PLATON: PARMENID

Djelo u kome je Platon najkarakteristinije izloio antiku dijalektiku vjetinu. U

Parmenidusu stvarno suoene Platonove misli sa Parmenidovim. elio da pokae koliko
vrijede elementi koje je on iz Parmenidove filozofije unio u vlastitu. U Parmenidu,dakle,
imamo zrelog Platona ne ranog to se utvrdilo klasifikacijom njegovih tekstova prema
stilu. Smatra se da se u ovom dijalogu Platon daje samokritiku svojoj filozofiji ideja.
Putajui Sokrata da u raspravi sa Parmenidom i Zenonom razotkrije najvee tekoe s
kojima se ono suoava, da bi pokazao kako te tekoe u samoj sutini proizlaze iz samog
miljenja, ili bolje reeno iz neiscrpne gipkosti, pokretljivosti pojmova. Tekoe se
javljaju im se uini prvi napor da se nae toan odgovor na pitanje da li postoje
odgovarajue ideje za svaku pojedinu stvar. upravo to pitanje, kao to se zna jo od
Aristotela, ima osobiti znaaj za Platonovo uenje idejama. Najprije Sokrat izlae
gledite da postoje apsolutne ideje za pravino, lijepo i dobro, kao i ,,za sve to je ove
vrste", ali on ne zna da odgovori da li postoji takoer jedna ideja ovjeka
izvan nas i izvan svih ljudi koji su ono to i mi", dok mogunost postojanja ideja ,,o
predmetima koji mogu izgledati smijeni, kao to su dlaka, blato, neistoa ili
svakom drugom predmetu bez ikakvog znaaja i bez ikakve vrijednosti" odbacuje sasvim
odluno, istiui da bi bilo odve udno vjerovati da postoji neka njihova ideja".
Sokrat bjei ak i od same pomisli takvim. smijenim" idejama da ne bi potonuo u
bezdano brbljanje" a svoje (to jest Platonovo) gledite objanjava rijeima da postoje
izvjesne ideje" i da druge stvari dobivaju imena time to uestvuju u tim idejama, tako
da one to uestvuju u slinosti postaju sline, one to uestvuju u veliini postaju
velike, a one to uestvuju u dobroti i pravinosti dobre i pravine." Sada Parmenid
pokazuje kakve tekoe nastupaju ako bi se usvojilo takvo gledite. Prije svega, ako ideje
realno postoje, kako u njima uestvuju pojedine stvari u cijeloj ideji, ili samo u
jednom njenom djelu? Ako jedna stvar uestvuje u cijeloj ideji, onda ]e ona istovremeno
prisutna na mnogim mjestima, a ne samo jednom to je nemogue, a ako pak uestvuje u
dijelovima ideje, to bi znailo da je ideja djeljiva, te bi tako stvar koja uestvuje u
malenom bila manja nego to je apsolutno maleno, a to je takoer nemogue i
besmisleno, Ali
time se tekoe ne iscrpljuju. Ako pojedine stvari uestvuju u jednoj ideji, na primjer u
ideji veliine, onda izgleda kao da u svima njima postoji neka specifina forma koja je
jedna i identina" i koja je jedinstvo Velikog". Tako se ustvari pored veliine kao takve
(to jest ideje veliine) i pored pojedinih predmeta koji u njoj uestvuju, javlja jo jedna
ideja veliine, koja obuhvata i pojedine dijelove i prvobitnu ideju. Zatim dolazi jo jedna
ideja koja povezuje dijelove i dvije ideje, pa. jo jedna, i tako bez kraja. Dakle, osnovna
ideja, umjesto da ostaje jedna, postaje niz ideja. Kad Sokrat zatim predlae da bi svaka od
tih ideja mogla biti samo misao koja ,,ne bi mogla da se stvori ni na kojem drugom
mjestu nego u duama", pa bi tako sauvala jedinstvo i ne bi bilo spomenutih tekoa,
Parmenid se odluno protivi navodei da misao uvijek mora biti misao neega. Gledite
da jedan predmet moe biti slian nekoj ideji, ili ideja nekom predmetu, odbacuje se
takoer odluno, jer bi se uvijek pored ove ideje pojavljivala i druga ideja, ako je ona
druga opet slina nekom predmetu, pojavljivala bi se jo jedna i nikad ne bi prestalo to
pojavljivanje nove ideje..." najvei problem je poto nae saznanje nije apsolutno, njemu
ostaju nedostupne ideje ako se zastupa miljenje da one realno postoje; a ako se misli da
bog raspolae savrenstvom saznanja javlja se prigovor da nikad gospodstvo onih gore
nee vladati nama, niti e njihovom saznanju biti moguno da upozna bilo nas, bilo to
od nas. Parmenid je zakljuio da onaj ko nee da postavi za svaku realnost odreenu ideju
nee imati kuda da upravi svoju misao", a ,,na taj nain bila bi potpuno unitena
dijalektika sposobnost (koja je bitna za Platonovu filozofiju). tri hipoteze nisu se
nametale samo Parmenidu, ve cijeloj staroj filozofiji, ukljuujui i indijsku filozofiju.
