KAKO SU IZMJERENE UDALJENOSTI U SUNEVU SUSTAVU

Dr. Dragan Roa

Danas vrlo precizno znamo kolike su uzajamne udaljenosti tijela Suneva sustava. Neke se odreuju
gotovo neposredno, uz pomo radara ili laserskih zraka. U ovom lanku osvrnut emo se na povijesne
metode premjeravanja Suneva sustava, koje iznenauju svojom originalnou

Prve teorije o izgledu svijeta bile su uglavnom geocentrine. Zemlja je smatrana sreditem
svemira oko kojeg se okreu nebeska tijela. Takvo se miljenje zadralo stoljeima. Stari Grci
smatrali su Zemlju nebeskim tijelom. Oblik Zemljine sjene to se vidi na Mjesecu za vrijeme
pomrine, Aristotel (384.-322. g. pr. Kr.) navodi kao dokaz da je Zemlja okrugla. Jo jedan dokaz za
to proizlazi iz injenice to se iz raznih dijelova Zemljine povrine pojedine zvijezde u isto doba vide
nad obzorom u razliitim visinama (pri tom se pretpostavlja da su zvijezde jako udaljene). Aristotel
navodi da Zemljin polumjer iznosi (precijenjenih) oko 74 000 kilometara.
Prva tona mjerenja Zemljine veliine proveo je Eratosten (276.-195. g.pr.Kr.) na temelju
sjene gnomona i Posidonije (135.-51. g.pr.Kr.) iz mjerenja visine zvijezde Kanopus. Pri tome je
trebalo poznavati koliko su uzajamno udaljena mjesta motrenja na Zemlji. Eratostenov i Posidojnijev
rezultat iznenaujue su toni s obzirom na tehniku mjerenja i injenicu da nisu raspolagali s
pouzdanim podacima o udaljenosti mjesta opaanja. Tako je vrijednost Zemljina polumjera bila
poznata jo prije vie od dva tisuljea. Udaljenosti i veliine Sunca i drugih nebeskih tijela tono su
izmjerene mnogo kasnije.

.
Kako je Aristarh u III st. prije Krista procijenio udaljenost i veliinu Sunca

Kada promatramo Sunce ono izgleda poput kugle kutnog promjera oko pola stupnja. Kada bismo
nogometnu loptu postavili na udaljenost od pedesetak metara, ona bi tono prekrila Sunevu plou, pa
moda stoga i nije udno da su prva razmiljanja o Suncu vjerojatno vodila zakljuku da se radi o
obinoj vatrenoj lopti, relativno male veliine. Znameniti grki znanstvenik Aristarh (310.-230.
pr.Kr) iz Samosa, vjerojatno je bio prvi ovjek koji je shvatio da je Sunce u stvarnosti mnogo vee.
Do ovog zakljuka doao je mjerenjem udaljenosti Sunca i Mjeseca od Zemlje. Metoda se zasnivala
na geometrijskom razmatranju nekoliko posebnih poloaja koje uzajamno zauzimaju Zemlja, Mjesec i
Sunce. Da bi odredio odnos izmeu udaljenosti Mjeseca (rM) i Sunca (rS), Aristarh je opaanjem
odredio kut !', oznaen na slici 1. Kut !' odgovara kutnoj udaljenosti izmeu A i B poloaja Mjeseca.
Iz slinosti trokuta lako je zakljuiti da je kut !' jednak kutu !, pod kojim bi se sa Sunca vidjela
udaljenost Zemlja-Mjesec. Primjeujemo da u oba poloaja Mjeseca (A i B) Sunce, Zemlja i Mjesec
tvore vrhove pravokutnog trokuta. Kut !' (ili !) moe se iskazati pomou kutova " i # sljedeom
relacijom:

" $#
!% ,
2

pa ga, prema tome, moemo izraunati ako prethodno odredimo vrijednosti kutova " i #.
Kut # odgovara kutnoj Mjesec
udaljenosti izmeu
poloaja Mjeseca u fazi rM
mlaaka i poloaja u !
fazi prve etvrti "
(poloaj A). Neka je t1 #
vrijeme koje proe !
izmeu tih dviju faza, rS
Zemlja Sunce
tj. vrijeme za koje
Mjesec prijee kutnu
udaljenost #. Vrijeme Sl.1 Uz Aristarhovu metodu odreivanja udaljenosti Sunca i Mjeseca
koje je potrebno da
Mjesec, u odnosu na opaaa, opie puni krug (360) je sinodiki ophod Mjeseca i on iznosi 29,5
dana. Tako vrijedi omjer:

360& #
% ,
29,524 t1

pri emu je # u stupnjevima, a t1 u satima.

Iz ovog izraza slijedi:

360&t1
# % .
29,5 ' 24

Slino se i kut " moe izraziti preko vremena t2 , koje protekne od prve etvrti do utapa:

360&t2
!% .
29,5 ' 24

Na temelju ovih izraza, za kut ! dobivamo:

360&(t 2 $ t1 )
!% ,
29,5 ' 24 ' 2

gdje vremenska razlika (t2-t1) odgovara intervalu vremena potrebnog da Mjesec prijee iz poloaja A
u poloaj B. Poznavanjem tog podatka moe se odrediti i kut !. Poznavajui !, odnos udaljenosti
Mjeseca i Sunca lako se prorauna po formuli:

rM
sin ! % ,
rS
a kako je kut ! malen, to se moe upotrijebiti izraz:

rM
! ( rad ) % .
rS

Aristarh je najvjerojatnije odreivao razliku vremena (t2-t1) i dobio vrijednost 12 sati (toan iznos je
0,6 sati), pa je opisanom metodom doao do zakljuka da je udaljenost Sunca oko 20 puta vea od
udaljenosti Mjeseca (u stvarnosti je Sunce gotovo 400 puta udaljenije).

Sl.2 Aristarhova metoda temelji se i na

RS injenici da su prividni kutni promjeri
rS Sunca i Mjeseca priblino jednaki, to se
rM RM lako zakljuuje iz opaanja potpunih
pomrina Sunca.

Kako su prividni promjeri Sunca i Mjeseca gotovo jednaki, to se lako uoava iz opaanja potpunih
pomrina Sunca kada Mjeseeva sjena praktiki samo dodiruje povrinu Zemlje, Aristarh zakljuuje
da je omjer polumjera ovih tijela jednak omjeru njihovih udaljenosti od Zemlje (sl.2):

RM rM
% ,
RS rS

na temelju ega proizlazi da je Sunce mnogo vee tijelo od Mjeseca.

Da bi dobio i konkretne vrijednosti za udaljenosti i veliine Sunca i Mjeseca, Aristarh je geometrijski
analizirao i sluaj kada nastaje potpuna pomrina Mjeseca. Mjerenjem je utvrdio da je Zemljina sjena
u Mjeseevoj udaljenosti dva puta veeg promjera od Mjeseeva, pa za taj sluaj izvodi razmjer
(sl.3):

RZ $ 2 RM
% rM $ rS ,
RS $ RZ

pri emu je RZ Zemljin polumjer.

RZ ( Sl.3 Iz trajanja potpune pomrine Mjeseca

(
RS Aristarh zakljuuje da je Zemljina sjena u
2RM Mjeseevoj udaljenosti dva puta vea od
Mjeseeva promjera.

Iz posljednja dva izraza i poznatog omjera udaljenosti Sunca i Mjeseca, Aristarh zakljuuje da je
Sunce neto vie od 300 puta veeg promjera od Zemlje i da se nalazi u udaljenosti od 770 RZ.
Premda je dobio samo grube rezultate, na temelju njih zakljuuje da je sredinje tijelo planetnog
sustava Sunce, koje je mnogo vee od Zemlje. Tako je Aristarh "proirio granice" svemira i jednim
osebujnim znanstvenim nainom doao do predodbe o heliocentrinom ustroju Suneva sustava.
Zanimljivo je da su veliki astronomi Hiparh (190.-120. pr.Kr) i Ptolemej (127.-141. pr.Kr.) takoer
izmjerili udaljenosti Mjeseca i Sunca slinom metodom kao i Aristarh. Premda su dobili tonije
vrijednosti, priklonili su se geocentrinom sustavu svijeta.

