Povijest semiotike kao pojam i kao znanost

Pojam semiotika kao oznaku za opu teoriju znakova nalazimo tek nakon 17. st. Ono to se
tijekom ranijih stoljea latinski ili grki ve nazivalo semiotikom, jo uvijek nije bila opa
teorija znakova, nego samo jedno od njezinih specijalnih dijelnih podruja, naime medicinski
nauk o simptomima.

Povijest pojma

Povijest pojma semiotike nabacuje sljedea pitanja: to je etimologija rijei semiotika? Koje
su terminoloke alternative tijekom povijesti postojale glede naziva za opu teoriju znakova?
U kojem se uem smislu pojam semiotika rabio u medicini i u drugim kontekstima, prije no
ga se stalo rabiti u znaenju opa teorija znakova? Kada se pojam semiotika pojavljuje prvi
put u svrhu obiljeavanja ope teorije znakova? Koji je poseban odnos izmeu pojmova
semiotika i semiologija?

Etimologijski pojam semiotika srodan je s grkim rijeima znak ili signal. Imenica semeiotika
pojavljuje se prvi put u medicinskim kontekstima u 16. st., a od kasne se antike dijagnostika
nazivala semiotikim dijelom medicine. Od 17. st. potvrene su prve inaice pojma
semiologija, ponajvanije terminologijske alternative semiotici. Clemens Timpler u jednom
latinskom traktatu iz 1617. godine naziva nauk o fiziognomijskim znacima ljudskoga tijela
semiologica ili pak semeiologica, a ta je terminoloka tradicija u okviru de Saussureove ope
semiotike preuzeta ponajprije od Johannesa Schultetusa koji je 1659. u svojoj knjizi
Semeiologia methaphysike postulirao opu teoriju o znakovima. I u 18. st. u A. Baumgartena
u njegovu djelu Metaphysica iz godine 1739. nalazi se opa znanost o znakovima, a pod
naslovom semiologia philosophica.

Za semiologiju i semiotiku kakve ih poznajemo danas najvanija su stajalita koja su razvijali

poznati vicarski lingvist Ferdinand de Saussure (Geneva, 1857. - Vufflens-le-Chteau,
1913.) i ameriki filozof i znanstvenik Charles Sanders Peirce (Cambridge, 1839. - Milford,
1914.). Saussure razvija termin semiologija, dok je kod Peircea semiotika (semeiotics, po
uzoru na Lockeovu "" iz 1690. godine, "Ogled o ljudskom razumu") stala na prvo
mjesto.

Kod ovih mislilaca po prvi puta se povlai velika razlika izmeu dviju pojmova koji su tema
ovoga lanka. Saussureova semiologija nadreena je lingvistici i ulazi u sfere socijalne i ope
psihologije. Semiologija je prema Saussureu "znanost koja izuava ivot znakova u krugu
drutvenog ivota" ("Cours de linguistique gnrale", 1916.). Drutveni ivot ovdje
podrazumijeva kontekst unutar kojeg se razvijaju razliiti intencionalni komunikacijski
znakovi. Saussure tako posebno prouava "jezike" mode, filma, reklama, a tako i njihove
"sintagme", "gramatiku", "sintaksu", "semantiku"... Na temelju toga moemo
svjedoiti nastavku humanistike tradicije koja se povezuje s lingvistikom.

Peirce i Saussure unutar svojih teorija o semiologiji i semiotici razlikuju i definicije znaka pa
je tako znak za C. S. Peircea, da se posluimo rijeima velikog talijanskog mislioca i
semiotiara Umberta Eca (Alessandria, 1932.), "sve ono to je mogue interpretirati". Peirce
semiotiku vidi kao dio filozofije, spoznajne teorije, pa ak i kao dio logike. Uvodi novi pojam,
semiozu, pod kojim podrazumijeva proces u kojemu znak razvija svoju djelotvornost, postaje
znakom u punom smislu rijei.

Semiotika u povijesti medicine

Jo od antike semiotika slovi kao grana medicine. Lijenik Galen iz Pergamona medicinsku
je dijagnozu nazivao procesom semioze, a openito je semiotiki dio medicine bio nadlean
za tumaenje znakova bolesti. U Galenovoj je tradiciji medicinska semiotika obuhvaala tri
grane, upoznavanje prethodnog stanja, pretrage sadanjega i predvianje buduega. Ta
trodioba, koja je i danas u optjecaju kao pojmovlje: anamneza, dijagnoza i prognoza,
stoljeima je ostala vrstim sastavnim dijelom medicinske semiotike. Iz tradicije Clemensa
Timplera u 17. i 18. st. razvilo i proirenje semiotike do ope znanosti o poznavanju ovjeka,
koja se etablirala pod nazivom semiotica moralis. Osim semiotika nauk se o znacima bolesti,
posebice u 18.st., nazivao i semiologijom.

