GLAVA 6

MEĐUNARODNI STANDARDI MEDIJSKIH POLITIKA

Uz nacionalne medijske politike koje proizlaze iz normativne društvene medijske

teorije, na formiranje nacionalnih medijskih sustava utječu i strategije međunarodnih
organizacija u medijskom području, koje definiraju neke zajedničke standarde i pravila
u medijskoj djelatnosti i međunarodnim komunikacijskim procesima. U ovom će
poglavlju biti analizirani posebno takvi zajednički europski standardi u području
medijskih politika i slobode medija koji se primjenjuju u okviru zakonodavstava ili su
dijelom preporuka europskih integrativnih organizacija. Ovi standardi su jednim
dijelom primjenjivi na Hrvatsku (Vijeće Europe i OESS od europskih, te UNESCO od
globalnih organizacija), dok su u drugom dijelu (Europska Unija) zanimljivi zbog
eventualne buduće uključenosti Hrvatske i u ovu integraciju, no i zato što medijska
politika Europske unije ima implikacije i za širu europsku regiju.
Međunarodna regulacija pitanja vezanih uz komunikacijske medije pojavila se
dosta rano, s prvom ozbiljnom pojavom tiska kao javnog medija (Frederick 1994). I
početak emitiranja radija također je donio međunarodne konvencije koje su se na
njega odnosile. Međutim, razlika je između te početne i današnje regulative, posebno
na europskom kontinentu, u utjecaju koji se ostvaruje na nacionalni medijski sustav.
Prvo zakonodavstvo nije se zanimalo za slobodu informiranja, za pluralizam, i druge
elemente suvremene medijske politike, nego je nastojalo osigurati da države jedna
drugoj ne čine neprihvatljive nepodopštine preko medija. Takva je na primjer Konven-
cija o zabrani emitiranja propagande preko nacionalnih granica. Tek s razvojem
integracijskih organizacija, odnosno međunarodnih asocijacija u kojima države članice
posjeduju zajednička shvaćanja o temeljima društvenog uređenja, međunarodna
regulativa ima izravnog utjecaja na nacionalne medijske sustave.
 Medijske politike temelje se na nekim (eksplicitnim ili implicitnim) društvenim
normativnim teorijama o poželjnoj ulozi medija u društvu. Kako se mijenjaju stavovi
o toj ulozi, ili pak vrijednosti širih društvenih sustava, mijenjaju se i politike. Primjer
takvog jednog zaokreta je i postepeni prelazak na deregulaciju u području masovnih
medija koji je zahvatio zapadnu Europu u početku 80-tih godina. I integracijski procesi
na europskom kontinentu također su utjecali na promjenu medijskih politika, u ovom
slučaju na postupni razvoj nadnacionalne politike u području audiovizualnih medija.

Ujedinjeni narodi
Pedesetak godina prije nego što će Europska zajednica početi sustavno razvijati
i planirati razvoj audiovizualnog sektora, Liga naroda održala je u Zenevi (1936.
godine) Prvu svjetsku međudržavnu konferenciju, posvećenu upotrebi radiodifuzije u
propagandne svrhe. Znakovitost teme ove konferencije odaje jedan od osnovnih
budućih poticaja međunarodnom zakonodavstvu u području komunikacijskih medija:
tehnologiju.
Nije čudno da je međunarodna zajednica prvi put osjetila potrebu da se u vezi s
uređivanjem prakse komuniciranja sastane baš radi pitanja radiodifuzije. Upravo je
razvoj radija kao medija prvi put omogućio da se preko državnih granica (znači, bez
mogućnosti kontrole1 države) određeni sadržaji komuniciraju širokoj publici.
Na tom prvom sastanku u Zenevi, dvadeset i šest država potpisalo je Konvenciju
o uporabi radiodifuzije u interesu mira. Osnovna tema ove konvencije odaje i drugi, u
budućnosti također stalno prisutan poticaj međunarodnom zakonodavstvu u
području medija: pitanje društvenog utjecaja radiodifuznog djelovanja, odnosno
ciljeva i svrhe koji se žele postići određenom regulativom.
Treću osnovnu dimenziju međunarodnog, a posebno europskog zakonodavstva
u području medija postavila je Organizacija ujedinjenih naroda, na svom prvom

1
Iako su kasnije, pogotovo u doba hladnog rata, bili sa strane SSSR-a u upotrebi različiti ometači ulaznih frekvencija,
koji su sprečavali primanje programa emitiranih iz zapadnih zemalja, često namijenjenih upravo slušateljima u
blokovskim zemljama.
2
zasjedanju 1946, kad je pitanje slobode izražavanja i informiranja čvrsto smjestila u
osnovna ljudska prava, na kojem sva druga prava počivaju. Razvijanje i unapređivanje
ljudskih prava smatra se jednim od osnovnih ciljeva djelovanja Ujedinjenih naroda
(članak 1. 3. Povelje Ujedinjenih naroda, 26 lipanj 1945). Usprkos takvom
opredjeljenju, u okviru ove organizacije nije ni do danas bilo moguće donijeti posebnu
konvenciju o slobodi informiranja. Međutim, članak 19. Univerzalne deklaracije o ljud-
skim pravima (1948) sadrži eksplicitno navedeno pravo na slobodu mišljenja i
izražavanja koje uključuje pravo na traženje, primanje i odašiljanje informacija i ideja,
bilo kojim medijem izražavanja, bez obzira na granice.
UNESCO, specijalizirana organizacija Ujedinjenih naroda za kulturu i
komunikacije, također je u svojem djelovanju proizvodila i formirala međunarodna
stajališta o komunikacijskim medijima i slobodi informiranja. UNESCO je sredinom
1970-tih godina bio centar debate i kontroverzi između zagovornika Novog svjetskog
informacijskog i komunikacijskog poretka (New World Information and
Communication Order – NWICO) koji se zalagao za jednakiji i balansirani međunarodni
protok informacija, i zagovornika ideje o potpunoj slobodi informativnog protoka.
Sukob ovih dviju ideja, od kojih su prvu zagovarale zemlje u razvoju i socijalističke
zemlje, a uglavnom je to također bila i politika UNESCO-a, a drugu su zagovarale
uglavnom zapadnoeuropske zemlje i Amerika, navodi se kao konačni povod za
istupanje SAD i Velike Britanije iz članstva ove organizacije. U novije vrijeme, UNESCO
svojim aktivnostima pomaže u restrukturaciji medijskih sustava zemalja srednje i
Istočne Europe, radi što bržeg povratka slobode informiranja u ovim područjima.
Zanimljiva je u tom smislu nedavna studija UNESCO-a i ITU-a o pravu na komuniciranje
i ekonomskim faktorima koji ga ograničavaju (1995).
UNESCO je, nakon konačne propasti2 koncepta Novog svjetskog informacijskog

2
Još uvijek postoje, u sklopu kritičke paradigme, teorijska usmjerenja i istraživači koji podupiru ovaj koncept koji se sve
više proširuje i zahtjevima o pravu na komuniciranja kaojoš jednom od temeljnih ljudskih prava. Ovo istraživačko
usmjerenje razvilo se iz Izvještaja o stanju komunikacije u svijetu koje je poznato kao McBridc Report (službeni je
naziv: Many Voices, One World, UNESCO) koji je bio koncipiran na temelju filozofije NWICO-a. Današnja aktivnost
odvija se redovito preko organizacije McBride Round Tables kao foruma za raspravljanje o mogućnostima povećanja
3
i komunikacijskog poretka, kreirao novu strategiju u području komunikacije i medija
koja je jednoglasno usvojena na 25. sjednici Generalne konferencije UNESCO-a, u
studenom 1989. Ova strategija temelji se na konceptu „slobodnog protoka ideja
riječju i slikom”, i podloga je aktivnosti kojima je cilj podupiranje „slobodnog protoka
informacija na nacionalnom i međunarodnom planu, i njihova šira i uravnoteženija
diseminacija, bez sprečavanja slobode izražavanja” (UNESCO 19963). Temeljni princip
slobode izražavanja, zajedno sa slobodom tiska i razvojem nezavisnih i pluralnih
medija, postao je fokus nove strategije koja se dodatno razvijala deklaracijama4 na
Generalnim konferencijama UNESCO-a. U skladu s novom strategijom, aktivnosti
UNESCO-a u novom razdoblju odvijaju se u području razvoja medija i demokracije (na
tu temu je održana serija regionalnih seminara koji su proglasili deklaracije iz
Windhoeka, Alma Ate, Santiaga, Sana'e i Sofije u kojima su naglašene posebne
potrebe medija u različitim regijama), javnog emitiranja, promocije nezavisnosti i
pluralnosti medija, kao i u upotrebi komunikacije za sprečavanje konflikata te za post-
konfliktnu izgradnju povjerenja. Aktivnosti su također usmjerene u područje nasilja u
medijskom sadržaju i pitanja pristupa žena medijima (Toronto Platform for Action), te
upotrebi novih komunikacijskih tehnologija.
Posljednji regionalni seminar o pluralizmu i nezavisnosti medija odnosi se
posebno na situaciju u srednjoj i istočnoj Europi. Teme koje su smatrane najvažanijima
u ovoj regiji uključuju profesionalnu etiku i samoreguliranje novinara; javno
emitiranje, pitanje novinskih agencija u tranziciji, strukturalne i ekonomske okvire
medijske nezavisnosti i pluralizma. Također je naglašeno pitanje pravnih i političkih

demokratske participacije u komunikacijskim procesima na lokalnom, nacionalnom i na međunarodnom nivou.

3
Ova UNESCO-ova publikacija sadrži sve rezolucije, deklaracije i službene dokumente koji su temelj ili rezultat
djelovanja nove medijske strategije u periodu od 1989. do 1995. godine.
4
Na Generalnim konferencijama UNESCO-a u razdoblju od 1989. do 1995. godine usvojene su sljedeće rezolucije:
Communication In The Service Of Humanity (1989), Promotion Of Press Freedom In The World (1991), Women And
The Media (1993), Role And Functions Of Public Service Broadcasting (1993), Support To Cultural And Educational
Activities Undertaken By Public Service Broadcasting, Media Professionals And Journalists To Reduce Violence In
The Media (1995), Promotion Of Independent And Pluralist Media (1995), Toronto And Beijing Platforms For Action
On Women And The Media (1995), New Information And Communication Technologies (1995), Promoting The Free
Flow Of Information And The Development Of Communication (1995), Contributing To Conflict Prevention And Post-
Conflict Peace-Building (1995).
4
okvira i zapreka medijskim slobodama te pitanje sigurnosti novinara. Pitanje
tolerancije u medijima, sprečavanje govora mržnje i potreba za stalnim obrazovanjem
novinara također su naglašena na ovom seminaru, a nije zaboravljeno ni pitanje novih
komunikacijskih tehnologija, posebno u vezi s cenzurom (UNESCO 1997).

