinakog udruenja mora biti poinjeno
jedno ili vie kaznenih djela.270

Da li je kazneno djelo proizalo iz zloinakog plana udruenja trebalo je utvrditi

na osnovi svih okolnosti. Tako je Vrhovni sud Hrvatske u jednoj presudi iz 1953.
godine zauzeo stajalite da organizator zloinakog udruenja ne odgovara za
ubojstvo, koje je lan grupe izvrio na svoju ruku, bez naloga i naknadnog
odobrenja organizatora, koji je dapae, poinitelja zbog tog djela dao razoruati i
djelo najodlunije osudio.271 Odredba o odgovornosti organizatora zloinakog
udruenja vrlo je rijetko koritena u sudskoj praksi koja se u veini vrlo negativno
odredila prema tom obliku odgovornosti sudionika. Tako je u jednoj presudi
Vrhovnog suda Hrvatske iz 1974. godine jasno istaknuta restriktivna primjena
odredbe o odgovornosti organizatora zloinakog udruenja:

Nije osnovano stajalite da se radi o prekoraenju optube u primjeru kad su optuenici

osueni po lanku 100. KZ (kontrarevolucionarno ugroavanje drutvenog ureenja) kao

267
Krivini zakon SFRJ ("Slubeni list SFRJ", br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 74/87, 3/90 i 38/90)
Krivini zakon SFRJ - Usvojen na sjednici Saveznog vijea Skuptine SFRJ 28.09.1976; proglaen
dekretom predsjednika Republike 28.09.1976; objavljen u Slubenom listu SFRJ br. 44 od
8.10.1976; ispravak objavljen u Slubenom listu SFRJ br. 36 od 15.07.1977; stupio na snagu
01.07.1977.
268
SRZENTI-STAJI 1954, 383-387. To, uostalom potvruje i injenica da je ova odredba
primjenjivana uglavnom u postupcima neposredno nakon II. svjetskog rata radi obrauna s
neprijateljima novog reima i u pogledu tzv. ideolokih kaznenih djela kontrarevolucionarnog
ugroavanja dravnog (i drutvenog!?) poretka.
269
BAI 1995, 304-306
270
SRZENTI-STAJI 1954, 383-387
271
Vs NRH u odluci K 685/53 od 4.6.1953., cit. po ZLATARI 1956, 124

88
supoinitelji, a ne kao organizatori zloinakog udruenja po l. 100. KZ u vezi s l. 23.
Optuenici nisu organizirali kontrarevolucionarni pokret, ve su samo u okviru takvog
pokreta poinili kazneno djelo koje ima elemente kontrarevolucionarnog napada na
dravno i drutveno ureenje po l. 100 KZ. Zbog toga ne odgovaraju kao organizatori,
ve samo kao supoinitelji kaznenog djela. S obzirom da se ne radi o teoj ve o pravnoj
kvalifikaciji koja je povoljnija za optuenika prvostupanjski sud nije prekoraio granice
optube.272

I u znanosti kaznenog prava odredba o odgovornosti organizatora zloinakog

udruenja doivjela je otre kritike zbog neusklaenosti s naelom krivnje. Tako
se jedan od najistaknutijih pripadnika kaznenopravne dogmatike tadanjeg
jugoslavenskog prava Bai otvoreno zalagao za ukidanje tog oblika sudionike
odgovornosti:

najbolje bi bilo brisati odgovornost organizatora zloinakog udruenja, napustiti ovu

instituciju, i ovu problematiku rjeavati na nain ustaljen u europskom kontinentalnom
krivinom zakonodavstvu. Jer nije nedostatak ovog rjeenja samo u podruju krivnje;
ostaje otvoreno pitanje u emu je objektivni doprinos organizatora izvrenju svakog
pojedinog djela u kojem on ne sudjeluje. Nije opravdano da injenica to je on stvorio
zloinaku organizaciju bude osnova i za njegovu odgovornost za posebno krivino djelo
stvaranja zloinakog udruenja i za njegovu odgovornost za svako pojedino izvreno
krivino djelo; drugim rijeima, da za isti in dva puta odgovara.273

Ocjena albenog vijea o zapanjujuoj slinosti izmeu ZZP i odredbe o

odgovornosti organizatora zloinakog udruenja, ma koliko se na prvi pogled
moe initi ispravnom, zapravo je paualna jer je donesena bez sutinske analize
te odredbe unutarnjeg prava. Paljiva analiza, naprotiv, jasno pokazuje da je
odgovornost organizatora zloinakog udruenja zapravo bitno razliita od
odgovornosti po osnovi proirenog ZZP. Tri su bitne razlike izmeu odgovornosti
organizatora zloinakog udruenja kako je ono formulirano u Krivinom zakonu
SFRJ i preuzetim zakona i odgovornosti po osnovi ZZP (proirena varijanta)
formuliranoj u predmetu Tadi:

(i) Po lanku 26. odgovarao je samo organizator zloinakog udruenja.

Organizator je kljuna osoba koja je okupila vie osoba, stvorila zloinaki
kolektiv i koordinirala zloinake aktivnosti njegovih lanova. Vodei strunjaci
kaznenopravne dogmatike opisuju organizatora kao vou, dirigenta, najvaniju
osobu u zloinakoj organizaciji.274 Upravo je organizator kljuna kriminalna
figura koja odreuje ciljeve zloinakog udruenja, zloinaki plan, program i
aktivnosti. U tome se i sastoji njegov doprinos ostvarenju svakog pojedinog djela
izvrenog od strane organizacije u okviru njezinog zloinakog plana, u ijem
izvrenju on sam uope ne mora sudjelovati.275 lanovi takvog udruenja izuzeti
su od odgovornosti po toj odredbi. Oni odgovaraju ili za kazneno djelo lanstva u

272
Pregled SRH, 1974. br. 4., str. 38, po BAVCON i dr. 1984, 86
273
BAI 1995, 304-306
274
Ibid.
275
Ibid.

89
zloinakoj organizaciji ili prema opim pravilima o odgovornosti sudionika i/ili
supoinitelja. lankom 26. Krivinog zakonika FNRJ u znaajnoj je mjeri
izmijenjen dotadanji lanak 27. ranijeg OKZ. Potpuno je izostavljena odredba o
kaznenog odgovornosti pripadnika organizacija, bandi, zavjera i drugih
zloinakih udruivanja. Po OKZ njihova je odgovornost bila proirena i na sva
ona kaznena djela koja su proizala iz zloinakog plana odnosno kolektiva, a ako
oni nisu sudjelovali u izvrenju tih djela. Trailo se samo, da su se oni suglasili s
takvim djelima i da su to svojim djelom i ponaanjem izrazili, a ta suglasnost
proizlazila je ve iz njihova suglasnosti sa zloinakim planom udruenja. Tok je
kod obinih sudionika veza s uinjenim djelom neposredna, ovdje je ona posredna
preko zloinakog plana udruenja. U objanjenjima uz nacrt se, izmeu ostalog,
navode razlozi zbog kojih je takva iroka koncepcija naputena:

Nacrt je napustio ovo proirivanje kaznene odgovornosti pripadnika zloinakih

udruenja, i to ih ovih razloga. U prvom redu, sada je samo pripadnitvo odreenim
zloinakim organizacijama inkriminirano u Posebnom dijelu kao kazneno djelo. Za
izvrena pak kaznena djela u okviru kakvog zloinakog udruenja odgovaraju samo oni
pripadnici, koji su neposredno sudjelovali kao poinitelji, poticatelji ili pomagatelji. To
proizlazi ve i iz opih odredaba o sudionitvu i zato nisu potrebne jo neke posebne
odredbe. Nema razloga ni potrebe, da se odgovornost pripadnika zloinakih udruivanja
proiri i na djela, kod kojih oni nisu sudjelovali. To dovodi o izvjetaenih konstrukcija o
uzronosti i vinost, a protivno je osnovnim naelima Nacrta o kaznenoj odgovornosti.
Osim toga, takvo je rjeenje u sutini i nepravino.276

Kod ZZP, s druge strane, ne odgovara samo organizator ili elnik pothvata, ve
potencijalno sve osobe koje su takav plan prihvatile. To u konanici dovodi do
toga da tuiteljstvo za poinjenje djela u sastavu ZZP moe optuiti svakoga za
koga smatra da je prihvatio zloinaki plan, a to mogu biti, kao to proizlazi iz
veine optunica pred MKSJ, razne poznate i nepoznate osobe.

(ii) Organizator zloinakog udruenja odgovara samo za ona djela koja su

poinjena u okviru plana zloinakog udruenja, a ne i za ekscese lanova. Prema
pretenom stajalitu sudske prakse i doktrine organizator nije kazneno odgovoran
za kaznena djela koja je poinio lan organizacije i koja nisu i u posrednoj vezi s
djelovanjem udruenja i njegovom svhom. Tako se u literaturi navodi primjer da
organizator teroristike grupe nee biti odgovoran za poinjenje kaznenog djela
silovanja od strane lana udruenja, ukoliko se ne utvrdi da pri tome konkretnom
djelu nije sudjelovao na drugi nain277 (npr. kao poticatelj ili poinitelj). Za
razliku od toga, kod proirenog ZZP odgovara svaki sudionik (ne samo
organizator) i za ona kaznena djela koja su poinjena izvan okvira zajednikog
plana ako su ona bila njegova prirodna i predvidiva posljedica.

(iii) Organizator zloinakog udruenja koji ni na koji nain nije neposredno

sudjelovao u poinjenju konkretnog kaznenog djela moe biti odgovoran za to

276
Objanjenja uz Nacrt krivinog zakonika FNRJ, Izdanje slubenog lista FNRJ, 1951., str. 108.
277
SRZENTI-STAJI 1954, 383-387

90
djelo samo ako je ono bilo konkretno odreeno u zloinakom planu u ijem je
kreiranju sudjelovao i organizator, odnosno ako je bilo dogovoreno poinjenje ba
tog djela, tj. ako je on znao za to odreeno djelo. To u sutini odgovara osnovnom
ZZP kod kojeg postoji zajednika namjera izmeu optuenika i fizikog
poinitelja (shared intent). Meutim, odgovornost po osnovi ZZP tu ne prestaje.
Po proirenom ZZP sudionik odgovara i kad nije namjeravao pa i nije znao da e
odreeno djelo biti poinjeno, ali je to djelo mogao predvidjeti kao prirodnu i
predvidivu posljedicu djelovanja ZZP. Organizatora zloinakog udruenja bilo
je mogue kazniti samo ako se iz svih okolnosti sluaja mogla izvesti njegova
namjera dok se sudionik ZZP kanjava i za nepromiljenost (recklessness) koji je
u sutini oblik svjesnog nehaja (v. o tome ZZP i naelo krivnje).

Na osnovi svega to je ovdje navedeno moe se zakljuiti da se odredba o

odgovornosti organizatora zloinakog udruenja zapravo znaajno razlikuje od
odgovornosti po osnovi ZZP (proirena varijanta) i da je imala vrlo usko podruje
primjene. Razliiti aspekti tzv. kolektivnog kriminaliteta kaznenopravno su
tretirani ili kroz posebne inkriminacije zloinakog udruivanja ili kroz ope
odredbe o sudjelovanju veeg broja osoba u poinjenju kaznenog djela
(sudionitvo, supoiniteljstvo). Iz sljedeih nekoliko presuda sudova s podruja
bive SFRJ moe se zakljuiti su standardi tzv. kolektivnog kriminaliteta bili
znaajno ui od standarda ZZP koji primjenjuju sudska vijea MKSJ:

- Za postojanje supoiniteljstva kod kaznenog djela razbojnitva, po naelu diobe

rada, nije nuno da svaki od optuenika uzme udjela u samoj radnji poinjenja,
nego je odluno da djelo hoe kao svoje i zajedniko. Stoga je neodluno to
jedan optuenik nije neposredno sudjelovao u fizikom napadu na oteenika,
nego je dovoljno i samo njegovo prisustvo radi zastraivanja oteenika.

- Supoinitelji kaznenog djela ubojstva su otac i ki koji su na temelju prethodnog

dogovora zajedno ekali oteenika nou u kuhinji s pripremljenim vilama i
sjekirom, i kad je oteenik nou izaao iz svoje sobe, optuenik ga je ubo vilama
i oborio na pod, nakon ega mu je optuenica dodala sjekiru kojom je optuenik
liio ivota oteenika.

- Za razliku od pomagaa koji s umiljajem pomae drugome u poinjenju djela i

djelo ne eli kao svoje, supoinitelj sudjeluje u samoj radnji poinjenja djela koje,
dakle, eli kao svoje, pri emu nije potrebno da svaki od dva ili vie poinitelja
sam neposredno ostvari sva bitna obiljeja odreenog kaznenog djela, ve je
potrebno da njegovo neposredno sudjelovanje zajedno s djelatnou drugoga
dovede do zabranjene posljedice.

- Kod supoinitelja kaznenog djela ubojstva neodluno je tko je pucao, ako je in

lienja ivota nastao kao rezultat niza zajedniki poduzetih radnji u ostvarenju
zajednikoga dogovora da drugoga lie ivota i ako su se oni s tim ciljem zajedno
nali na mjestu dogaaja.

91
6. Zakljuak

Statut MKSJ usvojen je kao prilog rezoluciji Vijea sigurnosti 827 od 25. svibnja
1993., preciznije, kao prilog izvjeu Glavnog tajnika UN od 3. svibnja 1993. koje
je Vijee sigurnosti usvojilo navedenom rezolucijom. Stoga se to izvjee moe
smatrati komentarom i autentinim tumaenjem odredaba Statuta. U Izvjeu
Glavnog tajnika od 3. svibnja 1993. istie se da primjena naela zakonitosti
zahtijeva da meunarodni sud primijeni pravila meunarodnog humanitarnog
prava koja su izvan svake sumnje dio obiajnog prava tako da ne bude problem
to su samo neke, a ne i sve drave, stranke odreenih konvencija. To je osobito
vano, istie Glavni tajnik, kad je rije o meunarodnom sudu koji je nadlean za
suenje osobama odgovornim za teka krenja meunarodnog humanitarnog
prava. Od konvencijskih odredaba kao nesporni dijelovi meunarodnog obiajnog
prava nabrajaju se u Izvjeu: enevske konvencije o zatiti rtava rata iz 1949.,
IV haka konvencija o zakonima i obiajima rata na kopnu, s Pravilnikom, iz
1907., Konvencija o spreavanju i kanjavanju zloina genocida iz 1948. i Statut
Meunarodnog vojnog suda iz 1945. Potujui naelo zakonitosti sudac MKSJ
morao bi i bez navedene upute Glavnog tajnika kanjavati pojedince iskljuivo za
one meunarodne zloine koji su mu Statutom povjereni u nadlenost te za one
meunarodne zloine koji su nedvojbeno bili dio obiajnog meunarodnog prava
u vrijeme poinjenja djela. Ne treba posebno isticati da je iskljuena ovlast suca
da sam ustanovljuje obiajna pravila, ne ispitujui praksu drava i opinio juris, te
tako ustanovljena pravila primjenjuje. ini se, meutim, da se suci MKSJ nisu
toga uvijek drali te su, suprotno naelu zakonitosti, znali preuzimati ulogu
zakonodavca, stvarajui putem svojih presuda nove institute i pravila ili
primjenjujui konvencijska rjeenja koja nisu prerasla u ope obiajno pravo u
vrijeme poinjenja kaznenog djela. Te institute i pravila proglaavali su obiajnim
pravilima i pozivali se kasnije na vlastite presude kao presedane koji dokazuju
postojanje opeg obiajnog pravila. Zajedniki zloinaki pothvat, posebno
njegov proireni oblik, izgleda nam tipinim primjerom takve prakse suda.
Mogunost sline samovoljne sudake prakse predviao je dio
meunarodnopravnih komentatora u vezi l. 19. st. 3. Nacrta lanaka o
odgovornosti drava Komisije UN za meunarodno pravo, koji je do 2000. god.
sadravao koncept meunarodnih zloina drava, ali ih nije taksativno nabrajao,
nego samo primjerice, time da se navedena lista mogla nadopuniti protupravnim
inima koji bi zadovoljavali definiciju meunarodnog zloina drava iz st.2. l.19.
navedenog nacrta. Veina meunarodnopravnih autora takvo je rjeenje (kao i
sam koncept meunarodnih zloina drava) kritizirala, a najei su ga kritiari
usporeivali s onim u Treem Reichu, gdje je bilo ukinuto naelo zakonitosti,
doputena analogija i uveden kriterij zdravog narodnog osjeaja (gesundes
Volksempfinden) kao kriterij kojim se dopunjavala lista zakonom predvienih
kaznenih djela.278 Za oekivati je da sluajevi u kojima se sucima MKSJ moe
pripisati pretjerana kreativnost u utvrivanju obiajnog meunarodnog prava, kao
to je zajedniki zloinaki pothvat, izazovu sline reakcije u doktrini. Iako

278
V. npr. GREEN 1981, 29-30 i MAREK 1978-1979, 465,471,474 i sl.

92
ugledni lanovi MKSJ tvrde sasvim suprotno,279 analiza prakse suda navodi nas
na ocjenu da se suci MKSJ esto ne trude dokazati postojanje obiajnih
meunarodnih pravila na nain kako to nalae meunarodno pravo. Koji je to
nain, vidi se iz same odredbe l. 38, st.1, to. b, Statuta Meunarodnog suda koja
navodi meunarodni obiaj kao jedan od izvora meunarodnog prava te iz
dravne i sudske prakse, od koje posebno treba istai presudu u sporu o
razgranienju u Sjevernom moru u kojoj je Meunarodni sud jo 1969. pregledno
ustvrdio metode utvrivanja postojanja i sadraja meunarodnog obiajnog
prava.280 Prema l. 38. Statuta Meunarodnog suda meunarodni obiaj je dokaz
ope prakse, prihvaene kao pravo. Iako je obiajno pravo nepisano, subjekti
meunarodnog prava (nas ovdje prvenstveno zanimaju drave) u praksi se
ponaaju u skladu s tim pravilom, time da tu praksu prati pravno uvjerenje da je
upravo takva praksa pravno obvezna. Zato se kae da postoje dva elementa
obiajnog prava tj. da ono nastaje spajanjem dvaju elemenata: objektivnog
(praksa drava) i subjektivnog (pravna svijest, opinio juris). Kako bi praksa
subjekata meunarodnog prava bila relevantna za stvaranje obiajnog prava, ona
mora biti stalna, jednoobrazna i kontinuirana. Ne postoji pravilo meunarodnog
prava glede vremenskog razdoblja potrebnog da bi se odreena praksa pretvorila u
obiajno meunarodnopravno pravilo. No, moe se openito rei da je na
podrujima koje ne karakterizira brzi tehnoloki razvoj (kao to su npr. prava
ovjeka ili meunarodno kazneno pravo) redovito potrebno due vremensko
razdoblje za pretvaranje prakse u obiajno pravo.281 Za nastajanje opeg
obiajnog pravila ne trai se univerzalna praksa; dovoljna je opa praksa, dakle,
praksa veeg broja drava, a meu njima moraju biti, uz one koje su posebno
zainteresirane i znaajne za neko podruje meunarodnog prava (npr. obalne
drave za obiajno pravilo iz prava mora) i najutjecajnije drave svijeta. Vano je
i da takva praksa ne naie na otpor znatnijeg broja drava. Kad nastane pravno
uvjerenje o pravnoj obvezatnosti neke prakse (opinio juris) stvara se novo
obiajnopravno pravilo koje obvezuje sve drave, dakle i one koje nisu
sudjelovale u odnosnoj praksi i nisu joj se uinkovito suprotstavile. Ako se praksi
subjekata meunarodnog prava ne prikljui opinio juris, ta praksa makar bila
stalna, jednoobrazna i kontinuirana nikad ne prelazi u obiajno pravo nego
ostaje u kategoriji pravno neobvezatnih pukih obiaja i pravila utivosti.282
Obiajno pravo je ponekad dosta komplicirano ustanoviti jer ono nastaje kao
nepisano pravo. Kao dokaz prakse i pravnog uvjerenja uzimaju se mjere dravnih
organa, izjave, diplomatske note, dravni zakoni, akti meunarodnih organizacija
ili oni usvojeni na meunarodnim konferencijama, meunarodni ugovori,
meunarodna sudska i arbitrana praksa, unutranja sudska praksa, nauavanja
najuglednijih publicista. Onaj tko tvrdi da postoji neko obiajnopravno pravilo
mora, u pravilu, dokazati stalnu, jednoobraznu i kontinuiranu praksu, tj. navesti
to vei broj primjera iz prakse u kojima su subjekti meunarodnog prava

279
MERON 2005, 817 i sl.
280
V. International Court of Justice, Reports of Judgements, Advisory Opinions and Orders (dalje:
ICJ Reports), 1969, 73-81.
281
DEGAN 2000, 79
282
ANDRASSY-BAKOTI-VUKAS 1995, 2, 14-17; V. i ICJ Reports, 1969, 77

93
postupali u skladu s odreenim pravilom. Na temelju dokazane prakse
ustanovljuje se opinio juris.283 I nakon to se usvoji ugovor kojim se kodificira
odreeno podruje meunarodnog prava, obiajno pravo u tom podruju i dalje
postoji i obvezuje drave i druge subjekte meunarodnog prava koji nisu stranke
kodifikacijskog ugovora, kao i stranke tog ugovora u njihovim odnosima s
nestrankama.284 Kad je rije o konvencijskim odredbama moe se tvrditi da su
odredbe tih konvencija postale ope obiajno meunarodno pravo jedino ako je
pretena veina drava postala strankama tih konvencija. Ako su neke znaajne
drave odbile obvezati se tim konvencijama ne moe se smatrati da su odredbe tih
konvencija prerasle u obiajno pravo. Tipian primjer su Protokoli iz 1977. uz
enevske konvencije o zatiti rtava rata, za koje se ne moe tvrditi da su u cjelini
dio opeg obiajnog meunarodnog prava jer se njima nisu obvezale npr. SAD,
Izrael, Indija, Pakistan. To su uzeli u obzir i sastavljai Statuta MKSJ, koji u l.2.
navodi samo teka krenja enevskih konvencija o zatiti rtava rata iz 1949., a ne
i odredbe Protokola I. uz te konvencije koji takoer normira teka krenja svojih
odredaba. Dakle, iako je SFRJ bila stranka Protokola I. iz 1977. a to su poslije
1991, dakle i 1993. u vrijeme donoenja Statuta, bile i sve njene slijednice,
sastavljai Statuta MKSJ upravo iz gore navedenih razloga tj. injenice da se ne
radi o opem obiajnom meunarodnom pravu, nisu uzeli u obzir teka krenja
Protokola I. iz 1977. To je obrazloeno i u navedenom dijelu izvjea Glavnog
tajnika od 3.svibnja 1993. Osim iz naelnih, to bi moglo biti vano i iz praktinih
razloga. Primjerice, ako bi se pred MKSJ iji Statut ne odreuje da samo
dravljani drava slijednica bive SFRJ mogu biti optuenici - kao optuenik
pojavio dravljanin neke od drava koja nije stranka Protokola I. na njega se ne bi
mogle primijeniti odredbe o tekim krenjima iz Protokola I., budui se ne radi o
opem obiajnom pravu. A bilo bi nedopustivo da se za ista djela kanjava ili
odbacuje optuba, ovisno o nacionalnosti optuenika. Upravo suprotno gore
navedenom, MKSJ je u nekim sluajevima kao moguu osnovu za primjenu
odreenih odredaba Protokola I. naveo da su stranke u sukobu kao sljednice bive
Jugoslavije njegove stranke.285 Ako bi se radilo o istim okolnostima, a rije bi
npr. bila o pripadniku snaga NATO amerikog dravljanstva ili dravljanstva
druge drave koja nije stranka Protokola I, navedena pravila ne bi se mogla
primijeniti te bi se, dakle, stvorili dvostruki standardi. Iz istih je razloga
nedopustivo i da se suci pozivaju npr. na Statut MKS (Rimski statut) kao na
ugovor ije odredbe odraavaju ope obiajno meunarodno pravo.286 Kao to
SAD izjavljuje da nee primjenjivati odredbe Protokola I., ija nije stranka, ope
je poznat i otpor SAD-a prema Rimskom statutu. Naime, nakon to su 2000.

283
DEGAN 2000, 103
284
ANDRASSY-BAKOTI-VUKAS 1995, 36. To je izriito ustvrdio i Meunarodni sud u
sluaju Nicaragva, v.ICJ Reports 1986, 177
285
Npr. u presudama u sluajevima Blaki (IT-95-14 od 3. oujka 2000, v. 172-173) i Gali
(IT-98-29 od 5. prosinca 2003., v. 21) prvostupanjsko je vijee smatralo da je za primjenu
odreenih odredaba Protokola I. dovoljno da taj protokol obvezuje stranke po konvencijskoj
osnovi, budui da je biva SFRJ bila stranka tog ugovora, a sukcesijom su ga preuzele sljednice.
Obje presude ipak spominju i dvostrani bonjako-hrvatski sporazum od 22. svibnja 1992., u
kojem su se stranke obvezale na potivanje odreenih odredaba Protokola I. tj.l.51. i 52.
286
Tadi II, 222

94
godine SAD potpisale tekst Statuta, god. 2002. je, imajui u vidu l.18. Beke
konvencije o pravu meunarodnih ugovora iz 1969. koji predvia odreene
posljedice ve i iz samog potpisivanja meunarodnog ugovora,287 obavijestila
depozitara da ne namjerava postati strankom Statuta te da stoga njezin potpis
nema pravnih posljedica. Stoga se Rimski statut, kao ni za Protokol I. ne mogu
navoditi kao dokaz da je neko u njima sadrano pravilo dio opeg obiajnog
prava. Nepristupanje SAD tom Statutu i njezin otvoreni otpor njegovim
odredbama prijei da odredbe Rimskog statuta postanu obiajno pravo. Pozivanje
na Rimski statut nedopustivo je i iz jo jednog naelnog razloga - on nije postojao
u vrijeme sukoba u bivoj Jugoslaviji ni usvajanja Statuta MKSJ i ne moe sluiti
kao dokaz da je neko pravilo ili institut bio dio opeg obiajnog meunarodnog
prava u vrijeme poinjenja djela za koja se sudi pred MKSJ. Ako se za neku
odredbu Statuta smatra da odraava postojee obiajno pravo i da je bila
primjenjiva u vrijeme poinjenja kaznenog djela, to treba i dokazati, na prije
navedeni nain. S tim u vezi vano je naglasiti da MKSJ ni drugi meunarodni
sud ne smije retroaktivno primjenjivati detaljnija pravila o nekom zloinu koji je
dodue postojao u vrijeme poinjenja djela, ali su navedena detaljnija pravila
nastala ugovorom ili praksom drava nakon poinjenja djela. Isto tako, MKSJ,
kao ni drugi meunarodni sud, ne smije stvarati novo pravilo ili djelo u okviru
zloina koji su mu povjereni Statutom, ako ne dokae da za to postoje potrebni
elementi obiajnog prava tj. praksa drava i opinio juris.288 U ispitivanje
postojanja obiajnog pravila treba krenuti bez unaprijed stvorenih zakljuaka,
strogo se drei pravila o potrebi paljive analize prakse drava i motiva te prakse.
Takav objektivan pristup ispitivanju postojanja opinio juris Meunarodni sud je
dosta puta doveo do, nazovimo to tako, negativnog dokazivanja. Naime pomna
analiza Suda je nerijetko dovela do zakljuka da odreena stalna praksa nije jo
dovela do stvaranja obiajnog pravila zbog nepostojanja opinio juris. Jedan od
primjera takvog negativnog dokazivanja koji je iroko odjeknuo je
Savjetodavno miljenje o dopustivosti prijetnje ili upotrebe nuklearnog oruja iz
1996. Sud je detaljno razmatrao razliite aspekte ovog pitanja i na temelju analize
dravne prakse zakljuio je da stvaranje obiajnog pravila o zabrani uporabe
nuklearnog oruja zaprijeeno stalnim sukobom izmeu opinio juris u fazi
zametka i jo uvijek jakog ustrajavanja na praksi zastraivanja nuklearnim
orujem.289 Meunarodni sud sigurno nije bio zadovoljan to mora izrei takvo
miljenje - kako zbog njegova sadraja, tako i reakcija za koje je bilo jasno da e
slijediti - ali pomna, lege artis, analiza prakse drava ukazivala je na takav
zakljuak. Dakle, iz ovog i slinih primjera iz prakse Meunarodnog suda
moemo zakljuiti da utvrivanje postojanja opinio juris zahtijeva paljivu
287
l. 18. Beke konvencije o pravu meunarodnih ugovora glasi:Drava se mora suzdrati od
ina koji bi osujetili predmet i svrhu ugovora:(a) ako je potpisala ugovor ili razmijenila isprave
koje ine ugovor uz rezervu ratifikacije, prihvata ili odobrenja, sve dok jasno ne oituje namjeru da
ne postane stranka tog ugovora; ili(b) ako je izrazila svoj pristanak da bude vezana ugovorom, u
razdoblju prije stupanja ugovora na snagu i pod uvjetom da se to stupanje na snagu neopravdano
ne odgodi.
288
DEGAN 1991, 448
289
Savjetodavno miljenje o dopustivosti prijetnje ili upotrebe nuklearnog oruja, ICJ Reports
1996, 73.

95
analizu prakse drava i pravnog uvjerenja koje prati tu praksu tj. motiva vrenja te
prakse, bez unaprijed stvorenog zakljuka ili zadanog zadatka. Opinio juris nije
pravno miljenje meunarodnog suca niti meunarodnog suda, ako nema
odgovarajue prakse drava koju valja paljivo analizirati. Dokazivanje opinio
juris bez navoenja prakse drava koja ga podupire ne znai puno. To je prije
elja za pravnim ureenjem nekog pitanja de lege ferenda ili to je opasnije,
stvaranje pravnih pravila pod platem obiajnog prava zbog bojazni suca da bi
moglo doi do situacije non liquet.290 ini se da je upravo takva bojazan sudaca
MKSJ dovela do proglaavanja obiajnim pravom pravila koja nemaju uporite u
praksi drava. MKSJ je i na druge naine izlazio iz okvira svoje nadlenosti i
davao miljenja o pitanjima koja nikako ne spadaju u njegovu nadlenost. Tako je,
iako u Statutu MKSJ nije naveden zloin agresije, npr. u presudi u sluaju Blaki
neizravno (ne uporabljujui rije agresija, ali navevi njenu definiciju) proglasio
Republiku Hrvatsku agresorom na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ope je
poznato da se takve ocjene mogu dati samo pred sudom (Meunarodni sud) ili
arbitraom kojima su drave sporazumno povjerile nadlenost da odluuje o
nekom sporu. MKSJ o tome ne moe davati miljenje ni izraavati usputne
stavove jer time kri naelo zakonitosti, tim vie to se u svojim razmatranjima
nije mogao pozvati ni na odluku Vijea sigurnosti o tome, jer ona ne postoji.
Vijee sigurnosti u okviru svojih ovlasti detaljno ispituje situaciju u svjetlu
odredaba rezolucije Ope skuptine 3314 (XXIX) od 14. prosinca 1974. i uzima u
obzir sve okolnosti sluaja pri odluivanju radi li se o agresiji. Pri tome ima u vidu
i l. 2. navedene definicije koji, izmeu ostalog, odreuje da Vijee moe
zakljuiti, imajui u vidu sve relevantne okolnosti, da odreeni in ili njegove
posljedice nisu dovoljne teine da bi se radilo o agresiji. A prema stavovima nekih
naih autora u kontekstu svih zbivanja teko bi bilo sa sigurnou tvrditi da
je povremena prisutnost Hrvatske vojske/u Bosni i Hercegovini/ bila takve
ozbiljnosti i takvoga intenziteta da bi predstavljala in agresije.291 Iako je teko
spekulirati o odlukama Vijea sigurnosti, ini se da je navedeni zakljuak najblii
realnosti. Naime, da se radilo o inu agresije Vijee sigurnosti bi reagiralo.
Zakljuci MKSJ o agresiji Republike Hrvatske na susjednu dravu, dani izvan
ovlasti Suda i bez uporita u meunarodnopravnim pravilima ne mogu nikoga
obvezivati i mogu se smatrati pravno nepostojeima. Zapravo se Sud upustio u
proizvoljne ocjene o agresiji najvjerojatnije zato jer je elio utvrditi postojanje
meunarodnog sukoba radi primjene odreenih pravila. No, u tom je sluaju
MKSJ trebao krenuti od zajednikog l. 2. enevskih konvencija o zatiti rtava
rata iz 1949. koji daje definiciju meunarodnog oruanog sukoba. l. 2. st. 1.
navodi da e se konvencije primjenjivati u sluaju objavljenog rata i svakog
drugog oruanog sukoba koji izbije izmeu dviju ili vie visokih strana
ugovornica, ak i ako jedna od njih nije priznala ratno stanje. Zato MKSJ u
ocjenjivanju znaaja sukoba nije krenuo od te odredbe, pa ispitivao postojanje
animus belligerendi, putem analize meunarodnih ugovora sklopljenih izmeu

290
Takvu bojazan dosta je izravno priznao sudac Shahabuddeen u svom odvojenom miljenju u
sluaju Gacumbitsi (ICTR-2001-64-A od 7.srpnja 2006) pred Meunarodnim kaznenim sudom za
Rwandu, v.51
291
DEGAN 1991, 460

96
dvije drave prije i poslije unutranjeg sukoba izmeu bonjakih i hrvatskih
snaga, znaaja potpore od strane Republike Hrvatske snagama u Bosni i
Hercegovini i ostalih relevantnih injenica, ostaje otvoreno pitanje. Takva gruba
omaka, daje nam pravo spekulacije da je takav put bio prezahtjevan ili da je
izbjegnut jer ne bi doveo do eljenog rezultata. Loe svjetlo na kompetentnost
MKSJ barem u oima pravnika iz kontinentalnog kruga - baca i odluivanje
prizivnog vijea u sluaju Hadihasanovi o tome moe li jedan od suoptuenika
(Amir Kubura) biti odgovoran po osnovi zapovjedne odgovornosti za zloine koji
su uglavnom poinjeni dva mjeseca prije no to je on stupio na dunost
zapovjednika. 292 Sama injenica da je vijee istraivalo obiajno pravo radi
odgovora na to pitanje kontinentalnom pravniku izgleda pomalo nevjerojatno. A
odahne li takav, ustanovivi da je vijee ipak zakljuilo da Kubura ne moe biti
odgovoran po naelu zapovjedne odgovornosti za djela poinjena prije njegova
preuzimanja dunosti jer ne postoji takvo meunarodnopravno pravilo i
pretpostavivi da je navedeno ispitivanje Suda rezultat njegove prevelike
pedantnosti, eka ga jo iznenaenja. Naime, dva suca dala su o tome odvojena
miljenja. Jedan od njih, sudac Hunt tvrdio je da treba poi od toga da je
zapovjedna odgovornost dio obiajnog prava. Nakon toga treba istraiti zahtijeva
li svrha i logika tog naela njegovu primjenu u sluaju Kubure. Drugi, sudac
Shahabuddeen, tvrdio je da je novi zapovjednik jo uvijek mogao kazniti
odgovorne osobe za djela poinjena nedugo prije njegova preuzimanja dunosti,
stojei na stanovitu da je drukije stajalite protivno predmetu i svrsi
odgovarajuih odredbi Protokola I.293 Jesu li ovakva rezoniranja, potpuno strana
kontinentalnom pravniku koji nee ii u daljnja razmatranja ako je nepobitno da
optuenik nije bio zapovjednik u vrijeme poinjenja djela, posljedica obrazovanja
nekih sudaca u common law sustavu koje je, pogotovo u ranijoj fazi razvitka, bilo
u osnovi pravo koje su stvarali suci? Ili je ta pretjerana kreativnost u
iznalaenju primjenjivih pravila rezultat, kako smo ve naveli, straha od situacija
non liquet? Ma koji razlog bio, navedeni sluaj dobro ilustrira u kojoj mjeri
stajalita MKSJ mogu odstupati od onog to je kontinentalnom pravniku
uobiajeno, pa i neprikosnoveno. Postavlja se naelno pitanje dovodi li se u
pitanje naelo zakonitosti ve samom injenicom uvoenja u praksu MKSJ
naela, pravila i instituta common law-a koji su bitno razliiti od onih u
kontinentalnom pravu. Naime, optuenici su iskljuivo iz zemalja kontinentalnog
kruga kojem je strano gore navedeno rezoniranje. Ne dolaze li u takvim
situacijama optuenici u poziciju da odgovaraju za djela za koja nisu mogli
oekivati da su kanjiva u doba njihovog poinjenja. Jedna od takvih situacija je i
uvoenje instituta zajednikog zloinakog pothvata. Na ovom mjestu ini nam se
umjesnim citirati izreku vijea Europskog suda za ljudska prava iz ve
spominjane presude u predmetu Kokkinakis v. Greece iz 1993., koje je istaklo da
kazneno djelo mora biti u asu poinjenja jasno pravno definirano. Taj uvjet je
ispunjen ako osoba moe iz formulacije relevantne odredbe i, ako je potrebno, uz

292
V. Prosecutor v. Hadihasanovi, Decision on Interlocutory Appeal challenging Jurisdiction in
relation to Command Reponsibility, IT-01-47-AR72, od 16. srpnja 2003, 45; v. i 46-48. i 50.
293
Ibid., Separate and Partially Dissenting Opinion of Judge David Hunt i Partial Dissenting
opinion of Judge Shahabuddeen, 14. i 15.

97
pomo sudskog tumaenja te odredbe, znati zbog kojeg djela i propusta e
odgovarati294 Ova notorna pravila, koja vrijede i za nacionalno i za meunarodno
kazneno pravo, ini se treba stalno ponavljati. Navedena razmatranja treba
dopuniti stavovima suca Shahabuddeena o tome da naelo nullum crimen sine
lege ne zabranjuje meunarodnim kaznenim sudovima da sudjeluju u
progresivnom razvoju prava, pod uvjetom da pravo stvoreno takvim progresivnim
razvojem od strane sudova zadri samu bit izvornog zloina, iako mu moda ne
odgovara u svim pojedinostima.295 Iako ueno i oprezno napisano, to drugim
rijeima znai da sudac Shahabuddeen smatra da suci imaju ovlast da stvaraju
nova, detaljnija pravila o nekom zloinu koji je postojao u vrijeme poinjenja
djela, ako ta detaljnija pravila zadravaju samu bit tog zloina. Ve smo istaknuli
da bi to znailo retroaktivnu primjenu detaljnijih pravila koja nisu postojala u
vrijeme poinjenja djela te bi time bilo povrijeeno naelo zakonitosti. Zauuje
benevolentni odnos suca Merona prema takvim stavovima,296 ali nam nakon
ovakvih stajalita sudaca MKSJ postaje jasnije kako se moglo desiti da dubiozni
institut zajednikog zloinakog pothvata s vremenom prevlada u optunicama i
presudama, potiskujui institute koji su za tuitelje i suce pravno zahtjevniji. Je li
vijee MKSJ u drugostupanjskoj presudi u sluaju Tadi opravdalo tvrdnju o
institutu zajednikog zloinakog pothvata kao vrsto utemeljenom u
meunarodnom obiajnom pravu i implicitno potvrenom u Statutu
MKSJ297? Polazei od drugo navedene tvrdnje, treba istai da ne vidimo osnove
za tvrdnju da se Statutom implicitno potvruje institut zajednikog zloinakog
pothvata. Ni st.1. ni st.3. l.7. Statuta ni izravno ni neizravno ne odnose se na
odgovornost za zloine koji bi bili rezultat sudjelovanja u zajednikom
zloinakom pothvatu. Objanjenje zato bi Statut implicite sadravao i institut
zajednikog zloinakog pothvata nalazimo jedino u drugostupanjskoj odluci u
predmetu Ojdani, gdje se navodi da nabrajanje "oblika odgovornosti" u l.7. st.1
Statuta nije konano jer to proizlazi iz izraza ili na drugi nain pomogla i
sudjelovala.298 Teko je dokuiti kako je vijee dolo do ovog zakljuka. Da je to
doista tako sastavljai Statuta bi sucima MKSJ dali ovlast da nadopunjuju listu
"oblika odgovornosti", o emu nema ni govora. Iz svega to smo dosad naveli
proizlazi upravo obrnut zakljuak. Upravo zato da ne bi bilo ovakvih tumaenja, u
Izvjeu Glavnog tajnika od 3. svibnja 1993. istie se da primjena naela
zakonitosti zahtijeva da meunarodni sud primijeni pravila meunarodnog
humanitarnog prava koja su izvan svake sumnje dio obiajnog prava. Da su
tvorci Statuta imali u vidu primjenu instituta ZZP, ukljuili bi ga u Statut. MKSJ
ni u drugostupanjskoj presudi u predmetu Tadi, a ni u kasnijim presudama nije
jasno definirao taj novi oblik odgovornosti, a suvino je opetovano isticati da

294
Kokkinakis v. Greece, 14307/88 od 25.05.1993.
295
Principle of nullum crimen sine lege does not bar progressive development of the law,
provided that the developed law retains the very essence of the original crime even though not
corresponding to every detail of it., v. SHAHABUDDEEN 2004, 1007
296
MERON 2005, 825-826
297
Tadi II, 220
298
Decision on Dragoljub Ojdani's Motion Challenging Jurisdiction Joint Criminal Enterprise
(IT-99-37-AR72, od 21. svibnja 2003), 19.

