promigoljilo igrajući se bojama u prostranom hodniku pravnog univerziteta. Veliki broj studenata čeka ispred drvenih, otrajalih vrata na kojima piše „Prof. Dr. Sc. Jozo Jakšić“, nerovozni su i mramorni kameni pod pod njihovim nogama škripi svaki put kada se pomaknu a na zidu iza njih piše „PRA NI FAKU TET UNIVERZETA U SA AJEVU“. Nedostaje tu i tamo poneko slovo ali se kontekst prepoznaje.
Kasnim baš onoliko koliko i trebam, i
izgledam savršeno, u novoj košulji utrpanoj u nove pantalone zajedno sa novim mokasinkama, sve kupljeno jutros specijalno za ovu priliku, jer mišljenja sam da se odjeća sjedinjava sa koţom i šalje jasnu sliku svjetini koja dolazi u bliski kontakt sa tobom. Moja dinamika odijevanja je da odjeća bude raskošna, osmišljena ali u isto vrijeme i nonšalatna, i da mi stoji savršeno (što u većini slučajeva nije problem). Inače mislim da mokasinke nose samo pederi, u što sam se i uvjerio nebrojeno puta – ali jutros sam napravio iznimku, jer su bile jako skupe i jako mi dobro stoje u kombinaciji sa košuljom i kaišem, ali su jako neudobne i dok sam prešao rutu od automobila kojeg sam parkirao odmah do ulaza pa sve do ovog hodnika osjetio sam blagu, ali opet zanemarivu bol u petama. Šta se moţe, ionako nisam planirao da ih obujem više od par puta.
Pored ovih stvari kupio sam i fantastičnu
jaknu, tzv. „bomberku“, blještave crne boje, i kada sam se pojavio na kasi i izvadio svoju platinastu MasterCard karticu da platim kasirka mi je čestitala na izboru jakne i sugerisala da je dizajnirana tako da se moţe nositi i iznutra, jer u slučaju se izvuku rukavi pojavi se unutarnje punjenje (koje je crveno, sfušereno i ne izgleda ni u pola dobro kao vanjski, crni sloj). Svaka čast djeci u Bangladešu koja kroje ovu odjeću i koja se sjete ovakvih inovativnih ideja ali ako sam htio da nosim crvenu jaknu, kupio bih crvenu jaknu.
Nemam namjeru da čekam, i prije nego što
sasiječem red od barem deset osoba koje tu stoje vjerovatno više od pola sata, pokušavam se sjetiti nekog relevantnog i opravdavajućeg razloga zašto to radim, ali neću baš patiti ako neko i odreaguje loše. Mislim da bi određeni ljudi trebali posjedovati veći ugled, privilegije i pravo na ustupke u društvu, i apsolutno smatram se jednom takvom osobom. Automatski krećem ka naprijed i pokušavam da improvizujem.
„Zdravo ljudi... Jako mi je ţao, ali moram ući
na svega pet minuta da postavim profesoru jedno iznimno vaţno pitanje, nadam se da...“, i pokušavam da zvučim zabrinuto, ali kao što sam već rekao, tačno me zaboli šta ova stoka misli u sebi i ovo radim samo zato da ne moram trpiti ove sirovine u slučaju da odluče se pokazati moralno superiorni i zaustave me.
„Buuhuu, čekam ovdje od jučer, šta ti misliš
ko si ti? Kakav je to bezobrazluk, da li ti znaš koliko sam ja divljih malina morao nabrati ovo ljeto da bih uplatio fakultet. U minskom polju. Okruţen divljim veprovima spremnim da me rastrgaju.“, zamišljam jedan ovakav ili sličan scenarij (gdje me molećivo gledaju dok im se oči pune suzama), i pokušavam da se ne nasmijem, dok prolazim pored isfrustriranih i bijesnih lica.
Probio sam se jako daleko bez ikakvih
pogovora, i osjetio sam se sigurnim u sebe da ću uspjeti ući u amfiteatar prije nego što me neko od ove polusvjetine zaustavi.
