Professional Documents
Culture Documents
Bart Erman Isus To Nije Rekao PDF
Bart Erman Isus To Nije Rekao PDF
Bart D. Erman
BEOGRAD 2007
BEOGRAD 2007
2
Naslov originala:
,,Misquoting fesus" - Bart D. Ehrman
Izdava
IP BABUN
Tira:913
Prvo izdanje
ISBN 978-86-83737-45-1
3
UVOD
Vie od bilo ega o emu sam pisao, tema ove knjige mi je bila
na umu u proteklih trideset godina, od poznog tinejderskog
doba kad sam 'ek poinjao moje prouavanje Novog zaveta.
Poto je to bilo deo mene tako dugo, mislim da bi trebalo da
ponem sa jednom linom priom i razjasnim zato mi je ta
materija bila vana i zato mi je vana i dalje.
4
prema drutvu. Crkvene liturgije je shvatala ozbiljno, a sveti
spisi su bili deo tih liturgija. Ali, Biblija nije bila preterano
naglaavana: bila je prisutna kao jedan od vodia u veri i
praksi, uporedo sa crkvenom tradicijom i zdravim razumom.
Nismo, zapravo, mnogo priali o Bibliji, niti je mnogo itali,
ak ni u nedeljnoj koli, koja se bavila vie praktinim i
drutvenim stvarima i pitanjem kako iveti u svetu. U naoj
kui Biblija je imala uvaeno mesto, posebno za moju majku,
koja bi povremeno itala iz nje i starala se da razumemo
biblijske prie i moralne pouke (a manje njene doktrine"). Sve
do srednje kole, ini mi se, gledao sam na Bibliju kao na
tajanstvenu knjigu koja je od vanosti za religiju, ali svakako
ne kao na neto to bi moglo da se naui i da se njime ovlada.
Ona je u sebi imala ukus drevnosti i bila nekako neraskidivo
povezana sa Bogom i crkvom i oboavanjem. Pa ipak, nisam
video zato bih je na svoju ruku itao ili prouavao.
5
proputao liturgiju nedeljom ujutru, bez obzira ta se deavalo
subotom uvee). Postojala je neka vrsta usamljenosti povezana
sa ranim mladalakim godinama, ali ja, naravno, nisam shvatao
da je to neraskidivo povezano sa tim dobom - mislio sam da mi
neto fali.
6
Isusa da ue u moje srce i imao pravo iskustvo ponovnog
roenja. U stvarnosti, ja sam se bio rodio petnaest godina
ranije, a to je za mene bilo novo i uzbudljivo iskustvo koje me
je navelo da poem putem vere, na kome je bilo mnogo krivina
i zaokreta, a koji se zavrio u orsokaku koji se, zapravo,
pokazao kao ispravan put kojim sam naposletku krenuo, nakon
dobrih trideset godina.
7
da sam gledao na to kao na neku vrstu hrianskog kampa za
obuku regruta. U svakom sluaju, odluio sam da ne budem
polovian u pogledu moje vere; prijavio sam se na Mudi, bio
primljen i otiao tamo u jesen 1973.
8
kopije tih autografa sa nizom greaka. Zato je jedan od najteih
zadataka bio da se utvrdi ta originali Biblije kau, imajui u
vidu da su (1) oni bili nadahnuti i (2) da ih mi nemamo.
9
medu (svetovno) visokoobrazovanim naunieima, pa sam eleo
da postanem evangelistiki glas' u svetovnim krugovima, tako
to u stei diplome koje e mi omoguiti da poduavam u
svetovnim krugovima, a da pri tome ostanem posveen mojim
evangelistikim zavetima. Ali, najpre je trebalo da diplomiram,
a da bih to postigao, odluio sam da se upiem na najbolji
evangelistiki takultet. Izabrao sam Viton koled, u predgradu
ikaga.
10
(zapravo, mislio sam da imam gotovo sve odgovore na sva
pitanja koja je on postavljao); na kraju sam to saglcdao kao
iskrenu posvcenost istini i voljnost da se ovek otvori prema
mogunosti da revidira svoje stavove u svetlosti daljeg znanja i
ivotnog iskustva.
11
sauvali Novi zavet za nas, kao i nauka o kritici teksta, koja bi
trebalo da nam pomogne da rekonstruiemo izvorne rei Novog
zavcta. Stalno sam se vraao na moje osnovno pitanje: kakva
korist da kaemo da je Bibhja nepogreiva re Boija ako
zapravo ncmamo rei koje je Bog nepogreivo nadahnuo, ve
samo rci kojc su prcpisivali pisari - ponekad tano, a ponekad
(u mnogim sluajevima!) netano? Kakva konst da kaemo da
su izvorni tekstovi bili inspirisani?
12
manje istinita zbog svoje neoekivanosti, ili zbog toga to se
teko uklapa u ablone mog evangelistikog obrazovanja.
13
Jevanelja po Marku gl. 2, u komc se Isus sukobio sa
fariscjima zato to je sa uenicima iao kroz useve, jedui
klasje u subotu. Isus je hteo da pokae farisejima da je subota
nainjena oveka radi, a ne ovek subote radi", pa ih je
podsetio ta je veliki kralj David uinio kada je ogladneo on i
ljudi koji behu s njim, kako su uli u Boju kuu kada
Avijatar bee prvosvetenik" i pojeli postavljene hlebove koje
nije smeo da jede niko osim svetenika. Jedan od dobro
poznatih problema tog pasusa jeste sledei: kad pogledamo
pasus iz Starog zaveta koji citira Isus (1 Sam. 21, 1-6), ispada
da David to nije uimo dok je Avijatar bio prvosvetenik, ve,
zapravo, dok je prvosvetenikbio Avijatarov otac, Ahimeleh.
Drugim reima, to je jedan od onih pasusa na koji se ukazuje
da bi se pokazalo da Biblija uopte nije nepogreiva, ve
naprotiv, da u njoj ima greaka.
14
zaobiao taj problem i da je moje reenje pomalo nategnuto.
Najzad sam zakljuio: ,,Pa... moda je Marko zaita pogreio".
Jednom kada sam to priznao, moje brane su popustile. Jer, ako
ie u 2. glavi Jevandelja po Marku mogla da postoji jedna mala,
siuna greka, moda greke postoje i na drugim mestima.
Moda, kad Isus kasnije u 4. glavi Jevanelja po Marku kae
da je zrno goruiino manje od sviju sjemena na zemlji", ne
moram da traim matovita objanjenja za to kako je seme
slaice najmanje od sveg semenja kad dobro znam da nije. A
moda se te greke" odnose i na krupnija pitanja. Kada Marko
kae da je Isus bio razapet jedan dan nakon to je obrok na
Pashu pojeden (Mar. 14:12, 15:25), a Jovan kae da je on umro
dan pre nego to je taj obrok pojeden (Jovan 19:14) - moda to
ini pravu razliku. Ili, kad Luka u svojoj prii o Isusovom
rodenju govori da su se Josif i Manja vratili u Nazaret posle
neto vie od mesec dana od njihovog dolaska u Vitlejem (i
obavili rituale proienja, Luka 2:39), dok Matej kae da su
pobegli u Egipat (Mat. 2:19-22) - moda je i to razlika. Ili, kad
Pavle kae da, nakon to se preobratio na putu u Damask, nije
poao u Jerusalim da se susretne sa onima koji su bili apostoli
pre njega (Gal. 1:16-17), dok se u Delima svetih apostola kae
da je to bilo prvo to je uinio po odlasku iz Damaska (Del.
9:26) - moda je i to razlika.
15
samo da nemamo originale, nego nemamo ni prve prepise
originala. A nemamo ak ni prepise prepisa originala, pa ni
prepise prepisa prepisa originala. Mi samo imamo prepise koji
su nainjeni kasnije - mnogo kasnije. U najveem broju
sluajeva, to su prepisi koji su nainjeni mnogo vekova kasnije.
A svi ti prepisi se meusobno razlikuju na vie hiljada mesta.
Kao to ete videti kasnije u ovoj knjizi, ti prepisi se
medusobno raz likuju na toliko mnogo mesta, da ak ni ne
znamo koliko razlika ima. Moda je najlake da to izrazimo
poredenjem: ima vie razlika medu naim rukopisima nego to
ima rei u Novom zavetu.
16
rei.
17
kau. Na kraju krajeva, Biblija ie veoma ljudska knjiga.
18
ta ova parabola znai? Lindzi, u uverenju da je to nepogreiva
re samog Boga, deifruje njegovu poruku ukazujui na to da
se u Bibliji smokva" esto koristi kao simbol za narod Izraela.
ta bi znailo da ona pusti svoje listove? To bi znailo da se taj
narod, nakon to je spavao tokom jednog perioda (zime) vraa
u ivot. A kad se Izrael vratio u ivot? Godine 1948, kada je
ponovo postao suverena drava. Isus ukazuje da e se kraj
dogoditi u istoj generaciji koja je bi!a svedokom tog zbivanja.
A koliko traje jedna generacija u Bibliji? etrdeset godina. I
eto boanski nadahnutog uenja iz samih Isusovih usta: kraj
sveta e se desiti pre 1988, etrdeset godina nakon ponovne
pojave Izraela.
19
naposletku uinio i u sopstvenom nainu razmiljanja, i za nju
se sada u potpunosti zalaem. Mnogi hriani, naravno, nikad
nisu ni gajili jedan takav bukvalan stav prema Bibliji, pa za
njih to predstavlja jednostrano i neiznijanisarno gledite (da ne
kaemo - bizarno i nepovezano sa stvarima vere). Ali, jo uvek
ima mnogo ljudi koji na Bibliju gledaju na takav nain.
Povremeno viam nalepnice na branicima automobila na
kojima pie: Bog je tako rekao, ja verujem u to, i to sve
reava". Moj odgovor na to je uvek: ta ako Bog to nije rekao?
ta ako knjiga za koju smatrate da vam donosi Boije rei
umesto njih sadri ljudske rei? ta ako Biblija ne daje potpuno
pouzdane odgovore na pitanja savremenog doba - pitanja
abortusa, enskih prava, prava homoseksualaca, verske
dominacije, demokratije zapadnog tipa i slino? Sta ako sami
moramo da osmislimo svoj ivot i svoju veru, i da ne pravimo
od Biblije lanog idola - ili proroite koje nam otvara direktnu
liniju komunikacije sa Svemoguim? Postoje jasni razlozi zbog
kojih ne bi trebalo da Bibliju posmatramo kao nepogreivi
vodi za na ivot: izmeu ostalog i zbog toga to na mnogo
mesta mi (ak i kao naunici, a ne samo kao obini itaoci) ne
znamo koje su rei izvorno stajale u Bibliji.
20
oni mogu da nas naue vrednim stvarima. Vano je da znamo
ta su ti pisci tano napisali, kako bismo mogli da vidimo ta su
imali da kau i da sami prosudimo ta da mislimo i kako da
ivimo u svetlu tih rei.
21
Napisana je za svakog ko bi voleo da zna kako smo dobili Novi
zavet obzirom da u nekim sluajevima nismo ni poznavali rei
prvobitnih pisaca, za svakog ko je zainteresovan da uje neto
vie o zanimljivim nainima na koje su te rei povremeno
menjane i nainima na osnovu kojih bismo mogli, primenom
nekog prilino rigoroznog metoda analize, rekonstruisati rei iz
originala. Naposletku, za mene je ovo u velikoj meri veoma
lina knjiga, krajnji rezultat iednog dugog puta. A moda bi i
za druge ona mogla postati deo njihovog linog puta.
22
ISUS TO NIJE REKAO
1.
23
POECI HRIANSKOG SVETOG PISMA
Da bismo zapoeli raspravu o prepisima Novog zaveta kojima
raspolaemo, moramo krenuti od samog poetka, od jedne
veoma neobine osobine hrianstva u grko-rimskom svetu:
njegovogknjikog karaktera. Zapravo, da bismo pojmili smisao
te osobine hrianstva, moramo da ponemo od perioda pre
nastanka hrianstva, od religije iz koje je hrianstvo poniklo:
judaizma. Jer, knjikost" hrianstva je u odreenom smislu
nagovestio i prethodno uobliio judaizam, koji je bio prva
religija knjige" u zapadnoj civilizaciji.
24
Boga koji je, kako su smatrali, stvorio ovaj svet, koji upravlja
ovim svetom i koji jedini daje svom narodu ono to mu je
potrebno. Prema jevrejskom predanju, taj jedan svemogui Bog
je izabrao Izrailjce da budu njegov poseban narod i obeao je
da e ga tititi i braniti, u zamenu za njegovu apsolutnu
posveenost njemu i jedino njemu. Jevreji su, verovalo se,
sklopili zavet" sa tim bogom, sporazum da e oni biti
iskljuivo njegovi, kao to je on jedinstveno njihov. Samo tog
jednog Boga trebalo je oboavati i sluati; pa mu je, zato, bio
posveen samo jedan hram za razliku od tadanjih
politeistikih religija, koje su, na primer, imale brojne hramove
posveene raznim bogovima kao to je, na primer, bio Zevs.
Naravno, Jevreji su mogli da oboavaju Boga gde god da ive,
ali su svoje religiozne obrede rtvovanja mogli da izvode
jedino u Jerusalimskom hramu. Na drugim mestima mogli su
da se okupljaju u sinagogama" radi molitve i razgovora o
predanjima predaka koja ine sr njihove religije.
25
pomou rtvenih rituala. Nije bilo doktrina koje bi trebalo
nauiti, sledei objanjenja iz knjiga, i gotovo nikakvih etikih
principa koje bi trebalo slediti onako kako je prikazano u
knjigama. To ne znai da sledbenici tih raznih politeistikih
religija nisu imali verovanja o svojim bogovima ili da nisu
imali etiku, ali njihova verovanja i etika - to udno zvui
savremenom itaocu - sama po sebi nisu igrala gotovo nikakvu
ulogu u samoj religiji. Umesto toga, ona su bila stvar line
filozofije, a filozofija je, naravno, mogla da bude knjika. Poto
drevne religije same po sebi nisu zahtevale nikakve posebne
sisteme ispravnih doktrina", ili etikih kodeksa", knjige u
njima nisu igrale gotovo nikakvu ulogu.
26
bili zapisani u nekoliko knjiga.
27
HRIANSTVO KAO RELIGIJA KNJIGE
28
zovani Jevrejin, mogao sam da ita, i koju je tumaio svojim
sluaocima u esto uspenim pokuajima da ih preobrati.
29
Poslanice su kruile medu hrianskim zajednicama od
najranijih vremena. One su povezivale zajednice koje su ivele
na razlidtim rnes tima; ujedinjavale su veru i hriansku
praksu; ukazivale su na to u ta bi hriani trebalo da veruju i
kako bi valjalo da se ponaaju. Poslanice su itane naglas celoj
zajednici na njenim skupovima - jer, kao to sam ve kazao,
veina hriana, kao i veina pripadnika drugih religija, ne bi
umela sama da ih proita.
30
Jedno od tih navodnih poslanica pod pseudonimom je
poslanica Koloanima, koja i sama naglaava vanost poslanica
i pominje jo jednu koja vie ne postoji: ,,I kad se ova
poslanica proita kod vas, uinite da se proita i u I aodikijskoj
crkvi, i onu to je pisana u Laodikiji da i vi proitate." (Kol.
4:16). Pavle - ili on lino ili neko ko je pisao u njegovo ime -
napisao je poslanicu oblinjem gradu Laodikiji. I ona je
izgubljena.6
Rana jevanelja
31
su ula u iroku upotrebu - jevandelje po Mateju, Marku, Luki i
Jovanu u Novom zavetu - ali su bila napisana i mnoga druga.
Mi jo uvek posedujemo neka od njih: na primer, Jevandelja
koja se pripisuju Isusovom ueniku Filipu, njegovom bratu
Judi Tomi i njegovom enskom pratiocu Mariji Magdaleni.
Ostala jevandelja, ukljuujui i nekoliko koja su bila medu
prvima, izgubljena su. Mi to znamo, na primer, iz Jevanelja
po Luki, u kome njegov autor ukazuje da je u pisanju svoje
prie konsultovao mnoge" prethodne prie (Luka 1:1), koje
oigledno danas ne postoje. Jedna od tih ranijih pria je moda
bila izvor, koji su naunici nazvali ,,Q", verovatno u pisanom
obliku, koji su i Luka i Matej koristili kako bi naveli mnoga
karakteristina Isusova uenja (na primer, Oena i Isusove
izjave o tome ko je blaen u Besedi na gori)."
32
veoma vane za hriane koji su bili zainteresovani da saznaju
vie o svojoj religiji. Jedan od tih spisa, Dela apostolska, na
kraju je uao u Novi zavet. Ali, napisane su i mnoge druge
prie, uglavnom o pojedinim apostolima, kao to su na primer,
Dela Pavlova, Dela Petrova i Dela Tornina. Ostala Dela su
preivela samo u odlomcima ili su u potpunosti izgubljena.
Hrianska otkrovenja
Crkvena pravila
33
lanu te zajednice dodeljen ,,dar" Duha (grki: harizma) kako
bi pomogao zajednici u njenom praktinom ivotu: na primer,
postojali su darovi pouavanja, upravljanja, milostinje, leenja
i prorokovanja. Ali, kako su oekivanja skoranjeg kraja sveta
na kraju poela da blede, postalo je jasno da mora da postoji
stroa crkvena struktura, posebno ako je crkva trebalo da
postoji dugorono (up. 1 Korin. 11, Matej, 16, 18). Crkve u
Sredozemlju, ukljuujui i one koje je osnovao Pavle, poele
su da imenuju vode koje e preuzimati odgovornost i donositi
odluke (umesto prakse da je svaki lan zajednice podjednako"
obdaren Duhom); poela su da se uobliavaju pravila o tome
kako da zajednica ivi, kako da upranjava svoje svete rituale
(npr. krtenje i priest), kako da obuava nove lanove, i tako
dalje. Uskoro su poeli da nastaju doku menti koji su ukazivali
kako crkva treba da bude regulisana i uredena. Ta takozvana
crkvena pravila su postala posebno vana u drugom i treem
veku hrianstva, ali je prvo napisano ve oko 100. godine nae
ere (koliko je nama poznato) i razdeljeno svuda, i to je bila
knjiga po imenu Uenje dvanaestorice apostola". Uskoro su za
njom sledile mnoge druge.
Hrianske apologije
34
oblicima paganstva. Kako je hrianstvo raslo, ono je
preobraalo i intelektualce u svoju veru, a oni su bili veoma
dobro potkovani da diskutuju i opovrgnu optube koje su
uobiajeno upuivane hrianstvu. Spisi tih intelektualaca se
ponekad nazivaju apologijama, od grke rei apologia, koja
znai odbrana". Apologisti su pisali intelektualne odbrane
nove vere, nastojei da pokau da je to religija koja propoveda
moralno ponaanje, ni u kom sluaju ne predstavljajui pretnju
drutvenoj strukturi Rimskog carstva, i da je ona daleko od
toga da predstavlja opasnupraznovericu, ve da otelovljuie kraj
-nju istinu u svom oboavanju jednog pravog Boga. Za rane
hriane su ove apologije bile veoma vane, budui da su im
pruale preko potrebne argumente u prilikama kada bi se i sami
suoili sa progonom. Tu vrstu odbrane nalazimo ve tokom
perioda Novog zaveta, na primer u knjizi I Petar (3:15: uvek
budite spremni da se odbranite od svakoga ko vam trai da mu
obrazloite nadu koja je u vama") i u knjizi Dela, u kojoj se
Pavle i drugi apostoli brane od optubi koje su podignute protiv
njih.U drugoj polovini drugog veka, apologije su postale
veoma popularan oblik hrianskih spisa.
35
sluio kao episkop crkve u Smirni u Maloj Aziji, skoro itavom
prvom polovinom drugog veka. Pria o Polikarpovoj smrti
naena je u jednom pismu koje su napisali pripadnici njegove
crkve jednoj drugoj zajednici. Ubrzo nakon toga, poele su da
se pojavljuju i prie o drugim muenicima. One su postale
popularne meu hrianima, poto su ohrabrivale one koje su
takode progonili zbog vere, a ujedno pruale i uputstva o tome
kako se suoiti sa ekstremnim pretnjama hapenja, muenja i
smrti.
