Koine je vještački kreiran naddijalekatski jezički
varijetet koja se koristi u zvaničnoj upotrebi i uživa
društveni prestiž i koji predstavlja određeni kompromis između različitih, ali međusobno razumljivih dijalekata. U principu, svaki koine je standardni jezik, ali obrnuta tvrdnja ne važi, tj. nije svaki standardni jezik koine. Primjera radi, moderni kineski standardni jezik nije koine, već je skoro u potpunosti zasnovan na mandarinskom dijalektu Pekinga, naravno, uz određene modifikacije koje uvijek prate standardizaciju. S druge strane, starogrčki jezik jeste koine, jer je predstavljao kompromis između postojećih grčkih dijalekata, odnosno, premda je najvećim dijelom zasnovan na govoru stare Atine, preuzeo je neke crte i iz ostalih grčkih dijalekata, kako bi bio podjednako blizak svim Grcima, bez obzira na dijalekt kojim govore. Zbog bliskosti govornom jeziku, a pogotovo zbog bliskosti svim dijalektima, često se desi da koine zaživi kao govorni jezik, tako što pod njegovim uticajem dođe do dijalekatske konvergencije, odnosno do situacije u kojoj dijalekti pod uticajem standardnog jezika zatru većinu međusobnih razlika. Upravo se je to desilo u Grčkoj – starogrčki koine izazvao je dijalekatsku konvergenciju i postao živi, govorni jezik, od kojih su pravolinijski potekli prvo srednjovjekovni grčki, a onda i moderni grčki dijalekti (čini se da je današnji cakonski jezik potomak dorskog grčkog, dijalekta antičke Sparte, koji je jedini djelimično preživio koineizaciju i nastavio se razvijati zasebno).
Konzervativnost i inovativnost predstavljaju stepen u
kojem se je određeni jezik-predak udaljio fonološki, morfološki, leksički, tvorbeno, sintaktički i semantički od svog jezika-pretka, u odnosu na ostale jezike- potomke. Npr. kažemo da je italijanski jezik konzervativan ili arhaičan zato što se je relativno malo udaljio od latinskog u odnosu na ostale romanske jezike, dok za francuski kažemo da je inovativan ili progresivan, zato što za njega važi suprotno – taj se je jezik najviše udaljio od svog latinskog ishodišta.
Fonema je apstraktna zvučna jedinica koja u
određenom jeziku ima distinktivnu, tj. razlikovnu funkciju. Fonema se uvijek mora realizovati kao fon. Primjera radi, ukoliko bismo segment p u par zamijenili segmentom ž, dobili bismo žar, riječ koja ima potpuno drugačije značenje. Zato su p i ž zasebne foneme. Dakle, fonema je apstraktna distinktivna jedinica koja najčešće ima više glasovnih realizacija, tj. nekad više fonova može predstavljati jednu fonemu, ukoliko se nalaze u različitom glasovnom okruženju (onda se nazivaju alofonima) ili ukoliko se mogu javiti kao slobodne varijacije. Primjer za alofone bili bi nazali /n/ i /ŋ/, koji su u engleskom i kineskom zasebne foneme, dok u srpskohrvatskom i španskom nisu, zato što se nalaze u međusobno isključujućim glasovnim okruženjima. Primjer za slobodne varijacije bili bi jednovibrativno i viševibrativno r. U našem jeziku, moguće je konsonant r izgovoriti sa jednom vibracijom ili nizom od 2-4, zavisno od emfaze. Međutim, u španskom su ta dva glasa zasebne foneme, jer se mogu naći u identičnom fonetskom okruženju (uporedi caro i carro, enterar i enterrar). Stoga možemo reći da su foneme apstraktne jedinice sa distinktivnom ulogom i da su one istovremeno značenjski uže od glasa (jer se svaka fonema mora realizovati kao glas, ali nije svaki glas fonema), ali i šire (fonema se najčešće realizuje uz pomoć više od jednog glasa). Isto tako, jedan alofonski par ne mora važiti u svim jezicima. Nazal /ŋ/ u našem je jeziku isključivo alofon konsonanta /n/, dok je u japanskom on alofon i konsonanta /g/ (u sredini riječi) i konsonanta /n/ (pred velarima. U