Semiotika kao filozofija znakova

U srednjovjekovnoj se filozofiji uenje o znakovima prouavalo kao doctrina ili scientia de

signis, a zatjee se i novi pojam semeiologia metaphysike. John Locke nauk o znakovima
definirao je kao simeiotiki - semiotika, a za njega je semiotika u biti bila sinonim za logiku.
Nakon Lockea se pojmovi semiotica i semiologija philosophica nalaze u Baumgartenovim
spisima. On je tu podrazumijevao znanost o znakovnim sustavima jezika, pisma, hijeroglifike,
heraldike, numizmatike i drugo.
Strukturalizam, poststrukturalizam i semiotika

U lingvistici (lingvistiki strukturalizam; strukturalna lingvistika), smjer moderne lingvistike

zasnovan na pojmu strukture i temeljnom naelu da je jezik sustav, dijelovi (elementi) kojega
su povezani odnosima meusobne ovisnosti i solidarnosti. U tim okvirima, polazei ponajprije
od Teaja ope lingvistike (1916) F. de Saussurea, strukturalistiki nauk istie prvenstvo
sustava nad razliitim njegovim elementima, nastojei iz odnosa meu elementima razjasniti i
opisati jezinu strukturu te istaknuti organiki karakter mijena kojima je jezik podloan.

Strukturalistike teorije temelje se na ostvarenim izriajima, a to znai da teoriju nastoje

stvoriti analizom zavrenih (zatvorenih) tekstova. Strukturalistike kole, takoer, polaze od
distinkcije izmeu jezinoga koda (kod Saussurea langue, sustav sa sloenom strukturom u
kojem se uloga svakog elementa odreuje njegovim mjestom u odnosu na druge, a svaki
element ovisi o cjelini) i njegovih realizacija (kod Saussurea parole); za odnose meu
elementima izriaja, sve one razlikuju opozicije sintagmatskoga reda (kontraste) i one
paradigmatskoga reda (tj. opozicije u uem smislu, ili oprjeke). Iz tekstova koji su rezultat
govornih inova, analizom se izluuje struktura i sustav jezika. Osim funkcioniranja sustava u
danom trenutku (sinkronijsko prouavanje), u prouavanju se razlikuje i razvoj jezika kroz
vrijeme (dijakronija). Odnos je izmeu oznaenoga i oznaitelja (meu kojima postoji
izomorfizam) arbitraran; naelnu Saussureovu distinkciju izmeu forme i supstancije do kraja
konzekventno i strogo razvila je glosematika. Iako i ameriki strukturalizam dri znaenje
bitnom sastavnicom jezinih izriaja, suzdran je prema mogunosti objektivnoga
promatranja i prouavanja znaenja; L. Bloomfield smatra nemoguim definirati znaenje i
govornikov odnos prema stvarnomu svijetu pa se zakljuci izvode formalnom analizom na
temelju prouavanja pojavnosti u izriajima (distribucionalizam). Strukturalistike kole
definiraju jezine rangove ili razine: izriaj se prouava kao niz hijerarhiziranih rangova, gdje
se svaki element odreuje ovisno o kombinacijama s viim rangom (fonemski rang
morfemski rang; rang pertinentnih obiljeja rang fonema). Sve strukturalistike kole
nastoje uspostaviti svoje taksonomije. Strukturalizam je lingvistiku potvrdio kao modernu
znanost, ograniio je subjektivnost i zamijenio ju sustavnim i kontroliranim prouavanjem
jezinih injenica. Jednako tako, zapadni etnocentrizam (tenja da se svi idiomi opiu u
kategorijama /zapadno/europskih i indoeuropskih jezika) zamijenjen je pristupom prema
kojemu se svaki jezini sustav smatra autonomnim i zahtijeva vlastiti opis. Strukturalizam je,
s jedne strane, potaknuo mnogobrojna primijenjena istraivanja, a njegove slabosti pokuale
su ispraviti kole koje su se pojavile kao reakcija na nj (transformacijsko-generativna
gramatika, sociolingvistika, tekstna lingvistika, pragmatika i sl.).