Relativne udaljenosti planeta u geocentrinom i Kopernikovom heliocentrinom sustavu

Drevni su astronomi donekle razotkrili redoslijed planeta s obzirom na njihovu udaljenost. Zakljuak
su temeljili na opaanoj brzini kretanja planeta u odnosu na zvjezdanu pozadinu i na trajanju
prividnog retrogradnog gibanja planeta. Udaljenosti planeta u Ptolemejevom geocentrinom sustavu
bile su proizvoljne. Veliina velike krunice (deferenta) po kojoj obilazi Zemlju sredite manje
krunice (epicikla) po kojoj krui planet, mogla se proizvoljno mijenjati. Odabranoj veliini deferenta
trebalo je samo uskladiti veliinu epicikla i time se moglo rastumaiti opaano gibanje planeta na
nebu. Ptolemej navodi da se nebeska tijela (u geocentrinom sustavu) nalaze na sljedeim
udaljenostima od Zemlje:

Mjesec 50 RZ (RZ je Zemljin polumjer)

Merkur 100 RZ
Venera 600 RZ Venera
Sunce 1.200 RZ
Mars 5.000 RZ rZ
Jupiter 11.500 RZ
Saturn 17.000 RZ )
Zvijezde 20.000 RZ r
Zemlja Sunce
Heliocentrina slika Suneva sustava koju je postavio
Nikola Kopernik (1473.-1543.) omoguila je da se
jednostavno odrede relativne udaljenosti planeta od
Sunca. Udaljenost r donjeg planeta iskazana u jedinici
Zemljine udaljenosti od Sunca rz, nalazi se iz podatka o
Sl.4 Poloaj donjeg planeta za
maksimalnoj elongaciji )*planeta. Tada iz pravokutnog
trokuta Zemlja-planet-Sunce (sl.4) lako nalazimo: maskimalne elongacije

.
r = rz sin*)***.

Udaljenosti gornjih planeta (udaljenijih od Sunca nego li to je Zemlja) mogu se odrediti usporedbom
njihovih poloaja za opozicije i poloaja koji planet zauzima na nebu jednu svoju sideriku godinu
kasnije (sl.5). U ovom je sluaju trokut kojeg odreuju karakteristini poloaji planeta, Zemlje i
Sunca kosokutan. Jednostavan raun daje nam vrijednost udaljenosti planeta od Sunca u odnosu na
Zemljinu udaljenost od Sunca. Kut !*u vrhu u kojem se nalazi planet odgovara kutnoj udaljenosti
planeta u dva poloaja gledano sa Zemlje; za opozicije i nakon jedne siderike godine planeta.
Odreuje se opaanjem. Kut #+*s vrhom u Suncu, odreen je poloajima planeta i Zemlje nakon to
protekne jedna siderika godina planeta (P). Odreen je izrazom:

,-.&/k + #*= 360.P ,

gdje je k cijeli broj, a P sideriki period planeta u godinama.

Preostali kut "*u trokutu Sunce-Zemlja-planet s vrhom u poloaju Zemlje, nalazi se iz injenice da je
zbroj kutova u trokutu 180. Udaljenost r planeta od Sunca moe se nai iz izraza:

rsin!**%***rz sin"* +

pri emu je rz udaljenost Zemlje od Sunca.