korejskom su /s/, /z/ i /ɕ/ alofonske varijacije jedne iste foneme, dok u nekim dijalektima našeg jezika ta tri glasa imaju status zasebnih fonema. Dakle, ono što je bitno podvući ovdje jeste da je fonema apstraktna distinktivna zvučna jedinica koja je uvijek karakteristična za određeni jezik i koja se konkretno realizuje u vidu jednog ili više fonova. Mi, dakle, izgovaramo fonove, a ne foneme, jer su fonovi konkretni zvuci, a foneme apstraktne jedinice. Ipak, da bismo konkretnije predstavili fonemu, mi je najčešće predstavljamo u obliku fona u vidu kojeg se realizuje u najvećem broju glasovnih okruženja. Zato kada govorimo o fonemi /t/ u našem jeziku, opisujemo je tako upravo zato što se ona u najvećem broju glasovnih konteksta realizuje u obliku tog fona. Fonemska distinkcija predstavlja određenu glasovnu opreku koja može uticati na značenje riječi. Obično se ova distinkcija ostvaruje u vidu binarne opozicije, tj. u vidu dva suprotna entiteta, ali nekad i u više. Primjera radi, u našem jeziku, opreka zvučno-bezvučno predstavlja fonemsku distinkciju. Distinkcija koja nema fonemski status naziva se redundantnom glasovnom distinkcijom. Imajmo na umu da neki glasovni kontrast može u jednom jeziku biti fonemski, a u drugom redundantan. Ukoliko bismo u mandarinskom ili kantonskom kineskom brkali glasove p i b, ne bismo imali nikakvih problema u komunikaciji. To je zato što u tim dijalektima više ne postoji fonemska distinkcija po zvučnosti. Međutim, postoji fonemska distinkcija po aspiraciji. Ukoliko bismo u tim jezicima brkali neaspirovane i aspirovane konsonante, imali bismo jako velike probleme u komunikaciji. S druge strane, kod nas ta distinkcija ne postoji, štoviše, aspiracija bezvučnih konsonanata se u našem jeziku javlja samo u afektivnom govoru. Međutim, ne treba ni pomisliti da fonemska i redundantna distinkcija predstavljaju dva suprotna ekstrema. Primjera radi, nema svaka fonemska distinkcija podjednako važnu distinktivnu ulogu. Zato ona fonemska distinkcija čija je distinktivna uloga slaba često može postati i redundantnom. Primjera radi, tonske opreke u kineskom su jako snažno fonemsko obilježje, slabim baratanjem tonskim distinkcijama komunikacijski čin na bilo kojem kineskom dijalektu bio bi maltene nemoguć. Slično važi i za distinkciju zvučno-bezvučno u našem ili engleskom jeziku. Međutim, distinktivne dužine u latinskom jeziku nisu imale snažan fonemski status, jer je postojao jako mali broj riječi kod kojih je ta fonemska distinkcija dovodila do semantičke distinkcije, a i kod tih riječi je kontekst uvijek pomagao. Zato su se te latinske distinktivne dužine u sardinskom jeziku potpuno izgubile, a svi vokali iste boje, a različite dužine, izgubili su opreku po dužini i izjednačili se. Sličan slučaj je i fonemska distinkcija između palatalnih i alveolarnih afrikata u našim dijalektima, zbog niskog stepena distinktivnosti, ovo fonemsko obilježje je u mnogim zapadnoštokavskim dijalektima nestalo, pa se tamo č i ć, kao i neke prelazne glasovne varijacije istih, javljaju kao slobodne varijacije. Fonemska distinkcija sa visokim stepenom distinktivnosti može nestati, ali isključivo ako se nadomjesti nekom drugom fonemskom distinkcijom. Primjera radi, tonske opreke u kineskom nastale su upravo kao kompenzacija za nestanak fonemske distinkcije po zvučnosti kod konsonanata. Interesantno, u wu dijalektima, kao što je šangajski, distinkcija po zvučnosti je očuvana, a još je i ojačana tonskom distinkcijom. Katkad se izgubljene fonemske distinkcije mogu nadoknaditi i nekim leksičkim i tvorbenim procesima. Gubitak brojnih tonskih distinkcija u mandarinskom kineskom povećao je broj višesložnih riječi.