Protivjeretike rasprave
36
hriani treba da veruju (na primer, one grupe od koje potiu
verovanja koja su dospela do nas danas). To smo saznali iz
relativno nedavnih otkria jeretike" literature u kojoj
takozvani jeretici smatraju da su njihova shvatanja ispravna, a
da su shvatanja pravovernih" crkvenih otaca lana.8
Ovde sam dao pregled raznih vrsta spisa koji su bili vani u
ivotu ranih hrianskih crkava. Nadam se da se iz ovoga moe
videti koliko je pisanje bilo od prevashodnog znaaja za te
crkve i hriane koji su im pripadali. Knjige su bile u samom
srcu hrianske vere od samog njenog poetka za razliku od
drugih religija Rimskog carstva. Knjige su donosile prie o
Isusu i njegovim apostolima koje su hriani priali i
prepriavali; knjige su davale hrianima uputstva u ta da
37
veruju i kako da ive; knjige su povezivale prostorno udaljena
drutva u sveoptu crkvu; knjige su podravale hriane u
vreme progona i pruale im modele odanosti veri koje mogu da
primene ukoliko se suoe sa muenjem i smru; knjige nisu
davale samo dobar savet, ve i ispravno uenje, koje je
upozoravalo na lana uenja drugih i zalagalo se za pnhvatanje
pravovcrnih uverenja; knjige su omoguavale hrianima da
shvate pravo znaenje drugih spisa, pruale vodstvo za nain
miljenja, bogosluenje i ponaanje. Knjige su, dakle, bile u
sreditu panje u ivotu ranih hriana.
38
predskazuje dolazak Mesije, Isusa.
39
smatraju lstim autoritetom kao i Mojsijevi iskazi - to jest, sama
Tora. To postaje jo jasnije kasnije, u doba Novog zaveta, u
poslanici I Timotiju, koja se pripisuje Pavlu, ali prouavaoci
esto smatraju da ju je neki kasniji sledbenik napisao pod
njegovim imenom. U I Timotije 5:18 autor moli svoje itaoce
da plaaju one koji slue medu njima i svoje nagovaranja
potkrepljuje citirajui sveto pismo". Ono to je interesantno
jeste da on potom navodi dva pasusa, od kojih se jedan nalazi u
Tori (,,Ne stavljaj brnjicu volu koji koraa", Zakoni ponovljeni,
25:4), a drugi koji je rekao Isus (Radnik je zasluio svoju
platu", Luka, 10:7). Izgleda da su za tog autora Isusove rei ve
ravne svetom pismu.
40
da je proneverio crkveni novac). Polikarpovo pismo Fili-
bljanima koje i danas postoji zanimljivo je iz vie razloga, a
jedan od vanijih je i njegova sklonost da citira ranije
hrianske spise. U samo etrnaest kratkih poglavlja, Polikarp
citira vie od sto pasusa poznatih iz tih ranijih spisa,
potvrujui da oni predstavljaju autoritet u situaciji sa kojom se
Filibljani suoavaju (za razliku od samo tuceta citata iz jevrej -
skih spisa); na jednom mestu on izgleda Pavlovu poslanicu
Efeanima naziva svetim spisom. ee on naprosto citira ili
aludira na ranije spise, podrazumevajui da oni predstavljaju
autoritet za tu zajednicu.11
41
Izgleda verovatno da je liturgijska upotreba nekih hrianskih
tekstova - na primer, seanja apostola", za koje se uobiajeno
smatra da su to zapravo jevandelja, uzdigla njihov status za
veinu hriana, pa su se i oni, isto kao i jevrejski spisi (spisi
proroka") poeli smatrati merodavnim.
42
odnos prema Bogu dolazi samo pomou vere u Hrista, a ne
obavljanjem bilo kakvih radnji koje propisuje jevrejski zakon.
Markion je doveo tu razliku izmeu jevrejskog zakona i vere u
Hrista do neega to je smatrao njenom logikom posledicom,
a to je da postoji apsolutna razlika izmedu zakona sa jedne
strane i jevandelja sa druge. Zapravo, zakon i jevandelja su se
toliko razlikovali da oni nisu mogli da poteknu od istog Boga.
Markion je zakljuio da Isusov (i Pavlov) Bog nije bio Bog
Starog zaveta. Postoje, zapravo, dva razliita Boga: Bog
Jevreja, koji je stvorio svet, pozvao Izrailj da bude njegov
narod i doneo svojsurovi zakon; i Isusov Bog, koji je poslao
Hrista u svet da spase ljude od osvctnikog gneva jevrejskog
Boga tvorca.
43
tekstove uiniji primerenijim njegovom uenju time to ih je
menjao nije zapravo neto to je on poeo prvi. I pre i posle
njega, prepisivai ranohrianske literature povremeno su
menjali tekstove koje su prepisivali da bi uinili da ovi kau
ono to su oni mislili da ti tekstovi treba da kau.
44
dajevanelja bude ni vie ni manje nego to ih ima. Jer, poto
postoje etiri oblasti sveta u kome ivimo, i etiri glavna vetra,
a Crkva je razbacana po svetu, a stub i temelj crkve je.
jevanelje... pogodnoje da Crkva ima etiri stuba..." (Protiv
jeresi". 3.11.7.)
45
iskljuujui sve ostale. To je prvi sauvani primer da neko
potvrduje na niz knjiga kao Novi zavet. Pa ak ni Atanasije
nije sredio stvar. Rasprave su se nastavile decenijama, pa ak i
vekovima. Knjige koje mi nazivamo Novim zavetom su
sakupljene u jedan kanon i proglaene svetim pismom, najzad i
konano, tek stotinama godina nakon to su same te knjige
nastale.
46
uraditi neto, knjige o samopomoi, ishrani, religiozne knjige,
filozofske knjige, istorije, memoare i tako dalje. Ali, nae
vladanje pisanim jezikom daleko je od prakse itanja i stvar-
nosti u doba antike.
47
nisu u stanju da sklope reenicu. A ta znai itati? Da li su
ljudi pismeni ako mogu da shvate dijalog u stripovima, ali ne i
uvodnik u asopisu? Moe li se rei da je neko u stanju da pie
ako moe da se potpie, ali nije u stanju da prepie jednu
stranicu teksta?
48
preuzme odgovornosti pisara. Seljaci pod Ishirionovom
nadlenou bili su uznemireni time to Ishirion nije mogao da
ispuni svoje obaveze jer je, kako su ga oni optuivali, bio
nepismen". Reavajui tu raspravu, Petaus je ustvrdio da
Ishirion uopte nije nepismen, zato to je mogao da napie
svoje ime na raznim slubenim dokumentima. Drugim reima,
za Petausa je pismenost" bila naprosto sposobnost da se ovek
potpie.
49
bi bili Hristovi apostoli. U jevaneljskim priama, mi
saznajemo da su veina Isusovih uenika bili prosti seljaci iz
Galileje - neobrazovani ribari, na primer. Za dvojicu od njih,
Petra i Jovana, izriito se kae da su bili nepismeni" u knjizi
Dela (4:13). Apostol Pavle ukazuje svojoj korintskoj pastvi da
mnogi od vas nisu mudri po ljudskim merilima". (I Kor. 1:27)
- to bi moglo da znai da je samo mali broj bio solidno
obrazovan, a nikako veina. Kao to sam ukazao, neki
intelektualci su preli u hrianstvo, ali je veina hriana
poticala iz niih klasa i bila neobrazovana.
50
(Protiv Celza, 3.44) 'tavie, primeujemo da se oni koji izlau
svoje sveto uenje na pijacama i idu unaokolo prosei ne bi
nikada usudili da dou na neki skup inteligentnih Ijudi, niti da
otkriju svoja plemenita verovanja u njihovom prisustvu; ali
kad god vide nekog nedoraslog mladia i gomilu robova i
druinu budala, oni se tu proguraju i iskazuju.' (Protiv Celza,
3.50)
51
aspekt te vere. Pa ipak, veina ljudi nije mogla da ita te spise.
Kako da objasnimo taj paradoks?
52
Ukratko, knjige koje su bile od vrhunskog znaaj a u ranom
hrianstvu u najveem broju sluajeva itali su naglas oni koji
su bili u stanju da itaju, kako bi nepismeni mogli da uju,
razumeju, pa ak i da ih prouavaju. Uprkos injenici da su
rani hriani bili veinom nepismeni vernici, ta religija je u
osnovi poivala na visokoj pismenosti.
2
PREPISIVAI RANIH HRIANSKIH SPISA
53
PREPISIVANJE U GRKO-RIMSKOM SVETU
54
pisac napisao knjigu i moda je dao nekoj grupi prijatelja da je
proita ili slua dok se ona naglas ita. To je stvaralo priliku da
se neto od sadraja te knjige i doradi. Potom, kada bi zavrio
knjigu, autor bi dao da se ona prepie za nekoliko prijatelja i
poznanika. Tako je u to vreme izgledao in objavljivanja - koji
je oznaavao da knjiga vie nije samo pod nadzorom svog
autora, ve i u rukama drugih. Ako bi ovi drugi hteli dodatne
primerke - moda da bi ih poklonili lanovima svoje porodice
ili prijateljima - oni bi morali da preduzmu dalje prepisivanje te
knjige angaujui, recimo, nekog lokalnog pisara koji
prepisivanjem zarauje za ivot, ili nekog pismenog roba kome
je prepisivanje tekstova bilo u opisu kunih poslova.
55
greska nije moja: prepisiva ih je pokvario u svojoj urbi da za
tebe dovri svoj niz stihova. Ali, ako misli da greka nije
njegova, nego moja, onda upoverovati da nemapameti. ,,Pa
ipak, vidis, ovojeste loe."Kao da ja poriem to tojejasno!
Ovojeste loe, ali znaj da ni ti nepie bolje. "3
56
A potom, kad sam dovrio slova knjige, naglo mije uzee iz
ruku; nisam video ko." (Pastir, 5.4)
57
Dobro si uinio. Jer imam da dodam jo neke rei. Potom,
kad dovrim sve rei, oni e preko tebe moi da saznaju ko su
sve odabrani. I tako, napisae dve knjiice, poslati jednu
Klimentu, a drugu Grapti. Kliment e svoju poslati stranim
gradovima, jer to je njegova dunost. Ali e Grapte
posavetovati udovice i siroie. A ti eproitati svoju u svom
gradu, sa svetenicima koji vode crkvu." (Pastir, 8.3)
58
rature; Jerma se poduhvatio tog zadatka naprosto zato to mu je
u toj jednoj prilici on bio dodeljen. Prepisi tekstova koje su
prepisali ti pismeni pripadnici pastve (neki od njih su bili
pismeniji od drugih) potom su se itali celoj zajednici.
59
koji su i hteli te tekstove - to jest, oni su prepisivali tekstove ili
za svoju linu upotrebu i/ili upotrebu zajednice, ili su ih pravili
radi ostalih lanova zajednice.7 Ukratko, ljudi koji su
prepisivali rane hrianske tekstove uglavnom nisu bili
profesionalci (pitanje je da li je bilo ijednog profesionalca
meu njima) koji su prepisivali tekstove da bi se izdravali.
(vidi Jermu u prethodnom tekstu); oni su naprosto bili pismeni
ljudi u hrianskim crkvama koji su bili u stanju da prepisuju
(poto su bili pismeni) i eleli su da to rade.
Neki od tih ljudi - ili veina? - moda nisu bili voe tih
drutava. Imamo razloga da verujemo kako su prvi hrianski
lideri bili imuniji pripadnici crkve, po tome to su se crkve po
pravilu sastajale u domovima svojih lanova (nije poznato da je
tokom prva dva veka crkve bilo crkvenih zgrada), a samo su
kue bogatijih lanova mogle da budu dovoljno velike da
prime veliki broj ljudi, poto je veina stanovnika antikih
gradova ivela u malenim stanovima. Nije neopravdano ako
zakljuimo da je ovek koji je davao dom takoe bio i voa
crkve, poto se to podrazumeva u odreenom broju hrianskih
pisama koja su dospela do nas, u kojima autor pozdravlja toga i
toga i crkvu koja se sastaje u njegovom domu". Ti bogatiji
kuevlasnici su verovatno bili i obrazovaniji, pa ne predstavlja
iznenaenje to su ih ponekad podsticali da itaju" hriansku
literaturu svojoj pastvi, kao to moemo da vidimo, na primer,
u I Tim. 4:13: Dok ja ne doem, obratite posebnu panju na
(javno) itanje, na podsticanje i na pouavanje". Da li je onda
mogue da su, bar u veini sluajeva, crkvene voe bile
odgovorne i za to da se prepisi hrianske literature itaju
pastvi?
60
PROBLEMI SA PREPISIVANJEM RANIH HRIANSKIH TEKSTOVA
61
U ovom primeru je zapanjujue to to se Origen, kada se suoi
sa optubom da se u hrianskim krugovima loe prepisuje od
strane osobe van hrianskih krugova, zapravo upinje da
porekne da su hriani menjali tekst, uprkos injenici da je on
sam to osudio u svojim drugim spisima. Dodue, jedan
izuzetak koji on navodi u svom odgovoru Celzu ukljuuje
nekoliko jeretikih grupa koje su, rvrdi Origen, zlonamerno
menjale svete tekstove.10
62
sam to i uinio. Njih su davolji apostoli napunili grahoricom,
oduzimajui neke stvari, a dodajui druge. Njih e snai
nesrea. Ne bi bilo udo da su se neki usudili da pokvare cak i
rei samog Gospoda, kad su se zaverili da unakaze moj ponizni
trud."
63
Svedoim svima koji uju reiproroanstva ove knjige: akoim
bilo ko neto doda, Boe e mu dati poasti opisane u ovoj
knjizi: a ako bilo ko oduzme neku od rei knjige
ovogproroanstva, Bog e oduzeti njegov deo drveta ivota i
svetog grada, kako je opisano u ovoj knjizi." (Otkr. 22:18-19)
Ovo nije nekakva pretnja itaocu da treba da prihvati ili
poveruje u sve to je napisano u toj knjizi proroanstva, kao to
se ponekad tumai; to je tipina pretnja prepisivaima te knjige
da ne dodaju i ne oduzimaju nijednu od njenih rei. Slina
proklinjanja mogu se nai u celom opsegu ranohrianskih
spisa. Pogledajte ove prilino ozbiljne pretnje koje izrie
latinski hrianski uenjak Rufin u pogledu svog prevoda
jednog od Origenovih dela:
64
IZMENE TEKSTA
65
tekstu, ili pogrenog geografskog naziva, ili izostavljene aluzije
na svete tekstove. I tako, kad bi pisari unosili namerne izmene,
ponekad su njihovi motivi bili isti kao suza. Ali, oni su ipak
menjali tekst, pa su usled toga autorove izvorne rei bivale
izmenjene i na kraju izgubljene.
66
rei - sve njegove rei. (Pomislite o svim propovedima koje se
odravaju na osnovu jedne rei u nekom tekstu: ta ako je to
re koju autor zapravo nije napisao?) Ako kaemo da Hrist
manifestuje sve stvari svojom monom reju, to je potpuno
drugaije nego ako kaemo da on odrava univerzum svojom
reju!
67
to uraditi na ispravan nain. To jest, menjajui neto za ta
misli da je greka, on zapravo moe da netano izmeni tekst,
pa sad imamo tri oblika teksta: original, greku i pogrean
pokuaj da se ta greka ispravi. Greke se umnoavaju i po-
navljaju; ponekad se one isprave, a ponekad se nagomilaju, i
tako to ide. Vekovima.
PRIMERI PROBLEMA
68
pisao jednoj od crkava, ili svima njima? Verovatno je, poto on
ne istie posebno nijedan grad, imao nameru da njegovo pismo
dospe do svih njih. Da li to znai da je on nainio vie prepisa
jednog pisma, ili je hteo da to pismo cirkulie kroz sve crkve u
toj oblasti?
69
ispravno. Ako je u svet otilo nekoliko prepisa tog pisma,
moemo li biti sigurni da su svi ti prepisi takoe bili sto posto
tani? U najmanju ruku je mogue, ak i ako su svi oni bili
prepisivani u Pavlovom prisustvu, da se tu i tamo promenila
re ili dve u ovom ili onom prepisu. Ako je tako, ta ako je
samojedna od tih kopija posluila kao original sa koga su
prepisivane sve ostale kopije - u prvom veku, pa u drugom i
treem veku, i tako dalje? U tom sluaju, najstariji primerak
koji je posluio kao osnova za sve naredne prepise tog pisma
nije sadrao tano ono to je Pavle napisao ili to je hteo da
napie.
70
Hristove ere.17 To je priblino 150 godina nakon to je Pavle
napisao to pismo. Ono je bilo u opticaju, prepisivalo se
ponekad ispravno, ponekad neispravno sto i pedeset godina pre
nego to je nainjen bilo koji prepis koji je preostao do danas.
Mi ne moemo da rekonstruiemo primerak sa koga je prepisan
P46. Da li je to bio taan primerak? Ako jeste, koliko taan? On
je svakako imao greke odreene vrste, kao to ih je imao i
primerak sa koga je on prepisan i primerak sa koga je taj
primerak prepisan, i tako dalje.
71
autorov portret Isusa je sasvim drugaiji; za razliku od ostalih
jevanelja, Jovan dosta mesta posveuje objanjavanju ko je on
(onaj koji je poslat sa neba) i araniranju znakova" koji treba
da dokau da je ono to Isus sam kae o sebi istina.
72
kao pogodan poetak, nakon to je neko ranije izdanje te knjige
ve bilo objavljeno?
73
ukljuivala prolog i poglavlje 21. I tako se moramo zadovoljiti
saznanjem da je vraanje do najranije verzije koju moemo da
domaimo najbolje to moemo da uinimo, bilo da jesmo ili
da nismo stigli do originalnog" teksta. Najstariji oblik tog
teksta je bez sumnje blizak (veoma blizak) onome to je autor
izvorno napisao, pa predstavlja osnov za nae tumaenje
njegovog uenja.
74
ena uhvaena u preljubi
75
To je sjajna pria, ispunjena patosom i domiljatou, u kojoj
Isus koristi svoju dovitljivost da izbavi sebe iz klopke - a da i
ne govorimo 0 jadnoj eni. Naravno, kod paljivog itaoca ta
pria izaziva niz pitanja. Kfa primer, ako je ta ena uhvaena u
inu preljube, gde je mukarac sa kojim je uhvaena? Prema
Mojsijevom zakonu, trebalo bi kamenovati oboje (vidi Knjigu
levitsku, 20:10). I jo, dok Isus pie po tlu, ta on pie? (Po
jednom starom predanju, on je pisao grehe tuilaca, koji su,
kad su videli da su njihovi sopstveni prestupi poznati, otili
postieni.) A ak i ako je Isus zaista pouavao poruci ljubavi,
da li je on zaista mislio da Zakon Boiji koji je saoptio
Mojsije vie ne vredi i da ga ne treba sluati? Da li je mislio da
gresi ne treba da budu kanjeni?
76
izvorno pripadao tom jevanelju.
77
su se do groba da bi pomazale telo kako dolikuje (16:1-2). Kad
stignu, one otkrivaju da je kamen odgurnut. Kad uu u grob,
vide jednog mladia u beloj odori, koji im kae: Nemojte se
uditi! Vi traite Isusa iz Nazareta koji je bio raspet. On je
ustao i nije ovde - vidite Ii mesto gde su ga poloili?" On
potom pouava ene da kau uenicima da e Isus doi pre njih
u Galileju i da e ga tamo videti, ,,ba kao to vam je rekao".
Ali, ene pobegnu iz groba i ne kau nita nikome, jer su se
uplaile". (16:4-8)
78
e pravi Isusovi sledbenici biti u stanju da govore nepoznatim
jezicima", to se dogada pri njihovim sopstvenim
bogosluenjima; i to je glavni odeljak na koji se oslanjaju
apalaki hvatai zmija" koji do dan danas hvataju otrovne
zmije rukama da bi pokazali svoju veru u Isusove rei, da im se
nee nita desiti ako to ine.
