EKSTREMOVA ZIMSKA TURA BIOKOVSKI VUK

Ideja za ovu turu nastala je jedne prosinake subote dok smo po suncu skakutali po Sv. Geri i gledali
oblake i maglu kako su se nadvili nad dolinu. Koliko smo sretni to smo izali iz tog tmurnog zimskog
dana pomislili smo... I dok smo tako raspravljali jednostavno nam je pala na pamet ideja, a to ne
bismo napravili neto ekstremnije? Jure i ja smo se pogledali i gotovo u isti glas isplaili: Biokovo.
Idemo na Biokovo, od Ploa do Brela. Originalno smo mislili otii krajem sijenja, ali zbog obaveza i
priprema zakljuili smo da je bolje to odraditi prvi tjedan u treem mjesecu. I grdo smo se prevarili.

U subotu smo krenuli iz Zagreba za Makarsku gdje smo se trebali nai s gosp. Edom (iskusnim
Biokovskim vukom) i gosp. Viborom koji nam je dao klju od doma na Vocu.

Nadobudno smo doli s idejama kako emo prekati po Biokovu, prelaziti hrbatom, spavati u
kapelicama, a Edo se samo zagonetno smjekao...

Vremenska prognoza za taj tjedan je bila ciklona (jedina te zime). U jutro smo optimistino stavili
povelike ruksake na lea i uputili se sa Bainskih jezera, preko kamenoloma prema sv. Iliji.

Naravno da smo se zapriali, fulali markaciju, i nali neku ivotinjsku stazu kojom smo bezbrino
proli, da bismo nakon pola sata shvatili da smo zaobili brdo s desne strane. Naravno, samo smo se
pogledali i pogled je sve rekao... Ne vraamo se, biti e jo brda, ionako mislimo po hrbatu prekati
Biokovo.

Laganom uzbrdicom kreemo na sedlo s kojeg se sputamo na put koji vodi prema Grnenik. Sv.
Pakal nam je isto bio u originalnom planu za popeti, ali smo zakljuili da nije dobro da se previe
iscrpimo prvi dan, ipak imamo 100 km za prei.
Na karti smo vidjeli isprekidano ucrtani odvojak na putu prema Grneniku i mislili smo da tu moemo
utedjeti dosta vremena to se na kraju pokazalo kao odlian odabir. Puni sebe nastavljamo dalje i
dolazimo do Kapelice od Milosra. No prije Jure je Edi objanjavao kako emo mi spavati u tim
kapelicama, a Edo se samo mudro nasmijeio i odgovorio mu: Nee ti tu spavati. Kada smo
ugledali kapelicu bilo nam je jasno zato. Stvarno smo naivni . Pogled je prekrasan, vrijeme
savreno. Zakljuujemo da bismo mogli malo odmoriti, vadimo kuhalo, kuhamo kavu i uivamo. Ipak
smo na godinjem.

Kamo sad, vidimo da bismo mogli prekati, ipak se dan bliio kraju, a htjeli smo jo za dana sii u
Podako polje. Odluujemo otii preko hrbata. Eto, odradili smo prvenstven smjer na Biokovu. Iako
je to bila jedna jako glupa ideja. Naravno, trebalo je samo horizontalno prijei ogromne stijene,
bunje, nisko raslinje, sa ruksakom na leima... Naravno, da ni koze tamo ne hodaju. Tih nesretnih
100 metara provlaenja inilo se kao vjenost...

Napokon izlazimo na neto to bi mogla biti staza i zakljuujemo da iza brda je Podako polje.
Prolazimo to brdo, prolazimo i drugo brdo, prolazimo kroz umu i u sumrak dolazim na nae
odredite. Lagano poinje padati i kiica, isto da nam da do znanja kako smo mali i nebitni u tom
ogromnom Biokovskom prostranstvu.

Bili smo eststini jer smo vidjeli i pastirsku kuicu i na tren smo pomislila da bismo se tamo mogli
skloniti, naravno da nismo imali pojma gdje se nalazi klju, te smo ubrzo odustali od te ideje.

Kako ni Jure, a ni ja nismo imali previe iskustva u postavljanju atora, a ovaj na je bio super
kompliciran skoro smo doli u napast da sve poaljemo k vragu i spavamo na otvorenom. Ali nakon
pola sata, uspjeli smo ga prokuiti .

Uslijedila je najfinija veera na svijetu. U stvari nije bilo nita posebno, dehidrirana podravkina
tjestenina iz vreice, ali kako cijeli dan nismo jeli za nas je bila prava gozba.