„Ţao je i meni prijatelju, ali neko već ima
unutra.“, reče neugledni tip bubuljičastog lica u sivoj, iznošenoj dukserici koji stoji odmah uz vrata uz, moram primjetiti poprilično atraktivnu djevojku, koja se zove Amila ako se dobro sjećam jedina dva puta kada sam došao na predavanja. Pored toga što je izgledom izuzetno ogavan nadobudno pokušava da tijelom zakloni vrata od amfiteatra. Planirao sam da uzvratim sa nekom uvredom na račun njegovog fizičkog izgleda, ali se Amila ubacila prije nego što sam bilo šta rekao.
„Hej! Nemoj biti takav – moţda je neka zaista,
vaţna situacija.“ Amila ima malo hrapaviji glas od onog kojeg sam zamišljao, ali i dalje zvuči izuzetno ţenstveno i prijatno. Iako je jako zgodna, i ima velike sise (vjerovatno joj ne bih ni zapamtio ime da nisam vidio da ima velike sise), to se ne primjećuje na njoj jer je obukla barem pet slojeva odjeće na sebe, odvratnih tirkiznih, rumenih i zemljanih nijansi pokušavajući da glumi glavnu ţensku ulogu iz bilo kojeg patetičnog filma u kojem se glavni lik zaljubi u ćudljivu i snenu djevojčicu ili šta već ne. Njen prividni izgled nevinašceta malo kvari maskara koja joj je razmazana oko očiju. Mislim o tome kako je jebem u grlo dok plače i dok joj maskara curi po cijelom licu.
„Da, ovaj...“, pokušavam se sjetiti najbolje laţi
koje mogu.
„Moja nana je u bolnici, i moram je posjetiti, a
posjete traju do... Imam još samo 25 minuta!“, čak nisam ni slagao, barem za ovaj dio da je još u bolnici.
„Jao, pa moraš ga pustiti. Ţelim da tvoja nana
brzo ozdravi.“ „Strašno mi je ţao čovječe, mogu li te pitati, šta je nani, kako joj je?“
„Tuberkuloza.“, sjetio sam se prve bolesti koja
mi je pala na pamet, a da nije spolno prenosiva.
Odvratni tip napravi neku ispitivačku
grimasu i pokuša nešto da kaţe, ali baš u tom trenutku iz amfiteatra izađe Ajla Memić, zajapurena i crvena u licu, i samo je upitno sada da li od fizičkog ili mentalnog napora. Tačnije znam, spremna je na sve da bi poloţila, i iako joj je otac sitni političar, a prije rata još sitniji švercer paštetama finansijski stabilan i u mogućnosti da potplati profesore i da je podrţi kada su ispiti u pitanju, izgleda da ona više voli trošiti taj novac na Mulberry torbe ili neko drugo precijenjeno smeće, a što se tiče njene akademske karijere, tu se snalazi na druge načine. Moram priznati da je još zgodnija otkako je nisam vidio, stomak joj je jak i ravan, a pantalone koje su široke na nogavicama samo što ne puknu u struku. Naţalost, jedan vremenski period od par mjeseci je imala ogromne probleme sa oralnom higijenom, i karijesom na prednjim zubima, i sa obzirom da ja izlazim samo sa djevojkama koje vode maksimalnu brigu o sebi, vjerovatno nikad ne bih ni pomislio da je pozovem na piće.
„Faruk! Šta ima?“, čim me je ugledala zabacila
je ispeglanu kosu preko ramena, i iako nisam nimalno zainteresovan da pričam sa njom moje „viteško ophođenje“ prema damama mi ne dozvoljava da je izignorišem. Ustvari, stvarno nemam vremena da slušam njene gluposti.