79
koje se ne nalaze ni na jednom drugom mestu u Jevanelju po
Marku. Ukratko, ima dovoljno dokaza da gotovo svi tekstolozi
budu ubedeni kako su ti stihovi dodati Jevanelju po Marku.
Pa ipak, bez njih se pria zavrava prilino naglo. Zapazite ta
se deava kada se ti stihovi oduzmu. enama je reeno da
obaveste Isusove uenike da e on stii pre njih u Galileju i da
e se tamo sresti; ali one, te ene, bee iz groba i ne kau nita
nikome, ,,jer se plae". I tako se javenelje zavrava.
Oigledno je da su pisari mislili da je taj kraj suvie nagao.
ene nisu rekle nikom? Dakle, uenici nikad nisu saznali za
vaskrsnue? A Isus se nije sam pojavio pred njima? Kako to
moe da bude kraj! Da bi reili taj problem, pisari su dodali
kraj.19
80
prouavaoci Jevandelja po Marku odavno primetili, u tom
jevanelju izgleda da uenici nikad nisu shvatili" (za razliku
od nekih drugih jevanelja). Stalno se ponavlja da oni ne
razumeju Isusa (6:51-52; 8:21), a kad im Isus u nekoliko
navrata kae da on mora da pati i umre, oni oigledno ne
uspevaju da pojme njegove rei (8:31-33; 9:30-32; 10:33-40).
Moda oni zaista i nisu nikad razumeli (za razliku od italaca
Jevanelja po Marku, koji mogu da od poetka razumeju ko je
Isus zaista). Takoe je interesantno da se zapazi da u itavom
Jevandelju po Marku, kad god neko uspe da razume neto o
Isusu, Isus toj osobi nareuje da uti - pa ipak ta osoba esto
prenebregava to nareenje, pa iri novosti (npr. 1:43-45).
Kakva je onda ironija to je enama na grobu reeno da ne
ute, ve da govore, a one takoe ignoriu to nareenje - i ute!
Ukratko, moda je Marko i nameravao da tako naglim krajem
svog itaoca ostavi na neki nain uskraenim - to je dovitljiv
nain da italac zastane, doe do vazduha i upita: ta?
ZAKLJUAK
81
tekstu - i time kako su te izmene uticale na na prevod Biblije
na engleski).
82
3.
83
na primer, naeni u Aleksandriji u Egiptu. tavie, u prvim
vekovima crkve, neka mesta su imala bolje prepisivae od
drugih. Savremeni naunici su utvrdili da su pisari iz
Aleksandrije - koja je bila glavni intelektualni centar antikog
sveta - bili posebno obazrivi, ak i u tim prvim vekovima, i da
u Aleksandriji postoje veoma isti oblici u kojima su tekstove
ranih hrianskih spisa uvali, deceniju za decenijom,
posveeni i prilino veti hrianski prepisivai.
Kadajecrkvapoeladakoristiprofesionalneprepisivaedabiumno
avala tekstove? Postoje dobri razlozi da mislimo da se to
desilo negde pred poetak etvrtog veka. Dotle je hrianstvo
bila jedna mala, manjinska religija Rimskog carstva, kojoj su
se esto protivili, a ponekad je i progonili. Ali, ogromna
promena se dogodila kada je rimski car Konstanin preao u tu
veru oko 312. g. Hristove ere. Iznenada je hrianstvo, od
religije drutvenih izgnanika, koju su progonile i lokalne ruh'e i
carske vlasti, postalo glavni igra na religioznoj pozornici
Carstva. Ne samo da su progoni prestali, ve je i najvea sila
zapadnog sveta poela da obasipa crkvu naklonou. Dolo je
do masovnih preobraanja, pa je u doba kada je sam car javno
objavio svoju odanost hrianstvu postalo popularno biti
Hristov sledbenik.
84
hrianski skriptoriji radili poetkom etvrtog veka. Godine
331. Hristove ere, car Konstantin, koji je eleo da se raskone
Biblije obezbede glavnim crkvama koje je on dao da se
sagrade, napisao je zahtev episkopu Cezareje, Euzebiju,3 da
naini pedeset primeraka Biblije na carev troak. Euzebije se
prema tom zahtevu poneo sa svom pompom i potovanjem
koje je car zasluivao, i postarao se da se on ispuni. Oigledno
je da je poduhvat tog obima zahtevao profesionalni skriptorij, a
da i ne govorimo o materijalu koji je bio potreban da se naine
raskoni prepisi hrianskih spisa. Jasno je da je to sasvim
drugaije vreme od perioda samo vek ili dva ranije, kada bi
lokalne crkve naprosto zamolile nekog od svojih lanova da
nekako nae dovoljno slobodnog vremena kako bi prepisao
neki tekst.
85
veoma slini jedni drugima, dok se raniji prepisi znaajno
razlikuju kako meusobno, tako i od tekstova koje nalazimo u
kasnijim kopijama. Sada bi razlog za to trebalo da bude jasan:
to je zavisilo od toga ko je prepisivao tekstove (profesionalci) i
gde su oni radili (u relativno ogranienoj oblasti). Ipak, bila bi
ozbiljna greka misliti da kasniji rukopisi, zato to se tako do-
bro meusobno slau, predstavljaju bolja svedoanstva o tome
kakav je bio originalni" tekst Novog zaveta. Jer, uvek se
moramo zapitati: odakle su ti pisari nabavili te primerke koje
su prepisivali na profesionalan nain? Oni su ih dobili iz
prethodnih tekstova, koji predstavljaju prepise jo ranijih
tekstova, koji su i sami prepisani sa jo ranijih tekstova. Zato se
tekstovi koji su verniji originalu, to je donekle iznenaujue,
nalaze upravo u tim promenljivim i amaterski raenim
kopijama iz najranijeg doba hrianstva, a ne u
standardizovanim profesionalnim prepisima kasnijih vremena.
Latinska Vulgata
86
poto je to bio glavni jezik veoma velikog broja hriana na
Zapadu. Meutim, problemi sa prevodima tekstova na latinski
su se pojavili veoma brzo, jer ih je bilo veoma mnogo, i znatno
su se meusobno razlikovali. Problem je doao do vrhunca
krajem etvrtog veka hrianstva, kad je papa Damas naloio
najveem uenjaku svog vremena, Jeronimu (Euzebiju
Hijeronimu - prim. red.), da naini zvanini" prevod na
latinski koji bi mogli da prihvate kao merodavan tekst svi
hriani koji govore latinski, u Rimu i ire. Sam Jeronim govori
o mnotvu dostupnih prevoda i baca se na posao da razrei taj
problem. Izabravi jedan od najboljih postojeih prevoda na
latinski, i poredei taj tekst sa boljim grkim rukopisima koje
je imao na raspolaganju, Jeronim je nainio novo izdanje
jevandelja na latinskom. Moda je takoe on, ili neko od
njegovih sledbenika, nainio novo izdanje i drugih knjiga
Novog zaveta na latinskom.5
87
Gutenberg, iveo od 1400. do 1468.) promenio je iz korena sve
to se tie reprodukcije knjiga u celini, a posebno Biblije.
tampanje knjiga pokretnim slogom moglo je da garantuje da
e svaka stranica biti potpuno identina svakoj drugoj stranici,
bez ikakvih varijacija u pogledu rei. Proli su dani
prepisivaa, od kojih je svaki pravio drugaiji prepis istog
teksta, usled sluajnih i namernih izmena. Ono to je bilo
odtampano, bilo je kao urezano u kamen. tavie, knjige su
mogle da se prave daleko bre: nije vie bilo neophodno da se
kopiraju slovo po slovo. Usled toga, mogle su da postanu
mnogo jeftinije. Teko da je ita drugo toliko uticalo na
savremeni svet kao tamparska maina; naredna stvar po
uticaju (koja bi, moda, mogla da premai po znaaju i
tamparsku maihu) jeste nastanak personalnog raunara.
88
grki. I tako se, u poetku, niko nije oseao obaveznim da
odtampa Bibliju na grkom.
89
ta knjiga nije distribuirala do 1522., otprilike pet godina nakon
to je sam Himenes umro.
90
zaveta na grkom, on nije i prvo objavljeno izdanje. Kao to
smo videli, Komplutum je odtampan do 1514., ali nije
objavljen do 1522. U tom periodu je jedan preduzimljivi
holandski uenjak, humanista intelektualac Erazmo
Roterdamski, sainio i objavio jedno izdanje Novog zaveta na
grkom, i tako stekao ast da je uredio prvo takozvano editio
princeps (=prvo objavljeno izdanje). Erazmo je niz godina
prouavao Novi zavet, kao i druga velika antika dela, imajui
u vidu da u odreenom trenutku sastavi jedno izdanje za
tampu. Ali, tek kad je posetio Bazel u avgustu 1514. izdava
po imenu Johan Frober ga je ubedio da krene dalje.
91
urbi da obavi posao, Erazmo je naprosto uzeo latinsku
Vulgatu i preveo njen tekst ponovo na grki, pa je tako stvorio
neka mesta u tekstu kojih nema ni u jednom preostalom
grkom rukopisu. I to je, kao to emo videti, izdanje grkog
Novog zaveta koje su u sve praktine svrhe koristili prevodioci
Biblije kralja Dejmsa otprilike jedan vek kasnije.
92
rukopisa (ponekad samo dva ili ak i jedan - a za neke delove
Otkrovenja, ni na jedan!) koji su nastali relativno kasno u
srednjovekovnom periodu. Izdavai uglavnom nisu tragali za
novim rukopisima koji bi mogli biti stariji i bolji, kako bi svoje
tekstove zasnovali na njima. Umesto toga, oni su naprosto
tampali i pretampavali isti tekst, unosei samo manje izmene.
Nesumjivo je da su neka od tih izdanja znaajna. Na primer,
Stefanusovo tree izdanje iz 1550. je zapaeno kao prvo
izdanje uopte koje sadri napomene koje ilustruju razlike
izmeu nekih od rukopisa koji su korieni; njegovo etvrto
izdanje (1551.) moda je jo znaajnije, poto je to prvo
izdanje Novog zaveta na grkom koje deli tekst na stihove. Do
tada, tekst je bio tampan ucelo, bez naznaka za podelu na
stihove. Postoji jedna zabavna pria o tome kako je Stefanus
obavio taj posao za pomenuto izdanje. Njegov sin je kasnije
ispriao kako je Stefanus odluio da ga podeli na stihove
(kakvi su veinom zadrani u naim prevodima na engleski)
dok je putovao na konju. Nesumnjivo je on hteo da kae kako
je njegov otac radio na putu" - to jest, da je unosio brojeve
stihova uvee, u gostionicama u kojima je odsedao. Ali, poto
njegov sin bukvalno kae da je Stefanus nainio te izmene
jaui na konju", neki duhoviti komentatori su pretpostavili da
je on zapravo obavljao svoj posao u prolazu, pa kad god bi se
njegov konj neoekivano trznuo, Stefanusovo pero bi
poskoilo, to objanjava neke prilino udne podele na
stihove, koje jo uvek nalazimo u naem prevodu Novog zaveta
na engleski.
93
grkim rukopisima - onima koje je naao u Bazelu i onima koje
je pozajmio od svog prijatelja Rojhlina. Ima razloga da
sumnjamo da su ti rukopisi bili posebnog kvaliteta, jer to su
naprosto bili rukopisi kojih je uspeo da se dokopa.
Ali, ima jedan kljuni pasus svetih spisa koji Erazmov izvor
nije sadrao. To je pria u I Poslanici Jovanovoj 5:7-8, koju su
uenjaci nazvali Jovanovom zapetom, koja se nalazi u
rukopisima latinske Vulgate, ali ne i u najveem broju grkih
rukopisa - jedan pasus koji je dugo omiljen hrianskim
teolozima, poto je to jedini pasus u itavoj Bibliji koji izriito
opisuje doktrinu o Trojstvu, da boanstvo ima tri linosti, ali da
sve tri ine samo jednog Boga. U Vulgati, taj pasus glasi:
Ima tri koji svedoe na nebu: Otac, Re i Duh, a tih tri su
jedno; i ima tri koji svedoe na zemlji, Duh, voda i krv, i tih tri
sujedno."
94
Ali, Erazmo to nije naao u grkim rukopisima, u kojima
umesto toga naprosto pie: Ima trojica koji svedoe: Duh,
voda i krv, i ta tri su jedno".' Gde su nestali Otac, Re i Duh"?
Oni nisu bili u Erazmovom primarnom rukopisu, niti u bilo
kom drugom koji je konsultovao, pa ih je, prirodno, izostavio
iz svog prvog izdanja grkog teksta.
95
izdanje posluilo je kao oblik teksta koji su upotrebili
prevodioci Biblije kralja Dejmsa. I itaocima tako poznati
pasusi engleske Biblije - od kralja Dejmsa 1611. pa nadalje,
sve do savremenih izdanja dvadesetog veka - ukljuuju enu
uhvaenu u preljubi, poslednjih dvanaest stihova Jevandelja po
Marku i Jovanovu zapetu, iako se nijedan od tih delova ne
moe nai u starijim i boljim rukopisima Novog zaveta na
grkom. Oni su uli u svest engleskog govornog podruja
naprosto istorijskom sluajnou, zasnovanom na onim
rukopisima koji su se upravo nali pri ruci Erazmu, i na
rukopisu koji je napravljen radi njega.
96
kao osnova za prve prevode na engleski, ukljuujui i Bibliju
kralja Dejmsa i druga izdanja skoro do kraja devetnaestog
veka.
97
izdanja iz 1550. g; ali, ono to je bitno za Milovo izdanje nije
tekst koji je upotrebio, ve razliita odstupanja od tog teksta
koja citira u kritikim napomenama. Mil je imao pristup tek-
stovima oko sto grkih rukopisa Novog zaveta. Pored toga, on
je paljivo prouio spise prvih crkvenih otaca, da bi video kako
oni citiraju taj tekst - pretpostavljajui da moemo da
rekonstruiemo rukopise koji su bili dostupni tim oevima
prouavanjem njihovih citata. tavie, iako on nije poznavao
mnogo drugih antikih jezika, osim latinskog, upotrebio je
jedno ranije izdanje koje je objavio Volton, da bi video gde se
starije verzije na jezicima kao to su sirijski i koptski razlikuju
od grkog.
98
originala bio iroko otvoren za polemike. Ako neko ne zna koje
rei su bile u izvornom tekstu Novog zaveta na grkom, kako
onda moe da se osloni na te iste rei da bi procenio koja
hrianska doktrina i uenje je ispravna?
99
tvrdi: Morinus (katoliki uenjak) je, na osnovu detaljnog
itanja grkog Novog zaveta R. Stefanusa, tvrdio kako je grki
tekst iskrivljen, to autoritet spisa uveliko dovodi u pitanje; ka-
kav bi tek onda bio trijumf papista nad tim istim tekstom kada
bi videli razlike koje je uetvorostruio Mil, znojei se trideset
godina nad svojim delom?"11 Vitbi nastavlja da tvrdi kako je,
zapravo, tekst Novog zaveta pouzdan, poto jedva da bilo koja
varijanta koju navodi Mil ukljuuje neko pitanje vere ili pitanje
ponaanja, a veliki broj Milovih varijanti ne pretenduju na
autentinost.
100
Kolinsov pamflet, koji se nairoko itao i vrio ne mali uticaj,
izazvao je odreeni broj otrih odgovora, od kojih su mnogi
bili dosadni i t,eki, a neki od njih ueni i puni jeda. Verovatno
je njegov najznaajniji rezultat bio taj to je uvukao u raspravu
jednog naunika ogromne medunarodne reputacije, dekana
Triniti koleda na Kembridu, Riarda Bentlija. Bentli je bio
poznat po svojim radovima o klasinim piscima kao to su Ho-
mer, Horacije i Terencije. U odgovoru i Vitbiju i Kolinsu,
napisanom pod pseudonimom Fileleuterus Lipsienzis (to
otprilike znai poklonik slobode Lajpciga" - to je oigledna
aluzija na Kolinsovo insistiranje na slobodnom miljenju")
Bentli je istakao oigledan zakljuak da varijante u rukopisima
koje je Mil nagomilao nisu mogle da oslabe osnove
protestantske vere, poto su te varijante postojale ipre nego to
ih je Mil zapazio. On ih nije izmislio; on je samo ukazao na
njih!
101
Bentli, strunjak za klasinu tekstologiju, ide dotle da ukazuje
kako se moe oekivati da otkrijemo mnotvo varijanti teksta
gde god postoji veliki broj rukopisa. Kad bi postojao samo
jedan rukopis nekog dela, ne bi bilo tekstualnih varijanti. Ali,
im se otkrije neki drugi rukopis, on e se razlikovati od prvog
na vie mesta. Medutim, to nije loe, jer e nam odreeni broj
tih drugaijih pisanja pokazati gde se u prvom rukopisu
sauvala greka. Dodajte trei rukopis i dobiete dodatne
varijante tiva, ali usled toga i jo neka mesta gde je izvorni
tekst sauvan (npr. gde prva dva rukopisa imaju istu greku). I
tako to ide - to vie rukopisa otkrivamo, to vie ima varijanti
teksta: ali je isto tako vea i verovatnoa da emo negde meu
tim razlikama u tivu moi da otkrijemo izvorni tekst. Zato
trideset hiljada varijanti koje je otkrio Mil ne umanjuju
integritet Novog zaveta; one naprosto obezbeuju podatke koji
su naunicima potrebni da bi radili na uspostavljanju teksta,
teksta koji je obilnije dokumentovan nego bilo koji drugi iz
antike.
102
NAA TRENUTNA SITUACIJA
103
(1) Najstariji su rukopisi mpapirusu, pisani na materijalu
izraenom od papirusne trske, vanom, ali jeftinom i
upotrebljivom materijalu za pisanje u antikom svetu; oni
datiraju iz drugog do desetog veka. (2) Majuskule (=sa velikim
slovima) rukopisi nainjeni od pergamenta (=ivotinjska koa;
ponekad zvana i vellum), nazvani tako po velikim slovima,
donekle nalik na naa velika slova, kojim su pisani; oni
veinom datiraju iz etvrtog do devetog veka. (3) Minuskule
(=sa malim slovima) rukopisi takoe nainjeni na pergamentu,
ali pisani manjim slovima, koja su esto kombinovana (bez
podizanja pera sa stranice) u pisanje koje je neka vrsta grkog
ekvivalenta kurzivnog pisma: oni datiraju iz devetog veka i
kasnije. (4) Lekcionari su obino po formi takoe minuskule,
ali umesto da se sastoje od knjiga Novog zaveta, oni sadre,
odreenim redom odlomke" uzete iz Novog zaveta za
korienje u crkvi svake nedelje ili svakog praznika (nalik na
lekcionare koji se koriste u crkvama danas).
104
procenama znatno razilaze - neki kau da postoji 200.000
poznatih varijanti, neki kau 300.000, neki 400.000 i vie! To
ne znamo pouzdano zato to, uprkos impresivnom razvoju
kompjuterske tehnologije, niko jo nije uspeo da ih sve
prebroji. Moda je, kao to sam ovde ukazao, najbolje da
jednostavno tu stvar prikaemo poreenjem. Postoji vie
razlika meu naim rukopisima nego to ima rei u Novom
zavetu.
Sluajne izmene
105
treba da se poslue Hristom, jagnjetom Pashe, a ne treba ila
jedu stari kvasac, kvasac poronosti i zla". Poslednja re, zlo,
pie se na grkom PONERAS, to, kako ispada, prilino lii na
re seksualni nemoral", PORNEIAS. Razlika u znaenju
moda nije tako krupna, ali je znaajno to to Pavle u nekoliko
preivelih rukopisa eksplicitno upozorova ne na zlo u celini,
ve posebno na seksualnu poronost.
106
tako po njima Pavla kae da su svi pijani od jednog pia".