Sl.5 Odreivanjem kutne udaljenosti

Zemlja: 2. poloaj ! gornjeg planeta (npr. Marsa) u
dva osobita poloaja (za opozicije i
"
jednu Marsovu sideriku godinu
rZ kasnije) omoguuje odreivanje
1. poloaj: opozicija relativne udaljenosti planeta od
! r #
! Sunca
Zemlja: 1. poloaj
2. poloaj: nakon jedne
Marsove siderike godine
(P=1,88g)

Kopernik navodi sljedee vrijednosti za udaljenost planeta od Sunca:

Merkur 430 RZ
Venera 820 RZ
Zemlja 1.100 RZ
Mars 1.700 RZ
Jupiter 6.000 RZ
Saturn 10.500 RZ
Zvijezde prevelika udaljenost za mjerenje

Kopernikove vrijednosti puno su manje nego li stvarne.

Relativne udaljenosti planeta od Sunca lako su se i precizno mogle odrediti nakon to je njemaki
astronom Johannes Kepler (1571.-1630.) objavio 1619. godine svoj trei zakon o gibanju planeta
oko Sunca. Prema treem Keplerovom zakonu kvadrati perioda ophoda (T) planeta odnose se kao
kubovi njihovih srednjih udaljenosti (a) od Sunca:

T12 a13
%
T22 a 23

Ako je jedan od planeta Zemlja, ija je udaljenost od Sunca jedna astronomska jedinica i vrijeme
ophoda oko Sunca jedna godina, onda je srednja udaljenost a (u astronomskim jedinicama) bilo kojeg
drugog planeta poznatog perioda ophoda oko Sunca T (u godinama), dana jednostavnim izrazom:
2/3
a=T
Period ophoda planeta oko Sunca lako se odreuje mjerenjem sinodikog ophoda i upotrebom relacija
koje povezuju sideriki i sinodiki period ophoda planeta. Ovima nainom bilo je mogue pouzdano
odrediti relativne vrijednosti srednjih udaljenosti planeta od Sunca. Preciznost numerikih iznosa
ovisila je o tome koliko je tono odreena udaljenost Zemlja-Sunce, odnosno vrijednost jedne
astronomske jedinice. Astronomi su stoga veliku panju posveivali tome da to preciznije odrede
udaljenost Zemlje od Sunca, tj. vrijednost jedne astronomske jedinice popularno zvane astronomski
metar. Prva precizna mjerenja temeljena su na metodi paralakse i primjeni treeg Keplerova zakona.
Metoda je prvi put primijenjena 1672. godine, prigodom Marsove opozicije.

Metoda paralakse

Udaljenosti bliih svemirskih objekata (planeti, kometi, planetoidi) odreuju su metodom horizontske
paralakse. Metoda se zasniva na istodobnom mjerenju koordinata nebeskog tijela s dva razliita
stajalita na Zemlji. Na temelju toga izraunava tzv. horizontska paralaksa, tj. kut pod kojim bi se s
objekta okomito vidio polumjer Zemlje. Slinom metodom sluio se Tales iz Mileta (oko 625.-547. g.
pr. Kr.) za odreivanje udaljenosti brodova.
Zadatak odreivanja udaljenosti Zemlje od Sunca metodom paralakse Francuska akademija povjerila
je astronomu Jeanu Richeru (1630.-1696.) koji je otputovao u Guayanu radi opaanja poloaja
Marsa za opozicije 1672. godine. Mars je istodobno opaan iz Pariza i razlika njegovih poloaja u
odnosu na zvjezdanu pozadinu posluila je za odreivanje Marsove paralakse, odnosno njegove
udaljenosti od Zemlje. Primjenom treeg Keplerovog zakona mogla se tako proraunati udaljenost
Zemlje od Sunca. Za astronomsku jedinicu astronom parike zvjezdarnice Jean Dominique Cassini
(1625.-1712.) i Richer dobili su vrijednost od oko 140 milijuna kilometara. Relativno velika greka
posljedica je netonosti u odreivanju poloaja Marsa,
odnosno njegove paralakse. Z
Prvo precizno mjerenje udaljenosti nekog nebeskog tijela
metodom paralakse proveli su francuski astronomi P
O zo
Joseph Jerome de Lalande (1732.-1807.) i Nicolas
M
Louis de Lacaille (1713.-1762.) godine 1752. Izmjerili R p
su udaljenost Mjeseca, najblieg nebeskog tijela i koje
0 p
ujedno ima najveu vrijednost horizontske paralakse. A
Opaano je s juga Afrike (rt Dobre Nade) i Europe. C
Opisat emo metodu raunanja uz pretpostavku da se 0 Ravnina
ekvatora
opaaka mjesta O' i O" (sl.6) na istom meridijanu. zo
Toka A neka je na ekvatoru. Ako su 0' i 0" geografska Zemlja
O Z
irina toke O'i O", tada je kut u vrhu C trokuta CO'O"
jednak 0' + 0" . Jednaki je kut jednak i zbroju pravih
zenitnih udaljenosti Mjeseca (z' +z"). Sl. 6 Metoda horizontske paralakse