Tu no smo tri puta izlazili zabijati klinove u zemlju jer je orkansko jugo u svakom naletu htjelo
otpuhati i nas i ator.
Jutro doekujemo bezvoljni, umorni od borbe s vjetrom, te odluujemo krenuti naprijed bez obzira
na sve loiju prognozu. Kia poinje dok smo se pakirali za polazak i pada i pada...

Oko 10 sati prestaje i odluujemo krenuti. Priroda je prekrasna, potok, brda, ponovno nam se vratila
volja za ivotom i hodanjem . Hodamo, nalazimo neku strazu i priamo kako nam uope nije jasno
kako se itko tu moe izgubiti jer je sve lijepo oznaeno. Opet smo naivini. Dolazimo stazom na neki
plato, gledamo prema Drveniku, sunce se poelo nadzirati i ba nam je super.

Meutim, uskoro skontamo da smo promaili skretanje za Rili brdo, te se vraamo nazad.
Uspjevamo nai stazu, i hodamo lijepo i bezbrino kroz umu. Nakon nekih sat vremena hoda, moda
i manje, dolazimo do nekakvog krianja. Odlazimo desno i uskoro shvaamo da smo se izgubili, pa se
vraamo. Na lijevo je neka dobra dua obiljeila stazu, i isjekla drva, tako da je bilo oito da je tu
nastavak naeg puta. Penjemo se uz ogromne stijene, ruksak nas vue unazad, zimske gojzerice
uope ne pomau, a stijena je mokra. Nakon 20tak minuta penjanja shvaamo da nemamo pojma
gdje smo, nikakvih oznaka nema, a stijena postaje sve gora i gora. Ideja je sii dole u umu i pokuati
se nekako probiti.

Silazimo u umu, probijamo se kroz granje, i dalje ne znamo kamo idemo, ali nam neto govori samo
naprijed. I uistinu, nakon desetak minuta dolazimo na poljski puti.

Ovom prilikom voljela bih se zahvaliti jo jednom biokovskom vuku, gosp. Jadranku koji nam je dao
kartu, jer bismo bez nje bili totalno izgubljeni. Jure rastvara kartu, vadi kompas i nalazi smjer. Evo iza
ovog brda je Vinjica. Naravno, da nije bila... Bila je iza jo jednog i jo jednog i jo jednog brda.
Iscrpljeni, umorni, usudila bih se rei i malo uplaeni nastavljamo dalje. Nije problem da prespavamo
u umi, problem je to smo bili pri kraju s vodom, a no je lagano padala.
Hodamo dalje, tjeramo tijelo da izvue one posljednje atome snage samo da preemo to jo jedno
brdo i da doemo do Vinice. No je lagano poela padati, kada nam se ukae prekrasan prizor... U
daljini svjetla. Jo malo i civilizacija. Vadimo lampe, na stazi smo i hrabro kreemo prema selu.
Naivno, smo mislili kako emo tamo nai neki oblik homo sapijensa, kako emo popiti pivo i kako
emo se opustiti.. Mo misliti. Oko 18.30 dolazimo u selo, tri uline svjetiljke, 12 maaka, i 6
zakljuanih kua. Da li da krenemo cestom dalje? Ima li to smisla? Da tu prespavamo? Kamo sad?
Budui da nismo imali previe izbora, postavljamo ator, vadimo kuhalo, traimo vodu, a drutvo
nam prave lokalne make, malo iznervirane to im remetimo rutinu.

Budimo se u zoru, spremamo i put pod noge. Kia pada, i ne znamo da li je bolje kuhati se pod
kabanicama ili jednostvno pokisnuti. Kako god okrenuli ne pie nam se dobro. Od Vinjice silazimo
prema poljskom putu, gubimo se, vraamo se, ne moemo nai stazu. Nismo sretni. Sjetim se kave u
Makarskoj, kada je Jure izjavio pa moramo se izgubiti barem jednom. Naemo neki put, ne znamo
kamo idemo.. Ali hodamo. Dolazimo do nekog sela, gubimo stazu i zakljuujemo da je najbolje
nastaviti dalje po cesti. Nemamo ba puno izbora. Kia i dalje lije.