Jedna uobiajena vrsta greaka u grkim rukopisima javljala se
kad bi se dva reda teksta koji se prepisivao zavrila istim
slovima ili istim reima. Pisar je moda prepisao prvi red
teksta, pa bi mu oko, kad bi se vratilo na stranicu, moda palo
na iste rei u narednom redu, umesto u redu koji je upravo
prepisao; on bi nastavio da prepisuje odatle, a usled toga bi
izostavio rei i/ili redove koje su izmeu. Takva vrsta greke se
naziva periblepsis (omaka oka"), izazvana homoeteleuton-
om (istim zavrecima"). Svoje studente uim da mogu da
tvrde kako su univerzitetski obrazovani tek kada mogu
razumljivo da govore o periblepsisu izazvanom
homoeteleutonom.
107
Ja ne traim da ih uva od Sveta, ve da ih uva Od zla.
Ali, u jednom od naih najboljih rukopisa (Vatikanski kodeks iz
4. veka) rei od sveta..." do ...uva od" su izostavljene, pa
Isus izgovara nesrenu molitvu: ,,Ja ne traim da ih uva od
zla"!
108
u tekstu, iako je razumljiva, zapravo od smislenog teksta ini
besmislen. To se esto deava, iz razloga o kojima smo ve
govorili. Na primer, u Jevanelju po Jovanu 5: 39, Isus kae
svojim protivnicima da pregledaju svete spise... jer oni
svedoe o meni". U jednom starom rukopisu, poslednji glagol
je izmenjen u glagol koji zvui slino, ali u tom kontekstu
nema smisla. U tom rukopisu Isus kae pregledajte svete
spise... jer se oni ogreuju o mene"! Jedan drugi primer dolazi
iz Knjige otkrovenja, u kojoj prorok ima viziju prestola
Boijeg, oko koga bee duga koja izgledae kao
smaragd" (1:3). U nekima od ranijih rukopisa, kae nam se da
oko prestola behu svetenici koji izgledahu kao smaragd"!
Namerne izmene
109
pak, ne ide tako lako. Jer, ba zato to su (oigledno) nainjene
namerno, te izmene zvue smisleno. A poto zvue smisleno,
uvek e biti prouavalaca koji e tvrditi da je to najbolji smisao
- to jest, da su to originali. Ovde nije posredi rasprava izmeu
naunika koji misle da je tekst izmenjen i onih koji misle da
nije. Svi znaju da tekst jeste izmenjen; jedino je pitanje koja
verzija predstavlja izmenu, a koja najraniji dostupni oblik
teksta. Tu se naunici ponekad razilaze.
110
na nebu, pa ak ni Sin, ve jedino Otac". Pisari su smatrali da
je taj pasus teak: Sin Boiji, sam Isus, ne zna kada e kraj
doi? Kako to moe biti? Zar on nije sveznajui? Da bi reili
taj problem, neki pisari su naprosto izmenili tekst izostavivi
rei ,,pa ak ni sin". Sad, aneli mogu da budu neznalice, ali
Sin Boiji nije.19
111
spasenje koje je doneo Hrist potpuno nova stvar, via od svega
to je svet ikad video, a svakako via od judaistike vere iz
koje se hrianstvo izrodilo. Neki hriani su ili toliko daleko
da su tvrdili kako je pojava Hrista daleko nadila judaizam,
staru veru Jevreja. Pisarima takvih uverenja, parabola o novom
vinu i starim meinama koju pripoveda Isus mogla je da
izgleda problematina.
112
njenim verenikom, a za nju se jasno istie da je bila devica - to
je bila vana poenta za mnoge stare pisare!
Oe, neka je sveto tvoje ime. Neka doe carstvo tvoje. Daj
nam svakog dana na svakodnevni hleb. I oprosti nam nae
grehe, jer mi opratamo naim dunicima. I ne navedi nas u
iskuenje." (Luka, 11:2-4)
Pisari su reili problem krae Lukine verzije tako to su dodali
deo koji je poznat iz odgovarajueg pasusa kod Mateja, 6:9-13,
pa sada, kao kod Mateja, ta molitva glasi:
113
Ta pisarska sklonost da usklauju" pasuse u jevaneljima je
sveprisutna. Gde god se ista pria pria u nekom drugom
jevanelju, ovaj ili onaj pisar e se sigurno postarati da te prie
budu u savrenom skladu, uklanjajui razlike potezima svoga
pera.
114
ZAKLJUAK
4.
POTRAGA ZA IZVORIMA
Metodi i otkria
115
izdanje Novog zaveta na grkom, sa napomenama od trideset
hiljada mesta na kojima se preostali rukopisi razlikuju,
nekoliko uenjaka (mali broj) je uvidelo da postoji problem sa
tekstom Novog zaveta. Ve je u drugom veku paganski kritiar
Celz tvrdio da hriani menjaju taj tekst kako im se prohte, kao
da su pijani; njegov protivnik Origen govori o velikom" broju
razlika meu rukopisima jevanelja; vie od jednog veka
kasnije, papa Damas se toliko zabrinuo zbog razlika medu
latinskim rukopisima, da je naimenovao Jeronima da naini
standardizovan prevod; a sam Jeronim je morao da uporedi
brojne kopije tog teksta, i grke i latinske, da bi prosudio o
tekstu za koji je smatrao da su ga izvorno napisali autori.
116
RlAR SlMON
117
da su im neophodne izmene."2
118
njegove duge rasprave. Na jednom mestu, on postavlja
retoriko pitanje:
119
akademskim krugovima. Kada se 1707. pojavilo Milovo
izdanje, protestantske biblijske uenjake je priroda njihovih
interesovanja povukla da razmotre i odbrane svoje
razumevanje vere. Oni, naravno, nisu mogli da jednostavno
odbace ideju sola scriptura (jedino sveto pismo - prim. red.) Za
njih, rei Biblije i dalje su predstavljale nosioce autoriteta Rei
Boije. Ali, kako da se odnosimo prema situaciji kad u mnogim
sluajevima ne znamo koje su to rei bile? Jedno reenje je bilo
da se razviju tekstoloki metodi koji e omoguiti savremenim
naunicima da rekonstruiu izvorne rei, kako bi se iznova
pokazalo da je osnov vere pouzdan. Taj teoloki program leao
je u osnovi mnogih napora, posebno u Engleskoj i Nemakoj,
da se iznau dobri i pouzdani metodi rekonstrukcije izvornih
rei Novog zaveta iz brojnih njegovih prepisa prepunih greaka
koji su preostali do danas.
RlARD BENTLI
120
zapazio.
121
latinske Vulgate. On je okrio nit znaajnih podudarnosti u
tivu, po kojima su se ti rukopisi uvek meusobno slagali, ali
nisu sa mnotvom grkih rukopisa prepisanih u srednjem veku.
Ta slaganja su se ticala ak i takvih stvari kao to je red rei, po
kome su se razni rukopisi razlikovali. Bentli je, dakle, bio
ubeen da moe da uredi i latinsku Vulgatu i grki Novi zavet
kako bi stigao do najstarijih oblika tih tekstova, da jedva moe
da bude sumnje u pogledu najstarijih varijanti tiva. Tako bi
Milovih trideset hiljada razlika postale gotovo beznaajne za
one koji uloe trud da uspostave merodavnost tog teksta.
Osnovni logiki metod za to bio je jednostavan: ako je,
zapravo, Jeronim upotrebio dostupne grke rukopise da bi
ispravio tekst, onda se, poreenjem najstarijih rukopisa Vulgate
(da bi se obezbedio izvorni Jeronimov tekst) sa najstarijim
rukopisima grkog Novog zaveta (da bi se obezbedilo da su to
oni koje je koristio Jeronim), moe odrediti kako su izgledali
najbolji tekstovi Jeronimovog doba - i preskoiti hiljade go-
dina prenoenja tekstova u kojima se tekst esto menjao.
tavie, poto je Jeronimov tekst bio tekst njegovog
prethodnika Origena, moe se sa sigurnou tvrditi da je to bio
najbolji tekst dostupan u prvim vekovima hrianstva.
122
ispitivanje poreenja koja su obavili i drugi, Bentli je postao
jo uvereniji da moe da obavi taj posao, da ga obavi ispravno,
i da ga obavi jednom za svagda. Godine 1720. objavio je
pamflet pod nazivom Predlozi za tampu", sa ciljem da podri
svoj projekat obezbeujui mu odreeni broj pretplatnika. U
njemu postavlja svoj predlog metoda za rekonstruisanje teksta,
tvrdei kako je on neuporedivo taan.
123
Middleton), ve je mislio da je to Don Kolba (John
Colbatch), pa je napisao jedak odgovor, imenujui Kolbaa i,
kako je to bilo uobiajeno tih dana, nazivajui ga raznim
imenima. U dananje vreme tananih polemika takvi estoki
pamfleti su zapanjujui; u to vreme nije bilo nieg tananog u
pogledu line ogorenosti. Bentli primeuje da ,,ne treba da
idemo dalje od ovog paragrafa da bismo nali tipian primerak
najvee zlobe i bezobrazluka koji bi ma koje opskurno krabalo
moglo da stavi na papir".121 u svom odgovoru on pokazuje
prilino iroko poznavanje prilino slikovitih psovki,
nazivajui Kolbaa (koji, kao to smo ve videli, nije imao
nikakve veze sa pomenutim pamfletom) kupusoglavim,
insektom, crvom, larvom, pacovom, reeim psom, glupim
razbojnikom i arlatanom.13 Ah, to su bila vremena!
124
JOHAN ALBREHT BENGEL
125
zaveta, ispitujui nairoko pitanja gramatike, istorije i
tumaenja, diskursom koji je toliko jasan i neodoljiv - da vredi
da se ita i danas. U sreditu tog rada na tumaenju Biblije
stajalo je poverenje u rei svetog pisma. Ta vera je ila toliko
daleko da je odvela Bengela u pravcu koji danas moe izgledati
pomalo udan. U uverenju da su sve rei svetog pisma
nadahnute - ukljuujui i rei proroka i Knjige otkrovenja -
Bengel je postao ubeen da se Boije znaajno uplitanje u
ljudske poslove pribliava vrhuncu i da biblijsko proroanstvo
ukazuje da njegova generacija ivi u vreme koje je blizu kraju
sveta. On je, zapravo, verovao da zna kada e taj kraj doi:
trebalo bi da bude oko sto godina kasnije, 1836.
126
Oigledno je da su predvianja sudnjeg dana u nae vreme -
kao to je Hol Lindzijevo (pisac Pokojne velike planete
Zemlje" i Timotija Le Heja (koautor serije Ono to je
preostalo") - imala svoje prethodnike, kao to e imati i svoje
naslednike - u svetu bez kraja.
Prviodnjihjekriterijumkojijeonpostavio,ikojijemanjeiliviesumi
-rao njegov pristup uspostavljanju izvornog teksta kada postoji
nedoumica oko rei. Naunici pre njega, kao to su Simon i
Bentli, pokuali su da izmisle kriterijume za procenu varijanti u
tivu. Neki drugi, o kojima ovde nismo diskutovali, izmislili su
dugaak spisak kriterijuma koji bi se mogli pokazati korisnim.
Nakon intenzivnog prouavanja te materije (Bengel je sve
prouavao intenzivno) Bengel je otkrio da veliku veinu
predloenih kriterijuma moe da sumira u j ednostavnu
reenicu od etiri rei: Proclivi scriptioni praestat ardua" -
tee tivo ima prednost nad lakim. Logika je sledea: kada su
pisari menjali svoje tekstove, oni su bili vie skloni da ih
popravljaju. Ako bi videli neto to su smatrali grekom, oni bi
to ispravili; ako bi se susreli sa tekstom koji se protivio
njihovim teolokim pogledima, oni bi ga menjali. U svakom
sluaju, da bismo znali koji je najstariji (pa ak i originalni")
127
tekst, moramo dati prednost ne tekstu sa ispravljenim
grekama, uskladenom priom ili poboljanom teologijom, ve
naprotiv, tekstu koji vapi" da bude objanjen. U svakom
sluaju, tei tekst ima prednost.16
128
JOHAN J. VETTAJN
129
i to je sluaj i ovde, gde se grka re Bog (0EOE) skrauje na
dva slova, teta i sigma (01), sa crtom povrh koja ukazuje da je
to skraenica. Prilikom prouavanja Aleksandrijskog kodeksa,
Vettajn je primetio da je linija povrh ova dva slova bila
napisana drugaijim mastilom od okolnih rei, pa izgleda kao
da ju je neko dopisao kasnije (tj. kasniji pisar). tavie,
horizontalna crta u sredini prvog slova, 0, nije zapravo deo tog
slova, ve je linija koja se providi sa druge strane starog
pergamenta. Drugim reima, ta re nije skraenica (tetasigma)
za Bog (0Z), ve je ta re zapravo omikron sigma (OZ), to je
potpuno druga re, koja naprosto znai koji". Dakle, izvorni
tekst tog rukopisa ne govori o Hristu kao Bogu ispoljenom u
mesu", ve o Hristu koji se ispoljio u mesu". Prema
svedoanstvu drevnog Aleksandrijskog kodeksa, Hrist se u tom
pasusu ne naziva eksplicitno Bogom.
130
razmilja o sopstvenim teolokim ubeenjima i postao svestan
tog problema - da Novi zavet retko Isusa naziva Bogom (ako
ga uopte tako i zove). I poeli su da mu smetaju njegove
kolege pastori i uitelji u njegovom rodnom gradu Bazelu koji
su povremeno meali izraze o Bogu i Hristu - na primer, kad bi
govorili o Sinu Boijem kao da je on Otac, ili se obraali Bogu
Ocu u molitvi govorei o tvojim svetim ranama". Vettajn je
smatrao da je potrebna vea preciznost kada se govori o Ocu i
Sinu, poto oni nisu isto.
131
prirodu)".18 Kad je pozvan na odgovornost zbog svojih stavova
pred univerzitetsku skuptinu, utvreno je da on ima
racionalistike" poglede koji poriu potpunu inspirisanost
svetih spisa i postojanje davola i demona, kao i da je usmerio
panju na nejasnoe u svetim spisima.
132
je on smatrao, svi bili izmenjeni da bi se usaglasili sa latin-
skim primercima. Ali, nemamo dokaza da se to dogodilo, a
krajnji rezultat koji dobijamo ako to uzmemo kao glavni
kriterijum procene kad prosuujemo o tekstualnim varijantama,
jeste da je najbolje da ne gledamo ta govore najstariji svedoci
(oni su, po njegovoj teoriji, najdalje od originala!) ve da
vidimo takau noviji (grki srednjovekovni rukopisi). Nijedan
od vodeih strunjaka za tekstologiju ne podrava ovu udnu
teoriju.
KARL LAHMAN
133
mogao da popravi - za osamsto godina - tako to e napraviti
izdanje Novog zaveta, kakvo bi se pojavilo otprilike krajem
etvrtog veka. Preiveli rukopisi na grkom, zajedno sa
rukopisima Jeronimove Vulgate i citatima teksta pisaca kao to
su Irinej, Origen i Kiprijan, u najmanju ruku bi mogli da
omogue bar to. I to je i uradio. Oslanjajui se na aicu ranih
rukopisa majuskula, kao i na najstarije latinske rukopise i citate
tekstova naene kod crkvenih otaca, on je reio ne samo da
rediguje Textus Receptus gde je to neophodno (to je taktika
kojom su se sluili njegovi prethodnici), ve da potpuno
napusti T. R. i da ponovo uspostavi tekst, po svojim sop-
stvenim principima.
134
povlaen status, status koji on svakako ne zasluuje, poto je
tampan i pretampavan ne zato to je bilo ko oseao da je on
zasnovan na pouzdanoj tekstualnoj osnovi, ve samo zato to je
taj tekst bio i uobiajen i poznat.
135
najranijih i najpoznatijih uspeha ticao se jednog rukopisa koji
je ve bio poznat, ali niko nije bio u stanju da ga proita. To je
Codex Ephraemi Rescriptus, smeten u Nacionalnoj biblioteci
u Parizu. Taj kodeks je izvorno bio grki rukopis Novog
zaveta, ali je izbrisan u dvanaestom veku kako bi se njegove
stranice od pergamenta mogle iskoristiti da se na njima napiu
neke propovedi sirijskog crkvenog oca Jevrema. Poto stranice
nisu bile potpuno izbrisane, neto od teksta koji je stajao ispod
jo uvek se moglo videti, iako ne dovoljno jasno da bi se
deifrovala veina rei - ak i poto je nekoliko vrsnih
istraivaa uinilo najbolje to se moglo. Ali, u Tiendorfovo
doba bili su otkriveni hemijski reagensi koji su mogli da
pomognu da se otkrije tekst koji je bio napisan ispod.
Primenjujui paljivo te reagense i polako krei put kroz tekst,
Tiendorf je uspeo da doe do njegovih rei, pa je tako nainio
prvu uspenu transkripciju tog ranog teksta i tako stekao za
sebe odredeni ugled meu onima kojima je stalo do takvih
stvari.
136
,,U podnoju planine Sinaj, u samostanu Sv. Katarine, otkrio
sam dragulj svih mojih istraivanja. Prilikom posete tom
manastiru u maju 1844., primetio sam usred velike sale jednu
veliku i iroku korpu punu starih pergamenata; a bibliotekar,
koji je bio zaduen za informacije, rekao mije da su dve sline
hrpe papira, koje su se od stajanja ubuale, ve baene u
vatru. Kakvo je bilo moje iznenadenje kada sam meu tim
gomilama papira otkrio znatan broj listova jednog primerka
Novog zaveta na grkom, koji mi je izgledao kao da je
najstariji od svih koje sam ikada video. Manastirska uprava mi
je dozvolila da uzmem treinu tih pergamenata, odnosno oko
etrdeset tri lista, tim pre to su oni ve bili spremni za
potpalu. Ali, nisam mogao da ih ubedim da se odreknu i
ostatka. Suvie ivo zadovoljstvo koje sam pokazao navelo ih je
da posumnjaju da su ti pergamenti vredni. Transkribovao sam
stranicu teksta Isaije i Jeremije i naredio monasima da kao
religijsku vrednost uvaju sve takve ostatke na koje bi mogli da
naiu".21
137
Odmotao sam tkaninu i na svoje veliko iznenaenje otkrio ne
samo one odlomke koje sam pre petnaest godina izvukao iz
korpe, ve i druge delove Starog zaveta, potpuni Novi zavet, i
pored toga, Varnavine poslanice i deo Jerminog Pastira".
Pun radosti, za koju sam ovog puta sebi naredio da je sakrijem
od igumana i ostale bratije, zatraio sam, naoko nehatno,
dozvolu da ponesem taj rukopis u moju spavau sobu
dagapogledam na miru."22
138
ukljuujui osam zasebnih izdanja Novog zaveta na grkom;
osam njegovih izdanja se danas smatraju pravom riznicom
informacija koje se tiu potvrivanja grkog teksta i dokaza o
verzijama za ovu ili onu varijantu teksta. Njegovu nauniku
produktivnost moemo proceniti iz jednog bibliografskog eseja
koji je za njega napisao jedan naunik po imenu Rene Kaspar
Gregori: spisak Tiendorfovih izdanja zauzeo je dobrih
jedanaest stranica.25
139
predstavlja izuzetno dobro promiljen i neodoljiv pregled
materijala i metoda koji su dostupni naunicima koji bi hteli da
se poduhvate tekstologije. Spis je saet; nije protraena ni re.
Logika je neodoljiva: nijedan ugao nije previden. To je sjajna
knjiga, koja u svakom sluaju predstavlja klasik u toj oblasti. Ja
ne doputam mojim studentima da diplomiraju ako nisu
savladali tu knjigu.
140
Lahman i Tiendorf e nam obezbediti materijal, ali ni
priblino dovoljan... Na cilj je da obezbedimo svetenstvu,
kolama, itd. depni Novi zavet koji nee biti izoblien usled
vizantijskih (tj. srednjevekovnih) iskrivljavanja."27
Ali, taj rad je i te kako bio vredan truda. Grki tekst koji su
141
dobili Veskot i Hort je izuzetno slian onome koji nairoko
koriste dananji prouavaoci, dakle, vie od sto godina posle
njih. To ne znai da nisu otkriveni novi rukopisi, ili da nije bilo
teorijskog napretka, ili da se nisu javile razlike u miljenju od
vremena Vestkota i Horta. Pa ipak, ak i sa naom naprednom
tehnologijom i metodologijom, ak i uz neuporedivo vie
rukopisnih izvora koji nam stoje na raspolaganju, nai dananji
grki tekstovi izuzetno lie na grki tekst Vestkota i Horta.
