Slovo o Z. Dzumhuru

Prof. dr.
Rašid Durić
Univerzitet Bohum
ESTETIČKI UNIVERZALIZAM – OSOBNOST I

OSEBUJNOST PUTOPISA ZUKE DŽUMHURA
Bez oduševljenja najbolje snage naše duše su uspavane.

U nama postoji fitilj koji traži iskru.
Johann Gottfrid Herder
S dušom je isto kao i sa stomakom: ona ima ili
nema apetit da pjeva, da živi,
da se raduje.
Vladimir Čerina, u: Esad Bajtal, Sevdalinka, Sarajevo, Rabic, 2012, 290.
Sažetak
U članku se analiziraju jezički artizam i enciklopedizam kao krucijal-
ne sastojbine estetičkoga univerzalizma hodoljublja Zuke Džumhura.
Enciklopedizam je argumentiran vjerodostojnim, općeprihvatljivim,
znanstveno provjerljivim činjenicama u hodoljublju; jezički artizam
je opisan čarobnom snagom i mojim mističnim ozarenjima stilom i
riječju Zuke Džumhura. Dokazuje se da su ove vrijednosti ostale neo-
sviještene u recepciji i neosvijetljene u književnoj kritici usljed osjeća-
nja ležernosti i nepretencioznosti stila i izraza hodoljublja. Argumen-
tira se suština smisla hodoljublja u produbljivanju saznanja o jedna-
koj vrijednosti svjetonazora, kultura i religija u vremenu i prostoru.
Dokazuje se esencijalna spoznaja jedinstva i univerzalizma materijalne
i duhovne kulture argumentima estetike universalis u Džumhurovu
sinkretičkom samosaživljavanju i vrijednosnom jednačenju ljudskoga
stvaralaštva i naslijeđa. Argumentira se estetika universalis u isijavanju
radosti ljudskom kreacijom na svakom meridijanu – kao jedinstveni
smisao u kojem se sastaju ethos hodoljublja i ovoga članka.
Ključne riječi: enciklopedizam i jezički artizam - sastojbine suštine
estetičkoga univerzalizma hodoljublja Zuke Džumhura; civilizacijsko-
duhovno jedinstvo naslijeđa i vrijednosna ravnopravnost kultura – po-
anta ethosa Džumhurove pisane riječi.
235
Z B O R N I K R A D O VA
1.
Pod estetičkim univerzalizmom razumijevam niz općeprihvaćenih vrijedno-
sti umjetničke riječi, a u slučaju putopisa Zuke Džumhura ove vrijednosti se
apliciraju i argumentiraju kao spoj jezičkoga artizma i enciklopedičnosti. Sa
analizom jezičkoartističkih i enciklopedičkih argumenata u mome članku u
najboljim putopisima (Džumhur 1991, 1982) polazim od teze da su artizam i
enciklopedičnost - bitne sastavnice estetičkoga univerzalizma u putopisima
Zuke Džumhura - površno recipirane od čitatelja i kritičara Džumhurova dje-
la. Argumentiranje ove teze je smisao i sadržaj moga članka. Višekratnim sam
čitanjem dospio do uvjerenja da su nosive vrijednosti ovoga putopisnoga djela
upravo ta dva sloja. Budući da ni artizam izraza ni enciklopedičnost nisu reci-
pirani serioznije ni u književnoj kritici, posljedica je neadekvatno poimanje i
vrednovanje ovoga djela. Površnoj recepciji ovih dviju krucijalnih vrijednosti
Džumhurova djela više je uzrok u prirodi putopisa kao žanra, a manje u (ne)
pronicavosti čitatelja ili kritičara. Putopis je naime najkompleksniji književni
žanr u kojem srastaju, potiru se i spajaju raznolike forme književnoga izraza.
Ta žanrovska kompleksnost putopisa bitan je razlog površnoj recepciji enciklo-
pedičnosti i recepcijskoj neosviještenosti umjetnosti jezika Zuke Džumhura.
Daljnji, također bitan razlog površne recepcije artizma i enciklopedičnosti je
u osjećanju nepretencioznosti Zukina stila. U osjećanju lahkoće, neusiljenosti,
ležernosti i opuštenosti koje nas zavodi i zabavlja svojom prividnom (s)misao-
nom skromnošću, koja pritom zasjenjuje stvarnu enciklopedičnost i stilski arti-
zam Zukinih putopisa, osjećanje ležernosti, lahkoće i neusiljenosti ovog izraza
nas zavodi u recepcijsku lagodnost i čarobnost, usljed kojih blijede, tope se i
gube silne enciklopedičke činjenice i artizam izraza u brojnim putopisima. U
mom članku dokazujem paradoksalnu činjenicu - da je osebujni stil Džumhu-
rove ležernosti i opuštenosti istodobno i graditelj i rušitelj enciklopedičnosti i
artizma riječi ovih putopisa. Ovaj paradoks - osobenost Zukina stila - tako-
đer je bitan razlog karaktera rasutosti i neobveznosti Zukine enciklopedičnosti.
Također je uzrok općeg recepcijskog utiska marginalnosti enciklopedičnosti u
ovim putopisima. Od ove prednje generalne recepcijske ocjene izdvajam diser-
taciju Hasana Tijanovića u kojoj je u obrađenoj temi Multimedijalnost putopisa
Zuke Džumhura proniknuto u intertekstualnost i u enciklopedičnost ovoga
djela (Tijanović 2006).
Unutar estetičke analize ovih vrijednosti u mome članku argumentiram
vjerojatno najdelikatniju suštinu smisla hodoljublja: kako život voljeti i kako
život uživati otkrivanjem i radoznalošću. I pored spoznaje da su u biti na sva-
kom meridijanu život i življenje isti, određeni (ne)promjenjivom psihogenom
236
S LOVO O ZU K I D ŽUM HU RU
ljudskom prirodom, Zuko je svojim hodoljubljem doživio i produbio na sebi

svojstven način univerzalnost ljudskoga bića i života. Dokazao je da je on kao
jedan Konjičanin i Bosanac u svojoj bioduhovnoj suštini istovjetan jednom
Marokancu, Španjolcu ili Perzijancu, da je jedino umjetnička kreacija obilježje
i izraz naše osobnosti i individualne, nacionalne, regionalne, u vremenu i u pro-
storu, i da je vrijednost i bitan smisao naše esencije u merhametu, jednoj od naj-
lepših vrlina (...), u poanti ljudima da obuzdaju samoživost i oholost, da suzbiju
taštinu i shvate prolaznost svih ljudskih poduhvata, namera i stremljenja. Imati ili
nemati, primati ili davati, sve se okreće u jednom krugu velikog besmisla ljudskog
bitisanja i beznađa svih živih stvorova na ovom svetu. Samo dobročinstvo, i to ne-
posredno, može ozariti čoveka i doneti mu mir, spokojstvo, blaženstvo (Džumhur
1991, Pisma iz Azije, 71).
2.
Čarobnu privlačnost svojih putopisa Džumhur izgrađuje trajnim udijevanjem
enciklopedijskih činjenica, ponajviše povijesno-kulturološkim, koje kontinui-
rano dopunjuje činjenicama iz svih vrsta umjetnosti, poglavito slikarstva i poe-
zije, potom iz arheologije, religije, politike, etike, filozofije. S krajnjim dojmom:
nema discipline ili grane života koju Džumhur u svojim putopisima nije zahva-
tio. Činjenice općeljudske povijesti u putopisima Zuke Džumhura su neprije-
porne, enciklopedički vjerodostojne, dokazive svakom usporedbom putopisa sa
općim ili s specijalističkim enciklopedijama. Džumhur međutim ne bi bio svoj
kada bi ove činjenice ostavio golim. U njih unosi sobom prerađena ogromna
znanja i rafinirana osjećanja, neopterećena zvaničnim podacima. Sažima kon-
kretni povijesni događaj, sumira stil likovne epohe ili likovni identitet konkret-
noga umjetnika, ocjenjuje etiku političkih ličnosti ... sve mjerom svoga i znanja
i osjećanja. Enciklopedičke činjenice bitno su prožete i dograđene Zukinim
psihogramom, oblikovane njegovim ethosom i osebujnom estetikom – mjerom
za harmoniju, sa konačnim utiskom da su hodoljublja osobna Zukina enciklo-
pedija ljudskog stvaralaštva, poglavito slikarskog, pjesničkoga i materijalno-ar-
hitektonskoga kulturnoga nasljeđa.
Svi enciklopedički sadržaji samjereni su kontekstu, konkretnoj temi, moti-
vu putopisa. Enciklopedički pasaži često su sažete i kratke priče, mudroslovni
komentari, etičke prosudbe, začinjeni Zukinom osebujnom ironijom, apsur-
dom, duhovitošću. Iz ovog osobnog enciklopedičkog posredovanja činjenica
u formi priče, na način nekonvencionalan, nepretenciozan, duhovit i humo-
rističan – “struji” draž i magija privlačnosti Zukinih hodoljublja. Jer kada se
237
Džumhur Zuko “dohvati” konkretne umjetničke teme, npr. Pola Sezana, Fran-
ciska Goje, Pabla Pikasa, ili opisa nekog historijskog događaja ili ličnosti, on ih
svojom mjerom za estetičko i etičko osmisli i ocijeni, u cijelosti sobom produ-
hovi, iznova oživi. Hodoljublja Zuke Džumhura vrve znanjem kao nar crvenim
košpicama. Zukinim rječnikom rečeno – nema šta nema u njegovim putopisima
od sažetaka starovjekovnih civilizacija, sadržaja i smisla religija, etičkih ocjena
brojnih dinastija i ličnosti, duhovitih komentara o antičkim božanstvima, sve
do estetičkih sinteza o savremenim slikarima, etičkih i političkih ocjena o dr-
žavnicima. Putopise Džumhur nadijeva svojim istinski basnoslovnim znanjem
za koje je očito da je pouzdano, jer je enciklopedijama dokazivo. To znanje nije
međutim iz knjiga napabirčeno već je svojim iskustvom proživljeno, osmišljeno,
svojom mjerom za estetsko argumentirano, svojim ethosom, mjerom čestitosti
ljudski univerzalizirano. Svako poređenje sadržaja enciklopedijskih jedinica sa
Zukinom interpretacijom rezultira osobnošću tumačenja činjenica koje su en-
ciklopedijski nesporne, besprijekorno tačne, ali pritom bitno prožete Zukinim
rafiniranim osjećanjem i samoosmišljenjem. Jednom riječju: hodoljublja su Zu-
kina summa enciklopedica, individualna i osebujna, džumhurovski sitilizirana,
bez pandana, pritom leksikografski vjerodostojna, općeprihvatljiva.
3.
Enciklopedičnost hodoljublja prožima lajtmotiv afirmacije duhovnoga i mate-
rijalno-civilizacijskoga estetičkoga univerzalizma, sa esencijalnom spoznajom
jedinstva i univerzalizma ljudske duhovnosti i kulturalnosti, sa afirmacijom
univerzalnosti naše svijesti i kulture respektom i tolerancijom razlika – uvjetom
ljudske slobode, esencije i egzistencije. Jedinstvo i univerzalnost ljudske duhov-
nosti i kulturalnosti u hodoljubljima se ispoljava trajnim osjećanjem i trajnim
iskustvom rahatluka, sreće, spokojstva i zadovoljstva Zuke Džumhura u jed-
nom Kabulu, Sevilji ili u Bergenu kao u vlastitom domu u Konjicu, Sarajevu,
Herceg-Novom ili beogradskom Dorćolu. U ovim saznanjima i osjećanjima is-
poljava se Džumhurov ljudski i spisateljski ethos. U tom znanju i osjećanju pro-
ducirana je najfinija i najdragocjenija energija hodoljublja. U tom osjećanju su
sastojbine estetičkog univerzalizma, sa enciklopedizmom i jezičkim artizmom
- temom ovoga članka, sa markacijom da je riječ o njihovoj poetičkoj sraslosti
da je moje razdvajanje uvjetovano metodologijom književno-kritičke analize.
I pored ovog povremenog i kritički nužnog razdvajanja, moja analiza također
slijedi Džumhurovu sraslost enciklopedičnosti i artizma. Ovo slijeđenje uvjeto-
vano je naravi stila Zuke Džumhura u kojem je njegova nosiva snaga - raskošna
238
osjećajnost - vrijednost per se. Moj je tekst inspiriran upravo tom raskošnom
osjećajnošću (uporedi moto ovog članka), sa uvjerenjem pisca ovih redova da
svaka recepcija hodoljublja hrani se upravo ovom blagotvornom energijom ra-
skošnih osjećanja Zuke Džumhura. U tom bogatstvu Zukinih osjećanja začeta
je i enciklopedičnost i idejni lajtmotiv hodoljublja: afirmacija duhovnog zajed-
ništva i respektiranje kulturalnih razlika.
Lajtmotiv afirmacije zajedništva ljudske duhovnosti kroz praksis respekti-
ranja razlika u putopisima prožet je koliko zbiljom toliko Zukinim idealom su-
života različitih kultura i konfesija na svakoj stopi meridijana. Zuko Džumhur
je kao osoba i kao putopisac opsjednut jedinstvom i respektiranjem raznoli-
kosti – uvjetom za osmisleni, dostojni život. Ovaj lajtmotiv je također bitan
realitet estetičkoga univerzalizma Džumhurovih putopisa, estetička kruna
Džumhurove poetike, i alem njegova estetičkoga creda, istodobno i ideal i rea-
litet materijalne i duhovne kulture ljudskoga bića kroz tisućljeća. Iz hodoljublja
u hodoljublje Džumhur afirmira upravo taj ideal i realitet kroz civilizacijsko i
duhovno stvaralaštvo. Zajedništvo stvaralaštva koje podrazumijeva općeljud-
sku ravnopravnost i međusobni respekt razlika - conditio sine qua non upo-
rednog afirmiranja sebe i drugoga, od sebe drugačijeg. U spoznaji neumitnoga
respektiranja raznolikosti, izrastao je u hodoljubljima njegov najbitniji vrijed-
nosni segment - estetički univerzalizam. Ishodišni i nosivi credo Džumhurova
estetičkoga univerzalizma je vrijednosna ravnopravnost kultura, svjetonazora,
religija, duhovnosti. Ovaj središnji ethos i credo Zuke Džumhura najsvjetlija
je zraka njegove misli i najblagotvornija misao njegova ukupnoga djela. Supre-
matizirati ili apsolutizirati jednu spram druge materijalne ili duhovne kulture,
konfesije ili njihova nasljeđa, na bilo kojoj stopi meridijana ljudskoga obitava-
nja - izraz je oholosti, prepotentnosti, volje za nadmoć – akt nekulturalnosti.
Ovaj je svjetski hodoljub polučio dragocjeno iskustvo o jednakoj vrijednosti
kultura u prostoru i vremenu da nema vrednijih kultura niti religija. Džumhu-
rovo estetičko jednačenje kultura i vrijednosno jednačenje religija u njihovoj
svetosti rezultira iz objektivnoga iskustva trajnog vremenskoga i prostornoga
variranja progresa na meridijanima ljudskog obitavanja. Vrijednosno jednače-
nje kultura i religija u Džumhura polučeno je i iz iskustva o nepostojanju bilo
koje i bilo čije originalne, iskonske i samonikle kulture: sve su kulture i religije
spojevi multikonfesionalnoga i višegeneracijskoga iskustva. Svaki kulturni čin
posljedica je interetničkih i interkonfesionalnih spajanja. Argument ovoj tezi
su i žive slike – ukrasi u svih sedam knjiga - brojni crteži Zukom rukopisani
jadaicom, arebicom, latinicom i ćirilicom.
239
Hodoljublja imaju misiju kulturalne i općecivilizacijske ravnopravnosti. Trajna

su negacija europocentrizma ili amerikanizma, egoizma, nacionalizma i kleri-
kalizma. U Zukinim putopisima naglašeno je oduševljenje kulturom Bliskoga
Istoka, Magreba i Španije, posebice islamskim i jevrejskim nasljeđem. Islamsko
i jevrejsko kulturno nasljeđe Zuko Džumhur proživljava duhovnim okom jed-
noga Bosanca, Balkanca i Europejca, svjestan da je u njegovu pretežito hrišćan-
skom okruženju trajno prisutna marginalizacija manjinske ali veličajne islamske
i jevrejske kulture. Riječju, u Džumhuru kuca jedno veliko srce za duhovne i
civilizacijske vrijednosti jevrejstva i muslimanstva, za njihovu afirmaciju i rav-
nopravno samjeravanje sa nasljeđem kršćanstva. U Zukinim putopisima nije
riječ o vrijednosnoj nivelaciji - jednačenju kultura, već o dokazivanju njihove
globalne, regionalne i nacionalne vrijednosne ravnopravnosti i o procesu njiho-
ve međukonkurencije, potiranja i bogaćenja, sa spoznajnom konsekvencom da
je suprematizacija ili apsolutiziranje bilo koje i bilo čije kulture posljedica pre-
drasuda, narcizma ili egoizma. Riječju, hodoljublja su argument za vrijednosnu
ravnopravnost kultura, nasljeđa, religija i svjetonazora Istoka i Zapada, pledoaje
osvješćivanju vrijednosne ravnopravnosti judejske i islamske materijalne i du-
hovne kulture kršćanskoj, zapadnoeuropskoj.
U doba kada je Evropa živela u neznanju i sujeverju, kada su Grci bili tek u
povoju i kada se Rim nije još ni rodio, sa ovih brežuljaka Afganistana ukazao se
duhovnik koga nazvaše Žuta Kamila ili Zaratustra da svetu oglasi potpunu čove-
kovu slobodu u izboru izmedju dobra i zla. (Džumhur 1991, Pisma iz Azije, 43)
Ko voli da čita, može doznati da je za vlade njegovih potomaka u desetom sto-

ljeću Španija bila najprosvećenija i najbogatija zemlja stare Evrope. Kordoba
je za vlade Al Mansura imala blizu pola milijuna stanovnika, dvije stotine
hiljada kuća, (...) Moglo se noću, kažu, kao u po bijela dana hodati sokacima
na kojima je gorjelo hiljade fenjera. ... Ko voli da zna: 700 godina kasnije
bila je u kraljevskom Londonu samo jedna jedina glavna lampa usred grada.
(Džumhur 1982, Hodoljublja, 157, 158, 160)
Francuski osvajači nisu se zadovoljili samo time da Magrebu nametnu svoj div-
ni jezik i svoju veliku kulturu, oni su htjeli da ubijede Arape i čitav ostali svijet
da život, duh, povijest na ovom drevnom tlu počinje tek od 1830. godine Prije
toga nije bilo ništa, ama baš ništa. Bio je mrak, bezbeli. A Arapi i ostali svijet
čudili su se kako osvajačima nije poznato da je prije cijenjenog Dekarta bio i ci-
jenjeni Imami Gazali; da je prije jedinstvenog Danijela Defoa bio i jedinstveni
Ibu Tafail, da je prije velikog Dantea bio i veliki Ibu Al Arabi, i prije Lamarti-
na Omar Ibn Rabija, i prije Kloda Renara glasoviti Ibn Sina, i prije Vikoa Ibu
Baldun. (...) Ibn Haldun, preteča i osnivač društvenih nauka, bio je jedan od
240
najvećih povjesničara islamskog svijeta i svijeta uopšte. Njegove izvorne postave

o napretku društva, objavili su evropski orijentalisti tek u 19. vijeku. (Džumhur
1991, Pisma iz Evrope i Afrike, 122, 123)
Sve ulice u Isfahanu bile su popločane i da se u 17-om veku moglo preći deset
kilometara uz svetlost kandelabra dok je u isto vreme u Londonu bila samo
jedna javna lampa. (...) Nigde na Zapadu nisam video grad koji ima toliko
raznovrsnog cveća, sem možda u Sevilji u Španiji. U Sevilji nije dosta što su
zasadili avlije cvećem, nego su čak i zidove kuća okitili saksijama. (...) Zaista
Isfahanu nedostaje samo Trebević, Vrelo Bosne, Hrid i bakije da bude najlepši
grad na svetu. (Džumhur 1991, Pisma iz Azije, 110, 127, 128)
4.
Put u artizam Zukina stila i izraza vodi kroz osvjetljavanje šarma - sto vrela
polifonije njegove riječi. Tom šarmu je izvor u osobnoj fascinaciji viđenog, pro-
življenog, u trajnoj sposobnosti oduševljavanja. Zuko Džumhur šarmira nas
upravo fascinantnom sumom znanja kojim se ne pametuje niti docira, već se od
tog znanja gradi svoja duhovita igra koja rezultira skepsom i ironijom o čovjeku
i o njegovom životu, sa konačnim utiskom da sva moguća znanja i tuđa iskustva,
mada olakšavaju život, ne mogu supstituirati svoja iskustva kojim svako od nas
gradi vlastiti život, i sa konsekvencom da je upravo zbog neminovnosti osob-
noga iskustva, u procesu našeg samoostvarivanja, od znanja primarnije - osje-
ćanje. Primarnije jer je prirodnije, jer je neposredno samoispoljavanje. Upravo
je to ispoljavanje neposrednih osjećanja u Zuke Džumhura izvorište šarma nje-
gova stila i jezičkoga artizma. Riječ je o jednom osobnom i osebujnom artizmu
spontane, prirodne i blagotvorne osjećajnosti – bitnom segmentu estetičkoga
univerzalizma putopisa Zuke Džumhura.
Oduševljavanje, radost i ozarenje viđenim, doživljenim u sinesteziji svih pet
čula - naročita je kvaliteta hodoljublja Zuke Džumhura. U svijetu današnjem,
zahvaćenom sve dubljom otupjelošću, valja nam se predati ovoj istinski blago-
rodnoj kvaliteti: u njoj meračiti, poistovjećujući se sa svim silnim čulno-dušev-
nim zanosima ovog hodoljuba. Zukina osjećanja najzanosnija su tamo gdje se
susreću i u usta ljube Azija i Evropa. (Džumhur 1991, Pisma iz Azije, 89). Tamo
gdje srastaju vrijednosti jevrejstva, hrišćanstva i muslimanstva, pritom ne gube-
ći svoju vlastitu autentičnost. Tako je, npr., Zuko Džumhur fasciniran ličnošću
i djelom ljekara Moše ben Majmuna:
241
Učeni otac upućivao ga je još u ranoj mladosti u matematiku i u tajne astrono-

mije, a muslimani, španski Averoes i Ibn Tufail, poučavali su mladog rabinovog
sina prirodnim naukama i filozofiji. Po završetku visoke liječničke škole u staroj
Kordobi, Moše je dvadeset godina sjajno obavljao svoj ljekarski posao i stekao
veliki ugled. Veliki vezir slavnog i neustrašivog Saladina upisao ga je u knjigu
najpoznatijih liječnika svog vremena. Njegov uticaj i zasluge za medicinu bili
su veoma značajni ne samo među Jevrejima i Arapima, već i među hrišćanima
na Zapadu. Knjige i naučni radove i Moše ben Majmuna, na latinskom jeziku
narečenog Majmonides, prevedeni su na latinski i pomno proučavani na glaso-
vitim sveučilištima u Padovi i Monpeljeu. (...) Čitavog svog vijeka istrajno se
zalagao i nastojao da pomiri judaizam sa islamskim shvatanjem i tumačenjem
aristotelizma. (...)
Još od dalekog jedanaestog stoljeća utjecaj Jevreja i Arapa u ovoj hrišćanskoj sre-
dini bio je veoma blagotvoran. Svi su se prožimali i dugo se osjećali i u poznijim
godinama srednjega vijeka – na radost i polzu i jednih i drugih, i trećih. Jedno
stoljeće kasnije, kao suvremenik slavnog Arapina Averoesa, pojavljuje se u Kordo-
bi Jevrejin Majmonides, jedan od najvećih duhova među liječnicima i filozofima
čitave muslimanske epohe u Španiji. (Džumhur 1982, Hodoljublje, 154, 155).
Zuko je istinski svoj i najdublje uživa kada u duhu spaja jedan Širaz sa Mosta-
rom, Isfahan sa Sarajevom, Hafiza sa Šantićem, Voju Ilića i Zmaja Jovu Jova-
novića sa Hajjamom ... Ili kada usred Madrida njega i jarana mu Luisa Kesadu
ozaruje melanholos sevdalinke Himze Polovine:
Prva ploča koju mi je pustio ovaj ljubazni i prosvećeni Španac bila je neka divna
oda Saraj Bosni koju je pevao Himzo Polovina. Nisam mogao verovati svo-
jim prevelikim ušima da ovde u srcu Iberije u Aveniji Hoze Antonija usred
Madrida slušam glas Himze Polovine koji opeva lepote sarajevske mesečine.
(Džumhur 1991, Pisma iz Azije, 160).
Estetička vrijednost ovih osjećanja je u moći Zukina samopoistovjećivanja,

u moći samosaživljavanja sa najintimnijim momentima čovjeka u bilo kojem
kutu meridijana. U moći empatije rađa se energija oduševljenja, radosti, nasla-
đivanja i slasti. Kao malo tko od nas, Zuko je genetički tako “baždiran” - du-
hovno kodiran, da ne samo umom i osjećanjima već i svim čulima snažno upija
viđeno, čujno, omirisano i opipano. Upija tako intenzivno i duboko da nam
sve to proživljeno posreduje kao na dlanu, da zajedno s njim sve to i vidimo i
čujemo, proosjećamo i oćutimo u svojoj najdubljoj intimi. U svojem proosje-
ćavanju svijeta Zuko Džumhur raduje se svakoj zraci sunčevoj, ispija sve bla-
godati životne, kao istinski renesansni čovjek, kao hedonist i kao jedan tipični
242
balkansko-orijentalni čulnik. Sve što vidi, čuje, omiriše ili dodirne Zuko preko
čula transponira u ganglije (pod)svijesti, njima sebe naslađuje i radosti, nas op-
čarava i zanosi. Riječ je o jednom ljepoduhu koji umije vidjeti, oćutjeti i proo-
sjećati lijepo, skladno i smisleno nama posredovati. Zuko Džumhur je strasnik,
tragač i zaljubljenik života koji vanjsku fizičku ljepotu umije transponirati u
duhovno-trajnu umjetničku riječ. Ovaj hedonist merači u prizorima blagodeti
života:
I da trg nije tako lep, žene bi mu dale sjaj. Persijanke su veoma lepe i nalik na
Đurđijanke. Visoke, vitke, kraljevskog držanja i hoda. Najlepše na tim žena-
ma i devojkama su oči i duge crne kose. Neka je blažen šah Reza Pahlavi koji
ovim ženama otkri lice. Cela njegova carevina neizmerno je dobila u lepoti.
(Džumhur 1991, Pisma iz Azije, 110).
Zuko Džumhur istinski je zaljubljenik života. Insan koji svim senzorima upija,
proosjeća i nama posreduje draži života, otkriva nam njegove blagodati na način
neposredan, neodoljiv, da poželimo sa Zukom biti jedno, u njegovu duhovnom
jedinstvu. Može li jedan umjetnik uistinu vrednije štogod ostvariti od ovoga
jedinstva? Jer biti Zukom znači otkrivati, spoznavati i svim ćutilima, dušom i
razborom svojim sebe blažiti, rahatiti, zadovoljavati, otkrivati. Takav epikure-
jac, hedonist i meraklija života rijedak je u književnoj riječi uopće, dragocjen u
posredovanju umijeća uživanja. Jedan ljepoduh koji posreduje bogatstva svijeta
i rafinman života. Koliko je, npr., samo svijet mirisa tankoćutan, karakterističan
naročito za hodoljublja iz Azije i sa Magreba, u stanju smo čulima oćutjeti kroz
Zukine opise suka - čaršije u Marakešu:
Promičem ispod kapije velikog marakeškog suka. Pokrivena čaršija. U Istanbu-
lu – kapali čaršija. Bezistan u Isfahanu i Širazu. Suk za oči – velika svetkovina
šarenila i beskrajna gama boja i berićet i obilje svakojakog espapa i plodova
sa svih strana svijeta ... Suk za uši – pritisak najrazličitijih šumova, rumora,
tonova i zvukova. Suk za nos – najprefinjeniji miomirisi ružinih i jasminovih
ulja i najjači smrad štavljenih jarećih koža. Suk za tijelo – silan napor da se
održi i opstane bačeno u uzavrelu i znojnu masu po labirintima i budžacima,
da se ne prospe, da se ne stropošta i da ne bude satrveno i izgaženo ... (Džumhur
1991, Pisma iz Afrike i Evrope, 32 - 35)
Zukine čulne senzacije su estetički realitet per se kojim su prožeta sva hodolju-
blja. Zuko Džumhur opijen je silnim mirisima, opsjednut mirisima što pjane i
um i čula. Evo jednog opisa ceste između Marakeša i Tesa, ceste okićene s obje
strane eukaliptusima, magnolijama, mimozama i sirotinjom:
243
Čitave šume, prašume mimoza pokraj srebrene ceste što na jutarnjem sunašcu
zasjaji u trenutku poput srme u natrpanim izlozima malih kujundžijskih du-
ćana po Magrebu. Nije ovo samo hitro promicanje preko ružičastih i zagasito
žućkastih krajolika u podnožjima moćnog sniježnog Atlasa, nego i dugo taba-
njanje preko predjela silnog i opojnog mirisa što pjani um i čula. Mirisi nava-
ljuju sa moćnih krošnji, sa hiljada i tisuća stabala kao uvezanih u ogromne bu-
kete, sa drveća silnih prečnika poput naših silnih stoljetnih bukava u šumama
bosanskim. Putovao sam predjelima strave i užasa, brodio sam sinjim morem,
posrtao sam u pustinjama, nagledao se zelenila i cvjetnog šarenila, gušio se od
benzina, nafte i katrana, ali nikad nisam tako dugo i ugodno lebdio u predjelu
mirisa kao u kakvoj velikoj i nepreglednoj parfumerijskoj radnji, najvećoj tvor-
nici i prodavnici mirisa pod vedrim nebeskim svodom. Možda sam ipak slično
osjećao prije četvrt vijeka putujući Dolinom ruža kod Kazanlika u Bugarskoj.
(Džumhur 1991, Pisma iz Afrike i Evrope, 60).
Bogatstvo Džumhurova vizualno-čulno-taktilnog svijeta poantiram recepcijom

vode. Recepcijom koja je možda i dno i vrhunac rafinmana Zuke Džumhura kao
umjetnika riječi i kao slikara. (Pasaži o slikarima i o stilovima u slikarstvu u ho-
doljubljima jedan su umjetničko-enciklopedički temat koji zavređuje zasebnu
ekspertizu). Riječ je o proosjećavanju vode na slikarskim platnima. Proosjećava-
nju koje inače svim Zukinim opisima produciraju snagu i neodoljivu privlačnost
hodoljublja. Proosjećavanju viđenog koje viđeno rekreira, oživljava, od njega
stvara sasvim novo, vlastito djelo – dokaz božanskoga u ljudskome biću:
Na prvoj kamenoj česmi u kojoj je uklesana surra iz Kurana: “I sve što je živo
iz vode smo izveli”, sjetio sam se moga dobrog prijatelja i sjajnog slikara An-
tuna Hutera. Huter je umio da slika vodu. Vodu u malim tihim zatonima i
uvalama. Vodu u plićacima, prozračnu, čistu i providnu. Vodu u kojoj se vidi i
sitni šareni šljunak i mahovina. Na mnogim svojim krajolicima nekih dalekih
pitomih obala pored svijetlih plićaka ovaj čarobnjak slikao je i tamnije zelene
površine dubina po kojima su kao mohere zvijezde popadali žuti lokvanji. (...)
I Krupić kao niko valjda više u nas umije da slika vodu. Po njegovim platnima
teče i protiče rijeka Una, miluje svoje ade, pjeva na silnim slapovima, pokreće
stare vodenice i druguje sa dobrim svojim jaranima crvotočnim drvenim ćupri-
jama što škripe i stenju pod konjskim kopitama i ljudskim tabanima. (...) I ovaj
stari volšebnik slikao je vodu, ali kakvu vodu! Taj stari majstor čijeg se imena
ne mogu sjetiti, na svojim uljima slikao je snijeg kako se topi na južinama po-
znih veljača. Na slikama predjela iz svoje daleke ruske zemlje pod snijegom
i ledom ovaj čudesni vještak otkrivao je prve, veoma tanke otopljene mlazeve
otopljenog snijega, sićušne kao najmanji mokri damari što sa svih strana pot-
kopavaju bijeli ledeni pokrov i polako ga pretvaraju u bezbojnu bistru tečnost
244
što lagano otiče prema dolinama pod zracima blijedoga sjevernog sunca. (...)
Odavno nisam više ni tašt, ni zavidljiv, ni ljubomoran, ali ovoj trojici slikara
voda istinski se divim i u čudu čudom čudim i moram im i pod stare dane blago
pozaviditi. (Džumhur 1991, Pisma iz Afrike i Evrope, 76,77).
5.
Buđenje energije radosti bitna je sastojbina estetičkoga univerzalizma
hodoljublja Zuke Džumhura. Da bismo se radostili u Zukinoj riječi, valja nam
utonuti u njegove vilovite zanose Alhambrom, Granadom, Seviljom, Kordo-
bom, Marakešom, Fesom, Teheranom, Isfahanom ... u svijet slikarske recepcije
jednog Pol Sezana, Franciska Goje, Diego Valeskez de Silve, Pabla Pikasa, ili u
svijet duhovnoga naslijeđa Abdela Rahmana, Vojsilava Ilića, Moše ben Majmu-
na, Hafiza, Hajjama ... s kojima se Zuko Džumhur poistovjećuje:
Jednog sivog jesenjeg dana prije četvrt vijeka, pred Hererinim velikim platnom u
Luvru kao da me obasjalo mlado proljetno sunce. (...) U njegovoj umjetnosti čudno
su se dodirnule i rukovale katolička španska askeza i islamski arapski fatalizam.
Najveća i najljepša građevina koja je ostala iza njega je čudesna džamija u

Kordobi, a najveći mu je zadatak za života bio da zbliži i ujedini različite na-
rode koji su živili u njegovom kraljevstvu. Htio je da sprijatelji Arape, Jevreje,
Berbere, Nubijce i Špance. (...) I kada je Abdel Rahman umro prije hiljadu sto
devedeset i dvije godine, kultura, nauka i umjetnost španska, arapska i jevrejska
počela je da se širi i na zapad i na istok. (...) Mislim na Vojislava koji je pojao
mavarskim halifima u Kordobi i slavio vladajuću emirsku kuću prosvijećenih
i preduzimljivih Omajada. (Džumhur 1982, Hodoljublja, 164, 180, 151, 149).
Stari mudrac na malom trgu, darovito sazdanom nečijom majstorskom ru-

kom, bio je za života neumorni pobornik naučne misli u okršaju sa svakom
tvrdom dogmom. Čitavog svog vijeka istrajno se zalagao i nastojao da pomiri
judaizam sa islamskim shvatanjem i tumačenjem aristotelizma. (...) Moše ben
Majmun bolovao je i umro na dvoru u Kairu, na drugoj strani svijeta, daleko
od rodne Kordobe i svoje Andaluzije. (...) Ovog popodneva sam pred podnožje
bronzanog spomenika ostavio jednu žutu mirisnu ružu, kao što sam to učinio i
u cvjetnom Širazu, u dalekoj zemlji Perziji, obilazeći i klanjajući se uspomeni
na velikog pjesnika vina, dragih ljudskih poroka i životne radosti – Hafiza.
(Džumhur 1982, Hodoljublja, 155).
U jedinstvenim opisima srastanja maursko-jevrejske-kršćanske duhovne i

materijalne kulture, Zuko ispoljava najintimnijega sebe, oplemenjenog ovom
245
trostrukom energijom. Sobom druge radostiti upravo u ovim spojevima – smi-

sao je kulturalnosti njegova estetičkoga univerzalizma. Ima stranica hodoljublja
koje bi vrijedilo napamet naučiti i snatriti u Zukinim prosjajenjima. Možda je u
tom smislu Zukina rekonstrukcija duge i sjajne povijesti usnule i tajnovite stare
Kordobe, sa reminiscencama na vizantijsku Aja Sofiju i istanbulsku kaligrafiju, na
biblijski Damask - muslimanski Šam, i na Omerovu džamiju u Jerusalemu - u
čijoj su pećini pod liticom i muslimani i hrišćani i Jevreji skrušeno se i svako na svoj
način molili za oproštaj - najsnažniji signum Zukinog estetičkoga univerzalizma:
Pod isti mavenim nebom Andaluzije, na istom mjestu i pod istim krovom,
zasjekli su se kao u nekoj šaljivoj povijesnoj igri bez početka i bez kraja i mu-
slimanski mihrab i hrišćanski oltar, i polumjesec i krst okamenjeni, božestven
i lijep svaki po svom zakonu, po svojim pravilima i svaki na svoj način. (...)
Davno sam u drevnom Konstantinopolju, potonjem Stambolu, istim pogledom
i na jednom istom zidu u velelepnoj Aja Sofiji obuhvatao i hrišćanske zlaćane
mozaike vizantijskog cara Konstantina i arapskim krasnopisom nakićene sure
iz Kurana na levhama turskog sultana Mehmeda Fatiha iz kuće Osmana. U
biblijskom gradu Damasku, potonjem muslimanskom Šamu, u velikoj džamiji
sirijskih Omajada sazdanoj na razvalinama rimskog hrama i na temeljima
hrišćanske bazilike, obilazio sam skladnu mermernu kapelu u kojoj počivaju
mošti svetog Jovana Krstitelja sa rijeke Jordana. Hrišćanski svetac sa rijeke
Jordan počiva pod velikim krstom i kandilima u srcu velike muslimanske bo-
gomolje, zadužbine sirijskih kalifa Omajada, osvijetljen treptavim plamenom
stotine voštanih svijeća što gore, pucketaju, dogorijevaju. (Džumhur 1982, Ho-
doljublja, 157, 158)
Čovjek se u ovim istodobnim prosjajenjima jevrejstvom, kršćanstvom i islamom

mora pitati: iz kojih vrela je nastajao takav vrijednosno nepristrasan i ravno-
pravni credo kultura, svjetonazora i konfesija u duhovnosti Zuke Džumhura?
Ako je slijediti psihologe, odgovor bi mogao biti u ranom bosanskom djetinj-
stvu, u Zukinom dječaštvu između Konjica, Sarajeva i Beograda:
Djetinjstvo sam provodio u Jevremovoj ulici i u kući pored Bajrakli džamije, išao u
evangelističko zabavište u Karadžićevoj ulici kod pastora i učio njemačke pjesmice
napamet, igrao se lopova i žandara ispred sinagoge Bet Jisrael u Ulici cara Uroša,
a prva slova sricao u najstarijoj školi u Srbiji pored Saborne crkve i Patrijaršije
nadomak Kalamegdana. (Džumhur 1991, Pisma iz Afrike i Evrope, 87, 88)
6.
246
Neodoljivi šarm Zukine riječi je u njenoj duhovitosti, u nasrudinovskom humo-

ru, onom narodskom bosanskom humoru, zdravom i osvježavajućem koji nastaje
u izokretanju stvari i pojava, sa krajnjim utiskom – poantom apsurda i paradok-
sa. Riječ je o jednoj naslijeđenoj orijentalno-islamskoj paradoksalnoj duhovnosti
tipa “pametne budale” u kojoj se začinje šarm i ispoljava osebujnost i osobnost
Džumhurova zdravog humora. Nasrudinovski humor izokretanja stvari i pojava,
sa apsurdnim utiskom, u svojem poticaju je narodski, a u izvedbi je ovaj humor u
cjelini osobni, džumhurovski. Njime su protkana sva hodoljublja. Sržna je kvali-
teta Zukine humorističnosti u snažnoj životnosti, u slikovitosti i autentičnosti.
Kao, npr., u opisu nokturna u Zlatnom Rogu, u živopisu koji je mogao satvoriti
samo jedan autentični slikar sa dušom djetinjom i sa maštom pjesnika:
Onda se oglasi mesec riđ i izgladneo kao Nasrudin-hodžino magare. Pobrsti
sve zelene zvezde i cele noći kunja povrh belih minareta kao iznad ogromnih
zašiljenih olovaka kojima su davno pomrli anđeli ispisivali po nebu grehote
trećerazrednih smrtnika. (Džumhur 1991, Pisma iz Azije, 307)
Duhovitost kao zasebnu kvalitetu jezičkoga artizma inače rijetko u književnosti

imamo, a u izobilju se njome sladimo i oduševljavamo u hodoljubljima Zuke
Džumhura. Možda je u tom smislu karakterističan opis borbe posebne sorte
horoza na bitpazaru u Teheranu. Okružen vatrenom navijačkom publikom,
Zuko Džumhur svojim totalnim utonućem u svijest domaćina gradi autentič-
nu, dramatičnu i duhovitu scenu:
Kad padnu opklade, petlovi se ustreme jedan na drugog. Borba se vodi na run-
de. Zadnje kandže na obe petlove noge čvrsto su uvijene u krpe. (...) Na sve
strane leti pusto perje, a okupljeni navijači padaju u zanos. Kako vreme odmiče,
borci su sve umorniji. Udaraju nasumce jedan u drugog, padaju u klinč i oba-
vijaju se šijama. Na kraju, kad se potpuno iscrpu, sudija proglašava pobednika.
(...) Dok gledam žvaćem neki domaći zeleni duvan pomešan sa krečom i sa
korenjem od jasena i blago se drogiram. Taj duvan stalno nosim u džepu u
maloj okrugloj kutiji. Ponekad mi se od dva petla učini da vidim četiri, ali na
taj način borba postaje još zanimljivija. Uskoro ću prisustvovati tuči čitavih
kokošinjaca, ili ću se podići sa zemlje, poverovati da sam i sam petao i glasno
zakukirikati. Tome se ovde niko pametan ne bi začudio. (Džumhur 1991, Pi-
sma iz Azije, 39)
Da bismo bili ozareni ozarenošću Zuke Džumhura, bili oduševljeni njegovim

oduševljenjima, valja nam potpuno utonuti u Zukine fascinacije, utonuti, npr.,
u živopis dvojice grandioznih Buda od 56 i 35 metara visine, uklesanih u stije-
ne avganistanskog Hindukaša, biti zadivljeni ovim vitkim i skladnim djelima
247
ljudskoga uma i ruku, uživati u opčaranosti Zuke Džumhura i razumjeti nje-

govu distingviranost, otmjenost i duhovno gospodstvo, kroz njegovu reakciju
na pentranje turista na glave ovih božanstava; za Zuku je to atak bogohuljenja:
Od podnožja do Budinog temena imaju stepenice. Turisti se penju na glavu
Božanstva i slikaju. Ja sam odbio da se Bogu popnem na glavu. (Džumhur
1991, Pisma iz Azije, 12)
Duhovitost hodoljublja nastaje u vlastitom vrijednosnom stavu živopisca u

opisu doživljenog, viđenog. Taj stav u pravilu je ironičan spram konformizma,
potrošačkog mentaliteta, snobizma, malograđanštine, koje Džumhur uočava na
svim meridijanima, posebice u prizorima masovnoga turizma. Džumhur ironi-
zira izvještačenost turista, njihovu površnost u neproživljenosti viđenog. Umje-
sto po sjajnim dućanima i lokalima, Zuko radije zalazi tamo gdje će doživjeti
iskon, ljudskost, autentičnost, prirodnost. Djeluje bizarno i stoga duhovito, ta-
kođe zukinski paradoksalno, ali jednako činjenično i mrtvozbiljno, da je, npr.,
bitpazar ili buhlja pijaca topos svih hodoljublja: tu Džumhur dotiče iskon, dno
ljudske autentičnosti:
U carskoj prestonici ima dućana poput onih u Parizu, lokala kao u Madridu,
bioskopa i i pozorišta kao u Rimu, ali ja svakog dana odlazim samo na bitpa-
zar – buvlju pijacu. Sve buve na svetu su iste, ali su zato buvlje pijace drugačije.
Gde god sam putovao, tražio sam buvlju pijacu, bitpazar. Na buvljim pijaca-
ma se putnik najbolje upozna sa jednim gradom i njegovim žiteljima. Buvlja
pijaca, bitpazar, u Teheranu me je oduševila. Na Istoku putnika zamore silni
dvorovi, saraji i velelepne džamije, kao što na Zapadu umaraju palate i kate-
drale, a na Severu biblioteke i spomenici velikim sinovima otadžbine. Buvlja
pijaca je živi i večni spomenik malom čoveku u svakoj zemlji. U Kopenhagenu
sam bio na pijaci gdje se prodaju samo buve. Mladići i devojke čija se koža već
izlizala i ispostila od silnih deterdženeta i dezodoransa, kupuju od hipika koji
dolaze sa Balkana buve u kutijama od šibica. Uvozne buve plaćaju kraljev-
skim danskim krunama koje imaju zlatnu podlogu i onda uživaju i trnu od
zadovoljstva kada se na severnom suncu u luci mogu češati do mile volje, srećni
što nedužnim malim bićima na neki način mogu biti od koristi. Ti mladići
i devojke kao da su naučili našu narodnu mudrost da kožuh ne vredi ako u
njemu nema buva. (...) Doskora sam verovao da je najveća i najzanimljivija
buvlja pijaca na Bosforu, na mestu gde se susreću i u usta ljube Azija i Evropa.
(Džumhur 1991, Pisma iz Azije, 87, 88, 89)
U citiranoj posljednjoj rečenici riječ je o toposu, o idealu, o suštini smisla ho-

doljublja Zuke Džumhura, o njegovu samoispunjenju kroz srastanje duhovno-
sti, civilizacija, religija u ostvarenju estetičkoga univerzalizma o suštini smisla
248
hodoljublja. Ovu vrijednosnu suštinu Zukinih hodoljublja je užasno važno

(ekpresija Dževada Karahasana) markirati i prononsirati usljed zaboravnosti,
egoizma i licemjerja ljudskoga bića. Većina ljudi deklarira se naime multikul-
turalnim, u stvarnosti to multi fingira, glumi, nije ga u stanju u svom življe-
nju ostvariti. Zukina hodoljublja nisu fingirana multiduhovnost, već duboko
iskrena samopoistovjećenost sa ukupnim ljudskim naslijeđem i stvaralaštvom
svih izvora. Samopoistovjećenost koju riječju – djelom dokazuje. Otud njego-
va misao, svijest i savjest, jesu istinskog estetičkoga univerzalizma. Nikoga nije
moguće poučiti kako valja živjeti, ali tragom Zukina hodoljublja moguće je u
radosti i u ozarenjima pojmiti smisao našeg obitavanja upravo u estetičkom uni-
verzalizmu: biti na putu samoostvarenja (samoosvješćenja) kroz proces trajnog
spajanja duhovnih razlika. Što znači biti jedan Bosanac i građanin svijeta isto-
dobno, dubinski iskreno, moguće je upravo u takvoj samoosviještenosti Zuke
Džumhura uvjeriti se i proosjećati. Argumente estetičkom univerzalizmu nala-
zimo ako poredimo kulturno naslijeđe i psihologiju ljudi Magreba, Andaluzije
ili Avganistana s čovjekom Bosne i Balkana u Zukinim najboljim putopisima o
Bosancima uz rijeku Neretvu, o Mostaru, ili u opisu mentaliteta Sarajlija. Ri-
ječ je o duhovno-civilizacijskom ljudskom jedinstvu: o udijevanju regionalnih,
bosanskih u općeljudske vrijednosti, o spajanju jednog Omera Hajjama i Voje
Ilića, ili čaršije u Kordobi sa čaršijom u Mostaru, graditelja Abdela Rahmana
i Muje Komadine ... Usred Kordobe na malom trgu gdje je spomenik slavnom
jevrejskom mudracu i velikom liječniku Majmonidesu. Zuko ovaj trg doživljava
intimno kao čiste i ljupke naše starinske mostarske avlije uz Radobolju koju neke
nevidljive i nepoznate domaćice zlatnih ruku održavaju, čiste i peru svakog boga-
vetnog dana i po nekoliko puta (Džumhur 1991, Pisma iz Azije i Afrike, 143).
Da su sadržaji kulture posljedica navika, i da ih je neumjesno vrijednosno
suprematizirati, argumentira Zuko Džumhur iskustvima od grada do grada, od
čovjeka do čovjeka. U tom smislu karakteristična je paralela – navika čovjeka
Zapada i Istoka koji u šetnju izlazi sa psom odnosno sa pticom u kavezu:
Park pun Avgana koji u šetnju izlaze zajedno sa svojom pticom. Kao što u Bo-
lonjskoj šumi, Hajdparku, Šenbrunu ili Kalamegdanu otmeni svet odlazi u
šetnju sa kučićima, ovde ljudi vole da se šetaju sa pticama. To nisu ni kanarinci,
ni papagaji, ni slavuji, nego neka sorta kokica crvenog kljuna. (Džumhur 1991,
Pisma iz Azije, 98)
Da je navodna suprematija zapadne civilizacije, njena urbaniteta isforsirana,

Zuko Džumhur dokazuje opisima niza gradova na Orijentu. Posebice, npr; u
opisu hotela “Šah Abaz” u Isfahanu: Zuko Džumhur je zabezeknut pred sjajem
i raskoši kojom sam sa svake strane okružen. Američki Hiltoni i Interkontinentali
249
djeluju skromno, praktički skorojevićevski kad se uporede sa ovim čudom Istoka.

(...) Hotel Šah Abaz je stecište umetnosti svih epoha najmoćnijih carskih dinastija
u povesti Perzije: Seldžuka, Safavida i Kodžara (...) Ko u ovim odajama sa pozla-
ćenim kvakama i tavanicama provede bar jednu noć, sanjaće čitave večeri jednu po
jednu priču iz “Hiljadu i jedne noći” (Džumhur 1991, Pisma iz Azije, 101, 102).
7.
Artizam riječi Zuke Džumhura dokaziv je iz stranice u stranicu hodoljublja.
Evo jednog argumenta sa karakterističnom andrićevskom pregnantnosti izraza
u kojem je riječima tijesno, mislima široko, pregnantnosti riječi koja sažima sto-
tine napisanih stranica - uzdaha pred ljepotom ćuprije u Mostaru:
Hajrudinu je pošlo za rukom da jedne noći skine s neba mlad mesec i pokloni
ga Neretvi. To čudo se nikada, nikome, nigde na svetu nije desilo. (...) Neka je
večna slava i hvala neimaru Hajrudinu što Mostaru napravi ćupriju nevidjene
lepote kao srebren polumesec iz kojega je na dugom putu od neba do Zemlje
ispala mala sjajna zvezda. (Džumhur 1991, Pisma iz Azije, 104, 106)
U Džumhuru nalazimo spoj osjećanja za vrijednost riječi, rafinman oka i

vještu ruku crtača:
Tu se na svakom koraku možeš sudariti sa živim čovekom koji je upravo pobegao
iz Starog zaveta i u čaršiji za trenutak da nešto vidi ili kupi. Ti biblijski mrki
starci dugih belih brada uvijeni u kaftane i umotani u turbane, živa su slika i
prilika nekog Mojsija, Avrama ili Josifa koji se između automobila i zaprega,
po ovim ulicama i trgovima kreću sigurno i suvereno kao po veronauci. (...)
Dodijao mi je i Teheran u kome se ništa ne dešava – nema ni hašiša, ni borbe
petlova, ni biblijskih staraca po sokacima koji su samo za trenutak umakli iz
Starog zaveta, i do mraka će se vratiti u korice svetih knjiga, da u njima prenoće
po podovima bogomolja. (Džumhur 1991, Pisma iz Azije, 22, 92)
Zuko Džumhur svijet doživljava srcem i savješću, potom umom i sviješću, pa

je takav odnos prema svijetu i čovjeku bitan produktor magične snage nje-
gove riječi. U njegovoj raskošnoj osjećajnosti nastaju najfinije vrline totalno-
ga intimnoga poistovjećivanja s drugim, od sebe drugačijim. U materijalnom
nasljeđu, u duhovnoj kreaciji Zuko “iskopava” ono što nam je najdragocjenije
– suštinu duševnu koja nas uzbuđuje i oplemenjuje, čini ljudima. Upravo u spo-
sobnosti samopoistovjećenja sa drugim, u udijevanju svoje intime i oduševljenja
u opis materijalne ili duhovne kreacije, nastaje draž, živopisnost i autentičnost
Zukina hodoljublja. Evo kako, npr., zajedno sa hodočasnicima na Mezarišerifu
Zuko Džumhur proosjeća dramu hazreti Alije:
250
Bio sam na mnogim slavnim grobovima gde se prodaju ulaznice; na svetim

mestima gde se hodočasnicima izdaju uverenja i potvrde, i na grobovima gde se
satima čeka u dugačkim redovima, ali još nisam video grob na kome se i posle više
od hiljadu godina usrdno i skrušeno moli, plače, uzdiše i nariče, kao da je pokojnik
malopre preminuo, kao da je prenekoliko trenutaka ovde sahranjen, i kao da
je svakom od ovih ljudi, žena i dece bio više nego rod rođeni. Kao da je deci bio
majka, majkama jedinac, očevima mezimac. (...) Stigao sam tu i prisustvujem
najvećem skupu tuge i žalosti na svetu. (Džumhur 1991, Pisma iz Azije, 36)
Po snazi osjećanja, bogatstvu asocijacija i po moći fantazije, posebno po srod-

nosti stila, hodoljublja djeluju i bajkovito i realistično poput Šeherzadine 1001
noći. U rečenici Zuke Džumhura osjećamo opčinjenost Šeherzadinim umije-
ćem pripovijedanja:
Mnogi pored pripovjedača ostaju satima. To su oni strasni ljubitelji lijepe riječi
što su na Džema el Fna i došli samo zato da slušaju i uživaju u čarolijama
lijepo sročenih kazivanja. Oni nisu ovamo stigli da nešto zagledaju, merače ili
pazare – oni su samo i jedino vruće mušterije lijepe riječi. (Džumhur 1991,
Pisma iz Afrike i Evrope, 35)
Hodoljublja Zuke Džumhura krasi jedna istinski rijetka ljudska sposobnost sje-
dinjavanja svojih osjećanja, znanja i mjere za harmoniju i estetiku sa drugim,
drugačijim, u sebi nekodiranim i nenaučenim. Ta moć empatije sa stvaralaš-
tvom čovjeka na svakom meridijanu - svetoga je izvora. Tom moći je Džumhur
bio obilato obdaren, i njome sebe i nas zari i plijeni. Zuko Džumhur svijet i
život srcem proživljava. Za njega biti znači osjećati: on prvo čovjeka i svijet
prooosjećava potom ih razumijeva. U svijetu savremenom materijaliziranom,
u kojem razum sve pogubnije otupljuje naša čula i osjećanja, Zukini putopi-
si svojim silnim bogatstvom osjećanja jesu istinska emanacija ljudskoga bića.
Trajna radoznalost i otvorenost svijetu najbitnija je kvaliteta ljudskoga života i
hodoljublja Zuke Džumhura. Ona kvaliteta koja producira saznanja: Gospoda-
ru, daj da neprestano rastem u spoznaji (Kuran, Ta-Ha, 14), nije li u navedenoj
poruci suština svakog hadžiluka – jevrejskog, kršćanskog i muslimanskog? S
bitnom karakteristikom Zukinog hadžiluka da za njega nisu samo Jeruzalem,
Meka ili Istanbul sveti, već mu je svaka stopa na Zemlji sveta, i da je hadži-
ja onaj koji iza sebe ostavi djelo vrijedno poštovanja, Zuko Džumhur jedan je
univerzalni hadžija jer su mu i um i osjećanja vrijednosno jednako osviješteni u
svakom teizmu. Jedan monoteist može razumjeti, ali će teško moći vrijednosno
poistovjetiti se sa ovom empatijom Zuke Džumhura.
251
8.
Hodoljublja Zuke Džumhura trajno su aktuelna usljed prononsiranja ideje ci-
vilizacijsko-duhovnoga jedinstva, i usljed argumentiranja vrijednosne ravno-
pravnosti kultura i stvaralaštva. Putopisci u pravilu opisuju osobenosti civiliza-
cija, epoha, stilova, gradova; u Zuke Džumhura sve je to uzdignuto na razinu
estetičkoga univerzalizma, ljudskoga zajedništva, i pored markiranja njihove
budističke, judejske, kršćanske ili islamske izvornosti i originalnosti. U ovom
hodoljublju nema za putopise one karakteristične distanciranosti spram dru-
gačije duhovnosti. Zuko se Džumhur kao drugi putopisci ne čudi drugačijem
kao egzotičnom: Zuko je opčaran i duboko saživljen sa svakom duhovnosti ili
sa naslijeđem bilo čije materijalne kulture. Mi osjećamo da on istinski uživa u
svakom osobenom izdanku ljudskoga stvaralaštva, politeističke ili (a)teističke
inspiracije, na bilo kojem meridijanu. Ovaj je njegov estetički credo duboko
prožet reminiscencama na zavičajno balkansko-bosansko materijalno i duhov-
no naslijeđe, ono vrhunsko koje je vrijednosno jednako općeljudskom i svjet-
skom. U sebi spojiti znanja o općeljudskom i najeminentnijim segmentima za-
vičajnog stvaralaštva, afirmirati oboje uporedo istinskom predanošću – ljubav-
lju, dokaz je univerzalne estetičke svijesti, svjesne svoga korijena, domovinstva,
kućnoga praga i topraka. Da bismo pojmili i proosjećali magiju ove svijesti i
savjesti, Zukin estetički univerzalizam - kvintesencu njegove poetike - valja
nam se uživjeti u duhovni kod svakog od nas, ili uživjeti se u intimu bilo kojeg
vjernika monoteiste. Svi smo naime suodređeni svojim naslijeđenim ili nauče-
nim duhovnim kodom. U pravilu nismo u stanju jednako snažno i duboko,
iskreno spoznavati i radostiti se u različitim duhovnostima kakve su, npr., tri
monoteističke objave. Također većina ljudi nije sposobna sebe oplemenjivati
totalnim vrijednosnim (nepristrasnim) jednačenjem materijalnoga i duhov-
noga naslijeđa triju objava. Ovom općeljudskom izazovu, ovoj delikatnosti,
samo najkultiviranija manjina uspijeva “dževapiti” - u sebi samom taj izazov
ostvariti, da u nama konfesionalne različitosti funkcioniraju vrijednosno, inte-
lektualno i emocionalno nepristrasno, totalno ravnopravno. Djelo Ive Andrića
(Džumhurova uzora) je na tom putu (ne)dosegnutog duhovnoga univerzaliz-
ma. Andriću je kao rijetko kome uspjelo da u nizu svojih proza vrijednosno jed-
nači i vjerodostojno ravnopravno opojmi i tumači sadržaje jevrejske, kršćanske
i islamske duhovnosti. S druge strane, Džumhurov etički uzor Ivo Andrić je u
nekolicini proza ipak samo čovjek sa svojim pristrasnostima. Za razliku od bilo
kojeg monoteiste, Zuko je Džumhur tako duhovno kodiran da se u njegovim
hodoljubljima intimno i duboko iskreno ostvaruje vrijednosno jednačenje kul-
tura i religija u njihovim vrhunskim materijalnim i duhovnim segmentima. U
252
takvom Zukinom osobnom proživljavanju nije riječ ni o nivelaciji vrijednosti

niti o toleranciji. Riječ je procesu istinskog sinkretičkog saživljavanja sa drugači-
jim kodom. To saživljavanje moralo se izgrađivati kroz istinsku ljubav, kroz pro-
ces zaljubljivanja u drugačije kao svoje. Takav je podvig duhovni i duševni po
psihološkim zakonitostima moguć samo kroz proces voljenja drugačijeg koje
voljenjem postaje svoje i moje, sa rezultantom estetike universalis. Hodoljublja
su snažan izvor i lektira za psihodekontaminaciju europocentrizma i nacionaliz-
mom inficirana (balkanskoga) čovjeka. U postratnim balkanoidnim izokrenu-
tim vrijednostima u kojima je zamišljeni, idealizirani i zlorabljeni Bog uklonio
konkretnog čovjeka, Zukina hodoljubna riječ prononsira epistemu humanuma:
da smo svugdje i uvijek primarno ljudi, potom mojsijevci, hristjani, muslimani,
sa poantom da je biti insanom preče nego biti Balkancem, Srbinom, Bošnjakom
ili Hrvatom. Preče i primarnije jer je zahtjevnije, časnije i čovječnije. Džumhur
nas ozaruje dragocjenom energijom jedinstva i cjeline ljudske svijesti i iskustva.
9.
Ovaj tekst nastao je iz saznanja i uvjerenja da je osmišljena kritička riječ vjerodo-
stojna i vrijedna ako tvori paralelnu književnu umjetnost, vlastito stvaralaštvo
- inkarnaciju originaliteta. Put u inkarnaciju vodi kroz katharsis – srastanje sa
sviješću i savješću djela. Tomu je srastanju glavni preduvjet sposobnost samo-
saživljavanja sa djelom, bez koje nema veličajnoga duhovnoga jedinjenja. Bez
jedinjenja se svaka kritička riječ pretvara u larpurlar, scijentizam, snobizam,
selfishness – samoljublje, posebice u analizi putopisa usljed njegove žanrovske
sinkretičnosti, značenjske polifonije, u slučaju Zukina hodoljublja – i multi-
medijalnosti. Iznutra osvijetliti hodoljublja stoga je pretpostavljalo biti Zukin
dvojnik: biti enciklopedija znanja o ljudskom stvaralaštvu, biti artist riječi,
imati odnjegovani rafinman prema harmoniji stvaralaštva, kako bi naša riječ
isijavala Zukino djelo, a mi sami bili u sjeni njegove riječi. Upravo kroz ovo
sijamsko dvojstvo, ozareni Zukinom riječju, ostvarivan je smisao ovog članka:
uviranje u radost, u dragocjeno osjećanje života koje je rasuto hodoljubljima
Zuke Džumhura. Isijavanje radosti kroz ljudsko stvaralaštvo - najvrednija je
energija Zukina hodoljublja. Serioznije dokazati ovu eminentno estetičku ma-
giju – bio je cilj i smisao moga članka.
Dosadašnja kritička riječ o Džumhuru - Ive Andrića, Mome Kapora, Veselka
Tenžere, Miroslava Prstojevića, Ivana Lovrenovića, Fahrudina Rizvanbegovića,
Jakova Jurišića, Alije Pirića, knjiga Vremeplov Zuke Džumhura Edhema Bad-
žaka (2002), Zukina biografa “Ekermana”, te monografija Hasana Tijanovića
253
(Tijanović 2006) - opisala je multimedijalnost, intertekstualnost i snagu pri-

vlačnosti Zukine riječi u duhovitosti, objektivnosti i ekspresivnosti hodoljublja.
Pritom je ostala neprodubljena energija radosti i oduševljenja kojima isijava Zu-
kina riječ u nama, što je bio cilj i smisao ovoga članka. Također je u književnoj
kritici marginalno zahvaćena enciklopedičnost i artizam riječi – sastavnice este-
tičkoga univerzalizma koje se argumentiraju u mom članku. U ovom mom pre-
tencioznom sumarumu da ocijenim kritiku o Džumhurovu djelu, da doživim
i razbistrim sastojbine radosti koju iz sebe isijava Zuko kao omiljeni i čovjek i
putopisac u južnoslavenskom kulturnom prostoru, da Zukino isijavanje radosti
spoznam i opojmim najdragocjenijom supstancom hodoljublja, dospijevam i
sastavljam se sa Džumhurovim dvojnikom Hasanom Tijanovićem, koji mae-
stralno otkriva u čemu se sastoji tajna neodoljivosti djela Zuke Džumhura:
Ima u Džumhurovu putopisu liričnosti kao u Skendera Kulenovića, znanstve-
nosti kao u Begića, narativnosti kao u Andrića, eliptičnosti kao u Lovrenovića,
epske raspjevanosti kao u Sijarića, esejističke elokventnosti kao u Krleže, trivi-
jalnosti kao u novinama, itd., međutim, tajna njegove popularnosti, čitanosti i
gledanosti je, čini nam se, u tome što ni jedna od ovih poetičkih crta ne dominira
do naglašene prevlasti jednog elementa nad ostalim, nego zajedno funkcionira-
ju u gustom tkanju i vezu raznolikog teksta. (Tijanović 2006: 161)
Trebalo je ovo putopisno djelo par decenija odležati, distancirati se od eufo-

rične televizijske recepcije krajem osamdesetih da bismo spoznali da nikakav
medij nije u stanju odmijeniti, supstituirati Zukinu pisanu riječ u kojoj je Zuko
svoj, jedinstven, neponovljiv. Televizični Zuko Džumhur površno je shvaćen i
prihvaćen. Kolikogod je naime za širu javnost televizijsko hodoljublje bilo op-
ćekorisno, Zukom proživljeno i neposredno tumačeno, jednako tako bilo je vri-
jedno shvatiti da je ovaj vagabund jedan rafinirani esteta ne samo govorne već i
pisane riječi, inteligibilne imaginacije, enciklopedičnosti, bogomdane duhovi-
tosti, neposrednosti i topline, raskošne osjećajnosti koja uzbuđuje, oduševljava.
Riječ je o jednom sjajnom umu i čestitom ethosu koji je u našem južnoslaven-
skom putopisu unikatan, i koji u putopisaniju nije imao prethodnika. Vjerojat-
no neće imati sebi sličnoga nastavljača. Stoga je proosjećana, duboko proživlje-
na Zukina riječ o perzijskom pjesniku Muhamedu Šemsudinu Hafizu Na grobu
Hafizovu esencijalna za ukupno Zukino djelo:U njegovim pesmama trag napora
je nevidljiv. Nazivam ga – tumačem tajne (Džumhur 1991, Pisma iz Azije, 156).
Temu enciklopedizma i jezičkoga artizma, mom duhovno nedoraslom ple-
doajeu kreposti i slasti Zukine mudre, blage i merak pisane riječi – terapi-
je – argumentiram, zaokružujem i sastavljam sa početnim dijelovima ovoga
članka kroz maestralnu evokaciju mističke ozarenosti Ivana Lovrenovića živom
254
riječju Zulfikara Džumhura, Ivanovim sjećanjem na živu, izgovorenu riječ Zuke