„Ajla, šta ima – znaš šta, ţurim jako“,
pogledam na sat kojeg nemam na ruci pokušavajući da signaliziram da nemam vremena, „i dalje ti je stari broj zar ne – čućemo se da idemo na kafu, moraš mi pričati kako je bilo na Bora Bori. Ĉuo sam da je ronjenje po koralnom grebenu nezaboravno. Hehe.“, svaki put kada je nešto rekla ili pokušala reći ubrzao sam glas i prekinuo je da ne bih trpio gomilu gluposti koje dolaze iz njenih usta. I što se tiče ove Bora Bore, ne brini, ja mislim da ona ne zna ni gdje se nalazi, ali je svim svojim prijateljicama pričala da njen tadašnji momak, poznati sarajevski preprodavač kokaina (na malo, i pored toga ga miješa sa velikom količinom kreča, izgubio me kao mušteriju) vodi na neko egzotično mjesto sa slamnatim kolibama i domorocima koji glavama razbijaju kokose. Naţalost po nju, buzdovan i ona su otišli u Albaniju, i pošto nije mogla da se sramoti pričajući da se kupala zajedno sa vlasnicima buregdţinica, pokazivala je slike sa nekih plaţa pored Tirane i govorila je da su jednostavno otišli u izuzetno loše vrijeme, ali da su se urođenici ponašali nevjerovatno dţentlmenski.
Posljednja stvar koju sam primjetio prije nego
što sam ušao u amfiteatar jeste da me svo troje gledaju izuzetno začuđeno par momenata (vjerovatno jer sam pričao jako glasno i brzo), a onom moronu u dukserici odjednom oči skrenuše ka dolje i poče gledati Ajli u guzicu (rijetko ko bi mogao odoljeti da pogleda, nevjerovatno je izvajana), Amila primjeti to i pogleda njega na šta on brzo odvrati pogled ka kraju kolone, i diţući se na prste poče se praviti da broji koliko je ljudi došlo na ispit. Nadam se da nisu zajedno, jer bi to bilo jedno veliko razočarenje za mene i osjetih da mi raspoloţenje koje sam dobio kupovinom skupocjene garderobe jutros opada, ali onda pogledah njegovo tjeme na kojem se primjećuju prvi znakovi ćelavljenja pa mi bi lakše, pogladih svoju oštru, bujnu kosu i povukoh za šteku.
Roletne u prostoriji su navučene na svakom
prozoru i unutra se čini da je kasno predvečerje, iako bi tek podne trebalo nastupiti za koji sat. Amfiteatar je ogroman i u njega moţe stati barem stotinu studenata. U sredini se nalazi ogroman ovalni stol, i na dva kraja stola su postavljene dvije stolice, a iza njih je profesorova katedra. Ćoškovi prostorije se zbog mraka nikako i ne vide. Ĉitava prostorija smrdi na mem... I na pičku? Jakšić je naslonjen na katedru i zakopčava šlic. Ĉim je čuo da neko ulazi u prostoriju, okrenu se prema ploči za pisanje i pokuša da jednom rukom maramicom obriše ploču (na kojoj ništa i nema), a drugom da namjesti pantalone, hvatajući se za prepone. Isprva je zamucao na momenat a kada je shvatio da ja ulazim nije se ni potrudio da odglumi spontanost, nego je onako, otkopčanog šlica sjeo na jednu stranu stola. „Dobro jutro Ajnadţiću“, jedva dolazi do daha, crven je u licu i pali cigaretu, i prvi pepeo otresa na pod amfiteatra.
„Kako ti je otac?“, Jakšić poznaje mog oca
duţe vrijeme, jer je jedna od prvih stvari koju je moj otac uradio nakon što je postao federalni ministar prosvjete prije petnaest godina jest da zaposli mlade i perspektivne ljude (koje je on lično poznavao naravno) na visoke funkcije u društvu, znajući da će mu svi dugovati uslugu ili dvije poslije. Godine su prošle, a stari zahvaljujući fanstastičnoj vještini lizanja guzica i dalje koketira sa visokim političkim funckijama i spava sa prostitutkama kad god otputuje na poslovno putovanje. Jakšić je vjerovatno računao na političku nestabilnost i prevrate, i mislio da se moj otac neće zadrţati dugo na vlasti, čime bi ujedno dobio i izvanredan posao, a i nikome ne bi dugovao. Na njegovu ţalost, otac je obnašao tri funkcije federalnih ministara u zadnjih petnaest godina, a prošle godine je dobio i mjesto u parlamentarnoj skupštini. „Dobro jutro, otac je nikad mlađi, kao momak. Moram Vas da pitam kako ste vi?“, iako laţem jer se otac raspada zbog konstantnih glavobolja, problema sa ţlijezdama, srčanim tegobama i strahom od političkih intriga ili atentata zbog prljavih poslova kojima se bavio u prošlosti. Pošto sam mislio da to nije dovoljno reći, i osjetio sam da bi mogla nastati neka neugodna tišina pokušao sam da se nadoveţem.