98
kazneno pravo uope, pa i meunarodno kazneno pravo zahtijeva jasne i precizne
definicije. Tvrdnja drugostupanjskog vijea u sluaju Tadi da ZZP nije posebni
oblik kaznenog djela nego oblik poinjenja kojim neka osoba ostvaruje kazneno
djelo predvieno Statutom299 nimalo ne pridonosi jasnijem definiranju tog
instituta. Naprotiv, moglo bi se rei da ak i dodatno zamuuje uvjete njegove
primjene te omoguuje jo veu arbitrarnost Tuiteljstva i Suda u njegovoj
primjeni. I tvrdnja o vrstoj utemeljenosti instituta zajednikog zloinakog
pothvata u meunarodnom obiajnom pravu nije osnovana, pogotovo glede
treeg, proirenog oblika zajednikog zloinakog pothvata. Analiza sluajeva
koji se u drugostupanjskoj presudi u sluaju Tadi navode u prilog tvrdnji o
vrstoj utemeljenosti instituta ZZP u meunarodnom obiajnom pravu pokazuje
da je u sudskoj praksi prihvaanje tog oblika odgovornosti bilo vrlo ogranieno. I
samo drugostupanjsko vijee istie da je u nekim dravama (npr. Nizozemskoj i
Njemakoj) optueni odgovoran za zloine koji proizau iz zajednikog
zloinakog pothvata ako je dijelio istu zloinaku namjeru s ostalim sudionicima
pothvata. Meutim, ako jedan od sudionika poini zloin koji nije bio predvien
zajednikim zloinakim pothvatom, on sam e kazneno odgovarati za taj
zloin.300 Praksa drava nije, dakle, tako jednoobrazna, priznaje i samo vijee. Ni
kapitalni sluajevi koje vijee navodi kao dokaz o obiajnopravnom znaaju
proirenog oblika zajednikog zloinakog pothvata: Essenski lin pred
britanskim vojnim sudom i Kurt Goebel et al (poznat i kao sluaj Borkum Island
koji je predstavljen gore u tekstu) pred amerikim vojnim sudom301 ne pruaju
jasnu i nedvosmislenu potporu tvrdnjama drugostupanjskog vijea u sluaju
Tadi. Naime, ni u jednom od tih sluajeva sud nije izriito rekao da su neki od
sudionika pothvata kanjeni ve na temelju toga to je postojao predvidiv rizik da
e u realizaciji zajednikog zloinakog pothvata doi do odreenog zloina.
Drugostupanjsko vijee u sluaju Tadi je, dakle, samo pretpostavilo da su
pojedini sudionici pothvata kanjeni, a da nije ustanovljena namjera poinjenja
djela.302 Jedini od sluajeva koje drugostupanjsko vijee navodi kao potporu
tvrdnjama o obiajnopravnom karakteru proirenog zajednikog zloinakog
pothvata, a koji udovoljava svim zahtjevima, je presuda talijanskog Kasacijskog
suda iz 1947. u predmetu D'Ottavio et al.303 Stoga se s punim pravom moe
postaviti pitanje na temelju ega je drugostupanjsko vijee u predmetu Tadi
donijelo zakljuak o vrstoj utemeljenosti proirenog oblika ZZP u
meunarodnom obiajnom pravu. Uz sluajeve iz sudske prakse, drugostupanjsko
vijee u sluaju Tadi kao dokaz o tome da je ZZP dio meunarodnog obiajnog
prava navodi i odredbe dvaju meunarodnih ugovora: l. 25. st. 3. d) Rimskog
statuta Meunarodnog kaznenog suda iz 1998. i l. 2. st. 3. c) Meunarodne
konvencije o suzbijanju teroristikih napada eksplozivnim napravama, usvojenu
rezolucijom Ope skuptine 52/164 od 15. prosinca 1997.304 O snazi takvog

299
Tadi II, 188
300
Ibid.,224.
301
Ibid., 205-213; Supra t. 116-117,
302
Usp. POWLES 2004, 606 i sl.; Supra t. 127
303
Tadi II, 215; Supra t. 118
304
Ibid., 221-224

99
dokaza ve smo se izjasnili: ugovori zakljueni petnaest i vie godina nakon
poinjenja djela ne mogu biti dokazom da je neko kazneno djelo bilo dijelom
opeg obiajnog meunarodnog prava u vrijeme poinjenja djela. Za Rimski
statut naveli smo i dodatni razlog koji to prijei: injenica da neke od najvanijih
drava odbijaju postati njegovom strankom zapreka je da njegov sadraj postane
dijelom meunarodnog obiajnog prava. Sustavna analiza ukazuje na zakljuak da
u drugostupanjskoj presudi u predmetu Tadi, kao niti u ostalim presudama
MKSJ, nisu ponueni uvjerljivi dokazi da je ZZP "vrsto utemeljen u
meunarodnom obiajnom pravu" i "implicitno potvren u Statutu MKSJ".
"Stvaranjem" tog "oblika odgovornosti" u praksi MKSJ prekreno je naelo
zakonitosti kao jedno od temeljnih naela suvremenog meunarodnog kaznenog
prava.

100
 TREE POGLAVLJE
OBJEKTIVNI ELEMENTI TEORIJE ZAJEDNIKOG ZLOINAKOG
POTHVATA

1. Uvodne napomene

albeno vijee u predmetu Tadi odredilo je tri sastavnice objektivnog elementa

koje su zajednike svim oblicima ZZP. Sastavnice koje moraju biti utvrene
kumulativno jesu:

i. Vie osoba koje ne moraju biti organizirane u politiku, vojnu ili upravnu
strukturu (pluralitet osoba);

ii. Postojanje zajednikog plana, zamisli ili nakane koja predstavlja ili ukljuuje
poinjenje kaznenog djela predvienog Statutom;

iii. Sudjelovanje optuenika u zajednikom planu koji ukljuuje poinjenje jednog

od kaznenih djela predvienih Statutom.305

2. Pluralitet osoba

U predmetu Kvoka Raspravno je vijee istaknulo da udrueni zloinaki

poduhvat moe postojati ako dvoje ili vie ljudi sudjeluje u nekom zajednikom
zloinakom poslu. Taj zloinaki posao see od udruivanja dviju osoba u cilju
pljakanja banke, pa do sistematskog pokolja vie milijuna ljudi u okviru nekog
ogromnog zloinakog reima u koji je ukljueno na tisue sudionika.306 Takva
neodreenost u pogledu broja pripadnika ZZP rezultirala je neujednaenom
praksom u sastavljanju optunica. Dok je u nekim optunicama ZZP postavljen
vrlo ambiciozno i ukljuuje gotovo sve poznate i nepoznate osobe koje se nalaze
na podruju sukoba ili su s njim na bilo koji nain povezane, u drugima je pak
ZZP ogranien samo na nekoliko osoba koje su zajedniki sudjelovale u
izvoenju pojedinih oruanih napada i/ili uspostavljanju i odravanju odreenog
sustava u okviru kojeg su poinjeni zloini. Prvi nain konstrukcije ZZP nalazimo
u predmetu Prli i dr. kod kojeg Tuiteljstvo u 16. navodi:

Brojne osobe su sudjelovanje u tom udruenom zloinakom poduhvatu. Svaki sudionik

je svojim injenjem, neinjenjem, postupcima ili ponaanjem, kako individualnim, tako i
onim izvrenim u dosluhu s drugim osobama ili preko drugih osoba, bitno doprinio
provoenju tog poduhvata i ostvarenju njegovog cilja. Meu tim brojnim osobama koje
su, pored ostalih, sudjelovale u ZZP, jesu:
- Franjo Tuman (preminuo 10. prosinca 1999.), predsjednik Republike Hrvatske;

305
Tadi II, 227
306
Kvoka I, 307

101
- Gojko uak (preminuo 3. svibnja 1998.), ministar obrane Republike Hrvatske;
- Janko Bobetko (preminuo 29. travnja 2003.), general u vojsci republike Hrvatske;
- Mate Boban (preminuo 8. srpnja 1997.), predsjednik Hrvatske Zajednice (i Republike)
Herceg-Bosne;
- Jadranko Prli, Bruno Stoji, Slobodan Praljak, Milivoj Petkovi, Valentin ori,
Berislav Pui;
- razni drugi dunosnici i lanovi vlade i politikih struktura Herceg Bosne/HVO-a na
svim razinama (ukljuujui opinske organe vlasti i mjesne organizacije);
- razni elnici i lanovi Hrvatske demokratske zajednice i Hrvatske demokratske
zajednice Bosne i Hercegovine na svim razinama;
- razni pripadnici oruanih snaga Herceg Bosne /HVO-a, specijalnih jedinica, vojne i
civilne policije, sigurnosnih i obavjetajnih slubi, paravojnih formacija, lokalnih
obrambenih snaga, te druge osobe koje su djelovale pod nadzorom ili zajedno ili u
suradnji s tim oruanim snagama, policijom i drugim elementima;
- razni pripadnici oruanih snaga, policije, sigurnosnih i obavjetajnih slubi Republike
Hrvatske;
- te druge osobe, poznate i nepoznate.

Krug sudionika ZZP iroko je odreen i u spojenoj optunici protiv ermaka,

Markaa i Gotovine gdje se navodi da je uz optuenike:

...mnogo osoba sudjelovalo u ovom udruenom zloinakom poduhvatu. To su bili:

Franjo Tuman (pokojni), predsjednik Republike Hrvatske; Gojko uak (pokojni),
ministar obrane Republike Hrvatske; Janko Bobetko (pokojni), naelnik Glavnog stoera
HV-a do 17. srpnja 1995., kada je umirovljen; Zvonimir ervenko (pokojni) naelnik
Glavnog stoera HV-a (imenovan 17. srpnja 1995.).307

Osim imenovanih u optunici se spominju i razni asnici, dunosnici i lanovi

hrvatske vlade i politikih struktura na svim razinama (ukljuujui i one u
opinskim vlastima i lokalnim organizacijama); razni voe i lanovi HDZ-a; razni
asnici i lanovi HV, Specijalne policije, civilne policije i drugih slubi za
sigurnost i/ili obavjetavanje kao i druge znane i neznane osobe.308 iroko
odreenje kruga sudionika ZZP nalazimo i u optunici u predmetu Branin:

Osim optuenika u tom poduhvatu sudjelovao je vrlo velik broj pojedinaca, ukljuujui i
Momira Talia, druge lanove Kriznog taba AR Krajina, rukovodstvo srpske republike i
SDS-a, ukljuujui Radovana Karadia, Momila Krajinika i Biljanu Plavi, lanove
Skuptine Autonomne Regije Krajina i Izvrnog vijea Skuptine, srpske krizne tabove
opina AR Krajine, vojsku Republike Srpske, srpske paravojne snage i druge.309

iroko koncipirani ZZP nedvojbeno je u funkciji lakeg dokazivanja subjektivnog

elementa ZZP od strane tuiteljstva. Naime, takva konstrukcija omoguava da se
brojna kaznena djela uvrste u predvidive posljedice zloinakog plana. S druge
strane, to je broj osoba koje sudjeluju u ZZP manji, to je manji i broj kaznenih

307
Tuitelj protiv Gotovine, ermaka i Markaa, Spojena optunica od 17. veljae 2006. godine,
16
308
Ibid., 17
309
Tuitelj protiv Radoslava Branina, 09.12.2003., 27.4.

102
djela koja se potencijalno mogu uvrstiti u predvidive posljedice zloinakog
plana. Iz konstrukcije optunice u predmetu Prli i dr. takoer je razvidno da
Tuiteljstvo razlikuje elnike od drugih lanova udruenog zloinakog
pothvata. Tako, primjerice, u 23. stoji da su tijekom i u sklopu udruenog
zloinakog poduhvata, elnici i drugi lanovi tog poduhvata, meu kojima su bili
Franjo Tuman, Mate Boban i Jadranko Prli, esto u javnosti tvrdili da
podravaju vladu Bosne i Hercegovine i nezavisnu i suverenu Bosnu i
Hercegovinu, a na drugoj su strani, manje javno ali konkretnije radili na
ostvarenju svog cilja, Velike Hrvatske, unutar granica Hrvatske banovine. Ono
to, meutim, nije mogue nedvojbeno zakljuiti jest tko su, izvan kruga
optuenih osoba, zapravo elnici, a tko drugi lanovi tog pothvata. Bez tog
razlikovanja nije mogue u potpunosti precizno odrediti konkretni doprinos svake
od tih kategorija sudionika. Nadalje, u 25. optunice se navodi da premda nije
svaki pripadnik HVO-a ili HDZ BiH bio dio udruenog zloinakog poduhvata,
Herceg-Bosna, HVO i HDZ-BiH su bili kljune strukture i instrumenti udruenog
zloinakog poduhvata. Iz ovoga je razvidno da u optunici nedostaju se samo
pozitivni kriteriji za utvrivanje kruga osoba koje se imaju smatrati dijelom ZZP,
ve i negativna selekcija tj. kriteriji prema kojima bi bilo mogue odrediti
pojedince koji su pripadali tim kriminalnim strukturama, a koji ipak nisu bili
dijelom ZZP. U tome se ogleda i kontradikcija navoda iz optunice koji se odnose
na ZZP i na kojima se na jednom mjestu konstatira zloinaki karakter Herceg-
Bosne, HVO-a i HDZ-BiH, uz istovremeni proturjeni zakljuak da nisu svi
pripadnici tih struktura bili dijelom ZZP. Ovakav nain etiketiranja upuuje na
zakljuak o kriminalnom karakteru odreenih politikih organizacija (npr. HDZ
BiH), teritorijalno-ustrojstvenih jedinica (Herceg Bosna) i vojno-obrambenih
struktura (HVO) iz ega proizlazi i inkriminiranost lanstva u tim strukturama
to ni u kojem sluaju nije u skladu s odredbama o osobnoj kaznenoj odgovornosti
Statuta MKSJ.310 Praksa preirokog odreenja kruga sudionika ZZP naila je na
kritiku u prvostupanjskoj presudi u predmetu Branin. Optunicom od 9. prosinca
2003. godine Radoslav Branin, lan Srpske demokratske stranke (SDS) i
predsjednik Kriznog taba "Autonomne regije Krajina", optuen je za planiranje i
provedbu kampanje etnikog ienja nesrpskog stanovnitva na podruju
Prijedora.311 U nedostatku dokaza da je optueni osobno sudjelovao u poinjenju
kaznenih djela za koja je optuen, tuiteljstvo je posegnulo za ve ustanovljenom
teorijom ZZP formuliranom u presudi albenog vijea u predmetu Tadi. Prema
27.1 optunice protiv Branina:

...svrha tog udruenog zloinakog pothvata bila je trajno prisilno odstranjivanje veine
stanovnika bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s teritorija planirane srpske drave
injenjem kaznenih djela navedenih u tokama od 1 do 12. Predmetni ZZP zapoeo je
najkasnije osnivanjem Skuptine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 24. listopada
1991. godine i postojao tijekom itavog razdoblja sukoba u Bosni i Hercegovini, sve do
potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995. godine.

310
U optunici se i ne navodi da su konkretne zloine izvravali pojedinci ve HVO, HDZ BiH i
Herceg-Bosna
311
Tuitelj protiv Radoslava Branina, 9. prosinca 2003.

103
Polazei od toga da optuenik nije osobno poinio niti jedno od kaznenih djela
koja mu se stavljaju na teret, Raspravno je vijee zauzelo, po naem miljenju,
ispravno stajalite da Tuiteljstvo mora dokazati postojanje sporazuma kojega je
on zakljuio s neposrednim poiniteljem kaznenog djela. Uvjet za odgovornost
optuenika za proireni ZZP je, dakle, prema stajalitu Raspravnog vijea,
dokazivanje toga sporazuma kao i okolnosti da je poinjeno kazneno djelo
prirodna i predvidiva posljedica tog sporazuma. To je u prvostupanjskoj presudi
ovako obrazloeno:

U svrhu utvrivanja osobne kaznene odgovornosti prema teoriji o zajednikom

zloinakom pothvatu nije dovoljno dokazati postojanje sporazuma ili dogovora o
poinjenju kaznenog djela izmeu optuenika i osobe koja zapovijeda ili ima kontrolu
nad vojnom ili paravojnom jedinicom koja ini kazneno djelo. Optuenik se moe
smatrati kazneno odgovornim po osnovi zajednikog zloinakog poduhvata samo ako
Tuiteljstvo dokae izvan razumne sumnje da je sklopio sporazum ili dogovor s
relevantnim fizikim poiniteljima o poinjenju konkretnog kaznenog djela koje je na
kraju i poinjeno, ili ako je kazneno djelo koje su poinili relevantni fiziki poinitelji
prirodna i predvidiva posljedica kaznenog djela o kojem su se optuenik i relevantni
fiziki poinitelji sporazumjeli ili dogovorili.312

Da bi optuenik bio proglaen odgovornim po osnovi ZZP, Tuiteljstvo mora

dokazati ne samo njegov objektivni doprinos uspostavi i/ili odravanju ZZP ve i
postojanje sporazuma s neposrednim poiniteljem, to je Raspravno vijee ovako
obrazloilo:

injenica da su radnje ili ponaanje optuenika olakali ili doprinijeli poinjenju

kaznenog djela od strane druge osobe i/ili da su pomogli u stvaranju kanjive namjere
kod te osobe nije dovoljna da bi se izvan svake razumne sumnje utvrdilo da je meu
njima postojao sporazum ili dogovor o poinjenju tog konkretnog kaznenog djela.
Sporazum izmeu dvije osobe o poinjenju kaznenog djela zahtijeva meusobnu pogodbu
ili dogovor da se poini kazneno djelo.313

Nakon to je utvrdilo da nema neposrednih dokaza na osnovi kojih bi se utvrdilo

da je takav sporazum ili dogovor izmeu optuenika i fizikih poinitelja
kaznenog djela postojao, a da se iz injenice slone provedbe Stratekog plana
mogu izvesti i drugi razumni zakljuci (npr. da su relevantni fiziki poinitelji
odnosna kaznena djela poinili po zapovijedi pretpostavljenih) osim onoga da je
izmeu njih postojao sporazum i/ili dogovor, Raspravno je vijee odbilo
primjeniti ZZP kao oblik osobne kaznene odgovornosti optuenika u ovom
predmetu po osnovi lanka 7(1) Statuta MKSJ. Protiv prvostupanjske presude
Tuiteljstvo je podnijelo albu u kojoj je, izmeu ostalog, istaknulo kako je
Raspravno vijee pogreno postupilo zahtijevajui:

a/ da neposredni poinitelj bude lan ZZP;

312
Branin I, 347
313
Ibid., 352

104
b/ da je potrebno dokazati izravni sporazum izmeu optuenog lana ZZP i
neposrednog poinitelja kaznenog djela;
c/ da je primjena teorije ZZP ograniena na pothvate manjeg opsega.

U nastojanju da iznesene albene navode uini vjerodostojnim i uvjerljivim, ali i

pravno opravdanim, Tuiteljstvo se pozvalo na odluku albenog vijea MKSR u
predmetu Rwamakumba. U tom je predmet, naime, uzeta u obzir praksa sudova
nakon II. svjetskog rata u predmetima RuSHA i Pravosue prema kojoj se, po
shvaanju Tuiteljstva, ne trai da neposredni poinitelji kaznenih djela budu
lanovi ZZP. Iz interpretacije tih predmeta od strane albenog vijea MKSR u
predmetu Rwamakumba, a kojeg je spremno preuzelo Tuiteljstvo MKSJ u
predmetu Branin, za krivnju optuenika dovoljno je dokazati njegovo svjesno
sudjelovanje u dravnom organiziranom sustavu okrutnosti i nepravde314. Prema
takvom shvaanju Tuiteljstva, standardi prihvaeni u predmetu Pravosue
upuuju na zakljuak da je, prema teoriji ZZP, za krivnju odgovornosti optuenika
dovoljno dokazati da je optueni znao za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret
i da je bio povezan s njegovim poinjenjem.315 Naime, kako istie Tuiteljstvo,
nije potrebno inzistirati na tome da neposredni poinitelj bude lan ZZP jer uvijek
postoji nain da se poinjeno kazneno djelo povee s postojanjem i djelovanjem
ZZP. Po tom stajalitu Tuiteljstva imputacija odgovornosti optueniku je pravno
osnovana ako se dokae da je neposredni poinitelj bio obino sredstvo u
njegovim rukama. U odgovoru na navode Tuiteljstva, obrana opt. Branina
smatra da je usporedba s dva citirana predmeta nakon II. svjetskog rata promaena
s obzirom da u predmetu RuSHA presuda nije donesena po osnovi ZZP, dok su
optuenici u predmetu Pravosue bili osobno aktivno ukljueni u radnju izvrenja
kaznenih djela koja im se stavljaju na teret.316 Komentirajui ovu prvu albenu
osnovu smatramo da je vano upozoriti i na podnesak koji je u svojstvu prijatelja
suda Tribunals Association of Defence Counsel (dalje u tekstu: ADC) podnio
albenom vijeu.317 Premda se amicus curiae u svom podnesku ogradio od tvrdnje
da doktrina ZZP ne postoji u meunarodnom obiajnom pravu, upozorio je da su
elementi te doktrine definirani u presudi albenog vijea u predmetu Tadi te da ti
elementi predstavljaju obvezujui presedan za sva vijea MKSJ. U tom smislu
ADC je podrao zakljuak Raspravnog vijea prema kojem i optuenik i
neposredni poinitelj moraju biti lanovi ZZP jer je to u suglasju s postojeim
meunarodnim obiajnim pravom, presedanima albenog vijea te predmetom i
svrhom meunarodnog kaznenog pravosua. U zakljuku ADC istie da bi,
ukoliko bi albeno vijee prihvatilo argumente Tuiteljstva, to znailo
podrivanje legitimiteta Tribunala i meunarodnog kaznenog prava. Naime, osuditi
Branina za kaznena djela poinjena od strane osoba koje nisu bile lanovi ZZP
dovelo bi u pitanje svrhu MKSJ, a to je afirmacija ideje pomirenja meu nekad

314
Branin II, 368
315
Ibid.
316
Ibid., 371
317
Decision on Association of Defence Counsel Request to Participate in Oral Argument, 7
November 2005. Amicus Brief of Association of Defence Counsel ICTY (Amicus Brief), 5
July 2005.

105
zaraenim stranama na podruju bive SFRJ. Kod razmatranja pitanja da li osoba
koja je izvrila radnju poinjenja kaznenog djela (actus reus) mora biti pripadnik
ZZP, albeno je vijee istaknulo da za zasnivanje odgovornosti optuenika po
osnovi ZZP nije od utjecaja tko je poinio konkretno kazneno djelo ve je li to
djelo u okviru zajednikog plana (common purpose). Ono je istaknulo kako niti
albeno vijee u predmetima Tadi, Vasiljevi i Krnojelac nije sasvim jasno
odgovorilo na pitanje mora li neposredni poinitelj biti lanom ZZP. S obzirom da
je u dosadanjoj praksi Tribunala neposredni poinitelj oznaavan na razliite
naine (materijalni poinitelj, fiziki poinitelj, relevantni fiziki poinitelj),
albeno je vijee odluilo nazvati ga principal perpetrator. Time je, meutim,
ono pogrijeilo jer je, kada je o ZZP rije, neposrednog poinitelja koji je zapravo
u drugom planu terminoloki i sadrajno pretvorilo u sredinju kriminalnu figuru.
Takvim se izriajem sugerira da su upravo neposredni poinitelji sredinje
kriminalne figure to nije u skladu sa sutinom konstrukcije ZZP kao izvedene
kaznene odgovornosti. Takva terminologija, uostalom, odstupa od dotad ustaljene
u praksi MKSJ (v. presudu albenog vijea u predmetu Krnojelac u kojoj se istie
kako termin principal offender znai vie od obinog fizikog poinitelja).

106
2.1. Da li glavni poinitelj mora sudjelovati u zajednikom planu?

U presudi albenog vijea u predmetu Branin istaknuto je da u predmetu Tadi

nije jasno ponuen odgovor na pitanje mora li neposredni poinitelj sudjelovati u
ZZP (whether the principal perpetrator must have participated in the common
purpose).318 Meutim, analiza presude albenog vijea u tom predmetu, upuuje
na sasvim drugaiji zakljuak. U tom se predmetu stav albenog vijea u odnosu
na pitanje mora li neposredni poinitelj biti pripadnik ZZP nazire ve na mjestu na
kojem sud odreuje da kod davanja odgovora na pitanje moe li se prema
meunarodnom kaznenom pravu alitelja smatrati kazeno odgovornim za
ubojstvo petorice mukaraca iako nema dokaza da je on osobno ubio bilo kojeg od
njih treba utvrditi da li djelo jedne osobe moe dovesti do kaznene odgovornosti
druge osobe kada obje osobe sudjeluju u izvrenju zajednikog zloinakog
plana.319 Ve iz toga proizlazi da obje osobe, dakle i optueni i neposredni
poinitelj ija se radnja (actus reus) uraunava optueniku, moraju zajedniki
sudjelovati u izvrenju zajednikog zloinakog plana. Upravo to zajedniko
sudjelovanje u zloinakom planu da se poini konkretno kazneno djelo
predstavlja osnovu uraunavanja radnje fizikog poinitelja okrivljeniku za kojeg
nema dokaza da je osobno sudjelovao u radnji izvrenja kaznenog djela koje mu
se stavlja na teret. Dijelovi obrazloenja presude albenog vijea u predmetu
Tadi koji se u nastavku citiraju omoguuju jasni i pregledni uvid u stajalita tog
vijea o ovom pitanju:

- Mnogi predmeti iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata koji se bave ratnim
zloinima zasnivaju se na naelu da kad dvije ili vie osoba djeluju zajedniki u
provoenju zajednike kriminalne nakane, kaznena djela koja poini bilo tko od
njih povlae za sobom kaznenu odgovornost svih lanova grupe.320
- Trea kategorija obuhvaa predmete u kojima je postojao zajedniki plan da se
slijedi jedan nain ponaanja gdje jedan od poinitelja poini djelo koje je, iako
izvan zajednikog plana, ipak prirodna i predvidiva posljedica izvrenja te
zajednike nakane.321
- Kaznena odgovornost moe se pripisati svim sudionicima zajednikog pothvata
kada je rizik da bi moglo doi do smrti bio predvidiva posljedica izvrenja
zajednikog plana i kada se istovremeno optueni prema tom riziku odnosio bilo
bezobzirno bilo indiferentno. Drugi primjer je zajedniki plan da se civili
odreene etnike grupe prisilno istjeraju paljenjem njihovih kua; ako neki od
sudionika u tom planu prilikom njegovog izvravanja ubiju civile tako to zapale
njihove kue, svi drugi sudionici u planu su kazneno odgovorni za ubojstva ako su
smrti bile predvidive.322
- Kao to je detaljnije izloeno u nastavku, uvjeti uspostavljeni u ta dva pravna
izvora su dvojake prirode: kriminalna namjera da se sudjeluje u zajednikom

318
Ibid., 406
319
Tadi II, 185
320
Ibid., 195
321
Tadi II, 204
322
Ibid.

107
zloinakom pothvatu i predvidivost da e sudionici u zajednikom planu
vjerojatno poiniti i druga kaznena djela osim onih predvienih zajednikim
zloinakim planom.323
- Kad je rije o objektivnim i subjektivnim elementima kaznenog djela, sudska
praksa pokazuje da se taj koncept primjenjuje na tri razliite kategorije sluajeva.
Prvo, za sluajeve supoiniteljstva, kada svi sudionici u zajednikom planu
posjeduju istu zloinaku namjeru da poine kazneno djelo (a jedan ili vie njih
doista i poine kazneno djelo, s namjerom).324
- to se tie tree kategorije sluajeva, primjena koncepta zajednike nakane
umjesna je samo kad su ispunjeni sljedei uvjeti u vezi mens rea: (i) namjera da se
sudjeluje u zajednikom zloinakom poduhvatu i da se individualno i
zajedniki provede zloinaka nakana tog poduhvata; i (ii) predvidivost
mogueg poinjenja, od strane drugih pripadnika grupe, kaznenih djela koja ne
predstavljaju cilj zajednike zloinake nakane. Znai, sudionici moraju imati na
umu namjeru, na primjer da se zlostavlja ratne zarobljenike (ak i ako je takva
namjera improvizovirana na licu mjesta) i jedan ili neki pripadnici grupe su ih
doista i ubili.325

albeno vijee zakljuilo je da niti u predmetima Vasiljevi i Krnojelac nije jasno

odgovoreno na pitanje moraju li neposredni poinitelji biti lanovi ZZP.326
Podsjetimo, da je u predmetu Vasiljevi pozadina inkriminiranog dogaaja bila
vrlo slina onome u predmetu Tadi. Radilo se o manjoj grupi naoruanih osoba,
a u nedostatku dokaza da je bilo koja od njih neposredno poinila kazneno djelo
(radilo se o ubojstvima nenaoruanih civila), Raspravno je vijee odgovornost
optuenika zasnovalo na teoriji ZZP. Ono je zakljuilo da je izmeu Milana
Lukia, optuenog i dvojice neidentificiranih mukaraca postojala suglasnost, koja
se moe smatrati sporazumom, da se sedmorica Muslimana, ukljuujui dvojicu
preivjelih, ubiju.327 S obzirom na taj sporazum, optueniku se stavlja na teret da
je sudjelovao u udruenom zloinakom pothvatu da se poini ubojstvo tako to
je sedmoricu Muslimana pritvorenih u hotelu "Vilina vlas" sprijeio da pobjegnu
drei ih na nianu, tako to ih je proveo do obale Drine drei ih na nianu i time
ih spreavajui da pobjegnu, te tako to je neposredno prije strijeljanja zajedno s
ostalim poiniteljima stajao iza ovih Muslimana s pukom u ruci.328 Premda nije
eksplicirano da su ti neidentificirani mukarci lanovi ZZP, iz okolnosti da je
potrebno utvrditi postojanje sporazuma optuenika s neposrednim poiniteljima,
proizlazi da i oni moraju biti pripadnici ZZP. Raspravno je vijee takoer
zakljuilo i da su, u sluaju da kazneno djelo poini jedan ili vie sudionika
udruenog zloinakog pothvata, svi sudionici jednako krivi za to kazneno djelo
bez obzira na ulogu koju su imali u poinjenju tog djela. U istom je predmetu
albeno vijee utvrdilo i da se za proireni oblik udruenog zloinakog

323
Ibid., 206
324
Ibid., 220
325
Ibid.
326
Branin II, 407
327
Vasiljevi I, 208
328
Ibid.

108
pothvata trai namjera da se sudjeluje u zajednikoj nakani grupe i ostvaruje ta
nakana, te da se doprinese udruenom zloinakom poduhvatu ili barem
poinjenju kaznenog djela od strane grupe.329 Iz toga takoer proizlazi da
kazneno djelo mora biti poinjeno od strane grupe odnosno od strane barem nekog
pojedinca koji pripada toj grupi u kojoj je formulirana zajednika namjera.
Nadalje, albeno je vijee utvrdilo da optueni snosi odgovornost za kazneno
djelo koje izlazi iz okvira zajednikog plana samo ako je u uvjetima tog sluaja,
bilo predvidivo da e neki od pripadnika grupe poiniti takvo kazneno djelo330
albeno vijee je prihvatilo i standard iz predmeta Tadi da zajedniki plan ili
nakana moe biti improvizirana na licu mjesta, a izvodi se iz injenice da vie
osoba djeluje zajedno kako bi proveli u djelo zajedniki zloinaki pothvat.331
Tvrdnja da namjera moe biti improvizirana na licu mjesta jasno upuuje na
zakljuak da neposredni poinitelj kaznenog djela moe biti samo osoba koja je i
sama lan ZZP i koja na taj nain takav plan provodi u djelo. I u drugim
predmetima voenim pred MKSJ, a kojima se albeno vijee nije bavilo u ovoj
presudi, nalazimo na vie mjesta potporu u prilog tezi da neposredni poinitelj
kaznenog djela mora biti lan ZZP. Tako, primjerice, u predmetu Kvoka:

- Raspravno vijee je zauzelo stav da supoinitelj u udruenom zloinakom

pothvatu dijeli namjeru izvrenja tog udruenog zloinakog poduhvata i aktivno
radi na njegovom ostvarivanju. S druge strane, pomagatelj i podravatelj ne mora
nuno dijeliti namjeru drugih sudionika; on samo treba biti svjestan toga da
svojim doprinosom pomae ili omoguava zloin koji ine drugi sudionici.332
- U sluajevima kada neki pomagatelj i podravatelj zna samo to da njegova
pomo koristi jednoj osobi u poinjenju jednog kaznenog djela, on e se smatrati
odgovornim samo za pomaganje i podravanje tog kaznenog djela. To vrijedi i u
sluajevima kada glavni poinitelj sudjeluje u udruenom zloinakom poduhvatu
skopanom s poinjenjem daljnjih zloina. Meutim, u sluajevima kada optueni
zna da svojom pomoi daje podrku zloinima grupe osoba koje sudjeluju u
udruenom zloinakom poduhvatu i kada on dijeli njihovu namjeru, on se moe
proglasiti kazneno odgovornim kao supoinitelj u kaznenim djelima poinjenim u
sklopu ostvarivanja zajednikog cilja.333
- alitelj Kvoka, kako se ini, tvrdi da supoinitelj u udruenom zloinakom
poduhvatu mora barem djelomino fiziki poiniti actus reus kaznenog djela da bi
mogao biti kazneno odgovoran. albeno vijee se s tim ne slae. Sudionik u
udruenom zloinakom pothvatu ne mora fiziki sudjelovati ni u jednom
elementu nekog kaznenog djela, ako su svi uvjeti za odgovornost po osnovi
sudjelovanja u udruenom zloinakom pothvatu ispunjeni. Kako je razjasnilo
albeno vijee u predmetu Tadi: Iako samo neki od lanova grupe mogu fiziki
poiniti kazneno djelo (ubojstvo, istrebljenje, bezobzirno razaranje gradova,
naselja i sela, itd.), sudjelovanje i doprinos drugih lanova grupe esto je kljuno

329
Vasiljevi II, 101
330
Ibid.
331
Tadi II, 227; Vasiljevi II, 109
332
Kvoka II, 88
333
Ibid., 90

109
u omoguavanju poinjenja tog kaznenog djela.334 Nadalje, i u predmetu Simi,
Raspravno je vijee, premda neizravno odnosno kroz element
sporazuma/dogovora da se poini konkretno kazneno djelo, prihvatilo da
neposredni poinitelji moraju biti lanovi ZZP:

- Raspravno vijee je miljenja da se izriaj djelujui zajedno s drugima

odnosi na sudjelovanje nekoliko osoba u kolektivnom poinjenju kaznenog
djela.335
- Osoba moe biti odgovorna za kaznena djela koja su poinile druge osobe bez
da je osobno nazona mjestu poinjenja potrebno je samo da ona s ostalima
sklopi sporazum da e ta djela biti poinjena.336
- Udrueni zloinaki pothvat zahtijeva, uz to da se nekoliko pojedinaca
sporazumjelo/dogovorilo da e poiniti kazneno djelo, da stranke tog sporazuma
poduzmu aktivnosti u njegovu ostvarivanju.337

334
Ibid., 99
335
Simi I, 149
336
Simi I, 158; Krnojelac II, 81
337
Simi I, 158

110
2.2. Je li primjena teorije zajednikog zloinakog pothvata ograniena na
pothvate manjeg opsega?

albeno vijee u predmetu Branin otklonilo je stajalite i objanjenje

Raspravnog vijea da je praksa Tribunala u odnosu na primjenu teorije ZZP bila
ograniena na manja podruja kao to su Srebrenica, Prijedor i Bosanski amac.
Navodei kako je tono da je u nekoliko predmeta pred MKSJ ZZP kao oblik
odgovornosti primjenjivan na optuenika koji nisu zauzimali visoke poloaje u
hijerarhiji vlasti, albeno je vijee zakljuilo da su razlog tome bile okolnosti tih
predmeta, a ne elementi teorije koji bi ograniavali njezinu primjenu samo na
takve predmete. Stoga je, prema stajalitu albenog vijea, Raspravno vijee
pogrijeilo u zakljuku da ZZP kao oblik odgovornosti nije primjeren za visoko
rangirane optuenike predmetima poput Branina. U kritici navedenog stajalita
albenog vijea valja upozoriti da pothvatima manjeg opsega ne treba iskljuivo
smatrati pothvate u kojima je sudjelovao relativno mali broj osoba ili je stradalo
relativno malo ljudi, ve kao zajednika djelovanja odreenih skupina ljudi koji
nisu pozicionirani u samom vrhu hijerarhije civilne i/ili vojne vlasti i koja su
usmjerena na konkretne vojne operacije ili ogranieno podruje djelovanja.
Pothtvati manjeg opsega su i oni koji obuhvaaju zloine poinjene u okviru
organiziranog sustava zlostavljanja ogranienog na jedan logor te malu skupinu
naoruanih osoba koje su zajedniki djelovale u vezi poinjenja odreenog
kaznenog djela. To pokazuje i praksa tribunala koji su sudili za zloine poinjene
nakon II. svjetskog rata napr. u predmetu protiv Ericha Heyera i dr. koji je u
literaturi poznatiji pod nazivom Essenski lin (Essen West) a kojeg je i albeno
vijee u predmetu Tadi citiralo u potporu svoje teze da je teorija ZZP vrsto
ukorijenjena u meunarodnom obiajnom pravu. Radi se o sluaju pred
britanskim vojnim sudom koji je sudio kapetanu Heyeru, jednom njemakom
vojniku i petorici civila zbog ubojstva trojice britanskih ratnih zarobljenika. Slian
profil predmeta bio je i onaj protiv Kurta Goebella i dr. poznatiji pod nazivom
Otok Borkum.338 U predmetu Almelo optuena su tri Nijemca koji su ubili jednog
britanskog ratnog zarobljenika. Slino, u predmetu Hoelzer kanadski je vojni sud
osudio trojicu Nijemaca zbog ubojstva kanadskog ratnog zarobljenika. U
predmetu Jepsen britanski je sud odluivao o odgovornosti Jepsena (jednog od
nekoliko optuenika) za smrt interniraca iz koncentracijskog logora koji su
nekoliko tjedana prije kapitulacije Njemake 1945. godine bili u tranzitu u drugi
koncentracijski logor.339 U tzv. predmetima koncetracijskih logora takoer se
radilo o pothvatima ogranienog opsega. Tako je cilj suenja protiv Martina
Gottfrieda Weissa i dr. koje je poznatije pod nazivom Dachau iz 1945. godine bio
osuditi osobe koje su uspostavile i vodile Dachau, prvi koncentracijski logor u
Njemakoj u kojem je od oujka 1933. do travnja 1945. godine na razliite
okrutne naine ubijen velik broj osoba, uglavnom ruskih, poljskih i ekih

338
KOESSLER M., Borkum Island Tragedy and Trial, 47 J. Crim. L. Criminology & Police Sci.
183 (1956-1957)
339
Trial of Gustav Alfred Jepsen and others, Proceedings of a War Crimes Trial held ar Luneberg,
Germany, (13 23. kolovoza 1946), presuda od 24. kolovoza 1946.

111
civila.340 I u postupcima pred MKSJ, konstrukcija ZZP primjenjivana je iskljuivo
na pothvate koji su bili manjeg opsega. Tako su, primjerice, Vidoje Blagojevi i
Dragan Joki proglaeni krivima za, izmeu ostalog, pomaganje i podravanje
genocida i progona bosanskih Muslimana u srebrenikoj enklavi. Zamjenik
zapovjednika Drinskog korpusa VRS Radoslav Krsti takoer je osuen za
pomaganje u genocidu koji je poinjen na tom dijelu BiH. Upravitelj KP doma u
Foi Milorad Krnojelac osuen je zbog toga to je od travnja 1992. do kolovoza
1993. godine podvrgavao Muslimane i ostale nesrbe dugotrajnom i rutinskom
zatvaranju, viekratnom muenju i batinanju, ubojstvima, dugom i uestalom
prisilnom radu i neovjenim ivotnim uvjetima te zbog toga to je pomagao pri
deportaciji ili protjerivanju veine mukaraca bosanskih Muslimana i nesrba iz
opine Foa. Kunarac, Kova i Vukovi proglaeni su krivima za sudjelovanje u
kampanji snaga bosanskih Srba u irem podruju opine Foa koja je trajala od
poetka 1992. do sredine 1993 godine s ciljem etnikog ienja toga podruja od
bosanskih Muslimana. U predmetu Kvoka i dr. radilo se o odgovornosti
optuenika za upravljanje logorom Omarska u kojem su logorai, uglavnom
bosanski Muslimani, podvrgavani neovjenim postupcima, muenju, ubojstvima.
Milomir Staki proglaen je krivim za zloine koji su poinjeni kao rezultat
kampanje progona protiv nesrba u opini Prijedor tijekom 1992. godine. U
predmetu Tadi u kojem su i formulirani elementi teorije ZZP, radilo se o manjoj
skupini naoruanih osoba odgovornih za ubojstva civila u selu Jakii. Vrlo je
slino bilo i predmetu Vasiljevi i dr. u kojima je optuenicima stavljeno na teret
sudjelovanje u paravojnoj grupi koja je u razdoblju od 1992. do 1994. godine
terorizirala lokalno muslimansko stanovnitvo u okolici Viegrada. U onim
dravama u kojima se primjenjuju oblici odgovornosti slini ZZP takoer
nalazimo potvrdu teze da je taj oblik odgovornosti ogranien na pothvate manjeg
opsega U predmetu S v. Safatsa (poznatiji kao Shaperville six) koji je citiran i u
presudi Raspravnog vijea u predmetu Kvoka i dr.,341 pred Vrhovnim sudom
Junoafrike republike osueno je est od osam optuenih za ubojstvo jer su
sudjelovali u napadu razularene svjetine (mob violence) koji je doveo do smrti
gradskog vijenika. Sud je utvrdio da je ponaanje optuenih bilo u rasponu od
pripremanja zapaljivih materijala, dranja rtve za druge napadae, poticanja
razularene svjetine da ubije rtvu, gadanja kamenjem i pripadanja dijelu grupe
koja je napala rtvu. U predmetu sa slinom injeninom pozadinom, S V.
Motaung i dr. nekoliko pripadnika skupine osueno je po osnovi teorije
zajednike svrhe (common purpose) zbog ubojstva navodnog policijskog
informatora. Potvrdu da se teorija zajednike svrhe u praksi sudova June Afrike
primjenjuje samo na pothvate manjeg opsega nalazimo i u predmetima S v.
Mitchell i dr. S v. Thabetha i dr.342 itd. Iz analizirane prakse tribunala nakon II.
svjetskog rata, prakse MKSJ i nacionalnih sudova u onim dravama u kojima se
primjenjuju oblici odgovornosti slini ZZP, proizlazi zakljuak da je ZZP
konstruiran kao oblik odgovornosti koji se moe primjeniti samo na pothvate

340
V. o tome v. Kvoka I, 276-278
341
Kvoka I, v. fusnotu br. 513
342
BOISTER N., Common purpose: association and mandate, 5 South African Journal of Criminal
Justice, 167(1992)

112
manjeg opsega koji su bili ogranieni na konkretne vojne operacije, ogranieno
podruje djelovanja, jedan logor ili malu skupinu naoruanih osoba koje su
zajedniki djelovale u vezi poinjenja odreenog kaznenog djela, pa je u tom
smislu zakljuak albenog vijea u predmetu Branin pravno neutemeljen.