Glasovni zakoni su pravila po kojima se odvijaju
glasovne promjene, tj. po kojima se određeni glasovni segmenti jezika-pretka mijenjaju u određene glasovne segmente jezika-potomka. Te glasovne promjene mogu podrazumijevati ne samo prelazak jednog glasa u drugi, već i promjenu intonacije, promjenu dužine (kako vokala, tako i konsonanta) ili tona (samo kod vokala i vokaloida), kao i ispadanje vokala u određenom glasovnom okruženju, dodavanje protetskih glasova, asimilaciju bliskih glasova i mnoge druge. Primjera radi, jedan glasovni zakon u fonološkoj evoluciji španskog od latinskog glasi da se bezvučni okluzivi u intervokalnoj poziciji transformišu u zvučne aproksimante (tako vita daje vida, caput daje cabo itd).
Semitski korijen je struktura morfeme tipična za
semitske jezike, karakteriziran trima konsonantima čiji je redoslijed nepromjenjiv. Primjera radi, konsonantski kostur K-T-B označava ideju pisanja. Iz ovog korijena izvodimo riječi poput kataba-pisati, maktub-pismo (doslovno „napisan“), kaatib-pisac, maktabat-knjižara (ovo posljednje –t nije dio korijena, već sufiks kojim se označava ženski rod imenice), kitaab-knjiga itd. Isto tako, od perfekta pomenutog glagola kataba gradimo imperfekt yaKTuB, s time što ovdje osim mutacije vokala takođe imamo i prefiksaciju. Dakle, maltene se sve semitske riječi, osim većine gramatičkih čestica, mogu izvesti kao spoj tri konsonanta nepromjenjivog položaja. Trokonsonantske morfeme su semitska inovacija, ostali afroazijski jezici nemaju striktno ograničen broj konsonanata unutar morfeme.
Imenski klasifikator ili jednostavno klasifikator je
postnumeralni modifikator koji u određenim imenicama obilježava određenu semantički blisku grupu riječi. U takvim jezicima, sve imenicu su inherentno nebrojive i isključivo se uz pomoć klasifikatora mogu javljati u broj. Semantički bliske riječi čine istu klasu, a samim tim dijele i isti klasifikator. Ta semantička bliskost obično označava neki zajednički fizički oblik ili semantičku strukturu, zavisno od toga radi li se o apstraktnim ili konkretnim imenicama. Npr. u standardnom kineskom, klasifikator tiao se koristi za dugačke zmijolike objekte i životinje, suo za građevine, zhi sa većinu životinja, ge za ljude i za većinu objekata, pogotovo ovalne, chang za apstraktne imenice koji označavaju organizovane manifestacije i događaje poput pozorišnih predstava, koncerata, priredbi, proslava itd. U evropskim jezicima, klasifikatore mogu imati samo nebrojive imenice, a to su najčešće različite jedinice mjere ili grupacijske imenice, npr. tri kila šećera, dvije vrste ljudi, sto grla krava. Svaki kineski dijalekt razvio je sistem klasifikatora koji se kreće od jednog (dunganski i šangajski dijalekt) do preko pedeset klasifikatora (kantonski i ostali južnokineski dijalekti). Usljed uticaja kineskog jezika, pojava imenskih klasifikatora zahvatila je mnoge jezike nesrodne njemu (japanski, vijetnamski), a nije tibetski, koji mu je srodan, niti je postojala u starijim stadijumima kineskog. Analogija predstavlja glasovnu konvergenciju dviju riječi usljed semantičke bliskosti, kao i morfološku konvergenciju dviju ili više paradigmi ili elemenata unutar jedne paradigme usljed težnje za smanjivanjem morfoloških nepravilnoti. Primjer za prvu vrstu analogije jeste španska riječ siniestro. Po glasovnim zakonima, latinska riječ sinister, koja znači “lijevi”, u španskom se je trebala odraziti kao *sinestro. Međutim, usljed semantičke bliskosti sa riječju diestro, pravilnim odrazom latinske riječi dexter, koja je upravo antonim pomenutom pridjevu, došlo je do analoškog prenošenja diftonga iz prve riječi u drugu. Primjer za naš jezik bio bi oblik devet, umjesto očekivanog *nevet. To je zato što se je u svim baltoslovenskim jezicima riječ za broj devet glasovno prilagodila riječi za broj deset, s obzirom da brojevi čine jedan semantički niz.
