mr. sc.

Vladimira Rezo, asistentica

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb

LIK OKICE U PRIPOVIJETKAMA JOSIPA KOZARCA

U ovu su analizu ule dvije ponajbolje pripovijetke iz Kozareva opusa koje istodobno
tematiziraju Slavoniju i ensku sudbinu, Biser-Kata i Tena. Odabrane pripovijetke bave se
slavonskom, okakom zbiljom iz vremena austrijske okupacije Bosne, odnosno drugom
polovinom 19. stoljea. Motivi koje u njima sreemo su: ljubav, strast, moralno posrnue
Slavonije, brakovi iz rauna, raspad zadruga, neracionalno gospodarstvo, eksploatacija uma i
proletarizacija seljatva.
Cilj je rada prikazati na koji nain Kozarac opisuje svoje heroine, u kom obliku donosi
njihove misli i rijei, potom kako ih vide drugi, te kakvim se jezikom svi oni slue. Kako je
okaki, vrbanjski govor u ovim pripovijetkama najuspjeliji u segmentu frazeologije 1 to smo
se njime neto vie pozabavili.
okicu u pripovijetki Tena zatjeemo ve u prvoj reenici, na samom smo poetku
suoeni s moda najduim Kozarevim opisom enskog lica i stasa:

U esnaestoj svojoj godini bila je uzrasla i tanka, kao da je iz vode iskoila, i

inilo se, da e biti preve visoka, pa su joj drugarice ve poele priivati kojekakva
nelijepa imena. Lice joj je bilo poneto mrklo, sa onom neizrazitom bojom, kadano se
jo nije moglo znati, hoe li biti blijeda crnka ili rumeno-bijela. Takova nerazvijena,
nije se u prvi as nikomu osobito sviala; no tko ju je pomnije motrio, vidio je, da joj
je lice pravilno, u svakom potezu, nos ravan i sitan, elo slino srpu, istom se poelo
u gornjoj polovici bjelasati, dolnji dio lica pruio se poneto u duljinu i tek se poeo
zaobljivati, ni jedna kost, ni jedna crta nije mutila njenog pravilnog sklada cijelog
oblija. No lice bilo samo jo mrtvo, bez oivljujuega daha; samo mrke sjajne oi
kao da su prerano sazorele, poput mirisa u poluzelene voke, te odavale, da e one
pravilne crte, dok se izravnaju, i oive bojom prve mladosti, stvoriti ljepotu, kakovom
priroda zna uresiti samo rijetke ene. Tko ju je vidio zaarenu od ege ili posla, taj je
bez dugog razmiljanja rekao, da e biti ljepotica, a tko ju je opet zatekao ozeblu i

1
U tekstu Ne dirajte mi ravnicu (predgovor knjizi Slavonijo zemljo plemenita, Mladinska knjiga, Zagreb, 1992.
Str. 9.) Stjepan Damjanovi napominje da je malo tko primijetio da on odlino poznaje staru slavonsku
tokavtinu i da bi samo njegova djela mogla posluiti za dobar rjenik starotokavskih frazema.

1
 pomodrelu, taj ju je saalnim okom pogledao, kao da gleda bolesnicu. Nije bila od
onih preranih ljepota, nego od onih, koje se pokasno razvijaju, ali tim savrenije.2

Ovaj glagolima radnje zasien opis (iskoila, bjelasati, pruio se, zaobljivati, sazorele,
izravnaju, oive) prti dinamizmom, detaljan je i vrlo zoran. Prispodobljena prirodi ija je
vjerna slika, Tena je opisana jezinim inventarom sela i ravnice. Ona ima elo slino srpu,
mrke sjajne oi su joj prerano sazorile poput mirisa u poluzelene voke. U drugim je opisima
Tena poput ilog konja, ruina grma, ohola kao jelen, lagana kao ptica, oiju kao dvije
munje, a Beranek ju vidi kao njenu ruicu.

Jozina ena Ivka opisana je viekratno, svaki puta sve je blia itatelju. Prvi njezin
opis predoen je Teninim mislima i vjerna je slika ne samo njezina ve i seoskog poimanja
uope nelijepih ena:

Da, Ivka se je morala udati, jer tko bi mario za ensku sitnu, lica bez krvi kao
kre, snudena pogleda, kraj svih onih dukata to ih na prsima nosi (Str. 207.)