Organizacija o Europskoj sigurnosti i suradnji

OESS — Organizacija o Europskoj sigurnosti i suradnji (osnovana kao
Konferencija za Europsku sigurnost i suradnju — KESS, 1954. g.), započela je radom
1973 godine. Takozvana „Treća košara” Završnog akta iz Helsinkija (1975) obuhvaća i
pitanje slobode informiranja koje je shvaćeno kao temeljno ljudsko pravo. Međutim,
i ova je organizacija u svom radu imala ista ograničenja kao i organizacije UN. Zemlje
članice nisu (bile) jedinstvene u pogledu temeljne koncepcije društva: zemlje zapadne
Europe, te Amerika i Kanada, zalagale su se za potpunu slobodu informativnog
protoka, dok su se zemlje Istočnog bloka, na čelu sa SSSR-om, zalagale za koncepciju
da je sloboda informiranja samo još jedno od unutarnjih pitanja svake zemlje (a u koje
se, prema svim poveljama dosada opisanih organizacija, nitko izvana ne smije
miješati)5. Nakon početka tranzicijskih promjena u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza
i drugim zemljama srednje i istočne Europe, više ne postoji temeljna razlika u
osnovnim principima društvenog uređenja, iako se različiti stupnjevi uspješnosti
demokratskih konsolidacija mogu i dalje pojavljivati kao prepreka jedinstvenom
djelovanju u razvoju medijskih sustava.
U novije vrijeme aktivnosti OESS-a, posebno preko njegova Ureda za
demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR — Office for Democratic Institutions
and Human Rights) u području masovnih medija smještaju se u kontekst razvoja
civilnog društva. Ova strategija se, uz pomoć medijima, temelji i na većoj uključenosti

5
Tek su 1989. godine u Londonu, na Forumu o informiranju koji je održan u sklopu KESS-a, zemlje istočne Europe
najavile prekidanje ometanja radiodifuznih signala koji dolaze s njihovih zapadnih granica, iako su i dalje ostale na
stajalištu da je to emitiranje miješanje u njihove unutrašnje stvari. Ponovnoje od strane SSSR-a bila ponuđena ideja
(koja nije prihvaćena) o nekom novom „Međunarodnom informativnom poretku” koji bi regulirao cjelokupni
međunarodni informativni i komunikacijski prostor.
5
nevladinih organizacija. Razvoj nezavisnih medija smatra se temeljnim preduvjetom
funkcioniranja civilnog društva (ODIHR 1996). Glavne aktivnosti ovog ureda odvijaju
se organiziranjem konferencija i seminara 6 , gdje se vladini i nevladini predstavnici
zemalja članica međusobno upoznaju s problemima u području medija koji su mno-
gima zajednički.

Vijeće Europe
Vijeće Europe je europska regionalna organizacija čije se cjelokupno djelovanje
temelji na zaštiti i unapređivanju ljudskih prava. Uvjet za članstvo je potpisivanje
Europske konvencije o ljudskim pravima, na čije potpisivanje se pozivaju zemlje koje
zadovoljavaju tri osnovna kriterija: višestranački parlamentarni sustav, tržišnu
ekonomiju i odgovarajuću zaštitu ljudskih prava. Upravo stoga, u ovoj organizaciji do
1990 godine nije bila članom ni jedna zemlja izvan zapadnoeuropskog kruga, dok je
krajem 1996. godine većina post-socijalističkih zemalja postala članicom Vijeća
Europe. Hrvatska je također pristupila ovoj organizaciji u studenom l996. godine.
U sklopu svojih aktivnosti Vijeće Europe dosta se posvećuje baš pitanjima medija
i njihovoj ulozi u demokratskom društvu. Osim naglaska na dimenziju ljudskih prava
(tj. prava na informiranje), vrlo je važna i kulturna dimenzija. Europska kulturna
konvencija (1954), čiji članak 1. pozicionira osnovni cilj koji je „štititi i poticati razvoj
nacionalnih doprinosa zajedničkom europskom kulturnom nasljeđu”, druga je os
cjelokupne aktivnosti Vijeća Europe. Uz Komitet direktora za medije masovne
komunikacije (CDMM), čije aktivnosti se uglavnom izvode iz članka 10. Europske
konvencije o ljudskim pravima, kao produženje Kulturne konvencije 1961. godine us-
postavljenje Savjet za kulturnu suradnju (CDCC). CDCC u svojoj nadležnosti također
ima pitanja vezana uz medije, s tim da sve njegove aktivnosti uvijek vode računa
posebno o kulturnoj dimenziji medija. Treća os suradnje, kad se govori o

6
1995. organizirana su dva obrazovna seminara o managementu u tisku (u Moldovi i Kyrgyzstanu); u 1996. dvije
regionalne konferencije o ulozi medija u konfliktima (u Georgiji i Hrvatskoj) (ODIHR 1996).
6
audiovizualnom sektoru, jest Europska konvencija o televiziji bez granica, donesena
1989. godine.
Aktivnosti Vijeća Europe u vezi s medijima, nakon 1981. godine, smještene su u
okviru Direktorata za ljudska prava, a nakon 1987. godine mediji i komunikacija postali
su posebno područje aktivnosti. CDMM je zadužen za provođenja programa 7 u
području masovnih medija, s mandatom razvijanja suradnje između zemalja članica u
području masovnih medija „radi razvijanja slobode izražavanja i informiranja u
pluralističkom demokratskom društvu, kao i slobodnog protoka informacija i ideja, te
podupiranja pluraliteta nezavisnih i autonomnih medija koji odražavaju različitost
stavova i kultura”8. Uz navedene dokumente, rad Vijeća Europe temelji se i na načeli-
ma ugrađenim u Deklaraciju o slobodi izražavanja i informiranja iz 1982. godine.
Pitanja koja ulaze u okvir medijske politike Vijeća Europe uključuju pitanja medijske
koncentracije, novinarskih sloboda, prava pristupa informacijama u posjedu javnih
vlasti, javnog emitiranja, proizvodnje, distribucije i marketinga audiovizualnih dijela,
prekograničnu televiziju, ali i uža pitanja koja se tiču medija i nasilja, te medija i djece.
U okviru Vijeća Europe razvijena je grupa zakona koji štite informacijske i
medijske slobode, a doprinos ovom pitanju daje i Europski sud za ljudska prava
(European Court of Human Rights) presudama koje postavljaju nove standarde. Osim
Suda i Europske komisije za ljudska prava koja odlučuje o peticijama za Sud i podnosi
relevantne analize, smjernice za politiku i standarde u području zaštite informacijskih
i medijskih sloboda daje i Komitet ministara (Committee of Ministers) te
Parlamentarna skupština (Parliamentary Assembly) (ARTICLE 19 1993).
Temeljna načela djelovanja Vijeća Europe sadržana su u Statutu Vijeća Europe,
dok se osnovni cilj organizacije temelji na Europskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava

7
CDMM radi u nekoliko radnih tijela odnosno ekspertskih grupa: The Committee Of Legal Experts In The Media Field;
The Project Group Equality And Opportunity In The Building Of A European Audiovisual Area; The Committee Of
Experts On Media Concentrations And Pluralism; The Group Of Specialist On Journalistic Freedoms And Human
Rights; The Group Of Specialist On Public Service Broadcasting; The Group Of Specialists In Multilateral Co-
Production Contracts In The Audiovisual Sector. DH-MM (94) 1.
8
Council of Europe Activitics in the Media Field. DH-MM (94) 1.
7
i temeljnih sloboda9. Članak 10. ove Konvencije, uz spomenuti članak 19. Univerzalne
deklaracije o ljudskim pravima, temeljno je načelo i najviša međunarodna norma u
području slobode i prava na informiranje. Vijeće Europe svojim rezolucijama i drugim
aktima, kao i djelovanjem Suda, definira slobodu izražavanja i slobodu medija kao
inherentni dio demokratskog društva. Ovdje je posebno utjecajna bila odluka
Europskog suda za ljudska prava iz 1976. godine, koja je i u europsku sudsku praksu
uvela shvaćanje da je sloboda izražavanja „jedan od neophodnih temelja
demokratskog društva” (Robillard 1995: 7-ft. 13): Sloboda medija promatra se u
kontekstu njihove uloge kao informacijskog kanala i kao „psa čuvara” (ARTICLE 19
1993). Vijeće Europe također povezuje ulogu medija s konceptom javnosti i s
konceptom slobodne političke debate, koji je u „središtu koncepta demokratskog
društva”10.
Članak 10. Europske konvencije o ljudskim pravima definira temeljnu normu u
zaštiti slobode medija:
1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja
(to hold opinions) i primanja i odašiljanja informacija i ideja bez miješanja od strane
javnih vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak neće spriječiti države da izdaju
koncesije za radiodifuziju, televiziju ili filmska poduzeća.
2. Upražnjavanje ovih sloboda, stoga što to podrazumijeva dužnosti i
odgovornosti, može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili
kaznama, koje su propisane zakonom, a nužne su u demokratskom društvu u interesu
nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja
nereda ili kriminala, za zaštitu zdravlja ili morala, za zaštitu reputacije ili prava drugih,
radi sprečavanja objavljivanja informacija priopćenih u povjerenju, ili za održavanje
autoriteta i nepristranosti sudstva.11

9
Convention for thc Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, Potpisana 4. studenog 1950., stupila na
snagu 3. rujna 1953. Hrvatska je ovu konvenciju potpisala zajedno s protokolima fer. 1, br. 2, br. 3, br. 4, br. 5, br. 6,
br. 7, br. 8, br. 11. a ratificirala ju je u studenom 1997.
10
Castells v. Spain, Judgment of 23 April 1992, Series A no. 236 at para 43. navedeno prema ARTICLE 19, 1993.
11
Svi prijevodi iz akata međunarodnih organizacija su neslužbeni.
8
 Povrede medijskih sloboda zaštićene su Europskim sudom za ljudska prava, čije
odluke su obavezne za sve države potpisnice Konvencije. S obzirom da članak 10.,
osim što izriče da svi imaju pravo na slobodu izražavanja, predviđa i konkretna moguća
ograničenja ovoj slobodi, sudska praksa je ta koja je definirala prihvatljive dosege
ograničenja slobode izražavanja u pojedinim slučajevima. Tako se ona pitanja na čiju
procjenu utječe kulturni kontekst, kao na primjer pitanje javnog morala, definiraju
šire, odnosno, državama se u većoj mjeri prepušta procjena potrebe ograničenja.
Druga pitanja imaju užu interpretaciju u presudama Suda, te se traži da svako
ograničenje slobode izražavanja bude određeno zakonom, da ima legitimni cilj, te da
bude neophodno u demokratskom društvu (ARTICLE 19 1993). Legitimnim ciljem
smatraju se samo oni ciljevi navedeni u stavku 2. članka 10. Konvencije, koji se mogu
podijeliti u tri kategorije: oni koji štite javni interes (nacionalna sigurnost, teritorijalni
integritet, javnu sigurnost, sprečavanje nereda ili kriminala, zaštita zdravlja ili morala),
oni koji štite individualna prava (zaštita ugleda ili prava drugih, sprečavanje
objavljivanja informacija dobivenih u povjerenju), te oni koji su potrebni radi
održavanja autoriteta i nezavisnosti sudstva12. I u tom slučaju, Sud ima mogućnost i
obavezu procjene stvarnog javnog interesa u kojem se ograničenje donosi, kao i
usporedbe s rješenjima sličnih pitanja u drugim europskim zemljama.
Presude Suda u vezi s klevetom i uvredom političara također su zanimljive, jer
uglavnom široko definiraju pravo novinara na iznošenje činjenica i na vlastito mišljenje
i komentar njihova značenja. Sud je odlučio da, iako tisak mora poštovati ugled ljudi
(o kojima piše), u slučaju političkih pitanja dominantna je ipak potreba i pravo javnosti
da bude informirana i obaveza tiska da te informacije pruži.13
Europski sud za ljudska prava također je u novije vrijeme donio nekoliko presuda
u vezi s državnim monopolom u radiodifuznom sustavu i, u vezi s davanjem dozvola
za emitiranje. 1993. godine, presudio je da je Austrija prekršila članak 10, Europske