Džumhura u hotelu “Bregava” (arhitekta Zlatka Ugljena) u Stocu:
Te noći meni se Džumhur otkrio kao čovjek koji zna sve o najkrupnijim i
najvažnijim temama naše i svjetske historije; on je nama te noći, između ostalog,
održao kratki kurs alternativne političke istorije naših krajeva – Jugoslavije i
Bosne i Hercegovine u dvadesetom stoljeću, tako da smo ga slušali otvorenih
usta. Čovjek, dakle, koji je bio prava enciklopedija znanja, ali ne onog drvenog,
dosadnog, nego čovjek koji sve to priča i artikulira potpunim unutarnjim znan-
jem i neodoljivim darom plastičnoga govorenja. Tada sam Džumhura vidio
posljednji put, a i danas sam mu zahvalan na toj noći kao na nečemu najmu-
drijem i najduhovnijem. (…)
Zuko je Džumhur bio čarobnjak. (...) Ovako u priči “Trup” ljepotu pripovije-
danja starog fra Petra opisuje Ivo Andrić: “Nikad se ne bi moglo kazati u čemu
je upravo bila lepota njegova pričanja. U svemu što je govorio bilo je nečeg na-
smejanog i mudrog u isto vreme, ali pored toga oko svake njegove reči lebdeo je
još naročit prizvuk kao neki zvučni oreol kakvoga u govoru drugih ljudi nema
i koji je ostajao u vazduhu i titrao i onda kada je izgovorena reč ugasla. Zbog
toga je svaka njegova reč kazivala više nego što ona u običnom govoru znači. To
je izgubljeno zauvek”.
Zapanjujuće je kako se ovaj opis može bez ostatka primijeniti i na Ugljaninov

hotel “Bregava” u Stocu i na cijelu auru kojom je ta kuća zračila i na Zuku
Džumhura i na noć iz mojega pamćenja. Sve to izgubljeno je zauvijek.
Džumhur jest bio beskrajno duhovit šeret, sjajan ironičar s onom sasvim po-
sebnom vrstom ironije koja nikad ne prelazi u otrovni cinizam, iako je preciz-
na i oštra kao potez grafičarskom iglom. Ali u Džumhuru imamo i mislioca,
ozbiljnog mislioca, koji svoje uvide saopćava na način ležeran, tako kompatibilan
sa zahtjevima današnje civilizacije koja ne trpi ozbiljnost. Tu negdje između te
vanjske pojavnosti kao šeretske, i tih uvida koji su lucidni i munjeviti, čini mi
se da bi valjalo tražiti nekog malo drugačijeg Džumhura, nego što je općenito
upamćen, posebno od strane televizijskog gledateljstva. Zato kažem da bi Džum-
hura ipak trebalo najviše tražiti u tekstu. Tekst je, čini mi se, na kraju krajeva
glavni dio njegove baštine, što neće nimalo umanjiti čudesnu duhovitost njegove
dosjetke, njegovog televizijskoga putopisa, ili, recimo, činjenicu da možda nikada
nismo imali tako genijalnog novinskog karikaturista, posebno u žanru političke
karikature. (www.ivanlovrenovic.com: Zulfikar Džumhur – sablja i gomila)
255
Zusammenfassung
In die Studie sind die Elemente der sprachlicher Kunst und der Enzyklopedismus
bearbeitet und als wertvollsten Bestandteilen des universellen Ästhetizismus in
Dzumhurs Reisebeschreibungen interpretiert. Diese beide Werte sind bisher
in der Rezeption des Dzumhurs Werk als unbemerkte Werte geblieben und
oberflächlich in der Literaturkritik angenommen worden. Mit der Erläuterung
das Wesentlichen im Dzumhurs Werk in der Vertiefung und Erweiterung der
fundamentaler Erkenntnis über Gleichwertung der Weltanschauungen, Kultu-
ren und Religionen in der Zeit und Raum. Diese These ist durch die meine
Interpretation der textuellen Selbstidentifizierung Dzumhurs mit der materi-
ell-geistlichen menschlichen Erbe bewiesen. Dabei ist auch die universelle Äs-
thetik in der Reisebeschreibungen durch die Erzeugung der Freude und Be-
geisterung im Text nachgewiesen. Solche Erzeugung des Entzückens mit der
menschlichen Schaffung macht den gemeinsamen Ethos der Reisebeschreibun-
gen und dieser Studie aus. Mit gemeinsamen Versuch zu finden: auf welche Art
und Weise kann der Mensch das Leben zu lieben und zu genießen.
Literatura
Džumhur, Zuko (1982), Hodoljublja, Znanje, Zagreb.
Džumhur, Zuko (1991), Izabrana djela, 1–7, Oslobođenje, Sarajevo.
Lešić, Zdenko (urednik) (2007), Savremena tumačenja književnosti, Publishing, Sarajevo.
Pirić, Alija (2000), Stil i tekst, Stiloopisne interpretacije književnih tekstova XX stoljeća,
Bosanska riječ, Wuppertal.
Rizvanbegović, Fahrudin (1997), Antologija bošnjačkog putopisa XX vijeka, Alef, Sarajevo.
Tijanović, Hasan (2006), Multimedijalnost putopisa Zuke Džumhura. Interkulturni,
intertekstualni, intermedijalni aspekti, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb.
256
prof. dr. Alija Pirić
Filozofski fakultet
Univerzitet u Sarajevu
REFLEKTIRANJE ORIJENTALNOG I MEDITERANSKOG

PROSTORA I DUHA U PUTOPISU ZUKE DŽUMHURA
Sažetak
U tekstu se najprije govori o specifičnostima mediteranskog duha,
njegovim vrijednostima i historiji, te osobenoj raskošnosti kulturalnih
miješanja. Sa sviješću da Zuko Džumhur potječe iz takvog prostora,
govori se o njegovom doživljaju Istoka i Zapada, ali i njegovoj moder-
nističkoj poetici koja korespondira sa poetikom grada i urbanog živo-
ta. U Džumhurovim tekstovima će se prepoznavati elementi literariza-
cije/dotematizacije, sa posebnim osvrtom na tekst o Počitelju. Slijedi
analiza autorovog doživljaja ostalih gradova Mediterana kao i njegove
analize strukture orijentalnog duha i arapskog identiteta.
Ključne riječi: Zuko Džumhur, Mediteran, duhovni prostor, pamćenje prostora.
Bezmalo svi putopisi Zuke Džumhura propituju vrijednost i posebnost

mediteranskog podneblja, njegove kulture, zapravo njegove multikulture, te
njegove nesporne vrijednosti za svjetsku civilizaciju. Teško je, naime, definirati
šta jest mediteransko u Džumhurovom putopisu: da li su to spomenici, kultura,
način mišljenja, stil i kultura življenja, način ishrane ili samo geografija jednog
duhovnog prostora. Niko još nikada nije uspio izmjeriti dokle se prostire
Mediteran, gdje su njegove granice, računajući podjednako i one na kopnu i
one na otvorenom moru, jer njegove granice nisu ucrtane ni u vremenu ni u
prostoru. Granice Mediterana i stvarne i virtualne liče na risarije na pijesku koje
more/vrijeme začas izbriše i obesmisli, a mi, kao djeca, nanovo crtamo. Stari su
mudraci učili kako Mediteran seže tamo dokle dopiru smokva i magare, drugi
opet postavljaju maslinu kao međaš, treći blagu mediteransku klimu. I jedni, i
drugi, i treći su nedvojbeno u pravu, ali i u krivu istovremeno, jer nas granica sa
takvim znamenjima često prevari, pa se uvuče duboko u kontinent, i tamo gdje
se ne bismo nadali. “Grci su ga vidjeli između Fazisa na Kavkazu i Herkulovih
stupova idući od istoka prema zapadu: podrazumijevali su njegovu prirodnu
granicu spram sjevera, zanemarivali onu prema jugu.” (Matvejević 1998: 13).
Ovakav odnos prema granicama Mediterana, kakav su preferirali Grci, važi i
danas što potvrđuje neuhvatljivost granica ovoga čudesnog prostora smještenog
257
između triju kontinenata Afrike, Evrope i Azije, ali i činjenicu kako Mediteran
nije samo geografija nego nešto važnije od toga sa iznimnim osobnostima, koje
ukazuju na pojedinačni značaj svake od njih. Neizbježno, one, te osobenosti, ne
mogu u kontekstu mediteranskog prostora predstavljati više od pojedinačnog
slučaja koji nikad ne može obuhvatiti cjelokupni opseg pojma mediteranskog,
ali ono što mogu jest obznaniti one vlastite dosege koji ukazuju na vrijednost
onoga što im je u mediteranskom prostoru otvoreno da misle, stvaraju i žive.
Bolje bi bilo misliti duh Mediterana nego li njegove granice.
U kontekstu Mediterana uvijek je prisutna drama, stanovita doza nape-
tosti između općeg i pojedinačnog, između napora da se izrazi duh vremena
i naslijeđa, vlastito slaganje i neslaganje s njim, ali i promišljanje, koje može
probiti duh zadanog prostora. Mediteran, kao opći univerzalni pojam, svakako
je svojevrsna mantra koja pridolazi kroz historiju i kroz jedan specifičan geo-
grafski prostor, raznolik koliko i cjelokupno vrijeme. Ta mantra, koju zovemo
mediteranskim prostorom, nema i ne može imati čvrsti i jedinstveni zajednički
nazivnik, što je vrlo vjerovatno u početku nešto najuočljivije što se uopće može
reći za jednu vremensku i prostornu raznolikost. Međutim, u tom opetovanom
pojmu svakako ima nešto specifično, nešto što nas u kulturi sjećanja podsjeća
na samo izvorište, na zdenac naše ukupne kulture. Pisci i filozofi su to nešto zva-
li kolijevkom kulture i filozofije, našim zajedničkim domom, rodnom kućom,
nešto što kroz kulturu, misao i vjerovanja upućuje na riječi početak i temelj.
Naime, danas se čini neizbježnim misao kako je prostor Mediterana, iako do-
brano potisnut kontinentom i u filozofskom i u kulturalnom smislu, i dalje
žuđeni topos i prostor divljenja savremenog čovjeka. Otuda mnogobrojna pu-
tovanja “na jug” pisaca, turista, filozofa, pjesnika, vojnika i levanta svake vrste,
koji Mediteran vide kao prostor Drugog, ali i kao vlastito ishodište. Teško je
objasniti šta nas to goni iznova da pokušamo složiti mediteranski mozaik, piše
Matvejević, “sačiniti još jednom katalog njegovih sastavnica, provjeriti šta znači
svaka od njih napose ili koliko vrijedi jedna spram druge: Evropa, Magreb, i
Levant; judejstvo, kršćanstvo i islam; Talmud, Biblija i Kuran; Atena i Rim;
Jeruzalem, Aleksandrija, Konstatinopol, Venecija; grčka dijalektika, umjetnost
i demokracija; rimsko pravo, forum i republika; arapska znanost, provansalsko
i katalonsko pjesništvo, renesansa u Italiji, Španjolska u raznim razdobljima,
zanosnim i okrutnim, Južni Slaveni na Jadranu i još mnogo toga” (Matvejević
1998: 14). Nikako se ne bi sa sigurnošću sada moglo tvrditi, unatoč ovom sjaj-
nom pregledu kulturalnih vrijednosti, kako je ovo skica o konačnom okviru ili
sadržini pojma Mediteran. On se ni izbliza ne iscrpljuje na ovome inventaru,
ali nedvojbeno upućuje na najvažnije sastavnice i općenito na strukturu ove
258
posebnosti i osobene raskošnosti. Razni narodi i svakovrsne rase sastajali su se

i sukobljavali na ovom relativno malom prostoru, približavali kulture i jezike
do opasne blizine, ali se i suprotstavljali možda više nego bilo gdje na svijetu.
Iako su ovaj prostor obilježile grčka, rimska, arapska, bizantska, turska, talijan-
ska i francuska, španjolska i katalonska, slavenska i mnoge druge, prije ovih,
civilizacije, mada uglavnom nacionalne, Mediteran je prostor koji je zadržao
sliku i šmek nečeg zajedničkog, kompaktnog, što je lišeno svakog partikulariz-
ma i svake podjele. Taj kulturni i historijski sukus, koji iako heterogen po svojoj
prirodi, prepoznatljiv je na svakoj strani Mediterana, kako na jugu i sjeveru,
isto tako i na istoku i zapadu. Je li to blaga mediteranska klima koja dozvoljava
cjelogodišnje bavljenje u prirodi, da li je to ona lijenost duha koja zna iznenada
“sijevnuti” do neslućenih visina ili je to ona samodovoljnost koju prepoznajete
u svim mediteranskim gradovima koji figuriraju kao zasebne države, posebne
planete. Mediteranski su domoroci, piše Matvejević, više pripadali gradu nego
državi i naciji. “Gradovi su za njih bili i država i nacija i još nešto povrh. Građani
su više željeli biti patriciji nego republikanci” (Matvejević 1998: 19). Takvom
osjećanju posebnosti mediteranskih gradova doprinosi svakako i “posebnost
položaja, cjelovitost ili zaokruženost prostora stvaraju dojam da je Mediteran
svijet za sebe i središte svijeta: more okruženo zemljom, zemlja morem. Sunce
koje se nad njim uzdiže i obasjava ga kao da je na nebu jedino zbog njega ili da
je samo njegovo” (Matvejević 1998: 16).
Već smo konstatirali kako se leksikonski postupak u Džumhurovom puto-
pisu pomjera, od romantičarskog slikanja prirode kao poprištu velikih historij-
skih događaja, prema modernističkoj usmjerenosti na urbani prostor i gradski
život. Ovaj prostor određen je, kulturološki i civilizacijski, raznim utjecajima
u umjetnosti i kulturi od rimskih, bizantijskih, mongolskih, grčkih i na kraju
islamskih, koji profiliraju putopiščevu duhovnu mapu i čine osnovne koordina-
te Džumhurovog putopisnog opserviranja. Razlozi njegovog odlaska na Istok
su, prije svega, traganje za vlastitim duhovnim estetsko-etičkim identitetom,
odnosno traganje za vlastitim korijenima, otkrivanje svoje kulturne baštine.
Osim toga, to je traganje za jedinstvenim kulturalnim prostorom koji se uništa-
va u svojoj rascjepkanosti i stvaranju svoje male provincijske samodovoljnosti,
zahvatajući ga na širokom geografskom prostoru od svoje domovine do Španije
na zapadu i Afganistana na istoku. No, njegov domet je Orijent i mediteranski
kulturni prostor koji objektivno postoji sa svim svojim sličnostima i razlikama.
U dalekoj Perziji on istinski doživljava i pjesnički očuđava Stari most u Mostaru,
svoje pjesnike (Bajezidagića, Šantića, Ilića) i s njima uspostavlja duhovni most,
doživljava gradove (Mostar, Sarajevo, Beograd i Konjic) na asocijativnom nivou.
259
Na Istoku, pronalazi i doživljava ljepotu, raskoš, šarenilo i mudrost, ali i istovre-

meno vidi bijedu i ružnoću, tu neizbježnu drugu stranu medalje, jezivo realnu
i sveprisutnu. I ljepotu i ružnoću sa vještim analogijama i asocijacijama učinio
je svojinom svih naroda i svih krajeva. Jedna ili druga nisu nikom imanentne
niti date unaprijed. Treba vidjeti i doživjeti, vjeruje putnik, i “cvjetni Širaz” i
“rasadnik kulture Gazni” i Bamijan i “cvjetne vrtove Alhambre”, ali treba isto
tako, u ime istine o životu, vidjeti i mjesta gdje se “čovjek ne vidi od bijede”, gdje
čovjek ima “tvrde prste i stisnute usne” i prosjake što bogorode za koru hljeba.
U prvi mah učini se putniku da ovdje ima više prosjaka nego vode, povrća, ptica
i zraka. Bogorade starci, žene, djeca, mladići i djevojke. (Džumhur 1997: 138)
To je opomena i jeziva stvarnost “kao da između blagostanja i bijede, smrti i

života, zdravlja i bolesti nema ni jedan korak”. (Džumhur 1997: 138)
U skladu sa svojim uvjerenjima da je svijet lijep, za to što je šarolik u svakom

pogledu, Džumhur je sa podjednakom radoznalošću i širom otvorenih očiju
“seirio i uživao”, tolerantno i strpljivo, i na Istoku i na Zapadu. U apotekarskom
mjerenju dubine analize, naravno, tas bi pretegao na istočnu stranu, jer je nje-
gov iktus i duhovni profil prema stvarima i ljudima na Istoku došao snažnije
do izražaja. Vrijednosti su predstavljene da bi se prema njima imala jedna fina
distanca, ponekad afirmativna, ponekad duhovita i humorna, a drugi put detro-
nizirajuća i kritička.
S druge, pak, strane, kad govori o stvarima sa Zapada, brani se kako on kao
”nehrišćanin” nije baš vičan, ali ipak uvijek govori afirmativno o “pravoj mjeri
i ukusu” u nekoj španskoj crkvi. To su konstatacije na nivou lijepog uljuđenog
i tolerantnog odnosa prema drukčijim stvarima, a manje su na nivou stvarnog
umjetničkog postupka ili umjetničkog snažnog doživljaja, koji bi opet impli-
cirao rečeni fini i tolerantni odnos. Ovo je osnovni razlog zbog koga je zbirka
putopisa Hodoljublja objektivno manje snažna i uvjerljiva od prethodne dvije,
makar to i nije jedini razlog. Drugi razlog za ovu tvrdnju leži u činjenici, koja
može biti aksimatična za sve pisce, da su prave, istinske i duboko pjesničke slike
one doživljene u djetinjstvu. Djelo u čijim temeljima stoji ova činjenica redovno
pretenduje, uz druge kvalitete, za vrhunsko umjetničko djelo. Temeljni prin-
cip Džumhurovog pripovjedačkog kreda jeste vjerovanje u doživljene slike iz
djetinjstva, njihovo interpoliranje u živo tkivo pripovjedačkog postupka. On,
nerijetko, sa žalom konstatira rušenje i gubitak takve iluzije iz djetinjstva, ali ne
shvata to tragično, naprotiv, utvrđuje tom činjenicom svoju životnu mudrost.
Što se pak tiče ovih drugih novoformiranih slika, koje ostaju kao duhovne ver-
tikale poslije svih putovanja, njima je autor pravi domaćin i bogati posjednik
260
koji vrlo dobro koristi svoju duhovnu imovinu. Sa tih duhovnih vertikala koje
prepoznajemo u tekstu pisac promatra, komparira, doživljava, ocjenjuje i stva-
ra, te prepoznaje stvari u sebi i oko sebe, pjesnički raspoložen i prijemčiv za
utiske. Ko može, recimo, tvrditi, ili je to barem teško, da li je Džumhur doživljaj
Istoka kao duhovnu vrijednost ponio iz Beograda ili se, recimo, tolerantnom
odnosu učio u šarenoj sarajevskoj etničkoj i kulturnoj sredini. Pitanje nije samo
retoričko. Trajne i neprevaziđene duhovne vrijednosti Džumhur nosi iz svog
roditeljskog doma, iz kuće muslimanskog intelektualca (imama) u Konjicu, iz
vrijedne i poznate porodice1 odakle je ponio ljubav prema knjizi, tolerantan
odnos prema drugim ljudima i kulturama te ljubopitljiv odnos prema novim
stvarima, saosjećanje s ljudima, neotuđenost i bliskost s običnim malim čov-
jekom, volju za znanjem i, konačno, eruptivni avanturistički duh. Ako je suditi
po rasprostranjenom mišljenju da je najsigurniji duhovni prtljag i najsigurnija
svojina to što čovjek ponese iz svog roditeljskog doma, onda možemo reći da
je Džumhur dosta ponio i da je to bilo svjetlo na njegovom putu. Kao da je,
Zulfikar Džumhur, slijedio stari hercegovački nauk - da na ovoj škrtoj i po-
snoj zemlji hercegovačkoj čovjek mora imati po nekoliko “kalema”, da u svom
dućanu mora imati nekoliko vrsta robe da bi se koliko-toliko valjano i sigur-
no živjelo, tako on u svom “dućanu” njeguje slikarstvo i književnost i postaje
“umjetnik koji ore u dve brazde” (Andrić). Niti pravo, a niti likovna akademija
nisu mu odgovorili na otvorena životna pitanja, ili bar umjetnik nije bio zado-
voljan takvim odgovorima, ipak, odgovor je potražio među ljudima u životu, “u
bijelom svijetu”, u pustinjama, na životnim džadama gdje se škola skupo plaća,
ali rezultati dugo traju. Sudeći po mudrosti u svom djelu, vjerujemo da je našao
najveći broj odgovora i spoznao duhovni mir, ali ovakav duh i ovaj nemir ima
još otvorenih pitanja.
Neko je nekad pametno rekao da se “svaka misao rađa na istoku svijesti”,
a kod Džumhura svaka priča i svaka misao ima istočnu paradigmu ili je bar
jednim dijelom ukorijenjena negdje na Istoku. Već smo konstatirali kako je
Džumhurov odnos prema “istočnom prostoru” često romantičarski. Međutim,
to putopisno oblikovanje istočnog svijeta pokazuje interkulturalnu komunika-
ciju u kojoj se zapadna prosvjetiteljska ideja, formulirana u njegovim stavovima,
pojavljuje kao protivteža statičnoj slici Istoka, ali i kao ideja razumijevanja po-
sebnosti Drugog i Drugačijeg. Bez obzira na činjenicu kako ideja prosvjetitelj-
stva nosi predrasude i stereotipe, te spoznaju da se putopisac koristi akumulira-
nim znanjem, njegova reprezentacija toga prostora nije zapadna, nije egzotična
1 Četiri stotine godina Džumhurovi su u porodici imali hafiza.
261
i neobična, već on vidi taj svijet kao dio integrativne slike svijeta, tim prije što se
Džumhur slijedom modernističke poetike utječe poetici grada i urbanog života.
Mediteranu ne pripadaju mjerila uža od mediteranskih, mada su njego-
ve nacionalne kulture sastavni dio tih mjerila, jer bi njegova slika bila opasno
reducirana ako bi se slikala pretežnom bojom samo jedne od spomenutih ci-
vilizacija, bez obzira na njezin nezaobilazni doprinos općoj slici. Svi su imali
periode svoga ekumenstva kao i periode fanatičnog uspenja, svoje erose ali i
svoje tanatose, svoju receptivnost ali i svoju autarhičnost, svete knjige ljubavi i
razumijevanja, ali i svoje križarske ratove i džihade.
Gradovi
Najvredniji i najčešći motiv putopisa Zuke Džumhura jeste, van svake sumnje,
grad kao najsloženiji oblik civilizacije i mjesto gdje se čovjek uspravio i pro-
govorio duhom, izrazio se arhitekturom i crtežom te obznanio poezijom i fi-
lozofijom. Grad znači uljuđenost i red nasuprot divljini i neredu prvobitnih
naselja, svijest prema instiktu, uskraćivanje slobode prema potpunoj slobodi,
urbani plan prema neurbanoj stihiji sela. Historija velikih civilizacija počinje
sjedilačkim načinom života koji dijalektički dolazi poslije nomadskog načina
življenja i stalnog mijenjanja prebivališta. Prema Bibliji, prvi grad napravio je
Kain. Gradovi imaju oblik kvadrata (četvorine) što simbolizira stabilnost za ra-
zliku od nomadskih šatora koji su oblikom kruga značili kretanje i nestabilnost.
Gradovi su tako postali pravi spomenici civilizacija i svjedočanstva marljivosti i
vještine ljudskih ruku. Gradovi afirmiraju spoljne materijalne znake visoke civi-
lizacije: građevine, hramove, portale, trgove, palače, posebnu arhitekturu, fon-
tane, rivu, korzo, javne objekte, škole i institucije. Istovremeno, u gradu su se ra-
zvili novi običaji, piše Lewis Mumford, strogi i vrlo efikasni umjesto starinskih
običaja i udobne neužurbane svakodnevnice. “Borba, dominacija, upravljanje,
potčinjavanje - to su bile nove teme, za razliku od opreza i razboritosti i bez-
granične istrajnosti sela” (Mumford 2001: 28). U tome smislu mediteranski gra-
dovi predstavljaju sami arhetip takvoga načina i stila života i ulaze u udžbenike
kao idealni kulturalni egzemplari na kojima se čita razvoj i evolucija današnjeg
grada. Ono što nas zanima jeste saznanje da su ovi gradovi postali sinonimi za
civilizacijske uspone, kultna mjesta razvoja kulture i njezini promotori. Gradovi
su kultivirano i uljuđeno vrijeme.
Zbog preovlađujućeg motiva grada, u Džumhurovom putopisu, njegov bi
se putopis mogao nazvati šehrengizom. Ovaj naziv pristajao bi u potpunosti tek
kad bi njegov putopis bio napisan iz utilitarno-pragmatičnih razloga i kad bi
262
sadržavao samo opis grada, međutim, kako to nije, nego je moderan, ni njegov
putopis ne trpi svrstavanje u sheme i škole, ali mu je šehrengiz sigurno bio uzor,
odnosno njegov putopis trpi utjecaje ove putopisne vrste. Glavni likovi, ako
tako možemo govoriti kada je u pitanju fikcijska literatura, u Džumhurovom
putopisu su gradovi. Putopisac se obraća gradu nekrolozima, uspjelim
mikroesejima, a pritom ih slika iz rakursa biologijske opcije postojanja svih faza
razvoja u životu gradova kao civilizacijskih organizama, živih organizama koji
imaju ćelije, krvotok, nerve i na koncu dušu. Traženje duše tih gradova prvi je
i osnovni Džumhurov zadatak i on ga, na naše i njegovo zadovoljstvo, obavlja
uspješno. Posredujući putopisno iskustvo, putopisac personificira grad jer se
nekrolozi pišu ljudima, atributi koje dodaje gradovima su atributi uz ličnosti.
Kada je riječ o približavanju putopisnog teksta uobičajenim postupcima
standardnih književnih vrsta, u Džumhurovom postupku prepoznajemo litera-
rizaciju, odnosno dotematizaciju koja uključuje “tipove znanja ili obavijesti ko-
jima se nadograđuje osnovno putopisno izlaganje i postupke njihova jezičkog
oblikovanja” (Duda 1998). Dva su ključna postupka literarizacije putopisnog
teksta - misaona nadogradnja i dotematizacija figuralnim postupcima. Ako
bismo ovo primijenili na Džumhurove putopise, otkrili bismo prisustvo oba
postupka dotematizacije u kojima se putopisni subjekt legitimira snažnim emo-
tivnim rasponom, dramatikom, senzibilitetom i razumijevanjem događajnosti,
duhovnom dimenzijom, dubokom mudrošću i stalnom sviješću o prolaznosti
i krhkosti svega ljudskog. Misaona nadogradnja legitimira subjekt putopisnog
diskursa, pretvara putopis u ogled i, proširujući osnovnu temu putovanja, pri-
bližava ga hijerarhijski višim žanrovima.
Primjeran je, u tom smislu, tekst kojom putopisni subjekt posreduje priču
o gradovima, na početku Nekrologa pod naslovom Grad zelene brade. Počitelj
ovdje doživljavamo iz pozicije polisa kome je “ostala samo prošlost”. Tako po-
sredovana priča o Počitelju nije samo simbolički početak putovanja po Medi-
teranu nego je i metaforički, stilistički fundirana priča o općoj sudbini Medi-
terana, kome je kontinent odavno uzeo primat i ostavio ovaj prostor divljenja
maglinama historije i ostacima stare slave. Riječ je o stvarima koje su nekada
imale vrijednost i sjaj, a danas su samo prošlost. Povijesnu topografiju Počitelja
putopisni subjekt retorički upotpunjuje (nadograđuje) dijahronijskim razmi-
šljanjem i svojevrsnom filozofijom povijesti Počitelja. Opis predmetnosti preko
figura završava u refleksiji. Naime, Počitelj se nudi kao živi arhiv moći carevina
i velikih civilizacija koje su svaka na svoj način ostavile traga, ali koje su, prema
neumitnim zakonima svijeta, zauvijek nestale, a Počitelj ostavile da živi svoju
slavnu prošlost i neizvjesnu budućnost.
263
Džumhur pravi dijahronijsku skicu grada što je “građen i dograđivan”, nalazi

kako su mu život i duh udahnjivali i Istok i Zapad, živio u nezavidnom položaju,
“zemlji na ćenaru” i ostao tragično napušten, potrošio vrijeme i svoju “nafaku”
te podlegao zakonima neminovne prolaznosti, personificirajući ga na kraju vrlo
stilotvorno pridjevima “gologlav, goloruk, golokrak, gloguz”. Misaona nado-
gradnja u Džumhurovom putopisu snažno legitimira subjekt putopisnog dis-
kursa i uzdiže putopis u rang eseja i ogleda. Svu tragiku izgubljenog i potrošenog
vremena (U tamnom viru Neretve pod vrbama udavio je odavno obe kazaljke sa
crnog brojčanika svoje stare sahat-kule) upotpunjuju poslednje devojke s ibrikom u
ruci pune mladeža, viklera i sevdaha. Dovodeći u istu ravan zaboravljeni i ostav-
ljeni grad i posljednje “djevojke s ibrikom u ruci” putopisni subjekt upotpunjuje
literarnu nadogradnju, ali i historijsku retoriku čini dramatičnijom. Džumhur
se miri u stilu mudrosti “bilo pa prošlo”, skoro veselo, jer se stilotvorno poigrava
polusloženicama i fonostilemima, intenzivira sliku mrtvaca-grada, personifici-
rajući ga atributima primjerenim samo čovjeku.
Mada je teško govoriti o ujednačavanju tehnike pripovijedanja u Džumhu-
rovim putopisima, vidljivo je snažno prisustvo autodijegetičkog i homodijege-
tičkog pripovijedanja2, odnosno, pripovjedač kao lik sudjeluje u univerzumima
koje svojim pripovijedanjem ustanovljuje. Istina, ovdje je autodijegetički pripo-
vijedni tekst samo podvrsta homodijegetičkih tekstova u kome je pripovjedač
ujedno i glavni lik, a takvi su tekstovi preovlađujući kod Džumhura. Zanimlji-
vo je da je ovaj putopis o Počitelju, Grad zelene brade, za razliku od rečenih
preovlađujućih, pisan heterodijegetičkim pripovjedačem, dakle, koji kao lik ne
sudjeluje u univerzumu koji svojim pripovijedanjem ustanovljuje. Bilo bi zani-
mljivo zašto je to tako i da li je putopisni subjekt intencionalno postupio na taj
način. Smatram da se ne radi o namjernom izmještanju pripovjedača iz univer-
zuma priče nego je ovdje presudila logika prošlosti u koju se po prirodi stvari ne
kontekstualizira autodijegetički pripovjedač.
Džumhur je pohodio velike i ključne gradove islamske civilizacije koji
imaju bogatu i sjajnu prošlost, dosadnu i običnu sadašnjost i neizvjesnu buduć-
nost, kao uostalom svi gradovi, ali Počitelj je jedan od Džumhurovih gradova,
jer je on početak svih njegovih hodoljublja prema svjetskim gradovima. Kroz
kratku i tužnu historijsku šetnju, Počitelj je bio domaćin samo historijskim
reminiscencijama, slučajnim miljenicima historije od Matije Korvina, preko
2 Dijegeza je Platonov termin za (posredno) pripovijedanje događaja u opreci prema

mimezi, kao njihovom (neposrednom) oponašanju. U suvremenoj ga je teoriji reaktuelizirao G.
Genette (Granice pripovijedanja, 1968) (prema Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne
teorije, zagreb, 1997, str. 56)
264
hercega Stjepana, sultana, generala Filipovića i Jovanovića, koje su “dvorio feld-

vebelske švalerke što su po Hercegovini sadile grincajg, kuvale ajnpren supe i
pržile uštipke po žandarskim kasarnama”. (Džumhur 1958: 12)
Ako ovom neveselom pričom o Počitelju, koja služi kao prolazna tačka
piscu, formiramo naše historijsko gledište, onda ćemo lakše razumjeti Nekrolog
i formirati odnos prema gradu, koji ima sasvim simbolično značenje. Počitelj
je postao jedna vrsta ulaznice, kupljene na vlastitom pragu, pragu do koga je
dopirila i zapadna i istočna civilizacija, pa je zbog toga mjera drugih gradova i
drugih putovanja. Svaka izgovorena rečenica o Počitelju izgovorena je sa sjet-
nim romantičarskim patosom i svaka je passe, u prošlosti, nekada davno, u vre-
menu koje je iza nas. Ovaj putopisni tekst može poslužiti i kao poetički obrazac
Džumhurove putopisne priče. Naime, putopisni subjekt ne opisuje Počitelj,
nego posreduje priču o njemu, koja, već smo to rekli, budući personficirana,
stavlja Počitelj u ulogu glavnog lika i u figuralnom i misaonom nadogradnjom
čini priču zanimljivom i dramatičnom. Već smo naučili kako su znanje i nara-
cija, odnosno upućenost u stvar i njezino posredovanje prema receptoru, dvije
najvažnije vertikale svake putopisne situacije. Džumhur se u ovom tekstu legi-
timira kao znalac, a samo znalac može suvereno pripovijedati, posebno ako se
radi o dijahronijskom posredovanju znanja i ako se radi o majstorskom prenoše-
nju znanja na čitaoca. Da se podsjetimo, preneseno znanje mora biti zanimljivo,
a dva su ključna obilježja zanimljivosti i “oba se temelje na kategoriji novosti ili
novìne”. Prvo je novina samoga znanja, a drugo, kada je čitalac upućen u ono
što posreduje pripovjedač, kao što je to u slučaju ovoga Džumhurovog teksta,
novìna načina pripovijedanja. Putopisni subjekt ovdje ciljano govori čitaocu
koji već ima stanovito znanje o Počitelju, računa, dakle, na njegovu obaviješte-
nost o tom gradu, pa mu ostaje da ga pridobije samo načinom pripovijedanja,
da probudi njegovu znatiželju da bi mu priču ispričao do kraja. Oslanjanje na
novu tehniku pripovijedanja, kao što je to u ovom slučaju, nije jedini način
Džumhurovog posredovanja znanja jer će u drugim tekstovima koristiti i novi-
nu samoga znanja, govorit će i o gradovima o kojima, zasigurno, većina njegove
čitalačke publike nikada nije ni čula, da ne govorimo o posjeti tim mjestima.
U čemu je onda tajna priče koja nosi klicu novosti i zanimljivosti i kako pu-
topisni subjekt posreduje svoje znanje kako bi udovoljio pretpostavljenom kri-
teriju zanimljivosti. Rekli smo kako je, u tom smislu i u ovom slučaju, Džumhu-
ru ostala samo novina načina pripovijedanja. Za razliku od tradicionalne priče
koja slijedi princip šta je dalje bilo i koja uključuje obavezno opisivanje pred-
meta, pojave, grada u ovom slučaju, Džumhur se odlučuje za sasvim moder-
no pričanje u kome priča nije cjelovita, konsekventna i jasna, nema očekivanu
265
kompoziciju, nego je fragmentarna, nekontinuirana, manjkava i data u stilu

mozaika sastavljenog od raznih elemenata, koje pisac selektira prema vlastitom
razumijevanju prioriteta, u skladu sa modernom slikom svijeta, koja je slijedom
razumijevanja moderne također fragmentirana, razbijena poput ogledala pa se
te krhotine međusobno slažu prema principu koje im daje autor. Evo potvrde u
tekstu Grad zelene brade:
(...) menjao je zastave, posade, i molitve na svojim kulama… zavijao čalme i
turbane, vodio vojske, dizao bedeme, hareme i šedrvane… opasivao se tabija-
ma, topovima, kumbarama, kapetanskim dimiskijama i tepsijama baklava i
pilava… zidao dizdarske konake… i stajao prema Gabeli i Veneciji na mrtvoj
straži jedne mrtve carevine… general Filipović prođe Bosnom Jovanović – Her-
cegovinom… (Džumhur 1958: 12).
Tekst je komponiran izvan svakog našeg znanja o načinu komponiranja historij-

ske priče, sa diskontinuitetom svake temporalnosti, izostankom svake gramatike
i poznatih standarda pisanja, sa riječima tuđicama koje upućuju na određene hi-
storijske počiteljske dionice, imenima generala sudbonosnih za noviju historiju
ovoga prostora, bez jasnog početka rečenice, bez poznate sintakse. Ovo tekst
nema, a da pročitamo šta ima. Tekst liči na arheološke nalaze od kojih vrstan
arheolog rekonstruira priču o Počitelju. Ili bolje rečeno, radi se o nagorjelim li-
stinama iz kakva izgorjela arhiva na kojima je ostala po jedna ili dvije dragocjene
rečenice koje opet vrstan konstruktor sastavlja u jedan jedinstven tekst. Rečenice
su eliptične, dakle nepotpune, krnje, nezavršene, nedostatne, neobavijesne, ali
ipak stilogene, nove, nepotrošene, neobične i, što je najbolje, odgovaraju grafički
svakoj historijskoj rekonstrukciji, ubitačno tačne i složene prema mogućem hi-
storijskom kontinuitetu. Prisustvo putopisnog subjekta, u selektiranju putopisne
građe i njezinom slaganju te eksplikaciji prema receptoru je sada sasvim vidljivo
i dramatično prisutno. Putopisni subjekt, dakle, na temelju svoga znanja, vodi
nas u historijsko, dijahronijsko putovanje koje predstavlja promjenu i oblikuje
vremenski slijed kao niz istrgnutih, nezavršenih i često nejasnih rečenica, koje
traže intervenciju obrazovanog putopisnog subjekta, ali pretpostavlja, što je
važno, i punu obaviještenost čitaoca o stvarima o kojima on stvara pripovjedni
univerzum. Riječ je ovdje o maksimalnom reduciranju historijske priče na karak-
terističnu minimalnu leksičku i lingvističku mjeru, pa prema poetici i zahtjevima
moderne, subjekt priča minimalnu priču savremenom recipijentu. Historijskim
skokovima, reduciranjima, izbjegavanjem detalja, komprimiranjem i zgušnja-
vanjem ogromnih vremenskih raspona, putopisac čuva svoje, ali i naše vrijeme
i, što je najvažnije, postiže željenu svježinu i novinu pripovijedanja. Niko nam
tako do sada nije pričao. Istovremeno, u tekstu je prisutan subverzivan odnos
266
spram tradicionalno shvaćene historije i njezinog tradicionalnog narativa, de-

tronizirajući i deepizirajući ton naše agonalne prošlosti koja je redovito slavna.
Subverzivan odnos čita se u klasičnom karnevaliziranom postupku kad usred
nabrajanja sve velikih riječi koje uznose historijski patos odjednom interpolira
riječi koje imaju gurmansko značenje, semantiku hrane (tepsijama baklava i pila-
va), što je prema Bahtinu najbolji način da se podsmjehne predimenzioniranom
epskom patosu. Hrana i općenito tjelesne potrebe subverzivno djeluju na svaku
moguću mitsku i epsku svijest, jer su u stanju predmet iz visokomimetskog pre-
seliti začas u niskomimetski modus, što je opet jedan od najvažnijih zahtjeva
moderne spram umjetnosti. Preciznije rečeno, ovaj je postupak poznat u stilistici
kao depatetizacija, što je opet legitimni postupak moderne. I na koncu, na ma-
krostilističkom planu ovaj tekst se čita kao jedna figuralna nadogradnja u kome
svi glagolski oblici (menjao, zavijao, opasivao, zidao, prođe) koji su upotrijebljeni
sugeriraju živi subjekt, čovjeka, pa se sve zajedno doživljava kao personificirano
značenje u kome stalno imate dojam kako je riječ o čovjeku. Zbog toga grad
(Počitelj) postaje živo biće, zapravo glavni lik putopisa, pa zbog toga možemo
govoriti kako u našoj čitalačkoj percepciji mi doživljavamo grad, a da ga puto-
pisac uopće nije opisao. Putopiščeva je upućenost i uvjerljivost njegovog znanja
uz narativnu novinu probudila našu znatiželju kao potrebu za znanjem i zain-
teresovanost za način pripovjednog posredovanja. Zanimljivost je, tvrdi Duda,
“povijesno promjenljiva kategorija”. Tematski repertoar svjetske književnosti,
smjene književnih razdoblja i različite hijerarhije žanrova dijelom su posljedica
upravo “promjene kategorije zanimljivosti”.
Lucidnim asocijacijama i analogijama, Džumhur plete mrežu ukupnosti
mediteranskih civilizacija, otuda su se tamo našli, na ovaj ili onaj način, Poči-
telj, Mostar, Sarajevo, dijelom i Beograd, zapravo oni gradovi koje je formirala
mediteranska civilizacija, njezina islamska komponenta. Zapravo, poznavanje
ovih gradova omogućava putopiscu pohod ostalim gradovima koji su imali
sličnu historijsku sudbinu. Otuda putopiščeva slobodna i suverena šetnja po
historijskim i ovovremenim sokacima bjelosvjetskih gradova. Dok govori o gra-
dovima, odnosno njihovoj slavnoj prošlosti, njihovoj manje slavoj sadašnjosti i
sasvim neizvjesnoj budućnosti, osjeća se blagi ton elegičnosti i nostalgične rezi-
gniranosti. Biti u nepoznatim i dalekim gradovima i isto tako dalekoj zemlji, pa
potom ispričati te doživljaje znatiželjnicima, predstavlja “ishodište pripovjedne
komunikacije”. Ono što je najvažnije za Džumhurovu sliku grada, mediteran-
skog ili orijentalnog, svejedno, jeste u tome što on pravi otklon od zapadnih,
uvriježenih obrazaca koji se najčešće temelje na predrasudama egzotičnih pro-
stora, posvećujući se poetici grada i gradskih prostora, te će prostor grada, kao
267
okvira, koji je konstantno prisutan u njegovom putopisu, kasnije dopuniti pro-

storom kuće, avlije, bašče, džamije, vrta, trga. Konačno, čitav njegov putopis
jeste mapiranje puta, a tematizirani prostor posreduje se u tekst i na taj način
učestvuje u formiranju ukupnosti kulturalnog znanja o tom prostoru.
Vlastitu sredinu znaju čitaoci, ali je prava priča uvijek “negdje drugdje”, negdje
izvan našeg spoznatog prostora, s druge strane prostorne granice našeg znanja.
Mnogi afganistanski gradovi, nekada veliki centri, svjetionici i rasadnici zna-
nja, trgovine, lijepih vještina i umjetnosti: Balk, Bamijan, Herat, Gazni, ostali
su danas uglavnom sravnjeni. (Džumhur 1997: 137)
Govoreći o gradovima, Džumhur uočava historijsku perspektivu i tako vješto

izbjegava monotonu geografsku ravan, tako se pred čitaocem redaju sudbine,
prošlost, baština gradova, historijska perspektiva, pa tek tada biva jasnijim pra-
vi razlog Džumhurovog hodočašća nekim, na prvi pogled, arhitektonskim ru-
inama. Koliko god gradovi i njihova stvarnost bili poznati ili pak nepoznati
recipijentu, oni se diskurzivno posreduju, pa tako izgled neposredne stvarnosti
kao i količina putopiščeva znanja zavisni su od njezina posredovanja. Posredo-
vanjem se zapravo detektira perceptivna sposobnost putopisca, njegova diskur-
zivna kompetencija kao i postupci njezina ostvarenja. Na putu sa Džumhurom
putuje i sjećanje na njegov rodni kraj od koga on zapravo nikad nije otišao, a o
tome će sam autor reći: I kada sam lutao po Persiji i po Avganistanu, kad sam bio
na rijeci Amur-Darji, zanosnoj Španiji, uvijek sam pomalo mislio na svoj rodni
kraj, mislio na beogradski Dorćol, na konjičku Gornju mahalu, na mostarsku Sta-
ru ćupriju... (Džumhur 1978: 151)
Džumhur najprije daje geografsku poziciju i današnji izgled grada koji za-
ista izgleda tužno. Ako nikada niste čuli za Gazni, grad će vam biti avetinska
gomila zemljanih potleušica zbijenih u poljani iza sršenih gradskih bedema. Biće
samo gomila ugašenih ugaraka (Džumhur 1978: 136), a odmah zatim, slijedi
kratka historijska retrospektiva, koja sadrži jednu mješavinu historije, geografi-
je, kulture, nauke, poezije i romantičarske ljubavi prema slavnoj prošlosti grada.
U egzotičnom prostoru Afganistana, putopisac prepoznaje općeljudske, civili-
zacijske vrijednosti, nauke, kulture i prosvjetiteljstva (književnici, astronomi,
teolozi, neimari i filozofi), koje su krasile ove gradove još u srednjem vijeku. U
opisu Gaznija prepoznajemo putopiščevu namjeru pokazati kako je “Orijent
sastavni dio europske materijalne civilizacije i kulture” (Said 1999: 15) nasuprot
uvriježenih zapadnjačkih predrasuda kako je Orijent “mjesto sanjarenja, egzo-
tičnih bića, nezaboravnih uspomena i krajolika, mjesto dragocijenih iskustava”
(Said 1999: 15).
268
Nekada je Gazni bio prijestonica moćnih muslimanskih vladara srednjeg vi-

jeka i veliki rasadnik kulture. Gazni je zavičaj mnogih slavnih ljudi: književ-
nika, astronoma, teologa, neimara i filozofa. Gazni je bio slavom ovjenčana
prijestonica jednog od najvećih vladara istoka Muhmuda Gaznija, osvajača
Hindustana i zavojevača Persije. (Džumhur 1978: 136)
Sličnost sa dubinom Počitelja je očigledna, jer je po znanom zakonu vječitog

smjenjivanja dobra i zla, svjetla i tame, nomada i sjedilaca, “uništenje došlo tako
brzo i iznenada. Osam vjekova prošlo je od dolaska Mongola u ovaj grad. Došli
su, prokopali, izdubili, sravnili sa zemljom, pubijali i opljačkali i otišli”. Na kra-
ju, sasvim mirno i razložno saznajemo razlog propasti, ali bez mnogo žaljenja
i naricanja, jer se sve odvija po neminovnim zakonima smjenjivanja u jednom
beskrajnom krugu “velikog besmisla ljudskog bitisanja”. Zlo je, nažalost, svojina
svih ljudi i svih civilizacija. Svi imaju svoje trenutke Erosa, gradnje i konstrukcije,
i svoje trenutke Tanatosa, trenutke destrukcije, rušenja i uništavanja svega što je
prethodna kultura podigla. Sociologiju zla i rušilačku prirodu čovjekovu još niko
nije objasnio niti ima potrebe za takvim poslom, to se jednostavno uzima kao ne-
što što je činjenica i što ne treba dokazivati niti objašnjavati. Dijalektika destruk-
tivne prirode čovjeka analogna je dijalektici života. Sklona cikličkim periodima
velikih izmjena, ona je potrebna čovjeku isto kao periodi konstruktivnog duha.
Ovaj bi se Džumhurov putopis dao čitati kao postkolonijalna reakcija pro-
tiv meganarativa zapadne civilizacije o tome što je ona učinila ili nije učinila
za svijet na Istoku. Borba za nezavisnost Trećem svijetu koja se u vrijeme šez-
desetih godina dvadesetog stoljeća politički rasplamsavala na tom prostoru i
koja je imala odjeka u bivšoj Jugoslaviji, u vrijeme kad su nastajali Džumhurovi
putopisi, rasprave o ekonomskoj eksploataciji zapadnog kapitala, privukla je
pažnju na snagu kolonijalnih predrasuda kao i na njihovo trajanje u postko-
lonijalnim vremenima. Putopiščevo otkrivanje istočnih gradova Gaznija, Bu-
hare i Samarkanda oponira zapadnim predrasudama o lijenosti i egzotičnosti
istočnog duha. Bio je to kulturalni kontekst “uspona teorija, koje su kasnije
poprimile institucionalni oblik ‘postkolonijalnih studija’ “ (Burke 2006: 57) u
koji se može kontekstualizirati i Džumhurov putopis. Evropska patrocentrič-
na i evropocentrična kulturalna matrica uglavnom govori o sebi i drugima, pri
tome uspostavljajući antitetičku poziciju u kojoj smo mi norma odnosno “mjera
svih stvari” jer se prema našem modelu određuje šta je normalno, dok su Drugi,
samim tim što su Drugi, izvan normi i izvan uobičajenih i validnih standarda.
U tom slučaju Evropljani druge narode, druge religijske i jezičke skupine, vide
kao Druge, a sebe kao normu pa se na taj način sudi o drugome na osnovu
stereotipnih slika i predrasuda. Ovakav način doživljavanja Drugog nije stran
269
niti jednoj sociogrupi, pa svi poistovjećuju druge sa svojim stereotipima, te u

antitetičkom odnosu spram njih grade sliku o sebi. “Drugi su”, piše Jacques La-
can, “mjesto s kojeg se pred subjekta postavlja pitanje njegovog postojanja” i ta
je ideja snažno prihvaćena u savremenoj političkoj teoriji, tumačenjima kulture,
pogotovo u feminističkim tumačenjima kulture. Isto onako kako smo rekli da
su čovjeku potrebni periodi razvitka i periodi nazadovanja, čovjeku je potreban
podsvjestan odnos prema Drugome, jer u njemu traži potvrdu sebe. Štaviše, on
nesvjesno projicira svoju vlastitu drugu, tamnu stranu u sliku Drugog. Zbog
toga mu je Drugi potreban isto onoliko koliko i ogledalo (Lešić 2006: 532).
Dakle, kako to tvrdi Edward Said, od osamnaestog stoljeća na ovamo, orijenta-
lizam, prikriveno ili očito, bio je povezan s kolonijalizmom i postao “zapadni
stil dominacije, restrukturiranja i vladanja Orijentom” (Burke 2006: 57). Viđe-
njem istočnih gradova kao rasadnika kulture, Džumhur mijenja sliku Orijenta
i na poseban način uvodi u dijalog kulturalnu polifoniju ili heteroglasje, za koji
se zalaže savremena kulturalna znanost i bez koje nema izlaska iz statusa sta-
gniranja i održavanja stečenih pozicija. Ideja u kome je ideja homogenog i je-
dinstvenog Ja izazvana, ideja heteroglosije ima presudnu važnost u proučavanja
ego-dokumenata, tekstova pisanih u prvom licu. Dnevnik koji uključuje izvat-
ke iz novina ili putopis koji sadrži odlomke iz turističkih vodiča čine primjere
koegzistencije i dijaloga između različitih glasova.
U spominjanoj knjizi Edwarda Saida otkrivamo kako se na temelju znanja
i moći konstruira i etablira odnos prema Orijentu i gdje citirani engleski autor
Balfour tvrdi da “mi poznajemo civilizaciju Egipta bolje nego što poznajemo ci-
vilizaciju bilo koje druge zemlje” (Said 1999: 46), pa se onda na temelju takvoga
reprezentiranja vlastitoga znanja može zaključiti kako “vi možete propiriti kroz
cijelu povijest Orijentalaca, povijest onoga što se, općenito govoreći, oslovljava
Istokom, vi nikada ondje nećete naći tragove o samoupravljanju” (Said 1999:
47). Iz ovoga se teksta ne čita samo presuda o uspostavljanju kolonijalne uprave
nad Egipćanima, nego se reprezentiranjem znanja o njima stvara slika nezrelih,
nedoraslih i, u političkom smislu, neemancipiranih ljudi kojima je potrebno
kolonijalno tutorstvo, a budući da je autor ovakvog stava Englez, onda nije teško
zaključiti ko ima biti taj egzekutor. Balfourova logika je ovdje zanimljiva ne samo
stoga što je potpuno saglasna sa premisama njegova govora u cijelosti, “Engleska
poznaje Egipat; Egipat ono što Engleska zna o njemu; Engleska zna da Egipat ne
može imati samovlašće; Engleska se potvrđuje okupacijom Egipta; za Egipćane
Egipat je ono što je Engleska okupirala i nad čim sada vlada; strana okupacija,
prema tome, postaje ‘samom osnovom’ savremene egipatske civilizacije; Egipat
zahtijeva, zapravo insistira na britanskoj okupaciji” (Said 1999: 48). Evo još
270
jednog primjera takvog kolonijalnog stava prema Orijentalcima u tekstu lorda