113
3. Zajedniki plan

U praksi MKSJ usvojeno je stajalite da koritenje pojma udruenog zloinakog

poduhvata da bi se definirala odgovornost neke osobe za kaznena djela koja su
fiziki poinile druge osobe pretpostavlja strogu definiciju zajednikog cilja.343
Zajedniki plan u predmetu Tadi definiran je kao "politika poinjenja
neovjenih djela nad nesrpskim civilnim puanstvom tog podruja u BiH u
okviru pokuaja stvaranja Velike Srbije."344 U tom je kontekstu neovjenih djela
poinjenih nad brojnim rtvama u skladu s prepoznatljivim planom bio i napad na
Sivce i Jakie koji se optuenom Tadiu stavlja na teret. Zajedniki plan u
predmetu Staki definiran je u est stratekih ciljeva vodstva bosanskih Srba u
Bosni i Hercegovini koje je formulirao Radovan Karadi, a meu kojima je prvi
cilj bilo odvajanje Srba od "druge dvije nacionalne zajednice".345 Konsolidacija
srpske vlasti u opini kao cilj odnosno zajedniki plan djelovanja realiziran je
kroz stvaranje atmosfere prisile za stanovnike opine nesrpske nacionalnosti,
propagandne kampanje koja je pridonijela polarizaciji stanovnitva i stvaranju
atmosfere straha i formiranje logora Omarska, Keraterm i Trnopolje.346 U
predmetu Krsti Raspravno vijee je utvrdilo da je optuenik sudjelovao u "planu
vojnog vodstva Vojske Republike Srpske da se bosansko-muslimansko
stanovnitvo trajno ukloni iz Srebrenice. Taj plan, koji se u razgovornom jeziku
naziva "etniko ienje" ostvaren je uglavnom putem nasilnog premjetanja
glavnine civilnog puanstva iz Potoara nakon to su vojno sposobni mukarci
odvojeni od ostatka stanovnitva."347 U predmetu Milutinovi i dr. optuenici,
visoki vojni i dravni dunosnici SRJ, terete se kao supoinitelji u ZZP koji je,
izmeu ostalog, imao za cilj "protjerivanje znatnog dijela albanskog puanstva
Kosova sa teritorija pokrajine Kosovo u nastojanju da se osigura trajna srpska
kontrola nad ovom pokrajinom."348 Prema optunici protiv Milana Martia, svrha
ZZP koji se njemu stavlja na teret bilo je prisilno uklanjanje veeg dijela
hrvatskog, muslimanskog i drugog nesrpskog stanovnitva priblino s jedne
treine teritorija Republike Hrvatske te velikog dijela Republike Bosne i
Hercegovine, s ciljem da taj teritorij postane dijelom nove drave pod srpskom
dominacijom, injenjem zloina kojima se kre odredbe lanova 3. i 5. Statuta
Meunarodnog suda.349 Na teoriji ZZP temelji se i optunica u predmetu Prli i
dr. Prema tvrdnjama optube u tom predmetu cilj zajednikog plana optuenika
bio je politiko i vojno podjarmljivanje, trajno uklanjanje i etniko ienje
bosanskih Muslimana i drugih ne-Hrvata koji su ivjeli na onim dijelovima
teritorija Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj
Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanje tih teritorija kao dijela

343
Krnojelac II, 116
344
Tadi II, 230
345
Staki I, 471
346
Ibid. 475-477
347
Krsti I, 612
348
Odluka po prigovoru Dragoljuba Ojdania na nenadlenost - udrueni zloinaki poduhvat,
21.05 2003., 17
349
Tuitelj protiv Milana Martia, 14.07.2003., 4

114
"Velike Hrvatske", u kratkom roku ili tokom dueg razdoblja, kako bi one postale
dio Republike Hrvatske ili bile blisko povezane s njom. Teritorijalni cilj
udruenog zloinakog poduhvata bio je uspostavljanje hrvatske teritorije u
granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do
1941. godine. Udrueni zloinaki poduhvat obuhvaao je i kreiranje politike i
nacionalne mape tih podruja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u politikom
tako i u demografskom smislu.350 U objedinjenoj optunici protiv Gotovine,
ermaka i Markaa navodi se da je cilj ZZP koji je postojao barem od srpnja do
15. studenog 1995. bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovnitva iz regije
Krajina, silom, zastraivanjem ili prijetnjama silom, progonima, prisilnim
raseljavanjem, premjetanjem i deportacijom, oduzimanjem i razaranjem imovine
ili drugih sredstava.351 U Predraspravnom podnesku Tuiteljstva352 kao datum
donoenja zajednikog plana navodi se sastanak od 31. srpnja 2005. godine na
Brijunima na kojem su uz tadanjeg Predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog
zapovjednika oruanih snaga Republike Hrvatske nazoili i Gotovina, Marka i
ostali politiki i vojni voe radi rasprave o skoranjem napadu na Krajinu.353
Prema transkriptima s toga sastanka predsjednik Tuman je navodno izjavio kako
je najvanije pokrenuti masovni odlazak civila koje e slijediti vojska.354 U
transkriptima navodno stoji i da je optueni general Gotovina na sastanku
izvijestio predsjednika Tumana o konstatiranim masovnim evakuacijama civila u
pravcu Beograda i Banja Luke koje bi, u sluaju da se nastavi pritisak, mogle
dovesti do masovnog iseljavanja i ostanka samo onih Srba koji ne bi mogli ili
imali gdje otii.355 Iz podneska Tuiteljstva proizlazi da su formiranju zajednikog
plana na brijunskom sastanku prethodili politiki pregovori izmeu hrvatske i
srpske strane voeni jo 1992. godine s ciljem realizacije tzv. humanog
preseljenja radi stvaranja istih etnikih podruja u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini. Oito je, dakle, da Tuiteljstvo smatra da je ZZP koji je konano
formuliran donoenjem zajednikog plana na Brijunima 31. srpnja 2005. godine
zapravo samo nastavak kontinuiteta politike stvaranja etniki istih podruja i to u
smislu njezine konane realizacije. Ovdje se postavlja pitanje jesu li ovi zakljuci
Tuiteljstva u suprotnosti s utvrenim injenicama u postupcima protiv Martia,
eelja, Staniia i Simatovia. Drugim rijeima, da li postojanje jednog ZZP
iskljuuje postojanje drugog na suprotstavljenoj strani ako su oba u istom
vremenskom, prostornom i kontekstualnom okviru? U optunici protiv Martia se
navodi da je ovaj udrueni zloinaki pothvat postojao od prije 1. kolovoza 1991.
godine i trajao najmanje do kolovoza 1995. godine. U optunici protiv Staniia i

350
Tuitelj protiv Jadranka Prlia i dr., 16.11.2005., 15
351
Tuitelj protiv Gotovine, ermaka i Markaa, Spojena optunica od 17. veljae 2006. godine,
12
352
Prosecutor v. Ante Gotovina, Ivan ermak i Mladen Marka, Confidential and Partially Ex
Parte Prosecution's Submission Pursuant to Rule 65ter(E), Prosecution's Pretrial Brief, 16 March
2007
353
Ibid. 16
354
it is important that those civilians set out, and than the army will follow them, and when the
columns set out, they will have a psychological impact on each otherwe have to inflict such
blows that the Serbs will to all practical purposes disappear. Ibid.
355
Ibid.

115
Simatovia precizira se da je ZZP (koji se dodue odnosi i na Hrvatsku i na BiH)
trajao od prije 1. kolovoza 1991. godine do barem 31. prosinca 1995. godine.356
Zanimljivo je da se u spojenoj optunici protiv Gotovine, ermaka i Markaa
navodi da je ZZP koji je formiran s ciljem trajnog uklanjanja srpskog
stanovnitva s podruja Krajine silom, zastraivanjem i prijetnjama silom,
progonoma, prisilnim raseljavanjem, premjetanjem i deportacijom, oduzimanjem
i unitavanjem imovine ili drugim sredstvima, postojao najkasnije od srpnja pa
do 30. rujna 1995. godine. Iz toga proizlazi da na podruju Hrvatske u razdoblju
od srpnja pa do kolovoza 1995. godine koincidiraju dva ZZP, jedan na srpskoj
strani koji djeluje s ciljem stvaranja etniki homogenih srpskih podruja u
Hrvatskoj i BiH, i drugi na Hrvatskoj strani kojem je cilj trajno uklanjanje srpskog
stanovnitva s podruja Krajine. U predraspravnom podnesku tuiteljstva od
23.3.2007. godine navodi se da su vojni planovi za izvoenje operacije oluja
finalizirani 31. srpnja 2005. godine, dakle u trenutku kad je u okupiranim
podrujima Hrvatske jo uvijek funkcionirao ZZP kojem je na elu bio Milan
Marti. Premda naelno postojanje jednog ZZP ne mora iskljuiti funkcioniranje
drugog ZZP, ovdje se ipak teko oteti dojmu da vremenski, prostorni i povijesni
kontekst sugerira da je odgovor hrvatskih vlasti na srpski ZZP bio posve u
okvirima meunarodnog prava. Osim toga, ako se prihvati teza o zatvorenom
krugu u kojem neprekinuto funkcioniraju suprotstavljeni ZZP stvoreni po
etnikom kljuu i prema kojem je srpski ZZP bio odgovor na stradanja Srba u
Hrvatskoj u II. svjetskom ratu, a hrvatski ZZP formaliziran u operaciji Oluja
odgovor na srpski ZZP koji je dokazan u predmetu Marti, postavlja se pitanje
kako to da je ZZP koji se stavlja na teret ermaku, Gotovini i Markau trajao
svega dva mjeseca. Sljedee pitanje glasi: Je li mogue ostvariti maksimalistiki
cilj (trajno uklanjanje srpskog stanovnitva s podruja RSK) u tako kratkom
vremenu? Konano, ako je je taj cilj bio trajno uklanjanje itavog jednog naroda,
postavlja se pitanje zato je do pokuaja njegove provedbe dolo tek na
ogranienom zemljopisnom podruju koje obuhvaa prostor junog dijela tzv.
RSK i na kojem su jedino i poinjena kaznena djela koja se optuenicima
ermaku, Gotovini i Markau stavljaju na teret. Nadalje, ako se zloinaki
karakter neke vojne operacije procjenjuje s obzirom na posljedice, u konkretnom
sluaju broj osoba srpske nacionalnosti koje su tijekom i nakon Oluje napustile
Hrvatsku, tada nije jasno zbog ega je Oluja zloinaka akcija, a primjerice
operacija Bljesak nije, premda se i za nju moe zakljuiti da su osobe koje su
sudjelovale u njezinom planiranju i provedbi (a radi se uglavnom o istim osobama
koje se spominju kao sudionici ZZP u optunici protiv ermaka, Gotovine i
Markaa) barem mogli predvidjeti iseljavanje stanovnitva kao prirodnu i
predvidivu posljedicu njezine realizacije. Naprotiv, iz vie mjesta u presudi nazire
se pozitivan stav Raspravnog vijea prema toj vojnoj operaciji unato nekim
svjedoenjima prema kojima su u toj akciji stradali i civili.357 Zanimljivo je da se i
u optunici protiv Martia Oluji ne daje negativan predznak. Naprotiv,

356
Tuitelj protiv Staniia i Simatovia, 20. prosinca 2005., 11
357
Marti I, 302, 464

116
Tuiteljstvo u 78 konstatira da je masovnom hrvatskom ofenzivom poznatijom
kao operacija Oluja uspjeno vraena kontrola Republike Hrvatske nad RSK:

Podruja u RSK koja su drali Srbi ostala su pod kontrolom SVK-a do poetka kolovoza
1995. Otprilike u to vrijeme Milan Marti, zajedno s politikim i vojnim rukovodstvom
RSK-a, pobjegao je s hrvatskog teritorija tijekom masovne hrvatske ofenzive. Tom
operacijom, poznatom pod nazivom Operacija Oluja, uspjeno je ponovno
uspostavljena hrvatska kontrola nad RSK-om. Preostalo podruje pod srpskom kontrolom
u istonoj Slavoniji mirnim je putem reintegrirano u Hrvatsku 1998. godine.358

S obzirom na navedeno valja zakljuiti da jedan ZZP iskljuuje postojanje drugog

na suprotstavljenoj strani ako su oba unutar istog vremenskog, prostornog i
kontekstualnog okvira. Pored injenice da argumenti Tuiteljstva o artikuliranju
dravne politike kroz zajedniki plan i kriminalni karakter operacije Oluja
proturjei dokazima utvrenima u postupku protiv Milana Martia i Slobodana
Miloevia, oni nisu osnovani niti iz aspekta viih dokaznih standarda za
utvrivanje odgovornosti kod tzv. kolektivnih zloina, kao to je utvreno
presudom Meunarodnog suda pravde iz veljae 2007. godine u predmetu
Primjena Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida.

358
Tuitelj protiv Milana Martia, 14. srpnja 2003., 78

117
3.1. Presuda Meunarodnog suda pravde u predmetu "Primjena Konvencije
o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida"

U dugo oekivanoj presudi u predmetu "Primjena Konvencije o sprjeavanju i

kanjavanju zloina genocida" (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore) od
26. veljae 2007. godine359 Meunarodni sud pravde (dalje u tekstu: MSP)
presudio je da Srbija, putem svojih organa ili osoba iji postupci impliciraju
odgovornost drave po meunarodnom obiajnom pravu, nije poinila genocid.360
Takoer je utvreno da Srbija nije odgovorna niti za udruivanje radi poinjenja
kaznenog djela genocida (conspiracy) kao niti za sudionitvo u genocidu
(complicity) sukladno l. 3. Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina
genocida.361 Meutim, MSP je ocijenio da je Srbija prekrila obvezu sprjeiti
genocid koji se dogodio u Srebrenici u srpnju 1995. godine.362 Ona je takoer,
prema odluci Suda, prekrila odredbe Konvencije zbog toga to MKSJ-u nije
predala Ratka Mladia, optuenog za genocid i udruivanje radi poinjenja
genocida ime je prekrila i obvezu pune suradnje s tim Tribunalom.363 MSP je
Srbiju proglasio odgovornom i za krenje obveza u vezi provedbe privremenih
mjera koje je sud naloio 8. travnja i 13. rujna 1993. godine, a koje su mogle
sprijeiti genocid u Srebrenici.364 S obzirom na konstatirane povrede Konvencije
o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida MSP je naloio Srbiji da bez
odlaganja poduzme uinkovite mjere radi osiguranja potpunog potivanja svojih
obveza koje proizlaze iz Konvencije, a koje se odnose na kanjavanje genocida
kako je definiran lankom 2. te drugih kaznenih djela definiranih lankom 3. te da
MKSJ-u preda pojedince optuene za genocid i s genocidom povezana kaznena

359
International Court of Justice, Case concerning the application of the Convention on the
prevention and punishment of the crime of genocide, (Bosnia and Herzegovina v. Serbia and
Montenegro), 26 February 2007, izv. http://www.icj-cij.org/
360
(2) by thirteen votes to two, Finds that Serbia has not committed genocide, through its organs
or persons whose acts engage its responsibility under customary international law, in violation of
its obligations under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of
Genocide. Ibid. 471
361
(3) by thirteen votes to two, Finds that Serbia has not conspired to commit genocide, nor
incited the commission of genocide, in violation of its obligations under the Convention on the
Prevention and Punishment of the Crime of Genocide.; (4) by eleven votes to four, Finds that
Serbia has not been complicit in genocide, in violation of its obligations under the Convention on
the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide., Ibid.
362
(5) by twelve votes to three, Finds that Serbia has violated the obligation to prevent genocide,
under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, in respect of
the genocide that occurred in Srebrenica in July 1995., Ibid.
363
(6) by fourteen votes to one, Finds that Serbia has violated its obligations under the
Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide by having failed to
transfer Ratko Mladi, indicted for genocide and complicity in genocide, for trial by the
International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, and thus having failed fully to co-
operate with that Tribunal., Ibid.
364
(7) by thirteen votes to two, Finds that Serbia has violated its obligation to comply with the
provisional measures ordered by the Court on 8 April and 13 September 1993 in this case,
inasmuch as it failed to take all measures within its power to prevent genocide in Srebrenica in
July 1995., Ibid.

118
djela.365 Navodei da je proglaenje Srbije odgovornom za neprjeavanje
genocida i nekanjavanje poinitelja dovoljna satisfakcija rtvama zloina
genocida kao i podnositelju tube, MSP je konstatirao da tuena strana nije
obvezna platiti naknadu tete za neizvravanje odnosno povredu obveza po
Konvenciji.366 U predmetu BiH protiv Srbije i Crne Gore MSP je po prvi puta od
svog osnivanja odluivao o tome moe li drava i pod kojim uvjetima odgovarati
za krenje odredaba Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida iz
1948. godine.367 U politikom smislu presudu je mogue promatrati kao jednu
vrstu kompromisa koji je kod svih strana u sporu, ali i ostalih zainteresiranih
strana u regiji prouzroio podjednako nezadovoljstvo. rtve srpskih zloina u
Bosni i Hercegovini ostale su bez valjane i barem odgovarajue moralne
satisfakcije. Premda su se vrlo teki zloini dogaali na veem podruju BiH od
kojih barem neki, po mom uvjerenju, ispunjavaju sva obiljeja zloina
genocida368, MSP je utvrdio da je genocid poinjen samo na podruju Srebrenice
u srpnju 1995. godine. Meutim, premda je konstatirano da je genocid poinjen,
MSP nije ponudio odgovor na pitanje tko ga je poinio ve samo na pitanje tko ga
nije poinio i tko u tom smislu ne moe biti odgovoran, a to je tuena strana.
Ovakvom je presudom MSP proputena jo jedna prilika da meunarodno
pravosue napokon utvrdi tko je odgovoran za zloin genocida koji je nesumnjivo
poinjen u Srebrenici 1995. godine. Naime, ne treba zaboraviti da niti pred MKSJ
jo niti jedan od optuenika nije osuen zbog poinjenja kaznenog djela genocida.
Krsti, Blagojevi i Joki (od kojih posljednja dvojica nepravomono) nisu
osueni kao poinitelji genocida ve kao sudionici odnosno pomagatelji i
podravatelji u genocidu. Nakon smrti Miloevia, a imajui u vidu okolnost
Karadi i Mladi kojima se takoer stavlja na teret poinjenje genocida u
Srebrenici nisu dostupni Tribunalu, sve je manje izgleda da rtve i meunarodna
javnost saznaju tko je, zapravo, poinio najtei zloin u Europi nakon II. svjetskog
rata. S druge strane nesporna je injenica da je Srbija, ma koliko mnogi u toj
dravi glorificirali odluku MSP, prva drava u povijesti koja je proglaena
odgovornom za krenje odredaba Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina
genocida. Njome je, osim toga, ozbiljno dovedena u pitanje legitimnost nastanka

365
(8) by fourteen votes to one, Decides that Serbia shall immediately take effective steps to
ensure full compliance with its obligation under the Convention on the Prevention and Punishment
of the Crime of Genocide to punish acts of genocide as defined by Article II of the Convention, or
any of the other acts proscribed by Article III of the Convention, and to transfer individuals
accused of genocide or any of those other acts for trial by the International Criminal Tribunal for
the former Yugoslavia, and to co-operate fully with that Tribunal., Ibid.
366
(9) by thirteen votes to two, Finds that, as regards the breaches by Serbia of the obligations
referred to in subparagraphs (5) and (7) above, the Courts findings in those paragraphs constitute
appropriate satisfaction, and that the case is not one in which an order for payment of
compensation, or, in respect of the violation referred to in subparagraph (5), a direction to provide
assurances and guarantees of non-repetition, would be appropriate., Ibid.
367
v. Application of the Convention on the prevention and punishment of the crime of genocide
(Croatia v. Serbia and Montenegro), izv. http://www.icj-cij.org/
368
Koncentracijski logori Omarska, Keraterm i Trnopolje gotovo su kolski primjer jednog od
modaliteta radnje poinjenja zloina genocida. O razlozima osnivanja logora, uvjetima koji su u
njima vladali i postupcima prema logoraima v. Tuitelj protiv Miroslava Kvoke i dr.,
izmijenjena optunica, 21.8.2000., 3-12

119
Republike Srpske i Daytonskog sporazuma u cjelini to su bonjaki politiari
ubrzo po njezinu donoenju nastojali kapitalizirati potrebom oivaljavanja procesa
ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini. U pravnom smislu presuda MSP je
otvorila nekoliko vrlo zanimljivih pitanja koja e, vjerujem, vrlo brzo postati
predmetom znanstvenog interesa meunarodnih pravnika. Ja u ovom prilikom
spomenuti samo dva, po mom miljenju, najvanija pitanja. Pitanje svih pitanja
jest moe li drava, koja jest subjekt meunarodnog, ali ne i meunarodnog
kaznenog prava, poiniti genocid ili koje od djela iz lanka 3. Konvencije o
sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida i u tom smislu biti proglaena
odgovornom za poinjenje tih kaznenih djela ili se odgovornost za ta djela dravi
moe pripisati ako i kad su ona poinjena od strane fizikih osoba koje su
postupale pod njezinim nadzorom (kontrolom). Genocid je zloin odnosno teko
kazneno djelo. Osim iz naziva Konvencije,369 to nedvojbeno proizlazi i iz
injenice da je kazneno djelo genocida propisano u kaznenim zakonima drava
stranaka, a na njega se protee i stvarna nadlenost (rationae materiae) ad hoc
meunarodnih kaznenih tribunala370 kao i Stalnog Meunarodnog kaznenog
suda.371 Subjekti kaznenog prava, dakle osobe koje mogu odgovarati za kaznena
djela, su fizike i pravne osobe. Pravne osobe ne mogu odgovarati za kaznena
djela u svim sustavima ve samo u nekima. Unato tome to drava ima pravnu
osobnost, preteno je shvaanje izraeno u literaturi da drava ne moe odgovarati
za kaznena djela.372 U nekim je pravnim sustavima to i izriito propisano u tekstu
zakona.373 Osim toga, valja imati u vidu i odredbu l. 4. Konvencije kojom je
propisano da e osobe (persons) koje su poinile genocid ili neko drugo djelo iz
lanka 3. Konvencije biti kanjene i to bez obzira radi li se o "vladarima, javnim
slubenicima ili privatnim osobama."374 Iz takve konstrukcije takoer proizlazi da
su donositelji Konvencije poli od toga da drava ne moe poiniti kazneno djelo
genocida niti povezana kaznena djela iz l. 3. Konvencije. Meutim, to jo uvijek
ne znai da drava ne moe biti proglaena odgovornom za genocid i povezana
djela i to po osnovi tzv. izvedene (derivirane) odgovornosti. Naime, l. 9.
Konvencije u kojem se govori o odgovornosti drave za genocid ili druga djela
propisana l. 3. sugerira da drave mogu biti odgovorne zbog poinjenja
genocida ili nekog drugog s genocidom povezanog kaznenog djela.375

369
"Tumaenje mora iznad svega biti utemeljeno na tekstu ugovora" v. Territorial Dispute (Libyan
Arab Jamahiriya/Chad), Judgment, I.C.J. Reports 1994, p. 22. 41)
370
V. l. 4. Statuta MKSJ i l. 2. Meunarodnog kaznenog tribunala za Ruandu
371
V. l. 6. Statuta Meunarodnog kaznenog suda
372
V. predmet Volkel o kojem je odluivao Vrhovni sud Nizozemske. DERENINOVI 2003, 56
373
V. l. 6. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela (Narodne novine 171/03 od
24.09.2003.), v. l. 121-2 francuskog Kaznenog zakona (Loi n 2000-647 du 10 juillet 2000 art. 8
Journal Officiel du 11 juillet 2000, izv. http://admi.net/code/CPENALLL-121-2.html)
374
"Persons committing genocide or any of the other acts enumerated in article III shall be
punished, whether they are constitutionally responsible rulers, public officials or private
individuals.", v. takoer i l. 6. koji spominje osobe optuene za genocide, Convention on the
Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, Adopted by Resolution 260 (III) A of the
U.N. General Assembly on 9 December 1948.
375
Za drugaije stajalite v. International Court of Justice, Case concerning the application of the
Convention on the prevention and punishment of the crime of genocide, (Bosnia and Herzegovina

120
Iz okolnosti da se u lanku 9. ne govori o odgovornosti drava za nesprjeavanje
i/ili nekanjavanje genocida ve o odgovornosti za genocid, jedini logian
zakljuak koji se dade izvesti da drave, premda ne mogu "poiniti" genocid niti
druga s genocidom povezana djela iz propisana lankom 3. Konvencije o
sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida, mogu biti proglaene odgovornima
za ta djela. To, uostalom, proizlazi i iz sutine Konvencije o sprjeavanju i
kanjavanju zloina genocida koja je upravo i donesena kao neposredna reakcija
na koncentracijske logore i druge mjere nacistikih vlasti kojima je cilj bio
unitenje odreenih biolokih skupina, a koje su bile dijelom slubene dravne
politike. Osnova izvedene (derivirane) odgovornosti drava je u funkciji
"nadzora" nad osobama i skupinama koje su fiziki poinile ta kaznena djela.
Drava moe biti proglaena odgovornom za navedena djela ako se utvrdi da je
imala "uinkoviti nadzor" (effective control) nad fizikim poiniteljima tih djela.
Ako je, pak, taj nadzor bio samo "sveukupni" (overall control), tada se djela
fizikih poinitelja ne mogu pripisati (imputirati) dravi, ali ona moe odgovarati
za nesprjeavanje poinjenja tih djela odnosno za nekanjavanje njihovih
poinitelja. Sada dolazimo do drugog pitanja koje je posebno vano u kontekstu
promiljanja o moguem utjecaju presude MSP na daljnju primjenu teorije ZZP
pred MKSJ. Pitanje glasi: pod kojim se uvjetima protupravni postupci pojedinaca
(fizikih osoba) i skupina mogu uraunati odnosno pripisati dravama? U praksi
meunarodnih sudova u tom smislu postoje razliita stajalita.376 Kod procjene
mogu li se postupci pojedinaca (fizikih osoba) uraunati odnosno pripisati
tuenoj strani, MSP je odbacio primjenu testa sveukupne kontrole (overall
control) kojeg je usvojilo albeno vijee MKSJ u predmetu Tadi i na kojem je
inzistirao podnositelj tube377 i priklonio se starom testu uinkovite kontrole
(effective control) kojeg je sam formulirao u predmetu Nikaragva.378 S obzirom
da je genocid kazneno djelo kod kojeg je potrebno dokazati da je poinitelj

v. Serbia and Montenegro), 26 February 2007, Joint declaration of judges Shi and Koroma, izv.
http://www.icj-cij.org/
376
Dok je u predmetu Nikaragva MSP usvojio test "uinkovitog nadzora", albeno vijee MKSJ u
predmetu Tadi priklonilo se blaem testu "sveukupnog nadzora".
377
"The Applicant relies on the alleged existence of an overall plan to commit genocide
throughout the territory, against persons identified everywhere and in each case on the basis of
their belonging to a specified group." International Court of Justice, Case concerning the
application of the Convention on the prevention and punishment of the crime of genocide, (Bosnia
and Herzegovina v. Serbia and Montenegro), 26 February 2007, 370, izv. http://www.icj-cij.org/
378
U tom je predmetu MSP rjeavao o pitanju da li je strana drava, Sjedinjene Amerike Drave,
zbog injenice da je financirala, organizirala, obuavala, opremala i planirala operacije
organiziranih vojnih i paravojnih skupina pobunjenika u Nikaragvi (tzv. kontraa), bila odgovorna
za krenja meunarodnog humanitarnog prava koja su poinili ti pobunjenici. Sud je zakljuio da
je za to potreban visok stupanj kontrole. Zahtijeva se ne samo (i) da strana efektivno kontrolira
vojnu ili paravojnu grupu, nego i (ii) da je imala kontrolu u odnosu na konkretnu operaciju tijekom
koje je eventualno dolo do krenja. Sud je ak konstatirao da je, kako bi se utvrdilo da su
Sjedinjene Drave odgovorne za "djela u suprotnosti s odredbama o ljudskim pravima i
humanitarnim pravom" za koja se tvrdi da su ih poinili nikaragvanski kontrai, potrebno dokazati
da su SAD konkretno "dale uputstva ili osigurale provoenje" tih djela. Cit. po, Tadi II 100, za
izv. v. International Court of Justice, Military and paramilitary activities in and against Nicaragua
(Nicaragua v. United States of America), 27.6.1986., izv. http://www.icj-cij.org/

121
tempore criminis postupao s posebnom namjerom (dolus specialis) koja je
upravljena potpunom ili djelominom unitenju odreene skupine, inzistiranjem
na primjeni testa sveukupne kontrole podnositelj tube je nastojao dokazati da
posebna namjera tuene strane proizlazi iz Odluke o stratekim ciljevima koje je u
svibnju 1992. godine izdao Momilo Krajinik, tadanji predsjednik skuptine
Republike Srpske i posljedinom opem obrascu zloina koje su bosanski Srbi, a
u okviru realizacije te Odluke, sustavno inili prema bosanskim Muslimanima i
Hrvatima.379 MSP nije prihvatio tako ekstenzivnu interpretaciju sadraja posebne
namjere te je otklonio tvrdnje podnositelja tube da se o njezinu postojanju moe
donijeti zakljuak na temelju Odluke o stratekim ciljevima (inferencija). Prema
shvaanju suda posebna namjera (dolus specialis), kao specifina namjera da se u
cijelosti ili djelomino uniti odreena skupina, mora biti uvjerljivo dokazana
(prikazana) s obzirom na okolnosti konkretnog sluaja, osim ukoliko u tom smislu
ne moe biti uvjerljivo dokazano postojanje opeg plana u kojem je takva namjera
eksplicitno sadrana. Da bi odreeni obrazac ponaanja bio prihvaen kao dokaz
posebne namjere on mora biti takav da nedvojbeno upuuje na njezino
postojanje.380 MSP je ocijenio da su strateki ciljevi iz spomenute Odluke mogli
biti ostvareni raseljavanjem stanovnitva i osvajanjem teritorija, a da motiv
stvaranja Velike Srbije nije nuno podrazumijevao/zahtijevao/ unitenje
bosanskih Muslimana i ostalih zajednica, ve njihov progon (iseljavanje).381
Podnositelj tube, prema ocjeni MSP, nije ponudio konkretne dokaze o postojanju
takve namjere kod tuene strane i to zbog toga jer nije uspio dokazati da je
postojao usklaeni plan (concerted plan) u kojem je takva namjera bila sadrana
niti da su dogaaji koji su izneseni u tubi ukazivali na ustrajni obrazac ponaanja
koji nedvojbeno upuuje na postojanje takve namjere.382 Presuda MSP mogla bi
imati znaajan utjecaj na ograniavanje primjene teorije ZZP u praksi MKSJ i to
kako u pogledu opsega njezine primjene tako i u smislu preciznijeg odreenja
njezinih objektivnih i subjektivnih elemenata. U kritici presude albenog vijea iz
predmeta Tadi, MSP je istaknuo da MKSJ nije bio pozvan u tom predmetu, niti

379
Decision on Strategic Goals issued in May 1992 by Momilo Krajinik as the President of the
National Assembly of Republika Srpska. 19The Strategic Goals were as follows: (1) Separation as
a state from the other two ethnic communities; (2) a corridor between Sermberija and Krajina; (3)
the establishment of a corridor in the Drina River valley, i.e., the elimination of the border between
Serbian states; (4) the establishment of a border on the Una and Neretva rivers; and (5) the
division of the city of Sarajevo into a Serbian part and a Muslim part, and the establishment of
effective State authorities within each part. International Court of Justice, Case concerning the
application of the Convention on the prevention and punishment of the crime of genocide, (Bosnia
and Herzegovina v. Serbia and Montenegro), 26 February 2007, 371, izv. http://www.icj-cij.org/
380
"The dolus specialis, the specific intent to destroy the group in whole or in part, has to be
convincingly shown by reference to particular circumstances, unless a general plan to that end can
be convincingly demonstrated to exist; and for a pattern of conduct to be accepted as evidence of
its existence, it would have to be such that it could only point to the existence of such intent.",
Ibid. 373
381
Ibid. 372
382
"The Court finds that the Applicant has not established the existence of that intent on the part of
the Respondent, either on the basis of a concerted plan, or on the basis that the events reviewed
above reveal a consistent pattern of conduct which could only point to the existence of such
intent.", Ibid. 376

122
je generalno pozvan, suditi o pitanjima odgovornosti drave (v. 403). To je, bez
sumnje, otvorena i argumentirana kritika Tribunala koji je pogreno protumaio
svoje historijsko poslanje. U apologiji primjene teorije ZZP esto se istie kako se
njome ne uspostavlja kolektivna odgovornost, a jo manje odgovornost drave i
njezinih organa za poinjena kaznena djela. Takva tvrdnja nema uporite u
stvarnosti. Naime, premda su pred Tribunalom formalno optuene samo fizike
osobe, praksom iroko koncipiranih optunica koje u nekim predmetima
obuhvaaju itav dravni i vojni vrh te sve znane i neznane osobe, MKSJ je de
facto kroz pripisivanje djela fizikih poinitelja visoko pozicioniranim osobama u
strukturi dravne i vojne vlasti ta djela na neizravan nain pripisivao ne samo
onim dravnim strukturama kojima su ti optuenici formalno pripadali ve i svim
osobama koje, premda nisu formalno optuene, su s zajedno s optuenicima
sudjelovale u stvaranju i provedbi zajednikog plana. Svaka osuujua presuda po
osnovi teorije ZZP u tom smislu nije samo moralni prijekor upuen osobi koja je
od strane Tribunala proglaena krivom ve i svim osobama koje se, pleno titulo ili
neodredivim pojmom "drugih znanih i neznanih osoba", u takvoj presudi kojom se
potvruje literarna optunica mogu prepoznati. To je dakako suprotno temeljnom
naelu suvremenog kaznenog prava da je kazna moralni prijekor upuen
iskljuivo osobi koja je proglaena krivom zbog poinjenog kaznenog djela i da
kao takva mora biti osobna i ne smije pogaati ostale osobe u veoj mjeri no to je
to nuno. U tom je smislu neporecivo da osude visokih dravnih i vojnih
dunosnika na temelju teorije ZZP impliciraju ne samo neku vrstu moralne
kolektivne odgovornosti ve i moralne odgovornosti drave u cjelini. Ako MKSJ
prihvati pravorijek MSP i vrlo visoko postavljene uvjete za pripisivanje
(imputaciju) djela fizikih poinitelja kaznenih djela kod kojih je potrebno
dokazati posebnu namjeru (dolus specialis) optuenicima, tada e konstrukcija
ZZP, osobito njezin proireni oblik, ozbiljno doi u pitanje. Naime, presuda MSP
prema kojoj se zakljuak o postojanju namjere izvodi iz zajednikog plana u
kojem je ona eksplicitno formulirana dovodi u pitanje dopustivost konstrukcije
prema kojoj se odgovornost za poinjena kaznena djela optuenicima moe
pripisati u situacijama u kojima ta djela nisu bila obuhvaena planom ve su bila
njegova "prirodna i predvidiva posljedica". Iz dijela presude MSP u kojem se
navodi da se zakljuak o postojanju namjere moe izvesti samo iz injenice da je
ona nesporno sadrana u zajednikom planu proizlazi da ozbiljno dolazi u pitanje
primjena standarda iz predmeta Tadi prema kojem je dovoljno da su kaznena
djela "razumna i prirodna posljedica" stvaranja i realizacije zajednikog plana koji
per se ne mora biti kriminalan. Eventualna eliminacija objektivnog standarda
predvidivosti (forseeability) koja bi znaila sutinsku rekonceptualizaciju teorije
ZZP i ukidanje Tuiteljstvu dosad najomiljenijeg - proirenog oblika te
odgovornosti, pozitivno e utjecati i na dosadanji nejednaki tretman objektivnih
elemenata teorije ZZP od strane sudskih vijea. Kao to je ve konstatirano, u
postupcima pred Tribunalom teite je dosad bilo na elementu zajednikog
plana dok su ostala dva elementa (pluralitet osoba i stupanj doprinosa sudionika
ZZP poinjenju kaznenog djela) sustavno zanemarivana. Pod pretpostavkom da
sudska vijea MKSJ prihvate pravne standarde sadrane u presudi MSP,
Tuiteljstvo bi bilo prisiljeno, u nemogunosti dokazati da je namjera ugraena u

123
zajedniki plan, vie pozornosti posvetiti dokazivanju drugih dvaju objektivnih
elemenata, tonije pluraliteta osoba i njihova doprinosa u poinjenju kaznenih
djela koja im se stavljaju na teret. Naime, kada se posebna namjera ve nee moi,
u veini sluajeva, dokazati postojanjem zajednikih planova koji su bilo per se,
bilo implicitno kriminalni, Tuiteljstvo e morati tu namjeru dokazati iz elementa
sutinskog doprinosa optuenika poinjenju konkretnih kaznenih djela koja im se
stavljaju na teret. To e znaiti radikalan zaokret od dosadanje prakse izvoenja
dokaza (inferencija) iz objektivne okolnosti pozicije optuenika u hijerarhiji
vlasti. Umjesto takve prakse koja je, ignorirajui zahtjev suvremenog kaznenog
prava da se kazna kao prijekor moe uputiti poinitelju kaznenog djela iskljuivo
zbog njegovog ponaanja kojim se kri prohibitivna ili imperativna norma
kaznenoga prava, u izravnoj suprotnosti s naelom nulla poena sine culpa383,
Tuiteljstvo e biti limitirano na inferenciju subjektivnog elementa (namjere)
upravo iz konkretnog ponaanja optuenika. To bi, nadalje, moglo dovesti do toga
da se, kao to je sugerirano od strane Raspravnog vijea u predmetu Branin,
teorija ogranieno primjenjuje samo na tzv. horizontalni ZZP tj. male skupine
osoba nisko pozicioniranih u hijerarhiji vlasti koje, djelujui izravno na terenu,
ine kaznena djela iz nadlenosti Tribunala. To stoga to e kod tih skupina biti
mogue izvesti zakljuak o postojanju kriminalne namjere optuenika iz njegova
ponaanja. S druge strane, s obzirom na strukturnu udaljenost od loci delicti
commissi, biti e vrlo teko ako ne i nemogue izvesti zakljuak o postojanju
zloinake namjere iz ponaanja osoba koje su visoko pozicionirane u hijerarhiji
vlasti. Stoga je za oekivati da, pod utjecajem presude MSP i odluke Raspravnog
vijea MKSJ u predmetu Branin, sudska vijea toga tribunala primjenu teorije
ogranie eventualno na sluajeve grupnog kriminaliteta (group crime) poinjenog
u okviru tzv. horizontalnih ZZP kao to je bio onaj u predmetima Tadi i/ili
Vasiljevi, a odgovornost optuenika visoko pozicioniranih u sustavu civilne i/ili
vojne hijerarhije za sistemski kriminalitet (systemic crime) pokuaju uspostaviti
kroz alternativne koncepte kao to je, primjerice, ve etablirana zapovjedna
odgovornost ili pak odgovornost za kaznena djela poinjena putem organiziranog
aparata moi (Willensherrschaft kraft organizatorischer Machtapparate odnosno
Organisationsherrschaft) kao oblik posrednog poiniteljstva.384 Nedvojbeno je,
dakle, da bi presuda MSP mogla utjecati na daljnje postupke pred MKSJ i
primjenu teorije ZZP od strane toga Tribunala. Naznaeno je i u kojem bi pravcu
ona mogla utjecati. Meutim, za davanje odgovora na pitanje hoe li se to uistinu i
dogoditi potrebno je pokuati dati odgovore i na ova pitanja: koja su opa pravila
o funkcioniranju i nadlenosti ovih dvaju sudova globalne svjetske organizacije,
jesu li odluke i pravni standardi prihvaeni od strane jednog suda pravno
obvezujui za drugi sud, te kakav je u tom smislu bio njihov dosadanji odnos?
Odgovor na prvo pitanje mogue je dati bez neke dubinske analize. MKSJ je
osnovalo Vijee sigurnosti Ujedinjenih naroda385 i to na temelju ovlasti koje to
tijelo ima sukladno poglavlju VII Povelje Ujedinjenih naroda. Premda nigdje u

383
Tako i AMBOS 2007, 173
384
Vie o toj pravnoj figuri v. HAMDORF 2007, AMBOS 2007; u domaoj literaturi v. BOJANI
2003.
385
Rezolucija 827 usvojena na 3217 sjednici Vijea sigurnosti Ujedinjenih naroda 25.5.1993.