Spominjanje mranoga predmeta okake elje, dukata, i njihove neupitne vrijednosti,

koji samo podcrtavaju Ivkinu neuglednost, i usporedba s kreom koji se u Slavoniji esto
i mnogo koristi, oslikali su Ivku rijeima podneblja iz kojeg potjee. Sljedei je opis, a
Kozarac je sklon viekratnosti, prikazuje jo runijom uslijed trudnoe, dok iz treeg
iitavamo o povoljnim posljedicama poroda na Ivkinu vanjtinu.
Ivka je i plemenit i human lik: iako je bijesna na Tenu i ljuta na mua, ona brino dvori
bolesnu Tenu, patniki pristaje na ulogu inoe, a pregara ak i lane, truljarske dukate
kad joj se Joza napokon vrati.

Neto je slabiji poetni signal3 Biser-Kate, u kojemu nas pripovjeda epskim, usmenim
nainom izlaganja odvodi u bogato slavonsko selo V., spominje njegovu ljepotu, opasanost
umom i blizinu Save. Tom prvom reenicom pripovjeda kao da najavljuje neto sporiji
ritam no u pripovijetki Tena.

2
Josip Kozarac: Izabrane pripovijetke, Hrvatski pripovjedai, Knjiga VI., Zagreb, 1919. Str. 182. Svi su navodi
u daljnjem tekstu preuzeti iz iste zbirke, pa e iza svakog idueg biti naznaena samo stranica s koje se navod
donosi. Isticanja podebljanim slovima djelo su autorice ovog teksta.
3
Julijana Matanovi: Portreti nepoznatih ena drugo njihovo itanje, u: Mara vel-Gamirek, Drenovci, 4.
listopada 1997., Prilozi sa Znanstvenog kolokvija 1997., odranog u sklopu 9. pjesnikih susreta, Drenovci, 3. -
4. listopada 1997., Hrae, Drenovci, 1997. Str. 63.

2
 I u opisu Katina lica kontrastiran je mladalaki strastven i obijestan smijeak s
djevianstvom, njenou i plemenitou koje njezinom licu daju sjajno ravno elo i glatko
poeljana kosa.

U esnaestoj godini izraste ona kao preko noi uzor-ljepotom, sva ju okolica
prozva Biser-Katom. Onakovih modrih vlanih oiju, pod gustim trepavicama, koje su
treptajui ezle za neim, nije nitko u selu upamtio. Bila je srednjeg stasa, sitnih
kostiju, poneto dugoljasta, njeno zaobljena lica, prozirne jedrine, ispupenih usana,
s kojih je posmijeh bjeao te plinuo poput talasa po donjem dijelu punana lica i vrata.
Ako je iz tog raskonog posmijeha i virila tek razvijajua se strast i mlaahna obijest,
to je opet iz sjajnog ravnog ela s glatko prieljanom kosom sjalo djevianstvo,
djetinja njenost i plemenitost znaaja. Ta dva kontrasta na licu inila ju
omamljujuom ljepotom. (Str. 132.)

Kao i u Teninu opisu i ovdje ima mnotvo glagola: treptajui, bjeao, plinuo, virila,
sjalo, uslijed ega Katu doivljavamo kao ljepotu u rastu, sazrijevanju. I Kata je usporeena s
pojavama iz slavonske svakodnevice: bila je slina toplom ljetnom danu kad nitko ne zna to
se iza ege i omare valja, na obraz joj naletjeli oblaci, nosi izraz golubinje turobnosti, a
venula je kao cvijetak.

Fema je visoka, crnomanjasta, oiju punih ara i zamamljivosti. Tijelo pravilno,

bujno razvijeno, odisalo putenim raskojem i razuzdanou. Cijela ta divno
sagraena slika imala u sebi neto demonsko, graniei sad na uzvienost boanstva,
sad na najniu prostotu. Prije pet godina bila je ljepota prvog reda, no razbluda
izbrisala vremenom njene poteze mladenake miline. Meke negda crte toga
pravilnoga lica s lijepim obrvama ukoie se; nije bilo na njima onih titrajuih
nuana, koje izrauju svaku misao i svako uvstvo. Pod dojmom tuge nijesu ti potezi
bili meki, razblaujui, nego tvri, neskladniji; pod dojmom veselja bili opet
neljubezni, otri, rastrgani... Manda je plavokosa, oniska, kao jabuka okrugla i
rumena lica, i prepunih, irokih grudi. Debele joj usnice, uvijek prkosno namjetene,
u velikim joj oima vragometan pogled, uvijek nadignute glave, uvijek ivahna hoda.
Ljepotom nije dorasla Femi, al ima neto osobita u onom krupnom oku i domiljatom
jeziku.
Obadvije su ve u dvadeset etvrtoj godini i cvatu sad po drugi put. Lice im je
fino, neopaljeno sunanom egom; ruke i bijele i mekane, pune prstenja; vidjelo se,

3
 da osim igle niim drugim ne rade. Mirisale su po vie vrsta pomasti. Oprava im nije
obina seoska nego vie kupovna, slikovita. (Str. 144.-145.)