Hodamo, mokri smo, ali bar smo nasmijani. Dolazimo do nekog sela, mislim da su Jurevii (ne znam
tono), i nalazimo nekakav lokal, krmu, neto. Gospoa Judmila u udu nas gleda, te nam kuha
kavu, nudi ruak jer ba sprema pohanu puretinu za sina koji e navratiti na putu do Vrgorca.
Gospoa ima milijon pitanja, pa odakle idete, zato idete, gdje idete, jeste li vi normalni? Da bi dan
bio jo bolji, moj mobitel ne prestaje zvonit, neka frka, odnosno nesporazumo oko banalne stvari koji
se iskomplicirao do beskraja.

Nakon to smo se posuili kod ge Judmile nastavljamo cestom dalje. Kia pada, auti nas svaki put
kada prou dodatno popricaju. Kamion s betonom je proao pored nas jednu 4 puta u sat vremena,
na kraju nam je poeo i trubiti. Moj mobitel i dalje zvoni, i najrae bih ih sve poslala u krasni, pa
nek sami rjeavaju svoje nesporazume.
Taj dan plan je bio popeti se na Sutvid, naravno da nita od toga. Bili smo toliko isfrustrirani, ljuti,
pokisli, da nam nikakvo penjenje na brdo nije padalo na pamet, ali s druge strane, najgori dio je
proao, cilj nam je nadohvat ruke.

Tu no spavali smo u oiima, usudim se rei jako mirno smo spavali, svjesni toga da je sutra lagani
dan, i da je od sutra sve lijepo oznaeno, ipak ulazimo u park prirode.

Budimo se neoptereeni, sretni, sunce sija, nigdje nam se ne uri, odluili smo taj dan uivati. I
stvarno smo uivali. Do Voca je lijepa staza, nee nam biti problem. Samo te zimske gojze, koje
uope nisu savitljive, a ni udobne za hodanje nas malo mue, ali ne moe sve biti savreno .

Cijeli dan prolazi lagano, uivancija, zafrkancija. Naravno, u originalnom planu mi smo trebali ii
preko Kimeta i Sv. Jure i svata neto. Kako prolazimo cestom, gledamo Kimet, i zove nas i mami nas i
toliko prekrasno izgleda i toliko elimo ii tamo gore. Pada dogovor, jedan vikend emo doi
ponovno na Biokovo i proi Kimet.

U kasno popodne dolazimo na Voac, oblaci su nam dali punih 5 minuta da uivamo u pogledu prije
nego su se skupili oko doma. Jure se bacio na paljenje vatre, ali prije toga trebalo je pepel isprazniti iz
pei.

Kuhamo tijesto, kus kus, i fino klopamo, svjesni da e sutra biti kraj nae pustolovine, lagano tuni
zbog toga. Ali imamo velike planove... Rano emo krenuti, i onda se baciti u more i proslaviti. U naoj
glavi ve smo bili gotovi, i ve smo poeli slaviti... kako smo se preraunali (ponovno). Moram
priznati da tu no nisam najbolje spavala, kao da sam imala neki osjeaj.
Ujutro nadobudno pakiramo ruksake i kreemo. Ipak nas eka zadnja, najljepa etapa naeg
putovanja. Kreemo, vrijeme je oblano ali stabilno. Savreno za hodanje. Meutim, pokazalo se da
smo nakon divljine koju smo imali u prvom dijelu avanture, totalno podcijenili Planinu i da nas
oznaeni putovi ne tite od vremenskih uvijeta na 1600 mnv.
Tempo nam je bio odlian, bili smo odmorni, uzbueni i znali smo da mi to moemo odraditi. U
rekordnom vremenu smo doli do Lokve, te krenuli dalje prema Motiki.

Ubrzo nakon skretanja za Motiku nas zahvaa strano nevrijeme. Snijeg, vjetar, kia, oblak se spustio
na nas... Hodamo dalje i u jednom trenutku shvaamo da smo skrenuli s puta. Vadimo kartu, ali kako
se nalazimo u oblaku ne moemo se orijenitrati. Vadimo GPS po prvi puta, i naravno da se zbrejkao,
a da situacija bude jo bolja poele su i munje sjevati. Neka via sila koja nas je tijekom cijelog
putovanja uvala i pratila, nekako nas je i iz ove situacije sigurno izvukla. Tako da smo krenuli dalje.
Plan je doi do Radi stanova i tamo se skloniti. Jedini problem je to ne znamo koliko do tamo, to
smo pokisli, to nam za nai svaku markaciju treba barem 5 minuta. Snijega sada ima oko 5 cm i sve
je bijelo. Traimo marku, jednu po jednu i jako sporo napredujemo. Ali nema mjesta nervozi, to sad,
skupa smo u ovome.

