Professional Documents
Culture Documents
Baigent Leigh Obmana o Svicima S Mrtvog Mora PDF
Baigent Leigh Obmana o Svicima S Mrtvog Mora PDF
OBMANA O
SVICIMA S
MRTVOG MORA
Naslov izvornika: The Dead Sea Scrolls Deception
Originally published in Great Britain by Jonathan Cape
Copyright Michael Baigent and Richard Leigh 1991
Uvod 06
I. OBMANA
1. Otkrie svitaka 14
2. Meunarodni tim 35
3. Skandal o svicima 50
4. Protivljenje sporazumu 75
5. Akademska politika i tromost birokracije 91
218
Pogovor
230
O Autorima
231
Slike
KUMRAN I MRTVO MORE
Uvod
Kako smo i sami bivali sve upueniji u situaciju, brinulo nas je jesu li
postavljana prava pitanja, te jesu li doista oznaeni pravi krivci.
Biblical Archeological Review, primjerice, usmjerio je glavninu
krivnje na izraelsku vladu. Ali, izraelska je vlada, ako joj se uope
moglo predbacivati, bila kriva samo za potpuno razumljivi grijeh
propusta. Zahvaljujui uspjehu Johna Allegroa u nagovaranju Jor
danske vlade da nacionalizira Muzej Rockefeller, te politikim i
vojnim okolnostima tijekom i nakon estodnevnog rata, u izraelskim
se rukama, kao fait accompli, uskoro naao arapski Istoni Jeruza
lem, gdje su bili smjeteni Muzej Rockefeller i Biblijska kola. Kao
ratni plijen svici s Mrtvog mora postali su time, de facto, izraelski.
No, u To se vrijeme Izrael borio za vlastito preivljavanje, i bavio
mnogo vanijim problemima od rjeavanja znanstvenih razmirica i
ispravljanja akademskih nepravdi. Izrael si nije mogao dopustiti
daljnju izolaciju od meunarodne scene, mijeajui se u sukobe
unutar jedne skupine uglednih znanstvenika, provocirajui time
reakciju od strane intelektualne zajednice, te, vrlo mogue, i samoga
Vatikana. Izraelska je vlada, stoga, usvojila politiku pasivnosti,
podravajui tako status quo. Meunarodni je tim jednostavno bio
zamoljen neka nastavi s radom.
Iz tih je razloga bilo ispravnije, poput brojnih drugih komenta
tora, odgovornim proglasiti sam meunarodni tim. No, jesu li motivi
pripisivani timu bili u potpunost toni? Da li se ovdje radilo o neemu
to New York Times naziva znanstvenikom tatinom, a profesor
Neusner u BAR-u opisuje arogancijom i uobraenou? Ovi su
imbenici zasigurno imali neku ulogu, ali pravo je pitanje bilo ono
polaganja rauna. Kome je, u krajnjoj liniji, meunarodni tim polagao
raune? Teoretski, on je morao biti odgovoran sebi jednakim, od
nosno, drugim znanstvenicima. Je li tome doista bilo tako? inilo se,
meutim, da meunarodni tim nije priznao nikakav autoritet, osim
Biblijske kole. Kome je, onda, bila odgovorna Biblijska kola? Iako
sam nije istraio ovo pitanje, Eisenman nas je natjerao na to da poku
amo pronai vezu izmeu Biblijske kole i Vatikana.
Obratili smo se i drugim znanstvenicima s toga podruja, od kojih
su neki i javno osudili skandal. Oigledno nitko od njih nije ni
pomislio pogledati i u pozadinu Biblijske kole, i tako doznati kome
je ona slubeno bila odgovorna. Znali su, naravno, da je kola bila
katolika, ali ne i da je odravala izravne i formalne veze s Vatikanom.
Da je ovo pitanje zanimljivo, priznao je i profesor Davies iz Sheffi-
elda. Sada, kada je o tome bolje promislio, rekao je, nalazi zapanju
juom injenicu da su sve kritike njoj upuene takvom ustrinom
odvraene od kole. Prema profesoru Golbu sa ikakog Sveuilita,
ljudi nasluuju... da postoje veze izmeu kole i Vatikana. Mnoga
se zbivanja, rekao je uklapaju u teoriju [o vezi]. Poput svojih
kolega, meutim, ni on nije ulazio dublje u pozadinu problema.
Obzirom na njezinu neospornu dominaciju u kumranskim istrai
vanjima, inilo nam se posebno vanim utvrditi slubenu orijentaciju
Biblijske kole, njezine stavove i autoritete koja je morala polagati
raune. Bilo je to neto to smo mogli i sami potanko istraiti. Rezul
tati naega nastojanja pokazat e se otkriem od velikog znaaja, ne
samo za nas, ve i za druge neovisne istraivae s toga podruja.