12
Case Law Concerning Article 10 Of The European Convention On Human Rights. DH-MM (94) 8.
13
European Court of Human Rights, Lingens judgment of 8 July 1986. Series A No. 103, para 41. navedeno prema Case
Law Concerning Article 10 Of The European Convention On Human Rights. DH-MM (94) 8.
9
konvencije o ljudskim pravima, zato što državni monopol u radiodifuziji, čak ako i
omogućava pluralitet i raznovrsnost kvalitetnih programa, nije „neophodan u
demokratskom društvu”. Sud je odlučio da se takav monopol može opravdati samo
ako postoji nužna potreba, za koju je procijenio da u suvremeno vrijeme nije prisutna,
jer je na raspolaganju dovoljan broj frekvencija i kanala. Također je zaključio da
bojazan od privatnih monopola koji bi mogli nastupiti nije dovoljno opravdanje za za-
državanje državnog monopola, jer su druge europske zemlje slične veličine na
odgovarajuće načine uredile ovo pitanje.14
Dosadašnja tumačenja Suda u vezi s ograničenjima koja države provode radi
davanja dozvola za emitiranje, ne smatraju se suprotnima stavku 1. članka 10, čak i
ako se intervencija države u ovom slučaju ne temelji na nekom od principa iz stavka
2. članka 10.
Sud ipak smatra da se ovakve intervencije moraju procjenjivati u vezi sa stavkom
2., tj. s popisom prihvatljivih razloga državnog ograničenja slobode medija15. Tako je
u nekim slučajevima presudio daje, iako država ima pravo regulirati pitanja
radiodifuznog emitiranja, ipak svojom intervencijom izašla izvan okvira prihvatljive
intervencije u ograničenje slobode izražavanja.16 Premda države imaju pravo odluke
u slučaju dodjeljivanja dozvola za radio i televizijsko emitiranje, Sud drži da takva
„primjena ne smije biti očito arbitrarna ili diskriminatorna, i na taj način suprotna
principima u preambuli konvencije i pravima koja se njome štite. Stoga sustav dodjele
dozvola (za emitiranje), koji ne poštuje zahtjeve pluralizma, tolerancije i širine pogleda
bez kojih nema demokratskog društva, krši članak 10 stavak 1 Konvencije”17.
Zaštita slobode izražavanja i medija prema shvaćanju Vijeća Europe, ne sastoji se
samo u neinterveniranju države u smislu opstrukcije tih prava, nego i u aktivnoj ulozi

14
European Court of Human Rights, Informationsvereing Lentia and others judgment of 24 November 1993. Series A
No. 276, para 32-33 and 38-42. cf. prema DH-MM (94) 8.
15
Case Law Concerning Article 10 Of The European Convention On Human Rights. DH-MM (94) 8.
16
Na primjer slučaju Švicarske odluka Autronic AG od 22 svibnja 1990. Series A No. 178. Navedeno prema DH-MM
(94) 8.
17
No. 10746/84 Verein Alternatives Lokalradio Bern and Verein Radio Drezeckland Basel v. Switzerland, Decision of
16 October 1986, D. R. 49, p. 126. Navedeno prema DH-MM (94) 8.
10
države radi zaštite slobode i pluralnosti medija18. Nadograđujući se na temeljna načela
iz članka 10 Europske konvencije o ljudskim pravima, Deklaracija o slobodi
izražavanja i informiranja 19 iz 1982. godine funkcionira kao „Europska medijska
povelja” kojom se teži pozitivnoj zaštiti medijskih sloboda. Ovaj dokument sadržava
temeljne ciljeve i preporuke državama članicama za smjernice njihovih nacionalnih
medijskih politika, ali se istovremeno smatra i izrazom principa i temeljnih vrijednosti
europskih demokracija te je tako zamišljen i kao europski doprinos svjetskoj debati o
medijskoj politici (DH-MM (94) 1). Prvi stavak ove Deklaracije navodi principe stvarne
demokracije, vladavinu prava i poštovanje ljudskih prava kao temelje suradnje
zemalja članica Vijeća Europe, a slobodu izražavanja i informiranja definira kao
temeljni čimbenik ovih principa. Uz spominjanje članka 10. Europske i članka 19.
Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima,'države članice ovom Deklaracijom
također naglašavaju obavezu države da štiti od povreda slobode informiranja i
izražavanja te da provodi takvu politiku koja će unaprijediti različitost medija i
pluralnost informacijskih izvora i tako omogućiti pluralitet ideja i stavova (stavak 6.).
U članku 11 ove Deklaracije navode se ciljevi medijske politike koju su države članice
formulirale i promiču preko Vijeća Europe:
 zaštita slobode informiranja i izražavanja u skladu sa stavkom 1. članka 10
Europske konvencije o ljudskim pravima;
 odsutnost cenzure, ili bilo kakve arbitrarne kontrole i ograničenja, na sudjelova-
nje u informacijskom procesu, medijskom sadržaju, i emitiranju ili diseminaciji
informacija;
 razvoj otvorenih informacijskih politika u javnom sektoru, uključujući pristup
informacijama i mogućnost da svi pojedinci slobodno sudjeluju u raspravi o
političkim, društvenim, ekonomskim i kulturnim pitanjima;

18
Final Report Of The 6th International Colloquy On The European Convention On Human Rights, Seville, 1985.
19
Declaration On The Freedom Of Expression And Information. Adopted by thc Committee of Ministers on 29 April
1982 at its 70th Scssion. DH-MM (91) 1.
11
  pristup infrastrukturi za emitiranje;
 promocija međunarodne suradnje i pomoći preko javnih i privatnih kanala radi
podupiranja slobodnog protoka informacija i poboljšanja komunikacijskih in-
frastruktura i stručnosti.
Uz ove temeljne dokumente, Vijeće Europe donijelo je različite druge preporuke
i rezolucije koje se odnose na posebna područja masovnih medija, u kojima se
izražavaju temeljni politički stavovi i usmjerenja medijske politike Vijeća Europe.
Područja koja su obuhvaćena uključuju pitanja ravnopravnosti žena i muškaraca 20,
pitanja nasilja u medijskim programima21, djece i zaštite maloljetnika u programima
medija22, medija i ovisnosti o duhanu, alkoholu i drogama23. Također su uključena
pitanja vezana uz zaštitu i promicanje prava novinara i ljudskih prava, gdje se u zadnje
vrijeme najviše pažnje posvećuje garantiranju nezavisnosti u uredničkom pristupu,
pravo na odgovor, pravo na pristup informacijama u posjedu javnih vlasti, zaštita
novinarskih izvora, transparentnost medijskog vlasništva. Ovo pitanje i ranije se
nalazilo u središtu pažnje, u sklopu medijske politike Vijeća Europe, pa je doneseno
nekoliko rezolucija i preporuka u tom smislu24.
Vijeće Europe bavi se i pitanjima radiodifuzije, s posebnim interesom za lokalno
i regionalno emitiranje i za emitiranje u smislu javne usluge (public service

20
Recommendation No R (84) 17 On Equality Between Women And Men In The Media, kao i konferencije i seminari
na tu temu: Third European Ministcrial Conference On Equality Betvvecn Women And Men, 1993; Seminar On
Human Rights And Gender: The Responsibility Of The Mcdia, 1994.
21
Recommendation 963 (1983) Of The Parliamentary Assembly On Cultural And Education Means Of Reducing
Violence; Recommendation 996 (1984) On Council Of Europe Work Relating To The Media; Recommendation 1967
(1987) On The Cultural Dimension Of Broadcasting In Europe; Recommendation No R (89) 7 Concerning Principles
Of Distribution Of Videograms Having A Violent, Brutal Or Pornographic Content; Recommendation R (92) 19 On
Video Games With A Racist Content.
22
Resolution (67) 13 Of The Committee Of Ministers Regarding The Impact Of The Press On Children And Adolescents;
Recommendation No R (84) 3 Of The Committee Of Ministers On Principles Of Television Advertising;
Recommendation No R (89) 7 On Principles Of The Distribution Of Videograms Having A Violent, Brutal Or
Pornographic Content; ; Recommendation R (92) 19 On Video Games With A Racist Content; Recommendation No
R (90) 10 On Cinema For Children And Adolescents.
23
Recommendation No R (86) 14 On The Strategies To Combat Smoking, AIcohol And Drug Dependence;
Recommendation No R (84) 3 On Principles On Television Advertising.
24
Resolution No (74) 26 Of The Committee Of Ministers Concerning The Rights Of Reply Of The Individual In Relation
To The Press, Radio And Television; Resolution 1003 (1993) I Recommendation 1215 (1993) On The Ethics Of
Journalism; Resolution (428) 1970 Containing A Dcclaration On Mass Communication Media And Human Rights;
Resolution (528) 1970.
12
broadcasting). Lokalno i regionalno emitiranje promatra se preko njegova velikog
doprinosa demokraciji i slobodi informacija 25, ali i kroz izrazitu ulogu u promociji i
razvoju kulture i kulturnog identiteta26. Vijeće Europe zalaže se za potporu javnom
emitiranju koje se u medijskoj politici povezuje sa samim konceptom demokracije.
I Parlamentarna skupština Vijeća Europe bavi se pitanjima medija i slobode
izražavanja te također usvaja različite rezolucije i preporuke iz ovog područja, koje su
najčešće slične onima koje usvaja Vijeće ministara, a koje su već navedene.27
Medijska politika Vijeća Europe razvija se i tijekom sastanka na ministarskoj
razini. Prva konferencija o medijskoj politici 28 održana je 1986. godine, radi
formuliranja i provođenja koherentne politike u području masovnih medija. Druga
ministarska konferencija 29 naglasila je pitanja promocije proizvodnje i distribucije
europskih audiovizualnih djela u Europi i u svijetu, potrebu za praćenjem
koncentracije u medijima te analize implikacija koje imaju na slobodu i pluralizam u
medijima, potrebu za temeljitom evaluacijom razvoja televizije u Europi i razmjene
audiovizualnih programa. Kao posljedica političke odluke o potrebi zakonodavnog
okvira koji bi regulirao prekograničnu radiodifuziju koja je naglašena i na Prvoj i na
Drugoj ministarskoj konferenciji (te prethodnog rada CDMM-a na tom području)
1989. godine usvojena je Europska konvencija o prekograničnoj televiziji.
Treća konferencija 30 održana je 1991. godine, pa su i zaključci konferencije
reflektirali potrebu za boljom suradnjom sa zemljama srednje i istočne Europe. Pitanja
potpore malim zemljama i malim producentima u audiovizualnom sektoru također su
razmatrana na ovoj konferenciji. Razvoj novih komunikacijskih tehnologija i njihov
utjecaj u medijskom sustavu također je zauzeo važno mjesto. Na Četvrtoj ministarskoj