Cromera: ”Tačnost je odvratna za orijentalni duh. Svaki Anglo-Hindus uvijek
bi se morao prisjetiti te maksime. Ne posjedovati tačnost, koja se lahko premeće
u neistinu, zacijelo je osnovna odlika orijentalnog duha. Europljanin je vičan
promišljanju; njegovi činjenični stavovi su lišeni bilo kakve dvosmislenosti; on
je prirodni logičar, ali on nije mogao studirati; on je po naravi skeptik i traži
dokaz prije negoli je kadar prihvatiti istinu o bilo kakavom stajalištu; on uvjež-
bava unsku djelatnost poput mehaničkog zanimanja. Duh Orijentalca, s druge
strane, nalik njegovim slikovitim ulicama, izrazito manjkav u simetriji. Njegovo
razumijevanje je najčešće površno opisivanje. Mada su drevni Arapi stekli neke
više stupnjeve dijalektičke znanosti, njihovi potomci su posebno lišeni svojstva
logisticiranja” (Said 1999: 54). Dakle, znanje o Orijentu, zaključuje Said, “zato
što je rođeno iz moći, u određemnom smislu tvori Orijent, Orijentalca i njegov
svijet” (Said 1999: 56). U Cromerovu i Blafourovu jeziku i slici koju tvori taj
jezik Orijentalac (Drugi) je naslikan kao neko kome se “sudi (kao u sudnici),
nešto što se poučava discplini (kao u školi ili zatvoru), nešto o čemu se uči (kao u
zoološkom priručniku)” (Said 1999: 56). Dakle, slika Orijenta je uokvirena škol-
skom učionicom, sudom za prekršaje, zatvorom ili priručnikom za istraživanje,
ispitivanje, prosuđivanje, discipliniranje ili upravljanje. Ovakav diskriminatorski
i binaran stav spram Orijenta aktuelan je i danas, on se dakle zadržava nekoliko
stoljeća, a primjer zato Said nalazi u savremeniku Henry Kissingeru, koji u svom
eseju Domaća struktura i vanjska politika, donosi dramu koja je istinita u kojoj
se Sjedinjene Države moraju ravnati događanjima u svijetu “pod pritiskom do-
maćih snaga, s jedne strane, i inozemnih zbilja s duge strane.” Zato Kissingerov
govor “mora uspostaviti polaritet između Sjedinjenih Država i svijeta; k tome,
on naravno, svjesno govori kao autoritaivni glas za glavninu zapadnjačke moći,
čija skorašnja historija i sadašnja stvarnost su to postavile pred svijet koji lahko
ne prihvaća zapadnjačku moć i dominaciju” (Said 1999: 63).
Doživljaj prostora Orijenta, odnosno Mediterana i njihova reprezentaci-
ja su dio akumuliranog znanja što se vidi u donošenju gotovih sudova i stavo-
va, bez obaveze dubljeg analiziranja i narativne organizacije prostora Egipta.
Posredujući stav o orijentalnim gradovima na nivou afirmativanog narativa,
Džumhur oponira usvojenom akumuliranom znanju zapadnog civilizacijskog
kruga o tom prostoru te, relativizirajući tvrde kolonijalne stavove, poziva na in-
terkulturalnu komunikaciju različitih kultura i civilizacija. Isto tako Džumhu-
rov putopis donosi i relativizira različite sheme na osnovu kojih su Bliski Istok
promatrali zapadni putnici, putopisci, učenjaci i romanopisci, stereotipe kao što
su “zaostalost”, “degeneracija”, “despotizam”, “fatalizam”, “luksuz”, “pasivnost” i
271
“senzualnost”, ali često i solidarizirajući se sa njima prihvatanjem istih stavova

o ovom prostoru, nekada čak i ekstremnijim i tamnijim bojama obojen pro-
stor. Takvim stavom Džumhurov putopis prelazi u kritički intoniranu priču
koja se ne tiče samo Orijenta i mediteranskog prostora nego poprima širu i
univerzalniju optiku. U samom središtu književnog putopisa nalazi se subjekt
putopisnog diskurza, njegova moć opažanja i njezino jezičko oblikovanje, pa u
Džumhurovom slučaju možemo pratiti i mjene putopisnog subjekta na način
da eksplicira vlastite stavove o stvarima koje imaju opću i općeljudsku vrijed-
nost. Posredovanje neposredne stvarnosti se često prepoznaje kao ideološki čin,
“zato se u četverokutu između putovanja, pogleda, pripovijedanja i ideologije
smješta subjekt putopisnoga diskurza” (Duda 1999: 81). Džumhur često, mada
ne uvijek, uspijeva izbjeći ideološki intoniranu priču kritičkim odnosom spram
predmetne stvarnosti, reprezentirajući prostor i ljude u posve pesimističkom i
neafirmativnom tonu.
Doživjeti drevne civilizacije, na Bliskom i Srednjem Istoku, moglo se samo
stvarnom posjetom gradovima: Jedrenama, koji naglo propada, Istanbulu, što
se beskrajno sporo mijenja, Gazniju, kome je ostala samo prošlost, Teheranu
koji se naglo razvija, te Širazu sa njegovim pjesnicima. Džumhur traga za dušom
svakog grada i ostaje zaljubljen u onaj starinski, autentični i nepatvoreni kolorit,
koga nije načeo crv modernoga po svaku cijenu. Ipak, definitivno umire stari
autentični Istok, “poezije, čežnje, šadrvana, biglisanja, istočnjačkih čuda i bajki
iz Hiljadu i jedne noći, bajadera, haremskog seksa i ratničkih pohoda” (Trifko-
vić 1959: 422-429) i ustupa mjesto jednom novom savremenom pohodu života
koji zapljuskuje, ovaj put sa Zapada. Pisac osjeća to umiranje govoreći nekrolog
čaršiji koja živi i tuguje kao u mravinjaku, ali ipak umire onaj Istanbul iz njego-
vih snova, iz priča i pjesama njegovog djetinjstva.
Nižu se pred nama, kao na filmskoj vrpci, spoljašnji odbljesci velikih civi-
lizacija i kultura; čaršije, vrtovi, džamije, minareti, tekije; neprestano ponirući
u historiju vođeni autorovom čežnjom za “dalekim i pitoresknim kulturama
Istoka”. Ta želja probuđena je u Džumhurovom djetinjstvu u njegovim kasa-
bama i izolozima dućana, u berberskim radnjama, u razgovoru sa prijateljima.
Međutim, on ostaje pouzdan svjedok jer ne zaboravlja ni logiku modernog čov-
jeka, zato u njegovom djelu srećemo stalnu težnju za apsolutom, za totalnošću i
“lice uz naličje”, sjena se miješa sa svjetlošću, tuga blaži oduševljenje, a saznanje
ulazi u spokojstvo (Trifković 1959: 428). odnos između starog i modernog u
gradovima pisac ekceptira kontrastom, stajući ipak na stranu starog, ali razumi-
jevajući uvijek neumitan pohod modernog. U kritici modernih vremena ima,
naravno, dosta prihvatljivog, posebno ako to označimo danas vrlo aktuelnim
272
terminom otuđenje. Ovakav opis podrazumijeva ili traži drugačiji život, ili mo-
gućnost drugačijeg života koji neće biti neautentičan. Modernim društvima,
naime, hronično nedostaje autentičnost. U njima su “nesavršeno i nepotpuno
autentične skupine organizovane unutar jednog šarenog sistema koji je sam
pogođen neautentičnošću” (Stojanović 1984: 66). Pri tome ne treba odmah
pomišljati na povratak u arhaična i tradicionalna društva.
Nesretan sam i bolestan što valjevske kuće i ulice sve više liče i pretapaju se u lice
i kuće nekakvog naselja u Trakiji, što neka nova naselja u Španiji, najvećma
liče na velike palanke po Besarabiji, što bajagi moderne kasabe po Hercegovini
naliče na brzoplete i neukusno sklepana ljudska prebivališta po Rumeliji i što
uskoro neće biti više drugog, šarenog, po kome vrijedi putovati, upoređivati,
gledati i seiriti, pjevati i teferičiti. (Džumhur 1982: 46)
Pored naglašenog romantičnog žala za starim i “šarenim”, posljednja rečenica

sadrži strah pred arhitektonskom uniformnošću civilizacije i životom bezličnih
naselja u kojima nema šarolikosti, topline i ljudskog odnosa. Da ga ne bismo
pogrešno shvatili i okrenuli samo ka prošlosti, on će u jednom momentu izraziti
eksplicitan stav o modernom. Nisam ni nesavremen, ni nemoderan, pokušavam i
uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram i koje je jedino i moje
vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat. Volim moderno ali
ne po svaku cijenu (Džumhur 1982: 44). Dakle, nije sporna Džumhurova savre-
menost, ali napose karakterističan je njegov duh prema novim dijelovima grada
što liče na ogromne kutije za “cipeletine na kojima je neko izbušio rupe”, jer oni
ne održavaju duh tradicije i stoje u disharmoničnom odnosu.
Putopisni se subjekt, u prethodnim primjerima, utječe autodijegetičkom
pripovjedaču. Dakle, ovdje putopisni diskurs otkriva jedan dio nama nepozna-
tog svijeta, ali se u njemu, budući da je riječ o posredovanju, otkriva i sam pu-
topisac sa svim svojim stavovima ne sada više samo o posredovanom prostoru
nego i, što je važnije, o općeljudskim, univerzalnim temama. Tako čitalac uče-
stvuje zajedno sa putopiscem u jednom komunikacijskom procesu u kojem se
ne kreira neka nova stvarnost kao u fikcijskom tekstu, nego se konstruira objek-
tivno novi pogled na već postojeću realnost. Putopisac, dakle, formirajući i re-
prezentirajući vlastiti pogled na stvari, snagom sugestije i svoga autoriteta tvori
jednu drugačiju javnost, kreira novo mnijenje. Struktura i kakvoća toga novog
mnijenja, naravno, u direktnoj je vezi sa dijelom svijeta koji ne poznajemo, put-
nikova pripovjedačkog umijeća kao i njegove uvjerljivosti. U mjeri u kojoj vje-
rujemo našem putniku, pokazujemo našu senzibilnost, odnosno, sklonost pri-
hvatanju novog stanja, novih sudova, kao što je ovaj Džumhurov o modernom
273
stilu života ili o nadolazećoj uniformnosti, odnosno sve vidljivijem nedostatku

različitosti u kulturi i životu općenito.
Prema tehničkoj i potrošačkoj civilizaciji Džumhur pokazuje otvorenu ne-
trpeljivost i negativan odnos. Izgubio sam čitavo prepodne obilazeći te čudoviš-
ne mašinerije, udišući opoganjen vazduh i smrad koji lebdi u čitavom tom kraju.
Ovdje je bilo sve otrovano, prašnjavo i sivo. Čitavog svog života mrzeo sam indu-
striju, solitere, riblji zejtin i svinjsko meso. Nagovještavajući opravdan strah pred
činjenicom, koja nažalost postaje stvarnost, da čovjek postaje najveći neprijatelj
životnoj sredini i prirodi, te na taj način sudbinski siječe granu na kojoj sjedi,
Džumhur pokazuje razumijevanje kako su industrija i soliteri postali sastavni
dio gradova ove civilizacije, koja svoj razvoj ne može ni zamisliti bez tvorničkih
dimnjaka i radničkih naselja. Džumhurova dosljednost, da vidi i drugu stranu
medalje, pokazuje mikroesej o prosjacima na Istoku, koji je pretvorio u eseji-
stičko razmatranje o prosjačenju, kao nastranoj filozofiji istočnog čovjeka. Dža-
mijska dvorišta avlije oko tekija, trgovi i sokaci puni su prosjaka (Džumhur 1997:
138). Za razliku od putopisaca, Džumhurovih prethodnika, što su se zgražavali
i ljutili i na vlasti i na ovu činjenicu, Džumhur ih najavljuje kao i sve ostale
znamenitosti koje karakterišu Istok i život u gradovima. Putopisac ih prihvaća
kao nužnost, kao da između blagostanja i bijede, smrti i života, zdravlja i bolesti
nema ni jedan korak (Džumhur 1997: 138). Uz konstataciju da čovjek sa Zapada
nikada neće razumjeti da je i prosjačenje filozofija i “nastrana mudrost Istoka”,
jer je u njegovom svijetu “sve sređeno, izračunato, prebrojano i predviđeno”, pu-
topisac ističe unutrašnju potrebu tih ljudi za neposrednim darivanjem i merha-
metom, kao jednim od osnovnih etičkih načela muslimanskog svijeta.
Imućni i zdravi svakog časa mogu biti i dobri i darežljivi i svakog dana ponovo
iskupljivati svoju slučajnu sretnu sudbinu. To je prilika da pokaže svoj merha-
met, jednu od najljepših ljudskih vrlina, da obuzdaje samoživost i oholost, da
suzbiju taštinu i shvate prolaznost svih ljudskih poduhvata, namjera i stremlje-
nja. (Džumhur 1997: 138)
Odnos umjetnika i grada javlja se kod Džumhura vrlo često. Prvo je to sintagma
pjesnik-grad što se često javlja u Pismima iz Azije a potom i slikar-grad što se
nameće kao čest motiv u Hodoljubljima. I u jednom i u drugom slučaju, stvara
se komunikacija, civilizacijska i kulturalna veza sa gradovima i umjetnicima u
Džumhurovom zavičaju, a asocijacija ima dovesti u istu ravan sa slavnim grado-
vima i njegove čaršije i njegove umjetnike ili da potvrditi njegovu pripadnost
toj civilizaciji. To je traženje svoga grada, traženje uporišta u skladu, što ga
Džumhur, često mitološki, vidi u urbanoj sredini.
274
Grad i umjetnik stoje u uzajamnom odnosu dugovanja i davanja, duhovnog

i kulturalnog prožimanja, umjetnik se identificira sa svojim gradom a grad sa
umjetnikom, jedan drugome postaju inspiracija, mada pjesnik Leon Filipe po-
ručuje svojim kolegama:
Pjesnici, ne pjevajmo nikad
život samo jednog mjesta
ni cvijet samo jednog vrta
neka naša budu sva mjesta
i svi vrtovi
Slavni pjesnik aludira kako umjetnik mora biti univerzalan da bi bio pjesnik, a
ne zavičajan i lokalan. Ipak, imena mnogih slavnih pjesnika vezana su za grad,
određeni grad koji je uzrastao toliko da ima velikog pjesnika, koji, naravno,
ne pripada samo tom gradu, ali prije svih, ipak pripada njemu. Pravi primjer
neraskidive veze pjesnika i grada Džumhur nalazi u perzijskom gradu Širazu,
gradu persijske kulture i persijske riječi, i njegovom najvećem pjesniku Šemsudi-
nu Muhamedu Hafizu. Idući prema Hafizovom turbetu, Džumhur veli kako je
prošao, najmirisniju stazu svijeta, posredujući odnos grada i perzijskog naroda.
Hafiz i njegov grob bili su samo povod da misao krene, ponovo prema vlastitoj
pjesničkoj baštini: Šantiću, Dučiću, Zmaju. Šantić, kao ni Hafiz, nije napuštao
svoj grad ili je to činio vrlo rijetko. Ova analogija bila je povod Džumhuru da
napiše: Šantić je po svemu bio sličan Hafizu. I Hafiz je od nevolje samo zakratko
odlazio iz svog rodnog Širaza. Širaz je za Hafiza bio ceo svet (Džumhur 1973: 178).
Ovdje nalazimo potvrdu prethodne tvrdnje kako je za pjesnike i umjetnike
grad savršen sklad i mikrokosmos dovoljan da potakne sve relacije umjetnika i
djela. Otuda topografska ubikacija i identifikacija sa gradom uključuje razna pa
i deskriptivna značenja prostora, kao i prepoznavanje prostora sa svim zadatim
i mogućim međusobnim relacijama. Prostor grada arhivira prethodno ljudsko
naučno i umjetničko iskustvo na način da otvara komunikaciju putopisca sa
svojim kulturnim prostorom, u kome se u tuđem prostoru otvara prisan di-
jalog sa vlastitom kulturom i vlastitom književnošću. Pjesnici na koje asocira
Džumhur u tom dijalogu reprezentiraju svoje gradove i dovode ih u ravan svjet-
ski poznatih metropola uvezanih putem umjetnosti i poezije. Otuda paralele
Alekse Šantića i Mostara sa Hafizom i Širazom, ali i njihove poezije u kojoj veli-
čaju svoj grad i svoj zavičaj. Istovremeno, ovo je bila prilika da se putnik sjeti još
jednog pjesnika Mostara koji je nadahnuto pjevao svome gradu u Hercegovini
perzijskim jezikom, tada službenim jezikom poezije. Taj pjesnik, Derviš-paša
Bajezidagić je, saznajemo to tek u Perziji posredovanjem putopisnog subjekta,
zadužio Mostar jednom džamijom, jednom bibliotekom i gazelom koji veliča
275
ljepotu njegovog grada. Džumhur tako pokazuje ali i posreduje znanje o re-
ceptivnoj prirodi naše književnosti spram, tada, jednoj od najvećih svjetskih
književnosti, perzijskoj. U atmosferi prošlog vremena i orijentalske umjetnosti
i kulture, putopisac otkriva i pronalazi svoj duhovni i estetski identitet, koga su
nekad probudili perzijski pjesnici a sad potvrdila autentična atmosfera i kultu-
ralni prostor drevne Perzije. Ono što je važno i što svakako treba napomenuti,
kad smo kod ovog Džumhurovog asociranja na “svoje” pjesnike, to je leksikon-
ska tema koja čini trajnu diskurzivnu sastavnicu svih bošnjačkih putopisaca.
Riječ je o nizu informacija i asocijacija koje su vezane za naše ljude i kulturu, a
koji potragom za vlastitim tragovima, zapravo, propituju strukturu i vrijednosti
vlastitog identiteta (Džumhur, Isaković, Mahmutefendić, Kulenović). Istina,
takva bi se patriotska tema sa domaćim motivima mogla naći i kod drugih pu-
topisaca jer, u ovom slučaju, bosanski interliterarni motivi služe kompariranju
i uspoređivanju “svojih i tuđih”. Dijahronijski gledano, ovaj je postupak redo-
van i konstantan dio leksikona kod svih naših putopisaca. Ne treba zaboraviti
kako ovakav postupak legitimira subjekt putopisnog diskursa kao znalca, koji
posredujući znanje podučava i čitaoca, odnosno nastoji se dopasti i biti nov i
zanimljiv. Istina, grad ne može biti obuhvaćen jednim turističkim putovanjem,
ali može biti doživljen i mišljen pa potom sklopljen u veliki mozaik. Simbioza
španskog grada Figuerasa, ubavog i pitoresknog gradića i “slikara, čarobnjaka i
volšebnika, nenadmašnoga opsjenara, sanjara, Salvadora Dalija”, koji je pronio
diljem svijeta slavu svog rodnog gradića, a grad mu se odužio dosljedno, poka-
zuje posebnu uzajamnost grada i umjetnika. Naime, identitet grada je određen
njegovim slikarom / umjetnikom, kako što je identitet slikara / umjetnika de-
terminiran i njegovim gradom.
Opet Dali. Čitav ovaj grad, čitav ovaj hotel ispunjen je Salvadorom Dalijem. Ne
bih se iznenadio ni začudio, kad bi me sada dolje u kafani sačekao iza nekog stu-
ba, glavom i bradom slavni maestro i pozvao me na kafu (Džumhur 1982: 37).
Sve ima svoj životni vijek, smatra Džumhur, i dosljedno poštuje tu maksimu i
kad govori o ljudima, carstvima, dinastijama i gradovima. Svoj početak, razvoj,
vrhunac i neminovni pad imaju i dinastije i kulture, civilizacije i kraljevstva
i to treba shvatiti, prije svega kao jedinu izvjesnost, pa će jasnije biti i čitanje
njegovog teksta i njegovog odnosa prema životu. Zakoni razvoja društvenih i
civilizacijskih tekovina imaju zajednički imenitelj: podložni su promjenama.
Carstva i kraljevine moraju propasti, da bi na njihovo mjesto došle druge koje
će obnoviti životne sokove i udahnuti novu snagu, bez koje nema progresa
čovječanstva. Prema tome, Džumhuru je savršeno jasno da je vječno samo
276
dijalektičko kretanje zbog toga je on miran i tajanstveno mudar kad govori

o propasti sultanovog carstva.
Mrtvi sultani počivaju među crnim kiparisima i koprivama, u trulim zelenim
anerijama, punim guštera i glista... Jašu ugojene bedevije poljanama i megda-
nima belih litova kemalističkih bukvara i muče republikanske generacije datu-
mima svojih bitaka, rođenja i poraza. (Džumhur 1958: 36)
Utjecaj zapadnog potrošačkog mentaliteta je očigledan i potpun, tako da nas pi-

sac dovodi u paradoksalnu situaciju, kada u pustinji i romantičnoj atmosferi oaze,
sa iznevjerenim horizontom očekivanja. U oazi se prodaju Pepsi-kola i Koka-kola,
Kiti-kola i Veri-kola. (Džumhur, 1958: 78) Očigledno, bilo je i Kiti-kola, ovdje kao
simbol potrošačke svijesti, i popunjavala je šareni, potrošački kućeber koji je na
takvom potrošačkom stupnju učestvovao u osvajanje Istoka. Ipak, nije osvojeno
sve jer su, u silnoj i bespoštednoj navali na Istok, ostali dobro utvrđeni šančevi
istočnog duha koji je ipak superiorniji. Ono što doprinosi najsnažnije trijumfu
negativnog orijentalizma, prema Saidu, jeste “činjenica potrošačke svijesti na
Orijentu”. Arapski i islamski svijet je prema ovome autoru uronjen u zapadnjački
tržni sustav. Naravno, nikoga ne treba podsjećati kako je nafta najveći resurs toga
regiona, potpuno utopljena u ekonomiju Sjedinjenih Država.
Ako postoji nešto što je orijentalni izum, a oko čega nema sporenja u pogle-
du porijekla i izvora, onda je to trgovina. Trgovina je nastala na Orijentu i, poput
plime, zahvatila Evropu i obale Mediterana. Trgovi, trgovine / čaršije, sukovi
su najvažnije institucije ovoga prostora. Središnje mjesto u gradu je, pored trga
koji je uvijek prostor političkih i kulturalnih okupljanja, gradska tržnica, koja
je ogledalo grada, ali i ogledalo prigradskih naselja i sela koji gravitiraju gradu.
Tržnica je mjesto trgovine, susretanja, folklora, mentaliteta i identiteta. Otuda
Džumhurovo zanimanje za tržnice (pijaca, tepa, forum) kao prostor šarenila,
originalni gradski topos, mjesto odakle se formirao i širio grad. Iako je cijeli
grad mjesto trgovine, ipak je tržnica “trbuh grada”, “smočnica” “špajz” i zato “srce
grada”. Razvoj i veličina grada zavisi od ponude hrane na tržnici. Karl Marks je
optuživao buržoaziju kako je podjarmila selo gradu, kao što je Mjesec satelit
Zemlji. Bogatstvo i ponuda na tržnici govori o budućnosti i bogatstvu grada.
Trgovina je profilirala način mišljenja, duhovni život, ali i arhitektonski
određivala raspored u gradu. Čaršija je, formirana kao trgovački siti, i u njoj se
trgovalo ”cenkalom titizilo, namicalo” i propadalo. Dućani i prodavnice posta-
jali su mjesto za posao i eglen, kafu i dnevni boravak. Džumhur to ovako vidi:
Nekad se u ovim konacima i mazgalama namicalo i sticalo, zrno po zrno
zrnilo, kamen po kamen kamenilo, kap po kap kapalo, titizlo, džimrisalo,
277
rovašilo, cicijašilo, kap po kap, para na paru, dan za dan, dok i smrt za vrat.
(Džumhur 1973: 162).
Trgovina je svojom šarolikošću i bogatom historijskom tradicijom, odavno slu-

žila kao pouzdana kulturalna veza među raznim narodima i kulturama, pa je,
ritmičko smjenjivanje Istoka i Zapada, kao slika na filmskom platnu, Džumhur
sjajno prikazao u opisu Kapali-čaršije u Istanbulu. Ovaj je nekrolog kamenom
mravinjaka punom jorgana, fildžana, čipaka, ibrika, fotelja, solitera, frižidera,
kombinezona i svih najlona (Džumhur, 1982: 46). “Taškent, Buhara, Perzeri,
Smirna, Samarkand”, kao da doziva u sjećanje stare trgovačke čaršije, čija su ime-
na dopirala i do nas a onda “u malim izlozima dostojanstveni stari časovnici kao
nadgrobni spomenici”, slikaju Istok, a “kilogrami šafhauzan, omega, darvila,
helvecija, lonžina”, kao da narušavaju atmosferu dostojanstva starih časovnika,
donoseći Zapad i potrošački duh. Opis Kapali-čaršije u spominjanom putopisu
pokazuje genezu trgovine na Istoku. Ogroman prostor između spoljnih zidova
u kiselom drvetu i mahovini i beskonačan broj subova pregrađivao se danima i
godinama i kamenom i krpom i daskom, i tako je sazdano čudovišno vašarište-
čuveno u svakom veku od svoga postanka do juče. Svaki esnaf i svaka vrsta trgo-
vine stiskali se pod jedno kube, pod nekoliko svodova, među desetak stubova,
u donji rakurs, u prolaz, u gornji rakurs, između dva prilaza, udno ćor-sokaka.
Oni što nisu imali stalnih dućana vrištali su pored svoje robe na ulici, na prila-
zima, u prolazu (Džumhur 1958: 46).
Analizu strukture orijentalnog duha i arapskog identiteta razvit će Džum-
hur do vrhunskog eseja u tekstu Kamen crnog sjaja, u kome se bavi razmatranjem
odnosa arapskog čovjeka prema ženi, kući, automobilu. Naravno, ovdje je riječ o
Arabljaninu koji na prvi pogled prihvata blagodeti zapadnog tehnološkog razvi-
tka, ali davaće gas bosom nogom ili u svojoj omiljenoj papuči domaće radinosti i raz-
vijaće brzinu do stotinu i više kilometara, ali se njegova shvatanja o vremenu nikad
neće promijeniti, (Džumhur 1958: 100) ili prevaliće hiljade i hiljade kilometara po
autostradama i po bespućima, uzduž i poprijeko, ali neće promijeniti ni jednu svoju
naviku, nijedan svoj običaj (Džumhur 1958: 101). Leksikonski dio obavijesti koja
se odnose na svakodnevni život i obrađuje sadašnji trenutak, odnosno savre-
menost, počev od ponašanja ljudi, preko mode pa sve do politike i mentaliteta,
uključuje već pominjani Džumhurov kritički duh prema ljudima koje posreduje.
Njihova prošlost je, naime, bila slavna i to nije sporno, ali njihova sadašnjost je
skoro redovno negativno intonirana i to pokazuje putopiščeve mentalne stavove
pa se u njegovoj kritici orijentalnog čovjeka može vidjeti i njegova ideologija,
ali i njegov moderni, oponentski pristup društvenoj i individualnoj stvarnosti.
Dakle, afirmativni leksikon predstavlja dijahronijska priča o mediteranskim i
278
istočnim gradovima, a negativni leksikon prisutan je u reprezentiranju njiho-

ve sadašnjosti. Iz putopiščevih negativnih leksikona, koji uključuju i misaonu
nadogradnju možemo predočiti cjelovitu sliku o istočnom čovjeku, koja često
nije daleko od onih spominjanih stereotipa o Arabljanima, koje smo čuli i kod
zapadnih pisaca. Na koncu, putopisac će u obliku generalnog iskaza ustvrditi
dostignutu istinu. Sve što uzima (Arabljanin, op. a.) sa strane primat će površno
i nijedna od tehničkih blagodeti kojima se danas koristi, neće izazvati u njemu
ozbiljnije promjene ni ostaviti dubljeg traga. (Džumhur, 1958: 101) I konačno,
na portretu bogatog Arabljanina, upoznajemo sam vrh arapske socijalne pira-
mide, koja se od beduina preko običnog građanina do bogataša, nepovratno
raslojila u tri međusobno nezavisne društvene grupe. Razmišljanja o bogatom
Arabljaninu su složenija i staju na nivo prave psihološke analize, običaja, navika,
ćefova, strukture bogatih ljudi na Istoku. Kola bogatog Arabljanina su posljednja
reč tehnike, dvesta i više konja, automatski menjač, telefon, i nežne pastelne boje,
ali će skup rekvizita američkog načina života prilagoditi ličnom meraku, od ame-
ričke limuzine napraviće arapski čardak (Džumhur, 1958: 100-101). Površan je u
odnosu na sve sa strane pa neće promijeniti svoje navike i običaje. Pored vožnje
u avionu i liječenja u Švajcarskoj koje prihvata kao nužnost svog vremena ali
će u hodžine zapise verovati isto koliko u pencilin (Džumhur 1958: 101). Ovim
primjerom Džumhur otkriva mitsku svijest koja je kod ovih ljudi veoma snažna
i utjecajna. Njegovi autoriteti su nadnaravni, a vjerovanje na granici između
mita i stvarnosti. Time pisac pravi distinkciju u odnosu na zapadnog čovjeka i
njegov racionalizam.
Zanimljivo bi bilo vidjeti na čemu Džumhur zasniva svoju smjelu tvrdnju
o nepromjenljivosti shvatanja, navika i običaja ovih ljudi. Prva pretpostavka je
kako oni vjeruju da je njihova duhovnost superiornija od zapadne i druga da
pripadaju staroj civilizaciji koja njeguje stanoviti animozitet prema modernom
duhu vremena, ali i prema svemu što dolazi sa Zapada. Za ovu drugu pretpo-
stavku, ovi ljudi na Istoku, imali su u historiji mnogo razloga, počev od kolo-
nijalizma, krstaških ratova do današnjeg potrošačkog mentaliteta. Istok je i da-
nas, više nego ikad, poprište raznih sukoba u kome se prepoznaju razni interesi,
počev od običnih trgovačkih do strateških i geostrateških interesa velikih sila i
velikih multinacionalnih kompanija. Zbog svega ovoga vlada svijest kako sve to
udaljava istočnog čovjeka od Zapada i učvršćuje ga u uvjerenju da se moguće
oduprijeti snagom vlastitog i kolektivnog duha. Zbog toga će ovaj duh za kojim
često traga zapadni čovjek na Istoku ostati vječita enigma i nerješiva zagonetka
za njegov utilitarno-racionalni pristup. Možda je ovaj Džumhurov stav suviše
tvrd, no, cijeneći njegovo bogato iskustvo, ostajemo na poziciji blage nevjerice,
279
s obzirom na to da je ova vrsta komercijalne civilizacije i u prošlosti odigrala

značajnu ulogu u mijenjanju navika, običaja i pogleda. Ona omogućuje promet
ljudi, dobara a time i ideja, pa se nerijetko taj promet uzima kao značajan činilac
za razvoj kulture i civilizacije pod raznim utjecajima, mada to nije presudan
činilac. Istovremeno, ostaje nepoznanica na čemu putopisac zasniva takve ge-
neralne istine, na trenutnoj percepciji ili je to opet na osnovu akumuliranog
znanja o čijim izvorim ne saznajemo ništa. Osim toga, ne može se reći kako se
nije dogodila promjena u mentalitetu čovjeka koji je stoljećima jahao kamilu u
pustinji a sada vozi automobil. Dobar primjer za to je tuga mladog hadramevet-
skog princa, koji je u Italiji učio podoficirsku školu pa odlazi kući na raspust, tu-
žan jer u svojoj zemlji neće pjevati pjesme, slušati ploče ni nositi šarene košulje.
Iz putopiščevih se zapažanja može predstaviti cjelovita slika italijanske modne
svakodnevnice, koju prakticira i priželjkuje mladi princ, počev od modnih tren-
dova odijevanja, preko muzike do općenito zapadnih modela kulture, i, narav-
no, njegova tuga zbog nemogućnosti takvog prakticiranja u vlastitoj domovini.
Nema nikakve sumnje da se razumijevanje svijeta, moralne norme i općenito
pogled na svijet mladog princa nepovratno promijenio. On je već stavljen u
dramatičnu dilemu između vlastitoga i zapadnjačkog identiteta, koja često
funkcionira kao raspolućenost bića i licemjeran stav prema novome. Na dru-
goj strani, zbilja postoji snažan otpor modelima sa Zapada, a to pisac pokazuje
na primjeru afganistanskog kralja Hamanlaha, koga su u njegovim evropskim
namjerama (poskidati ženama feredže, a muškarcima čalme) dočekali hodže i
hadžije. Prvo su mu zapalili Parlament, pa oba tramvaja, pa trijumfalne kapije
i sve banalije-parizijan (Džumhur 1973: 49). Džumhur se ne upušta u dublju
analizu socijalnih i kulturalnih prilika, koje su uvjetovale takvu nepropusnost
istočnih, posebno muslimanskih društava prema novitetima savremene civiliza-
cije, ali se da pročitati njihovo negativno iskustvo sa Zapadom kao i njihova op-
ćenita nezinteresiranost za materijalni napredak u tom smislu. Ostaje činjenica
da Džumhurovo zanimanje za Orijent, i pored negativne afirmacije i snažne
kritike, nije emocionalno i kočoperno stvaranje razlike i građenje dva polariteta
i bipolarnog svijeta koji se sukobljava, kao što je to namjera zapadnog zanimanja
za Istok, nego je kulturalno nastojanje da se u diferencama, u odnosu na Okci-
dent, afirmira opći napredak čovječanstva, prema specifičnostima koje imaju i
prvi i drugi. U svakom slučaju lišeno je nadmenog i docirajućeg stava koji bi da
podjarmi, stavi pod kontrolu, ocjenjuje radi podvrgavanja i vladanja Drugim.
Arapski svijet, piše Edward Said, “danas je jedan intelektualni i politički i
kulturni satelit Sjedinjenih Država” i što je naročito poražavajuće je to “da su
univerziteti u Arapa još uvijek formirani prema kolonijalnom obrascu.” Said u
280
tome vidi dva velika problema, prvi da su velike naftne kompanije kontrolirane
od američkog ekonomskog sistema i drugi, koji je daleko važniji, da su arapski
naftni prihodi utemeljeni na Sjedinjenim Državama, “što je proizvelo naftom
bogate Arape u najveće mušterije američkog izvoza: to je istinito koliko za drža-
ve u Persijskom zaljevu, toliko za Libiju, Irak i Alžir” (Said 1999: 403). I dok je
Amerika zaineresirana tek za mali broj arapskih proizvoda (nafta i jeftina radna
snaga), dotle su Arabljani “krajnje razuđene mušterije” široke lepeze američkih
proizvoda počev od materijalnih pa sve do ideoloških.
Džumhur se nalazi u prostoru gdje se još uvijek djelotvorno prepliću kul-
turološki utjecaji Istoka i Zapada i zbog toga je zanimljiva teza po kojoj “na isti
način kao što pokriva geografski središnji pojas sveta, islam zauzima poziciju na-
pola puta između intelektualne klime Zapada i duhovne klime Indije ili Dalekog
Istoka. Kada Kur’an naziva islamski narod središtem, on između ostalog aludira
i na tu istinu” (Nasr 1982).3 Neosporno je da je Džumhur svjestan ove civiliza-
cijske činjenice i da u tom času asocira na interpolarnu ulogu njegovog zavičaja.
Reflections of Oriental and Mediterian space and spirit

in the Zuko Džumhur’s travelogues
Summary
This text shows Zuko Džumhur`s view of Mediterranean spirit , its values and
history. On the other hand, this text pictures Zuko Džumhur`s perception
of cultural interferentions between East and West, and also shows his moder-
nist poetics which corresponds with the poetics of city and urban life. Zuko
Džumhur`s texts have elements such as literarization and supplementary the-
matisation, and those elements are part of the text about Počitelj.
Key words: Zuko Džumhur, Mediterranean, spiritual place, remembran-
ce of the space
3 Sejid Hosein Nasr, Ekološki problemi u svjetlosti sufizma, Delo, Beograd, XXXIV/7.
281
Doc. dr. Nadija Rebronja
Državni univerzitet u Novom Pazaru
Departman za filološke nauke
SLIKA ŠPANIJE U PUTOPISIMA I ILUSTRACIJAMA

ZUKE DŽUMHURA
Sažetak
Rad će posmatrati sliku Španije u putopisima Zuke Džumhura, kao
i sliku španskih predela datu na ilustracijama, dovodeći u vezu inter-
medijalnost ovih putopisa sa imagološkim čitanjem. Putopisci često na
putovanjima prepoznaju ono što očekuju da vide, noseći na putovanja
brojne unapred definisane slike mesta i kultura koje posećuju. Kao
jedan od najpoznatijih južnoslovenskih putopisaca, Zuko Džumhur,
u putopisima Hodoljublja na specifičan način gradi sliku Španije,
kroz tekst putopisa, kroz ilustraciju i propratne stihove. Prenoseći
mediteranske predele ove zemlje, često ih prepoznaje i određuje kroz
poređenja sa predelima svog kraja i zemlje iz koje dolazi.
Ključne reči: putopisi, Zuko Džumhur, imagologija, Španija, slike dru-
gog, ilustracije, intermedijalnost
Poreklo slika koje imamo o drugim narodima moglo bi se tražiti u

totemističkim predstavama.1 Tako se u jednom udžbeniku rimske književnosti
kaže: „Sem glavnog božanstva Jupitera /.../ za svaku aktivnost postojalo je
posebno božanstvo /.../. U rimskom sistemu triju imena ime roda (nomen)
čuvana je naročito jasno tragove prvobitnog totemizma. Imena kao Aquilii,
Asinii, Caninii, Porcii, Vitelii, Cornelii upućuju ne toteme, ne orla (aquila),
magarca (asinus), psa (canis), svinju (porcus), tele (vitellius), dren (cornus)
itd.” (Budimir-Flašar 1978). Jedan totemistički katalog ukazuje da je u starim
verovanjima svaki narod vezivan za jednu životinju i izjednačen sa njom, pa
se tako za Srbina, npr., kaže da je vuk, za Alemanina da je orao, za Grka da
je lisica, za Bugarina da je bik, za Sirjanina da je riba, za Tatarina da je hrt, za
Turčina da je zmija (vidi: Čajkanović 1985: 95). Na totemističke predstave o
narodima pisao je i Džadžić, govoreći o interesantnoj identifikaciji naroda i
životinja čije je ishodište verovatno, u sećanjima etničkih grupa na njihovog
totemskog pretka, pa je tako u totemističkim katalozima Sarakin vepar, Turčin
zmija, Armenin gušter, Turčin pas, Tatarin zagarin, Srbin vuk, Bugarin vuk,
1 Na ovo smo prvi put ukazali u radu Dva carska grada: Rim i Istambul. (vidi: Rebronja 2006).
283
Nemac svraka, Jevrejin jazavac, Egiptenin kozal, Poljak ris (vidi: Džadžić).
O tipovima naroda Džumhur piše u tekstu “Izuzetni Latini” u Hodoljubljima:
Među svojom latinskom braćom Španac je izuzetak. U krvi ovoga naroda teče
i arapska i jevrejska i latinska krv, i Španac je podjednako gord i ponosan na
svaki dio te krvi u svojim žilama. Španac smatra da je samo zahvaljujući toj
sretnoj mješavini bio i ostao ono što jeste.
Španac će ponosno dodati da, pored arapske, i jevrejske, i latinske krvi, i njego-
vom biću ima i slavenske krvi, pošto je prije hiljadu godina veliki i premudri
mavarski halif Abdel Rahman Treći otkupio grdno slavensko roblje od german-
skih ratnika i doveo ga da živi, radi i množi se i zauvijek ostane na ovome
iberijskom tlu. (Džumhur 1991: 106)
Dakle, Džumhur definiše Špance kao specifičan latinski tip, pa kaže: Od Latina
Špancima je ostao jezik, ali u tome jeziku ima mnogo arapskih grlenih glasova,
riječi, naziva i puno, puno istočnjačkog derta i karasevdaha u opojnoj španskoj pje-
smi i muzici (Džumhur 1991: 107). Dalje Džumhur objašnjava vezu Španaca sa
drugim tipovima tj. narodima: Od Jevreja Španci su naslijedili bistrinu, poslovnu
umješnost i okretnost, mnoge korisne zanate i ukusna i bogata jela, poslastice i sva-
kojake đakonije (Džumhur 1991: 107). Dakle, Jevreji su bistri, poslovno umešni,
okretni, i skloni korisnim zanatima, a te osobine su Španci kao tip poprimili od
njih. Za Jevreje postoji negativni stereotip da su škrti, i to je slika koja se može
pronaći u mnogim putopisima iz različitih perioda, međutim Džumhur ne do-
zvoljava taj negativni stereotip pa kaže da su Jevreji poslovno umešni i okretni.
Pa dalje kaže: Od Slavena im je ostalo pomalo tragično osjećanje života i po-
treba za blagom duševnom patnjom (Džumhur 1991: 107). Dakle, Sloveni kao
tip poseduju tragično osjećanje života i potreba za blagom duševnom patnjom.
Ova slika može donekle biti negativni stereotip, ali sam Džumhur kao neko
ko dolazi sa južnoslovenskog podneblja dozvoljava sebi da sa blagom kritikom,
mada ne preteranom negativnošću, definiše vlastiti tip. Dalje kaže: ‚Španca ne
krasi visprenost duha kao Francuza ali on nema ni francuske lakomislenosti, uo-
braženosti i raskalašenosti. Dakle, Francuzi su lakomisleni, uobraženi i raskalaš-
ni. Španac nema italijanske raspjevanosti i vedrine, ali ni italijanske brbljivosti i
razmetljivosti (Džumhur 1991: 107). Dakle, Italijani su raspevani, vedri, brbljivi
i razmetljivi. O Špancima kao tipu Džumhur piše ukazujući na njihovu širinu
prema drugim narodima:
Španac će prije trpjeti glad nego pružiti ruku. On će prije odsjeći ruku nego tom
rukom ukrasti.
284
Među svojom latinskom braćom Španac je izuzetak.
Španac je opravdano ponosan što šest stotina miliona ljudi u svim krajevima
svijeta govori njegovim jezikom: što su njegovi neustrašivi moreplovci otkrili
tri četvrtine svijeta; što su njegovi kraljevi vladali većom polovinom Zemljine
kugle; što su njegovi slikari među najvećima na svijetu; što su njegovi pjesnici
pronijeli slavu španskoga jezika.
Španci nisu nikada sitničarili i cjepidlačili da li je Kolombo bio Portugalac,

Đenovljanin ili Španac, ni da li su veliki vladari bili Vizigoti, Arapi, Austri-
janci, Francuzi ili Španci, ni da li je El Greko bio i ostao Grk Teodokopulos, ni
da li je Servantes prvo propjevao na arapskom, pa onda na španskom jeziku.
Sve što se činilo i događalo pod modrim španskim nebom, sve je urađeno za
slavu, ljepotu i veličinu Španije, i za sve njih, naoko tako različite, ima mjesta
u srcu svakoga Španca.
Španac će pred strancem govoriti sve najljepše, makar bio i zakleti neprijatelj
svoje vlade, i prešutjeće sve mračno, nazadno i zlo u španskoj dugoj prošlosti, ali će
sa neizvjesnošću i zebnjom govoriti o španskoj budućnosti (Džumhur 1991: 107).
Ipak, Džumhur primećuje da Španci nisu preterano otvoreni prema drugim re-
ligijama: U ovoj zemlji ne biti katolik, ako nije sumnjivo i podozrivo, onda je bar
nastrano, neuljudno i nepristojno (Džumhur 1991: 109).
Imagolozi beleže da su se putopisci koji su u ranijem periodu istorije pisali
o Španiji uglavnom vezivali za ,,pitanja poput inkvizicije, nemilosrdnu kontrolu
krune i crkve nad pojedincem i na genocidne postupke u Americi“ (Leerssen
2009: 108). Slabljenje Španije kao svetske sile dovelo je do romantičnijih pred-
stava o Španiji kao zemlji „kastanjeta, borbi s bikovima, blagih večeri i živopi-
snih strasti“ (Leerssen 2009: 108). Borba s bikovima je jedna od najčešćih slika
koje imamo o španskoj kulturi. Tipična korida je uvek španska korida, iako ona
postoji i u drugim zemljama, a mnogi savremeni Španci nikada nisu videli kori-
du niti ih ona preterano zanima:
Pri stereotipizaciji se svojstva ili osobine pripisane određenoj nacionalnosti
uzimaju kao tipične za promatranu naciju u osobitom dvostrukom značenju
riječi. S jedne strane, ,tipičan’ (kao u: „Vidio sam tipičnu španjolsku borbu s
bikovima.“) znači da je određen tip (španjolski) obilježen i karakteriziran te
da je ta osobina ili karakteristika (borba s bikovima) reprezentativna za tip
uopšte (Leerrssen 2009: 114).
285
Džumhur, za razliku od mnogih drugih putopisaca, ne posvećuje naročitu pa-

žnju koridi, i spominje je usput, kada vidi ‚‚naslikanog crni bik sa koride“ na
nekoj reklami, zatim bikove vidi na Dalijevim slikama, a borce sa bikovima na
Zuloaginim slikama, pa se čini da od stereotipnih slika o Španiji Džumhura
ipak mnogo više zanima njena umetnost.
O inkviziciji Džumhur ipak oseća potrebu da nešto kaže, pa Plasi Major u
Madridu vidi mračnu prošlost Španije:
Osim toga, na trgu je moglo stati još desetine hiljada običnog pučanstva, zana-
tlija, domaćica, kaluđera, rabadžija i isposnika, da zajedno sa kraljem, popovi-
ma i markizima uživaju u prizorima spaljivanja stotina nevjernika, jeretika,
vještica, vampira, biskupa i svakojakih babaroga. Na Plasi Major gorjeli su
i hugenoti i protestanti, i katolici i Jevreji, i stare vračare i mlade svetice. Od
tada u i ovoj zemlji i nema više velikih šuma, ali se na ulicama može i sresti još
pokoja vještica (Džumhur 1991: 102-103).
On izriče i ozbiljnu kritiku tog dela prošlosti Španije:

Španci kao da su posjekli više drveta za svoje lomače nego za svoje kuće i bro-
dove. Iako je sumnja nagrizla vjeru prvo u Italiji i tamo ustanovila svetu In-
kviziciju, Španija je zapalila najveći oganj u povijesti svete matere crkve i zato
mi ovo mjesto zaista liči na najveći tiganj za prženje ljudskog mesa pod kapom
nebeskom, kao što se Trg svetoga Marka u Veneciji mogao učiniti Bonaparti kao
najljepši salon pod vedrim nebom na svijetu. (Džumhur 1991: 103)
Džumhur se na nekoliko mesta nalazi u ulozi onoga koji stereotipe primećuje

kod drugih turista, pa čak pokušava da ih razbije i ispravi pa tako ubeđuje hipike:
Nisam uspio da ubijedim hipike da je špansko vino bolje od svih narkotika, i da
toga vina ima i u Maroku, i u Londonu, i u Dižonu, kao što se zbog španske mu-
šice ne mora putovati čak u Španiju, nego se može nabaviti u Beču, i kao što se
španskim zidom zove paravan koji se može vidjeti u mome ateljeu u Beogradu,
ili pročitati novela Rade Drainca koja se tako naziva, i madridska pailja poru-
čiti u restoranu hotela „Jugoslavija“, i flamenko doživjeti u Meksiku, i sramotna
bolest „španska kragna“ zaraditi i u luci u Hamburgu. (Džumhur 1991: 83)
Takođe primećuje da američki turisti o ovoj zemlji imaju sliku pre svega vezanu
za njenu fašističku prošlost, i da je to ono što ih najviše zanima: Amerikanci koji
dolaze ovamo najviše kupuju Hitlerove gvozdene krstove da ih nose preko okeana
kući i da ih pokazuju svojim rođacima i prijateljima (Džumhur 1991: 113).
O odlasku Džumhura u Španiju zanimljiv zapis dao je Momo Kapor: ‚‚U ve-
ćoj meri nego u ranijim delima ovog pisca, u njoj je naglašeno to putovanje za
286
tragom iščezlih stvari. Španija - kakav izazov za ostarelog dečaka koji je od

malih nogu poznavao siromašne porodice bosanskih sefarda, nosače Samjuele,
male krpe, časovničare, bakale, trgovce nirnberškom robom i njihove debeljuš-
kaste žene u crnoj svili; njihova egzotična jela i bizarne običaje“ (Kapor 1991: 8).
Kapor je primetio da su Džumhurovi zapisi iz Hodoljublja znatno drugačiji od
pređašnjih putopisa:
Spajajući tu nostalgičnu temu sa orijentalnim lajt-motivom, koji se protele
poput kakve mavarske arabeske kroz čitav rukopis, Džumhur je otputovao
u Španiju, ne da je upozna već da je prepozna u sebi. Zbog toga strpljivi
čitatelj ne treba da od Hodoljublja očekuje bedeker krcat podacima; i pored za-
panjujuće Zukine elokvencije i obrazovanja, ovim putopisima osnovni ton
daje nostalgija - Hodoljublja nisu dokumenat o Španiji i Francuskoj nego o
njihovom autoru! (Kapor 1991: 8)
Džumhur zaista odlazi u Španiju kao da odlazi da prepozna svoj dom. On je u

stalnom prepoznavanju veze svog zavičaja sa orijentalnim duhom andaluzije, a
najčešće prepoznaje vezu sa Sefardima: Sklanjajući se u naše krajeve, gonjeni po-
gromima, lomačama i nepravdama, španski Jevreji prenijeli su jednu veliku kulturu
stanovanja, življenja i ishrane, i tu su se, u našoj zemlji, ponova sastali sa adetima
Istoka, samo što su Jevreji obišli pola ondašnjeg svijeta da bi, pošavši sa Istoka, naišli
u Bosnu sa Zapada (Džumhur 1991: 75). On se seća sarajevskih Sefarda, i da je
prvi put od majke čudo za reč Toledo, jer je to bila vrsta prefinjenog veza koju
su sarajevske žene učile od svojih komšnica Jevrejki (vidi: Džumhur 1991: 75).
Džumhur stalno povezuje Sefarde i svoje detinjstvo i mladost, prisećajući se i Se-
farda iz beogradskih naselja Dorćol i Zerak (vidi: Džumhur 1991: 75), te se u tim
nostalgičnim zapisima o Sefardima koje je poznavao i njihovom načinu života
prepoznaje ono što je o ovim putopisima zaključio i Momo Kapor, da Džumhur
nije otišao u Španiju da je upozna, već da je prepozna u sebi. Džumhur zato pravi
stalne paralele sa krajevima u kojima je živeo ili iz kojih potiče:
Te ulice, kuće, dućani i velika živost nekako me neodoljivo podjećaju na stari
beogradski Dorćol, naročito na njegov gornji dio Zerek, na staru beogradsku
Fišekliju, na neke dijelove Sarajeva od prije ravno pola vijeka.
Kao da se u ovim dugim madridskim šetnjama vraćam u svoje djetinjstvo, kao

da pred mojim očima niču oni silni dućani i svakojake zanatske radionice kojih
je bilo sijaset i na Zereku i na staroj Jovanovoj pijaci (Džumhur 1991: 110).
Interesatno je da svoje pisanje o Španiji, u kom u predelima Andaluzije često

prepoznaje Hercegovinu, Beograd ili Sarajevo, zaključuje tekstom o jednoj
287
beogradskoj slastičarni koja se zove Alhambra. Dok u Španiji prepoznaje kraje-

ve iz kojih dolazi, sebe i svoje detinjstvo, on na kraju, u sećanjima na Beograd,
pronalazi Španiju i time zaokružuje svoje putovanje i traženje (vidi: Džumhur
1991: 171). Na zidu te slastičarne pronalazi sliku Alhambre a na njoj tamnopu-
tu devojku u kojoj prepoznaje Šantićevu Eminu (vidi: Džumhur 1991: 171). U
Džumhuvorim putopisima Španija i Beograd, Sarajevo, Hercegovina, stalno se
sreću i prepliću, i kao da postaju jedno.
Uobičajeni stereotipi o Špancima su da su se pojavili najpre u francuskim
putopisima: ‚‚Pažoov omiljeni primer je francuska slika o Špancu, evidentirana
u tekstovima na prelazu iz 18. u 19. vek, a čije su ključne reči: ,gord’, ,plemenit’,
,strastven’, ,častan’, ,ljubomoran’, ,lenj’” (PRKTUKIK: 114). Džumhur donekle
govori o španskoj gordosti i plemenitosti u pogljavlju Izuzetni Latini, ali čini
se da ne podleže posve uobičajenim slikama. Dok putopisci često odlaze sa
unapred izgrađenom slikom zemlje u koju putuju, pa na putovanju uglavnom
prepoznaju ono što su očekivali, najveća ‚‚predrasuda“ koju Džumhur nosi je
veliko obrazovanje i poznavanje umetnosti Španije. On u Toledo odlazi želeći,
pre svega, da potvrdi da li on izgleda kao na El Grekovim slikama:
Davno, davno prvi put sam ih vidio u jednoj velikoj knjizi sa slikama u boji. U
toj knjizi bila je i slika El Grekovog grada Toleda. Nad gradom su bila neviđe-
na i nevjerovatna nebesa. Mislio sam da takvih nebesa nigdje na svijetu nema,
da ih je El Greko izmislio i naslikao, da su to njegova vlastita, privatna nebesa,
nebesa sa njegove slike.
Kada sam prije dvadeset godina prvi put bio u Kastilji, vidio sam svojim očima
nebo iz velike knjige u kojoj je bila slika El Grekovog Toleda.
El Greko ništa nije izmislio. El Greko je samo vjerno i majstorski to nebo usli-
kao (Džumhur 1991: 35).
I slike velikih španskih umetnika koje gleda Džumhur povezuje sa onim što mu
je blisko. Goju prepoznaje pre svega po Andriću i priseća se svojih razgovora sa
Andrićem na Kalemegdanu: U tim dugim šetnjama po Kalemegdanu volio je da
govori o Goji i govorio je sa velikim poštovanjem, ali i sa istinskim poznavanjem
slikarstva. [...] I jutros ponavljam njegove riječi o Goji: ,Sve naše ideje nose čudan
i tragičan karatker predmeta koji su spaseni od brodoloma...Otuda je svaka ple-
menita misao sa strane i patnik. Otuda neizbježna tuga u umjetnosti i pesimizam
u nama (Džumhur 1991: 52). Svoju fascinaciju Gojom i njegovom umetnošću
Džumhur zaokružuje, citirajući Delakroa, rečenicom: ‚‚Sav Goja trepti oko
mene!“ Čini se da Džumhur posvuda u Španiji vidi El Grekove i Gojine slike, te
288
da je najveća njegova predrasuda o ovoj zemlji ogromno znanje o njenoj umet-

nosti. Većina Džumhurovih ilustracija iz Hodoljublja slična je Gojinom i El Gre-
kovom stilu, pa čak i kada crta savremene Špance i Španjolke u Madridu ili Sego-
viji, oni izgledaju kao da su sa Gojinog ili El Grekovog platna. Neke ilustracije su
namerno naslikane u duhu Pikasa, što još više približava duh španske umetnosti.
U ilustracijama se često sreću tragovi orijentalnog duha Španije, Alhambra, Al
Kazaba, Majmonides, uzane arapske ulice, čime je Džumhur opet prepoznao u
Španiji ono što je njemu blisko: orijentalnu arapsku i sefardsku kulturu.
Bogato poznavanje umetnosti Španije, zaokruženo je citatima Lorke,
Ibn Zamraka i brojnih drugih pesnika, kao i Džumhurovim komentarima.
Džumhurovo putovanje Španijom pre svega je putovanje kulturom i umetno-
šću, a tek onda prostorom. Džumhur odlazi u Španiju najpre da potvrdi svoje
znanje o umetnosti, da je oseti i vidi uživo, da ono što o Španiji od ranije zna i
vezuje za naselja Dorćol i Zerak i Sefarde koje je tamo upoznao i uživo potvrdi,
te da u Španiji pronađe sebi drage tragove detinjstva i mladosti.
The image of the Spain in travelogues illustrations by Z. Dž.
Summary
The paper offers a view of Spain in the travel literature of Zuko Džumhur, as
well as the Spanish landscape given in the illustrations, connecting the inter-
media of these travel journeys with imagological reading. Travel writers often
recognise what they expect to see on their journeys, bringing along various pre-
defined photos of the places and cultures they are visiting. In the travel jour-
neys Hodoljublje, one of the most famous south Slavic travel writers, Zuko
Džumhur, paints a picture of Spain in a specific manner through the text of the
travel journey, illustrations and accompanying verses. By dealing with the Me-
diterranean areas of this country, he often recognises and defines them through
the comparison of the landscapes found in his birthplace and country of origin.
289
Izvori
Džumhur, Zuko (1991), Hodoljublja, Oslobođenje Public, Sarajevo
Literatura
Budimir, Milan, Flašar, Miron (1978), Pregled rimske književnosti, Naučna knjiga, Beograd.
Čajkanović, Veselin (1985), O mitologiji i religiji, Prosveta, Beograd.
Džadžić, Petar, Deo i celina, KUN, Politika, Beograd, isečak, nepoznat datum.
Kapor, Momo (1991), ‚‚Skitnje Zuke Džumhura“, u: Hodoljublja, 5-10, Oslobođenje Public, Sarajevo.
Leerssen, Joep (2009), ‚‚Imagologija: povijest i metoda“, u: Kako vidimo strane zemlje.
Uvod u imagologiju, priredili Davor Dukić, Zrinka Blažević, Lahorka Plejić Poje, Ivana
Brković, Zagreb, 169-185.
PRKTUKIK (2011), Pregledni rečnik komparatističke terminologije u književnosti i kulturi,
grupa autora, Akademska knjiga, Novi Sad
Rebronja, Nadija (2006), ,,Dva carska grada: Rim i Istambul“, Sveske, 82, Pančevo, oktobar
2006, 178-185.
290
MA Nehrudin Rebihić
Filozofski fakultet
GRAD I SMRT KAO PALIMPSEST U

NEKROLOGU JEDNOJ ČARŠIJI ZUKE
DŽUMHURA
Sažetak
Rad ima za cilj da ponudi nekoliko mogućih modela za čitanje poetike
grada u putopisima Nekrolog jednoj čaršiji Zuke Džumhura. Prvi dio
rada govori o kulturi putovanja u Bosni, zatim, o naznakama semi-
ologije rušenja i destrukcije grada u pojedinačnim putopisima iz na-
vedene zbirke putopisa. Potom, rad nastoji ponuditi modele čitanja
grada kao palimpsesta i kao mjesta pamćenja. Uz sve ovo, on ima za cilj
da uoči načine Džumhurovog suočenja sa gradovima koji su optereće-
ni prošlošću i poviješću. Ta opterećenja poviješću nastala su tako što su
se sakralni, mitski i veliki povijesni događaji vezali za ove gradove i na
taj način kreirali njihov osobeni identitet.
Ključne riječi: grad, smrt, semiologija destrukcije, pamćenje, karnevali-
zacija, putovanje
I
Kada je svojedobno Fahrudin Rizvanbegović priređivao antologijski izbor boš-
njačkog putopisa1, kao jednog od najznačajnijih pisaca u povijesti ovog žanra
u bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj književnosti, istaknuo je ime Zuke
Džumhura. On je, zaista, jedna neobična i zanimljiva pojava u kontekstu bh.
kulture i književnosti, putopisac i karikaturista koji je uspio u svom književnom
i likovnom stvaralaštvu spojiti bosanskohercegovački, lokalni identitet sa širim
kulturno-civilizacijskim kontekstom Mediterana, i to u onom smislu kako ga
razumijeva Predrag Matvejević.2 Uz sve ovo Zuko Džumhur imao je prepoznat
i priznat status u bosanskohercegovačkoj i južnoslavenskoj kulturi od pedesetih
godina do danas. Kao posebnost tog statusa može se, dakako, izdvojiti i to da je,
1 Rizvanbegović, Fahrudin (1997), Antologija bošnjačkog putopisa, Alef, Sarajevo.

2 Matvejević, Predrag (1990), Mediteranski brevijar, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb.
291
uz Isaka Samokovliju, bio jedini pisac kojem je nobelovac Ivo Andrić napisao
predgovor za književno djelo.
Ivo Andrić, u predgovoru koji piše za Džumhurov putopis Nekrolog jed-
noj čaršiji, posebnu pažnju posvetio je kulturi putovanja u Bosni, naznačivši pri
tome da kultura putovanja u ovim krajevima nije bila toliko izražena i zastu-
pljena. Razlog tome je, kako i sam kaže, citirajući nekog bega, da za bosanskog
čovjeka nema veće „planine od kućnog praga“.3 Ovakva Andrićeva konstatacija
svakako ne znači da čovjek ovog prostora nije putovao i prelazio granice svoje
države, svog zamišljenog prostornog imaginarija, već znači da je bosanski čo-
vjek od davnina posebnu pažnju posvetio njegovanju kulta kuće, doma i roda,
baštine, o čemu nam svjedoče natpisi na stećcima i folklorna tradicija. Otuda
pojava Zuke Džumhura i jeste zanimljiva i značajna, ali to također potvrđuje i
to da je kultura putovanja u ovim krajevima određena patrijarhalnim kulturnim
kodom legitimirajući tako muškarca kao jedinu figuru koja može napuštati
dom i putovati. To potvrđuju i antologijski izbori i bosanskohercegovačkog i
bošnjačkog putopisa. Na tu su kulturu, barem kod Bošnjaka, presudan utjecaj
imale najprije religija i tradicija i bosanski povijesni usud da se Bosna nalazi na
razmeđu / razmirju svjetova.
II
Nekrolog jednoj čaršiji svojevrsna je zbirka, leksikon gradova. Gradovi su zaista
velika opsesija putopisaca, pa tako i Zuke Džumhura, tim prije što su gradovi
razvili veliki potencijal za čuvanje, bilježenje i pamćenja povijesnih mijena kroz
koje je prošao određeni kolektiv i njegova kultura. Kao takvi, oni, također, po-
staju i tekstovi sa palimpsestskom funkcijom, jer su gradovi, zahvaljujući svojoj
simbolici, markiranim mjestima i arhitekturi, znaci i baštinici duboke prošlosti,
koji tako potvrđuju svoj uspjeh i postojanost u vremenu. Znajući za sve odlike i
značenja grada, njegov memorijski potencijal, Džumhur vješto čita tekst grada,
prepoznajući u njemu tako sve ono što je njegova osobnost. Grad kao kulturna
forma4 i „mjesto pamćenja“ jeste prostor u koji se upisuje nacionalna, kolektiv-
na memorija, ali je, isto tako, i prostor koji generira nacionalnu memoriju. I to
Zuko Džumhur zna. Akumulirajući svekolika znanja povijesti, gradovi razvija-
ju vlastiti jezik, koji je sačinjen od različitih znakova i sema (zasebnih jedinica
koje još nisu znak), te tako, kao kulturna forma, grad u vlastitom jeziku postaje
3 Andrić, Ivo: “Predgovor”, u: Zuko Džumhur (1991), Nekrolog jednoj čaršiji,
Oslobođenje, Sarajevo.
4 Bogdanović, Bogdan (2008), Tri ratne knjige, Mediteran Publishing, Novi Sad, str. 32.
292
komunikacijski ključ između domaće, nacionalne kulture i njene politike na

jednoj strani sa kulturom iz koje dolazi putnik na drugoj strani. Tako grad kao i
tekst ima naročita semiotička značenja, semiotički, znakovni markeri u prosto-
ru funkcioniraju kao poglavlja, paragrafi, rečenice, riječi u tekstu itd., a osobena
arhitektura ili, kako to naziva Srđa Radović, arhitekstura5 grad transformiše u
prostor „historijskih sjećanja“, kolektivne i političke memorije, odnosno u ar-
hitekturu sjećanja6. Ti prostorni markeri (spomenici, građevine, krajolik oko
grada) transformišu kolektivnu historiju, sjećanja u semiosferu i identitet grada.
Kao što dosad nijedan književnik i putopisac nije odolio čarima Počitelja,
tako nije ni Zuko Džumhur. Pronalazeći inspirativna vrela za svoja književna,
putopisna, historijska i likovna djela u ovom gradu, mnogi bosanskohercego-
vački književnici, slikari, historičari i putopisci zabilježili su, svaki od njih na
svoj način, različite vizije i doživljaje ovog grada. Tako, od E. Čelebije, I. Andri-
ća, N. Idrizovića, Ć. Sijarića, Z. Džumhura, I. Kajana, u književnom diskursu,
preko Safeta Zeca, Hakije Kulenovića, u slikarstvu, te od Marka Vege do savre-
menih historičara neprestano se ispisuje „počiteljski tekst“. Bez obzira na sve
ove različite diskurse u kojima se oblikuje „počiteljski tekst“, diskurs o Počitelju
tek u zbiru različitih tekstova dobija jedno zaokruženo simboličko mjesto u
bosanskohercegovačkom prostornom i kulturnom imaginariju.
Zukino je čitanje Počitelja palimpsestsko. U njemu on kroz različite mijene
prati prostorne i kulturno-povijesne preobražaje gradskog jezgra, sukobljava-
jući pritom dvije slike grada. Prva je slika zbir naučenih i upisanih znanja o
Počitelju, o njegovoj monumentalnosti, o kojoj putopisac ne piše u osnovnom
tekstu putopisa, nego kroz komentare, kao vid asocijativnog prizivanja memo-
rije i sjećanja na njegovu veliku prošlost, dok se u drugoj slici grada, koja je
suprotna prvoj, naslućuju elementi „semiologije destrukcije“7, pokazujući na
taj način suočenje grada i smrti. Slika Počitelja u osnovnoj putopisnoj priči kida
povijesno ustaljen lanac pamćenja ovog grada, pokazujući njegovu beživotnost,
koja se ogleda i u tome da tijela, koja su ušla u znanje o ovom gradu, ne mogu
više egzistirati u njemu. Nemoguće je pisati o prostoru, a ne pisati i o tijelima
koja ga reprezentiraju.
Presvisnu nekoliko posljednjih vojnika (...) Jeza je prošla rebrima dotraja-
lih kostura starih čardaka (...) izlokanoj kaldrmi (...) udavio je odavno obe
5 Radović, Srđa (2011), Grad kao tekst, Biblioteka XX vek, Beograd.