Strukturalizam je, pogotovo francuski, u duhovnim znanostima 1960-ih bio dominantnom

paradigmom, ako ne i modom i ideologijom. Strukturalizam je tih ezdesetih godina ovladao
teorijskim raspravama u toliko raznorodnim znanostima kao to su antropologija, povijest i
znanost o knjievnosti, matematika, sociologija, filozofija, psihologija i psihoanaliza. Kao
zajedniki temelj svim strukturalistikim tendencijama u lingvistici 20. st. moe sloviti De
Saussureaov Teaj ope lingvistike. Nasljedujui De Saussurea razvili su se razni smjerovi i
kole u Europi i Sjevernoj Americi. U Prakoj je koli prevladavala funkcionalistika inaica
lingvistikog strukturalizma, a to se tie razvoja semiotike u Francuskoj je od znaenja bila
strukturalistika lingvistika Andrea Martineta i njegova teorija o dvostrukom ralanjivanju
jezika.

Naela distribucijske analize

Strukturalizam u sjevernoamerikoj lingvistici nakon Bloomfielda i Harrica obiljeuju

antimentalizam odn. Biheviorizam, deskriptivizam i postupak distribucijske analize.
Antimentalizam amerikog strukturalizma jasno se oituje u Bloomfielda. Mentalistiki
pojmovi kao to su ideja, koncept, predodba ili intencija u njihovoj se lingvistici zamjenjuju
bihevioristikim pojmovima kao to su pobuda i odgovor. Predmet istraivanja imalo bi biti
samo promatrako ponaanje govornika. Morfologija i sintaksa su amerike strukturaliste
zanimale vie no semantika. Distribucijska analiza, metoda jezine analize koja pretpostavlja
da se svaka jezina jedinica nekoga jezika u reenicama toga jezika javlja u posebnim
poloajima u odnosu na druge jezine jedinice istoga jezika. Uveo ju je L. Bloomfield kao
reakciju na mentalistiki pristup opisu jezika. Distribucija neke jezine jedinice skup je svih
konteksta u kojima se ta jedinica pojavljuje u reenicama odreenoga jezika. Dvije ili vie
jedinica imaju jednaku distribuciju ako, i jedino ako se pojavljuju u istom okruenju
(kontekstu), u kojem su onda meusobno zamjenjive, npr. u hrvatskom jednaku distribuciju
imaju nastavci 1. lica jed. prezenta -m, - (pjeva-m, pjeva-). Jedinice koje meusobno nisu
zamjenjive ni u jednom kontekstu imaju komplementarnu distribuciju (ili se nalaze u
komplementarnoj distribuciji). Jedinice koje su uzajamno zamjenljive u nekim, ali ne svim
kontekstima imaju distribucije koje se djelomino preklapaju.
Strukturalni postupak i pravila strukturalne analize

Postupak karakteristian za strukturalizam jest prenoenje i primjena metoda strukturalne

lingvistike i na druga podruja kulturoloke analize. Za poimanje strukturalizma slovi sedam
pravila strukturalnog postupka:

1. Pravilo o imanenciji strukturalisti istrauju strukture nekog sustava i to prvenstveno

iz sinkronijske perspektive.
2. Pravilo o pertinenciji istrauju distinktivna obiljeja sustava, obiljeja koja imaju
razlikovnu vrijednost.
3. Pravilo o komutaciji primjenjuju komutacijski test ne bi li posredstvom minimalnih
parova iznali relevantne opreke.
4. Pravilo o kompatibilnosti istrauju pravila koja vrijede za kombiniranje elemenata
sustava u testu, te pritom uspostavljaju pravila sintagmatske kompatibilnosti
elemenata.
5. Pravilo o integraciji elementarne se strukture integriraju u ukupnost sustava.
6. Pravilo o dijakronijskoj promjeni svakom istraivanju sustava mora prethoditi
sinkronijska analiza struktura toga sustava.
7. Pravilo o funkcijama strukturalist istrauje funkcije struktura u sustavu (langue) te u
njegovoj uporabi (parole).

Strukturalistika djelatnost kao mimezis

Roland Barthes je na pitanje po emu se prepoznaje strukturalist odgovorio: Obratite

pozornost na to tko se slui pojmovima oznaitelj, oznaenik, sinkronija i dijakronija i pred
vama e biti strukturalistiki nain motrenja.