142
mogu datirati ne veoma rani period - njihovi arhetipovi mora
da su potekli najkasnije iz drugog veka; ali, u tim rukopisima
nalazimo slobodnu prepisivaku praksu pisara iz tog perioda,
pre nego to je prepisivanje tekstova postalo posao
profesionalaca; (3) aleksandrijski tekst, koji je dobijen iz
Aleksandrije, gde je bilo pisara koji su bili veti i paljivi, ali
su povremeno menjali svoje tekstove da bi ih uinili gramatiki
i stilski prihvatljivijim, pa su tako menjali i rei originala; i (4)
neutralni tekst, koji se sastoji od rukopisa koji nisu doiveli
nikakvu znaajnu izmenu ni reviziju u procesu njihovog
prenoenja, ve najtanije predstavljaju tekstove originala.
143
imamo kasnije izmene, a gde moemo da naemo najraniju
verziju teksta.
Kao to emo videti u narednom poglavlju, osnovnu
metodologiju je relativno lako razumeti, kad se ona jasno
postavi. Kad je primenimo na probleme teksta, ona moe biti
interesantna, pa ak i zabavna, poto radimo na tome da
utvrdimo koje varijante tiva u naim rukopisima predstavljaju
rei teksta kako su ga napisali njegovi autori, a koje pred-
stavljaju izmene koje su uneli kasniji prepisivai.
5.
ORIGINALI KOJI SU BITNI
144
to emo videti, uspostavljanje najranijeg oblika teksta nije
uvek jednostavna stvar; to moe biti zahtevan posao.
SPOLJANJI DOKAZI
145
odreene naine - moda znaajno, a moda neznatno. Sad,
pretpostavimo da je primerak A prepisao jedan pisar, ali je
primerak B prepisalo pedeset pisara. Nakon toga je originalni
rukopis izgubljen, pa je u tekstualnom prenosu preostao samo
pedeset i jedan prepis, jedan nainjen sa A, a pedeset sa B. Ako
se neki odlomak koji se nalazi u pedeset rukopisa (nastalih od
B) razlikuje od odlomka naenog u onom jednom (nastalom od
A), da li to nuno znai da je varijanta u onih pedeset rukopisa
izvorni tekst? Ne, nipoto - ak i ako se brojanjem odlomaka
utvrdi da se oni nalaze u pedeset rukopisa-svedoka. Zapravo,
odluujua razlika u podrci za autentinost tog odlomka nije
pedeset rukopisa prema jedan. To je razlika jedan prema jedan
(A prema B). Zato puki broj rukopisa koji podravaju jedno
tivo u odnosu na drugo ne pogoduje nuno i odgovoru na
pitanje koja varijanta teksta u rukopisima koji su preiveli
predstavlja originalni (najstariji) oblik teksta.2
146
sluaju, rukopis iz osmog veka sauvae stariju verziju.
Drugi, istorijski razlog to ne moemo naprosto da gledamo ta
pie u najstarijim rukopisima a da ne uzimamo u obzir ostale
faktore, jeste to to je, kao to smo videli, najraniji period
prenosa tekstova bio i najmanje kontrolisan. Tada su nae
tekstove veinom prepisivali neprofesionalni pisari - i u svojim
prepisima pravili dosta greaka.
147
najboljim grupama rukopisa. Ova procena prilino podsea na
domiljanje, ali jeste delotvorna zbog sledeeg: na raznim
osnovama se moe pokazati da su neki rukopisi bolji od drugih.
Na primer, gde god unutranji dokazi (o kojima emo
diskutovati u daljem tekstu) praktino govore u korist neke
varijante, ti rukopisi gotovo uvek imaju ba tu varijantu, dok
ostali rukopisi (obino, kako se pokae, kasniji rukopisi) imaju
onu drugu varijantu. Princip koji je ovde u pitanju tvrdi:
ukoliko je poznato da su neki rukopisi bolji u varijantama koje
oigledno pripadaju najstarijem obliku, onda je verovatnije i
da e oni biti bolji kada su u pitanju varijante za koje
unutranji dokazi nisu takojasni. Na neki nain, to je kao da
imate svedoke na sudu, ili prijatelje ijoj rei moete verovati.
Kada znate da je neka osoba sklona laganju, onda nikada ne
moete biti sigurni da joj se moe verovati; ali ako znate da je
neka osoba potpuno pouzdana, onda joj moete verovati ak i
kad vam govori neto to ne moete da proverite na drugi
nain.
148
vatno da vizantijski" ili zapadni" tekstovi uvaju najbolje
varijante ukoliko ih ne podravaju aleksandrijski rukopisi.
Unutranji dokazi
149
ponekad izraava na sledei nain: varijanta koja najbolje
objanjava postojanje drugih varijantije verovatnije original.3
Skicirao sam razne spoljanje i unutranje oblike dokaza koji
su predmet razmatranja naunika tekstologa, ne zato to
oekujem da e svi koji itaju ovu knjigu ovladati tim
principima i poeti da ih primenjuju na rukopisnu tradiciju
Novog zaveta, ve zato to je vano da shvatimo da se, kada
pokuavamo da odredimo kakav je bio originalni tekst, mora
uzeti u obzir niz faktora i odluivati na mnogo mesta. Ponekad
se razni dokazi meusobno sukobljavaju, na primer, kad tei
oblik teksta (verovatnoa transkripcije) nije podran ranim
rukopisima (spoljanji dokaz), ili kad se tei oblik teksta ne
slae sa stilom autora (unutranja verovatnoa).
150
Isusa koji se razbesni kad ga neki jadni gubavac moli da ga
isceli.
151
je on pao pod udar Tore koja je zabranjivala leproznima" bilo
koje vrste da ive normalan ivot; oni su morali da budu
izolovani, odseeni od sveta i smatrani neistim (Trea knjiga
Mojsijeva, 13-14). Pokrenut saah'enjem prema jednom
takvom, Isus prua svoju nenu ruku, dodiruje njegovo obolelo
meso i isceljuje ga.
152
Ako bi se hricanskim itaocima danas dalo da izaberu izmeu
te dve varijante, nesumnjivo bi gotovo svi izabrali onu koja je
ee potvrena u naim rukopisima. Isus je osetio saah'enje
prema tom oveku, pa ga je izleio. Drugu varijantu je teko
pojmiti: ta bi znailo rei da se Isus razgnevio? Zar nije samo
po sebi dovoljno da pretpostavimo kako Marko mora da je
napisao da je Isus osetio saahenje?
153
je, dakle, da se proue Matej i Luka da bi se videlo kako su oni
izmenili Markovu priu, svuda gde priaju istu priu, ali na
(manje ili vie) razliit nain. Kad to uinimo, otkrivamo da su
i Matej i Luka preuzeli tu priu od Marka, svog zajednikog
izvora. Frapantno je to je i kod Mateja i kod Luke ta pria
gotovo od rei do rei ista kao kod Marka to se tie gubaveve
molbe i Isusovog odgovora u stihovima 40-41. Koju re, dakle,
oni koriste da opiu Isusovu reakciju? Da li se on smiluje ili
razgnevi? udno je, ali i Matej i Luka potpuno izostavljaju tu
re.
Da je Markov t
ekst koji je bio dostupan Mateju i Luki opisao Isusa kao
samilosnog, zato bi obojica izostavili tu re? I Matej i Luka na
drugim mestima opisuju Isusa kao samilosnog, a gde god
Marko ima neku priu u kojoj se Isusova samilost izriito
pominje, i jedan ili drugi zadravaju taj opis u svojoj prii.7
154
18:16).
Da sumiramo, Matej i Luka se ne ustruavaju da opiu Isusa
kao samilosnog, ali ga nikad ne opisuju kao gnevnog. Kad god
jedan od njihovih izvora (Marko) to ini, obojica nezavisno
izbacuju taj izraz iz svojih pria. I zato, dok je teko da se
razume zato bi oni izbacili izraz osetivi saaljenje" iz prie o
tome kako Isus lei gubavca, sasvim je lako da vidimo zato bi
hteli da uklone izraz razgnevivi se". Kad tome dodamo
injenicu da ovaj drugi izraz podrava jedna veoma stara struja
nae rukopisne tradicije i da bi pisari teko stvorili tu varijantu
poavi od mnogo razumljivije - osetivi saaljenje" - postaje
sve oiglednije da je Marko, zapravo, napisao da se Isus
razgnevio kad mu je gubavac priao da bi bio izleen.
155
izgleda samilosno iako shvataju da tekst kae da le ualjutio.8
Jedan komentator, na primer, tvrdi da se Isus ljuti to u svetu
ima puno nesree i bolesti: drugim reima, on voli bolesnika,
ali mrzi bolest. Nema osnove u tekstu za takvo tumaenje, ali
ono ima tu dobru siranu to ini da Isus izgleda dobar. Jedan
drugi tuma tvrdi da se Isus Ijuti zato to je taj gubavac
izolovan od drutva, previdajui injenicu da tekst ne govori
nita o tome da je ta; ovek bio izgnanik i da, ak i da je to bio
sluaj, to ne bi bila krivica drutva u kome ;e iveo Isus, ve
krivica Boijeg Zakona (posebno Knjige levitske). Trei tvrdi
da je upravo to ono na ta se Isus ljuti, to Mojsijev zakon
doputa takvu vrstu otudenja. Ovo tumaenje prenebregava
injenicu da u zakljuku tog pasusa (stih 44) Isus potvruje
Mojsijev zakon i nalae bivem gubavcu da ga potuje.
156
bi pozvao na hitno pokajanje uoi neposrednog dolaska
Boijeg suda; on odvaja svoje sledbenike od njihovih porodica;
on nadvladava svoje sluaoce svojim autoritetom; on kori i
izgoni demonske sile koje mogu da potpuno savladaju puke
smrtnike; on odbija da se povinuje zahtevima naroda,
ignoriui Ijude koji mole da ih primi. Jedina pria u tom
uvodnom poglavlju Jevanelja po Marku koja ukazuje na linu
samilost jeste isceljenje tate Simona Petra, koja lei bolesna u
krevetu. Ali, ak se i to tumaenje samilosti moe dovesti u
pitanje. Neki duhoviti posmatrai su primetili da tata, nakon
to je Isus uklonio njenu groznicu, ustaje da bi im sluila,
verovatno da im donese veeru.
157
Isusu, a potom ga poziva: Ako si u stanju, smiluj se i pomozi
nam". Isus uzvraa ljutitim odgovorom: Ako si u stanju? Sve
je mogue onome ko veruje". ovek pada u jo vee oajanje i
moli: Verujem, pomozi mojoj neveri". Isus tada izgoni
demona.
158
22:39-46). Nakon to K pridruio svojim uenicima ,,da se
mole, da ne bi pali u iskuenje", Isus ih ostavlja, klekne na
kolena i moli se: Oe, ako je tvoja volja, ukloni ovaj pehar od
mene. Ali da ne bude moja volja, ve neka se izvri tvoja". U
velikom broju rukopisa, nakon ove molitve sledi pria koju ne
nalazimo nigde u naim jevaneljima, pria o Isusovoj
intenziviranoj agoniji i takozvanom krvavom znoju: ,,I aneo s
neba mu se javi, osnaujui ga. I poto je bio u agoniji, poe da
se moli jo usrdnije, a njegov znoj posta nalik na kapi krvi koje
padaju na zemlju". (st. 43-44). Ta scena se zavrava tako to
Isus ustaje iz molitve i vraa se svojim uenicima, da bi ih za-
tekao usnule. On potom ponavlja svoje prvobitno uputstvo:
Molite se, da ne biste pali u iskuenje". Na te rei, Juda stie
sa gomilom i Isusa hapse.
159
argument je zasnovan na unutranjoj verovatnoi"): na primer,
pojave anela su uobiajene kod Luke, a nekoliko rei i fraza
koje se nalaze u tom pasusu nalaze se i na drugim mestima kod
Luke, ali nigde drugde u Novom zavetu (na primer, re za
osnaiti"). Taj argument nije bio ubedljiv svima, poto je
najvei broj tih tipino Lukinih" ideja, konstrukcija i fraza
formulisan na jedan netipino Lukin nain (na primer, aneli se
kod Luke ne pojavljuju nigde na drugom mestu a da ne govore)
ili su tipini za jevrejske i hrianske tekstove van Novog
zaveta. tavie, postoji previe velika koncentracija neobinih
rei i fraza u tim stihovima: na primer, tri od kljunih rei
(agonija, znoj i kapi) ne pojavh'uju se nigde na drugom mestu
kod Luke, niti ih imamo u Delima (drugi tom koji je napisao
isti autor). Na kraju, teko je da se prosudi o tim stihovima na
osnovu njihovog renika i stila.
160
naavi ih kako spavaju, jo jednom im se obraa istim reima,
govorei im da se mole da ne bi pali u iskuenje" (v.v. st.
45c-46).
161
pasus? Na literarnom nivou, inverzija koja fokusira taj pasus na
Isusovu molitvu se potpuno naruava. Sada se sredite tog
pasusa, a otuda i njegov fokus, prebacuje na Isusovu agoniju,
agoniju koja je tako uasna da zahteva natprirodnog uteitelja
da bi mu dao snagu da je podnese. Interesantno je da u toj
duoj verziji prie Isusova molitva ne prua mirno uverenje
kojim on odie u ostatku te prie; zaista, tek nakon nje se on
moli jo usrdnije" tako da njegov znoj poinje da lii na velike
kapi krvi koje padaju na zemlju. Ono to hou da kaem nije
samo to da je izgubljena jedna fina knjievna struktura, ve da
se itavo sredite panje premeta na Isusa u dubokoj i
srceparajuoj agoniji i na potrebu za udesnom intervencijom.
To samo po sebi moda i ne izgleda kao nereiva tekoa, dok
italac ne shvati da nigde u Jevandelju po Luki Isus nije
naslikan na taj nain. Ba naprotiv, Luka se uveliko potrudio da
se suprotstavi upravo takvom pogledu na Isusa kakav ti stihovi
sadre. Umesto da ue u svoje stradanje ophrvan strahom i
drhtanjem, u agoniji u pogledu sudbine koja ga eka, Lukin
Isus ide u smrt mirno i kontrolisano, sa poverenjem u volju
svog Oca do samog kraja. Upadljiva ;'e injenica, od posebnog
znaaja za ovaj tekstualni problem, da je Luka mogao da stvori
takvu Isusovu sliku samo uklanjanjem onog predanja iz svog
izvora (tj. Jevanelja po Marku) koje joj se suprotstavlja.
Jedino se dui tekst stihova 22:43-44 kod Luke istie svojim
odstupanjem od toga.
162
uenicima: Moja dua je duboko uznemirena, ak do smrti"
(Marko, 14:34). Umesto da padne na zemlju u patnji (Marko,
14:35), Lukin Isus klekne na kolena (Luka 22:41). Kod Luke,
Isus ne trai da ga mimoie taj as (uporedi Marko 14:35); a
umesto da se moli tri puta da ga mimoie ta; pehar (Marko, 14:
36, 39, 41) on to trai samo jednom (Luka, 22:42), pre svoje
molitve - samo to kod Luke to ini pod vanim uslovom:
Ako je to tvoja volja". I tako, dok Lukin izvor, Jevanelje po
Marku, pokazuje Isusa kako se u patnji moli u vrtu, Luka je
potpuno preoblikovao tu scenu da bi pokazao smirenog Isusa
koji se suoava sa smru. Jedini izuzetak je Isusov krvav
znoj", pria koje nema u naim najstarijim i najboljim
dokumentima. Zato bi se Luka toliko trudio da ukloni Markov
portret Isusa koji pati ako bi Isusova patnja trebalo da bude
poenta njegove prie?
163
grupu ena koje jecaju, on im kae da ne jecaju zbog njega, ve
zbog sebe i svoje dece, zbog nesree koja e ih uskoro zadesiti
(23:27-31). Dok ga prikivaju na krst, umesto da uti, on se moli
Bogu: ,,0e, oprosti im, jer ne znaju ta ine" (23:34). Na krstu,
u bolovima svog stradanja, Isus se uputa u inteligentan
razgovor sa jednim od razbojnika koji je raspet pored njega,
uveravajui ga da e tog dana biti zajedno u raju (23:43). I
najizraajnije od svega, umesto da na kraju patetino krikne
zato to su ga napustili, Lukin Isus, u punom poverenju da stoji
pred Bogom, predaje svoju duu svom voljenom Ocu: Oe, u
ivoje ruke predajem svoj duh" (24:46).
164
dodali tom jevanelju.11
165
veka, za jedan od njih (Rukopis br.1739) se zna da je nainjen
sa jednog primerka koji je bio star u najmanju ruku kao nai
najstariji rukopisi. Jo vanije je to to nam uenjak sa poetka
3. veka, Origen, kae da je to pisalo u veini rukopisa njego-
vog doba. I drugi dokazi ukazuju na to da je ta varijanta bila
popularna u ranom periodu: ona je naena u rukopisima
poznatim Ambroziju i Jeronimu na latinskom Zapadu, a citira
je niz crkvenih otaca sve do 11. veka. I tako, uprkos injenici
da tu varijantu ne podravaju iroko nai preostali rukopisi, nju
su nekad podravali jaki spoljanji dokazi.
166
No, to shvatanje izgleda prilino nategnuto. Da li je verovatnije
da ncpaljivi ili duhom odsutni prepisiva izmeni tekst piui
re koja se icde koristi u Novom zavetu (odvojeno") ili onu
koja se koristi ee (milost" - etiri puta ee)? Da li je
verovatno da bi stvorio reenicu koja se ne pojavljuje nigde
drugde u Novom zavetu (odvojeno od Boga") ili onu koja se
pojavljuje vie od dvadeset puta (milou Boijom")? Da li je
verovatnije da bi stvorio tvrdnju, ak i sluajno, koja je
neobina i problematina, ili onu koja je poznata i laka?
Svakako, ovo drugo: itaoci olnno brkaju neobine rei sa
obinima i pojednostavljuju ono to je komplikovano, posebno
kada su delimino odsutni u mislima. Tako, ak i tcorija o
nepanji podrava manje potvrenu varijantu (odvojeno od
Boga") kao originalnu.
167
tu umetnuo beleku objanjenja na margini Jevrejima 2:8 (kao
neku vrstu reference na I posl. Korinanima 15:27), ukazujui
da nita ne ostaje nepotinjeno Hristu, osim Boga". Tu
beleku je usled toga neki kasniji nepaljivi pisar umetnuo u
tekst narednog stiha Jevrejima 2:9, gde je mislio da on spada.
168
takoe i 10:29; 12:15; 13:25). Da se ne zaboravi, istorijski su
na hriane vie uticali drugi autori Novog zaveta, posebno
Pavle, koji je smatrao Isusovo rtvovanje na krstu vrhunskim
ispoljavanjem Boije milosti. Ali, Poslanica Jevrejima ne
koristi taj izraz na taj nain, iako moda pisar koji je mislio da
je njen autor Pavle to nije shvatio.
169
doiveo svoje stradanje, odvojen od svake pomoi koja bi mu
mogla pripadati kao uzvienom biu. Rad koji je on poeo
svojim sputanjem dovrio je svojom smru, smru koja je
morala da bude odvojeno od Boga".
ZAKLJUAK
170
te izmene utiu na smisao tih tekstova. To pitanje o izmeni
tekstova u ranoj hrianskoj crkvi bie predmet naredna dva
poglavlja, poto ja nastojim da pokaem kako su pisari koji
uopte nisu bili zadovoljni onim to su knjige Novog zaveta
govorile izmenili njihove rei da bi uinili da one bolje podre
pravoverno hrianstvo, a ee se suprotstave jereticima,
enama, Jevrejima i paganima.
6.