124
Povelji nije eksplicirano da Vijee sigurnosti moe osnivati sudove, utemeljenje
MKSJ smatra se mjerom na koju je Vijee sigurnosti ovlateno po l. 41. Povelje
u sluaju prijetnje meunarodnom miru i sigurnosti. U tom smislu MKSJ
predstavlja pomoni organ Vijea sigurnosti putem kojeg to tijelo izvrava svoje
ovlasti sukladno Povelji.386 Meunarodni sud je ovlaten za kazneni progon osoba
odgovornih za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava poinjenih na
podruju bive SFRJ od 1991. MKSJ je nadlean suditi za teke povrede
enevskih konvencija iz 1949. godine, krenja zakona i obiaja ratovanja, genocid
i zloine protiv ovjenosti. Osobna nadlenost MKSJ odnosi se samo na fizike
osobe kojima se stavlja na teret krenje meunarodnog humanitarnog prava. Za
razliku od MKSJ, MSP je sukladno l. 92. Povelje Ujedinjenih naroda odreen
glavnim sudskim organom te organizacije. MSP je stvarno nadlean rjeavati
sporove izmeu drava lanica UN koje mu to povjere. Osim toga, a sukladno l.
96. Povelje, Generalna skuptina ili Vijee sigurnosti mogu traiti od
Meunarodnog suda savjetodavno miljenje o svakom pravnom pitanju. Drugi
organi Ujedinjenih naroda i specijalizirane ustanove kojima Generalna skuptina
moe u svako doba dodijeliti takve ovlasti, mogu traiti od Suda savjet o pravnim
pitanjima koja nastaju u okviru njihovih djelatnosti i nadlenosti.387 Na pitanje
jesu li odluke i pravni standardi prihvaeni od strane jednog suda pravno
obvezujui (legally binding) za drugi sud, te u tom smislu je li odluka MSP
pravno obvezujua za MKSJ, valja odgovoriti negativno. Naime sukladno lanku
59. Statuta MSP, presude toga suda obvezujue su samo za stranke u sporu i samo
u pogledu predmeta spora (res judicata facit jus inter partes). Pitanjem jesu li
presude MSP pravno obvezujue za MKSJ bavilo se albeno vijee u predmetu
Delali i dr. (predmet elebii) u presudi iz 2001. godine. Prema navodima albe
obrane, Raspravno vijee je pogrijeilo kada je prihvatilo nalaz drugostupanjskog
vijea u predmetu Tadi kojim je odbaen ispravan pravni test iz predmeta
Nikaragva. U tom je predmetu obrana tvrdila da presuda MSP obvezuje MKSJ
kao presedan. U tom smislu obrana je isticala da meunarodni sud mora potivati
odluku kojom je MSP presudio o nekom pitanju i to zbog dva razloga: 1) zbog
pozicije koju Meunarodni sud pravde ima prema Povelji Ujedinjenih naroda, i 2)
zbog vrijednosti presedana.388 U nastavku je obrana istaknula da ak i ako odluke
MSP-a nisu obavezujue za Meunarodni sud, nije "poeljno imati dva suda koji
o istom pitanju imaju proturjene odluke".389 Optuba je to pobijala navodei da
se nadlenost ovih dvaju sudova razlikuje, a uz to, u Statutu MSP nema rijei o
presedanu. Iz toga Tuiteljstvo izvodi zakljuak kako bi bilo zaista udno da
prethodne odluke MSP koje nisu strogo obvezujue za sam sud budu obvezujue
za MKSJ koji je sud drugaije nadlenosti.390 Uzimajui u obzir argumente obrane
i Tuiteljstva, albeno vijee je istaknulo da "barem u odnosu na meunarodno
pravo, ideali konsistentnosti, stabilnosti i predvidivosti ne prestaju vrijediti van

386
Izvjetaj Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda u skladu s paragrafom 2 rezolucije 808 Vijea
sigurnosti Ujedinjenih naroda, 28.
387
Charter of the United Nations, izv. http://www.un.org/aboutun/charter/
388
Delali II, 21
389
Ibid.
390
Ibid. 22

125
granica Meunarodnog suda" te da se stoga ono ne moe ponaati kao da ga
uope ne zanima opa situacija prava u meunarodnoj zajednici ijim interesima
ono slui".391 Meutim, u zakljuku albeno vijee je konstatiralo da je MKSJ
"neovisno meunarodno sudsko tijelo, i mada je MSP "glavni pravosudni organ"
(Povelja Ujedinjenih naroda, lanak 92.) u sistemu Ujedinjenih naroda kojem
pripada i Meunarodni sud, ta dva suda nisu u hijerarhijskom odnosu."392 Premda
je, dakle, nesporno, da odluke, pravni standardi i pravna shvaanja MSP nisu
pravno obvezujui za MKSJ i vice versa, postavlja se pitanje u kojoj je mjeri
svaki od ovih sudova koji, nota bene, djeluju u okviru istog sustava i usmjereni su
realizaciji ciljeva iz Povelje UN, dosada uvaavao presedane drugoga. Naime, u
okviru decentralizirane strukture meunarodnog pravosua, a u interesu "ideala
konzistentnosti, stabilnosti i predvidivosti" meunarodnog /kaznenog/ prava koje
e jo dugo biti in statu nascendi potvrivanja svog krhkog legitimiteta,
meunarodni sudovi morali bi uzajamno uvaavati presedane, te pravna shvaanja
i standarde. U tom se smislu presuda MSP, ma koliko u odreenim segmentima
zasluuje kritiku, moe smatrati znaajnim korakom unaprijed u afirmaciji
gorenavedenih naela meunarodnog pravosua. Uistinu, premda se to moda ne
vidi na prvi pogled, MSP je svoju presudu veim dijelom utemeljio upravo na
jurisprudenciji MKSJ. Navedimo samo dva argumenta u prilog toj tvrdnji. U
razmatranju pitanja moe li se Srbija proglasiti odgovornom za sudionitvo
(complicity) u genocidu, MSP se u velikoj mjeri pozivao na judikaturu MKSJ, u
prvom redu presudu albenog vijea u predmetu Krsti i presudu Raspravnog
vijea u predmetu Blagojevi. Prema stajalitu MSP da bi se tuena drava mogla
smatrati odgovornom za sudionitvo u genocidu (complicity in genocide), sud
mora ispitati da li su organi te drave, ili osobe koje su djelovanje na temelju
uputa ili pod efektivnom kontrolom te drave, pruale pomo u poinjenju
genocida u Srebrenici u smislu koji nije bitno razliit od tih koncepata u opem
pravu o meunarodnoj odgovornosti.393 Pitanje pred MSP je glasilo: da li
sudionitvo pretpostavlja da sudionik dijeli posebnu namjeru s glavnim
poiniteljem (purpose-based approach) ili je dovoljno da on zna za posebnu
namjeru glavnog poinitelja (knowledge-based approach)? Premda je u teoriji i
praksi meunarodnog kaznenog prava dominantan konzervativni tzv. purpose-
based approach, vijee MSP se priklonilo standardu kojeg je uspostavilo albeno
vijee MKSJ u predmetu Krsti navodei kako "nije dokazano izvan svake
razumne sumnje da su vlasti u Beogradu bile svjesne odnosno da su znale da na
strani glavnih poinitelja, koje su istina pomagali kroz financiranje, logistiki i na
druge naine, postoji posebna genocidna namjera i da e pomo koja je pruena
biti koritena upravo za poinjenje genocida."394 Ne ulazei ovom prilikom u

391
Izdvojeno miljenje suca Shahabuddeena, priloeno Odluci, Tuitelj protiv Laurenta Semanze,
predmet br. ICTR-97-20-A, albeno vijee, 31.05.2000., 25
392
v. takoer i 25 May 2001 Appeals Chamber Decision on Interlocutory appeal by the accused
Zoran igi against the decision of Trial chamber I dated 5 December 2000
393
International Court of Justice, Case concerning the application of the Convention on the
prevention and punishment of the crime of genocide, (Bosnia and Herzegovina v. Serbia and
Montenegro), 26 February 2007, 418-424, izv. http://www.icj-cij.org/
394
Ibid. 423

126
raspravu o utemeljenosti pristupa albenog vijea u predmetu Krsti395, valja rei
da je MSP reducirao standard krivnje kod sudionitva u genocidu upravo polazei
od recentne jurisprudencije MKSJ. Osim injenice da je MSP dao prednost
judikaturi MKSJ koja znaajno reducira subjektivni element kod sudionitva u
genocidu u odnosu na postojee meunarodno obiajno pravo, ali i na ratio legis
genocida jasno istaknuto prilikom donoenja Konvencije o sprjeavanju i
kanjavanju zloina genocida iz 1948. godine396, poseban utjecaj kojeg je presuda
MKSJ u predmetu Krsti imala na MSP povodom donoenja presude o tubi BIH
razvidan je i iz sljedee injenice. Naime, u presudi MSP pojavilo se pitanje moe
li sud utvrditi da je drava odgovorna za genocid ako ne postoji prethodna osuda
pojedinca za genocid od strane kompetentnog suda?397 U tom je smislu MSP
utvrdio da ako je drava odgovorna zbog toga to je prekrila obvezu ne poiniti
genocid mora biti dokazano da je genocid, u smislu kako je definiran u
Konvenciji, bio poinjen. To se odnosi na udruivanje, sudionitvo i na obvezu da
se genocid sprijei. Srbija je kao argument isticala tezu da je condicio sine qua
non ustanovljenja dravne odgovornosti prethodno ustanovljenje odgovornosti,
sukladno pravilima kaznenog prava, pojedinca za poinjenje kaznenog djela
genocida. Sud je taj prigovor otklonio navodei da, polazei od razliitih
postupaka i ovlasti suda i ostalih tribunala koji sude osobama optuenim da su
poinili kaznena djela, ne predstavlja pravnu zapreku da ti sudovi sami za sebe, i
bez postojanja prethodne odluke, utvrde da jesu li genocid ili druga djela iz l. 3.
bila poinjena. MSP ima na to pravo i ovlast imajui u vidu odredbe Statuta, ali i
l. 9. Konvencije prema kojoj drava moe biti proglaena odgovornom za
genocid ili druga djela navedena u l. 3. poinjena od strane njezinih organa
odnosno osoba i grupa ije se radnje mogu pripisati dravi pripisati. Prema
ispravnom shvaanju suda, svako drugo tumaenje moglo bi dovesti do toga da
zbog politike nespremnosti da se sudi za genocid pojedinanim poiniteljima u
odreenoj dravi, MSP ne bi mogao odluiti o odgovornosti drave za povredu
Konvencije prema l. 9. Stoga je sud zakljuio da odgovornost drave prema
Konvenciji za genocid i sudionitvo u njemu moe biti utvreno (can arise) i bez
da je pojedinac pred drugim nacionalnim ili meunarodnim sudom osuen za ta
kaznena djela. Unato takvom stajalitu kojemu se, naravno, u pravnom smislu ne
moe prigovoriti, ostaje dojam da bi MSP vrlo teko odluio kvalificirati zloine
iz Srebrenice kao genocid da o tome ne postoji pravomona sudska odluka MKSJ
u predmetu Krsti.398 To, dakako ukazuje na to da su MKSJ i MSP zapravo

395
I samo je albeno vijee u predmetu Krsti konstatiralo da se kao najprirodnije tumaenje lana
4 Statuta namee zakljuak da se zahtjev iz lanka 4(2), da poinitelj genocida posjeduje
zahtijevanu namjeru da uniti zatienu grupu, odnosi na sva zabranjena djela navedena u lanu
4(3), ukljuujui i sudionitvo u genocidu. v. Krsti II, 142
396
Ibid.
397
Question whether the Court may make a finding of genocide by a State in the absence of a
prior conviction of an individual for genocide by a competent court?, International Court of
Justice, Case concerning the application of the Convention on the prevention and punishment of
the crime of genocide, (Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro), 26 February 2007,
180-182, izv. http://www.icj-cij.org/
398
"The International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY), where Mr. Milosevic
is on trial, has already ruled that genocide did occur in Bosnia. Although the ICJ is not bound by

127
mnogo povezaniji i meuzavisniji u svom djelovanju no to bi se to na prvi pogled
dalo zakljuiti.399 S druge strane, mogli bismo konstatirati da je i MKSJ uglavnom
uvaavao presedane MSP400 s izuzetkom tzv. Nikaragva testa oko kojeg se nisu
mogli sloiti niti Raspravno i albeno vijee u predmetu Tadi. Dok je
prvostupanjsko vijee zakljuilo da se u konkretnom sluaju mora primjeniti tzv.
Nikaragva test prema kojem je za pripisivanje djela pojedinaca dravi potrebno
dokazati da je drava imala uinkoviti nadzor (effective control) nad pojedincima
koji su na podruju druge drave poinili konkretna kaznena djela, albeno je
vijee od toga odstupilo s obrazloenjem da taj test pred Tuiteljstvo stavlja
nerazumno teak zahtjev vezan uz dokazivanje i da bi ga trebalo zamijeniti testom
ope odnosno sveukupne kontrole (overall control). U literaturi postoji visok
stupanj suglasnosti oko toga da je, unato neprihvaaju pravnog shvaanja MSP iz
predmeta Nikaragva, MKSJ uglavnom uzimao u obzir ne samo jurisprudenciju401
ve i odredbe Statuta toga suda. To se u prvom redu odnosi na lanak 38. Statuta
MSP koji definira primjenjivo pravo pred tim sudom, a na temelju kojeg su
formulirani neki koncepti koji se primjenuju i pred MKSJ (npr. zajedniki
zloinaki pothvat je neizravno izveden iz l. 38. Statuta MSP zbog njegove
navodno vrste ukorijenjenosti u meunarodnom obiajnom pravu). Oito je,
dakle, da su sudovi UN dosad uglavnom uzajamno uvaavali presedane402 te

that precedent, it would be very troubling, and troublesome for the coherence of international
justice if the ICJ judges find otherwise. A Nation on Trial for its Past, By Peter Ford & Beth
Kampschror, Christian Science Monitor, March 6, 2006, izv.
http://www.globalpolicy.org/intljustice/icj/2006/0306past.htm
399
To potvruje i okolnost da je MSP proputanjem obveze drave da kazni odgovorne za genocid
(failure to punish the perpetrators) kvalificirao nesuradnju Srbije s MKSJ u vezi predaje optuenog
generala VRS Ratka Mladia tome Tribunalu.
400
Tako i DRUMBL 2003
401
V. International Court of Justice, Reservations to the Convention on the prevention and
punishment of the crime of genocide, Advisory Opinion of 28 May 1951, izv. http://www.icj-
cij.org/
402
Oni su to, meutim, inili vie na osnovi osjeaja i teleolokog tumaenja svrhe vlastitog
postojanja i djelovanja no na osnovi jasno odreenih kriterija formuliranih s ciljem harmonizacije
izrazito decentralizirane strukture meunarodnog pravosua. Upravo ta decentralizirana struktura
stvara nekonzistentnost ne samo meunarodnog pravosua ve i meunarodnog prava u cjelini.
Opa atmosfera pravne nesigurnosti pogoduje neemu to se u literaturi slikovito naziva forum
shopping. Radi se o sintagmi koja oznaava podrivanje legalizma meunarodnog prava u kojem
drave mogu birati izmeu razliitih pravnih standarda, instituta i koncepata ve ovisno o tome
koji od njih najbolje odgovaraju njihovim trenutnim politikim ili stratekim potrebama. U
kontekstu izbjegavanja takvih negativnih posljedica decentralizirane strukture meunarodnog
pravosua zanimljivim se ini Drumblov prijedlog stvaranja svojevrsnih smjernica razumijevanja
izmeu sudova Ujedinjenih naroda koji bi mogli ublaiti fragmentacijske uinke djelovanja tih
institucija nudei im neku vrstu kriterija uzajamne evaluacije pravnih standarda. Same po sebi,
meutim, te smjernice ne bi dovele do vertikalne hijerarhije ve do svojevrsnog foruma za
raspravu. Istodobno one bi ostavile dovoljno prostora svakoj od tih institucija da spomenute
kriterije primjenjuje s obzirom na sve posebnosti konkretnog predmeta o kojem se odluuje. Te
smjernice bile bi dijelom ireg procesa stvaranja meunarodnog pravnog poretka pa bi svaka
institucija koja od njih odstupi morala obrazloiti zato je tako postupila. V. o tome DRUMBL
2003

128
pravna shvaanja i standarde.403 Na tom je tragu i miljenje suca Shahabuddeena
iz jedne odluke MKSR, da "meusobne razlike nisu prepreka ni Meunarodnom
sudu ni MSP-u da u relevantnim pitanjima uzmu u obzir jurisprudenciju drugog
suda, te da se Meunarodni sud moe pozivati na uvjerljive i valjane zakljuke u
odlukama MSP-a, a da ga one pritom ne obavezuju."404 Predsjednica MSP
Higgins je takoer, prethodno se ogradivi od modela tzv.veritikalne hijerarhije, u
vie navrata isticala kako je "sasvim prirodno da MKSJ uzme uz obzir presedane
MSP kao vieg suda kada je o opim pitanjima meunarodnog prava rije."405
Nema sumnje da presuda Meunarodnog suda pravde zadrava iznimno visoke
standarde za imputaciju odgovornosti koji su ustanovljeni presudom u predmetu
Nikaragva. Stoga bi, u interesu sprjeavanja procesa fragmentacije i daljnje
divergencije meunarodnog kaznenog prava i pravosua, sudska vijea MKSJ
trebala bi uzeti u obzir ovu presudu.

403
O odnosu izmeu tih dvaju sudova na zanimljiv nain promilja Drumbl: "This triggers broader
questions regarding the role of consistency and stability in international criminal law. Can the
ICTY view what happened as genocide while the ICJ does not? Is that a desirable result? Should
one judicial body trump the other; or can international institutions assuredly, young institutions
in a youthful area of law remain viable by floating about heavily yet haphazardly, like
Zeppelins?, Ibid., 1047
404
V. Delali II, 22
405
Interview: ICJ Chief on Bosnia Genocide Case, izv. http /www.iwpr.net/

129
3.2. Sadraj elementa zajedniki plan

Jedno od najvanijih pitanja vezano uz sastavnicu zajednikog plana jest na koji

nain otkloniti negativne posljedice kontradiktorne albene presude u predmetu
Tadi u kojoj je istaknuto da "zajedniki plan, zamisao ili nakana mora
predstavljati ili ukljuivati poinjenje kaznenog djela predvienog Statutom"406,
ali je istodobno formulirana i trea kategorija ZZP kod koje poinjeno kazneno
djelo dodue izlazi izvan okvira plana, ali se kao "razumna i predvidiva posljedica
njegove realizacije" moe pripisati optuenicima. U prvoj situaciji se radi o tome
da zajedniki plan per se jest kazneno djelo iz nadlenosti MKSJ. Takve situacije
nisu sporne. Ako je, primjerice, zajedniki plan da se ubijaju pripadnici odreene
nacionalne skupine radi njihova potpunog ili djelominog unitenja tada je taj
plan per se kazneno djelo genocida.407 Kao primjer za situaciju u kojoj je kazneno
djelo "ukljueno" u zajedniki plan u literaturi se navodi plan "stvaranja iste
arijske rase."408 Taj plan, istina, ne mora nuno predstavljati poinjenje kaznenog
djela, ali se vrlo visokim stupnjem vjerojatnosti moe pretpostaviti da realizacija
takvog plana implicira poinjenje kaznenih djela. Drugim rijeima, poinjenje
kaznenih djela kao nuna sporedna posljedica je condicio sine qua non realizacije
takvog plana koji prima facie ne mora nuno sadravati obijeja kriminalnog
plana. Problematine su, meutim, situacije u kojima kazneno djelo niti
predstavlja niti je ukljueno u zajedniki plan, ve je ono razumna i predvidiva
posljedica njegove realizacije. Upravo u tim situacijama do punog izraaja dolazi
fleksibilnost koncepta ZZP koji kroz sintagmu "razumnih i predvidivih
posljedica" tree kategorije potencijalno kriminalizira svaki plan, akciju,
inicijativu i strategiju koji mogu, ovisno o okolnostima sluaja, implicirati
poinjenje kaznenih djela, pa i tekih povreda meunarodnog humanitarnog
prava. U takvim bi situacijama svi koji su na bilo koji nain, izravno ili neizravno,
sudjelovali u formuliranju i provedbi takvog plana bili odgovorni po osnovi
teorije ZZP zbog toga to su mogli predvidjeti da takav plan moe dovesti do
poinjenja zloina. Pokuajmo na nekoliko primjera ilustrirati o kakvom se
problemu ovdje radi. U kontekstu rata protiv terorizma drava Izrael izvela je
2006. godine vie napada na podruju Libanona. Politika izraelske vlade je
osigurati da Hezbollah vie ne bude u stanju izvoditi kopnene i raketne napade i
da se ta radikalna militantna organizacija razorua u skladu s rezolucijom
Ujedinjenih naroda. Casus beli bio je, podsjetimo, Hezbollahova otmica dvojice
izraelskih vojnika 12. srpnja 2006. godine. Oito je, dakle, da je unitenje
Hezbollaha, odnosno neutralizacija njegova djelovanja prema izraelskom
teritoriju, cilj zajednikog plana izraelske vlade koja u njegovoj realizaciji djeluje,
to je sasvim sigurno, s jo nekim svjetskim vladama od kojih je na prvom mjestu
vlada SAD. Ne ulazei sada u pitanje je li napad na teritorij druge drave
opravdan u smislu Povelje Ujedinjenih naroda i utemeljen na meunarodnom
pravu, postavlja se pitanje kako i ime opravdati ono to se vojnim rjenikom
beutno naziva kolateralnom tetom. Ako se primijene elementi proirenog
406
Tadi II, 227
407
v. DAMAKA 2005
408
Ibid.

130
ZZP malo bi tko mogao prigovoriti da je izraelsko vodstvo moglo predvidjeti da
e, kao posljedica opsene vojne kampanje protiv Hezbollaha, stradati i civilno
puanstvo. U zranom napadu na selu Qana u junom Libanonu poginulo je vie
60 libanonskih civila, meu kojima i 37 djece.409 Sve i da je taj napad per se bio
zakoniti odgovor na akcije Hezbolahha koji je, navodno iz tog mjesta ispalio
nekoliko raketa na Izrael, sasvim je nedvojbeno da je kolateralna teta koja
predstavlja zloin po meunarodnom pravu, bila ne samo predvidiva visokim
izraelskim dunosnicima ve su oni tu tetu ve na neki nain uraunali i s
njezinim se posljedicama pomirili. To jasno proizlazi iz izjave izraelskog
premijera Ehuda Olmerta koji je rekao da je Izrael upozorio stanovnike Qane da
napuste grad prije zranog napada.410 Drugi primjer u kojem bi hipotetski mogli
primjeniti teoriju ZZP je napad SAD na Afganistan. Kao odgovor na teroristike
napade al-Qaide od 11. rujna 2001. godine taj je napad u meunarodnoj zajednici
protumaen kao de facto napad na tu teroristiku organizaciju. Ameriki saveznici
u Afganistanu bile su, izmeu ostalih, i snage tzv. Sjevernog saveza za koje se
opravdano moglo pretpostaviti da se nee pridravati pravila meunarodnog
humanitarnog prava jer to nisu inile niti u ranijim sukobima. Stoga bi svi oni koji
su stvarali tu alijansu i koji su, sasvim sigurno, objektivno i subjektivno mogli
predvidjeti da e snage Sjevernog saveza kriti meunarodno humanitarno pravo,
mogli biti smatrani odgovornima po osnovi proirenog ZZP. Meutim, nisu samo
pripadnici Sjevernog saveza krili meunarodno humanitarno pravo u
Afganistanu. Prema nekim procjenama tijekom intervencije uporabljeno je vie od
1,2 milijuna tona bombi ime je do kraja unitena ve ionako prethodnim
dogaanjima i sovjetskom okupacijom devastirana planinska drava. Glavni
razlog tako opsenim zranim napadima bilo je nastojanje da se sprijei borba na
zemlji i velik broj rtava na amerikoj strani. Naime, Bushova administracija
imala je svjea sjeanja na intervenciju Somaliji gdje je osamnaest rtava na
amerikoj strani okrenulo domau javnost protiv vojnog angamana u toj zemlji.
Stoga i ne udi smjernica koju je urednitvo CNN-a dalo izvjestiteljima iz
Afganistana da u svojim izvjeima ne navode stvarni broj ljudskih rtava i opseg
materijalne tete kako se teko zadobivena potpora javnosti u ratu protiv
terorizma ne bi okrenula u neeljenom pravcu. Stoga se nerazmjernost u
intenzitetu napada koji su rezultirali ne samo velikom tetom na civilnoj
infrastrukturi ve i velikom broju civilnih rtava moe protumaiti kao posljedica
politike fobije od angairanja sukoba na zemlji. Otkria masovnih grobnica u
Dasht-e-Leili u kojima se nalaze tijela vie od 1000 pripadnika talibanskih
oruanih snaga kojima su saveznici bili duni priznati status ratnih zarobljenika,
samo su jedan od dokaza u prilog tvrdnji da vojna intervencija u Afganistanu nije
bila poduzeta u skladu sa kriterijima i standardima meunarodnog prava kojim je
regulirano pravo drava na individualnu ili kolektivnu samoobranu. To meutim,
potvruje nau tezu da je ekstenzivna konstrukcija zajednikog plana mogua

409
Qana Attack Stirs Worldwide Outcry, U.S. Resists Calls for Immediate Israel-Hezbollah Cease-
Fire, CNN, Sunday, July 30, 2006
410
Israel 'regrets' civilian deaths in Qana, blames Hezbollah, DNA World, Sunday, July 30, 2006

131
kada je o bilo kojoj oruanoj intervenciji rije.411 Sljedei primjer u kojem je
formulacija zajednikog plana, koji per se nije predstavljao kazneno djelo iz
nadlenosti tribunala niti je injenje zloina bilo nuno sredstvo za njegovu
realizaciju, jest intervencija zranih snaga NATO saveza na podruju SR
Jugoslavije. Premda je cilj napada bio unititi vojnu infrastrukturu napadnute
drave i time je onemoguiti od daljnje agresivne politike prema Kosovu i
susjednim dravama, tijekom napada stradali su i mnogi civili, a prouzroena je i
znatna materijalna teta na objektima koji nisu bili dijelom infrastrukture oruanih
snaga. Premda se radi o ekscesima koji nisu bili formulirani zajednikim planom,
niti su na njih donositelji takvog plana pristali, injenica je da su o njihovom
moguem nastupanju oni trebali voditi rauna jer su ti ekscesi bili objektivno i
subjektivno predvidivi. Uostalom, moe li se uope planirati izvoenje bilo kakve
vojne operacije bez da se njome ukalkulira i potencijalna, a na terenu gotovo
neizbjena, kolateralna teta. Ako se prihvati ekstenzivna konstrukcija
zajednikog plana iz optunica pred MKSJ, ona e, kao model, biti hipotetski
primjenjiva ne samo na situacije u kojima je zajedniki plan obuhvaao neki
oruani napad, ve svaki plan koji je bio usmjeren na promjenu odreenog
politikog stanja.412 Ne treba niti spominjati kakvu bi opasnost takav in extenso
pristup imao na koncept tek uspostavljene i na krhkom sporazumu utemeljene
meunarodne kaznene sudbenosti i meunarodnog kaznenog prava u cjelini.
Stoga je ekstenzivnu, zapravo "neogranieno elastinu", konstrukciju elementa
zajednikog plana kod kojeg u sebi sadrava objektivno i subjektivno predvidivi
rizik od moguih zloina koji izlaze izvan njegovih okvira, a koja je sadrana u
optunici u predmetu Prli i dr. te optunici protiv Gotovine, ermaka i Markaa
potrebno odbaciti. U suprotnom, daljnja primjena takve konstrukcije imala bi
dalekosene negativne posljedice.

411
HERSH 2004
412
DAMAKA 2005

132
4. Sudjelovanje optuenika u zajednikom planu

Trea sastavnica objektivnog elementa ZZP definirana u albenoj presudi u

predmetu Tadi je sudjelovanje optuenika u zajednikom planu. U toj odluci
nije precizirano to se ima smatrati sudjelovanjem i da li ono trai i odreeni
doprinos optuenika bilo u odravanju ZZP ili u poinjenju konkretnog kaznenog
djela. Prema standardu iz albene presude u predmetu Tadi proizlazi da
sudjelovanje u ZZP koji ukljuuje poinjenje jednog od kaznenih djela
predvienih statutom ne mora ukljuivati poinjenje nekog konkretnog kaznenog
djela iz jedne od tih odredbi (na primjer ubojstvo, istrebljenje, muenje, silovanje
itd.) nego se moe sastojati u pomoi ili doprinosu izvrenju zajednikog plana ili
namjere.413 U predmetu Kvoka Raspravno vijee je istaknulo da je:

U praksi Meunarodnog suda, doprinos osoba koje su do sada osuene za sudjelovanje u

udruenom zloinakom poduhvatu bio je izravan i znaajan: oni koji su osueni ili su
poinili zloine ili su aktivno sudjelovali u pomaganju ili omoguavanju zloina.414

U nastavku je istaknuto da se znaajnim sudjelovanjem moe smatrati:

djelo ili propust koji poduhvat ine efikasnim i djelotvornim; na primjer, sudjelovanje
koje omoguava da sistem funkcionira lake ili bez ometanja. Fiziko ili izravno
poinjenje nekog tekog zloina kojim se doprinosi cilju zloinakog poduhvata
predstavljalo bi znaajan doprinos.415

Sadraj i opseg doprinosa, prema dosadanjoj praksi MKSJ, nemogue je

unaprijed odrediti ve ga treba procjenjivati s obzirom na okolnosti sluaja, i to
osobito kad se radi o sudionicima ZZP niskog ili srednjeg ranga koji nisu fiziki
poinitelji zloina;

Moe se dogoditi da neka osoba sa znaajnom nadlenou ili utjecajem koja se svjesno
ne ali ili ne protestira automatski prua znaajnu pomo ili podrku nekoj zloinakoj
aktivnosti samim svojim preutnim odobravanjem, pogotovo ako je nazona na mjestu
izvrenja te zloinake aktivnosti. U veini situacija pomagatelj, podravatelj ili
supoinitelj nisu osobe koje je mogue lako zamijeniti tako da bilo tko doe na njihovo
mjesto. Obino su to osobe na viem poloaju u hijerarhiji ili osobe koje su posebno
obuene ili posjeduju posebne vjetine ili talente. Raspravno vijee, meutim, primjeuje
da je u veini predmeta voenih poslije Drugog svjetskog rata spomenutih u dosadanjem
tekstu kaznena odgovornost pripisivana i obinim vozaima ili vojnicima kojima je
zapovjeeno da dre strau dok su drugi obavljali pogubljenje. Uz to, mnogi predmeti
voeni u to doba nisu se bavili ponavljanim sudjelovanjem u zloinakom sustavu, jer su
optueni obino sudjelovali u samo po jednoj odvojenoj situaciji. I prema nacionalnim
zakonima pojedinci se smatraju odgovornima za izravno ili neizravno sudjelovanje u
jednom udruenom zloinakom poslu.416
413
Tadi II, 227
414
Kvoka I, 275
415
Ibid. 309
416
Ibid. 309

133
Doprinos optuenika odravanju ZZP, uz njegov poloaj u organizacijskoj
hijerarhiji, odluujui je kriterij za razgranienje sudjelovanja u ZZP
poinjenjem od sudjelovanja pomaganjem i podravanjem:

Svatko tko svjesno na bilo koji znaajan nain sudjeluje u operaciji tog objekta
(sistemski ZZP), ili pomae ili olakava njegov rad, osobno snosi kaznenu odgovornost
zbog sudjelovanja u zloinakom poduhvatu, bilo kao supoinitelj, bilo kao pomagatelj i
podravatelj, ovisno o svom poloaju u organizacijskoj hijerarhiji i stupnju svog
sudjelovanja. Razina sudjelovanja koja se pripisuje optuenom, kao i kvalifikacija u
smislu vanosti tog sudjelovanja, ovisi o raznim imbenicima, ukljuujui opseg
zloinakog poduhvata, funkcije koje je optueni obavljao i njegov poloaj, vrijeme koje
je optueni proveo sudjelujui u tom poduhvatu nakon to je saznao za zloinaku
prirodu sistema, napore koje je uloio da sprijei zloinake aktivnosti ili da ometa
efikasno funkcioniranje sustava, teinu i opseg poinjenih zloina, te djelotvornost ili
samovoljna okrutnost koju je sudionik pokazao prilikom obavljanja svoje funkcije.417

U istom je predmetu vijee zauzelo stajalite da je razina sudjelovanja koja je

potrebna da bi se netko smatrao sudionikom u udruenom zloinakom poduhvatu
nia od razine sudjelovanja koja je potrebna da bi netko prerastao iz pomagatelja
ili podravatelja u supoinitelja tog poduhvata.418 Iz dosadanje prakse MKSJ
moe se zakljuiti da postoji nekoliko relevantnih oblika sudjelovanja u ZZP:

a) Poinjenje kaznenog djela

b) Sudjelovanje u oruanom napadu. albeno vijee u predmetu Tadi zakljuilo

je da je optuenik "aktivno sudjelovao u zajednikoj zloinakoj nakani da se iz
regije Prijedora ukloni nesrpsko stanovnitvo time to je inio neovjena djela" i,
konkretnije, da je "bio naoruani pripadnik naoruane grupe koja je, u kontekstu
sukoba u regiji Prijedora, napala Jakie...alitelj je aktivno sudjelovao u tom
napadu time to je sakupljao i pretukao neke od mukaraca iz Jakia".419 I u
predmetu Kupreki i dr. za etvoricu optuenih utvreno je da su bili izravno
umijeani u napade na jedan ili vie domova bosanskih Muslimana koji su
rezultirali liavanjem ivota i protjerivanjem. To je sudjelovanje kod dvojice
optuenih eksplicitno doseglo razinu supoiniteljstva kod zloinakog pothvata.
Peti optuenik je proglaen krivim za pomaganje i podravanje jer je bio prisutan,
spreman pruiti pomo, ali nije izravno sudjelovao u napadu.420 Sudjelovanjem u
ZZP po ovoj osnovi smatra se i sprjeavanje bijega zarobljenika. Tako je u
predmetu Vasiljevi utvreno da je optuenik sudjelovao u udruenom
zloinakom poduhvatu da se poini ubojstvo tako to je sedmoricu Muslimana
pritvorenih u hotelu "Vilina vlas" sprijeio da pobjegnu drei ih na nianu, tako
to ih je proveo do obale Drine drei ih na nianu i time ih spreavajui da

417
Ibid. 306, 311
418
Ibid. 287
419
Tadi II, 231, 232
420
Kupreki I, 782

134
pobjegnu, te tako to je neposredno prije strijeljanja zajedno s ostalim
poiniteljima stajao iza ovih Muslimana s pukom u ruci421

c) Sudjelovanje na razini koordinacije. U predmetu Krsti Raspravno vijee je

optuenika proglasilo krivim kao supoinitelja u ZZP zbog toga to je njegovo
"sudjelovanje bilo izuzetno bitno i odvijalo se na razini rukovoenja." U toj
presudi je naglaeno da "general Krsti nije smislio plan za ubijanje tih
mukaraca, niti ih je osobno ubio. Meutim, on je odigrao kljunu ulogu kao
koordinator provoenja kampanje ubijanja."422

d) Izvravanje nadzora. albeno vijee u predmetu Krnojelac potvrdilo je

stajalite Raspravnog vijea da se poloaj upravitelja KP doma i s njim povezana
nadzorna funkcija moe smatrati znaajnim doprinosom ZZP.423

Iz dosadanje prakse MKSJ proizlazi da je prag odgovornosti sudionika ZZP s

obzirom na objektivni element (radnja) nii ne samo u odnosu na fizikog
poinitelja, ve i odnosu na pomagatelja i podravatelja!? Naime, dok se kod
pomaganja i podravanja trai da sudionika podrka ima znaajnog uinka na
poinjenje kaznenog djela (substantial contribution) kod djelovanja u provedbi
zajednike namjere ili plana dovoljno je da sudionik ZZP uini djela koja su na
neki nain usmjerena provedbi zajednikog plana ili namjere.424

421
Vasiljevi II, 89
422
Krsti I, 642
423
Krnojelac II, 39
424
Tadi II, 229

135
5. Zakljuak

"Zajedniki plan" kao druga objektivna sastavnica teorije ZZP, u dosadanjoj je

praksi Tribunala nedvojbeno bila tretirana kao sredinji segment ove teorije
izvedene kaznene odgovornosti. Nakon to bi u postupku bilo utvreno postojanje
zajednikog plana, vrlo je malo pozornosti pridavano utvrivanju ostalih dvaju
sastavnica objektivnog elementa ZZP - pluraliteta osoba i sutinskog doprinosa
optuenika stvaranju i/ili odravanju ZZP. Potcijenjenost prve sastavnice i
nepostojanje bilo kakvih kriterija za njezino odreivanje proizlazi iz injenice da
je teorijom ZZP odgovornost pripisivana skupinama u rasponu od nekoliko
naoruanih osoba koje su djelovale na terenu425, pripadnicima lokalnih vlasti koji
su djelovali u provoenju stratekih planova426, te visokim vojnim zapovjednicima
i dravnim dunosnicima koji su djelovali u provoenju dravne politike427. Tako
je, ovisno o okolnostima sluaja prva sastavnica obuhvaala skupine od svega
nekoliko osoba do svih "znanih i neznanih osoba" i cjelokupnih struktura na
lokalnoj i sredinjoj dravnoj razini. Sadraj prve sastavnice uglavnom je ovisio o
konkretnim dokazima kojima je Tuiteljstvo s obzirom na inkriminirani dogaaj
raspolagalo i to po obrascu - to manje dokaza to iri krug sudionika ZZP (naime,
to je iri krug sudionika ZZP to je i potencijalno vei broj kaznenih djela koja se
kao "razumne i predvidive posljedice" mogu "pripisati" optuenicima). O
zanemarivanju tree sastavnice objektivnog elementa ZZP moe se zakljuiti iz
toga to niti danas zapravo nije jasno na koji to nain optuenik mora doprinositi
ZZP da bi bio odgovoran za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. I u tom je
smislu praksa Tribunala bila nekonzistentna. Dok je u nekoliko postupaka
istaknuto da taj doprinos mora biti sutinski, u drugima je pak on u kvalitativnom
i kvantitativnom smislu bio podreen "sutinskom" odnosno "bitnom" doprinosu
pomagatelja i podravatelja. To je u konanici dovelo do nelogine situacije da je
Tuiteljstvu bilo lake dokazati poiniteljstvo kroz teoriju ZZP no pomaganje i
podravanje kao oblike sudionitva koji su tradicionalno akcesorni poiniteljstvu.
Osim toga, nepostojanje bilo kakvih pouzdanih kriterija za razgranienje "bitnog"
od "nebitnog" doprinosa dovelo je do stvaranja pogrenih zakljuaka o tome da se
formalni poloaj optuenika u hijerarhiji zapovijedanja odnosno odluivanja sam
po sebi ima smatrati "bitnim" doprinosom. Takvo je pogreno pravno rezoniranje
kao rezultat neobuzdane diskrecije Tuiteljstva u sastavljanju optunica dovelo do
rairene primjene ne samo sistemskog ZZP ija je samostalnost u okviru teorije u
vie navrata dovedena u pitanje428, ve i najspornijeg, proirenog ZZP.