Jedna je hipoteza bila da bie postoji, a da nebia nema, i da se njemu nita ne moe
znati. Druga je hipoteza bila suprotna ovoj: bia nema, a sve je nebie. Trea je hipoteza
bila da i bie i nebie postoje i da su meusobno zavisne. Parmenid i Elejci su smatrali da
je samo prva hipoteza tona. Budui da je Parmenid odbacio ideju ne bia Bilo je
neophodno nai logiki izraz za gledita koja svako kretanje smatra obinim prividom i
po kojima bie mora da je jedno, vjeito i nepromjenljivo. Pamenidova i Zenonova
vjetina, dijalektika, zasnivala se na gleditu da je miljenje potpuno suprotno ulima i da
se prava istina moe otkriti samo pojmovima, bez oslanjanja na iskustvo. Dio dijaloga je
posveen vjebanju dijalektike. To rade tako da postave hipotezu i njenu negaciju i
razlazu oba sluaja da otkre koji je istinit (bie/ne bie, kretanje/mirovanje,
postajanje/nestajanje). Poto je ovako postavio program vjebanja", Platon
odmah postavlja jednu za drugom hipoteze i ostavlja Parmenida da sa najmlaim
uesnikom diskusije, Aristotelom, raspravlja svakoj od hipoteza, izvodei
najraznovrsnije zakljuke. Prvi problem razmatranja je jedno, vjeito i
nepromjenljivo bie: postoji li ono ili ne postoji. jedno postoji, ali ako treba da bude
jedno, ne moe ni da bude cijelina, ni da ima dijelove; nije ni pravo ni okruglo, ve je bez
oblika; nije ni u samom sebi, ni u drugom nije u prostoru uope; nije ni u miru ni u
kretanju; nije ni identino, ni razliito; nije ni slino, ni neslino; nije ni jednako, ni
nejednako; nije ni u vremenu; izmie biu i saznanju, ne pripada mu nikakvo ime, ni
definicija, nikakvo saznanje, ni opaanje ni miljenje; ukratko, zakljuak je jedne vrste
da nema nijednog bia koje bi ga ulima opaalo". Dakle, bie ne postoji. No ne
usvajaju ga ka istinitog. Prmenid odgovara Aristotelu da biu moe imati ,,i saznanje i
miljenje, i opaanje, jer i mi sad sve te aktivnosti uzimamo u obzir u odnosu na njih.
Dakle im smo nekako definirali bie ono jest. Ista stvar vrijed i za ne bie. Zakljuak je
da bie i nebie oboje jesu. metoda s kojom se Platon sluio u Parmenidu prikazivala se
uglavnom kao humoristika parodija elejske dijalektike i to kroz usta samog njenog
tvorca Parmenida. Nije se uzimala u obzir ak ni injenica da je Platon toliko cenio
Parmenida.najvie je Hegel pohvalio ovaj dijalog i rekao da se u njemu nalazi polovina
njegove logike. Po Hegelovim shvaanjima dijalektika koju je Platon izloio u ovom
dijalogu bori se uglavnom protiv dvaju stvari protiv ope dijalektike" u obinom smislu,
koja se jo naziva i lanom dijalektikom, i protiv Parmenidovog elejskog uenja
biu, to jest, protiv Parmenidovog osnovnog filozofskog stava da bie apsolutno postoji i
da nebia nema i da se ne moe zamisliti, iz koga su sofisti esto izvodili zakljuak da
onda (ako se nebie uopte ne moe ni zamisliti) nisu uope mogue ni lane predstave,
to jest da nema uope neistine. Hegel, meutim, nije zaboravio da istakne i slabe
strane Platonove koje je video naroito u tome to Platon .,nije dovoljno jasno obradio
razliku izmeu lane dijalektike i istog dijalektikog saznanja kod pobijanja sofista.
Dijalektika kod Platona nema strogo logiki karakter. Platon je Aristotelu pripremio put
da ostvari svoju logiku. Poto nije mogao nai logika objanjenja pribjegao njihovom
ontolokom reenju, ontologizaciji opih pojmova, ideja pripisavi idejama svojstva
koja je Parmenid pripisao svom jednom, apsolutnom, vjenom i nepromjenljivom biu.
to je upravo njegovom uenju idejama i cijeloj njegovoj filozofiji, pa i njegovoj
dijalektici, dalo obiljeja jednostranosti i ogranienosti to je ve Aristotel u
svojoj Metafizici tako principijelno i otroumno razotkrio i kritizirao da njegovoj kritici, u
osnovi, ni danas nema to dodati. Platonovo uenje o idejama je proturjeno S jedne
strane, pokazuje se da je u samoj prirodi ljudskog miljenja da su ideje pokretljive i
gipke. da u istinitom uvijek ima neistinitog, a u neistinitom istinitog, Kako izmiriti
objektivni. ontoloki idealizam i dijalektiku? Iz tog proturjeja Platon nije mogao da nae
izlaz. Ovim dijalogom je pokazao da je svjestan tekoa ,ali je smatrao da su neizbjene.
smatrao da bavljenje dijalektikom ne treba uope dozvoliti prije navrene tridesete godine
ivota. Kod njega se, ustvari, filozofsko obrazovanje izjednailo s politikim, a filozofska
zrelost sa sposobnou upravljanja dravom. I u tom smislu je vjebanje u dijalektici"
kod njega ne samo vrhunac ve i krajnji cilj obrazovanja.

PARMENID ILI DIJALOG IDEJAMA

Lica u dijalogu: Kefal, Adeimant, Antifon, Glaukon, Pitidor, Sokrat, Zenon, Parmenid,
Aristotel

Kefal. Odmah posle naeg dolaska u Atinu, a doli smo iz Klazomene mi na

Agori(trg) sretosmo Adeimanta i Glaukona. esto sam sluao od Pitodora o razgovorima
koje su nekad vodili Sokrat, Zenon i Parmenid. Antifon priadijalog izmeuSokrata,
Parmenida i Zenona.
- Zenon (u obrani Parmenida) tvrdi: ako postoji mnotvo (mnogo stvari), te stvari moraju
u isto vrijeme biti i sline i nesline. A to je nemogue. Dakle, ne postoji mnotvo. To je
isto, tvrdi Sokrat, kao i tvrdnja da iskljuivo postoji jedno. Postoji jedno i ne postoji
mnotvo, tvrde zajedno Parmenid i Zenon prema Sokratu . Sokrat optuuje zenona da je
izokrenuo Parmenidovu tezu sve je jedno i napisao je kao da je nova. Zenon se bran da je
mlad napisao tekst radi elje z raspravljanjem ,a ne da ukrade neije ideje.