Rijetki su kod Kozarca ovako slobodni opisi, poput ovog dviju negativki Mande i
Feme u kom se pripovjeda odvaio opisati Mandine prebujne grudi, a dotakao se i njezinih i
Feminih odnjegovanih, nakienih ruku. Njihovim e opisom podrakati i nae olfaktivno
osjetilo, zamirisat e nam sve njihove pomasti. Ovaj bogat i slikovit opis kroz vanjsko e
oblije itatelju predoiti karakter dviju djevojaka, ali i pripovjedaevu nepritajenu odbojnost
prema njima.

Ponajvie se pripovjeda opisom slui u svrhu predoavanja enskih drai i ljepote

svome itatelju. Svi su ti opisi enskih ari detaljni (koliko to mogu biti obzirom da
pripovjeda potencira lice, a ostatak tijela opisuje mnogo ednije), pouni i s tendencijom.
Opisati izgled ene, naem pripovjedau znai gotovo svu panju posvetiti njenom licu,
naglasiti stas (Kata, Tena) i, tek pokatkad, naznaiti druge dijelove tijela (Manda, Fema).
Ovi opisi obiluju glagolima koji ih ine dinaminim: Katine oi su treptajui ezle za
neim, podsmijeh joj bjei, Tena kao da je iz vode iskoila. Meutim se Femine lijepe crte lica
ukoie, a ni pri Mandinu opisu ne zatiemo glagole. Kao da je pripovjeda elio prikazati
zavrenost njihovog tjelesnog oblikovanja, jednu davno formiranu ljepotu, ve nagrienu
vremenom, i jo vie, raspusnim ivotom. Kata i Tena su tek zadobile oblike zrele ene, i to
ne sasvim njihova je ljepota progresivna. Iako oba obilata glagolima, Katin i Tenin portret
razliiti su utoliko to je prvi niz fotografija, snimanih jedna iza druge, koje listanjem
podsjeaju na prve filmove u kojima je znao preskoiti pokoji kadar, gdje su pokreti bili kruti
i ispresijecani, a drugi je portret pravi film o ljepoti uhvaenoj u pokretu.
Ukrasnih sredstava u ovim je tekstovima prilian broj, npr. mnotvo ustreptalih
atributa (npr. silovit, ubav, bijel, ist, rumen, mio obijestan) ili metafora: Tena je njena
ruica. Usporedbe vuku korijene iz domaeg ivota, one su potvrene iskustvom i
svakodnevnim ivotom: Tenine su oi sazrile prerano poput mirisa u poluzelene voke, smru
majke njenom je srcu bilo kao ilom konju, njezino tijelo odie ivotom poput rascvjetala
ruina grma, Kati na lice osmijeh nalijee poput leptiria, kad je pobjegla iz varoi odahnula
je kao srna, izmakavi psima, Kata je venula kao cvijetak i problijedila, kao bijela ruica,
Tenin i Jozin prekid bio je nagao i silovit kao hitac iz puke, Joza je Teni bio kao zelena voka
itd.

4
 Ponikle iz slavonskog krajolika, sve mu ove djevojke i nalikuju: tako Mandino
okruglo i rumeno lice Kozarac prispodablja jabuci, Tenine ga oi podsjeaju na dvije munje,
ona je ohola kao jelen, lagana kao ptica, a Kata je ista kao sunce, a na nju su zli seoski jezici
navalili kao streni. Koristi, dakle, pojmovnik prirodnih sila i herbarija s rodnih livada.
U Kozarevim pripovijetkama pronalazimo i autentian opis ruva, kao doprinos
etnografiji. Pored svagdanje nonje (u kojoj zatiemo dukate, umeu svilu, prieljanu
kosu, crnu maramu, kao snijeg bijele skute i opleak) tu je i polu-gradska varijanta koju
odijevaju Fema i Manda za posjet gradu:

Osim velikog dukata pod vratom nije Kata imala drugog uresa, al nije ni ezla za
njime. Njezinu smjernom biu, sitnom hodu ne bi ni pristajala umea svila i oholo
prieljana kosa; ovako se njena ljepota bez kitnjiarske primjese tim vema isticala.
(Str. 132.)
Crna marama, kao snijeg bijele skute i opleak, oi kao dvije munje, bljetkasto
rumeno lice, jedva vidljiv porazan posmijeak, koji je tek lebdio na usnama ni ne
dirnuv se velebne tiine sjajnoga lica. (Str. 190.)
Fema i Manda navukle visoke cipelice, s tijesnim crljenim nanogvicama,
zapregnuv se, da im se vide puni, obli listovi. Stegle se oko pasa, kako bi jae istakle
jedar struk i uzrast; kako su koraale, tako im se tijelom prelijevao pravilan, kao
saliven sklad. (Str. 150.)

est Kozarev postupak kojim pred itatelja dovodi ove okake krasotice jest
svojevrsno gledanje tuim oima, rijeima G. Gnneta onaj koji gleda i onaj koji govori
nisu ista osoba. Opis slijedi nakon najave: Tko ju je vidio; Joza pogleda u Ivku; a tko ga je
bolje pogledao; On je vidio ili nakon prizora odgledanog oima kojeg od likova saznajemo
identitet gledatelja:

Takova je stajala do kola kada ju je Leon prvi put vidio. (Str. 190.)

Sklon kazalinim efektima, pripovjeda zna dovesti svoje likove pred nas kao na
scenu. Stoga ne udi uporaba pokaznih zamjenica (onaj, to, tomu, tih) prije nego otpone s
opisom. Upirui prstom u njih Kozarac opisuje ne samo enske likove, nego i ora, Leona, i
Beraneka. Ponekad, kao da pretpostavlja itateljevo dionitvo pripovjednog prostora, on
koristi deiktine pokazivae koji sugeriraju da itatelj zna o emu se radi:

5
 () onu njegovu misao, da je ona ve njegova... (Str. 186.)
No njemu oko zapelo o onu veliajnu djevojku (Str. 190.)

Nakon suoavanja s njihovom vanjtinom, itatelju je mjestimice dano zaviriti i u

nutrinu mladih okica. Potpunu zaokruenost i iznijansiranost psiholokog profila Kozarac je
ostvario samo u Teni. Predstavljena kroz vlastite rijei i misli, unutarnje monologe,
pripovjedaeve osvrte i kroz vienje drugih, ona je prola brojne preoblike, vlastitu je
metamorfozu pratila, poput autopsihoanalitiara, po stadijima.
Majina smrt za nju je znaila osamostaljenje i spoznaju o vlastitoj slobodi:

A sada najednom pue joj nedogledan vidik pred oima, a ta neizvjesnost

salijevala se u jedan jedini pojam: ja sam ja; sve, to je na meni, moje je!... Kolika ju
je slast obuzela, kada je outjela, da e sama ravnati svojom voljom, svojom milju,
svojim tijelom... A ono crno njezino oko zasjalo, rairilo se, kao da kani cio svijet
uhvatiti u svoj okvir, pa ga upiti u bujne mlade grudi. Podrhtala je na pomisao, da je
sada sav svijet njezin. (Str. 185.)

Rastanak s Beranekom je silovit, dramatian, ali bezglasan:

I Tena je naricala; suz nije imala, ali crljene, nabreknute oi, blijedo lice,
ukoen, tumatrajui pogled kao u luaka, sve su to bili svjedoci, da joj se srce kida iz
dubine. (Str. 188.)

Odbacivanje morala i potpunu predaju Leonu (zapravo svijest o cijeni njezine

ljubavi) posvjedoila je Tena vlastitim mudrovanjem:

Bila je samoj sebi lagana kao ptica; nije marila, to toliki eznu za njom, to joj
Leon vie puta ljubomorno zaviri u oi, to je ore napustio i kuu i enu, te kao lud
mahnita za njom.
Budite vi bogati kao Leon, pa u onda biti i vaa! Takova neto odzvanjalo u
dubini njene due, kadgod je opazila, da je muko oko poudno promatra. (Str. 196.)

Bezidejna Tena nema ni ideala, pa je logina njezina preobrazba u rafiniranog, ali

beskrupuloznog estetu ili grubog pohotnika4 o emu svjedoi vlastitim mislima:
4
Dionizije vagelj: Tena, djevojka pokrajina, u: Slavonske knjievne komunikacije, Glas Slavonije,
Biblioteka Vez, Knj. 6, Osijek, 1975. Str. 208.

6
 Zbilja! pomisli u sebi a ore koji poludi za mnom, ore, koji svake
nedjelje dobije lijepu krajcaru za guslanje?... Ciganin je dodue, ali to za to, kada je
lijep. I sm Leon zavidio mu je ljepotu. Ciganin je, ali ima novaca A ti e novci
odsada biti moji, a Maruka, mala ciganka, neka puca od jada! Jest, tako e to biti
Joza i ore! Joza e me hraniti, a ore e mi novaca davati! (Str. 205.)