Dubinske strukture kulture i smrt subjekta

Svoju analitiku pozornost strukturalizam obraa na dubinske strukture kulture. Iza fasade
onoga individualnog i subjektivnog kriju se prema strukturalistima dubinske strukture kulture,
to su ih ustrojile konvencije i kod sustava i koje upravljaju semiotikim ponaanjem
indivduuma u podsvijesti. Stoga je Eagleton rekao da je strukturalizam, ba kao i marksizam i
frojdizam, stanoviti oblik antihumanizma. Strukturalistima ljudski subjekt nije vie no
kompleksno tkanje odreene mnoine danih struktura, proizvod nekog sustava znaenja.
Od strukturalizma prema semiotici

Ono to je zapoeto pod znakom strukturalizma nastavilo se razvijati pod nazivom

semiologija, tj. semiotika. To se vidi u autora poput Jakobsona, Barthesa, Riffaterrea ili
Todorova. No, razliku izmeu strukturalistike i semiotike paradigme J. Culler vidi u
ciljevima istraivanja: dok se semiotika zanima vie za znakove i znaenja, strukturalizam
vie zanimaju relacije i strukture te su zapravo obje paradigme nerazluive, jer se pri
istraivanju znakova mora istraivati i sustav relacija koji omoguuje proizvodnju znaenja i
obratno, relevantne se relacije meu jedinicama mogu odrediti tek kad ih se promatra kao
znakove.

Poststrukturalizam, ili neo i superstrukturalizam najavljuju kraj strukturalizma, ali

poststrukturalizam je dio razvoja strukturalizma i nastupa zajedno s njim, on ne prevladava
paradokse strukturalizma, nego ih predvodi u svoj moguoj irini, on ne nudi nikakvu novu
semiotiku tezu, nego se u podruju strukturalistikih kategorija bavi stanovitim pomakom
naglasaka, premjetanjem teine unutar de Saussureovih dihotomija, te poststrukturalistika
analiza diskurza po svojoj biti nije znanost, nego umjetnost.

Ferdinand de Saussure

Utemeljio je u prvom redu ne semiotiku, nego modernu strukturalnu lingvistiku. Dao je bitnih
poticaja semiotici 20. st. svojom teorijom znakova i svojim prijedlogom ope teorije
znakovnih sustava prema jezikoslovnim naelima, za koju je, opu teoriju, uveo pojam
semiologija. Svoje je ideje o opoj teoriji znakovnih sustava Saussure izloio u trima
predavanjima izmeu 1907. i 1911. Kako je mnoge od rukopisa za ta predavanja bio unitio
sam autor, Saussureov su Teaj ope lingvistike prema skriptama s predavanja objavili 1916.
njegovi studenti.

Pojam semiologija skovao je sam Saussure. Njime je kanio imenovati zasad jo nepostojeu
znanost o znakovima, te de Saussure govori: Moemo dakle zamisliti jednu znanost koja
izuava ivot znakova u krugu drutvenog ivota. Nazvat emo ju semiologija. Ona bi nam
pokazala u emu se sastoje znakovi i koji zakoni njima upravljaju. Kako ta znanost jo ne
postoji, ne moe se ni rei to e ona biti; no, ona ima pravo na postojanje i njezino je mjesto
unaprijed odreeno.
De Saussure kae da je jezik sustav znakova koji izraava misli i po tome je usporediv s
pismom, s abecedom za gluhonijeme, sa simbolikim obredima, s oblicima pristojnosti, s
vojnikim znakovima i sl. Jezik je jednostavno najvaniji od tih sustava. Temelj je
saussureovskoj teoriji znakova naelo arbitrarnosti i konvencionalnosti znakova, a to je naelo
valjano u prvom redu za znakove u kulturi, nipoto za znakove u naravi. Vanost naela
arbitrarnosti Saussure objanjava: kad se znanost o semiologiji bude jednom uspostavila,
morat e se upitati pripadaju li joj s punim pravom naini izraavanja koji poivaju na
potpuno prirodnim znakovima kao to je na primjer, pantomima. Pod pretpostavkom da ih ona
prihvati, glavni e joj zadatak uza sve to biti skup sustava koji se temelje na arbitrarnosti
znaka. I zaista, svako sredstvo izraavanja prihvaeno u nekom drutvu u naelu poiva na
zajednikoj navici ili to znai isto, na dogovoru. Moe se rei da znakovi koji su potpuno
arbitrarni bolje nego drugi ostvaruju ideal semiolokog postupka. Zato je jezik najsloeniji i
najraireniji od svih sustava za izraavanje, a isto je tako i najkarakteristiniji. U tom smislu
lingvistika moe postati glavni model itave semiologije, premda je jezik samo poseban
sustav meu drugima. Takoer postoje tri argumenta kojima se moe opisati posebnost jezika
prema drugim znakovnim sustavima: jezik je najvaniji od svih znakovnih sustava, lingvistika
je najvie uznapredovala od svih semiologijskih znanosti i dalje se razvijala kao semiologija
sama te nita nije prikladnije od jezika da se razumljivom uini narav semiologijskog sustava.