425
Npr. predmeti Tadi i Vasiljevi
426
Npr. predmet Staki
427
Npr. predmet Milutinovi i dr.
428
Krnojelac I, 78; Izdvojeno miljenje suca Davida Hunta o Ojdanievom prigovoru na
nenadlenost udrueni zloinaki poduhvat, 21.05.2003., 30

136
 ETVRTO POGLAVLJE
SUBJEKTIVNI ELEMENTI TEORIJE ZAJEDNIKOG
ZLOINAKOG POTHVATA

1. Nulla poena sine culpa i meunarodno kazneno pravo

Naelo krivnje jedno je od temeljnih naela suvremenog kaznenog prava. Ono se

izraava kroz maksimu nulla poena sine culpa to znai da nema kazne bez
krivnje. Krivnja (mens rea) je ope naelo prava u smislu lanka 38. Statuta
Meunarodnog suda pravde.429 U nekim je sustavima naelo krivnje ustavna
kategorija, a u brojnim dravama ono je izriito formulirano i u tekstu kaznenog
zakona. I u onim dravama u kojima naelo krivnje nije eksplicirano kroz ustavne
i zakonske tekstove, krivnja je konstitutivni element kaznenog djela i osnova za
odmjeravanje kazne. Objektivna odgovornost, dakle kanjavanje zbog
prouzroenja posljedice u suvremenom je pravu naputeno.430 Odgovornost zbog
prouzroenja posljedice ogranieno je na lake kanjive radnje (npr. strict liability
offences u anglosaksonskom pravu). Suvremeno kazneno pravo distancira se i od
tzv. odgovornosti za drugoga. Ostaci te odgovornosti, meutim, zadrani su u
anglosaksonskom pravu u formi vikarijske odgovornosti. Najtea kaznena djela se
u nacionalnim pravnim sustavima nerijetko nazivaju i zloinima (npr. u
hrvatskom kaznenom pravu ratni zloin ili zloin protiv ovjenosti). Teina
genocida koji je i u praksi Meunarodnog kaznenog tribunala za bivu SFRJ
proglaen zloinom svih zloina temelji se upravo na subjektivnom elementu
kaznenog djela tj. na posebnoj namjeri koja ide za tim da se pripadnici odreene
vjerske, rasne, nacionalne ili etnike skupine djelomino ili u potpunosti unite.
Kroz praksu MKSJ i Meunarodnog kaznenog tribunala za Ruandu utvreno je da
je mogue zasnovati kaznenu odgovornost za genocid i u sluaju kad je samo
jedna osoba usmrena ako je poinitelj postupao s posebnom namjerom (dolus
specialis). Razlika izmeu obinog ubojstva i ubojstva kao modaliteta radnje
poinjenja genocida upravo i jest u toj posebnoj namjeri koja implicira i stroe
kanjavanje. Ista razlika postoji i kad se radi o ubojstvu kao obliku radnje
poinjenja zloina protiv ovjenosti. Koliko je krivnja vaan element za
postizanje ciljeva zbog kojih je MKSJ osnovan proizlazi iz preambule Rezolucije
827 Vijea sigurnosti Ujedinjenih naroda u kojoj je na vie mjesta naglaena
osobna odgovornost poinitelja zloina kojima se ugroavaju meunarodni mir i
sigurnost.431 U Izvjeu Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda podnesenom

429
V. o tome SCHABAS 2002-2003
430
Zbog izravne suprotnosti s naelom krivnje suvremeno kazneno pravo odbacilo je
srednjovjekovnu teoriju versari in re illicita prema kojoj se onome tko se kree u sferi
zabranjenog uraunava sve to proizae iz kaznenog djela (lat. versanti in re illicita imputantur
omnia quae sequuntur ex delicto). HORVATI i dr. 2002
431
UN Security Council Resolution 827 (1993) on the International Criminal Tribunal for the
Former Yugoslavia, 25 May 1993, S/Res/827 (1993)

137
sukladno paragrafu 2 rezolucije 808 Vijea sigurnosti432 navodi se da je naelo
osobne kaznene odgovornosti vaan element s obzirom na nadlenost nad
osobama. U Izvjeu se podsjea da je Vijee sigurnosti u vie rezolucija
potvrdio da su osobe koje su poinile teka krenja meunarodnog prava u bivoj
Jugoslaviji individualno odgovorne za ta krenja.433 Naelo krivnje vano je ne
samo kod utvrivanja je li optuenik poinio kazneno djelo koje mu se stavlja na
teret ve i u postupku odmjeravanja kazne.434 To je potvreno i kroz praksu
meunarodnih kaznenih sudova. Osim odvraanja kroz zastraivanje (deterrence),
praksa MKSJ istaknula je i retribuciju435 kao jedan od vanih ciljeva kanjavanja.
Tako je Raspravno vijee u predmetu Todorovi opravdalo retribuciju kao naelo
koje ukljuuje pravinost i zahtjev da kazna mora biti razmjerna teini poinjenog
kaznenog djela.436 Takoer je i u predmetu Kupreki, premda bez dodatnog
obrazloenja, spomenuta kao primarna svrha kanjavanja bez obzira na njezin
primitivni i negativni prizvuk.437 Vanost retribucije koja se temelji na krivnji
poinitelja naglaena je i presudi albenog vijea u predmetu Krnojelac dok su
manje vanim oznaeni ciljevi poput zatvaranja opasnih poinitelja i njihove
rehabilitacije.438 Krivnja kao subjektivni element kaznenog djela, bez obzira to
nije izriito propisana Statutom MKSJ kao niti Pravilnikom o postupku i
dokazima implicitno je sadrana u opisima kaznenih djela iz nadlenosti
Tribunala. Niti za jedno od tih kaznenih djela optuenik ne moe biti kanjen
ukoliko u postupku nije dokazano da je kriv za kazneno djelo(a) koja mu se
stavljaju na teret. Krivnja kao subjektivni element (mens rea) razlikuje se ovisno o
kategoriji ZZP o kojoj je rije. Za osnovni oblik ZZP trai se namjera da se poini
odreeno kazneno djelo. Tu namjeru moraju dijeliti svi supoinitelji odnosno
sudionici ZZP. Kod sistemskog oblika ZZP trai se osobna svijest o sustavu
zlostavljanja i namjera da se doprinese tom sustavu. Za proireni oblik ZZP
poinitelj mora postupati s namjerom sudjelovanja u zajednikom planu skupine
te aktivno doprinijeti ZZP ili poinjenju kaznenog djela od strane grupe. Kod
proirenog ZZP optuenik snosi odgovornost i za kazneno djelo koje izlazi iz
okvira zajednikog plana ako je, prema okolnostima sluaja, bilo predvidivo da e
netko od pripadnika skupine poiniti takvo kazneno djelo i ako je on na taj rizik
svjesno pristao.439 U nastavku slijedi analiza sadraja krivnje kod svakog od
navedenih oblika ZZP.
432
Report of the Secretary-General Pursuant to Paragraph 2 of Security Council Resolution
808(1993), 22. Feb. 1993., U.N. Doc. S/25704
433
Ibid.
434
DERENINOVI 2005.; KELLER 2001-2002; DANNER 2001
435
Retribucija (lat. r-tribuo: natrag dati, vratiti; retro dare: dati komu ono, to ga ide) je filozofski
i etiki smjer (retributivizam) odnosno sadraj tzv. retributivnih ili represivnih kaznenih sankcija
(lat. repressio: potiskivanje, suzbijanje; reprimere: potiskivati, suzbijati) kojima je primarna svrha
uzvratiti i prisilom suzbiti zlo poinjeno ili naneseno kaznenim djelom. (HORVATI i dr 2002) O
retribuciji u domaoj literaturi v. NOVOSELEC 2004.; CVITANOVI 1999.; HORVATI 1980.
Od inozemne literature v. HUSAK 2000; KELLOGG 1977-1978; BRADLEY 1999; ALLEN
1975-1976
436
Todorovi I, 30; Supra t. 80-86
437
Kupreki i dr. I, 848
438
Krnojelac II, 508
439
Tadi II, 228

138
2. Krivnja kod osnovnog oblika zajednikog zloinakog pothvata

Kod osnovnog ZZP osnova odgovornosti sudionika je namjera poinjenja djela

koju taj sudionik dijeli s drugim sudionicima ZZP. Primjer za to je plan da se
ubije kojeg formuliraju sudionici ZZP i u kojem svaki od njih, makar izvravao
razliitu ulogu u okviru plana, ima namjeru ubiti. Osim to mora postojati
zajednika namjera (shared intent) izmeu sudionika ZZP, tuitelj mora dokazati
postojanje zajednike namjere osobe optuene za sudjelovanje u ZZP i osobe koja
je neposredno poinila kazneno djelo (fiziki poinitelj).440 Postupanje na temelju
zajednike namjere ima jednu razumljivu posljedicu: ako tuitelj ne uspije
dokazati da su optuenik i fiziki poinitelj djelovali s istom namjerom u vrijeme
poinjenja kaznenog djela optuenik se mora osloboditi optube. Postojanje
zajednike namjere kod osnovnog ZZP iscrpno je obraeno u albenoj presudi u
predmetu Vasiljevi. U prvostupanjskoj presudi u tom predmetu Raspravno je
vijee zakljuak o optuenikovoj namjeri da ubije sedam osoba izvelo iz njegovih
postupaka:

Raspravno vijee je zakljuilo da je optueni osobno sudjelovao u udruenom

zloinakom poduhvatu tako to je sedam mukaraca Muslimana pritvorenih u hotelu
Vilina vlas sprijeio da pobjegnu drei ih na nianu, tako to ih je proveo do obale
rijeke Drine drei ih na nianu i time ih spreavajui da pobjegnu, te tako to je
neposredno prije strijeljanja zajedno s ostalim poiniteljima stajao iza ovih Muslimana s
pukom u ruci.441

U albi obrane navodi se da je Raspravno vijee pogrijeilo kada je zakljuilo da

je optuenik dijelio namjeru da se ubiju sedmorica Muslimana. albeno vijee
konstatiralo je da, budui da optuenik nije znao da se sprema strijeljanje rtava,
injenica da je on u hotelu sprijeio te Muslimane da pobjegnu nije presudna za
pitanje da li je dijelio namjeru da se oni ubiju. Stoga, nijedan razumni presuditelj
o injenicama ne bi na osnovu aliteljevih postupaka u hotelu mogao donijeti
zakljuak da je on tada imao namjeru ubiti sedmoricu Muslimana.442 U presudi
albenog vijea navodi se da je zbog greke Raspravnog vijea u utvrivanju
krivnje optuenika dolo do neostvarenja pravde jer se bez dokaza o aliteljevoj
namjeri da se poini ubojstvo, on ne moe smatrati odgovornim kao sudionik u
udruenom zloinakom poduhvatu. albeno vijee je zakljuilo da je jedini
razumni zakljuak koji se moe izvesti na temelju ukupnih dokaza (optuenik nije
osobno pucao u rtve, nije imao kontrolu nad strijeljanjem, a njegov stupanj
sudjelovanja u djelu daleko je manji od stupnja sudjelovanja ostalih) taj da je
alitelj znao da e njegova djela pomoi poinjenju ubojstava. albeno vijee
utvrdilo je da su radnje optuenog, kojima je sprijeio te ljude da pobjegnu na
putu do obale rijeke i za vrijeme pucnjave, imale "znaajnog uinka na poinjenje
kaznenog djela".443 Kategorija osnovnog ZZP primijenjena je i u presudi

440
Krsti I, 613; Krnojelac II, 84; Vasiljevi I, 68; Vasiljevi II 97
441
Vasiljevi I, 209
442
Vasiljevi II, 126
443
Vasiljevi II, 134

139
albenog vijea u predmetu Staki. U toj je odluci utvreno da je optuenik
sudjelovao u ZZP, dao bitan doprinos (substantial contribution) provedbi
zajednikog plana i dijelio namjeru za njegovim ostvarivanjem. U presudi se
navodi kako dokazi potvruju injenicu da su civilne vlasti, policija i vojska
suraivali na istoj razini u opini Prijedor u cilju ostvarivanja ciljeva zajednikog
plana pod svaku cijenu iz ega slijedi da su svi sudionici ZZP dijelili zajedniku
namjeru. Iz ovakve konstrukcije je razvidno da u predmetu Staki zakljuak o
odgovornosti optuenika za kaznena djela poinjena u okviru osnovnog ZZP
vijee nije izvelo na osnovi dokazane zajednike namjere (shared intent)
optuenika i fizikog poinitelja da se poini konkretno kazneno djelo. tovie,
namjera fizikog poinitelja nije niti utvrivana u tom predmetu pa tako niti
okolnost Jesu li fiziki poinitelj i optuenik dijelili istu namjeru. Time su
znaajno snieni standardi dokazivanja zajednike namjere kod osnovnog ZZP.
Valja, meutim, naglasiti da kada se radi o sniavanju standarda potrebnih za
dokazivanje zajednike namjere kod osnovnog ZZP, predmet Staki nije iznimka
nego, naalost, pravilo. Tako niti general Krsti niti lokalni dunosnik Blagoje
Simi nisu osueni pred MKSJ zbog toga to su dijelili zajedniku namjeru s
fizikim poiniteljima kaznenih djela koja im se stavljaju na teret da se ta djela
poine, ve na temelju njihovog de iure i/ili de facto poloaja u sustavu vlasti koji
je fizikim poiniteljima na neki nain omoguio da djeluju u uvjetima apsolutne
ili relativne nekanjivosti.444 Razlozi za takav pristup razvidni su iz presude
Raspravnog vijea u predmetu Staki:

Kad bi se, u ovakvom kontekstu, zahtijevao dokaz diskriminatorne namjere i optuenog

i pojedinanih aktera u vezi sa svakim pojedinim poinjenim djelom, posljedica bi bila
neopravdana zatita nadreenih, to bi bilo u suprotnosti sa znaenjem, duhom i svrhom
Statuta ovog Meunarodnog suda.445

Ma koliko se takvo pragmatino rezoniranje suda moe shvatiti kao izraz potrebe
za uinkovitim kaznenim progonom tzv. masovnih zloina kod kojih je vrlo teko
utvrditi fizikog poinitelja, sadraj njegove svijesti u vrijeme poinjenja djela te
zajedniku namjeru sa sudionikom ZZP, ono je pravno neprihvatljivo jer dovodi
do revizije subjektivnih elemenata kaznenih djela iz nadlenosti MKSJ to je,
dakako, u suprotnosti sa znaenjem, duhom i svrhom Statuta MKSJ. To, izmeu
ostalog, jasno proizlazi i iz zakljuka Raspravnog vijea u predmetu Staki da
oblici odgovornosti iz lanka 7(1) ne mogu promijeniti ili zamijeniti elemente
kaznenih djela definiranih u Statutu, a osobito se ne moe mijenjati element mens
rea koji predstavlja uvjet za odreeno kazneno djelo u Statutu.446 Oito je, dakle,
da je u pogledu dokazivanja krivnje pred MKSJ dolo do raskoraka izmeu
teorijskog koncepta osnovnog ZZP odreenog u presudi albenog vijea u
predmetu Tadi i kasnije sudske prakse u kojima su te teorijske zasade znaajno
reducirane i objektivizirane.

444
HAAN 2005
445
Staki I, 742
446
Ibid. 437

140
2. Krivnja kod sistemskog oblika zajednikog zloinakog pothvata

Kod sistemskog ZZP poinitelj je svjestan svoje ukljuenosti u organizirani sustav

zlostavljanja i mogunosti da se u okviru toga sustava ine odreena kaznena
djela (npr. ubojstva, silovanja i sl.). Radi se o tzv. predmetima koncentracijskih
logora gdje se krivnja sastoji od znanja o prirodi sustava zlostavljanja i namjere
da se provede zajedniki plan zlostavljanja. Prema dosadanjoj sudskoj praksi
MKSJ, ta se namjera moe dokazati izravno ili izvoenjem (inferencijom)
zakljuka iz karaktera ovlasti optuenog unutar logora ili organizacijske
hijerarhije. Vjerojatno najbolji primjer kaznenog postupka u kojem je
optuenicima stavljeno na teret sudjelovanje u sistemskom ZZP je predmet
Kvoka i dr. Optuenicima koji su obnaali funkcije zapovjednika logora,
zamjenika zapovjednika i voa smjene straara u logoru optuba teretila da su u
razdoblju od svibnja do kolovoza 1992. vlasti bosanskih Srba u opini Prijedor
nezakonito odvojile, zatoile i zatvorile u logore Omarska, Trnopolje i Keraterm
vie od 6.000 bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba iz
prijedorskog kraja na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine.447 albeno vijee u
tom predmetu konstatiralo je da:

poloaj vlasti, iako ne predstavlja pravni uvjet kaznene odgovornosti za udrueni

zloinaki poduhvat, ipak predstavlja faktor prilikom utvrivanja odgovornosti. Naime,
poloaj vlasti moe predstavljati relevantan dokaz za utvrivanje svijesti optuenog o tom
sistemu, njegovo sudjelovanje u ostvarivanju ili odravanju zajednikog zloinakog cilja
tog sistema, te konano za ocjenu razine njegovog sudjelovanja za svrhe odmjeravanja
kazne.448

Tom je odlukom potvrena prvostupanjska presuda u kojoj je, izmeu ostalog,

utvreno sljedee:

U predmetima vezanim za koncentracijske logore naizgled se afirmira oboriva

pretpostavka prema kojoj obavljanje neke izvrne, administrativne ili sigurnosne uloge u
logoru predstavlja ope sudjelovanje u zloinima koji su u njemu poinjeni. Namjera da
se pomogne naporima udruenog zloinakog poduhvata u tolikoj mjeri da se dosegne
razina supoiniteljstva moe se izvesti i iz svijesti o zloinima koji se vre u logoru i
nastavljanja sudjelovanja, kojim se omoguava funkcioniranje logora.449

Najvea primjedba koja se moe uputiti teorijskoj konstrukciji subjektivnog

elementa sistemskog ZZP i njezine primjene u praksi je u tome to se, za razliku
od osnovnog ZZP kod kojeg je to mogue samo nakon paljive i iscrpne analize
svih okolnosti konkretnog sluaja, optuenikova namjera moe izvesti automatski
iz njegova poloaja u organizacijskoj strukturi hijerarhije vlasti i injenice da je
sudjelovao u odravanju sistemskog ZZP:

447
Tuitelj protiv Miroslava Kvoke i dr., 21.08.2000., 6
448
Kvoka II,101
449
Kvoka I 278

141
Vano je primijetiti da se u tim predmetima (koncentracijskih logora, op.a.) potrebna
namjera takoer moe zakljuiti iz poloaja vlasti na kojima je bilo osoblje logora.
Doista, gotovo da i nije bilo potrebno (scarcely necessary) dokazati namjeru tamo gdje su
visoki in ili poloaj vlasti nekog pojedinca sami po sebi sugerirali svijest o zajednikom
planu i namjeri da se u njemu sudjeluje.450

U predmetu Delali i dr. koji je bio prvi predmet pred MKSJ u kojem je
razmatrana odgovornost zapovjednika logora za protupravno zatvaranje kao ratni
zloin, albeno je vijee konstatiralo da je potrebno dokazati:

vie od pukog svjesnog uea u opem sustavu ili operaciji na osnovi koje se
zatvaraju civili da bi se utvrdilo da je neki pojedinac poinio kazneno djelo protupravnog
zatvaranja. Prema miljenju albenog vijea, sama injenica da je neko imao neku ulogu
u nekom svojstvu, koliko god neznatnu, u radu zatvora u kojem su civili protupravno
zatoeni, nedovoljna je osnova za nalaz o primarnoj kaznenoj odgovornosti takve vrste
kakvu podrazumijeva nalaz da je netko poinio zloin. Takvu je odgovornost primjerenije
pripisati onima koji su za zatvaranje odgovorni na izravniji i potpuniji nain, na primjer
onome tko optuenika stvarno smjesti u pritvor bez razumnih osnova za vjerovanje da on
predstavlja sigurnosni rizik, ili onome tko prihvati civila u pritvor, poto ima odreenih
ovlasti nad objektom za pritvaranje, a ne zna da osnove za to postoje; ili onome tko ima
ovlasti i mo da zatvorenike oslobodi, a to ne uini iako zna da nema razumnog razloga
za njihovo zatoenje, ili da takvi razlozi vie ne postoje..451

Suprotno tome, i oslanjajui se na presudu albenog vijea u predmetu Tadi,

Raspravno vijee u predmetu Kvoka utvrdilo je da je osnova za prijekor po
sistemskom ZZP optuenikov poloaj u organizaciji logora i njegova svijest da su
u kontekstu sustava zlostavljanja mogla biti poinjena kaznena djela. Osnovu za
takvo rezoniranje albeno je vijee pronalo u presudi Vojnog suda SAD u
predmetu Einsatzgruppen u kojem je razmatrana odgovornost optuenika koji su bili
na niskim poloajima u logoru. Optuba je tvrdila da je dovoljan samo niski prag
uea. U vezi s etvoricom optuenika koji su bili na niskim poloajima, optuba je
tvrdila da

iako ti ljudi nisu bili na zapovjednim poloajima, ne mogu opovrgnuti injenicu da su

bili pripadnici Einsatz jedinica koje su imale izriit zadatak, poznat svim njihovim
pripadnicima, da provedu opsean program ubijanja. Svaki pripadnik koji je pomagao u
omoguavanju funkcioniranja ovih jedinica, a koji je znao to se sprema, kriv je za
zloine koje je ta jedinica poinila. Kuhar na gusarskom brodu nee izbjei [vjeanje o]
kri jarbola samo zato to nije osobno mahao maem.452

Vojni sud nije prihvatio tvrdnju optube da je dovoljno bilo kakvo uee, koliko
god bio nizak poloaj optuenog u hijerarhiji poduhvata. Tako su dvojica od
etvorice po poloaju najniih pripadnika te jedinice koji nisu fiziki poinili

450
Tadi II, 203
451
Delali i dr. II, 342
452
The United States of America v. Otto Ohlenforf et al., Trials of War Criminals Before the
Nuremberg Military Tribunals under Control Council Law No. 10, sv. IV, str. 373, cit. po Kvoka
I, 279

142
zloine, osloboeni optubi za zloine poinjene od strane Einsatz jedinice. Iz
toga je Raspravno vijee u predmetu Kvoka zakljuilo da:

u jurisprudenciji vezanoj za predmete koji se odnose na koncentracijske logore

mogue je pratiti teoriju prema kojoj se kaznena odgovornost pripisuje onom osoblju
logora koje je bilo svjesno zloina koji se u njima ine, osim kad njihova uloga nije bila
"upravna" ili nadzorna" ili "protkana protuzakonitim elementima" ili ako je njihov stvarni
doprinos poduhvatu bio beznaajan, usprkos tome to su imali znaajan status.453

Drugim rijeima, to znai da e svijest o zloinima (intelektualna komponenta) biti

dostatna osnova za kanjavanje optuenika koji su imali visok poloaj unutar
organizacijskog sustava logora osim ukoliko je njihov doprinos pothvatu (a ne
poinjenom konkretnom kaznenom djelu) bio beznaajan. Osim to ova tvrdnja u sebi
sadri proturjenost (neivotno je tvrditi da je poloaj, primjerice, upravitelja logora
beznaajan doprinos funkcioniranju sustava kojeg vodi) ona ozbiljno ugroava
temelje osobne kaznene odgovornosti po lanku 7(1) Statuta i, ini se, na mala vrata
uvodi odgovornost zbog udruivanja (guilt by association) koje taj Statut ne predvia.
To je razvidno iz predmeta Kvoka u kojem je Raspravno vijee, bavei se
definicijom sistemskog ZZP, usvojilo pravno shvaanje iz predmeta koncentracijskog
logora Dachau prema kojem uloga osoblja koncentracijskog logora znai pretpostavku
da je optuenik poinio ratni zloin i ta presumpcija moe, izmeu ostalog, biti oborena
dokazom da je optuenik takvu dunost obnaao kratko vrijeme ili da je njegov poloaj
bio u tolikoj mjeri beznaajan da se za njega ne moe rei da je sudjelovao u zajednikom
planu. To je, dakako, u izravnoj suprotnosti s tumaenjem da se ZZP smatra oblikom
poinjenja kaznenog djela iz lanka 7(1) Statuta i da se udruenim zloinakim
poduhvatom ne moe smatrati lanstvo u nekoj organizaciji jer bi to bilo novo
kazneno djelo koje nije predvieno Statutom, to bi stoga predstavljalo flagrantno
naruavanje naela nullum crimen sine lege.454 Vratimo se, meutim, jo malo na
problematinu praksu izvoenja zakljuaka o postojanju optuenikove namjere na
temelju objektivnih okolnosti kod sistemskog ZZP. Osim u predmetima tzv.
koncentracijskih logora takva je inferencija esto koritena u praksi MKSJ pa i
kod onih kaznenih djela kod kojih je posebna namjera konstitutivno obiljeje bia
kaznenog djela (npr. diskriminatorna namjera kod progona kao zloina protiv
ovjenosti). U predmetu Kordi i dr. Raspravno je vijee u vie navrata izvodilo
diskriminatornu namjeru optuenika za zloin progona iz namjernog ili svjesnog
sudjelovanja optuenika u kampanji sustavnog zlostavljanja neke specifine
etnike, vjerske ili politike grupe. U prvostupanjskoj presudi u predmetu Jelisi
vijee je zakljuilo da se diskriminatorna namjera optuenog moe izvesti iz
injenice da je optueni "svjesno djelovao u okviru rasprostranjenog i sustavnog
nasilja koje se provodi[lo] protiv samo jedne odreene grupe". Objektiviziranje
inae subjektivnih kriterija kod dokazivanja namjere upitno je s aspekta naela
presumpcije okrivljenikove nevinosti koja je, izmeu ostalog, eksplicirana u l.
21. t. 3. Statuta MKSJ prema kojem se optuenik smatra nevinim dok mu se ne
dokae krivnja u skladu s odredbama Statuta. Naelo presumpcije nevinosti
ozbiljno je dovedeno u pitanje i u predmetu Kvoka u kojem je istaknuto da e

453
Kvoka I, 282
454
Staki I, 433

143
samo u sluaju kad netko od optuenih pokrene pitanje da li je neko djelo
poinjeno iz diskriminatornih razloga vijee razmotriti da li je optuba dokazala
da se radilo o diskriminatornim osnovama:

Raspravno vijee primjeuje da moda postoje neki incidenti za koje se terete optueni,
a za koje jo nije utvreno da li su ta djela imala karakter progona. Na primjer, iako je
Raspravno vijee potpuno uvjereno da su batinanja u logoru Omarska vrena s namjerom
diskriminacije protiv ne-Srba, mogue je da batinanje nekih rtava nije poinjeno iz
diskriminatornih, nego iz isto osobnih razloga. U sluajevima gdje je neki od optuenih
pokrenuo pitanje da li je neko djelo poinjeno iz razloga diskriminacije ili bez svjesnog i
hotiminog uea optuenog, Raspravno vijee e razmotriti da li je optuba dokazala da
se radilo o diskriminatornim osnovama.455

Iz toga proizlazi da kada su jednom utvrene injenice koje predstavljaju

objektivni element kaznenog djela, subjektivni elementi se mogu pretpostavljati
sve dok nisu oboreni (presumptio iuris). Stoga je dovoljno tuitelju dokazati da je
optuenikovo ponaanje objektivno doprinijelo odravanju i nastavku sustava
zlostavljanja. On ne mora dokazati da je optuenik namjeravao nastaviti ZZP i to
ak i u sluaju kaznenih djela kod kojih se trai posebna namjera kao to su
genocid i/ili zloin protiv ovjenosti progonom. Umjesto toga, obrana mora
dokazati zbog ega takva pretpostavka nije tona.456 Ovakav pristup nedvojbeno
je suprotan lanku 21. t. 3. Statuta MKSJ ali i opim odredbama o presumpciji
nevinosti.457 Kod razmatranja subjektivnog elementa sistemskog ZZP valja imati
u vidu stajalite vijea u predmetu Krnojelac458 prema kojem u meunarodnom
kaznenom pravu nema pravne osnove za odvajanje sistemskog ZZP u zasebnu
kategoriju i sniavanje dokaznih standarda:

Raspravno vijee smatra da je jedina osnova za razlikovanje izmeu tih dviju kategorija
ZZP (osnovnog i sistemskog, op.a.) u tome da se kod druge kategorije radi o
koncentracijskim logorima. U mnogim predmetima koji su spomenuti u toj presudi u
prilog drugoj kategoriji ZZP, organizacije koje su bile odgovorne za voenje
koncentracijskih logora i same su bile proglaene zloinakim organizacijama pa se
zakljuak o sudjelovanju optuenika u zajednikom zloinakom poduhvatu mogao
izvesti iz njegova pripadanja tim organizacijama. U tom smislu ti predmeti ne mogu
posluiti kao osnova za posebnu kategoriju sistemskog ZZP kada se radi o
koncentracijskim logorima. Raspravno vijee smatra da i kod prve i kod druge kategorije
koju je utvrdilo albeno vijee u predmetu Tadi potrebno dokazati da je optuenikova
namjera bila poinjenje zloina koji je poinjen od strane ZZP. Stoga je primjereno obje
kategorije smatrati osnovnim oblikom ZZP.459

455
Kvoka I, 203
456
HAAN 2005
457
International Covenant on Civil and Political Rights, Adopted and opened for signature,
ratification and accession by General Assembly resolution 2200A (XXI) of 16 December 1966,
izv. http://www.unhchr.ch/html/menu3/b/a_ccpr.htm; Convention for the Protection of Human
Rights and Fundamental Freedoms, CETS No.: 005, Rome, 4. XI. 1950.
458
v. Vasiljevi I, 64
459
Krnojelac I, 78

144
I sudac Hunt je u izdvojenom miljenju u Odluci po prigovoru na nenadlenost
tribunala u predmetu Ojdani i dr. doveo u pitanje kategoriju sistemskog ZZP:

ini se da su mnogi od predmeta koji se razmatraju u toj presudi (Tadi, op.a.), a tiu se
ove druge kategorije, poivali na injenici da su koncentracijskim logorima upravljale
odreene organizacije, poput Die Schutzstaffeln der Nationalsocialistischen Deutschen
Arbeiterpartei (SS), koje je Nrnberki sud proglasio za zloinake organizacije, tako da
je uee optuenika u udruenom zloinakom poduhvatu koji se tereti proizlazilo ve i
iz samog njegovog pripadnitva toj zloinakoj organizaciji. Nisam se uvjerio da je
albeno vijee u presudi po albi na osuujuu presudu u predmetu Tadi pokazalo
dovoljno vrstu osnovu da se ovi predmeti proglase odvojenom kategorijom udruenog
zloinakog poduhvata.460

Takvo je stajalite ispravno. Uistinu nema nikakve sutinske razlike izmeu

ubijanja ljudi u okviru organiziranog sustava zlostavljanja (logor) i njihova
ubijanja u nekim drugim okolnostima, primjerice, ubijanja civila prilikom napada
na selo. S obzirom na to, razlikovanje prve (osnovni) i druge (sistemski)
kategorije ZZP posve je artificijelno i oigledno poduzeto radi olakavanja
pozicije tuitelja kojem je mnogo lake dokazati da je optuenik svojim
poloajem u organiziranom sustavu (logor) imao svijest da se u okviru toga
sustava ine kaznena djela no da je on dijelio zajedniku namjeru (shared intent)
poinjenja konkretnog kaznenog djela s fizikim poiniteljem.

460
Izdvojeno miljenje suca Davida Hunta o Ojdanievom prigovoru na nenadlenost udrueni
zloinaki poduhvat, 21.05.2003., 30

145
4. Krivnja kod proirenog oblika zajednikog zloinakog pothvata

U praksi MKSJ prihvaeno je stajalite da oblici odgovornosti ne mogu

promijeniti niti zamijeniti elemente kaznenih djela definiranih u Statutu to se
osobito odnosi na element mens rea koji predstavlja uvjet za odreeno kazneno
djelo.461 Ipak, uvoenjem proirenog ZZP kao oblika odgovornosti kod kojeg je
dovoljno utvrditi da je optuenik posljedicu mogao predvidjeti kao moguu
odnosno vjerojatnu izmijenjeni su elementi krivnje kod kaznenih djela iz
nadlenosti Tribunala. U predmetu Tadi su odreeni elementi tree kategorije
ZZP koji se s aspekta naela krivnje moe smatrati najproblematinijim.462
Subjektivni element kod proirenog ZZP albeno vijee u predmetu Tadi opisalo
je na tri razliita naina. Prema prvoj konstataciji:

...kaznena odgovornost moe se pripisati svim sudionicima zajednikog poduhvata kada

je rizik da bi moglo doi do smrti bio predvidiva posljedica izvrenja zajednikog plana
(podv.a.) i kada se istovremeno optueni prema tom riziku odnosio bilo bezobzirno bilo
indiferentno.463

U istoj odluci albeno vijee navodi da se krivnja kod proirenog ZZP sastoji u
sljedeem:

Ono to se trai je stanje svijesti u kome je neka osoba, iako nije namjeravala prouzroiti
izvjesni rezultat, bila svjesna da e akcije grupe najvjerojatnije dovesti do tog rezultata
(podv.a.), a ipak je svojom voljom pristala na taj rizik. Drugim rijeima, trai se
takozvani dolus eventualis.464

Jo veoj konfuziji u vezi odreenja krivnje kod proirenog ZZP doprinosi i trei
pristup prema kojem

...do odgovornosti za kazneno djelo razliito od onog koje je dogovoreno zajednikim

planom dolazi samo ako je, u uvjetima tog sluaja, bilo predvidivo da e jedan ili drugi
pripadnici grupe poiniti takvo kazneno djelo (podv.a.) i (ii) optueni je svjesno pristao
na taj rizik.465

Nejasnoe koje su oite u presudi albenog vijea u predmetu Tadi kada je o

odreenju elemenata krivnje kod tree kategorije ZZP rije, utjecale su na daljnje
postupke pred tribunalom u kojima su vijea bila suoena s nekoliko dvojbi. Prva
se odnosi na to mora li kazneno djelo poinjeno izvan okvira ZZP biti
vjerojatno ili samo mogue. Druga je dvojba jesu li dolus eventualis i
nepromiljenost (recklessness) sinonimi ili se radi o razliitim oblicima odnosno
stupnjevima krivnje. Naposljetku, dvojbeno je i na kojoj se pravnoj osnovi temelji
uvoenje tog oblika krivnje u praksu tribunala i koji, sasvim sigurno, nije

461
Staki I, 437
462
DANNER-MARTINEZ 2005
463
Tadi II, 204
464
Tadi II, 220
465
Tadi II, 228

146
kategorija meunarodnog humanitarnog prava u kojem je odgovornost optuenika
uvijek posljedica njegova postupanja s namjerom. Posvetimo se najprije tome na
to je vijee u predmetu Tadi zapravo podrazumijevalo pod pojmom
predvidivosti posljedice. Ve na prvi pogled je jasno da se u tri navedene
formulacije radi o razliitim kategorijama predvidivosti. Naime, dok se u prvoj i
treoj formulaciji govori o predvidivosti posljedice ije je nastupanje samo
mogue, u drugoj se navodi da ta posljedica mora biti vjerojatna odnosno
izgledna. Valja se sloiti sa sucem Huntom koji je u izdvojenom miljenju u
Odluci po prigovoru u predmetu Ojdani zakljuio da, to se tie subjektivnog
stanja svijesti, postoji jasna razlika izmeu percipiranja nekog dogaaja kao
mogueg i percipiranja tog dogaaja kao vjerojatnog, jer je za optubu ovo drugo
ve izazov od prvog.466 Hunt ispravno primjeuje da:

Rije rizik nije jednosmislena, ve joj znaenje zavisi od konteksta. ini se da je u

prvoj od tri navedene formulacije (rizik da bi moglo doi do smrti) upotrijebljena u
znaenju mogunosti. U drugoj formulaciji, rije najvjerojatnije u najmanju ruku znai
izgledno (ako ne i vie od toga), ali njenim izjednaavanjem sa pojmom dolus
eventualis iz kontinentalnog prava u tom navodu, izgleda da se ona opet svodi na
znaenje mogunosti. Izraz predvidivo da e u treoj formulaciji jo jednom ukazuje na
mogunost.467

Druga dvojba koja proizlazi iz te odluke odnosi se na pitanje jesu li dolus

eventualis i nepromiljenost (recklessness)468 sinonimi ili se radi o razliitim
oblicima i stupnjevima krivnje. Raspravno vijee u predmetu Staki dalo je
tehniku definiciju pojma dolus eventualis:

Ako subjekt svojim ponaanjem ugroava ivot neke osobe, liavanje te osobe ivota od
strane subjekta postaje namjerno ukoliko je subjekt "pristao" ili se "pomirio s tim" da to
njegovo ponaanje moe dovesti do smrti. Dolus eventualis stoga obuhvaa koncept
svjesnog propusta, a ne nehaja ili grubog nehaja. Da bi se zadovoljio uvjet mens rea za
ubojstvo mora se dokazati da je optueni imao namjeru da ubije ili nanese teke tjelesne
ozljede ili teku ozljedu za koje je razumno mogao znati da bi mogle prouzroiti smrt.469

S druge strane subjektivni element nepromiljenosti je predvianje (prognoza)

opasnosti i/ili rizika dok je objektivni element (na kojem se i temelji odgovornost)
u ponaanju optuenika koje znaajno odstupa od ponaanja koje se u slinim
okolnostima moglo oekivati od razumnog ovjeka. Nepromiljenost nije poseban
oblik krivnje u sustavima civilnog prava. U engleskom pravu, s druge strane,
nepromiljenost je definirana u jednom predmetu iz 1957. godine kada su

466
Izdvojeno miljenje suca Davida Hunta o Ojdanievom prigovoru na nenadlenost udrueni
zloinaki poduhvat, 21.05.2003., 10
467
Ibid.
468
Recklessness se u nekim radovima prevodi i kao bezobzirnost no kako je sadraj koji se pod
tim pojmom shvaa u anglosaksonskom pravu blii pojmu nehaja no neizravne namjere kod koje
je prisutan taj element bezobzirnosti, ovdje se priklanjamo pojmu nepromiljenost koji jasnije
odraava voljnu sastavnicu pojma i njegovu bliskost nehaju kako se taj oblik krivnje definira u
europskom kontinentalnom pravu.
469
Staki I, 587, 747

147
odreeni i preteno subjektivni kriteriji za njezino utvrivanje.470 Prema
statutarnoj definiciji nepromiljenost je maliciozno predvianje mogunosti
nastupanja posljedice i preuzimanje rizika da takva posljedica nastupi. Do
objektiviziranja kriterija nepromiljenosti u engleskom pravu i uvoenja testa
razvidnosti (obviousness) dolo je u jednom predmetu iz 1981. godine. Prema
stajalitu suda u tom predmetu optuenik postupa nepromiljeno kad:

- ostvari djelo koji stvara oiti rizik da e imovina bili unitena ili oteena i
- pri ostvarenju djela za koje uope nije smatrao da moe prouzroiti takav rizik
ili je pretpostavio da takav rizik postoji, ali je svejedno nastavio s postupanjem.471

Testom razvidnosti koji je u englesko pravo uveden 1981. godine objektivizirani

su kriteriji nepromiljenosti kao oblika krivnje. Naime, ukoliko bi posljedica bila
oita razumnom (prosjenom) ovjeku, smatrat e se da ju je optuenik morao
predvidjeti. Objektiviziranje kriterija dokazivanja nepromiljenosti kritizirano je u
nekim kasnijim postupcima, tako da je u predmetu R v. Gemmel and Richards iz
2002. godine ponovno u englesko pravo vraen subjektivni test za utvrivanje tog
oblika krivnje. Prema tom testu optuenik postupa nepromiljeno u odnosu na
okolnost da je optuenik svjestan rizika koji postoji ili e postojati kao i na
posljedicu kada je optuenik svjestan rizika da se ona dogodi i kada je, u
okolnostima koje su mu poznate, nerazumno preuzeo taj rizik.472 Vijea MKSJ u
svojoj su dosadanjoj praksi koristila termine dolus eventualis i nepromiljenost
kao istoznanice. Takoer i Cassese u svojoj knjizi International Criminal Law
govori o tim terminima kao o istoznanicama.473 Takvo stajalite, meutim, nije
ispravno. Dok je s jedne strane nepromiljenost fokusirana na rizik kojeg je
poinitelj voljan preuzeti, dolus eventualis je povezan s njegovim stavom o
moguoj posljedici, bez obzira na rizik od njezina nastupanja. On je u odnosu na
tu posljedicu ravnoduan. Taj kanjivi stav je odobravanje i identifikacija sa
tetnom posljedicom. Ako je cilj djelovanja naoruane bande da se rijee
odreenih oponenata na svom podruju djelovanja i njezini lanovi predviaju da
e neke osobe umrijeti kao posljedica toga plana, one ne postupaju nuno s
oblikom krivnje koji se naziva dolus eventualis. Njihovo ubijanje je dolus
eventualis samo ako oni shvate da e odreene osobe umrijeti, te odobravaju i ele
tu posljedicu u svom srcu, te odluuju nastaviti s djelovanjem. S druge strane,
kada se radi o nepromiljenosti, teite je na teini rizika (gravity of the risk) i
vojnim dobicima operacije.474 Premda je, dakle, nesporno da oblik krivnje koji je
u anglosaksonskom pravu poznat pod nazivom nepromiljenost a koji se, kao to
smo vidjeli, razlikuje od pojma dolus eventualis nije nepoznat u poredbenom
pravu, upitno je na kojoj se pravnoj osnovi temelji njihova uporaba u postupcima
pred MKSJ. Naime, takav oblik krivnje nije propisan Statutom niti se moe
smatrati obiljejem bia niti jednog od kaznenih djela iz nadlenosti tribunala.

470
R v Cunnigham (1957)
471
R v Caldwell (1982)
472
R v. Gemmel and Richards (2002)
473
CASSESE 2003
474
FLETCHER-OHLIN 2005

148
Veliki broj suvremenih autora slae se u tvrdnji da je pojam nepromiljenosti
(recklessness) kao oblik krivnje sasvim nepoznat u suvremenom meunarodnom
kaznenom pravu.475 Svi izvori meunarodnog kaznenog prava kojim su propisana
najtea kaznena djela kao to su zloini protiv meunarodnog humanitarnog
prava, genocid i zloini protiv ovjenosti operiraju iskljuivo namjerom kao
oblikom odnosno stupnjem krivnje kojim ta kaznena djela mogu biti poinjena.
lanak 2. 3 (a) Nacrta Kodeksa zloina protiv mira i sigurnosti ovjeanstva koji
regulira osobnu odgovornost (individual responsibility) propisuje da je fizika
osoba odgovorna za kazneno djelo propisano kodeksom ako je, izmeu ostalog, s
namjerom poinila takvo kazneno djelo (intentionally commits such a crime). Iz
obrazloenja uz tu odredbu je razvidno da je Komisija odluila koristiti frazu
namjernog poinjenja kako bi naglasila posebni subjektivni element zloina
protiv mira i sigurnosti ovjeanstva.476 Statut MKS takoer meu oblicima
krivnje u lanku 30. ne spominje nepromiljenost:

(1) Osim ako nije drugaije propisano, poinitelj je kazneno odgovoran i podlijee
kanjavanju za djelo iz nadlenosti Suda samo ako je voljno i svjesno ostvario posebna
obiljeja kaznenog djela
(2) Za potrebe ovoga lanka volja poinitelja obuhvaa
(i) u odnosu na ponaanje, htijenje poinitelja da se u njemu angaira;
(ii) u odnosu na posljedicu, htijenje poinitelja da ju prouzroi svojim ponaanjem ili
njegovo predvianje da e ona nastupiti prema redovnom tijeku dogaaja.
(3) Za potrebe ovoga lanka, svijest poinitelja obuhvaa spoznaju svih posebnih
obiljeja kaznenog djela ili mogunost nastupanja posljedice prema redovnom tijeku
dogaaja. Izrazi "znati" i "znajui" tumait e se na isti nain.