Nakon ovako dubokog moralnog pada teko da se Tena mogla prisiliti saviti lea
i prihvatiti skroman i udoredan ivot. Bartol Inhof dri da je to posve nemogue 5, dok se
Katici orkalo ini da je Kozarac odabrao ponajbolje rjeenje: Tenu je iskupio i vratio na
pravi put6.
Pred recipijenta su Tenine misli iznesene njezinim rijeima kad je zatjeemo gdje
ivo osjea da voli, potom je Beranek vjekovito u njezinim mislima, a nije nam teko predoiti
si ju zamiljenu i odsutnu u sljedeoj sceni, koju nam pripovjeda donosi njezinim rijeima:

Ili duvao vjetar ili mlatila kia svega toga ona nije opaala. (Str. 187.)

Najvie se razotkrila kad pred Leona istresa sadrinu svojeg skoro posve praznog srca,
priznanjem njemu (i sebi) da se promijenila i da ga ne voli zbog njega samoga, kao to je
voljela siromanog Beraneka, ve zato to joj je kod njega lijepo. Istie se i njezin ivotni
moto uivateljice slobode, nesklone boli (porod) i odricanju (podizanje djece).
Meutim, njezin govor nije u duhu posavskog sela, previe je fin, tek ponekad bljesne
autentina reenica ovog kraja. U sljedeem primjeru, pored prilino nevjerojatne upitne
rijece to u Teninim ustima nalazimo i pravi mali frazeoloki dragulj:

to si se ukoio kao lipov svetac? apne mu ona smijuke. (Str. 207.)

Ili njezina tirada protiv majinstva i poroda (vrlo je slina, identina po svjetonazoru i
gotovo istim rijeima reena i ona Katine tetke) u kojoj je vjerno doaran ne samo Tenin
psiholoki profil, nego je i ruho u koje je zaodjeven autentino, slavonsko:

5
Bartol Inhof: Knjievno pismo. Tena. Tri ljubavi. Iz mladenakih uspomena, u: Vienac, XXVI., br. 31., str.
494.; Zagreb, 1894.
6
Katica orkalo: Novela Tena ili rehabilitiran ovjek, u: Slavonica, HAZU - Centar za znanstveni rad
Vinkovci, Ogranak MH Vinkovci, Vinkovci, 1993. Str. 93.

7
 Zna, jedno ili dvoje, ne bih ba marila, samo da nije toga poroda! Pa kada ga
ve rodi, da bar bre raste; nego pati se pet, est godina s jednim, pa onda s drugim,
pa s treim, a uto eto ti i starosti za leima, pa u to ti onda ivot? (Str. 210)

S druge strane, Kozarac je ritual svakodnevnih Teninih dolazaka Leonu zavravao

njezinim lutanjem po sobama i rijeima gdje si ti. Teko da e punokrvna okica, pa makar joj
se i svidjelo glumiti gospoicu Parianku, u trenucima oputanja uz osobu s kojom dijeli
svoju intimu pravilno i lijepo govoriti.

Za razliku od Tene kojoj je dozvolio da se razmae i nijansira svoj unutarnji svijet

sama, u nekoliko navrata, to je ini stvarnom, opipljivom, Kata je prikazana samo bijelom
bojom, sva uzviena u svojoj istoi, mirnoi i pasivnosti. Pripovjeda je tek dao naslutiti da
se i u njoj krije ivost i duh. Vanjsku manifestaciju unutarnjih vihora svjedoe as led as
oganj koji ju probijaju, na krijesee se oi probija plamen, a ivot u njoj izgiba.
Ima tu, naalost, i iz lektire nauenih, neodgovarajuih opisa uvstava:

Njoj je bilo milo, lagano, kao da se ne dotie zemlje, kao da leti povrh rumenog
zlatnog mora u vjenost. (Str. 137.)

Ipak su ee ovakve snane slike:

Bila je samoj sebi kao zbijen vijor bez izlaza (Str. 148.)
Kati stao ivot, krv kao da e proikati na sve ile, noge se usklecale, oi
zamaglile. (Str. 161.)