- Zenon odgovara da nije isto to su on i Parmenid rekli, jer ova njegova tvrdnja je obrana
Parmenida od onih koji napadaju njegovo ''Jedno'': ako protivnici Jednog pokazuju
proturjeja koja iz Jednog slijede, Zenon pokazuje jo vea proturjeja koja slijede iz
mnotva. Dalje sokrat kae da ako postoji slino onda netko uestvuje u slinom isto
vrijedi i za ne slino,a postoje on koji uestvuju u objema pa su i slini i neslini. Kae da
nije nita udno da netko za njega kae da je jedno ,a opet uestvuje u mnoini jer kae
da ima svoju lijevu i desnu stranu tijela i ako netko kae da je Sokrat jedno rei e da je
jedan ovjek od sedmorice. time hoe pokazati distinkciju izmeu mnogo i jedno i
dokazati time da nisu isto.
- Sokrat kae: kao to je nemogue da stvar bude u istom pogledu i slina i neslina (tu
se, nota bene, korijeni toboe Aristotelovo naelo neproturjeja), ali nije nemogue da
ona ima istovremeno slinost u jednom i razliitost u drugom pogledu, isto tako nije
nemogue da sve stvari budu jedno po tome to imaju udjela u jednom i da istovremeno
budu mnoge, iako bi bilo nemogue da u istom pogledu neka stvar bude i jedno i mnogo
(''da samo mnogo bude jedno'' to je nemogue). Neto moe biti i jedno i mnogo, ali
nikad ne moe vrijediti ''jedno = mnogo''
- no, same ideje se ne mogu ni mijeati ni razdvajati (u jedno i mnogo), kae Sokrat.
Oito eli rei da su ideje (ideje slinosti i razliitosti, mnogoga i jednoga...) mnoge i
da se ne mogu ''izmijeati' u jedno. Kako e taj problem rijeiti Zenon? Sokrat kae da
bi volio uti iste dokaze ,ali za ideje spomenutih pojmova. Dakle eli da s vidljivih
predmeta razgovor pree na razumske pojmove.
- Sokrat odvaja ideju slinosti, jednoga, mnogoga (...) od pojedine slinosti, jedne stvari
ili mnotva. Na isti nain odvaja i ideju lijepog, dobrog i pravednog od pojedinanih
lijepih, dobrih i pravednih postupaka. Parmenid ga je upitao da li ti sam vri izdvajanje
kome govori, pa stavlja odvojeno [ono to naziva] ideje kao takve, a odvojeno opet
predmete koji uestvuju u tim idejama?
Meutim, kad ga Parmenid pita za ovjeka, vatru i vodu, Sokrat smatra da vjerojatno
postoji li ideja tih stvari. U ideju beznaajnih stvari (blato, praina...) ne eli je pak
osporiti jer smatra da razgovor o beznaajnom je samo brbljanje ,a to ne eli radit.
Parmenid u kae da je to zato jer je mlad i brine ga tue miljenje i jo nije uao
filozofiju kako treba. Sokrat se sloio s Parmenidovom metaforom o jednom kao platnu
koji pokriva mnotvo jedara , on je i dalje cijel i sam za sebe ,a mnotvo uestvuje u
njemu. dakle, Sokrat vjeruje u ideje, a stvari dobivaju imena po tome to imaju udjela u
idejama (ako neto ima udjela u ideji dobra, zovemo to dobrim, npr.) Stvar moe imati
udjela ili u cijeloj ideji, ili u dijelu ideje, kae Parmenid. Sada pita je li platno cijelo preko
jednog ili samo njegov dio preko jednog. Cijela ideja ne moe biti u predmetu, jer ima
mnogo predmeta i ideja bi izgubila svoju cijelost.
Ali, odgovara Sokrat, nije tako: cijela ideja moe biti prisutna na vie mjesta (u vie
predmeta), kao to i dan moe biti prisutan na vie mjesta, a ipak dan ostaje jedan
jedinstven. Parmenid kae da ideje kao takve imaju dijelove a predmeti koji uestvuju u
idejama uestvuju samo u jednom njihovom djelu; tako se ideja ne bi vie nalazila cijela
u svakom predmetu, nego bi samo jedan njen dio bio u svakom predmetu!
No Parmenid pronalazi novu metaforu (platno koje se mora provui preko mnogo jedara
ono ne moe ostati jedno) i utvruje da ideje imaju dijelove, i predmeti sudjeluju samo
u dijelu ideje te nije cijela ideja u predmetu, nego samo dio ideje. Dakle, ne postoji ideja
koja bi ouvala svoje jedinstvo, nego se nuno dijeli. A ako se dijeli ideja velikog, onda
su njeni predmeti manji (isto vrijedi i za ideju jednakosti, dijelovi su nejednaki). Prema
tome, stvari ne mogu sudjelovati ni u dijelu ideje, ni u cijeloj ideji (netono. Mogu u
cijeloj, a mogu i djelomino, ako uzmemo u obzir apstrakciju. Ali apstrakciju Platon
zanemaruje s obzirom da ne priznaje da su ideje u naem duhu, doim ono prvo, da bi
cijela ideja mogla biti u stvari, odbacuje na temelju metafore (a Sokratova je bila bolja!))
- Parmenid pobija i ideju kao jedinstvo: jer, ako je ideja jedinstvo svih predmeta, npr.
ideja velikog jedinstvo svih velikih predmeta, tad treba postojati jedna nova ideja koja e
obuhvaati ovo veliko od ideje i ono od predmeta; a ako je tako, treba postojati jo jedna
nova ideja velikog koja e obuhvaati ovo prethodno, i tako idemo u beskonanost: tako
dolazimo do mnogo ideja umjesto jedinstva ideje.