25
Resolution 152 (1984), Resolution 957 (1991) On The Situation Of Local Radio In Europe.
26
Resolution 253 (1993) On The Regional Dimension Of The European Audiovisual Area; Recommendation 1228
(1994) Of The Parliamentary Assembly On Cable Networks And Local Television: A Challenge For A Greater Europe.
27
Popis i tekst preporuka i rezolucija koje je donijela Parlamentarna skupština Vijeća Europe objavljen je u dokumentu:
Recommendations And Resolutions Adopted By The Parliamentary Asscmbly Of The Council Of Europe In The
Media Field, DH-MM (91) 2.
28
First European Ministerial Conference On Mass Media Policy, Vienna, 9-10 December 1986.
29
Second European Ministerial Conference On Mass Media Policy, Stockholm, 23-24 November 1988.
30
Third European Ministerial Conference on Mass Media Policy, Nicosia, 9-10 October 1991.
13
konferenciji 31 1994. godine, posvećenoj medijskoj politici u Europi, usvojena je
Deklaracija o medijima u demokratskom društvu, koja je ponovno naglasila obavezu
država članica Vijeća Europe da brane i unapređuju medijske slobode i medijski
pluralizam. Kao temeljni dokumenti medijske politike usvojeni su Plan akcije o
strategijama za promociju medija u demokratskom društvu i dvije rezolucije. Prva se
odnosi na potrebu podupiranja javnih radiodifuznih modela, jer upravo javni model
najbolje može garantirati vrijednosti političkih, pravnih i društvenih struktura
demokratskog društva. Druga rezolucija, koja je usvojena kao temeljni politički
dokument, odnosi se na Novinarske slobode i ljudska prava, u kojoj su usvojeni
temeljni principi novinarske etike i postupanja država radi zaštite novinarskih sloboda.
Peta ministarska konferencija o medijskoj politici održana je u Grčkoj 1997. godine, a
to je bila i prva prilika nakon stupanja u članstvo ove organizacije da se hrvatska
medijska politika i stanje u medijima dovede u vezu s prihvaćenim načelima Vijeća
Europe.
Zakonodavni aspekt rada Vijeća Europe obuhvaća nekoliko konvencija koje
reguliraju emitiranje preko državnih granica i pitanja autorskih prava, s osnovnim
ciljem promocije „Europskog audiovizualnog prostora”. Osnovna konvencija u
području medija je Konvencija o prekograničnoj televiziji koja je stupila na snagu
1993. godine. Iako konvencija sadrži i određene programske obveze (zaštitu gledaoca,
ograničenja u vezi s reklamiranjem, nezavisnost informativnih emisija), osnovna
intencija i cilj konvencije je osiguranje neometanog protoka televizijskih programa i
usluga. Konvencija postavlja minimalne zahtjeve u vezi s tehničkim i programskim
aspekatima emitiranja preko nacionalnih granica, a državama potpisnicama je
ostavljena sloboda provedbe, koja je u skladu s njihovim zakonodavnim sustavima i
pravilima. Jedan od ciljeva konvencije je kulturne naravi, tj. očekuje se da većina
programa koji se emitira bude europskog porijekla. Već i prije donošenja ove

31
Fourth European Ministerial Conference On Mass Media Policy, Prague, 7-8 December 1994.
14
konvencije, Vijeće Europe usvojilo je zakonodavstvo koje regulira pitanja vezana uz
radiodifuziju. Europski ugovor o razmjeni programa putem televizijskih filmova 32
stupio je na snagu 1961, a pridonio je programskim razmjenama preko kroz EBU33.
Europski ugovor o zaštiti televizijskog emitiranja 34 donesen je 1960. radi zaštite
prava difuzne organizacije na programe koje emitira i u drugim zemljama. Godine
1965. usvojen je Europski ugovor o sprečavanju emitiranja sa postaja izvan nacionalne
teritorije35, koji je i danas na snazi.
Vijeće Europe također se bavi pitanjima zaštite autorskih prava i prava izvođača
u televizijskim programima, i to u vezi sa satelitskim i kabelskim emitiranjem36, zaštite
37
enkriptiranih televizijskih programa, odnosno, sprečavanju piratstva , zaštite
audiovizualnih djela od neovlaštenog privatnog ili komercijalnog kopiranja38. Pitanja
zaštite od fotokopiranja također su bila na dnevnom redu Vijeća Europe, uključujući i
potrebu da se pojača svijest o potrebi zaštite autorskih prava za kreativna djela39.
Europska unija, u pogledu slobode i prava na informiranje ima puno manje
eksplicitnih kompetencija, od Vijeća Europe. Stoga se ona u izradi vlastitih zakona vrlo
često poziva na usvojene standarde iz ovog područja, posebno na Europsku
konvenciju o ljudskim pravima te njezin članak 10. Suradnja Europske Unije s Vijećem
Europe ne zadržava se samo na tome nego se razvijaju zajednički programi. U
audiovizualnom području najznačajniji takav program je EURIMAGES Vijeća Europe,
pan-Europski fond za potporu ko-produkcijama i distribuciji filmskih i audiovizualnih

32
European Agreement Concerning Programme Exchanges By Means Of Television Films, 1958.
33
EBU – Europcan Broadcasting Union, Europska organizacija koja objedinjava javne televizije u Europi.
34
European Agreement On The Protection Of Television Broadcasts, 1960. Additional Protocol (1974, 1983).
35
European Agreement For The Prevention Of Broadcasts Transmitted From Stations Outside National Territories, 1965.
36
Recommendation No. R (86) 2 On Principles Relating To Copyright Law Questions In The Field Of Television By
Satellite And Cable.
37
Recommendation (91) 14 On The Legal Protection Of Encrypted Services.
38
Recommendation No. R (88) 1 On Sound And Audio-Visual Private Copying. Recommendation No. R (88) 2 On
Measures To Combat Piracy In The Field Of Copyright And Neighboring Rights.
39
Recommendation No R (90) 11 On Principles Relating To Copyright Law Questions In The Filed Of Reprography;
Recommendation No R(94) 3 On The Promotion Of Education And Awareness In The Are Of Intellectual Property
Rights Concerning Creativity And Authorized Publication Of The Explanatory Memorandum Thereto. Vijeće Europe
je u okviru rada CDCC-a donijelo i neke preporuke u vezi s autorskim pravima i kulturnom politikom:
Recommendation No R (86) 9 On Copyright And Cultural Policy.
15
ostvarenja 40 . Zemlje članice Vijeća Europe imaju preferirani tretman u području
audiovizualne suradnje sa zemljama Unije.

Europska Unija
Počivajući na bazi već postojećeg konteksta standarda prava na informiranje41
(koji su prethodno razvijeni u državama članicama, ili Vijeću Europe), u okviru
Europske unije, regulativa u medijskom segmentu prerasta početkom 90-tih godina u
pravu medijsku politiku. Iako zakonodavni aspekt predstavlja jednu od tri osnovne
transverzale medijske politike, onu koja uspostavlja pravila igre, politika se sastoji od
još dvije osnovne osi: tehnologije kao pokretačke sile, i potpore programskoj
produkciji. Dvije osnovne aktivnosti su ključne u svim naporima na uspostavljanju
zajedničkog tržišta: standardizacija stvaranje pravnih okvira (rules of the game).
Standardizacija je posebno važna upravo u području medijskih i informacijskih
tehnologija, kao preduvjet nerascjepkanosti tržišta (kao što se to već jednom u Europi
dogodilo s izborom sistema za televiziju u boji sredinom šezdesetih godina). Medijska
politika Europske unije nije usmjerena pravim temama medijske politike nego je više
sastavni dio ukupnih ekonomskih ciljeva Unije (usporedi, na primjer, Trappel 1996). U
najnovije vrijeme audiovizualna politika tretira se kao samostojeća politika unutar
drugih politika Europske Unije. §ve mjere medijske politike Europske zajednice
namijenjene su nadilaženju rascjepkanosti europskog audiovizualnog prostora, uz
istovremeno očuvanje različitosti europskih kultura, društava, tradicije i povijesti.

40
Još je jedna paneuropska organizacija vrlo značajna za suradnju sa Europskom zajednicom u audiovizualnom području.
Audiovizualna Eureka je organizacija koju su 1989. godine pokrenule vlade europskih zemalja radi davanja poticaja
europskom audiovizualnom tržištu putem stvaranja novih suradničkih mreža temeljenih na konkretnim projektima,
polazeći od stvaralaštva do distribucije audiovizualnih i filmskih ostvarenja. Godine 1992. održana je Ministarska
konferencija Audiovizualne Eureke, koja je između ostalih ciljeva izdvojila kao prioritet da se članstvo proširi na sve
europske države, te da se što više podupire suradnja između istočne i zapadne Europe u području proizvodnje i
distribucije audiovizualnih djela. Jedan od glavnih ciljeva ove organizacije jest i povećana pomoć u audiovizualnom
sektoru za zemlje s malom geografskom ili lingvističkom površinom.
41
Europska Unija u nekoliko je navrata u svojim temeljnim dokumentima naglasila temeljenje svojih aktivnosti na
poštivanju osnovnih ljudskih prava (uključujući implicitno i pravo na izražavanje): Joint Declaration By The European
Parliament, The Council And The Commission, 5 April 1977, OJ 1977 C 103/1; u preambuli Rimskih ugovora: Single
European Act (OJ 1987, L1); i u zajedničkim odredbama Ugovora iz Maastrichta: 1992 1 CMLR 719. cf prema
ARTICLE 19, 1993.
16
Shvaćanje televizijske difuzije kao usluge u smislu u kojem se ona definira u Treaty on
European Union, u kojoj se definiraju četiri osnovne slobode kao acquis
communautaire – slobodni protok roba, ljudi, usluga i kapitala, osnovna je pozadina
ukupne audiovizualne politike EU (Trappel 1996). Proširenje medijske politike u
budućnosti se može očekivati u sklopu najnovijih aktivnosti i mjera za ostvarivanje
informacijskog društva (Bangemann Report).
Audiovizualni sektor ima jednu od ključnih uloga u razvoju Europske unije zbog
svojeg kulturnog efekta u najširem smislu i njegove izrazite integrativne uloge. Pod
utjecajem tehnološkog razvoja, donedavno razdvojene aktivnosti, kao što su film,
video, radiodifuzija, i elektronička industrija, prerastaju u ono što se danas naziva
audiovizualnim sektorom. Ni jedan drugi industrijski sektor nema tolike kulturne
implikacije, ovisnost o svojem kulturnom sadržaju, kao što ni jedna druga kulturna
aktivnost nije toliko pod utjecajem industrijskih i ekonomskih faktora (Maggiore
1990). Ovakvo shvaćanje ugrađeno je i u Ugovor iz Maastrichta (1992) u kojem je
kultura, postala jedno od područja u nadležnosti europskih tijela odlučivanja 42. U
članku 128. Ugovora iz Maastrichta u kulturnu se proizvodnju izričito ubraja i
audiovizualna produkcija, čime se audiovizualni sektor na najjasniji način označava
kao širi od puko ekonomskih i industrijskih ciljeva stvaranja jedinstvenog tržišta.
Intervencije u području kulture bile su moguće i prije, a temeljile su se na člancima iz
Rimskih ugovora (1957) ili Jedinstvenog europskog akta (1986). Najčešće su to bili
članci koji govore o slobodnom protoku roba, što uključuje i audiovizualne proizvode
(članci 9, 12, 30, 31); slobodnom kretanju radnika, prava na nastanjivanje i slobodne
ponude usluga (članci 48 i 66); pravilima konkurencije (članci 85 i 86); podršci iz javnog
proračuna (članak 92); tehničkoj harmonizaciji (članak 100 A); te proceduri u slučaju
manjkavosti obveza iz Rimskih ugovora (članak 169). Jedna od najvećih intervencija u
razvoj audiovizualnog područja (program MEDIA) temeljena je na članku 235 Rimskih