6 Bogdanović, Bogdan (1994), Architektur der erinnerung, Wieser Verlag,
Klagenfurt-Salzburg.
7 Bogdanović, Bogdan (2008), Tri ratne knjige, Mediterran Publishing, Novi Sad.
293
kazaljke sa crnog brojčanika (...) venu posljednje djevojke „s ibrikom u ruci“

(...) na mrtvoj straži mrtvih carevina...8
Iz samog naslova putopisa Grad zelene brade možemo vidjeti da putopisac Po-
čitelj reprezentira u metafori ljudskog tijela, uvodeći tako dvostruku prostor-
nu dimenziju i značenje (tijelo kao prostor i grad kao prostor), dok vremenska
dimenzija, koja se pojavljuje u komentarima na osnovnu putopisnu priču, nije
u funkciji veličanja dugotrajnosti ovog grada (od bogumilske rijeke do Sarajev-
skog atentata) već da se kroz vremensku dimenziju pokaže palimpsestsko stica-
nje identiteta ovog „bezimenog grada“ (Džumhur).
S druge strane, ironija koja se provlači kroz putopis u funkciji je prevlada-
vanja vidljive destrukcije i smrti grada. Slikar Hakija Kulenović za Počitelj će
reći da je to grad-muzej, a Džumhur grad-čovjek. Ukoliko i crtež koji se nalazi
uz putopisnu priču posmatramo kao sastavni dio ovog teksta, nametnut će nam
se ista slika destrukcije, tim prije što se grad predočava iz ptičije perspektive, iz
koje se vidi njegova sveukupnost i iz koje se može naslutiti slika jednog oronu-
log grada. Da se, zaista, radi o izrazito starom gradu, potvrđuje njegovo tekstu-
alno i slikovno predstavljanje grada kroz naročitu „urbanističku mitologemu“9
odnosa grada i vode, grada i rijeke („Počitelj – tvrdi grad na Narenti“).
Naime, i nakon počiteljskog teksta, Džumhur i u drugim mjestima, gra-
dovima, kasabama, ulicama prepoznaje semiologiju rušenja grada, gradske jez-
gre i njihove monumentalnosti, koja nije uvijek predočena kao fizička i vanj-
ska već duhovna i nutarnja. Tako će, naime, Juksek-Kaldrma biti označena kao
„posljednja pritoka čudovišnog ljudskog logora“, tj. Istanbula, implicirajući da
Istanbul – metropola postaje nekropola, poprimivši tako, dodatna, heterotopij-
ska značenja. Označivši ovu ulicu „posljednjom mahalom Evrope“, Džumhur
na mikroprostoru velikog grada prepoznaje hibridnost gradskog identiteta, na
kojem se ukrštavaju različite vrijednosti od religijskih do civilizacijskih.
III
Diskurs o prostoru pojavit će se u putopisu Kasaba na granici, koji govori o gra-
du Jedrenu. Ukoliko sliku Jedrena sagledamo iz znanja kojim putopis operira,
vidjet ćemo da diskurs koji oblikuje znanje o ovoj kasabi sadrži elemente ili iska-
zne forme diskursa o granici. Palimpsestska metoda čitanja grada omogućit će
Džumhuru da prepozna iskazne forme koje ulaze u oblikovanje znanja o ovom
8 Džumhur, Zuko (1991), Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje, Sarajevo, str. 9-12.
9 Bogdanović, Bogdan (1966), Urbanističke mitologeme, Biblioteka Zodijak, Beograd.
294
gradu. Tako, koristeći se znanjima historiografije, sudskog izvještaja, pravnih

akata, Džumhur od svih ovih diskursa uzima iskazne forme kako bi oblikovao
diskurs o granici, iako u svim ovim iskaznim formama ne može prepoznati ni-
kakav oblik ekvivalencije. Također, i intermedijalni postupak filmskog kadri-
ranja, kojim se Džumhur koristi, ulazi kao iskazna forma u oblikovanju slike i
diskursa o granici. Kada je riječ o oblikovanju diskursa ove kasabe, u znanje o Je-
drenu, osim filma, ući će i semiologija rušenja sa svim svojim elementima. Kako
nam je poznato, granica nije statična već dinamična kategorija („Carstvo koje
se nomadski selilo“), te kao takva, zbog neprestanog pomjeranja, ima elemente
razarajućeg i rušilačkog („bedemi porušenog saraja“). Ako granicu shvatimo u
Foucaultovom smislu kao nešto što razdvaja i dijeli, onda Džumhurov crtež koji
ilustrira njen urbanistički izgled, zaista, pokazuje da se radi o graničnom pro-
storu. Grad je na crtežu zbijen i dug.
Nalazeći se na granici, na prostoru koji se i sam negira kao prostor (gra-
nica), Jedrene je kasaba koja ima nešto besmrtno, ono čemu svaki grad teži.
Za Džumhura su Jedrene mjesto „bez uspomena“, kasaba bez fizičke snage, bez
pamćenja i samosvijesti, što implicira njenu smrtnost („Kasaba iz koje je iscurio
život“). Ali ono što u njoj nije mrtvo jeste metafizički eros u kojem se spajaju i
dodiruju Istok i Zapad, dvije kulture koje se na Mediteranu ne mogu zamisliti
jedna bez druge. Iako po svim obilježjima i diskurzivnim projekcijama Jedrene
izgledaju kao granični prostor u koji su se upisale različite povijesno-historijske
okolnosti, one su i mjesto susreta, sjedinjenja i spajanja različitih kulturno-civi-
lizacijskih tokova, kako će to dobro uočiti Dijana Hadžizukić u slučaju čitanja
poetike kasabe kod Z. Dizdarevića, Ive Andrića i Zuke Džumhura.10
IV
Da se kroz cjelokupnu putopisnu zbirku Džumhur bavi pitanjem odnosa gra-
da i smrti i grada kao teksta, odnosno palimpsesta, najbolje se vidi u putopi-
su Nekrolog jednoj čaršiji, u kojem putopisac doslovno ne koristi naročit način
putopisnog produciranja grada, već na jedan krajnje detaljan i upečatljiv na-
čin, preko značenja grada (Istanbula), prečitava i profanu i sakralnu dimenziju
kulture koja se u njemu oprostorila. Zaustavljajući se na mjestima pamćenja i
arhitektonskim zdanjima, koja imaju funkciju okidača za prizivanje sjećanja
na monumentalnu osmansku i orijentalno-islamsku kulturu, Džumhur ulazi u
10 Hadžizukić, Dijana (2012), “Prostor kasabe kao semiotički prostor u romanu Ive Andrića,
pripovijeci Zije Dizdarevića i putopisu Zuke Džumhura”, u: Bosanskohercegovački slavistički
kongres, Zbornik radova, knj. 2, Slavistički komitet, Sarajevo.
295
dušu Istanbula, njegovo historijsko i kulturno pamćenje koje je kombinirano sa

sakralnom topografijom iskazanom kroz orijentalno-islamsku poetsku formu
arabeske, koju Džumhur prepoznaje na Ejubovoj džamiji. Upisujući u grad i ove
duhovne vizije svijeta natopljene na vrelima islamskog učenja o duhovnosti, ori-
jentalni čovjek težio je, preko slikarstva i arhitekture, da oponaša one obećane
kosmičke vizije svijeta. Svaki grad, pa tako i Istanbul mjesto je susreta s drugim
i drukčijim. Želeći ga prisvojiti za sebe, različite kolektivne, etničke i religijske
skupine imale su svoje interpretacije ovog grada, upisujući u njega, svaka na
svoj način, mitološke, mitemske i mitopoetiče vizije i doživljaje. Uz sakralnu
topografiju naporedo stoji profana, historijska i svakodnevna vizija Istanbula, a
svaka je od njih izgradila i osobenu viziju svijeta, one su uvijek tu, naporedne i
prisutne svaka u svom domenu.
Dean Duda u svojoj knjizi Kultura putovanja11 ističe da u svakom pripovi-
jedanju, pa tako i u putopisnom, mora postojati doza neravnoteže da bi se po-
budila znatiželja recipijenta teksta. Kada je u pitanju Džumhurovo putopisno
pripovijedanje, prepuno je neravnoteže i začudnosti. Tako, požar u Istanbulu
koji on bilježi postaje okidač za prizivanje slike požara koji je zahvatio Sarajevo
još dok je on bio dječak, potvrđujući tako da putopisac, bez obzira na to što se
nalazi u drugoj kulturi, tradiciji i prostoru, uvijek kroz osobenosti posjećenog
prostora pronalazi analogije sa matičnim prostorom i kulturom iz koje je došao.
Kako ističe Bogdan Bogdanović, i požari su jedan značenjski element (sema),
znak „semiologije rušenja“ i „semiologije destrukcije“, pa tako navodi da su po-
žari – često podmetnuti – i zemljotresi prijetili opstojnosti grada, grada kao vi-
zije budućnosti, napretka i modernosti. Požar kao vid destrukcije grada pojavit
će se kao negacija onog što je povijest grada stvorila i nastojala očuvati unutar
gradskog erosa. Uništavanje grada, naime, podrazumijeva i nagrizanje gradskog
teksta i oduzimanje dijela jezika kojim grad govori sebe, ostavljajući tako dubo-
ki i traumatičan trag u sjećanju stanovnika tog grada.
U zavejanim oknima našeg prozora gorio je grad. Gorelo je čitavo Sarajevo (...)
Možda se ništa ne useče tako jasno u pamćenje kao neki veliki požar noću.12
Naime, požar koji je zahvatio Sarajevo kod Džumhura budi sjećanje na požar
koji bilježi hroničar Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu. Ovim činom
Džumhur nije upisao u putopis samo ono što je dio njegovih sjećanja, nego i
ono što je dio šireg kulturnog i kolektivnog pamćenja o Sarajevu, pamteći tako
i tekstove koji govore o Sarajevu, i koji su, naravno, oblikovali znanje o njemu.
11 Duda, Dean (2012), Kultura putovanja, Ljevak, Zagreb.
12 Džumhur, Zuko (1991), Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje, Sarajevo, str. 47.
296
Intertekstualno obnavljajući Bašeskijinu „knjigu Sarajeva“, Džumhur pokazu-

je da je, zaista, povijesni usud Sarajeva njegovo neprestano rušenje, destrukcija
kroz ratove i požare. Međutim, Džumhurovo pamćenje Sarajeva ne ostaje samo
na pisanim tragovima, on ide i dalje, i to do onih figura pamćenja koje je ovaj
grad upamtio još kao epski grad – figure Đerzeleza i Morića, i, upravo, se u ovom
dijelu može osjetiti utjecaj I. Andrića na Zuku Džumhura.
Da je putopisac opsjednut fenomenom grada i da kroz sliku grada čita po-
vijest, hijeropovijest i legende koje su o njima izrečene i izgovorene, vidimo u
ovom leksikonu putopisa. Odlazeći u gradove koji su opterećeni poviješću i sje-
ćanjem, gradove u kojima su se odigravali događaji opisani u svetim knjigama
(Bibliji i Kur’anu) i sačuvani u legendama, putopisac se nastoji suočiti s njima,
njihovom monumentalnošću i značajem.
Pišući o Meki („kraljici gradova“ i „svetom gradu“), o Jerusalemu, Dama-
sku, Džumhur slijedi trag svetih tekstova i legendi koje, kao markeri, određu-
ju topografiju ovih gradova, ali i samu mapu kojom se putopisac treba kretati
prilikom posjete ovim gradovima. Budući da su navedeni gradovi opterećeni
sjećanjima, putopisac posjećuje određene toponime, mjesta, te susreće mona-
he i svete ljude, što potvrđuje da slika ovih gradova, zaista, nije oslonjena na
historijska sjećanja, već je duboko uronjena u hijeropovijest o kojoj znanje do-
nose samo svete knjige i mitovi. Pišući o svetim gradovima u putopisima Put u
besmisao, Pesak i zvezde, Zapis pod gorom, putopisac slijedi religijsko i sakralno
značenje ovih gradova, i pri tome potvrđujući da su oni, pored sakralnih znače-
nja, i simboli susreta među ljudima.
V
Jedan od najučestalijih toposa koji se javlja u ovim putopisima jeste topos gro-
blja ili groba. Ovaj će se topos pojaviti kao identitet određenog grada (Džida
kao ženski grad – Evin / Havin mezar / grob) ili kao nekropola (grad) koja
stoji uz grad i proširuje značenje i smisao njegove simbolike. Iako je grad sim-
bol budućnosti, napretka i progresivnosti jedne kulture, njegova će nekrološka
dimenzija u Nekrologu jednoj čaršiji imati subverzivnu funkciju, tim prije što
znamo da kultura ne voli nekrologe jer govore o smrtnosti kulture, a, uz to, i
grada kao njenog simbola progresa.
Jasno je, naime, da, kada se suočava sa gradovima koji su „opterećeni sjeća-
njem“ i poviješću, koji ne nude mogućnost da se iz njih čitaju novi znakovi izvan
onih koje je povijest, religija i mitologija konstruirala, Džumhur ima drukčiju
297
prerpektivu – koristi se elementima i postupcima karnevalizacije, o čemu iscr-

pno u svojoj knjizi Mogućnosti čitanja13 piše Alija Pirić.
Golgota je puna aščinica i ugojenih crnih mačora. (...) Na deset koraka od
Hristova groba svi zidovi su izlepljeni plakatima. Čitava Golgota je postala
jedan veliki reklamni stub.14
U kamenjaru ovog svetog brda sreli su se praotac Adam i pramajka Eva. Pro-
terani iz raja zbog nemorala i učestalih krađa sa privatnog poseda gospodnjeg,
naši nesrećni praroditelji lutahu svetom jalovo i dugo. (...)Među njenom (Evi-
nom) mnogobrojnom decom bilo je i kriminalaca. Život je tad u Arabiji bio
prilično težak, pošto još ne beše pronađen petrolej.15
Jedini način kako da se prevladaju znakovi upisani u svete gradove jeste da se

oni iz jedne uzvišene, visokomimetične pozicije promatraju kroz prizmu sva-
kodnevnog i profanog. Kako to postiže Z. Džumhur? Naime, on uz sveto i
sakralno obilježje grada prinosi ono što je prvotnom značenju bilo isključeno –
profanu dimenziju, postavljajući tako u istu ravan sakralno i profano, što proiz-
vodi smjehovno i karnevaleskno, pa čak i ironijsko i sarkastično. Tako prostori
koji su nosili simboliku ozbiljnih, sakralnih prostora postaju kod Džumhura
dionizijski i karnevaleskni. Jeziku koji su razvili sveti gradovi Džumhur suprot-
stavlja svoj jezik, svoju viziju i svoj doživljaj.
THE TOWN AND THE DEATH AS A POLIMPSEST IN NEKROLOG JEDNOJ ČARŠIJI

BY ZUKO DŽUMHUR
Summary
The paper aims to offer several possible models for reading poetry of itinerary
Obituary of a čaršija (the downtown/main street Ottoman-Turkish style ba-
zaar) of Zuko Džumhur. First part of the paper is talking about culture trip to
Bosnia, then the indications semiotics demolition and destruction of the city
in individual itineraries from already mentioned collection of itineraries. Su-
bsequently, the paper seeks to offer models of reading the city as a palimpsest,
and as a place of memory. Besides all this, it aims to detect ways of Džumhur
confrontation with the cities which are burdened with the past and history.
13 Pirić, Alija (2014), Mogućnosti čitanja, Filozofski fakultet, Sarajevo. http://www.ff-
eizdavastvo.ba/Books/Mogucnosti_citanja_teksta.pdf
298
That loads in history were created by religious, mythical and great historical
events tied to these cities and thus create their personal identity.
Keywords: city, death, destruction semiology, memory, carnival, travel
Literatura i izvori
Ivo Andrić: “Predgovor”, u: Zuko Džumhur (1991), Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje,
Sarajevo.
Bogdanović, Bogdan (1994), Architektur der erinnerung, Wieser Verlag, Klagenfurt-Salzburg.
Bogdanović, Bogdan (2008), Tri ratne knjige, Mediterran Publishing, Novi Sad.
Bogdanović, Bogdan ( 2008), Tri ratne knjige, Mediterran Publishing, Novi Sad, str. 32.
Bogdanović, Bogdan (1966), Urbanističke mitologeme, Biblioteka Zodijak, Beograd.
Džumhur, Zuko (1991), Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje, Sarajevo, str. 9-12.
Duda, Dean (2012), Kultura putovanja, Ljevak, Zagreb.
Matvejević, Predrag (1990), Mediteranski brevijar, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb.
Hadžizukić, Dijana (2012), “Prostor kasabe kao semiotički prostor u romanu Ive Andrića,
pripovijeci Zije Dizdarevića i putopisu Zuke Džumhura”, u: Bosanskohercegovački
slavistički kongres, Zbornik radova, knj. 2, Slavistički komitet, Sarajevo.
Pirić, Alija (2014), Mogućnosti čitanja, Filozofski fakultet, Sarajevo. http://www.ff-
eizdavastvo.ba/Books/Mogucnosti_citanja_teksta.pdf
Radović, Srđa (2011), Grad kao tekst, Biblioteka XX vek, Beograd.
Rizvanbegović, Fahrudin (1997), Antologija bošnjačkog putopisa, Alef, Sarajevo.
299
Fatima Trbonja
Fakultet humanističkih nauka
Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru
ČITANJA GRADA U PROZI PUTOVANJE

BIJELOM LAĐOM ZUKE DŽUMHURA
Sažetak
U radu se analizira mogućnost čitanja prostorā grada u prozi Putovanje
bijelom lađom Zuke Džumhura. Tumačenje prostora kao strukturnog
elementa u književnosti odavno se proširilo na pitanje kako književnim
tekstom proizvesti prostor, odnosno, kako grad postaje metafora za tekst
koji treba da čitamo i razumijevamo. O poetici prostora još u prošlom
stoljeću pisao je Gaston Bachelard, a savremenija čitanjā grada u književnosti
zabilježili su, između ostalih, Mirko Kovač, Dževad Karahasan i Krešimir
Nemec. Nizanjem toposa (atelje, ulice, parkovi, hoteli, restorani, mahale,
slastičarnice) u Džumhurovom Putovanju bijelom lađom oblikovano je
desetak jugoslavenskih gradova – prostora nostalgije i pamćenja, u koji-
ma nam putopisac predstavlja nekoliko značajnih umjetnika, uglavnom
književnika i slikara, koji postoje kao figure sjećanja.
Ključne riječi: Putovanje bijelom lađom, putopis, gradski toposi, figure
sjećanja, prostori sjećanja / nostalgije
Nikada od tebe, grade, nisam mogao otići. Duga je bila milja, ali me vraćalo
kao figuru u šahu. Bježao sam zemljom vrteći se sve brže. A uvijek bijah tamo...
Czeslaw Milosz
Tumačenje prostora kao strukturnog elementa u književnosti odavno se pro-

širilo na pitanje kako književnim tekstom proizvesti prostor, odnosno, kako
prostor postaje metafora za tekst koji treba da čitamo i razumijevamo. Andrew
Thacker primijetio je da pitanja prostora i geografije postaju važna u književ-
nosti i kulturalnim studijama, a o poetici prostora još u prošlom stoljeću pisao
je Gaston Bachelard (2005: 32): „Samo pomoću prostora i u prostoru mi još
pronalazimo lijepe fosile trajanja, konkretizovane dugim boravcima. Podsvijest
boravi. Sjećanja su nepokretna, i utoliko solidnija ukoliko su utvrđena u pro-
storu.“ Prema Lotmanu (2001: 310), „čitav prostorni kontinuum teksta u kojem
se prikazuje svijet objekta sklapa se u određeni topos (...) koji uvijek ima neku
predmetnost, budući da je prostor uvijek dat čovjeku u obliku nekakve njegove
301
konkretne ispunjenosti.“ Dakle, prostor definira ono što čini umjetničko jedin-
stvo književnog teksta jer, „šta god se dešava, dešava se u nekom prostoru (...)
koji uključuje geografsku lokaciju, izgled (...) i okolnosti svakodnevnog života
te vremenski period“ (Lešić 2005). Savremenija čitanjā grada u književnosti na
južnoslavenskim prostorima zabilježili su, između ostalih, Mirko Kovač, Dže-
vad Karahasan i Krešimir Nemec. Pripovjedačka autorska proza je neraskidivo
vezana za grad, „koji može biti prisutan i tematski, kao ambijent koji svojim
osobinama, socijalnim životom, ustanovama, ulicama i trgovima određuje zbi-
vanje i sudjeluje u njemu“ (Karahasan 2008).
U razdoblju moderne upravo se u proznim žanrovima poput putopisa1
raspoređuje umjetničko čitanje grada. (Nemec 2010: 14) Karakterističan za
Džumhurove2 putopise (Ključanin 2000), autobiografski doživljaj svijeta,
prvenstveno prostora (grada) i ljudi u njemu, može se iščitavati i u prozi Puto-
vanje bijelom lađom (1982).
Putovanje bijelom lađom3 sadrži slike desetak jugoslavenskih gradova (Beo-
grad, Herceg Novi, Sarajevo, Počitelj, Stolac, Mostar, Konjic, Makarska, Šibenik,
Ohrid, Sombor), u koje putopisac locira figure sjećanja pa ovu prozu možemo
posmatrati kao oblik pamćenja u književnosti, odnosno, pamćenja izvanknjižev-
ne zbilje, kako je zabilježio Sanjin Kodrić (2012: 45), ili kao oblik komunika-
tivnog pamćenja, koje, prema Janu Assmanu (2005: 59), „obuhvata sjećanja na
recentnu prošlost, historijska iskustva u individualnim biografijama, u formi
nastaloj interakcijom, putem živog sjećanja.“ Što se tiče analize korpusa, rad je
1 Putopis je vrsta “u kojoj je putovanje i opis proputovanih predjela ili zemalja povod za šire
umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja. (...) Nerijetko se približava eseju ili
romanu u kojemu je fabula organizirana kao slijed događaja koji se zbivaju tokom putovanja
nekog lika ili skupine likova” (Solar 2005).
2 Zulfikar Zuko Džumhur (1920-1989) bio je ”hodoljubac”, scenarist, likovni kritičar,
odličan crtač, genijalan karikaturist i veliki pisac, jedini kojem je Ivo Andrić pisao predgovor. Iz
knjiga i besjeda njegovih u svakodnevnu komunikaciju preselile su se mnoge mudre misli, dosjetke,
pa je Zuko postao i – usmeni pisac, što je san svakog onog ko je sklon pisanju. (...) Negdje je neko,
duhovito, rekao da je i Zukin ”hod bio svojevrsni umjetnički pravac”. Malo je pisaca koji su preko
svog ljudskog vijeka živjeli tisuću prethodnih godina, i koji su osim vlastitoga imali bezbroj zavičaja.
(Miljenko Jergović, objavljeno na stranici http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/hoda-
pise-i-govori-zuko-dzumhur; preuzeto 25. 3. 2014. godine)
3 “Džumhurov putopis sjajna (je) ilustracija mogućnosti prave književne kreacije u
reportažnom okviru: svaki njegov tekst, naime, čuva poticaj i jezgro klasične novinske reportaže,
ali ga nadgrađuje i nadmašuje jezikom i opservacijom književne umjetnine. Tim spajanjem,
kroz neusiljenu komunikativnost i osebujni dar humora i karikaturalne stilizacije, Džumhur
je stvorio atraktivan i veoma prepoznatljiv putopisni stil.” (Ivan Lovrenović, objavljeno na
stranici: http://ivanlovrenovic.com/2012/03/prostori-putopisa-2, preuzeto: 21. 3. 2014)
302
osmišljen u nekolika odlomka, počevši od figura djetinjstva, zatim prostora

ulice i hercegovačkih toposa do, konačno, umjetnika kao figura sjećanja.
1. Figure djetinjstva (Dorćol, park, Miki Miš,

Lazar Drljača, Malene)
Putovanje bijelom lađom4 otvara se prozom “Što ti je život”, u kojoj nas
Džumhur uvodi u svijet svoga djetinjstva provedenog u beogradskom naselju
Dorćolu, koji se u jednoj od narednih proza pojavljuje kao metafora spone iz-
među Džumhura i Miroslava Krleže, a zatim se konkretizira novim prostorom
djetinjstva – parkom Kalemegdanom, kao važnim toposom, predviđenim za
opuštanje, igru i slobodne aktivnosti, s ciljem da se dinamika grada zamijeni
djelićem prirodnog ambijenta. Ovdje je značajan kao prostor nepovratne bez-
brižnosti, radosti i slobode pa je očekivan dječiji otklon prema velikom parku
koji je bio uređen i ograđen, s čuvarima. I u prozi Putovanje bijelom lađom či-
tamo nostalgično-melanholičan odnos spram djetinjstva5: Iako je svijet moga
djetinjstva bio sasvim drugačiji od ovog današnjeg, prije svega mnogo siromašniji,
ipak je u tom svijetu moga djetinjstva bilo mnogo i prave radosti (Džumhur 1982:
11-14). Dječije radosti i senzacije sastojale su se u slastičarnama, tramvajskoj
vožnji ili izletima. Proza Miki Miš Volta Diznija također pripada hronotopu
djetinjstva, u kojem su knjige za djecu bile prava, pravcata rijetkost, kao i dječi-
je igračke! Sliku djetinjstva u tadašnjem Beogradu, velikoj čaršiji i prijestonici,
upotpunjuje priča o najvećoj novosti - rođenju svjetskog čuda Mike Miša, čiji su i
otac i majka Volt Dizni. Miku Miša podjednako volimo moja slatka unuka Maša
koja ima samo tri godine i ja, njezin djed (Džumhur 1982: 16-18). Motivom lika
iz crtanog filma Džumhur povezuje dva prostora djetinjstva – svoj i onaj koji
živi njegova unuka. “Čovjek sa plavom pelerinom” i “Slikar u planini“ proze su
u kojima se ponovo prizivaju prostori djetinjstva. Ovdje – ne slučajno – prvi
put čitamo o Konjicu, Džumhurovom rodnom gradu. Upravo tu i tada naš pu-
topisac prvi put je vidio neobičnog čovjeka s plavom pelerinom – slikara Lazara
Drljaču, za nj pravog čarobnjaka. Taj trenutak je bio presudan za Džumhura
koji tad odlučuje: neću da budem ni odžačar ni mašinovođa ni stražar – nego
4 Putovanje bijelom lađom je svojevrsna ”bajkovita arabeskna istina o svijetu kojim je hodio
otvorenih očiju”, stalno odgađajući da stigne na kraj svoje čežnje, zažalivši da mu je malo očiju da
gleda svijet. (Ismet Smajlović, Meraklija riječi i živovanja, www.most.ba/117/078.aspx, 15. 3. 2014)
5 “Džumhur je putopis pomaknuo u sferu ličnog doživljaja (...) u njima (putopisima) još
uvijek dominira znatiželja (karakteristična za romantičarski putopis), ali skalperski nadnesena
nad svaki dehumanizirani modernitet“ (Ključanin 2000).
303
slikar (Džumhur 1982: 63-67). Proza Malene otkriva odraslog Džumhura koji
na šibenskom festivalu djeteta doziva slike iz školskih dana.
Imao sam ponekad utisak da sam se nesvjesno vratio u kratke pantalone i davne
dječačke dane kada nije bilo ni đačke štampe, ni slikovnica, a kamoli festiva-
la djeteta. Grad se pretvorio u jedno veliko igralište i plivalište. Govorilo se i
pjevalo na različitim jezicima, ali kao da među djecom nije bilo pregrada, ili
barijera (Džumhur 1982: 31-33).
Ovdje prostor grada možemo čitati kao Karahasanov prostor trga, gdje je po-
stignuta maksimalna prostorna otvorenost, bez barijera, uz potencijal susreta.
2. Ulice i šetnje
Mislite o gradu, i šta vam pada na pamet? Njegove ulice. Jane Jacobs
Ulice su istovremeno prostor aktivnosti i dešavanja (poput trga), ali i prostor
gdje su prepoznatljivi simboli grada (spomenici, biste, fontane, radnje)6 ili pro-
mjene gradskog prostora te funkcioniraju kao kulturološki dokument. U prozi
“U ulici Marka Cara” naziv odaje neraskidivu vezu prostora novljanske ulice i
životopisa književnika. Džumhur nam se u nastavku obraća s pozivom da, kada
se zateknemo u Herceg-Novom, potražimo usku i krivudavu primorsku ulicu u
starom dijelu grada koja nosi ime Marka Cara, jer je Novi grad u kome je boravilo
ili živjelo mnogo naših umjetnika, grad sunca, cvijeća i stalnog zelenila (što je –
kao i svi Džumhurovi gradovi - suprotno modernističkom poimanju urbanog
prostora kao artificijelnog, hladnog, podložnog propadanju i porocima). „Može
biti da to nije ni slučajno, ni bez pravog razloga što ovako mali primorski grad
okuplja pod svojim plavim nebom toliko umjetnika“ (Džumhur 1982: 49-51).
Pisac i grad, to je za Mirka Kovača (2008) gotovo posebni status; jedva se
može naći pjesnik koji se nije baktao gradom kao poetskom temom. U “Sjeća-
nju na Mošu Pijadu” Džumhur predstavlja školovanog umjetnika i junaka so-
cijalističkog rada, ali i njegove ulice u Beogradu i Ohridu. Neki smatraju da je
grad napravljen da bi se po njemu šetalo. Ako se grad može pročitati samo pješke,
kako kaže Bogdan Bogdanović (2008), onda je naš putopisac majstorski čitao
i pročitao brojne gradove, te ih obuhvatio svim čulima u punom sadejstvu ličnih
6 “Signali grada pomoću kojih prepoznajemo specifikum pojedinačnoga gradskog entiteta

jesu njegova arhitektura, javni prostori ulica i trgova, prepoznatljive osobnosti, umjetnička
ostvarenja u riječi, slici, glazbi”. (Sablić Tomić, Helena; Ileš, Tatjana, Grad između pamćenja i
zaborava, hrcak.srce.hr/file/107244 (21. 3. 2014).
304
slobodnih asocijacija. Džumhurov jezik vitgenštajnski7 se podudara sa labirin-

tom ulica i trgova kojima hoda pa se, u njegovom slučaju, “hodanje gradom
izjednačava sa činom govorenja” (De Certeau), kao šetanje Šibenikom koje će
ga dovesti na trg pred spomenik Simi Matavulju. Makarska je u mapu Džumhu-
rovih gradova upisana kao nekako i svakako drugačiji grad od svih koje je dotle
vidio, predstavljena kao pomalo egzotično mjesto, barem za tadašnje oči našeg
putnika, što i ne čudi jer, kako bilježi Dijana Hadžizukić (2012):
Pozicija pisca uvijek je vanjska; on dolazi u grad koji ne pripada njegovom
emotivnom iskustvu i pamćenju i posmatra ga u njegovoj otvorenoj i kolektiv-
noj pojavnosti u građevinama ili na trgu, odnosno čaršiji. Džumhur je poznat
po zapisima koji nisu opisi nego doživljaji, a doživjeti grad možemo samo u
čaršiji, posmatrajući njen život i osluškujući govor njenih protagonista.
Čitajući o o tadašnjem gradskom saobraćaju, čitamo socijalnu sliku Saraje-

va: Običan svijet išao je sa bistričke stanice pješice tegleći svoje stvari, a bogatiji
bi uzeli hamala, a još bogatiji bi se vozili fijakerom. Taksi automobila tada na
bistričkoj stanici nije ni bilo. (Džumhur 1982: 19-22)
3. Hercegovački toposi
Rijeka među hercegovačkim toposima zauzima važnu ulogu. Džumhur (1982:
19-22) zapisuje dojmove o okamenjenoj bajci na padinama uz zelenu Neretvu
– Počitelju! Zilhad Ključanin (2000) piše da je „Počitelj postao znak čije se se-
mantičke naslage stvaraju kroz povijest kulture jer nudi bogatu kulturnopovi-
jesnu baštinu i ljepotu”, dok je za Fahrudina Rizvanbegovića (1997) „bajkovitost
priče, slikovitost i simbolika kazivanja o Gradu, životna i duhovna magistrala
Džumhurova stvaralaštva“. Džumhur (1982: 19-22) naglašava ..kao da sam slu-
tio da će mi taj Počitelj prirasti za srce... da ću ga uvijek obilaziti, u njemu i raditi
i seiriti, i s prijateljima eglenisati i teferičiti. Spomen Počitelja važan je i u opisu
susreta s pjesnikom Hamzom Humom: Mnoge poznate pisce i slikare sam sretao
često i na raznim stranama, ali najčešće ih pamtim po jednom susretu, po jednom
mjestu ili u jednom gradu. Pred mojim očima je samo onaj Humo kakvog sam ga
doživio i osjetio u našem starom gradu Počitelju, na Neretvi. Kao da svaki čovjek
7
Već se Wittgenstein u filozofskim istraživanjima pozabavio usporedbom jezika i grada:
„Jezik se može promatrati kao stari grad: labirint uličica i trgova, starih i novih građevina, kuća
s karakteristikama određenih razdoblja; a sve je okruženo mnoštvom gradskih okruga s ravnim
ulicama i uniformiranim kućama. Na tom tragu De Certeau uspoređuje hodanje gradom s
činom govorenja. (Nemec 2010: 169)
305
za mene ima samo jedno pravo mjesto po kome ga ja pamtim (Džumhur 1982:
103-106). Počitelj je pravo mjesto sjećanja8 na Humu, a Mostar na Kulenovića.
Kulenović nije bio Mostarac, ali je silno volio taj divni grad na Neretvi i dio ži-
vota proveo je u mostarskom pozorištu, na mostarskim sokacima i u mostarskim
kafanama, u društvu i ljubavi mnogih Mostaraca (Džumhur 1982: 103-106).
Rijeka je, kao u Počitelju ili Beogradu, u zavičajnim prostorima Kulenovića i
Džumhura ponovo važna jer bez rijeke nema grada, a ni priče. Pjesnika Krkleca
sjeća se iz stolačkih toposa: šefteli sokaka, Bregave, ćuprije, Radimlje, koji se
mogu povezati s ostalim hercegovačkim prostorima, budući da se u njima ot-
kriva punoća življenja i prijateljevanja te mira koji donosi raskoš prirode. Mogao
sam to činiti ...u čitavoj našoj domovini, ali nigdje tako prisno, tako toplo, tako
duboko, i tako na miru, kao u zemlji Hercegovini (Džumhur 1982: 35-39), čija je
mjesta obilazio i s Ivom Andrićem.
4. Umjetnici kao figure sjećanja

Šekspir se u jednoj drami upitao: What is the city but the people? Assmanov pojam
figure sjećanja9 determiniran je prostorom i traži da bude aktueliziran u nekom
određenom vremenu (Assman 2005: 45).
Zapis o pjesniku Gustavu Krklecu otvara se stihovima o njemu. Na kraju
nas Džumhur (1982: 35-39), spominjući unuku, vraća u vrijeme pripovijeda-
nja – ali i potvrđuje stih: Bio jednom i ostao, te spretno zaokružuje uspomenu
na Pjesnika čije djelo ostaje: Moja mala Maša aplaudira dragom, velikom pje-
sniku za odrasle i za djecu. Ima tri godine i voli Gustava Krkleca. Nakon toga,
predstavlja nam sjećanje na Tina Ujevića, pjesnika – boema, iz sarajevskih ulica
te konkretizira mjesto njegovog stanovanja, staru kuću blizu Konaka. U Tri
nezaboravne večeri Krleža je opisan kao dominantna figura koja je autora odu-
ševljavala. Džumhur je spominjao i Aleksu Šantića i posjetu njegovom grobu te
oživljavao pjesnikov spomenik u Mostaru, želeći susret s njim: I kad bih šetao
uz Neretvu u Mostaru, opet bi me čekao Šantić, opet od bronze i sa štapom u ruci.
Uvijek bi mi ličio na čovjeka koji stoji i čeka mene da zajedno polako krenemo niz
Neretvu (Džumhur 1982: 89-92) Nakon mnogo godina, Džumhur je otkrio
8 “Preko mjesta pamćenja i kroz figure sjećanja (osobe, rijeke, ulice, građevine…) zapravo
pratimo grad kroz kolektivnu memoriju.” (Sablić Tomić, Helena; Ileš, Tatjana, Grad između
pamćenja i zaborava, hrcak.srce.hr/file/107244 (21. 3. 2014).
9 “Pod figurama sjećanja podrazumijevamo kulturno oblikovane, društveno obavezujuće
slike sjećanja, a pojam figure preferiramo u odnosu na pojam slike zbog toga što se on ne odnosi
samo na ikoničko već i na npr. narativno oblikovanje” (Assman 2005: 44).
306
Šantićev spomenik u Herceg-Novom. Divno je što će građane i njihove goste, bar

nekada kad se šetaju, predvoditi pjesnici (Džumhur 1982: 89-92).
Za Mirka Kovača (2008) gradovi su kao osobe “u kojima pulsira skup svih
svojstava njegovih žitelja i razlika”.10
U nastavku je analiziran prostor restorana, tj. prema Nemecu (2010) kult
kafane, kao autentičnog urbanog prostora građanske društvenosti i slobode,
mjesta hedonističkog uživanja i kreativnog okupljanja, gdje se skupljala i gradska
elita i umjetnička boema. Novljanski restoran hotela Boke aktuelizira se u prozi
Dok iz nebesa liju kiše živim u onome lijepom i zelenom kraju Novoga koji se zove
Savina, ... ali mi je nekako udobnije i ljepše da poslove obavljam u sali restorana
hotela, koja je prije podne gotovo pusta i za koju me vežu mnoge uspomene iz mojih
davnih đačkih dana“ (Džumhur 1982: 97-101). Time se Džumhur poistovjećuje
s drugim umjetnicima, poput Matavulja i Nušića: ... evo i moje skromne malen-
kosti koja bar po nečemu makar i tako, podsjeća na naše velikane, po tome što svoje
pisanje i crtanje obavlja u – restoranu. (Džumhur 1982: 97-101)
U prozi “Divno osjećanje – nismo sami!” zabilježeni su dojmovi nakon
zemljotresa koji je pogodio Novi. Zar je moguće da su toliki ... spomenici kulture
pretvoreni u prah i pepeo? ... kada sam pošao u šetnju po gradu, vidio sam šta se
dogodilo na licu mjesta i u utrobi naše primorske ljepotice. Stari grad, koji mi je
najdraži, doživio je prave strahote. Sada ću morati da potražim neki drugi miran
kutak u mome dragom gradu. Naći ću ga, sigurno! (Džumhur 1982: 123-127)
Džumhur predstavlja Herceg-Novi kao idealizirani grad kojem pripada i s čijom
nevoljom saosjeća te se s njim poistovjećuje kao s utočištem važnim u formiranju
njegova identiteta. I za Mirka Kovača (2008) su važni gradovi koji se ne mijenja-
ju, budući da ono što dotrajava u istom, ovjerava naše postojanje i uvjerava nas da
i nama pripada “vrijeme koje se ne troši“. Prozom Herceg-Stjepanov grad zatvara
se spomenar koji smo do sada čitali. Ima gradova koji imaju svoju dušu jer imaju
prošlost – zapisao je davno jedan putopisac i pjesnik koji je volio stare gradove koji
su mu poput starih i iskusnih ljudi umjeli da pričaju svoju priču (Džumhur 1982:
131-134). Džumhur upoređuje stare gradove s modernim koji će tek izgraditi
svoju kulturnu historiju. Još nemaju svoje prošlosti. O njima danas pišu novine, a
tek sutra, ili prekosutra, pisaće se i knjige (Džumhur 1982 :131-134).
10 Idejom memorijskih figura (figura sjećanja), a zapravo karakterističnih i ustaljenih
memorijsko-reprezentacijskih opcija što kao tipični nadtematski predmetno-problemski
kompleksi književne prakse u ovom ili onom broju obilježavaju svaku pojedinačnu književnost,
funkcionirajući kao neke od njezinih temeljnih i prepoznatljivih metapripovijesti, na ovaj
način zajedno s drugim distinktivnim konstituentima nekog pojedinačnog književnog toka
(karakteristični pojedinačni motivi, teme, fabule i njihove ‘sižejne obrade’, hronotopi, likovi…,
odnosno žanrovi. (Kodrić 2012: 55)
307
O modernom gradu piše i Ognjenka Finci (2008): “oni nemaju svoj identitet,
lica po kojima ih pamtimo, prepoznajemo i sve nas manje uzbuđuju posebno-
šću.” Na kraju, putopisac nam priča o postanku Herceg-Novog.
Dakle, grad, kao oživljeni i doživljeni prostor, kao velika kuća ili spremište
kulture, historije i biografije, za Helenu Sablić Tomić i Tatjanu Ileš, u književ-
nosti je prisutan kao interakcija (auto)biografskog sjećanja s dinamikom soci-
okulturnog prostora. “Historija književnosti je i historija ljudskog doživljaja
grada. Možda marginalna, ali možda i autentičnija, sugestivnija i tačnija”, primi-
jetio je Slobodan Vladušić. Jer, grad nisu samo kuće i ulice, već i mjesto realizi-
ranih sudbina, pohranjenih podataka, uspomena, dijeljenih sjećanja. Gradovi,
“kao mamci za pisce i putopisce” (Kovač), i za Džumhura su “sinteza doživljaja
i prizora – nečeg običnog i svakodnevnog”, kako bilježi Saša Ćirić (2008). Pu-
tovanje bijelom lađom predstavlja autorovu viziju grada (i prostora uopće) kao
otvorenog i često idealiziranog mjesta sjećanja, slobode i susreta – nikad sukoba
i tjeskobe, gdje je nostalgija za prošlim, kako Jergović primjećuje, vrijedna jer je
autentično doživljena. Ako poslušamo Bogdanovića (2008), trebalo bi da “na
šarenim stovarištima svijeta potražimo svoje gradove i u njima, kao u ogledalu,
naslutimo sopstvene obrise. I u sebi potražimo odbljeske univerzalnog Grada
čovjekovog .. da između prošlosti i budućnosti uživamo u ljepoti i mudrosti
tradicionalnih gradova”, kakve Džumhur opisuje, “dok ih još ima.”
Readings of urban / city space in Zuko Džumhur’s

Putovanje bijelom lađom
Summary
The paper offers potential readings of urban / city space in Zuko Džumhur’s Puto-
vanje bijelom lađom. Interpretation of space as a structural element in literature has
already been extended to the inquiry of producing the space through the literary
text, ie. to the question: how does the urban / city space become a metaphor for
the text we are trying to read and perceive. The poetics of space has already been
studied during the twentieth century by Gaston Bachelard and contemporary
readings of urban/city space in literature have been analyzed by, inter alia, Mirko
Kovač, Dževad Karahasan and Krešimir Nemec. Enumerating the topoi (atelier,
streets, parks, hotels, restaurants, pastry shops) in this book, Džumhur has for-
med tithe Yugoslavian cities (spaces of nostalgia and memory) and represented
few significant artists, mostly writers and painters, who exist as figures memories.
Key words: Putovanje bijelom lađom, travels, city topoi, figures memories,
spaces of memory / nostalgia
308
Izvor
Džumhur, Zuko (1982), Putovanje bijelom lađom, „Biblioteka svjetla i sjenke“, Sarajevo.
Literatura
Assman, Jan (2005), Kulturno pamćenje: pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim
kulturama, s njemačkog preveo Vahidin Preljević, „Vrijeme“, Biblioteka Tekst, Zenica
Bachelard, Gaston (2005), Poetika prostora, s francuskog prevela Frida Filipović,
„Umetničko društvo Gradac“, Čačak - Beograd.
Bogdanović, Bogdan (2008), “O sreći u gradovima”, Sarajevske sveske, br. 21-22,
„Mediacentar Sarajevo“, Sarajevo.
Ćirić, Saša (2008), Dovršeni Vavilon, Sarajevske sveske, br. 21-22, „Mediacentar Sarajevo“, Sarajevo.
Finci, Ognjenka (2008), “Čovjekov grad”, Sarajevske sveske, br. 21-22, „Mediacentar Sarajevo“,
Sarajevo.
Hadžizukić, Dijana (2012), “Prostor kasabe kao semiotički prostor u romanu Ive Andrića,
pripovijeci Zije Dizdarevića i putopisu Zuke Džumhura”, BH. SLAVISTIČKI
KONGRES Zbornik radova (knjiga 2), Slavistički komitet, Sarajevo.
Jergović, Miljenko, Hoda, piše i govori, http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/
hoda-pise-i-govori-zuko-dzumhur/ (25. 3. 2014)
Karahasan, Dževad (2008), “Pripovijedati grad”, Sarajevske sveske, br. 21-22, „Mediacentar
Sarajevo“, Sarajevo.
Ključanin, Zilhad (2000), “Leksikon putopisa Nekrolog jednoj čaršiji Zuke Džumhura”,
u časopisu Most, br. 130.
Kodrić, Sanjin (2012), Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u
novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo.
Kovač, Mirko (2008), “Pisac i grad”, Sarajevske sveske, br. 21-22, „Mediacentar Sarajevo“,
Sarajevo.
Lešić, Zdenko (2005), Teorija književnosti, “Sarajevo Publishing”, Sarajevo.
Lotman, Jurij Mihajlovič (2001), Struktura umjetničkog teksta, „Alfa“, Zagreb, str. 310.
Lovrenović, Ivan, http://ivanlovrenovic.com/2012/03/prostori-putopisa-2, preuzeto: 21.
3. 2014.
Nemec, Krešimir (2010), Čitanje grada, „Naklada Ljevak d.o.o.“, Zagreb.
Rizvanbegović, Fahrudin (1997), “Pjesnik zelene brade”, u: Zuko Džumhur, Putopisi,
Sarajevo.
Sablić Tomić, Helena; Ileš, Tatjana (2014), Grad između pamćenja i zaborava, hrcak.srce.
hr/file/107244 (21.3.2014)
Smajlović, Ismet, Meraklija riječi i živovanja, www.most.ba/117/078.aspx‎ (15. 3. 2014)
Solar, Milivoj (2005), Teorija književnosti, „Školska knjiga“, Zagreb, str. 225.
Vladušić, Slobodan, Urbano kao izazov, polja.rs/polja453/453-7.htm (20. 3. 2014)
309
Mr. sc. Mirzana Pašić Kodrić
Filozofski fakultet
Univerzitet u Zenici
Putopisi Zuke Džumhura i njihov pripovjedač

(Od bijega u djetinjstvo do povratka
u historiju)
Majka mi nikada nije pričala o malom gradu

SIDI BUSAIDU, a puno puta bili smo već tu.
(Džumhur 1991: 123, Kartaga)
Rad se bavi pitanjem pripovjedača u putopisima Zuke Džumhura. Po-

sebno se fokusiraju homo-autodijegetički i heterodijegetički pripovje-
dač kao karakteristični za autorove putopise. S ovim u vezi rad ispituje
i povratak pripovjedača u djetinjstvo te historiju kao važne karakteri-
stike Džumhurovog putopisa.
Ključne riječi: homo-autodijegetički i heterodijegetički pripovjedač u pu-
topisu, djetinjstvo, historija, fikcija i fakcija
S obzirom na to da se putopis kao žanr najčešće realizira homodijegetičkim i

autodijegetičkim pripovijedanjem te istovrsnim pripovjedačima, u putopisima
Zuke Džumhura trebalo bi se pozabaviti i samim karakterom tih pripovjedača.
Pritom treba razlikovati stvarnu ličnost autora od svega onoga što su njegove
konstrukcije vlastitog lika (tj. „vlastitih likova“ od teksta do teksta) kao
dominantnog pripovjedača, s čim se u vezi upravo u doticajima „biografija“
stvarnog Z. Džumhura i njegovih autodijegetičkih „ja“ pronalaze neki od
važnijih aspekata autorovih putopisa.
Dakle, između Z. Džumhura i njegovih homo-autodijegetičkih pripovje-
dača neophodno je izvršiti načelnu distinkciju. Naime, Z. Džumhur tek pu-
topisnim pripovijedanjem kreira vlastite likove, vlastitog sebe u fiktivno-fak-
tivnom tekstu kao njegovim glavnim subjektom, i to viđenim svojim očima,
različitog od putopisa do putopisa, ali uvijek radoznalog putopisca koji je često
i glavni nosilac “radnje” u njegovim, sad već putopisnim pričama te, između
ostalog, osnovni nosilac pokretanja fabule i organizacije sižea u njima. Upra-
vo zbog toga, Džumhurovi putopisi i nisu tek puki putopisni prikazi različitih
311
mjesta i kultura, već često prave putopisne priče, s nizom važnih pripovjednih
karakteristika te drugim osobenostima karakterističnim za narativnu prozu.
U analizi karakterizacije Džumhurovih homo-autodijegetičkih pripovje-
dača moglo bi se krenuti i od postojećih, ranijih uvida u ovaj problem, iako ova,
starija razmatranja nisu u pravilu uzimala u obzir to da Z. Džumhur, zapravo,
tek kreira „vlastite likove“ od putopisa do putopisa, bez obzira na to da li se po-
javljuje kao glavni ili, pak, kao sporedni lik u njima. Tako, Ivo Andrić, u svom
poznatom predgovoru za knjigu Nekrolog jednoj čaršiji, Džumhura predstavlja
putnikom naročite vrste, slikarom i piscem, piscem i novinarom, čovjekom sa-
vremenih shvatanja i pogleda, budne pažnje i oštra oka, odnosno takvim put-
nikom-putopiscem koji putujući, posmatrajući i bilježeći ne zaboravlja ko je i
šta je, odakle je i kamo mu se valja vratiti (usp. Andrić 1991: 5-7). Slično je, uz
jedan broj drugih mogućih primjera, i kod Mome Kapora, koji u tekstu “Skit-
nje Zuke Džumhura”, predgovoru za knjigu Hodoljublja, za putopisca, koji mu
je bio i blizak prijatelj, piše da je šejtan-efendija, radoznao kao duh, a nestrpljiv
kao pisac, ostarjeli dječak, te da Pisma iz Azije više objašnjavaju radoznalost
dječaka iz provincije koji više zamišlja taj žutozeleni kontinent, nego što opisuju
gradove i ljude na klasičan putopisni način. Isti autor iznosi zanimljivo mišlje-
nje o završetku putovanja, kad, stigavši na kraj svoje čežnje, putnik odrasta i
miri se sa životom, postavši neka vrsta hodočasnika-mudraca, koji se ne ispu-
njava ni očajanjem ni bijesom, već, naprotiv, skroman kakav jeste, spokojstvom
vedrog orijentalnog fataliste. Kapor, također, navodi da Hodoljublja nisu doku-
ment o Španiji i Francuskoj, nego o njihovom autoru, autoportret jedne ličnosti
u kojoj se skladno spaja ljubav, mudrost Orijenta, vladanje zanatom, strpljivost,
razumijevanje i sposobnost da se sasluša sabesjednik, da se ne donese brzoplet,
nepravedan sud itd. (usp. Kapor 1991).
Uprkos ovakvom nerazlikovanju pisca i njegovog književnog „ja“, ove i slične
karakterizacije Z. Džumhura i dalje predstavljaju poticajne smjernice u razumi-
jevanju autorovog putopisnog djela, pa tako i onda kad je riječ o karakterizaci-
ji Džumhurovog homo-autodijegetičkog pripovjedača. Najprije iz razloga što
putopis te putopisna literatura uz ostale granične žanrove (posebno biografiju i
autobiografiju) nedvojbeno i stalno ukazuje na fiktivno-faktivnu prirodu ovakvih
tekstova te što upravo (ne)razlučivanje stvarnog i nestvarnog u njima predstavlja
najizazovniji, ili barem jedan od najizazovnijih, zadataka pri njihovoj analizi.
Naime, ako bi se generalno opisali homo-autodijegetički pripovjedači u
Džumhurovim putopisima, gotovo sve prethodno naznačene karakterizacije
njihovog autora pronašle bi svoje mjesto i opravdanje. Međutim, svaka ozbiljnija
analiza, morala bi podrazumijevati i to da se Džumhurov homo-autodijegetički
312
pripovjedač zaista razlikuje od putopisa do putopisa, te da u tom smislu nisu mo-

gući konačni i potpuni, “sveuključujući” sudovi ni zaključci. Pa ipak, to svakako
ne znači da nije moguće, promatrajući i analizirajući Džumhurove putopisne
priče, uočiti i izvjesne tendencije na osnovu kojih se Džumhurov homo-autodi-
jegetički pripovjedač prije svega posmatra kao jedan osoben lik s nizom karak-
ternih realizacija koje variraju. Dakle, ako bi se takvi pripovjedači, po sličnostima
koje pokazuju, nastojali posmatrati kao jedna cjelina, mogli bi se izvesti određeni
zaključci. Izazov takvog pokušaja postaje još veći time što, ovako posmatran, i
heterodijegetički pripovjedač u putopisu najčešće ima gotovo iste ili slične karak-
teristike te se u smislu karakterizacije likova ne razlikuju mnogo od prethodnih.
Uopćeno posmatrano, Džumhurov homo-autodijegetički pripovjedač,
koji je ujedno i glavni lik većine njegovih putopisa, osnovni poticaj za svoje
putopisne priče pronalazi u djetinjstvu i reminiscencijama iz prošlosti. Za njega
je slika mjesta koje pohodi često inskribirana vlastitim doživljajem i / ili sjeća-
njem na ljude, predmete, događaje te podneblje iz kojeg potječe, i on će u tom
smislu prikaz stvarnosti u priči, a s obzirom na prikaz njemu „realne“ putopisne
stvarnosti koju posmatra, često realizirati upravo na taj način. U knjizi Nekrolog
jednoj čaršiji, pohodeći Jedrene, Bursu, Zlatni rog itd., Džumhur, zapravo, priča
i priču sjećanja na svoje djetinjstvo, a sve novo što vidi samo je znatiželja razdra-
ganog dječaka i ushićenog putopisca koji otkriva novi čudesni svijet o kojem
je nekada tek maštao, i to uvijek nanovo upoređujući ga s vlastitom prošlošću.
Tako će se pri šetnji istanbulskim Zlatnim rogom sjećati požara u Sarajevu u
kojem je izgorio Kolobara han, gdje je njegov stari adžo imao dućan:
Adžo je imao smešan mali dućan u jednom ćošku starog hana.
Njegov dućan više je ličio na poveći sanduk za šećer ili neko limeno
posuđe nego na radnju u kojoj je romaniskim seljacima amajlijama
i čudotvornim zapisima isterivao zle duhove, ograme, demone i
šejtane (Džumhur 1991: 47, Nekrolog jednoj čaršiji).
I ovdje se može naslutiti jedan od razloga zašto Džumhurov homo-autodi-
jegetički pripovjedač često u prikazu putopisne priče pribjegava povratku u
djetinjstvo. Naime, za Džumhura je upravo djetinjstvo najveća riznica čudesnih
događaja i još čudesnijih likova, i upravo ta potreba za pričanjem i maštanjem
kroz priču s nestvarnim, bajkovitim likovima u datim momentima bitnija je od
svega onoga što on zaista vidi na mjestu gdje se nalazi.
I u Pismima iz Azije javlja se ista vrsta pripovjedača, koji se sada u Balku,
gdje gleda borbe pijetlova, opet vraća u djetinjstvo i na sliku tog čudnog megda-
na koji je kao dijete vidio u čitanci, pa kasnije opet na slici Paje Jovanovića, inače
313
jednog od značajnih predstavnika tzv. srpskog akademskog realizma. U skladu

s vlastitom stvarnom ličnošću i slikara i karikaturiste, Džumhur i svog homo-
autodijegetičkog pripovjedača kreira po vlastitom uzoru, te slike iz djetinjstva
koje je vidio za njega su i potreba za čudesnim pripovijedanjem, ali i početna
inspiracija za razumijevanje „realnog“ prikaza sadašnjice:
Prvu borbu petlova video sam još kao dete u čitanci. Posle sam otkrio sliku Paje
Jovanovića na zidu neke rodoljubive prečanske trpezarije iznad kredenca. Stoji
kršna djevojka raskošnih grudi sa tepsijom prislonjenom na oblo bedro među
ljudinama u arnautskoj nošnji okićenim kuburama, jataganima i džeferdari-
ma, a na tlu oko njihovih nogu dva zakrvavljena kokota. Možda je ta djevojka
bila na nekoj drugoj slici (Džumhur 1991: 38, Tako je govorila Žuta Kamila).
U posljednjoj rečenici navedenog odlomka otkrivamo karakter mašte glav-

nog lika ove priče te karakter njenog pripovjedača, jer za njega je i povratak u
prošlost pripovjedna sanjarija i avantura fantastičnog karaktera, a ne opis realne
slike iz stvarnog sjećanja.
I na Bagi Bali brijegu, iznad Kabula, posmatrajući bazar u kojem trguju
afganistanski Jevreji, pripovjedač ove putopisne priče vraća se u prošlost, kad
je u Sarajevu, u malom sokaku između Tašlihana, Imareta i stare kafane „Aero-
plan“ nekad posmatrao sarajevske Jevreje:
Živeli su mahom u mahalama izmešani sa hrišćanima i muslimanima. Hra-
nili su se kao i muslimani i nosili bosansku odeću sa crvenim fesom na glavi.
Iz daleke Andaluzije preneli su u Bosnu mnoge lepe veštine, nepoznate zanate
i mnoge dobre adete. Bili su sigurno vredniji, okretniji i štedljiviji od ostalog
sveta, pa su ih lenjivci, ugursuzi i rasipnici napadali i ružili za sve što su vredno
sticali i pošteno stekli (Džumhur 1991: 57, Kolevka arijevaca).
Naglašeni interkulturalni senzibilitet i slobodan duh neopterećen predrasuda-

ma iz prošlosti i sadašnjosti kao dominantna karakteristika svih Džumhurovih
pripovjedača, odlično se da uočiti u prethodnom odlomku, gdje je pripovi-
jedanje o kabulskom bazaru opet inskribirano vlastitim podnebljem i domaćom
kulturom samog pripovjedača koji, rasterećen svih predrasuda, prije svega traži
ljudske i socijalne vrijednosti u različitim kulturama. Sličan obrazac priče, ali i
temu sad već nešto intimnijeg karaktera, Džumhur će ispričati i u Fesu, ali sad
ne samo otkrivajući svoj interkulturalni identitet, već i svoju duboku saosjeća-
jnost sa žrtvama genocida nad Jevrejima u Sarajevu:
Divanio sam ovoj ljubaznoj čeljadi uz cigar duhana o Sarajevu, mojim škol-
skim danima i o jednoj dalekoj čaršiji na Balkanu u kojoj je nekada bilo mnogo
314
Jevreja, vještih zanatlija i okretnih trgovaca. I u toj davnoj sarajevskoj čaršiji

bilo je podosta dućana na čijim je vratima kao i na ovim ovdje, pisalo prezime
– Finci. Jedan moj školski drug zvao se Salamon Finci. Njegov otac bio je gvož-
đarski trgovac i bio je veliki prijatelj amiđe moje majke Suljage Tufe, gvožđara
iz sarajevskog Bravadžiluka. Odlazio sam često u kuću Salamanovu, jeo neke
divne jevrejske poslastice što ih je mijesila njegova majka i sa njim se igrao u
velikoj avliji na Mejtašu (Džumhur 1991: 82, Šalom u Medini Fesu).
Kroz intimnu formu kratkog ispripovijedanog iskaza, koji svojom tišinom na-
prosto krikne u putopisu o Fesu, Džumhurov homo-autodijegetički pripov-
jedač, oprezno, da ne unese tugu u svijet pripovjednog teksta, zapravo priča
jednu mnogo tužniju priču o svom drugaru kojeg „danas“ možda više nema i
time otkriva vlastiti, znatno intimniji karakter pripovjedača-putnika.
U drugoj putopisnoj priči, “muvajući se po teheranskim sokacima” (usp.
Džumhur 1991: 75, Na ćilimu leti starac), homo-autodijegetički pripovjedač,
opet u funkciji i glavnog i sporednog lika, sjeća se Beograda i otkriva još jednu
vlastitu, također izuzetno dominantnu karakteristiku, a to je njegov radoznala,
nesputana priroda i izrazita sklonost usložnjavanju vlastitog identiteta kroz su-
srete s različitim kulturama i mjestima, a što se kod Džumhura prikazuje pono-
vo na vrlo osoben, samo njemu svojstven pripovjedni način:
Setih se, lutajući Teheranom i to baš u Ulici Lalezar, pred dućanima u ko-
jima se prodaju skupoceni persijski ćilimi da sam svoj prvi susret sa Persijom
imao davno, još u djetinjstvu, u Beogradu, u Ulici kneza Mihaila […]. Na
firmi je bila naslikana slika. Na slici je bio jedan starac. Starac je sedeo na
ćilimu. Ćilim je leteo iznad oblaka. Ispod oblaka bilo je sijaset kubeta i mi-
nareta. Voleo sam da zastajkujem pred tom slikom i da se divim i čudim
starcu koji na šarenom tepihu lebdi iznad nekog dalekog grada. Možda je taj
grad bio baš ovaj Teheran. (Džumhur 1991: 79-80, Na ćilimu leti starac)
Kako to pokazuje i ovaj odlomak, ono što bitno karakterizira Džumhurovog

homo-autodijegetičkog pripovjedača-putnika jeste to da posebno često osjeća
najveće ushićenje, spokoj i smisao upravo vraćajući se u djetinjstvo, jer „puto-
pisna stvarnost“ za njega rijetko ima odlike sretnog čudesnog svijeta o kojem je
nekada kao dječak tek maštao, kako je to i na drugim mjestima slučaj:
Možda lutajući svijetom i ostanemo verni mnogim zabludama koje je rodilo
naše srce, ali se svakoga dana i s tugom rastajemo od jedne po jedne slike koju
je stvarala naša mašta. (Džumhur 1991: 103, Zapisi pod gorom)
315
Ovako doživljen, prostor priče predstavlja možda i najtoplije mjesto na svijetu,

gdje jedino mašta i njeni čudesni likovi pričaju neispričano, jer je svijet, u svojoj
realnoj suštini, većinu toga već ispričao i pokazao:
Kao da je pre ostalih shvatio da daljine nisu važne, i da smerni hodočasnik
najdalje stiže kada se uputi ka snenim obalama svoga djetinjstva i tamo potraži
izvore radoznalosti. (Kapor 1991: 6)
U ovom kontekstu, zapažanje M. Kapora da je Džumhur “otputovao u Španiji

ne da je upozna, već prepozna u sebi” (Kapor 1991: 8), ne odnosi se isključivo
na Hodoljublja, već je velikim dijelom primjenjivo i na gotovo cjelinu Džumhu-
rovog putopisnog djela, kako je to ranije pokazano. Jer, Džumhur naprosto želi
pričati priču i svog čitaoca zavoditi idejom da oblici nestaju, a riječi ostaju kako
bi označile nemoguće, jer nijedna priča nikada ne može biti ispričana, pogotovo
onda kada je riječ o putopisnom spajanju fiktivno-faktivnog odnosa sa slikama
iz djetinjstva ispričanih sjećanjem u „trenutnom“ mjestu putopisnog prikaza.
U domenu putopisne priče, sve poznate stvarne ličnosti dobivaju posve
novu dimenziju i često su samo povod putopisnoj priči. Isto se da primijeniti
i na historijske događaje, čiji prikazi upravo iz ovog razloga često i sadrže niz
jedinstvenih, neponovljivih, samo kod Džumhura postojećih detalja. Naime,
homo-autodijegetički pripovjedač Z. Džumhura prikaz „putopisne stvarno-
sti“ realizira, pored bijega u djetinjstvo, i putem bijega u prošlost mjesta koje
pohodi, čime „trenutni“ prikaz datog mjesta pomjera u historiju, uvijek nano-
vo pričajući što zanimljivije priče o događajima i ljudima koji su na neki način
obilježili prostor u kojem se putopisna priča odvija. Svoje prikaze tih prostora
pripovjedač ne realizira dominantno pukim opisivanjem onoga što vidi i čuje,
već i kazivanjem onoga što „zna“ o njima, i upravo to „znanje“ predstavlja nje-
gov neiscrpan izvor pripovijedanja, koje čitaocu uvijek ostavlja mjesta za stalna
ispitivanja i prepitivanja onoga o čemu je ispričano jer toj priči, zapravo, nikada
nema kraja. Pritom, uz homo-autodijegetičkog, Džumhur uvodi i heterodijege-
tičkog pripovjedača, i to tako da glasom homo-autodijegetičkog pripovjedača
najčešće počinje priča, dok heterodijegetički pripovjedač jeste “sveznajući” hi-
storičar koji, najčešće u nastavku priče, kazuje o poznatim i nepoznatim histo-
rijskim ličnostima i zbivanjima.
Pri svemu ovom, Džumhurov pripovjedač priče iz historije ne priča da bi
tek predočio prošlost, koja je često istinski precizno predstavljena i činjenično
provjerljiva, već prvenstveno da bi „izvještavao“ i o vlastitim „historijskim či-
njenicama“, čija se funkcija više ogleda u njihovoj zanimljivosti i sposobnosti
da privuku čitaoca, nego u stvarnom izvještavanju o historijskim prilikama te
316
ljudima i događajima iz povijesti. Ovo naročito “zavođenje tekstom”, Džumhu-

rov pripovjedač, kako to i inače biva kod ovog autora, realizira prikazom ne
samo općih i široko poznatih činjenica, već i vrlo osobenih detalja o svim u
kontekstu putopisne priče relevantnim historijskim događajima i ljudima, po-
jedinostima i situacijama, a čija svjedočanstva doslovno nigdje nije moguće pro-
naći osim u Džumhurovom tekstu. Upravo time, a naročito složenim fiktivno-
faktivnim odnosima, njegove pripovjedne historijske slike, reminiscencije na
poznate i nepoznate ličnosti, postaju istinska književnost sa svim obilježjima
literarnosti, a ne samo „historijska pozadina“ čija je funkcija u priči prije svega
edukativno-informativnog karaktera.
U smislu prikaza historijskih likova te različitih situacija, Džumhurov
homo-autodijegetički pripovjedač koji sam autor kreira po „vlastitom sebi“
u putopisnoj stvarnosti ima iste interese kao i stvarna ličnost Z. Džumhura,
te je i on, poput autora, najčešće zaokupljen pojedinim stvarnim ličnostima
iz historije umjetnosti, ali i širim historijskim događajima, uvijek posebno za-
nimljivo predočenim i posmatranim, pa tako i onda kad je riječ o pitanjima
interkulturalnih suodnošenja. Međutim, u domenu putopisne priče, sve stvar-
ne ličnosti dobivaju posve novu, nestvarnu dimenziju i često su samo povod
putopisnoj priči, pa je zapravo riječ o pripovjednim likovima nastalim tek po
obrascu stvarnih ličnosti. Isto se da primijeniti i na pojedinačne historijske do-
gađaje obuhvaćene ovim putopisima, koji upravo iz ovog razloga također uklju-
čuju i niz detalja praćenih različitim čisto narativnim obratima i književnim
pojedinostima, koje su kao takve jedinstvene i čiju vjerodostojnost nije moguće
provjeriti, a koja, pak, u domenu priče i pričanja postaje posve nevažna. Jer, na
kraju, Džumhurov je konačni cilj putopisom pričati upravo priču, i to kako o
drugima, onim “današnjim” ili, još prije, davno nestalim, tako i o sebi, makar i
književno izmaštanom:
Zbunjivan dugo onim što se neposredno dešava oko mene, ja sam u dru-
goj polovini svoga života došao do zaključka: da je uzaludno i pogrešno
tražiti smisao u beznačajnim, a prividno tako važnim događajima koji se
dešavaju oko nas, nego da ga treba tražiti u onim naslagama koje stoljeća
stvaraju oko nekoliko glavnih legendi čovječanstva (Džumhur 1991: 67,
Most na modroj vodi).
317
Zuko Džumhur’s Travelogues and Their Narrator