- no Sokrat inzistira: ako je ideja misao, tad ideja postoji samo u dui, ni na kojem
drugom mjestu, i tako bi ideja kao misao sauvala jedinstvo! No, odvraa Parmenid, to
mora biti misao neega to postoji, i ona vrijedi za jedan niz stvari. Kako te stvari
sudjeluju u ideju: jesu li stvari sastavljene od misli? Ne, odgovara Sokrat, i kae da mu se
najsmislenijim ini da su ideje praslike (paradigme) ''u vjenosti prirode'', a stvari su
kopije (reprodukcije) ideja. Na taj nain stvari sudjeluju u idejama, a ne oduzimaju
nita od njih. No, odgovara Parmenid, ako je stvar slina ideji, onda oni skupa moraju
sudjelovati u slinom. A ideja je ono po emu su stvar i ideja slini. Prema tome, morala
bi biti neka ideja izmeu stvari i ideje po kojima bi oni bili slini, i tako unedogled.
Prema tome, predmeti ne sudjeluju u idejama na temelju slinosti, nego moramo traiti
drugi nain, zakljuuje Parmenid. Dakle, veliki su problemi s pretpostakom apsolutne
realnosti ideja! Parmenid kae da je problem kad se hoe postaviti s jedne strane
jedna realnost, a s druge strane njoj odgovarajua ideja ako pretpostavimo
transcendentnost ideja, to je velik problem. Prema Parmenidu, ako su ideje
transcendentne, tad su nedostupne ljudskoj spoznaji; jer, ako su transcendentne, tad nisu
u nama. Ako su ideje transcendentne, onda one stoje samo u odnosu jedne s
drugima, a ne s predmetima; isto tako, ako su predmeti ovostrani, onda stoje u
odnosu samo jedni s drugima, a ne s idejama. Ideje se odreuju u kontekstu ideja,
predmeti u kontekstu predmeta a ne odreuju se predmeti prema transcendentnim
idejama. Parmenidov primjer: ako je netko gospodar, tad je on gospodar konkretnog roba,
a ne ropstva kao ideje; takoer, ideja gospodarstva nema nikakvog konkretnog roba.
- iz istog razloga ne moemo imati spoznaju ideja stvari, jer ideje nisu u nama, nego su
transcendentne. Moemo spoznati samo pojedine predmete, ali ne lijepo, dobro,
pravedno itd. kao takvo. Isto tako kao to mi ne moemo spoznati ideje, ni bog koji bi bio
s onu stranu (transcendentan), koji bi imao samo ideje, ne bi mogao spoznati ovostrane
predmete (jer ima samo ideje). Zbog toga to postoji ta neprelaznost izmeu ideja i
predmeta, ljudi bi mogli doi do zakljuka da ideje ne postoje, ili barem ljudima nisu
nikako spoznatljive. udno je misliti da postoji jedna bitnost po kojoj su sve stvari
jedne vrste. Ali, onaj koji za neku realnost ne bi imao ideju uope ne bi mogao
govoriti ni misliti (''gubi dijalektiku sposobnost'', kae Parmenid). to sad, i to sad s
filozofijom?
- da bi se moglo odrediti to je ideja (lijepog, dobrog...) treba vjebe u dijalektici.
Parmenid je ipak sretan to se Sokrat ne ograniava samo na empirijske predmete, nego i
na one koji se dohvaaju razumom, tj. ideje. Kako uvjebati dijalektiku? Tako da se
pretpostavi i da predmeta ima (te to iz toga proizlazi) i da ga nema (te to iz toga
proizlazi) jo neto iz ega je Aristotel mogao izvui princip neproturjenosti: npr. prvo
pretpostavimo da postoji slinost, pa vidimo to iz toga slijedi i za slinost i za neslinost
i za sve drugo; zatim pretpostavimo da postoji neslinost, pa vidimo to iz toga slijedi.
Kad se ispitaju ba svi putevi, pronalazi se istina. Parmenida su zamolili da takvu
dijalektiku na primjeru. Sad e Parmenid postaviti neku hipotezu i njenu suprotnost, pa
vidjeti to iz toga slijedi. Polazi od vlastite tvrdnje (sugovornik mu je Aristotel, ali ne
onaj iz Stagire, ve Sokratov mlai suvremenik)Parmenid ga je izabrao jer je najmlai i
smatra da e davati najiskrenije odgovore i takoer ga malo podcjenjuje(po meni) ,kae
da e se moi odmoriti kada Aristotel govori.
- Aristotel polazi od prve svoje pretpostavke: Jedno postoji. Ako postoji, Jedno ne moe
biti mnogo. Stoga nije ni dio ni cjelina: dijelove nema, jer je dio dio neke cjeline, a nije
cijelo, jer cijelo ima dijelove pa bi tad Jedno bilo mnogo. U oba sluaja, i kad ima
dijelove i kad je cijelo, jedno bi bilo mnogo. Dakle, Jedno nije ni dio ni cjelina.
- ako Jedno nema dijelove, tad nema ni poetak ni sredinu ni kraj, jer to su dijelovi.
Dakle, Jedno je bezgranino. Ono nema ni oblik, jer svaki oblik (okruglo ili ravno) je
takav da pokazuje odnos ruba prema sredini ali kako jedno nema dijelove, jer nema ni
rub ni sredinu, Jedno nema ni oblik, nije ni ravno ni okruglo. To takoer povlai i da se
Jedno ne nalazi nigdje, jer nije ni u drugom, ni u sebi kad bi bilo u drugom, bilo bi
''kruno'' obuhvaeno time (ne nuno! Moglo bi biti i pravokutno obuhvaeno), pa bi se
dodirivalo na periferiji. Ali kako nema periferne dijelove, ne moe se ni dodirivati. Jedno
nije ni u sebi, jer bi tad bilo obuhvaeno samim sobom; a kako je jedno ono to
obuhvaa, a drugo ono to je obuhvaeno, to su ve dvije stvari, a Jedno ne moe biti dva
(sofisterija)
- moe li se Jedno kretati? Jedina dva kretanja su premjetanje i mijenjanje. Ako se Jedno
mijenja, onda vie nije to jedno. A ne moe se ni premjetati, jer ako se premjeta, tad je
dijelom ve na iduem mjestu, a dijelom jo na polaznom mjestu a kako Jedno nema
dijelove, to je nemogue. Dakle, Jedno je nepokretno. Ali isto tako, Jedno ne moe biti na
mjestu, jer ne moe biti u neemu (da bi bilo na mjestu, mora biti u neemu) dakle,
Jedno se nuno stalno kree. Znai, Jedno se niti kree, niti miruje. Dalje, Jedno ne
moe biti ni identino (ni sebi ni drugom) ni razliito (ni sebi ni drugom, ponovo) zato
ne moe biti identino drugom ni razliito od sebe, to je jasno; ali ne moe ni biti razliito
od drugog, jer Jednom ne pripada karakteristika da bude razliito; a ni identino samom
sebi, jer ono to je identino sa sobom ne ini jedno sa sobom. Na slian sofistiki nain
zakljuuje se da Jedno nije ni slino ni razliito, ni jednako ni nejednako (ukratko, Platon
hoe Parmenida prikazati kao istog sofista). Jedno ne moe biti ni starije ni mlae ni
jednako staro, jer to znai sudjelovati u slinosti i razliitosti u vremenu, a jedno uope
nema slinost ni razliitost. A ne moe ni biti u vremenu, jer to znai postajati stariji od
sebe: dakle, Jedno uope ne moe biti u vremenu. No, ako Jedno nije u vremenu, onda
ono niti jest, niti je bilo, niti e biti Jedno ne sudjeluje ni u postojanju! Jedno nije!