Bakreni svitak
Pronaen u Kumranu, u pilji 3, Bakreni svitak jednostavo na
braja, na suhoparan nain jednoga popisa, ezdeset i etiri mjesta
gdje je, navodno, bilo skriveno blago u zlatu, srebru i dragocjenim
religioznim posudama. Mnoga od tih skrovita nalaze se na podruju
samoga Jeruzalema, a neka ispod jeruzalemskog Hrama ili uza nj.
Ostala se nalaze u oblinjoj okolici, a moda i na udaljenijim mjesti
ma, poput Kumrana. Ako su brojke koje navodi svitak tone, ukupna
teina blaga dosee ezdeset i pet tona srebra, i dvadeset i est tona
zlata, to bi, prema dananjim cijenama, iznosilo oko 30 milijuna
funti. Nije to posebno dojmljiva svota kako bi se moda moglo
oekivati (jedna potonula panjolska galija iznjedrila bi mnogo vie),
no religiozni i simbolini znaaj takvoga blaga nadilazi svaku
njegovu novanu vrijednost. Iako to nije javno obznanjeno u trenutku
kada je sadraj Bakrenog svitka po prvi put otkriven, u tekstu je
vrlo jasno naznaeno kako blago potjee iz jeruzalemskog Hrama,
odakle je bilo izneseno i skriveno, vjerojatno kako bi ga se sauvalo
od rimskih osvajaa. Mogli bismo, stoga, zakljuiti, da Bakreni
svitak datira iz vremena rimske invazije, 68. godine. Kao to smo
ve naglasili, odreeni lanovi meunarodnog tima, poput profesora
Crossa i preminuloga oca Milika, drali su blago u potpunosti
izmiljenim. Veina dananjih znanstvenika, meutim, miljenja je
da je ono doista postojalo. Usprkos tome, pokazalo se nemoguim
pronai mjesta na kojima je, navodno, blago bilo pohranjeno. U
uputstvima i naznakama koje se na njih odnose, koritena su odavna
izgubljena mjesna imena, a opa konfiguracija i izgled toga podruja
do neprepoznatljivosti su izmijenjeni tijekom dvije tisue godina i
neprekidnih ratova.
Meutim, 1988. godine, neto sjevernije od pilje u kojoj je bio
pronaen Bakreni svitak, otkriveno je jo neto. Ovdje, u drugoj
pilji, oko 1 metar ispod povrine, iskopan je mali vr, koji datira iz
vremena Heroda i njegovih neposrednih nasljednika. Vr je oigledno
smatran vrlo dragocjenim, te je s velikom panjom umotan u zatitni
pokrov od palminih vlakana. Pokazalo se da vr sadri gusto crveno
ulje koje, prema kemijskoj analizi, ne nalikuje nijednom danas pozna
tom ulju. Prihvaeno je miljenje da se radi o dragocjenom balzamo-
vom ulju, koje se, kako je poznato, proizvodilo u oblinjem Jerihonu,
a prema tradiciji, upotrebljavano je prilikom pomazanja zakonitih
izraelskih kraljeva. Meutim, ovo je nemogue pouzdano ustvrditi,
jer je balzamovo drvo izumrlo prije, otprilike, tisuu i petsto godina.
Ako je ulje doista balzamovo, ono je moglo predstavljati dio
blaga o kojemu je govorio Bakreni svitak. U svakom sluaju, bio bi
to sasvim neprimjeren i skupocjeni luksuz za jednu asketsku zajed
nicu koja je, navodno, ivjela izoliranim ivotom u pustinji. Meutim,
kao to nam je ve poznato, jedno od najznaajnijih obiljeja Bakre
nog svitka jest u tome to o Kumranu uope ne govori kao o izdvo
jenoj zajednici. Naprotiv, ini se da svitak ukazuje na veze izmeu
kumranske zajednice i frakcija povezanih s jeruzalemskim Hramom.
Pravilo zajednice
Pronaeno u pilji 1 u Kumranu, Pravilo zajednice, kao to smo
vidjeli, bavi se obredima i pravilima koji ureuju ivot u pustinjskoj
zajednici, uspostavljajui hijerarhiju vlasti unutar nje. U njemu su
navedeni naputci za Gospodara zajednice i razliite, njemu podre
ene, slubenike. Pravilo takoer specificira naela ponaanja i
predvia kazne za njihovo krenje. Tako je, primjerice, za onoga tko
namjerno izrekne la odreena pokora u trajanju od est mjeseci.