(From Escaping to Childhood to the Return to History)
Summary
The paper deals with the question of narrator in the travel writing by Zuko
Džumhur. It particularly focuses homo-autodiegetic and heterodiegetic narra-
tor as typical of the author’s travelogues. In this connection, the paper examines
the return of the narrator to childhood and history as important characteristics
of Džumhur’s travelogues.
Keywords: homo-autodiegetic and heterodiegetic narrator in travel wri-
ting, childhood, history, fiction and faction
Izvori i literatura
Andrić, Ivo (1991), “Predgovor”, u: Zuko Džumhur, Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje, Sarajevo.
Džumhur, Zuko (1991), “Kartaga”, Pisma iz Afrike i Evrope, Oslobođenje, Sarajevo.
Džumhur, Zuko (1991), “Kolevka arijevaca”, Pisma iz Azije, Oslobođenje, Sarajevo.
Džumhur, Zuko (1991), “Most na modroj vodi”, Hodoljublja, Oslobođenje, Sarajevo.
Džumhur, Zuko (1991), “Na ćilimu leti starac”, Pisma iz Azije, Oslobođenje, Sarajevo.
Džumhur, Zuko (1991), “Nekrolog jednoj čaršiji”, Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje, Sarajevo.
Džumhur, Zuko (1991), “Šalom u Medini Fesu”, Pisma iz Afrike i Evrope, Oslobođenje, Sarajevo.
Džumhur, Zuko (1991), “Tako je govorila žuta kamila”, Pisma iz Azije, Oslobođenje, Sarajevo.
Džumhur, Zuko (1991), “Zapisi pod gorom”, Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje, Sarajevo.
Kapor, Momo (1991), “Skitnje Zuke Džumhura”, u: Zuko Džumhur, Hodoljublja,
Oslobođenje, Sarajevo.
Pirić, Alija (2010), Mediteranski leksikon, Arheologija teksta, Des, Sarajevo.
318
Doc. dr. Amira Dervišević
Pedagoški fakultet
Univerzitet u Bihaću
PREDAJE U PUTOPISU ZUKE DŽUMHURA
Sažetak
U ovome radu analiziraju se usmenoprozni oblici kao dijelovi nara-
tivne strukture putopisa Zuke Džumhura. Težište analize predstavlja
izdvajanje usmenih predaja i otkrivanje njihove funkcije u dotematiza-
ciji putopisne naracije.
Ključne riječi: putopis, usmena proza, predaje, dotematizacija
Prva zbirka putopisa Zuke Džumhura pojavila se 1958. godine i nagovijestila

promjene na obzoru bosanskohercegovačkog putopisa. Avantura otkrivanja
novoga i drugačijeg, koja se do pojave Nekrologa jednoj čaršiji gubila pod
otežalim „modernističkim izletima u asocijativnost, esejističnost, znanstvenost
i kontemplaciju“ (Tijanović 2006: 160) opet je došla u prvi plan i zainteresirala
čitačku publiku. Ističući Džumhurovu originalnost, Ivan Lovrenović 1985.
godine je napisao da su njegovi tekstovi: „... sjajna ilustracija mogućnosti prave
književne kreacije u reportažnom okviru (...) Tim spajanjem, kroz neusiljenu
komunikativnost i osebujan dar humora i karikaturalne stilizacije Džumhur je
stvorio atraktivan i veoma prepoznatljiv putopisni stil“ (Lovrenović 1985: 19).
Poetika putopisa Zuke Džumhura ogleda se, prije svega, u interkultural-
nim, intermedijalnim i intertekstualnim relacijama. Ova tri aspekta koja su
međusobno višestruko povezana ostvaruju se na različite načine i u različitom
obimu u svim njegovim zbirkama putopisa. U ovom radu našu pažnju privlači
u prvom redu intertekstualni aspekt druge zbirke pod naslovom Pisma iz Azije
i to onaj dio intertekstualnog aspekta koji se ogleda kroz dijalog usmene i pi-
sane književnosti. Nezaobilazna u našem promišljanju o poetici putopisa Zuke
Džumhura je kategorija dotematizacije koja „uključuje tipove znanja ili oba-
vijesti kojima se nadograđuje osnovno putopisno izlaganje i postupke njihova
jezičnoga oblikovanja“ (Duda 1998: 134).
Knjiga Pisma iz Azije objavljena je 1973. godine u Mostaru. Ona sadrži 33
putopisa i pedesetak crteža. Pored toga što je u ovoj knjizi sa „autobiografskim
asocijacijama, samoironično i karikaturalno, zacrtao ‘lik’ simpatičnog putopi-
snog antijunaka, hodoljuba i osobenjaka sklona mimikriji“ koji će se doslikavati
319
u budućim putopisima, prema mišljenju Hasana Tijanovića stilska inovacija

u odnosu na prvu knjigu otkriva se u „direktnom prožimanju linija i slova,
ne samo u značenjskom, nego i u vizualnom, likovnom smislu, tako da pismo,
u različitim stupnjevima i odnosima, ima izrazito likovnu funkciju, postajući
sredstvo drugoga medija. Džumhurova intermedijalna prožimanja crteža i rije-
či temelje se na interkulturalnoj pomiješanosti različitih pisama (latinica, ćiri-
lica, arebica, hebrejsko pismo) u skladu sa putopisnim itinerarijem i kulturnim
kontekstom“ (Tijanović 2006: 108).
Posmatramo li intertekstualne relacije Pisama iz Azije primjećujemo da se
one, između ostalog, ostvaruju i u premrežavanju umjetničkog teksta kazivanji-
ma koja pripadaju usmenoknjiževnim tradicijama.
Na samom početku prvog pisma Put u Bamijan stoji:
Čitaoče, ako te jednog dana neki vetar, karavan ili „boing“ nanese u centralnu
Aziju, neizostavno otiđi u Bamijan, dolinu velikih Buda, u severnom Avgani-
stanu. Bamijan stari Avgani zovu: Dolina suza. Budisti kažu: Klanac jecaja.
Jermenci: Moabdik - prokleti kraj (Džumhur 1991: 9).
Da je kojim slučajem izostavio kazivanje o užasnom pokolju koji je izvršio

Džingis-kan u Bamijanu, ova obavijest o nazivu doline postala bi tek dijelom
leksikonske skupine kulturnohistorijskih obavijesti koja izrasta iz putopiščevog
poznavanja historije i usmenoknjiževne baštine. Ovako čini se da je histo-
rijsku predaju o nastanku naziva doline Bamijan, Džumhur kompoziciono
razdvojio pa potom ugradio u svoj putopis da bi pojačao njegovu literarnost.
Jer, nakon opisa predjela i pripovijedanja o zgodama slavnog glumca Omara
Šarifa, putopisac nastavlja:
Pričali su mi da je baš na mestu gde je logorovala ova filmska ekipa poginuo
najmiliji unuk Džingis-kana Moatugan, sin Džagatajev.
Prvi i jedini put veliki osvajač, ubica i palikuća svetio se u Bamijanu lično pogo-
đen i ucviljen. Posle smrti svoga voljenog unuka naredio je da se pobije i sravni
sa zemljom sve živo: ljudi, žene, deca, stoka, psi, mačke i ptice. Cela oblast je u
spomen njegovog unuka postala pustinja puna ruševina i nagomilanog kame-
nja i stotinama godina kasnije nekadašnja cvetna i plodna dolina bila je pusto
i nenaseljeno mesto, prokleti kraj: Moabdik (Džumhur 1991:129).
Ovo kazivanje najavljeno je metanaracijskim sredstvom pričali su mi koja upu-

ćuje na porijeklo kazivanja, na usmenoknjiževnu tradiciju. Premrežavanje pisa-
ne i usmene književnosti, a time i ostvarivanje intertekstualnosti Džumhurovog
putopisa, ne ogleda se samo u slobodno donesenoj predaji koja kazuje o nesreći
320
koja je pogodila jedan kraj i koja je bila uzrok njezine propasti, nego i u pre-
uzimanju načina usmenog pripovijedanja. Pažljivim posmatranjem uočavamo
da obavijest o nazivu doline ima čak tri prepoznatljiva elementa usmene bajke:
uopćeni početak pripovijedanja koji je vremenski neodređen „jednog dana“,
formulativni broj tri i njegovo gradacijsko variranje.
U pismu Put u Bamijan leksikonskoj skupini kulturnohistorijskih obavije-
sti pripada kratko usmenoprozno kazivanje koje je po svom sadržaju – legenda
a po obliku hronikat: „Nepotvrđene su ostale vesti da je ovim stranama prošao
sveti Toma na svom mukotrpnom putovanju u Indiju.“
Dijalog pisane i usmene književne tradicije nastavlja se i u pismu Mrtva
voda Amurdarija:
Zagledan u njega obnovio sam još jedan stari mit. Na ovoj nerazgovetnoj gra-
nici zemlje i neba, na krovu sveta, na Pamiru boravili su i razmnožavali se
praotac Adam i pramajka Eva pošto su zauvek najureni iz raja. Na krovu sveta
bila je prva obljuba; tu negde je Kain ubio Avelja; ovde su pečeli i prvi bratoubi-
lački ratovi. Daleko odavde na zapad je Ararat gde se izbavio Noje, sedamna-
esto koleno Adamovo. Daleko na jugu je velika pustinja kojom je lutao Avram,
sedamnaesto koleno Nojevo. Negde na sredini puta je Palestina u kojoj su živeli
Josif i Ana, sedamnaesto koleno Avramovo.
Drugi mitovi govore da je sve to bila na drugom mestu, pa ima i po jedna priča
o gori Safonu, o dolini Hebranu i pustinji Arefatu (Džumhur 1991:20).
Putopisac niže obavijesti koje proširuju osnovnu temu putovanja. Njihov sa-
držaj otkriva da se radi o legendama koje su donesene bez suvišnih detalja. Jed-
nostavne su i vrlo kratke. Iako je ova usmenoprozna vrsta po svom porijeklu
iz pisanih izvora, način kako ih putopisac donosi ukazuju da se radi o sadržaju
koji je preuzet iz usmene književne tradicije. Pažnju privlači da je istinitost kao
temeljna osobina kazivanja koja imaju religioznu jezgru poput prethodno spo-
menutih legendi ili kazivanja o tajnom prijenosu tijela islamskog junaka Ha-
zreti Alije u pismu Hiljadu i jedna tuga, putopiščevim komentarom dovedena
u pitanje. Na ovaj način Džumhur stupa u intertekstualni dijalog sa usmenom
tradicijom stvarajući nova i drugačija značenja.
U putopisu Mrtva voda Amurdarija kao integralni dio teksta je crtež a kao
integralni dijelovi crteža su zapisi legendi. Crteži uz ovaj putopis pripadali bi,
prema klasifikaciji koju donosi Hasan Tijanović, četvrtom tipu crteža. Ovaj tip
predstavlja sintezu prethodnih sa „izraženim kombiniranjem vizualnog i tek-
stualnog sadržaja, pa bismo ih zbog toga mogli nazvati intermedijalnim“ (Tija-
nović 2006: 96).
321
Ovo premrežavanje različitih medija, književnosti, kulturnih i vjerskih raznoli-

kosti u osnovi su Džumhurove poetike.
Po intertekstualnim relacijama usmene i pisane književnosti posebno se
ističe putopis Vreme pesnika i davnih junaka.
Tragove usmene književnosti otkrivamo prije svega u putopiščevom opisu
slike koja prikazuje čuvenu bitku kod Čalderana u perzijskoj Jermeniji u kojoj
su na suprotstavljenim stranama bili otomanski sultan i perzijski šah. Opisujući
likovnu stilizaciju bitke i komentirajući je, Džumhur se oslanja na južnosla-
vensku usmenoknjiževnu tradiciju. Koristeći stihove iz usmene lirske i epske
poezije on upotpunjuje osobno viđenje slike, poput onoga da mu vojska izgleda
kao kićeni svatovi koji idu na teferič i na kojem će biti pjesme sve do „zore rane,
dušmanina moga“, odnosno da nigdje ne vidi da se vojska sprema na megdan na
kojem će krv liti „ceo letnji dan do podne“ ili da je nebo tako prozračno i bez
oblačka, a kamoli „tamnih oblaka i vranih gavrana“. Kako su stihovi ograniče-
ni navodnicima, ovo intertekstualno ukrštanje vlastitog umjetničkog teksta i
usmene poezije je izražajnije. Osim toga ovim se postupkom pojačava humo-
rističnost putopisa jer primjeri iz usmene književnosti nikako ne odgovaraju
likovnoj stilizaciji čuvenog boja u Čalderanu.
U istom tekstu Džumhur nastavlja sa sučeljavanjem ali ovaj put historijskih
predaja u kojima perzijska usmena tradicija čuva sjećanje na šaha Ismaila, a tur-
ska usmena tradicija sjećanje na sultana Selima.
Prvo donosi priču nastalu u okrilju perzijske usmene tradicije čiji je pripo-
vjedač carski činovnik:
Carski činovnik mi je suznih očiju pričao o šahu Ismailu, gospodaru vernika sve
od Amurdarije do Eufrata, vladaru u čijim se žilama mešala krv Muhameda sa
krvlju vizantijske princeze, velike gospođe Despine, vojskovođi i pjesniku, ima-
mu bratstva Šiita i jednim od najvećih mistika islama (Džumhur 1991:120).
Priča je jednostavna i bez suvišnih detalja. Na samom kraju kao komentar funk-
cionira putopiščev iskaz: „Carski činovnik nijednom rečju nije pomenuo Seli-
ma Javuza, potomka Osmanova“ (Džumhur 1991: 120).
Potom donosi kazivanje koja je čuo nekoliko nedjelja kasnije u Istanbulu
i koja pripada turskoj usmenoj tradiciji. Pripovjedač historijske predaje je ovaj
put turski republikanski činovnik:
I turski republikanski činovnik suznih očiju pripovedao je o caru Selimu, jed-
nom od najvećih turskih pesnika i slikara. U njegovoj priči car je bio visok, ener-
gičan i preduzimljiv. Voleo je lov i oružje. Za republikanskog činovnika ovaj
sultan je bio pametniji od svakog drugog vladara. Za njega je on bio i hrabriji i
322
razboritiji i od svakog predsednika republike. Zanemarivao je zadovoljstva tr-

peze i čari haremskog živovanja. Noći je provodio čitajući debele istorije i stare
kalendare. Voleo je da se prerušava u prosjaka i zalazi u bezistane i svakojake
budžake i da proverava kako se sprovodi strogo slovo šerijatskog zakonika. Nje-
gove izvanredne slike dospele su u čuvene umetničke riznice Venecije. Najzad,
do nogu je potukao hvalisavog persijskog šaha Ismaila, ne da bi osvojio Persiju,
nego da bi kaznio mrsko neverničko bratstvo Šiita (Džumhur 1991:122).
I ovo kazivanje koje će kasnije u tekstu biti premreženo stihovima iz pisane

književnosti čiji su autori paša Zade ibn Kemal i sultan Selim, prati putopiščev
komentar: „Turski republikanski činovnik ni jednom dostojnom rečju nije spo-
menuo persijskog šaha Ismaila“ (Džumhur 1991: 123).
Proširujući osnovnu temu putovanja primjerima iz usmenoproznih tradici-
ja naroda koji dijele sjećanje na isti događaj ali i opisom likovne stilizacije istoga,
Zuko Džumhur je istovremeno ostvario intertekstualni, intermedijalni i mul-
tikulturalni aspekt putopisa. Slika sa zida carske palate u Isfahanu pred kojom
putopisac stoji zadivljen i na kojoj su svi ratnici „veseli (...) i lepi“ i „kao da nika-
da niko na ovom belom svetu ni ružnu reč neće kazati, a kamoli od nečije ruke
poginuti“ (Džumhur 1991: 123) nudi opću sliku svijeta u kojoj vladaju blagost i
sklad i u kojoj mržnja i sukob ne postoje.
U posljednjem pismu pod naslovom Poslednje jutro u Širazu putopisac do-
nosi kazivanje o postanku naziva grada Tahtadžemšid:
Sada je carski činovnik uveliko prešao sa razgovora o Širazu na razgovor o Par-
si. Upozorio me, uz put, da je za svakog pravog Iranca skoro uvreda njihovu
drevnu prestonicu nazvati grčkim imenom Persepolis. Savremeni Persijan-
ci svoju staru prestonicu danas zovu Tahtadžemšid, po imenu jednog starog
iranskog mitskog kralja. To ime je Parsa dobila u početku islamske ere Iranu.
(Džumhur 1991:198)
I u ovom pismu slobodno donesena historijska predaja u obliku obavijesti

poslužit će Džumhuru da nadogradi osnovno putopisno izlaganje povezujući
prošlost i sadašnjost Širaza.
Nesumnjivo je, kao što je to primijetio Fahrudin Rizvanbegović u tekstu
Pjesnik zelene brade, da se Džumhur duboko temelji u orijentalne praizvore: „...
narodnoj predaji, priči i pjesmi, u hiperboli, paradoksu i čudesnoj komparaciji, u
anegdotskom kazivanju, obratu i karikaturalnosti iz Nasrudin-hodžina nasljed-
stva, u arabesknoj formi iz Hiljadu i jedne noći....“ (Rizvanbegović 1997: 169). U
drugoj knjizi putopisa ova utemeljenost u usmenoknjiževne tradicije ostvaruje
se na različite načine: kroz preuzimanje usmenog načina pripovijedanja kakvo
323
je u nekim dionicama pisma Čarobna visoravan, kroz imenovanje likova kao

što je Ali-baba i njegovih četrdeset hajduka, kroz citiranja poput: „Sve je kao u
orijentalnoj bajci: ‘Vladari su veoma moćni, kraljice i princeze prelepe, dvorani
veoma mudri, a lekari veoma oštroumni’“ (Džumhur 1991: 50). Premrežavanja
ovakve vrste nesumnjivo pridonose literarizaciji putopisa.
Pored toga u Pismima iz Azije putopisac uspostavlja dijalog sa slobodno
donesenim historijskim predajama o postanku naziva doline Bamijan i grada
Tahtadžemšid, legendama čija je jezgra u Svetim knjigama, predajama o zname-
nitim ličnostima, vojskovođama i umjetnicima, stihovima iz usmene lirike i epi-
ke. Za većinu primjera možemo reći da se njima nadogradilo osnovno putopi-
sno izlaganje. Usmenoknjiževnom dotematizacijom putopisa Zuke Džumhura
ostvario se, ne samo intertekstualni aspekt već i interkulturalni i intermedijalni,
jer primjeri iz usmenoknjiževnih baština povezuju prostorno veoma udaljene
kulture ali i različite vrste umjetnosti – književnost i likovnu umjetnost.
Tradition in Zuko Džumhur’s Itenerary
Summary
The oral-prose forms as parts of narrattive structure in Zuko Džumhur’s Itenerary
have been analysed. The emphasis of this analisis is to separate the oral tradition
and revealing its function in additional thematisation of itenerary narration.
The key vocabulary: itenerary, oral prose, tradition, additional thematisation.
Literatura
Duda, Dean (1998), Priča i putovanje, Zagreb.
Džumhur, Zuko (1991), Pisma iz Azije, Sarajevo.
Lovrenović, Ivan (1985), „Uvod u čitanje suvremenog bosanskohercegovačkog putopisa“,
u: Putopisi (izbor), priredili: Isaković, A., Lovrenović, I., 5 – 20, Sarajevo.
Rizvanbegović, Fahrudin (1997), „Pjesnik zelene brade“, u: Zuko Džumhur, Putopisi, 5- 16, Sarajevo
Tijanović, Hasan (2006), Multimedijalnost putopisa Zuke Džumhura (Interkulturalni,
intertekstualni i intermedijalni aspekti), Zagreb.
324
Mr. sc. Aida Kršo
Institut za jezik
SPECIFIČNOST JEZIČKOG IZRAZA ZUKE DŽUMHURA
Sažetak
Lingvostilističkom analizom izdvojeni su različiti stilistički postup-
ci, upotreba glagolskih oblika kojima je doživljenost kategorijalno
svojstvo, humor kao pragmasemantička dominanta Zukinog mikro-
diskursa, uz izdvojene stileme koje se po svojoj ekspresivnosti izdvajaju
od ostalih, te čine jezik Zuke Džumhura tako uvjerljivim. Doživlje-
nost se na jezičkom planu najjasnije porepoznaje u upotrebi glagol-
skih oblika, kod kojih je doživljenost kategorijalno svojstvo: prezent,
aorist, i rijetko imperfekt.
Prezentom su ispleteni, naslikani i u pripovjedačkom maniru pred-
stavljeni cenralni dijelovi svih priča. Upotrebom pripovjedačkog pre-
zenta umjesto perfekta, autor je priču učinio uvjerljivijom.
Upotrebom prezentativa: eto, eno, gle – ima usredsređenost na slušao-
ca i veže se za vrijeme govorenja. Uz sve navedeno, nezaobilazan je hu-
mor kao tekstualna dominanta Zukinog mikrodiskursa. Autor skoro
da i ne upotrebljava dijalošku formu jer je on posmatrač i bilježnik, a
ne direktni sudionik dešavanja.
Ključne riječi: Zuko Džumhur, humor, doživljenost, prezent, aorist, imperfekt
1. Antički retoričari kao što su Ciceron, Kvintilijan i Aristotel veliku pažnju

posvećivali su osobinama dobrog govornika. Pod tim su podrazumijevali
ne samo govorničke osobine, nego i moralne kvalitete čovjeka. Kvintilijan je
isticao da samo dobar čovjek može biti dobar govornik, a Ciceron je isticao
važnost širine opće kulture, širine znanja i opće naobrazbe govornika. U tom
svjetlu možemo i trebamo posmatrati uspjeh koji je Zuko Džumhur stekao
pišući o doživljenom i viđenom sa toliko žara da čitalac njegovih djela, kao i
oni koji su ga slušali, oživljavaju slike kao da su lično bili dio Zukine priče, kao
da su lično poznavali i vidjeli ljude i predjele o kojima je Džumhur govorio.
Džumhur sam u jednom dijelu kaže: „Samo se slike dugo pamte, a riječi već
sutradan promijene svoj red“ (Džumhur, 1991a: 31). Andrić kaže: „Njegova
slika je često tako uspela da zastajemo zadivljeni ne samo pred njenom lepotom
nego i pred njenom tačnošću“. Ovaj iskaz, Andrić je ilustrirao slikom kaluđera u
325
Jerusalimu: ‘Ovako okrenut leđima i podbočen, ličio je na neko ogromno crno

slovo koje je ispalo iz Biblije“.
1.1. Zuko Džumhur je veliki umjetnik i mislilac, čovjek koji je znao sve o
najkrupnijim i najvažnijim temama naše i svjetske historije, političke historije,
prava riznica znanja, pripovjedač koji ima bezgraničnu potrebu da to svoje zna-
nje artikulira umjetničkim darom velikog retoričara i umjetnika. U njegovim
djelima prepoznajemo i mislioca koji svoja saznanja saopćava na ležeran način,
što korespondira sa zahtjevima savremene civilizacije oslobođanja od krutosti.
„Imati, ili nemati, primati ili davati, sve se okreće u jednom beskrajnom krugu
velikog besmisla ljudskog bitisanja i beznađu svih živih stvorova na ovome sve-
tu. Samo dobročinstvo, i to neposredno, može ozariti čoveka i doneti mu mir,
spokojstvo i blaženstvo“ (Džumhur, 1991b: 71). U toj jednostavnosti izbrušenoj
do savršenstva, bio je ispred svog vremena koje je zahtijevalo jasne okvire jedno-
umlja i jednopartijskog sistema. Njegova priča je poput Šeherzadine pomagala
ljudima da premoste jaz između društvenokorisnog moranja i intimnog htijenja
za nepoznatim. On se na svoj način borio protiv klaustrofobičnog življenja, u
najširem smislu. Prostor njegovog djelovanja je cijeli svijet i sve mudrosti i sva
znanja i sve što je dio ovozemaljskog, pa i onozemaljskog, njemu nije bilo dale-
ko. Poželi i vidi i osjeti i dodirne, i zrno toga pokaže svima!
2. Ivan Lovrenović je kroz igru riječi i značenje imena Zulfikara Zuke
Džumhura istakao da je „Zulfikar mitska sablja, a džumhur izvorno znači masa,
gomila, veliki skup ljudi.“ Zulfikar Džumhur značilo bi u „sablja i gomila“1.
Njegova misao je oštra i silna kao sablja, te zbog uvjerljivosti njegovog iskaza
masa ljudi ostaje nijema od želje da priča ne prestane. Lingvostilističkom ana-
lizom izdvojeni su stilistički postupci, kao i epifonemsko-entimemsko načelo
strukturiranja, upotreba glagolskih oblika kojima je doživljenost kategorijalno
svojstvo, humor kao pragmasemantička dominanta Zukinog mikrodiskursa, uz
izdvojene stileme koje se po svojoj ekspresivnosti izdvajaju od ostalih, te čine
jezik Zuke Džumhura tako uvjerljivim.
2.1. Kao prvo, izdvojeno je epifonemsko-entimemsko načelo strukturiranja
podrazumijeva epifonemski i entimemski diskurs. Epifonemski diskurs orga-
nizira se po načelu konkretno i njegova potvrda u općem, a entimemski diskurs
svoju argumentaciju pozicionira od općeg potvrđujući ga u konkretnom (poje-
dinačnom) (Kovačević 2006: 56). Primjera za navedenu strukturu teksta ima
u svakoj Zukinoj priči, od Nekrologa jednoj čaršiji, preko Putovanja bijelom la-
đom, u Pismima iz Azije, i drugim djelima. Zavisno od sadržaja i piščeve po-
trebe za prenošenjem doživljenog, daje slike mijenjajući ugao gledanja, poput
1 http://ivanlovrenovic.com/2014/04/zulfikar-dzumhur-sablja-i-gomila/; preuzeto 16. 10. 2014.
326
izbora kompozicije umjetničkog fotografiranja. Njegov vrhunski pripovjedački

talent ističe se entimememsko-epifonemskim načelom strukturiranje, dajući
prvo opću sliku, a zatim potvrdu tome nalazi u konkretnim detaljima i obrnu-
to. Zukina priča je sva usmjerena na slušaoce, ali i na čitaoce u ulozi slušalaca.
Usmjerena je na njihovo prihvatanje priče, uživljavanje u priču, i saradnju sa pri-
povjedačem u proživljavanju viđenog. Preduslov za uživljavanje i proživljavanje
priče jeste njena eksrepsivna uvjerljivost.
2.2. Drugi način epifonemsko-entimemskog strukturiranja mikrodiskursa
(lingvo)stilistički mnogo efektniji, je suodnos pojedinačnog i općeg na seman-
tostilistički vrlo upečatljv način: kroz suodnos prezenta (ili aorista) i imperfekta.
2.2.1. Suodnos prezenta i dvaju imperfekata kao da ujedinjuje prošlost i
sadašnjost, kao da imperfektom zadata doživljena sadašnjost predstavljena obli-
kom prošlosti negira, sprječava (naratorovu) aktuelnu sadašnjost. Imperfektom
se obilježava prošla radnja „koju doživljavamo u njenom toku (procesu, a ne cio
proces radnje), tako da je imperfekt „jedna vrsta relativnog prezenta, oblik za
doživljenu sadašnjost u prošlosti“ (Kovačević, 2006: 60). Međutim, upotreba
imperfekta je rijetka u njegovim djelima, jer doživljenost radnje izražena je pri-
povjedačkim prezentom koji ima ekspresivnu vrijednost sadašnjosti i trajnosti
istovremeno. Primjeri upotrebe prezenta: „Dolazi konačo do spoznaje: .... na
toj spoznaju gradi svoje slike.... Nema linija, nema oblika, postoje samo kontra-
sti boja..“ (Džumhur 1991c: 16), „Sada stara i prelijepa gospa u svojim hladnim
kamenim uvehlim njedrima i vječno mladom srcu čuva uspomene i bogate
tragove četiri velike kutlure...“ (Džumhur 1991c: 48); imperfekta: „Hodžina
brada nestajaše polako.“2
2.2.2. Doživljenost se na jezičkom planu najjasnije prepoznaje u upotrebi
glagolskih oblika, kod kojih je doživljenost kategorijalno svojstvo, kao što su
primjeri u aoristu „Setih se, ... svratismo, ... “; „Kada primijetiše njegovo odijelo i
njegovu čalmu ljudi se pomakoše sa svojih mjesta i ponudiše mu počasno mjesto
ispred svih.“3; krnjem perfektu i pripovjedačkom prezentu. „Duva neki zapadni
vetar. Bedemi se krune i žuta zemlja pada po meni. Nemam ni volje ni snage da se
branim“ (Džumhur 1991b: 41).
2.2.3. Prezentom su ispleteni, naslikani i u pripovjedačkom maniru pred-
stavljeni centralni dijelovi svih priča. Upotrebom pripovjedačkog prezenta
umjesto perfekta, autor je priču učinio uvjerljivijom.
2 Zuko Džumhur, Visoka škola marifetluka, Objavljeno u Politici, 29. novembra 1958; http://
www.avlija.me/proza/stari-tekstovi-visoka-skola-marifetluka, preuzeto sa stranice, 15.10.2014.
3 Zuko Džumhur, Visoka škola marifetluka, Objavljeno u Politici, 29. novembra 1958; http://
www.avlija.me/proza/stari-tekstovi-visoka-skola-marifetluka, preuzeto sa stranice, 15.10.2014.
327
3. Upotrebom prezentativa: eto, eno, gle – ima usredsređenost na slušaoca

i veže se za vrijeme govorenja. Očaran Olimpijadom u Sarajevu, prenoseći us-
hićenje na sve, napisao je: „ Eto ti je, bolan, pod nosom! Eto ti, bolan, haman
50 zemalja iz čitovaog dunjaluka u našem Sarajevu. Jakako!“ (Džumhur 1991d:
130). Interferencija prezentativa i glagolskih oblika doživljenosti za posljedicu
ima privid prezentativnosti (sadašnjosti). Na taj način, njegovi putopisi su uvi-
jek živi i sada, kao da još traju.
4. I humor je tekstualna dominanta Zukinog mikrodiskursa: „Eto, počne
sve kao šala, a onda se kupuju dječija kolica“ (Džumhur 1991d: 11).
„Na sjednici odbora Islambeg je dovodio svog sina Husu, učenika trećeg ra-
zreda Osnovne škole. Kada bi neki odbornik predložio nešto umjesno, korisno
i pametno, Islambeg bi dreknuo: Pamti Huso!
Huso bi skočio na noge lagane i rekao: Hoću babo!
Na idućoj sjednici prva tačka dnevnog reda bila je: Šta si upamtio Huso, govori!
Nije bio ni sekretarica, ni stenografa, ni magnetofona, ni mikrofona, ni
teleprintera“ (Džumhur 1991d: 118).
Zuko i kao karikaturista i kao pisac koristi humor kao najjaču iskru kroz
koju se prelama život cijelim svojim sprektrom te se humoristička komponenta
izdvaja kao pragmasemantička dominanta Zukinog mikrodiskursa. „Pođem ti
ja niz Miljacku, pa haj, haj od Šeherćehajine ćuprije, pa haj, haj, Careva ćuprija,
pa stara Latinska ćuprija, odavno čuveni Principov most, pa haj, haj pa Gvozde-
nija, pa Drvenija, pa Čobanija, pa haj, haj, pa haj, haj pa pravo u stare kuplera-
je... pa stoj!“ (Džumhur 1991d: 89).
I pored jednostavnog jezičkog izraza, često razgovornog stila obojenog di-
jalekatskim oblicima želeći nenametljivo dati vremensko i prostorno određenje,
indikativno je da nema disfemizama (lascivnih, vulgarnih, tabuizraniih riječi),
niti je bilo potrebe za eufemizmima.
5. Autor skoro da i ne upotrebljava dijalošku formu jer je on posmatrač i
bilježnik, a ne direktni sudionik dešavnja. On osjeća, preživljava, uživa, udiše
život svakog lika, ali rijetko daje priliku da lik kojeg opisuje i o kojem govori i
za kojeg progovara, sam govori. Slobodni neupravni govor je sredstvo kojim se
nijansno prepletene tuđe riječi prenose ne s isključivog stajališta pripovjedača,
već sa stajališta lika, a Džumhur jasno prenosi, uslovno rečeno, tuđe misli, osta-
jući neutralni posmatrač.
6. Prožimanjem narativnih, deskriptivnih i argumentativnih diskursa
ostvaren je i ritam u pričama koje su počesto pisane u poetskom maniru, gdje
progovara i Džumhur – pjesnik, sa izrazitim osjećajem za dozirano korištenje
328
lirskih elemenata u proznim tekstovima: „Znam: don Domeniko Teodokopu-

los El Greko je začetnik autohtonog španskog slikarstva.....; Znam: preko ra-
skošno osvijetljene i basnoslovne venecijanske pozornice pređao je mladi čo-
vjek sa otoka Krita, ...; Znam: španska umjetnost toga dalekog vremena imala je
asketske i monaške težnje“ (Džumhur 1991c: 79). Anaforičko ponavljanje gla-
gola na početku rečenice „znam“, daje dinamiku tekstu, čak i kad znači stanje (a
ne kretanje), ima poetsku semantičku vrijednost. U navedenom primjeru, i na
desetine drugih, korištene su pjesničke figure gradeći sliku doživljenog, ali bez
upotrebe aorista kao doživljenog preteritalnog oblika.
7. Navedene lingvostilističke osobenosti Džumhurovog pisanja pokazu-
ju autorov umjetnički i stvaralački osjećaj za funkcionalnostilsku raslojenost
teksta, neknjiževne jezičke osobine iskorištene su u književnoumjetničke svr-
he, elementi iz razgovornog jezika, orijentalizmi, dijalektizmi, itd. Kako kaže
Rizvanbegović: „Zuko Džumhur se duboko temelji u orijentalnim praizvori-
ma, u narodnoj predaji, priči i pjesmi, u hiperboli, paradosku i čudesnoj kom-
paraciji, u anegdotskom kazivanju, obratu i karikaturalnosti iz Nasrudin-hod-
žina nasljedstva, u arabesknjoj formi iz Hiljadu i jedne noći...“4
Džumhur, izuzetan umjetnik koji je hipersenzibilan za sve što vidi i osjeća,
uz ogromno opće znanje, je poput djeteta kroz cijeli svoj život posmatrao svijet
jednako živo i znatiželjno. On je, očigledno, imao nasušnu potrebu da prenese
drugima bezbroj bitnih informacija, boja, zvukova, predjela, ljudi, događaja,
spoznaja, kroz istinsku mudrost koja se brusila kroz gradove i godine i ljude
i priče i razmišljanja i proživljavanja viđenog, kroz asocijacije i slike koje su se
sklapale i kada sklopi oči. Umjetnik i naučnik i pripovjedač u njemu nisu miro-
vali ni u trenucima omamljenosti, ni u godinama kada se brže misli nego korača.
Specifics of Linguistic Expression of Zuko Džumhur

Summary
The lingvistic analysis separates different stylistic methods: the use of verb forms
which evoke a categorical trait, the humor as a pragmatic-semantic dominant of
Zuko’s micro-discourse, and the description stylemes which stick out with their
expressiveness, making the language of Zuko Džumhur so convincing.
4 http://www.mssbusovaca.com.ba/www%20lektire/IV-R/Zuko_Dzumhur-Nekrolog_
Pisma_Hodoljublja.pdf; preuzeto 16.10.2014., Bošnjačka književnost u 100 knjiga, Zuko
Džumhur, Putopisi; Fahrudin Rizvanbegović, Pjesnik zelene brade, str. 9
329
On the linguistic plan, the experienced speech is best recognised in the use
of verb forms, where the experience represents a categorical attribute: present,
aorist, and less comonly imperfect.
Cenral parts of the story are best painted in the manner of present-woven
storytelling. Using the narrative present tense, instead of present perfect tense,
enables the author to make the story more convincing.
The use of modifiers „here, there, well,“ occupies the focus of the listener
and is associated with the actual storytelling time.
Additionally, there is the inevitable humor as a textual dominant of Zuko’s
micro-discourse.
The author almost does not even use the dialogic form, because he is the
observer and the notary, but not the direct participant of the events.
Literatura
Džumhur (1991a) Zuko Džumhur, Nekrolog jednoj čaršiji, Osveta mrtvih sultana, Izabrana
djela Zuke Džumhura, Oslobođenje Public Sarajevo, 1991; knj. 1.
Džumhur (1991b) Zuko Džumhur, Hodoljublja (Samotnik iz Eksa), Izabrana djela Zuke
Džumhura, Oslobođenje Public Sarajevo, 1991; knj. 4.
Džumhur (1991c) Zuko Džumhur, Hodoljublja (Samotnik iz Eksa), Izabrana djela Zuke
Džumhur (1991d) Zuko Džumhur, Adakale, Ovi bijeli dani, Izabrana djela Zuke
Kovačević (2006) Милош Ковачевић, Списи о стилу и језику, Бања Лука 2006.
Web:
http://ivanlovrenovic.com/2014/04/zulfikar-dzumhur-sablja-i-gomila/; preuzeto 16. 10. 2014.
http://www.avlija.me/proza/stari-tekstovi-visoka-skola-marifetluka; Zuko Džumhur,
Visoka škola marifetluka, Objavljeno u Politici, 29. novembra 1958; preuzeto sa stranice,
15.10.2014.
http://www.mssbusovaca.com.ba/www%20lektire/IV-R/Zuko_Dzumhur-Nekrolog_
Pisma_Hodoljublja.pdf; preuzeto 16.10.2014, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, Zuko
Džumhur, Putopisi; Fahrudin Rizvanbegović, Pjesnik zelene brade, str. 9
330
Doc. dr. Bernisa Puriš
Filozofski fakultet
DIJALOGIČNOST U PUTOPISNIM TEKSTOVIMA

ZUKE DŽUMHURA
Sažetak
U radu se istražuju govorni činovi, jezičke strategije i jezičke strukture
kojima se ostvaruje eksplicitna dijalogičnost kao jedno od specifičnih
stilskih obilježja putopisnih tekstova Zulfikara Zuke Džumhura.
Ključne riječi: Zuko Džumhur, putopis, dijalogičnost, govorni činovi,
jezičke strategije, jezičke strukture, stil
Poznato je da je implicitna dijalogičnost svojstvena svakome tekstu, jer

”svaka komunikacija sadrži s jedne strane sadržajnu tekstualnu informaciju,
ali je s druge strane uvijek i objava odnosno nacrt neke osobne dijaloške veze
između partnera u komunikaciji” (Waldmann 1992: 131). Eksplicitna se pak
dijalogičnost potvrđuje u stvarnome kontekstu, zahtijeva situaciju u kojoj
postoje najmanje dva sugovornika (glasa) koja izravno komuniciraju (usp. npr.
Badurina – Pranjković 2014: 222). Međutim, ako je eksplicitna dijalogičnost
bitno prisutna u pisanome tekstu kao primarno monološkom diskursu, onda
takva dijalogičnost pisani tekst čini oneobičenim a sam proces čitanja začudnim.
Polazeći od uvjerenja da je eksplicitna dijalogičnost svojstvena putopisnim
tekstovima Zuke Džumhura, odnosno da je ova jezička strategija na pragmatič-
ko-komunikativnom planu dominantno stilisko obilježje Džumhurovih putopi-
sa, u ovome radu istražuju se govorni činovi, jezičke strategije i strukture kojima
se ona ostvaruje. Da bismo pokazali kojim govornim činovima i jezičkim struk-
turama Džumhur sebi su-postavlja čitaoca kao realnog sugovornika, odnosno
evocira prisutnost čitaoca u putopisnoj komunikaciji, nužno je paralelno istražiti
osobni odnosni aspekt1 putopisca, a to znači pokazati kako se putopisac postavlja
1 Osvrćući se na stavove Watzlawicka, Beavinove i Jacksona u njihovu poimanju
komunikacije putem teksta, Waldmann smatra da osobni odnosni aspekt “nije ni u kom slučaju
pokriven samo partnerima koji komuniciraju preko teksta, već je (...) konstitutivni moment
samog teksta putem kojeg se komunicira, i zbog čega analiza teksta s istim pravom može početi
od tekstualne informacije kao i od osobnih odnosa teksta, odnosno od ovdje intendiranih
partnera teksta. Stoga ponajprije treba točnije shvatiti način osobne veze između partnera u
komunikaciji, naime u njihovoj intencionalnoj strukturi.’’ Jer, prema navedenim autorima,
331
prema čitaocu, tj. kakav stav zauzima prema njemu, kako želi da mu poruka bude
recipirana, odnosno kakvog recipijenta, u svojoj putopisnoj komunikacijskoj
namjeri, očekuje /intendira. Taj osobni intendirani stav – shvaćen kao način na
koji se putopisac /emitent putopisne poruke postavlja prema čitaocu /recipijen-
tu s namjerom da postigne željeni efekat u odnosu na recipijentsko očekivanje
– uvjetuje odabir govornih činova, jezičkih strategija i struktura.
U svakome tekstu postoje mjesta koja usmjeravaju očekivanje njegova
recipijenta. Obično se smatra da formule početka, kao važni komunikacijski
signali, nose određeni i flokutivni napon koji priprema i usmjerava pragmatičko
i semantičko čitateljsko očekivanje. U funkciji usmjeravanja očekivanih reakcija
često nastupa naslov. Mnogi putopisni naslovi Zuke Džumhura pragmatički su
i semantički oneobičeni, odnosno proizvode stilistički efekat začudnosti koji se
temelji na autorovu sugeriranome odnosu prema čitaocu; među njima se izdva-
jaju oni koji u svome sastavu sadrže epistolarnu žanrovsku odrednicu – pisma.
Tako Džumhur piše Pisma iz Azije, Pisma iz Afrike, Pisma iz Trakije, Pisma
sa Neretve. Postavlja se pitanje šta je bila autorova namjera kada je svoj puto-
pis naslovio pismima? Može se odmah ustanoviti da ovako koncipirani naslovi
imaju ilokutivnu snagu otvorenog i neposrednog obraćanja čitaocu putopisnog
teksta. Naime, ako se uzmu u obzir osnovne osobine pisma kao dijaloškoga dis-
kursa koji sugerira ponajprije privatni način komunikacije, u kojoj se zna ko je
konkretni recipijent i šta su njegova očekivanja, onda je razumljivo da odred-
nica pisma sugerira postojanje čitaoca kao adresata prema kojem putopisac kao
adresant zauzima otvoren, familijaran i prijateljski stav. Postavljajući se na taj
način, putopisac intendira čitaoca kao recipijenta koji upućenu putopisnu vijest
prima kao prijateljski čin.
Specifičnu vrstu intersubjektivnog odnosa u putopisnom diskursu Zuke
Džumhura predstavlja obraćanje čitaocu u primarno dijaloškoj formi – pismu.
Obraćajući se čitaocu neposredno i otvoreno, dakle – samim pismom, kao di-
jaloškom formom, Džumhur se prema čitaocu postavlja kao prema aktivnom
sugovorniku. Od toga kome je adresirano pismo, kako autor anticipira svoje pri-
maoce, kao i od stepena intimnosti, solidarnosti ili distanciranosti zavisi i izbor
izražajnih sredstava (Popović 2000: 35), odnosno zavisi stil onoga koji govori
ili piše, kako bi to rekao Bahtin. Putopisac Zuko Džumhur svoje pismo, koje se
nalazi namjesto predgovora u knjizi putopisa Putovanje bijelom lađom, upućuje
Waldmann ističe da svaka komunikacija sadrži pored sadržajnog ‘’i jedan daljnji aspekt koji je
mnogo manje upadljiv, ali jednako važan – naime, upućuje na to kako bi njezin pošiljalac želio
da komunikacija bude shvaćena od primaoca’’ (1992: 131–132).
332
mladom čitaocu. Oneobičavanje se ovdje temelji na tome što putopisac “zna” ko

je primalac njegove putopisne vijesti. Evo tog pisma:
Cijenjeni i dragi mladi čitaoče,
kada sam ja davno, veoma davno, pošao u prvi razred, imao sam na leđima
torbu i u torbi crna tablica sa spužvom i pisaljkom.
Прво смо ми ђaци пpвaци сa нaшoм пoштoвaнoм и дрaгoм учитeљицoм

гoспoђoм Фaнијoм Стeфaнoвић дуго писали танку и дебелу, косу и
успpавну црту дa би касније мало по мало научили дa пишемо читљива и
лијепа слова, ријечи и читаве реченице.
Sada ne znam tačno dan kada sam “propisao”, ali znam da su mi te silne kose,
uspravne i tanke pomogle da pišem čitko i da nikome ne zadajem muke kada
čita moje riječi kao da rješava nekakve zagonetke i gubi vrijeme gledajući svačije
noge umjesto slova.
Nažalost, nikada nisam naučio da pišem na mašini i, pravo da vam kažem,

nisam to nikad ni naročito želio.
И ову, као и друге моје књиге, написао сам руком, штампао бих je читаву
тако, али ми разумљиво, нису дозволили.
Sve sam ovo napisao da bih te zamolio da i ti pišeš jasno, čitljivo i razgovjetno
iz poštovanja i prema sebi i prema ljepoti slova i prema onome kome se obraćaš.
Прими срдачан поздрав; твој
Зуко Цумхур
Svako pismo podrazumijeva određeni tip interakcije na relaciji: ja – ti, ja – vi,

ja – Vi, mi – ti, mi – vi. Interakcija ja – ti, koju nalazimo u citiranome pismu,
tipična je za “simetričnu privatnu prepisku, prijateljske, rodbinske i intimne
veze” (Popović 2000: 21). Putopisac se čitaocu obraća ”vokativom pokazivanja
bliskosti” (Pintarić 2002: 139). Naime, formula obraćanja s atributima cijenjeni
i dragi uz “socijalni identifikator”2 mladi čitaoče ukazuje na autorovu intenci-
ju uvažavanja mladog čitaoca ali i uspostavljanja izrazite bliskosti i prijateljskog
odnosa prema njemu upotrebom emocionalno-ekspresivnog pridjeva dragi. Sa-
držaj pisma realiziran je govornim činom savjeta te, na kraju, govornim činom
molbe s eksplicitno performativnim glagolom u potencijalu (zamolio bih te).
2 Popović 2000: 169
333
Stav koji ovim govornim činovima autor zauzima prema mladom čitaocu ot-
voren je i dobronamjeran – putopisac želi vlastito iskustvo o načinu pisanja i
vlastiti odnos prema onome kome se uopće piše – podijeliti s adresatom kojeg
uvažava i koji je njemu usto drag. Pismo se završava ljubaznim i upečatljivim
pozdravom (Primi srdačan pozdrav) i potpisom kojem prethodi prisvojna zam-
jenica tvoj, što sam kraj pisma čini blagonaklonim i odnos putopisca prema či-
taocu još intimnijim.
Drugi tip dijalogičnosti Džumhur razvija govornim činom referiranja na
vlastiti čin pisanja odnosno pripovijedanja, dakle svojevrsnim autoreferenci-
jalnim postupkom, pri čemu istovremeno referira i na čitaočev proces čitanja.
Ovaj tip dijalogičnosti postiže deiktičkim riječima, i todeiksom subjekta, ostva-
renom ličnom zamjenicom ja, prezentom kao deiktičkim vremenom vezanim
za svakodnevno pričanje– sjedim i pišem, čučim i (vama) pripovijedam, te spaci-
jalnom i temporalnom deiksom, realiziranom pokaznim zamjenicama i prilozi-
ma – na ovome mjestu, ove redove, sada. Spacijalna i temporalna deiksa grupiše
se oko subjekta iskazivanja, ali povlači u svoj sadržaj i ti recipijenta (usp. Riker
2004: 52). Referencija na recipijenta, odnosno usmjerenost ka čitaocu kao dru-
gom licu ili sugovorniku, eksplicitno je iskazana ličnom zamjenicom drugoga
lica (ti, vi) te deiktičkim prezentom (/vi/ čitate):
Dok vi čitate ove redove, ja sjedim i pišem za vas iz jednoga takvoga grada na
našem Jadranu. Ja sjedim i pišem ove redove iz grada Herceg-Novog. (“Her-
ceg-Stjepanov grad”, Putovanje bijelom lađom, 138)
Tako prođe neki vakat i oni počeše na ovome mjestu gdje ja sada čučim i vama-
pripovijedam da grade svoje prave kuće i sade svoje vrtove. Ti vrijedni graditelji
bijahu narečeni – Al Moravidi, što će reći – graditelji utvrda.(“Jusuf i Zejne-
ba”, Pisma iz Afrike i Evrope, 48)
Ovako ostvarenom komunikacijom putem deiktičkih riječi stvara se utisak o

istovremenosti autorove radnje pisanja /govorenja (kao da autor upravo sad piše
ili govori / pripovijeda) i čitaočeve recepcije tekstualne poruke (kao da čitalac
u istom trenutku – upravo sad čita ono što mu putopisac piše/pripovijeda/sa-
općava), zapravo, ovo mjesto u tekstu sugerira da “dvije osobe nešto zajedniči
čine” (Bohm 2009: 28)3. Dovođenjem u paralelni vremenski odnos dviju realno
vremenski udaljenih perspektiva, tj. dviju tačaka gledišta – autorove i čitaočeve
(Dok vi čitate ove redove – ja pišem), prenosi se stilistički višak informacije – či-
talac postaje neposredni učesnik putopisne komunikacije, on je, zapravo, “po-
vučen” u putopisni diskurs. Džumhurov je postupak, dakle, vidljiv – putopisac
3 Citirano prema: Badurina – Pranjković 2014: 223.
334
“oživljava” trenutak pisanja ali i čitanja: deiksa sugerira neposrednu prisutnost

čitaoca u trenutku nastanka putopisnog teksta, čineći na taj način sam proces
čitanja začudnim. U drugom je primjeru (ja sada čučim i vama pripovijedam)
vremenskim prilogom sada te oblikom sadašnjeg vremena (čučim i pripovije-
dam) postignut još jedan efekat oneobičavanja, naime, aktualizirano je vrije-
me (trenutak) govorenja /saopćavanja – kao da putopisac izvještava čitaoca “s
lica mjesta”, slično reportažnom izvještavanju. Na isti će način, prilogom sada,
oblikom sadašnjeg vremena gledate i pokaznom zamjenicom ovo, aktualizirati
/ oživjeti vremensku perspektivu čitaoca, odnosno trenutak recepcije ne samo
putopisnoga teksta nego i crteža u knjizi:
Namučio sam se dok sam Krležu nacrtao. Otišla je hrpa papira i pola boce tuša
dok nije ispalo ovo što sadagledate u knjizi (“Tri nezaboravne večeri”, Putova-
nje bijelom lađom, 64).
Dakle, osim referiranja na vlastiti čin pisanja / pripovijedanja kao svojevrsni

metatekstualni postupak, Džumhur u svojim putopisnim tekstovima vrlo često
referira i na vlastiti čin crtanja, pri čemu nerijetko neposredno poziva čitaoce da
pogledaju crtež interpoliran u putopisni tekst. Na taj način u putopisnim tek-
stovima Zuke Džumhura uspostavlja se još jedan, vrlo specifičan – intermedi-
jalni tip dijalogičnosti. Izdvojit ćemo još neke primjere:
Ne znam ni kako bih vam je opisao. Najbolje je da je nacrtam, onako po sjeća-
nju, pa vi pogodite na šta je nalik. (“Čovjek sa plavom pelerinom”, Putovanje
bijelom lađom, 69)
Takvi šeširi se odavno ne nose, pa mnogi i ne znaju kako su oni izgledali. Uosta-
lom, pogledajte na ovom crtežu, pa ćete saznati, makar približno (“Kum nije
dugme”, Putovanje bijelom lađom, 118)
O Džumhurovoj poetici koja razvija razgovornost ali i poetičkoj namjeri da