Prema tome, Jedno se ne moe ni spoznati, s obzirom da nije.
- 2. pretpostavka - no, Parmenid e sad krenuti ponovo od stare hipoteze: pretpostavit e
da Jedno postoji i vidjeti to iz toga proizlazi. Dakle, ako Jedno postoji, moe se rei i da
Jedno sudjeluje u biu. No, to ne znai ''Jedno je Jedno'', jer nije isto Jedno i postojanje.
Iz toga da Jedno postoji slijedi da Jedno ima dijelove, jer Jedno i postojanje su njegovi
dijelovi. Znai, Jedno koje postoji je cjelina koja ima svoje dijelove. A kako nije
mogue da ''Jedno postoji'' bude bez ''Jedno'' i bez ''postoji'', onda tu dio ''Jedno'' uvijek
ima dio ''postoji'' i obrnuto, a to su ve 4 dijela. No i kod njih su dijelovi nerazdvojni, pa
je to ve 8 dijelova, i tako unedogled (16, 32, 64...). A kako su ta dva dijela nerazdvojena
u Jednom, Jedno je uvijek dva, i nije Jedno, a i s obzirom da se to beskonano umnaa,
dakle Jedno je beskonano mnotvo.
- moemo pretpostaviti Jedno naprosto kao jedno, ak i ako postoji, ali u miljenju
vidimo da je to Jedno samo jedno, bez postojanja (uzimamo jedno kao jedno, a ne kao
dva zato to je ono ujedno i postojanje, iako jedno postoji to je razumno). No, ve dalje
je sve zabrljao: gleda da imamo jedno, postojanje i razliito, i onda kae da imamo par
(postojanje i razliito), i da je to jedno, a kad se tome pridoda jedno, onda to ini tri. I sad
dalje poinje brojalica: 2 puta 2, 3 puta 3, 2 puta 3... ukratko, Platon/Parmenid nas sve
(koji ovo ozbiljno shvaamo) ini majmunima. Dakle, iz jednog nuno slijedi broj, a iz
broja slijedi mnotvo. Iz jednog slijedi broj, a broj sudjeluje u postojanju. To e rei da je
Jedno svugdje u postojanju, koje je mnogostruko, i prisutno je u svemu. No, ako je
jedno u svakom dijelu, i istovremeno je cjelina jedna. Tako je to Jedno kao cjelina
ustvari mnogo, ''beskonana mnoina''. Jednoga je nebrojeno mnogo, a svaki dio od tog
''mnogo'' je jedan. Znai, jedno ne moe cijelo biti na mnogo mjesta istovremeno, nego
mora biti podijeljeno.
- jedno kao cjelina i dijelovi je ogranieno, a granica ima krajeve. Dakle jedno ima i
poetak, kraj i sredinu, te e stoga jedno imati i oblik. A jedno je i samo u sebi i u
drugom, jer dijelovi su nuno u cjelini, a cjelina je zbroj svojih dijelova (pa je jedno u
samome sebi, jer jedno kao dijelovi je sadrano u jednom kao cjelini). A ta cjelina ne
moe biti u svojim dijelovima (nego obrnuto, dijelovi su u cjelini), pa je cjelina jednog ili
u niemu ili u neem drugom u niem ne moe biti, pa je u neem. Jedno je dakle i u
sebi i u neem drugom. Nadalje, Jedno i miruje i kree se: miruje, nuno, zato to je
samo u sebi (pa je uvijek na istom mjestu); a kree se nuno zato to je i u neem
drugom, to e rei da nije stalno na istom mjestu
- Jedne je identino i razliito, i sebi samome i drugome: sebi je identino jer je Jedno
isto to i Jedno; sebi je razliito jer je istovremeno i u sebi i u neemu drugome; razliito
je od drugih stvari zato to je Jedno jedno, a ostalo nije; identino je drugim stvarima
zato to je sve identino sa samim sobom a kako se u identinom ne moe nalaziti
razliito, onda je sve identino sa svim drugim, pa tako i Jedno (zakljuak: sve je
identino, nita nije razliito)
- Jedno je slino i neslino drugim stvarima: slino je po tome to se Jedno razlikuje
od drugoga koliko i drugo od Jednoga, ni vie ni manje zato je slino (kruno
dokazivanje? vrlo zanimljiv dokaz, trebalo je to smiljati. 3 i 4 su slini, jer se 3 razlikuje
od 4 koliko i 4 od 3. Na taj nain, sve je slino, jer se uvijek moe izokrenuti). Upravo
time to je Jedno razliito od drugoga i drugo je, na isti nain, razliito od Jednog
upravo time su slini. A time to je slino suprotno neslinom, a na temelju razlike se
zakljuilo na slinost izmeu Jednog i ostalog, tako e se i na temelju identiteta zakljuiti
na neslinost izmeu Jednog i ostalog (jer identino je suprotno razliitom, pa ako
razliito daje slinost, identino mora davati neslinost). Jedno je slino i neslino
drugim stvarima, zato to je identino i razliito od njih jasno je da je sve ovo
sofistika, s ciljem da se dokae da iz Parmenida moe slijediti bilo to. Oito, Platon eli
cijelim ovim dijalogom nipodatnuti Parmenida.
