Kralj, tatko, bapu – legende nastaju na međi istine i mašte.

Ono što nije sigurno,

ispitano i provjereno, nadopunjuje se maštom. Ne onim što jeste, već kako bi se
željelo da bude. Takva je zona daleke prošlosti, udaljenih neistraženih krajeva,
mračnih kutaka, a takav je i prostor ciganske mahale. Nisu sve legende o Šabanu
Bajramoviću tačne, ali neko je jednom rekao „značajno je i ono što se o nekome da
izmisliti“. Kočije koje će obići svijet krenule su iz Niša 1936. godine. Priče sa Golog
otoka, koncerti na belom konju, kockanje u zlatan zub – nešto je tačno, nešto
pridodano, nešto izmišljeno, ali ono gdje nije trebalo dodavati ništa jesu Šabanove
pjesme. Golem je to opus koji se kretao od onih prvih, skoro lajv singlica sa
tradicionalnim romskim pjesmama, preko kantautorskog rada i saradnje sa
ansamblom Zorana Pejkovića i sastavom Crne mambe, pojavljivanja u kultnim
domaćim filmovima, pa do koketiranja sa džez standardima u posljednjoj fazi
karijere.

Mnogo je napisano o Bajramovićevoj posebnosti, ali ono što se sažeto i sa sigurnošću

mogu navesti kao njena dva glavna uporišta su muzikalnost i autentičnost. Prvo je
jasno, prirodan dar kakvom nije potrebna muzička naobrazba da bi vokal dao to što
treba. Istina, Bajramovićev repertoar je zbog toga bio sužen i on nije mogao pjevati
druge žanrove, ali ga to nije ni zanimalo. On je pripadao svijetu pjevača tuge, kakvi
su, svaki na svoj način, bili Zaim Imamović, Toma Zdravković, Kvaka... U tome je
suština autentičnosti, odsustvo laži: podudarnost onoga što nastaje sa onim iz čega
nastaje. Emocija može nastati iz nekog događaja, slike, priče, ali kad nastaje iz
doživljaja, dakle iz ličnog, tada je dublja i istinitija. Pravi sok od cjeđenje narandže
nastaje cijeđenjem narandže, a ne dodavanjem raznih aroma i emulgatora, lažnih
sastojaka koji (mu) kvare suštinu. Tako i ovdje, tužna pjesma ne može doći u
raskošnoj vili i novom Mercedesu. Može, ali je lažna. Uz to, Bajramović je pisao i
komponovao svoje pjesme, a ko može pjesmu osjetiti bolje od samog autora? Valjda
zato Loše vino, Zagrli me, ili Noćas mi srce pati, i pored Ćolićeve i Silvanine
uspješnice, zvuče življe i uvjerljivije u izvođenjima Arsena Dedića i Tome
Zdravkovića. Nije bilo lako iz tako bogatog opusa izdvojiti svega nekoliko pjesama;
svako izdvajanje nužno nosi svoje manjkavosti, ali mislim da će ovi prijevodi
poslužiti kao adekvatna ilustracija komentara u prvom dijelu teksta. Jasno da
muzičke kompozicije već svojom melodijom i ritmom, izborom instrumenata, bude i
pokreću emocije i dojmove, ali se tek dekodiranjem semantičkog sloja postiže potpun
ugođaj i doživljaj.

Kamerav Sajbija

Cijelu noć ja ne spavam Žena mi je bolesna

bijelog hljeba ne kušam i moje malo dijete
Napolje sam izaš'o lijeka za njih nema
nebu pogled bacio vidio sam u svom snu
Gledam kako prolaziš Šta da radi siromah
ali mene ne vidiš Gdje lijeka da nađem
Šta da radi siromah
Umirem, umirem Gdje novac da nađem
umirem djevojko
U snu mi se javila
Sve zbog tebe djevojko preslatka Sajbija
tvog sam oca ubio ona mi je rekla
brata nožem ranio da zakoljem ovna
sve za tebe djevojko da mu zatim glavu
Zato sada ležim ja pod kuću zakopam
i o tebi razmišljam
Ja ću sina prodati
U zatvoru ležim ja da nabavim novac
cijele noći ne spavam Čuješ li me sine
Moju majku upitam treba da slavimo
da mi kaže gdje si ti Nemoj plakat' sine
Moja majka kaže mi kaže ti tvoj otac
da ćeš drugog uzeti Godina će proći
ti ćeš kući doći
Umirem, umirem
umirem djevojko