Uslijed neupitnog afiniteta prema pripovijedanju Kozarac unutarnje turbulencije u

Kati ispria samo njihovom vanjskom manifestacijom. Iako Kata nije papirnata, beivotna
lutka, preesto je zatvorena u ljuturu, sav onaj zbrkan i neuhvatljiv koloplet misli kakav se,
kao roj muica, raa u mladoj zaljubljenoj dui, povremeno itamo kroz rijei koje izmjenjuje
sama sa sobom te kroz vanjski odraz tih nutarnjih previranja.
A imala bi Kata to rei: u onim rijetkim prilikama kad joj je dano da govori vjerno je
iskazala mladenaki nestaluk ili skrila vlastitu zaljubljenost i zbunjenost kakvom
doskoicom. Tako Franju, prema kojemu ne osjea nita, zove bojim volom, pred Lukom se
smije njihovu zajednikom traljavu poslu, a jednom ga domiljato i hrabro oslovi:

8
 Ne kau ti badava da si vilovnjak. (Str. 137.)

Meutim, suvie rijetko progovara: svoje osjeaje ne artikulira naglas, ne priznaje ih.
Zasjala je na samom kraju pripovijetke povjeravajui ocu, kad ju ovaj poziva na red,
najintimnije misli i osjeaje, otvarajui svoje srce. Iznenadila je i kneza Adama i itatelja, no
ve je bilo kasno:

Ako ima Boga i pravde, ona je izbrisana, oe! Voljela sam ga kao nikoga na
svijetu; grlila sam ga estoko, vrue kao i on mene; kleo mi se, da e mene
uzeti, nijednu drugu; prevario me je, uzeo je Femu. (Knez problijednu.) Je li to
moj grijeh i sramota, da sam iskreno ljubila, da sam mislila, da je vjera i potenje
u njega kao i u mene? Sad sudi! No ne krivi ni njega, moda nije zlo mislio sa
mnom. Prije, kadno me ozloglasie i ti si povjerovao, moj oe, a gdje ne bi on!
Podnijela sam dosta i podnaam jo, al mi nije teko, jer osjeam, da nijesam
kriva. Dua u meni govori, da ljudi i Bog ne mjere istom mjerom... (Str. 162-163.)

Neupitna je pripovjedaeva simpatija za kneevu jedinicu posljedica ega je njegov

neskriveni angaman i gotovo tjelesna upletenost u ambijent i zbivanja.

Pripovjeda se najee bavi svijeu svojih junakinja Kate i Tene. Njihove su misli
jednom suvislije, drugi put manje suvisle, ponekad u prvom, ponekad u treem licu,
prepriane, a ponekad i isprepletenih prvog i treeg lica. U svakom sluaju, svaki je puta
osjetna Kozareva simpatija prema objema, neprilagoenoj buntovnici i uivateljici te
novovjekoj Jeanne dArc, koja ne izgara zarad vjere ve u sebi samoj biva zakopana izgubivi
bitku s udoreem u seoskom iskrivljenom ogledalu. Tu dolazi do izraaja neupitna
Kozareva simpatija na strani snanih osobnosti; njima je sklon oprostiti i kada prekre
moralne kodekse. 7
Adela Milinovi nudi neuobiajeno tumaenje Kozareva doivljaja ene:

I za Kozarca su ene stvorovi, koji imadu jo dosta kaosa u sebi, te su kadre same
po sebi i umjetniki osjeati i umjetnice i umjetnine biti. Njihova je dua takova

7
Kreimir Nemec: Predgovor, u: Josip Kozarac. Izabrana djela, Stoljea hrvatske knjievnosti, Zagreb, 1997.
Str. 20.

9
 umjetnina, kojoj se on divi, ona je gipka i podatna, lagana i drua, vjeito igrajua,
a sve to, jer u svakoj i sljednoj i u istoj Teni imade trunak djeteta.8

Iako potpune negativke, Manda i Fema nisu ostale posve plone, nedoraene.
Prikazane su najcrnje mogue, ali motivirano. Najbolje su oslikane u meusobnom razgovoru:

Ja se moram ove jeseni po to po to udati, nastavi Manda. Ve mi dodijala

sirotinja u naoj kui; togod dobijem, moram s ukuanima podijeliti, hoe silom, da
me istjeraju napolje; vele, da ne radim, pa da ne trebam ni jesti... to koji dan, to
gore; trgovci se odbili od nas, a nai ljudi ne imaju ni sami nita. Prokleta nuda i
nerodica! Bartol mi obeao kupiti cipele, a moja inoa mal se nije pogoropadila, to ti
je zmija, kakove nije Bog vie stvorio, samo to nije ve i meni i Bartolu oi iskopala,
dao Bog, te oslijepila!... Tako ja ostadoh praznoruka ovoga vaara, a Marica, ona
hrapava ciganka, dobila areni kouak. Morao Martin kupiti i njoj i eni, samo da ni
jednoj ne bude krivo; podijelio se malo prije, pa mu ukuani morali neto isplatiti.
Palavorda, nije se znao prvo dijeliti, dok se jo sa mnom drao... Eto, to imamo! (Str.
146.)
I ja u ove jeseni. Ako u ti pravo rei, dodijao mi takav ivot. Kod kue ne
mogu ostati, nauila sam izilaziti, a kud zna sada otii? Kad se ne mogu iriti po
gospodskim sobama, po kojekakvim smradnim sobicama ne e mi se vie povlaiti.
Vie puta, kad se probudim, pa besnena uzmem razmiljati, kako nam je neko bilo, a
kako je sada, budne mi na samu sebe ao, na to smo spale! Ne znam ni sama, kako
je sve to polako i neopazice dolo... U taj par mi bude, da se svega okanim, no kako
sutradan pade mraak, neto mi usfali, neto me tjera od kue, i ja odoh opet sve u
nekoj nadi... (Str. 147.)

Njihov govor je, rekli bismo, skoro pa autentian, okaki. Zasigurno puno bolji od
Tenina ili Katina govora. U njemu nalazimo pojedinane rijei (inoa, kouak, palavorda,
praznoruka, besnena, izilaziti, iriti se, dodijala, okanim, usfali, mal) ili cijele fraze i reenice
potvrdive u pukom govoru (po to po to; Ako u ti pravo rei; U taj par).
Ove dvije intrigantice su i po govoru drugaije, slavonskije od Kate. Kao da je
Kozarac i u tom segmentu elio podvui razliku izmeu predobre, naivne i krotke Kate i
svim mastima premazanih Feme i Mande i tek time uspostaviti ravnoteu u malom
slavonskom mikrokozmu.

8
Adela Milinovi: ena u Kozarevom radu, u: Domae ognjite, III., br. 7., str. 135.; Zagreb, 1902.
1903.

10
 Iz govorne dionice seoskog ogovora kneeve keri uoavamo da se seoski kolektiv i
marginalni seoski likovi, podjednako i muki i enski, prilino autentino izraavaju i
reprezentiraju prepoznatljiv mentalitet:

Eto vam te kneeve svetice, eto vam! Znala ja davno ve da je to gad, da hoe
boljom biti, a nema je gore u svem selu Sad nek mi jo rekne, da je najpotenija,
lozu joj materinu nepotenu Ba hvala toj Mandi i Femi, da su je ukebale
Nesrea traljava, nek se sada zaodije barem (Str. 154.)

Kozarac je svojim junakinjama rijetko doputao da progovore. Svojim su se govorom

trebale oitovati kao posve formirane individue, ali i govornice kraja iz kojega potjeu.
Meutim, u govoru Kozarevih likova nalazimo upitno-odnosnu zamjenicu to, u njemu nema
vokalnih redukcija (nedosljedno je kraenje samoglasnike skupine ao u 1. l. perfekta jd., tek
pokatkad itamo povjerovo, aikovo, obuhvao), padeni su oblici istovjetni standardnim, u
infinitivu rijetko ispada doetno i itd.
Unato tomu to je najbolje stranice svoga opusa Josip Kozarac dao opisujui
karaktere, posebice enske, i to je odlino reproducirao njihova razmiljanja i mentalitet,
ipak ih nije do kraja uspjeno jezino utjelovio: njihov govor oscilira od potpuno knjikog do
povremenih prosijeva sonog tokavskog govora. Iako ne moemo ne primijetiti da ni tada ne
koristi vrbanjsku ikavicu. Kozarev je jezik jedna od slabijih karika njegove autorske
paradigme.