- na temelju slinih izvoda Parmenid dokazuje sluateljstvu da Jedno i dodiruje i ne
dodiruje i sebe i sve drugo. Nadalje, Jedno je i jednako i nejednako drugim stvarima, jer
je i vee i manje od njih, i nije ni vee ni manje. Kako Jedno postoji, ono postoji u
vremenu. Kako ono tee skupa s vremenom, Jedno postaje starije od sebe; ono (dokazuje
Platon nekim putem (ali ne da mi se navoditi kojim)) postaje i mlae od sebe. No kako
Jedno postoji jednako dugo koliko postoji, ono nije ni starije ni mlae.
- Jedno je razliito od svega ostalog, koje je mnogo. A kako manji brojevi nastaju ranije
nego vei, Jedno je nastalo prje nego mnogo (Platon, jasno je, namjerno brka brojeve koji
su naa apstrakcija sa samim stvarima). Dakle, Jedno je starije nego druge stvari. S druge
strane, Jedno je jedno tek kao cijelo, a za to treba da se spoje dijelovi koji su mnogi, i tek
potom moe nastati Jedno. Dakle, Jedno je mlae nego druge stvari. No, kako je i prvi
dio jedno, tako Jedno nastaje kad nastaje prvi dio koji je Jedno Jedno je jednako staro
kao i ono samo.
- nadalje, Jedno nikad ne postaje (ne ''postoji''!) starije ni mlae od drugih stvari, jer je
uvijek jednaka razlika u starosti. Meutim, ako je Jedno nastalo prije drugih stvari, onda
e, kad proe odreeno vrijeme, druge stvari postajati sve starije u odnosu na Jedno
(razlika: ono gore je apsolutna starost, ovo ovdje je relativna starost; kao da kae da e
18-godinjak za 4 godine postati mlai u odnosu na 14-godinjaka, a 14-godinjak stariji
u odnosu na 18-godinjaka, jer sad je omjer starosti 18:14, a onda e biti 22:18, dakle 14-
godinjak se po starosti relativno pribliio 14-godinjaku. Vrlo jeftin trik. Opet argument
temeljen na konvencijama, a ne na samim stvarima) tako e ono mlae uvijek postajati
starije nego starije, a starije e uvijek postajati mlae nego mlae, ali nikad nee doi do
toga da se izjednae po starosti. Moe se postajati starijim i mlaim, ali nikada i postati.
Na koncu dolazi do zakljuka da Jedno niti postaje niti jest starije ili mlae od drugoga, i
postaje i jest i starije i mlae od drugoga.
- Jedno, oito, postoji u vremenu. Jedno stoga i jest, i bilo je, i bit e, i postaje i postat e.
Ono takoer, oito, neto ima, imalo je i imat e. Dakle, zbog svega toga to moemo
zakljuiti o Jednom, moemo imati spoznaju, miljenje i opaanje o Jednom.
- 3. pretpostavka: ako Jedno jest jedno, onda sudjeluje u biu, a ako Jedno nije jedno,
onda ne sudjeluje u biu (krivo: ono to jest nuno sudjeluje u biu/postojanju. Druga
stvar je to, ako nije jedno, ne sudjeluje u biu kao jedno). Dok sudjeluje u biu, ne moe
ne sudjelovati, i obrnuto dakle, ''drugo je vrijeme u kojem Jedno sudjeluje u biu, a
drugo u kojem ne sudjeluje'', i ''na taj nain moe sudjelovati i ne sudjelovati u istoj
bitnosti'' ono vrijeme kad sudjeluje u biu je nastajanje, a vrijeme kad ne sudjeluje je
nestajanje. Prema tome, Jedno nastaje i nestaje. Kad nastaje kao Jedno, nestaje kao
mnogo kad nastaje kao mnogo, nestaje kao Jedno.
- prelazak iz mirnog u kretanje i iz kretanja u mirno, to se moe samo izvan
vremena, jer ne postoji to vrijeme u kojem je neto i mirno i u kretanju. Promjena
stanja se ne moe dogoditi ni kad neto miruje ni kad se neto kree. Jedino u emu
se dogaa promjena stanja je ''trenutno'' (toka u kojoj se mijenja mirovanje u kretanje i
obrnuto ta toka nije u vremenu). Na temelju toga, svaka promjena se dogaa u
trenutku, a ne u vremenu: i mnogo u jedno, i postajanje u nestajanje (jer ne postoji
trenutak u kojem je neto istovremeno i jedno i mnogo, i postojanje i nestajanje
- 4. pretpostavka: ako Jedno postoji, to su druge stvari? Te druge stvari su neto drugo
nego Jedno, ali ''nisu liene Jednoga, nego u njemu sudjeluju na neki nain''. Druge stvari
nisu jedno, jer savreno jedno nema dijelove. Dijelovi nisu dijelovi mnoine, nego cjeline
(jer kad bi dio bio dio svih lanova cjeline, pojanjava Platonov tuma Robin, on bi bio i
dio samog sebe (lako rjeiv sofizam: nije dio svakog dijela cjeline, nego dio cjeline kao
dio, a ne kao dio dijelova). No on ni ostalim dijelovima nije nita, jer nije njihov lan:
znai, dio nije dio ni mnoine ni cjeline, nego je dio dio stvarnosti, ''idealne i jedne''.