42
Simptomatično je za status i ulogu kulture kao inherentnog dijela nacionalnog identiteta, da, usprkos tome što je postala
dijelom ugovora iz Maastrichta, izričito se u članku 128 napominje da aktivnosti Zajednice u tom području neće ići za
harmonizacijom nacionalnih zakonodavstava. To se, međutim, u vrlo značajnom dijelu ne odnosi na pitanja medija.
17
ugovora, koji se odnosi na mjere Zajednice u onim područjima koja nisu izričito
spomenuta u Rimskim ugovorima. Mjere koje proizlaze iz ovog članka moraju biti
jednoglasno (za razliku od drugih gdje je potrebna kvalificirana većina) podržane od
svih zemalja članica. Područje kulture, i nakon dobivanja svog članka u Ugovoru iz
Maastrichta i dalje za donošenje bilo kakvih mjera predviđa jednoglasno odlučivanje,
a također je uvedena i nova instanca, tj. mora se tražiti mišljenje Vijeća regija.
Kompetencije su u audiovizualnom području raspršene između nekoliko
Generalnih direkcija (Directorate General – DG): DG I – vanjski poslovi; DG III –
unutrašnje tržište, industrija i usklađivanje pravnih normi; DG IV – konkurencija; DGX
– informacije, komunikacije, kultura; i DG XIII – telekomunikacije, informacijske
industrije i inovacije. DG I posebno je aktivan posljednjih godina u vezi s
demokratizacijom medijskih sustava u novim demokracijama.
Dva su Generalna direktorata ipak u većoj mjeri od drugih uključena u aktivnosti
koje direktno razvijaju audiovizualni sustav. DG X „Informiranje, komuniciranje &
kultura” nadležan je za strategiju Zajednice u području audiovizualnog dijela
(televizija, film, video) medijskih industrija. Audiovizualna politika, u okviru širih
aktivnosti na razvoju kulture u Zajednici, obuhvaća proizvodnju i distribuciju
programa, te razvoj tehnologija proizvodnje i distribucije. Ovo posljednje je u
nadležnosti DG XIII „Telekomunikacije, informacijske industrije i inovacija”, gdje su
smještena sva pitanja vezana za komunikacijske i informacijske tehnologije (radio i TV
difuzija, satelitski i kabelski sustavi; kompjutorska tehnologija – kao baza multime-
dijskih tehnologija) u svim aspektima prijenosa, obrade, sortiranja i sakupljanja
informacija.
Iako se unutar Unije smatra da je koherentna audiovizualna politika definirana
tek 1990 godine, dijelovi medijskog sektora našli su se na dnevnom redu Komisije,
Vijeća ministara 43 i Parlamenta već početkom 1980-tih. Nije čudno što se počeci

43
Vijeće ministara je tijelo koje donosi odluke u domeni politika Zajednice. Karakter odluka razlikuje se već prema
njihovu nazivu: propisi (odnosno uredbe – regulations) se automatski primjenjuju na zemlje članice, bez potrebe za
posebnim zakonima u svakoj zemlji; direktive (directives) zahtijevaju da zemlje članice primijene posebnu nacionalnu
18
reguliranja audiovizualnog područja na europskoj razini javljaju upravo početkom 80-
tih godina, jer to je vrijeme kad se u nacionalnim radio-difuznim sustavima počinje
mijenjati dotadašnja monopolska pozicija masovnih medija. Tih godina pojavljuju se
diljem zapadnoeuropskog kontinenta nezavisni ili komercijalni mediji, posebno
lokalne radio postaje, ali sve više i televizijske mreže. Zemlje članice počinju također
donositi nacionalne zakone koji reguliraju područje koje se sve više komercijalizira.
Važnost i uloga radiodifuznih medija u procesu europske integracije i poticanja
zajedničkog identiteta naglašena je već 1981. godine. 44 Ovakav stav razvijen je i
sljedeće godine, kad se prvi put traži uspostavljanje zajedničkih „pravila igre” u
području televizijske i radiodifuzije, te se identificira potreba za europskom
suradnjom u području radiodifuznih medija, posebno u svjetlu već očekivane medijske
i tehnološke revolucije. 45 Potreba za potporom Zajednice filmskoj proizvodnji, još
jednom važnom dijelu audiovizualnog sektora, uobličena je u rezoluciju prvi puta
1983. godine. 46 Film se smatra važnim dijelom europskog kulturnog naslijeđa, te
bitnim za očuvanje kulturnog identiteta svake zemlje. Također, i drugi audiovizualni
mediji smatraju se bitnim za budući kulturni razvoj Zajednice, te se predviđaju mjere
kojima bi se potporom programskoj industriji ova uloga olakšala.47
Termin „politika” u audiovizualnom sektoru prvi puta se spominje 1984. godine,
u vezi s novim trendovima europske televizije. Te godine se strukturiraju prvi obrisi
buduće koherentne politike Europske zajednice u audiovizualnom sektoru, koji
obuhvaća pravni okvir, tehnološku i industrijsku suradnju, programsku proizvodnju,

legislativu, te im dopušta diskreciono pravo o načinu i vremenu provedbe; odluke (decisions) koje se odnose samo na
one zemlje kojih se tiče posebni problem politike; te na kraju rezolucije, preporuke i deklaracije koje ne obvezuju
zemlje članice.
44
Resolution On The Information Policy Of The European Community, Of The Commission Of The European
Communities And Of The European Parliament. Official Journal Of The European Communities, No. C 28/74, 9. 2.
81.
45
Resolution On Radio And Television Broadcasting In The European Community. Official Journal Of The European
Communities, No. C 87/110, 5. 4. 82.
46
Resolution On The Promotion Of Film-Making In The Community Countries, Official Journal Of The European
Communities No. C 307/16, 14. 11. 83.
47
Resolution On Stronger Community Action In The Cultural Sector. Official Journal Of The European Communities
No. C 324/127, 19. 12. 83.
19
te uspostavljanje zajedničkog satelitskog televizijskog kanala.48
Pitanje lokalnih medija, posebno lokalnog radija, tretira se 1984. u kontekstu
slobode informativnog protoka i prava na informiranje kao temeljnog ljudskog prava,
te u kontekstu moguće ugroženosti tih prava zbog ubrzane komercijalizacije
radiodifuznih medija.49 Iste godine nastavljene su aktivnosti na postavljanju temelja
audiovizualne politike Zajednice, radi harmonizacije nacionalnih regulativa i
sprečavanja dominacije isključivo ekonomskih motiva u ovom području. Parlament je
zatražio od Komisije da podnese najavljenu Zelenu knjigu za audiovizualno područje,
koji bi omogućio stvaranje pravnih okvira za reguliranje satelitske difuzije.50 Nakon
Faznog izvještaja o stanju i trendovima televizije u Europi 1983. godine, 1984. godine
objavljena je Zelena knjiga o „Televiziji bez granica” 51 čija je osnovna tema bila
omogućavanje pravne podloge nesmetanoj cirkulaciji televizijskih programa u okviru
Zajednice. Ovaj opsežni dokument, od preko 300 stranica, daje pregled cjelokupnog
radiodifuznog područja zemalja Europske zajednice, i to s tehničkog, kulturnog i
društvenog, ekonomskog i pravnog stanovišta. Također se promatraju različite
slobode vezane uz radiodifuzni sektor na nacionalnim i međunarodnim razinama
(sloboda protoka u radiodifuziji, ograničenja prema nedržavljanima, itd.), a posebna
pažnja posvećena je harmonizaciji zakonodavstva u područjima kao što su
reklamiranje, javna sigurnost i zaštita privatnosti, pravo na odgovor, zaštita
maloljetnika, autorsko pravo. Ovaj dokument podloga je budućoj direktivi o Televiziji
bez granica 52 , koja je stvorila preduvjete za razvoj zajedničkog audiovizualnog
prostora Europske unije.
Zajednica 1985. godine razmatra načine otvaranja suradnje i na audiovizualnom

48
Resolution On A Policy Commensurate With New Trends In European Television. Official Journal Of The European
Communities, No. C 117/201, 30. 4. 84.
49
Resolution On Broadcast Communication In The European Community (The Threat To Diversity Of Opinion Posed
By The Commercialisation Of New Media), Official Journal Of The European Communities, No C 127/147, 14. 5. 84.
50
Resolution On European Media Policy, Official Journal Of The European Communities, No C 172/212, 2. 7. 84.
51
Television Without Frontiers: Green Paper On The Establishment Of The Common Market For Broadcasting,
Especially By Satellite And Cable. COM (84) 300 Final, 14. 6. 1984.
52
Ovu direktivu Europske zajednice ne treba miješati s konvencijom sličnog naziva i kompatibilnog sadržaja koju je iste
godine donijelo Viječe Europe.
20
području prema trećim zemljama. Iste godine počinju pripreme za uspostavljanje
zajedničkog standarda za direktnu transmisiju televizijskih programa putem satelita,
kako bi se u tom području izbjeglo da se postojeća podvojenost standarda, koji u
Europi postoje u zemaljskom televizijskom emitiranju (PAL i SECAM sistemi), ponovi i
u satelitskoj difuziji53.
U kontekstu industrijskog razvoja i industrijske politike Zajednice, audiovizualni
sektor smatra se strateškim u okviru ekonomije usluga. U tom svjetlu promatra se i
otvaranje zajedničkog tržišta za usluge iz audiovizualnog sektora, te stvaranje
preduvjeta da bi se to moglo u potpunosti ostvariti. Inicijative u vezi sa standardom
satelitskog emitiranja, te u vezi sa slobodnim kretanjem preko granica, smatraju se
dijelom ostvarivanja ovog cilja. Nije zaboravljena ni industrija proizvodnje programa,
koja se nalazi u krizi i smatra se da je potrebno donijeti djelotvorne mjere za njezino
oživljavanje i razvoj. Televizijski i filmski programi zapravo su oni proizvodi koji trebaju
biti sadržajem trgovine i suradnje u ovom području, dok se reguliranjem „pravila igre”
i standardizacijom samo regulira kontekst te suradnje.
Mogli bismo reći da je upravo 1986. godina bila prijelomna za današnju
audiovizualnu politiku Unije u onom dijelu koji se odnosi na programsku potporu i
razvoj, te da je Program mjera za europsku industriju audiovizualnih i medijskih
proizvoda54 inaugurirao budući program MEDIA (Measures for the Encouragement
of the Development of the Audio-visual Industry). Prijedlog ovog programa mjera
obuhvaća distribuciju, proizvodnju, i financiranje filmskih i televizijskih programa.
U području „pravila igre”, Komisija je iste godine predložila tekst direktive55 koja