Istodobnim opaanjem mogu se odrediti pripadne prividne zenitne udaljenosti z0 ' i z0" Mjeseca M.
Ako su p' i p" pripadne paralakse Mjeseca, tada vrijede izrazi:

p' = Psinz0' i p" = Psinz0" ,

(gdje je P horizontska paralaksa Mjeseca), iz kojih slijedi:

 p' + p" = P(sinz0' + sinz0") .

Takoer je:

p' + p" = z0' - z' + z0" - z" = z0' +z0" - 0' - 0" .

Na temelju ovih izraza dobivamo:

z0' 1 z"0 $ 0 ' $ 0 "

p% .
sin z0' 1 sin z0"

Dakle, horizontsku paralaksu Mjeseca odreujemo istodobnim mjerenjem zenitnih udaljenosti

Mjeseca s dviju toaka na Zemlji, ije su nam geografske irine poznate (uz pretpostavku da mjesta
lee na istom meridijanu). Poznavanjem horizontske paralakse lako odreujemo geocentrinu
udaljenost objekta po formuli:

d = RsinP ,

gdje je R polumjer Zemlje.

Kako su prividni prolazi Venere preko Suneve ploe omoguili prvo precizno odreivanje
udaljenosti Zemlja-Sunce

Uslijed jakog Suneva sjaja i njegove relativno velike kutne veliine, neposredna mjerenja paralakse
su oteana. Zato se i pribjegavalo odreivanju udaljenosti nae zvijezde posrednim putem. Upotrebom
treeg Keplerovog zakona, koji kae da se kvadrati vremena ophoda (T) planeta oko Sunca odnose
3 2
kao kubovi njihovih srednjih udaljenosti (a) od Sunca (a /T =konst), udaljenost bilo kojeg planeta od
Sunca, pa tako i Zemlje, mogla se proraunati ako znamo vrijednost udaljenosti od Sunca samo
jednog od planeta. Metoda je prvi put primijenjena 1672. godine, za vrijeme opozicije Marsa.
Meutim, engleski astronom Edmond Halley (1656.-1724) iskazao je sumnju prema rezultatima
dobivenim opaanjem Marsa. Sumnja je bila opravdana jer u to doba nije bilo mogue pouzdano
tono odrediti poloaj Marsa, pogotovo ne istodobno s uzajamno dovoljno udaljenih opaakih
mjesta. Tonost istodobnih mjerenja s razliitih mjesta na Zemlji ovisila je o usklaenosti i
preciznosti ura. Vjerojatno inspiriran prividnim prijelazom Merkura preko Suneve ploe, kojeg je
opaao 1677. godine, Halley je predloio jednu novu metodu kojom je prvi put tono odreena
udaljenost Sunca. Temelji se na opaanju prolaza planeta ispred Sunca. U spisima "Philosophicas
Transactions", Halley iznosi svoju metodu i preporuuje da bi u tu svrhu trebalo upotrijebiti prividne
prolaze Venere preko Suneve ploe, jer je Venera blia Zemlji. Kako su prijelazi trebali nastupiti tek
1761. i 1769. godine, znajui da ih nee moi doivjeti, Halley je napisao: "...Stoga preporuujem ovu
metodu kao neto najnunije za svakog astronoma koji bi imao prigodu da promatra ove pojave za
vrijeme dok sam ja ve mrtav. Neka ovaj savjet imaju na umu i neka uloe sav svoj trud i snagu
prilikom ovih vanih promatranja, zbog ega im najsrdanije elim na prvom mjestu da im
promatranja ne budu sprijeena nepogodnim vremenom, a zatim, nakon to odrede veliinu staze
naih planeta s velikom tonou, da time steknu besmrtnu slavu i ast. "
Venerin prolaz ispred Sunca godine 1631. predvidio je i opaao Jeremiah Horrocks. On i njegov
suradnik William Crabtree bili su vjerojatno jedini svjedoci tog prolaza. Iz crtea (sl.7) su odredili
prividni kutni promjer Venere u odnosu na Sunev. Uz pretpostavku da se Venera sa Sunca opaa pod
jednakim kutom kao sa Zemlje, Horrocks je procijenio Sunevu udaljenost. Premda je njegova
pretpostavka bila netona, dobio je do tada najtoniju vrijednost astronomske jedinice.