TEOLOKI MOTIVISANE IZMENE TEKSTA
171
to bi oni eleli da kau; ponekad je razlog za to bio taj to su
za ivota samih pisara besnele teoloke rasprave. Da bi nam
takve izmene postale jasne, potrebno je da razumemo poneto o
teolokim raspravama prvih vekova hrianstva - vekova u
kojima je nainjen najvei broj izmena, pre nego to su se
svuda pojavili profesionalni" pisari.
172
da su njihovi pogledi istiniti i da su tako pouavali Isus i
njegovi sledbenici.
173
a etvrti su tvrdili da je Isus Hrist dvojak - boansko bie
(Hrist) i ljudsko bie (Isus). Neke od tih grupa su verovale da
je Hristova smrt donela spasenje svetu; druge su smatrale da
Hristova smrt nema nikakve veze sa spasenjem ovog sveta;
tree su verovale kako Hrist zapravo nije zaista umro.
174
hriana pre nego to je ta grupa pobedila u raspravama negde
poetkom etvrtog veka.
175
ljudski, ve i boanski. Te izmene moemo nazvati
antiadopcionistikim izmenama svetog pisma.
JednaodnajpoznatijihhriansHhgrupakojasedralaadopciomsfi
'fcog pogleda na Hrista bila je izvesna sekta jevrejskih
hriana poznata kao ebioniti. Nismo sigurni kako su dobili to
ime. Ono moda potie od njihovog opisa samih sebe,
zasnovanog na jevrejskom izrazu ebion, to znai siromaan".
Ti Isusovi sledbenici su moda podraavali izvornu grupu
Isusovih uenika koji su se odricali svega zbog svoje vere, pa
su zato dobrovoljno ostajali siromani u korist drugih.
176
Njih je posebno odvajalo od drugih njihovo shvatanje Isusa kao
jevrejskog Mesije. Poto su oni bili striktni monoteisti -
verovali su da samo Jedan moe da bude Bog - oni su tvrdili da
sam Isus nije bio boanski, ve da je bio ljudsko bie, koje se
po prirodi" ne razlikuje od nas ostalih. Roen je kao posledica
seksualnog odnosa njegovih roditelja, Josifa i Marije, rodio se
kao i svi drugi (njegova majka nije bila devica) i potom je
podizan u jevrejskom domu. Ono to je Isusa uinilo
drugaijim od ostalih bilo je to to je on bio pravedniji u
potovanju jevrejskog zakona; a zbog njegove velike
pravednosti, Bog ga je usvojio kao svog sina prilikom
njegovog krtenja, kada se javio glas sa neba koji objavljuje da
je on Boiji sin. Od tog trenutka se Isus osetio pozvanim da
ispuni Boiju misiju koja mu je bila namenjena - da umre na
krstu kao pravednik koji se rtvuje zbog greha drugih. To je
uinio u vernoj odanosti svome pozivu; Bog je potom proslavio
njegovu rtvu podigavi ga iz mrtvih i uzdigavi ga na Nebo,
gde jo uvek eka da se vrati kao sudija na zemlju.
177
Kako su ovakve rasprave uticale na tekstove svetih spisa koji
su bili u opticaju u drugom i treem veku, tekstove koje su
prepisivali neprofesionalni pisari koji su i sami u manjoj ili
veoj meri bili umeani u te rasprave? Bilo je veoma malo
varijanti (ako ih je uopte i bilo) koje su napisali pisari koji su
imali adopcionistika shvatanja. Razlog za taj nedostatak
dokaza ne bi trebalo da bude iznenaujui. Da je neki
adopcionistiki hrianin zaista umetnuo svoja shvatanja u
tekst svetih spisa, nema sumnje da bi ih ispravili kasniji pisari
koji su zauzeli mnogo pravoverniji stav. Meutim, mi nalazimo
primere u kojima je tekst izmenjen na nain koji se
suprotstavlja adopcionistikoj hristologiji. Te promene
naglaavaju da je Isusa rodila devica, da nije usvojen prilikom
svog krtenja i da je on sam bio Bog.
178
svima njima su korektori izmenili tekst na isti nain, tako da on
sada eksplicitno naziva Isusa Bogom". To je postao tekst
ogromne veine kasnijih vizantijskih (tj. srednjovekovnih)
rukopisa - a potom je postao tekst najveeg broja prvih prevoda
na engleski.
179
nisu znali za to". Ali, zato bi tekst govorio o njegovim
roditeljima, kad Josif nije njegov otac? Nekoliko tekstova
ispravljaju" taj problem tako to menjaju tekst da glasi: Josif
i njegova majka nisu znali za to". I opet, posle jo nekoliko
stihova, nakon to su se vratili u Jerusalim da sve pretrae kako
bi nali Isusa, Marija ga nalazi nakon tri dana u hramu. Ona ga
grdi: Otac i ja smo te traili!" I opet su neki pisari reili
problem - ovog puta jednostavno izmenivi tekst da glasi ,,Mi
smo te traili!"
180
teksta je izvorni, a koji predstavlja izmenu? Ogromna veina
grkih rukopisa ima prvu verziju (,,Ti ti moj voljeni Sin kojim
sam veoma zadovoljan"); zato moemo doi u iskuenje da
smatramo da je ona druga verzija izmena. Problem u tom
sluaju predstavh'a to to taj stih esto citiraju rani crkveni oci
u periodu pre nego to je nastao najvei broj naih rukopisa. On
se citira u drugom i treem veku svuda, od Rima, preko
Aleksandrije, Severne Afrike, Palestine i Galije, pa sve do
panije. I u gotovo svim sluajevima, citira se druga varijanta
teksta (Danas sam te rodio").
181
Problem sa tim nainom razmiljanja - iako je ubedljiv na prvi
pogled - jeste to on previa na koji nain Luka u celini koristi
izraze za Isusa u svom delu (ukljuujui ne samo jevanelje,
ve i drugu knjigu njegovih spisa, knjigu Dela). Razmotrite, na
primer, ta Luka kae o Isusu kao Mesiji" (to je jevrejska re
koja znai isto to i grki izraz Hrist). Po Luki 2:11, Isus je
roen kao Hrist, ali se u jednom od govora u Delima
apostolskim za Isusa kae da je postao Hrist prilikom svog
krtenja (Dela, 10:37-38); u jednom drugom odeljku, Luka
tvrdi da je Isus postao Hrist prilikom svog vaskrsnua (Dela,
2:38). Kako sve to moe biti tano? Izgleda da je za Luku bilo
vano da naglasi kljune trenutke Isusovog postojanja, i da
naglasi da su oni sutinski za Isusov identitet (kao Hrista). Isto
se odnosi i na Lukino poimanje Isusa kao Gospoda". Kae se
da se on rodio kao Gospod kod Luke 2:11; i kod Luke se on za
ivota naziva Gospodom; ali se u Delima 2:38 ukazuje da je on
postao Gospod prilikom svog vaskrsnua.
182
adopcionistiko tumaenje. Da bi spreili da bilo ko shvati
tekst na taj nain, neki pre-pravoverni pisari su izmenili taj
tekst da bi ga potpuno usaglasili sa tekstom Jevanelja po
Marku 1:11. Sad, umesto da se kae da je Isusa rodio Bog,
naprosto se luic: Ti si moj voljeni Sin kojim sam veoma
zadovoljan". To je, drugim reima, jo jedna
antiadopcionistika izmena u tekstu.
183
Taj prolog se onda zavrava sa nekoliko upadljivih rei, koje
nam dolaze u dve varijante: Niko nikad nije video Boga, ve
jedinstvenog Sina/jedinstvenog Boga, koji je u grudima
Oevim, onog koji ga je uinio znanim" (stih 18).
184
je u nedrima Oca". I on je taj koji objanjava Boga svima
drugima.
Ranohrianski doketisti
185
moemo da razaznamo glavne crte Markionove misli.
186
(uprkos onome to govore ebioniti i drugi adopcionisti) -
svejedno bio potpuno ljudski. Imao je krv i meso; mogao je da
oseti bol; zaista je krvario; zaista je umro; zaista je, fiziki, bio
dignut iz mrtvih; i on se zaista, fiziki, uspeo na nebo, gde
danas eka da se vrati, fiziki, u slavi.
187
da ti stihovi sadre jednu teologiju koja je potpuno neslina
onom to inae nalazimo u Lukinom pripovedanju Isusovog
stradanja. Na svim drugim mestima, Isus je miran i kontrolie
situaciju. Luka se, zapravo, potrudio da iz te prie ukloni sva
ukazivanja na Isusovu patnju. Dakle, tih stihova ne samo da
nema u vanim i ranim rukopisima, ve se i suprotstavh'aju
slici Isusa koji se suoava sa smru kakvu nalazimo na drugim
mestima u Jevanelju po Luki.
188
Za pre-pravoverne hriane bilo je vano da se naglasi da je
Isus bio pravi ovek od krvi i mesa, jer je upravo rtvovanje
njegovog mesa i prolivanje njegove krvi to to je donelo
spasenje - ne prividno, ve stvarno. Jo jedna tekstualna
varijanta Lukine prie o Isusovim poslednjim asovima
naglaava tu stvarnost. To se deava tokom Isusove poslednje
veere sa svojim uenicima. U jednom od naih najstarijih
grkih rukopisa, kao i u nekoliko latinskih, kae nam se:
189
izvorno nalazili kod Luke (na primer, nema homoeteleutona
koji bi objasnio njihovo izostavljanje), a posebno zato to oni
imaju tako jasan i gladak smisao kad se dodaju. Zapravo, kad
se ti stihovi oduzmu, veini ljudi izgleda da tekst zvui donekle
osakaeno. To to skraena verzija (bez tih stihova) ne zvui
poznato, moe biti razlog koji je naveo pisare da dodaju te
stihove.
190
im on oprata njihove grehove.
Drugim reima, zaLukuIsusova smrt navodiljude napokajanje,
ato pokajanje je ono to donosi spasenje. Ali, to se ne slae sa
tim problematinim stihovima kojih nema u nekim od naih
ranih svedoanstava: u tim stihovima je Isusova smrt naslikana
kao iskupljenje ,,za vas".
191
budalasta pria". Tada se u mnogim rukopisima pojavljuje stih
24:12: Ali Petar, ustavi, potra ka grobu i sagnuvi se vide
samo lanenu odeu i vrati se kui, u udu se pitajui ta se
zbilo".
192
Sad, ako se porie (Hristova) smrt, zato to se porice njegova
telesnost, nee biti izvesnosti njegovog vaskrsenja. Jer on se
nije uzneo, iz istih razloga iz kojih nije ni umro, zato to nije
posedovao stvarnost tela kojoj odgovara kako smrt, tako i
vaskrsenje. Slino tome, ako se poniti Hristovo vaskrsenje,
bie poniteno i nae". (Protiv Markiona, 3, 8)
Hrist je, dakle, morao imati pravo telo od mesa, koje se zaista,
fiziki, podiglo iz mrtvih.
193
(Dela, 1:1-11).
Zbog toga je teko da poverujemo da je Luka napisao reenicu
o kojoj govorimo u Jevanelju po Luki 24:51 - poto je sigurno
da on ne misli kako se Isus uspeo na nebo na dan svog
vaskrsnua, ako ve na poetku svog drugog dela ukazuje da se
to dogodilo nakon etrdeset dana. Takoe vredi da se primeti
da se glavni izraz o kome se radi (odnet gore") ne pojavljuje
ni na jednom drugom mestu u Jevanelju po Luki, a ni u knjizi
Dela apostolskih.
Ranohrianski separacionisti
194
svoja uda i propoveda svoja uenja; ali, pre Isusove smrti,
Hrist ga je napustio, prisiljavajui ga da se sa raspeem suoi
sam.
195
Pre-pravoverni hriani su smatrali da je to uenje tetno na
svim nivoima. Za njih, materijalni svet nije bio loe mesto koje
je proizalo iz neke kosmike katastrofe, ve dobra tvorevina
jednog istinitog Boga. Za njih, spasenje dolazi verovanjem u
Hristovu smrt i vaskrsnue, a ne uenjem tajne gnoze koja
moe da osVetli istinu o ljudskom stanju. A najvanije za nas
ovde, za njih Isus Hrist nije bio dva bia, ve jedno bic,
istovremeno i boansko i ljudsko.
196
Jo jedan interesantan primer te pojave se pojavljuje upravo na
onim mestima gde bismo i mogli da je oekujemo, u
jevaneljskim priama o Hristovom raspeu. Kao to sam ve
ukazao, u Jevanelju po Marku Isus uti tokom itave
procedure raspea. Vojnici ga razapinju, prolaznici i jevrejske
voe mu se podsmevaju, kao i dva razbojnika koji su razapeti
sa njim; a on ne kae ni re - do samog kraja, kada se smrt
priblii, kad Isus povie rei uzete iz Psalma 22: Eloi, eloi,
lama sa bachthani", koje u prevodu znae; Moj Boe, moj
Boe, zato si me napustio?" (Marko, 15:34)
197
onda ne iznenauje previe to su tekst Jevanelja po Marku
izmenili neki pisari na nain koji bi zaobiao to gnostiko
objanjenje. U jednom grkom rukopisu i nekoliko latinskih
svedoanstava, kae se da Isus nije izrekao tradicionalni krik
naputenoga" iz Psalma 22, ve je umesto toga povikao: Moj
Boe, moj Boe, zato si me ismejao?"
Zato su, dakle, pisari izmenili taj tekst? Poto smo rekli koliko
je on koristan za one koji se zalau za separacionistiku
hristologiju, ne moramo se mnogo pitati zato. Pre-pravoverni
pisari su se brinuli da njihovi gnostiki protivnici ne upotrebe
taj tekst protiv njih. Nainili su vanu i tekstualno pogodnu
izmenu, pa se sad Bog podsmeva Isusu umesto da ga napusti.
198
poslanici Jovanovoj. U najstarijoj verziji tog teksta 4:2-3 kae
nam se:
,,Na taj nain znate Duh Boiji. Svaki duh koji prizna da je Isus
Hrist doao u teloje od Boga; a svaki duh koji nepriznaje Isusa
nije od Boga. Toje duh anti-Hrista."
199
Pa ipak se ta varijanta verovatno ne moe prihvatiti kao
izvorni" tekst, zbog oskudnih potvrda za nju - ona se ne
nalazi, na primer, ni u jednom od naih najstarijih i najboljih
rukopisa (zapravo, ni u jednom grkom rukopisu, osim te
beleke na margini). Zato bi je, onda, dodao neki hrianski
pisar? Izgleda da je ona stvorena da bi omoguila biblijski"
napad na separacionistiku hristologiju u kojoj se Isus i Hrist
dele na dva odvojena entiteta, ili kako kae ta varijanta teksta,
u kojoj je Isus osloboen" od Hrista. Ta tekstualna varijanta
ukazuje da svako ko podrava takvo shvatanje nije od Boga,
ve je zapravo antihrist. Dakle, opet imamo varijantu koja je
stvorena u kontekstu hristolokih rasprava drugog i treeg
veka.
ZAKLJUAK
200
doketikih ili separacionistikih tumaenja Hrista koja su se
nadmetala za prevlast u tom periodu.
7.
DRUTVENI SVETOVI TEKSTA
201
pogreno piui re, izostavljajui neki red ili naprosto
pokvarivi reenice koje je trebalo da prepiu; a povremeno bi
menjali tekst namerno, ispravljajui" ga, to se na kraju
pokazivalo kao izmena u tekstu koju autor nije izvorno
napisao. U prethodnom poglavlju smo prouili jednu vrstu
namernih izmena - izmene koje se odnose na neke od teolokih
rasprava koje su plamtele u drugom i treem veku, kad je i
nainjen najvei broj izmena tekstualne tradicije. Ne bih hteo
da stvorim lani utisak da je do te vrste teolokih izmena
dolazilo svaki put kad bi neki pisar seo da prepie neki pasus.
One su se deavale povremeno. A kad bi do njih dolo, to je
imalo dubokog uticaja na tekst.
202
ene u ranoj crkvi
203
izgnanike. I ene.2
204
radi meu Rimljanima (st. 6); tu su takoe i Trifena, Trifoza i
Persis, ene koje Pavle naziva svojim saradnicama" u
jevanelju (st. 6, 12). A tu su i Julija i majka Rufusova i
Nerejeva sestra, koje sve izgleda imaju istaknut poloaj u
drutvu (stihovi 13, 15). A najupeatljivije od svega, tu je
Junija, ena koju Pavle naziva prvom meu apostolima" (stih
7). Druina apostola je oigledno bila ira od samo dvanaest
mukaraca koji su poznati veini ljudi.
205
u crkvi, one to ine pokrivene glave, da bi pokazale kako su
potinjene autoritetu" (I Korinanima 11:3, posebno stih 10).
Drugim reima, on nije insistirao na socijalnoj revoluciji u
odnosu izmeu mukaraca i ena, iako je smatrao da u Hristu
nema ni robova ni slobodnih". Umesto toga, poto je vreme
kratko" (do dolaska Carstva), on je insistirao da svi treba da
budu zadovoljni ulogom koja im je data i da niko ne bi trebalo
da nastoji da izmeni svoj status - bilo da je to bio status roba,
slobodnog, oenjenog, samca, mukarca ili ene (I
Korinanima 7:17-24).
206
zavetu, kae nam se da se enama ne sme dopustiti da
pouavaju mukarce, poto su one stvorene kao nie, kako je
ukazao sam Bog u Zakonu; Bog je stvorio Evu drugu, zarad
mukarca; i eni (u rodu sa Evom) se zato ne sme dopustiti da
gazduje mukarcem (u rodu sa Adamom) tako to e ga
pouavati. tavie, prema tom autoru, svi znaju ta se dogaa
kad ena preuzme ulogu uitelja: nju je lako zavesti (avo) pa
ona odvodi i mukarce sa pravog puta. I tako, ene treba da
ostanu kod kue i da se dre vrlina predvienih za ene, raaju
decu svojim muevima i uvaju svoju ednost. Sam taj pasus
glasi:
207
gotovo svim sluajevima u koji-ma se pojavljuju takve izmene,
tekst je izmenjen da ogranii ulogu ena i da umanji njihov
znaaj za hrianski pokret. Ovde emo razmotriti samo
nekoliko primera.
208
vanih tekstualnih svedoanstava izmeani. U tri grka
rukopisa i u nekoliko latinskih svedoanstava, njih ne nalazimo
tu, nakon stiha 33, ve kasnije, nakon stiha 40. To je navelo
neke prouavaoce da pretpostave da te stihove nije napisao
Pavle, ve da su nastali kao neka vrsta napomene na margini
koju je dodao neki pisar, mogue pod uticajem Prve poslanice
Timotiju, 2. Razni pisari su tu beleku umetnuli na razna mesta
u tekstu - neki posle stiha 33, a drugi posle stiha 40.
209
govore. Teko je pomiriti ta dva stava - ili je Pavle doputao
enama da govore (sa pokrivenom glavom, poglavlja 11) ili
nije (poglavlje 14). Poto izgleda besmisleno smatrati da bi
Pavle protivreio samom sebi u razmaku od samo tri poglavlja,
izgleda da stihovi koje pominjemo ne potiu od Pavla.
210
ensko ime, nema dokaza da je u antikom svetu Junijas" bilo
muko ime. Pavle govori o eni po imenu Junija, iako u nekim
savremenim engleskim prevodima Biblije (ako hoete, moete
da proverite u svom!) prevodioci i dalje o tom enskom
apostolu govore kao da je to bio mukarac po imenu Junijas.5
Neki pisari su takoe imali problema da smatraju apostolom tu
inae nepoznatu enu, pa su zato nainili veoma malu izmenu u
tekstu, kako bi zaobili taj problem. U nekim od drugih
rukopisa, umesto da kau: Pozdravi Andronika i Juniju, moje
roake i drugove iz zatvora, koji su prvi meu apostolima",
tekst je sada izmenjen kako bi se spremnije preveo: Pozdravi
Andronika i Juniju, moje roake; a takoe pozdravi i moje
drugove iz zatvora koji su prvi meu apostolima". Sa tom
tekstualnom izmenom, niko vie ne mora da brine o nekoj eni
koja se svrstava u apostolsku druinu mukaraca!