Specifinosti jezika prema Saussureu su: potpuna arbitrarnost, drutvena ustanova jezine
zajednice, imutabilnost tj. nepromjenjivost jezinih znakova za pojedinca, nepostojanje
ikakvih unaprijed utvrenih jedinica tj. jezini su znakovi u svom izraznom i sadrajnom
obliku odreeni niim drugim do li sustavom, proizvodnost, tj. neograniene su mogunosti
proizvodnje obavijesti, a ogranienim inventarom znakova te akustika manifestacija
znakova.

Jezini je znak prema Saussureu dijadina struktura, jer je on dvostrani psihologijski entitet, a
sastoji se od glasovne slike, oznaitelja i neke predodbe, oznaenika znaka. (pisani dio)

isto mentalnih entitetom de Saussure ne dri samo oznaenika, nego i oznaitelja. Mentalna
se narav oznaenika jasno oituje ve u pojmovima koncept i ideja kojima Saussure
alternativno opisuje sadrajnu stranu jezinog znaka. Mentalistika se zamisao oznaitelja
pokazuje u Saussureovu pojmu glasovne slike, kojim on alternativno opisuje oznaitelja.
Glasovna slika nije nikakav materijalni zvuk, isto fizika stvar, nego psihiki otisak tog
zvuka, predodba koju nam o njemu daje svjedoanstvo naih osjetila.
Dijadni znaaj znaka Saussure naglauje onda kad u odnosu prema predmetu referencije,
prema stvarima izvan znaka, odrie svako semiotiko opravdanje, naime, jezini znak ne
spaja neku stvar i neko ime, nego predodbu i glasovnu sliku. Oznaenik znaka bez ikakve je
mentalne supstancije, on postoji i nastaje iskljuivo iz razlika i relacija unutar semiotikog
sustava. Za de Saussurea nema niega semiotina izvan znaka s njegovim oznaiteljem i
oznaenikom. Miljenje bez jezinog izraza njemu je tek amorfna i neodreena masa. Uzeto
samo za sebe, miljenje je poput zvjezdane maglice, u kojoj nita nije nuno razgranieno.
Nema prethodno ustanovljenih ideja i nita nije razgovjetno prije pojave jezika. Znakovni
sustav oblikuje, tj. strukturira, ne samo oznaitelje nego i oznaenika. Oblik nemaju samo
oznaitelji, nego isto tako i oznaenici znakova.

Saussureu se znaenje znaka nadaje iz njegove vrijednosti u odnosu na sve druge znakove
istoga sustava. O jeziku kao sustavu vrijednosti on pie: Jezik je sustav iji su svi lanovi
solidarni i gdje vrijednosti jednoga proizlazi samo iz istodobne prisutnosti drugih. Sadraj
jezinog znaka zaista je odreen tek uz sudjelovanje onoga to postoji izvan njega. Budui da
je sastavni dio sustava, on je nositelj ne samo jednog znaenja nego i nositelj jedne
vrijednosti. Za primjer Saussureu u njegovoj semiotikoj teoriji vrijednosti slui semantika
francuske rijei mouton (ovca) u usporedbi s engleskom rijeju sheep: vrijednost engleske
rijei razlikuje se od njezine francuske prevedenice, jer u engleskom postoji razlika izmeu
sheep i mutton (ovetina, bravetina). U francuskom te razlike nema. Oba se oznaenika
izraavaju istim oznaiteljima. Rije sheep ima drugu vrijednost u engleskom jeziku, a time i
drugaije znaenje, od rijei mouton u francuskom jeziku.