čitaoca neprestano ‹povlači’ kao sinhronog svjedoka ne samo u putopisni dis-
kurs, kao govorni događaj, nego, štaviše, i u putopisni prostor svjedoči sljedeći
primjer u kojem putopisac, kao empirijski pojedinac koji ima aktivnu ulogu u
percipiranju svijeta kroz koji putuje, poziva čitaoce, kao aktivne sugovornike,
da neposredno pogledaju predmetnosti u prostoru “po kojem se sam kreće”.
Na taj način autor se postavlja prema čitaocima ne samo kao prema aktivnim
sagovornicima nego i kao svojim saputnicima:
Pogledajte sa ovog mosta vitke konture mostarskih minareta. (“Voljena rijeka”,
Adakale, 147)
335
Kako se to vidi iz navedenoga primjera, Džumhur se “primiče” čitaocima svo-

jom senzibilnošću. Imperativom Pogledajte, što upućuje na situaciju dijaloga, te
spacijalnom deiksom – realiziranom pokaznom zamjenicom ovoga (mosta) –
kao orijentacionom odlikom jezika koja pokazuje svaki objekt smješten u okru-
ženje iskazivača (Riker 2004: 52) – putopisni subjekt, kao iskazivač /govornik,
“povlači” samog čitaoca u govornu situaciju, ali ga, štaviše, kao sinhronog svje-
doka, deiksom ovoga, postavlja i u sam putopisni ambijent ili uprizorenje pej-
zaža. Može se, dakle, ustanoviti da se ovim tipom dijalogičnosti razvija izrazito
ekspresivna funkciju jezika koja ima za svrhu direktno izražavanje govorniko-
vog stava prema onome o čemu govori - prema predmetnoj stvarnosti koju per-
cipira kao realnu u trenutku govora i direktnog prenošenja vlastitog utiska na
recipijenta tako što mu ne opisuje ono što “vidi” nego ga poziva da sam doživi
predmetnu zbilju o kojoj govori.
Za putopisni je diskurs općenito karakteristična apelativna jezička funkcija
koja se najizrazitije ostvaruje govornim činom direktiva. Jezičke strukture ko-
jima se realizira navedeni govorni čin u putopisnom diskursu Zuke Džumhura
su najčešće: imperativ, imperativ + da + prezent, futur I + da + prezent, pogod-
bena rečenica + imperativ. Obraćajući se čitaocu ležernim stilom tipičnim za
razgovorni jezik, putopisac Džumhur poziva čitaoca na putovanje, uvjerava ga,
savjetuje, predlaže mu ili preporučuje:
Čitaoče, ako te jednoga dana neki vjetar, karavan ili “boing” nanese u central-
nu Aziju, neizostavno otiđi u Bamijan, dolinu velikih Buda, u sjevernom Av-
ganistanu. (“Put u Bamijan”, Pisma iz Azije, 9)
Druga vrijednost u blizini Čapljine je vodopad Kravica. Po ljepoti on preva-

zilazi i samu Neretvu koja nedaleko odatle protiče. Putniče, ne propusti to da
vidiš, pa se vrati na Neretvu, jer nećeš dugo uživati u njenom smaragdnom zele-
nilu pošto se već u Čapljini osjeća miris Jadranskog mora. (“Pisma sa Neretve”,
Adakale, 154)
Zato, dragi čitaoci, nećete pogriješiti da, kada se zateknete u Herceg-Novom,

potražite usku i primorsku ulicu u starom dijelu grada koja nosi ime Marka
Cara, pisca i akademika, koji je rođen u ovome gradu, i pogledajte izvrsnu
skulpturunjegove glave koju je pravio kipar Pera Palavičini. (“U Ulici Marka
Cara”, Putovanje bijelom lađom, 52)
Ako idete sa kopna na more, prije nego što dođete u Počiteljsko polje raspitajte
se i potražite manastir i njegovu crkvu u Žitomislićima (“Pisma sa Neretve”,
Adakale, 153)
336
Usamljeni grob na kome jedino piše: Lazar Drljača. Ako vas nekada nanese put
na Boračko jezereo, potražite to usamljeno mjesto. Ono se nalazi u dvoruštu Šan-
tićeve vile, u selu Borcima. (“Slikar u planini”, Putovanje bijelom lađom, 75)
Zuko Džumhur u ime čitaoca razmišlja i iznosi vrijednosne stavove – ova se

jezička strategija u njegovim putopisima često ostvaruje modalnim ili ocjenjuju-
ćim pragmemima sa značenjem nesigurnosti u odnosu na činjenicu koja je izre-
čena zavisnom objekatskom rečenicom (npr. Možda, uvaženi čitaoče, nikad nisi
čuo da (...); Znate li da (...)). Drugim riječima, s obzirom na iskazanu nesigur-
nost u odnosu na čitaočevu obaviještenost, navedeni pragmemi služe kao izraz
modalnosti, odnosno kao modifikatori za izražavanje govornikove upitanosti,
nesigurnosti u informiranost partnera (usp. Pintarić 2002: 150):
Možda, uvaženi čitaoče, nikada nisi ni čuo da u svijetu postoji grad koji se zove
Gazni. Ipak, grad postoji i nekada je bio najmoćniji, najprosvećeniji i najsjajni-
ji grad Azije. (“Prah, pepeo i zvijezde”, Pisma iz Azije, 66)
Znate li da je od davnina i na daleko ovaj šeher bio čuven po svojim zanatlija-

ma? (“Sarajevska TV šetnja”, Adakale, 100)
Iz prethodnih je primjera vidljivo kako se Džumhur prema čitaocu postavlja kao

govornik koji mu želi pomoći da bude obaviješten, želi ga poučiti, ali i zabaviti.
No, iza ove prividne jednostavnosti kriju se zapravo važni stilistički i poetički
slojevi koji se odnose na promjenu u komunikativnom tempu te veoma zani-
mljivi prijelazi u sadržajno ili tematski drugačiju narativnu perspektivu. Naime,
obraćajući se čitaocu direktno i otvoreno, Džumhur uvodi u putopisni tekst
usmenu predaju o postanku nekoga grada, zatim citate, obično iz književnosti,
potom reportažno-deskriptivne pasaže kojima opisuje geografske, historijske,
psihosocijalne i kulturne karakteristike određenoga podneblja te rasprave (ko-
mentare) o društveno-ekonomskim i kulturnim pitanjima prostora u kojem
boravi i koji opisuje. Takve pasaže putopisac obično otvara, dakle, direktnim
ili sugestivnim obraćanjem realiziranim pretežno inicijativnim ili poticajnim
pragmemima4 (imperativom glagola slušati, saslušati, poslušati) te modalnim ili
ocjenjujućim pragmemima (obično pitanjem Jeste li ikada čuli / ako niste, onda
slušajte ili pogodbenom rečenicom: ako ste odmorni, opiričaću vam; ako me slu-
šate, kazaću vam; ako vas zanima, onda slušajte). Ova jezička sredstva, kako
se to vidi, signaliziraju promjenu autorove komunikativne orijentacije prema
drugim diskursnim tipovima i / ili žanrovima, čemu se prilagođava i čitaočeva
recepcija putopisne poruke:
4 (Pintarić 2002: 149)
337
Pred nama su slike i u nama je muzika jednog dalekog vilajeta preko mora,
vilajeta basnoslovne baštine, jedinstvenih i nečuvenih predanja i zemlja novo-
tarija i savremenosti. Sada saslušajte moju pripovijest. (...)(“Tunis”, Pisma iz
Afrike i Evrope, 115)
Ako ste odmorni i bezbrižni i ako hoćete da me saslušate, opričaću vam još jednu
starostavnu povijest iz dalekog grada Marakeša, a u zemlji Marokanskoj. Jeste
li ikada čuli za halifa Ahmeda el Mansura? Ako niste i ako vas zanima, onda
saslušajte ovu moju kratku pripovijst iz toga davnog vakta i zemana. (...)(“Od
Tambukta blago”, Pisma iz Afrike i Evrope, 52)
Ako me slušate kazaću vam nekoliko riječi o Akershusu, staroj tvrđavi u kra-
ljevskom gradu Oslu, ili Kristijani kako se nekada zvalo Oslo. (“Skandinavija”,
Pisma iz Afrike i Evrope, 213)
Pragmatičko-komunikativnu i stilističku vrijednost fatičkog dijaloga putopisac

ostvaruje kontaktnim signalima – privjescima, poštapalicama ili ispunjivačima
(Stević 1977: 24, 26) – jezičkim elementima koji doprinose uspostavljanju ak-
tivnog odnosa prema čitaocu i sugeriraju neposrednu komunikaciju. Zapravo,
ovim se pragmatički i stilistički obilježenim jezičkim sredstvima uspostavlja i
naglašava odnos između poruke, s jedne strane, i emitenta /putopisca i recipi-
jenta /čitaoca kao učesnika u komunikaciji, s druge strane:
Svi mi znamo – je li de, je li da – da ima gradova što imaju svoju dušu. To su
gradovi što imaju svoju prošlost. (“Sarajevska TV šetnja”, Adakale, 89)
Ko je za tih dalekih davnih hladnih zima mogao i slutiti da će Sarajevo postati

i Olimpijski grad – Čuj mene, bolan – Sarajevo olimpijski šeher, nije šala ni
maskara! (“Zapisi o Sarajevu”, Adakale, 102)
Ko će ti, bolan ne bio, znati koliko je od davnih davnina bijelih nogu djevojač-
kih po ovoj mehkoj travi kola igralo, pjesme pjevalo, vijence plelo i u vrane kose
uplitalo?! (“Zapisi o Sarajevu”, Adakale, 120)
Eto, molim vas, dokle je danas hemija dogurala, a sve zbog dva jaja na oko, a šta
bi tek bila da je poručena beška šnicla pa na tur, naravno moj, ili, možda kompot
od jaja... Bujrum Musa kupusa, ali, vidite, on, taj blesavi Musa traži bosansku
kalju i u njoj meso (...) (“Idem u Alhambru”, Pisma iz Afrike i Evrope, 192)
Putopisac Džumhur aktualizira dijalog s čitaocem tako što ga na nešto upozo-

rava ili mu što sugerira, stoga njegov putopisni diskurs obilježava i prisustvo
imperativnih čestica nemoj i hajde, kao inicijativnih i poticajnih pragmema:
338
Čitaoče, nemoj se zbuniti kada ovdje sreteneš plavu ženu u šalvarama uvijenu
u crnu bošču sa djetetom na leđima koja govori engleski, francuski ili švedski, sa
riđobradim divom kanadskog porijekla u turbanu i u tiftiku. (“Put u Bamijan”,
Pisma iz Azije, 9)
Poziv na specifičnu kominikacijsku suradnju posredstvom inicijativnih i poti-

cajnih pragmema posebno je vidljiv u iskazima kojima putopisac poziva čitaoce
da zajedno s njim, štaviše, neposredno učestvuju u samom procesu stvaranja
putopisnog diskursa:
Hajde da zagledani u ove bistre planinske vode, tu nadomak grada Sarajeva,
svi uglas zapjevamo onu staru, starinsku:
Djevojčica vodu gazi, none joj se bijele...
(“Zapisi o Sarajevu”, Adakale, 120)
Kako se to vidi, Džumhur ponovo sebi su-postavlja čitaoce kao realne sugov-
ornike. Pri tome od čitalaca očekuje da prihvate njegovu poruku, odnosno da
prihvate poziv na svojevrsnu pragmatičku suradnju (Hajde da uglas svi zap-
jevamo). Drugim riječima, na ovaj način stvara se utisak da su autor i čitoaci
istovremeno u zajedničkom komunikacijskom činu proizvođenja putopisnog
diskursa, oni, zapravo, “zajednički stvaraju nešto novo” (Bohm 2009: 27).5 Ova
osobita igra s čitoacem oneobičava sam proces čitanja, ali, s druge strane, utječe i
na usložnjavanje Džumhurova putopisnoga teksta. Naime, potičući i pozivajući
čitaoce da zajedno s njim zapjevaju, putopisac vlastiti putopisni tekst usložnja-
va stihovnim kodom kao specifičnim intertekstualnim postupkom. Na ovom
je tragu još jedna specifičnost koja Džumhurov diskurs čini prepoznatljivim.
Riječ je o intermedijalnom, likovnom aspektu njegova diskursa. Naime, slično
prethodnom primjeru, poziv čitaocu na specifičnu vrstu komuniakcije autor će
ostvariti govornim činom skretanja pažnje na vlastiti crtež (u knjizi), pri čemu
će čitaoca, nadasve, zamoliti da crtež primakne sasvim uz nos!; očekujući od
čitaoca da prihvati ovu naročitu igru tekstom, putopisac mu na kraju upućuje
iskaz zahvaljivanja, što ukupno njegov putopisni diskurs čini nesvakidašnjim,
neponovljivim i iznad svega prepoznatljivo šarmantnim:
Njegovo carsko Veličanstvo kajzer Viljem Drugi puši nargile u luci maro-
kanskoga grada Tangera na dalekom Magrebu. Molim vas obratite pažnju – u
persijskom duhanu ima hašiša! Primaknite crtež sasvim uz nos! Hvala! (“Kajzer
Viljem i Kajzerica”, Pisma iz Afrike i Evrope, 13)
5 Citat preuzet iz: Badurina – Pranjković 2014: 223.
339
Dakle, govornim činovima, jezičkim strategijama i postupcima, koji se u prvi

mah ovdje recipiraju kao osebujni ludički hir, putopisac /emitent zapravo insi-
stira na tome da recipijent prepozna i prihvati njegovu putopisnu namjeru kao
poetički modus bliskosti i solidarnosti.
U realizaciji govornog čina opraštanja, tj. završetka komunikacije s čitao-
cem, u putopisima Zuke Džumhura uočljivi su različiti tipovi završnih pozdra-
va kojima se iskazuje tip emotivnog odnosa, i to najčešće poštovanje, bliskost i
iskrenost prema primaocu putopisne vijesti. Uz konvencionalno učtiv pozdrav,
obično svojstven epistolarnoj interakciji, Primite izraze moga poštovanja, s na-
mjerom uvažavanja, poseban perlokucijski efekat ima pozdrav koji putopisac
kao adresant upućuje obitelji /ukućanima adresata – pozdravite svoje, zatim po-
zdrav ćao, svojstven završetku izravne komunikacije među mladim ljudima ili
bliskim prijateljima. Osim eksplicitno realiziranih pozdrava, ilokutivnu snagu
završnih pozdrava u Džumhurovu putopisnom diskursu ima govorni čin obe-
ćanja kojim se predviđa nastavak komunikacije – Javiću se opet,6 što je zapravo
implicitni pozdrav obično karakterističan pri neobaveznom opraštanju prijate-
lja, te zahvaljivanje – Hvala vam na milodaru,7 s iskaznom formom koja sadrži
ličnu zamjenicu drugoga lica, što pozdrav čini neposrednijim, bližim, s više uva-
žavanja i naklonosti prema čitaocu.
Ilokutivnu snagu pozdrava imaju i iskazi Odoh vam ja sada,8 s pragmatič-
kim dativom kao emocionalno-ekspresivnim sredstvom; iskaz: Na rastanku,
preporučujem vam od srca da u šeher Sarajevo uputite i svoje prijatelje govorni je
čin preporuke s ilokutivnom snagom pozdrava, u kojem ekspresiv od srca upu-
ćuje na iskrenu težnju emitenta putopisne vijesti da doživljeno i viđeno kao pri-
jatno iskustvo podijeli s recipijentom koji je njemu opetovano drag.
Dakle, putopisni tekstovi Zuke Džumhura raspoznaju se po eksplicitnoj
dijalogičnosti koja se u svojoj osnovi dvojako razvija. S jedne strane, govorni
činovi i jezičke strategije koje se realiziraju jezičkim strukturama s pretežno
fatičkom, apelativnom i emocionalno-ekspresivnom komunikativnom funkci-
jom razvijaju prirodnu razgovornost i neposrednu bliskost s čitaocem. S druge
strane, govorni činovi, jezičke strategije i strukture s pretežno metajezičkom i
informativnom komunikativnom orijentacijom doprinose autoreferencijalnoj,
intertekstualnoj i intermedijalnoj dijalogičnosti, usljed čega se realiziraju one-
običeni intertekstualni i intermedijalni potski i stilski slojevi Džumhurova pu-
topisnog diskursa. Ovako ostvarena dijalogičnost, kroz koju putopisac priziva
6 (‘’Sve je blagost’’, Hodoljublja, 176)
7 (‘’Jusuf i Zejneba’’, Pisma iz Afrike i Evrope, 51)
8 (‘’Zapisi o Sarajevu’’, Adakale, 115)
340
čitaoca kao realnoga sugovrnika i dragoga prijatelja, nudeći mu usto oneobi-

čenu i zavodljivu igru tekstom, i ne može biti drugačije prihvaćena i recipirana
nego s uzvratnom dragošću i zadovoljstvom čitanja Džumhurovih putopisnih
tekstova ma koliko puta ta čitanja bila ponovljena.
Dialogue properties of Zuko Džumhur’s

travelogue texts
Summary
This paper deals with speech acts, linguistic strategies and structures that pro-
vide explicit dialogicality as one of the specific stylistic features of Zuko Džum-
hur’s travelogue texts.
Izvori
Džumhur, Zuko (1991), Adakale, Sarajevo, Oslobođenje public&Svjetlost.
Džumhur, Zuko (1991), Hodoljublja, Sarajevo, Oslobođenje public&Svjetlost.
Džumhur, Zuko (1991), Nekrolog jednoj čaršiji, Sarajevo, Oslobođenje public&Svjetlost.
Džumhur, Zuko (1991), Pisma iz Afrike i Evrope, Sarajevo, Oslobođenje public&Svjetlost.
Džumhur, Zuko (1991), Pisma iz Azije, Sarajevo, Oslobođenje public&Svjetlost.
Džumhur, Zuko (1991), Putovanje bijelom lađom, Sarajevo, Oslobođenje public&Svjetlost.
Džumhur, Zuko (1991), Stogodišnje priče, Sarajevo, Oslobođenje public&Svjetlost.
Isaković, Alija (ur.) (1973), Hodoljublje, izbor bosanskohercegovačkog putopisa i građa za
bibliografiju, 1842–1970. Sarajevo, Svjetlost.
Isaković, Alija – Lovrenović, Ivan (ur.) (1984), Putopisi (izbor), Sarajevo, Svjetlost.
Literatura
Badurina, Lada – Pranjković, Ivo (2014), ‘’O dijalogu’’, u: Sarajevski filološki susreti II. Zbornik
radova (knjiga I). Ur. Ismail Palić. Sarajevo, Bosansko filološko društvo. str. 216–226.
Bahtin, Mihail (1980), Marksizam i filozofija jezika, Beograd, Nolit.
Ivanetić, Nada (1995), Govorni činovi, Zagreb, Zavod za lingvistiku Filozofksog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu.
Jakobson, Roman (1966), Lingvistika i poetika, Beograd, Nolit.
Kaler, Džonatan (1990), ‘’Distanca i deiksa’’, u: Strukturalistička poetika, Beograd, Srpska
književna zadruga, str. 246–255.
Katnić-Bakaršić, Marina (2006), Stilističke skice, Sarajevo, Connectum.
341
Pintarić, Neda (2002), Pragmemi u komunikaciji, Zagreb, Zavod za lingvistiku Filozofksog

fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Popović, Ljudmila (2000), Epistolarni diskurs ukrajinskog i srpskog jezika, Beograd,
Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu.
Riker, Pol (2004), Sopstvo kao drugi, Beograd, Jasen.
Serl, Džon (1991), Govorni činovi, Beograd, Nolit.
Stević, Slobodan (1997), Analiza konverzacije, Beograd, Filološki fakultet.
Waldmann, Günter (1992), ‘’Komunikacijski sustav teksta’’, u: Suvremena teorija
pripovijedanja, Prir. Vladimir Biti. Zagreb, Globus, str. 131–157.
342
Dr. sc. Indira Šabić
Univerzitet u Tuzli
Filozofski fakultet
BOJE I TEORIJA PROTOTIPA U DJELIMA

ZULFIKARA DŽUMHURA
Sažetak
Shodno teoriji prototipa i kognitivnome pristupu kategorijama, u
radu će se proučavati nazivi za boje u bosanskohercegovačkoj kulturi iz
književnoga opusa Zulfikara Džumhura, sa zadatkom utvrđivanja koje
su boje istaknutije na perceptivnoj i na kognitivnoj razini, odnosno
koje su fokalne a koje manje fokalne boje, s ciljem definiranja ljestvi-
ce fokalnosti boja istaknute kulture, shodno definiranome korpusu.
Građu ovoga rada čine sve pridjevske riječi za boje i njihove nijanse iz
književnog opusa Zulfikara Džumhura, te će se posmatrati raspodjela i
učestalost boja, broj različitih boja i njihovih pojava, odnosno nastojat
će se utvrditi stepen fokalnosti određenih boja. Analizi prikupljenih
pridjeva za boje pristupa se na dva različita načina. Najprije se utvrđuje
stepen pojavnosti boja i udio prototipnih članova kategorije dvanaest
boja koje se smatraju osnovnim u bosanskome jeziku, te broj i udio
njezinih nijansi, koje uključuju sinonime, i to istoznačnice, blisko-
značnice te sličnoznačnice: riječi koje pripadaju istome semantičkom
polju pojedine od dvanaest boja, ali imaju različita obilježja: ton, svje-
tlost i zasićenost.
Ključne riječi: antropološka i kognitivna lingvistika, teorija prototipa,
ljestvica fokalnosti, periferni članovi, boje, nijansiranje
Komponencijalno i suprakomponencijalno
značenje boja
Nema omeđivanja tonova,

nema poentilizma,
ni zloupotrebe modre ni narandžaste boje.
(Džumhur, Hodoljublja)
Proučavanjem odnosa između jezika i kulture bavi se antropološka lingvistika.

Antropolozi pri shvatanju potrebe analiziranja jezika određene zajednice, su
vrlo rano spoznali da im upravo jezici mogu pružiti važan ključ za razumijevanje
343
kultura koje istražuju. Uporedo, kognitivci, odnosno kognitivna lingvistika

predstavlja pristup proučavanju jezika koji je utemeljen na ljudskom opažanju
i poimanju svijeta s pomoću jezičkih objekata i struktura. Pri tome kao važna
jezička kulturema definiraju se nazivi boja. Dakle, nazivi boja u bilo kojem
jeziku, pored toga što izražavaju boje kao takve, svjedoče i kulturno ostvarenje
naroda. Odnosno, odnos između kulture i jezika ostavlja snažan utjecaj na
nazive i značenje boja. Nazivi boja imaju važnu ulogu u komunikaciji, njima
se opisuju stvari u izravnom ili prenesenom značenju. U prenesenom značenju
izrazi s bojama su, najčešće, uobličeni metonimijskim konceptualnim tipom
DIO ZA CJELINU, jer su konotacije boja u konvencionalnim izrazima
izgrađene nad narodnim vjerovanjima o značenju boja. U bosanskome jeziku
se, primjerice, prepoznaju sljedeći izrazi s prenesenim značenjem:
- biti zelen od zavisti – biti zavidan i ljubomoran. Zelena je izravno povezana
sa prirodom, međutim, tamnija nijansa je obično povezana s novcem, finan-
cijskim svijetom i bankarstvom.
- biti crven kao paprika – biti osramoćen ili ljut. Crvena znači toplinu zbog
boje vatre. Isto tako, znači bijes zbog povećanog crvenila u licu.
- biti crna ovca u porodici – biti problematičan član porodice, ili gledati crno ili
bijelo – gledati pozitivno ili negativno, dobro ili loše. Bijela je povezana sa svje-
tlom, dobrotom, nevinošću, čistoćom i djevičanstvom. Smatra se kao boja
savršenstva. Crna se veže za moć, eleganciju, formalnost, smrt, zlo i misteri-
ju. Obično ima negativnu konotaciju (crni humor, crna smrt). Crna također
označava snagu i autoritet, te se smatra vrlo formalnom, elegantnom i bojom
prestiža (crna kravata).
U stvarnosti boje su često imale velik značaj za čovjeka, pa je čovjek nerijetko

i vlastita imena definirao motivom boje (očiju, tijela, kose i slično). Gafurov
navodi da je rođenje djece sa svijetložutom ili riđom kosom relativno rijedak
slučaj u srednjoazijskih naroda, pa se ta pojava odražava i u ličnom imenu.
Tadžici takvo dijete nazivaju imenom Zard, Zardak ili Zardon, što znači žuti,
ako ima crvenkastu kosu, daju mu ime Surh ili Surhak, što znači Crveni, a dijete
s plavim očima zovu Kabud, odnosno Plav (Gafurov 1971: 4). I u drugih naroda
ima takvih imena, npr. u Arapa: Ahmär (= Crveni), Asväd (= Crni), Abyäd
(= Bijeli), u Turaka Sari Saribey (= Žuti), Karabey (= Crni), Akbey (= Bije-
li). (Smailović, 1977: 38). I u bosanskohumskome srednjovjekovlju postojala je
identična praksa, pa je moguće evidentirati imena: Bjelica, Bjelijak, Modrič,
Plavac, Vranoje, Mrkoja, Crnić, Crnug, Črnomir, Rudi.
344
Boje su mogle utjecati na sudbinu, te su u magijskome shvatanju povezivane s

talismanima i hamajlijama. Tako je u nekim zemljama određeni ljubičasti ka-
men stavljan djeci oko vrata i trebalo je ne samo da ih zaštiti od bolesti, već i
da ih učini poslušnim i pokornim. Zeleno kamanje, tj. nefrit, smaragd, zeleni
žad, amazonsko kamenje itd, povezuje se sa bujnom vegetacijom i kišom koja je
uzrokuje, sa plodnošću kod ljudi i zvijeri, polnom sposobnošću i snagom uopšte.
Žuto kamenje je pomagalo čovjeku koji pati od žutice i drugih bolesti jetre. Cr-
veno kamenje je upotrebljavano da zaustavi izlive krvi, kao i da zaštiti one koji
ga nose od vatre i groma. Smeđe kamenje štitilo je od bolesti. Crno kamenje je
bilo zaštita od urokljivih očiju. Bijelo kamenje je odvraćalo urokljive oči i nosilo
sa sobom zaštitu neba, odakle se smatralo da dolazi (Volis Badž 1988: 312-313).
U svom radu Schubert (1998: 100-103) opisuje kako je teklo preuzimanje
drevne kineske tradicije imenovanja strana svijeta po bojama. Ta je tradicija bila
široko prihvaćena na azijskim prostorima a onda je prenesena na područje Eu-
rope, za što su, u nešto poznijim vremenima, naročite zasluge imali Turci. Bijelo
je po toj prastaroj tradiciji označavalo zapad.
U književnosti nazivi za boje sudjeluju u opisivanju, u stvaranju slike na-
mijenjene čitateljima. Katkad izazivaju osjećaj boje spominjanjem predmeta,
katkad tvore osebujne nazive, a često imaju i simboličku ulogu. Književnici se
mogu služiti najrazličitijim sinonimnim nazivima za boje, a njihovi i novostvo-
reni nazivi za boje katkad više utječu na ugođaj teksta nego što pokazuju odre-
đene tonove (v. Jelaska, Bošnjak, Balent 2005). Tanhofer (2000) Miroslava Kr-
ležu smatra najvećim slikarem među piscima i to pokazuju navodeći sljedeće
boje u Zastavama kojima on opisuje Anine šešire: boja mlijeka, boja gnjile višnje,
boja senfa, boja duhana, boja parma-ljubičica, smaragdnozelena, pastelnoplava,
zlatnoprotkana, zlatna, pastelnozelen. Bogatstvo naziva za boje približava čita-
telju autorov svijet bez obzira da li je fikcija ili fakcija, no još više otkriva na koji
ga način autor opaža, kako ga oslikava. U radu će se proučavat nazivi za boje u
bosanskohercegovačkoj kulturi iz književnoga opusa Zulfikara Džumhura, sa
zadatkom utvrđivanja koje su boje istaknutije na perceptivnoj i na kognitivnoj
razini, odnosno koje su foklane a koje manje fokalne boje, s ciljem definiranja
ljestvice fokalnosti boja istaknute kulture, shodno definiranome korpusu, i ot-
krivanja na koji način, kroz prizmu boja, Džumhur doživljava svijet oko sebe.
345
Prototipičnost i periferijalnost u
kognitivnoj lingvistici
Pojam radijalnih kategorija nastao je kao reakcija na objektivistički (aristotelov-
ski) pristup kategorijama. Iako se rodonačelnikom radijalnih kategorija smatra
Georg Lakoff, jedan od začetnika generativne semantike, ovaj koncept nije na-
stao odjednom već se njegovi začeci primjećuju još 1969. godine, kada su po prvi
put provedena istraživanja temeljnih naziva za boje. Tim se istraživanjima do-
lazi do zaključka da postoje prototipne (fokalne) i manje prototipne boje, i do-
kaza da je jezik determiniran ljudskim konceptualnim sistemom, a ne obratno.
Prototip je sistematiziran i konceptualiziran najbolji primjerak kategorije u ko-
jem su prepoznatljiva sva bitna obilježja kategorije prema kojem se ravnaju svi
ostali članovi koji se uvode u shemu prema načelu porodične sličnosti u odnosu
na prototip. Prema kognitivnome pristupu čvrste i jasne granice kategorija po-
staju labave i nejasne, odnosno kategorije se prožimaju, preklapaju, otvorene su
prema novim članovima, a članovi im nisu spoj obaveznih obilježja, pa pored
prototopa postoje i “lošiji“, periferni primjerci, a njihova blizina ili udaljenost
od prototipa uslovljene su kulturom u kojoj živi pojedinac, njegovim ličnim
sklonostima i iskustvom.
Boje imaju tri obilježja, koja pored kulturalne determiniranosti mogu funk-
cionirati kao motivacijska nit radijalne kategorije, koja se mogu pojaviti u razli-
čitim stupnjevima: ton, svjetloća i zasićenost (katkada se naziva i jakost). Ton
odgovara (dominantnoj) valnoj dužini svjetla koje se odražava, on je osnovno
obilježje svake boje, ono što ljudi nazivaju bojom, ono što vide kao crveno, ze-
leno, plavo itd. Svjetloća odgovara jačini svjetla koje se odražava (fotometrička
mjera svjetljivosti ili luminacije, v. Tanhofer 2000), to se osjeća kao svjetlina ili
tamnoća boje, katkad se naziva i njeznom vrijednošću). Zasićenosti odgovara
čistoći same boje (katkad se naziva i čistoća). Za uspiješno bavljenje nazivima
boja najvažnije je spoznaja da su čulna opažanja stvarnosti i njeno perceptiv-
no kategoriziranje dvije različite pojave (Conklin 1964: 192). Conklin prou-
čavajući principe po kojima se boje iskazuju u filipinskom jeziku hanuno, piše
da predstavnici tog jezika, civilizacijski i kulturom drugačiji od tipa Europlja-
na, uočavajući boju određenog bilja zanemaruju njenu hromatsku dimenziju,
usredsređujući se na dimenziju svjetloće /tamnosti i na onome što se u datom
slučaju iščitava iz fiziološke situacije biljke: da li je u punoj svježini, u zanosu
pupanja ili u fazi gubljenja vitalnosti, životnih sokova, uvehlosti, sasušenosti
(Conklin 1964: 191).
Prvo istraživanje efekta prototipova proveli su psiholozi i antropolozi
Brent Berlin i Paul Kay u studiji Basic Color Terms: Their Universality and Evolution
346
(1969), pručavajući nazive za boje u različitim kulturama, ponudili ljestvicu boja

koja se sastoji od sedam stupnjeva, a u koju su uklopljene kulture ovisno o nazivima
za boje koje imaju u svom jeziku. Berlin i Kay došli su do zaključka da ispitanici
boje nisu odabirali nasumično, već po određenom „stepenu važnosti“. Naime,
pokazalo se da nijedan od devedeset i osam proučavanih jezika nema manje od
dva naziva za boje, a ukoliko je riječ samo o dvama nazivima to su bili nazivi za
crnu i bijelu boju. Treći je naziv za boju u svim slučajevima bio crvena dok je četvrti
i/ili peti naziv bio ili žuta ili zelena, ovisno koja bi od dviju boja imala prednost
u kojem od jezika. Šesti naziv za boju je plava, a sedmi smeđa. Preostale boje
koje su bile ponuđene (siva, narančasta, ljubičasta i ružičasta) ispitanici nisu
razvrstali po nekom određenom redoslijedu (Taylor 1995: 9). Prvom stepenu
pripadaju osnovne boje (engl. focal colours), a one su crna i bijela, dok su se na
posljednjem stepenu nalazile boje koje su i kod ispitanika bile marginalizirane
(siva, narančasta, ljubičasta i ružičasta). Svojim su istraživanjem Berlin i Kay došli
do zaključka da će kulture koje imenuju boje s četvrtog stepena, nužno imenovati i
boje s prethodna tri, hijerarhijski viša stepena, međutim, u kulturama koje imenuju
samo osnovne boje, tj. boje s prvog stepena ne moraju nužno postojati i nazivi za
boje koje pripadaju preostalim od sedam stepena.
Ljudi mogu prepoznati nekoliko miliona različitih boja, ali ih jezikom
znatno manje označavaju i imenuju jer su u svakodnevome sporazumijevaju po-
trebne samo nekoliko desetaka različitih naziva (Zollinger 1980 prema Wyler
1992), što je donekle u svrsi jezičke ekonomičnosti. Pri tome neprekinuti niz
različitih boja koje ne pružaju fizikalnu osnovu za kategorijsko razgraničavanje
dijele na različite kategorije (Taylor 2003: 3). U jeziku nije jednostavno prihva-
titi kolormetričke ili antropološke podjele boja (Wyler 1992: 53) jer jezici iska-
zuju zanimljiva obilježja: ista riječ za boju često označava vrlo različite boje, dok
jedna boja često ima nekoliko naziva, odnosno sinonima. Otvoreno je i pitanje
je li doživljavanje boja univerzalno ili društveno određeno. Kako govornici ra-
zličitih jezika drugačije opažaju boje i to se odražava u jezicima (Leech 1981:
234), određeni broj stručnjaka rječnik boja smatra proizvoljnim. No usporedba
različitih jezika pokazuje da ta proizvoljnost u jezicima nije neograničena. Tako
su Berlin i Kay (1969) u svom radu o bojama naveli univerzalni redoslijed po-
javljivanja boja: 1/2 bijela ‘white’, crna ‘black’, 3 crvena, ‘red,’ 4/5 žuta ‘yellow’,
zelena ‘green’, 6 plava ‘blue’, 7 smeđa ‘brown’, 8 siva ‘grey’, 9 narančasta ‘orange’,
10 ljubičasta ‘violet’, 11 ružičasta ‘rosa’.
347
narančasta
bijela + zelena + žuta
roze
i + crvena + plava + smeđa + ljubičasta
crna + žuta + zelena siva
Ljestvica fokalnosti boja prema Belin i Kay (1969)

Krećući se ljestvicom fokalnosti, vidljivo je da su prototipne boje fonološki
manje razvedene, unutar njihovih naziva primjetni su jednostavniji fonološki
skupovi, pravilnija izmjena vokala i konsonanata, dok je kod manje prototipnih
boja primjetna slabija tvorbena plodnost, manja sufiksalna mogućnost, odno-
sno manja mogućnost novih tvorbenih oblika. Dakle, za razliku od fokalnih
boja, nefokalne boje nastaju miješanjem i kolokvijalno su ograničene.
Nadalje se teorijom prototipova bavila Eleanor Heider Rosch, psihologinja
specijalizirana za kognitivnu psihologiju. Svoju je studiju objavila pod nazivom
Universals in Colour Naming and Memory (1972). Istraživanja koja je provela
potvrdilo je, ali i razjasnilo ranije zaključke Berlina i Kaya. Rosch je trima ekspe-
rimentima dokazala da su osnovne, odnosno fokalne boje (bijela, crna, crvena,
žuta, zelena i plava) istaknutije i na perceptivnoj i na kognitivnoj razini te da se
brže uče i bolje pamte nego što je to slučaj s nefokalnim bojama. Također, iz auto-
ričine je studije razvidno da su boje radijalno ustrojena kategorija u kojoj fokalne
boje čine središte kategorije dok su nefokalne boje rubni primjerci iste kategorije.
Berlin, Kay i Heider su radom nad bojama podstakli naučnike najrazličiti-
jih struka na bavljenje tim područjem (npr. Heider, 1972, Kay, McDaniel 1978,
više Hardin, Maffi 1997, Kay, Maffi 1999, Wierzbicka 2008). Ian Davies i Gre-
ville Corbett su 1994. godine u radu The basic color terms of Russian, definirali
hijerarhiju boja u ruskome jeziku, koja podrazumijeva sljedeći poredak:
‹belyjvvvv bijela, ‹želtyj› žuta, ‹sinij› tamno plava, ‹goluboj› svijetlo plava,
‹koričnevyj› smeđa, ‹fioletovyj› purpurna, ‹rozovyj› roze, ‹oranževyj› na-
rančasta, ‹seryj› siva.
Dakle, pored jezičke sličnosti, odnosno pripadnosti istoj jezičkoj porodici, pri-
mjećujemo da u bosanskome jeziku boje tamno i svijetlo plave, nisu naročito
naročito prakticirane zasebnim nazivima, pa zaključujemo da pri definiranju
fokalnosti boja u nekome jeziku naročito važan čimbenik predstavlja kultura
civilizacije datog jezika. Ljudi različito doživljavaju različite boje, vjerojatno u
skladu sa kognitivnim /perceptivnim sposobnostima. Dvoje ljudi može u istim
uvjetima gledati isti uzorak boje, ali ne moraju vidjeti istu boju. Uzrok može biti i
348
genetski, npr. boja očiju, ali i povezan s ličnim iskustvom. Prema tome se pojedini
jezici i kulture razlikuju u doživljajima boja, što se odražava i u njihovu nazivlju.
U bosanskom jeziku boje se uglavnom izriču pridjevima ili sintagmom pri-
djev + imenica. Kao i u većini slavenskih jezika, i u hrvatskome je utvrđeno
jedanaest pridjeva za osnovne boje ( Jelaska, Cvikić 2005, Marković 2010), pri
čemu bi se likovne osnovne boje nazivale temeljnima. Međutim, postoji i niz
od dvanaest pridjeva za osnove boje kod govornika koji razlikuju plavu i modru
boju - jedan dio govornika modru smatra različitom bojom od plave (poput
prve autorice). Njima je ona tamnija od prototipne plave, a za govornika sa
samo jednom plavom (poput druge autorice) ima određen udio ljubičastoga.
Pojedine boje imaju sinonime, poput rujne i rumene za crvenu. U bosanskome
jeziku su postojali specifični i markirani nazivi za boje koji su danas, nažalost,
više u sferi arhaizama, npr. pembena boja ili ružičasta, posuđenica iz turskoga
jezika od tur. pembe - ružičasta < pers. penbe – pamuk (Škaljić 1966: 515), ili
rezedo boja odnosno svijetlozelena.
Unutar kategorije osnovnih boja može se zaključiti postojanje triju vrsta:
prva se sastoji od šest osnovnih boja (Hering 1964): crna, bijela, crvena, žuta,
zelena, plava, drugu vrstu čine bijela ili topla i crna ili hladna boja, dok treću
vrstu ili tzv. derivacionu kategoriju čine miješane boje koje se definiraju mješa-
vinom osnovnih boja: na primjer, narančasta se definira kao mješavina crvene i
žute (Sternheim i Boynton 1966).
Pravo je čudo kako te orgije boja i svjetlosti na nebu prati savršen i spokojan mir
na zemlji (Džumhur, Arijana)
Pojavljivanje boja i neboja u Džumhurovim djelima jedna je od diskursnih stra-

tegija što utječe na izgradnju i značenje cjelokupnoga Džumhurova stvaralaš-
tva. U djelima Nekrolog jednoj čaršiji, Pisma iz Azije, Arijana, Pisma iz Afrike,
Hodoljublja i Adakale, pridjevi za BOJE ukupno se pojavljuju 384 puta. Bogat-
stvo naziva za boje približava čitatelju Džumhurov svijet fikcije, i otkriva na koji
ga način Džumhur opaža.
Već su odavno vodeći semantičari svijeta (Palmer 1977: 74-75), zapazili da
je sudbina leksika boja u jezicima u velikoj mjeri određena time što čovjek pri
susretu s nekom bojom, ne uočava samo njenu konkretnu hromatsku vrijednost,
već i način kako se ta vrijednost u datom slučaju ustrojava u svojoj blijedoći
ili zagasitosti, s izvijesnim sjajem u sebi ili bez ikakvog sjaja (Ivić 1996: 11).
Karakteristično je, na primjer, da su u izražajnom fondu predstavnika latinskog
jezika postojale dvije riječi za bijelo i crno: candidus – bijelo sa sjajem, albus –
bijelo bez sjaja, niger – crno sa sjajem, ater – crno bez sjaja, i da se takva jezička
349
dvojnost nije dosljedno reprodukovala i kasnije u romanskim jezicima (Marcu

1965: 304). Krajem osamdesetih godina Boris Hlebec je analizirajući boje u
srpskohrvatskome jeziku utvrdio sklonost ljudi prethodnih razvojnih epoha
ka pomnom vođenju računa o prisustvu /odsustvu sjaja u boji, suočavajući
upotrebu pridjeva crn s upotrebom pridjeva vran. Hlebec je zaključio da je vran
– sjajno crn, i da ide uglavnom uz imenice u značenju dlake (Hlebec 1988: 149).
Ovakva semantička interpretacija potvrđujena je i u topikalnome korpusu.
Crna boja bilježi 60 pojavnica, s postotkom pojavnosti 15,62%, uglavnom u
sintagmama pridjev + imanica. Česta je pojava ustaljenih epiteta: crni mačor,
crna put, crna kahva, crni hljeb, crno vidno, crni Arap, crna Ciganka, kao i spo-
jevi s riječima orijentalnoga porijeka s ciljem postizanja stilskoga efekta: crni
mutvaci, crne šalvare, crna kadifa, crne džigerice i sl. Pridjev vran potvrđuje se
samo u prethodno definiranome sklopu: vranih gavrana, mome (djevojke) plave
i vrane, konji vrani. Opaža se značaj iluminacije, osjeća se i i izdvaja svjetlina
boje, odnosno njezina vrijednost, pa su pozitivnije konotacije u konstrukcijama
s vran bojom, dok s druge strane crni Arap, crna Ciganka, crni hljeb, ne moraju
ali su nerijetko nosioci negativnog stilističkog naboja. Također, mavenom bo-
jom Džumhur ističe crnu nijansu za obilježavanje zagasitih, bez sjaja i vrijedno-
sti nijanse, primjerice mavena sjena (Odoh ja u Marakeš).
Stari su Grci u najranije doba svoje kipove bojili u crveno (Tanhofer 2000),
a boju su dobijali iz sinobe (cinober). Crveno je vjerojatno najstarije ime za boju
u većini jezika, razvilo se iz riječi koja je označavala krv. Džumhur crvenu boju
ne vezuje za krv ili ljubav, što bi bilo po očekivanju, već s vatrom (Nekrolog jed-
noj čaršiji), pijeskom (Nekrolog jednoj čaršiji - “Putovanje po besmislu”) i kavi-
jarom (Arijana - “Pusto carsko”). U odabranim djelima Džumhur se poziva na
crvenu boju 28 puta, odnosno 7,3% od ukupne pojavnosti boja.
Najrazličitiji jezici pokazuju sličan redoslijed u usvajanju naziva za osnovne
boje (crna i bijela, crvena, žuta ili zelena, plava, smeđa, siva ili narančasta ili
Ijubičasta ili ružičasta), iako ih mogu imati i više od jedanaest. Tako ruski nema
jedan naziv za plavu nego dva: goluboj, svijetlo, blijedo plavo i sinij za, tamnu,
jaku plavu (Taylor 2003), francuski za smeđu (brun i marron), mađarski za
crvenu (vörös i piros) (Leech 1981). U definiranome korpusu prepoznajemo
različite nazive za crvene nijanse: rumeno vino (Pisma iz Azije - “Kolijevka
Arijevaca”) – rujno vino (Adakale), crvena brda (Pisma iz Azije - “Mrtva voda
Amurdarija”) – rumene šume (Hodoljublja - “U odajama El Eskorijala”). Iako
nisu semantikom dosljedne, evidentno je da pridjev crven više stoji uz ljudske
produkte (crveni bičevi, crvene papučice, crveni krovovi, crven fes, crven čajnik,
crven sendvič, crvene kapice, crvene zastave, crvena kapija, crvene zavjese,crvene
350
šalvare), dok pridjevi rumen i rujan uz prirodne fenomene (rumeni pršut, ru-
mena krv, rumene usne, rumeno vino, rumene narandže, rumene šume, rujno
vino, rujni mjesec). Inače se crvena kao boja krvi ili cvijeta divljeg maka razvila
iz slavenske riječi crv, koja potječe iz indoeuropskoga jezika (*kwrmis ‘crv’). To
znači da je crvena boja karakteristična za tamnocrvene crve jer oni daju purpur-
nu boju (kao i u fr. vermeil ‘crvenkast’ < ver ‘crv’). Dakle, riječ je indoeuropska i
baltoslavenska (Skok 1971: 276; Gluhak 1993: 168; Ladan 2009: 724) proistekla
iz prirode za obilježavanje njezinih nijansi.
Plava je ‘boja čistoga neba’ (Anić 2006: 1045), a u bosanskom se jeziku
takva boja imenuje dvama leksemima – modar i plav. Porijeklo bosanske, tj. sla-
venske riječi modar nije posve jasno. Korijen mod- stavljen je u vezu s grčkim
madao i latinskim madeo ‘biti mokar’ (mador ‘vlaga’). Moguće je da se radi o
indoeuropskome *mad- ‘mokar’ pa bi značenje modar bilo ‘boje vode’ (Gluhak
1993: 419). Pridjev plav, potječe od indoeuropskoga korijena *pel- od kojega
potječu praslavenski *polvъ, te latinski pallidus ‘blijed’ (talijanski pallido i dr.
romanski jezici) i njemački fahl ‘blijed’ (Gluhak 1993: 485).
U Lici je, krajem XIX veka, postojao priloški oblik plavo čija se uloga sa-
stojala u bližem određivanju boje kao otvorene, svijetle. O tome nas obavješta-
va antropolog Vid Vuletić-Vukasović u napisu O narodnom bojadisanju, koji je
objavljen 1899. godine u Bosanskoj vili (Vuletić-Vukasović 1899: 11-12). Kon-
statujući, prvo, da “Ličanin poznaje“, osim bijele boje, još i “crvenu, zelenu, mo-
dru, žutu i crnu”, naš izvještač nastavlja ovako: «glavnoj vrsti boje narod dodaje:
crljenilo mrko, plavo, a tako biva i zelenilo. Modrilo je vazda modrilo, a samo
se plavijemu kaže: slabo se omodrilo - a ako je jako, tj. skurije: dobro se omodrilo.
Žutilo može biti po sili boje plavo, puno plavo, mrko (čanjgasto). Džumhur u
svojim izrazima navodi plavu, modru i sinju boju za različite nijanse plave boje,
uglavnom pri definiranju nijansi voda, ali ne pokazuje urednost pri njihovoj se-
mantici jer pored sinjeg mora (Nekrolog jednoj čaršiji - “Album fratara, pčela i
konduktera”), modre vode (Hodoljublje - “Francisko Goja Lucientes”), i mo-
drog jezera (Pisma iz Afrike - “I nikad, nikad više”), nalazimo izraz najplavije
plavo srce najstarijih voda (Nekrolog jednoj čaršiji - “Zapisi pod gorom”).
Riječ синий , koja je u bosanski jezik ušla iz ruskog jezika, vjerovatno preko
srpskoga jezika, kojom se u današnjem ruskom označava tamno plavo, korištena
je, u ranijim razvojnim epohama ruskoga jezika, ne toliko kao naziv određene
boje, koliko kao leksička oznaka zagasitosti bilo kojeg kolorita. U definiranome
korpusu, sinja boja je evidentirana samo u fosiliziranoj konstrukciji sinje more.
Izrazu modar (čije je značenje ne samo u standardnom jeziku, već i u mno-
gim narodnim govorima: koji je tamnoplave, zatvorenoplave boje (obično s
351
primesom ljubičastog), dodjeljuje se u korpusu Džumhurovih djela uloga poka-

zatelja tamnih nijansi: modri talasi (Nekrolog jednoj čaršiji - “Džambaz-tepe”),
modri konji (Arijana - Vrijeme pjesnika i davnih junaka ). Identična semantika
se prepoznaje i u složenici modrooka Buna (Nekrolog jednoj čaršiji - “Od jegulje
do žabljih bataka”), čije modrilo je očito zboj velike količine vode, jer Buna s 43
m3/s je jedan od najjačih izvora u Evropi.
Zelena je boja mladoga lišća ili neuvelog lišća, trave i sl. (Anić 2006: 1831).
Leksem zelen u bosanskome je jeziku sveslavenski i praslavenski pridjev izveden
sufiksom -en od praslavenskoga korijena *zel- ‘viridis’, ‘zelen’ (Skok 1973: 648).
On, pak, dolazi iz indoeuropskoga korijena *ģhel- s inačicom *ghel- ‘žut, zelen’
od kojega postaje riječ žut, talijanski giallo, njemački gelb. Istoga je korijena i riječ
zlato i njemačka Gold (Gluhak 1993: 694, 695). Njemačka riječ grun podrijetlom
je od starovisokonjemačkoga gruoni što znači ‘rasti’ jednako kao i engleski green
(od grow ‘rasti’), što upućuje na to da je zelena boja, boja onoga što raste, dakle bi-
ljaka. Zelena boja ima pozitivnu simboliku. Asocira na prirodu i njezine atribu-
te: život, plodnost, snagu, ponovno rođenje, obnavljanje i besmrtnost (Oprašić
2010: 128). U selu Kovačići (kod Kladnja) narod se ranije služio izrazom modri
se onda kad se radilo o bujnom rastinju koje ima tamno zelene listove, odnosno
stabljike, dok u mjestu Obadi (kod Srebrenice) se kaže: “Modri se kukuruz, bije
mrak iz njega”, ili kod Bratunca: “Modri se šenica, žito, ako je previše zeleno” (Ivić
1996: 15). Kod Džumhura je moguće prepoznati prožimanje ovih nijansi pa su
modre vode Ibra, ali je zelena Bursa, jezero je modro ali i zeleno.
I kod Džumhura zelena boja je uglavnom u kontekstu prirodnosti: zelena
voda, rijeka, čaj, livada, duhan, jezero, grana, zmijurina, vrtovi, dolina, bube,
led, zvijezde, trava. S obzirom da je Džumhurovo pripovijedanje neraskidivo s
opisima pejzaža, ne čudi visok udio zelenog kolorita u njegovom pisanju, s 66
pojavnica odnosno s 17,2% pojavnošću.
U Bosni se kao i drugdje u slavenskim zemljama pridjev bijel javlja u funkci-
ji kvantifikativa žitarica. U prasl. se pod odrednicom bĕlĕti iskazuje informacija
dozrijevanja usjeva. Upravo taj fenomen da jedan tako važan i radostan događaj
biva najavljen sticanjem karakterističnog kolorita na koji se primjenjuje naziv
bijeli najviše je mogao doprinijeti promovisanju naziva u pohvalni epitet, izdaš-
no potom korištenom u epskim pjesmama (Ivić 1999: 3). Tako se postupkom
epiteta ornantia, odnosno s opisnim, ukrasnim, pohvalnim ili stalnim pridjevci-
ma ulazi u polje antroponimije, pa u našem korpusu evidentiramo niz primjera
koji u svojoj osnovi bilježe pridjev bijel-, odnosno kojima je bjelina u raznim
konotacijama postala motivikom imenovanja. Dakle, pridjevsku odredbu bijel,
352
narod je upotrebljavao shodno recepturi primjenjenoj u epskim pjesmama, sa

metaforizovanom semantikom u značenju hvale dostojan, lijep.
Praslavenski leksički oblik iz kojeg se razvio pridjev bijel etimološki je naj-
neposrednije oslonjen na indoeuropska komponentska obrazovanja sa znače-
njem svjetline i blijeska. Fasmer (1964) pod odrednicom белыŭ napominje da
je taj determinativ o kojem odrednica saopštava u srodstvu sa staroindijskim
riječima bhālam – blijesak i bhāti – svijetliti, dok Skok (1971: 152) za pridjev
bio ili bijel bilježi da je i slavensko i baltičko značenje bijela boja, koje se kao i
njemačko weiss, razvilo iz svjetlosti i sjaja. (Ivić 1999)
U ontološkim metaforama Džumhur često koristi sastavnicu bijel, pa se
nerijetko javljaju spojevi: bijeli dani (Nekrolog jednoj čaršiji - “Osveta mrtvih
sultana”), bijeli svijet (Arijana - “Oproštaj od cvijetnog Širaza”), bijela tišina
(Nekrolog jednoj čaršiji) ili metonimijom stereotipa bijeli Rusi (Pisma iz Afrike
- “Maroko”), kao i u ustaljenim svezama u funkciji epiteta: bijeli turbani, bijele
brade, bijeli minareti, bijele grudi, bijela prsa, bijelo vino, bijela kahva i sl. Pridjev
bijel bilježi značajnu pojavnost u definiranome korpusu s 91 pojavnicom što
čini 23,7% frekvencione vrijednosti. Džumhur ne vodi računa o poimanju bijele
boje u kontekstu hvale ili svjetlosti, tek se mogu prepoznati fosilizirane poštiva-
lačke sveze u domeni religije: bijeli minareti, bijeli turbani.
Zaključak
Pri utvrđivanju sinonimnih odnosa među supodređenicama valjalo bi uključiti
znanje o trima ključnim svojstvima boja u fizičkom svijetu: tonu, jačini i zasi-
ćenosti. Ta se osnovna svojstva boje odražavaju i u jeziku: ton kao pridjev za
osnovne boje (npr. plava, zelena, žuta), svjetlina prilozima u prvom dijelu slože-
nice (npr. svijetloplava, tamnozelena), a zasićenost boje sufiksima -ast, -kast, npr.
plavkast, zelenkast, ili složenim pridjevima, npr. prozirnoplava, žućkastosiva i sl.
(Čendo, 2013:229). Osim svjetline (svijetlo, tamno, blijedo) svijetloplava, svije-
tlozelena, svijetlosmeđe Džumhur tvori nazive po zasićenosti zelena i zelenka-
sta, crvena i crvenkasta, i jasne umiješanosti druge boje smaragdnoplava. No-
votvorene boje imaju taksonomijski status hiponima prema svojim temeljnim
modelima (engl. basic model). Jedna prema drugoj svijetlozelenkasta i blijedo-
zelenkasta bit će bliskoznačnice, a svijetlozelena i tamnozelena sličnoznačnice.
U Džumhurovom koloritu ukupni udio pojedine boje nije uvijek propor-
cionalan njezinoj raspršenosti u nijanse, ali je raspon pojavnica boja u djelima
prilično velik: od 0 do 91. Ukupan broj i pojavnost pridjeva za boje koji se po-
javljuju u definiranome korpusu pokazuju da upotreba različitih pridjeva za
353
boje i njihovih nijansi, čitatelju vješto dočaravaju svijet viđen slikarskim okom,
što je životni poziv Džumhura kao pisca i slikara. Šarenilo književnoga svijeta
postupno se preslikava na objektivan svijet. Različitom upotrebom leksema za
boje: manjim ili većim brojem pojavnica i pretežitim odabirom boja iz spektral-
noga ili crno-bijeloga semantičkog polja definira se sljedeća ljestvica fokalnosti:
bijela (91) > zelena (66) > crna (60) > plava (31) > crvena (28) > smeđa (22)
> siva (18) > modra (15) > zlatna (11) > rumena (6) > ljubičasta, srebrena (5)
> mrka (4) > smaragdna, siva, vran (3) > narandžasta, rujna, roze, mavena,
ružičasta (2) > žuta, pepeljasta (1)
Kad se promatraju samo prototipni članovi obiju potkategorija BOJE, više je

pojavnica u kategoriji SPEKTRALNIH BOJA nego NEBOJA iako najveću
prototipičnost bilježi crna kao neboja, i kad se dodaju nijanse stanje se bitno
ne mijenja:
Neboje, boje i njihove nijanse pojavnost postotak

neboje 171 44,5%
spektralne boje 214 55,7%
nijanse spektralnh boja 10 2,6%
Ukupno 384 100%
Colors and prototype theory in literary works

of Zulfikar Džumhur
Summary
According to the theory of prototypes and cognitive approach to categories,
in this paper will be to study the names of colors in Bosnian culture of literary
creativity of Zulfikar Džumhur, with the task of discovering what color prom-
inently on perceptual and cognitive level. In this paper will be tested a possible
developmental basis for the universality of focal colors, those areas of the color
space previously found to be the most exemplary of basic color names in bos-
nian language. The material of this study consists of all adjectival words for
colors and their shades of literary works Zulfikar Džumhur, and will observe
the distribution and occurrence of colors, variety of colors and their effects, and
will define the degree focali certain color.
Keywords: anthropology and cognitive linguistics, theory of prototypes,
scale focali, peripheral members, colors, shading
354
Literatura
Anić, Vladimir (2006), Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Novi liber, Zagreb.
Bahilina, N.B. (1975), Istorija cvetooboznačeij v russkom jazyke, Moskva.
Conklin Harold (1964), Hanunoo Color Categories, Language in Culture and Society, A
Reader in Linguistics and Anthropology, edited by Dell Hymes, New York, Evanston.
And London, Harper and Row Publishers, 189-192.
Čendo, Kristina i Zrinka Jelaska (2013), Paleta boja u romanu Povratak Filipa Latinovicza,
Croatica, Zagreb, XXXVII, 213-253.
Davies, Ian,Greville Corbett (1994), The basic color terms of Russian, University of Surrey,
Linguistics 32, 65-89.
Gafurov, Alim (1971), Lev i Kiparis, Akademija nauka SSSR, Nauka, Moskva.
Gluhak, Alemko (1993), Hrvatski etimološki rječnik, August Cesarec, Zagreb.
Heider, Eleanor A. (1972), Probabilities, sampling and ethnographic method: The case of
Dani colour names, 448-466.
Heider, Eleanor A., D.C. Olivier (1972), The structure of the color space for naming and
memory in two languages. Cognitive Psychology 3, 337-354.
Hering, Ewald (1964), Outlines of a Theory of the Light Sense, Cambridge, Mass.: Harvard
University Press.
Hlebec, Boris (1988), „Nazivi za boje u Srpskom rječniku”, u: Međunarodni naučni sastanak
slavista u Vukove dane, XVIII/I, Beograd, 145-151.
Ivić, Milka (1999), „Belo kao lingvistički i kulturološki problem”, Južnoslovenski filolog br.
55, Beograd, 1-19.
Ivić, Milka (1996), „O izrazima plav i modar - nova saznanja”, Južnoslovenski filolog, Beograd
Jelaska, Zrinka, Tomislava, Bošnjak, Marina, Balent (2005), “Nazivi za boje u hrvatskome
jeziku i njihovo značenjsko porijetlo u usporedbi s francuskim i engleskim”, Granić,
Jagoda, ur.). Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike, Zagreb – Split: Hrvatsko
društvo za primijenjenu lingvistiku, 357-366.
Kay, Paul & Chad K. McDaniel (1978), “The linguistic significance of the meanings of
basic color terms”, Language 54, 610-646.
Kay, Paul & Luisa Maffi (1999), “Color appearance and the emergence and evolution of
basic color lexicons”, American Anthropologist 101, 743-760.
Kay, Paul & Terry Regier (2003), “Resolving the question of color naming universals”,
Proceedings of the National Academy of Sciences 100, 9085-9089.
MacLaury, Robert E. (1997), Color and cognition in Mesoamerica: constructing
categories as vantages, Austin: University of Texas Press.
Marcu, Rodica (1965), Note privind vocabularul cromatic în limbile franceză, italiană şi română,
Analele Uhiversitaţii Bucureşti, Seria ştiinţe sociale, Filologie, anul XIV, 283-304.
Opašić, Maja, Nina, Spicijarić (2010), Prilog kontrastivnoj analizi frazema sa sastavnicom
boje u hrvatskoj... Fluminensia, god. 22 br. 1, 121-136.
355
Phillip, G. (2006), Connotative meaning in English and Italian color-word metaphor,