Romska kultura puna je mitskih elemenata. Taj je svijet, gledano iz racionalnog i

logocentričnog ugla, neodrživ, ali on funkcioniše izvan tog konteksta. Magije, rituali,
gatanje, krvna osveta, vjerovanje u snove i nadprirodna bića duboko su usađeni u
romsku tradiciju. Zato možda i njihova glavna zajednička osobina leži u problemu
prilagođavanja. Sa jedne strane, malo koja etnička skupina tako brzo i lako usvoji
jezik i religiju novog kulturnog prostora u kome se nađe, istovremeno odbijajući
svaki vid građanskog integrisanja. Romi običajno pretpostavljaju civilizacijskom i
zato je prepreka za prilagođavanje nepremostiva. Magija ciganskog sna i kršenje
građanskog zakona čine kontekst kome pripadaju likovi iz Kamerava i Sajbije. Muški
kult unutar porodice i tzv. dogovoreni brakovi neodvojivi su iz romske
svakodnevnice. Prema tome, u tom svijetu ekstremnih naboja, ustrojenom na
principu instikta i emocije, mladić ubija djevojčinog oca i brata, odlazi u zatvor i
nastavlja da pati za njom. U drugoj pjesmi junak krši društvenu normu tako što
prodaje jednog sina koji će prositi u Italiji, kako bi onda tim novcem kupio bijelog
ovna čijim će žrtvovanjem spasiti bolesnu ženu i kćerku – Šaban Bajramović te priče
zapisuje i donosi snagom svjedoka, a često i sudionika.

Tužna Kamerav prvi put je snimljena 1971. godine u izdanju Diskosa; tada u niškom
sa–sa ritmu i skakutavom aranžmanu sa dominantnom dugmetarom, te klarinetom i
trubom u prolazima. Ista pjesma pojavljuje se i na albumu Romano raj iz 2006. u
usporenom etno-jazz aranžmanu sa klavirom i električnom gitarom Vlatka
Stefanovskog. Shodno verzijama i njihovim manirima, respektivno, Bajramović na
dva načina daje čežnju, glavnu emociju pjesme. U originalnoj verziji interpetacija je
momačka, uzavrela, sa naglašenom afektacijom na ivici plača, i specifičnim, kratkim
i uskim, Bajramovićev(sk)im trilerima. Jednu od takvih majstorija, brzi triler naniže,
često je čuvao za sam kraj fraze: kada slušalac pomisli da je dobio sve, pjevač
iznenadi pa pribode ton koji nastavi da treperi i nakon završetka pjesme. Na obradi iz
2006. pjevanje je ravnije, tonalitet niži, pa samim tim i emocija, koja dolazi iz glasa
zrelijeg čovjeka, pretvara bunt u prihvatanje, a zapomoganje u melanholiju. Balada
Sajbija, napisana i otpjevana za Paskaljevićev film Anđeo Čuvar, jedna je od
najpoznatijih (pa i najljepših) Bajramovićevih pjesama. Priča je to o dječaku Šajinu i
nastojanjima novinara (Ljubiša Samardžić) da ga izbavi iz surovog života u cigan
ma(ha)li. Izvedena u rubatu, sa nježnim jednoipominutnim introm i promuklim
vokalom prepunim ukrasa i derta, Sajbija ne samo da je obilježila kultni film, nego je
snagom svoje melodije i interpretacije nadrasla granice medija i trajno se uselila u
kolektivno pamćenje. Prema svemu navedenom, opšta crta Bajramovićevog
kantautorstva može se sažeti u stilogen lelek bakra: egzotični, potisnuti vapaj jedne
marginalne društvene skupine. Taj jedinstveni zvučni biser koristili su producenti i
aranžeri sa različitim uspjesima. Diego Maradona jeste bio dio tima i taktike, ali igrač
takvog kalibra i dara može jednim potezom igru odvesti u neočekivanom smjeru, a
svoju ekipu do pobjede. Tako je i sa vrhunskim solistima kakav je bio Šaban
Bajramović. To je dobro znao Zoran Pejković, koji je pravio jednostavne, akustične
aranžmane, zaslađene taman koliko treba, i podredio ih pjevačevom temperamentu i
spontanom fraziranju. Zato Kamerav (Umirem), I Barval pudela (Kiša pada
devojko), Sila kale bal (Crnu kosu ima) i druge sa početka karijere zvuče tako
ugodno i pitko, za razliku od nekih obrada sa albuma na kraju karijere gdje su
aranžmani bili suviše „pristojni“, anemični, bez safta i prepoznatljivog šabanovskog
baroka. Bilo je tu nekog pomodnog i usiljenog vezivanja za džez, pa je sve ispadalo
pomalo nategnuto i nakrcano pretencioznim rješenjima. Ipak, mostarski producent
Dragi Šestić (i njegov Mostar sevdah reunion) znao je odvojiti žito od kukolja i
prepustiti žongleru da vodi šou. Takav je album Gipsy Legend iz 2001.

Pjesmu Kari Šabanovi napisao je crnogorski pjesnik Aleksandar Leso Ivanović, a na

svom albumu otpjevao Toma Zdravković, pojava po mnogo čemu slična Bajramoviću.
Autorski, ali i po neraskidivoj vezi muzike i života. Ako je jedan odjenuo bluz u
ciganski ogrtač, drugi je novokomponovanoj muzici navukao odijelo šansone. Sjedili
su jedne prilike u beogradskom hotelu Interkontinental i razgovarali, razumije se, uz
čašicu. Toma špricer, Šaban viski. Tada se Bajramović našalio na račun prijateljeve
(loše) dikcije: „Je li, što ne kažeš lepo reči, ja sam Ciganin, meni ne zamere“, „I ja
sam, samo beli“, odgovorio je Zdravković. Nisu sve priče i anegdote o Šabanu
Bajramoviću tačne, ova jeste.