53
Communication From The Commission To The Council On Adoption Of Common Standards For Direct TV
Transmissions Via Satellites, COM(85) 264 Final, 31.5.1985. Ovo priopćenje ubrzo je popraćeno prijedlogom
direktive o usvajanju zajedničkog standarda: Proposal For A Council Directive On The Adoption Of Common
Technical Specifications Of The MAC/Packet Family Of Standards For Direct Satellite Television Broadcasting. COM
(86) 1 Final, 22. 1. 1986.
54
Action Programrae For The European Audio-Visual Media Products Industry, Commission Of The European
Communities, COM(86) 255 Final, Brussels, 12 May 1986.
55
Proposal For A Council Directive On The Coordination Of Certain Provisions Laid Down By Law, Regulation Or
Administrative Action In Member States Concerning The Pursuit Of Broadcasting Activities, COM (86) 146 Final/2,
Submitted By The Commission To The Council On 30 April 1986. Official Journal Of The European Communities
No C 179/4, 17. 7. 86.
21
će konačno biti usvojena 1989. godine, i poznata pod nazivom Direktiva o televiziji bez
granica.
Razvoj audiovizualnog sektora tretira se nakon 1988. godine kao prioritet u
području kulturnih aktivnosti56, a tek iza njega slijedi sektor knjiga, obuka u kulturnom
sektoru, i sponzorstvo. Aktivnosti nisu izostale ni u području tehnologije. Iste godine
Komisija je podnijela Vijeću ministara na usvajanje odluku 57 o televiziji visoke
rezolucije (HDTV), držeći daje ona od strateškog interesa za europsku industriju
potrošačke elektronike, a također i za filmsku i televizijsku industriju te radiodifuzne
organizacije. Vijeće ministara sljedeće godine donijelo je odluku58 i formuliralo ciljeve
koji su postali temeljem cjelokupne strategije na uvođenju europskog standarda
televizije visoke rezolucije.
Nakon 1989. godine u Zajednici je razvijena koherentna audiovizualna politika
koja se temelji na tri komplementarna elementa: slobodnoj cirkulaciji programa koja
se ostvaruje direktivom „Televizija bez granica”; programskoj industriji koja podupire
europsko stvaralaštvo programom MEDIA; i tehnologiji budućnosti, odnosno televiziji
visoke rezolucije – HDTV.
Radi planiranja daljeg razvoja audiovizualnog sektora i radi jasnijeg strukturiranja
audiovizualne politike, Komisija je 1994. godine objavila Zelenu knjigu: Strateške
opcije u jačanju europske programske industrije u kontekstu audiovizualne politike
Europske Unije59. Zelena knjiga analizira četiri osnovne teme: instrumente potpore,
paneuropske mogućnosti, pravila igre, i konvergenciju nacionalnih sustava potpore.
Rasprava o ovom strateškom planu vodena je i na Europskoj audiovizualnoj
konferenciji, organiziranoj tim povodom, u lipnju 1994. godine. U zaključcima

56
Conclusions Of The Council And Of The Ministers Responsibie For Cultural Affairs Meeting Within The Council, Of
27 May 1988 Concerning Future Priority Actions In The Cultural Sector (88/C 197/02), Official Journal Of The
European Communities, No C 197/2, 27. 7. 88.
57
Proposal For A Council Decision On High-Definition Television (Presented By The Commission). Documents, COM
(88) 659 Final, 18. 11. 1989, Commission of the European Communities, Luxembourg.
58
Council Decision Of 27 April 1989 On High-Definition Television (89/337/EEC), Official Journal of the European
Communities, No L 142/1, 25. 5. 89.
59
Commission Green Paper: Strategy Options To Strengthen The European Programme Industry In The Context Of The
Audiovisual Policy Of The European Union. COM (94) 96.
22
Konferencije u vezi s europskim audiovizualnim sektorom i politikom primijetili su sve
veće osvještavanje ekonomske, kulturne i društvene važnosti programske industrije i
potrebu da se politika usmjeri na kreiranje veza između audiovizualnog sektora i
informacijskog društva, te su naglasili istinske potencijale za kreiranje jedinstvenog
europskog audiovizualnog sektora. Također je u kontekstu zakonodavnog okvira
naglašena potreba razlikovanja između pristupa medijima i sadržaja medija.
Zaključeno je da strategija audiovizualne politike treba uključiti i strategiju koja se
odnosi na sadržaje, a posebno je naglašena potreba uključivanja u mehanizme
potpore i zemalja srednje i istočne Europe.

Zakonodavni aspekt: pravila igre

Direktiva o televiziji bez granica 60 stupila je na snagu 3. listopada 1991. Ova
Direktiva može se smatrati i zakonom o TV difuziji na području Zajednice, koji se u
preambuli izričito poziva na ciljeve uspostavljanja slobodnog protoka informacija, te
na širi princip slobode izražavanja iz članka 10 Europske konvencije o ljudskim
pravima, koji se ovdje proteže na difuziju televizijskih programa. Direktiva uređuje
područja promocije distribucije i produkcije televizijskih programa, u okviru koje se
zemlje članice obvezuju težiti k tome da barem 30% vremena emitiranja (nakon 1992.
godine 60%) bude posvećena europskim programima (izuzimajući ovdje vijesti,
sportske programe, igre, propagandne programe i teletekst). Također se obvezuju
difuzne organizacije u zemljama članicama da osiguraju barem 10% programskog
budžeta za programe proizvedene od europskih nezavisnih producenata. Europskim
producentima smatraju se i oni koji nisu državljani Zajednice, a njihove su zemlje
potpisnice Europske konvencije o televiziji bez granica Vijeća Europe. Zakon također
regulira pitanje oglašavanja i sponzorstva, gdje se količina oglašavanja ograničava na
maksimum 15% od ukupnog emitiranja na dan, a na 20% u satu emitiranja.

60
Council Directive Of 3 October 1989 On The Coordination Of Certain Provisions Laid Down By Law, Regulation Or
Administrative Action In Member States Concerning The Pursuit Of Television Broadcasting Activities (89/552/EEC),
Official Journal ofthe European Communities, No L 298, 17. 10.89.
23
Sponzorstvo emisija ne smije se primjenjivati na programe vijesti i političke programe.
Zemlje članice također moraju voditi računa da usklade potrebe za oglašavanjem s
javnom funkcijom koju imaju masovni mediji, poglavito u vezi s njihovom
informativnom, obrazovnom, kulturnom i zabavnom funkcijom, te o zaštiti pluralizma
informacija i medija. Također se štite prava maloljetnika, i omogućava se pravo
odgovora.
Planovi za „europeiziranjem” radio i televizijskih valova inicirani su spoznajom da
je u europskom medijskom prostoru cirkuliralo samo 10% programskog materijala koji
je proizveden u Europi. U prosjeku više od 40% filmskih i serijskih programa na
europskoj televiziji bilo je američkog porijekla, a od 90.000 sati filmskog
nedokumentarnog programa koji se godišnje emitiralo u Europi bilo je samo oko 5.000
sati europske proizvodnje (Fichera 1992). Nakon višegodišnje primjene konvencije, i
tri izvještaja Komisije o primjeni odredaba koje se na to odnose, situacija se značajno
popravila. Nakon stupanja na snagu Konvencije, već u 1993. godini 67,7% televizijskih
kanala emitiralo je 51% ili više europskih programa, a u 1996. godini taj je postotak
62,7% (što se objašnjava povećanim brojem specijalističkih kanala, na primjer
filmskih). U slučaju odredbe koja traži da se barem 10% emitiranog programa ili 10%
programskog proračuna usmjeri na djela nezavisnih producenata, rezultat je još bolji
i 85% kanala primjenjuje ovu odredbu.61
Tehnološke promjene i provedbena iskustva primjene ove direktive,
nagovijestila su potrebe za promjenom u odnosu na praćenje prekograničnih
programa od strane zemlje koja daje dozvolu za emitiranje, pojašnjavanje dijela koji
se odnosi na kvote europskih programa, te osuvremenjivanje direktive na temelju
iskustava s novim tehnologijama televizijskog prijenosa. Prijedlog za promjenom
direktive62 upućen je u proceduru 1995. godine, a Parlament je krajem 1996. godine

61
Third Communication From The Commission To The Council And The European Parliament On The Application Of
Articlcs 4 And 5 Of Dircctive 89/552/EEC „Television Without Frontiers” For The Period 1995-96 Including An
Overall Asessment Of Application Over The Period 1991-1996. Brussels, 03. 04. 1998, COM(1998) 199 Final.
62
Proposal For A Parliament And Council Directive Amending Council Directive 89/552/EEC On The Coordination Of
Certain Provisions Laid Down By Law, Regulation Or Administrative Action In Member States Concerning The
24
usvojio amandmane koji su pojasnili predložene definicije i omogućili bolju kontrolu
poštovanja direktive, uključujući garancije o emitiranju sportskih događaja, povećane
zaštite maloljetnika od programa koji pokazuju nasilje, i od neadekvatnih reklama.
Pitanje regulacije programskih sadržaja naglašeno je pogotovo u 1996. godini, i
to u dva komplementarna dokumenta: Zelena knjiga o zaštiti maloljetnika i ljudskog
digniteta u kontekstu novih elektronskih usluga 63 , i Komunikacija o štetnom i
protuzakonitom sadržaju Interneta 64 . Iako se može misliti da je pitanje slobode
sadržaja u informativnom prostoru zauvijek riješeno u zapadnoeuropskom kulturnom
krugu, ovo se pitanje ipak ponovno postavlja razvojem novih informacijskih usluga
koje sve više mijenjaju informativni prostor i omogućavaju sve veću individualizaciju
u izboru informacijskih sadržaja. Razvojem i proširenjem novih komunikacijskih teh-
nologija omogućena je cirkulacija velikog broja sadržaja s pornografskim ili rasističkim
porukama, pa se posebno u okviru sadržaja medijske ponude ponovno naglašava
pitanje zaštite ljudskog dostojanstva, a posebno mladeži. To je pitanje došlo i na
visoko mjesto političkog dnevnog reda velikog broja zemalja, uključujući i Europsku
Uniju. Ova su pitanja uglavnom riješena postojećim zakonodavstvom za radiodifuzne
medije, ali novi mediji, čini se, traže nove političke odluke. Nove tehnologije
komuniciranja, prvenstveno Internet kao svjetska kompjutorska mreža, otvaraju
velike mogućnosti u komuniciranju, ali se drži da je za njihovo ostvarenje potrebno
postići ravnotežu između slobode govora i javnog interesa, posebno pazeći da se po-
tencijali koji nastaju ne zloupotrebljavaju na uštrb većine stanovništva.
Zelena knjiga o Zaštiti maloljetnika i ljudskom dostojanstvu u audiovizualnim i
informacijskim uslugama otvara osjetljivo pitanje ograničenja slobode u
informativnom prostoru. U dokumentu se analizira razvoj audiovizualnih i
informacijskih usluga te komparativno zakonodavstvo u europskim zemljama, radi

Pursuit Of Television Broadcasting Activities. COM (95) 86, OJC 185, 19. 7. 1995.
63
Green Paper On The Protection Of Minors And Human Dignity In Audiovisual And Information Services. Brussels,
16. 10. 1996. COM(96) 483 Final.
64
Communication On Harmful And Illegal Content On Internet, 16. 10. 1996.
25
identificiranja daljnje politike Unije u ovom području. Pitanje slobode izražavanja
kodificirano je u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima čiji su principi ugrađeni i u
zakonodavstvo Unije člankom F. 2 Ugovora o Europskoj Uniji. U Zelenoj knjizi se
naglašava da ta sloboda nikad nije pojmljena apsolutno, nego je u odnosu i s
potrebom zaštite privatnosti, a ograničena potrebom zaštite zdravlja, morala i
sprečavanja kriminala. Način provođenja u zemljama članicama u vezi je i s različitim
kulturnim i moralnim standardima. U dosadašnjoj sudskoj praksi Europskog suda za
ljudska prava pitanje ograničenja slobode testira se preko principa proporcionalnosti,
odnosno svako ograničenje slobode informiranja u demokratskom društvu mora biti
odgovorom na stvarnu društvenu potrebu i mora biti efikasno a da nije pretjerano
(disproporcionalno) u ograničenju koja nameće. Ovo su i temelji koje Unija sebi
postavlja prilikom svake intervencije u sadržaj koji se nudi u informativnom prostoru.
Pitanja provođenja zaštite maloljetnika i ljudskog dostojanstva susreću se s
različitim problemima u vezi s novim komunikacijskim tehnologijama, primjerice teško
utvrđivanje odgovornosti u situacijama u kojima postoje različiti akteri u
informacijskom lancu, zatim dilema između prepuštanja nadzora roditeljima, ili
ograničenja odozgo. Za efikasno provođenje kontrole i zaštite navodi se potreba bolje
suradnje između zemalja članica u području sudstva i unutarnjih poslova, te između
nacionalnih administracija i Komisije, kao i mogućnost suradnje s industrijom u
području informacijskih i radiodifuznih organizacija. Zelena knjiga je identificirala
osnovne probleme i dileme oko regulacije ovog područja u Uniji, koji zasigurno neće
biti ni lako ni brzo riješeni.
Pitanje zaštite maloljetnika u televizijskim i drugim medijskim sadržajima nije
jedino pitanje u vezi sa sadržajem programa, kojim su se u proteklom razdoblju bavila
tijela Europske Unije. Savjet Europske Unije i predstavnici vlada zemalja članica
65
donijeli su Rezoluciju u kojoj se zalažu da države članice promoviraju