Supstrat je jezik koji je na određenom području
potisnut od strane drugog jezika, ali je ostavio svoje elemente u njemu, bilo to na fonološkom, morfološkom, leksičkom, tvorbenom ili sintaktičkom nivou. Primjera radi, vjeruje se da su generalni gubitak fonemske distinkcije između /b/ i /v/ i djelimični gubitak foneme /f/ u modernom španskom jeziku posljedica baskijskog supstrata. Supstrati stoga imaju veliki uticaj na jezičko raslojavanje jednog jedinstvenog jezika, baš kao što imaju i unutrašnje, tj. organske promjene.
Ton predstavlja fonemski distinktivnu prozodijsku
realizaciju određenog vokala ili vokaloida, pri čemu svaka od tih realizacija biva karakterisana određenom tonskom konturom – načina na koji se ton penje, spušta ili ostaje na određenom dijelu muzičke ljestvice. Ton koji se penje na muzičkoj ljestvici zove se uzlaznim ili rastućim, ton koji pada naziva se silaznim ili opadajućim, dok se ton koji ne mijenja putanju naziva ravnim ili pjevajućim, s time što postoje i kombinovani tonovi. U istočnoj i jugoistočnoj Aziji, smatra se da je se distinktivna tonska kontura prvi put razvila u starokineskom jeziku, kao kompenzacija za gubitak određenih krajnjih suglasnika u slogu. Kasnije se je konvergentnom evolucijom ovaj tonski sistem raširio na brojne jezike Azije, pogotovo na one koji su imali jednosložne morfeme. U svim tonskim jezicima Azije, ton je leksički distinktivan. U najvećem broju tonskih jezika Afrike, ton je po pravilu gramatički distinktivan, tj. njime se označavaju različite gramatičke kategorije. U tipičnim tonskim jezicima sa leksičkim tonom, komunikacijski čin bez ispravnog baratanja tonovima je nemoguć, jer je u njima poznavanje tona bitno koliko i poznavanje vokala, a ti jezici ne poznaju opreku naglašenost- nenaglašenost, jer svaka morfema, pa i slabije naglašena, ima svoju distinktivnu tonsku vrijednost. Takvi su skoro svi kineski dijalekti, te tajlandski i vijetnamski jezik. U marginalno tonskim jezicima, ton je bitan samo u jednosložnim riječima, dok u višesložnim riječima samo jedna morfema čuva svoj ton, tj. u takvim jezicima imamo ton na nivou riječi i ton na nivou morfeme. Takvi su burmanski, šangajski kineski i tonski tibetski dijalekti. U takve jezike spada i naš. U njemu svaki slog mora biti izgovoren visokim ili niskim tonom, dok naš jezik ima opreku naglašenost-nenaglašenost, a nenaglašeni tonovi na pretposljednjem slogu mogu biti kratki i dugi, te uzlazni ili silazni. Inače, tonovi tehnički postoje u svakom jeziku, samo što nemaju u svakom distinktivnu funkciju. Tokom svakodnevne komunikacije, govornik engleskog može nesvjesno izgovoriti preko sto puta svaki od šest kantonskih kineskih tonova, i to potpuno proizvoljno, radeći to kako bi određenom iskazu dao određenu emotivnu notu. Međutim, on na to ne obraća pažnju, iz razloga što tonovi u njegovom jeziku nemaju distinktivnu funkciju. Nasuprot engleskom, u kantonskom je svaka tonema (tonska fonema) u suštini zaseban samoglasnik. Tako recimo kantonski razlikuje vokale