Tekst zapoinje objavljivanjem temeljnih postavki prema kojima se
zajednica definira i ureuje. Svi njezini lanovi moraju ui u Savez
s Bogom, kako bi se pokoravali svim Njegovim zapovijedima; a
onaj koji se bude pokoravao, bit e oien od svih svojih grijeha.
Od najveega je znaaja bilo pristajanje uz Zakon. Meu razliitim
imenima kojima su nazivali lanove kumranske zajednice nalazimo i
uvare Saveza, te one koji gorljivo slijede Zakon.
Jedan od obreda koji navodi Pravilo jest i onaj ienja i oi
enja krtenjem, i to ne samo jednom, ve, oigledno, svaki dan.
Specificirane su, takoer, i svakodnevne molitve, u zoru i sumrak,
koje su ukljuivale i itanje Zakona. Spominje se i obredno oien
Objed zajednice, koji je vrlo slian, kako potvruju i drugi svici,
Posljednjoj veeri takozvane rane Crkve.
Pravilo zajednice govori i o Savjetu zajednice, koji je bio sa
stavljen od dvanaestorice mukaraca i, vjerojatno, jo trojice sveenika.
Ve smo govorili o zanimljivim odjecima slika ugaonog kamena i
kamena temeljca, vezanih uz Savjet zajednice. No, svitak izjavljuje i
da e Savjet postojano i krotko uvati vjeru u Zemlji, i okajavati
grijehe svojim presudama i trpljenjem alosti zbog nesree.
U svojemu arkom nastojanju da kumransku zajednicu odvoje od
Isusa i njegovih sljedbenika, znanstvenici koji zastupaju sporazumno
tumaenje meunarodnog tima naglaavaju kako kumranska uenja
ne sadre ideju okajanja, te da se Isus u najveoj mjeri razlikuje od
Uitelja pravednosti upravo po svojoj doktrini okajanja. Pravilo
zajednice, meutim, pokazuje, kako je okajanje bilo prisutno u
Kumranu, jednako kao i meu Isusom i njegovim sljedbenicima, u
takozvanoj ranoj Crkvi.
Konano, Pravilo zajednice uvodi i pojam Mesije, ili bolje
Mesija, u mnoini. lanovi zajednice, hodajui putem savrenstva,
obvezni su sa arom pristati uz Zakon sve dok ne doe prorok i
Mesije Arona i Izraela. Ovaj se navod obino tumai u smislu
dvojice odreenih Mesija s jednakim pravom na vladavinu, od kojih
je jedan od roda Aronova, a drugi od ustanovljena roda Izraelova,
odnosno, ono Davida i Solomona. No, mogue je i to da se ove rijei
odnose na dinastiju pojedinanih Mesija koji vuku podrijetlo od oba
roda i utjelovljuju njihovo ujedinjenje. Naravno, u kontekstu vreme
na, Mesija nema ono znaenje koje mu je pridala kasnija kranska
predaja. Mesija jednostavno znai Pomazanik, to upuuje na
pomazanje uljem. Prema izraelskoj tradiciji, ini se da su kraljevi i
sveenici, kao, u stvari, i svi visoki slubenici, bili pomazani, i time
Mesije.
Ratni svitak
Prijepisi Ratnog svitka pronaeni su u Kumranu, u piljama 1 i 4.
S jedne strane, Ratni svitak predstavlja vrlo specifian strateki
i taktiki prirunik, oito namijenjen sasvim odreenim okolnosti
ma, na odreenom mjestu i u odreeno vrijeme. Tako, na primjer:
Sedam konjanikih postrojbi, stajat e, takoer, slijeva i s desna;
njihove e postrojbe stajati na ovoj strani... S druge, pak, strane,
tekst Ratnog svitka ima podstrekaki karakter, kao i obiljeja
proroke propagande, namijenjene podizanju morala, u borbi protiv
Kittim-a, ili Rimljana. Vrhovni izraelski voa protiv Kittim-a
naziva se, prilino nedvosmisleno, Mesijom, iako su neki komen
tatori nastojali prikriti ili osporiti ovu nomenklaturu, govorei o
njemu kao Tvome pomazaniku. Navodi se kako je dolazak
Mesije prorokovan u Knjizi Brojeva 24:17, gdje je reeno: Vidim
ga, ali ne sada: motrim ga, ali ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi,
od Izraela ezlo se die. On Moabu razbija bokove i svu djecu etovu
zatire! Zvijezda je tako postala nadimak za Mesiju, vladaju-
ega kralja-sveenika i ratnika, koji e snage Izraela povesti u
pobjedu. Kao to je naglasio Robert Eisenmann, ovo proroanstvo
koje povezuje lik Mesije sa simbolom zvijezde, pojavljuje se i
drugdje u kumranskim zapisima, i od iznimnog je znaaja. Vano je i
to da je isto proroanstvo citirano i u drugim izvorima, neovisnima o
Kumranu i Novome zavjetu, i to u djelima rimskih povjesniara i
kroniara iz 1. stoljea, poput, primjerice, Josipa, Tacita i Svetonija.