„Kako je prošla koleginica maloprije?“, obojica
smo sjeli za stol. Namignem mu kao da znam šta se radilo ovdje.
Isprva se pravio začuđen jer sam ga to pitao,
ali onda je shvatio da nisam toliko glup.
„Mala Memićka? Nevjerovatna je, vuče ko
usisivač, moţe zinuti ko piton. Imao sam dosta zgodnih studentica prije, ali Memićka je zaista fantastična. Šteta što bi ovo ljeto trebala diplomirati.“, počinjem grčiti ruke jer ne mogu da vjerujem da će Ajla diplomirati prije mene, ne samo zato što sam ja puno pametniji i sposobniji od nje nego i zbog toga što je par mjeseci bila odsutna s apredavanja jer ih je provela u psihijatrijskoj bolnici zbog toga što se pokušala ubiti lijekovima za smirenje, caffetinom i paracetamolom. Njeni roditelji su tada, da bi prikrili sramotu pričali da je su je poslali u privatnu školu skijanja negdje u Sloveniji. U julu.
Jakšić pokušava da od mene izvuče imena
studentica kojima bi ponudio druţenje u zamjenu za ispite. Sa obzirom da Jakšić predaje četiri predmeta, ovo se čini kao sasvim solidna investicija ako ţeliš olako završiti univerzitet, pogotovo ako dobro izgledaš... I ako si ţensko, naravno.
Ja nisam odavno dolazio na predavanja, i iako
znam dosta drolja, ne znam dosta drolja koje studiraju pravo (iako sam siguran da su sve drolje). Srećom Armin Radeljaš (koji me ne voli jer je njegov otac bio direktor JU Doma zdravlja dok ga moj nije smijenio zbog krađe i preprodaje nekih inzulinskih injeckcija, ne znam tačno) je jednom prilikom pričao da mu je dok su on i Katarina Petrović vukli kokaina u WC-u Waltera ona pričala o tome kako spava sa dekanom u zamjenu za manju školarinu i status redovnog studenta i besplatne odlaske na Pravnijadu koja se ove godine odrţavala u Priboju, i iako sam uvijek ţelio da idem na Pravnijadu nijednom nisam bio pozvan. To je jedina crna mrlja u mom ţivotu u ove dvije i pol godine koliko studiram ovdje.
„Da li znate slučajno Katarinu Petrović?“
„Znam, kako ne znam. Hadţiomerović priča
da se jebe u guzicu.“, Hasan Hadţiomerović je dekan univerziteta, i čovjek koji je najviše puta u BiH obavio hadţdţ, rekordnih sedamnaest puta, a zadnjih dvanaest godina je išao uzastopno.
„To je istina.“, iskreno pojma nemam.
Jakšić se uzbudi.
„Ona je prava bomba, ponekad se sav izgubim
kada uđe na predavanje, a obuče se onako... Divlje... Ponekad sjedne u prvi red, i prekrsti noge kao mala kurva, i gleda me u lice, i misli da ne primjetim, ali primjetim...“ „Priča se po gradu da ne nikad ne nosi donje rublje“, za nju nisam siguran ali znam da Merima Delić nikad ne nosi gaće jer tim omogućava eksternim genitalijama da ostanu suhe i smanjuje rast bakterija koje bi se mogle proširiti do uretre i uzrokovati infekciju bešike.
Jako se uzbudio i teško dolazi do daha, a u
jednom trenutku je čak počeo i da se trese i čak sam se prepao da će mu trebati još jedan bypass, a da ne spominjem objašnjenja koja bih morao izmišljati u slučaju da ga opali nešto ali je dao sve od sebe da se suzdrţi. Izgleda kao da ima vibrator u guzici. Shvatio sam ovo kao moju priliku.