65
Resolution Of The Council And Of The Representatives Of The Governments Of The Member States, Meeting Within
The Council Of 5 October 1995 On The Image Of Women And Men Portrayed In Advertising And The Media. OJ C
296, 10 November 1995.
26
nediskriminaciju prema spolovima, posebno u odnosu na televizijsko reklamiranje. U
rezoluciji se zalažu za pružanje realistične i raznolike slike o mogućnostima i
vještinama i muškaraca i žena u društvu, uz izbjegavanje stereotipizacije uloga između
spolova u medijskim programima.)
Jedno od prioritetnih pitanja u području „pravila igre” je zaštita autorskih prava,
i očuvanje pluralizma medijskog prostora. Preporuka iz 1990. godine zemljama
članicama koje takve propise već nemaju jest da radi zaštite pluralizma medijskog
prostora i slobodne konkurencije, donesu zakone koji će onemogućiti koncentraciju
medijskog vlasništva. Ovo pitanje izazvalo je dovoljnu količinu zabrinutosti na razini
Zajednice daje cyber
Komisija u prosincu 1992. godine objavila Zelenu knjigu „Pluralizam i
koncentracija medija u unutrašnjem tržištu: Procjena potrebe za intervencijom
Zajednice”66. Ovi analiza bavi se nacionalnim zakonodavstvima u vezi s medijskom
koncentracijom, gdje se u pojedinim zemljama ograničava mono-medijska (jedna
tvrtka ima monopol ili većinsku kontrolu u većini medija istog tipa, npr. sve novine), a
u drugim multi-medijska (jedna tvrtka kontrolira različite tipove medija, tj. radio, TV,
novine) koncentracija. Pitanje zabrane koncentracije promatra se ponajprije sa
stajališta zaštite pluralizma u medijima, ali se vodi računa i o tome da su u nekim
granama ili uvjetima koncentracije neophodne radi ekonomske isplativosti djelovanja.
Uslijedila je široka javna rasprava koja je uključila sve zainteresirane, od
proizvođača i vlasnika medijskih institucija do publike. Ova rasprava rezultirala je
1994. godine dokumentom67 koji je Komisija podnijela Parlamentu i Savjetu, u kojem
je, uz analizu provedenog konsultativnog procesa i stajališta koja su se kristalizirala u
raspravi, analizirala i opcije za moguće akcije Unije u ovom području. Osnovni je
zaključak da je potrebno uskladiti pravila o vlasništvu medija (radio, televizija i tisak)

66
Pluralism And Media Concentration In The Internal Market: An Assessment Of The Need For Community Action.
Commission Green Paper, COM(92) 480 Final, Brussels, 23 December 1992.
67
Follow Up To The Consultation Process Rclatmg To The Green Paper On „Pluralism And Media Concentration In The
Internal Market – An Assessment Of The Need For Community Action”. COM (94) 353 Final, Brussels, 5. 10. 1994.
27
u zemljama članicama, jer različiti propisi onemogućavaju preobražaj ovog sektora u
europsku industriju čiji je doprinos neophodan u funkcioniranju demokracije
(COM(94)353: 5). Očekuje se da će se odluka o potrebi i karakteru aktivnosti na nivou
Unije u ovom području kristalizirati nakon drugog kruga rasprave koja je otvorena
ovim dokumentom. Bez obzira na karakter budućih akcija, zaštita pluralnosti
medijskog sustava temeljna je vrijednost koja se neće mijenjati. Već je i Zelena knjiga
pokazala da su države članice u stanju zaštititi pluralnost i sadašnjim zakonodavnim
okvirima, te da je eventualna aktivnost Unije potrebna radi zaštite slobodne
konkurencije u cijelom zajedničkom tržištu.
Zanimljivo je nakratko zadržati se na prijedlozima i pitanjima koja su
identificirana raspravom o ovom području medijske politike, koje je od velike važnosti
za suvremenu hrvatsku medijsku politiku i za medijske politike drugih post-
socijalističkih zemalja. Pitanje vlasništva u medijima i pitanje slobodnog pristupa te
pluralizma medijskog sustava, jedno je od temeljnih u tranziciji zatvorenog medijskog
sustava u otvoreni,.,Europski Parlament zalaže se za osnivanje nezavisne komisije
(„European Media Council”), za direktivu o pristupu informacijama u posjedu
Zajednice, o zaštiti nezavisnosti informacija, kao i u vezi s europskim medijskim kodom
profesionalne etike. Komisija drži da takva direktiva nije u sklopu ingerencija Zajednice
jer je ovo pitanje riješeno na način koji odgovara zemljama članicama i da unutrašnje
tržište nije u opasnosti. I Ekonomsko i socijalno vijeće zalaže se za osnivanje komisije,
čemu se pak ogromnom većinom suprotstavljaju tvrtke. Pitanje medijskog vlasništva
dobiva novu dimenziju razvojem novih digitalnih i satelitskih tehnologija, tako da su
aktivnosti na promjeni zakonodavnih okvira već započele u nekim zemljama
članicama. Aktivnosti, međutim, nisu išle u istom smjeru, jer neke zemlje liberaliziraju
područje da bi se suočile sa svjetskom konkurencijom (Francuska i Velika Britanija),
dok druge uvode nove sustave kontrole i nadzora (Njemačka i Nizozemska)68.

68
COM (94) 353 Final, Brussels, 5. 10. 1994.
28
 Rasprava je otvorila i pitanje koje dotiče definiciju cjelokupnih nacionalnih
medijskih sustava, posebno u vezi s pozicijom javnih televizija. Izražene su bojazni da
bi se potpunom harmonizacijom ugrozio status javnih televizija i njihove mandate za
unutrašnjom pluralnošću programa. Komisija je ovdje naglasila razliku između
unutrašnje pluralnosti medija (koja je obveza javnih televizija) koja ne bi bila
promijenjena harmonizacijom zakonodavstava u pitanju medijskog vlasništva i
koncentracije, i vanjske pluralnosti (medijskog sustava u cjelini – to je ono što je
Donshbach (1996) nazvao virtualnom pluralnošću) koja treba osigurati različitost
mišljenja ne preko programa koji se emitiraju nego nezavisnošću i autonomijom
različitih tipova medija.
U završnoj analizi Komisija smatra da bi se harmonizacijom pitanja vlasništva u
medijima pridonijelo prilagodbi zakonodavnog okvira ciljevima informacijskog
društva, kao i aktivnosti na osiguranju pristupa novim tehnologijama digitalnog video
emitiranja. Vjerojatna buduća direktiva u ovom području obuhvatit će nekoliko
obaveznih strukturalnih temelja. Prvi zahtjev jest da pristup izbalansira potrebu
garancije različitosti u medijskom vlasništvu (pluralnost) i potrebe olakšavanja
pristupa medijima (promocija industrije). Predviđa se da će se kriterij za ograničavanje
vlasništva temeljiti na „kriteriju stvarne publike”, tj. na gledanosti, a ne na broju
medija koje kontrolira vlasnik. Kako se radi o pitanju pluraliteta koji je povezan s poli-
tičkom/demokratskom sferom, kriterij „građanina potrošača” smatra se do-
minantnim. Ovaj kriterij se smatra bolje usklađenim i s informacijskim društvom u
kojem se broj kanala izrazito povećava.
Zanimljivo je napomenuti da Europska komisija razmišlja i o mogućoj potrebi
„svjetske radiodifuzne konvencije” koja bi na interkontinentalnoj razini regulirala
pitanja vlasništva, prava na emitiranje i jurisdikcije za dozvole. Ovakve ideje zasigurno
su potaknute sadašnjim mogućnostima satelitskog emitiranja u europski medijski
prostor, bez naročite mogućnosti EU da to spriječi ili ograniči, što sadašnje
zakonodavstvo omogućava.
29
 Pitanja iz domene demokratskih potreba i ciljeva medija naglašena su u nedavnoj
Rezoluciji Europskog Parlamenta o ulozi javne televizije u multimedijskom društvu69.
Ovaj dokument naglašava ulogu javnog radiodifuznog sektora u stvaranju
informiranih građana te njegov doprinos pluralizmu u europskom društvu. Zanimljiv
je i koncept europske javne sfere koju bi trebale kreirati javne televizije ispunjenjem
svoje javne zadaće informiranja i obrazovanja publike. Parlament je ovom rezolucijom
zatražio da europska medijska politika (i to na nacionalnom i na europskom nivou)
podrži javnu televiziju, te je pozvao Komisiju da predloži načine prilagodbe ove vrste
medijskih organizacija informacijskom društvu, posebno u odnosu na javno
financiranje, zakone o konkurenciji i pluralizam.
U najnovijem razdoblju, zakonodavne aktivnosti na području harmonizacije
autorskih prava također su žive, posebno u vezi s autorskim pravima u radio i TV
difuziji i u vezi s novim komunikacijskim medijima. Nakon što je u srpnju 1995. godine
objavila Zelenu knjigu o autorskim i srodnim pravima u informacijskom društvu,
Komisija je u studenom 1996. godine izradila kao nadopunu novi dokument70 u kojem
prezentira zaključke koji su proizišli iz iskustava primjene prethodne politike i rasprave
koja je uslijedila. Ovaj dokument također je i objašnjenje politike koju Komisija pro-
vodi ili preporuča za ovo područje, posebno u vezi s izabranim prioritetima i mjerama.
Nekoliko je područja u kojima će uskoro uslijediti prijedlozi Komisije. Prije svega,
ovdje se radi o pitanju prava na umnažanje, gdje će biti predloženo zakonodavstvo
radi harmonizacije propisa. Harmonizacija se također očekuje u području zaštite prava
u emitiranju digitalnih signala „na zahtjev”, gdje se očekuju slična ograničenja kao i
kod prava na umnažanje. Prava autora u distribuciji također će se uskladiti u zemljama
članicama, kao i pravna zaštita tehničkih shema i tehničke dokumentacije.
Osim ovih prioritetnih područja, bit će potrebne dodatne aktivnosti i u području
prava na radio i TV emitiranje, u pitanju primjene postojećih prava i zakona, u

69
Parliament Resolution On The Role Of Public Service Television In A Multi-Media Society. OJ C 320, 28. 10. 1996.
70
COM (96) 568 Final, 20. 11.1996.
30
području upravljanja pravima, te u odnosu na novi status moralnih prava u okviru
zajedničkog tržišta.
Komisija Europske unije predložila71 je u siječnju 1996. godine pristupanje Unije
Europskoj konvenciji o pitanjima autorskih i srodnih prava, u okviru prekograničnog
emitiranja putem satelita, koju je Vijeće Europe usvojilo 16. veljače 1994. godine72.
Tekst Europske konvencije već je i prije njegova usvajanja u Vijeću Europe
usklađen sa zahtjevima Unije, na osnovi njihovih amandmana. Unija također već
posjeduje zakonodavstvo koje ureduje ovo područje, tako da se pristupanjem
Europskoj konvenciji zapravo usklađuje zakonodavstvo u području zaštite autorskih i
srodnih prava za satelitsko emitiranje na širem europskom području.