Konano, Simeon bar Kochba, koji je, izmeu 132. i 135. godine,
predvodio drugu pobunu protiv Rimljana, nazivao je sebe Sinom
Zvijezde.
Ratni svitak pridaje metafiziku i teoloku dimenziju borbi
protiv Kittim-a, opisujui je kao sudar izmeu Sinova Svjetla i
Sinova Tame. to je jo vanije, svitak sadri presudni klju vla
stita datiranja i kronologije. Kada govori o Kittim-u, tekst sasvim
izriito spominje njihova kralja. Kittim, o kojemu je ovdje rije,
ne mogu, stoga, biti vojnici republikanskoga Rima, koji je 63. god.
pr. Kr. napao Palestinu, i koji nije imao monarha. Naprotiv, moralo se
raditi o imperijalnom Rimu, koji je Palestinu napao u osvit pobune iz
66. godine, iako su, naravno, njegove postrojbe tamo bile prisutne jo
od postavljanja prefekata ili prokuratora carskoga Rima u Palestini
(6. godine posl. Kr.). Jasno je, dakle, da Ratni svitak ne treba
promatrati u kontekstu pretkranskih vremena, ve u kontekstu 1.
stoljea. Kako e se i pokazati, ovaj unutarnji, kronoloki dokaz,
kojega zastupnici konsenzusa nastoje zanemariti, bit e jo uvjer
ljiviji u jednome od najznaajnijih kumranskih tekstova, Komen
taru Habakuku.
Hramski svitak
Vjeruje se da je Hramski svitak pronaen u pilji 11, u Kumranu,
iako to nikada nije bilo pouzdano utvreno. Kao to nam i njegovo
ime govori, svitak se bavi, barem djelomino, jeruzalemskim Hra
mom, odnosno, ureenjem, namjetajem, opremom i inventarom ove
graevine. Svitak istie i neke specifine pojedinosti vezane uz
obrede koji su se obavljali unutar Hrama.
U isto vrijeme, meutim, ime koje je Yigael Yadin nadjenuo
svitku. poneto je zbunjujue.
U stvari, Hramski svitak je vrsta Tore, ili Knjige Zakona, od
nosno vrsta alternativne Tore koju je koristila kumranska zajednica,
ali i druge sljedbe na tlu Palestine. Slubena Tora judaizma sastoji
se od prvih pet knjiga Staroga zavjeta - Postanak, Izlazak, Levitski
Zakonik, Brojevi i Ponovljeni Zakon (Deuteronomium). To su knjige
zakona koje je, navodno, Mojsije primio na brdu Sinaj, i ije se
autorstvo tradicionalno pripisuje samome Mojsiju. Hramski svitak
u odreenom smislu predstavlja estu Knjigu Zakona.
Zakoni koje sadri Hramski svitak ne odnose se iskljuivo na
obrede tovanja i predanosti, koji su se obavljali unutar Hrama. Ima u
njemu i zakona koji se bave openitijim pitanjima, poput obrednog
ienja, braka i seksualnih odnosa. Najvaniji i najzanimljiviji od
svih, zakoni su koji ureuju instituciju izraelskoga kralja, odnosno,
karakter, dranje, ponaanje i obveze vladara. Na primjer, izriito je
zabranjeno da kralj bude stranac. Nadalje, kralj ne smije imati vie od
jedne ene, i, poput svim idovima, zabranjeno mu je oeniti se
svojom sestrom, tetom, bratovom enom ili svojom roakinjom.
U veini ovih tabua nema niega zapanjujueg niti posebno
novog. Oni se mogu pronai i u Levitskom Zakoniku 18-20, u Sta
rome zavjetu. No, jedan od njih - onaj koji kralju zabranjuje enidbu
s roakinjom, ovdje se prvi puta spominje, i ne moemo ga pronai
nigdje drugdje, osim u jednom svitku s Mrtvog mora, poznatom kao
Dokument iz Damaska. Kako upuuje Eisenman, ova zabrana
moe predstavljati vrlo vaan klju za datiranje Hramskog svitka,
kao i Dokumenta iz Damaska, te, u krajnjoj liniji, za datiranje
ostalih svitaka s Mrtvog mora. Ve znamo da je meunarodni tim
sporazumom ustanovio datum nastanka svitaka s Mrtvog mora,
smjestivi ih u pretkransko vrijeme, doba kada su Izraelom vladali
makabejski kraljevi. No, nema dokaza da su se makabejski kraljevi,
kao uostalom ni bilo koji izraelski kralj prije njih, enili svojim
roakinjama, niti da su kritizirali one koji su takvo to inili. ini
se kako je ovo pitanje bilo potpuno beznaajno. Ili su se, dakle, enili
svojim roakinjama, ili to nije bila uobiajena praksa. U svakom
sluaju, takva enidba nije bila zabranjena.