„Nego ovaj... Šta ćemo profesore?“
„Moţe li osmica?“
Odavno nisam dobio devetku, ali nisam htio
da iskušavam svoju sreću, pa sam samo klimnuo glavom i ustao sa stolice. Osmica je sasvim solidna. Prije nego što izađem Jakšić mi kaţe da će mi poslati rješenja sljedećeg ispita, jer univerzitet od sada šalje neku komisiju da provjerava regularnost ispita, pa bi bilo bolje da ih naučim.
Ostavim Jakšića da čeka novog studenta i
krenem ka izlazu iz amfiteatra. Moje mokasinke ne stvaraju eho jer su izuzetno lagane (sa druge strane moja stopala me ubijaju). Jedini zvuk koji proizvode je lagano tapkanje dok se penjem uz niske stepenice koje vode ka vratima. Ovaj razgovor je trajao 3 minute. Na izlasku klimnem Amili i njenom prijatelju, i onda brzo okrenem glavu, dijelom jer imam osjećaj da su shvatili da moja priča nije istinita i izgledaju sumnjičavo jer sam toliko brzo završio sa profesorom, a drugim dijelom što ne ţelim da trošim vrijeme na njih.
Izlazim sa fakulteta i krećem se ka mom
automobilu BMW E90, kojeg je otac platio 19.000 maraka, ali je toliko dobro očuvan i svi misle da je skuplji, pa uglavnom govorim da je bio 30.000 maraka, i glupi idioti gotovo uvijek povjeruju. Automobil je metalik crn sa vana, a unutra se nalaze sportska sjedala koţa-štof i puna oprema, a moje osamnaestinčne alu felge od kojih je svaka bila sedamsto maraka sijaju na suncu. Grad napolju smrdi na bolest i neimaštinu, i dok se vozim kući gledam okolo ljude koji hodaju po trotoaru i pokušam da odglumim suosjećanje i brigu, ali mi ne ide, tako da ubrzam pokušavajući da skrenem misli na neke veselije i prođem kroz crveno svjetlo na semaforu, i zamalo zakačim automobilom babu koja je pokušala da preleti ulicu da sustigne tramvaj. Pogledam u nju i opsujem joj par puta, a ona posramljena i pognute glave prestane da trči i poče da lagano tetura prema tramvaju, koji joj pobjegne.
Par stotina metara dalje vidim blicanje
policijskih svjetala i policajca koji je izašao na cestu i stoji u mojoj traci kako maše znakom „STOP“u pravcu mog automobila. Počnem se nadati da ipak maše nekome iza mene, i okrenem se i vidim da nema automobila, uzdahnem i dam indikator za parkiranje. Parkiram se na ivičnjak, i dok on prilazi gledam u retrovizoru kako zagleda moj automobil i ponosno se nasmijem. Kada spustim prozore napravim usiljeni osmijeh. „Dobar automobil. Koliko je koštao?“
„35.000 km.“, gledam ga čitavo vrijeme u oči,
jer ţelim da vidim bijes i ljubomoru na njegovom licu, ali on začuđeno diţe glavu i pogleda automobil još jednom pa onda mene, kao da mi ne vjeruje, a ja postadoh jako isfrustriran i šake mi se počeše tresti pa ih skinem sa volana i stavim sebi u krilo. Sve što sam mogao jeste da se kiselo nasmijem. Pošto ţelim da izbjegnem ove sitne formalnosti pokušavam ga natjerati da se dogovorimo, i ispričah mu priču o nani sa tuberkulozom.
„Šta moţemo sad, kako ti ja mogu pomoći?“,
izvadi notes blok i olovku i otvori neku stranicu praveći se da nešto piše.
Mahnem mu rukom da se pribliţi prozoru.
„Moţda se moţemo dogovoriti?“, i izvadim
pedeseticu koju on uzme bez razmišljanja.
„Nemoj više brzo da voziš.“
„Samo paţljivo.“, gledam ga dok maše i klima glavom i dam gas ostavljajući ga u prašini.