Napokon dolazimo do Radia stanova, i koje razoaranje. To je selo u kojem nitko ne ivi ve
desetljeima, i od koga su samo ostale ruevine. Shvaamo da tu ne moemo ostati i kreemo dalje.
Vjetar nas baca, snijeg pada, hodamo po osjeaju, traimo markacije, i opet nam od jedne do druge
treba po nekoliko minuta. Ali i dalje smo uvjereni da moemo do Sv. Ilije. Hrabro koraamo naprijed.
Ne znam to se u ovjeku dogodi u takvoj situaciji, adrenalin, elja za preivljavanjem, nekako te sve
to tjera dalje i neda ti odustati.

Uskoro dolazimo na krianje koje vodi prema Sv. Iliji. Gledamo se, hoemo li gore? Naravno, kada
smo ve tu, kada smo ve do tu doli, pa hajde da to zavrimo u jednom danu. Mi to moemo. I tako
odluimo krenuti prema vrhu, meutim, nakon 2 metra vjetar zapue, i baci i Juru i mene na tlo.
Samo smo se pogledali i sve nam je bilo jasno. Sputamo se za Bast.

Ulazimo u umu, klima je totalno drugaija, nema vie snijega, lagana kiica pada. Ne moemo
vjerovati kako u samo nekoliko metara razlike postoji takva razlika u vremenskim uvjetima. Spust je
interesantan, jako strm, a na nekoliko mjesta nalazimo i stijene koje izgledaju da su se nedavno
odvalile. Navikli na Alpe i njihove sipare, ovo je jedno posve drugaije iskustvo. Na sredini spusta, vuk
simbolino protra pored nas, i onda nam je sve bilo jasno. Biokovo dobio si bitku, ali mi se sutra
vraamo i mislimo zavriti turu do kraja.

Jutro je, bura je otjerala oblake, dan izgleda divan. Bez puno razmiljanja kreemo iz kamenoloma u
Bastu prema irovcu.
Staza je prekrasna. Lagana, zanimljiva, fino oznaena. Ma idealan dan. Komentiramo kako izgleda da
smo nagraeni ovim danom za sva sranja koja smo dan ranije pretrpili. Uivamo u svakoj minuti,
razmiljamo kako je interesantan prijelaz od nule i mediteranske klime na planinsku. Ubrzo dolazimo
na irovac i gledamo greben kojim smo naivno juer mislili prei i zakljuimo da mi ba nismo
najnormalniji i da netko gore stvarno pazi na nas.

Na putu prema vrhu pratili smo trstike, koje je netko lijepo postavio da oznai stazu. Budui da su
nas trstike dovele do vrha bilo je logino da nas odvedu i dalje gdje elimo ii. Hodamo po grebenu
do Bukovca, divimo se ovoj planini, moru, pogled see do Visa. Dan je divan. Od Bukovca se
sputamo u dolinu, dolazimo do nekog planinarskog doma koji je naravno zakljuan. Prolazimo i
pored crkvice Sv. Nikole.

Meutim, kako se pribliavamo Gornjim Brelima, sve smo sporiji i sporiji, zadubljeni u svoje misli.
Kao da ne elimo otii, ne elimo se vratiti u guvu i probleme svakodnevnog ivota. U Brelima nas
doekuje Edo sa smjekom na licu.

Naa pustolovina je gotova. U 6 dana preli smo Biokovo od Bainskog jezera do Gornjih Brela.
Osvojili smo ak 2 vrha (Voac i irovac), od planiranih 22 . Nismo trakrali hrbatom Biokova kako
smo planirali, jer je to nemogue. Nismo spavali u kapelicama kako smo planirali, jer jedva da ti glava
moe ui u kapelicu. Precijenili smo sebe (iako ne kondicijski), a podcijenili smo Planinu. Biokovo je
predivna planina i nije nam jasno zato ljudi imaju potrebu razbacivati se s visinama Alpskih uspona
kada kreu od 1500 mnv na 2500 mnv, kada je Biokovski uspon od mora do vrha pravi visokogorski
uspon.

Stekli smo prijatelje za cijeli ivot, nauili kako funkcionirati u paru, nauili da te nervoza i ljutnja
nee odvesti, da treba uivati u svakom danu i da svaki uspon treba paljivo isplanirati. Takoer, da
nita nije vrijedno tvog ivota, brdo e i sutra biti tu, a ti moda nee.

Jo jednom hvala svima to su nam omoguili ovo prekrasno iskustvo i to su bili uz nas.