Meutim, taj oblik krivnje bio je predvien lankom 29. st. 4. nacrta u kojem je
bilo odreeno da je osoba nepromiljena u pogledu okolnosti ili posljedice ako je
svjesna da rizika da postoji odreena okolnost ili da e nastupiti posljedica ili je
ravnoduna prema mogunosti da postoji odreena okolnost ili da e nastupiti posljedica.
Radilo se o uvjetnoj odredbi iji su konaan sadraj i sudbina ovisili o
definicijama kaznenih djela iz nadlenosti MKS. Nakon to su se drave stranke
suglasile da niti za jedno od kaznenih djela iz nadlenosti tribunala ne treba
predvidjeti odgovornost za nepromiljenost, ta je odredba, sasvim razumljivo,
isputena iz konane verzije lanka 30. MKS. Zanimljivo je da, unato tome to je
iz konane verzije Statuta MKS isputen taj oblik krivnje u Izvjeu meunarodne
komisije o genocidu u Darfuru stoji da je mens rea za ubojstva kao zloin protiv
ovjenosti namjera ili nepromiljenost zahtijevana za odnosno kazneno djelo477
Takvo, mogli bismo rei, zanemarivanje teksta Statuta MKS i oslanjanje na
praksu MKSJ i MKSR u pogledu sniavanja standarda krivnje i kod najteih
povreda meunarodnog humanitarnog prava, nailo je na rairenu kritiku u
znanstvenim krugovima. Tako, primjerice, Fletcher smatra da postoje barem tri

475
V. ENGVALL 2005; FLETCHER-OHLIN 2005
476
Draft Code of Crimes against Peace and Security of Mankind, UN International Law
Commission, izv. http://www.un.org/law/ilc/
477
Report of the the International Commission of Inquiry on Darfur to the United Nations
Secretary-General Pursuant to Security Council Resolution 1564 of 18 September 2004., 180

149
uvjerljiva razloga zbog kojih je to pogreno. U prvom redu zbog lanka 30.
Statuta MKS koji ograniava oblike krivnje na izravnu namjeru prvog i drugog
stupnja (intention and knowledge)478 ukoliko nije drugaije propisano to znai da
su nepromiljenost i nehaj iskljueni. Takoer u l. 7. i 8. Statuta MKS u kojima
su definirani ratni zloini i zloini protiv ovjenosti nije predviena mogunost
kanjavanja tih oblika krivnje. Jedina iznimka od ovih pravila je lanak 28.
Statuta MKS odnosno odredba o neizravnoj zapovjednoj odgovornosti koja ni na
koji nain ne daje pravnu osnovu za tvrdnju da je kod ostalih oblika osobne
kaznene odgovornosti dovoljno postupati iz nepromiljenosti.479 Ostale iznimke
od tog pravila su l. 8. st. 2(1) gdje se spominje namjerno ubojstvo (wilfull
killing), l. 8. st. 2. (iv) postupanje koje se oznaava kao nezakonito i samovoljno
(unlawfully and wantonly), l. 8. st. 2. (xi) kao podmuklo (treacherously). Svi ti
specifini oblici krivnje smatraju se vrstama posebne namjere (dolus specialis), a
njihovo poblie znaenje treba utvrditi prilikom tumaenja odgovarajuih
odredaba posebnog dijela.480 Osim toga, istie nadalje Fletcher, u
anglosaksonskom i kontinentalnom pravu postoje razlike u shvaanjima sadraja
nepromiljenosti kao oblika krivnje:

Naime kontinentalno pravo nema toan ekvivalent nepromiljenosti jer ono dijeli oblike
krivnje na namjeru (dolus) i nehaj (culpa). Doslovni prijevod definicije nepromiljenosti
iz MPC na njemaki jezik odgovarao bi obliku krivnje koji je poznati kao svjesni nehaj
- bewusste Fahrlasskigkeit (conscious negligence).481

Statut u l. 30. samu namjeru (intent) definira odvojeno u odnosu na radnju

(conduct) i u odnosu na posljedicu (consequence) pa propisuje da namjera u
odnosu na ponaanje obuhvaa htijenje poinitelja da se u njemu angaira, a u
donosu na posljedicu htijenje poinitelja da ju prouzroi svojim ponaanjem ili
njegovo predvianje da e ona nastupiti prema redovnom tijeku dogaaja.
Piragoff smatra da namjera u odnosu na radnju odgovara izravnoj namjeri (dolus
directus), dok namjera u odnosu na posljedicu obuhvaa i neizravnu namjeru
(dolus eventualis) kako su ti pojmovi shvaeni u europskom kontinentalnom
pravu (civil law). Meutim, to nije ispravno stajalite.482 Navedena formula
Statuta koja se poziva na redovni tijek dogaaja vie upuuje na sluaj kada
poinitelj s visokim stupnjem vjerojatnosti rauna s nastupom posljedice jer
budui se dogaaji ionako ne mogu predvidjeti sa stopostotnom sigurnou, a
takva je svijest svojstvena izravnoj namjeri drugog stupnja. Prema tome,
uvjerljiviji je zakljuak da l. 30. Statuta, ima u vidu iskljuivo izravnu namjeru
(dolus directus) i to kako u odnosu na radnju, tako i u odnosu na posljedicu.483

478
Ovdje valja primjetiti da Statut nepotrebno razdvaja namjeru (intent) i znanje (knowledge) jer
je znanje nuno sadrano u namjeri. Tako i NOVOSELEC 2001, 114
479
FLETCHER-OHLIN 2005
480
TRIFFTERER O. (ed) 1999, 531
481
FLETCHER-OHLIN 2005
482
van DER VYVER 2004
483
NOVOSELEC 2001, 114

150
Jezina, gramatika i teleoloka interpretacija lanka 30. Statuta MKS jasno
upuuje na zakljuak da u toj odredbi nije sadrana, pa niti kroz generalnu
klauzulu koja ima sasvim drugo specifino znaenje, pravna osnova za primjenu
bilo kojeg oblika krivnje koji je manji od namjere. Oblik krivnje propisan u toj
odredbi naziva se sigurno znanje (knowledge). Kod tog oblika krivnje svijest
poinitelja obuhvaa spoznaju svih posebnih obiljeja kaznenog djela ili
mogunost nastupanja posljedice prema redovnom tijeku dogaaja. Razvidno je
da se radi o obliku krivnje koji se, primjerice u njemakom pravu, naziva
izravnom namjerom drugog stupnja i da nema nikakve veze s nepromiljenosti
koja je kao oblik krivnje, a suprotno vaeem meunarodnom obiajnom pravu,
ustanovljena u praksi MKSJ.

151
4.1. Proireni oblik zajednikog zloinakog pothvata i dokazivanje posebne
namjere (dolus specialis)

Objektiviziranje standarda krivnje kod proirenog ZZP u izravnoj je suprotnosti s

potrebom dokazivanja tzv. posebne namjere (dolus specialis) kod kaznenog djela
genocida i zloina protiv ovjenosti progonom (persecution). Posljednja
kvalifikacija je osobito znaajna jer se u optuenicima u predmetima Prli i dr. i
Gotovina, ermak i Marka, izmeu ostalog, stavlja na teret progon kao zloin
protiv ovjenosti. Konvencija o spreavanju i kanjavanju zloina genocida iz
1948. potvruje da je genocid, neovisno od toga da li je poinjen u vrijeme rata ili
mira, po meunarodnom pravu zloin zbog kojeg se pojedinci izvode pred sud i
kanjavaju. Ova konvencija se danas smatra dijelom meunarodnog obiajnog
prava, kako pokazuje Meunarodni sud pravde u svom Savjetodavnom miljenju
o rezervama u pogledu Konvencije o spreavanju i kanjavanju zloina genocida
iz 1951. godine.484 Namjera kod genocida je djelomino ili potpuno unitenje
neke nacionalne, etnike, rasne ili vjerske grupe. Radnja poinjenja djela (actus
reus) moe biti ubijanje pripadnika grupe; nanoenje teke tjelesne ili duevne
povrede pripadnicima grupe; smiljeno nametanje pripadnicima grupe ivotnih
uvjeta sraunatih da dovedu do njenog potpunog ili djelominog fizikog
unitenja; uvoenje mjera kojima je cilj spreavanje raanja unutar grupe; prisilno
premjetanje djece te grupe u drugu grupu. U Elementima kaznenih djela MKS
ija je svrha pomo sudu u tumaenju obiljeja bia kaznenih djela iz njegove
nadlenosti uz sve oblike radnje poinjenja genocida eksplicirana je posebna
namjera.485 Iz Konvencije jasno proizlazi da je jedini oblik namjere kod genocida
tzv. dolus specialis.486 Ta namjera obuhvaa, u odnosu na ponaanje htijenje
poinitelja da se u njemu angaira, a u odnosu na posljedicu htijenje poinitelja da
ju prouzroi svojim ponaanjem. Posebna teina koja implicira i univerzalnu
osudu genocida kao zloina nad zloinima upravo i proizlazi iz tog posebnog
psihikog stanja poinitelja koji ide za tim da uniti, u cijelosti ili djelomino,
odreene skupine homogenizirane po nacionalnoj, vjerskoj ili etnikoj osnovi.
Reducirati odrednice tog subjektivnog elementa, i to samo zbog pragmatinih
razloga koji se odnose na tekoe u dokazivanju psihikog odnosa poinitelja
prema djelu, znailo bi relativizirati prijekor koji kod tog zloina jest i mora biti
univerzalan. Na tom su tragu i odluke MKSJ i MKSR u predmetima Akayesu,
Musema i Jelisi u kojima je istaknuto da kod genocida nije dovoljno dokazati da
je poinitelj postupao sa sigurnim znanjem (knowledge) ve se mora dokazati
postupanje s izravnom namjerom (intent). U predmetu Staki optuenik je
osloboen od optube za sudjelovanje u ZZP radi poinjenja genocida:

Da bi se dokazalo da je dr. Staki bio upleten u poinjenje ovih djela kao supoinitelj
genocida, Raspravno vijee se mora uvjeriti da je on imao traenu namjeru. Stoga je

484
Reservations to the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide,
International Court of Justice, Advisory Opinion of 28 May 1951.
485
International Criminal Court, Elements of Crimes, U.N. Doc. PCNICC/2000/1/Add.2 (2000),
izv. http://www1.umn.edu/humanrts/instree/iccelementsofcrimes.html
486
GREENWALT 1999

152
kljuno i prvenstveno pitanje koje Raspravno vijee mora razmotriti pitanje da li je dr.
Staki posjedovao dolus specialis za genocid, pri emu je upravo dolus specialis temeljno
obiljeje tog kaznenog djela. to se tie "ubijanja pripadnika grupe", Raspravno vijee
nije uvjereno da je dr. Staki posjedovao traeni dolus specialis za genocid, no otvoreno
ostavlja pitanje da li je on imao dolus eventualis za ubijanja koji bi bio dovoljan za
subjektivne elemente drugih djela navedenih u Optunici.487

U nastavku je istaknuto da u skladu s mjerodavnim pravom u odnosu na genocid,

koncept genocida kao prirodne i predvidive posljedice nekog poduhvata koji nije
usmjeren konkretno na genocid nije dostatan.488 U predmetu Blagojevi,
Raspravno je vijee zauzelo stajalite da je uvjet za posebnu namjeru to to
poinitelj eli postii unitenje, djelomino ili u cijelosti, nacionalne, etnike,
rasne ili vjerske grupe kao takve.489 Nije dovoljno da poinitelj naprosto zna da
e zloin u osnovi neizbjeno ili vjerojatno dovesti do unitenja te grupe.
Unitenje, u cijelosti ili djelomino, mora predstavljati cilj djela (jednog ili vie) u
osnovi.490 U predmetu Kvoka i dr. gdje se razmatralo pitanje posebne namjere
kod zloina progona, Raspravno je vijee konstatiralo da kad se za zloin trai
posebna namjeraoptuenik mora zadovoljiti i dodatne zahtjeve koje taj zloin
postavlja, kao to je namjera da se ini diskriminacija na politikoj, rasnoj ili
vjerskoj osnovi.491 U Odluci po prijedlogu za donoenje oslobaajue presude na
osnovi pravila 98 bis Raspravnog vijea u predmetu Branin od 28.11.2003.
godine vijee je prihvatilo prijedlog obrane i optuenika oslobodilo po toki 1
optunice zbog genocida u kontekstu tree kategorije ZZP sa sljedeim
obrazloenjem:

za izricanje osude za genocid prema lanu 4(3)(a) Statuta mora postojati specifina
namjera poinjenja genocida. Kako je objanjeno u paragrafima 55-57 dolje, ova
specifina namjera nespojiva je sa pojmom genocida kao prirodne i predvidive posljedice
zloina koji nisu genocid, u skladu sa dogovorom sudionika u udruenom zloinakom
poduhvatu. Zbog toga, Raspravno vijee zakljuuje da nema osnova za optube u vezi sa
tokom 1 u kontekstu tree kategorije udruenog zloinakog poduhvata.492

Povodom interlokutorne albe Tuiteljstva, albeno je vijee u svojoj odluci od

19.3.2004. godine usvojilo tu albu i navedenu toku 1 ponovno uvrstilo u
optunicu. Navodei da je Raspravno vijee pogrijeilo pomijeavi element
krivnje kod genocida s elementom svijesti oblika kanjivosti za koji se kaznena
odgovornost pripisuje optueniku, albeno je vijee u obrazloenju svoje odluke,
izmeu ostalog, konstatiralo i sljedee:

487
Staki I, 546, 553
488
Staki I, 558
489
Blagojevi I, 656
490
Ibid.
491
Kvoka I, 288
492
Odluka po prijedlogu za donoenje oslobaajue presude na osnovi pravila 98bis od
28.11.2003., 30

153
Elementi zloina jesu one injenice koje optuba mora dokazati kako bi se utvrdilo da je
ponaanje poinitelja predstavljalo kazneno djelo kojim se tereti. Trea kategorija
odgovornosti za udrueni zloinaki poduhvat, kao i druge vrste kaznene odgovornosti,
kao to je zapovjedna odgovornost za pomaganje i podravanje, nije element konkretnog
zloina. To je oblik odgovornosti putem kojeg optueni moe biti individualno kazneno
odgovoran bez obzira na to to nije neposredni poinitelj kaznenog djela. Da bi se
optuenik osudio za kazneno djelo na osnovi tree kategorije udruenog zloinakog
poduhvata nije potrebno pokazati da je on namjeravao poiniti zloin ili ak da je sa
sigurnou znao da e zloin biti poinjen. Dovoljno je samo da se optueni upustio u
udrueni zloinaki poduhvat radi poinjenja drugaijeg zloina sa svijeu da mu
njegovo poinjenje ini razumno predvidivim da e drugi sudionici u udruenom
zloinakom poduhvatu poiniti zloin koji mu se stavlja na teret, i da je taj zloin
poinjen.493

Kao primjer takve konstrukcije albeno je vijee navelo situaciju u kojoj:

se optuenik ukljuio u udrueni zloinaki poduhvat kako bi poinio zloin prisilnog

premjetanja i koji dijeli namjeru neposrednih poinitelja da poine taj zloin. Meutim,
ukoliko optuba moe pokazati da je neposredni poinitelj u stvari poinio neki drugaiji
zloin, i da je optueni bio svjestan da je taj drugaiji zloin bio prirodna i predvidiva
posljedica dogovora o prisilnom premjetanju, tada optueni moe biti osuen za to
razliito kazneno djelo. Kada je taj drugaiji zloin genocid, od optube se trai da
pokae da je optueni razumno mogao predvidjeti da e biti poinjeno djelo navedeno u
lanu 4(2) i da e ono biti poinjeno s genocidnom namjerom.494

Sasvim je pogreno, a moglo bi se rei i opasno liberalno495 stajalite da kod tree

kategorije ZZP nije potrebno dokazati da je optuenik namjeravao poiniti zloin
ili ak da je sa sigurnou znao da e zloin biti poinjen. Takva formulacija
sugerira da iz elemenata tree kategorije ZZP definiranih u odluci Raspravnog
vijea u predmetu Tadi proizlazi da je i u predmetu u kojem nije dokazano
postojanje namjere da se poini kazneno djelo ipak moe donijeti osuujua
presuda. Takvog je miljenja bio u sudac Shahabuddeen koji se ogradio od takvog
obrazloenja odluke albenog vijea.496 Meutim i on je u krivu kada smatra da
postojanje namjere da se poini prvobitan zloin automatski ukljuuje konkretnu
namjeru da poini genocid takoer ako i kada uope doe do tog genocida. Iz
toga proizlazi da je za genocid dovoljno da on bude prihvaen kao prirodna i
predvidiva posljedica djelovanja u ZZP. Naime, samo znanje odnosno svijest da
moe doi do poinjenja genocida nije dovoljno. Svoenje subjektivnog elementa
kod genocida na tu intelektualnu sastavnicu s pridruivanjem voljne sastavnice
koja se sastoji u obinom prihvaanju posljedice u izravnoj je suprotnosti s
potrebom dokazivanja posebne tj. specifine namjere kod genocida (dolus
specialis) koja to kazneno djelo i ini tako tekim. Kada bi se prihvatilo takvo
stajalite u potpunosti bi nestala razlika u teini ostalih povreda meunarodnog

493
Odluka po interlokutornoj albi u predmetu Branin od 19.3.2004., 5
494
Ibid. 6
495
OSIEL 2005
496
Izdvojeno miljenje suca Shahabuddeena u Odluci po interlokutornoj albi u predmetu Branin
od 19.3.2004., 1

154
humanitarnog prava i genocida kod kojeg je specifina razlika upravo postupanje
s tom posebnom namjerom. Kritiku zasluuje i pomalo nes(p)retna i svakako
pogrena analogija kojom se krivnja kod proirenog ZZP izjednaava s krivnjom
kod pomaganja i podravanja odnosno zapovjedne odgovornosti:

Kao oblik odgovornosti, trea kategorija udruenog zloinakog poduhvata ne razlikuje

se od drugih oblika kaznene odgovornosti za koje se ne trai dokaz o namjeri optuenog
da poini zloin prije nego to mu se moe pripisati kaznena odgovornost. Pomaganje i
podravanje, za koje se trai znanje optuenog i sutinski doprinos tim znanjem, samo je
jedan primjer. Kanjivost na osnovi zapovjedne odgovornosti, kod koje optuba mora
pokazati da je zapovjednik znao ili je imao razloga znati za kanjivost svojih podreenih
je drugi primjer.

Ovdje se radi o sasvim pogrenoj analogiji. Naime pomaganje i podravanje kao i

neizravna zapovjedna odgovornost propisani su kao oblici osobne kaznene
odgovornosti u lanku 7. Statuta MKSJ. S druge strane, ZZP pa tako niti proireni
ZZP nije propisan Statutom. Meutim, ono to albeno vijee oito gubi iz vida, a
to je vrlo jasno istaknuto u presudi albenog vijea u predmetu Tadi, jest
okolnost da je, prema tumaenju iz te presude, ZZP obuhvaen pojmom
poinjenja djela iz lanka 7 stavak 1. Statuta. albeno vijee u predmetu Tadi
je uspostavilo standard da osoba koja je optuena po osnovi ZZP odgovara za
poinjenje kaznenog djela premda nije osobno sudjelovala u radnji poinjenja
konkretnog (kolateralnog) kaznenog djela. S obzirom na tu vrlo vanu okolnost,
tuiteljstvo mora dokazati sve elemente kaznenog djela koje se optueniku stavlja
na teret, pa tako upravo i onaj oblik krivnje koji mora postojati kod poinjenja
(podv.a.) odnosnog kaznenog djela. Ako u tome ne uspije, optuenik se oslobaa
optube. Trea vrlo znaajna primjedba koja se moe uputiti odluci albenog
vijea odnosi se na dio teksta iz kojeg je razvidno da se kaznena odgovornost
optuenika po osnovi proirenog ZZP ne utvruje ve pripisuje (za koje se ne
trai dokaz o namjeri optuenog da poini zloin prije nego to mu se moe
pripisati kaznena odgovornost). Svako imputiranje odgovornosti suprotno je
odredbi lanka 7. Statuta MKSJ koji stipulira osobnu kaznenu odgovornost. U
tom je smislu sasvim neosnovano govoriti o pripisivanju odgovornosti jer to
asocira na tzv. vikarijsku odgovornost, odnosno odgovornost za djela i propuste
drugih osoba koja je, uz izuzetak tzv. neizravne zapovjedne odgovornosti, u
izravnoj suprotnosti s odredbama o osobnoj kaznenoj odgovornosti. Epilog
rasprave o genocidu i ZZP u predmetu Branin uslijedio je u presudi Raspravnog
vijea u kojoj je konstatirano da zloinaki poduhvat nije adekvatan oblik
odgovornosti kojim bi se opisala individualna kaznena odgovornost optuenika
zbog ega je vijee tu konstrukciju odbacilo. U prosincu 2005. godine okruni je
sud u Haagu u predmetu van Anraat oslobodio optuenika krivnje za sudionitvo
u genocidu jer nije van razumne sumnje dokazano da je on znao za posebnu
namjeru Saddama Husseina da uniti dio kurdskog stanovnitva u Iraku. Frans
von Anraat je nizozemski biznismen koji je tijekom 80-ih godina prolog stoljea
prodao velike koliine kemijskog thiodiglycola (TDG) reimu Sadama Husseina.
Ta supstanca slui kao sirovina za proizvodnju otrovnog plina kojeg je Husseinov
reim koristio tijekom rata protiv Irana i u napadu na kurdsko selo Halabia na

155
sjeveru Iraka. Nakon to se iz SAD, gdje je koriten kao informator, van Anraat
vratio u Nizozemsku protiv njega je u prosincu 2004. godine podignuta optunica
zbog sudionitva u ratnim zloinima i genocidu. U tom je postupku istaknuto da
se krivnja poinitelja i sudionika ne smije previe razlikovati jer bi to vodilo
trivijalizaciji itavog koncepta zloina genocida.497 Sve to je navedeno u vezi
dokazivanja posebne namjere kod genocida vrijedi i za zloin protiv ovjenosti
progonom. Izraz zloin protiv ovjenosti po prvi su puta uporabile vlade
Francuske, Velike Britanije i Rusije 1915. godine u deklaraciji kojom osuuju
pokolj nad armenskim puanstvom u Turskoj. Taj su dogaaj nazvali zloinom
protiv ovjenosti i civilizacije za koje e se svi lanovi turske vlade smatrati
odgovornima zajedno sa njihovim agentima umijeanim u masakre.498 Tzv.
Martensova klauzula u IV. hakoj konvenciji o zakonima i obiajima ratovanja na
kopnu iz 1907. godine (Haka konvencija IV) govori o praksi ustanovljenoj
meu civiliziranim narodima, zakonima ovjenosti i diktatima javne savjesti.
Izvjee komisije o odgovornosti autora rata i izvrenju kazni iz koje je
prezentirano na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine takoer spominje
...djela protiv...zakona ovjenosti (ovjeanstva)...499 Zloini protiv ovjenosti
kao nezavisni pojam i pripisivanje individualne kaznene odgovornosti za njihovo
izvrenje prvi su put priznati u lanku 6 (c) Statuta Meunarodnog vojnog
tribunala500 donesenog na temelju Londonskog sporazuma od 8. kolovoza 1945,501
i u lanku 2 (1) (c) Zakona br. 10. Kontrolnog vijea za Njemaku.502 Prema
lanku 6 (c) Statuta MVT zloini protiv ovjenosti definirani su kao ubojstvo,
istrebljenje, porobljavanje, deportacija i ostali neovjeni akti poinjeni protiv
bilo kojeg civilnog puanstva, prije ili tijekom rata, ili progoni na politikoj,
rasnoj ili vjerskoj osnovi u izvrenju ili u vezi s bilo kojim zloinom iz
nadlenosti vijea bez obzira da li je to istodobno i krenje zakona drave gdje su
ta djela poinjena.503 Prema lanku 2. Zakona br. 10. Kontrolnog vijea za
Njemaku zloini protiv ovjenosti su djela koji ukljuuju, no nisu ograniena
na, ubojstvo, istrebljenje, porobljavanje, deportaciju, zatvaranje, torturu, silovanje
ili ostale neovjene akte poinjene protiv bilo kojeg civilnog puanstva ili
progoni na politikoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, bez obzira da li je to istodobno i
krenje zakona drave gdje su ta djela poinjena.504 Uz zloine protiv mira i ratne
zloine, zloini protiv ovjenosti potvreni su kao dio meunarodnog obiajnog
prava u Naelima meunarodnog prava priznatim u Statutu MVT i Presudi Suda

497
van DER WILT 2006
498
SCHWELB 1946, 178, 181
499
The Report of the Commission on the Responsibility of the Authors of the War and on
Enforcement of Penalties established at the Peace conference in Paris on 25 Jan 1919, Oxford,
Clarendon Press, 1919.
500
Charter of the International Militay Tribunal, izv.:
http://www.yale.edu/lawweb/avalon/imt/proc/imtconst.htm
501
London Agreement of August 8th 1945., izv.:
http://www.yale.edu/lawweb/avalon/imt/proc/imtchart.htm
502
Control Council Law No. 10., izv.: http://www.yale.edu/lawweb/avalon/imt/imt10.htm
503
Charter of the International Militay Tribunal, izv.:
http://www.yale.edu/lawweb/avalon/imt/proc/imtconst.htm
504
Control Council Law No. 10., izv.: http://www.yale.edu/lawweb/avalon/imt/imt10.htm

156
koje je sastavila Komisija za meunarodno pravo na svojoj drugoj sjednici
odranoj 1950. godine i podnijela na usvajanje Opoj skuptini Ujedinjenih
naroda.505 U razdoblju nakon II. svjetskog rata do osnivanja ad hoc meunarodnih
kaznenih tribunala za bivu SFRJ i Ruandu za zloine protiv ovjenosti pred
nacionalnim sudovima osueni su brojni pripadnici i suradnici nacistikog reima
poput Eichmanna, Barbiea, Touviera i Finte. Nakon to su agenti izraelskog
Mossada u svibnju 1960. godine u Argentini oteli biveg visokog dunosnika
nacistikog reima Adolfa Eichmanna, on je pred sudom u Jeruzalemu 1961.
godine zbog zloina protiv ovjenosti osuen na smrtnu kaznu temeljem Zakona
o kanjavanju nacista i njihovih suradnika iz 1950. godine za kaznena djela
sudjelovanja u stvaranju i implementaciji tzv. konanog rjeenja (Endlsung)
idovskog problema u Njemakoj. Predmet Eichmann je znaajan, izmeu
ostalog, jer je po prvi puta jedan nacionalni sud svoju jurisdikciju utemeljio na
naelu univerzalnosti. U obrazloenju takvog postupka sud je istaknuo da se u
predmetu Eichmann radi o najteim kaznenim djelima kojima se ozbiljno vrijea
savjest ovjeanstva, i nad kojima sve drave, a u konkretnom sluaju Izrael,
imaju jurisdikciju i to bez obzira na mjesto poinjenja te nacionalnost poinitelja i
rtava.506 Za razliku od predmeta Eichmann u kojem se definicija zloina protiv
ovjenosti nije bitno razlikovala od definicije toga pojma iz Statuta MVT, u
presudi za zloin protiv ovjenosti Klausa Barbiea iz 1987. godine francuski je
Kasacijski sud u svojoj odluci jasno istaknuo razliku izmeu ratnog zloina i
zloina protiv ovjenosti. Specifina razlika definicije zloina protiv ovjenosti
je sustavnost poinjenja kaznenih djela u okviru dravne politike ideoloke
nadmoi (supremacije).507 Prema Nacrtu Kodeksa zloina protiv mira i sigurnosti
ovjeanstva koji je 1996. godine sastavila Komisija za meunarodno pravo
Ujedinjenih naroda, radnja poinjenja zloina protiv ovjenosti sastoji se od:
ubojstva, istrebljenja, torture, porobljavanja, progona na politikoj, rasnoj,
vjerskoj ili etnikoj osnovi, institucionalizirane diskriminacije na rasnoj, etnikoj
ili vjerskoj osnovi ukljuujui i krenje temeljnih ljudskih prava i sloboda koje
ima za posljedicu ozbiljna uskraivanja prava dijelu populacije, arbitrarne
deportaciju i prisilnog premjetaja puanstva, arbitrarnog zatvaranja, prisilnog
nestajanja osoba, silovanja, prisiljavanja na prostituciju i ostale oblike seksualnih
zloporaba te drugih neovjenih djela koja ozbiljno oteuju tjelesni i mentalni
integritet, zdravlje ili ljudsko dostojanstvo kao to su mutilacije i teko tjelesno
ozljeivanje.508 Zloin protiv ovjenosti je kazneno djelo nad kojim imaju
jurisdikciju i MKSJ i MKSR. Prema lanku 5. Statuta MKSJ zloin protiv
ovjenosti vezan je uz oruani sukob (meunarodni ili unutarnji) i usmjeren je
protiv bilo kojeg civilnog puanstva. Djela koja ulaze u sastav zloina protiv
505
Principles of International Law Recognized in the Charter of the Nrnberg Tribunal and in the
Judgment of the Tribunal, International Law Commission, International Law Commission, 1950,
Yearbook of the International Law Commission, 1950, vol. II, para. 97.
506
BAADE 1961; GREEN 1962; GREEN 1962-1963; LIPPMAN 1982-1983. .Za cjeloviti tekst
presude u predmetu Eichmann v.: http://www.nizkor.org/hweb/people/e/eichmann-
adolf/transcripts/Judgment/Judgment-001.html
507
FINKIELKRAUT 1992; takoer i SADAT 1994
508
Draft Code of Crimes against Peace and Security of Mankind, UN International Law
Commission, izv. http://www.un.org/law/ilc/

157
ovjenosti su: ubojstvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacija, zatvaranje,
muenje, silovanje, progoni na politikoj, rasnoj i vjerskoj osnovi i druga
neovjena djela. Prema lanku 3. Statuta MKSR zloin protiv ovjenosti
mogue je poiniti i izvan oruanog sukoba. Kaznena djela koja ulaze u sastav
zloina protiv ovjenosti su ubojstvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacija,
zatvaranje, tortura, silovanje, progon na politikoj, rasnoj i vjerskoj osnovi te
druga neovjena djela.509 Zloin protiv ovjenosti mora biti poinjen protiv bilo
kojeg civilnog puanstva i biti dijelom rairene i sustavne politike drave,
organizacije ili skupine. Uz izuzetak kaznenog djela progona, diskriminatorna
namjera nije element zloina protiv ovjenosti. Zloini protiv ovjenosti moraju
biti poinjeni u okviru sustavnog ili rasprostranjenog napada usmjerenog protiv
civilnog puanstva. Elementi sustavnosti i rasprostranjenosti ne moraju biti
ispunjeni kumulativno pa e se o zloinu protiv ovjenosti raditi i kad je napad
bio samo sustavan ili samo rasprostranjen. Element sustavnosti zahtijeva da
neovjena djela budu poinjena na sustavan nain, to znai u skladu s unaprijed
zamiljenim planom ili politikom. Ostvarivanje ovog plana ili politike moglo bi
dovesti do ponovljenog ili dugotrajnog injenja neovjenih djela. Sutina ovog
zahtjeva je da se iskljue pojedinana i izolirana djela koja nisu poinjena u
okviru ireg plana ili politike. U praksi saveznikih sudova nakon II. svjetskog
rata djela koja su bila poinjena u okviru politike terora smatrana su kao
organizirana i sustavna. Rasprostranjenost znai da su neovjena djela
poinjena u irokim razmjerima, to znai da su usmjerena protiv veeg broja
rtava. Ovaj zahtjev iskljuuje izolirano neovjeno djelo poinitelja koji djeluje
na osnovi vlastite inicijative i koje je usmjereno protiv jedne rtve. Zloini protiv
ovjenosti moraju biti rasprostranjeni ili pokazivati sistematski karakter. Drugi
element pojma zloina protiv ovjenosti je da on mora biti usmjeren protiv
civilnog puanstva. Izrazom "usmjeren protiv" tono se navodi da je u kontekstu
zloina protiv ovjenosti civilno puanstvo primarni objekt napada. Spominjanje
civilnog puanstva upuuje na kolektivni karakter zloina protiv ovjenosti. Izraz
"puanstvo" ne znai da cjelokupno puanstvo geografske cjeline u okviru koje se
napad odigrava (drave, opine ili nekog drugog definiranog podruja) mora biti
podvrgnuto napadu. Izraz "civilno puanstvo" obuhvaa sve osobe koje su civili,
za razliku od pripadnika oruanih snaga i drugih legitimnih boraca. Populacija na
koju je napad usmjeren mora po svojoj prirodi biti preteito civilna. Meutim,
nazonost odreenih ne-civila u toj populaciji ne mijenja njezin karakter.
Spomenuti element sustavnosti zloina protiv ovjenosti iskljuuje sva
pojedinana i izolirana djelovanja koja nemaju veze s odreenim planom ili
politikom. Upravo taj politiki element daje na teini zloinu protiv ovjenosti.
Razlog to zloini protiv ovjenosti toliko potresaju savjest ovjeanstva i
opravdavaju intervenciju meunarodne zajednice je to to oni nisu izolirana djela
pojedinaca ve proizlaze iz namjernog nastojanja usmjerenog protiv civilnog
puanstva. Zloini protiv ovjenosti ine dio sustava zasnovanog na teroru ili
predstavljaju kariku u svjesno voenoj politici usmjerenoj protiv konkretnih
509
Statute of the International Criminal Tribunal for Rwanda, Security Council Resolution 955
(1994), Adopted by the Security Council at its 3453rd meeting, on 8 November 1994, izv.:
http://www.ictr.org/ENGLISH/Resolutions/955e.htm

158
skupina ljudi. Politika ne mora biti formalizirana i njezino se postojanje moe
ustanoviti na osnovi naina na koji se djela dogaaju. Prema tradicionalnoj
koncepciji zloina protiv ovjenosti to je uvijek morala biti dravna politika, kao
to je bio sluaj u nacistikoj Njemakoj. Prema Komentaru Nacrta kodeksa
zloina protiv mira i sigurnosti ovjeanstva djela moraju biti potaknuta ili
upravljena od strane neke vlade ili bilo koje organizacije ili skupine:

Ova alternativa ima za cilj iskljuiti situaciju u kojoj pojedinac poini neovjeno djelo
kad djeluje na vlastitu inicijativu i na osnovi vlastitog zloinakog plana, u odsustvu bilo
kakvog poticaja ili upravljanja bilo od neke vlade ili od neke grupe ili organizacije. Ova
vrsta izoliranog zloinakog ponaanja od strane jednog jedinog pojedinca ne bi
predstavljala zloin protiv ovjenosti...Poticanje ili upravljanje od strane vlade ili bilo
koje organizacije ili grupe, koja moe ali ne mora biti povezana sa vladom, ini djelo
posebno tekim i ini ga zloinom protiv ovjenosti koji se moe pripisati privatnim
osobama ili agentima drave.

Subjektivni element zloina protiv ovjenosti je namjera poinitelja koja mora

obuhvatiti svijest o tome da je djelo koje ini dio rasprostranjenog ili sustavnog
napada. Uz namjeru da se izvri relevantno kazneno djelo, poinitelj mora znati da
je dolo do napada na civilno puanstvo i da njegova djela predstavljaju dio tog
napada, ili mora barem riskirati da njegovo djelo postane dio takvog napada. To,
meutim, ne povlai za sobom nuno i poznavanje pojedinosti napada. Motiv
sudjelovanja u napadu nije obiljeje subjektivnog elementa zloina protiv
ovjenosti.

"Zabranjeno djelo poinjeno kao dio zloina protiv ovjenosti, to jest sa svijeu da se
djelo vri u sklopu rasprostranjenog i sustavnog napada na civilno stanovnitvo je,
ukoliko su sve druge okolnosti jednake, tee kazneno djelo nego obini ratni zloin. To
proizlazi iz uvjeta da zloini protiv ovjenosti moraju biti poinjeni na rasprostranjenoj i
sustavnoj razini budui da kvantiteta zloina kvalitativno utjee na prirodu kaznenog
djela koje se smatra zloinom ne samo protiv samih rtava ve protiv ovjeanstva u
cjelini."510

Jedan od oblika poinjenja zloina protiv ovjenosti je zloin progona. Obiljeja

zloina progona (proganjanje bilo koje odredive skupine ili zajednice na
politikoj, rasnoj, nacionalnoj, etnikoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj
osnovi koja se openito prema meunarodnom pravu smatra nedopustivom,
poinjeno u vezi s bilo kojom radnjom opisanom u ovome stavku ili s bilo kojim
kaznenim djelom u nadlenosti Suda) su sljedea:

1. poinitelj je na grub nain i suprotno meunarodnom pravu jednoj ili vie osoba
oduzeo temeljna ljudska prava;
2. poinitelj je odabrao takvu osobu ili osobe na osnovi identiteta skupine ili
kolektiviteta, ili je ba ciljao na tu skupinu ili kolektivitet;
3. takav odabir se temelji na politikim, rasnim, nacionalnim, etnikim,
kulturolokim, vjerskim, spolnim opisanim u lanku 7. stavak 3. Statuta ili

510
Presuda o kazni u predmetu Tadi od 14.07.1997., 73

159
drugim razlozima koji se openito smatraju nedopustivima prema meunarodnom
pravu;
4. djelo je poinjeno u vezi s bilo kojim inom iz lanka 7., stavak 1., Statuta, ili
bilo kojim kaznenim djelom koje spada pod jurisdikciju suda;
5. djelo je poinjeno u sklopu irokog ili sustavnog napada usmjerenog protiv
civilnog puanstva;
6. poinitelj je znao da je to ponaanje dio ili je imao namjeru da bude dio irokog
ili sustavnog napada protiv civilnog puanstva.

Zloin progona obuhvaa sve radnje (injenje i neinjenje) kojima se druge osobe
(ili samo i jedna osoba) progone na diskriminatornoj osnovi i s namjerom
diskriminacije. Radnja ne mora nuno predstavljati napad na tjelesni ili duevni
integritet rtve ve to moe biti i napad na imovinu rtve poduzet upravo zbog
toga to rtva pripada odreenoj skupini odnosno zajednici (selektivni element
progona). Subjektivni element progona kao modalitet radnje poinjenja zloina
protiv ovjenosti prema teini izdvaja progon od ostalih oblika zloina protiv
ovjenosti i sasvim ga pribliava genocidu kao najteem meunarodnom zloinu.
U judikaturi MKSJ genocid je kvalificiran kao krajnji i najneovjeniji oblik
progona. Ipak, razlika izmeu zloina protiv ovjenosti progonom i genocida
postoji. Dok poinitelj kod genocida ide za potpunim ili djelominim unitenjem
neke skupine, namjera kod progona kao zloina protiv ovjenosti sastoji se u
nasilnoj diskriminaciji pripadnika odreene skupine tekim i sustavnim krenjem
njihovih ljudskih prava. Da bi se uvjet diskriminacijske namjere optuenog
smatrao ispunjenim, nije nuno da postoji politiki program diskriminacije.
Namjera diskriminacije mora se odnositi na konkretan napad za koji se tereti kao
za progon. Nije dovoljno da se djelo dogodilo samo u okviru napada koji ima
aspekt diskriminacije.511 Opseg i sadraj dokazivanja krivnje za to kazneno djelo
zloina protiv ovjenosti progonom ovisi o tome na koju se kategoriju ZZP
tuiteljstvo poziva. Ako se radi o osnovnom ZZP tada, s obzirom da se radi o
kaznenom djelu kod kojeg postoji posebna namjera (dolus specialis), tuiteljstvo
mora dokazati da je sudionik ZZP postupao upravo s takvom diskriminatornom
namjerom i da je dao znatan doprinos njezinoj realizaciji (kroz poinjenje djela,
poticanje ili pomaganje). Ako se, pak, radi o proirenom ZZP kod kojeg je osnova
odgovornosti sudionika ZZP kazneno djelo glavnog poinitelja koje je bilo
prirodna i predvidiva posljedica ZZP tada, ponovno s obzirom da se radi o
posebnoj namjeri, tuiteljstvo mora u postupku identificirati glavnog poinitelja i
utvrditi sadraj njegove svijesti tempore criminis. Sve i da se prihvati imputacija
odgovornosti fizikog poinitelja optueniku, potrebno je identificirati tog
fizikog poinitelja i sadraj njegove namjere tempore criminis. Bez toga bio bi
doveden u pitanje smisao inkriminacije progona ija teina upravo i proizlazi iz
diskriminatorne namjere poinitelja kaznenog djela. Ranije smo naveli da oblici
odgovornosti ne mogu promijeniti niti zamijeniti elemente kaznenih djela
definiranih u Statutu. To se osobito odnosi na sastavnice krivnje koja predstavlja
uvjet za odreeno kazneno djelo propisano u Statutu. Meutim, unato tome,

511
Vasiljevi I, 248, 249

160
sudska su vijea tribunala, po uzoru na odluku albenog vijea u predmetu Tadi,
u vie navrata promijenila odnosno zamijenila elemente kaznenih djela definiranih
u Statutu. To je osobito dolo do izraaja kod stvaranja tree kategorije ZZP
kod koje je dovoljno dokazati da je kazneno djelo koje se optueniku (koji nije i
fiziki poinitelj djela) stavlja na teret bilo prirodna i predvidiva posljedica
ZZP. Za takvo sniavanje standarda krivnje u odnosu na najtea kaznena djela u
katalogu krenja meunarodnog humanitarnog prava apsolutno nema pravne
osnove u meunarodnom kaznenom pravu. ak se i u poredbenom pravu iz kojeg
je izveden oblik krivnje pod nazivom "nepromiljenost" optuenika ne moe
proglasiti krivim za najtea kaznena djela. I u common law sustavima taj oblik
krivnje nije dostatan da bi se nekog osudilo zbog umorstva (murder). Naime uz
nepromiljenost moraju postojati okolnosti koji odraavaju krajnju ravnodunost
prema vrijednosti ljudskog ivota. Common law izriaj za tako visok stupanj
ravnodunosti sadran je u metafori abandoned and malignant heart.512 I kad se
ne radi o genocidu i zloinu protiv ovjenosti progonom, terminologija kaznenih
djela iz nadlenosti tribunala upuuje da se radi o najteim povredama
meunarodnog humanitarnog prava kod kojih sniavanje standarda krivnje nije
doputeno. Uvoenjem teorije proirenog ZZP, tribunal je, nema sumnje, postupio
ne samo izvan okvira postojeeg meunarodnog prava, ve i izvan mandata kojeg
mu je Vijee sigurnosti Ujedinjenih naroda povjerilo. Naime, funkcija tribunala
razvidno proizlazi iz Izvjea Glavnog tajnika. Ustanovljenje suda znailo je
primjenu prisilne mjere Vijea sigurnosti u smislu poglavlja VII Povelje
Ujedinjenih naroda. Krhku legitimnost te prisilne mjere sudbenog karaktera,
nastojalo se ublaiti u Izvjeu u kojem je mandat Tribunala odreen vrlo striktno:

Potrebno je istaknuti da dodjeljujui Meunarodnom sudu zadatak kaznenog progona

osoba odgovornih za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava Vijee sigurnosti
ne stvara i nema namjeru stvarati legislativu za meunarodno humanitarno pravo.
Zadatak Meunarodnog suda bio bi da primjenjuje postojee meunarodno humanitarno
pravo.513

512
FLETCHER-OHLIN 2005
513
Report of the Secretary-General Pursuant to Paragraph 2 of Security Council Resolution
808(1993), 22. Feb. 1993., U.N. Doc. S/25704, 29