Meutim, situacija se dramatino promijenila ustolienjem
Heroda i njegovih potomaka. U prvome redu, Herod je, prema i
dovskim standardima toga vremena, bio stranac, podrijetlom iz
arapske Idumeje, oblasti na jugu Judeje. Kao drugo, Herodijada je
uinila uobiajenom praksu enidbe svojim roakinjama. Berenika,
sestra kralja Agripe II (48.-53. god. posl. Kr.), udala se, na primjer,
za svoga strica. Herodija, sestra Agripe I (37.-44. god. posl. Kr.),
otila je ak i dalje, udavi se za dvojicu strieva zaredom. Zabrane
o kojima govori Hramski svitak od posebnoga su znaaja za
vrlo specifino razdoblje, i predstavljaju izravnu kritiku Herodove
dinastije - dinastije stranih marionetskih kraljeva, silom nametnutih
Izraelu, iju je mo podravao carski Rim.
Sve u svemu, dokaz koji sadri Hramski svitak suprotstavlja
se sporazumu meunarodnog tima po tri osnovne toke:
Dokument iz Damaska
S Dokumentom iz Damaska svijet je bio upoznat i prije otkria
svitaka s Mrtvog mora u Kumranu. Meutim, u nedostatku konte
ksta, znanstvenici nisu bili sigurni kako ga protumaiti. Krajem
prologa stoljea, na tavanu jedne stare sinagoge u Kairu pronaeno
je skladite nepotrebnih ili suvinih religioznih tekstova (geniza),
koji datiraju iz 9. stoljea. Godine 1896., nekoliko fragmenata iz te
genize bili su povjereni Solomonu Schecteru, predavau na Sve
uilitu Cambridge, koji je u to vrijeme boravio u Kairu. Pokazalo se
da jedan fragment sadri izvornu hebrejsku verziju teksta koji je
tisuu godina bio poznat samo preko sekundarnih izvora i prijevoda.
Ovo je Schectera potaknulo da dalje istrauje. U prosincu 1896.
godine, on je prikupio cjelokupan sadraj genize- 164 kutije u
kojima je bilo smjeteno oko 100.000 rukopisa - i donio ih zatim u
Cambridge. Iz toga su izdanoga izvora materijala izronile dvije
verzije neega to e se kasnije nazvati Dokumentom iz Damaska.
Verzije iz kairske genize bile su, oito, kasniji prijepisi jednog
mnogo starijeg djela. Tekstovi su bili nepotpuni, nedostajali su im
zavreci, a vjerojatno i veliki dijelovi u sredini; redoslijed tekstova
bio je pobrkan, kao i logika razvoja zbivanja koja su u njima opisana.
Meutim, ak i u ovako nesreenome obliku, Dokument iz Damas
ka bio je provokativnog, a moda i eksplozivnog sadraja. Schecter
ga je prvi put objavio 1910. godine. Godine 1913., R. H. Charles ga
je ponovno objavio u svojoj zbirci Apokrifi i pseudoepigrafi Staroga
zavjeta (The Apocrypha and Pseudepigrapha of the Old Testament).
Kada je u Eisenmanove ruke doao kompjuterski ispis, kojeg je
odmah proslijedio Biblical Archaeology Review-u, a koji je sadra
vao popis cjelokupnoga kumranskog materijala u posjedu meuna
rodnog tima, moglo se vidjeti kako su izmeu ostalih navedenih
dokumenata na popisu bili i fragmenti Dokumenta iz Damaska.
Budui da su pronaeni u Kumranu, bilo je razumno pretpostaviti da
su mnogo stariji od onih iz kairske genize, a vrlo vjerojatno i
mnogo potpuniji. Robert Eisenman i Philip Davies, u svome su
formalnom pismu Johnu Strugnellu eljeli vidjeti upravo ovaj
dokument, kako bi ga mogli usporediti s kumranskim rukopisima.
Tako je i zapoela gorka i osvetoljubiva kampanja iz 1989. godine.
Po emu je Dokument iz Damaska mogao biti izvorom tolikih
prepirki?