211
U knjizi Dela, meu Pavlovim pratiocima bili su i mu i ena
po imenu Akvila i Priskila; ponekad, kad se oni pominju, autor
prvo kae enino ime, kao da je ona na neki nain bila posebno
istaknuta, bilo u toj vezi, bilo u hrianskoj misiji (kao to je
sluaj i u Poslanici Rimljanima, 16:3, gde se ona naziva
Priska). Nije udo to bi se pisari povremeno uvredili zbog
takvog redosleda, pa bi ga obrnuli, tako da je mukarcu dato
ono to mu pripada tako to se njegovo ime pominje prvo:
Akvila i Priskila, umesto Priskila i Akvila.6
212
Jevreji i hriani u sukobu
213
poeli da ga smatraju jevrejskim Mesijom. Izraz mesija su
razni Jevreji iz prvog veka razumeli na razne naine, ali je
jedna stvar bila zajednika svim Jevrejima u njihovom
razmiljanju o mesiji: on je bio velianstvena i mona figura
koja e na neki nain - na primer, tako to e podii jevrejsku
vojsku ili povesti nebeske anele - pobediti neprijatelje Izrailja
i uspostaviti Izrael kao suverenu dravu kojom moe da vlada
sam Bog (mogue ljudskim posredstvom). Hriani koji su
nazivali Isusa mesijom oigledno su imali problema da ubede
druge u tu tvrdnju, poto je Isus, umesto da bude poznat kao
moni ratnik ili nebeski sudija, bio nairoko poznat kao
putujui propovednik koji je prekrio zakon, pa je razapet kao
neki kriminalac.
214
napisanom hrianima u Solunu, Pavle kae: Jer vi, brao
naa, postadoste oponaatelji crkava Boijih koje su u Judeji u
Hristu Isusu,jerstepretrpeli iste stvari odsvojih sunarodnika
kakve su onipretrpeli odjevreja, koji su ubili i Gospoda Isusa i
njegove proroke, i progonili nas, i ne ugaaju Bogu i
suprotstavljaju se svim Ijudima." (I. Solunjanima, 2:14-15)
215
kau jedna drugoj. I Iriani su se, zapravo, nali pomalo u
kripcu. Jer, oni su priznavali <la je Isus mesija koji je
najavljen u jevrejskom svetom pismu, i da bi zadobili
poverenje u jednom svetu koji je negovao sve to je
drevno", .ili sumnjao u sve skoranje" kao u problematinu
novinu, hriani su n.istavili da priznaju sveto pismo - te
drevne jevrejske tekstove - kao temelj svojih sopstvenih
verovanja. To je znailo da su hriani usvojili H'vrejsku
Bibliju kao svoju sopstvenu. Ali, zar nije jevrejska Biblija bila
za |c vreje? Hriani su poeli da insistiraju da Jevreji ne samo
da su prezreli svog sopstvenog mesiju, pa su tako odbacili
sopstvenog Boga, ve i da su t.ikoe pogreno protumaili
svoje sopstveno sveto pismo. I tako nalazimo takve hrianske
spise kao to je tzv. Pismo Varnavino, knjigu koju su neki rani
hriani smatrali delom kanona Novog zaveta, koja tvrdi da
judaizam jeste i oduvek je bio lana religija, da je Jevreje neki
zli andeo zaveo da pogreno protumae zakone koje im je dao
Mojsije kao doslovna uputsrva kako da ive, a zapravo ih treba
tumaiti alegorijski.8
216
izuzetno ubistvo se dogodilo u centru Jerusalima, u gradu
posveenom Boijem Zakonu, u gradu Jevreja, u gradu
proroka, u gradu za koji se misli da je pravedan. I ko je bio
ubijen? I ko je ubica? Stidim se da odgovorim, ali moram...
Onaj ko je okaio Zemlju u prostoru, sam je okaen, onaj koje
uvrstio nebesa ne njihovom mestu sam je prikovan; onaj ko je
tvrdo uvrstio sve stvari sam je cvrsto prikovan za drvo.
Gospod je bio uvreen, Bog je bio ubijen, Kralja Izrailja
unitila je desna ruka Izrailja." (PaskalHomilija, 94-96) 9
217
ine". (Luka, 23:33-34)
218
je ovaj: kad god su pisari nastojali da meusobno nsklade
tekstove, oni su nastojali da to ine tako to bi ponovili iste rei
u obapasusa. Ali, u ovom sluaju, ne nalazimo identine rei, a
jedva daje to i ista vrsta molitve. To nije usklaivanje" kakvo
pisari obino prave.
219
koga se Isus moli. Da li za Rimljane koji ga ubijaju iz
neznanja? Ili za Jevreje koji su prevashodno odgovorni to su
ga predali Rimljanima? Ma kako da odgovorimo na to pitanje u
pokuaju da danas protumaimo taj tekst, jasno je kako su ga
tumaili prvi crkveni oci. U gotovo svim primerima u kojima
se o toj molitvi raspravlja u spisima crkvenih otaca, jasno je da
oni tu molitvu tumae ne kao da se odnosi na Rimljane, ve na
Jevreje.10 Isus moli Boga da oprosti jevrejskom narodu (ili
jevrejskim vodama) koji je odgovoran za njegovu smrt.
Sad postaje jasno zato su neki pisari eleli da izostave taj stih.
Isus se molio za oprotaj Jevrejimal Kako to moe da bude? Za
rane hriane je u tom stihu, shvaenom na taj nain, bilo dva
problema. Najpre, razmiljali su oni, zato bi se Isus molio za
oprotaj tom obesnom narodu koji je samovoljno odbacio
samog Boga? Mnogim hrianima je to bilo jedva shvatljivo. A
to je jo naglaenije, u drugom veku su mnogi hriani bili
ubeeni da Bog nije oprostio Jevrejima jer je, kako su oni
verovali, dopustio da Jerusalim bude uniten za kaznu to su
Jevreji ubili Isusa. Kako kae crkveni otac Origen: Bilo je
pravedno da grad u kome je Isus pretrpeo tolike patnje bude
potpuno uniten, i da jevrejski narod bude zbaen". (Protiv
Celza, 4,22)n
220
Bilo je i drugih pasusa u kojima je antijevrejsko raspoloenje
ranohrianskih pisara uticalo na tekstove koje su oni
prepisivali. Jedan od najznaajnijih pasusa za konani nastanak
antisemitizma je scena suenja Isusu u Jevanelju po Mateju.
Prema toj prii, Pilat proglaava Isusa nevinim, perui ruke da
pokae da: ,,Ja nisam odgovoran za krv ovog oveka! Vi se
postarajte za to!" Jevrejska gomila tada izgovara pokli koji e
odigrati tako uasnu ulogu u nasilju koje je vreno nad
Jevrejima tokom srednjeg veka, po kome izgleda da su oni
odgovorni za Isusovu smrt: Neka njegova krv padne na nas i
nau decu". (Matej, 27:24-25)
221
glasi: jer e on spasti svet od njegovih grehova". Ovde opet
ispada da je pisaru bilo neugodna ideja da e jevrejski narod
ikad biti spasen.
222
varijanta koja izgleda da se odnosi na rastuu plimu
antijudaizma u prvobitnoj crkvi.
PAGANI I TEKSTOVI SVETIH SPISA
223
oblik kazne koji su rimske lokalne vlasti koristile za kriminalce
koji bi bili osudeni kao drutveno opasni. A kao to smo videli,
u svom prvom pismu koje nam je preostalo, Pavle pie da je
njegova nejevrejska hrianska pastva u Solunu propatila od
svojih sunarodnika ono to su oni (crkva u Judeji) propatili od
Jevreja" (I Sol. 2:14). U ovom drugom sluaju, ispada da taj
progon nije bio zvanian", ve posledica neke vrste nasilja
gomile.
224
obezbedili srean zagrobni ivot; u celini su se ljudi vie
brinuli za svoj sadanji ivot, koji je za veinu, u najboljem
sluaju, bio surov i nesiguran. Bogovi su mogli da obezbede
ono to je ljudima bilo nemogue da obezbede za sebe same -
da etva bude obilata, da se nahrani marva, da padne dovoljno
kie, da pojedinci budu zdravo i dobro, da mogu da se
razmnoavaju, da pobede u ratu, da napreduju u miru. Bogovi
su titili dravu i inili je velikom; bogovi su imali mo da se
umeaju u ivot da ga uine skladnim, dugim i srenim. A to su
inili u zamenu za jednostavne procedure oboavanja -
oboavanja na dravnom nivou tokom graanskih ceremonija u
ast bogova, i oboavanja na lokalnom nivou, u zajednicama i
porodicama.
Kada stvari nisu ile dobro, kad bi postojala ratna pretnja, ili
sua, ili glad, ili bolest, to se moglo smatrati znakom da bogovi
nisu zadovoljni nainom na koji se potuju. I ko bi tada mogao
biti okrivh'en za nedovoljno potovanje bogova? Oigledno,
oni koji odbijaju da ih oboavaju. Tu na scenu stupaju hriani.
Naravno, ni Jevreji nisu oboavali paganske bogove, ali su oni
u celini smatrani izuzetim od potrebe da itav narod oboava te
bogove, poto su Jevreji bili zaseban narod sa sopstvenom
predakom tradicijom koju su verno sledili.14 Ali, kada su na
scenu stupili hriani, oni nisu bili priznati kao neki zaseban
narod - oni su bili preobraenici iz judaizma i itavog niza
paganskih religija, bez meusobne krvne povezanosti ili bilo
kakvih drugih veza osim njihovog posebnog niza religioznih
verovanja i praksi. tavie, bilo je poznato da su oni
antisocijalni, da se okupljaju u sopstvene zajednice, da
ostavljaju sopstvene porodice i naputaju svoje ranije prijatelje
i da ne uestvuju u drutvenim svetkovinama bogosluenja.
225
Dakle, hriani su bili progonjeni zato to se smatralo da su
tetni po drutveno zdravlje, i zato to su se uzdravali od
oboavanja bogova koji tite drutvo i zato to ive zajedno na
nain koji izgleda antisocijalan.
226
ljudoderstvo (jedenje njegovog mesa i pijenje njegove krvi).
Te optube mogu da izgledaju ncverovatne danas, ali u jednom
drutvu koje je potovalo pristojnost i nivorenost, one su bile
iroko prihvaene. Hriani su biii zapaeni kao opaka druina.
U intelektualnim napadima na hriane, znaajna panja bila je
posveena osnivau te moderne i drutveno ozloglaene vere,
samom Isusu.15 Paganski pisci su ukazivali na njegovo
siromano poreklo i nizak drutveni status kako bi se narugali
hrianima to misle da je on dostojan oboavanja kao
boansko bie. Govorili su da hriani oboavaju raspetog
kriminalca i budalasto tvrde da je njegova priroda na neki nain
bila boanska.
Neki od tih pisaca, poev od kraja drugog veka, zapravo su
itali hriansku literaturu da bi bolje uobliili svoje optube.
Kao to je rekao paganski kritiar Celz, to se tie osnove
njegovog napada na hrianska verovanja:
227
spolja:
228
Kako je taj apologetski" pokret u ranom hrianstvu uticao na
pisare iz drugog i treeg veka koji su prepisivali tekstove te
vere?
229
Do tog perioda se meu paganima iroko verovalo da bogovi
nisu podloni uskogrudim oseanjima i udima obinih
smrtnika, i da su oni, zapravo, izrtad takvih stvari.20 Kako da se
onda odredi da li neki pojedinac jeste ili nije boansko bie?
Oigledno, on bi trebalo da ispolji moi (intelektualne ili
fizike) koje su nadljudske; ali bi takoe trebalo da se ponaa
na nain koji je u skladu sa tvrdnjom da je doao iz boanske
oblasti.
230
To je jedan jedini pasus u Novom zavetu u kome je Isus nazvan
drvodeljom. Re koja je upotrebljena, TEKTON, u drugim
grkim tekstovima se odnosi na svakog ko pravi stvari svojim
rukama; u kasnijim hrianskim spisima se, na primer kae, da
je Isus pravio jarmove i vratnice".21 Ne treba da mislimo o
njemu kao o nekome ko se bavio duborezom. Moda najbolji
nain da steknemo oseaj" za taj termin jeste da ga uporedi-
mo sa neim to vie odgovara naem iskustvu; to bi bilo kao
da Isusa nazovemo graevinskim radnikom. Kako neko sa
takvitn poreklom moe da bude Sin Boiji?
231
udo, on sa njom ne izlazi na kraj tako to je razjanjava (to je
njegov uobiajeni postupak), ve tako to je potpuno porie:
(Celz je) slep i za ovo, da ni u jednom od jevanelja koja
krue crkvama za Isusa nikad nije reeno da je bio drvodelja".
(Protiv Celza, 6,36)
232
da je, iz apologetskih razloga, neophodno da izmene red rei,
tako da on nedvosmisleno ukazuje da su druga dvojica bili
kriminalci, a ne i Isus.
233
Ili, moemo da razmotrimo izmenu Isusovog predvidanja
jevrejskom prvosveteniku na njegovom suenju u Jevanelju
po Marku, 14:62. Kad su ga upitali da li je on Hrist, Sin
Blagoslovenog, Isus odgovara: Jesam, i ti e videti Sina
ovekovog kako sedi sa desne strane moi i dolazi sa oblacima
nebeskim". Iako savremeni naunici u velikoj meri smatraju da
su te rei pribline ili tane Isusove rei, one su kod mnogih
hriana izazivale nelagodu skoro do kraja prvog veka. Jer Sin
ovekov nikad nije doao na oblacima nebeskim. Zato je onda
Isus predvideo da e ga sam prvosvetenik videti kako dolazi?
Odgovor zasnovan na istoriji bi mogao da bude i da je Isus
zapravo mislio da e prvosvetenik to videti, to jest, da e se to
dogoditi za njegovog ivota. Ali, oigledno, u kontekstu
apologija drugog veka, to bi se moglo shvatiti kao pogreno
proroanstvo. Nije onda udo to jedna od najstarijih verzija
Jevanelja po Marku menja taj stih izbacujui problematine
rei, tako da sad Isus jednostavno kae da e prvosvetenik
videti Sina oveijeg kako sedi sa desne strane moi sa
oblacima nebeskim. Ne ostaje nikakvog pomena o
neposrednom dolasku Onog koji, zapravo, nikad nije doao.
234
Zakljuak
MENJANJE SPISA
235
ljutit? Da li je bio potpuno potresen pred licem smrti? Da li je
rekao svojim uenicima da mogu da piju otrov a da im to ne
naudi? Da li je izvukao preljubnicu iz nevolje samo uz blagi
prekor? Da li doktrina o Trojstvu izriito proizlazi iz redova
Novog zaveta? Da li se tu Isus zaista naziva jedinstvenim
Bogom"? Da li Novi zavet ukazuje da ak ni Sin Boiji ne zna
kada e doi kraj? Ta pitanja se reaju, i odgovori na njih
zavise od toga kako emo reiti probleme u tradiciji rukopisa
koji su dospeli do nas.
236
22:43-44? i tako dalje) i preveo ga na engleski. Vi itate prevod
na engleski - i ne samo vi, ve milioni ljudi poput vas. Kako ti
milioni ljudi znaju ta pie u Novom zavetu? Oni znaju" zato
to su im naunici ija imena, identitet, obrazovanje,
kvalifikacije, sklonosti, teologiju i lina miljenja ne znamo,
rekli ta pie u Novom zavetu. Ali, ta ako su prevodioci
preveli pogrean tekst? To se ve deavalo.
237
tekstovima koji su mestimino bili izmenjeni. A ima i nekih
mesta na kojima savremeni prevodi i dalje prenose tekst koji
verovatno nije izvorni (ja tvrdim da su to stih 1:41 iz
Jevanelja po Marku, 23:43-44 iz Jevanelja po Luki i 2:9 iz
Poslanice Jevrejima, na primer; ima i drugih primera). Ima
nekih mesta na kojima ak i ne znamo kakav je bio izvorni
tekst, na primer, mesta 0 kojima visokointeligentni i
impresivno uvebani tekstolozi i dalje raspravljaju. Nekoliko
uenih ljudi - iz razloga koje smo videli u poglavlju 2 - ak su
poeli da misle da nema smisla ni da se govori o originalnom"
tekstu.
Dok sam bio student koji je tek poinjao da misli o tih petnaest
vekova prepisivanja i promena teksta, stalno sam se vraao na
injenicu da, ta god mi mogli da kaemo o hrianskim
pisarima - bilo pisarima iz antike, bilo iz srednjeg veka -
238
moramo da priznamo da su, osim to su prepisivali sveto
pismo, oni i menjali sveto pismo. Ponekad oni to nisu
nameravali - naprosto su bili umorni, ili nepaljivi, ili,
povremeno, neveti. U drugim sluajevima su, meutim,
nameravali da unose izmene, jer su hteli da tekst naglasi tano
ono u ta su oni sami verovali, na primer o prirodi Hrista, o
ulozi ene u crkvi, ili o iskvarenom karakteru svojih jevrejskih
protivnika.
239
ali, ako je on zaista hteo da Jjudi imaju njegove stvarne rei, on
bi svakako na udesan nain sauvao te rei, ba kao to ih je
na udesan nain isprva i nadahnuo. A ako znamo da on nije
sauvao te rei, izgleda da je neizbeno da se zakJjui da se
onda nije potrudio ni da ih nadahne.
240
drugaiji, nije ispravno da smatramo da je svaki od njih mislio
isto to i oni drugi - ba kao to nije poteno da kaemo da ono
to ja mislim u ovoj knjizi mora biti isto to i neki drugi autor
koji pie o tekstologiji misli u nekoj svojoj knjizi. Mi moda
hoemo da kaemo razliite stvari. Kako to moete da znate?
Jedino ako paljivo proitate i vidite ta svako od nas ima da
kae - a ne zamiljajui da obojica govorimo istu stvar. Mi
esto govorimo sasvim razliite stvari.
241
mesta raspea, on sve vreme uti i ne kae nita na krstu, dok
mu se svi podsmevaju, ukljuujui i dva razbojnika, sve do
samog kraja, dok u bolu ne povie: Moj Boe, moj Boe,
zato si me napustio?" On potom glasno krikne i umre.
242
kraju izgleda da je u agoniji sumnje: Zato si me napustio?")
moe zapravo biti put izbavljenja. Luka je eleo da nas naui
drugaijoj lekciji. Za njega, Isus nije bio u oajanju. On je bio
miran i kontrolisao situaciju, znajui ta mu se deava, zato se
to deava i ta e se dogoditi kasnije (danas e biti sa mnom
u raju").
243
meu ranohrianskim piscima. To su, zapravo, inili svi pisci
Novog zaveta - kao i svi pisci sve hrianske literature pored
Novog zaveta, uistinu, svakakvi pisci i svuda. Oni su izmenili
svoja predanja i ispriali ta predanja svojim reima. Jevanelje
po Jovanu je sasvim drugaije od sva tri ostala (kod njega Isus
nikad ne pria neku parabolu, na primer, niti izgoni nekog
demona; i u njegovoj prii, za razliku od ostalih, Isus dri duge
govore 0 svom identitetu i daje znake" da bi dokazao da su
rei koje govori 0 sebi istinite). Pavlova poruka i lii i ne lii na
ono to nalazimo u jevaneljima (on, na primer, ne govori
mnogo o Isusovim reima ili delima, ve se usredsreuje na
ono to su za njega bila bitna pitanja, da je Hrist umro na krstu
i da je vaskrsao iz mrtvih). Jakovljeva poruka razlikuje se od
Pavlove; Pavlova poruka razlikuje se od Dela; poruka
Otkrovenja Jovanovog razlikuje se od poruke Jcvanelja po
Jovanu; i tako dalje. Svaki od tih pisaca bio je ovek, svaki je
imao drugaiju poruku, svaki je tradiciju koju je nasledio iz-
razio svojim reima. Svaki od njih je, u nekom smislu, menjao
tekst" koji je nasledio.
244
popravkama teksta, koje su moda injene zato to su pisari bili
ubeeni da su prepisivai pre njih i sami grekom izmenili rei
teksta. U najveem broju sluajeva, njihova namera je bila da
ouvaju tradiciju, a ne da je menjaju.