Ta jedna stvarnost ima dijelove koji su pak sami cjelina, i koji i sami imaju dijelove. Svi
ti dijelovi sudjeluju u Jednom. Oni su razliiti od Jednog, inae ne bi mogli u njemu
sudjelovati, i oni su mnogo.
- stvari koje sudjeluju u Jednom (i kao cijelom i kao dijelu) su vie od jednog, i stoga ih
ima beskrajno mnogo (kao da kae da ima beskrajno mnogo stvari zato to su one
umnoak x-a i y-a, zato to postoje ne samo dijelovi nego i dijelovi dijelova). Svaki dio od
mnoine, koja nije Jedno, nije jedan, nego koji god dio da zahtvatimo, imamo mnoinu i
zato je sve to moemo opaziti beskonana mnoina stvari. Ti dijelovi imaju meusobnu
granicu (s obzirom da su dijelovi cjeline), ali su kao stvari brojem bezgranine. Zato, te
stvari su i sline i nesline: sline zato to su sve bezgranine brojem i zato to sve imaju
granicu; meutim, time to su istovremeno i ograniene i bezgranine su nesline.
- 5. pretpostavka: Jedno apsolutno postoji, druge stvari nisu dijelovi Jednog.
Parmenid kree s pitanjem: ako jedno postoji, kako stvari stoje s odnosima drugih stvari?
Druge stvari su tad odvojene od Jednog, i Jedno je odvojeno od drugih stvari zato:
zato to nema nieg osim Jednog i drugih stvari ''u emu bi se Jedno i druge stvari
zajedniki nalazili'', Jedno i druge stvari su sve to postoji. Dakle, Jedno i druge stvari
su odvojeni. Jedno nije u drugim stvarima, niti cijelo (jer je od njih odvojeno) niti
dijelovima (jer savreno Jedno nema dijelova). Prema tome, Jedno i druge stvari su
savreno odvojeni, i ''druge stvari u sebi nemaju nita to je jedno'' (posve krivo ali to
pokazuje i sugovornik, koji na ovu Parmenidovu tvrdnju odgovara ''zacijelo ne'').
Takoer, druge stvari nisu mnoina, jer da jesu, svaka od njih bi, kao dio cjeline,
morala biti jedna. Druge stvari ''nisu ni jedno ni mnogo, ni cjelina ni dijelovi, jer ne
sudjeluju u Jednom ni na koji nain''; one nemaju ni brojeve (nisu ni dva ni tri ni
bilo koji broj, jer svaki broj sadri u sebi jedan)! S obzirom na to da druge stvari
nemaju nikakve veze s Jednim, ne mogu biti ni sline ni nesline, jer to zahtijeva barem
dva svojstva, a kako druge stvari u sebi nemaju jedna, ne mogu imati ni dva. Dakle,
druge stvari uope nemaju nikakvu ''afekciju'' (atribut) ''ako Jedno postoji,
Jedno je sve''
- ovdje Parmenid dolazi dakle do zakljuka da je Jedno sve, a istovremeno da
Jedno nije niti jedno (iz prethodnih nekih zakljuaka)
- 6. pretpostavka sad se mora pretpostaviti (jer sve se mora pretpostaviti, kako je reeno
na poetku) da Jedno ne postoji. Rei ''Jedno ne postoji'' je potpuna suprotnost tome da
kaemo ''ne-Jedno ne postoji''. Rei ''Jedno ne postoji'' znai oznaiti Jedno, koje je
razliito od drugih stvvari, kao ne-bie. Ipak, iako se u tvrdnji ''Jedno ne postoji''
Jedno oznaava kao nebie, neto moemo znati o njemu: mi znamo to pod Jednim
mislimo i znamo da je Jedno (koje oznaavamo kao nebie) razliito od sveg drugog
(nebie je razliito od svega drugoga, ba sjajno! Pa valjda je jasno da je tako). Znai,
imamo Jedno kao predmet misli (ovo ne kae Platon, nego komentator lucidno
zakljuuje), ako i kaemo da ne postoji. Dakle, imamo znanje o Jednom, inae ne
bismo znali to se misli kad se kae ''Jedno ne postoji''. Imamo i znanje o razliitosti
Jednoga od drugih stvari. O Jednom imamo dakle spoznaju i razliitost (''pripadaju mu
spoznaja i razliitost''); ono nadalje ima i mnoge odnose: kad se kae neka izjava o
njemu, ono biva i zamjenica i predikat i subjekt i objekt, na njega se odnose prilozi i
prijedlozi; stoga, Jedno sudjeluje u mnogim stvarima, iako ne postoji!
- s obzirom da je Jedno tako odvojeno od drugih stvari, Jedno je neslino drugim
stvarima, to je jasno; takoer, s obzirom da je Jedno jedno, ono ima slinost sa samim
sobom. Time to nije slino drugim stvarima, Jedno nije jednako drugim stvarima
prema tome, Jedno sadri nejednakost; ako sadri nejednakost, sadri veliko i maleno (jer
to su nejednakosti), a sadri i ono izmeu njih; ono izmeu malog i velikog je jednako, i
stoga Jedno sadri i jednakost i nejednakost
- takoer, Jedno ''mora na neki nain sudjelovati i u biu'', jer moemo zakljuiti neto
istinito o njemu (sve ovo prethodno) a ''ako kaemo istinu, kaemo neto to postoji''.
Dakle, Jedno ima vezu i s biem i s nebiem. Na taj nain, tako da se sudjeluje u ''bitnosti
bia koje postoji i nebitnosti bia koje ne postoji'', tako ono to postoji moe ''savreno
postojati'', i sudjelujui u nebiu ono koje ne postoji moe ''savreno ne postojati''.
''Dakle ono to ne postoji nuno sudjeluje u biu, da bi ostvarilo svoje nebie''
Jedno koje ne postoji, ima i bitnost i nebitnost. Prema tome, Jedno ima i nema to stanje
(bitka i nebitka) a iz tog stanja se izlazi samo promjenom, a promjena je kretanje. Jedno
koje ne postoji mora imati kretanje, jer se mijenja iz nebia u bie. A isto tako, Jedno koje
ne postoji ne postoji nigdje, pa stoga nema mjesta u kojem se kree. Dakle, Jedno se i
kree i miruje! Jedno koje ne postoji se kree i ne kree, mijenja i ne mijenja. Jedno
postaje i nestaje (jer se mijenja) i ne postaje niti nestaje (jer se ne mijenja).