11
 LITERATURA

JEZIKOSLOVNA

BROZOVI, DALIBOR: Narjeja hrvatskog jezika, u: Hrvatski leksikon 2, Zagreb,

1997.
IVI, STJEPAN: Danai posavski govor, Rad 196 i 197, Zagreb, 1913. Str. 124-254 i
9-138.
JAKI, MARTIN: Divanimo po slavonski, Pergamena, Zagreb, 2003.
JOZI, ELJKO: O istraivanju dijalekatske sintakse, u: Hrvatski dijalektoloki
zbornik, 12, Zagreb, 2004. Str. 97-102.
KOLENI, LJILJANA: Slavonski dijalekt, Croatica, Zagreb, 1997. Str. 101-117.
KOLENI, LJILJANA i URAK, SILVIJA: Govor Vrbanje, u: okaka ri 4, Zbornik
radova Znanstvenoga skupa Slavonski dijalekt, Zajednica kulturno-umjetnikih djelatnosti
Vukovarsko-srijemske upanije, Vinkovci, 2007. Str. 81-96.
LISAC, JOSIP, Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori tokavskog
narjeja i hrvatski govori torlakog narjeja, Zagreb, 2003.
MENAC-MIHALI, MIRA: Frazeologija novotokavskih ikavskih govora u Hrvatskoj
(S Rjenikom frazema i Znaenjskim kazalom s popisom sinonimnih frazema), Institut za
hrvatski jezik i jezikoslovlje-kolska knjiga, Zagreb, 2002.
SAMARDIJA, MARKO: Leksikologija hrvatskoga jezika, Zagreb, kolska knjiga,
1995.
SEREKE, STJEPAN: Klasifikacija slavonskih govora, Zbornik za filologiju i
lingvistiku X, Novi Sad, 1967. Str. 133-145.

KNJIEVNOPOVIJESNA

BLAEK, Pavle: Novelistika Josipa Kozarca (1858-1906), u: Revija, II, br. 6, Osijek,
1962. Str.74-99.
EDOMIL, Jaka: Neto o seoskoj noveli, u: O knjievnosti. HIBZ, Zagreb, 1944. Str. 17-34.
ORKALO, Katica: Pogovor izboru psiholokih novela Josipa Kozarca, u: Zbogom
Slavonijo 2, Dukat, Privlaka, 1987. Str. 113-117.

12
ORKALO, Katica: Novela Tena ili rehabilitiran ovjek, u: Slavonica, HAZU - Centar za
znanstveni rad Vinkovci, Ogranak MH Vinkovci, Vinkovci, 1993. Str. 83-95.
DAMJANOVI, Stipo: Ne dirajte mi ravnicu. [Predgovor.], u: Slavonijo zemljo plemenita,
Mladinska knjiga, Zagreb, 1992. Str. 5-14.
INHOF, Bartol: Knjievno pismo. Tena. Tri ljubavi. Iz mladenakih uspomena, u: Vienac,
XXVI, br. 31, str. 494-496; Zagreb, 1894.
IVAKI, Joza: Selo u hrvatskoj knjievnosti, Izdanje knjiare G. Trbojevia, Rijeka, 1914. 51
str.
JELI, Dubravko: O hrvatskom knjievnom regionalizmu. I. znanstveni sabor Slavonije i
Baranje, Osijek, 17.-19. V. 1970, Osijek, 1970. Str. 761-768.
MATIEVI, Ivica: Literatura o Josipu Kozarcu. 2. dani Josipa i Ivana Kozarca, Zbornik,
Vinkovci, 1997. Str. 60-112.
MESINGER, Bogdan: Kozareva zagonetka. [Pogovor.], u: Josip Kozarac: Izabrane
pripovijesti, Slavonica, knjiga 56.,Vinkovci, 1994. Str. 153-162.
MILINOVI, Adela: ena u Kozarevom radu, u: Domae ognjite, III., br. 2., str. 27-
28.; br. 3., str. 49-51.; br. 5., str. 87-89.; br. 6., str. 115-117.; br. 7., str. 135-137.; br. 8., str.
155-158.; br. 9., str. 180-182.; br 10., str. 199-201.; Zagreb, 1902. 1903.
NEMEC, Kreimir: Predgovor, u: Josip Kozarac. Izabrana djela, Stoljea hrvatske
knjievnosti, Zagreb, 1997. Str. 9-22.
TAMPAR, Emil: Josip Kozarac. [Predgovor.], u: Josip Kozarac: Djela, Zora, Zagreb, 1950.
Str. 7-42.
Emil tampar: Josip Kozarac. [Predgovor.], u: Mrtvi kapitali. Meu svjetlom i tminom.
Pripovijesti, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, Knj. 53. Zagreb, 1964. Str. 7-19.
VAGELJ, Dionizije: Tena, djevojka pokrajina, u: Slavonske knjievne komunikacije,
Glas Slavonije, Biblioteka Vez, Knj. 6, Osijek, 1975. Str. 207-210.
VAUPOTI, Miroslav: Slavonijo zemljo plemenita. Prozno djelo Josipa Kozarca, Ivana
Kozarca i Joze Ivakia. [Pogovor.], u: Slavonijo, zemljo plemenita. Izabrana proza.
Zagreb,1974. Str. 291-295.
VODNIK, Branko: Josip Kozarac. [Predgovor.], u: Josip Kozarac: Izabrane pripovijetke,
Hrvatski pripovjedai, knjiga VI., Zagreb, 1919. Str. III-XVI.

13