245
tekstova ima u izobilju, i ljudi se u stvari ne slau oko toga ta
ti tekstovi znae. To je oigledno istina i u pogledu tekstova
Svetog pisma: samo pogledajte stotine, ak i hiljade naina na
koji ljudi tumae knjigu Otkrovenja, ili uzmite u obzir sve
razne hrianske veroispovesti, pune inteligentnih i
dobronamernih ljudi koji zasnivaju na Bibliji svoje poglede na
tome kako crkva treba da bude organizovana i kako treba da
funkcionie; svi oni dolaze do radikalno drugaijih zakljuaka
(baptisti, pentekostalci, prezbiterijanci, rimokatolici, apalaki
hvatai zmija, pravoslavci i tako dalje).
246
ih (ba kao to ih i itaju) iva ljudska bia koja diu, koja
mogu da shvate tekstove jedino ako ih objasne u svetlosti
svojih drugih znanja, objanjavajui znaenje tekstova,
izraavajui rei tih tekstova drugim reima".
247
pismo na nain na koji svi mi menjamo Sveto pismo svaki put
kad ga itamo. Jer oni su, kao i mi, nastojali da razumeju ta su
autori napisali, nastojei takoe i da vide kakvo bi znaenje
rei autorovih tekstova mogle imati za njih i kako im mogu
pomoi da shvate sopstvenu situaciju i sopstveni ivot.
Napomene
Uvod
Poglavlje 1
248
uitelj; moda se on u to vreme najbolje moe razumeti kao
prorok". Za dalju diskusiju, vidi Bart D. Erman: Jesus:
Apocalyptic Prophet of the New Millenuim, New York, Oxford
Univ. Press, 1999.
4. Za tu skraenicu, vidi napomenu 1.
5. To bi ukljuilo tri Deutero-Pavlova" pisma Koloanima,
Efeanima i II pismo Solunjanima, a posebno tri pastoralna"
pisma I i II poslanice Timotiju i Titu. Zato naunici sumnjaju
da je ta pisma napisao sam Pavle, vidi Bart D. Erman: The New
Testament: A Historical Introduction to the Early Christian
Writings, 3. izdanje, New York, Oxford Univ. Press, 2004,
poglavlje 23.
6. Kasnije je bilo nekoliko falsinkovanih pisama za koje se
tvrdilo da su to pisma Laodikejanima. Mi posedujemo jedno od
njih, koje se obino svrstava u tzv. novozavetne .tpokrife. Ono
nije mnogo vie od imitacije Pavlovih fraza i reenica,
skrpljenih zajedno tako da izgledaju kao jedno od Pavlovih
pisama. Drugo pismo, zvano Laodikejanima, oigledno je
falsifikovao jeretik" iz drugog veka, Markion; ono nije dolo
do nas.
7. Iako Q oigledno vie ne postoji, imamo dobrih razloga da
mislimo da je to bio stvarni dokument - ak i ako ne moemo
da sigurno znamo njegov celokupni sadraj. Vidi Erman, The
New Testament, pogl. 6. Naziv Q je skraenica za nemaku re
Quelle, koja znai izvor" (to jest, izvor velike koliine
materijala za izreke iz Mateja i Luke).
8. Na primer, u raspravama poznatim kao Petrova
apokalipsa" i Druga rasprava o velikom Setu", koje su obe
pronaene u skrovitu gnostikih" dokumenata blizu sela Nag
Hamadija u Egiptu. Njihov prevod vidi u James M. Robinson,
ed, The Nag Hammady Library in English, 3. izd. San
Francisco, HarperSanFrancisco, 1988, str. 362-78.
249
9. Ime gnostici potie od grke rei gnosis, to znai
spoznaja". Termin gnosticizam se odnosi na grupu religija od
drugog veka pa nadalje koje su naglaavale da je vano da se
stekne tajno znanje kako bismo se izbavili iz ovog zlog,
materijalnog sveta.
10. Radi potpunije diskusije, vidi Bart D. Erman, Lost
Christianities: The Battlesfor Scripture and the Faiths We
Newer Knew, New York, Oxford Univ. Press, 2004., posebno
poglavlje 11. Vie informacija o itavom tom procesu mogu se
nai kod Hary Gamble: The New Testament Canon: Its Making
and Meaning, Philadelphia: Fortress Press, 1985). Da vidite
standardnu nauniku priu, konsultujte Brus M. Mecger: The
Canon ofthe New Testament: Its Origin, Development and
Significance, Oxford, Clarendon Press, 1987).
11. Jedan nedavni prevod Polikarpovog pisma, vidi Bart D.
Erman: Apostolic Fathers, Loeb Classical Librarv, Cambridge:
Harvard University Press, 2003), tom I.
12. Za vie informacija o Markionu i njegovim uenjima vidi
Erman: Lost Christianities, 103-108.
13. Vidi posebno William V. Harris: Ancient Literacy,
Cambridge: Harvard Univ. Press, 1989.
14. O procentu pismenih meu Jevrejima vidi Catherine
Hezser: Jewish Literacy in Roman Palestine, Tubingen:
Mohr/Soebeck, 2001.
15. Vidi diskusiju Kim Haines-Etzen: Guardians ofLetters:
Literacy, Power and the Transmitters ofEarly Christian
Literature, New York, Oxford Univ. Press, 2000., 27-28 i
lanke H.C. Youtie koje ona tu citira.
16. Standardni prevod na engleski je prevod Henry Chadwick:
Origen's Contra Celsum", Cambridge, The Univ. Press, 1953,
koga se i ja ovde drim.
250
Poglavlje 2
251
11. Vidi Bart D. Erman, The Orthodox Corruption ofScripture:
The Effecis uj arly Christo logical Controversies on the Text
ofthe New Testament, New York Oxford Univ. Press, 1993.
12. Origen: On first Principles, predgovor Rufin; citirano po
Gamble, Books and Readers, 124.
13. Vidi prethodnu beleku.
14.0 drugim belekama koje su u rukopise dodali umorni ili
ugnjavljeni prepisivai, vidi primere koje navode Mecger i
Erman, Text ofthe New Testament, pogl. 1, deo III.
15. Samo sc u jednoj prilici jedan od Pavlovih pisara-sekretara
otkriva; to je ovek po imenu Tercije, kome je Pavle diktirao
svoje pismo Rimljanima. Vidi Rimljanima 16:22.
16. Vidi posebno E. Randolph Richards, The Secretary in the
Letters ofPaui, Tubinger Morh/Siebeck, 1991.
17. ak i Novi zavet ukazuje da su pisci jevanelja imali
izvore" za svoje prie. U Jevanelju po Luki, 1:1-4, njegov
autor tvrdi da su mnogi" njegovi prethodnici napisali ncku
priu o tome ta je Isus rekao i uinio, i da je nakon to ih je
proitao i konsultovao se sa oevicima i poslanicima rei" on
odluio da napie svoju priu, koja je, kako on kae, za razliku
od ostalih tana". Drugim reima, Luka je imao i pisane i
usmene izvore za dogaaje o kojima pria - on sam nije bio
svedok Isusovog zemaljskog ivota. Isto verovatno vai i za
ostale pisce jcvanelja. O Jovanovim izvorima, vidi Erman,
The New Testament, 164-167.
18. Kasnije emo videti kako su se neki rukopisi utvrdili kao
bolji" od drugih.
19. Zapravo, bilo je razliitih krajeva koje su dodali razni
pisari - ne samo poslednjih dvanaest stihova koji su poznati
itaocima Biblije na engleskom. Za priu o svim zavrecima,
vidi Brus M. Mecger: A Textual Commentary on the Greek
New Testament, 2. izd., New York, United Bible Society,
252
1994., str 102-106.
20. Vidi Erman, The New Testament, pogl. 5, posebno 78-80.
Poglavlje 3
253
11. Fox, Mill and Bentley, str. 106.
12. Phileleutherus Lipsiensis: Remarks upon a Late Discourse
ofFree Thinking, 7. izdanje, London, W. Thurbourn 1737, str.
93-94.
13. Moj prijatelj Majkl Holms mi je ukazao da je od sedam
hiljada primeraka Biblije na grkom (i Starog i Novog zaveta
na grkom), koliko znamo, manje od deset sadralo celu
Bibliju, i Stari i Novi zavet. Svih tih deset rukopisa su danas
oteeni (tu i tamo im nedostaju stranice); a samo etiri od njih
potiu iz perioda ranije od 10. veka.
14. Rukopisi - rukom pisani primerci - i dalje su pravljeni i
nakon pronalaska tampe. Papirusi su pisani majuskulnim
slovima, kao i majuskule, ali na drugaijoj podlozi za pisanje;
minuskuli su pisani na istoj vrsti podloge kao i majuskuli
(pergament), ali drugaijom vrstom pisma.
16. Za dodatne primere o sluajnim izmenama, vidi Mecger i
Erman, Text of the New Testament, poglav. 7, odelj. I.
17. Oni koji su zainteresovani da vide kako naunici
raspravljaju o prednosti jedne verzije nad drugom treba da
pogledaju Mecger, Textual Commentary.
18. Ovaj primer, kao i nekoliko prethodnih, dugujem Brusu M.
Mecgeru. Vidi Mecger i Erman, ,,Text of the New Testament"
str. 259.
19. Za dalju diskusiju ove varijante, vidi str. 203-204.
20. Za potpuniju diskusiju varijanti u tradiciji molitve Oena,
vidi Parker, Living Text of fhe Gospels, str. 49-74.
21. Postoji odreeni broj tekstualnih varijanti meu
svedoanstvima koje potvruju tu duu verziju tig pasusa.
Poglavlje 4
254
Biblija u srednjem veku, vidi Beryl Smalley: The Study ofthe
Bible in the Midle Ages, Oxford, Clarendon Press, 1941.
2. Richard Simon: A Critical History ofthe Text ofthe New
Testament, London, R. Tavlor, 1689, predgovor.
3. Richard Simon: A Critical History, deo I, str. 65
4. Richard Simon: A Critical History, deo I, str. 30-31
5. Richard Simon: A Critical History, deo I, str. 31
6. Citirano u Georg Werner Kummel: The New Testament: The
History ofthe Investigation oflts Problems, Nashville,
Abingdon Press, 1972., str. 41.
7. Najpotpunija njegova biografija je jo uvek James Henry
Monk: The Life ofRichard Bentley, D. D., u 2 toma, London,
Rivington, 1833.
8. Citirano u Monk, Life ofBentley, tom I, str 389.
9. Monk, Life ofBentley, tom I, str 399.
10 Proposalsfor Printing a New Edition ofthe Greek New
Testament and St. Hierons Latin Version, London, 1721., str. 3
11. Vidi Monk, Life ofBentley, tom II, str 130-133. 12: Monk,
Life ofBentley, tom I, str 136. 13. Monk, Life ofBentley, tom I,
str 135-137.
14. Za potpunu biografiju, vidi John C. F. Burk: A Memoir
ofthe Life and Writings ofjohn Albert Bengel, London, R.
Gladding, 1842.
15. Burk: A Memoir, str. 316.
16. Taj princip smo ve videli na dclu; vidi primcre iz
Jevanelja po Marku 1:2 i po Mateju 24:36 o kojima smo
raspravljali u poglavlju 3.
17. C. L. Hubert-Powell: John James Wettstein, 1693-1754: An
Account ofHis Life, Work and Some of'His Contemporaries,
London, SPCK, 1938., str. 15 i 17.
18. Hubert-Powell: John James Wettstein, str. 43.
19. Lahman je uven u istoriji nauke kao ovek koji je izmislio
255
metod bolji od svih drugih za uspostavljanjc gcnealokih
odnosa meu rukopisima tckstualne tradicijc klasinih autora.
Njegov prevashodni profesionalni interes nije se zapravo
odnosio na spise Novog zaveta, ali je on video te spise kao
otvoren i jedinstven izazov za tekstologe.
20. Citirano u Mecger i Erman: Text ofthe New Testament, str.
172.
21. Konstantin fon Tiendorf: When Were Our Gospoels
Written?, London, The Religious Tract Society, 1866., str 23.
22. Tiendorf: When Were Our Gospoels Written?, str. 29.
23. Do dan danas monasi manastira Svete Katarine smatraju da
ti rukopisi nisu poklonjeni" Tiendorfu, ve da je on pobegao
sa njima.
24. Od Tiendorfovog vremena, otkriveni su jo znaajniji
rukopisi. Posebno su dvadesetovekovni arheolozi iskopali
brojne papirusne rukopise, koji su nastali 150 godina pre
Sinajskog kodeksa. Veina tih papirusa je fragmentarna, ali su
neki potpuni. Do danas je upoznato i katalogizovano nekih 116
papirusa; oni sadre delove najveeg broja knjiga Novog
zaveta.
25. Caspar R. Gregory: Tischendorf, Biblioteca Sacra 33,1876,
str. 153-193.
26. Arthur Fenton Hort, urednik: Life and Letters ofFenton
John Anthony Hort, London, Macmillan 1896., str. 211.
27. Hort: Life and Letters, str. 250.
28. Hort: Life and Letters, str. 264.
29. Hort: Life and Letters, str. 455.
30. Radi saetog prikaza principa tekstologije koji su Vestkot i
Hort koristili da uspostave svoj tekst, vidi Mecger i Erman,
Text ofthe New Testament, str. 174-180.
31.Vidibeleku24.
256
Poglavlje 5
257
raspravljamo ako su ga nali kod Marka.
8. O tim raznim tumaenjima, vidi Erman: A Sinner in the
Hands ofan Angry Jesus.
9. Radi detaljnije diskusije o tome zato su pisari izmenili
izvornu priu, vidi str. 200-201 u daljem tekstu.
10. Radi potpunije diskusije ove varijante, vidi Erman:
Orthodox Corruption ofScripture, str. 187-194. Moju prvu
raspravu o tom pasusu napisao sam zajedno sa Markom
Planketom {Mark Plunkett).
11. Radi diskusije o tome zato su pisari dodali te stihove
Lukinom jevanelju, vidi str. 164-165 u daljem tekstu.
12. Radi potpunije rasprave o toj varijanti teksta, vidi Erman:
Orthodox Corruption of Scripture, str. 146-150.
Poglavlje 6
258
6. Vidi str. 33-34 u prethodnom tekstu.
7. On je takoe prihvatio deset Pavlovih pisama kao deo svetog
pisma (sva koja su u Novom zavetu, iskljuujui 1. i 2.
poslanicu Timotiju i Titu); on je odbacio ceo Stari zavet, poto
je to bila knjiga Boga Tvorca, a ne Isusovog Boga.
8. Citat je iz Justinovog Dijaloga sa Trifom, str. 103.
9. Radi daljih dokaza da ti stihovi nisu izvorno bili u
Jevandelju po Luki, ve su dodati kao antidoketiki dodatak,
vidi Erman: Orthodox Corruption ofScripture, str. 198-209.
10. O jo jednom tekstualnom dodatku i potpunijoj diskusiji o
ovom, vidi Erman: Orthodox Corruption ofScripture, str.
227-232.
11. Radi daljih informacija o separacionistikim
hristologijama i gnostikim grupama iji su to bili stavovi, vidi
Erman: Orthodox Corruption ofScripture, str. 119-124.
12. Za dodatne diskusije o gnosticizmu, vidi Erman: Lost
Christianities, pogl. 6.
13. Protiv jeresi, 3,11, 7.
Poglavlje 7
259
2. Radi dalje razrade vidi Erman: Jesus, str. 188-191.
3. Vidi Erman: The New Testament, pogl. 23.
4. Radi potpunije diskusije koja pokazuje da Pavle nije napisao
stihove 34-35, vidi posebno komentare Gordon D. Fee: The
First Epistle to the Corinthians, Grand Rapids: Eerdmans,
1987.
5.Najpotpunija skoranja rasprava Eldon Jay Epp: Text-
critical, Exegetical, and Sociocultural Factors Affecting
Junia/Junias Variation in Rom 16:7, u A. Denaux: New
Testament Textual Criticism and Exegesis, Leuven: Univ.
Press, 2002., str. 227-292.
6. Da vidite druge promene te vrste u Delima, konsultujte Ben
Witherington: The Anti-Feiminist Tendencies ofthe "Westem"
Text ofthe Acts, Journal ofBiblical Literature, br. 103, 1984.,
str. 82-84.
7. Da vidite dva standardna pristupa ovoj temi, konsultujte
Rosemary Ruether: Faith and Fratricide: The Theological
Roots of Anti-Semitism, New York, Seadbury, 1974. i John
Gager: The Origins of Anti-Semitism: Attitudes Towards
Judaism in Pagan and Christian Antiquity, New York, Oxfodr
Univ. Press, 1983. Novija studija je Miriam Taylor: Anti-
Judaism and Early Christian Identity: A Critiaue ofthe
Scholarly Consensus, Leiden, Brill, 1995.
8. Vidi Erman: Apostolic Fathers, 2:3-83.
9. Prevod Deralda Hotorna; prevod cele te homilije nai ete u
Bart D. Erman: After the New Testament, str. 113-128.
10. Pogledaj posebno David Daube: For They Know Not What
They Do, Studia Patristica, tom 4, ur. F. L. Cross, Berlin,
AkademieVerlag, 1961, str. 58-70 i Hajnes-Ajcen, Guardians
ofLetters, str. 119-123.
11. Prevod Protiv Celza uzet je iz izdanja Henry Chadwick:
Origin: Contra Celzum, Oxford, Clarendon, 1953.
260
12. Vidi Ernst Bammel: The Cambridge Pericope: The
Addition to Luke 6.4 in Codex Bezae, New Testament Studies,
br. 32,1986., str 404-426.
13. Klasina studija o progonu hriana je W. H. C. Frend:
Martyrdom andPersecution in the Early Church, Oxford:
Blackwell, 1965. Vidi takoe Robert Wilken: The Christians
as the Romans Saw Them, New Haven, Yale Univ. Press, 1984.
14. tavie, pre 70. g. n. e., (kada je Hram uniten), bOo je
poznato da su Jevreji obavljali rtve za rimskog cara, u znak
svoje lojalnosti dravi.
15. Radi potpunije diskusije, vidi skoranju knjigu Wayn
Kannaday: Apologetic Discourse ofthe Scribal Tradition,
Atlanta, Society of Biblical Literature Press, 2004., posebno
pogl. 2.
16. Prevod R. Joseph Hoffman, Amherst, NY, Prometheus,
1994.
17. Najpotpunija studija je ona od Vejna Kenedija, cit. u n. 15.
18. Vidi Robert M. Grant: Greek Apologists ofthe Second
Century, Philadelphia, Westminster Press, 1988.
19. Vidi, posebno, Eugene Gallagher: Divine Man or
Magician: Celsus and Origen on Jesus, Chico, CA, Scholars
Press, 1982.
20. Vidi Dale B. Martin: Inventing Superstition, Cambridge,
Harvard Univ. Press, 2005.
21. Justin Muenik, Razgovori sa Trifom.
22. Na tom mestu u rukopisu P45 stoji rupa, ali je, na osnovu
brojanja slova koja mogu da popune tu prazninu, jasno da to
bio izvorni tekst.
Zakljuak
261
God's Secretaries: The Making ofthe Kingjames Bible, New
York, HarperCollina, 2003.
262
Isusovih rei. Po prvi put Erman otkriva gde i zato su ove
izmene nainjene, predstavljajui istovremeno najedan popu-
laran nain razliite metode kojima se naunici koriste da bi to
vernije rekonstruisali originalne rei Novog zaveta.
Kafinirano, ali i na jedan krajnje izazovan nain, Erman iznosi
dokaze o tome kako )e puno omiljenih biblijskih pria i iroko
prihvaenih verovanja koje se odnose na Isusovu
boanstvenost, Trojstvo, boansko poreklo
i nadahnutost Biblije, nastalo kao plod namernih i sluajnih
izmena nainjenih od strane drevnih pisara - a ove izmene su,
pak, dramatino uticale na sve naredne verzije Biblije.
PLEROMA
BlBLIOTEKA GNOSTIKIH TEKSTOVA
263