Premda je sredinje dihotomije langue vs. parole i sinkronija i dijakronija de Saussure u svom
Teaju izlagao prvenstveno kao kategorije lingvistike, te su saussureovske dihotomije bile i
jesu od znaenja i za druge semiotike sustave. Kao langue Saussure definira lingvistiki
sustav ovog ili onog jezika. Tom sustavu on sueljuje govor kao individualnu porabu tog
znakovnog sustava. Kada se kae parole, ne misli se dakako samo na usmeni govor, nego na
svaku porabu jezika u tekstovima i diskurzu. Dihotomijom sinkronija i dijakronija Saussure
opisuje razliku izmeu jezika kao sustava u odreenoj vremenskoj toki i mijena toga sustava
tijekom povijesti. Tako kategorije sinkronija i dijakronija obuhvaaju sustav kao strukturu u
danoj vremenskoj toki i sustav tijekom svojih povijesnih mijena.
Utemeljiteljski odbor Meunarodnog drutva za semiotike studije 1969. je na poticaj
Romana Jakobsona zakljuio da ubudue pojam semiotika valja rabiti kao opi pojam za
podruje to ga se dotad bilo nazivalo semiologijom ili semiotikom.

Za one koji ele znati vie o poststrukturalizmu

Poststrukturalizam pojam koji se odnosi na idejno podruje i nain miljenja to su ga

zacrtali francuski filozofi, teoretiari i kritiari u ozraju drutveno-politike krize polovicom
1960-ih, a koja je kulminirala studentsko-radnikim nemirima 1968. Jo na vrhuncu
strukturalizma povjesniar ideja M. Foucault postavio je tezu da je ovjek na pragu
modernoga doba lien mogunosti pouzdana predstavljanja svijeta oslonjena na neki
opeprihvaeni izvor znaenja. Budui da svaki in predstavljanja neizbjeivo govori o sebi,
on vie ne moe neprimjetno govoriti o svijetu. Jedno je predstavljanje izgubilo prirodnu vezu
s drugim. Zato se u osvit modernoga doba ovjek neopozivo podvaja u objekt znanja i subjekt
spoznaje (Rijei i stvari, 1966). Filozof J. Derrida 1967. u knjigama O gramatologiji i Pismo i
razlika kritizirao je strukturalistiko izvoenje znaenja iz zatvorena formalnog ustroja.
Radikalizirajui tezu vicarskog lingvista F. de Saussurea o znaenju utemeljenu na razlici
izmeu oznaitelja, Derrida se okomio na razliite oblike tzv. metafizike prisutnosti. Ona u
konanici uvijek dokida razliku u korist identiteta, to se oituje u privilegiranju glasa
nasuprot pisanju, duha nasuprot materiji, mukoga nasuprot enskomu, sredita nasuprot rubu,
dubine nasuprot povrini, prava nasuprot pravdi, itd. Derrida je pokazao da podreeni lan
oprjeke proizlazi iz nepotpunosti imanentne njezinu osnovnomu lanu, ime se uruava temelj
strukture koja je ustrojavala znaenje i otvara nepregledno poprite razlika. Tako se i iz te
perspektive spoznajni subjekt liava povlatena mjesta kojega bi identitet ostao zatien od
pokrenute igre razlika. U Arheologiji znanja (1969) Foucault je premjestio kritiku otricu sa
strukturalizma na hermeneutiku. Ona je titila identitet znaenja time to ga je izvodila iz
duhovne unutranjosti tekstova zapostavljajui njihovu materijalnu izvanjskost. Nasuprot
tomu, Foucaultova se arheologija usmjeravala na sustave iskljuivanja koji ustanovljuju
uvjete nastanka svake znaenjske cjeline. U podruju knjievne teorije prijelomna je bila
rasprava R. Barthesa S/Z (1970), koja je rastvorila granice knjievnog teksta uplevi ga u
otvorenu mreu kodova. Opisanim intervencijama interesno se polje teorije proiruje kako na
odnos izmeu razliitih diskurzivnih registara (knjievnih, povijesnih, filozofskih,
ekonomskih i sl.), tako i na odnos izmeu diskurzivnih i nediskurzivnih modaliteta (tjelesnih,
vizualnih, institucionalnih). Na tako iroko postavljenoj osnovi grade se smjerovi
poput novoga historizma, kulturalnih studija, postkolonijalne kritike, feministike
kritike.