Potpora programskoj industriji

Program MEDIA (Measures for the Encouragement of the Development of the
Audiovisual Industry), Europske zajednice, integralni je dio audiovizualne politike,
usmjeren najviše na unapređivanje programske industrije, uz ojačavanje nacionalnih
televizijskih i filmskih sektora. Program MEDIA kreiranje 1986. godine, a aktivnosti su
započete 1988. godine. Eksperimentalna faza završila je krajem 1990. godine, te je na
osnovi tih iskustava sačinjen program aktivnosti MEDIA 95 kao petogodišnji program
u razdoblju od 1991. do 1995. U 1996. godini program aktivnosti potpore audiovi-
zualnoj industriji nastavlja se preko MEDIA II, za razdoblje od 1996. do 2000. Program
MEDIA djeluje u sinergiji s Audiovizualnom Eurekom, i s programom EURIMAGES
Vijeća Europe.
Novi program MEDIA II smješten je u petogodišnji okvir provođenja – od 1996.
do 2000. godine. Ranije analize (Zelena knjiga „Strategijske opcije za ojačavanje

71
Proposal For Council Decisions Concerning The Signing And Approval, On Behalf Of The European Community, Of
The European Convention Relating To Questions Of Copyright Law And Neighboring Rights In The Framework Of
Transfrontier Broadcasting By Satellite. Commission Of The European Communities, Brussels, 31. 1. 1996. COM(96)
6 Final, 96/0017 (CNS).
72
Ova Europska konvencija stupit će na snagu kad je usvoji najmanje 7 zemalja (članica Vijeća Europe ili potpisnica
Europske kulturne konvencije), od toga barem 5 članica Vijeća Europe.
31
Europske programske industrije” iz travnja 1994.) uočile su četiri osnovna problema
u industriji proizvodnje audiovizualnih programa, koja u 1995. godini samo prema
SAD-u ima trgovinski deficit od 3.6 milijardi dolara. To je, prije svega, još uvijek
nacionalna definiranost tržišta, što uzrokuje slabu konkurentnost producenata na
svjetskom tržištu, zatim niska stopa razmjene proizvoda audiovizualne industrije
između zemalja, te kronični deficit koji je također povezan s niskim stupnjem novih
investicija u područje audiovizualne proizvodnje.
Problem nedovoljne proizvodnje programa postaje posebno akutan u odnosu na
temu informacijskog društva, tj. razvoja i širokog uvođenja kompjutorskih mreža i
komuniciranja koje će u skoroj budućnosti omogućiti vrlo veliku propusnost
informacija i tražiti sadržaje kojima će se popuniti. Predviđanja uporabe
kompjutorskih mreža za distribuciju televizijskih programa i filmskih ostvarenja stvorit
će još veću disproporciju između tehničkih mogućnosti prijema i distribucije, i
programskih sadržaja koji se nude, tj. proizvode u Europi. Ovakva disproporcija
pojavila se već i nakon uvođenja kabelskih i satelitskih oblika distribucije, koji su
zaobišli fizičku barijeru frekvencijske distribucije i ograničenja frekvencijskog spektra,
ali nove komunikacijske mreže pružaju skoro neograničene mogućnosti prijema signa-
la. Stoga je najvažniji cilj Europske unije u ovom području razvoj Europske programske
industrije koja može zadovoljiti kulturne i ekonomske potrebe informacijskog društva,
a usto je konkurentna (u svjetskim razmjerima) i dugoročno isplativa.
MEDIA II73 naglašava tri područja prioriteta: obrazovanje europskih stručnjaka,
razvoj produkcija namijenjenih europskom i svjetskom tržištu, i transnacionalnu
distribuciju europskih filmova i televizijskih programa. Osnovni cilj najnovijeg
programa MEDIA II jest pomoć firmama u europskom audiovizualnom tržištu. U ovim
područjima prioriteta potpora se odvija preko dvadesetak različitih smjerova akcije.

73
http://europa.eu.int/en/comm/dgl0/avpolicy/media/en/home-m2.html
32
Tehnologija: borba za standarde i razvoj novih tehnologija
Strategija u području informacijskih tehnologija i telekomunikacija sastavni je dio
opće strategije stvaranja zajedničkog tržišta, čija važnost je tim veća što se smatra
područjem „infrastrukture”, odnosno temeljem na kojem se razvijaju mnogi sektorski
planovi i strategije posebnih područja.
Djelatnost Europske zajednice u tehnološkom dijelu koji se odnosi na medije vodi
se dvama osnovnim ciljevima: uspostavljanjem zajedničkih europskih standarda u
području (a po mogućnosti i na svjetskoj razini), te razvojem novih tehnologija
proizvodnje i prijenosa za koje se također želi izboriti status svjetskog standarda.
Razvoj i primjena novog formata širokog televizijskog ekrana, nazvanog po
dimenzijama „16:9” od 1993. godine poduprt je aktivnostima Europske Unije, u okviru
Akcijskog plana za uvođenje naprednih televizijskih usluga u Europi. U srpnju 1996.
godine objavljenje drugi godišnji izvještaj koji se odnosi na aktivnosti programa u
1995. godini 74 . Uvođenje ovog novog formata u europsko televizijsko emitiranje
otežano je nepostojanjem dovoljne količine programa koji su u njemu napravljeni, što
utječe na nesklonost proizvođača ekrana da se upuste u masovnu proizvodnju.
Europska Unija stoga akcijskim programom potiče i potpomaže programsku
proizvodnju, pružajući potporu televizijskim kućama kako bi se postigla kritična masa
programa, koji bi tad omogućili proizvođačima da preuzmu rizik plasmana novog tipa
televizora. Prijelaz na nove dimenzije ekrana teče usporedo s razvojem digitalne
televizije, čija je primjena u početku ipak mnogo jednostavnija: dovoljno je u postojeći
televizijski prijemnik ugraditi dekoder, dok se za novi široki format „16:9” treba
nabaviti potpuno novi prijemnik.
Iskustva primjene politike televizije visoke rezolucije pokazala su se
neadekvatnima, tako da je akcijski plan promijenio naglasak politike uvođenja
napredne televizije s HDTV na širu politiku koja uključuje mogućnosti nove digitalne

74
Report From The Commission To The Council, The European Parliamcnt And The Economic And Social Committce:
Second Annual Report On Progress In Implementing The Action Plan For The Introduction Of Advanced Television
Services In Europe. Brussels, 26. 7. 1996. COM(96)346 Final.
33
tehnologije. U analizi utjecaja akcijskog plana na razvoj tržišta, za televiziju širokog
ekrana, naglašava se povećana prodaja u 1995. godini televizijskih prijemnika širokog
ekrana, koji se povezuje s povećanim brojem programa koji se emitiraju u ovom
formatu. Povećanje sati emitiranja pak uslijedilo je zbog podrške Akcijskog plana, koji
se smatra ključnim elementom audiovizualne politike Europske Unije, gdje je skoro
90% sredstava investirano u nove programe. Pozitivna strana novog širokog formata
jest da on nije vezan uz neku određenu tehnologiju emitiranja, tj. moguće ga je
primjenjivati i uz analogni D2-MAC, PAL Plus sistem (koji je imao veliki uspjeh u
Njemačkoj), a moguća je primjena i digitalne tehnologije prijenosa... Utjecaj Unije na
kreiranje standarda i uspostavljanje procedura u ovom području prostire se i izvan
njenih granica.
Nakon 1994. godine utjecaj EU audiovizualne politike proširio se i na države
članica EFTE (bez Švicarske) koje su prihvatile Direktivu o televiziji bez granica (1989)
i na Europsko ekonomsko područje (EEAA) čije su članice dobile pristup programu
MEDIA. Ugovorima o suradnji sa zemljama srednje i istočne Europe audiovizualno
područje otvoreno je i zemljama kao što su Bugarska, Češka, Mađarska, Poljska,
Rumunjska, Slovačka, Baltičke države i Slovenija. U sklopu postupka prilagodbe za
članstvo (pre-accession strategy) i Malta i Cipar imaju mogućnost suradnje u
programu MEDIA (Trappel 1996). Budući da je pitanje medijske politike u kriterijima
za integraciju postavljeno na visoko mjesto unutar ukupnog demokratskog sustava
zemlje, hrvatsko zakonodavstvo i mjere u razvoju medijskog sustava postaju jedno od
ključnih područja za sistemsko približavanje Europskoj Uniji.
Iako je Hrvatska u 1996. godini postala članicom Vijeća Europe, pitanje njezina
daljnjeg približavanja integraciji Europske Unije kompliciranije je nego prije. Poznato
je da Hrvatska nije sklopila ugovor o suradnji s EU, a ni pregovori u tom smjeru nisu
još službeno započeli. Bez obzira na to, poznati su preduvjeti koji se očekuju od
zemalja u srednjoj i istočnoj Europi s nakanama bliže integracije i konačnog
pristupanja Uniji. U 1996. godini naglasci su s makro-ekonomske stabilizacije zemalja
34
prospektivnih članica pomaknuti na institucionalne i pravne reforme, daljnji razvoj
politika konkurencije uz stabilizaciju bankarskog i kreditnog sustava (Weidenfeld
1996). Naglasak je danas također na uspostavljanju „djelatnog društvenog sustava”
(Weidenfeld 1996: 7). Medijska politika i mediji nalaze se na prvom mjestu popisa
kriterija 75 koji moraju biti zadovoljeni za potpunu europsku integraciju, u okviru
pitanja o demokratskom razvoju i političkoj stabilnosti. Zanimljivo je da je u završnoj
analizi dostignuća u području demokratskog razvoja 10 zemalja srednje i istočne
Europe – pridruženih članica EU, naglašena još nedovoljna konsolidacija demokracije
u društvu i političkoj kulturi uz prihvatljivu demokratsku konsolidaciju političkih elita.
Čak i ako na pitanje približavanja i navedenih kriterija ne gledamo linearno u funkcio-
nalnom smislu, tj. da potpuna integracija mora automatski uslijediti (ona će naime
više ovisiti o prioritetima i potrebama sadašnjih članica EU, a manje o formalnom
zadovoljavanju kriterija od strane aplikanata), oni su u području demokratskog razvoja
potrebni zbog svake zemlje i zbog njezina daljnjeg razvoja u svim ostalim aspektima.
Stoga se pitanje prikladnosti medijske politike Hrvatske može bez bojazni promatrati
u vezi s navedenim kriterijima za europsku integraciju, bez prejudiciranja samog
pitanja integracije ili njegove dinamike.

75
Ovaj popis kriterija pod nazivom „Intcgration Capability Checklist” sadrži 6 osnovnih područja: 1. demokratski razvoj,
politička stabilnost, temeljni politički konflikti; 2. kompatibilnost pravnog sustava zapadnim standardima; 3. vanjska
politika i sigurnosna politika; 4. ekonomske reforme; 5. društvo; država i problemi asocijacije u EU. Weidenfeld, 1996:
11.
35