Sl.7 Horrocksovo opaanje Venerina prolaza preko Suneve ploe

Prolazi Venere preko Suneve ploe dogaaju se rijetko. Njena staza je nagnuta prema ravnini
Zemljine staze oko Sunca za neto vie od tri stupnja. Za promatraa na Zemlji, Venera se projicira na
Sunevu plou samo onda kada se, u konjunkciji sa Suncem, nae u vorovima svoje staze (to su
sjecita Venerine staze i ravnine ekliptike). Zbog poloaja vorova na ekliptici, Venera promatrana sa
Zemlje, moe prelazitii ispred Sunca samo u lipnju ili prosincu. Openito se dva prolaza dogode u
razmaku od 8 godina, a sljedea dva prolaza u razmaku od 8 godina, nastupaju tek nakon vie od sto
godina. Imajui to u vidu, a i mnoge potekoe vezane uz ta promatranja, vlade mnogih zemalja bile
su vrlo dareljive za organiziranje mnogih dalekih ekspedicija. Tako su ve opaanja 1761. donijela
zadovoljavajue rezultate. No, mnogi astronomi imali su i neuspjeha u svojim ekspedicijama.
Pokazuje to najbolje sluaj francuskog astronoma Guillaumea Le Gentila, koji je radi promatranja
prolaza Venere otputovao ve 1759. u Indiju, ali je uslijed politikih zbivanja stigao na mjesto
opaanja prekasno. Tu je ostao osam godina radi promatranja narednog prolaza, ali je tog dana bilo
oblano!
Opisat emo sada postupak kojim se iz opaanja prolaza Venere preko Suneve ploe odreuje
udaljenost nae zvijezde. Na slici 8 prikazano je kako prividni prolaz Venere opaaju motritelji, od
kojih je jedan u toki A, a drugi u toki B na Zemljinoj povrini. Radi jednostavnosti neka su
motritelji u meusobnoj udaljenosti jednakoj Zemljinom polumjeru (R). Za motritelja u toki A
Venera (V) prelazi preko Suneve ploe po tetivi KL, a za motritelja u toki B po paralelnoj tetivi
MN. Razmak tetiva d=A'B' opaa iz B vidio bi pod kutom D. Ova bi se udaljenost s Venere vidjela
pod kutom pv , koji je jednak kutu pod kojim se s Venere vidi Zemljin polumjer (dakle, pv je paralaksa
Venere).
Paralaksa Sunca oznaena je s p i to je kut pod kojim bi se sa Sunca vidio polumjer naeg planeta. Iz
kosokutnog trokuta A'VB imamo razmjer:

p : D = BV : A'V .