161
5. Rasprava i zakljuak

Oblici krivnje se u postupcima pred MKSJ preteito utvruju po pravilima

anglosaksonskog prava, a ne kontinentalnog prava koje je u tom pogledu
sofisticiranije i sadri kriterije za razlikovanje veeg broja oblika i stupnjeva
krivnje. Veina europskih kontinentalnih pravnih poredaka razlikuje namjeru i
nehaj kao dva temeljna oblika krivnje koji se sastoje od intelektualne (spoznajne) i
voluntativne (voljne) komponente. Intelektualna sastavnica je svijest o djelu dok
se voljna razlikuje ovisno o tome da li poinitelj eli poiniti djelo (izravna
namjera), da li na njega pristaje (neizravna namjera) ili pak smatra da ono nee
nastupiti ili da e ga moi sprijeiti (svjesni nehaj). Kod nesvjesnog nehaja kao
najlakeg oblika krivnje nedostaje svijest o djelu (intelektualna sastavnica) i
osnova za prijekor je normativno uraunavanje okolnost da je osoba mogla i
morala biti svjesna te okolnosti. S druge strane, u dravama anglosaksonskog
pravnog kruga krivnja je obuhvaena irokim pojmom mens rea (guilty mind,
skrivljena misao) koja se moe temeljiti na subjektivnom, objektivnom i
mjeovitom kriteriju. Kod subjektivnog kriterija tuitelj mora dokazati postojanje
psihikog odnosa poinitelja prema djelu tempore criminis dok se kod
objektivnog poinitelju koje tempore criminis nije imao psihiki odnos prema
djelu krivnja uraunava s obzirom na tzv. test razumne osobe (reasonable person
test). Pomou tog testa sud mora procijeniti da li bi neka druga razumna osoba u
tim okolnostima imala potreban psihiki odnos prema djelu. Oblici krivnje u
common law sustavu su intention (namjera), recklessness (u amerikom pravu
willful blindness, oblik krivnje koji u kontinentalnom pravu nalazi izmeu
neizravne namjere i svjesnog nehaja) i criminal negligence (nehaj). Tuitelj u
postupku mora dokazati da je poinitelj tempore criminis postupao sa skrivljenim
stanjem svijesti i da je poduzeo radnju koja znai krenje imperativne ili
prohibitivne pravne norme (zapravo se radi o protupravnoj radnji koja su u
anglosaksonskom pravu naziva actus reus). Izuzetak od pravila da je potrebno
kumulativno dokazati elemente mens rea i actus reus su tzv. strict liability
offenses kod kojih je odgovara na osnovi tzv. objektivne odgovornosti (za
prouzroenje posljedice). Radi se o lakim povredama graanske discipline koji
sadrajno odgovaraju prekrajima (npr. nedoputena ponaanja u prometu i sl.).
Za razliku od Statuta MKS koji u lanku 30. propisuje elemente i sadraj krivnje
kao psihikog odnosa poinitelja prema djelu (mental element), Statut MKSJ ne
sadri izriitu odredbu o tome koji se oblici krivnje i standardi u njezinu
dokazivanju imaju primijeniti u postupku. S obzirom da znaajan broj sudaca
MKSJ dolazi iz drava u kojima se primjenjuje common law, ne udi preteita
praksa uporaba onih oblika krivnje koji postoje u tom pravnom sustavu, a koji se,
kao to je navedeno, znaajno razlikuju po svom sadraju od oblika krivnje u
europskom kontinentalnom pravu. Ono to, meutim, dovodi do konfuzije koja,
izmeu ostalog, oteava obranu optuenika jest nekonzistentna uporaba tih
standarda od strane MKSJ. Ta nekonzistentnost razvidna je i iz stvaranja sasvim
novih mjeovitih oblika krivnje koji nisu poznati niti u jednom od postojeih
sustava (tako, primjerice, nije jasno da li je dolus eventualis na kojeg se sud
poziva u veem broju predmeta zapravo oblik neizravne namjere iz

162
kontinentalnog prava, oblik krivnje koji je u anglosaksonskom pravu poznat pod
nazivom recklessness ili pak neto tree). Ona, konano, dovodi i do najvanije
negativne posljedice, a to je redukcija kriterija za dokazivanje krivnje i ime se
znaajno pogoduje procesnoj ulozi tuiteljstva. Taj je trend najzamjetniji upravo
kada je rije o primjeni teorije ZZP. Stoga su potpuno opravdane brojne kritike
odluka tribunala u dijelu koji se odnosi na utvrivanje krivnje kao psihikog
odnosa optuenika prema djelu. Krivnja optuenika kod proirenog ZZP sastoji se
od dva dijela. Optuenik mora s namjerom sudjelovati u ZZP i mora biti svjestan
mogunosti da e neki lan grupe poiniti kazneno djelo koje izlazi iz okvira ZZP
te preuzeti rizik da njegovo daljnje sudjelovanje u ZZP moe doprinijeti
poinjenju zloina.514 Za razliku od osnovnog ZZP ovdje se ne trai zajednika
namjera poinjenja konkretnog kaznenog djela sudionika ZZP i fizikog
poinitelja (shared intent) ve mnogo manje predvidivost nastupanja posljedice
(intelektualna sastavnica) i dragovoljno preuzimanje rizika nastupanja takve
posljedice (voljna sastavnica). Kod proirenog ZZP ve i s isto teorijskog aspekta
problematine su obje sastavnice, kako intelektualna tako i voljna. Kada je rije o
svijesti o mogunosti nastupanja posljedice (rizik) tada treba imati u vidu
stajalite albenog vijea u predmetu Blaki prema kojem svijest o bilo kakvom
riziku, ma koliko da je nizak, nije dovoljna za proglaenje kaznene odgovornosti
za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava.515 Vijee je u toj presudi
negativno odgovorilo na pitanje da li je dolus eventualis dovoljan stupanj krivnje
za zasnivanje odgovornosti optuenika za zapovijedanje po l. 7(1) Statuta
(osobna kaznena odgovornost):

Nijedan od naina na koji je Raspravno vijee formuliralo mens rea za zapovijedanje po

lanku 7 (1), u pogledu kriminalnog stanja svijesti koje je nie od izravne namjere, nije
toan. Svijest o bilo kakvom riziku, ma koliko da je nizak, nije dovoljna za proglaenje
kaznene odgovornosti za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava. Raspravno
vijee ne specificira koji stupanj rizika se mora dokazati. tovie, ini se da bi po
standardu Raspravnog vijea bilo koji zapovjednik koji izda zapovijed bio kazneno
odgovoran jer uvijek postoji mogunost da doe do krenja. albeno vijee smatra da
pravni standard mora ukljuivati svijest o veoj vjerojatnosti rizika i element htijenja.
albeno vijee stoga smatra da osoba koja zapovijedi neko injenje ili neinjenje sa
svijeu o znatnoj vjerojatnosti da e prilikom izvrenja te zapovijedi biti poinjeno
kazneno djelo ima mens reu koja se zahtijeva za utvrivanje odgovornosti po lanu 7(1)
na osnovi zapovijedanja. Zapovijedanje s takvom svijeu mora se smatrati prihvaanjem
tog kaznenog djela.516

Ta se analogija moe primijeniti i na odgovornost poinjenje kaznenog djela u

sastavu proirenog ZZP. Naime, nema razloga zbog kojeg bi elementi i standardi
krivnje kod zapovijedanja i poinjenja kaznenog djela bili razliiti. albeno vijee
u predmetu Blaki sasvim je u pravu kad tvrdi da svijest o bilo kakvom riziku,
ma koliko da je nizak, nije dovoljna za proglaenje kaznene odgovornosti za teka
krenja meunarodnog humanitarnog prava. Naime, kada bi se prihvatilo da je

514
Kvoka II, 83
515
Blaki II, 41, 42
516
Ibid.

163
dovoljan bilo kakav stupanj rizika, tada bi svaki zapovjednik koji izda zapovijed
bio kazneno odgovoran jer se primjenom objektivnih standarda jednostavno moe
utvrditi da uvijek postoji mogunost da doe do krenja. Vanost te odluke je u
tome to konstatira da pravni standard mora ukljuivati svijest o veoj
vjerojatnosti rizika i, to je osobito znaajno, element htijenja. Time se slabana
voljna sastavnica dragovoljnog preuzimanja rizika nastupanja posljedice za koju
se, suprotno naelu presumpcije nevinosti, redovito uzima da postoji, supstituira
elementom htijenja to nedvojbeno sugerira da poinitelj u odnosu na posljedicu
nije indiferentan ve da je hoe premda ona moda i nije u njegovoj svijesti
konkretizirana do najsitnijih detalja. No nije samo kod zapovijedanja kao
primarnog oblika osobne kaznene odgovornosti standard krivnje vii no kod
poinjenja u sastavu proirenog ZZP. Analiza sudske prakse MKSJ pokazuje da je
taj standard kod proirenog ZZP odreen nie ak i u odnosu na sekundarne
oblike osobne kaznene odgovornosti po l. 7(1) Statuta MKSJ. Naime, kod tog
oblika imputirane odgovornosti trai se svijest o obinom riziku nastupanja
posljedice dok se kod, primjerice, poticanja neizravnom namjerom radi o tome da
poticatelj mora biti svjestan znaajne mogunosti da e vjerojatna posljedica
njegovih postupaka biti poinjenje zloina.517 Dakle, kod poticanja kao oblika
sekundarne ili akcesorne osobne odgovornosti (akcesorne u odnosu na poinjenje)
dokazivanje u pogledu subjektivnog elementa je zahtjevnije jer tuitelj mora
dokazati da je poinitelj bio svjestan znaajne mogunosti nastupanja vjerojatne
posljedice dok kod poinjenja kroz proireni ZZP ima daleko laki zadatak
dokazati da je optuenik bio bio svjestan injenice da je i taj zloin mogua
posljedica provoenja toga poduhvata i da je sa takvom svijeu u njemu
sudjelovao518 Ve je na prvi pogled uoljivo da je bitna razlika izmeu
dokazivanja da je posljedica bila samo mogua i dokazivanja da je ona bila
znaajno mogua odnosno vjerojatna. Sljedea neloginost koja ukazuje na
sutinske probleme teorijskog koncepta proirenog ZZP je u tome da kod
dokazivanja subjektivnog elementa proirenog ZZP tuitelj ima laki zadatak no
kad se radi o dokazivanju krivnje (mens rea) pomagatelja i podravatelja. Naime,
u sluaju pomaganja i podravanja, traeni element svijesti je znanje da djela koja
ini pomagatelj i podravatelj pomau poinjenju konkretnog kaznenog djela od
strane glavnog poinitelja. S druge strane, kod proirenog ZZP mora postojati
namjera provedbe ZZP uz predvianje poinjenja kaznenih djela koja su izvan
okvira ZZP. Oito je, dakle, da kod proirenog ZZP ne postoji apsolutno nikakva
subjektivna povezanost (u smislu psihikog odnosa poinitelja prema konkretnom
kaznenom djelu) izmeu sudjelovanja u ZZP i poinjenog konkretnog kaznenog
djela tj. izmeu sadraja svijesti sudionika u proirenom ZZP i fizikog poinitelja
konkretnog kaznenog djela. Nije u literaturi meunarodnog kaznenog prava bez
razloga konstatirano da je teorija ZZP, osobito njezina proirena varijanta, arobni
metak (magic bullet) tuiteljstva. Arbitrarno konstruirani teorijski koncept
proirenog ZZP (v. ZZP i naelo zakonitosti) koji, sasvim nedvojbeno, ne
ispunjava subjektivne kao niti objektivne elemente poiniteljstva iz lanka 7(1)

517
Naletili i Martinovi I, 60
518
Krsti I, 613

164
Stauta MKSJ znaajno olakava posao tuitelja. On, naime, mora dokazati samo
da je sudionik ZZP znao ili bio svjestan mogunosti poinjenja konkretnog
kaznenog djela (predvidivost kaznenog djela). Pritom se ne trai da se njegova
namjera u pogledu tog kaznenog djela sadrajno poklapa s namjerom poinitelja
konkretnog kaznenog djela koje je poinjeno izvan granica zajednikog plana
(eksces). Kod te kategorije ZZP dokazivanje krivnje se izvre u presumiranje
objektivne odgovornosti jer je dovoljno dokazati spremnost optuenika da bude
dijelom originalnog koncepta i da je poinjeno kazneno djelo bila prirodna i
predvidiva posljedica takvog koncepta. Zanimljivo je da se za najtee oblike
povreda meunarodnog humanitarnog prava, a radi praktinih razloga vezanih uz
dokazivanje, namjera kao konstitutivni element inkriminacije supstituira
hibridnim oblikom krivnje (nes/p/retna kombinacija anglosaksonskog i europskog
kontinentalnog prava) koji u veini europskih kaznenih zakonodavstava sadrajno
odgovara svjesnom nehaju. Time se krivnja za ta kaznena djela (koja i jest njihovo
konstitutivno obiljeje) od subjektivnog odnosa prema djelu i posljedici zapravo
konvertira u objektiviziranu povredu dune panje. Analiza oblika odgovornosti
po l. 7(1) Statuta ukazuje na to da nepromiljenost (recklesness) nije
zadovoljavajui ili dostatan stupanj krivnje niti za jedan od tih oblika
odgovornosti.519 Naime svi ti oblici odgovornosti trae postupanje s namjerom, a
neki i sa posebnom namjerom (genocid, zavjera da se poini genocid, pokuaj
genocida itd.). U literaturi je istaknuto da se u meunarodnom kaznenom pravu
samo kod dva oblika kaznene odgovornosti trai manje od namjere zapovjedna
odgovornost i proireni ZZP, s tim da je kod proirenog ZZP kriterij za
utvrivanje krivnje jo nii no kod zapovjedne odgovornosti kod koje tuitelj
mora dokazati da je, izmeu ostalog, nadreeni morao znati za zloin (ought to
know). Kod rasprave o dokazivanju kaznenih djela iz nadlenosti tribunala valja
imati u vidu vremenski i prostorni kontekst u kojima su ta djela poinjena. Radi se
o situacijama oruanog sukoba u kojima se, za razliku od klasinog mirnodopskog
kriminaliteta, zloini ine raireno (on a large scale) i uestalo (frequently).
Dakako, rijetko preivjeli svjedoci esto nisu voljni iskazivati zbog straha ili
nekih drugih razloga (prisjeanje traumatinih dogaaja), a dostupnost ostalih
materijalnih dokaza svedena je na najmanju moguu mjeru. Takoer, djela koja su
poinjena predstavljaju teke zloine po meunarodnom pravu poinitelji kojih, u
interesu pravde i osiguranja trajnog mira, moraju biti kazneno procesuirani. Sve to
dovodi tuiteljstvo u situaciju da u preambiciozno postavljenim optunicama
osobama koje su optuene na teret stavljaju i ona kaznena djela kod kojih krivnju,
s obzirom na navedene razloge, nisu u stanju dokazati. Pritisak je, treba iskreno
priznati, i na sudskim vijeima od kojih se oekuju rezultati presude za
najtee oblike zloina po meunarodnom pravu. Sve to dovodi do stvaranja tzv.
preaca do pravde (shortcut to justice) u kojima se postojei instituti
meunarodnog kaznenog prava od kojih neki nedvojbeno imaju pravni karakter
meunarodnog obiajnog prava modeliraju na nain i u mjeri nunoj za
prilagoavanje okolnostima konkretnog predmeta. Jedan od takvih preaca je
teorija ZZP. Prijeporni teorijski koncept ZZP (osobito tree kategorije) u praksi se

519
ENGVALL 2005, 43

165
kroz postupak dokazivanja dodatno proiruje. Racionalizacija takve fleksibilnosti
posve je razumljiva. Teorija ZZP dovoljno je rastezljiva mrea u koju se mogu
uhvatiti svi sudionici oruanog sukoba vojni zapovjednici, vojnici, pripadnici
paravojnih postrojbi, naoruani civili, visoki dravni dunosnici, obnaatelji
civilne vlasti na lokalnoj razini itd. Meutim, premda je ta fleksibilnost razumljiva
jer omoguava uinkovitost u postupanju, ona je istodobno i neopravdana i
opasna jer znai rizik od osude po svaku cijenu, odstupanje od naela krivnje i
rizik od kanjavanja nevinih. U praksi MKSJ u vie je navrata dokazano kako je
namjeru teko dokazati:

Namjeru je openito teko dokazati, bez obzira da li se radi o obliku posebne namjere
koji se trai za zloin genocida ili nekom od vie uobiajenih oblika koji se trae za druga
kaznena djela iz nadlenosti Meunarodnog suda, te je neophodno pribjei zbiru svih
utvrenih injenica i okolnosti.520

ZZP kao oblik odgovornosti polazi od pretpostavke da je poinitelj postupao kao

prosjean razumni ovjek. Dakle, kriteriji za utvrivanje krivnje kod tog oblika
odgovornosti nisu subjektivni ve objektivni. Sud ne utvruje to je u vrijeme
poinjenja djela mislio i namjeravao optuenik, ve to bi u slini okolnostima
mislio i namjeravao i kako bi reagiraorazumni ovjek. Objektivni standardi kod
dokazivanja krivnje prihvatljivi su i u nacionalnim sustavima kod nehajnih
delikata, ali nikako kod namjernih koji se upravo zbog subjektivnog psihikog
odnosa poinitelja prema djelu s pravom smatraju tekim kaznenim djelima. Kod
utvrivanja proirenog ZZP teite kod intelektualne sastavnice je predvidivost
(forseeability) kaznenog djela. U poredbenom pravu i sudskoj praksi taj termin se
iskljuivo vee uz nehajni oblik krivnje. Naime, sutina nehaja je u povredi dune
panje. Pritom se razlikuje povreda objektivne dune panje, tj. panje koja se
zahtijeva od svakog savjesnog ovjeka iz kruga kome pripada poinitelj, a zatim i
povreda subjektivne dune panje, tj. panje koja se moe zahtijevati od
konkretnog poinitelja kojem se sudi. Da bi se poinitelja moglo osuditi zbog
nehajnog delikta, potrebno je, prema tome, najprije udovoljiti objektivnom, a onda
i subjektivnom kriteriju. Objektivna duna panja sastoji se, najprije, u dunosti
da se predvidi opasnost za zatieno pravno dobro. Taj vid dune panje naziva se
i unutarnja panja. Ona namee svakome dunost da razmotri uvjete pod kojima
poduzima neku radnju i predvidi njen tijek. O povredi objektivne dune panje
moe se raditi samo kad se prekorauju granice doputenog rizika. Iz
predvidivosti opasnosti slijedi dunost na primjereno ponaanje, tj. na takvo
ponaanje kojim e se izbjei poinjenje djela. To je tzv. vanjska panja.521
Rukovodei se standardima objektivne dune panje MKSJ je generalu Krstiu
kojem nije dokazana posebna genocidna namjera izrekao dugotrajnu zatvorsku
kaznu. On je na tu iznimno teku kaznu osuen kao sudionik ZZP kojem je cilj
bilo etniko ienje Srebrenice i to stoga to bi razumna osoba u takvim
okolnostima mogla zakljuiti da je genocid prirodna i predvidiva posljedica

520
Staki I, 686
521
NOVOSELEC 2004, 240

166
realizacije zajednikog cilja. Posebice je krenje naela krivnje izraeno kod
proirenog ZZP, kod kojeg je dovoljno dokazati spremnost optuenika da bude
dijelom originalnog dogovora (koji ne mora uvijek biti i kriminalni dogovor) i da
je poinjeno kazneno djelo bila prirodna i predvidiva posljedica takvog
dogovora. Time se ukida naelo neovisnosti krivnje pojedinih sudionika na
temelju novog pravnog standarda predvidivosti - za koji se ne moe rei da je
precizan i pouzdan. Naime, predvidivost zloina razlikuje se u situaciji oruanog
sukoba od njegove predvidivosti u mirnodopskim uvjetima. U uvjetima kaosa
oruanog sukoba pojedinci se najee pridruuju skupini definiranoj, u primjeru
sukoba u bivoj SFRJ i Ruandi, po nacionalnom i etnikom kljuu ne zbog toga
to ele initi zloine u sastavu te grupe, pa niti zbog toga to su u odnosu na te
zloine indiferentni, ve zbog toga to im pripadnost grupi jami kakvu takvu
sigurnost. Dakle, oni ne postupaju s ciljem odravanja i produljenja ZZP, ve
kako bi spasili svoj ivot i, eventualno, ivote svojih blinjih. Jednostavno, mogli
bismo rei, radi se o osobama koje su se u krivo vrijeme nale na krivom mjestu.
Radi se o prosjenim ljudima kojima je, u takvim uvjetima, predvidivo gotovo
sve. Naime, u uvjetima oruanog sukoba moe se predvidjeti poinjenje itavog
niza razliitih, a vrlo tekih kaznenih djela. Prema objektivnom kriteriju njima se
moe imputirati odgovornost za sva kaznena djela koja su poinili drugi
pripadnici njihove grupe zbog toga to su sva ta djela, u kontekstu kaosa oruanog
sukoba, bila objektivno predvidiva. S obzirom da se kod proirenog ZZP i kriterij
bitnog doprinosa kao objektivni element djela u sudskoj praksi tumai vrlo
iroko i u konanici se svodi na pripadnost grupi (osobito ako se radi o osobama
na visokim poloajima u okviru civilne i/ili vojne vlasti) objektivno uraunavanje
predvidivosti poinjenja kaznenih djela od strane drugih lanova grupe dovodi
optuenike u vrlo teku poziciju u kojoj zapravo oni mogu izbjei odgovornost
samo ako napuste grupu ili se otvoreno suprotstave njezinim aktivnostima.
Meutim, nerealno je oekivati da se u uvjetima etnikog i/ili meunacionalnog
sukoba pripadnici grupe izloe riziku da budu ubijeni ako napuste grupu ili se
suprotstave njezinim aktivnostima. Teorija ZZP nije u skladu s naelom krivnje
koje u veini pravnih sustava ima poloaj ustavne kategorije. Tom se pravnom
konstrukcijom povrjeuju sutinska procesna prava okrivljenika kao to su pravo
na poteno suenje (fair trail) i pretpostavka okrivljenikove nedunosti
(presumption of innocence). Vano je naglasiti da u dosadanjim postupcima
nitko, pa ni sud proprio motu, nije vodio rauna o iznimno vanoj odluci
Vrhovnog suda Kanade u predmetu R. v. Logan iz 1990. godine522 koja ozbiljno
dovodi u pitanje ustavnost teorije ZZP i njezinu odrivost u kontekstu
nacionalnog, ali i meunarodnog kaznenog prava.523 U tom je predmetu sud
morao utvrditi da li je odredba lanka 21(2) Kaznenog zakona Kanade kojim je
inkriminiran proireni ZZP u suprotnosti s naelom potenog suenja,
fundamentalne pravinosti i pretpostavke okrivljenikove nedunosti zajameni
kanadskom Poveljom o pravima i temeljnim slobodama te, ako jest, radi li se o
ogranienju koje je nuno u demokratskom drutvu (naelo razmjernosti). Sud

522
R v. Logan, 2 S.C.R., 1990.
523
DARCY 2004-2005

167
je konstatirao da je lankom 21(2) kaznenog zakona povrijeeno ustavno naelo
razmjernosti i da kod kaznenog djela koje se optuenima stavljaju na teret (u
konkretnom sluaju pokuaj ubojstva) tuitelj mora dokazati posebnu namjeru
usmrenja. A contrario, sniavanje kriterija kod utvrivanja krivnje (mens rea)
nije u skladu niti s naelom krivnje niti s ustavnim odredbama o fundamentalnoj
pravinosti, potenom suenju i pretpostavci okrivljenikove nedunosti. U izreci
presude sud je nedvojbeno utvrdio sljedee (tekst je radi autentinosti u izvorniku
na engleskom jeziku):

1.Does s. 21(2) of the Criminal Code contravene the rights and freedoms guaranteed by s.
7 and/or s. 11(d) of the Canadian Charter of Rights and Freedoms?
Yes, on charges where subjective foresight is a constitutional requirement, to the extent
that a party may be convicted if that person objectively "ought to have known" that the
commission of the offence would be a probable consequence of carrying out the common
purpose.
2.If the answer to question 1 is in the affirmative, is s. 21(2) of the Criminal Code
justified under s. 1 of the Canadian Charter of Rights and Freedoms, and therefore not
inconsistent with the Constitution Act, 1982?
No.

Sutina ove odluke koja je potvrena i u predmetu R. v. Sit iz 1991. godine524

jasan je argument protiv teorije ZZP kojom se na pravno neprihvatljiv nain
nastoje reducirati sadraji vezani uz krivnju ime se izravno kri naelo nulla
poena sine culpa koje je nedvojbeno dijelom meunarodnog obiajnog prava.
Sigurno je da navedeni argumenti daju iroku osnovu kritike teorije i s aspekta
temeljnih meunarodnopravnih dokumenata o pravima ovjeka koji, izmeu
ostalog, jame pravo na poteno suenje i potivanje pretpostavke okrivljenikove
nedunosti (Meunarodni pakt o graanskim i politikim pravima, Konvencija
Vijea Europe za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).

524
v. R. v. Sit, 2 S.C.R., 1991.

168
 PETO POGLAVLJE
QUID FACIT? POSREDNO POINITELJSTVO KAO
ALTERNATIVA TEORIJI ZAJEDNIKOG ZLOINAKOG
POTHVATA
Za suvremeno meunarodno kazneno pravo karakteristino je pojmovno
razlikovanje razliitih pojavnih oblika sudjelovanja vie osoba u poinjenju
kaznenog djela. Ono je najjasnije dolo do izraaja u Rimskom statutu koji u
okviru l. 25. sadri odredbe o neposrednom poiniteljstvu, supoiniteljstvu,
posrednom poiniteljstvu, poticanju i pomaganju te o drugom moguem
doprinosu kolektivnom djelu. To znai i postupno naputanje pojma jedinstvenog
poinitelja i prijelaz na dualistiki, poiniteljsko-sudioniki model, iako se ta
razlika ne oituje i na razini mogunosti odmjeravanja kazne (npr. mogunost
blaeg kanjavanja za pomaganje), jer za sve oblike sudjelovanja vae isti kazneni
okviri. Diferenciranje poiniteljstva i sudionitva pokazuje i praksa MKSJ pa je
potrebno ponoviti i poblie razjasniti ono to je ve ranije izloeno o
supoiniteljstvu i posrednom poiniteljstvu kao oblicima poiniteljstva koje Statut
MKSJ izriito ne spominje, ali koji zbog fenomenologije poinjenja kaznenih
djela o kojima se pred tim sudom raspravlja zasluuju posebnu pozornost. Za
razliku od l. 25. st. 3. (a) Rimskog statuta koji supoiniteljstvo odreuje kao
zajedniko poinjenje djela ("jointly with another"), Statut MKSJ u okviru l. 7.
st. 1. spominje samo poinjenje djela i razliite oblike sudionitva. Supoiniteljska
odgovornost na temelju zajednikog plana s posljedicom uzajamnog uraunavanja
ostvarenih doprinosa prihvaena je u meunarodnom kaznenom pravu jo u
okviru nurnberkih procesa,525 a praksa MKSJ oblikovala je za takve sluajeve
pravnu figuru zajednikog zloinakog pothvata koja se od spomenutog sluaja
Tadi, javlja u tri kategorije sluajeva. Supoiniteljstvo je, dakle, pred MKSJ
prihvaeno u vrlo irokom opsegu, osobito kad je rije o treoj kategoriji
zajednikog zloinakog pothvata. Dok se prve dvije kategorije mogu bez veih
problema podvesti pod pojam supoiniteljstva koji je uobiajen u veini pravnih
sustava koji prihvaaju poiniteljsko-sudioniki model (sluajevi kad dvije ili vie
osoba poine kazneno djelo na temelju zajednike odluke i uz doprinos djelu
odreene teine), trea kategorija, kod koje se zapravo radi o objektivnom
uraunavanju objektivno predvidive posljedice, je krajnje dvojbena s aspekta
naela krivnje. Jedno od moguih rjeenja problema nastalih u vezi s praktinom
primjenom zajednikog zloinakog pothvata moglo bi biti i prihvaanje teorije o
funkcionalnoj vlasti nad djelom koje u njemakoj kaznenopravnoj dogmatici
zagovara Roxin i koje je ostvarilo znaajan utjecaj i izvan njemakih granica.526
Njegovo shvaanje supoiniteljstva moe se saeti u sljedeim bitnim crtama:
Supoiniteljstvo je zajednika funkcionalna vlast nad djelom koja se strukturalno
razlikuje od vlasti nad djelom kod neposrednog i posrednog poiniteljstva. Ona
podrazumijeva zajedniko aktivno namjerno sudjelovanje u stadiju izvrenja na
temelju podjelu rada. Svaki supoinitelj mora ostvarivati funkciju koja je bitna za

525
Usp. AMBOS 2002, 548-549
526
Usp. ROXIN 2000, 275-305, 684-695

169
uspjeh plana. Uspjeh djela jami samo zajedniko postupanje, a izostanak
funkcionalno bitnog doprinosa onemoguuje ostvarivanje djela u planiranom
obliku. Tu vrijedi naelo funkcionalne uzajamne ovisnosti gdje svatko
ispunjavanjem vlastite zadae zajedno s drugima vlada djelom kao cjelinom
(zajednika vlast nad djelom). Funkcionalna vlast nad djelom otvoreni je pojam
iji se sadraj kod osvarivanja doprinosa izvan bia kaznenog djela u svakom
konkretnom sluaju mora ispunjavati na temelju vrijednosnog ocjenjivanja.527
Prednost Roxinova uenja jest u tome to za supoiniteljstvo nije dostatan bilo
kakav doprinos na temelju zajednike odluke. Taj doprinos mora biti
funkcionalno bitan i nadilaziti puko pomaganje kojim se poinjenje djela samo
olakava, ubrzava ili intenzivira.528 Sa stajalita meunarodnog kaznenog prava
nije, meutim, dostatno da se funkcionalno bitni doprinosi ograniavaju samo na
stadij izvrenja, jer upravo kod sustavno poinjenih i iroko rasprostranjenih
zloina i doprinosi u pripremnom stadiju (planiranje i organiziranje) imaju
ogromno znaenje i njihovo oznaavanje kao pomaganja ili poticanja ne bi na
prikladan nain odraavalo sadraj ostvarenog neprava.529 Ostvarivanje bitnog
doprinosa djelu ne moe se odvajati od zajednike odluke o poinjenju djela.
Jednostrano naglaavanje zajednike odluke (uz minimiziranje objektivnog
doprinosa) i izolirano promatranje namjere, osobito kad je rije o predvidivosti
eskscesa supoinitelja, nuno vodi do neprihvatljivih rjeenja po uzoru na
englesku doktrinu o "common design/purpose", prema kojoj ekcsesno djelo mora
biti predvieno kao "realna, stvarno postojea ili ozbiljna mogunost"530 ili na
koncept zavjere koji proiruje odgovornost supoinitelja na sve "razborito
predvidive" radnje ostalih poinitelja.531 Supoinitelj koji je ostao u okvirima
zajednikog plana ne moe vladati (imati kontrolu nad) zbivanjem u kojem nije
sudjelovao, pa ak i kad je ono za njega bilo predvidivo.532 Posredno
poiniteljstvo priznato je kao pojavni oblik poiniteljstva u svim pravnim
sustavima. I tamo gdje ono nije izriito propisano u kaznenom zakonu, implicitno
je sadrano u pojmu poiniteljstva.533 Rimski statut u l. 25. st. 3. (a) prihvaa
posredno poiniteljstvo kao poinjenje djela putem drugoga, neovisno o tome je li
taj drugi kazneno odgovoran ("through another person, regardless of whether that
other person is criminally responsible"). Pitanje do koje mjere treba razvijati
pravnu figuru posrednog poiniteljstva desetljeima se ve intenzivno raspravlja
u njemakoj kaznenopravnoj dogmatici u okviru koje najuvjerljivije objanjenje
poiniteljstva osobe iz pozadine daje Roxinovo uenje o vlasti nad djelom. Za
potrebe meunarodnog kaznenog prava najzanimljiviji je pojavni oblik posrednog
poiniteljstva na temelju organiziranog aparata moi ili tzv. organizacijske vlasti

527
Zahvaljujui njemakom sucu Schomburgu uenje o vlasti nad djelom ulo je i u praksu MKSJ.
Usp. Staki I, 440 i sl.; o toj presudi iscrpno OLSOLO/PREZ 2004, 475-526
528
Bitan doprinos poinjenju djela u primjeni zajednikog zloinakog pothvata zagovaraju
DANNER-MARTINEZ 2005, 62-63
529
Tako AMBOS 2006, 134
530
Usp. ASHWORTH 1996, 431-432
531
Usp. FLETCHER 2000, 659 i sl.
532
Supoiniteljstvo kao prikladniji pojam od zajednikog zloinakog pothvata, ali bez primjene
teorije o vlasti nad djelom, zagovara HAAN 2005, 201
533
Usp. FLETCHER 2000, 639

170
koji je Roxin oblikovao prije neto vie od etrdeset godina.534 Ta koncepcija
kasnije je postupno dopunjavana535 i usklaivana sa suvremenim pojavnim
oblicima kriminaliteta536 i danas predstavlja vladajue miljenje u njemakoj
teoriji.537 Stoga u nastavku valja poblie prikazati i analizirati Roxinova
shvaanja, kao i stajalita ostalih autora koji su se bavili problemom posrednog
poiniteljstva u sluajevima u kojima je neposredni poinitelj posve odgovorna
osoba, ali istodobno i sredstvo u rukama osobe iz pozadine. Roxin inae razlikuje
tri temeljna oblika vlasti nad djelom: vlast nad radnjom (Handlungsherrschaft),
vlast nad voljom (Willensherrschaft) i funkcionalnu vlast nad djelom (funktionelle
Tatherrschaft). Vlast nad radnjom je ekvivalent za pojedinano ili neposredno
poiniteljstvo, a funkcionalna vlast nad djelom predstavlja ideju vodilju za
odreivanje supoiniteljstva. Vlast nad voljom odnosi se na sluajeve posrednog
poiniteljstva i moe se ostvariti na tri naina: osoba iz pozadine moe upravljati
zbivanjem na temelju prisile (Willensherrschaft kraft Ntigung) ili na temelju
obmane neposrednog pointelja koji njezin deliktni plan ostvaruje u zabludi
(Willensherrschaft kraft Irrtums), ali i tako da se kao naredbodavac u
organiziranom aparatu moi moe posluiti zamjenjivim neposrednim
poiniteljima. Taj oblik posrednog poiniteljstva Roxin oznaava kao
organizacijsku vlast (Organisationsherrschaft) ili vlast nad voljom na temelju
organizatorskog aparata moi (Willensherrschaft kraft organisatorischer
Machtapparate). Osoba iz pozadine moe vladati aparatom moi koji mu svojim
besprijekornim funkcioniranjem jami izvrenje zapovijedi i bez prisile ili
obmane neposrednih poinitelja. U sluaju pojedinanog odbijanja ili
suzdravanja od izvrenja zapovijedi takav aparat ima na raspolaganju dostatan
broj drugih koji e preuzeti funkciju neposrednog poinitelja. Karakteristino je
za ovaj oblik posrednog poiniteljstva da osoba iz pozadine u pravilu uope ne
zna tko je neposredni poinitelj. Neograniena zamjenjivost ili fungibilitet
neposrednih poinitelja garantira osobi iz pozadine izvrenje djela i omoguuje joj
da vlada zbivanjem. Neposredni poinitelj samo je zamjenjivi "kotai" u stroju
aparata moi. Kanjivost neposrednog poinitelja koji je vlastoruno poinio
kazneno djelo ne utjee na ocjenu naredbodavca kao posrednog poinitelja, jer
provedba djela za razliku od poticanja ne ovisi od odluke neposrednog poinitelja.
Neposredno i posredno poiniteljstvo u takvim se situacijama meusobno ne
iskljuuju, iako se temelje na razliitim pretpostavkama: neposredno
poiniteljstvo na osobnom ispunjenju bia kaznenog djela, a posredno na
upravljanju aparatom moi. Organizacijska vlast kao pojavni oblik posrednog
poiniteljstva pravniki je prikladan izriaj (naziv) za fenomen "poinitelja za
pisaim stolom" koji ima vlast nad djelom neovisno o neposrednom poinitelju.
Sredinji argument za prihvaanje organizacijske vlasti jest u tome da organizirani
aparat moi razvija ivot koji je neovisan o promjenjivom stanju njegovih
lanova. On funkcionira gotovo automatski i nije ovisan o individualnosti
neposrednog poinitelja. Sukladno tome, posredni poinitelj na temelju

534
Usp. ROXIN 1963, 193 i sl.
535
Ibid. 242-252, 677-683
536
Usp. ROXIN 1999, 549-561
537
Usp. ROXIN 2003, biljeka 134, str. 47.

171
organizacijske vlasti moe biti svaka osoba koja na bilo kojem stupnju hijerarhije
u okviru aparata moi podreenim osobama moe izdavati naredbe i koja takvu
ovlast iskoritava za ostvarivanje kriminalnih ciljeva. Organizirani aparat moi
koji stoji na raspolaganju osobi iz pozadine mora u poinjenju kaznenog djela u
cijelosti djelovati izvan pravnog poretka. Kriterij djelovanja aparata moi izvan
pravnog poretka odnosi se samo na kaznena djela na koja se primjenjuje
konstrukcija posrednog poiniteljstva, a ne na ukupno podruje djelovanja
organizacije. Na Roxinova shvaanja o organizacijskoj vlasti utjecao je i povijesni
primjer djelovanja nacionalsocijalistike vlasti, a osobito sluaj Eichmann. Sve
vodee osobe takve vlasti mogle su biti sigurne u ostvarivanje svojih kriminalnih
ciljeva zahvaljujui funkcioniranju aparata moi u kojem individualnost
neposrednih poinitelja uope nije bila bitna. Iako nije pripadao najuem vrhu
zapovjedne hijerarhije nacionalsocijalistikog reima, Eichmann je bio nadlean i
odgovoran za mnogobrojna ubojstva idova u okviru tzv. "konanog rjeenja".
Premda osobno nije sudjelovao u usmrenjima, Okruni sud u Jeruzalemu
proglasio ga je krivim kao supoinitelja poinjenih ubojstava. Prema stajalitu tog
suda udaljenost od neposrednih poinitelja ne moe utjecati na opseg
odgovornosti; tovie, takva odgovornost raste to je vea njegova udaljenost od
neposrednih poinitelja i to je vii stupanj zapovjedne razine; u tako masovnim
zloinima u kojima na razliitim zapovjednim razinama sudjeluje mnogo osoba za
stvaratelje planova, organizatore i izvrne organe razliitog ranga nisu prikladni
uobiajeni pojmovi poticatelja i pomagatelja.538 Iako u tom sluaju nije bilo rijei
o posrednom poiniteljstvu, Roxin u Eichmannu vidi tipian primjer "poinitelja
za pisaim stolom" (Schreibtischtter), a u stajalitima suda jasno oznaene
elemente organizacijske vlasti: dok se sudionik to je udaljeniji od rtve i
neposredne radnje izvrenja vie potiskuje na rubno podruje zbivanja i iskljuuje
od vlasti nad djelom, ovdje je situacija upravo obrnuta, tako da se nedostatak
glede blizine djela kompenzira mjerom organizacijske vlasti koja je tim via to je
vii stupanj upravljake pozicije u okviru aparata moi. Stoga je prema
Roxinovom miljenju posve ispravna ocjena suda da se odnos osoba iz pozadine
prema neposrednim izvriteljima strukturalno vie ne moe promatrati kao
poticanje. Pravna figura organizacijske vlasti primjenjiva je prije svega na
kriminalitet koji organizira dravna vlast ili kriminalitet drave
(Staatskriminalitt), na to jasno upuuju svi povijesni primjeri ponaanja vlasti
totalitarnih drava, ali i na suvremene pojavne oblike organiziranog kriminala.
Zloinako postupanje dravnog aparata prema Roxinu je upravo "prototip
organiziranog kriminala", jer je organizacija drave u podruju kojim taj aparat
vlada u pravilu najopsenija i najefikasnija. Organizacijska vlast mogua je i kad
je rije o organiziranom kriminalitetu koji nema veze s dravom, iako jo nema
egzaktnog pojma organiziranog kriminaliteta o kojemu postoji opa suglasnost.
Potrebno je samo u svakom konkretnom sluaju ispitati postoje li temeljne
pretpostavke organizacijske vlasti: zamjenjivost neposrednih poinitelja i kroz to
izvedeno upravljanje organiziranim aparatom moi.539 Zanimljivo je, meutim, da

538
Usp. AMBOS 2006, 185
539
ROXIN 2000, 556, 561

172
je Roxinova konstrukcija organizacijske vlasti najprije praktino primijenjena
izvan njemakih granica i to u procesu protiv bivih zapovjednika argentinske
vojne hunte sredinom osamdesetih godina prolog stoljea. U obrazloenju
presude prvostupanjskog suda istaknuto je da su optuenici imali vlast nad djelom
"jer su kontrolirali organizaciju koja je oblikovala kaznena djela ... U takvim su
odnosima neposredni izvritelji izgubili na znaenju. Vlast onih koji su
kontrolirali sustav nad dovrenjem kaznenih djela koja su naredili bila je potpuna,
jer ako bi se netko od podreenih i usprotivio bio bi automatski nadomjeten
drugim, iz ega proizlazi da zacrtani plan nije mogao propasti zbog volje
neposrednih poinitelja koji su imali samo ulogu zupanika u gigantskoj
maineriji. Ovdje se nije radilo o vlasti nad voljom koja je uobiajena kod
posrednog poiniteljstva. Sredstvo kojim su se posluile osobe iz pozadine bio je
sam sustav koji se sastojao od zamjenjivih neposrednih poinitelja ... Onaj tko je
vladao sustavom, vladao je anonimnim voljama svih koji su mu pripadali".540
Njemaka sudska praksa prvi puta se oitovala o Roxinovom samostalnom obliku
posrednog poiniteljstva tek 1988. u tzv. "Katzenknig-Fall" (BGHSt 35, 353), ali
samo u obliku obiter dictum, primjenjujui organizacijsku vlast kao argument za
mogunost konstrukcije "poinitelja iza odgovornog neposrednog poinitelja". U
tom je sluaju, naime, u prvom planu bio problem posrednog poiniteljstva u
situaciji kad je neposredni poinitelj postupao u otklonjivoj zabludi o
protupravnosti. Pravna figura organizacijske vlasti izriito je prihvaena tek u
glasovitoj presudi Saveznog suda (BGHSt. 40, 218) kojom su lanovi
Nacionalnog vijea obrane biveg DDR-a osueni kao posredni poinitelji
ubojstava bjegunaca koja su na berlinskoj unutarnjemakoj granici poinili
graniari. Odluujui dio iz obrazloenja presude glasi: "Osoba iz pozadine u
sluajevima kad netko postupa bez zablude i s neogranienom sposobnou za
krivnju u pravilu nije posredni poinitelj ... Postoje ipak skupine sluajeva kod
kojih unato neogranieno odgovornom neposrednom poinitelju doprinos osobe
iz pozadine gotovo automatski vodi do ostvarenja bia djela kojem ona tei. Takvi
sluajevi mogu postojati ako osoba iz pozadine iskoritava okvirne uvjete koji su
odreeni strukturom organizacije i unutar kojih njegov doprinos djelu pokree
redoviti tijek zbivanja ... Postupa li osoba iz pozadine u takvom sluaju svjesna
takvih okolnosti i iskoritava bezuvjetnu spremnost neposrednih poinitelja za
ispunjenje bia kaznenog djela, te ako eli posljedicu kao rezultat njezina vlastitog
postupanja, ona je poinitelj u obliku posrednog poinitelja. Ona ima vlast nad
djelom i vlada zbivanjem vie nego to je to nuno kod ostalih sluajeva kod kojih
se posredno poiniteljstvo prihvaa bez razmiljanja, kao npr. kod koritenja
sredstva koje ne moe biti poinitelj jer nema traeno posebno svojstvo ili ne
postupa s posebnom namjerom. I kod uporabe sredstva koje postupa u zabludi ili
je nesposobno za krivnju este su situacije da posredni poinitelj u puno manjoj
mjeri vlada nastupom posljedice nego to je to ovdje sluaj. Osoba iz pozadine i
ovdje ima volju za vlasti nad djelom jer ona zna da odluka neposrednog
poinitelja ne predstavlja zapreku za ostvarivanje rezultata koji ona eli. Kada se
u takvim sluajevima osoba iz pozadine ne bi tretirala kao poinitelj, to ne bi