- 7. pretpostavka: to proizlazi iz pretpostavke da ''Jedno ne postoji''? To znai ''odsustvo
bitnosti'', to znai da Jedno nikako ne postoji (a ne da na neki nain ne postoji)! Jedno je
nebie koje ni na koji nain nema bitnost. Dakle, nema ni postojanja ni nestajanja (jer i
to dvoje sudjeluje u bitnosti); ne moe ni dobiti ili izgubiti bitnost, ono naprosto nema
bitnost, ne postaje niti nestaje, ne mijenja se niti se kree, nije u mirovanju (jer sve to
postoji, a kad bi Jedno u neem od toga sudjelovalo, znailo bi da sudjeluje u postojanju,
u bitnosti). Nema ni niega po emu bi mu druge stvari pripadale, nema nikakav odnos
prema drugim stvarima; Jedno koje ne postoji nema uope nikakve odnose niti ikakve
atribute (''nikakve odredbe'') stoga, prema komentatoru Augusteu Diesu (ne
Dielsu!), o Jednom se ne moe ni misliti
- 8. pretpostavka: ako Jedno ne postoji, to su (kakve su im ''afekcije'', tj. to im pripada)
druge stvari? One su bez sumnje druge stvari, i one su prema tome razliite. Ali ako su
stvari druge, one trebaju imati neto u odnosu na to su druge a to neto ne moe biti
Jedno, jer ono ne postoji. Stvari su druge jedne u odnosu na druge (razlikuju se zbog
meusobne razlike, a ne zbog razlike spram Jednog)
- druge stvari mogu samo kao mnoina biti drukije u odnosu na druge, a ne jedna po
jedna drukija (jer jednoga nema). No, stvari u mnoinama ima beskonano mnogo, jer
se uvijek mogu beskonano dijeliti na jo manje. Postoje mnoge mnoine stvari, jedne
(mnoine) drukije od drugih znai, i mnogo (mnogo stvari) se pojavljuje kao jedno, jer
mora nekako biti drukije od drugih mnoina, ali ipak nije Jedno. Ali to da mnoge
(mnoge stvari) izgledaju kao Jedno, to je privid, a ne istina s obzirom da Jednog
nema i na temelju toga nema jednog u mnogim stvarima, stvarima uope ne pripada
nikakav broj! Dakle, druge stvari nemaju odredbe, nego imaju ''privid odredbe''
(komentator Robin). U mnoini stvari ne postoji jedno, pa stoga ne postoji ni ono
najmanje stoga se uvijek moe nai neto manje, nigdje se ne moe nai poetak stvari,
jer uvijek ima neki poetak jo manji od tog poetka. To je neodreena masa, bez
Jednoga ali stvara se privid da je masa jedinstvo, neko Jedno. Taj privid se stvara
slabom umu, no snaan um zna prepoznati da je sve to se ini kao Jedno ustvari
beskonano mnotvo, neodreena masa (jer Jednog nema, ono ne postoji). Na taj nain,
mnoina stvari je i slina i neslina (kao slika koju se gleda razliito: izdaleka izgleda
kao jedinstvo i slinost, ali kad se pribliimo vidimo razlike i neslinosti), stoga i
bezgranina i ograniena. Mnoine (stvari) su meusobno stoga i sline i nesline
samo je privid da postoji Jedno, ustvari je sve mnoina
- 9. pretpostavka: treba vidjeti to proizlazi iz toga da ne postoji Jedno, nego postoje
samo druge stvari. Dakle, druge stvari nisu Jedno. No, stvari nisu ni mnogo, jer tamo
gdje je mnogo moralo bi biti i Jedno s obzirom da nijedna od stvari nije jedna, ne
postoji ni mnotvo stvari (stvari nisu nita, ni Jedno ni mnogo). Druge stvari ne stoje
ni u kakvom odnosu s onim ega nema one ne ine dio Jednoga, jer ''ono ega nema
(Jedno) nema ni dijelove''. Prema tome, kod drugih stvari nema nikakvog odnosa
prema onome to ne postoji, pa ak niti miljenja o tome: ne postoji ni privid onoga
ega nema. Ne moemo imati ni miljenje o Jednome, ali ni o drugim stvarima (jer
one su ili jedno ili mnogo, a i za jedno i za drugo je Jedno konstitutivno a kako
nema Jednog, nema ni drugih stvari): ''ako Jedno ne postoji, druge stvari nisu ni u
stvarnosti ni u miljenju, ni jedno ni mnogo'' ako nema Jednoga, ni druge stvari
nemaju nikakve odredbe/atribute/''afekcije''. Zakljuak Parmenidov: ako Jedno ne
postoji, nita ne postoji.
- zakljuak iz svih pretpostavki (svega to se pretpostavilo da se doe do istine, kako
je na poetku bilo predvieno): ''bilo da Jedno postoji ili da ne postoji, ono (Jedno) i
druge stvari, u njihovom odnosu i prema sebi i uzajamnom, na sve naine jesu sve i
nisu nita, i izgledaju sve i izgledaju nita.'' Odgovor sugovornikov: ''To je savrena
istina.''
- ukratko, u ovom dijalogu Platon eli prikazati Parmenida kao da se bavi samo
rijeima, a ne stvarima; ali problem je i to ga pobija samo rijeima, pokazujui da
Parmenid dolazi do strahovitih kontradikcija. Platon Parmenida eli prikazati kao
sofista. A ustvari, sam Platon je sofist, jer sam izvlai, dakle na temelju rijei,
konktradikcije iz nekih Parmenidovih stavova. A Parmenidovi stavovi su se odnosili
na stvari.