Veliine BV i A'V su udaljenosti Venere i Sunca od Zemlje. Oznaimo ih s r1 = BV i r2 =A'V. Ako je

r udaljenost Zemlje od Sunca, imamo:

r1 r $ r2 r
% % $1
r2 r2 r2

L
A
K Venera D B
d p
r C N pV pV R
r V
A
B
M Zemlja

Suneva ploa

Sl.8 Istodobno opaanje prividnog prolaza Venere preko Suneve ploe iz dvaju mjesta na Zemlji (A i
B) omoguuje odreivanje Suneve horizontske paralakse (p).

Omjer udaljenosti Zemlje i Venere od Sunca moemo proraunati po treem Keplerovom zakonu,
znajui ophodno vrijeme Venere (225 dana), pa za Sunevu paralaksu dobivamo:

r rD
p% $ 1 % 1 % 0,383D
r2 r2

Tako se ova metoda odreivanja udaljenosti Sunca svodi na mjerenje kuta D, to se ne moe obaviti
neposrednim opaanjem. Naime, opaa iz B ne vidi poloaj tetive MN, kao to ni opaa iz A ne
zna, iz neposrednog opaanja, gdje se nalazi tetiva KL. Meutim, D se moe izraunati iz opaanja.
Oba opaaa neka ucrtaju sredite C Suneva diska. Tada se kutna udaljenost d moe pronai
primjenom Pitagorina pouka na trokute A'KC i CMB', u kojima je stranica r jednaka prividnom
polumjeru Sunca, dok se duljine stranica A'K i B'M odreuju opaanjem. Najbolje je to uiniti
mjerenjem vremena koje protekne izmeu nailaska Venere na Sunevu plou i silaska Venere sa
Suneve ploe. Ako se opaai nalaze na udaljenosti jednakoj polumjeru Zemlje, kako smo na
poetku pretpostavili, mjerenja ukazuju da je D = 23", pa prema gornjoj relaciji horizontska paralaksa
Sunca iznosi p = 8,8". Iz opaanja prolaza Venere 1761. i 1769. godine (sl.9) izvedena je vrijednost
. 11
za astronomsku jedinicu od 1,46 10 m.

Sl.9 Rezultati opaanja Venerina prolaza ispred Sunca razliitih ekspedicija 1761. i 1769. godine

Jedinstvena i rijetka pojava prolaza Venere ispred Sunca omoguila je da po prvi put sa
zadovoljavajuom tonou saznamo vrijednost udaljenosti Zemlje od Sunca. Svijetla Suneva ploa
nadomjestila je zvjezdanu pozadinu i omoguila da se dovoljno tono izmjeri razlika u poloaju
tamne Venerine ploe promatrane s razliitih mjesta na Zemlji. Metoda je kompenzirala jo u to
doba nedovoljno precizna mjerenja poloaja nebeskih tijela i stoga zauzima znaajno mjesto u
. 11
povijesti astronomije. Tonija vrijednost (1,496 10 m) dobivena je 1931. godine opaanjem
planetoida Erosa za njegove opozicije. U meuvremenu, sredinom 19. stoljea bilo je mogue
primijeniti dvije nove metode odreivanja udaljenosti Sunca. Prva se temeljila na analizi sloenih
gravitacijskih poremeaja u gibanju planeta. Primijenio ju je francuski astronom i matematiar
Urbain Jean Joseph Le Verrier (1811.-1877.) i za udaljenost Sunca dobio oko 4% manju vrijednost
od one koja je u to vrijeme bila ope prihvaena. Druga metoda temeljila se na poznavanju vrijednosti
brzine svjetlosti i iznosa godinje aberacije koja nastaje zbog Zemljina gibanja i konane brzine
svjetlosti. Primijenio ju je francuski fiziar Jean Bernard Lon Foucault (1819.-1868.) i za Sunevu
udaljenost dobio vrijednost u skladu s Le Verrierovom.
Iznos udaljenosti Sunca danas je jedna od najtonije odreenih astronomskih veliina, dobivena
praenjem poremeaja u gibanju planeta i radarskim odreivanjem poloaja planeta i letjelica. Njena
je vrijednost 149.597.870,66 km s pogrekom manjom od 1 km.