[Online] Available: http: //metaphoric.de/10/Philip.pdf (accessed 28.06.2008) .
Skok, Petar (1971-1974), Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1-4),
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb.
Sternheim, C.E. and R.M. Boynton (1966), Uniqueness of perceived hues investigated with a
continuous judgemental technique, Journal of Experimental Psychology, 770-776.
Schubert, Gabriella (1998), „O semantici nekih vlastitih imena u srpskom jeziku i drugim
slovenskim jezicima”, Naučni sastanak slavista u Vukove dane 27/2, Beograd, 97-111.
Škaljić, Abdulah (1966), Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo.
Tanhofer, N. (2000), O boji na filmu i srodnim medijima, Novi Liber, Zagreb.
Taylor, J.R. (2003), Linguistic Categorisation, Oxford University Press, Oxford.
Vuletić-Vukasović, Vid (1899), „Narodno bojadisanje u Lici i Krbavi”, Bosanska vila, 11-12.
Wyler, S. (1992), Calour and Language: Calour Terms in English, Tubingen:
Gunter Narr Verlag.
Volis Badž, E. A. (1988), Amajlije i talismani, Beograd.
356
Mr. sc. Nermin Šušić
Edukacijski fakultet
Univerzitet u Travniku
LEKSIČKO-SEMANTIČKE POSEBNOSTI
DŽUMHUROVOG PUTOPISA
Sažetak
Rad kojeg smo naslovili Leksičko-semantičke posebnosti Džumhurovog
1
putopisa ima nekoliko ciljeva:
- Aktueliziranje leksikoloških i općesemantičkih proučavanja
bošnjačkog putopisa;
- Uočavanje, izdvajanje i definiranje široke leksičko-semantičke građe
bosanskoga jezika koju je Zuko koristio na svoj način;
- Specifična kombinacija leksičkih jedinica se prati po različitim
kriterijima: po pripadnosti određenim sferama upotrebe, po po-
rijeklu, statusu, po frekventnosti pojavljivanja... Izdvajamo ovdje
onomastike i fraze;
- Reinterpretiranje teorijskih načela leksičke semantike bosanskoga
jezika na primjerima iz korpusa;
- Bez figurativne leksike jezik bi djelovao siromašno i nemoćno da
iskaže sve nijanse značenja, odnosno punije i obuhvatnije značenje.
Stoga ćemo se baviti i nekim stilskim postupcima.
Ključne riječi: leksika, leksema, leksička semantika, putopis, onomasti-
ci, fraze, stilska sredstva, polisindet, apostrofa, elipsa, retoričko pitanje i
retorički obrat
Uvod
Nekrolog jednoj čaršiji je sjajna zbirka putopisa, prvijenac Zulfikara Zuke
Džumhura, bosanskohercegovačkog putopisca, slikara i karikaturiste,
objavljena 1958. godine. U predgovoru kojeg je napisao nobelovac Ivo Andrić,
Travničanin svjetske reputacije, sa kojim je Zuko drugovao i često ispijao
pokoju u znak potvrđivanja dobrih odnosa, kaže da je od mnogih naših putnika
pred nama jedan naročite vrste, slikar i pisac, novinar, savremeni jugoslovenski
čovjek, savremenih shvatanja i pogleda, budne pažnje i oštra oka. Umjetnik je
1 Ovaj rad tretira sadržaj putopisa Zuke Džumhura Nekrolog jednoj čaršiji izdanje Biblioteke
Dani, Sarajevo, 2004. Nekrolog – grč. posmrtni govor ili novinski članak o pokojniku (Klaić:
Veliki rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1974, str. 901)
357
koji umije “u dvije brazde da ore”. Zuko je Hercegovac, a njima je riječ veliko
iskušenje kome oni teško mogu da odole.
Nadalje, Andrić konstatira da je ova knjiga u službi čovjeka, te da razvija
pred našim pogledom brz, ali širok film utisaka i zapažanja o ljudima, ljudskim
odnosima i naravima. On Zukine putopisne priče naziva crticama feljtonske
kratkoće, ali to opet znači da je autor zanimljiv i da ne iscrpljuje ni izdaleka naše
strpljenje i našu želju da ga slušamo. U četrnaest putopisnih novela Zuko nas
provodi svojim tijelom i duhom kroz Orijent.
Ovaj Konjičanin potječe iz stare ugledne ulemanske porodice, zato mu nije
strana priča o tradiciji, umotvorinama, veliko predznanje o vjeri, kulturi, a svoju
načitanost i umijeće potvrdio je kroz bogate kombinacije jezičkih jedinica svih
nivoa strukture, ali i kroz informacije koje je na svojstven način kombinirao
u kolorit lijepe misli i sočne poruke. Svojom snagom i živošću stila potvrdio
se kao veliki majstor. Mogli bismo reći rudar jezika, kako je svojevremeno Kiš
nazivao Kulenovića, ali rudar koji nije kopao samo primarno slavensku leksičku
bazu, nego počesto iskopavao rudno leksičko bogatstvo Istoka i Zapada i na
osoben način to bogatstvo pohranjivao u leksičke sehare u kojima se čuvaju
dragocjenosti bosanske jezičke tradicije.
Biografi kažu da je Zuko Džumhur bio izuzetan čovjek. Sâm predsjednik
SFRJ Tito vrlo rado se družio sa Zukom što mu je davalo i određeni društveni
prestiž i mjesto. Zuko je jedan od najvećih bohema svoga vremena, tragač za
novim svjetovima, tradicijama i kulturama koje je pitkim jezikom pretakao na
papir i ostavljao kao svjedočanstvo o putu i putniku, o svijetu i svjetini, o mahali
i velegradu, o običnom čovjeku i plemiću...
Nakon Nekrologa Zuko pravi dug prekid u pisanju tako da tek nakon 15
godina izdaje drugu knjigu putopisa Pisma iz Azije (1973), a nakon 9 godina i
čuvena Hodoljublja (1982) koja su filmovana kroz TV serijal koji i danas pred-
stavlja radost za svakog gledaoca.
Hodoljubio je Zuko svijetom, zapisivao i pričao, spajao ljude i rušio gra-
nice. Govorio je lagahno, svima razumljivim, narodnim jezikom, objašnjavao i
najsloženije pojmove iz svijeta umjetnosti, prirode, geografije, historije, društva
i politike, zbog čega je bio blizak i cijenjen u svim slojevima društva, kako aka-
demskim, tako i narodnim.
Zuko Džumhur je bio izuzetan čovjek. Sâm predsjednik SFRJ Josip Broz Tito
vrlo rado se družio sa Zukom. Hio je jedan od najvećih boema svoga vremena.
358
Njegov stil je kombinirao govorni i standardni jezik, narodne poslovice i fraze-

me, dok je specifična leksika, napose leksička semantika motivirana tematski,
toponimski, etnički, ktetički, zavičajno, historijski.
Džumhur jezički razmišlja, lični stav i emocionalan ton iskazuje preko
epiteta i onomastika, ojkonimije i hidronimije koju na začudan način leksički
kopča tako da počesto čitaoca ostavlja bez daha, sa znatiželjom da interpretira,
obrazloži, opservira i evaluira.
Kroz odomaćenu leksiku poentira religijske, rasne, klasne i druge identitete.
Posebnosti leksike
Na početku govora o leksici bit ćemo slobodni ponoviti šta gramatika kaže o
ovom skupu po mišljenju mnogih najznačajnijih jedinica jezičke strukture. Skup
riječi jednog jezika nazivamo leksikom, to je zbir leksema, rječnički sastav jezika,
sve riječi, njegovo rječničko blago. Ona predstavlja složeno organizirani sistem.
Leksema je i svaka pojedina riječ u rječniku, ali i ukupnost svih oblika jedne
riječi te zajednički naziv za dvije ili više riječi kojima se označuje pojam (Antoš,
1972: 89). „Kad laik kaže ‘riječ’, on čas misli na riječ sa kakvim posebnim na-
stavkom. Takvu nepreciznost nauka ne trpi, pa su lingvisti ustanovili poseban
termin, leksem, koji se odnosi na riječ sa svim njenim gramatičkim oblicima,
dok su pojedinačne oblike jednog leksema nazvali njegovim aloleksima“ (Riđa-
nović, 1985: 165).
Leksem(a) je apstraktna jedinica koja obilježava kompleks svih gramatičkih
i leksičkih značenja riječi.2 To je minimalna distinktivna jedinica u semantič-
kom sistemu jeziku (Dragičević, 2007: 35-39). Uobičajeno je da se leksema de-
finira još i kao jedinica rječnika jednog jezika, u leksikografiji se zove natuknica
ili odrednica, tj. istaknuta riječ u rječniku, stavljena abecedno ili drugačije na
svoje mjesto sa definiranim značenjem (Čedić, 2001: 144).
Leksika bosanskoga jezika u poređenju sa ostalim južnoslavenskim jezici-
ma stoji na samome vrhu po svojim izražajnim mogućnostima. Prof. Jahić u
“Predgovoru” Školskog rječnika bosanskoga jezika kaže da je bosanski jezik rječ-
nički najslojevitiji slavenski jezik.
2 S pravom se kaže da je zalihosti (redundantnosti) najviše u leksici. Leksema može imati

leksičko-gramatičke i leksičko-semantičke alolekse. Za leksičko-semantičke alolekse Darinka
Gortan-Premk upotrebljava termin semantička realizacija. Osnovno značenje lekseme zove
se primarna semantička realizacija, a sekundarna značenja (sekundarne leksičko-semantičke
alolekse) nazivaju se sekundarne semantičke realizacije.
359
Leksika prema upotrebi
Shodno kriteriju podjele leksike prema sferi upotrebe postoji:

a) općeupotrebna leksika, ona kojom se manje-više služe svi govornici
jednog jezika, riječi u svakodnevnoj upotrebi, odnosno riječi sa velikom
frekvencijom, svako ih razumije bilo da su književne ili neknjiževne/
substandradne i
b) terminološka leksika 3 , ona koja se koristi u nekoj specijalnoj oblasti ljudskog
znanja i aktivnosti, specijalizirana leksika pojedinih naučnih disciplina.
Za razliku od općeupotrebne leksike, čije se značenje samo od sebe razumije,4
kod termina se značenje definira, strogo određuje. Značaj termina u razvoju
pojedinih nauka i u životu uopće je nemjerljiv. Tačna saznanja u nekoj oblasti
moguće je steći upravo preko ove leksike te se slobodno može govoriti o pojed-
inim naučnim i tehničkim terminosistemima.
U putopisnim crticama Nekrologa dominiraju orijentalni termini, ovaj put
religijske provenijencije, pripadaju sakralnoj sferi ili običajnom životu, što znači
da su poznati ograničenoj grupi korisnika našeg jezika, uglavnom onima iz redova
muslimanske konfesionalnosti. Evo nekoliko primjera koji potvrđuju kazano:
...Mijenjao je zastave, posade i molitve na svojim kulama...zavijao čalme i tur-
bane, vodio vojske, dizao bedeme, hareme i šadrvane...opasivao se tabijama,
topovima, kumbarama...general Filipović prođe Bosnom... (11)
I da se Porta tu obavezala (svečano) da vrati Srbiji šest nahija, i da je sultan

obećao ferman snadbjeven hatišerifom... (19)
Za carskim fijakerom na Selamliku u Aja Sofiji tiska se tijesnim ulicama Sir-

kedžija gomila dvorskih sobara, generala, pezevenka, kuhara, velikih vezira,
uškopljenika, paša, bozadžija, špijuna, čankoliza, derviša, begova i četiri stoti-
na ađutanata,ministara i vatrogasaca... (27)
Učestvovovali su i očenaši i artiljerilja i Kur’an i motke. Svađali su se carevi,

vladike, prosjaci, bašibozug i krstaši... (40)
3 Lat. terminus = međa, granica, cilj, stručni izraz

4 „Općeupotrebni leksik čine sva leksička izražajna sredstva koja ne posjeduju stilsku
vrijednost, ne pripadaju specijalnom, socijalno ili teritorijalno ograničenom leksiku i
bez ograničenja se koriste i u pisanim i u usmenim jezičnim oblicima“ ( Jasna Melvinger,
Leksikologija, Pedagoški fakultet , Osijek, 1984., str. 77).
360
Ovo je posmrtno slovo hiljadama galinterija, parfimerija, konfekcija, manu-

faktura, kolonija, bakala, aščinica, kafanica, zlatara, krpara, antikvara, sta-
klara, staretina, svaštara i ostalim stotinama malih dućana u tamnim svodo-
vima nekada čuvene Kapali-čaršije u Istanbulu. (40)
...na ulazu najveći istočni arsenal polovnih frakova, redengota, smokinga i štra-
fastih pantalona. (42)
Leksika prema porijeklu

Leksika svakog jezika se bogati, obnavlja i razvija da bi jezik što bolje zadovoljio
potrebe svojih govornika u svakodnevnom životu. Dakle, broj riječi jednog je-
zika je u tijesnoj vezi sa društvenim životom naroda koji se tim jezikom služi. U
bosanskom jeziku, prema kriteriju porijekla, leksika je dvovrsna:
1. izvorne riječi, slavenskog porijekla, one koje su nastajale tokom historijskog
razvoja našeg jezika i naše kulture, i
2. tuđice, posuđenice, pozajmljenice, riječi stranoga porijekla preuzete iz
različitih jezika.
Leksički fond jezika se bogati i razvija u procesu svog vlastitog unutrašnjeg
razvoja, naročito u novije doba preuzimanjem brojnih riječi iz drugih jezika.
Nove riječi se prilagođavaju određenom jezičkom sistemu, u njemu samom ili
vanjskim utjecajima i razmjenom, raznim oblicima i postupcima spajanja, na-
dogradnjom, tvorbom (kovanice), itd.
Riječi i izrazi stranoga porijekla imaju veliki udio u našem svakodnevnom
govoru, književnom jeziku općenito. Njihov ulazak i prilagođavanje u našem
jeziku se može pratiti od najstarijih vremena do danas. Najviše riječi bosanski
jezik je prihvatio iz onih jezika koji su nam u toku povijesti bili najbliži. Uzroci
tome su kulturni i civilizacijski.
Posuđenice, preuzete riječi iz drugih jezika, uzimaju se da označe ono što
u zatečenoj situaciji ne postoji u kulturi jezika primaoca. U procesu prenošenja
značenja iz jednog jezika u drugi najčešće se susrećemo sa problemom prevođe-
nja onih leksema ili sintagmi koje su markirane jezikom kao vidom kulture. U
novije doba, međutim, posuđivanje riječi iz stranih jezika šireg je zamaha. To je
rezultat ekonomskog, političkog i kulturnog povezivanja raznih naroda. Inter-
nacionalizacija načina života i mišljenja pogoduje prihvaćanju riječi iz drugih
jezika, posebno rječničkih internacionalizama. Od njih nije pošteđen nijedan
jezik, pa ni bosanski.
361
Preuzete riječi iz drugih jezika nedovoljno jezički prilagođene nazivamo tuđi-

cama. Dvije su vrste riječi stranoga porijekla:
1. direktne posuđenice, semantički i formalno identične ili slične riječima
iz jezika izvornika i
2. leksički kalk,5 tvorba riječi domaćim leksičkim sredstvima prema
stranom modelu.
Većina leksema iz orijentalnih jezika u našem jeziku toliko se prilagodila da se
i ne smatra riječima stranoga porijekla nego domaćim leksičkim naslijeđem.6
Turcizmi su nezaobilazan jezički fundus koji je obogatio naš jezik i oni su uni-
jeli u našu kulturu specifične odlike jedne kulture čija je duhovnost stalno pri-
sutna u bošnjačkom narodu. Lingvisti su se bavili riječima stranoga porijekla u
bosanskom jeziku i došli do zaključka da najveći procenat otpada na turcizme,
te da upravo turcizmi predstavljaju najmarkantniji sloj leksike u bosanskome
jeziku. Škaljić je u svom Rječniku turcizama (1989: 23) zabilježio 8742 riječi.
Asim Peco je utvrdio oko 11.000 leksema iz turskog, odnosno orijentalnih
jezika - perzijskog i arapskog. Od tih 11.000 mnogi su već postali arhaizmi
ili historizmi. To je jednostavno u prirodi bosanskoga jezika koji bi zbilja bio
anemičan i prazan da nema ovih riječi. Tokom duge upotrebe, neke riječi su se
odomaćile, podvrgle pravilima našeg jezika, te ih ne osjećamo stranim, posebno
one za koje nismo imali domaće riječi. A i unošenje riječi stranoga porijekla u
logično povezan govor stilski je relevantno (Muratagić-Tuna, 1993: 133).
Orijentalizmi predstavljaju veći dio realija, oslikavaju davno vrijeme, sa
svim društvenim, socijalnim, kulturološkim i drugim posebnostima. Kao i u
svim jezicima gdje je dolazilo do međujezičkoga kontakta u historiji, i u bo-
sanskome jeziku nailazimo na supstrate stranih jezika, koji nisu u genetskoj
vezi s njim.7
Mnogi lingvisti u orijentalizme, pored riječi porijeklom iz orijentalnih je-
zika, svrstavaju i one koje su preuzete posredstvom ovih jezika a porijeklom su
5
Franc. calque = kopija; naziv za pojavu kada se ne uzima strana riječ u punom značenju,
već samo njen unutrašnji oblik (Mićunović, 1988: 253). Leksičkim kalkom se riječ stranoga
porijekla bukvalno kopira npr. zemljoradnja (lat. agricultura), rukomet (engl. handball).
6 Dr. Ismet Smailović je dosljedno primjenjenom lingvističkom metodologijom
prilagođavanje orijentalizama našem jeziku objašnjavao na građi muslimanskih imena, a
ta prilagođavanja u potpunosti su adekvatna procesu adaptacije i ostalih orijentalizama u
bosanskome jeziku.
7 Tako imamo turski jezik koji pripada turkijskoj, a arapski i perzijski semitsko-hamitskoj
jezičkoj porodici, dok bosanski jezik u skupini baltičko-slavenskih jezika pripada zajedničkoj
indoevropskoj jezičnoj porodici.
362
npr. hebrejske, grčke i sl., te one koje imaju makar jedan morfem orijentalnog
porijekla u svome sastavu. Mi smo u ovom dijelu ipak razdvojili grecizme i riječi
hebrejskog porijekla.
Među mnogobrojnim primjerima ističemo:
Sada mu u baštama srušenih starih hamama veu posljedne djevojke s ibrikom
u ruci pune mladeža, viklera i sevdaha... (11)
Istok i Zapad žive u srdačnoj koprodukciji jedne import-export stvarnosti pune

derta, simensa, ovčetine, Filipa Morisa i Hadži-Bekirovog rahatlokuma. (22)
Svjetlost se skriva od mraka u ispucane celindere malih petrolejki, u crne mutva-

ke i hajate dokusurenih čorbadžijskih konaka i magaza. (56)
Najbolji stihovi recitovani na ovim festivalima ljubavi ispisivani su na perga-

mentu i vješani o sive zidove drevnog Avramovog svetišta. (78)
Gaza, jod, injekcija, testera, makaze, satara. (87)
Leksika prema statusu

Jezik posjeduje neiscrpne mogućnosti da se bogati novim riječima. Novotvo-
rene riječi koje još nisu općeprihvaćene nazivaju se neologizmi.8 Neologizmi
su nove riječe dok ne uđu u aktivnu, svakodnevnu upotrebu, dok ne postanu
običnim riječima. Dakle, neologizmi su nove riječi samo u jednom odsječku
vremena, a u drugom su obične.
Neologizmi su riječi kojima se obično zamjenjuju pozajmljenice. Grade se
radi označavanja novih pojmova, a da pritom nisu u općoj upotrebi. Nastaju
da bi upotpunili leksičku prazninu. Pri njihovom nastajanju zastupljeni su svi
tvorbeni modeli.
U vezi sa stvaranjem novih riječi je tzv. produktivnost derivacionih afiksa,
tj. njihova veća ili manja sposobnost da grade nove riječi prema određenom
tvorbenom obrascu. Čomski kaže da gramatika treba da bude naučna teorija
jezika, a svaka teorija nastoji da posmatranjem ograničenog broja fenomena
predvidi sve ostale fenomene u svom domenu.
8 Grč. neos-nov, logos-riječ, pojam; tvore se na osnovu jezičkim elemenata koji već postoje
u jeziku. Prihvataju se u standardni jezik pod uvjetom da su izvedeni prema gramatičkim i
leksičkim zakonitostima tog jezika.
363
U posljednje vrijeme, tvorbena pitanja se sve češće ispituju iz semantičkog ugla. D.

Šipka (1998: 102) sasvim eksplicitno ubraja tvorbu riječi u “leksikološke discipline
s visokim stepenom autonomije”. D. Gortan-Premk (2004: 136) uvodi u srpsku
leksikologiju semantičko variranje. Pod ovim terminom podrazumijevaju se po-
lisemija i derivacija kao procesi u okviru kojih važe iste semantičke zakonitosti.
Zanimljivo je istaknuti da se u lingvističkoj literaturi prenesena značenja
nazivaju još i semantički neologizmi (Minović, 1980: 59).
Svaka građa je samo djelimično reprezentativna i nijedan izbor primjera ne
garantuje da će obuhvatiti sve nove riječi koje su u upotrebi u jednom vremenu.
Pred leksikografom je nezahvalan zadatak da pogodi koja bi od određenih indi-
vidualnih tvorevina mogla jednog dana da uđe u širi opticaj. Veliki fond novih
riječi nastaje od starih izvođenjem, afiksacijom ili promjenom značenja.
Dugometražni historijski film o sultanskom Jedrenu brzo se svršio. (20)
U šlifovanom staklu smeđih vitrina šećerna vojska šarenih šećerlama kao eg-
zotični statisti u holivudskoj šarenoj kolorparadi pred rokoko kapijama nekog
maharadže od Hajdarabada. (29)
Nekada je iz duga vremena proučavao budizam i kao Lamartin putovao u

Svetu zemlju na hadžiluk. Ovdje je povjerovao u lijepu Hadtidžu i postao tur-
kofil. (37)
...Hiljade mjenjača, torbara i bogoiskatelja čak iz buhare i taškenta. (74)
Beduin ima svoj laki šator koji mu u pustinji zamjenjuje basnoslovne borce... (77)
...Njemačke mašinerije, francuske kozmetike i pakistanskih probisvijeta i

isposnika. (78)
Ovom odjeljku leksičke analize pripadaju i arhaizmi (grč. archaios = star) -

zastarjele lekseme, manje poznate savremenom čitaocu. One su prestale da se
upotrebljavaju u savremenom jeziku zato što su ih zamjenile neke druge lekseme.
Arhaizama skoro da i nema u korpusu. Zato ovdje ističemo oblike koji se
rjeđe upotrebljavaju u savremenom bosanskom jeziku, a koje terminološki ne
možemo smatrati arhaizmima. Ovdje smo modificirali značenje termina arha-
izam i prihvatili kao opći termin za leksiku zapostavljenu u upotrebi. Jezik je,
kao živi organizam, sklon promjenama, posebno na planu leksike. Status odre-
đene lekseme nije definitivan, može biti arhaična pa se ponovo početi upotre-
bljavati ili neologizam učestalom upotrebom postati dio standardnoga jezika.
364
I mrak pokulja iz konaka mutvaka i budžaka manastirskih-ljepljiv i crn. (52)

Kap po kap kapalo, titizlo i džimrisalo, rovašilo i cicijašilo, kat po kat... (57)
Džumhurovi onomastici
Onomastika /onomatologija je lingvistička disciplina koja proučava nastanak
i značenje imena. Dolazi od grč. onomazo – imenujem; nauka o značenju i
tvorbi (vlastitih) imena (Klaić, 1979: 973). Imena su sloj leksike i u tom smislu
predstavljaju i predmet leksikologije. Pošto su imena sloj leksike koji se sporo
ili rijetko mijenja, u njima su uskladišteni, smješteni podaci iz historije jezika i
historije uopće, podaci o sudbini raznih naroda, njihovom porijeklu i seobama.
Onomastici su podsistem unutar leksikona.
Mada zasebni od ostalih slojeva, onomastici nisu homogena kategorija.
Onomastika proučava imena ljudi (antroponimi), nazive biljaka (fitonimi), na-
zive životinja (zoonimi), nazive mjesta (toponimi), nazive uzvišenja i planina
(oronimi), nazive rijeka, jezera, mora (hidronimi) itd. Najviše pažnje kod ono-
mastičara pobuđivali su antroponimi i toponimi, te oni zauzimaju centralno
mjesto u onomastičkim istraživanjima. Evo nekih od primjera iz knjige:
Lukavi Šerif, veliki protivnik Vahabita, skončao je u odajama prostranog glu-
hog konaka u nekoj bezimenoj mahali Nikozije ili Famaguste. (98)
Neko je rekao da će Džeda jednog dana prestići Los Anđelos ili Floridu. (74)
Poslije su igrale dvije Arapke, pa šest Njemica, pa tri Grkinje... (62)
Vestinghaus, Simens, Sidol, Kerting, Orion. (42)
Vladislav Gramatik, učenik Konstantina Filozofa, geograf i prepisivač od No-

vog Brda...u kraju ćustendilskom u zemlji Rumeliji. (51)
Prema frekventnosti pojavljivanja u Nekrologu prvo mjesto zauzimaju imeni-

ce, potom pridjevi, zatim glagoli, pa zamjenice... Imenice su najfrekventniji sloj
Zukine leksike.
365
Fraze
Ovaj odjeljak analize obuhvata fraze9 koje ćemo zasebno tretirati i teoretski i u
primjerima. U savremenoj nauci u jeziku frazeme se definiraju kao višeleksemni
spojevi koji se po nizu karakteristika razlikuju od slobodnih skupova riječi i sin-
tagmi. Među brojnim obilježjima frazeoloških izraza u literaturi se najčešće na-
vode sljedeća: ustaljen i kompaktan sastav leksičkog spoja od najmanje dvije au-
tosemantičke riječi, globalno, frazeološko značenje, ekspresivnost i slikovitost,
reproduciranje u gotovom obliku i neprevodivost sa jednog jezika na drugi.
O semantičkoj strukturi frazema i značenjskim transpozicijama koje se u
njoj odvijaju, a one predstavljaju suštinu samog procesa frazeologizacije,10 u
našoj lingvistici nije objavljen potpuniji prilog. Na planu leksikografske obra-
de frazeološkog blaga bosanskoga jezika imamo značajniji rad prof. Tanovića
(2000), koji je uradio dosta na popisu i semantizaciji frazeoloških jedinica, kao
i savremene rječnike bosanskoga jezika iza kojih stoje zvučna imena bosnistike
profesori Dževad Jahić, Senahid Halilović i Ismail Palić sa saradnicima.
Jezik je rafiniran sistem, vitalan i djelotvoran. Pored sposobnosti da se pri-
lagodi svim inovacijama, u njemu se vremenom formiraju izvjesni jezički sklo-
povi koji su iskustveno prepoznatljivi i koji se dugo i često ponavljaju. Gotove
jezičke tvorevine, koje su značenjski monolitne i zatvorene, nazivaju se frazema-
ma. Članovi frazema čine neraščlanjivu cjelinu. Nijednu riječ u frazeologizmu
ne možemo proizvoljno ispustiti budući da su semantički preoblikovane. Takav
sklop riječi se, dakle, u govornom činu reprodukuje kao neodvojiva cjelina. Sa
semantičkog stajališta frazemi ili frazeologizmi jesu nosioci posebnog, preina-
čenog značenja koje je dugotrajnom upotrebom postalo njihova prava i nepro-
mjenjiva semantička vrijednost. Takvi skupovi riječi, bez obzira u kolikoj mjeri
jesu ili nisu motivirani osnovnim značenjem, postaju izrekom u odgovarajućem
konekstu (Vajzović, 1999: 209).
Kako smo i kazali u ovom odjeljku se bavimo i često ponovljenim
kombinacijama riječi koje ne formiraju frazeološke jedinice, dakle kolokacijom
i leksičkim klišeima.
Važna tema u okviru leksičke semantike je i sintagmatika. Belić je, vođen
svojim sopstvenim, originalnim idejama, izraslim na prvenstveno studioznom
9 Grč. phrasis = izraz, obrt
10 Frazeologija je posebna oblast leksikologije, predmet njenog proučavanja su frazeološki
izrazi koji zajedno sa leksičkim fondom čine rječnik. Frazeologizmi ili frazeološke jedinice -
nazivaju se i još frazemima, frazama idiomima, izrazima - predstavljaju idiomatski skup riječi,
ustaljen skup, automatizovanu konstrukciju ili konvencionalni obrat riječi koje karakterizira
uzajmna povezanost ili uzajmno djelovanje suodnosnih elemenata govora.
366
proučavanju srpskohrvatskog jezika, među prvima počeo da razrađuje teoriju

sintagmatike (nauka o spojevima riječi u rečenici). Njegova velika zasluga leži u
tome što je ukazao na značaj ispitivanja funkcije (službe) riječi u rečenici za ra-
zumijevanje osnovnog principa organizacije jezika i tvorbe riječi i što je insisti-
rao na potrebi da se, radi pravilnog osvjetljavanja jezičkih pojava, riječi ispituju
istovremeno sa pogledom na sve tri njihove dimenzije: na značenje, sintaksičku
funkciju i oblik. Neke od njegovih teorijskih koncepcija, kao naprimjer shvata-
nje o tome da značenje imenice podrazumijeva zbir osobina u izvjesnom smislu
anticipiraju teorijske stavove generativne semantike (Ivić, 1978: 87).
Prof. Midhat Riđanović u knjizi Jezik i njegova struktura (1985: 318) o
čestim vezama riječi tvrdi da ako neka riječ samo ponekad druguje sa nekom
drugom riječi ili riječima, možemo reći da je njihova kolokacija labava, a ako
se dvije ili više riječi skoro redovno javljaju zajedno, kažemo da su u odnosu
čvrste kolokacije. Veoma čvrsta kolokacija karakteristična je za posebnu vrstu
izraza koji se zovu idiomi. Za idiom kaže da je karakteristično i to da mu je
značenje po pravilu drugačije od onog koje bi se dobilo bukvalnim tumačenjem
njegovih sastavnih riječi.
Svaka od sintagmatskih kontrukcija ima neku semantičku komponentu što
joj daje specifičnu ulogu u sistemu ekvivalenata. Ovdje ćemo identificirati fra-
zeološku građu u odabranom korpusu.11
...Kat po kat, para na paru, dan za dan, do smrt za vrat. (57)
U deset sati nigdje žive duše. (57)
...Od debelog papira sa amblemima kraljevskog ratnog vazduhoplovstva i pu-
tuju na vijeki-vjekova... (61)
I prati nas odavde do fajronta. (65)
Putevi gospodnji su asfaltirani. (66)
Njihove odjeće su crne kao grijeh. (66)
U rječnicima sh. jezika, kako općim tako i frazeološkim, status frazema

određivan je na temelju neujednačenih principa i kriterija. Prof. Tanović
potvrđuje da poređenje strukture i obima frazeografskog članka u različitim
rječnicima pokazuje postojanje krupnih razlika u shvatanju same značenjske
strukture i sastava ovih jedinica.
11 Prof. dr. I. Tanović u svojoj Frazeologiji bosanskoga jezika (2000: 12) navodi da je
V.V.Vinogradov na osnovu razrade teorije Charla Ballya izdvojio četiri osnovne grupe frazema:
frazeološke sraslice, frazeološka jedinstva, frazeološke sintagme i frazeološke izraze.
367
Leksička semantika / semantika riječi

Tokom posljednjih decenija preovladavalo je uvjerenje da se, s jedne strane, zna-
čenje riječi ne može adekvatno ispitivati bez primjene određenih sintaksičkih
kriterija, a s druge strane, da se radi pravilnog osvjetljavanja postojećih sintak-
sičkih struktura obavezno mora voditi računa o leksičkom materijalu koji ih
ostvaruje. Sadašnji razvojni trenutak lingvistike odlikuje, pored ostalog, i tije-
sna povezanost semantike sa sintaksom.
Pojedine riječi se po smislu mogu povezivati s nekim drugim riječima, a s
nekim ne mogu. Takva svojstva riječi nazivaju se kombinatorna, valentna, dis-
tributivna ili relacijska. Jedna od teorija (kontekstualna analiza) tvrdi da pojedi-
ne minimalne semantičke jedinice, semantemi, svoj pravi sadržaj pronalaze tek
unutar šireg lingvističkog konteksta, sintagmi, rečenica i diskursa. Stoga, sma-
tramo neophodnim i nezaobilaznim istražiti i registrirarati i karakterističnu
semantiku riječi.
Paralelizam i polisindet (ponavljanja)

U Nekrologu ponavljanje leksike je dosta prisutno. Kada se nekom elementu,
leksičkoj jedinici pridaje poseban značaj i želi da čitaocu skrene pažnja na nju,
on /ona se ponavlja.
Paralelizam, prema Stilistici prof. M. Katnić-Bakaršić, spada u figure per-
mutacije i dodavanja kod kojeg se “ponavlja više rečenica iste rečeničke struk-
ture i istog rečeničnog reda” tako da je figurativnost udvojena te je paralelizam
“svojevrsni stilistički konektor teksta.“
Prof. H. Muratagić-Tuna konstatira da se ponavljanja i paralelizmi javljaju
kao organizaciono načelo svih strukturnih nivoa i aspekata kur’anskog teksta.
Ponavljanjem se pojačava komunikativni efekat i upečatljivije djeluje na čitaoca
(sagovornika) jer pojačava njegovu pažnju samim tim što ga upućuje na sadržaj
koji je u iskazu najbitniji (1993: 164).
Izmjenom reda riječi u istoj ponovljenoj rečenici postižu se snažni efekti,
bez obzira da li se ponovljene jedinice nalaze u istom iskazu ili dalje. Posebno je
to upečatljivo u priči “Zapisi pod gorom”:
U svakoj karauli po jedna slika suverenova. Kralj na konju, kralj na prijestolju,
kralj-civil, kralj-vojnik. Kralj-admiral, kralj-genera. Kralj na kamili. Kralj na
prijestolju. Kralj-beduin. Kralj-pilot. Kralj kraljeva-kralj Hašemit. (98)
Zuko je napravio pravu riznicu paralelizama. Ponavljanje iste leksičke jedinice

prisutno je i na međurečeničnom planu.
368
Svaka od formi semantičkog ponavljanja nosi u sebi različite stilsko-semantičke

efekte, emocionalno-ekspresivni naboj, semantičku intenzifikaciju i sl. Pleona-
stički izraz, onaj koji obiluje ili je pretrpan riječima istog ili sličnog značenja,
najčešće podrazumijeva djelimično ponavljanje semantičkog sadržaja.
Kada je riječ o ponavljanju, onda se nameće i anadiploza – ponavljanje iste
riječi ili grupe riječi sa kraja prve na početak naredne rečenice, sredstvo pove-
zivanja teksta. Možda je ispravnije reći, tvrdi prof. Katnić-Bakaršić (2001: 316),
da u anadiplozi dolazi do kombiniranja figure ponavljanja i figure intenzifika-
cije (...) svaka anadiploza zahtijeva zaustavljanje pažnje, zadržavanje na granici
među klauzama. Ona je bazirana na principu rekurencije (ponavljanja).
On nema svojih sudova, ali ima tuđe predrasude.
On j radoznao, ali je nepovjerljiv.
On nema svojih principa, ali ima svoje ćefove. (92)
Jutros su Indusi Javanci, Marokanci...
Jutros su povorke pod zelenim...
Jutros su mjenjači prebrojavali svoje bošče...
Jutros su ulic bile kužne od stotine leševa... (94)
Polisindet, naime, podrazumijeva ponavljanje leksičkih elemenata u
određenim pozicijama. To je jezičko-stilsko sredstvo, ukras govora koji nam-
jernim povećavanjem broja veznika, jače ističe određene riječi ili izraze.
Čitav je niz figura ponavljanja u funkciji stvaranja retoričnosti teksta,
pojačanoga patosa i uzvišenosti tonaliteta teksta. Sličan efekt proizvodi i
polisindet, tj. učestalo ponavljanje istoga veznika, što uvjetuje ritmizaciju
takvoga teksta, njegovu pojačanu retoričnost, naglašavanje svakog pojedinog
člana nabrajanja. Moguće je i polisindetu pripisati određeni gradacijski efekt
budući da on stvara dojam o sve važnijim elementima koji sa nabrajaju,
pogotovo kada je to istovremeno i anaforički uređen segment teksta kao ovdje.
(Katnić-Bakaršić, 2004:7)
Bila je zima..
Bilo je to davno...
Bila je ona prava stara sarajevska zima. (43)
369
Leksička intenzifikacija / pojačanje značenja

Kada Džumhur želi istaći važnost poruke ili potvrditi sadržaj, on se koristi po-
jačanjem značenja, intenzifikacijom ili koroboracijom. U bosanskom jeziku in-
tenzifikacija je način postizanja pojačanog značenja rečenice a ostvaruje se na
različitim nivoima jezičke strukture.
Intenzifikacija (ili koroboracija) predstavlja poseban stil izražavanja sa ci-
ljem pojačavanja iskaza, a ostvaruje se na različitim nivoima jezičke strukture.
I s kraja na kraj kule vavilonske i palanke balkanske (i grčke, i turske i cincarske
i makendonske i arnautske...i roštilj i grčko ćufte i doner kevap i janjetina pečena
i halva ćetena. I banke, velike i male. (58) Na semantičkoj ravni to je gradacija.
Kumulacija i tautologija
Radi bližeg određivanja značenja riječi, kao i pojačanja njene izražajne snage
u skladu s većom afektivnosti izraza u jezičkoj građi, stoje nam na raspolaga-
nju različita jezička sredstva kao što su sinonimske varijante, sufiksi, kontekst
(kumulacija, ponavljanje), ali izražajnost riječi se može postići i dr. sredstvima
(Muratagić-Tuna, 1993: 156). Ovdje govorimo o kumulaciji i tautologiji.
Kumulacija spada u figure klasične retorike što reafirmaciju dobijaju i u
modernoj književnoj poetici i u lingvistici. Miloš Kovačević (2000: 145) kaže
da je za kumulirane jedinice veoma bitno da i van koordiniranog niza pripadaju
zajedničkom semantičkom polju jedinica.
Tautologija i pleonazam su leksičko-semantičke pojave kojima je osnovna
zajednička karakteristika da predstavljaju redupliciranje (ponavljanje) istih ri-
ječi ili riječi istog, odnosno bliskog značenja.
Dok kontradikcija podrazumijeva upotrebu dva suprotna semantička elementa
koja se projekcionim pravilima dovode u koliziju, dotle tautologija podrazu-
mijava ‚gomilanje‘ dva ili više identičnih semantičkih elemenata na način koji
te elemente, osim jednog, čini suvišnim. Tautologija je zato, u jednom smislu,
pojava suprotna kontradikciji. (Riđanović, 1985: 337)
Tautologija se kao stilsko-semantička kategorija javlja u kontekstu, u govornom
nizu, a ispoljava se u dva osnovna vida:
1. kao asindetska veza dvije sinonimne riječi - bez veznika, sa zarezom, te
2. kao sindetska veza sinonima - sa veznikom „i“.
Asidenska veza (kontaktni sinonimi) upotrebljava se najčešće s ciljem da se
pojasni ili naglasi prethodna riječ, dok se sindetska veza sinonimskih parova
370
upotrebljava najčešće s namjerom da se značenje pojača ili dopuni, posebno

kod riječi kod kojih je relativnost sinonimije više izraženija. Ponekad takva veza
predstavlja uobičajen idiomatski izraz.
...Pred kesicama arpadžika i Vima, pred cicom i krepdeđšinom, pred
kioscima, šankovima i tezgama. (56)
...Ko zna čijom voljom odakle, i kuda, i kako, i zašto, zalutale u ove
fukarske odaje... (57)
Nema ni lampaza, ni popota, ni papaza. (64)
Ovi su primjeri nastali operacijama izostavljanja i supstitucije i najuobičajeniji

su tip kumulacije.
Elipsa
Općelingvistički zakon jezičke ekonomije najočiglednije se ostvaruje u eliptič-
nim konstrukcijama. Elipsa (grč. elleipsis) – nedostatak, izostavljanje, nastaje
kada se iz rečenične cjeline izostavljaju pojedine riječi na takav način da se
smisao cjeline ipak može razabrati. Njome se postiže posebno zgusnutost i
snaga u izražavanju stanovitih misaonih stavova ili određene dramatične
situacije (Solar, 1997: 82). Dio koji se izostavlja najčešće je redundantan
pošto ga kontekst podrazumijeva. M. Kovačević (2000: 209) elipsu dijeli na
gramatičku i stilističku. Gramatička elipsa po pravilu se vezuje za eliptiranje
određenih morfoloških i leksičkih tipova (npr. čitam – izostavljeno ja…).
Stilistička elipsa složenija je od gramatičke. Tu bi potpadale sve konstrukcije
u kojima eliptiranje izaziva strukturna ili semantička pomjeranja u preostalom
kontekstu. Ukoliko eliptiranje nekog rečeničkog dijela ne izaziva strukturno-
semantičku reorganizaciju konteksta, takva je elipsa gramatička, a ako dolazi do
promjene u kontekstu, takva je elipsa prioritetno stilistička.
To je nepotpuna rečenica, odnosno izostavljanje riječi.
Elipsa predstavlja stilistički postupak u kojem se širi izraz steže uz kraći i impre-
sivniji. Pod utjecajem afektivnosti mnoge se riječi i iskazi izostave, i izraz, tako
stegnut, djeluje impresivnije (Antoš, 1972: 80).
Osamostaljivanje rečeničnih članova, nagli rez, prekid zadihanog ritma na-
brajanja, mjesto na kome se pažnja čitaoca mora zaustaviti se zove parcelacijom.
Slično je i sa naglim prekidom rečenice (figura poznata kao reticence), zahtijeva
angažman adresata u uspostavljanju kraja rečenice, u odabiru nedostajućih ele-
menata. To je skretanje pažnje na pojedinost, detalj, prizor, insert.
371
Lagani tango. (51)

Uzalud! (62)
Aplauz. (62)
Šejk! (83)
Stop! (86)
Apostrofa i pauza
Apostrofa je, prema Simeonu (1969: 89), stilska figura kojom se obraća neživom
kao živom, nekome ko nije prisutan, apstraktnom. U njoj se, prema Škaljiću,
obraća osobi koja nije prisutna kao da je i prisutna. To je figura u kojoj se govor-
nik obraća osobi koja nije prisutna kao da je prisutna, ili stvari kao da je živa i
razumna (Klaić, 1979: 88).
Iako bismo pauzu morali posmatrati kao prozodijski elemenat, u kontekstu
kur‘anske poruke mora joj se dati i semantički značaj i funkcija.
Pauza se koristi kada se želi naglasiti neki član ili dio rečenice ili jedna sva
rečenica. Kao direktni izraz emocionalnosti, pauza je osjetljiva kad se nešto isti-
če, i onda je u vezi s intenzitetom, intonacijom i produžavanjem vokala.
Džumhurova rečenica je pažljivo, anatomski razgrađena tako da se stilistič-
ke markiranosti u njoj, kao i u svakom stilski obogaćenom štivu, lahko uočavaju.
Zukin tekst upravo stalno pruža paradoksalne slučajeve koji naglo zau-
stavljaju normalan tok misli i prekidaju zanimanje. Dobiva se utisak promjene
predmeta, kao da je paradoks tu postavljen namjerno, kao neka odskočnica pre-
ko koje se naglo dospijeva na viši nivo ljudskog Ja.
Neko uvijek putuje na Istok.
Kao vojnik.
Kao turist. (64)
Četrdeset, četrdeset jedan! (86)
Bogati trgovac iz Vedža gradi kuću.
Jednu kuću. Dvije kuće.
Tri kuće. (93)
Opet karaula...
Pregled pasoša...
Pregleda prtljaga. (97)
372
O leksici u retoričkom pitanju

Retoričko pitanje podrazumijeva govornu konstrukciju pitanja na koje je od-
govor tako jasan da ga slušaoci i ne očekuju. To je koheziono sredstvo teksta u
svim pozicijama, a naročito u ulozi inkoativne i finitivne rečenice.
On dosljedno čuva, kako kaže prof. Katnić-Bakaršić, strukturu rime kao i
original, duboko semantički opravdan, promišljen i nimalo slučajan. Pokazuje
se ponovo da stil nije samo forma, ‘odjeća misli’, već je istinski povezan sa
sadržajem i smislom teksta.
Ova pitanja po pravilu žele ustvrditi da je istina suprotna od onoga što se postav-
lja kao pitanje.” (Katnić-Bakaršić, 2004: 8) Ono je istovremeno i konektor, vezivni
motiv koji ponavljanjem pojačava ritam, potencira semantiku pitanja.
Funkcija je ubjeđivačka, tj. argumentativna, ali i estetska.
Zašto mi čitavog dana ove ulice liče na splitski geto? (109)
O leksici u retoričkom obratu

Retorički obrat je poseban način izlaganja, prelaženje iz jedne u drugu formu u
govoru, iz obavještenja u oslovljavanje i obrnuto.
Za izgradnju retoričkog obrata nije dovoljna smjena gramatičkih lica.
Truba cvili kao isprebijano kuče. Ministru su pomogli da ode u toalet. (62)
Nad gradom pramenovi bijele izmaglice. Jedan stražar govorio je francuski. (100)
Zaključak
Nekrolog je jezički spomenik neponovljive forme i sadržaja. Predstavlja neiscr-
pan izvor za gramatičare i lingviste općenito. U radu smo utvrdili da je Zuko
slijedio onovremena jezička rješenja, ali se oslanjao i na jezičku tradiciju. Poseb-
nost leksičkih spojeva različitih stilova, poigravanje sa jezičkim mogućnostima
i omamljivanje čitaoca sa novim rječnikom i blagom naše leksikologije daju za
pravo da ga nazovemo kreatorom jezika.
I ovdje se osvjedočila jaka simbioza /spoj slavenske (zapadnoštokavske) i
orijentalne leksike što je osobenost bosanskoga jezika. Primjerima smo potvr-
dili leksiku po pripadnosti određenim sferama upotrebe, po porijeklu, statusu,
po frekventnosti pojavljivanja... Izdvojili smo onomastike i fraze koje posvje-
dočuju Zukinu neprikosnovenu sposobnost da se poigra sa jezikom i njegovim
373
mogućnostima. Također smo utvrdili i primjerima potkrijepili karakterističnu

leksiku u retoričkom pitanju i retoričkom obratu.
Svakako nismo zaobišli ni stilističke varijetete te smo istakli neke semantičke
pojave kao što su paralelizam, intenzifikacija, kumulacija, tautologija, elipsa,
apostrofa, pauza i dr.
Pokazali smo kojim sve leksičkim i semantičkim posebnostima se Džumhur
upustio u za njega karikaturistu, novu umjetničku orbitu. Želja nam je bila uka-
zati i na potrebu da se o svom nacionalnom blagu brinemo, da savremeni tre-
nutak u historiji bosanskoga jezika ne smijemo uzalud prepustiti osporivačima
i nadrilingvistima, te da leksička građa u svojoj semantičkoj punini i mogućno-
stima kao lingvističko polje treba biti očuvana i njegovana kako bi naše buduće
generacije imale što plodniji teren za temeljitija i sveobuhvatnija istraživanja.
Lexico-semantic distinctiveness of Džumhur’s travelogue
Summary
The work which we have titled Lexico-semanic distinctiveness of Dzumhur’s tra-
velogue12 has several objectives:
··Actualization of lexicological and general semantic study of the Bosniak
travelogue;
··Spotting, separating and defining the broad lexico-semantic structure of
the Bosnian language, which Zuko used in his own way;
··The specific combination of lexical units is monitored by different
criteria: by belonging to certain aspects of the use, origin, status,
frequency of occurrence...the emphasis is on onomastics and phrases;
··Reinterpretation of theoretical principles of lexical semantics in the
Bosnian language using examples from the corpus;
··Without figurative lexicon, language wouldn’t be able to express all shades
of meaning, i.e. fuller and more comprehensive meaning. Therefore, some
attention will be devoted to stylistic procedures.
Key words: lexicon, lexeme, lexical semantics, travelogue, onomastics, phrases,
stylistic means, polysyndeton, apostrophes, ellipses, rhetorical question, and
rhetorical twist
12
This work examines the content of Zuko Džumhur’s travelogue Nekrolog jednoj čaršiji
published by Biblioteka Dani, Sarajevo, 2004.
Necrology- Greek: eulogy or newspaper article in honor of a deceased person (Klaić: Veliki
rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1974, p. 901)
374
Literatura
Andrić, Ivo (1986), Sabrana djela – eseji II, Svjetlost, Sarajevo.
Antica, Antoš (1972), Osnove lingvističke stilistike, Školska knjiga, Zagreb.
Berruto, Gaetano (1994), Semantika, Antibarbarus, Zagreb.
Čedić, Ibrahim (2001), Osnovi gramatike bosanskog jezika, Institut za jezik, Sarajevo .
Ćorac, Milorad (1974), Stilistika sh. književnog jezika, Naučna knjiga, Beograd.
Dragićević, Rajna (2007), Leksikologija srpskog jezika, Zavod za udžbenike, Beograd.
Gortan-Premk, Darinka (2004), Polisemija i organizacija leksičkog sistema u srpskome
jeziku, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd .
Grupa autora (2000), Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica .
Ivić, Milka (1978), Pravci u lingvistici, Državna založba Slovenije, Ljubljana.
Katnić-Bakaršić, Marina (2004), “Retorički efekti kumulativnosti figura u kur’anskom
tekstu”, Ostrvo br. 2, 4-10.
Kovačević, Miloš (1988), Uzročno-semantičko polje, Svjetlost, Sarajevo.
Kovačević, Miloš (2000), Stilistika i gramatika stilskih figura, Kantakuzin, Kragujevac.
Melvinger, Jasna (1984), Leksikologija, Pedagoški fakultet, Osijek .
Minović, Milivoj (1980), Uvod u nauku o jeziku, Svjetlost, Sarajevo .
Muratagić-Tuna, Hasnija (1993), Jezik i stil Ćamila Sijarića, ITP Damad, Novi Pazar.
Riđanović, Midhat (1985), Jezik i njegova struktura, Svjetlost, Sarajevo.
Rječnik bosanskoga jezika (2007), Institut za jezik, Sarajevo .
Samardžija, Marko (1995), Leksikologija s poviješću hrv. jezika, Školska knjiga, Zagreb .
Solar, Milivoj (1997), Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb.
Škaljić, Abdulah (1989), Turcizmi u sh. jeziku, Svjetlost, Sarajevo.
Škiljan, Dubravko (1987), Pogled u lingvistiku, Školska knjiga, Zagreb.
Tanović, Ilijas (2000), Frazeologija bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica.
Vajzović, Hanaka (1999), Orijentalizmi u književnom djelu, Institut za jezik, Sarajevo.
375
Mr. sci. Sanja Merzić
Fakultet humanističkih nauka
Univerzitet Džemal Bijedić u Mostaru
KARAKTERISTIČNA LEKSIKA U DJELU

ZUKE DŽUMHURA
Sažetak
U radu smo proučavali karakterističnu leksiku u djelu Zuke Džumhu-
ra. Pažnju smo posvetili putopisima Pisma iz Azije, poglavlju “Arijana
i Hodoljubljima”. Predmet naše analize bilo je prisustvo i upotreba
sinonima, antonima, riječi stranog porijekla, te antroponima i topo-
nima u ovim putopisima.
Ključne riječi: sinonimi, antonimi, riječi stranog porijekla, antroponimi,
toponimi.
1. Uvod
U našem radu bavit ćemo se karakterističnom leksikom u putopisima Pisma
iz Azije, poglavlje “Arijana i Hodoljubljima” Zuke Džumhura. Proučavat ćemo
prisustvo sinonimije, antonimije, riječi stranog porijekla, antroponima i topo-
nima. Analizi navednog pristupit ćemo tako što ćemo najprije dati definicije
sinonimije i antonimije, primjere iz djela u kojima se pojavljuju i objasniti svr-
hu njihove upotrebe. Potom ćemo ukazati na prisustvo riječi stranog porijekla
(latinizama, helenizama, riječi orijentalnog porijekla, rusizama, germanizama,
romanizama, hungarizama i anglizama) i kroz primjere objasniti njihovo pori-
jeklo i značenje. Zatim ćemo se baviti problematikom antroponima koje ćemo
podijeliti na dvije grupe: a) vlastita imena, prezimena i dodaci uz imena, b) et-
nonimi (imena naroda i etničkih skupina) i njihovom izuzetno frekventnom
upotrebom. Nakon što ukažemo na antroponime, ukazat ćemo na također uče-
stalu upotrebu toponima te ih zbog detaljne analize razvrstati na dvije grupe:
a) ojkonime (imena naseljenih mjesta) i b) hidronime (imena voda: potoka,
rijeka, jezera).
377
2. Karakteristična leksika
2.1. Sinonimija
Sinonimi se definiraju kao “riječi koje imaju istu denotaciju, tj. odnose se na
isti pojam i na isti predmet u izvanjezičnoj stvarnosti” (Hudeček, Mihaljević
2008: 168) ili kao “reči različitog ili i istog korena, reči različne po spoljašnjem
obliku s bliskim značenjem, ili one reči kojima je jezgro značenja opšte, ali koje,
upotrebljene u konkretnom slučaju, najčešće obeležavaju razne nijanse jednog
značenja” (Dimitrijević 1962: 196).
U putopisu Pisma iz Azije, poglavlju “Arijana”, pronašli smo sljedeće
sinonime: bitpazar – buhlja pijaca; đavolu – šejtanu; most – ćuprija; izvor –
kladenac; biblioteka – javna knjižnica; biljni i životinjski svjetovi – flora i fauna;
drum – cesta – put; hurije – rajske ljepotice; karavan saraj – konačište. U “Hodol-
jubljima” smo pronašli sljedeće sinonimne riječi: raga – kljusina; ograda – plo-
tova – taraba; dotjerivali – uljepšavali; ukrašavali – kitili.
Navodimo nekoliko primjera u kojima smo ih pronašli:
1. U carskoj prijestonici ima dućana poput onih u Parizu, lokala kao u Madridu,
bioskopa i pozorišta kao u Rimu, ali ja svakog dana odlazim na bitpazar –
buhlju pijacu (Džumhur 1997: 194).
2. Valja samo preći drevni kraljevski most od trideset i tri luka i naći se na drugoj
obali u jermenskom dijelu grada – Đulfi. Ta ćuprija je čudo od ljepote i neimarske
vještine, valjda jedinstvena u svijetu (Džumhur 1997: 210).
3. Podigao je u mahali Pothum džamiju i uz svoju zadužbinu sazidao je
biblioteku. To je bila druga javna knjižnica onoga vremena u Mostaru
(Džumhur 1997: 194).
4. Od aerodroma do Širaza vodio je dug i ravan drum. Sa strane i po sredini ceste
bili su kilometri ruža, limunova, bandera. Cijelim putem mirisale su neke
nevidljive i skrivene dafine. Ovaj dugački i ravan put ličio mi je na veliku
glatku dršku na čijem je kraju velika lopta u koju je smješten grad (Džumhur
1997: 243).
5. Jedina svjetlija tačka između ponora moje neukosti i pakla predrasuda bili su
dugi prijateljski razgovori sa Ivom Andrićem, njegovo duboko poznavanje
španske prošlosti i španske kulture, njegovo divljenje i poštovanje prema
španskom čovjeku, njegovom urođenom gospodstvu koje nije imalo nikakvih
staleških prepreka, ograda, plotova ni taraba, nego je bilo podjednako
prisutno i kod obrazovanih ljudi najvišeg roda, kao i kod običnog, neukog i
siromašnog španskog seljaka (Džumhur 2000: 141).
378
Upotrebom sinonima Džumhur bogati izraz, proširuje ga, emocionalno boji u

karakteru svoga jezika, te oživljava riječ i prenosi je u sliku. U nekim primjeri-
ma, kao što se može vidjeti, kao zamjenu za domaće riječi koristi riječi stanog
porijekla, ali ne kao njihovo objašnjenje, već u svrhu stvaranja ekspresivnosti i
već spomenutog bogaćenja jezika.
2.2. Antonimija
Antonimi su “riječi koje imaju ekstremno suprotno značenje. Ta se suprotnost
izražava u paru (...) Posebnost antonima je u tome što se prvom riječju psihološ-
ki nameće druga” (Sarić 2013: 58).
Antonimi su riječi suprotstavljene kojom značenjskom sastavnicom.
Antonimnost je svojstvena riječima koje izražavaju vremenske (stari − novi) i pro-
storne odnose (gornji − donji), kakvoću (crni − bijeli) i količinu (puno − malo).
Antonimiju možemo odrediti kao pojavu koja označuje riječi koje uz određen broj
zajedničkih značenjskih sastavnica (semova) imaju i jednu različitu sastavnicu.
To znači da antonimi imaju sva zajednička svojstva osim jednoga, ali ta se zajed-
nička svojstva poništavaju pri postavljanju u antonimni odnos te se uočava samo
ono svojstvo koje je u tim antonimima različito (Hudeček, Mihaljević 2008: 168).
U poglavlju Hodoljubljima djelu pronašli smo sljedeće primjere antonimije:
otvarao-zatvarao; zvani-nezvani; srušio-obnovio; rušili-podizali; umiralo-pora-
đalo; mlado-staro; bogato-ubogo; sabira-oduzima; mutno-jasno; nerazgovijetno-
pregledno; tame-svjetlost; uzvodno-nizvodno; zidali-rušili; beznačajnim-važnim;
naprijed-nazad; vjera-nevjera; malih-velikih; dograđivali-razgrađivali; zašeće-
rili-polimunili; u poglavlju Arijana: zakopan-otkopan; pravednih-nepravednih;
odlazak-dolazak; lijevo-desno; dana-noći; umire-rađa; lijevo-desno.
Navodimo nekoliko primjera u kojima smo pronašli navedene antonime:
1. Nije me začudilo što se u Gvadalahari ženio i veselio Filip Drugi sa Izabelom

od Valoa, i što je na kraljevskoj gozbi bilo zvanica iz Aragona, Estramadure,
Katalonije i Portugala, kada se i danas ovdje svadbuje, svetkuje i vrzmaju se zvani
nezvani iz Pensilvanije, Ohaja, Bavarske i Jugoslavije (Džumhur 1997: 340).
2. Pod ovim plavetnim nebesima je i rumeni dvorac Gibraltar čije su duboke
temelje kopali i udarali stari, neustrašivi moreplovci, zvjezdočaci, pustolovi
i trgovci sa Levanta, okretni i preduzimljivi Feničani, a dograđivali ga, kitli i
kinđurili i na kraju dobro zašećerili i malo polimunili pobožne i bogougodne
omajadske kalife (Džumhur 2000: 168–169).
379
3. Ako ste slavoljubivi i volite priznanja, a niste učestvovali ni u jednom od

pravednih ili nepravednih ratova, možete kod jednog mudrog Jermenina na
samom početku pijace kupiti sve moguće medalje i ordenja za hrabrost svih
mogućih slavnih i ubojitih armija na svijetu (Džumhur 1997: 197).
4. Potonji Kadžari tučeni, osramoćeni i osiromašeni počeli su da rasprodaju
Persiju i lijevo i desno (Džumhur 1997: 241).
5. Pjesnikovi savremenici poštovali su njegov amanet i sahranili su ga usred vrta
u kome je proveo najveći dio svojih dana i noći (Džumhur 1997: 247).
2.3. Riječi stranog porijekla