540
Usp. AMBOS 2002, 236

173
odgovaralo objektivnoj teini njezina doprinosa, tim vie to se odgovornost s
veom udaljenosti od mjesta poinjenja djela esto ne smanjuje nego poveava.
Tako shvaeno posredno poiniteljstvo ne dolazi u obzir samo kod zlouporabe
dravne moi, nego i u sluajevima zloina koji su organizirani na nain slian
mafijakom, kod kojih prostorna, vremenska i hijerarhijska udaljenost izmeu
vrha organizacije koji je odgovoran za naredbe i neposrednih poinitelja govori
protiv supoiniteljstva na temelju podjele rada. Tako shvaeno posredno
poiniteljstvo dolazi u obzir i u sluaju kad poinitelj za ostvarivanje vlastitih
ciljeva svjesno iskoritava dravni aparat koji djeluje protupravno".541
Zajedniko obiljeje svih stajalita koja ulogu osobe iz pozadine prema
Roxinovom shvaanju organizacijske vlasti ne ocjenjuju kao posredno
poiniteljstvo jest ideja da neposredni poinitelj ne moe istodobno biti posve
odgovorna osoba i sredstvo u rukama drugoga. Stoga u takvim situacijama valja
prihvatiti poticanje, supoiniteljstvo ili paralelno poiniteljstvo. Budui da je
fungibilitet neposrednih poinitelja sredinje obiljeje Roxinove koncepcije o
organizacijskoj vlasti glavni prigovori odnose se upravao na to obiljeje. Prije
svega osporava se stajalite da osoba iz pozadine moe biti sigurnija u ispunjenje
bia kaznenog djela od poticatelja koji odluku o poinjenju kaznenog djela mora
prepustiti poinitelju. Tako, primjerice, Herzberg istie da odluka neposrednog
poinitelja da ne poini kazneno djelo vrlo vjerojatno sprjeava poticatelja na putu
k ostvarenju kriminalnog cilja, to se jasno pokazuje u sluajevima graniara
biveg DDR-a koji su namjerno pucali pored bjegunaca ili su ih pustili da
pobjegnu. Stoga naredbodavac ne moe biti siguran u ispunjenje bia kaznenog
djela.542 Takvu argumentaciju Roxin dri nedostatnom jer se time samo dokazuje
da i posredno poiniteljstvo (ukljuujui sve njegove pojavne oblike) u
pojedinanom sluaju moe ostati u pokuaju. Roxin se poziva i na stajalite
Saveznog suda (BGHSt 40, 236) prema kojemu posredni poinitelj u sluajevima
kad sredstvo postupa u zabludi ili je nesposobno za krivnju u punoj manjoj mjeri
upravlja zbivanjem nego u sluaju organizacijske vlasti. Ne radi se, dakle, o
pitanju je li funkcioniranje automatizma djelovanja aparata moi postojalo u
svakom pojedinanom sluaju, nego o tome da on funkcionira u pravilu, to se ne
moe rei za poticanje.543 Protiv organizacijske vlasti osobe iz pozadine istie se i
prigovor da u sluaju kad je izvrenje zapovijedi osigurano zamjenom
neposrednog izvritelja koji se usprotivio poinjenju djela ne postoji vie isto
kazneno djelo. Osim toga, zamjenjivost neposrednih poinitelja poveava
vjerojatnost izvrenja zapovijedi, ali vlast nad djelom ne znai vlast prije izvrenja
djela nego vlast za vrijeme poinjenja djela. Tako se vlast nad djelom osobe iz
pozadine moe potvrditi samo ako je zamjenjivost mogua u asu poinjenja
kaznenog djela. Zato je u veini sluajeva najprikladnije rjeenje poticanje.544
Zagovornik poticanja je i Renzikowski koji smatra da prihvaanje organizacijske
vlasti nije spojivo s naelom osobne odgovornosti ili autonomije neposrednog
poinitelja. On, dodue, priznaje da osoba iz pozadine, zahvaljujui

541
Usp. ROXIN 1998, 124
542
Usp. HERZBERG 2000, 39
543
Usp. ROXIN 2003, 50
544
Usp. ROTSCH 2000, 518, 528 i 560

174
funkcioniranju aparata moi, moe ostvarivati njezine planove neovisno o osobi
neposrednog poinitelja, ali da to ipak ne moe nadomjestiti nedostajuu stvarnu
vlast u pojedinom sluaju. Mogunost da e neposredni poinitelj u sluaju
protivljenja biti zamijenjen samo je hipotetike naravi, a hipotetika razmatranja
ne mogu utemeljiti stvarnu vlast nad djelom.545 Prema Roxinu, osoba iz pozadine
kod organizacijske vlasti vlada upravo tim jednim djelom neovisno o broju
neposrednih poinitelja kojima se posluila, a na prigovor da se u kaznenom
pravu ne trebaju uzimati u obzir hipotetike radnje treih osoba odgovara da
funkcioniranje aparata koji jami zamjenjivost neposrednih poinitelja nije
hipoteza nego realnost. Vlast nad djelom osobe iz pozadine upravo izvire iz
vlasti nad rezervnim uzrocima koja garantira ispunjenje bia kaznenog djela.
Odgovorno postupanje neposrednog poinitelja ovdje za razliku od poticanja ne
odluuje o tome hoe li nalog osobe iz pozadine biti izvren ili e djelo izostati.546
Konano, protiv organizacijske vlasti i njenog sredinjeg obiljeja istie se
prigovor da ona zakazuje u sluaju koritenja nezamjenjivih neposrednih
poinitelja sa specijalistikim znanjima bez kojih uspjeh zloinakog plana nije
mogu.547 Roxin prihvaa taj prigovor i doputa da u takvim sluajevima umjesto
posrednog poiniteljstva postoji samo poticanje, sve dok osoba iz pozadine ne
primjenjuje prisilu u smislu uvjeta ispriavajue krajnje nude. Pravna figura
organizacijske vlasti nije oblikovana za takve iznimne sluajeve nego na temelju
situacija u kojima zamjenjivost neposrednih poinitelja nije upitna, kao to je to
bio sluaj kod masovnih ubojstava koja su poinjena za vrijeme
nacionalsocijalistikog reima ili ubojstava bjegunaca iz biveg DDR-a. Naspram
mogueg stajalita da se opi zahtjev za valjanou kriterija fungibiliteta moe
opovrgnuti ve s jednim suprotnim sluajem, Roxin s pravom istie da
organizacijska vlast nije patentirani recept koji se mora primijeniti u svim
zamislivim sluajevima, neovisno o konkretnim pretpostavkama. Konstitutivni
elementi organizacijske vlasti izviru iz realnosti i njihovo se postojanje mora
ispitati u svakom konkretnom sluaju. Takva pravna figura samo u pravilu
iskljuuje mogunost supoiniteljstva i poticanja u okvirima organizatorskog
aparata moi.548 Zagovornici stajalita da u sluajevima organizacijske vlasti nije
rije o posrednom poiniteljstvu nego o supoiniteljstvu takoer polaze od
postavke da posredno poiniteljstvo nije mogue ako je neposredni poinitelj
potpuno odgovoran, ali osobi koja nareuje poinjenje kaznenog djela ipak ne
nijeu vlast nad djelom. Tako Jescheck/Weigend smatraju da je "osoba u
sredinjici supoinitelj upravo zato to vlada organizacijom" i da se "zajednitvo
odluke o poinjenju djela uspostavlja kroz svijest vodstva i izvritelja da odreeno
djelo ili vie istovrsnih djela treba provesti sukladno uputama".549 Ideja o
supoiniteljstvu svakako je manje uvjerljiva od poticanja. Roxinova kritika takvog
stajalita je vrlo iscrpna i temelji se na stavu da kod organizacijske vlasti nema ni
zajednike odluke niti zajednikog poinjenja djela. Supoiniteljstvo nije

545
Usp. RENZIKOWSKI 1997, 89 i sl.
546
Usp. ROXIN 2003, 51
547
Usp. SCHROEDER 1995, 178
548
Usp. ROXIN 2003, 51-52
549
Usp. JESCHECK-WEIGEND 1996, 670

175
prikladno rjeenje jer tu prije svega nedostaje zajednika odluka. Osoba iz
pozadine i neposredni poinitelj veinom se uope ne poznaju, ne donose
zajedniku odluku niti se smatraju jednako rangiranim nositeljima odluke.
Izvrenje naredbe poiva na zapovijedi a ne na zajednikoj odluci. Svijest o tome
da je netko adresat naloga jo ne predstavlja zajedniku odluku. Za postojanje
zajednike odluke a time i za supoiniteljstvo nije dostatno ni da neposredni
poinitelj zloinaki plan konkludentno prihvaa kao svoj vlastiti plan. Prema
takvim bi kriterijima svako uspjeno poticanje moglo biti supoiniteljstvo, jer bi
se dostatnom smatrala preutno uspostavljena suglasnost. To bi ipak bilo
nedopustivo proirenje supoiniteljstva. U sluajevima koji se oznaavaju kao
organizacijska vlast nedostaje i zajedniko poinjenje djela. "Poinitelj za pisaim
stolom" osobno ne ispunjava bie djela, on "ne prlja ruke", nego se slui
"sredstvom" koje ostvaruje njegovu volju. Ako se za supoiniteljstvo zahtijeva
bitno sudjelovanje u stadiju izvrenja, supoiniteljstvo je od poetka iskljueno,
jer naredbodavac ne sudjeluje u tom stadiju i veinom uope ne zna za vrijeme i
mjesto izvrenja djela. Ako se za supoiniteljstvo dri dostatnim sudjelovanje u
pripremnom stadiju, ono i u tom sluaju nedostaje jer se jedini doprinos osobe iz
pozadine sastoji u tome da ona planira i nareuje poinjenje djela. To nije
zajedniko poinjenje djela, jer inae bi odluka o djelu morala predstavljati
poinjenje a poticanje supoiniteljstvo, to je teko spojivo sa zakonskom
koncepcijom. Ne moe biti rijei ni o "podjeli rada" koja se smatra sredinjim
obiljejem supoiniteljstva ako onaj tko posjeduje mo cjelokupno ostvarivanje
njegovih naredbi preputa izvrnim organima. Prihvaanjem supoiniteljstva
izjednaile bi se i strukturne razlike izmeu posrednog poiniteljstva (poinjenje
djela posredstvom drugoga) i supoiniteljstva (zajedniko poinjenje djela), ime
bi se zamutila crta razdvajanja na pravnodravno dvojben nain. Za posredno
poiniteljstvo kararkteristina je vertikalna struktura (tijek zbivanja ide od gore
prema dolje, od naredbodavca prema izvritelju), dok je supoiniteljstvo
struktuirano horizontalno (u smislu da supoinitelji istodobno djeluju jedan pored
drugoga).550 Otklanjanje posrednog poiniteljstva u sluajevima kad se kao
neposredni poinitelj pojavljuje posve odgovorna osoba nije prihvatljivo sa
stajalita teorije o vlasti nad djelom, jer vlast nad radnjom neposrednog poinitelja
i vlast nad voljom osobe iz pozadine poivaju na razliitim pretpostavkama:
neposredni poinitelj vlada konkretnim djelom na temelju njegova vlastorunog
poinjenja, a osoba iz pozadine na temelju njezina upravljanja organiziranim
aparatom moi koje je neovisno o individualnosti neposrednog poinitelja.
Neposredni poinitelj samo je anonimna figura u nizu zamjenjivih potencijalnih
izvritelja naloga osobe iz pozadine. Njegova uloga u usporedbi s ulogom
posrednog poinitelja neprijeporno je manje znaajna, jer on u pravilu ne moe
zaprijeiti put prema ostvarenju kriminalnog cilja osobe iz pozadine. U tom
smislu organizacijska vlast predstavlja vii stupanj vlasti nad djelom u odnosu na
vlast nad djelom koju posjeduje neposredni poinitelj. Roxinova koncepcija
organizacijske vlasti, koja se temelji na zamjenjivosti neposrednih poinitelja i
besprijekornom funkcioniranju hijerarhijski strogo struktuiranog aparata moi koji

550
Usp. ROXIN 2003, 52-53

176
stoji na raspolaganju osobi iz pozadine prihvatljiva je i za meunarodno kazneno
pravo, jer i Rimski statut doputa mogunost posrednog poiniteljstva kad je
neposredni poinitelj posve odgovorna osoba (pravna figura "poinitelja iza
poinitelja"). Objektivna pozicija osobe iz pozadine koja na vrhu aparata moi
izdaje naredbe bitno je razliita od poticateljske ili supoiniteljske. Za razliku od
poticatelja, naredbodavac je u sluajevima organizacijske vlasti poteen svih
napora u vezi s traenjem, pridobivanjem ili svladavanjem eventualnog
protivljenja neposrednog poinitelja, a zamjenjivost neposrednog poinitelja
govori o tome da je upravo njegova uloga u odnosu na naredbodavca sporedna.
Naravno, ona nije sporna u tom smislu da bismo je mogli smatrati
pomagateljskom, jer ostvarenje bia kaznenog djela uvijek znai vlast na radnjom
i utemeljuje neposredno poiniteljstvo. Shvaanje da je osoba iz pozadine koja
upravlja organiziranim aparatom moi samo poticatelj bilo bi, najkrae reeno,
suprotno zbilji. Prihvaanje supoiniteljstva takoer nije prihvatljivo. Uloga osobe
iz pozadine moda bi se mogla protumaiti kao bitan doprinos poinjenju
kaznenog djela u pripremnom stadiju, ali ostvarenje objektivne komponente
supoiniteljstva pretpostavlja i zajedniku odluku o djelu, koja se meu osobama
koje su samo svjesne uzajamnog postojanja (naredbodavac zna da e netko
poiniti zamiljeno djelo, a neposredni poinitelj zna da treba izvriti tuu
naredbu) doista teko moe zamisliti. Posredno poiniteljstvo je najprihvatljivije
rjeenje jer naredbodavca jasno oznaava kao sredinju figuru zbivanja. On nije
samo rubna figura u djelu koje ostvaruje netko drugi kao (glavni) poinitelj, a nije
ni ravnopravni (jednako rangirani) partner ostalim (su)poiniteljima.551 Kao to je
551
Roxinovu koncepciju organizacijske vlasti uz odreene modifikacije u osnovi prihvaa i
Ambos, (2006, 140-142). Prigodni nedostatak konkretne zamjenjivosti neposrednog poinitelja
naelno ne predstavlja zapreku poiniteljstvu osobe iz pozadine jer ona u pravilu iskoritava
bezuvjetnu spremnost sredstva za poinjenje kaznenog djela. Ispravnije je umjesto od konkretne
poi od apstraktne zamjenjivosti sredstva i naelo osobne odgovornosti shvatiti u normativnom
smislu, te vlast na djelom osobe iz pozadine s kombinacijom stvarnih i normativnih komponenti
koje se isprepliu. Mo upravljanja zbivanjem postoji i kod sredstva koje je najblie ispunjenju
bia kaznenog djela, a kod osobe iz pozadine ona proizlazi iz njezina utjecaja na organizaciju kojoj
pripada neposredni poinitelj. Budui da osoba iz pozadine ima u ruci organizaciju (aparat moi)
ona posredno upravlja sredstvom. Vlast nad organizacijom stoga ini neposrednog poinitelja
zamjenjivom i beznaajnom figurom. Odgovornost za pojedino djelo u organizaciji raste s
udaljenosti od razine neposrednog izvrenja; odgovornost je vea to je vii stupanj nareivanja.
Posredno poiniteljstvo ipak treba priznati samo sudionicima koji pripadaju organizacijskom vrhu
aparata moi, a hijerarhijski nie rangirane, koji vladaju samo dijelom zbivanja unutar aparata,
treba smatrati supoiniteljima. S obzirom na praktinu relevatnost problema posrednog
poiniteljstva u meunarodnom kaznenom pravu, Ambos upuuje na osamostaljivanje uenja o
organizacijskoj vlasti u odnosu na tradicionalnu dogmatiku o sudjelovanju vie osoba u poinjenju
kazneneog djela. S tim u vezi valja istaknuti stajalite prema kojemu se sam organizirani aparat
moi promatra kao sredinja figura ija se vlast na djelom smatra zbirom pojedinanih vlasti nad
djelom ukljuenih sudionika. Pojedinani doprinosi djelu moraju se ocjenjivati u svjetlu njihova
djelovanja na cjelokupni zloinaki plan i ostvarivanje svrhe kriminalne organizacije.
Organizacijska vlast moe se stupnjevati. Tako Vest, Humanittsverbrechen, 113 ZStW (2001),
str. 236 i dalje,umjesto tradicionalne podjele na poinitelje i sudionike, govori o tome da su na
najvioj razini poinitelji koji planiraju i organiziraju kriminalne aktivnosti i koji kao vodei
poinitelji pripadaju uskom krugu vodstva organizacije; na drugoj su razini organizacijski
poinitelji koji su u hijerarhiji srednje rangirani i koji imaju kontrolu nad odreenim dijelom
organizacije; treoj i najnioj razini pripadaju neposredni poinitelji koji se pojavljuju samo kao

177
ve spomenuto, pojam vlasti nad djelom pojavljuje se u praksi MKSJ u sluaju
Staki. Prvostupanjski sud osudio ga je kao supoinitelja za kaznena djela
istrebljenja, ubojstva i protjerivanje, koje je ukljuivalo ubojstvo i deportaciju. U
vrijeme poinjenja djela u Prijedoru su postojale tri organizirane strukture vlasti:
civilna administracija, civilna policija i vojska. Voe svake od njih imale su
potpunu kontrolu; bili su svjesni da e njihovi podreeni izvravati naredbe i bili
su u poziciji u svako doba zaustaviti poinjenja kaznenih djela. Nie rangirani
pojedinci u svakoj od struktura vlasti, kao i neposredni poitelji bili su zamjenjivi,
tako da su osobe na vrhu imale vlast nad njihovom voljom a time i nad
poinjenim djelima.552 Sredinje kazneno djelo bila je kampanja protjerivanja,
koja je mogla biti ostvarena samo zajednikim funkcioniranjem svih triju
organiziranih stuktura moi. Staki je bio na elu civilne administracije koja je
upravljala logistikom i financijskom potporom, a on je osobno jo i koordinirao
suradnju izmeu pojedinih struktura vlasti.553 Izmeu voa tih struktura postojala
je podjela bitnih funkcija bez kojih plan protjerivanja ne bi mogao biti ostvaren na
zamiljeni nain. Neposredni poinitelji nisu pripadali strukturi vlasti koju je
kontrolirao Staki tako da njegova odgovornost nije mogla biti utemeljena samo
na konstrukciji posrednog poiniteljstva. S druge strane, uz supoiniteljstvo voa
triju struktura moi, utemeljeno na fukcionalnoj vlasti nad djelom, nije se mogla
zanemariti ni injenica njihove kontrole nad podreenima. Stoga je Raspravno
vijee odluilo zajedniki primijeniti pojmove posrednog poiniteljstva i
supoiniteljstva. Staki nije osobno poinio niti jedno kazneno djelo, ali je bio
supoinitelj iza neposrednih poinitelja.554 Navedeni primjer pokazuje da je
primjena teorije o vlasti nad djelom mogua i opravdana kada se kao optuenici
pojavljuju vie rangirane osobe koje planiranju, kontroliraju i upravljaju
poinjenjem kaznenih djela iako aktivno ne sudjeluju u njihovom fizikom
izvrenju. Za jurisprudenciju MKSJ to je vaan iskorak u pravcu otklanjanja
nepoeljnih uinaka primjene konstrukcije zajednikog zloinakog pothvata.555
Za oekivati je da navedeni primjer nee ostati i jedini u praksi MKSJ u kojem se
supoiniteljstvo i posredno poiniteljstvo povezuje s teorijom o vlasti nad
djelom.556 S obzirom na prethodna izlaganja o supoiniteljstvu i posrednom
poiniteljstvu, valja zakljuiti da primjena teorije o vlasti nad djelom u obliku
funkcionalne vlasti nad djelom i organizacijske vlasti (koje su mogue samo kod

pomagatelji u cjelokupnom kriminalnom pothvatu. Koncepciju slinu organizacijskoj vlasti

(funkcionalno poiniteljstvo) kao alternativu zajednikom zloinakom pothvatu zagovara VAN
DER WILT 2006, 12-17
552
Staki I, 86-101, 469-498
553
Ibid. 482
554
Ibid. 741 i 818
555
Ovdje valja istaknuti injenicu da je pravna figura zajednikog zloinakog pothvata u praksi
MKSJ oblikovana u primjeru nisko rangiranog optuenika kojemu se nije moglo dokazati
neposredno poinjenje kaznenog djela. U sluaju Tadi zapravo i nije bilo podloge za ozbiljniju
raspravu o funkcionalnoj ili organizacijskoj vlasti nad djelom.
556
Sudac Schomburg ostao je dosljedan u svojim stajalitima. Tako, primjerice, on u izdvojenom
miljenju povodom presude albenog vijea u predmetu Simi navodi zakonske odredbe o
supoiniteljstvu sadrane u kaznenim zakonima niza drava (ukljuujui i bive federalne jedinice
SFRJ) te ponavlja argumentaciju u vezi s primjenom teorije o vlasti nad djelom. Usp. Prosecutor v.
Simi, App. Chamber, Judgement, 28. 11. 2006., Dissenting Opinion of Judge Schomburg, 13-23

178
namjernih kaznenih djela) uvjerljivo otklanja nedostatke dosadanje prakse MKSJ
u vezi sa pravnom figurom zajednikog zloinakog pothvata. To osobito vrijedi
za treu kategoriju zajednikog zloinakog pothvata koja znatno proiruje
odgovornost za eksces supoinitelja i time dovodi u pitanje naelo da svaki
sudionik odgovara u granicama svoje krivnje (zajednike odluke o poinjenju
djela). Za funkcionalnu vlast nad djelom vano je istaknuti da ona kod
supoiniteljstva zahtijeva bitan doprinos poinjenju djelu, to se kod prve dvije
kategorije zajednikog zloinakog pothvata ne trai, a kod tree kategorije ne
postoji. Prednost organizacijske vlasti jest u tome to ona na najprikladniji nain
rjeava pitanje odgovornosti hijerarhijski visoko pozicioniranih poinitelja koji
putem aparata moi upravljaju poinjenjem kaznenih djela koja ostvaruju
zamjenjivi neposredni poinitelji. Funkcionalna vlast nad djelom kod
supoiniteljstva i organizacijska vlast kod posrednog poiniteljstva jasno odreuju
tko se ima smatrati kljunim figurama u zbivanju koje se ocjenjuje kao poinjenje
kaznenog djela, pa sukladno tome treba i tumaiti pojam poinjenja iz l. 7. st. 1.
MKSJ.

179
 ESTO POGLAVLJE
UMJESTO ZAKLJUKA DESET TEZA O ZAJEDNIKOM
ZLOINAKOM POTHVATU

1) Zajedniki zloinaki pothvat nije bio dijelom meunarodnog obiajnog prava

u vrijeme kada su poinjena kaznena djela koja se optuenicima stavljaju na teret.

2) Zajedniki zloinaki pothvat je suprotan naelu krivnje kao jednom od

temeljnih naela suvremenog kaznenog prava.

3) Opasnim proirenjem elemenata odgovornosti zajedniki zloinaki pothvat je

sasvim blizu krivnji zbog udruivanja (guilt by association) to nije predvieno
Statutom MKSJ.

4) Izvoenje zakljuka o postojanju optuenikove namjere iz objektivnih

okolnosti (inferencija) kod druge i tree kategorije zajednikog zloinakog
pothvata upitno je s aspekta potivanja naela presumpcije okrivljenikove
nedunosti koje je, izmeu ostalog, propisano lankom 21/3 Statuta MKSJ.

5) Sudska praksa MKSJ u vezi primjene teorije zajednikog zloinakog pothvata

i odredaba Statuta u kojima je ta teorija navodno sadrana nije jedinstvena i u
suprotnosti je s naelima pravne sigurnosti i pravednosti.

6) Rairena primjena teorije zajednikog zloinakog pothvata na cjelokupne

politike i vojne strukture drave i druge poznate i nepoznate osobe ne
ispunjava uvjet preciznog optuenja i moe stvoriti dojam o politikom utjecaju
na meunarodno kazneno pravosue.

7) iroko koncipirane optunice utemeljene na teoriji zajednikog zloinakog

pothvata koje sadre kolektivno optuivanje ne samo osoba protiv kojih je
pokrenut kazneni postupak ve cjelokupnih dravnih i vojnih struktura kao i
znanih i neznanih osoba ugroava temelje i djelovanje MKSJ.

8) Davanje kredibiliteta teoriji zajednikog zloinakog pothvata u postupcima

pred meunarodnim kaznenim sudovima stvara rizik od jo rairenije i po
temeljna ljudska prava intruzivnije primjene te teorije u postupcima pred
nacionalnim sudovima. Primjena te teorije podriva suvremeno kazneno pravo
utemeljeno na tradicionalnim naelima i pravnoj dogmatici.

9) Rairena primjena teorije zajednikog zloinakog pothvata imati e negativne

posljedice na proces afirmacije meunarodnog kaznenog prava i pravosua.

10) U praksi meunarodnih kaznenih tribunala teorija zajednikog zloinakog

pothvata treba biti zamijenjena ostalim uvrijeenim institutima osobne kaznene
odgovornosti kao to su supoiniteljstvo i posredno poiniteljstvo.

180
BIBLIOGRAFIJA

ALLEN F.A., The Habits of Legality. Criminal justice and the Rule of law,
Oxford university press, 1996.

ALLEN R.J., Retribution in a Modern Penal Law: The Principle of Aggravated

Harm, 25 Buff. L. Rev. 1 (1975-1976)

AMBOS K., Internationales Strafrecht, Mnchen, 2006

AMBOS K., Joint Criminal Enterprise and Command Responsibility, Journal of

International Criminal Justice 5(2007), 159-183

AMBOS K., Remarks on the General Part of International Criminal Law, Journal
of International Criminal Justice 1 (2006)

AMBOS K., Zwischenbilanz im Miloevi-Verfahren, 59 Juristen Zeitung 2000.

AMBOS, K., Der Allgemeiner Teil des Vlkerstrafrechts, Anstze einer

Dogmatisierung, Berlin , 2002.

ANDRASSY-BAKOTI-VUKAS, Meunarodno pravo I, Zagreb, 1995.

ARNOLD et. al., The German Border Guard Cases Before the European Court of
Human Rights, Freiburg, 2002.

ASHWORTH, Principles of Criminal Law, 2. Edition, Oxford, 1996.

BAADE H.W., Eichmann Trial: Some Legal Aspects, 1961 Duke L. J. 400 (1961)

BAI F., Zapovjedna odgovornost, HLJKPP 2/2001, 139-146

BAI F.,, Krivino pravo opi dio, Zagreb, 1995.

BARRETT, R.P./LITTLE, L.E. Lessons of Yugoslav Rape Trials: A Role for

Conspiracy Law in International Tribunals, 88 Minnesota Law Review, Nov.
2003, 30-85

BASSIOUNI C., Introduction to International Criminal Law, Transnational

Publishers, 2003.

BAVCON i dr., Kazenski zakon SFR Jugoslavije, s pojasnili, sodno prakso in

literaturo, Ljubljana 1984.

181
BAYER V., Kazneno procesno pravo odabrana poglavlja, knjiga II: Povijesni
razvoj kaznenog procesnog prava, MUP RH Zagreb 1995.

BECCARIA C., O zloinima i kaznama, Split, 1978.

BOAS G., Creating Laws of Evidence for International Criminal Law: The ICTY
and the Principle of Flexibility, Criminal Law Forum 12: 41-90, 2001.

BOAS G., Developments in the Law of Procedure and Evidence at the ICTY and
the International Criminal Court, Criminal Law Forum 12: 167-183, 2001.

BOISTER N., Common purpose: Association and Mandate, 5 South African

Journal of Criminal Justice, 167(1992)

BOGDAN A., Individual Criminal Responsibility in the Execution of a "Joint

Criminal Enterprise" in the Jurisprudence of the ad hoc International Tribunal for
the Former Yugoslavia, 6 International Criminal Law Review (2006), str. 63-120.

BOURGNON S., Procedural Problems Hindering Expeditous and Fair Justice,

JICJ 2 (2004), 526-532

BRADLEY G.V., Retribution and the Secondary Aims of Punishment, 44 Am. J.

Juris. 105 (1999)

BURCHELL J., Joint Enterprise and Common Purpose: Perspectives in English

and South African Criminal Law, 10 Afr. J. Crim. Just. 12 (1997)

BURKE-WHITE, Diversity or Cacophony?: New Sources of Norms in

International Law: International Legal Pluralism, 25 Michigan Journal of
International Lawe, 2004, 963-980

CASSESE A., International Criminal Law, Oxford Universtiy Press, 2003.

COGAN J.K., International Criminal Courts and Fair Trials: Difficulties and
Prospects, 27 Yale Journal of Int'l L. 2002, 111-140

CVITANOVI L., Svrha kanjavanja u suvremenom kaznenom pravu, Zagreb,

1999.

DAMAKA M., Shadow Side of Command Responsiblity, 49 Am. J. Comp. L.

457 (2001)

DAMAKA M., Epistemology and Legal Regulation of Proof, 2 Law, Probability

and Risk (2003), 117-130

DAMAKA M., Boljke zajednikog zloinakog pothvata, 1 HLJKPP 7(2005)

182
DANNER A.M., Constructing a Hierarchy of Crimes in International Criminal
Law Sentencing, 87 Va. L. Rev. 415 (2001)

DANNER A.M.-MARTINEZ J.S., Guilty Associations: Joint Criminal Enterprise,

Command Responsibility and the Development of International Criminal Law, 93
Claifornia Law Review (2005), 75-168

DARCY S., The Joint Criminal Enterprise Doctrine of the International Criminal
Tribunal for the Former Yugoslavia, 20 Am U. Untl L. Rev. 187 (2004-2005)

DEGAN V.., Meunarodno pravo, Rijeka, 2000.

DEGAN V.., Republika Hrvatska i sukob u Bosni i Hercegovini, Zbornik

Pravnog fakulteta Sveuilita u Rijeci 1991, sv.23, br.2.

DERENINOVI D., A Critical Review of the Sentencing Regime of the

International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, in JOSIPOVI et al.,
Responsibility for War Crimes, Croatian Perspective Selected Issues, Zagreb,
2005.

DERENINOVI D., Kritiki o institutu zapovjedne odgovornosti u

meunarodnom kaznenom pravu, 51 Zbornik PFZ 23-44 (2000)

DERENINOVI D., U povodu presude Europskog suda za ljudska prava u

predmetu Streletz, Kessler i Krenz protiv Njemake, 8 HLJKPP 147-170 (2001)

DERENINOVI D., Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, s

uvodnim napomenama, komentarskim biljekama, pojmovnim kazalom i
prilozima, Zagreb, 2003.

DRUMBL M.A., Looking Up, Down, and Across: The ICTY's Place in the
International Legal Order, New England Law Review 4(2003)

DRUMBL, M. Collective Violence and Individual Punishmant: The Criminality

of Mass Atrocity, 99 Northwestern University Law Review Winter 2005, 539-610

DURBACH, A. A Common Purpose: The Story of the Upington 25, Continuum,

New York, 1999.

ENGVALL L., Extended Joint Criminal Enterprise in International Criminal Law,

Master thesis, Faculty of Law, University of Lund, 2005.

FINKIELKRAUT A., Remembering in Vain: The Klaus Barbie Trial and Crimes
Against Humanity, New York, Columbia University Press, 1992.

183
FLETCHER G.P., Rethinking Criminal Law, 1978.

FLETCHER G.P.-OHLIN J.D., Reclaiming Fundamental Principles of Criminal

Law in the Darfur Case, 3 J. Intl. Crim. Just. 539 (2005)

FLETCHER, Rethinking Criminal Law, 2. Edition, 2000.

GREEN L. C., Maxim Nullum Crimen Sine Lege and the Eichmann Trial, 38 Brit.
Y.B. Int'l L. 457 (1962)

GREEN L.C., Legal Issues of the Eichmann Trial, 37 Tul. L. Rev. 641 (1962-
1963)

GREEN L.C., New Trends in International Criminal Law, Israel Yearbook on

Human Rights 1981, sv.11.

GREENWALT A., Rethinking Genocidal Intent The Case for the Knowledge
Base Interpretation, 99 Colum. L. Rev. 2259 (1999)

HAAN V., The Development of the Concept of Joint Criminal Enterprise at the
International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, 5 Intl. Crim. L. Rev.
196 (2005)

HENHAM-DRUMBL, Plea Bargaining at the ICTY; Criminal Law Forum (2005)

16: 49-87

HERSH S., Chain of Command The Road from 9/11 to Abu Ghraib, New York,
2004.

HERZBERG, Mittelbare Tterschaft und Anstiftung in formalen Organisationen,

u knjizi: Amelung (Hrsg.), Individuelle Verantwortung und
Beteiligungsverhltnisse bei Strafttern in brokratischen Organisationen des
Staates, der Wirstschaft und der Gesellschaft, 2000.

HORVATI i dr., Rjenik kaznenog prava, Zagreb, 2002.

HORVATI ., Izbor kazne u jugoslavenskom krivinom pravu i sudskoj praksi,

Zagreb, 1980.

HUSAK D.N., Retribution in Criminal Theory, 37 San Diego L. Rev. 959 (2000)

JESCHECK-WEIGEND, Lehrbuch des Strafrechts, Allgemeiner Teil, 5. Auflage,

Berlin, 1996.

JONES-POWLES, International Criminal Practice, 3rd. Edition,Transnational

Publishers & Oxford university press, 2003.

184
KADISH S., Criminal Law: Reckless Complicity, 87 Journal of Criminal Law &
Criminology, Winter 1997, 369-395

KATYAL N.K., Conspiracy Theory, 112 Yale Law Journal, 2003, 1307-1398

KELLER A.N., Punishment for Violations of International Criminal Law: An

Analysis of Sentencing at the ICTY and ICTR, 12 Ind. Int'l & Comp. L. Rev. 53
(2001-2002)

KELLOGG F.R., From Retribution to Desert - The Evolution of Criminal

Punishment, 15 Criminology 179 (1977-1978)

KOESSLER M., Borkum Island Tragedy and Trial, 47 J. Crim. L. Criminology &
Police Sci. 183 (1956-1957)

LAPA-OI (ur.) Meunarodno javno pravo izbor dokumenata, Pravni

fakultet u Zagrebu 2005, 940-1009.

LIPPMAN M., Trial of Adolf Eichmann and the Protection of Universal Human
Rights under International Law, 5 Hous. J. Int'l L. 1 (1982-1983)

MANSDRFER M., Die allgemeine Straftatlehre des common law. C.F. Mller,
Heidelberg, 2005.

MARCUS P., Prosecuting White-Collar Crime: Re-evaluating Large Multiple-

Defendant Criminal Prosecutions, 11 William & Mary Bill of Rights Journal, Dec.
2002

MAREK K., Criminalizing State Responsibility, Revue belge de droit

international 1978-1979, sv.14, br.1.

McGONIGLE B., De Facto v. De Jure Equality in the ICTY, 13 Human Rights

Brief, 2005, 10-14.

MERON T., Revival of Customary Humanitarian Law, American Journal of

International Law 2005, sv.99, br.4.

METTRAUX, G., International Crimes and the Ad Hoc Tribunals, Oxford

University Press 2005.

MUNDIS-GAYNOR, Current Developments at the Ad Hoc International

Criminal Tribunals, JICJ, 2006 4 (3): 623-658

MUNDIS-GAYNOR, Current Developments at the Ad Hoc International

Criminal Tribunals, JICJ 3 (2005) 1134-1160

185
NOVOSELEC P., Materijalnopravne odredbe Rimskog statuta i njihova
implementacija u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu obj. u JOSIPOVI-
KRAPAC-NOVOSELEC, Stalni meunarodni kazneni sud, Zagreb, 2001.

NOVOSELEC P., Opi dio kaznenog prava, Zagreb, 2004.

OLSOLO/PREZ 2004, 475-526

OSIEL M., The Banality of Good: Aligning Incentives Against Mass Atrocity,
105 Colum. L. Rev. 1751(2005)

PADFIELD N., Criminal law, 2nd edition, Butterworths, London, 2000.

PARKS W. H., Command Responsibility for War Crimes, 62 Military Law

Review 1-105 (1973)

PAVII B., Kazneno pravo Vijea Europe, Zagreb, 2006.

PIACENTE N., Importance of the Joint Criminal Enterprise Doctrine for the
ICTY Prosecutorial Policy, JICJ 2 (2004), 446-454.

POWLES S., Joint Criminal Enterprise Criminal Liability by Prosecutorial

Ingenuity and Judicial Creativity, 2 J. Intl. C. Just. 606-619 (2004)

RENZIKOWSKI, Restriktiver Tterbegriff und fahrlssige Beteiligung,

Tbingen, 1997.

ROTSCH, Tatherrschaft kraft Organisationsherrschaft?, 112 ZStW (2000)

ROXIN C. Hchstrichterliche Rechtsprechung zum Allgemeinen Teil des

Strafrechts, 100 Entscheidungen fr Studium und Examen, Mnchen, 1998.

ROXIN C., Probleme von Tterschaft und Teilnahme bei der organisierten
Kriminalitt, Grnwald-Festschrift, 1999., str. 549-561

ROXIN C., Strafrecht, Allgemeiner Teil, Band II, Besondere

Erscheinigungsformen der Straftat, Mnchen, 2003.

ROXIN C., Straftaten im Rahmen organisatorischer Machtapparate,

Goltdammers Archiv fr Strafrecht, 1963.

ROXIN, Tterschaft und Tatherrschaft, 7. Auflage, 2000.

186
SADAT L. N., The Interpretation of the Nuremberg Principles by the French
Court of Cassation: From Touvier to Barbie and Back Again, 32 Columbia J.
Transnat'l L. 289 (1994)

SASSOLI M.-OLSON L., The Judgement of the ICTY Appeals Chamber on the
Merits in the Tadic Case, New Horizons for International Humanitarian and
Criminal Law? International Review of the Red Cross No. 839, p. 733-769,
9/2000

SAUTENET V., Crimes Against Humanity And The Principles Of Legality:

What Could the Potential Offender Expect?
http://www.murdoch.edu.au/elaw/issues/v7n1/sautenet71_text.html

SAYRE, F.B., Criminal Responsibility for the Acts of Another, 49 Harvard Law
Review, March 1930, No.5, 689-723

SCHABAS W., Mens Rea and the International Criminal Tribunal for the Former
Yugoslavia, 37 New Eng. L. Rev. 1015 (2002-2003)

SCHROEDER, Der Sprung des Tters hinter dem Tter aus der Theorie in die
Praxis, Juristische Rundschau 1995.

SCHWELB E., Crimes Against Humanity, 23 Brit. Ybk. Int'l L. (1946)

SHAHABUDDEEN M., Does the Principle of Legality Stand in the Way of

Progressive Development of Law?, Journal of International Criminal Justice,
2004, sv.2.

SHANYY.-MICHAELI K.R., Case against Ariel Sharon: Revisiting the Doctrine

of Command Responsibility, 34 N.Y.U. J. Int'l L. & Pol. 834 (2001-2002)

SLUITER G. (ed.), Symposium on Joint Criminal Enterprise, J Int Criminal

Justice 5 (2007) 1

SMITH K.J.M., A Modern Treatise on the Law of Criminal Complicity, Oxford

University Press, 1991.

SRZENTI-STAJI, Krivino pravo FNRJ, Beograd, 1954.

TAYLOR T., The Anatomy of the Nuremberg Trials, Boston, 1992.

TRIFFTERER O. (ed.), Commentary on the Rome Statute of the International

Criminal Court, Baden-Baden, 1999.

187
VAN DER VYVER J.D., International Criminal Court and the Concept of Mens
Rea in International Criminal Law, The; 12 U. Miami Int'l & Comp. L. Rev. 65
(2004)

VAN DER WILT H.G., Genocide, Complicity in Genocide and International v.

Domestic Jurisdiction: Reflections on the van Anraat Case, 2 J. Intl. Crim. Just.
239 (2006)

VAN DER WILT H.G., Joint Criminal Enterprise, Posibilities and Limitations,
Journal of International Criminal Justice (2006)

VAN SLIEDREGT, E. The criminal responsibility of individuals for violations of

international humanitarian law, T.M.C. Asser Press, the Hague 2003.

VETTER G., Command Responsibility of Non-Military Superiors in the

International Criminal Court (ICC), 25 Yale J. Int'l L. 89 (2000)

VOGEL J., Individuelle Verantwortlichkeit im Vlkerstrafrecht, 114 ZStW

(2002)

WALD P., The UN and the Protection of Human Rights: The ICTY Comes of
Age; 5 Washington University Journal of Law & Policy, 2001, 87-118

WEIGEND, T. Bemerkungen zur Vorgesetztenverantwortlichkeit im

Vlkerstrafrecht, ZStW 116 (2004) H. 4, 999-1027

WERLE, G. Principles of International Criminal Law, T.M.C. Asser Press, the

Hague 2005.

WIDELL J., Joint Criminal Enterprise in the International Tribunal for

Yugoslavia, September 16 2005, izv.
http://www.serbianna.com/columns/widell/003.html

ZLATARI B., Krivini zakonik u praktinoj primjeni, I svezak, Zagreb, 1956.

ZLATARI, B./DAMAKA, M. Rjenik krivinog prava i postupka, Zagreb

1966.

188