U prvome redu, Dokument iz Damaska govori o skupini
idova koji su, za razliku od drugih pripadnika njihove religije, ostali
vjerni Zakonu. Meu njima se pojavio Uitelj Pravednosti i, poput
Mojsija, odveo ih u divljinu, na mjesto zvano Damask, gdje su oni
uli u obnovljeni Savez s Bogom. Brojne tekstualne reference
jasno pokazuju da je ovaj Savez jednak onome koji se spominje u
Pravilu zajednice iz Kumrana. Nijedan znanstvenik nee porei da
Dokument iz Damaska sasvim oito govori o istoj zajednici na
koju se odnose i drugi kumranski svici. Pa ipak, on govori i to da se
zajednica nalazila na mjestu zvanom Damask.
Iz konteksta dokumenta jasno je da mjesto u pustinji koje se
zvalo Damask ni u kojem sluaju nije mogao biti romanizirani
grad u Siriji. Moda je Damask bilo mogue locirati u samome
Kumranu. Zato bi se ime lokacije moralo na takav nain zamaski
rati, ostaje nam nepoznato, iako bi jednostavna potreba za samo
odranjem, koju su diktirala burna previranja nakon pobune iz 66.
godine, bila dovoljno dobro objanjenje, a Kumran u to vrijeme nije
imao svoga imena. U svakom sluaju, teko da bi se mogla smatrati
sluajnou injenica da je, prema kompjuterskom ispisu meuna
rodnog tima, u kumranskim piljama bilo otkriveno nita manje
negoli deset kopija fragmenata Dokumenta iz Damaska.
Kao i Pravilo zajednice, Dokument iz Damaska sadri popis
pravila od kojih su neka identina onima koje navodi Pravilo
zajednice. No, Dokument iz Damaska sadri i nekoliko dodatnih
pravila. Izmeu ostalih, dva su posebno beznaajna. Jedno se
odnosi na brak i djecu, a iz njega je vidljivo da lanovi kumranske
zajednice nisu bili, kako je drao otac de Vaux, eseni koji su ivjeli
u celibatu. Drugo se, pak, odnosi, onako uzgred, kao da je to bila
opepoznata stvar, na brojne zajednice povezane s kumranskom, koje
su bile ratrkane irom Palestine. Drugim rijeima, Kumran nije bio
izdvojen od svijeta svoga vremena, kako je tvrdio otac de Vaux.
Dokument iz Damaska posebno estoko napada tri specifina
zloina, koji su, navodno, vladali meu neprijateljima Pravednih,
onih koji su prigrlili Novi Savez. Ti su zloini: bogatstvo, oskvr
nue Hrama (optuba koju je podigao i Hramski svitak) i blud, koji
je relativno ogranieno definiran kao uzimanje vie od jedne ene ili
enidba s roakinjom. Kao to je pokazao Eisenman, Dokument iz
Damaska odraava Hramski svitak odnosei se na pitanja od
posebnoga znaaja za razdoblje Herodove dinastije. Meutim, on
odraava i sukob unutar zajednice koji e postati jo oigledniji u
jednom od svitaka s Mrtvog mora, poznatoga kao Komentar Haba-
kuku. U ovaj je sukob ukljuena jedna osoba oznaena Lacem,
koja bjei iz zajednice i postaje njezinim neprijateljem. Dokument
iz Damaska osuuje one koji su u zemlji Damaskovoj uli u Novi
Savez, te ga ponovno izdali i napustili. Malo dalje, dokument
govori o onima koji su preli na stranu Laca.
Dokument iz Damaska ima slinosti i s Pravilom zajednice i
Ratnim svitkom, spominjui Mesijansku figuru (ili, moda, dvije
takve figure), koja e doi u Damask - prorok ili tuma Zakona,
zvan Zvijezda, i vladar iz loze Davidove, zvan ezlo. U tekstu
se, nakon toga, jo pet puta spominje jedna jedinstvena figura, Me
sija Arona i Izraela.
Znaenje ove mesijanske figure bit e istraeno neto kasnije. Za
sada emo se zadrati na implikacijama koje Damask izjednaavaju
s Kumranom. Veini je krana Damask poznat iz 9. poglavlja
Djela apostolskih, gdje on oznaava romanizirani grad u Siriji,
dananjemu glavnom gradu te zemlje. Upravo se na putu za Damask
Savao iz Tarza, u jednome od najpoznatijih i najkljunijih odlomaka
itavoga Novoga zavjeta, preobratio u Pavla.
Prema Djelima apostolskim (Djela 9), Savao predstavlja neku
vrstu inkvizitora i sprovoditelja, poslanoga od strane visokoga svee
nika jeruzalemskoga Hrama, kako bi suzbio zajednicu heretinih
idova, odnosno, ranih krana, koji su obitavali u Damasku.