Na početku ovog segmenta rada parafrazirat ćemo riječi profesora Asima Pece:
Koliko je jedan jezik bogat možemo vidjeti u mogućnostima izražavanja na
tom jeziku. Što je veći leksički fond jezika, veće su i njegove mogućnosti da
iskaže različite nijanse značenja. Džumhur je zaista iskoristio svo bogatstvo
našeg jezika, pri tome se naročito služeći riječima stranog porijekla koje su se
prilagodile našem jezičkom sistemu. Ovo je uradio da bi prikazao kulturu,
tradiciju, građevine, biljni svijet, te hranu i piće predjela kojima se kretao. Tako
nalazimo riječi iz latinskog, grčkog, turskog, perzijskog, arapskog, japanskog,
ruskog, njemačkog, talijanskog, francuskog, španskog, mađarskog i engleskog
jezika. Ovdje navodimo samo neke. U rečenicama:
1. Snijeg je padao po ružama, po jasminu, po karanfilima. Snijeg je prekrio
čuvene teheranske bašče“ (Džumhur 1997: 187). Ove riječi potječu iz
perzijskog, grčkog i turskog jezika. Za to smo dokaze pronašli u Rječniku
stranih riječi bosanskog jezika iz 2011. godine: jasmīn m (tur. yasemin <
per. yasemin), g. jd. jasmína, vrsta vrtnog cvijeta, bijelih mirisnih cvjetova,
str. 572; karànfil m (grč. karyóphilion), vrsta cvijeta raznobojnih cvjetova,
alkatmer, str. 591; bâšča /bášča f (perz. bağçe, tur. bahce), g. mn. bâšča/bâšči,
bašta, obradivo zemljište kraj kuće sa voćem, cvijećem ili povrćem; prostor
ispunjen stolovima i stolicama ispred restorana, kafića, kafane, str. 96.
2. Iz svog doma gledao je Teheran, Rej i zlatne kupole Abdul-Azizove
džamije u podnožju Kavkaza“ (Džumhur 1997: 187). Riječ kupola je
talijanskog porijekla – kùpola f (tal. cupola), zaobljeni krov ili sličan
ukras na zgradi; svod sličan polukugli, kube (džamijska kupola), str. 652;
a riječ džamija je u naš jezik došla posredstvom turskog jezika – džámija
f (tur. cami < ar. ğami), zgrada, prostorija, mjesto gdje se muslimani
mole Bogu, građevina sa munarom i posebnim konturama, str. 298.
380
Primjer učestalosti riječi stranog porijekla i njihove zastupljenosti u našem

jeziku Džumhur je, između ostalih, dao i rečenicom:
3. Kamion je bio okićen i pun atleta, kepeca, balerina i pajaca“ (Džumhur 1997:
192). Atleta je riječ grčkog porijekla; izvorni oblik je athléttés, a označava sportski
građenog i snažnog čovjeka, str. 75; riječ kepec dolazi iz turskog jezika u kojem
se javlja u obliku kepaze, a označava osobu vrlo niskog rasta, patuljka, str. 602;
riječ balerina je u naš jezik došla posredstvom francuskog (fr. ballet < tal.
balleto, ballo: ples), a označava ženu koja se bavi baletom, str. 90; riječ pajac ima
korijen u talijanskom jeziku i označava, između ostalog, cirkuskog zabavljača,
klauna, a u prenesenom značenju neozbiljnog čovjeka, komedijaša, str. 803.
Ovo je tek neznatan broj primjera u kojima se ogleda prisustvo stranih riječi u
jeziku djela Zuke Džumhura. U oblasti koja je bila predmetom analize ima ih još
mnogo, naročito turcizama i drugih riječi orijentalnog porijekla, što pripisujemo
učestalosti upotrebe ove leksike u našem jeziku, ali i predjelima koje je Džumhur
opisivao i nastojao ih što vjerodostojnije prikazati upotrebom ove leksike.
2.4. Antroponimi
Prilikom analize antroponime smo podijelili u dvije grupe:
a) vlastita imena, prezimena i dodaci uz imena,
b) etnonimi (imena naroda i etničkih skupina).
Izrazito je mnogo primjera i u jednoj i u drugoj grupi, a u sklopu prve navodi-
mo tek nekolicinu: Hafiz, Čerčil, Staljin, Ruzvelt, Aleksandar Makedonski, Sadi,
Reza Pehlavi, Derviš-paša Bajezidagić, mimar i neimar Hajrudin, šah Abaz
Veliki, Muhammed, Luis de Laskarias, Jovan Dučić, poklisar Karlo Veliki, Don
Kihot, Sančo Pansa, Zeus, Minerva, Apolon, Merkur, Posejdon, Justinijan, Marko
Aurelije, Klaudije, Oktavijan, Pisaro, Mone, Renoar, Sisle, Emil Zola itd.
Neki od primjera u kojima smo pronašli ove antroponime su:
1. Nikad mu nebo nije bilo bliže i prisnije i veće, a njegov čaj nikad mirisaviji, a
voljeni pjesnik Hafiz nikad tako savršen (Džumhur 1997: 188).
2. Sa zida u kupatilu gleda me Dalijeva grafika na kojoj vječito druguju strai,
dobri jarani Don Kihot i Sančo Pansa (Džumhur 1997: 322).
3. Uz Justinijana, Marka Aurelija, Kaludija i Oktavijana ima i levantskih
kedrova, afričkih palmi, maslina, hrastova, lijepih katrina i majčine dušice,
da im se sa dvorske kapele pridruže dvanaest apostola u društvu svetog
Dominika, svete Tereze iz Avile i poznatih inkvizitora i nenadmašnih palikuća
Tarkvamade iz Valadolida i Franciska Himeneza, ispovjednika tvrdokorne i
uporne Izabele, kraljice katoličke (Džumhur 1997: 364–365).
381
4. Ne može dugo da miruje u kontoaru očeve banke i uskoro je opet u Parizu,

opet u akademiji Svis, i sada u društvu sa Moneom, Renoarom, Sisleom i
piscem Emilom Zolom (Džumhur 2000: 128).
Zanimljivo je da Džumhur spominje ličnosti iz različitih oblasti života, ličnosti
koje pripadaju različitim profesijama, od pjesnika do državnika, književnih i mi-
toloških likova, slikara itd, što ide u prilog bogatstvu njegovog jezičkog izraza.
Kada su u pitanju imena naroda i etničkih grupa, navodimo sljedeće:
Persijanci, Jermenin, Amerikanci, Asirci, Arapi, Kurdi, Španac, Italijan, Argen-
tinac, Mostarac, Nišlija, Leskovčanin, Vizigoti, Mavari, Nijemac, Njemica, Kelti,
Rimljani. Osim ovih, prisutni su brojni drugi etnonimi.
Primjeri:
1. Ako ovome još dodamo još žubor vode onda ćemo razumjeti Persijance i
njihovu veliku potrebu za poezijom i mudrošću (Džumhur 1997: 187).
2. Dodijao mi je i ovaj sobičak i veliko razbijeno ogledalo na zidu i bučni
Amerikanci po hodnicima i neki persijski čorbuljaci po sirotinjskim
aščinicama (Džumhur 1997: 199).
3. Sada se vozim nekim drugim svijetom. Nijemac i Njemica koji su sjedili pored
meneostali su u prašnjavom Iljeskosu, zagledani jedno u drugo (Džumhur
2000: 145).
4. Na ovome istom mjestu ili malo uzvodno ili malo nizvodno, bila je
nekada jedna još starija ćuprija, samo što su nju gradili Vizigoti, a ovu
su zidali Mavari, pa su Mavari srušili onu što su je podizali Vizigoti, a
Vizigoti se još do danas nisu vratili da obore onu što su je napravili Mavari
(Džumhur 2000: 146).
Ovoliku frekventnost antroponima, bilo onih koji pripadaju skupini vlastitih
imena, prezimena i dodacima uz imena ili etnonima, pripisujemo činjenici da
se radi o putopisu koji, osim što je “plod stvaralačkog nemira, ogledalo umjet-
nikove intime, svjedočanstvo njegova ukusa” (Lovrenović prema Opća enciklo-
pedija 1980), i takva književno-naučna vrsta u kojoj pisac “iznosi svoje dojmove
o predjelima kroz koje putuje” (Lovrenović prema Opća enciklopedija 1980).
2.5. Toponimi
Toponime smo također podijelili u dvije grupe:
a) ojkonime (imena naseljenih mjesta),
b) hidronime (imena voda: potoka, rijeka, jezera).
382
Frekventnost upotrebe toponima također pripisujemo formi putopisa. Od

mnoštva ojkonima navodimo sljedeće: Beogradu, Babinoj Gredi, Sremskoj Mi-
trovici, Rimu, Londonu, Kopenhagenu, Isfahanu, Širaz, Persijskom Carstvu,
Samrkanda, Bakua, Taškenta, Aragona, Andaluziju, Međimurju, Tesaliji, Mal-
age, Valenciji, Kartage, Almerije, Španije.
Neki do primjera u kojima smo pronašli navedene ojkonime su:
1. Danas je u Teheranu padao snijeg. Običan bijeli snijeg kao u Beogradu ili
Babinoj Gredi (Džumhur 1997: 187).
2. Takav zid mogao sam vidjeti i u Sremskoj Mitrovici ili u nekom drugom
gradu (Džumhur 1997: 188).
3. U istoriji novog vijeka, velikoj i dragoj knjizi doktora Vasilja Popovića, bilo
je zapisano nekoliko upečatljivih rečenica o španskom slikaru iz Aragona
(Džumhur 2000: 140).
4. Hiljade malih i velikih lađa što su plovile iz Barcelone, Valencije, Kartage i
Almerije održavale su stalan promet i redovne veze sa lukama Afrike i daleke
Azije (Džumhur 2000: 168).
Kada su u pitanju hidronimi, pronašli smo sljedeće, te ih navodimo kroz primjere:
1. Vidio sam mostove na Tibru, mostove na Nevi, mostove na Temzi, na
Dunavu, na Seni, ali Zejenderud je zasvođen najljepšim prijelazom
(Džumhur 1997: 211).
2. Carski činovnik mi je suznih očiju pričao o šahu Ismailu, gospodaru
vjernika sve od Amurdarije do Eufrata, vladaru u čijim se žilama miješala
krv Muhammeda sa krvlju vizantijske princeze, velike gospođe Dafine,
vojskovođi i pjesniku, imamu bratstva Šiita i jednom od najvećih mistika
islama (Džumhur 1997: 219).
3. Ibar, Ebar, Tibar, / Tibar, Ibar, Ebar, / Ebar, Tibar, Ibar ...
(Džumhur 2000: 136).
3. Zaključak
Analizom karakteristične leksike u djelu Zuke Džumhura došli smo do sazna-
nja o izuzetno bogatom sloju ovog tipa leksike u njegovom stvaralaštvu – ističe-
mo Pisma iz Azije, poglavlje Arijana i Hodoljublja, budući da su ova dva puto-
pisa bila predmet naše analize. Uočili smo da je putopisima prisutan određeni
broj sinonima i nešto više antonima. Zaključili smo da upotrebom sinonimnih
oblika Džumhur bogati i proširuje izraz, te ga čini ekspresivnijim i slikovitijim,
u nekim dijelovima dovodeći ga do te mjere da čitaoca uvlači u pripovjedanje i
pred njega stavlja jasnu sliku predjela u kojem se nalazi.
383
U Putopisima je frekventna upotreba riječi stranog porijekla, naročito turciza-

ma i riječi orijentalnog porijekla, što smo pripisali činjenici da je ovaj sloj lek-
sike učestao i veoma korišten u bosanskom jeziku, ali i tome da predjeli koje
Džumhur opisuje u poglavlju Arijana čine dio svjetske baštine sa dominantnom
islamskom arhitekturom i kulturom, te u skladu s tim Džumhur bira lekseme
koje će upotrijebiti. Naravno, za nešto takvo koristi najprije riječi iz arapskog je-
zika, kao jezika vjere i jezika tog područja, potom iz perzijskog i turskog jezika.
Također, frekventna je upotreba antroponima, bilo onih koji označavaju
vlastita imena, prezimena i dodatke uz imena i etnonima (imena naroda i etničkih
skupina), te toponima što pripisujemo formi putopisa i nužnosti njihove upotrebe.
Specific lexic in the work of Zuko Džumhur

Summary
Our paper focused on prescence of specific lexic in the work of Zuko Džumhur,
primarily in Letters from Asia, chapter Ariana and Hodoljublja. Subject of our
analysis was presence and use of synonyms, antonyms, words of foreign origin,
antroponyms and toponyms in these books.
Literatura
Dimitrijević, Radmilo (1962), Teorija književnosti sa primerima, kompozicija, jezik i stil,
versifikacija, Savremena škola, Beograd.
Džumhur, Zuko (1997), Putopisi, Bošnjačka zajednica kulture, IP Preporod, Sarajevo.
Džuhur, Zuko (2000), Putopisi, OKO, Sarajevo.
Hudeček, L., Mihaljević, M. (2008), „Veznička sinonimija i antonimija u hrvatskoj
leksikografiji“, u Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 167–199, preuzeto sa:
hrcak.srce.hr/file/55749, 27.1.2015. godine.
Lovrenović, Ivan (1984/85), Putopisi, izbor iz suvremene bosanskohercegovačke putopisne
proze, Predgovor knjizi, Svjetlost, Sarajevo, preuzeto sa: http://ivanlovrenovic.
com/2012/03/prostori-putopisa-2/, 27.1.2015.
Sarić, Safet (2013),Govor i njegov jezik, IC štamparija, Mostar.
Rječnik stranih riječi bosanskog jezika (2011), Institut za jezik u Sarajevu, Posebna
izdanja 18, Sarajevo.
384
Prof. dr. Salih Jalimam
Filozofski fakultet
Univerzitet u Zenici
POVIJESNI MINIMALIZAM U PUTOPISIMA ZULFIKARA

ZUKE DŽUMHURA
Sažetak
Višeznačno i u intermedijalnoj komunikaciji intertekstualno putopi-
sno stvaralaštvo Zulfikara Zuke Džumhura definira se i u osobenom
povijesnom putopisnom minimalizmu, gdje je stvorio atraktivan i
veoma prepoznatljiv putopisni stil. Njegovi putopisni biljuri bliski su
njegovim svakodnevnim navikama u opštenju sa čovjekom, djelom i
mjestom u kome boravi. Džumhur vješto, sa određenim povijesnim
konstantama piše o onome šta je vidio, zatim šta je čuo, a tek poslije
toga šta je osjećao i na poslijetku šta je mislio, ili kako to on u jednom
svom zapisu kaže „Negdje sam i stigao, negdje ću još otperjati, nekuda
1
nikako i nikada otići neću i ne mogu“. Džumhurovi putopisni zapisi
su i naučni /geografsko-historijsko-etnografski/, često i šehren-giz /
opis mjesta/, ali i hodočasnički, kroničarski, ponekad i memoarski.
Ključne riječi: Zulfikar Zuko Džumhur, mikrohistorija, putopis, povije-
sni minimalizam, povijesna memorija, povijesni metod i interpretacija,
stil u historiografiji, dugo trajanje
Povijesni minimalizam u putopisima Zulfikara Zuke Džumhura, ima temeljnu
odrednicu da, pored toga da je riječ o sjajnim putopisima prave književne
kreacije, ukaže da se tu, naime, čuva poticaj i jezgro povijesnog minimalizma,
zanimljivog veznog tkiva kroz koje se spaja prošlost-povijest, književno-
umjetnička opservacija ali ga nadograđuje i nadmašuje dugo trajanje povijesti
na minimalističkim temeljima.
Brojne referentnosti kojima su već definirane sve osobenosti putopisnog
blaga Zulfikara Zuke Džumhura ovdje se samo spajanjem povijesnog minima-
lizma i putopisnih biljura iz jednog malog dijela Džumhurovog “hodoljublja”,
te kroz osobenu i neusiljenu komunikativnost nastoji ukazati i na osebujni dar
prepoznavanja povijesnog minimalizma u određenim segmentima mikrohi-
storije. Ovim se samo nastoji pomjeriti granica i proširiti mogućnost da se u
1 Zuko Džumhur, Pisma iz Afrike i Evrope.-Izbrana djela Zuke Džumhura. Knjiga peta.
Oslobođenje public-Svjetlost, Sarajevo, 1991, 7
385
Džumhurovim putopisnim tekstovima prepoznaje prošlo vrijeme, ali i sve ono

što tome ne dozvoljava da ostaje neidentifikovano nego povijesno vrijeme.
Da bi se tačno, precizno i naučnom metodologijom odgovorilo na zadatu
temu potrebno je, prije svega, maksimalno iskoristi teorijske pretpostavke ali i
iskustvo koje je Zulfikar-Zuko Džumhur tako široko razastro u svom velikom
putopisnom djelu. Možda jedna njegova opservacija može biti motiv i putokaz
u razradi postavljenih zadataka u ovom radu. “Volim naselja koja su sačuvala
i danas paze i održavaju svoja stara utvrđenja, kule i gradove. Kao u davnom
djetinjstvu, kao priče o starim junacima, neustrašivim vitozovima bez mane i
straha, ljutim megdandžijama, vjernim i nevjernim ljubama, zavađenoj braći,
zlaćanijim tokama, jataganima, halebardama i bedevijama.”2 Ovdje je naš pu-
topisac otvorio temu o povijesnom minimalizmu i mikrohistoriji, a primjera o
tome ima obilje u njegovom putopisnom djelu.
Povijesni minimalizam javlja se, u okvirima mikrohistorije, sedamdesetih
godina XX vijeka, s ciljem da se istraži i interpretira „sve ono što je konkre-
tan čovjek u povijesti radio i napravio, što može dati neku obavijest o njemu:
tekstovi, spomenici, usmena tradicija, “da bi se na taj način proučio događaj,
mjesto, čovjek “obitelji ili život da bi se otkrilo struktura koja je temelj života
u određenom razdoblju u okviru studija”.3 Otvorena je rasprava oko toga je li
povijesni minimalizam specifična metoda ili samo zbirka ideja koje se mogu ko-
ristiti u društvenim i humanističkim istraživanjima različitih orijentacija. Kao
sastavnica mikrohistorije, povijesni minimalizam se može pronaći u različitim
školama unutar brojnih historijskih disciplina.4
2 Z. Džumhur, Pisma iz Afrike i Evrope, 237.

3 Vodeći historičari su lijevo (marksistički) orijentirani, uglavnom Talijani: Giovanni Levi,
Carlo Ginzburg i Edoardo Grendi, te Francuzi Emmanuel Le Roy Laduire, Ernest Labrousse,
Michel Foucault, David Ricardo, Fernand Braudel, Claude Levi-Strauss, Thomas Malthus,
Francois Simiand, Sigmund Freud i Max Weber. Mirjana Gross, Suvremena historiografija.
Korijeni, postignuća, traganja. Zagreb, 1996, 317-318. Salih Jalimam, Mikrohistorija na primjeru
zeničkog kraja.-Gračanički glasnik, XVI, broj 32, Gračanica, 2011, 162-167.
4 Sigurđur Gylfi Magnússon , The Future of Microhistory, Journal of Microhistory, (2008.)
(2. 9. 2008.) http: //www.microhistory.org ) . S. G. Magnússon, The singularization of history:
social history and microhistory within the postmodern state of knowledge, 709. i Peter Burke,
Što je kulturalna povijest?, Zagreb: Antibarbarus, 2006, 54. O interakciji i vezama mikrohistorije
s drugim znanostima, napose antropologijom i sličnim historiografskim usmjerenjima, vidi u:
C. Ginzburg, Microhistory: Two or Three Things That I Know about It, 21., E. Muir, Introduction:
Observing Trifles“, ix-xv, M. Peltonen, Clues, margins and monads: micro-macro link in
historical research, 356-359. S. G. Magnússon, Social History - Cultural History - Alltagsgeschichte
- Microhistory i S. G. Magnússon, The Future of Microhistory. Maja Crnjac, Mikrohistorija i
Natalie Zemon Davis. Povijesni prilozi, 42., Zagreb, 2012, 335-336 S. Jalimam, Isto, 166.
386
O povijesnom minimalizmu može se govoriti u širem i u suženom smislu. Po-

tonja kategorija podrazumijeva radove talijanske mikrohistorijske škole, dok se
u širemu smislu može govoriti o svim radovima koji su izrasli iz nezadovoljstva
oko makrohistorijskih povijesnih modela. Radi praktičnijeg interpretacijskog
postupka evidentirana je podjela i na “društvenu i kulturnu mikrohistoriju, a
također i podjela na mikrohistoriju koja istražuje povijesne epizode i onu koja
istražuje sustave.“5
Istraživači povijesnog minimalizma prije svega ispituju vlastite metode
i interpretacije, preispituju dotadašnje teorije i metode osobito one koje na
osnovu serijskih ispitivanja dolaze do općih zaključaka. „Pri takvom zaključiva-
nju zanemaruje se djelovanje i minimalna sloboda pojedinca kao i mogućnost
posebnosti određenih događaja ili slučaja“.6 Povijesni minimalizam se u svojim
metodama oslanja na povijesnu antropologiju, uzimajući kao predmet izuča-
vanja pojedinačni slučaj ili individualnu sudbinu.7 Posuđeno od povijesne an-
tropologije omogućava se ispitivanje individua i individualnih slučajeva čime se
stvara puno više prostora za istraživanje povijesnog, kulturnog,zemljopisnog,
ekonomskog i socijalnog određenja pojedinaca. Istraživači povijesnog minima-
lizma teže realističnijem opisu čovjekovog ponašanja unutar relativne slobode
koja omogućava individualno djelovanje.
Povijesni minimalizam temelji se na metodi čitanje tragova i oslanjanju na
malene činjenice izravno iščitane iz dokumenta prošlosti. Počinje se od nečega
što se jednostavno ne slaže s općenitijim, dotada utvrđenim historiografskim te-
zama. Novi pristup otkriva potpuno novo značenje o istraživanome događaju ili
fenomenu koji je znak za veću, ali skrivenu i nepoznatu strukturu. Tako svaki po-
vijesnominimalistički poduhvat teži iznaći spoznaje iznad specifičnoga slučaja.
Metaforom povijesnog minimalizma imenuje se pristup Henryja Jamesa u priči
U kavezu (In the Cage) gdje se opisuje cijeli proces interpretiranja stvarnosti koji te-
legrafistica konstruira preko telegrafskog aparata. Putem telegrafske komunikacije
5 Zoltán Boldizsár, Method and Perspective, Journal of microhistory (2009): 15., bilješka 2.
M. Crnjac, Isto, 334.
6 M. Crnjac, Isto, 338.
7 Le Roi Ladurie je vodeći prvak “mikrohistorije”, u kojoj historičar koristi proučavanje
događaja, mjesta, obitelji ili život da bi se otkrilo “struktura” koja temelj života u određenom
razdoblju u okviru studija. Neki, poput Niall Ferguson, dovode u pitanje vrijednost
“mikrohistorija”, tvrdeći da je pogrešno pretpostaviti da studija jednog sela ili jednog incidenta
u jednom gradu ili jedna obitelj otkriva šire obrasce života u Francuskoj, a kamoli ostatak
Europi. Ova knjiga pruža prekrasan primjer mikro-povijesnog pristupa grad Rimljana u ranom
modernom Francuskoj. Kroz najpoznatiji po svom radu u “mikrohistorija”, Emmanuel Le Roi
Ladur. S. Jalimam, Isto, 166-167.
387
njezinih aristokratskih klijenata ona pokušava uobličiti priču o njihovu svijetu i

njihovim međuodnosima. Materijal koji koristi (telegrami) fragmentne je naravi
i nedostatan, baš iste one forme kao u povijesnom minimalizmu“. 8
Takav pristup omogućava praćenje simboličkog svijeta i uvažavanje materi-
jalnih, ne samo pisanih izvora, povijesni minimalizam spušta se na razinu pro-
učavanja mikro razina čime se stvara poseban metodološki poučak, intenzivno
proučavanje dokumentarnih materijala, pri tome se ne gubi iz vida širi i složeniji
društveni kontekst.9 Minimalistički povijesni pristup određuje problem stje-
canja znanja o povijesti kroz proučavanje raznih posrednih pokazatelja, znakova
i simptoma, prije svih naglašava se individualni život i događaj, ali ne odbacuje
mogućnost općenitijih zaključaka i razotkrivanje općenitijih fenomena. 10
Iako je riječ o već klasičnom primjeru, mnogo plastičniji primjer povije-
snog minimalizma nalazi se u jednom putopisnom11 opisu Zulfikara Zuke
Džumhura: “Često se sjetim staroga dobričine Evlija Čelebije. Pokušavam da
zamislim lice ovog nemirnog i arnog lutalice, da odredim boje njegovih haljina,
visinu njegova stasa. Prije bih povjerovao da je bio krupan i snažan čovjek, jer za
onovremenska lutanja i duga strastvovanja trebalo je neizmjerno mnogo snage.
Trebalo je gaziti ove silne staze i bogaze, ove divlje planine, mrke klance i hlad-
ne vode. Pokušavam da zamislim njegovu radost kada se sladio voćem koje su
mu darivali stanovnici Neretvine doline”.12 Tu se često spominje i njegov drag i
8 M. Crnjac, Isto, 336

9 “Putovanje je jedan od najomiljenijih motiva književnosti u doba romantizma.” “Istaći
ćemo da su ruska i većina ostalih slavenskih književnosti tek od doba romantizma dale djela
koja po svom značenju prelaze nacionalne granice i postaju svojinom svjetske književnosti.”
Viktor Žmegač, Književni sustavi i književni pokreti, Uvod u književnost, Zagreb 1983.
10 Moguće je, dakle, govoriti o ovim tipovima putopisnih tekstova: znanstveni
(geografsko-historiografsko-etnografski), šehrengiz (opis mjesta), hodočasnički, kroničarski,
administrativni, memoarski, prognanički. Ako se među suvremenim bosanskohercegovačkim
putopiscima traži najizvornija pojava, odgovor je lako dati. To je, bez sumnje, Zulfikar-
Zuko Džumhur (Nekrolog jednoj čaršiji 1958, Pisma iz Azije 1973, Hodoljublja 1982). Ivan
Lovrenović, Uvod u čitanje suvremenog bosanskohercegovačkog putopisa. Iz:Putopisi (Izbor).-
Sarajevo, 1984/85, 19
11 Sama definicija toga šta bi trebalo da sadrži putopisna literatura je dosta rastegljiva,
posebno što mu se može uzeti historijsko validno, pa se ovom prilikom koristi kao najpotpunije
mišljenje pjesnika Jovana Dučića, koji je pišući predgovor putopisima Anke Godjevac, zapisao i
sljedeće: “Putopis je jedan književni rod koji je vrlo blizak čovekovim svakodnevnim navikama
u opštenju sa društvom. Čovek najprije želi da kaže šta je video, zatim šta je čuo, a tek posle toga
šta je osećao i jedva na posletku šta je mislio”. Mr. Salih A. Jalimam, Putopisne bilješke i zapisi o
zeničkom kraju. Izd. “Dom štampe” Zenica 1991. 156
12 Zuko Džumhur, Adakale. Izabrana djela Zuke Džumhura. Oslobođenje public-Svjetlost,
388
dragocjen izvor Mulla Mustafa Ševki Bašeskija, vrlo često citiran, interpretiran i
ponekad smješten u nove životne i prostorne okolnosti “Možda je takav nekada
davno bio i dućan onoga Mula Mustafe Bašeskije, mudrog i veselog hroniča-
ra starih sarajevskih prilika i ulica. Bašeskije, koji se podjednako molio za spas
duša i onih koji gone i onih koji su gonjeni.”13
U ovom konceptu Džumhurov povijesni minimalizam obuhvata zajednicu
fenomena, kulturno-civilizacijskih, ali i antropoloških, etnografskih, svakod-
nevnih dešavanja, specifičnu transmutaciju vrijednosti kojom se uvijek defini-
raju ali ponekad osporavaju već evidentni pomaci opće globalizacije, protiv
čega se Džumhur bori načinom života, mentalitetom, svim onim segmentima
koji su već prepoznati u prvoj putopisnoj zbirci: Nekrolog jednoj čaršiji, u kojoj
Ivo Andrić izdvaja dva karakteristična, minimalistička detalja: “Samo se slika
dugo pamti, a reči već sutradan promene svoj red...”, “Ovako okrenut leđima i
podbočen, ličio je na neko ogromno crno slovo koje je ispalo iz Biblije”.14
Nisu samo obrazovani ljudi “junaci” Džumhurovih putopisa, većinom to
su likovi vjerni svom opredjeljenju, poslanju, zanatu, fikciji, počesto oni izi-
gravaju spasioce, zaštitnike, proroke ili padaju još niže, da bi se u pojedinim
putopisnim biljurima dokazivali i potvrđivali svoju prisutnost, osobenost i
obrazovanost. “Biti primjećen” kod Džumhura znači izražavanje osobenosti,
obrazovanosti, ali i spajanjem nekoliko raznoraznih i raznovrsnih elemenata,
povijesnog, kulturološkog, civilizacijskog nasljeđa. Džumhurova putopisna for-
mula kojom se uspostavlja temporalna udvojenost povijesti, događaja, poetike
i unutarnje simetrije povezane povijesnim minimalizmom, postaje sudbinski
znak kojim se prepoznaju običaji, navike, definira podneblje kao opsesivni mo-
tiv ovog putopisnog opredjeljenja.
Kriterij prosuđivanja povijesnog minimalizma u putopisima Zulfikara
Zuke Džumhura je, dakle, duhovna emanacija i organizacija teksta svojstve-
nog književnoumjetničkim tipovima govora. Kako to objašnjava Robert Muzil
“Pisac ne smije da bude prisutan samo kod razvoja nekog unutrašnjeg procesa,
nastalog iz unutrašnje potrebe, već mora biti uz čovjeka kada se on diže iz jedne
Sarajevo, 1991, 140. Za Evliju Čelebiju ovaj putopisac piše i sljedeće „starog dobričine Evlije
Čelebije“ str. 140, „skromni i pobožni putnik Čelebija“ str. 147, neumorni putnik i razgovorni
veseljak Evlija Čelebija“, str. 161, „neumorni putnik“ str. 153, „oduševljeni Čelebija „ str. 166.
13 Zuko Džumhur, Nekrolog jednoj čaršiji. Izabrana djela Zuke Džumhura. Knjiga prva.
Oslobođenje public-Svjetlost, Sarajevo, 1991, 47.
14 Ivo Andrić, Predgovor. U: Zuko Džumhur, Nekrolog jednoj čaršiji. Izabrana djela Zuke
Džumhura. Knjiga prva. Oslobođenje public-Svjetlost, Sarajevo, 1991, 7.
389
situacije u drugu”.15 Mogućnost kritičkog i vrijednosnog razlikovanja putopisa

otvara se unutar prostora određenog tim kriterijem. Džumhur, očito je, spon-
tano bilježi čitljive i opise čovjeka, vremena i prostora, sve to odiše strasnom
energijom misli. Tako zanimljivo je njegovo upozorenje “Čitaoče ako te jednog
dana neki vetar, karavan ili “boing” nanese u centralnu Aziju, neizostavno otiđi
u Bamijan, dolinu velikih Buda, u severnom Avganistanu”.16 Ovakvih, sličnih
uputa, upozorenja ili blagih preporuka preovladava u Džumhurovim puto-
pisima, međutim, nije naodmet reći, iako se to podrazumijeva, da praksa i u
ovom pogledu zna praviti iznenađenja. Naime, kulturološki, pa i književno, sa
stanovišta dobrog zanata, uvijek se žurnalistički dobra i relevantna “putopisna
reportaža može pretpostaviti putopisu koji pseudoknjiževnim oblikom nastoji
nadomjestiti suštinsku odsutnost pravih razloga”.17
Za pravac dosadašnjih razmatranja o genezi i tipovima putopisa važno je
istaknuti kako je Džumhurov putopis sjajna ilustracija mogućnosti prave knji-
ževne kreacije u okviru povijesnog minimalizma: svaki njegov tekst, naime,
čuva poticaj i jezgro klasične novinske reportaže, ali ga nadograđuje i nadmašu-
je jezikom i opservacijom književne umjetnine sa jakim uporištima u povijesnu
zbilju. Nekada je to i usiljena uobrazilja „Od znamenitih ličnosti prije mene, baš
na ovome mjestu, na obalama Magreba, boravio je stari grčki div Antej“.18 Tim
spajanjem, povijesnim komparacijama, paralelama, kroz neusiljenu komuni-
kativnost i osebujni dar humora i karikaturalne stilizacije, Džumhur je stvorio
atraktivan i veoma prepoznatljiv putopisni stil, koji nadilazi dotadašnje oblike
putopisa, gdje nema godina, vjekova, dana ili noći ali ima.
Kao i svi umjetnici, putopisac Zulfikar Zuko Džumhur svoja bilježenja s
puta ekstrahirati i kao poetski ekstrakt, nudi ga u stalnim korelacijama sa za-
vičajem “ a zavičaj sa viđenim svijetom”.19 U sljedećoj konstataciji da zavičaj
postaje duboka duhovna mjera, “onaj aršin koji ne može iznevjeriti emociju”,
15 Robert Musil, Dnevnici. Beograd, 1989, 13.

16 Zuko Džumhur, Pisma iz Azije. Izabrana djela Zuke Džumhura. Knjiga treća.
17 U putopisu, pak, kriterij saznajno-informativne vrijednosti u principu posve je
irelevantan. Ne na taj način da se po definiciji isključuje, nego tako da, i kad je prisutan, u
strukturi teksta ima supsidijarnu ulogu. A u modernom putopisu nije rijetkost – prije bi se
moglo govoriti o pravilu – da je sasvim isključen. I. Lovrenović, Isto, 19.
18 Zuko Džumhur, Pisma iz Afrikie i Evrope. Izabrana djela Zuke Džumhura. Knjiga peta.
19 F. Rizvanbegović, Isto, 10.
390
a objektivnost korelacija osigurava usporedba.20 Tako se već u klasičnoj lite-

raturi o povijesnom minimalizmu, baš po principu korelacije može i sljedeće
identifikovati “Sebbene sinonimo di loro microscopio strumenti di ricerca, in
realtà sono più difficili da rilevare molto grandi cose. Attratto tracce del passato
che di solito non rientrano in quello che neposrednome l’ambiente e sono una
forma di discontinuità, mikrohistoričari targeting per scoprire nascosto, finora
sconosciuto, una struttura che fa parte di un più ampio complesso sociale”.21
Džumhura put je odveo u istraživanje zavičajnosti (rodni Konjic ali i cijela
Hercegovina) kao dominantnog emotivnog naboja, a preko toga do minima-
lističkih društvenih skupina koje je odlučio proučiti ne kao statistički broj nego
u sklopu njihovih zasebnosti, kao aktivne članove i tvorce pučke (popularne)
kulture. Tu će se dotaći jednog novog inovativnog putopisnog metoda, naime u
svojim zavičajnim (hercegovačkim temama) zagovara povijest svakodnevnice
preko istraživanja fenomena kao što su zajednica, familija ili pojedinac. Najviše
interesa posvećeno je bilježenju novina i metodologije rada mikrohistorije, od
tematskoga interesa do načina rada s izvorima i oblikovanja historiografskoga
teksta. Takvo je pisanje navodilo i pojedine proslavljene istraživače mikrohisto-
rije koji su redovito naglašavali kako je riječ o skupini različitih historiografskih
tekstova, ali da među njima postoji nekoliko dodirnih tačaka koje ih povezuju i
obilježavaju kao mikrohistorija.
U putopisnim zapisima Z. Džumhur redukcijom i mikroskopskim opser-
vacijama otkriva fenomene, ljude i događaje koji do tada nisu bili zamijećeni ili
nisu smatrani dovoljno razumljivim i opisanim. Redovito je fokus interesa na
pojedincima koji nisu slijedili put “običnog” čovjeka nego su u svojoj zajednici
smatrani čudacima, čak i opasnima. Njihovi slučajevi služe da bi se osvijetlilo
djelovanje društva u cjelini.22
Vodič u njegovu radu bila je premisa da preko iscrpnih hodoloških istraži-
vanja i nekoliko sačuvanih dokumenata rekonstruira interakciju između elitne i
popularne kulture. Tako je Z. Džumhur u dalekoj Jermeniji, zagledan u virove
20 “Za pravac dosadašnjih razmatranja o genezi i tipovima putopisa važno je istaknuti kako
je Džumhurov putopis sjajna ilustracija mogućnosti prave književne kreacije u reportažnom
okviru:svaki njegov tekst, naime, čuva poticaj i jezgro klasične novinarske reportaže, ali ga
nagrađuje i nadmažuje jezikom i opservacijom književne umjetnine. Tim spajanjem, kroz
neusiljenu komunikativnost i osebujni dar humora i karikaturalne stilizacije, Džumhur je
stvorio aktraktivan i veoma prepoznatljiv putopisni stil”. I. Lovrenović, Isto, 19.
21 Carlo Ginzburg - Carlo Poni, Il noe el il come: Scabi ineguale e mercato storiofico.-Quaderni
storici. 40, Roma, 1979, 181.
22 Carlo Ginzburg - Carlo Poni, The Name and the Game: Unequal Exchange and the
Historical Marketplace prema E. Muir, Introduction: Observing Trifles, M. Crnjac, Isto, 346.
391
Zejenderuda mislio na Drinu i njenu ćupriju, da bi ipak u njemu progovori-

la duša zavičaja:” Vidio sam mostove na Tibru, mostove na Nevi, mostove na
Temzi, na Dunavu, na Seni, ali Zajenderud je zasvođen najlepšim prelazom. Da
nema još hiljadu drugih čuda, vredelo bi u ovaj grad doći samo zbog ovog mo-
sta. Jedino je neimar Hajrudin napravio na Neretvi još veće čudo. Hajrudinu je
pošlo za rukom da jedne noći skine sa neba mlad mjesec i pokloni ga Neretvi.
To čudo se nikada, nikome, nigde na svetu nije desilo”.23
U nekim svojim putopisnim biljurima Džumhur nastupa, uvjerljivo, vrlo
često kao detektiv koji tragove nađene u dokumentima uvijek upućuju na nešto
dalje od očitoga. Zanimljiv je sljedeći putopisni biljur: “Od Muslibegovićevog
točka do Neretve prati me neka kartonska kutija u raspadanju. Ponekad od gu-
stog zelenila ne vidim s puta ni Bunu ni kutiju. Onda se na nekoj čistini iznenada
opet sretnemo i obradujemo: kutija, Buna i ja”24 Takav pristup istraživači po-
vijesnog minimalizma nazivaju dokaznom paradigmom, kojom se sugerira da se
dosada nepoznati objekti iz povijesti mogu identificirati preko jednoga (ovom
slučaju kod Z. Džumhura raspadnuta kutija) “naočigled nevažnoga, znaka prije
negoli pozivanjem na opisane zakone, konjunkture i ponavljajuće postupke”.25
Zatim, Džumhurov povijesni minimalizam orijentiran je na redukciju op-
sega istraživanja, na mikroskopsku analizu i intenzivno istraživanje materijala,
tako naš putopisac piše: “nevidljivi časovnik skriven iza sedam zelenih huma
ispisivao je čitavo jutro neke nerazumljive znake i nemušte poruke objeglog
vremena”26 a rezultati koji se donose mogu se koristiti da bi se opisala mnogo
šira generalizacija iako je cijela istraživačka opservacija načinjena preko relativ-
no sužene dimenzije i kao eksperiment, prije negoli primjer.27 Takva njegova
metoda rada u putopisima vezana je uz problem mikro-makro povezivanja;
tako u tom tonu Z. Džumhur piše: “Od Blagaja do manastira Žitomislića tre-
balo mi je tri do četiri sata hoda. Zaboravio sam da pogledam koliko je bilo sati
kada sam pošao, a koliko kad stigoh pod manastirski konak.” 28
U ovom briljantnom opisu ,kratkom, jezgrovitom i uputnom, prema
svim metodološkim uputama povijesnog minimalizma uključuju se koncepti
23 Zuko Džumhur, Pisma iz Azije. Izbrana djela Zuke Džumhura. Knjiga treća.Oslobođenje
public-Svjetlost, Sarajevo, 1991, 104.
24 Z. Džumhur, Adakale, 217.
25 E. Muir, Introduction: Observing Trifles, M. Peltonen, Clues, margins and monads: the
micro-macro link in historical research, 347-348.
27 G. Levi, On Microhistory, 95-98 M. Crnjac, Isto, 335 .
392
„karakteristika koja je i odstupanje“ (significant deviation), „iznimka koja je i

tipična“ (exceptional typical / exceptional normal) ili „tipičnost koja je i iznimka“
(typical exception)”. 29 Ili opet, negdje daleko u Aziji Z. Džumhur piše:” Setih se
ovde jednog velikog Mostarca koji je pevao na divnom jeziku slavnih Perzijana-
ca. Setih se njegove gazelle o šeher Mostaru. Bio je to Derviš-paša Bajezidagić.
Učio je nauk u Stambolu pred Suudijem “kome nije bilo premca u poznavanju
perzijskih klasika”. Bio je sultanov savjetnik i “išao je za sudbinom ili ga je sudbi-
na gurala pred sobom”. Poginuo je u jurišu na neprijatelja na Kovin Adi kod Bu-
dima hiljadu šest stotina treće. Podigao je u Mahali Pothum džamiju i uz svoju
zadužbinu sazidao je biblioteku. To je bila druga javna knjižnica onog vremena
u Mostaru. Inače, bio je čuven i sa svojih mnogih dobrih i bogougodnih dela”.30
U Džumhurovim putopisima, iznimnost kao što su poseban slučaj, doga-
đaj, marginalni i granični fenomen iz povijesti - otkrivaju veze i znak su za neki
skriveni proces ili nepoznati element vezan za identitet i mentalitet, tako, opet,
kratko, mudro i jezgrovito Džumhur piše: ”.. mlada monahinja u izbjedjeloj rizi
čuva šarene krave i nešto plete nalik na duge crne čarape”.31
Povijesni izvori koje koristi Zuko Džumhur uglavnom su samo fragmenti
o akciji, događaju, epizodi ili slučaju iz prošlosti, stoga kod njega povijesni mi-
nimalizam počiva na interakciji, stalnome povezivanju, odmjeravanju moguć-
nosti, na višestrukim gledištima, a to vodi i putopisca Zuku Džumhura prema
samoizjašnjavanju o načinu rada, o hipotezama, o primjenjenim konceptima i
odgovorima na postavljena pitanja. U pojedinim putopisnim segmentima kod
Džumhura vrlo malo je postavljenih pitanja, vrlo teško je ući u volšebni način
njegova odgovaranja, ali sve to tako plijeni pažnju da se teško mogu identifiko-
vati pitanja i odgovori.
Stoga povratak pripovijedanju i razabiranje pripovjedne naravi Džumhu-
rovih putopisnih tekstova nije toliko reakcija niti odgovor na postmodernistič-
ku redukciju povijesnog dešavanja, na priču koliko svjestan odabir da se u tijelo
teksta unesu procedure istraživanja, odabrane istraživačke perspektive kao i
ograničenja pri radu s dokumentarnim dokazima.32
29 M. Crnjac, Isto, 336.

30 Z. Džumhur, Pisma iz Azije, 104.
31 Z. Džumhur, Adakale , 218.
32 Ono na što se prvotno gledalo kao na izvješće o istraživačkim primjerima povijesnog
minimalizma: M. Peltonen, Clues, margins, and monads: the micro-macro link in historical
research, 349. G. Levi, On Microhistory, 97-98, S. G. Magnússon, The singularization of history,
709-710 M. Crnjac, Isto, 335.
393
U putopisima Z. Džumhura poetika povijesnog minimalizma ogleda se i u in-

terpretaciji i demonstraciji spoznaja iz prve ruke, „osobno gledište spram ne-
koga događaja ili osobe usko su vezani uz deskriptivnu tehniku i uobličavanje
autorefleksivnoga razumijevanja“. Pored toga što piše o mjestu i lokalitetu koji
posjećuje Džumhur uvijek eksperimentira s književnim sredstvima u prezen-
taciji svojih istraživanja i spoznaja o povijesnim lokalitetima. Ulaženje u moti-
vaciju i svijest nekih očevidaca i sudionika prošlosti sve donedavno smatrano je
postupkom isključivo vezanim uz fikcijsku priču. Tako se putpisac u Granadi
sjeća pjesme Alekse Šantića ali “Osjećam da se ne mogu sjetiti više njegovih
stihova..”33 da bi opet, tu u Alhambri sjetio se Donjeg Sela kod Konjica, “u ko-
jem takođe, ima Donja mahala, koja se nalazi u donjem dijelu grada što je ne-
kada bio jedna obična kasaba, a sada je napredan industrijski centar i sada ima
i donji most, a nekada je imao samo jednu ćupriju i na ćupriji fenjer, koji je u
akšam palio rahmetli Ahmetaga Džumhur, od milošte prozvan demunutivom
od kajmekam-Kajmo”.34
Mogućnost pisanja o povijesti pomoću mehanizama povijesnog mini-
malizma kod Zuke Džumhura karakteristični su za fikcionalnu jezičku prak-
su, pitanje je koje valja potanko razmatrati kada se čitaju, analiziraju i tuma-
če Džumhurovi povijesni podaci. O tome Jacque Le Goff decidno konstatira:
“Questi problemi meritano maggiore attenzione, che valuterà la funzione, la
portata e lo scopo di tali procedure nei testi diario di viaggio. Hanno riempito
solo “spazi vuoti”, anche inserti centrocampista “innocenti”, si mediare nel fare
conclusioni e quello che dicono i metodi di lavoro degli storici, alcuni dei temi
da tenere in mente”.35 Ta problematika zaslužuje veću pozornost koja će ocijeni-
ti funkciju, opseg i svrhu takvih postupaka u putopisnim tekstovima Džumhu-
ra posebno što se kod njega ne popunjavaju „prazna mjesta“, jesu li „nedužni“
vezni umeci, posreduju li u donošenju zaključaka i što govore o metodama rada
povjesničara, neka su od pitanja koja valja imati na umu.
Džumhur u putopisima upozorava na stupnjeve intervencije i postupke
domišljanja a kondicionalni ton u pričanju o povijesnim znamenitostima, ono
„što se čini izglednim“, „vjerojatno je“ i „možda je bilo tako“, dominira i u povi-
jesnim putopisnim biljurima.36 U ovim tumačenjima zanimljiva je konstatacija
35 Jacques Le Goff, Storia e memoria. Torino, 1982, 351-352 A sam Džumhur piše: Granice
između civilizacije i varvarstva leže duboko zakopane u pijesku pustinje... (Putovanje po besmislu).
36 Fahrudin Rizvanbegović, Pogovor, Zuko Džumhur - pjesnik zelene brade. Iz knjige:
Adakale, Sarajevo, 1991, 304.
394
F. Rizvanbegovića: „Taj simbolički i bajkovito slikoviti naslov”,37 “zapravo ot-

kriva izvorišta Zulfikarovih, Džumhurovih traganja“.38
U mnogim svojim minimalističkim opservacijama Džumhur ukazuje na
bit „svoje povijesti“ u kojoj traži tragove i pojedince koji odgovaraju konceptu
„tipičnost koja je i iznimka“. Na osnovi skromnih materijala i fragmenata proš-
losti razmišlja o prošlosti „kakva je mogla biti“.39
Zuko Džumhur je u „pustolovini vremena“ u historijski milje ulazio vrlo
suvereno. Njegove probrane, potpuno svjesne sonde u povijesne tokove, iako se
radi o prostudiranim prozorima jednog fascinantnog znalca, prodori su, zapra-
vo, fascinantnog pjesnika.40 Džumhur ne sudi vjekovima, nego iz njih izvlači,
na prvi pogled, nevažan događaj i ispriča ga pjesnički bezobzirno i plastično da
mu se kao piscu mora vjerovati,41 zatim on vrlo vješto i intrigantno postavlja
književno-tekstualni aspekt u onu ravan kojom se njegov putopisni uradak tre-
tira na jedinstven i konzistentan način koji je izuzetno bogat značenjima dugog
trajanja. Riječ strano i inostrano u njega ne postoji kao osjećaj i misao, pa se
zato nikada i nigdje ne čudi i sve je kod Džumhura ovdje i ovako. Sve on mjeri,
reći će u jednom intervjuu „aršinom srca svoga zavičaja“.42
O zasnivanju zapadnjačkog umjeća pamćenja postoji jedna legenda u kojoj
se opisuje nešto poput praprizora pamćenja. To je puno puta spominjana aneg-
dota o pjesniku Simonidu, koju prenosi Ciceron. Simonid je, navodi se, sret-
nim spletom okolnosti jedini preživio urušavanje jedne svećane dvorane kojom
prilikom su svi sudionici svećanosti smrtno stradali i izobličeni do neprepo-
znatljivosti. „Pjesnik je bio u stanju identidicirati njihove leševe jer je zapamtio
raspored sjedenja. Ključni momenat ove angedote je uprotstoravanje sjećanja.
Umjetnik sjećanja umije sve podatke poredati u jednom imaginarnom prostoru
i prizvati ih zajedno sa slikom prostora“.43
Među takvim književno-putopisnim stvaraocima se izdvaja Zuko Džumhur,
jer njegovi putopisni biljuri su izuzetan doprinos povijesti mjesta, života, čovje-
ka ali i geografiji ili etnografiji, ponegdje etnologiji. Sve u svemu, predstavljaju

39 Milivoj Solar, Teorija književnosti. Zagreb, 1977, 175.
40 M. Solar, Isto.
43 Jan Asmann, Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim
kulturama. Zenica, 2005., 249-250.
395
osobitu književnu metodologiju u kojoj je „putovanje i opis proputovanih pre-

djela ili zemalja povod za šire umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i raz-
mišljanja o svemu onom što putopisca zaokuplja tokom putovanja“.44 Nerijetko
se tako putopis približava eseju ili pak romanu u kojemu je fabula organizirana
kao slijed događaja koji se zbivaju tokom putovanja nekog lika ili skupine likova;
književna vrsta u kojoj pisac iznosi svoje dojmove o predjelima kroz koje putuje.
Džumhurov putopisni uradak nije samo nabrajanje onoga što je putopisac
vidio već se u njemu očituje i umjetnička sklonost, stav prema životu, osjećajni
svijet, ukus, kultura onoga koji piše. Putopisac istodobno prikazuje i svoj pred-
met i sebe sama, a pravi je putopis plod stvaralačkog nemira, ogledalo umjetni-
kove intime, svjedočanstvo njegova ukusa. Povijesna svijest i saznanje o prošlom
i prohujalom vremenu ima svoju posebnu zakonomjernost i zahtjevnost tim
prije što se mnogo toga smatra uslovljenim i ograničenim za postizanje ukupne
slike o prošlom kao i način tretiranja ustaljenog. Ograničenost upotrebljivosti
historijskog materijala često je određena i time kako se žele upotrijebiti rezultati
do kojih se došlo.
U prikupljanju svih relevantnih podataka od kojih se može barem približ-
no stvoriti slika o prošlom od velike su koristi svi podaci, sigurno se posebno
vrednuju oni koji se smatraju izvornom dokumentacijom, koju Z. Džumhur
vrlo često koristi, ali poneki podatak putopisac pronalazi prilikom posmatranja
svijeta oko sebe te vrlo često ovo prepoznavanje ima odlike intemedijalnosti,
kao putopis, zapis, reportaža, kronika, memoar, esej-priča, pripovijetka, pjesma,
znači sve ono što ima podatak ili činjenicu o mjestu ili vremenu o kojem se piše.
U završnom razmatranju može se konstatovati da su putopisi Zulfikara
Zuke Džumhura, u dobrom svom dijelu, izuzetan primjer kroz koji se poka-
zuje povijesni minimalizam, gdje se prelamaju opisi povijesnih ličnosti, građe-
vina, gradova koji nude obilje raznoraznih podataka, ponekad vrijednih i za-
nimljivih ali ponekad i dragocjenih, koji se dugo pamte. spomenuti putopisni
podaci koriste se prilikom rekonstruiranja dijela prošlog svršenog vremena ali
su od izuzetne pomoći nizu naučnih disciplina a pogotovu u slaganju slike o
prohujalom vremenu. Treba znati da pored nesumnjivih književnih kvaliteta u
putopisima Zuke Džumhura moguće je naći podosta onoga što služi u revolari-
zaciji kulturno-civilizacijske baštine i kulturnog htijenja i to u onom osnovnom
njegovom obliku te se to uzima i kao njihova osnovna pouka i poruka, ali tu se
počesto pojavljuje i pitanje ukupne povijesne vrijednosti svega onoga što sadrži
pojedini putopisni zapis Z. Džumhura.
44 M. Solar, Isto, 175.
396
U svojim putopisima Džumhur rekonstruira život mještana i gradskih stanov-

nika kontekstualiziranjem povijesnih događaja u smislu geografije, okoliša i
puta. Opisujući hercegovačke predjele, stvorio je tačan i istinit pregled atmos-
fere sa izgledima vremena. Kritičko osmišljavanje povijesnog minimalizma u
putopisima Z. Džumhura ukazuje i na mogućnosti uključenja svega toga u hi-
storijske relacije onoga što jest te se smatra važnim i potrebnim u njegovom
ukupnom intermedijalnom opusu. Potreba da se utvrde i objedine svi konci kao
i vrijednosti koje mogu biti od pomoći u stvaranju općeg pogleda na zbivanja
i sve ono što jest povijesno valjano ovom prilikom se smatra zahtjevom pa se
i tako pojedini putopisni zapisi mogu smjestiti u historijsku ravan vremena u
kojem se obraćaju.
Historical minimalism in travelOGUE Zulfikara- Zuke Džumhura
Summary
In this article, the author analyzes the development of historiography in the
past thirty years. She stresses her opposition to the predominant influence of
ideology, and at the same time she questions the new directions and viewpoints
in historical research and professional historiography. She draws attention to
the appearance of a lack of certainty among historians as a consequence of pole-
mics and the effect of postmodern points of view. Her conclusion is that despite
these developments, new approaches can produce valuable scholarly results and
justifies historical research.
Ambiguous in the intermediate communication intertextual creativity
Zuke Džumhur defined in specific trend travelogue minimalism where he cre-
ated an attractive and very distinctive style of travel writing . His travelogue a
crystal are close to his daily habits in communications with the man , the work
place and in which resides. Džumhur skillfully , with certain historical con-
stants writes about what he saw then what is heard , and only after that what is
felt and eventually what he meant. Džumhur travelogue records are scientific /
geographic- historical- ethnographic/, often šehren - giz / travelogue/, but the
pilgrimage, chronicles, sometimes memoirs.
Presentation: Historical minimalism in travel Zulfikara-Zuke Džumhura,
a basic guideline that, in addition it is a great itineraries true literary creations,
indicate that there is, in fact, preserves the incentive and the historic core
of minimalism, interesting connective tissue that connects the past, literary
observation but it upgraded and surpassing long duration of history. This
397
combination of minimalism and historical travelogue Džumhur “hodoljublja“

through unforced communication and distinctive gift to the limit extends the
possibility that the Džumhur travelogue videos covering travel, walk and reco-
gnize the past tense.
Key words: Zulfikar Zuko Džumhur, microhistory, historiography, histo-
rians, memory, historical naration, historical method and interpretation, style
in historiograpy, long duration
Literatura
Armando Saitta (1983), Guida critica alla storia mediavale, Roma.
Carlo Ginzburg - Carlo Poni (1979), Il noe el il come: Scabi ineguale e mercato storiofico.-
Quaderni storici, 40, Roma.
Drago Roksandić (urednik) (2004), Uvod u komparativnu historiju, Zagreb.
Fahrudin Rizvanbegović (1991), “Pogovor”, Zuko Džumhur - pjesnik zelene brade, u: Zuko
Džumhur, Adakale. - Izabrana djela Zuke Džumhura. Knjiga sedma. - Oslobođenje
public - Svjetlost, Sarajevo, 303-314
Fahrudin Rizvanbegović (1997), “Predgovor”, Antologija bošnjačkog putopisa XX vijeka, Sarajevo.
Georges Duby (1987), La societa mediavale, Torino.
Grupa autora (1974), Les mentalites. Une histoire ambigue. - Paris.
Ivan Lovrenović (1984/85), “Uvod u čitanje suvremenog bosanskohercegovačkog putopisa”.
u: Putopisi (Izbor), Svjetlost, Sarajevo.
Ivo Andrić (1991), Predgovor, u: Zuko Džumhur, Nekrolog jednoj čaršiji, Izabrana djela
Zuke Džumhura, Knjiga prva, Oslobođenje public, Svjetlost, Sarajevo, 5-8.
Jacques Le Goff (1982), Storia e memoria, Torino.
Jacques Le Goff (1988), La borsa e la vita. Dall usuraio al banchiere, Roma.
Jacques Le Goff (2005), La nuova storia, Milano, 1987. Jan Asmann, Kulturno pamćenje,
Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, Zenica.
Jean François Lyotard (2005), Postmoderno stanje: izvještaj o znanju, Zagreb.
Lynn Hunt (urednik) (2001), Nova kulturna historija, Zagreb.
Maja Crnjac (2012), “Mikrohistorija i Natalie Zemon Davis”, Povijesni prilozi, vol 42. No.
42, Zagreb, 329-356.
Michel Foucault (1994), Nadzor i kazne: rađanje zatvora, Zagreb.
Milivoj Solar (1977), Teorija književnosti, Zagreb.
Mirjana Gross (2006), “O historiografiji posljednjih trideset godina”, Časopis za suvremenu
povijest, 38, br. 2, Zagreb, 583-609.
Mirjana Gross (1994), “Mikrohistorija: suprotnost ili dopuna makrohistoriji”, Otium, 1-2, Zagreb.
Mirjana Gross (1996), “Susret historije i antropologije”, Narodna umjetnost, 33/2, Zagreb.
Mirjana Gross (1995), “Mikrohistorija dopuna ili suprotnost makrohistorije?”, Radovi 28.
398
Mirjana Gross (1996), “Plaidoyer za profesionalnu historiografiju”, Radovi 29.

Mirjana Gross (1996), “Susret historije i antropologije”, Narodna umjetnost, 33/2, Zagreb.
Mirjana Gross (2001), “Suvremena historiografija”, Korijeni, postignuća, traganja, 1. izd.
Zagreb 1996.; 2. izd. Zagreb.
Mirjana Gross (1998), Von der Antike bis zur Postmoderne, Die zeitgenössische Ges-
chichtsschreibung und ihre Wurzeln, Wien, Köln, Weimar.
Mirjana Gross (2001-2004), “Europa-što je to?”, Radovi 34-36.
Mirjana Gross (1980), Historijska znanost, Razvoj, oblik, smjerovi, 2. izd. Zagreb.
Miroslav Prstojević (1991), “Riječ priređivača”, u: Zuko Džumhur, Adakale, Izabrana djela Zuke
Džumhura, knjiga sedma, Oslobođenje public, Svjetlost, Sarajevo, 315-319.
Momo Kapor (1991), “Skitnje Zuke Džumhura”, u: Zuko Džumhur, Hodoljublje, Izabrana
djela Zuke Džumhura, knjiga druga, Oslobođenje public, Svjetlost, Sarajevo, 5-10.
Pavao Pavličić (1988), “Intertekstualnost i intermedijalnost”, Tipološki ogled, u: Zbornik radova:
Intertekstualnost i intermedijalnost, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 157-195.
Pierre Nora (2006), “Između pamćenja i historije. Problematika mjesta”, u: Maja Brkljačić-
Sanda Prlenda, Kultura pamćenja i historija, Golden marketing, Tehnička knjiga, Zagreb,.
Salih Jalimam (2011), ”Mikrohistorija na primjeru zeničkog kraja”, Gračanički glasnik, XVI,
broj 32, Gračanica, str. 162-167.
Suzana Leček (2001), “Usmena povijest-povijest ili etnologija? Mogućnosti suradnje
povjesničara i etnologa”, Časopis za suvremenu povijest 1/2001.
Zdenka Janeković-RÖmer (2000): “Povijesna spoznaja i metodologija povijesti u
postmoderni”, Radovi 32-33.
Zdenko Škreb (1986), “Mikrostrukture stila i književne forme” u: Zdenko Škreb-Ante
Stamać, Uvod u književnost. Teorija, metodologija, Globus, Zagreb.
Zuko Džumhur (1991), Adakale, Izabrana djela Zuke Džumhura, knjiga sedma,
Oslobođenje public, Svjetlost, Sarajevo.
Zuko Džumhur (1991), Hodoljublje, Izabrana djela Zuke Džumhura, knjiga druga,
Oslobođenje public,Svjetlost, Sarajevo, 178.
Zuko Džumhur (1991), Nekrolog jednoj čaršiji, Izabrana djela Zuke Džumhura, knjiga prva,
Oslobođenje public, Svjetlost, Sarajevo, 125.
Zuko Džumhur (1991), Pisma iz Afrike i Azije, Izabarana djela Zuke Džumhura, knjiga
četvrta, Oslobođenje public, Svjetlost, Sarajevo, 258.
Zuko Džumhur (1991), Pisma iz Afrike i Evrope, Izabrana djela Zuke Džumhura. Knjiga
peta, Oslobođenje public, Svjetlost, Sarajevo.
Zuko Džumhur (1991), Pisma iz Azije, Izabrana djela Zuke Džumhura, knjiga treća,
Zuko Džumhur (1991), Stogodišnje priče, Izabrana djela Zuke Džumhura, knjiga šest,
399

Slovo o Z. Dzumhuru

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Slovo o Z. Dzumhuru

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Prof. dr.

ESTETIČKI UNIVERZALIZAM – OSOBNOST I

Bez oduševljenja najbolje snage naše duše su uspavane.

ljudskom prirodom, Zuko je svojim hodoljubljem doživio i produbio na sebi

Hodoljublja imaju misiju kulturalne i općecivilizacijske ravnopravnosti. Trajna

Ko voli da čita, može doznati da je za vlade njegovih potomaka u desetom sto-

najvećih povjesničara islamskog svijeta i svijeta uopšte. Njegove izvorne postave

Učeni otac upućivao ga je još u ranoj mladosti u matematiku i u tajne astrono-

Estetička vrijednost ovih osjećanja je u moći Zukina samopoistovjećivanja,

Bogatstvo Džumhurova vizualno-čulno-taktilnog svijeta poantiram recepcijom

Najveća i najljepša građevina koja je ostala iza njega je čudesna džamija u

Stari mudrac na malom trgu, darovito sazdanom nečijom majstorskom ru-

U jedinstvenim opisima srastanja maursko-jevrejske-kršćanske duhovne i

trostrukom energijom. Sobom druge radostiti upravo u ovim spojevima – smi-

Čovjek se u ovim istodobnim prosjajenjima jevrejstvom, kršćanstvom i islamom

Neodoljivi šarm Zukine riječi je u njenoj duhovitosti, u nasrudinovskom humo-

Duhovitost kao zasebnu kvalitetu jezičkoga artizma inače rijetko u književnosti

Da bismo bili ozareni ozarenošću Zuke Džumhura, bili oduševljeni njegovim

ljudskoga uma i ruku, uživati u opčaranosti Zuke Džumhura i razumjeti nje-

Duhovitost hodoljublja nastaje u vlastitom vrijednosnom stavu živopisca u

U citiranoj posljednjoj rečenici riječ je o toposu, o idealu, o suštini smisla ho-

hodoljublja. Ovu vrijednosnu suštinu Zukinih hodoljublja je užasno važno

Da je navodna suprematija zapadne civilizacije, njena urbaniteta isforsirana,

djeluju skromno, praktički skorojevićevski kad se uporede sa ovim čudom Istoka.

U Džumhuru nalazimo spoj osjećanja za vrijednost riječi, rafinman oka i

Zuko Džumhur svijet doživljava srcem i savješću, potom umom i sviješću, pa

Bio sam na mnogim slavnim grobovima gde se prodaju ulaznice; na svetim

Po snazi osjećanja, bogatstvu asocijacija i po moći fantazije, posebno po srod-

takvom Zukinom osobnom proživljavanju nije riječ ni o nivelaciji vrijednosti

(Tijanović 2006) - opisala je multimedijalnost, intertekstualnost i snagu pri-

Trebalo je ovo putopisno djelo par decenija odležati, distancirati se od eufo-

riječju Zulfikara Džumhura, Ivanovim sjećanjem na živu, izgovorenu riječ Zuke

Zapanjujuće je kako se ovaj opis može bez ostatka primijeniti i na Ugljaninov

REFLEKTIRANJE ORIJENTALNOG I MEDITERANSKOG

Bezmalo svi putopisi Zuke Džumhura propituju vrijednost i posebnost

posebnosti i osobene raskošnosti. Razni narodi i svakovrsne rase sastajali su se

Na Istoku, pronalazi i doživljava ljepotu, raskoš, šarenilo i mudrost, ali i istovre-

To je opomena i jeziva stvarnost “kao da između blagostanja i bijede, smrti i

U skladu sa svojim uvjerenjima da je svijet lijep, za to što je šarolik u svakom

1 Četiri stotine godina Džumhurovi su u porodici imali hafiza.

Džumhur pravi dijahronijsku skicu grada što je “građen i dograđivan”, nalazi

2 Dijegeza je Platonov termin za (posredno) pripovijedanje događaja u opreci prema

hercega Stjepana, sultana, generala Filipovića i Jovanovića, koje su “dvorio feld-

kompoziciju, nego je fragmentarna, nekontinuirana, manjkava i data u stilu

Tekst je komponiran izvan svakog našeg znanja o načinu komponiranja historij-

spram tradicionalno shvaćene historije i njezinog tradicionalnog narativa, de-

okvira, koji je konstantno prisutan u njegovom putopisu, kasnije dopuniti pro-

Govoreći o gradovima, Džumhur uočava historijsku perspektivu i tako vješto

Nekada je Gazni bio prijestonica moćnih muslimanskih vladara srednjeg vi-

Sličnost sa dubinom Počitelja je očigledna, jer je po znanom zakonu vječitog

niti jednoj sociogrupi, pa svi poistovjećuju druge sa svojim stereotipima, te u

jednog primjera takvog kolonijalnog stava prema Orijentalcima u tekstu lorda

“senzualnost”, ali često i solidarizirajući se sa njima prihvatanjem istih stavova

Pored naglašenog romantičnog žala za starim i “šarenim”, posljednja rečenica

stilu života ili o nadolazećoj uniformnosti, odnosno sve vidljivijem nedostatku

Grad i umjetnik stoje u uzajamnom odnosu dugovanja i davanja, duhovnog

dijalektičko kretanje zbog toga je on miran i tajanstveno mudar kad govori

Utjecaj zapadnog potrošačkog mentaliteta je očigledan i potpun, tako da nas pi-

Trgovina je svojom šarolikošću i bogatom historijskom tradicijom, odavno slu-

istočnim gradovima, a negativni leksikon prisutan je u reprezentiranju njiho-

s obzirom na to da je ova vrsta komercijalne civilizacije i u prošlosti odigrala

Reflections of Oriental and Mediterian space and spirit

SLIKA ŠPANIJE U PUTOPISIMA I ILUSTRACIJAMA

Poreklo slika koje imamo o drugim narodima moglo bi se tražiti u