po mjestu artikulacije, po tonu, a kod dva vokala poznaje čak i kvantitetske opozicije, tj. ima fonemske distinktivne dužine. Uzimajući u obzir ove zadnje dvije distinkcije, bilježeći tonove brojevima 1 i 2, a duge vokale dvostrukom grafemom, imamo sljedeće primjere – caan1 (obrok), can1 (rođeni), can2 (ispitati) i caan2 (proizvesti). Ove distinkcije su jednom govorniku ruskog ili engleskog jezika nebitne, pošto u tim jezicima ne postoji ni kvantitetska ni tonska distinkcija kod vokala. Međutim, u kantonskom bi nepoznavanje ovih distinkcija dovelo do katastrofalne komunikacijske barijere. Fon ili glas je u suštini svaki zvuk koji može proizvesti ljudski govorni aparat. Stoga fonovi nisu karakteristični za specifični jezik, za razliku od fonema, koje su apstraktne jedinice koje isključivo mogu biti ostvarene u nekom konkretnom jeziku. Dok je fon konkretan zvuk, fonema je apstraktna jedinica koja se može realizovati samo u vidu fona. Jedna fonema se obično realizuje u vidu više fonova, zavisno od glasovnog okruženja, i takvi se fonovi zovu alofonima. Primjera radi, u našem su jeziku /n/ i /ŋ/ alofoni, dok su oni u nekim jezicima zasebne foneme. Dakle, fonema je apstraktna distinktivna jedinica, dok su fonovi konkretne realizacije fonema.
Relativna klauza je adjektivalna klauza koja
modifikuje nominal, s tim što se taj nominal modifikovan relativnom klauzom naziva antecedentom. Primjera radi, u rečenici “Volim ljude koji cijene starije”, “ljude” je antecedent, a “koji cijene starije” je relativna klauza. Svaka relativna klauza ima antecedent, makar on ne bio površinski izražen, već stopljen sa relativnom zamjenicom. Primjer bi bio “Ko rano rani, dvije sreće grabi”. U indoevropskim, uralskim, eskimsko-aleutskim i ogromnoj većini afroazijskih i austroazijskih jezika, relativna klauza se pozicionira iza upravnog nominala na koji se odnosi, dok “relativna klauza” u obliku nefinitne glagolske sintagme, pogotovo ako je kratka I bez modifikatora može biti i prenominalna (npr “ratom zahvaćena područja”, “rastuća ekonomija”). Nasuprot njemu, u japanskom, korejskom, baskijskom, ainu, svim turkijskim, mongolskim i mandžurskim, skoro svim sino-tibetskim jezicima, čečenskom, kečui i ajmari, relativna klauza je prenominalna, tj. prethodi upravnoj riječi, odnosno nominalu na koji se odnosi. Tako japanska sintagma Kodomo no koro daisetsu ni omotte itta basho znači “Mjesto koje mi je u djetinjstvu bilo toliko drago”. Basho znači “mjesto”, pa vidimo da se u japanskom ova riječ nalazi na kraju sintagme, a u našem na početku. Neki jezici uopšte i nemaju relativnu klauzu, već umetnutu informaciju kreiranu potpunom nezavisnom rečenicom. Kod nekih jezika, kao što su gruzijski i astečki (nahuatl), relativna klauza može biti i postnominalna i prenominalna. Svakako, ovo se pravilo ne odnosi na poeziju, 1. Dominantan poredak rečeničnih elemenata 2. Položaj relativne klauze u odnosu na antecedent 3. Adpozicije 4. Gramatički rod 5. Prozodijski sistem 6. Gramatički broj 7. Analitično