Sveenstvo je suraivalo s rimskim okupatorom, a Savao je bio jedan
od njegovih instrumenata. Reeno je, kako je Savao ve u Jeruza
lemu aktivno sudjelovao u napadima na ranu Crkvu. Doista, ako se
Djelima moe vjerovati, on je osobno bio umijean u zbivanja pove
zana s kamenovanjem jedne osobe imena Stjepan, kojega je kasnija
predaja proglasila prvim kranskim muenikom. Savao je i sam
otvoreno priznao da je svoje rtve progonio do smrti.
Gonjen fanatinim arom, Savao se uputio u Damask, kako bi
protjerao bjegunce, lanove tamo uspostavljene rane Crkve. Pra
tila ga je skupina mukaraca, vjerojatno naoruanih, a on sam nosio
je naloge za uhienje koje je izdao visoki sveenik u Jeruzalemu.
U to vrijeme Sirija nije bila Dijelom Izraela, ve odvojenom
rimskom provincijom kojom je upravljao rimski legat, te nije imala
administrativnih niti politikih veza s Palestinom. Kako je onda tamo
mogao vrijediti nalog visokoga sveenika? Rimsko Carstvo zasigur
no ne bi dopustilo da samozvani jurini odredi prelaze iz jednog
podruja u drugo, izvravajui uhienja i ubojstva, predstavljajui
tako prijetnju ionako poljuljanoj stabilnosti javnoga reda. Slubena je
politika zagovarala vjersku toleranciju, uz uvjet da odreena religija
ne predstavlja prijetnju svjetovnoj vlasti ili strukturi drutva. Jurini
odred s bazom u Jeruzalemu koji je operirao u Siriji, zasigurno bi
izazvao brze i strane represalije od strane rimske administracije, a
nijedan visoki sveenik, iji je poloaj ovisio o rimskoj milosti, ne bi
elio da se takvo to dogodi. Obzirom na takve okolnosti, kako je
Savao iz Tarza, naoruan nalozima visokoga sveenika, uope
mogao poduzeti svoju kaznenu ekspediciju u Damasku, ako je
Damask doista bio smatran gradom u Siriji?
Meutim, ako se pod Damaskom podrazumijeva Kumran,
Savlova ekspedicija odjednom dobiva savreni povijesni smisao. Za
razliku od Sirije, Kumran je doista leao na podruju gdje su nalozi
visokoga sveenika imali pravnu snagu. Bilo bi, stoga, sasvim pri
hvatljivo da jeruzalemski visoki sveenik poalje svoje sprovodi-
telje da iskorijene heretine idove u Kumranu, tek dvadesetak
kilometara udaljenom od Jeruzalema, u blizini Jerihona. Takvu bi
akciju u potpunosti odobrio i Rim, koji je vodio politiku nemijeanja
u probleme strogo unutranje prirode. Drugim rijeima, idovi su
mogli slobodno muiti i progoniti druge idove u okviru svojih
ovlasti, sve dok takve aktivnost nisu zadirale u podruje rimske
administracije. Budui da je visoki sveenik bio rimskom marione
tom, njegovi bi napori u iskorijenjivanju pobunjenih pripadnika svoje
vjere bili i vie nego dobrodoli.
Meutim, ovo objanjenje, usprkos svojoj povijesnoj prihvatlji
vosti, namee neka iznimno neobina pitanja. Prema sporazumu
meunarodnog tima, kumransku su zajednicu inili pripadnici jedne
judaistike sljedbe, takozvanih esena, miroljubive asketske sekte
koja nije imala nikakvih veza s ranim kranstvom, kao niti s glav
nim judaistikim strujama toga vremena. Pa ipak se Savao, prema
Djelima apostolskim, uputio u Damask, da bi tamo progonio lanove
rane Crkve. Ovdje, dakle, lei izazov za kransku tradiciju i
pristalice sporazuma, koji su, vrlo studiozno, izbjegavali sagledati
problem u cijelosti. Ili su se lanovi rane Crkve skrivali zajedno s
kumranskom zajednicom, ili je rana Crkva bila isto to i kumran-
ska zajednica. U svakom sluaju, Dokument iz Damaska upuuje
na to da se svici s Mrtvog mora ne mogu odvojiti od kranskih
izvora.
Komentar Habakuku
Pronaen u pilji 1 u Kumranu, Komentar Habakuku, vie negoli
itav korpus poznatih svitaka s Mrtvog mora, predstavlja kroniku
zajednice, ili barem kroniku odreenih znaajnih zbivanja u njenoj
povijesti. Komentar se posebno usredotouje na onaj isti sukob
kojeg navodi i Dokument iz Damaska. ini se da je ovaj sukob, na
samome rubu hereze, bio traumatian dogaaj u ivotu kumranske za
jednice. On se spominje ne samo u Dokumentu iz Damaska i Ko
mentaru Habakuku, ve i u etiri druga kumranska teksta, a ini se
da se neke naznake o njemu mogu pronai i u etiri daljnja teksta.
Poput Dokumenta iz Damaska, i Komentar Habakuku
prepriava kako su se pojedini lanovi zajednice, pod vodstvom
pokvarenoga hukaa zvanoga Laac, otcijepili, prekrili Novi
Savez i prestali se pokoravati Zakonu. Ovo je prethodilo njihovom
unutranjem sukobu i pojavi voe zajednice, Uitelja Pravednosti.
Dokument takoer spominje i podlog neprijatelja poznatog kao Zli
Sveenik. Pristalice sporazumnoga tumaenja bili su skloni Laca
i Zlog Sveenika promatrati kao istu osobu koja ima dva razliita
nadimka. Meutim, nedavno je Eisenman jasno pokazao kako su
Laac i Zli Sveenik u stvari dvije potpuno razliite i odvojene
osobe. Laac, izjavio je Eisenman, za razliku od Zlog Svee
nika, potjee iz same kumranske zajednice. Nakon to je primljen u
zajednicu, i prihvaen kao njezin manje-vie ugledan lan, on iz nje
bjei. On, stoga, nije samo neprijatelj, ve i izdajnik. Nasuprot
njemu, Zli Sveenik je netko izvana, predstavnik hramskoga
sveenskoga stalea. On jest neprijatelj, ali ne i izdajnik. Ono zbog
ega je on za nas vaan jest klju koji nam prua za datiranje
dogaaja opisanih u Komentaru Habakuku. Ako je Zli Sveenik
pripadnik hramskoga sveenstva, to znai da Hram jo uvijek postoji
i da je njegova sveenika struktura nedirnuta. Drugim rijeima,
aktivnosti Zlog Sveenika prethode unitenju Hrama od strane
rimske vojske.
Kao i u Ratnom svitku, no ak i izriitije, u dokumentu su
sadrane reference koje se mogu odnositi samo na imperijalni, a ne
republikanski Rim, odnosno, na Rim prvoga stoljea. Komentar
Habakuku, primjerice, upuuje na specifinu praksu pobjednikih
rimskih postrojbi koje prinose rtve svojim stijegovima. Josipovi
zapisi pruaju nam pisani dokaz o ovoj praksi u vrijeme pada Hrama,
70. godine kranske ere. Uistinu, to je praksa koja ne bi imala
nikakvoga smisla u republikanskome Rimu, kada bi pobjednika
vojska prinosila rtve. Tek e stvaranjem Carstva, kada je car, dodi
jeljenim mu statusom boanstva, postao vrhovnim bogom svojih
podanika, njegova slika, znak ili monogram ukraavati stijegove
rimskih vojnika. Komentar Habakuku, dakle, poput Ratnog
svitka, Hramskog svitka i Dokumenta iz Damaska, upuuje
specifino na Herodovo doba.
10.
Znanost u slubi vjere
nije pio vina... niti je jeo ivotinjske hrane; britva nije nikada
prila ni blizu njegovoj glavi; nije se mazao uljem, niti se
kupao. Samo je njemu bilo doputeno ui u Sveto Mjesto
[Najsvetije od Najsvetijih u Hramu], jer njegova odjea nije
bila od vune, ve od lana [poput sveenike]. Bilo mu je
doputeno samome ui u Svetite, te su ga esto nalazili kako
klei na koljenima traei oprost za ljude, te su mu koljena
otvrdnula poput devinih... Zbog svoje iznimne pravednosti
nazvan je Pravednim i... Bedemom ljudi...
Svici s Mrtvog mora otkriveni 1947. godine, nisu bili prvi takvi
drevni tekstovi koji su ugledali svjetlost dana u judejskoj pustinji.
Doista, postoje izvjea iz 3. stoljea koji govore o takvim otkriima.
Teolog Origen, jedan od ranocrkvenih otaca, navodno je i sam
pronaao jedan takav tekst. Prema crkvenom povjesniaru Euzebiju,
Origen je pronaao nekoliko razliitih verzija starozavjetnih teksto
va, od kojih su neki bili mnogo godina izgubljeni. Za njega je reeno
da ih je istjerao iz njihovih skrovita i donio ih na svjetlost dana.
Jedna verzija psalama, kazuje nam Origen, bila je pronaena kod
Jerihona, u vru, za vladavine Antonina, Severova sina, Ovaj nam
podatak omoguuje da otkrie datiramo u vrijeme izmeu 211.i 217.
god. posl. Kr.
Jo intrigantnije je pismo iz vremena neposredno prije 805.
godine, koje je Timotej, patrijarh Seleukije, uputio drugome kleriku: