Iskonsko zlo ima poznato lice i

glas kojem vjeruješ.

— Nepoznat autor
 1. POGLAVLJE

Alex Morse jurila je hodnikom novog Sveučilišnoga medicinskog centra

kao liječnica koja se javlja na hitan poziv, samo što ona nije bila liječnica.
Ona je radila za FBI1 kao pregovarač U talačkim krizama. Prije dvadeset
minuta, Alex je iz Charlotte U Sjevernoj Karolini doletjela u Jackson u
Mississippiju, a na let ju Je nagnalo to što se njena starija sestra iznenada
srušila na utakmici Male bejzbolske lige. Ova godina bila je obilježena
mučnim događajima, ranjavanjem i smrću, a bit će još toga, osjećala je
Alex. Ugledavši dizala, pogleda displej iznad vrata i vidje da se kabina
spušta. Pritisne tipku i pozove dizalo pa počne cupkati. Bolnice, pomisli s
gorčinom, zapravo, tek što je sama izašla iz nje. Niz tragičnih događaja
počeo je s njenim ocem. Prije pet mjeseci, Jim Morse umro je baš u ovoj
bolnici, nakon što je ustrijeljen za vrijeme jedne pljačke. Dva mjeseca
nakon toga, Alexinoj majci dijagnosticiranje uznapredovao karcinom
jajnika. Već je živjela dulje nego što su predvidjeli, ali bilo je malo
vjerojatno da će doživjeti kraj tjedna. Zatim je došla Alexina nesreća, a
sada Grace...

Zvonce tiho zazvoni i dizalo se otvori.

Mlada žena u bijeloj kuti odjevenoj preko dnevnog odijela bila je

naslonjena na stražnji zid, a njezino držanje odavalo je krajnju
iscrpljenost. Stažistica, zaključi Alex. Puno ih je srela u posljednjih mjesec
dana. Kad je Alex ušla u dizalo, žena digne pogled, a onda ga opet spusti.
Potom ga ponovno digne. Nakon pucnjave, Alex je toliko puta doživjela
da se ljudi zaprepaste kad je vide da se više ne ljuti na to. Samo se
snuždila.
— Koji kat? — pitala je mlada žena, dignuvši ruku prema tipkama,
trudeći se iz sve snage ne buljiti u nju.

*Savezni istražni ured Ministarstva pravosuđa SAD-a

- Neurologija, intenzivna - odgovori Alex pritisnuvši prstom broj 4.

-Ja idem u podrum - rekla je stažistica koja je izgledala kao da ima

dvadeset šest godina, četiri godine manje od Alex — ali nakon toga
odvest će Vas ravno gore.

Alex je kimnula, a zatim uspravno stala gledajući svjetleće brojke koje

su se izmjenjivale iznad njene glave. Nakon majčine dijagnoze,
zrakoplovom je počela redovito putovati iz glavnoga grada,
Washingtona, gdje je tada živjela, u Mississippi kako bi rasteretila Grace,
koja se mučila radeći puno radno vrijeme kao učiteljica, a noću se brinula
za njihovu majku. Za razliku od FBI-ja iz doba J.-ja Edgara Hoovera1,
moderan Ured nastojao je imati razumijevanje za obiteljske poteškoće, ali
u Alexinu slučaju, zamjenik zapovjednika bio je savršeno jasan, jedno je
dobiti slobodan dan za odlazak na pogreb, a redovito prevaljivanje tisuću
kilometara kako bi bila na kemoterapiji, nešto sasvim drugo. Međutim,
Alex ga nije poslušala. Usprotivila se sustavu i naučila živjeti bez sna.
Rekla je samoj sebi da može izdržati taj pritisak, i je... sve do trenutka dok
nije puknula. Problem je bio u tome što nije bila svjesna toga da je
puknula sve dok joj pucanj nije dohvatio desno rame i lice. Zaštitni prsluk
spasio joj je rame, ali još se nije znalo što će biti s njenim licem.

Kao pregovarač u talačkim krizama, Alex je počinila neoprostivu

pogrešku i bila je veoma blizu da za to plati najveću cijenu. Strijelac je
pucao u debelu staklenu pregradu, a ono što je bilo izvrstan zaklon

1 Direktor FBI-a od 1924. do 1972.

(budući da gaje pogodilo nekoliko zrna sačme koja joj je mogla raznijeti
mozak, ali nije) uzrokovalo je ozljedu koja joj je promijenila život. Kiša
stakla zabila joj se u obraz, čelo i bradu, razderavši kožu i otrgnuvši
komad mesa i kosti. Plastični kirurzi obećavali su sve i svašta, ali za sada
je uspjeh bio više nego skroman. Rekli su joj da će s vremenom ružne
crvene brazgotine izblijedjeti (nisu mogli učiniti mnogo da »popune«
udubinu na obrazu) i da laici neće niti vidjeti njenu ozljedu. Alex nije bila
sigurna u to. Međutim, što znači taština u odnosu prema svemirskom
prostranstvu? Pet sekundi nakon što je pogođena, zbog njene pogreške
netko drugi platio je najvišu cijenu. U paklenim danima koji su slijedili
nakon pucnjave, Grace je tri puta letjela u glavni grad kako bi bila s Alex
unatoč tome što je bila iscrpljena jer se brinula za njihovu majku. Grace je
bila obiteljska mučenica, prava kandidatkinja za sveticu. Koja
nevjerojatna ironija, noćas Grace leži na intenzivnoj njezi boreći se za
život.

Zašto? To sigurno nema veze s karmom. Uspinjala se stubama

stadiona da gleda kako njezin desetogodišnji sin igra bejzbol i samo se
srušila. Sekundu nakon što je udarila u stube, ispraznila je mjehur i
crijeva. CT snimka načinjena četrdeset minuta poslije pokazala je da
Grace ima ugrušak krvi u mozgu i to takav koji je često smrtonosan. Kada
je primila vijest, Alex je bila na plivanju u Charlotti (kamo je nakon
pucnjave premještena po kazni). Majka joj je bila previše uzrujana da bi
suvislo razgovarala na telefon, ali rekla joj je dovoljno pojedinosti da
navede Alex da po- hita u zračnu luku.

Čim je prvi kotač dodirnuo sletnu stazu u Atlanti, Alex je uzela svoj
mobitel i nazvala Gracina supruga kojeg nije uspjela dobiti prije ulaska u
zrakoplov. Bili Fennell joj je objasnio da se, iako se neurološka oštećenja u
početku nisu činila tako teška, lagana uzetost desne strane, klonulost i
poremećaj govora, stanje nakon moždanog udara pogoršava što se često
događa. Neurolozi su Grace počeli davati sredstvo za razbijanje krvnih
ugrušaka, lijek koji bi mogao pomoći, ali koji je sam po sebi opasan. Bili
Fennell bio je osoba koja je uvijek vladala situacijom, ali kad joj je govorio
o tome, glas mu je podrhtavao i on zamoli Alex neka se požuri.

Kada je zrakoplov sletio u Jackson, Alex je ponovno nazvala

Billa. Bilí je jecao dok je prepričavao događaje koji su se zbili posljednji

sat. Iako je i dalje samostalno disala, Grace je pala u komu i mogla bi
umrijeti prije nego što Alex prevali tih 25 kilometara od zračne luke.
Obuze je strah kakav nije osjetila još od djetinjstva. Iako je zrakoplov tek
počeo rulati prema terminalu, Alex ispod sjedala izvuče svoju ručnu
prtljagu i krene prema prednjem dijelu Boeinga 7272. Kada ju je stjuard
upozorio, pokazala mu je iskaznicu FBI-ja i tiho mu rekla da je hitno
odvede do terminala. Kad je došla do izlaza, potrčala je hodnikom, uz
prostor za prijam prtljage, potom je zaobišla red za taksi, ponovno
pokazala iskaznicu i rekla vozaču da će mu dati 100 dolara bude li je
odvezao do Sveučilišnog medicinskog centra vozeći 180 km na sat.

Sada je tu, izlazi iz dizala na četvrtom katu, udišući teške mirise koji su
je vratili četiri tjedna unatrag kad joj je vrela krv potekla niz lice kao iz
slavine. Na kraju hodnika stajala su velika drvena vrata na kojima je
pisalo NEUROLOGIJA - JEDINICA INTENZIVNE NJEGE. Prošla je kroz
njih kao padobranac koji prvi put skače iz zrakoplova i psihički se
priprema za slobodan pad, užasnuta zbog riječi za koje je bila sigurna da
će ih čuti: Zao mije, Alex, ali zakasnila si.

Na intenzivnoj je bilo dvanaest ostakljenih boksova smještenih u

obliku slova U oko prostora za medicinske sestre. Na nekoliko boksova
bile su navučene zavjese, ali kroz prozirnu stijenu četvrtog boksa s lijeve
strane, Alex je vidjela Billa Fennella kako razgovara sa ženom u bijelom
ogrtaču. Sa svojih 190 centimetara, bio je znatno viši od nje, ali lice mu je
bilo naborano od brige i činilo se da ga žena tješi. Osjetivši da je Alex

2 Tromotorni uskotrupni zrakoplov srednjeg doleta

stigla, digao je pogled i stao usred rečenice. Alex krene prema boksu. Bili
pohita prema vratima i privine je na prsa. Uvijek joj je bilo neugodno
zagrliti šurjaka, ali večeras to nije mogla izbjeći. Nije bilo ni razloga,
stvarno. Večeras im je oboma trebala bliskost, potvrda obiteljskog
zajedništva.

- Sigurno si unajmila helikopter — rekao je svojim zvonkim dubokim

glasom. — Ne mogu vjerovati da si došla tako brzo.

-Je li živa?

—Još je s nama — rekao je Bili neobično službenim glasom. — Za-

pravo, nekoliko puta došla je k svijesti. Pitala je za tebe.

Alex se poveseli, ali s nadom dodoše i nove suze.

Žena u bijelom ogrtaču izađe iz boksa. Po izgledu, činilo se da ima oko

pedeset godina, a lice joj je bilo ljubazno, ali ozbiljno.

- Ovo je Graceina neurologinja - rekao je Bili.

-Ja sam Meredith Andrews - rekla je žena. - Jeste li vi ta koju Grace

zove KK?

Alex nije mogla zaustaviti suze. KK je bio nadimak izveden iz njezina

srednjeg imena, a radilo se o obiteljskom pridjevku, Karo- Ii. —Jesam, ali,
molim Vas, zovite me Alex. Alex Morse.

— Specijalna agentica, Morse — doda Bill potpuno nepotrebno.

 —Je li Grace pitala za mene? — upita Alex brišući obraze.

—Jedino Vas spominje.

—Je li pri svijesti?

- Trenutačno nije. Činimo sve što možemo, ali morate se pripremiti —

doktorica Andrews na brzinu odmjeri Alex — morate se pripremiti na
najgore. Kada su je dopremili ovamo, Graceje imala tešku trombozu, ali
samostalno je disala pa sam se ponadala. Međutim, stanje se stalno
pogoršavalo pa sam odlučila započeti te- rapiju lijekovima protiv
zgrušavanja krvi. Da se razbije ugrušak. To zna neki put napraviti čudo,
ali isto tako, može izazvati krvarenje negdje drugdje u mozgu ili tijelu.
Imam osjećaj da se upravo događa baš to. Ne bih htjela Grace voziti na
magnetsku rezonanciju3 i tako je dodatno izlagati opasnosti. Još
samostalno diše, a to nam je najveća nada. Prestane li disati, spremni smo
je odmah in- tubirati. Možda sam to već trebala učiniti - doktorica
Andrews pogleda Billa - ali znam da očajnički želi razgovarati s Vama, a
kad je jednom intubiramo, više neće moći ni s kim komunicirati. Pisati
više ne može.

Alex se lecnula.

Nemojte biti zaprepašteni ako Vam uspije nešto reći. Centar za

—

govor joj je prilično oštećen.

—Jasno mi je — nestrpljivo odgovori Alex. — Imali smo strica koji je

doživio moždani udar. Smijem li samo biti uz nju? Nije važno u kakvom
je stanju. Moram biti s njom.

3 Uređaj kojim se prikazuju slojevi ljudskog tijela

 Doktorica Andrews se nasmiješila i pustila Alex u prostoriju.

Kada je došla do vrata, Alex se okrene Billu. - Gdje je Jamie?

— Kod moje sestre u Ridgelandu.

Ridgeland je bilo dvadesetak kilometara udaljeno predgrađe s bjelačkim

stanovništvom. - Je li vidio kada je Grace pala?

Bili smrknuto odmahne glavom. — Ne, bio je dolje na igralištu. Samo zna
da mu je mama bolesna, to je sve.

— Ne misliš li da bi trebao biti ovdje?

Alex je nastojala da joj se u glasu ne čuje osuda, ali Billovo lice se smrkne.
Na trenutak se činilo da će joj odbrusiti, ali onda je duboko udahnuo i
rekao: - Ne, ne mislim.

Kada je Alex nastavila gledati u njega, stišao je glas i dodao: — Ne želim

da Jamie gleda kako mu umire majka.

— Naravno da ne, ali trebao bi mu dati priliku da se oprosti s njom.

— Dobit će je - doda Bili. — Na pogrebu.

Alex zaklopi oči i zaškripi zubima. - Bille, ne možeš...

— Nemamo vremena za to. — Kimne glavom prema prostoriji u kojoj je
dr. Andrews stajala i čekala.

Alex polagano ode do Graceina kreveta. Blijedo lice iznad bolničkog

pokrivača nije izgledalo blisko. S druge strane, opet je. Izgledalo je kao
lice njezine majke. Grace Morse Fennell imala je trideset pet godina, a
noćas je izgledala kao da ima sedamdeset. To je zbog kože, shvati Alex.
Poput voska je. Rastopljenog voska. Imala je osjećaj da su se mišići koji su
upravljali sestrinim licem opustili i da se više nikada neće zategnuti.
Grace je imala sklopljene oči, a na vlastito iznenađenje, Alex pomisli daje
to sreća. Tako je dobila vrijeme prilagoditi se novonastalom stanju, ma
koliko prolazno to bilo.

—Jeste li dobro? — pitala je dr. Andrews iza njezinih leđa.

—Jesam.

— Onda ću Vas ostaviti s njom.

Alex pogleda niz monitora koji su pratili Graceine životne funkcije.

Otkucaje srca, razinu kisika u krvi, krvni tlak i Bog zna što još. Cijev od
transfuzije gubila se ispod zavoja na njezinoj podlaktici. Od samog
pogleda na to Alex osjeti bol u zglobu. Nije bila sigurna što napraviti, a
možda i nije bilo važno. Možda je samo bilo važno to da je tu.

— Znaš što sam naučio u ovoj tragediji? — pitao je poznati duboki

glas.

Alex se trgne iako je nastojala sakriti nelagodu. Nije opazila da se Bili

nalazi u prostoriji, a bilo joj je mrsko pokazati bilo kakav znak
malodušnosti. — Što? — rekla je iako joj je bilo potpuno svejedno što će
odgovoriti.

—Novac doista ništa ne znači. Nikakav novac na ovome svijetu neće

maknuti taj ugrušak krvi.

Alex odsutno kimne glavom.

— Ma, k vragu, za što sam radio? - pitao je Bili. - Zašto nisam > stao na
loptu i zašto svaki trenutak koji sam mogao nisam proveo s Grace?

Grace si je vjerojatno tisuću puta postavila to pitanje, pomisli Alex.

Međutim, bilo je kasno za žaljenje. Puno je ljudi mislilo da je Bili hladna i
odbojna osoba. Alex je oduvijek mislila da glumata.

— Mogu li neko vrijeme ostati sama s njom? - zamoli Alex ne skidajući

pogled s Graceina lica.

Osjeti kako joj se snažna ruka spustila na rame, ozlijeđeno rame, a

onda je Bili rekao: — Vratit ću se za pet minuta.

Kada je otišao, Alex uze Graceinu vlažnu i hladnu ruku u svoju, nagne
se i poljubi je u čelo. Nikada nije vidjela svoju sestru tako bespomoćnu.
Zapravo, nikada Grace nije vidjela ni blizu tome. Grace je uvijek bila jaka.
Krize u kojima bi život drugima stao nju su jedva natjerale da uspori
korak. Ipak, sada je bilo drukčije. Sada je gotovo, Alex je to znala. Znala je
isto kao što je znala kad se James Broadbent srušio nakon što je ona
ustrijeljena. James je promatrao kako Alex ulazi u banku nakon što je
Odred za spašavanje talaca dobio naredbu da krene pa je ušao odmah za
njom. Vidio je da je pogođena, ali umjesto da odmah uzvrati vatrom na
stijel- ca, spustio je pogled da vidi koliko teško je Alex ranjena. Zbog te
brige drugi ga je pucanj pogodio ravno u prsa. Na sebi nije imao zaštitni
prsluk (skinuo ga je kad je čuo da OST-ovci ulaze) pa mu je sačmarica
raznijela srce i pluća u nešto što se viđa iza mesarskog pulta. Zastoje
spustio pogled? — pitala se Alex milijunti put. Zašto je uopće pošao za
mnom? Međutim, znala je odgovor. Broadbent je pošao za njom zato što
ju je volio, istina izdaleka, ali zbog toga njegovi osjećaji nisu bili ništa
slabiji. Ta ga je ljubav ubila. Alex ugleda suze koje su padale na Graceino
lice, vlastite suze, bezbrojne u ovih nekoliko proteklih mjeseci. Obrisala je
oči, izvadila svoj mobitel i nazvala Billa Fennella koji je stajao nekoliko
metara dalje.

— Što je? - mahnito je pitao. — Što se dogodilo?

-Jamie bi trebao biti ovdje.

— Alex, rekao sam ti...

— Dovedi ga, k vragu. Ova osoba koja tu leži njegova je majka.

Nastade duga šutnja. Potom Bili reče: - Nazvat ću svoju sestru.

Nagonski, Alex se okrenula i vidjela ga kako stoji pokraj sestrinskog stola.

Razgovarao je s dr. Andrews. Odmaknuo se od neu- rologinje i i vidjela je
kako prinosi mobitel licu. Alex se nagnula nad Graceino uho
pokušavajući sjetiti se nečega što bi doprlo do dubokog bezdana u kojem
je trenutačno bila njezina sestra.
— Sue-Sue? — šapne, stisnuvši istovremeno hladnu ruku. Sue-Sue je
bio još jedan nadimak proizašao iz obiteljskog imena, obiteljska tradicija.
— Sue-Sue, ja sam, KK. Graceine oči ostale su sklopljene.

—Ja sam, Sue-Sue. KK. Vratila sam se od Sally. Probudi se prije nego što
mama ustane. Hoću ići u luna-park.

Sekunde su se razvukle u nepoznatu količinu vremena. Alex navre bujica

sjećanja u glavu. Zabolje je srce. Graceine oči ostale su sklopljene.

— Daj, Sue-Sue. Znam da se praviš da spavaš. Prestani glumiti!

Alex osjeti trzanje ruke. Tijelom joj prostruji adrenalin, ali kada

je vidjela ukočene vjeđe, zaključi da je valjda ona trznula rukom.

— Kh... kh — netko zakašlja.

Alex se okrene misleći da je Bili ili dr. Andrews, ali onda joj Grace stegne
ruku i ispusti oštar krik. Kada je Alex okrenula glavu vidjela je Graceine
zelene oči širom otvorene. Tada Grace za- trepće. Alexino srce poskoči.
Nagnula se nad sestru jer su Graceine oči, iako je imala samo trideset pet
godina, bez naočala ili leća bile gotovo beskorisne.

— KK? — proštenje Grace. — Ti s ti!

Ja sam, Grace — rekla je Alex maknuvši pramen kose s mutnih očiju svoje
sestre.
— O, Bohe — kazala je Grace grlenim glasom i počela plakati. — Hala
Bohu.

Alex je morala čvrsto stisnuti zube da ne počne plakati. Desna polovina

Graceina lica bila je uzeta, a kad god je pokušala govoriti, niz bradu joj se
cijedila slina. Zvučala je potpuno isto kao stric T. J. koji je umro nakon
nekoliko moždanih udara zbog kojih nije bio ni sjena onog starog strica.

— Pa... pa hijamieja — grgljala je Grace.

— Molim? Nisam te razumjela.

— Pahijamiejal — ponovi Grace, trudeći se iz petnih žila da se digne u

krevetu. Činilo se da želi vidjeti iza Alex.

—Jamie je dobro - rekla je Alex smirenim glasom. - Na putu je ovamo.

Grace silovito odmahne glavom. — Sušaj! Moaš meposušatil

— Slušam te, Sue-Sue. Vjeruj mi.

Grace se zagledala u Alex, a u pogledu joj se odražavala silna briga. —

Mo — mo —aš— spa-itijaemija... Ej-Ej... Spa-iga.

— Od koga da spasim Jamieja?

- Bia.
— Billa? - upita Alex uvjerena da je krivo protumačila to što je čula.

Uz bolan napor, Grace kimne.

Alex zatrepće, zatečena. - Što to govoriš? Zar Bili Jamieju nanosi nekakvo
zlo?

Slabo kimanje glavom. — Bu-e... him o-em.

Alex se trudila shvatiti riječi izrečene u bolu. - Nanijeti Jamieju zlo! Kako?
Govoriš li o nekoj vrsti zlostavljanja?

Grace odmahne glavom. — Bij — he — u-iti — Jami-evu — duhu.

Alex je zaškiljila kao da želi odgonetnuti neki šifrirani tekst. — Bili... će...
ubiti... Jamiejevu... dušu?

Iscrpljena, Graceina glava klone.

— Gracie... Nikada nisam previše voljela Billa. Znala si to od početka.

Međutim, dobar je otac, zar ne? Sve u svemu, čini se da je častan čovjek.

Grace zgrabi Alex za ruku i odmahne glavom. Potom sikne: — On e

udo-vi-te

Alex zadrhti. — On je čudovište? To si rekla?

Suza olakšanja kliznula je niz Gracein uzeti obraz. Alex pogleda
uznemirene oči, a onda se okrene i pogleda preko ramena. Bili Fennell još
je razgovarao s dr. Andrews, ali pogled mu je počivao na Alex.

— Bij doa-P. — upita Grace prestravljenim glasom, pokušavajući

okrenuti se u krevetu, ali uzalud.

— Ne, ne, razgovara s liječnicom.

— Doto-i-a ne-na.

— Što ne zna?

— Toe Bij na-a-vio.

— Kako to misliš? Što je Bili napravio?

Graceje iznenada digla ruku i zgrabila Alex za bluzu, a onda je njenu

glavu privukla do svojih usta. — U-io me el

Alex je imala osjećaj kao da joj je netko u vene ubrizgao ledenu vodu.
Odmaknula se i zagledala u Graceine krvlju podlivene oči.

- Ubio te je? To si rekla?

Grace jednom kimne, pogleda punog optužbe.

— Ne znaš što govoriš, Grace.

Unatoč tome što joj je lice bilo djelomično uzeto, Grace se nasmiješila
osmijehom koji je govorio, O, da, znam.

— Ne misliš valjda ozbiljno. Ne doslovno.

Grace je sklopila oči kao da skuplja snagu za taj posljednji napor.

- Ti... i. ..je... ina... ko... aga mo... e zau. ..ta... iti... a me. ..eje ka... no. P... e...
in.em te... pa... i mi Jamie. ..a,... ej-,.. ej. Mo... im... e.

Alex ponovno pogleda kroz staklenu stijenu. Bili ju je još promatrao i

činilo se da njegov razgovor zamire. Alex je oduvijek znala da Gracein
brak nije savršen, ali čiji je? Alex nije bila nikakav stručnjak za to. Nekako
je došla do tridesete, a da se nije vezala. Nakon što su je mnogi salijetali
zato što je nosila značku, konačno je pristala na udaju, ali nakon tri
mjeseca razvrgnula je zaruke kada je otkrila daje zaručnik vara s njenom
najboljom prijateljicom. Što se ljubavi tiče, bila je upravo smiješno otrcani
predložak.

— Sue-Sue - šapne — zašto bi ti Bili htio učiniti nešto na žao?

— D... uga — kaza Grace. —... ena.

— Druga žena? Pouzdano to znaš?

Još jedan napola uzeti osmijeh. - Ah,.. .ena.. .na.

Alex joj je vjerovala. Za vrijeme zaruka s Peterom, neki osjećaj, veoma

nalik na šesto čulo govorio joj je da u njihovoj vezi nešto nije kako treba.
Puno prije nego što je otkrila opipljiv dokaz, jednostavno je znala da se
radi o prijevari. Da je takav predosjećaj prati kad je riječ o uobičajenim
zločinima, već bi bila viši istražitelj, a ne pregovarač u talačkim krizama.
Ispravak, pomisli, ja sam sad istražiteljica.

- Ako Bili želi biti s drugom ženom - rekla je - zašto jednostavno ne

zatraži rastavu?

- No. ..as... gu.. .pa.... o. To bi Bi. ..ako... ta...omi... u... ne. Pet mi... «... na,....
mo... da.

Alex ustukne u nevjerici. Znala je da Billu već nekoliko godina dobro ide,
ali nije imala pojma da je tako bogat. Zaboga, zašto Grace i dalje predaje u
osnovnoj školi? Zato što to voli, odgovori sama sebi. Zato što ne može ne
raditi.

Graceje zatvorila oči, očito iscrpljena od toliko napora. - Ve... ti... mami...
bo.. .gom - rekla je. — Ve... ti... da... uje te... ka.ti u va. ..ju... — Osmijeh je
ponovno ozario pokretnu polovinu lica. — Ako. ..do... em... amo.

— Doći ćeš, dušo — rekla je Alex skupivši slobodan dlan u šaku i

prislonivši je na usta.

- Pogledajte ovo, doktorice Andrews! - zagrmi Bili Fennell. — Izgleda

kao da se sprema ustati iz tog kreveta.

Grace naglo otvori oči i ugledavši svog muža okrene se na drugu stranu
očito pokušavajući iskoristiti Alex kao štit. Užas u njezinu pogledu Alex
je slamao srce i naveo ju je da se ponese zaštit- nički. Digla se i zapriječila
Billu put do kreveta.
- Mislim da je pametnije da izađeš — rekla je oštro gledajući šurjaka u
oči.

Bili zine. Mimo nje, pogleda Grace koja se doslovce skutrila u krevetu. —
Što to govoriš? — ljutito upita. — K vragu, što se ovdje događa? Jesi li
Grace rekla nešto o meni?

Alex pogleda doktoricu Andrews koja je bila zbunjena. — Ne, upravo

suprotno, bojim se.

Bili zatrese glavom, očito zbunjen. — Ne razumijem.

Alex se zagleda u njegove tamne oči tražeći neki znak krivnje. Graceini
strahovi i optužbe vjerojatno su proizvod haluciniranja žene na umoru,
ali nije bilo sumnje da je njen strah stvaran. — Uzrujavaš je, Bille. Vidiš i
sam. Idi dolje i pričekaj Jamieja.

— Ne dolazi u obzir da se maknem od kreveta svoje žene. Ne sad kad bi

mogla...

— Što? - upita Alex razdražljivim glasom.

Bili stiša glas. — Kad bi mogla...

Alex pogleda doktoricu Andrews.

Neurologinja korakne prema Billu i reče: - Možda bismo Grace i njenoj

sestri trebali dati još malo vremena nasamo.
— Nemojte niti pokušati otpremiti me na taj način — ljutito će Bili. — Ja
sam Gracein suprug. Ja sam njen suprug i ja ću odlučiti tko...

— Ona je moja krv — krajnje odlučno odvrati Alex. — Tvoja nazočnost

uzrujava Grace i samo to je važno. Moramo joj pružiti što je moguće više
mira. Nije li tako, doktorice Andrews?

— Svakako. - Meredith Andrews zaobiđe Alex i spusti pogled na svoju

pacijenticu. — Grace, čujete me?

- Ta.

— Želite li da Vaš suprug ode iz prostorije?

Grace polagano kimne glavom. - ... otu.... voje... dij... ete... otu Jamieja.

Dr. Andrews pogleda Billa koji se uzdizao iznad nje. — Meni je to sasvim
dovoljno. Tražim da odete s intenzivne, gospodine Fennell.

Bili priđe neurologinji, a oči su mu sijevale od bijesa.

— Ne znam što si zamišljate tko ste, ni što mislite s kim razgovarate,

alija ovom sveučilištu dajem puno novca. Puno novca. Zato ću...

— Nemojte me tjerati da pozovem osiguranje — tiho je rekla doktorica

Andrews, uzevši telefon pokraj Graceina kreveta.

Bill problijedi u licu. Alex se gotovo sažalila nad njim. Bilo je očito da je
dr. Andrews odnijela prevlast, međutim činilo se da se Bill ne može
odlučiti da ode. Izgledao je, Alex se tako Činilo, kao glumac u filmu na
DVD-u nakon što se uključi stanka. Ili je mislila na to kad se oglasio
alarm.

— Gubi se! - viknula je dr. Andrews kroz vrata, ali njen povik bio je
nepotreban. Sestre su sa svog mjesta već trčale prema boksu. Alex im je
odskočila s puta, a trenutak poslije to je učinio i Bili.

— Srčani zastoj — rekla je dr. Andrews otvorivši ladicu.

Budući da se radilo o intenzivnoj njezi, nije bilo kolica za hitne

slučajeve, sve je već bilo tu. U inače mirnom boksu odjednom je nastala
strka usmjerena samo jednom cilju, spasiti život koji je brzo istjecao iz
tijela na krevetu.

— Morate otići — rekao je visoki medicinski tehničar koji je stajao iza

dr. Andrews. — Oboje.

Dr. Andrews digla je glavu dovoljno dugo da se ona i Alex pogledaju,

a onda se vratila poslu. Alex polako izađe iz boksa, gledajući posljednji
čin u životu njezine sestre, bez imalo nade da može bilo što pomoći. Srce
joj je izjedalo glupo žaljenje što je izabrala pravo, a ne medicinu.
Međutim, što bi bilo da je postala liječnica? Radila bi četiri tisuće
kilometara od Mississippi a, a ishod bi bio isti. Greaceina sudbina sada je
u Božjim rukama, a Alex je znala koliko te ruke mogu biti ravnodušne.
Odvratila je pogled od boksa, od Billa Fennella, i pogledala prema
prostoru za sestre gdje je niz monitora neprestano zvrndao i treperio.
Kako istovremeno mogu biti usredotočeni na sve te monitore, pitala se,
prisjetivši se kako je bilo teško pratiti više ekrana kada je Ured provodio
videonadzor nad nekim određenim mjestom. Dok je mislila na to, čula je
kako dr. Andrews govori: - Društvo, proglasit ću vrijeme smrti. Dvadeset
dva sata i dvadeset devet minuta.

Šok je čudna stvar, pomisli Alex. Kao onoga dana kad je ustrijeljena.
Desnu stranu lica pogodila su joj dva komada vrućeg olova i kila stakla, a
ona nije osjećala ništa, samo val vrućine, kao da je netko pokraj nje
otvorio pećnicu. Vrijeme smrti, dvadeset dva sata i dvadeset devet
minuta...

Nešto se počelo događati u Alexinim grudima, ali prije nego što je uspjelo
izaći na površinu, čula je kako mali dječak govori: — Hej! Je li ovdje moja
mama?

Okrenula se prema velikim drvenim vratima koja su je dovela u ovu

prostoriju pakla i pred njima ugledala dječaka visoka otprilike sto trideset
pet centimetara. Bio je crven u licu kao da je od mjesta s kojeg je krenuo
cijelo vrijeme trčao. Trudio se biti hrabar, ali Alex je u velikim zelenim
očima vidjela strah.

- Teta Alex? — rekao je Jamie raspoznavši je napokon među

mnoštvom odjevenom u odore.

Iza Alex začuje se Billov glas: — Zdravo, sine. Gdje je teta Jean?

- Prespora je — ljutito reče Jamie.

- Dođi ovamo, momče.

Alex se okrene i pogleda šurjakovo ozbiljno lice, a ono što joj se počelo
događati u grudima odjednom izbije na površinu. Ne razmišljajući,
otrčala je do Jamieja, digla ga na ruke i istrčala s njim kroz vrata, dalje od
ovog bolnog košmara. Dalje od njegove pokojne majke.

Dalje od Billa Fennella.

Dalje...
 2. POGLAVLJE

Pet tjedana poslije

Dr. Chris Shepard uzeo je žutu košuljicu iz limenog ormara s

kartonima ispred ordinacije 4 i brzo je proučio. Ime pacijentice nije mu

bilo poznato, što je bilo neobično. Chris je imao puno pacijenata, ali bio je
to mali grad i on je to volio.

Pacijentica se zvala Alex Morse, a u košuljici se nalazila samo njena

povijest bolesti, dugački obrazac koji je svaki pacijent ispunio pri prvom
dolasku. Chris pogleda niz hodnik i spazi Holly, svoju medicinsku sestru,
koja je od pulta išla prema rendgenu. Pozvao ju je i mahnuo joj preko
hodnika. Kroz vrata rendgena, Holly je nešto rekla, a onda se požurila k
njemu.

- Nećeš ući sa mnom? - tiho je pitao. - Pacijent je žena.

Holly odmahne glavom. — Tražila je da razgovara s tobom nasamo.

— Nova pacijentica?
— Da, mislila sam ti prije nešto reći, ali imali smo puno posla s
gospodinom Sewardom...

Chris kimne glavom prema vratima i stiša glas do šapta: — Kakva je

njena priča?

— Nemam pojma. Zove se Alex. Ima trideset godina i u izvrsnom je

stanju, ako izuzmeš ožiljke na licu.

- Ožiljke?

- S desne strane. Obraz, uho, oko. Pretpostavljam da je prošla glavom

kroz staklo.

- U povijesti bolesti ne piše ništa o tome da je imala prometnu nesreću.

— Po boji ožiljaka, prije nekoliko mjeseci.

Chris se maknuo od vrata, a Holly ga je slijedila. - Nije se ni na što žalila?

Sestra odmahne glavom. — Nije. Znaš da sam pitala.

— O, Bože.

Holly znakovito kimne. Žena koja dođe sama i ne želi reći što je muči,
obično znači da se radi o seksualnim poteškoćama, najčešće je to strah od
spolnih bolesti. Natchez u Mississippiju mali je grad, a sestre ogovaraju
baš kao i ostali stanovnici. Iskreno govoreći, pomisli Chris, liječnici ovdje
ogovaraju više nego njihove sestre.

— U kartonu piše da je iz Charlotte u Sjevernoj Karolini — primijetio je.

-Je li ti gospodična Morse rekla što radi u Natchezu?

— Nije mi rekla baš ništa — rekla je Holly pomalo uvrijeđeno. — Hoćeš

li da slikam gospodina Sewarda prije nego što zbriše sa stola?

— Oprosti. Idi, riješi to.

Holly namigne i šapne: - Dobru zabavu s gospodičnom Morse.

Chris zakima glavom, onda se uozbilji i uđe u ordinaciju.

Pokraj stola za pregled, stajala je žena u plavoj suknji i žućka- sto-bijeloj

majici. Zbog lica, zamalo se zabuljio u nju, iako je za vrijeme liječničke
prakse vidio mnogo ozljeda. Ožiljci ove žene zapravo nisu bili tako
strašni. Isticali su se zato što je bila mlada i atraktivna. Bili su upravo
napadni. Čovjek bi očekivao da će žena koja tako izgleda i koja se tako
odijeva otići na plastičnu operaciju kako bi riješila ovakvu ozljedu. Ne
radi se o tome da je bila ljepotica, nije. Samo...
— Zdravo, doktore Sheparde — obrati mu se žena bez okolišanja u
glasu.

— Gospođica Morse? — rekao je sjetivši se da je u kartonu pisalo da nije

udana.

Potvrdno se nasmiješila, ali nije rekla ništa drugo.

— Što mogu danas učiniti za Vas? — pitao je.

Žena je i dalje šutjela, ali osjećao je kako ga proučava pogledom, temeljito

kao da mu je postavila neko pitanje. Sto se to događa, pitao se Chris. Je li
mi rođendan?Je li osoblje smislilo kakav štos? Možda želi lijekove? Već
mu se to događalo, neke pacijentice nudile su seks u zamjenu za lijekove,
obično narkotike. Chris stade proučavati ženino lice nastojeći
odgonetnuti zašto je ovdje. Imala je tamnu kosu, zelene oči i ovalno lice,
ne puno drukčije od lica desetaka žena

koje je viđao svaki dan. Malo bolji položaj kostiju, možda, osobito
jagodica. Međutim, prava razlika bila je u ožiljcima, a pravi šok izazivala
je sijeda kosa iznad njih, koja nije izgledala kao da je djelo frizera. Osim
tih pojedinosti, Alex Morse mogla je biti bilo koja Žena iz mjesne teretane.
Ipak... unatoč tome što je bila neobična, ako je to prava riječ, bilo je u njoj
nešto što Chris nije mogao točno odrediti, nešto po čemu se razlikovala
od drugih žena. Nešto u tome kako je stajala, možda.

Odloživši karton iza sebe na pult, on reče: — Možda da mi jed-

nostavno kažete što Vas muči. Vjerujte, koliko god Vam se u ovom
trenutku stvar čini zastrašujuća, već sam to čuo i vidio u ovoj ordinaciji, a
zajedno možemo nešto poduzeti. Ljudi se obično bolje osjećaju kada te
stvari pretoče u riječi.
 —Nikada niste čuli ovo što ću Vam reći — rekla je Alex Morse posve
sigurna u to. — Uvjeravam Vas, doktore.

Pokolebala ga je sigurnost njezina glasa, ali nije imao vremena za

mudrolije. Znakovito pogleda na sat. — Gospođice Morse, ako ću Vam
uopće pomoći, moram znati koje je prirode vaša poteškoća.

—Ja nemam poteškoća — naposljetku će žena. — Vi ih imate.

Kad se Chris zbunjeno namrštio, žena je gurnula ruku u malu torbicu

koja je stajala iza nje na stolcu i izvadila korice. Otvorila ih je i pružila mu
da pogleda. Vidio je neku vrstu iskaznice s plavo bijelim pečatom.
Pogleda bolje. Na desnoj strani iskaznice debelim slovima pisalo je FBI.
Želudac mu se zgrči. Lijevo od krupne kratice, manjim slovima pisalo je
specijalna agentica Alexandra Morse. Pokraj toga nalazila se slika žene
koja je stajala ispred njega. Specijalna agentica Morse smješkala se na slici,
ali sad se nije smješkala.

- Moram Vam reći nešto povjerljivo — rekla je. Neće Vam oduzeti
puno vremena. Pretvarala sam se da sam pacijentica jer nisam htjela da
itko iz vaše okoline zna da ste razgovarali s agenticom FBI-ja. Prije nego
što odem, morate mi napisati recept za Levaqu- in i morate reći svojoj
sestri da imam infekciju urinarnog trakta. Recite joj da su simptomi tako
očiti da niste trebali napraviti analizu mokraće. Hoćete li to napraviti?

Chris je bio previše iznenađen da bi donio razumnu odluku. - Naravno

- rekao je - ali što se događa? Nešto istražujete? Ja sam pod istragom?

- Ne vi.
- Netko koga poznajem?

Agentica Morse nije niti trepnula. — Da.

-Tko?

- Sada Vam još ne mogu reći. Možda Vam kažem na kraju ovog
razgovora. Sad ću Vam ispričati jednu priču. Na brzinu. Hoćete li sjesti,
doktore?

Chris sjedne na stolac bez naslona kojim se koristio u ordinaciji. -Jeste li

doista iz Sjeverne Karoline, ili je to samo paravan?

- Zašto pitate?

- Govorite kao da ste sa sjevera, ali iza toga čujem južnjački naglasak.

Agentica Morse se nasmiješi, odnosno, uputi mu nešto što je kod nje

prolazilo kao osmijeh, neznatno raširi napete usne. — Imate dobro uho.
Odrasla sam u Jacksonu. Međutim, sad živim u Charlotti u Sjevernoj
Karolini.

Bilo mu je drago da su se potvrdila njegova nagađanja. Molim Vas,

nastavite svoju priču.

Sjela je na stolac na kojem je bila torbica, prekrižila noge i mirno ga

pogledala. — Prije pet tjedana moja sestra umrla je od izljeva krvi u
mozak. To se dogodilo u Sveučilišnoj bolnici u Jacksonu.
- Moja sućut.

Agentica Morse kimne kao da je to preboljela, ali Chris u njezinu pogledu

spazi potisnute osjećaje. — Smrt je bila iznenadna i neočekivana, ali prije
nego što je umrla, rekla mi je nešto što mi se činilo suludo.

- Što?

- Rekla mi je da je ubijena.

Nije bio siguran da razumije. — Hoćete reći da Vam je rekla da je nju

netko ubio?

- Točno. Da budem preciznija, njezin suprug.

Chris na trenutak razmisli o tome. — Što je pokazala obdukcija?

- Smrtonosni krvni ugrušak s lijeve strane mozga, blizu moždanog debla.

-Je li bolovala od kakve bolesti koja je mogla izazvati moždani udar? Na

primjer, od šećerne bolesti?

-Nije.

—Je li Vaša sestra uzimala tablete protiv začeća?

-Da.
— To je moglo biti uzrok ili je moglo pridonijeti bolesti. Je li pušila?

— Nije. Radi se o tome da na obdukciji nisu nađene nikakve posebne

tvari koje bi izazvale udar. Nikakvi lijekovi, nikakav otrov, ništa takvo.

—Je li se suprug Vaše sestre protivio obdukciji?

Agentica Morse doslovce je zračila kada je odgovorila na to. — Ne, nije.

— Međutim, Vi joj i dalje vjerujete? Doista mislite da je moguće da ju je

suprug ubio?

— U početku nisam. Mislila sam da je sigurno halucinirala. Ali onda... —

Agentica Morse prvi put odvrati pogled od Chrisa i njegov pogled odluta
na ožiljke. Ozljede su nesumnjivo nastale od razbijenog stakla. Međutim,
istaknuti ožiljak upućivao je na još nešto. Možda malokalibarski meci?

— Agentice Morse? — potakne je.

— Nisam odmah otišla iz grada — rekla je usredotočivši se ponovno na

njega. — Ostala sam na pogrebu. Tijekom ta tri dana puno sam
razmišljala o tome što mi je Grace rekla. To je sestrino ime, Grace. Rekla
mi je da misli da je muž vara. On je bogat čovjek, puno bogatiji nego što
sam mislila, i Grace je vjerovala da je u vezi s nekom ženom. Bila je
uvjerena da bi je radije ubio nego da plati onoliko koliko bi ga stajala
rastava. Naravno i da dobije skrbništvo nad njihovim sinom.

Chris razmisli o tome. — Vjerujem da su i prije žene ubijali zbog toga.

Pretpostavljam i muškarce.
— Naravno. Čak i potpuno normalni ljudi priznaju da su pomišljali na
ubojstvo dok su prolazili kroz rastavu braka. U svakom slučaju... nakon
Graceina pogreba, rekla sam njezinu suprugu da se vraćam u Charlotte.

— Međutim, niste otišli.

— Nisam.

—Je li ju varao?

-Je, a Graceina smrt nije ga ni najmanje usporila. Naprotiv, baš suprotno.

— Nastavite.

— Zovimo Graceina supruga Bili. Nakon što sam otkrila tu vezu, nisam
to Billu stavila pod nos. Zatražila sam neke znance iz Ureda da provedu
istragu nad njim. Njegov osobni život, njegov posao, sve. Sad znam
gotovo sve što se o Billu može znati, sve osim jedne stvari koju moram
dokazati. Znam puno više nego što je znala moja sestra i znam puno više
nego što danas zna njegova ljubavnica. Na primjer, kada sam proučavala
podatke o Billovim poslovima, otkrila sam prilično zamršenu vezu s mje-
snim odvjetnikom.

— Odvjetnikom iz Natcheza? — upita Chris nastojeći sam doći do nekih

zaključaka. Za razliku od većine mjesnih liječnika, on je u Natchezu imao
nekoliko prijatelja koji su bili odvjetnici.

— Ne, ovaj odvjetnik radi u Jacksonu.

— Razumijem. Nastavite.

— Bill je građevinski poduzetnik. Ondje gradi novu dvoranu za hokej

na ledu. Naravno, većina odvjetnika s kojima radi specijalizirana je za
poslove s nekretninama. Međutim, ovaj odvjetnik je drukčiji.

— Po čemu?

— Njegova specijalnost je obiteljsko pravo.

— Rastave? — kaza Chris.

— Točno. Iako nešto radi i na imovinsko-pravnim odnosima. Zaklade,

oporuke i tako dalje.

—Je li »Bili« došao tog odvjetnika pitati za savjet u vezi s rastavom od

Vaše sestre?

Agentica Morse promijeni položaj na stolcu. Chris je stekao dojam da je

htjela ustati i početi hodati, ali u prostoriji nije bilo

mjesta za hodanje, znao je iz iskustva. Isto tako, osjećao je da pokušava

sakriti nervozu.

— Ne mogu to dokazati - rekla je. — Još ne. Međutim, uvjerena sam da

je. Ipak, nema dokaza da su Bill i taj odvjetnik imali bilo kakve veze do
tjedan dana nakon sestrine smrti. Tada su zajedno krenuli u posao.
 Chris je htio postaviti nekoliko pitanja, ali odjednom se sjetio da ga
čekaju pacijenti. - Ovo je veoma zanimljiva priča, agentice Morse, ali ne
vidim da ima bio kakve veze sa mnom.

— Vidjet ćete.

— Onda bi bilo bolje da se požurite jer ćemo inače morati ovo ostaviti
za poslije. Čekaju me pacijenti.

Uputila mu je pogled koji kao da je govorio Nemojte misliti da ovdje vi

vladate situacijom. - Nakon što sam otkrila vezu između Billa i tog
odvjetnika za razvode — nastavila je - proširila sam istragu. Naišla sam
na mrežu poslovnih veza koje su me zaprepastile. Znam ponešto o
tvrtkama koje su paravan za mutne poslove, doktore Sheparde. Karijeru
u FBI-ju počela sam u Južnoj Floridi gdje sam radila na puno slučajeva
pranja novca.

Chris u sebi zahvali nebesima što se previše bojao da bi rekao da,

raznim prijateljima koji su mu nudili da će ga »uputiti u neke investiere«
na Kajmanskim otocima.

— Taj odvjetnik za rastave ima udjel u svim poslovima kojih se možete

sjetiti — nastavi Morseova. — Uglavnom je suradnik raznim bogatim
pojedincima u Mississippiju.

To Chrisa nije iznenadilo. - Zar je čudno da se bogati odvjetnik,

pretpostavljam da je bogat, upusti u različite poslove?

— Samo po sebi nije. Međutim, svi njegovi poslovi počeli su prije

otprilike pet godina. Kada se bolje pogledaju ti poslovi, ne vidim razlog
zašto bi se jedan odvjetnik upustio u njih. Može se reći da se radi o
poluprivatnim poslovima. Samo što odvjetnik nije u rodbinskoj vezi ni s
jednom stranom o kojoj govorim. Ni krvnoj ni ženidbenoj. U nekim
slučajevima nastupao je kao savjetnik, ali u većini ne.

Chris kimne i još jedanput baci pogled na sat. - Pratim Vas, ali kamo
sve to vodi?

Alex Morse gaje napeto gledala, tako napeto da mu je njen pogled postao
neugodan. — Devet osoba s kojima je taj odvjetnik u poslovnoj vezi ima
jednu zajedničku crtu.

— Koju? Svi su moji pacijenti?

Morseova odmahne glavom. — Svatko od njih imao je bračnog druga koji

je u posljednjih pet godina iznenada umro. U nekoliko slučajeva,
razmjerno mladoga bračnog druga.

Kada je Chris to čuo, osjeti neobičnu jezu, mješavinu uzbuđenja i užasa.

Ipak, ništa nije rekao već se radije pokušao potpuno usredotočiti na ono o
čemu je govorila.

— Zapravo — doda agentica Morse — zapravo svi su umrli u razmaku

od dvije i pol godine.

— Zar je to neobično?
— Pustite me da dovršim. Svi ti bračni drugovi bili su bijelci, prije toga
zdravi i svi su bili vjenčani s bogatim ljudima. Ako želite, mogu Vam
pokazati financijske izvještaje. Daleko su od prosjeka.

Morseičina gorljivost pobudila je Chrisovu znatiželju. - Dakle, želite reći

da... Vi mislite kako taj odvjetnik za razvode pomaže svojim
potencijalnim klijentima da ubiju svoje bračne drugove kako im ne bi
trebali isplatiti odštetu?

Agentica FBI-ja sklopi ruke i kimne. - Odnosno da ne bi izgubili

skrbništvo nad djecom. Želim reći upravo to.

— U redu, ali zašto to govorite meni?

Prvi put se činilo da je agentici Morse neugodno. - Zato — rekla je polako

- što se prije tjedan dana Vaša žena odvezla u Jackson i provela dva sata u
uredu tog odvjetnika.

Chris zine. Tijelom mu se polako proširi obamrlost kao da je uzeo veliku

dozu lidokaina4.

Oči agentice Morse postale su uski prorezi. - Nemate pojma, je li tako?

Bio je previše zaprepašten da bi odgovorio.

— Imate li poteškoća u braku, doktore?

4 Lokalni anestetik
— Ne — naposljetku je odgovorio sretan što napokon može bar u nešto
biti siguran. — To Vas se uopće ne tiče, ali ako je moja žena otišla tom
odvjetniku, sigurno je imala neki drugi povod, a ne rastavu. Nemamo
nikakvih bračnih poteškoća.

Morseova se nasloni na stolac. — Mislite da je nemoguće da Vas Thora

vara?

Kad je izrekla ime njegove žene, pocrvenio je u licu. — Želite mi reći da

vara?

— Što ako da?

Chris je naglo ustao i isprsio se. — Rekao bih da ste ludi. Šašavi. Uz to,
izbacio bih Vas odavde. Htio bih znati kako Vam je palo na pamet da
upadnete ovamo i govorite mi takve stvari?

— Smirite se, doktore Sheparde. Možda ovaj tren ne vjerujete, ali ovdje
sam da Vam pomognem. Jasno mi je da razgovaramo o osobnim
stvarima. Štoviše, intimnim. Međutim, Vi ste u svom poslu prisiljeni
raditi isto to, zar ne? Kad je riječ o ljudskom životu, privatnost postaje
nevažna.

Imala je pravo, naravno. Mnoga pitanja u njegovu upitniku bila su veoma

osobna. Koliko ste seksualnih partnera imali u posljednjih pet godina?
Jeste li zadovoljni svojim seksualnim životom? Chris odvrati pogled od
nje i ushoda se prostorijom, putem dugačkim točno dva i pol koraka. —
Što mi želite reći, agentice Morse. Dosta je igranja. Da čujem.

— Možda Vam je život u opasnosti.

Chris stane. — Od moje žene? To mi želite reći?

— Bojim se da je tako.

— Isuse Kriste! Vi ste sišli s uma. Odmah ću nazvati Thoru pa da to

riješimo. - Pružio je ruku prema telefonu na zidu.

Agentica Morse ustane. — Molim Vas, doktore Sheparde, nemojte to

činiti.

— Zašto ne?

— Zato što ste možda jedina osoba koja je u mogućnosti zaustaviti

onoga tko stoji iza tih ubojstava.

Chris spusti ruku. — Kako?

Duboko je udahnula, a onda progovorila izrazito ozbiljnim glasom. —

Ako jeste meta, odnosno, ako ste prošli tjedan postali, Vaša žena i taj
odvjetnik nemaju pojma da znate što smjeraju.

-Pa?

- To Vas stavlja u jedinstveni položaj da nam pomognete uhvatiti ih.

Brzo mu je sinulo. - Želite da Vam pomognem uhvatiti moju ženu? Da je

strpate u zatvor zbog pokušaja ubojstva?
Morseova digne ruke s dlanovima okrenutima prema gore. — Radije
biste se pretvarali da se ništa nije dogodilo i umrli s trideset šest godina?

Na trenutak je sklopio oči u nastojanju da se obuzda. — Vi od drveća ne

vidite šumu. Vaša nagađanja su besmislena.

— Zašto?

— Ti muškarci za koje mislite da su ubili svoje žene... učinili su to da ne

bi ostali bez dijela imovine i da ne bi trebali platiti veliku alimentaciju,
točno?

— U većini slučajeva, da. Međutim, nisu sve žrtve bile žene.

Chris isti trenutak izgubi nit.

— Najmanje u jednom slučaju — rekla je Morseova — a vjerojatno u

dva, uzrok ubojstva je skrbništvo nad djecom, ne novac.

— Opet, jako griješite. Thora i ja nemamo djece.

— Vaša žena ima dijete. Devetogodišnjeg sina.

Nasmiješio se. — Da, ali Bena je imala još prije nego što se udala za Reda
Simmonsa. Thora bi automatski dobila skrbništvo.

— Vi ste zakonski posvojili Bena. Međutim, sad dolazimo do još

jednoga važnog pitanja, doktore Sheparde.
-Kojeg?

— Kako je Vaša žena došla do novca.

Chris je sjeo i pogledao agenticu Morse. Što sve zna o njegovoj ženi? Zna
li da je kći glasovitog kirurga s Vanderbilta koji je napustio obitelj kada
mu je kći imala osam godina? Zna li daje Thorina majka bila
alkoholičarka, da se Thora kao divlja mačka borila da preživi pubertetske
dane i da postignuće što je završila medicinsku školu s obzirom na
njezino podrijetlo, nije baš osobit uspjeh.

Vjerojatno ne zna.

Morseova je vjerojatno znala samo ovdašnju priču kako je Thora Rayner

radila u Bolnici sv. Katarine kad je Red Simmons, mjesni naftaš,
devetnaest godina stariji od nje, dovezen na hitnu zbog srčanog zastoja,
da se zbližila s Redom za vrijeme njegova boravka

U bolnici i da su se šest mjeseci poslije vjenčali. Chris je dobro poznavao

tu priču jer je liječio Reda Simmonsa posljednje tri godine njegova života.
Chris je, naravno, Thoru poznavao kao medicinsku sestru, ali bolje ju je
upoznao tijekom Redove bolesti srca. Znao je da je Red iskreno volio
»svoju malu Vikingicu«, ciljao je na Thorino dansko podrijetlo, i da je bila
hrabra i odana supruga, žena dostojna dubokog poštovanja. Kad je Red
prije dvije i pol godine umro, ostavio je Thori imetak vrijedan 6,5 milijuna
dolara. U Natchezu to je bilo puno novca, ali Chrisu to nije ništa značilo.
Imao je nešto vlastitog novca i bio je dovoljno mlad da zaradi puno više.

- Agentice Morse - rekao je hladnim glasom — neću s Vama ra-

spravljati o svojoj ženi. Samo ću Vam reći ovo. Thora ništa neće niti
dobiti, niti izgubiti ako se rastanemo.
 - Zašto ne? Jako je bogata.

- Ima novca, da. Međutim, imam i ja. Počeo sam štedjeti od onog
trenutka kada sam počeo honorarno raditi na hitnoj, a imao sam i neka
dobra ulaganja. Najvažnije je to da je sve pravno sređeno. Prije braka
oboje smo potpisali predbračni ugovor. Ako se rastanemo, svaka osoba
izlazi iz braka s onim što je u njemu stekla.

Agentica Morse u tišini je promatrala Chrisa. — Nisam to znala.

Nasmiješio se. - Žao mi je što sam našao rupu u Vašoj teoriji.

Čini se da se Morseova odjednom izgubila u mislima i Chris je imao

osjećaj da u tom trenutku za nju i ne postoji. Lice joj je bilo ozbiljnije nego
što mu se u početku činilo, obuzele su ga neke čudne sjene.

- Kažite mi nešto - odjednom je rekla. - Što se događa ako netko od

vas dvoje umre?

Kad je Chris razmislio o tome, osjeti prazninu u želucu. — Pa... mislim

da tada naše oporuke stupaju na scenu. Što je jače od pred- bračnog
ugovora. Barem tako mislim.

-Što piše u Vašoj oporuci? Tko dobiva novac od ulaganja koja su

Vam se isplatila?

Chris pogleda u pod, a lice mu je gorjelo. — Moji roditelji dobivaju

znatan dio.
 - To je lijepo, a ostatak?

Pogledao ju je. - Sve dobiva Thora.

Morseičine oči slavodobitno bijesnu.

— Ali... — pobuni se Chris.

— Slušam.

— Thora ima milijune dolara. Čemu to? Ubiti me i doći do još dva
milijuna?

Morseova je nekoliko trenutaka trljala bradu, a onda pogleda uzak niz

prozora na vrhu zida. — Ljudi su ubijali za manje, doktore Sheparde.
Puno manje.

— Milijarderi?

— Ne bih sumnjala u to. Osim toga, ljude svakodnevno ubijaju zbog

drugih stvari, ne samo zbog novca. Koliko dobro poznajete svoju ženu?
Mislim, po karakteru?

— Prilično dobro.

— U redu. To je dobro.
Chris je počeo sve više mrziti agenticu Morse. — Mislite da je moja žena
ubila prvoga muža, zar ne?

Morseova slegne ramenima. — Nisam to rekla.

— Kao da jeste. Međutim, Red Simmons bio je dugogodišnji srčani

bolesnik.

-Da, je.

Ljutilo gaje što Morseova sve zna.

— Međutim, nije napravljena obdukcija — istakne ona.

— Znam to. Ne želite valjda reći da bije sada trebalo napraviti, je li?

Odmahnuvši rukom, agentica Morse odbaci tu zamisao. — Ne bismo

ništa našli. Tko god stoji iza tih ubojstava predobar je za to.

Chris frkne nosom. — Tko je tako dobar, agentice Morse? Plaćeni ubojica?
Forenzičar? Patolog?

— Prije nekoliko godina jedan se mafijaš hvalio da tako radi. Bio je

veoma povučen čovjek, sa snažnim egom. Nije imao nikakvo medicinsko
obrazovanje, ali bio je zaneseni amater. Sada je tobože u mirovini. Naši
ljudi ga prate, za svaku sigurnost.
Chris je više nije mogao sjediti. Ustao je i rekao. - Ovo je ludo. Hoću reći,
što, k vragu, sad očekujete od mene?

— Da nam pomognete.

- Nama? Ovo je tek treći put da ste tijekom cijelog razgovora rekli mi.

Ovaj put se agentica Morse malo jače nasmijala. — Ja vodim istragu. Od

11. rujna na ovakvim slučajevima nema nas baš puno. Svi rade na
suzbijanju terorizma.

Chris joj se zagleda u oči. U njima je vidio iskrenost i strast. Međutim,

vidio je još nešto, nešto što se nije puno razlikovalo od onoga što je vidio
u očima onih pacijenata koji su ga svaki tjedan pokušavali nasamariti
kako bi se dočepali nekog lijeka.

— Ubojstvo je državni zločin, je li tako? — polako je rekao. — Ne

savezni.

- Da, ali kad nekoga ubijete, također ga lišavate njegovih građanskih

prava.

Chris je znao da je to točno. Nekoliko desetaka godina stara rasistička

ubojstva u Mississippiju vraćena su na sud tako što su prije oslobođeni
Ku Klux Klanovi5 ubojice optuženi da su prekr- šili građanska prava
svojih žrtava. Ipak... činilo mu se da nešto u priči Alexandre Morse nije
kako valja.

5 Organizacija osnovana 24. 12. 1865. zagovara prevlast bijelili protestanata u SAD-u.
— Prva žrtva o kojoj ste mi govorili, ako to jesu žrtve ubojstva, bila je
Vaša sestra, točno? Ne radi li se tu o sukobu interesa? Ja članove obitelji
ne smijem liječiti od neke teške bolesti. Vi smijete istraživati ubojstvo
svoje sestre?

- Da budem potpuno iskrena, ne. Međutim, ne vjerujem da će to itko

učiniti kako valja. — Agentica Morse prvi put pogleda na sat. - Nemamo
vremena da uđemo dublje u to, doktore Sheparde. Uskoro ćemo ponovno
razgovarati, ali ne bih htjela da mijenjate svoj svakodnevni raspored, ni
na koji način, kako Vaša žena ili netko drugi to ne bi opazili.

— Tko bi još opazio?

- Osoba koja Vas namjerava ubiti.

Chris se ukipio. - Hoćete reći da me možda netko prati?

— Da. Vi i ja ne smijemo biti viđeni u javnosti.

— Čekajte malo. Ne možete mi takvo što reći, a onda tek tako otići
odavde. Hoćete li me štititi? Hoće li me agenti FBI-ja štititi kad izađem?

— Nije baš tako. Nitko vas neće pokušati ubiti puškom. Ako je prošlost
neki pokazatelj, a gotovo uvijek je, jer se zločinci nastoje držati uzorka
koji se u prošlosti pokazao uspješan, onda će Vaša smrt morati izgledati
prirodno. Morate se čuvati u prometu i ne smijete šetati, trčati i voziti
bicikl ondje gdje ima prometa. Od takvog nabada nitko Vas ne može
zaštititi. Međutim, najvažnija stvar su jelo i piće. Kod kuće ne biste neko
vrijeme smjeli jesti i piti. Čak ni vodu u boci. Ništa što kupi ili pripremi
Vaša žena.
— Šalite se, je li tako?

—Jasno mi je da bi to moglo biti teško, ali nešto ćemo smisliti. Da Vam

iskreno kažem, mislim da, što se vremena tiče, imamo dosta prostora.
Vaša žena je tek razgovarala s odvjetnikom, a takvo ubojstvo treba
potanko isplanirati.

Chris je u njezinu smijehu čuo prizvuk histerije. — To je velika utjeha,

agentice Morse. Stvarno. Sada se puno bolje osjećam.

— Namjerava li Vaša žena uskoro otići iz grada?

Odmahnuo je glavom.

— Dobro. To je dobar znak. — Morseova je uzela torbicu. - Napišite mi

sada taj recept.

— Molim?

— Za Levaquin.

— Aha, dobro. — Uzeo je blok iz džepa i napisao recept za kutiju

antibiotika. — Na sve mislite, zar ne?

— Nitko ne misli na sve. Treba Vam biti drago zbog toga. Većinu
zločinaca uhvatimo na taj način. Zbog glupih pogrešaka. Rade ih čak i
najbolji.
— Niste mi dali posjetnicu, ništa — kaza Chris. — Nikakve podatke koje
bih mogao provjeriti. Pokazali, ste mi samo iskaznicu za koju ne znam je
li lažna ili nije. Želim broj telefona. Bilo što.

Agentica Morse odmahne glavom. — Ne smijete nazvati nikoga u Uredu,

doktore. Ne smijete učiniti ništa čime biste upozorili Vašeg ubojicu.
Možda Vam prisluškuju telefon, uključujući i Vaš mobitel. Njega je
najlakše nadzirati.

Chris je dugo gledao u nju. Htio ju je pitati za ožiljke. — Rekli ste da

svatko griješi, agentice Morse. Koja je najveća pogreška koju ste Vi
napravili?

Ženina ruka polako se digla do desnog obraza, kao vlastitom voljom.

— Nisam pogledala prije nego što sam skočila - tiho je rekla — a netko je
zbog toga poginuo.

— Žao mi je. Tko je to bio?

Prebacila je torbicu preko ramena. — To nije Vaš problem, doktore.

Međutim, Vi imate problem. Žao mi je što sam Vam baš ja okrenula život
naopačke. Zbilja. Međutim, da nisam, možda biste jednu noć zaspali
misleći da ste sretni i više se ne biste probudili.

Morseova je uzela recept iz Chrisove ruke, a onda mu se usiljeno

nasmiješila. — Uskoro ću Vam se ponovno javiti. Nemojte pošiziti i
napravite bilo što, samo nemojte pitati ženu pokušava li Vas ubiti.
 Chris je otvorenih usta gledao za Morseovom dok je hodnikom
odlazila prema vratima čekaonice. Hod joj je bio odmjeren i siguran, hod
sportašice.

— Onda? — rekla je Holly iza njegovih leđa prestrašivši ga. — Kakva

je njezina priča?

— Cistitis6 - promrmljao je. — Sindrom medenog mjeseca.

— Previše hincanja, ha? Nisam joj vidjela vjenčani prsten na ruci.

Chris odmahne glavom na Hollyn posprdni glas, ode niz hodnik do

svog privatnog ureda i zatvori vrata.

Čekaonica je bila puna pacijenata, ali bez obzira na to koliko bolesni

bili, sada su u drugom planu. Gurne na stranu hrpu kartona i pogleda
Thorinu sliku na stolu. Thora je bila čista suprotnost agentici Alex Morse.
Bila je plava, prirodno plava, za razliku od 98 posto zlatokosih žena koje
čovjek vidi na ulici, danskog podrijetla što na jugu nije bilo uobičajeno.
Oči su joj bile sivo-plave, u nekim prigodama morsko plave, ako bi se
čovjek htio pjesnički izraziti. Međutim, iako bi je po izgledu netko mogao
zamijeniti za vikinšku princezu, Thora nije bila sklona tome da bude
glavna. Četiri godine provela je u braku s Redom Simmonsom, sna-
lažljivim provincijskim momkom koji je zahvaljujući šestom čulu stekao
bogatstvo i koji se, nakon nagomilane hrpe, pristojno odnosio prema
ljudima. Chris je bio uvjeren da mu je, što se žena tiče, šesto čulo bilo
jednako dobro kao i predosjećaj vezan za naftu. Da, Thora se obogatila
kad je Red umro, ali zar je to grijeh? Kada bogataš umre, netko uvijek
dobro prođe. Tako je to u svijetu, a Red Simmons nije bio od onih koji
traže potpisivanje predbračnog ugovora. Imao je dobru, mladu ženu koja

6 Upalna bolest mjehura koja najčešće zahvaća žene

je s njim dijelila život u dobru i u zlu, više u zlu u tih posljednjih godinu
dana i zaslužila je sve što je dobila, bez obzira na to tko što misli. Red bi se
složio s tim. Što je Chris više razmišljao o tome što mu je agentica Morse
rekla u ordinaciji 4, to se više ljutio.

Uzeo je telefon i nazvao svoju recepciju.

— Da? — pitala je njegova nabusita recepcionarka, Jane Henry,

otegnutim glasom. Da je konačno završilo s dva dugačka glasa, možda
dva i pol.

—Jane, imam prijatelja s faksa s kojim sam bio u istoj bratovštini, zove
se Darryl Foster. Piše se D-A-R-R-Y-L.

— Da? I?

— Mislim da je sad agent FBI-ja. Ne znam gdje. Rodom je iz

Memphisa, ali posljednje što sam čuo je da radi u područnom uredu u
Chicagu.

-I?

— Molim te, nađi mi ga. Mislim, njegov telefonski broj. Moja

nekadašnja bratovština želi skupiti prilog za staru udrugu pa žele pronaći
svakoga tko bi mogao dati nekakav prilog.

— A kako mislite da ću pronaći tog super-murjaka?

 — Valjda preko interneta. Dovoljno vremena provodiš na njemu
igrajući poker ili kupujući na eBayju. Najmanje što mi možeš učiniti jest
pronaći moga starog školskog kolegu.

Jane se glasno nakašlja. — Pokušat ću, valjda.

— Nemoj se pretrgnuti.

Poklopila je slušalicu bez riječi, ali Chris je znao da neće proći nijedan
sat, a da će imati broj.

Nemojte mijenjati svoj svakodnevni raspored, rekla je agentica Morse.

Nemojte činiti ništa čime biste upozorili vašeg ubojicu...

— Mog ubojicu — glasno će Chris. - Ma to je vjerojatno obično sranje.

Uzeo je stetoskop i otišao do vrata, ali Janein poziv vrati ga do stola.

Pograbi telefon. — Već si našla Fostera?

— Nisam još. — Na telefonu je Vaša žena.

Chris ponovno osjeti obamrlost. Thora ga je rijetko zvala u ured, znala je

da ima previše posla da bi visio na telefonu. Spusti pogled na njezinu
sliku, čekajući da mu sine kako da se ponaša. Međutim pred sobom nije
vidio svoju ženu nego specijalnu agenticu Alex Morse kako ga iza svojih
ožiljaka hladno promatra.

Glupe pogreške, rekla je Morse. Rade ih čak i najbolji od nas.

— Reci Thori da imam pacijenta, Jane.

— Molim? — pitala je recepcionarka, očito iznenađena.

— Već sam u velikom zaostatku. Napravi to. Nazvat ću je poslije.

— Kako god kažete. Vi me plaćate.

Chris je namjeravao poklopiti slušalicu, ali u posljednji tren reče: - Saznaj

mi Fosterov broj, dobro? Odmah.

Jane se prestala šaliti, znala je kad ozbiljno misli.

— U redu, doktore.
 3. POGLAVLJE

Andrew Rusk bio je u strahu.

Stajao je pokraj prozora svojeg odvjetničkog ureda i promatrao

šarolike obrise nebodera Jacksona u Mississippiju. Pogled na grad nije bio
nešto osobito, ali Ruskov ured na šesnaestom katu nalazio se na uglu
zgrade. Gledajući prema sjeveru, vidio je sve do šumovitih ravnica gdje
su nekoć mrtve okruge bijelci pretvarali u enklave pune života za
bogataše dvadeset prvoga stoljeća. Još dalje, nova Nissanova tvornica
donosila je pristojnu zaradu vrijednim industrijskim radnicima države.
Svaki dan su putovali dvjestotinjak kilometara u oba smjera iz malih
gradića u okolici glavnoga grada.

Iza njega, izvan vidokruga na zapadu, živjeli su neobrazovani crnci

koji su u posljednjih dvadeset godina vukli grad prema natrag. Rusk i
nekolicina njegovih najbliskijih prijatelja zvali su ih »nedodirljivi«.
Nedodirljivi su se međusobno ubijali u zastrašujućem broju, a toliko su
krali da su među bijele stanovnike Jacksona usadili velik strah. Međutim,
oni nisu bili razlog njegova straha. Njih nije mogao vidjeti iz svojeg
ureda, a naporno je radio da tako i ostane i to na svim poljima njegova
života. U tu svrhu, svoj dom sagradio je u hrastovoj šumi sjeverno od
grada, blizu Annan- dalea, golfskoga kluba smještenog u sigurnom kutku
između Country Cluba starih jacksonskih bogataša i Reuniona, kluba
onih mladih, nadobudnih.

44
 Svako poslijepodne u pola pet, Rusk se dizalom spustio u garažu, ušao
u svoj crni porsche Cayenne turbo i otprašio na sjever u svoje utočište od
stakla i kamena među hrastovima i borovima. Kada je stigao, njegova
žena je, kao i uvijek, ležala pokraj golemog bazena. Lisa je još bila
dovoljno mlada za bikini, ali ljeti je rijetko na sebi imala kupaći kostim.
Nakon poljupca uz bazen, ili, što je u posljednje vrijeme bilo češće,
slušanja gunđanja o svemu i svačemu, ušao je u kuću po jedno žestoko
piće. Na stolu ga je uvijek

Čekala večera koju je pripremila njegova kuharica, čemu se Andrew

svaki dan veselio.

Međutim, okus straha nadjačao je okus hrane. Rusk dvadeset pet

godina nije osjetio pravi strah, međutim nije zaboravio kako je to. Strah je
bio isti kao u srednjoj školi kad te je maturant stjerao u kut želeći tvoje lice
pretvoriti u crvenu kašu, tvoji prijatelji gledaju, ali skamenjeni su od
straha i ne mogu ti pomoći, a mjehur prijeti da će ispustiti ocean mokraće
niz tvoje hlače. Rusk prinese ustima čašu s viskijem i otpije velik gutljaj.
Viski na poslu bio je užitak koji sije posljednjih tjedana sve češće priuštio,
melem protiv straha.

Ponovno je napunio čašu pa sa stola podignuo sliku veličine pet puta

sedam centimetara. Fotografija je prikazivala tamnokosu ženu četvrtasta
lica i duboko usađenih očiju, očiju koje čak i na papiru izgledaju žive.
Rusk je znao da žena na slici nikada ne bi nasjela na njegova najslađa
udvaranja. Možda da ju je uhvatio kao mlad, dok je bila brucošica, a on na
zadnjoj godini, pijana na studentskoj zabavi, tako nešto, ali vjerovao je da
čak ni onda. Ta djevojka imala je nešto što većina žena nema,
samopouzdanje, i to na bacanje. Tatina kći, odmah se vidi. Vjerojatno ju je
to dovelo u FBI.
 — Specijalna agentice Morse — promrmljao je. — Kurvetino koja
svuda zabadaš svoj nos.

Zazvoni Ruskov telefon i javi se njegova tajnica. U njegovoj maloj

tvrtki još su imali tajnice, a ne vražje osobne tajnice, a sve su bile staroga
kova, sve do jedne. Davali su i primali obilne darove i svi su bili
zadovoljni. Rusk je čuo da u sjedištu Googla u Mountain Viewu postoji
pravilo da svakom zaposleniku hrana mora biti nadohvat ruke. Zbog
toga su po cijelom Googlu postavljeni aparati za samoposluživanje.
Ruskovo pravilo, koje je Andrewov otac uveo u svoju puno uvaženiju
tvrtku, preduhitrilo je Google za punih pedeset godina, a glasilo je ovako:
svakom suradniku nadohvat ruke mora biti dobar i uvijek spreman
komad. Andrew mlađi prenio je tu tradiciju u vlastitu tvrtku s više nego
zadovoljavajućim učinkom.

Ispio je posljednji gutljaj iz čaše i otišao do svog stola na kojem je ravni

ekran uporno svijetlio. Na zaslonu je stajala grafička oznaka nizozemske
internetske stranice koja se zvala EX NIHILO, crni krug sa svjetlucavim
rubom. Rusk se sjećao malo latinskog iz srednjoškolskih dana, ex nihilo
značilo je »od ničega«. Za razumnu naknadu EX NIHILO osiguravao je
potpunu anonimnost u digitalnoj domeni. Tvrtka je davala i druge usluge
koje su zahtijevale diskreciju, a to je bila jedna od usluga za koju je Rusk
danas potpisao ugovor. Predmnijevao je da velik dio klijenata EX
NIHILA čine ovisnici o dječjoj pornografiji, ali to mu je bilo svejedno.
Važno je bilo samo to da ga tvrtka može zaštititi.

Suradnici, pomisli, sjećajući se očeva ciničnoga glasa. Svaka suradnja

na kraju propadne, kao i brak. Jedini život nakon smrti koji će čovjek
upoznati jest ostanak u braku ili suradništvu nakon što propadne, a to
nije život, to je živa smrt. Rusk je mrzio većinu stvari vezanih za oca, ali
jedno mu nije mogao osporiti, čovjek je uglavnom u svemu imao pravo.
Rusk pomakne kursor na praznu kućicu i upiše 3,141592653, pi do devete
decimale. Kao dječak naučio je pi do četrdesete decimale ne bi li zadivio
svog oca. Odmah nakon što mu ga je poslije večere ponosno recitirao, tata
mu je ispričao kako je jedan mali Indijac znao pi do šestote decimale.
Uobičajeni očinski odgovor u domu Ruskovih. Andrewu Jacksonu Rusku
starijem nikada ništa nije bilo dovoljno dobro.

Rusk ponovno utipka lozinku i klikne unos. Tim činom pokrenuo je

digitalni mehanizam koji bi, lako moguće, u sljedećih nekoliko tjedana
mogao postati njegovo jedino sredstvo za preživljavanje. Nije gajio
nikakve lažne nade. Njegov suradnik ne bi prihvatio nikakav rizik, na
početku je to jasno dao do znanja. Zapravo, čovjek je bio toliko opsjednut
sigurnošću da nije samo smislio tajno ime, Glykon, da se Andrew koristi
njime u njihovim razgovorima, kojih je bilo malo (Rusk je na Googleu
potražio Glykon, ali saznao je samo to da je to bio grčki bog u zmijskom
obličju koji je 160. godine zaštitio svoje sljedbenike tako što je čarobnim
riječima raspršio oblak zaraze. Ruskov Glykon besmisleno je tražio da
Andrew rabi njegovo tajno ime čak i onda kad razmišlja o njihovim
poslovima. - Sigurnost se temelji na strogim navikama - uporno je tvrdio
Glykon, a najsmješnije je to što je ispalo da je imao pravo. Pet godina
imali su redovitu i nevjerojatnu zaradu bez ikakvih neprilika. Međutim,
Rusk je znao da bi Glykon, uoči li bilo kakvu opasnost, odmah poduzeo
nešto da je prevlada, a to je značilo samo jedno, smrt.

Ono što je tako dugo održalo njihovu suradnju bila je hladno- ratovska
strategija takozvano UZU, uzajamno zajamčeno uništenje. Povjerenje je
zajamčeno tek kad obje strane znaju da drugi suradnik ima ključ njegova
uništenja. (Rusk je jednom naveo sličan primjer preljubnicima koji su
oboje bili u braku.) Međutim, sada se stanje promijenilo i Rusk se više nije
osjećao siguran. Od njihova udruživanja prava opasnost sada je prvi put
pokazala zube. Pojavile su se dvije opasnosti i to gotovo istovremeno.
Jedna je dolazila iznutra, a druga izvana. U njihovoj sjeni, Rusk je
zaključio da je UZU prava zaštita tek kad obje strane znaju da im nad
glavom visi Damoklov mač7. Prešutni sporazum više nije dovoljan. EX
NIHILO bit će taj mač.

Ne prijavi li se Rusk svaki dan na nizozemsku mrežnu stranicu i

potvrdi svoj identitet, tada će EX NIHILO FBI-ju i Državnoj policiji
Mississippija proslijediti velik elektronički dosje. U tome dosjeu potanko
su zabilježene aktivnosti tijekom njihove suradnje u posljednjih pet
godina s pripadajućim fotografijama i podacima o poslovanju, dovoljna
pravna osnova da oba muškarca budu osuđena na doživotnu robiju u
Parchman Farmu gdje su najgori nedodirljivi provodili posljednje dane
svog bijednog i nasilničkog života. Naravno, program je imao ugrađenu
mogućnost prekoračenja roka. Bez toga bi se moglo dogoditi da Andrew
doživi slučajnu prometnu nesreću i bude tjedan dana u komi, a onda se
nekim čudom probudi i bude uhićen zbog ubojstva. Međutim, dopušteno
prekoračenje roka nije bilo dulje od tjedan dana. Zapravo, deset dana.
Nakon toga, Glykon bi bio uhićen, zatvoren i osuđen na smrtnu kaznu.

Rusku se stezao šupak od pomisli na to da Glykonu priopći taj podatak.

Onaj trenutak kad razotkrije taj »mač«, počet će mu izmicati tlo pod
nogama. On i Glykon će, bez ikakve sumnje, postati protivnici čak i ako
nastave zajedno raditi. Zbog genijalnog uma i okrutne djelotvornosti,
Glykon je bio savršeni suradnik, ali iste te sposobnosti pretvorile bi ga u
protivnika opasnijeg nego što čovjek može zamisliti.

Rusk se gnušao svojeg straha. Zidovi njegova ureda bili su puni

fotografija koje su svjedočile o njegovoj muževnosti: amaterske fotografije
divnoga plavokosog bivšeg predsjednika bratovštine odjevenog u
ronilačko odijelo koje si čovjek može zamisliti. Rusk je uvijek imao
najskuplje igračke i znao ih je upotrebljavati. Ekstremno skijanje. Jahanje
na velikim valovima na Havajima. Imao je sportski zrakoplov kojim je
upravljao kao kakav kaskader. Prošle se godine čak popeo na Mount

7 Izraz koji simbolizira mogućnost da velika vlast brzo propadne ili kobno završi
Everest i to za vrijeme snažne oluje (s kisikom). Sve to napravio je prije
četrdesete, ali u Glykonovu društvu ipak se osjećao kao dječak. Nije se
radilo samo o razlici u godinama, zato što se Rusk osjećao nadmoćniji od
većine šezdesetogodišnjaka koje je upoznao. Radilo se o nečem drugom.
Vjerojatno o nekoliko čimbenika, koje zapravo nije znao imenovati, ali
bilo je tako.

Rusk je znao da je pogriješio što je preuzeo slučaj Fennell. Meta je

imala sestru koja je bila agentica FBI-ja, i oca istražitelja koji je radio na
ubojstvima. Rusk je htio odbiti taj posao, ali ipak ga je spomenuo
Glykonu, pretpostavljajući da će njegov paranoičan suradnik bez
premišljanja odbiti. Na njegovo iznenađenje, Glykon je vezu s FBI-jem
shvatio kao izazov. Tada je Bili Fennell ponudio 50 posto bonusa — 50
posto — pa je Rusk popustio. Što mu je drugo preostalo? Kao što je Oscar
Wilde8 jednom rekao, jedini način da se riješiš napasti je taj da popustiš.
Međutim, sada je specijalna agentica Alex Morse počela čeprkati po
njegovu životu. Zalijepila se za njega, kao ona vražja ustavica na morskog
psa. Mislio je da će nakon nekog vremena odustati, ali nije. Bilaje uporna,
a takva upornost vodila je samojednome.

Rusk je bio siguran da je Morseova provalila u njegov ured. Nije to

prijavio, naravno, ni policiji, a svakako ne Glykonu. Samo se pobrinuo da
se to više nikada ne dogodi, ali to je, kao što poslovica kaže, bilo
zatvaranje vrata staje kad je konj već pobjegao. Što je Morseova otkrila
dok je bila ovdje? Nije mogla naći nikakve stvarne dokaze. Podaci na
Ruskovu računalu bili su šifrirani (iako šifrirani, radilo se o kršenju
Glykonovih pravila), međutim, Rusk je imao osjećaj da se Morseova
dobro razumije u računala. Vjerojatno i u poslovne knjige. Kada se
oprezno raspitao za njezin životopis, saznao je daje diplomirala pravo na
Tulaneu i da je godinu dana radila na jugu Floride u FBI-jevoj i DEA-inoj1
postrojbi. Savršena priprema za otkrivanje jedne strane njegovih djela.

8 Irski pisac (1854. —1900.) poznat po oštroumnim i duhovitim dosjetkama

8 Policijsko-obavještajna agencija za suzbijanje droge u sklopu Ministarstva pravosuđa SAD-a
Isto tako, Morseova je provela pet godina kao FBI-jev pregovarač u
talačkim krizama. To ga je iznenadilo, sve dok mu njegov izvor nije
objasnio da u Uredu ima više ženskih nego muških pregovarača. Čini se
da su za mirno rješavanje sukoba žene bolje od muškaraca. To je
iznenađenje. Kao iskusan odvjetnik za rastave, Rusk je upoznao žene s
takvim nagonom grabežljivca - zle i pokvarene žene koje bi
Machiavelliju9 mogle držati dopunske satove o tome kako izazvati
ratove.

Unatoč obećavajućem početku, Alex Morse pokazala se nedorasla

poslu pregovarača u talačkim krizama. Smrt njezina oca i majčin rak očito
su je doveli u položaj da izgubi sposobnost prosudbe zbog čega je netko
ubijen. Zamalo da nije sama poginula, sa žaljenjem pomisli Rusk, a
unakaženo lice bilo je dokaz susreta sa smrću. Međutim, poenta je u tome
da su osjećaji bili jači od profesionalnog vladanja sobom. Postupala je
potpuno nagonski ne razmišljajući o posljedicama, a taj uznemirujući
presedan ne smije zanemariti.

Glykon mora saznati za Alex Morse. Unutarnje opasnosti uvijek su

bile veće od onih vanjskih, a pod njihovom suradnjom upravo odbrojava
atomska bomba. — Klijent - promrsi Rusk u nevjerici pijući iz svoje čaše.
— Prokleti prevrtljivi klijent.

Trgnuo ga je zvuk vrata koja su se otvorila tek toliko da njegova tajnica

proviri unutra. Bila je tek sredina svibnja, ali Janice je već imala dobru
boju zbog čega je prije izgledala kao tridese- togodišnjakinja nego
tridesetpetogodišnjakinja što su bile njezine stvarne godine. Uputi Rusku
otvoren pogled, pogled intimne družice.

— Gotovo svi su otišli — rekla je. — Hoćeš li prije nego što odem kući?

9 Niccolo Machiavelli (1469. — 1527.) talijanski književnik i političar, tajnik za vanjske i unutarnje poslove i rat u službi
Firentinske Republike
 Rusk odvagne njezinu ponudu. Janice je bila starija od njegove žene,
iako ne tako lijepa kao Lisa, u krevetu je bila puno maštovitija i
strastvenija. Bila je to savršena veza. Janicein suprug bio je knjigovođa i
bio joj je strašno dosadan, ali bio je dobar otac, a Ja- nice nije težila višem
društvenom položaju. Uz to, Rusk joj je davao gotovo trostruko veću
plaću od one koju su u glavnome gradu zarađivale druge tajnice.

—Je li ti dobro? - pitala je Janice ušavši u ured. Na sebi je imala

smećkastu suknju i bijelu platnenu bluzu kroz koju se vidio grudnjak. Na
listovima i podlakticama imala je napete mišiće zarađene na teniskim
turnirima i bolesnim vježbanjem u teretani.

Rusk kimne, ali znao je da ga čita kao otvorenu knjigu.

— Nešto u vezi s tvojim ocem? - oprezno upita znajući da je to uvijek

škakljiva tema.

— Ne, samo trenutačno imam jako puno posla.

Pogled joj ostane na njemu, ali nije ga požurivala. — Hoćeš li da se

samo koristim ustima?

Rusk prouči njezin pogled u kojem nije bilo ničega osim brige i
procijeni mogućnost da će njegova žena večeras biti raspoložena za seks.
Ma k vragu, pomisli. Mogu na putu doma stradati u prometnoj nesreći.
Uspije se nasmiješiti Janice.

Došla je do njega, klekla pred stolac i otvorila mu smičak na hlačama.

Kada je htjela, obično joj je uspijevalo navesti ga da brzo svrši, ali danas je
predosjećala da bi moglo potrajati. Pogled mu je pao na sliku Alex Morse
i pustio je mašti na volju. Nije mogao vjerovati da se sve to baš sada
događa. Imao je četrdeset godina, a ako se posao nastavi razvijati ovom
brzinom, za godinu dana premašit će očevu čistu dobit. Andrew Jackson
Rusk, st., među prijateljima poznatiji kao A. J. (među njima su i
guverneri, a njihov popis seže pedeset godina unatrag), imao je
sedamdeset pet godina i još je radio kao odvjetnik. U posljednja tri
slučaja, koji su privukli pozornost državnih medija, dva u okrugu
Jefferson gdje su crnačke porote šakom i kapom dijelile novac onima u
čiju je korist donesena presuda, zaradio je milijune. Kada se čovjek bavi
razvodima, čak i s onim najvećima, onda je teško držati korak s takvom
zaradom, ali Andrew je uspio. Što je dobro jer otac mu nikada nije
dopustio da zaboravi da se natječu.

— Pazi sa zubima — reče.

Janice nešto promrmlja i nastavi ga obrađivati.

A. J. se trudio da kod svog sina uništi svaki trag dobrote, idealizma i

suosjećanja i u tome je uglavnom uspio. Kad je Andrew mlađi prvi put
vidio košarkaško nadmetanje između oca i sina u filmu Veliki Santini,
kada Robert Duvall10 loptom napuca svog sina u glavu, shvatio je da ne
može disati. Budući da njegov osobni Buli Meechum11 nije poginuo u
zrakoplovnoj nesreći, njihovo nadmetanje nije prestalo kad je Andrew
odrastao. Zaoštrilo se. Umjesto da uđe u očevu odvjetničku tvrtku,
Andrew je ušao u odvjetničku tvrtku oca svoje prve žene, pogreška koju
si nekoliko godina nije htio priznati. Rastava od kćeri starijeg suradnika
završila je tako daje izgubio položaj u tvrtki, ali kada je ostao bez posla, A.
J. nije mu ga ponudio. Andrew se nije htio zaposliti u lošiju tvrtku, radije
je osnovao vlastitu, preuzevši baš svaki posao na kojem je mogao zaraditi.

10 Američki glumac i redatelj, dobitnik filmske nagrade Oscar za najboljeg glavnog glumca i četverostruki osvajač nagrade
Zlatni globus
11 Filmski lik vojnika kojeg tumači Robert Duvall u filmu Veliki Santini. Pukovnik čija tiranija prijeti uništavanjem vlastite
obitelji
Ispalo je da su to većinom bile rastave. Bila je to sredina u kojoj je otkrio
svoj dar. U godinama koje su slijedile često se na sudu sučeljavao s
odvjetnicima iz očeve tvrtke i u svakoj bitki je pobijedio. Te pobjede bile
su slatke, ali nije bilo isto kao da je pobijedio svog staroga. Međutim, ove
godine, govorio je samome sebi, ove godine napokon će velikog A. J.-ja
spustiti na zemlju.

— Hoćeš li mi protrljati bradavice? - molila je Janice.

Risk je pogleda. Slobodna joj je ruka nestala ispod suknje. Spustio je

ruku i odsutno je uštipnuo. Zastenjala je, a onda ga zgrabila i novom
snagom navalila na njega. Pogledao joj je tjeme na kojem su se ispod
plave umjetne boje nazirali tamni korijeni. Gdjekoja sijeda vlas stršala
je na svoju stranu...

— Prestani — rekao je.

— Mol...? - prokrkljala je.

— Ne mogu.

Podigla je glavu i uputila mu gotovo majčinski osmijeh ohra- brenja. -

Da, možeš. Treba ti to. Samo se opusti. - Ponovno je spustila glavu.

— Rekao sam prestani.

Gurnuo joj je ramena i oslobodio se njezinih usta, međutim, Janice se

nije dala samo tako otjerati, ne kad se napalila. Ustala je i hitro skinula
plave gaćice, potom je podigla suknju i sjela na njega. Nije joj pomagao,
ali nije ju niti potjerao, unatoč tome što ga je počela boljeti glava. Pustio ju
je da napravi ono što je htjela napraviti usredotočivši se na mišićava
bedra koja su se dizala i spuštala. Janiceino stenjanje postajalo je sve
glasnije, ali to nije bilo važno. Zidovi su imali zvučnu zaštitu. Maknuo je
pogled s vlažnog trokuta gdje je nestao u njoj i usredotočio se na sliku
Alexandre Morse. Zamislio je da se nad njim ovako znoji agentica FBI- ja.
Potom je u mašti promijenio sliku, sad je on, na veoma bolan način,
obrađivao specijalnu agenticu Alex, tjerajući je da skupo plati za
neugodnosti koje mu je stvorila...

— Ah — stenjala je Janice. — Sad je tvrd.

Iznenada mu se u glavi pojavi Glykonova slika.

— Daj - poticala ga je Janice, s prizvukom straha u glasu. - Samo tako,

dragi. Misli na bilo što.

Usredotočio se na Morseičine oči i zgrabio dojke pred sobom. Bile su

dosta velike, ali mlohave, Janiceino dvoje djece uzelo je danak, a kirurški
zahvat nikad nije vratio dojke u ono stanje u kojem su bile prije
majčinstva, bez obzira na to koliko kirurzi obećavali. Alex Morse nema
djece. Njezine dojke sigurno čvrsto stoje, kao i Lisine, a ima barem 50
posto veći kvocijent inteligencije. Rusk divljačkom snagom stisne ruke.
Janice vrisne od bola, ali vrisak se pretvorio u dugačko stenjanje kad se
prepustila i svršila, stišćući zube pokraj njegova vrata kako ga ne bi
ugrizla, što je uvijek željela učiniti. Rusk se začudio kad je i on napokon
svršio, sklopio je oči i otjerao iz glave Glykonovo lice koje ga je znakovito
gledalo.
— Rekla sam ti — kazala je Janice. Ustala je i pogledala ga još teško
dišući od napora. Njegov vrhunac očito je doživjela kao malu pobjedu u
njihovoj neprekidnoj seksualnoj igri. - Rekla sam ti da možeš.

Rusk na brzinu kimne razmišljajući da bi na putu kući mogao uzeti pola

Viagre u slučaju da Lisa zaželi njegove usluge.

— Tko je to? - upita Janice pokazujući na Alex Morse.

— Nitko.

Janice digne gaćice s poda i počne ih navlačiti. — Netko očito je.

Ponovno je pogledao Morseovu, a onda odmahnuo glavom.

— Misliš li da je seksi? — pitala je Janice šaljivim glasom.

— Ne - odgovorio je, ozbiljno misleći.

— Lažeš. Dok si bio u meni, mislio si na nju, zar ne?

—Jesam. Poznaješ me, Janice.

Mrko gaje pogledala.

— Ne moraš biti ljubomorna na nju - rekao je Rusk.

— Zašto ne?

— Ona je mrtva.

— Aha. — Janice se zadovoljno smijuljila.

Kada je Janice izravnala suknju i odnijela cipele natrag do svog stola,

Rusk je otišao do uredskog ormara i iz ladice izvadio kutiju aluminijske
folije. Ležala je ondje pet godina, ali nikad je nije morao upotrijebiti.
Otvorivši dugačku kutiju, otrgnuo je dva kvadratna komada folije i
položio ih na stol pokraj sjeveroistočnog prozora svog ureda. U najdonjoj
ladici pisaćeg stola stajala je ljepljiva vrpca. Odrezao je nekoliko kratkih
komada i zalijepio ih na rub ormara. Njima je na prozor koji je gledao
prema istoku pričvrstio foliju, okrenuvši sjajnu stranu prema van. Na
suncu, kvadrati će se vidjeti s međudržavne ceste br. 55, koja je prolazeći
kroz grad gotovo cijelom dužinom bila dignuta na stupove.

Aluminijska folija bila je još jedna Glykonova zamisao. Ta dva prokleta

kvadrata folije potaknut će sastanak kojeg se Rusk bojao više od bilo čega
drugoga u životu, koji će, kako bi preživio, zahtijevati svu njegovu moć
uvjeravanja. Ruka mu se tresla kada je iskapio drugu čašu viskija.

Imao je osjećaj da je izveo obred za dozivanje vraga.

 Greg Iles

4. POGLAVLJE

Chris Shepard bacio je lopticu u zrak, zamahnuo palicom i lopticu koja je

odskočila od zemlje poslao svom metar i trideset visokom medubaznom
igraču. On je uhvatio lopticu i uputio je igraču prve baze, Chrisovu
posvojenom sinu, Benu. Izbačaj nije bio precizan, ali Ben se ispružio i
loptica se kao nekom čarolijom našla u njegovoj rukavici.

— Izvrsno hvatanje! — viknuo je Chris. — Bacaj na njegova prsa,

Mike! Ima rukavicu, može je uhvatiti. Međubazni igrač je kimnuo,
čučnuo i pripremio se za sljedeću lopticu. Benove oči ponosno su blistale
ali čuvši pohvalu ostao je ozbiljan koliko to devetogodišnje dijete može.

Chris se pretvarao da će međubaznom igraču uputiti još jednu lopticu,

a onda ju je bacio preko Bena njegovom desnom vanjskom koji je sanjario.
Dijete se na vrijeme trgnulo da izbjegne lopticu, ali trebalo mu je nekoliko
sekunda da se makne s putanje loptice i pokuša je uhvatiti uz sam rub
igrališta. Čekajući udarac, Chris potajice pogleda udesno. Prije dvije
minute, Thorin srebrni mercedes zaustavio se na travnatom nasipu iza
prazne parcele na kojoj su trenirali. Nije izašla, nego ih je promatrala iza
zadimljenog vje- trobranskog stakla. Možda razgovara na mobitel,
pomisli. Pogodilo ga je što je Thora rijetko dolazila na trening. Prošle
godina bila je među onima koji su klubu davali najveću potporu, uvijek je
donosila rashlađenu vodu ili čak prijenosni hladnjak s osvježavajućim
pićem za svako dijete. Međutim, ove godine bila je najrjeđi posjetitelj.
Znao je daju je danas dovela znatiželja. Umjesto da, kao što je u posljednje
vrijeme imao običaj, rano ode u večernji obilazak bolnice, Chris je došao
doma po Bena čim je otišao iz ordinacije. Thora je, naravno, bila na
trčanju pa su se mimoišli. Kao posljedica toga, još nisu razgovarali otkako
gaje posjetila Alex Morse.

57
 Chris mahne prema mercedesu i počne uvježbavati razne udarce.
Izbjegavao je razgovor s Thorom jer mu je trebalo vremena da probavi
ono što mu je rekla agentica Morse, a krcata ordinacija nije bila mjesto za
razmišljanje o osobnim poteškoćama. Trening bejzbola za deveto i
desetogodišnjake nije baš bio zen-meditacija, ali mogao je ukrasti malo
vremena da prouči neke činjenice koje mu je Morseova izrekla tijekom
njihova sastanka.

Bilo mu je krivo što joj nije postavio više pitanja. Na primjer, o

navodnim ubojstvima. Je li u svim slučajevima uzrok smrti bio moždani
udar? Nije vjerovao da Morseova ima forenzički dokaz koji bi potkrijepio
njezinu nevjerojatnu teoriju. Da ima, ne bi joj on trebao za postavljanje
zamke, ubojica bi već bio uhićen. S druge strane, želi li biti potpuno
iskren prema samome sebi, ne može zanijekati da je u proteklih nekoliko
sati neprestano razmišljao o nekim činjenicama koje su ga već dulje
vrijeme jako mučile.

Kao prvo, pitanje djeteta. Dok su hodali, Thora i on složili su se da će

imati vlastito dijete čim se vjenčaju. Najmanje jedno, a možda i dvoje.
Chris je imao trideset šest godina, Thora trideset. Što ranije počnu, to će
dijete biti zdravije i bolje će se slagati sa svojim polubratom. Međutim,
nakon vjenčanja, činilo se da Thora nije spremna odreći se kontracepcije.
Dvaput je izjavila da je zabunom načela novu kutiju. Kada se osvrnuo na
tu neobičnu rastresenost, priznala je da razmišlja o tome trebaju li se
toliko žuriti. Chris je pokušao sakriti razočaranje, ali očito nije uspio jer je
Thora prestala uzimati tabletice i počelo je obvezatno tromjesečno čekanje
jer nije preporučljivo ranije začeti. Seks im je i dalje bio dobar, ali znatno
se prorijedio. Thora se tužila da su, u odnosu na bezbrižnost koju nosi
uzimanje pilule, ostali načini sprječavanja trudnoće tlaka. Nije prošlo
dugo, a Chris je bio sretan ako su jedanput na tjedan vodili ljubav. Nakon
što su prošla tri mjeseca, ostavili su sve vrste kontracepcije, ali Thora za
sada još nije začela. Čak joj nije izostala nijedna mjesečnica. Kad god je
Chris potegnuo to pitanje, ona je odmah predložila da se ode pregledati
jer je Ben dokaz da ona može imati djecu. Chris nikada nije ništa rekao na
njezine primjedbe, ali »dao se pregledati« koristeći se uslugama vlastitog
laboratorija. Nalaz je bio jasan: velik broj spermija, velika pokretljivost.

Poželje da Thora izađe iz mercedesa. Nekoliko drugih roditelja sjedilo

je na dekama ili platnenim stolcima na brežuljku pokraj igrališta, samo je
Thora ostala u vozilu. Zahvaljujući takvom ponašanju, čovjeka u malom
gradu počne pratiti glas da je snob, umišljena liječnikova žena. Prošle
godine Chris nije mogao zamisliti da bi se Thora tako držala po strani.
Obišla bi redom sve roditelje, izvikujući dječacima riječi poticaja s bočne
linije. Međutim, možda od buhe radi slona. Što ima loše u tome ako joj se
sjedi u autu? Sunce je pržilo neuobičajenom žestinom za svibanj i možda
je samo uživala u vremenu. Nije mogao reći radi li motor ili ne, jer je
agregat koji je pokretao automat za izbacivanje lopti bio preglasan.

— Alex Morse je luda — promrmlja šutnuvši lopticu prema trećoj bazi.

Njegov brak možda nije bio savršen, ako takav uopće postoji, ali zamisao
da ga žena namjerava ubiti bila je tako smiješna da Chris uopće nije znao
što da kaže na to. Bilo je to isto kao da vam netko kaže da vas vaša majka
kani ubiti. S druge strane... baš i nije sasvim isto. Između muža i žene
nema krvne veze, ako nemaju zajedničko dijete, a Chris zbog nečega
nikako nije mogao iz glave izbaciti Morseine smrtno ozbiljne oči.

Bilo je jasno da nije od onih ljudi koji bi trošili vrijeme na to da se

poigravaju tuđim životima. Odgovor mora biti nešto drugo. Na primjer,
emocionalna nestabilnost. Možda je Morseova sto posto uvjerena u
scenarij koji je danas iznijela. S obzirom na nedavnu sestrinu smrt, to nije
bilo teško zamisliti. Chris je za vrijeme svoje liječničke karijere vidio
bezbroj neobičnih reakcija na bol.

Samo, što bi on trebao poduzeti u vezi s tim? Nazvati područni ured

FBI-ja u Jacksonu i izvijestiti o Morseičinu posjetu? Nazvati svog
odvjetnika? Nazvati središnjicu FBI-ja u Washingtonu, ili diskretno
pokušati sam doći do nekih podataka? Njegova recepcionarka konačno je
pronašla broj Darryla Fostera paje Chris pokušao nazvati svog starog
prijatelja iz bratovštine, ali javila mu se govorna pošta. Nadao se da će
Foster, aktivni istražitelj FBI-ja, baciti malo svjetla na tajanstvenu agenticu
Morse prije nego što se suoči s Thorom, ali mobitel u njegovu džepu nije
zazvonio. Dok ne sazna nešto više, neće Thori dati do znanja da nešto nije
kako treba. Nije stvar u tome da je vjerovao išta od onoga što mu je
Morseova rekla, ali kad bi Thori ispričao što se to poslijepodne dogodilo,
ona bi prvo pitala Kome si je prijavio'? Što bi na to odgovorio? Zašto je
nije prijavio?

- Treneru, hoćete li baciti loptu ili ne?

Chris zatrepće očima i vrati se u stvarnost. Hvatač je zbunjeno buljio u

njega. Da se iskupi, Chris se nasmije i baci visoku loptu prema sredini
igrališta. Dok je gledao kako leti, Chris zdesna opazi neko kretanje. Thora
je sad stajala uz otvorena vrata mercedesa, a plava joj je kosa blistala na
suncu. Gledala je ravno u njega. Je li opazila kako je na trenutak bio
odsutan dok je stajao na bacačkoj ploči?

Kratko mu je mahnula i nasmiješila se ispod sunčanih naočala šiljastih

okvira koji su joj davali izgled art deco1 jastreba na bočnoj strani nekog
nebodera. Na sebi je imala odjeću za trčanje u kojoj je svatko mogao
vidjeti njeno gipko, mišićavo tijelo. Možda zato nije izlazila, pomislio je.
Međutim, zavaravao je samoga sebe. Posljednjih osam mjeseci, otkako je
medu mladim ženama postalo moderno trčati maraton, Thora je trčala
između četiri i dvadeset kilometara na dan. Kupila je tenisice za 200
dolara, ručni GPS uređaj i ostalu opremu modernog dugoprugaša. Stvar
je bila u tome da kod Thore to nije bilo samo zato da bi se pokazala.
Zapravo, imala je dara. Nakon samo tri mjeseca treniranja počela je
presti- zati vremena žena koje su trčale dvije, tri godine. Međutim, Tho-
rina odjeća za trčanje postala je novi izvor napetosti među njima.
 Kada je bila udana za Reda Simmonsa, Thora se konzervativno
odijevala. Moderno, da, ali nikada nije prelazila granice dobrog ukusa.
Nakon primjerenog razdoblja žalovanja, otprilike u vrijeme kada se
počela viđati s Chrisom, lukavo je počela mijenjati stil. U početku, Chris je
to odobravao. Novi izgled jače je isticao njezinu ljepotu i bio je znak da će
živjeti punim plućima što joj je itekako trebalo. No, u posljednje vrijeme
Thora je počela nositi stvari za koje nikada ne bi pomislio da će ih kupiti,
a kamoli odjenuti u javnosti, pretjerano kratke hlače, prozirne majice
predviđene da se odjenu na neki drugi odjevni predmet, ali nosi ih bez
njega i

*Stilski pravac u umjetnosti koji se javio kao reakcija na akademizam i eklekticizam zadnjih
desetljeća 19. Stoljeća

push-up grudnjak (ako gaje uopće imala na sebi). Chris ju je zbog toga
zadirkivao, nadajući se da će shvatiti poruku, ali Thora je i dalje
odijevala takve stvari pa je zašutio. Mislio je da nema pravo miješati se
u to kako će se odijevati. Možda je stario pa je gubio korak s
vremenom. Sve do danas to mu se nije činilo važnim. Zapravo, ništa
mu se nije činilo važnim. Mučilo ga je samo pitanje Thorine trudnoće
tako da nije mogao spavati.

- Treneru
Grat — viknuo je svojem pomoćniku, ocu još jednog djeteta
iz momčadi. — Idemo nekoliko puta optrčati igralište pa je dosta za
danas.

Dječaci su se razveselili, a njihovi roditelji počeli su ustajati s deka i

stolaca, spremajući rashladne torbe i djecu za povratak kući. Chris je
dječake pustio da pet minuta trče, potom ih postrojio u krug gdje su
glasno izrekli momčadski pozdrav koji je odjeknuo gustom hrastovom
šumom na zapadu. Dječaci su spremili opremu, momčadski običaj, a
onda je svatko pošao prema svom obiteljskom autu.
 Dok su hodali prema mercedesu, Ben je išao pokraj Chrisa. Chris se
pokušavao prisiliti da ni na što ne misli, ali nije mu uspijevalo. Na
površinu je počelo izbijati puno toga Što je dugo potiskivao u podsvijesti.
Na primjer mercedes. Prošlog Božića, Thora si je kupila SL 55 AMG.
Gotovo nitko u gradu nije znao koliko je doista skup taj automobil.
Nekoliko liječnika imalo je benz, a njihova cijena je uglavnom bila između
50 i 80 tisuća dolara. Thorin SL stajao je 145 tisuća dolara. Chris joj nije
prigovarao zbog auta, uostalom, bio je to njezin novac, no, dok je bila
udana za Reda Simmonsa, vozila je Toyotu avalon. 40 somova sa svom
opremom. Isto tako, nosila je sat marke Timex. Dok je radila kao
medicinska sestra, Chris se često na taj račun šalio s njom. Međutim, prije
mjesec dana, na ruci joj se diskretno pojavio Patek Philippe. Nye imao
pojma koliko stoji taj sat, ali dragulji na rubu brojčanika govorili su mu da
vjerojatno vrijedi više od 20.000 dolara, više nego što je na godinu
zarađivala nekolicina očeva koja je gledala trening.

— Veliki Ben! — uz osmijeh vikne Thora, maknuvši se od vrata SL-a i

nagne se kako bi zagrlila svoga znojnoga sina. — Otkad stojim ovdje, nisi
izgubio ni jednu lopticu!

Ben slegne ramenima. — Igram na prvoj bazi, mama. Ne možeš to

igrati, ako gubiš loptice.

Chrisu je bilo žao što ne vidi Thorine oči, ali sunčane naočale potpuno
su ih skrivale. Na brzinu stisne Bena, a onda se okrene Chrisu i uputi mu
veličanstven osmijeh. Pogled mu padne na Pa- tek Philippe. Prestani,
kaza u sebi.

— Danas si rano došao po Bena — rekla je.

 —Jesam. Znao sam da će obilazak pacijenata potrajati pa sam odlučio
obaviti to poslije treninga.

Kimnula je, ali ništa nije rekla.

Nije bio siguran što dalje, ali Ben ga je spasio pitavši: - Možemo li ići u
La Fiestu?

Preko ruba naočala Thora pogleda Chrisa, ali nije mogao dokučiti što
misli. La Fiesta bio je meksički restoran okrenut obiteljima, s niskim
cijenama i brzom podvorbom, zato je u njemu uvijek bilo bučno i krcato.

— Zbilja moram otići u bolnicu — kaza Chris - ali vas dvoje idite.

Thora odmahne glavom. - Kod kuće ima dovoljno hrane koja je

zdravija od meksičke. Poslije podne sam napravila salatu od piletine.

Ben zakoluta očima i objesi nos.

Chris je zamalo rekao: Ja ću usput nešto pojesti kad se budem vraćao

kući, ali to bi samo značilo da bi Ben nastavio gnjaviti da odu van, a Thora
bi se razljutila. - Pomogni mi utovariti opremu, sine.

Chris i Ben u kamionet ubace dvije natrpane platnene torbe. Potom

Chris pozdravi Bena pljesnuvši mu ruku, na brzinu zagrli Thoru i popne
se u kamionet. — Neću doći jako kasno — rekao je kroz otvoreni prozor.

Kao da odgovara, Thora skine naočale. Njezine kao more plave oči
razoružale su njegovu hinjenu mirnoću. Njezin pogled uvijek je izazvao
fizičku reakciju u njegovim grudima, nešto poput topline koja treperi i
širi se. (Izazvao je reakciju i dolje niže.) Sada je u tom pogledu vidio
neizgovoreno pitanje, ali odvratio je pogled, dignuo ruku i mahnuo, a
onda se natraške izvezao na cestu i krenuo na sjever prema gradu.

5. POGLAVLJE

Alex Morse dovezla se svojom unajmljenom corollom na parkiralište

Days Inna, zaustavila se pred vratima sobe 125 i ugasila motor. Kada je
otvorila vrata svoje sobe, zamijaukao je prugasti mačak njene sestre i
bešumno sišao s kupaonskog ormarića na sag. Alex je plaćala dodatnih
pet dolara za noć kako bi Meggie mogla boraviti u hotelskoj sobi. Imala je
Graceina mačka samo zato što ju je Jamie nakon pogreba molio daje
uzme. Jamie je volio Meggie, ali njegov otac nije pa se dječak bojao da će
je tata odnijeti u živodernicu čim Alex odleti u Charlotteu. Budući daje
Alex znala da je Bili Fennell u stanju napraviti nešto tako okrutno,
preuzela je tu obvezu. Iznenadila se jer joj je prugasti mačak bistra
pogleda pomogao da lakše podnese posljednjih pet tjedana samoće. Alex
je skinula korice pištolja, izmasirala vlažno tkivo na koje se naslanjao, a
onda je kleknula i svinutim prstom pomilovala mačka ispod brade. Kad
joj je u plastičnu posudicu pokraj kupa- onskih vrata stavila hranu, počeo
je pohlepno jesti.

Alex je uzela sobu u Day Innu prije pet dana i učinila sve što je mogla
da od te sobe stvori dom. Njeno prijenosno računalo tiho je zujalo na
stolu, a na ekranu su se izmjenjivale slike snimljene na krstarenju na
kojem je bila s Grace kako bi proslavile njezin trideseti rođendan. Uz
računalo stajala je Jamiejeva slika u košarkaškom dresu Akademije
Jackson, krakatog crvenokosog desetogodišnja- ka, pjegavog lica u
razvoju i duboko usađenih očiju u kojima se očitovala dirljiva
nesigurnost.

Gledajući tu sliku, sjetila se kako je jutro poslije majčine smrti Jamie

bio izvan sebe kada mu je rekla da ga mora odvesti natrag k ocu. To što je
nakon Graceine smrti pobjegla s njim, bilo je očajnički čin, a s pravne
strane gledano, otmica. Da je Alex zadržala Jamieja, Bill ne bi oklijevao,
nego bi je dao uhititi, što bi vjerojatno noć prije učinio da je mogao
utvrditi gdje je. Od toga dana,

Alex je puno puta požalila što je vratila Jamieja, ali bila je dovoljno
iskusna da zna kako uspješnu otmicu treba jako dobro pripremiti i
planirati. U tih pet tjedana poslije toga dana, poduzela je neke mjere u
tom smjeru, a ako ne uspije dokazati da je Bili umiješan u Graceino
ubojstvo, što je lako moguće ako joj dr. Shepard ne pomogne, bit će
spremna na tako drastičan potez. Na niskom toaletnom stoliću pokraj
motelskog pisaćeg stola stajalo je nekoliko uredno složenih hrpa papira,
koji su se odnosili na majčino liječenje. Bio je tu popis lijekova za oralnu
uporabu i lijekova za kemo- terapiju, računa koje treba platiti
osiguravajuće društvo, računa privatnih liječnika za usluge koje ne
pokriva osiguranje, nalazi iz Sveučilišnog medicinskog centra i
laboratorija jednog privatnog onkologa i, naravno, dopisi između Grace i
raznih specijalista za rak iz cijeloga svijeta. Grace se prema majčinu raku
odnosila kao prema svim kriznim situacijama, objavila mu je rat i vodila
ga je s takvom neumoljivom žestinom kao što je Sherman12 palio i žario
jugom. Jao si ga onom činovniku iz osiguranja koji je na računu
naslovljenom na Margaret Morse napravio pogrešku, Graceina osveta
bila je brza i učinkovita, ali sada je taj posao preuzela Alex, a prema
Graceinim mjerilima to je jako loše obavljala.

12 Wiliam T. Sherman (1820. - 1891.) — američki general, za vrijeme američkog građanskog rata na strani Unije odnosno
sjevera
 Njezin najveći grijeh? Nije bila uz majčinu bolesničku postelju.
Umjesto toga, utaborila se dvije stotine kilometara jugoistočno, u
Natchezu u Mississippiju dok su se plaćene medicinske sestre, neznanke!,
brinule za njenu majku u Jacksonu. Što je ona radila u Natchezu? Trošila
životnu ušteđevinu i dovodila u opasnost svoju karijeru, u vjerojatno
uzaludnoj istrazi o sestrinu ubojstvu. Grace bi imala štošta reći o tome.
Međutim, Grace je bila ta koja je Alex naredila da »spasi« Jamieja od
njegova oca. Budući daje Bili Fennell imao skrbništvo nad svojim sinom,
jedini način na koji je Alex mogla spasiti Jamieja bio je taj da dokaže da je
njegov otac ubio njegovu majku.

Alex ode do velikog sklopivog stola koji je kupila u robnoj kući da na

njemu drži sve materijale vezane za slučaj. Taj stol bio je ishodište istrage.
Radilo se o prilično jednostavnom materijalu: načrčkanim bilješkama,
podacima o praćenju, digitalnim fotografijama, minijaturnim kasetama,
ali otac joj je bezbroj puta ponovio da nema ništa ako ne izađeš na cestu ili
ne sjedneš za upravljač. Sva računala svijeta neće uhvatiti ubojicu, ako se
ne makneš iz ureda. Na sklopivom stolu, Alex je držala uokvirenu sliku
oca, svog sveca zaštitnika neriješenih slučajeva. Zapravo, to nije bila
fotografija nego novinski članak s dvjema slikama Jima Morsea, jedna
mladog pozornika svježeg lica iz 1968., a druga umornog, ali odlučnog
istražitelja Odjela za ubojstva koji je 1980. riješio razvikani slučaj
rasističkog ubojstva u Jacksonu.

Njezin se otac prihvatio policijskog posla odmah nakon rata, vrativši

se u Mississippi poslije odrađene dvije smjene u Vijetnamu. Bio je u borbi,
ali nikada nije pričao o tome i nije imao nikakve trajne posljedice za koje
bi Alex znala. No, kao vojni policajac u Saigonu bio je uključen u
rješavanje nekoliko slučajeva ubojstva. Taj ga se posao dojmio pa kada je
na svoj dvadeset prvi rođendan ostao bez posla, prijavio se na policijsku
akademiju u Jacksonu. Bio je dobar pozornik, a postao je vodnik prije svih
iz svoje klase. S dvadeset sedam, položio je ispit za istražitelja i ubrzo se
proslavio zbog dvije stvari, zbog toga što je bio izvrstan istražitelj i zato
što je svakome rekao što misli, bez obzira na to s kirn je razgovarao. Prva
osobina osigurala bi mu brzo napredovanje, da nije bilo ove druge. Alex
se cijeli život borila protiv iste sklonosti u čemu je uglavnom uspijevala,
ali tijekom svoje karijere njen otac gledao je kako se na ljestvici uspjeha
uspinju ljudi manje daroviti i predani od njega.

Nakon odlaska u mirovinu, Jim Morse je s bivšim partnerom,

pametnim starim južnjakom Willom Kilmerom, koji mu je na početku
karijere bio mentor, otvorio detektivsku agenciju. Obojici muškaraca
odgovarala je sloboda koju im je omogućavala detektivska agencija i
prihvaćali su sve slučajeve s kojima su mogli izaći na kraj. Alex je bila
uvjerena daju je to što je kao tinejdžerica doznala za neke od njihovih
uzbudljivijih slučajeva navelo da nakon pravnog fakulteta odbije sve
ponude za posao i upiše se na FBI-jevu akademiju. Otac je pozdravio
njezin odabir, ali majka... dakle, Margaret je reagirala kao uvijek kada je
Alex skrenula s utabane staze južnjačke žene. Šutnjom je pokazivala svoje
nezadovoljstvo.

Alex zapeče savjest, a potom je obuze val tuge. Kako ne bi osjećala

grižnju savjesti, spusti pogled na hrpu fotografija Chrisa i Thore Shepard.
Na nekim slikama bili su zajedno, ali na većini nisu. Alex ih je dovoljno
dugo slijedila da stekne sliku tipičnog para iz gornjega srednjeg sloja
opterećenih zahtjevima svakodnevnog života koje ne mogu do kraja
ispuniti. Chris je veći dio vremena provodio radeći dok je Thora malo
hitro trenirala, a malo ugađala samoj sebi. Alex nije bila sasvim sigurna
kako daleko seže to ugađanje, ali sumnjala je na neke stvari. Isto tako,
imala je neke bilješke i fotografije koje bi dr. Shepard možda rado vidio,
kad preboli početni šok zbog jutrošnjeg sastanka, ali ne još.

Dok je gledala Thoru, Alex je bila malo ogorčena na nju. Žena je nakon
pretrčanih deset kilometara izgledala bolje nego što većina žena izgleda
nakon dvosatnog dotjerivanja za neku zabavu. Čovjek je mora zbog toga
mrziti. Chris je, po drugoj strani, stajao objema nogama na zemlji. Bio je
tamnokos, tip Henryja Fonde13, a ne neki ljepotan. Možda malo
mišićaviji od Fonde, ali smiren baš kao i on. Dr. Shepard podsjećao ju je
na oca, još jedan miran čovjek koji je živio za svoj posao.

Sa slikama Thore i Chrisa bilo je pomiješano i nekoliko fotografija

Chrisa i Bena, sve slikane na praznom terenu gdje je Chris trenirao
Benovu momčad iz Male lige. Ben Shepard bio je samo godinu dana
mlađi od Jamieja, a u očima mu se vidjela ista nesigurnost kao kod
Jamieja. Možda su to samo njihove godine, pomisli Alex. Ili djeca osjećaju
kad u njihovoj obitelji nešto ne valja.

Čim bi se sjetila obećanja koje je dala Jamieju, Alex se toliko uznemirila

da nije mogla ništa raditi paje uključila televizor kako se soba ne bi
doimala tako prazno. Pustila je vrelu vodu koliko je mogla podnijeti,
potom je namočila krpu, legla na krevet i počela ribati lice. Tjemenom i
vratom širila se vrućina donoseći tijelu toliko potrebno olakšanje. Kada se
djelomice riješila nakupljenog stresa, misli joj se vrate na Chrisa
Sheparda. Sastanak je prošao mnogo bolje nego što je mogao. Naravno,
bila je uvjerena daje dr. Shepard već nazvao područni ured u Jacksonu i
izvijestio o njezinu posjetu.

Koliko bi ljudi smireno primilo optužbu koju je ona danas iznijela?

Svedena na ono bitno, njena vijest glasila je mislim da vas vaša žena
namjerava ubiti.

Ako ju je Shepard prijavio, uskoro će je nazvati iz Washingtona. Kao

svaki uspješni agent, Alex je u Ured stekla neprijatelje baš kao i prijatelje.
Međutim, za razliku od većine agenata, njoj su ijedni i drugi bili na
visokim položajima. Jedan od tih neprijatelja zamalo je isposlovao da
nakon pogibije Jamesa Broadbenta dobije otkaz, ali prisilili su ga da
pristane na to da je premjeste u Charlotte. Da je slutio da je napustila

13 Američki glumac (1905. —1982.) najpoznatiji po ulogama poštenih idealista

dužnost, najmanje što je mogla očekivati bio bi hitan poziv u stožer na
razgovor u Uredu za profesionalnu odgovornost, istu službu kakva je u
policiji Unutarnja kontrola. Čak i površna istraga u Charlotteu pokazala
bi da je optužba točna, a tada... jadan završetak nekoć blistave karijere.

Ipak, što se tiče Chrisa Sheparda, Alex je imala dobar predosjećaj. Brzo
je kopčao i to joj se svidjelo. Znao je slušati, što je kod muškaraca bila
rijetkost, a čini se još rjeđe kod liječnika, barem prema Alexinu iskustvu.
Shepard se oženio vješticom, usput rečeno, plavom, ali to je učinilo
mnogo pristojnih momaka. Čekao je do trideset pete da se ponovno
oženi, zbog čega se Alex pitala kakva je bila njegova prva žena. Shepard
se oženio svojom studentskom ljubavi na prvoj godini medicinskog
fakulteta, ali dvije godine nakon što je diplomirao, baš kada se obvezao
da će raditi u veoma siromašnoj delti Mississippija kako bi otplatio
studentski kredit, na brzinu su se rastali. Nisu imali djece pa je sve prošlo
glatko, u sudskom spisu samo je pisalo »zbog nepomirljivih razlika«.
Ipak, sigurno je bilo nešto više od toga. Zašto bi inače liječnik samac
pristala izgleda pet godina nakon rastave izbjegavao brak?

Prva žena ga je prevarila, pomisli Alex. Neko vrijeme bio je sjeban. Zato se
priklonio Thori, ledenoj kraljici. Ona je, kao i on, bila rabljena roba, ali mislim da
doktor Chris ne zna puno o tome...

Alex nevoljko skrene misli na puno prizemnije stvari, na primjer,

financije. Obziran knjigovođa rekao bi joj da stanje ne obećava, ali ona je
bila puno izravnija i prema njezinu mišljenju nije imala prebita novčića.
Trebalo je puno novca da bi se vodila istraga o ubojstvu, čak i onda kada
puno toga radiš sam. Redovito je plaćala dvjema privatnim detektivskim
agencijama, a raznim drugima plaćala je manje poslove po ugovoru.
Većinu poslova radila je bivša agencija njezina oca, ali iako joj je Will
Kilmer davao sve moguće popuste, honorari su je uništavali. Najviše je
trošila na praćenje. Stric Will nije mogao slati detektive na teren na lijepe
oči. Vrijeme koje su provodili radeći na Alexinu slučaju morali su ukrasti
negdje drugdje, radni sati su se gomilali, a njihov zbroj svakoga je dana
otkidao velik zalogaj od njene načete mirovinske štednje. Uza sve to,
plaćala je benzin, zrakoplovne karte od Jack- sona do Charlotte, privatne
medicinske sestre za svoju majku... tome nije bilo kraja.

Gorući problem bio je stan u Charlotteu. Posljednje tri godine imala je

unajmljen stan u Washingtonu. Da ga je kupila, sutra bi ga mogla prodati
po dvostrukoj cijeni. To su, međutim, bile puste sanje. Pametan agent
riješio bi se stana nakon što je dobio premještaj, ali Alex ga je zadržala
znajući da će njeni nadređeni shvatiti da ga ona doživljava kao stvaran
simbol svog vjerovanja da će se na kraju iskupiti, no, sada je uz taj stan
imala i šestomjesečni najam prostora u Charlotteu, stana u kojem nije
prospavala više od deset noći. Platila je drugu stanarinu kako bi održala
privid da marljivo odrađuje svoju kaznu, ali jednostavno nije si mogla
dopustiti da dalje plaća. S druge strane, ako raskine ugovor o najmu,
njeni nadređeni napokon će saznati istinu. Razmišljala je o mogućim
objašnjenjima, ali nije se sjetila ničega Što bi smekšalo Ured za osobnu
odgovornost.

- Sranje — promrmlja bacivši hladan ručnik na drugi krevet.

Meggie skoči u zrak prestrašivši se mokre krpe. Alex nije vidjela da se

sklupčao na krevetu pa je sad za vratom imala srditog mačka. -I ja bih bila
ljutita — rekla je, dignula se i krenula prema svom računalu.

Prijavila se na MSN14 i pogledala popis onih koji su na vezi da vidi je

li među njima Jamie, ali pokraj njegova računalnog imena, Ironman QB,
gorjela je crvena, a ne zelena ikonica. Nije se brinula zbog toga. Njihovi
noćni susreti pomoću web-kamere obično su se zbivali kasnije, nakon što
je Bili otišao u krevet. Iako je imao samo deset godina, Jamie se prilično
dobro snalazio s računalima. Budući da je džeparac bio jedna od rijetkih

14 Besplatni klijent za instantno komuniciranje koji je razvio i distribuirao Microsoft između 1999. i 2005. Za računala koja
rade na Microsoft Windows operativnom sustavu, a glavna ciljana skupina su osobni korisnici
stvari u kojima je Bili bio široke ruke, zato što ga je mučio osjećaj krivnje,
znala je to, Jamie je bio u mogućnosti kupiti web-kameru koja mu je
omogućavala izravnu vezu s Alex svaki put kad su oboje bili priključeni
na MSN. Potajna komunikacija s desetogodišnjakom s etičkog bi stajališta
možda bila upitna, ali Alex je pretpostavljala da je to ipak zanemarivo u
odnosu prema ubojstvu s nakanom. Budući da je Grace obećala da će
štititi Jamieja, Alex je smatrala da je opravdan bilo koji način održavanja
veze.

Ostavivši uključenu MSN vezu, dignula se od pisaćeg stola, uzela

mobitel iz torbice i nazvala majčinu kuću. Javila se medicinska sestra.

— Alex ovdje. Je li budna?

— Nije, spava. Prima morfij.

O, Bože. - Kako je, osim što je boli?

— Bez promjena, zaista, u fizičkom smislu. Emocionalno... - Sestra je

zašutjela

— Što je?

— Čini se da je potpuno klonula.

Naravno daje. Umire. I to sama. - Recite joj da ću poslije nazvati -

šapne Alex.
 — Neprestano govori da se može dogoditi da uskoro dođete u
Mississippi.

Već sam u Mississippiju. Alex sklopi oči osjećajući grižnju savjesti

zbog ove nužne laži. - Možda hoću, ali za sada sam zapela u Charlotteu.
Liječnici je redovito obilaze?

— Da, gospođo.

— Molim Vas, nazovite me bude li kakvih promjena.

— Pobrinut ću se da Vam se netko javi.

— Hvala. Do viđenja.

Alex gurne pištolj za pojas hlača, prebaci rub košulje preko kundaka
pa uze Meggie i izađe na parkiralište. Soba 125 gledala je na bazen koji je
u ovo doba bio prazan. Rado bi otplivala nekoliko krugova, ali nije
ponijela kupaći kostim, a kada je bila u robnom centru, nije se sjetila
kupiti ga. Središnja zgrada Days Inna bila je sagrađena kao
zemljoposjednička palača iz vremena prije građanskog rata, oponašajući
izvorne turističke atrakcije Natcheza. Iza te zgrade i niza soba smještenih
u razizemlje, ispod hrastove šumice pravokutna oblika, nalazilo se
prastaro tenisko igralište. Alex počeše Meggie po ušima i krene prema
njemu.

Namjeravala je odsjesti u hotelu Eola u središtu grada, kojeg se sjećala

kada je kao dijete posjećivala Natchez. Međutim, otkrila je da to nadilazi
njezine mogućnosti. U Days Innu plaćala je pedeset devet dolara za noć,
uključujući doplatu za Meggie. S parkirališta mogla se odmah uključiti na
autocestu 61. Skrenuvši lijevo išli ste prema New Orleansu, skrenuvši
desno prema Chicagu. Sve ću upropastiti, pomisli Alex. Priberi se.

Stala je na raspucalu zelenu površinu teniskog igrališta i omiri- sala

zrak. Osjetilaje tešku mješavinu mirisa raznoraznog zelenila: lišća iz
šume, kudzua i borovih iglica pomiješanih s mirisom kozje krvi, azaleja i
pitosfore. Osjećala je i miris vode, prave tekuće vode, a ne bezlične vode
iza sebe u bazenu. Negdje u blizini, kroz šumovit dio grada, potok je
vijugao prema golemoj rijeci koja je tekla samo dva kilometra daleko u
smjeru zapada.

Alex je samo triput u životu bila u Natchezu, ali znala je jedno,

potpuno je drukčiji od svega. Prema vlastitom iskustvu, većina
Amerikanaca smatrala je da je Mississippi jedinstvena država, a Natchez
je bio jedinstven u Mississippiju. Prema njezinu mišljenju, grad taštine,
iako je određena količina taštine bila opravdana, osobito u odnosu prema
njegovoj povijesti. Kao najstariji grad uz rijeku Mississippi, Natchez se
nevjerojatno obogatio još prije nego što je uzvodno uređena bogata delta.
Tijekom naizmjenične vlasti Engleske, Francuske i Španjolske, grad je
pokupio ukus, običaje i arhitekturu tih europskih sila zbog čega je,
prirodno, smatrao da je bolji od ostatka države kojoj je zakonski
pripadao. Zbog toga je Izvan svojih granica, Natchez imao malo pristaša,
ali bogatašima koji su se obogatili na pamuku bilo je sve svejedno pa su
svoj veličanstveni grad predali bez ispaljenog metka. Zato je Alex, ko- ja
je odrasla u Jacksonu, povremeno čula negodovanje kada se u razgovoru
spomenuo Natchez. Istina, predaja bez prolivene krivi omogućila je
gradu da neoštećen preživi strašan rat, slično kao Charleston i Savannah
pa je Natchez ostao svijet za sebe, naizgled zaštićen od povijesti, izvan
vremena.

Kada se plodna zemlja u okolici Natcheza iscrpila, posao s pamukom

preselio se na sjever u deltu. Natchez ipak nije zamro. Desecima godina
poslije, turisti iz cijeloga svijeta počeli su ho- dočastiti u taj prastari
dragulj staroga Juga da vide nekadašnje, kao božjom rukom sačuvano
bogatstvo (iako je njegova ljepota sačuvana zahvaljujući dobrovoljnom
radu mnogobrojnih žena iz otmjenog društva). Čak su i zadrti baptisti iz
seoskih područja Mississippija, iako protiv volje, bili očarani gradom na
rijeci čiji su barovi cijelu noć ostajali otvoreni i čija je javna kuća po imenu
bila poznata u Parizu. Otkriće nafte ispod nekadašnjih polja pamuka
donijelo je gradu uskrsnuće za sljedećih četrdeset godina pa se vratilo
nešto od starog blagostanja. Dok je kao mlada djevojka bila na svečanosti
proglašenja Konfederacije, Alex je nakratko bila uvučena u vrtlog
zbivanja koji je samo moglo izazvati staro podrijetlo, novozarađeni novac
i jedva obuzdavana rasna netrpeljivost. Međutim, kada je ponovno došla,
s kolegicom za vrijeme studija, grad je izgledao kao blijeda sjena onoga
što je nekada bio, sve se činilo nekako manje važno i manje slikovito.

U proteklih pet dana, dok je slijedila Thoru za vrijeme trčanja, Alex je

svako jutro pročitala Natchez Examiner od prve do posljednje stranice. Iz
tih stranica iščitala je da se grad još bori s demonima prošlosti. Pola
bjelački, pola crnački, ovaj nekadašnji glavni grad Juga prepunog
plantaža čini se da nije mogao naći svoje mjesto u suvremenom svijetu.
Alex se pitala što je čovjeka poput Chrisa Sheparda dovelo natrag ovamo
nakon što je bio tako uspješan na medicinskom fakultetu. Možda se iz
grada čuo pjev sirena koji su čuli samo oni koji su se ovdje rodili.

Vratila se do bazena i spustila mačka na nizak rub. Dok se on otmjeno

šepirio i pio mirnu vodu, Alex je razmišljala o Chrisu Shepardu u njegovu
bijelom ogrtaču. Nakon pet tjedana mahnitog istraživanja, njezina
sudbina, i Jamiejeva, ležala je u rukama toga liječnika. Namjeravala je
Shepardu dati malo vremena da razmisli o današnjem sastanku, ali ne
previše. Tijekom sljedećeg sastanka, dat će mu još podataka, dovoljno da
zagrize udicu. Znala je da ga je prvi zalogaj zagolicao. Koga ne bi?
Predočila mu je klasičnu zagonetku vezanu za ubojstvo. Alfreda
Hitchcocka u stvarnom životu. Poteškoća je bila u tome što je bila riječ o
životu Chrisa Sheparda i Shepardove žene. Na kraju će se njegova odluka
o tome hoće li joj pomoći ili ne temeljiti na činjenicama koje Alex nikada
neće saznati, na nepoznatim događajima u njegovu braku i osjećajima
koje nitko ne može predvidjeti, odnosno ni jedan istražitelj izmjeriti. Ipak,
mogla se kladiti da će pomoći.

Thoru je slijedila već pet dana i bila je uvjerena da vodi dvostruki

život. Na neki način, njezin suprug to mora znati, ali hoće li svjesno to
priznati? Ljudi vide samo ono što žele i tek onda kad su spremni na to.
Stvarnost, drugima možda očita, može biti bolna, no u ljubavi sve je
prekriveno velom tajne. Nada, strah, a najviše od svega povjerenje.
Alexin otac dugo se mučio da to nauči, ali trebalo joj je vlastito iskustvo
da se to ureže u njezino biće.

Vjeruj samo sebi.

Uzela je Meggie i vratila se u svoju sobu. Nekoliko kilometara južnije,

Chris Shepard vjerojatno je ležao budan u krevetu pitajući se poznaje li
uopće ženu pokraj sebe. Alex je bilo krivo što mu je život okrenula
naglavačke. Ostavljen na milost i nemilost ženi, Shepard vjerojatno ne bi
preživio do kraja mjeseca. Kada je pružila ruku prema kvaki, shvati da je
odlučila što će sa stanom u Charlotteu.

— Sayonara15 — rekla je tiho.

Zatvorila je vrata za sobom i sjela za računalo. Jamie još nije bio na

vezi. Na satu je bilo 11:25 navečer. Alex je počelo stezati u grlu i grudima
kao da udiše otrovan plin. Silno joj je trebao san, ali čekat će dok
Jamiejeva ikonica ne pozeleni, bez obzira na to koliko bude trajalo.
Protrljala je oči, uzela energetski napitak iz hladnjaka, sjela i u nekoliko

15 Zbogom na japanskom
sekundi ispila pola limenke. Još prije nego što se podrignula, na jeziku je
osjetila djelovanje kofeina.

- Hajde, mali - promrmljala je - daj, javi se teti Alex.

Jamiejeva ikonica bila je i dalje crvena.

6. POGLAVLJE

Chris nikada nije znao lagati. Kao ni njegov otac. Buddy Shepard nikada
nije zaradio puno novca, ali gdje god je radio, poštovali su ga i to je
poštenje prenio na svoga sina. Chris je otkrio da u svijetu koji djeluje
prema zakonima ljudske prirode nije lako ostati pošten.

Hodajući mračnom stazom između vlastite kuće i preuređenog štaglja

iza nje, nije čak bio siguran ni što je ispravno. Korak mu je bio težak i nije
uživao u okolišu s kojim se uvijek ponosio. Nakon selidbe u Natchez,
potrošio je velik dio ušteđevine na kupnju velike kuće smještene na
dvadeset jutara zemlje koja je nekada, prije građanskog rata, bila plantaža
Elginovih južno od grada. Unatoč osami, kuća je bila samo pet minuta
udaljena od Benove škole i manje od deset minuta udaljena od obiju
bolnica u Natchezu. Chrisu nije bilo jasno kako mogu naći bolje mjesto,
ali Thora je već dugo htjela da se presele u Avalon, novi pomodni predio
koji je nicao niže na jugu. Red Simmons uvijek se odupirao njezinoj želji,
ali nakon višemjesečne rasprave, Chris je konačno popustio priznavši da
će u novom susjedstvu Ben imati više prijatelja koji žive u blizini.

Njihova kuća u Avalonu, on ju je za sebe zvao Najpalača, bila je do tri

petine završena. Thora je osobno nadgledala radove, ali Chris je rijetko
odlazio na gradilište. Odrastao je u nekoliko provincijskih gradića
(njegov otac radio je u proizvodnji papira i selili su svakih nekoliko
godina) i vjerovao je daje život na selu uvelike utjecao na njegovo
samopouzdanje. Znao je da će Benu koristiti odrastanje u istom takvom
okruženju pa je potajno odlučio da neće prodati ovu zemlju kad se budu
preselili u Avalon.

Pred njim u mraku stvori se velika zgrada, iako vanjski rustikalni

izgled nije otkrivao stvarnu svrhu. Chris je sam preuredio taj štagalj,
pretvorivši ga u filmski studio u koji je smjestio opremu Za hobi kojim se
bavio, Thora ga je zvala »snimateljski hobi«, koji ga je okupirao više nego
što je bio spreman priznati. Otključao je vrata i ušao u glavni studio, raj
napravljen od svijetlog javora i Stakla, besprijekorno čist s temperaturom
od devetnaest stupnjeva radi čuvanja kamera, računala i ostale opreme.
Sam ulazak u ovu prostoriju popravio mu je raspoloženje. Još više se
popravilo kada je uključio svoj Apple G5. U toj prostoriji zaboravljao je na
sve nedaće. Ovdje je imao nadzor nad svime što se događalo, a duboko u
duši bio je uvjeren da radi nešto divno.

Chris se počeo baviti snimanjem filmova kao student, radeći na

nekoliko dokumentaraca od kojih su dva dobila državnu nagradu. Dok je
studirao medicinu, snimio je dokumentarac koji se zvao Jedan dan u
životu liječnika. Zbog toga digitalnog videouratka snimljenog skrivenom
kamerom, njegova liječnička karijera gotovo daje završila prije nego što je
počela. Međutim, nakon što je njegov kolega vrpcu poslao nacionalnoj
televizijskoj mreži, liječnicima je tada određeno točno radno vrijeme. No,
kada je Chris doista počeo raditi kao liječnik, shvatio je da ima vrlo malo
vremena da bilo što snimi. Medicina je donosila mnogo koristi, ali
slobodno vrijeme nije ulazilo u to.

No, prošle godine, kada se udružio s dr. Tomom Cageom, liječnikom

opće prakse staroga kova iz Natcheza, Chris je pronašao način kako
uskladiti svoj posao s hobijem. Kada je dobro pomno proučio svojega
novog suradnika, Chris je počeo raditi novi dokumentarac o postupnom
propadanju tradicionalne opće medicine, a Mississippi koji je umnogome
bio deset godina iza ostatka zemlje, bio je savršeno mjesto za to.

Tom Cage bio je jedan od onih liječnika koji je u stanju provesti cijelo
radno vrijeme slušajući svog pacijenta, ako je to bilo ono što mu je trebalo.
Kao sedamdesettrogodišnjak, Tom je imao nekoliko kroničnih bolesti, a
kao što je često znao priznati, bio je bolesniji od većine svojih pacijenata.
Ipak, još je radio osamdeset sati na tjedan, a kada nije radio, čitao je
časopise kako bi ostao obaviješten o najnovijim dostignućima u liječenju.
Za vrijeme pregleda dr. Cage često je opipavao pacijente i pridavao je
veliku pozornost onome što je osjetio. Što je najvažnije, pacijente nije
potanko ispitivao samo o simptomima koje imaju, nego i o drugim
stvarima iz njihova života koje bi mogle utjecati na njihovo opće stanje.
Njegov odnos prema honoraru bio je takav da je uvijek nastojao svom
pacijentu uštedjeti novac (zato nije bio bogat) i nikada nije razmišljao
koliko pacijenata ga još čeka, a mnogi od njih nisu bili najavljeni. Tom
Cage ostao je u ordinaciji tako dugo dok nije primio posljed- njeg
pacijenta i tek tada je rekao da je posao za taj dan obavljen.

Chris, koji je privatnu karijeru počeo sa skupinom internista svojih

godina, bio je zapanjen načinom rada dr. Cagea. Liječnicima Chrisove
generacije, dobar posao značio je dobar prihod, malo radnih sati i hrpa
kolega koji se mogu odazvati kad ih netko zove tako da je čovjek mogao
očekivati da će ga pacijenti noću zvati najviše jedanput na tjedan.
Chrisovi prijašnji suradnici bili su zagovornici defenzivne medicine,
pacijente su slali na sve moguće pretrage na koje su upućivali njihovi
simptomi, ali s tim istim pacijentima provodili su što je moguće manje
vremena, a sve zbog veće zarade. Tom Cage prezirao je takvu praksu.
Sustav podređen liječnikovoj udobnosti i zaradi bio je da te Bog oslobodi.
Za dr. Cagea medicina je bila služenje drugima, divan poziv možda, ali
svejedno služenje drugima, i Chris je vjerovao da bi bilo vrijedno
dokazati to budućim naraštajima.

Duboko u duši dijelio je Tomovo mišljenje o modernoj medicini.

Njegovo poimanje služenja drugima stajalo ga je prvoga braka nakon
čega je u ljubavi bio oprezan. Tek kada je u njegov život ušla Thora
Rayner, Chris se ohrabrio da ponovno okuša sreću. Zato ga je posjet
agentice Morse uznemirio više nego što bi možda uznemirio drugog
muškarca. Chris je svoju prvu ženu potpuno pogrešno procijenio i ne bi
mu bilo lako priznati da je možda drugi put napravio istu pogrešku.
Zapravo, razmišljao je, brige koje su ga počele mučiti za vrijeme treninga
bile su najobičnije gluposti. Svaka odrasla osoba proživljavala je
raznorazne promjene, a prva godina braka uvijek je vrijeme
prilagođavanja. Dragom Bogu bilo je potpuno svejedno što je Thora
počela trošiti više novca nego prije, ili što je nosila užu odjeću.

Chris je otvorio hladnjak u studiju, natočio si gotovo smrznutu votku i

popio je. Tada je sjeo ispred računala, otvorio program za montažu i
počeo pregledavati neke prizore koje je prošli tjedan snimio. To što je
snimljeni materijal izravno prenosio s kamere na računalo značilo je da
nije gubio vrijeme na rezanje nepotrebnog materijala s vrpce. Pred njim se
upravo vodio razgovor s Tomom Cageom i jednom crnkinjom, njegovom
pacijenticom od 1963. godine. Žena je već imala pra-praunuku koja se
igrala uz njezine noge. Tom više nije bio voljan liječiti djecu, ali ta žena
nije htjela svoju unuku odvesti ni jednom drugom liječniku. Chris je u
posljednje vrijeme imao puno više iskustva u liječenju djece od Toma i bio
je ponosan što će pomoći odrediti zašto dijete ima visoku tjelesnu
temperaturu (Tom je sumnjao da je to meningitis). Dok je stara žena
pričala kako je dr. Cage za vrijeme proloma oblaka 1963. putovao do
njene kuće, Chris osjeti da mu se tijelom širi velik val osjećaja. Do danas
ujutro, kada je Alex Morse na prepad ušla u njegov život, bio je
zadovoljniji nego ikad. Njegov otac bio je dobar čovjek, ali nikada se nije
opterećivao tajnama života. Chris je u Tomu Cageu pronašao učitelja koji
je imao i koji mu je mogao predati golemo znanje, ali činio je to a da mu
nije solio pamet i pravio se važan, gotovo kao učitelj žena. Domišljato
pitanje, mali znak dok je pozornost pacijenta bila usmjerena na nešto
drugo - Tom je na jednostavan način od Chrisa stvarao i više od prvora-
zrednog internista, od njega je stvarao iscjelitelja.

Međutim, da muškarac bude zadovoljan, nije mu dovoljna samo karijera,

razmišljao je Chris osjećajući kako mu votka ulazi u krv. Čak ni onda kad je
zaljubljen u svoj poziv. Muškarcu treba netko s kim će podijeliti najdublje
osjećaje, s kim će zadovoljiti svoje nagone, tko će mu pomoći kad ga nešto muči,
tko će primiti darove za koje smatra da ih mora darovati i možda ono najvažnije,
tko će biti s njim u milijun sitnih trenutaka koji zajedno čine život.

Gotovo dvije godine, Chris je vjerovao daje ta osoba Thora. Zajedno s

Benom tvorila je čaroban krug njegova života. Prije nego što se oženio
Thorom, Chris nije znao kako će na Bena djelovati to što će se prema
njemu odnositi kao otac. Međutim, za manje od godinu dana, dječak se
razvio u mladoga momka koji je svoje učitelje zadivio svojim stajalištima i
zadaćama. Ni na sportskom polju nije bio loš. Chrisa je zapanjilo to što je
tako ponosan na Bena i smatrao je da mu je obaveza, pa čak i čast,
posvojiti dječaka. S obzirom na to što je osjećao prema Benu, Chris nije
mogao zamisliti što bi za njega značilo da ima vlastito dijete. Gotovo da je
osjećao grižnju savjesti što od života traži više od onoga što već ima.
Svaki tjedan gledao je kako umiru muškarci bez onoga što je on već imao,
ili zato što to nikada nisu pronašli, ili zato što su zbog svoje gluposti to
odbacili. Ipak... sad se sve nekako promijenilo. Alexandra Morse pustila
je crva sumnje u njegov raj prisilivši ga da se zapita posjeduje li uopće sve
one darove za koje je vjerovao da su njegovi.
 — Prokletstvo - promrmlja. - Prokleta žena.

— Što sam napravila? — zapita zabrinuti glas.

Chris pogleda preko ramena i spazi Thoru koja je stajala iza njega. Na
sebi je imala prozirnu plavu spavaćicu i bijele papuče po kojima je bilo
trave. Toliko se zadubio u snimljeni materijal i svoje misli da nije čuo
kada je ušla u studio.

— Došao si prilično kasno iz bolnice — rekla je plaho.

— Znam.

— Imao si puno posla?

—Jesam. Uglavnom uobičajene stvari, ali imamo jedan slučaj koji nitko
ne može prepoznati. Don Allen tražio je Tomov savjet, a Tom je tražio
moje mišljenje.

Iznenađena, Thora raširi oči. — Ne mogu vjerovati da je Don Allen

tražio nečiji savjet.

Chris se slabašno nasmiješi. - Na to ga je prisilila obitelj pacijenta.

Znam da gaje to pogodilo, no, ako nitko ne otkrije što je tome čovjeku,
mogao bi umrijeti.

— Zašto ga ne prevezete u Jackson?

 —Don je već razgovarao sa svim specijalistima u Sveučilišnom
medicinskom centru. Vidjeli su nalaze, ali ni oni ne znaju što da misle. Ja
mislim kako obitelj pretpostavlja da je u pedeset godina bavljenja
medicinom Tom vidio sve što se može vidjeti pa su htjeli njegov savjet.
Međutim, Tom je također u nedoumici. Barem za sada.

— Kladim se na tebe - rekla je Thora smiješeći se. - Znam da ćeš ti

otkriti o čemu se radi. Kao i uvijek.

— Ovaj put, ne znam.

Thora priđe bliže, a onda se sagne i poljubi Chrisa u čelo. — Okreni se —

tiho je rekla. — Prema monitoru.

Činilo mu se da je njezin zahtjev čudan, ali ubrzo se licem okrenuo prema

ekranu.

Thora mu je počela masirati leđa. Za tako vitku ženu imala je neobično

jake ruke, a napetost u vratu tako je brzo popustila da mu se lagano
zavrtjelo.

— Kako ti se čini?

— Gotovo nevjerojatno.

Prošla je rukama uz vrat i počela masirati napete mišiće uz rub lubanje.

Tad su joj prsti kliznuli u njegove uši i počela mu je iznutra masirati ušne
školjke, jednoličnim pokretima lagano pojačavši pritisak. Ubrzo je imao
osjećaj da će sa stolca skliznuti na pod. Jedna Thorina ruka je nestala, a
druga se spustila pod njegovu majicu masirajući neočekivanom snagom
mišiće na prsima.

— Znaš o čemu sam razmišljala? — rekla je.

— O čemu?

— Nismo već neko vrijeme pokušali napraviti dijete.

Nijedna primjedba ne bi ga više iznenadila. - Imaš pravo.

-Onda...?

Polako je okrenula njegov stolac dok se nije našao pred njezinim

ogoljelim grudima. Inače su bile snježno bijele, zahvaljujući danskoj krvi,
ali kao sve njene prijateljice i Thora je u posljednje vrijeme postala
ovisnica o solariju pa joj je koža blistala neuobičajenom zlatno-smeđom
bojom, bez ijedne crte na vidiku.

— Poljubi ih — šapnula je.

Učinio je to.

Duboko iz njezina grla začulo se stenjanje, gotovo mačje izražavanje

zadovoljstva i on osjeti kako je promijenila položaj. Dok se prstima igrala
kosom na njegovu zatiljku, on joj je nježno i strpljivo obrađivao
bradavice. One su bile siguran izvor užitka i Thora je ubrzo počela
dahtati. Svinula je koljena i spustila ruku da vidi je li spreman. Kada je
otkrila da mu se dignuo, otkopčala mu je hlače, a onda je kleknula i
pokušala ga svući. Dignuo je bedra da joj bude lakše, a onda je ponovno
sjeo.

Ne čekajući više ni tren, Thora zadigne spavaćicu i omota snažne noge

oko njegova struka i naslona stolca. Chris je stenjao, shrvan njezinom
strašću koju već dulje vrijeme nije iskusio. Međutim, večeras je Thora bila
žena u koju se prije dvije godine zaljubio, a moć tog utjelovljenja ubrzo ga
dovede do vrhunca. Dok je jašila na njemu, gledala ga je u oči, ali u
posljednjem trenutku spustila je noge na pod, odgurnula se i sišla s njega.

— Što? - zavapio je.

— Ovo nije najbolji položaj za stvaranje novog naraštaja - rekla je

zadirkujući ga pogledom i ovim tobožnjim prijekorom.

-Ah.

Uhvativši ga za penis, povukla ga je prema kožnatom trosjedu, a onda

je legla na leđa i dala mu znak da se popne na nju. Učinio je to nakon što
ju je dovoljno dugo gledao da mu se njena slika ureže u pamet. Dok mu je
Thora u uho šaptala lascivne riječi da ga još više uzbudi, po glavi mu se
neobjašnjivo počeo motati razgovor s Alex Morse. Sada mu se taj
razgovor činio potpuno nestvaran. Je li to uopće moguće? Je li se netko
pretvarao daje pacijent paje uz pomoć te laži došao u njegovu ordinaciju i
njegovu ženu optužio za ubojstvo? I to naručeno? To je ludo...

— Sada — kaza mu Thora. — Sada, sada, sada...

Chris svom snagom uđe u nju i ostane tako pustivši Thoru da stigne
do vrhunca. Kada je vrisnula i zabila mu nokte u leđa, svršio je i on, a
sjajno blještavilo odagnalo je sve dvojbe.
 Kad se polako vratio u stvarnost, Thora se pridignula da ga poljubi u
usta, a onda ponovno pala na leđa sva znojna unatoč strujanju zraka iz
uređaja za klimatizaciju. Chris se protegnuo i legao pokraj nje na hladnu
kožu.

—Ako hoćeš, možeš ustati — rekla je. - Ostat ću ovdje nekoliko

minuta. Neka stvari idu prirodnim tijekom.

Nasmijao se. — Dobro mi je ovdje.

— Dobar odgovor.

Ležali su u tišini neko vrijeme. Tada je Thora rekla: - Je li sve u redu,

Chris?

— Zašto pitaš?

— Danas mi se činiš nekako odsutan. Je li se što dogodilo na poslu?

Bože, dogodilo se nešto. - Uobičajene stvari.

— Ponovno te muči nova kuća?

- Nisam niti pomislio na nju.

Doimala se razočarano. - Nisam sigurna je li to dobro.

Prisilio se na osmijeh. — Kuća je lijepa. Samo treba vremena da se seoski
momak pretvori u gradskog momka.

- Ako je to uopće moguće.

— Uskoro ćemo saznati.

Thora makne vlažnu kosu s očiju. — Joj, zaboravila sam. Htjela sam te
nešto pitati.

-Što.

- Laura Canning ovaj tjedan ide u Alluvian. Pozvala me da idem s

njom.

- Koji Alluvian?

- Ma, znaš, onaj hotel u Greenwoodu. Gore u Delti. Onaj koji su

preuredili ljudi iz tvrtke Viking Range. Trebao bi biti čaroban. Ti si neko
vrijeme radio ondje, zar ne?

Nasmijao se. — Moji pacijenti nisu si mogli priuštiti takvo mjesto.

— Navodno su to izvrsne toplice. Ljudi dolaze čak iz New Yor- ka. U

delti se nalazi blues klub Morgana Freemana16, znaš, i on odsjeda u
Alluvianu.

16 Američki filmski glumac i redatelj, postao vrlo popularan devedesetih nakon nastupa u seriji uspješnih holivudskih filmova
Chris kimne. Volio je umjetnička ostvarenja Morgana Freemana, ali ne bi
mu palo na pamet da ide u toplice koje posjećuju holivudski glumci. Da
bude iskren, uopće nije volio toplice. Dovoljno se znojio održavajući
dvadeset jutara zemlje oko svoje kuće.

— Ako nećeš da idem, neću ići - rekla je Thora, koliko mu se činilo,

nimalo ljutita. - Međutim, ovo je Benu zadnji tjedan nastave, a znaš da
ionako tebe uvijek moli da mu pomogneš napisati zadaću. Ja nemam
strpljenja za to.

Chris to nije mogao poreći. — Kada bi to bilo?

— Vjerojatno za nekoliko dana. Ostale bismo samo tri noći. Onda ravno
kući. Blatne kupke i pjenušac, malo bluesa pa doma.

Chris je kimnuo i još jedanput se na silu nasmiješio, ovaj put uz malo više
truda. Nije bila stvar u tome daje imao nešto protiv da se Thora zabavi.
Radilo se o glasu Alex Morse koji mu je šaptao na uho: Namjerava li vaša
žena uskoro otputovati iz grada?

— Chris? — upita Thora. — Reci mi istinu. Želiš li da ostanem kod

kuće?

Sjetio se njezina lica dok su vodili ljubav, čistog užitka u njezinim

plavo-sivim očima. Sada je ležala na leđima na hladnoj koži jer je tako
postojala najveća mogućnost daje njegova sperma oplodi. Sveca mu,
zašto se brine? - Mislim da sam jednostavno iscrpljen - rekao je. — Posao,
obilazak pacijenata u bolnici, rad na mom projektu...
-I treniranje bejzbola — doda Thora. - Sat i pol na dan na plus trideset s
hrpom divljih Indijanaca.

— Idi u deltu i odmori se - rekao je iako mu nikada prije nije palo na

pamet da riječ delta poveže s riječi odmor. — Benu i meni bit će dobro.

Thora mu se dražesno nasmiješi, a onda ga još jedanput poljubi. - Ti

ostani tu.

Gledao je u nju kad je skočila i otrčala do vrata studija pa se izgubila kroz

njih. Vratila se nekoliko trenutaka poslije držeći obje ruke iza leđa.

— Što radiš? - pitao je neobično uznemiren.

— Imam za tebe iznenađenje. Dva iznenađenja.

Sjeo je na trosjed. — Što? Ne trebam ništa.

Nasmijala se i primaknula bliže. - Siguran si?

—Jesam.

Ispružila je desnu ruku koju je držala za leđima. U njoj je bio tanjur s

hrustavim čokoladnim keksima. Sline su mu počele curiti kada je osjetio
njihov miris, sve dok u glavi nije začuo upozorenje Alex Morse. Prije
nego što je uspio odlučiti hoće li pojesti keks, Thora mu pruži kartonski
tuljac sličan onim u kojima je držala nacrte za novu kuću. Chris se
usiljeno nasmiješi, ali nije bio ni najmanje raspoložen raspravljati o kući u
Avalonu.
— Vidim da se mrštiš — rekla je Thora stavivši pred njega kekse, a onda
spusti savršenu stražnjicu na njegova koljena. — Čekaj da vidiš.

Iz tuljca je izvadila smotuljak papira i raširila ga preko golih bedara. Chris

je vidio nešto što je izgledalo kao nacrt nove zgrade iza kuće od devetsto
četvornih metara koja je bila pri dovršetku. Prilično velike zgrade.

— Što je to? — pitao je neprestano stenjući. — Vlastita teretana? Thora se

nasmijala. — Ne. To je tvoj novi studio. Zajapurio se u licu. - Molim?

Nasmiješila se i poljubila ga u obraz. - To ti je moj dar za useljenje. Tražila

sam od našeg arhitekta da se posavjetuje s jednim stručnjakom iz New
Yorka. Gledaš najmoderniji studio za proizvodnju filmova. Ti samo
moraš odabrati opremu.

— Thora... šališ se.

Razvukla je osmijeh. - A, ne, ozbiljna sam. Već su napravljeni temelji i

postavljaju se kabeli za visoku tehnologiju .Jako skupi.

To je bilo previše s obzirom na to što je sve Chris taj dan pretrpio.

Najradije bi ustao i počeo hodati po sobi, ali Thora ga je pri- kliještila uz
trosjed. Odjednom je bacila nacrte i tuljac na trosjed i čvrsto ga zagrlila.

— Neću ti dopustiti da pobjegneš ovamo svaki put kad poželiš

montirati svoje filmove. Nećeš me se riješiti, jasno?
Nije mu bilo. Osjećao se kao da je progutao neko sredstvo koje izaziva
halucinacije. S druge strane, da Alex Morse nije jutros došla k njemu na
posao, sve ovo činilo bi se samo kao predivno iznenađenje.

— Uspjela sam te iznenaditi — rekla je Thora zapanjenim gla- som. —

Jesam, je li tako?

Zbunjeno je kimnuo.

S tanjura je uzela keks i stavila mu ga pred usta. — Izvoli. Treba ti snaga.

— Ne, hvala.

Nije bila jako razočarana. — Iskreno, napravila sam ih od ostataka. — Žao

mi je. Doista nisam gladan. Kušat ću ih poslije.

Slegnula je ramenima i stavila keks sebi u usta. — Tko ti je kriv — rekla je

trepćući očima dok je žvakala. — Mmm... ovo je gotovo bolje od seksa.

Chris je osjetio miris rastopljene čokolade u njenim ustima, dok je

promatrao kako s velikim užitkom guta. Alex Morse je luđakinja, rekao je
samome sebi.

Thora ga pogleda u oči, a onda mu uhvati ruke i položi ih na svoje

grudi. - Jesi li raspoložen za drugi krug? Možemo povećati mogućnost
začeća za dvjesto milijuna ili otprilike toliko.
 Osjećao se kao astronaut koji se odvojio od svojeg svemirskog broda i
koji se udaljava od svega što mu je poznato. Tko može tako živjeti, pitao
se. Ne mogu sumnjati u sve što se događa u mojoj kući.

Sklopio je oči i poljubio Thoru s gotovo očajničkim žarom.

7. POGLAVLJE

Alex se razveselila kada je vidjela da je mala crvena ikona pozelenjela

označivši da se Jamie priključio na MSN. Tri sata provjeravala je i čekala
da se Jamiejeva ikona upali i usput igrala pasijans.

Na ekranu se pojavi manji ekran nalik na televizijski, ali na njemu se nije

vidjelo ništa. Potom se na njemu pojavi Jamiejev lik koji je sjedio za
pisaćim stolom u kući Billa Fennella. U početku bila je zapanjena
mogućnostima web-kamere. Čovjeku se doista činilo da je u istoj
prostoriji s osobom s kojom je razgovarao. Mogao se vidjeti svaki osjećaj u
njegovu pogledu, svaka promjena na licu. Večeras je Jamie na sebi imao
majicu košarkaškog kluba Atlanta Braves i bejzbolsku kapu momčadi
Dixie Youth. Njegove oči nisu gledale nju nego monitor jer je na svom
ekranu htio vidjeti njezinu sliku. Znala je da ona njemu izgleda isto tako
jer je gledala u njega, a ne u kameru iznad zaslona.

— Bok, teta Alex - rekao je. — Oprosti što kasnim.

Iskreno se nasmiješila, danas prvi put. — Sve je u redu. Znaš da sam tu
kad god se priključiš na mrežu. — Čime se baviš, mali?

Jamie se nasmijao. - Imao sam bejzbolsku utakmicu.

— Kako ste prošli?

— Zgazili su nas.

— Oprosti. Kako si ti igrao?

— Izbacio sam dva protivnička napadača.

Alex uzvikne i zaplješće. — Izvrsno!

Jamiejev osmijeh nestane. - Ali dva puta sam promašio loptu.

— Nije važno. To se događa i profesionalnim igračima.

— Dva puta na utakmici?

— Naravno. Jednom sam vidjela daje Hank Aaron tri puta promašio. —
Bila je to laž, ali bezazlena. Hank Aaron bio je jedini igrač čije ime je znala
i to zahvaljujući svom ocu.

— Tko je Hank Aaron? — pitao je Jamie.

— Imao je više dobrih lopti nego Babe Ruth17.

— Da, mislio sam da je to bio Barry Bonds.

Alex slegne ramenima. - Ma, svejedno. Važno je da si ti izbacio dvojicu.

Što još ima?

Jamie uzdahne kao kakav pedesetogodišnjak. - Ne znam.

— Da, znaš. Da čujem.

— Mislim da je sad tu.

— Missy? - Missy Hammond bila je Billova ljubavnica. Jamie kimne.

Alex je pobješnjela. Osjeti metalni okus u ustima. - Zašto to misliš? Vidio

si je?

— Nisam. — Jamie pogleda iza sebe prema vratima svoje spavaće sobe.
— Tata misli da spavam. Došao me pogledati. Svjetlo je bilo ugašeno.
Nakon nekoliko minuta čuo sam da se otvaraju stražnja vrata. Mislio sam
da odlazi pa sam se iskrao na balkon. Ništa nisam vidio, ali nakon
kratkog vremena, čuo sam da se netko smije. Zvučalo je točno kao njezin
smijeh.

Alex nije znala što bi rekla. - Žao mi je, Jamie. Idemo razgovarati o nečem
drugome.

17 Američki igrač bejzbola i nacionalna ikona SAD-a

Dječak pogne glavu. - Lako je tebi reći. Zašto ne dođeš po mene? Tata želi
biti s njom, ne sa mnom. Uopće mi se ne spava.

— Ne mogu tek tako doći po tebe. Razgovarali smo o tome. Tvoj otac te
želi, Jamie. - Alex nije bila sigurna je li to točno. Želi i tebe i nju.

Dječak odmahne glavom. Nakon utakmice, otac je samo pričao o mojim

promašajima i onome u čemu sam griješio. Ni riječi o dva izbačena igrača.

Alex se nasmiješila i kimnula kao da razumije. — Mislim da su mnogi

očevi takvi. Tvoj djed je to radio dok sam igrala ženski bejzbol. Jamie se
iznenadio. — Zbilja?

— O, da. Nije oklijevao reći mi što sam pogriješila.

To baš nije bilo sasvim točno. Jim Morse znao je izreći konstruktivnu
kritiku, ali znao je kako to učiniti, a da se čovjek ne osjeća loše, a Alex se iz
vremena kada je imala deset godina najviše sjećala bezrezervnih pohvala.

— Tata ti samo pokušava pomoći da napreduješ — dodala je.

— Valjda, ali ipak mi se to ne sviđa. - Jamie je pružio ruku i po- dignuo

debelu knjigu na pisaći stol. — Trebao sam ranije napisati zadaću, ali nije
mi se dalo. Mogu li je sada napisati?

— Naravno.

— Hoćeš li ostati sa mnom dok je pišem?

 — Alex se nasmiješila. — Znaš da hoću.

Sada se Jamie smijao. Ovo su puno puta napravili nakon Grace- ine
smrti. Dok je Jamie rješavao zadatke, Alex je sjedila i gledala ga, a u
mislima je kopala po prošlosti. Nije znala zašto, ali večeras je mislila na
svog oca. Jim Morse volio je svog unuka više od svega na svijetu, a može
biti da su se tu ubrajale i njegove kćeri. Dok su Grace i Alex bile male, Jim
je sav bio u poslu i unatoč tome što se doista trudio biti dobar otac, viđao
ih je samo u prolazu. Međutim, kada je bila riječ o Jamieju, s dječakom je
mogao provoditi nebrojeno mnogo sati. Jim gaje učio lovu i ribolovu, učio
gaje skijati na vodi, puštati zmajeve i ne samo bacati bejzbolsku loptu,
nego ozbiljno igrati. Već kao osmogodišnjak Jamie Fennell znao je baciti
»felš« loptu. Jim je stalno bio s Jamiejem usprkos tome što se Jim nije
slagao s Billom Fennellom. Što se Alex tiče, Jim je dokazao da je pravi
muškarac zato što je popustio koliko je trebalo kako bi ostao u bliskoj vezi
sa svojim unukom.

Ipak, Alex je bila uvjerena u jedno, da je njen otac čuo optužbu koju je
Grace izrekla na samrtnoj postelji, događaji u proteklih nekoliko tjedana
tekli bi na potpuno drukčiji način. Iste te noći Billa Fennella ugurao bi u
praznu sobu, pritisnuo ga uza zid i natjerao da istrese sve što mu je na
duši. Ako taj postupak ne bi bio dovoljan da izvuče istinu iz njega, Billa bi
s Jimom Morseom, Willom Kilmerom i još nekim bivšim policajcima koji
su radili u njihovoj agenciji, protiv svoje volje, odvezli na vožnju čamcem.
Na ovaj ili onaj način, Bili bi rekao sve što zna o Graceinoj smrti, a Jamie
ne bi živio u Billovoj odvratnoj kući na rubu Ross Barnett Reservoirea u
Jacksonu. Ako Jamieja ne bi spasio sud, njegov djed odveo bi ga na
sigurno mjesto gdje bi ga odgajali ljudi koji ga vole. Alex bi otišla s njima.
Ne bi se nimalo premišljala.

Naravno, ništa od toga nije se dogodilo zato što je, kao i njegova kći,
Jim Morse bio mrtav. Alex je proučila sve navode svjedoka, ali nigdje nije
naišla ni na kakve proturječnosti, kao ni onda kada je ona u banci
napravila glupost pa je Broadbent ubijen. Svi su taj dan vidjeli isto.
Međutim, kod očeve smrti nije bilo tako. Sa šezdeset godina, Jim je u
petak kasno poslijepodne ušao u praonicu rublja. Obično se koristio
prozorom na kojem je sve mogao obaviti iz auta, ali taj dan odlučio je ući.
Iza pulta stajale su dvije zaposlenice. U praonici je stajao mladi crnac u
odijelu s prslukom, samo što nije bio klijent. Pravi klijenti ležali su iza
pulta na trbuhu, pokraj vrećice napunjene novcem iz blagajne.

Kada je ušao, Jim nije to znao, ali Alex je pretpostavljala da mu je

trebalo otprilike šest sekundi da shvati da nešto nije kako treba. Nitko nije
mogao Jima Morsea prevariti da nije u tijeku pljačka, bez obzira na
njegove godine. Djevojke iza pulta bile su toliko prestrašene da su jedva
govorile kada je Jim prišao pultu i počeo monolog o vremenu, kako je
jesen bila topla i kako je u Missi- ssippiju sniježilo jedanput ili dvaput na
godinu, ali danas gotovo nikad. Jedna zaposlenica vidjela je kako je Jim
preko pulta bacio pogled, a da nije pomaknuo glavu, ali druga nije.
Vidjela je samo da Jim s vješalice uzima ženinu odjeću i okreće se da ode
iz praonice. Kada je prošao pokraj »mušterije« koja je čekala, Jim gaje
onesposobio snažnim udarcem u vrat. Zaposlenica se zaprepastila kada je
sjedokosi tip napao mišićavog muškarca u ranim dvadesetima. Oni koji
su poznavali Jima Morsea, nisu se iznenadili. Nakon odlaska u mirovinu,
često je nosio pištolj, ali taj dan nije ga imao, jer je samo nakratko odjurio
u praonicu. Jim je upravo pretraživao sako oborenog pljačkaša kada se
rasprsnuo izlog praonice. Jedna zaposlenica je vrisnula, a onda se u tišini
srušila kad ju je metak pogodio u lijevi obraz. Druga se sakrila za pulta.
Nakon toga malo se podataka zna.

Patolog je smatrao da je metak koji je ubio Alexina oca bio ispaljen iza
pulta, a ne iz auta kojim su namjeravali pobjeći, a koji je bio parkiran
ispred praonice. Što uopće nije bilo važno. Nakon što je cijeli život bio
izložen opasnosti, Jim Morse jednostavno više nije imao sreće. Unatoč
nevjerojatnim naporima policijske postaje, njegovih bivših kolega pa čak i
velikoj nagradi koju je ponudila Udruga za pomoć stradalim policajcima,
njegovi ubojice nikada nisu uhvaćeni. Alex je znala da njen otac nije htio
poginuti taj dan, »li znala je i nešto drugo, radije je poginuo tako nego da
umire ovako kao što danas umire njegova žena, polako i u bolovima.

Iz razmišljanja je prene zvuk kada je Jamie zaklopio knjigu.

-Gotov sam — rekao je, a te zelene oči i dalje su gledale ekran. —

Lakše mi je kad si sa mnom.

— Volim biti s tobom. To i meni pomaže u radu.

Jamie se nasmiješi. Nisi radila. Vidio sam te. Samo si sjedila.

— Razmišljala sam i tako radila. Većina mog posla je takva.

Jamie se prestao smiješiti, a pogled mu odluta od ekrana.

—Jamie? Je li sve u redu? Pogledaj me, dušo. Pogledaj u kameru.

Prošlo je dosta vremena, ali na koncu je to učinio, a njegov pogled

dirao ju je u srce.

- Teta Alex?

- Molim?

— Nedostaje mi mama.
 Alex se prisilila potisnuti svoju bol. Suze su joj navrle na oči, ali one
neće pomoći Jamieju. Naučila je nešto na vlastitoj koži. Kada odrasli
počnu plakati, djeca su potpuno izgubljena.

- Znam, dušo - tiho je rekla — i meni.

— Ona je govorila isto što i ti. Da radi glavom.

Alex zabaci glavu i obriše oči, nije bila u stanju zaboraviti onu noć
kada je Grace umrla, kada je zgrabila Jamieja i pobjegla iz bolnice. Nije
otišla daleko, samo do obližnje pizzerije gdje je Jamieju rekla da je Grace
umrla i pokušala ga utješiti najbolje što je mogla. Njen otac umro je prije
samo šest mjeseci, a njegova smrt pogodila je Jamieja jednako kao i nju.
Međutim, Graceina smrt bila je takva tragedija da dječak to jednostavno
nije mogao shvatiti. Alex ga je privinula na prsa moleći u tišini Boga da
opozove smrt i nadajući se da Grace nije bila pri sebi kada je svog muža
Optužila za ubojstvo.

Alex stavi otvoreni dlan pred objektiv kamere. - Budi snažan, mali moj.
Učini to za mene, dobro? Bit će bolje.

Jamie također stavi svoj dlan. — Hoće li?

— Možeš se kladiti. Upravo radim na tome.

- Dobro. — Jamie se okrene prema vratima. — Mislim da bili trebao ići.

Alex potisne suze. — Sutra u isto vrijeme?

—Jamie se blijedo nasmiješi. - U isto vrijeme.

Potom je nestao.

Alex je ustala od pisaćeg stola, a suze su joj tekle niz obraze. Sipala je
psovke i hodala amo-tamo po hotelskoj sobi kao duševni bolesnik
zatvoren u ludnicu, ali znala je da još nije izgubila razum. Pogledala je
očevu sliku iz novina. On bi shvatio zašto živi u ovom klaustrofobičnom
motelu umjesto da bdije uz majčinu samrtnu postelju. Na ovaj ili onaj
način, Jim bi radio isto samo da spasi svog unuka. Bez obzira na to koliko
je to stajalo, Alex će održati obećanje koje je dala Grace. Ako joj Ured želi
dati otkaz zato što radi posao koji bi on trebao raditi, onda neka ide k
vragu. Postoji zakon, ali postoji i pravda, a nitko od Morseovih s koji-
maje bila u rodu nije imao poteškoća da shvati u čemu je razlika.

Alex svuče hlače i košulju, ode do praznog bazena i počne plivati u

donjem rublju. Bilo je kasno i nije bilo pristojnih ljudi koji bi se mogli
buniti, a ako bi neki tip sličan Billu Fennellu htio sjesti na plastični stolac i
gledati kako se ona pokušava riješiti svojih frustracija, samo neka izvoli.
Bude li on tu kada izađe, nabit će ga u guzicu da odleti do parkirališta.
 8. POGLAVLJE

Dr. Eldon Tarver, spuštene glave, polako je hodao stazom u parku,

usredotočivši izvježbani pogled na visoku travu u potrazi za perjem. U
jednoj ruci nosio je Nikeovu platnenu torbu, a u drugoj aluminijsku
hvataljku kojom se većina ljudi uglavnom koristila za skupljanje limenki i
smeća s poda. No, dr. Tarver nije bio kao većina ljudi. On se je koristio
aluminijskom hvataljkom za skupljanje uginulih ptica koje je stavljao u
plastične vrećice, a potom u platnenu torbu. Izašao je prije osvita i već je
skupio četiri uzorka, tri vrapca i jednu crnu čiopu. Čini se da su dva bila
potpu- no svježa što je bilo jako dobro za posao koji će poslije raditi. Dr.
Tarver je do sada vidio samo dva ljudska stvora, oboje trka- ča. Malo se
ljudi usudilo doći u ovaj dio parka gdje su grane visjele gotovo do zemlje,
a staze na puno mjesta bile zarasle. Oboje trkača prenulo se kad je
ugledalo liječnika, djelomice zato što je bio u ovo vrijeme na ovome
mjestu, ali i zbog njegova izgleda. Sigur- no se nikada nitko ne bi zabunio
i rekao da je Eldon Tarver trkač. Na sebi nije imao ni kratke hlače ni
trenirku nego jeftine hlače i pulover iz muškog sportskog odjela robne
kuće uz cestu u pred- građu. Dr. Tarver imao je metar devedeset, izbočeni
prsni koš i dugačke snažne ruke prekrivene tamnim dlakama. Bio je ćelav
od četrdesete, ali nosio je dugu sijedu bradu zbog koje je izgledao kao
propovjednik neke sekte. Imao je i oči propovjednika, ne svećenika, nego
vatrene oči strastvenog proroka, svijetloplave šarenice ko- je su, poput
kovanica na dnu fontane, blistale usred tamnoga dna. Kada je bio ljutit,
sijevale su kao oči vraga, ali to je vidjelo malo ljudi. Puno češće, iz tih
očiju zračila je ledena hladnoća. Neke žene u medicinskom centru mislile
su da je zgodan, ali druge su govorile da je beskrajno ružan, a taj dojam
pojačavala je izraslina na njegovu lijevom obrazu za koju je većina ljudi
mislila da je crveni
madež. Ružan znamen bila je zapravo teška arteriovenozna anomalija,
strahota koja se u blagom obliku pojavila dok je bio dijete, ali je u

100
pubertetu buknula na površinu kao znak nečiste savjesti. Sve te značajke
pridonijele su tome da je čak i krupni trkač odskočio pet koraka udesno
dok se mimoilazio s njim jer je trebalo pet koraka da zaobiđe bradatog
diva koji je s platnenom torbom i aluminijskom hvataljkom hodao uz
stazu.

Kada su se prve žute zrake sunca probile kroz hrastovo granje na

istoku, pojavio se još jedan trkač, ovaj put djevojka. Prilika u uskoj plavoj
trenirci i s bijelim žicama koje su virile ispod plave kose. Žice su
završavale u iPodu pričvršćenom na njezinu nadlakticu. Dr. Tarver htio je
promatrati njen dolazak, ali upravo tada ugledao je još jednu pticu na
stazi koja se ovaj put trzala u samrtnom grču. Vjerojatno je pala prije
nekoliko sekundi.

Djevojčine tenisice ošinule su rosnu travu kada je sišla s asfaltirane

staze na suprotnu stranu od one na kojoj je stajao doktor. Trudila se
izgledati kao da je to učinila iz pristojnosti, ali nije ga mogla prevariti.
Podijelio je pozornost između djevojke i ptice, jedne pune života i druge
koja je brzo ugibala. Nastojala je ne gledati ga dok je trčala pokraj njega,
ali nije uspjela. Dva puta su joj zjenice pobjegle prema njemu
procjenjujući udaljenost, pazeći da joj se ne približi. Procjena opasnosti
bio je tako istančano prilagođeni dar, jedno od blaženih stečevina evolu-
cije. Nasmiješio se dok je djevojka prolazila, a onda se okrenuo
promatrajući mišiće koji su se napinjali i opuštali dok je nestajala iz
vidokruga diveći se njihovu obliku hladnim pogledom stručnjaka za
anatomiju.

Nakon što se izgubila iza zavoja, nepomično je stajao udišući miris

njezina parfema, nerazboritog dodatka jutarnjoj trkačici koja želi izbjeći
nezgodno udvaranje. Kada se miris izgubio i više ga nije mogao osjetiti,
kleknuo je, navukao kirurške rukavice i iz džepa izvadio skalpel, špricu i
epruvetu. Tada je zavezao kiruršku masku i jednim rezom vrapcu otvorio
prsni koš. Dugačkim prstom izvadio je ptičju jetru. Gurnuvši vrh igle u
 Greg Iles

gotovo crni organ, lagano ga je pritisnuo za što je bio nagrađen malim

mlazom krvi. Trebao mu je samo jedan prostorni centimetar, zapravo još
manje, ali uzeo koliko je stalo u špricu, potom je spretnim pokretom
vrapcu za- vrnuo vrat i njegovo uginulo tijelo bacio u grmlje. Otvorivši
petrijevu posudicu18, dr.Tarver na podlogu od mlje- venog pilećeg
embrija štrcne malo krvi i malo je razmaze sterilni štapićem s vatom na
vrhu koji je izvadio iz džepa. Potom je posudicu zatvorio i spustio je u
platnenu torbu pokraj plastičnih vrećica. Strgnuo je rukavice, one su
također završile u torbi, i za- tim s malo dezinfekcijskog sredstva očistio
ruke. Dobar jutarnji posao. Kada se vrati u laboratorij, prvo će obaviti
pokus s tom po- sljednjom pticom. Bio je uvjeren da je ona prijenosnik.
Zbog laganog micanja trave na mjestu na koje je bacio vrapca dignu mu
se dlake na ruci. Zvuk koji se uz to čuo bio je tih, ali zvukovi iz djetinjstva
nikada ne blijede. Dr. Tarver spusti platnenu torbu i laganim korakom,
veoma laganim s obzirom na njegovu veličinu, krene prema procjepu u
travi koji se zatvarao. Čim je ugledao trulu kladu, znao je. Na trenutak je
sklopio oči usre- dotočivši se na svoj cilj. Potomje ispružio lijevu ruku i
podignuo kladu. Srce mu je zaigralo kada je ugledao to što je bilo ispod
nje, ne čegrtušu, nego predivno crveno, žuto i crno klupko koje se
presijavalo na suncu.

- Micrurusfulvius fulvius — šapnuo je.

Našao je istočnu koraljnu zmiju, jednu od najplašljivijih zmija U Americi i

nedvojbeno jedu od najsmrtonosnijih. Nježnim pokretom kao kad otac
djetetu miluje kosu, Tarver uhvati uznemirenu otrovnicu iza glave i
digne je u zrak. Oko nadlaktice omota mu se šareno prugasto tijelo, svih
četrdeset centimetara, ali to nije bila srčana zmija. Vodena mokasina ili
čegrtuša borila bi se koristeći se snažnim mišićima da ga se oslobodi i
napala bi, no ko- raljna zmija nije bila okrutna otrovnica koja žrtvi
ubrizga snažan otrov što razara stijenke krvnih žila svojih ljudskih žrtava,
uzrokuje jake bolove, oticanje tkiva i na kraju gangrenu te infekciju. Ne,

18 Plitka, prozirna, staklena ili plastična cilindarska posudica kojom se većinom biolozi koriste u promatranju raznih kultura bakterija
i drugih mikroorganizama na posebno pripravljenim hranjivim podlogama
koraljna zmija je rafinirani ubojica. Poput svoje rođakinje kobre, ona
ubrizgava čisti neurotoksin koji uzrokuje samo oma- mljenost prije nego
što živčani sustav žrtve prestane raditi, donoseći uzetost i smrt.

Dr. Tarver bio je patolog, ne stručnjak za zmije, ali imao je du-

gogodišnje iskustvo sa zmijama. To obrazovanje počelo je u njegovu
djetinjstvu, ali ne po vlastitom izboru. Za dr. Tarvera zmije su bile
neraskidiva veza s poimanjem Boga. Ne na isti način na koji su to shvaćali
ljudi koji su ga posvojili, zato što samo budale, kao dokaz vjere,
iskušavaju smrt, nego ni više ni manje kao vezu sa samim Bogom. Kao
dječak, Eldon je vidio stotine prestrašenih čegrtuša koje su seljaci držali
pjevajući usput, uvjereni da ih je Bog pomazao i tako ih zaštitio od
smrtonosnih sastojaka u nabreklim vrećicama s otrovom smještenim iza
uskih očiju. Znao je da nije tako. Vidio je mnogobrojne seljake s ugrizima
na dlanovima, rukama, vratovima i licima, a svaka ta blagoslovljena
osoba trpjela je strašne bolove kakve si čovjek ne može niti zamisliti. Neki
od njih izgubili su prste, neki udove, a dvoje i život. Eldonu je bila
poznata njihova sudbina jer je nekoć i sam bio jedan od tih seljaka, ne zato
što je to htio, čak ne ni po rođenju, nego prema zakonu Tennesseeja. Znao
je također da sumnjičavci koji su njegova po- očima optuživali da zmije
drži u hladnjacima kako bi bile trome, odnosno da im prije mise izmuze
otrov, nisu imali pojma o čemu govore. Sudbina tih seljaka bila je stvarna
baš kao kamenje koje su svakim danom osim nedjeljom kopali iz tvrde
zemlje Apsschiana. Oni su željeli smrt u crkvi dok su se molili Bogu.
Eldon je osobno ulovio mnogo zmija za mise nedjeljom odnosno
srijedom. Crkveni starješine ubrzo su shvatili da krupan momak s
urođenim znamenom doveden iz Prezbiterijanskoga dječjega doma u
Knoxvilleu ima dar, toliko da gaje njegov poočim nagovarao da i sam
navuče mantiju, ali to je druga priča...

Eldon je promatrao kako se sunce poigrava po šarama koraljne zmije,

koje su se preklapale, a svaka šara sama po sebi bila je dio neopisive
ljepote. U Tennesseeju nije bilo koraljnih zmija. Da bi ih čovjek našao
 Greg Iles

trebalo je otići na istok u Sjevernu Karolinu ili na jug u Mississippi.

Međutim, tijekom dugih šetnji divljinom uokolo Jacksona, u proteklih
nekoliko godina, vidio ih je tri do četiri. Bio je to jedan od tajnih užitaka u
ovoj nesretnoj državi. Tijelo zmije obavilo mu se oko ruke u osmici koja
se stalno mijenjala, savršenom simbolu vječnosti. Sljedbenici sekte
njegova po- očima vjerovali su da su zmije utjelovljenje vraga, ali dvije
zmije koje je Eldon nosio na lančiću oko vrata bile su puno bolji pokaza-
telji prave naravi toga gmaza, barem što se simbolike tiče. Zmije su bile
simbol ozdravljenja zato što su njihovo presvlačenje stari Grci
doživljavali kao proces ozdravljenja i ponovnog rođenja. Da su stari Grci
poznavali mikrobiologiju, uočili bi puno dublju vezu između zmije i tajne
života. Međutim, čak ni taj drevni narod nije shvaćao da su zmije živi
primjer proturječja koje se odnosi na svaki lijek, u maloj količini liječi, u
velikoj ubija. Stavio je koralj- nu zmiju pred lice i od srca se nasmijao,
zatim je otvorio platnenu torbu, gurnuo zmiju unutra i zatvorio smičak.

Okrenuvši se prema udaljenoj čistini na kojoj je ostavio auto, dr.

Tarver osjeti zadovoljstvo koje je bilo puno veće od onoga koje je osjetio
kada je pronalazio mrtve ptice. Zapravo, osjetio se blaženo. Amerikanci
su neprestano živjeli u strahu, ali istodobno, nikada nisu bili svjesni
koliko je u svim noćnim i dnevnim satima smrt blizu. Ako čovjek doista
želi smrt, zapravo je ne treba tražiti.

Neka dovoljno dugo ostane na jednom mjestu pa će ona naći njega.

Put doktora Tarvera do njegova laboratorija išao je sjeverno po

međudržavnoj cesti br. 55, istočno od glavne skupine poslovnih zgrada
koje su okruživale gradsku skupštinu Jacksona. S lijeve strane između
obrisa nebodera glavnoga grada stršao je toranj Am- South banke.
Pogledom je prelazio po šesnaestom katu sve do plavo-crnih prozora
ureda na uglu. Proteklih pet godina Eldon je vozio ovom međudržavnom
cestom i gledao te prozore gotovo svaki dan. Međutim, danas je prvi put
vidio da se na uredskom prozoru vidio odbljesak sunca na aluminijskoj
foliji, kao da svijetli svjetionik. On je prije puno godina odredio da će to
biti znak za nenadanu opasnost.

Stegnuli su se mišići njegovih krupnih prsa i on poče ubrzano disati. Bilo

je i prije rupa na njihovu putu, uglavnom sitnih propusta u planiranju ili
nesporazuma u komunikaciji, međutim nikada nije bilo razloga za
isticanje ovog znaka. Folija je značila ozbiljne nevolje. Eldon je odabrao
ovaj jednostavan način obavještavanja zbog istog razloga zbog kojeg su to
činile obavještajne službe. Ako si doista u opasnosti, možda čak
razotkriven, najgore što možeš učiniti jest to da stupiš u vezu sa svojim
saveznicima pomoću nekog uređaja kojem se može ući u trag. Za razliku
od telefona, računala ili dlanovnika, folija je bila potpuno bezazlena.
Nitko nikada ne bi mogao dokazati da je bila neki znak. Čak ni Služba
nacionalne sigurnosti ne može postaviti kamere na svaki četvorni metar
zemlje pa da se vidi taj komad folije. Ne, folija je bila izvrsna zamisao.
Kao i unaprijed dogovoreni sastanak. Andrew Rusk znao je kamo mora
otići, pitanje je samo može li stići onamo, a da ga nitko ne prati.

Što bi znak za opasnost drugo mogao značiti osim to da je netko počeo

postavljati neželjena pitanja. Samo tko? Policija? FBI? U biti to je potpuno
svejedno. Dr. Tarver je prvo pomislio da treba maknuti izvor opasnosti.
Jedino je Andrew Rusk znao tko je i čime se u posljednje vrijeme bavi.
Osim toga, nije bio siguran da Rusk pod pritiskom neće progovoriti.

Odvjetnik je mislio da je jak, što je prema standardima bogataša

dvadeset prvoga stoljeća možda i bio, no baš ta podvrsta homo sapiensa
nije imala pojma u čemu je bit snage i izdržljivosti. Nema pojma što je to
samopouzdanje. Nekoliko trenutaka nakon što je ugledao foliju, Eldon je
razmišljao o tome da mora naći neko udobno mjesto koje gleda na jednu
od ulica kojima se Rusk svaki dan vozi i da velikokalibarskim metkom
 Greg Iles

odvjetniku prosvira mozak. Samo tako mogao bi zaštititi vlastitu

sigurnost. Naravno, ubije li Ruska, nikada neće saznati o kakvoj se
opasnosti radilo. Ubiti Ruska također bi značilo pokretanje plana za bijeg,
a dr. Tarver još nije bio spreman napustiti zemlju. Još je imao važnoga
posla.

Bacio je pogled na platnenu torbu koja je ležala pokraj na prednjem

sjedalu. Unaprijed dogovoreno mjesto za sastanak bilo je pedeset
kilometara odavde. Ima li vremena ostaviti ptice u svom laboratoriju?
Treba li se uopće izložiti opasnosti i otići na sastanak s Ruskom? Da,
odgovori njegovo šesto čulo. Policija još nijednu smrt nije proglasila
ubojstvom. Barem ne javno. Zdrav razum nalagao mu je da treba otići na
taj sastanak. Nitko mu ne može postaviti zamku na mjestu koje je on
odredio. Eldonu pade na um druga mogućnost. Sto ako je Rusk postavio
foliju kao mamac? Što ako SU ga nekim čudom uhvatili pa je, da si smanji
kaznu, ponudio svojeg suradnika na tanjuru? Možda ga policija već čeka
u laboratoriju. Eldon si je mogao priuštiti gubitak ptica. Zapadni Nil bio
je nepredvidivi virus, jako promjenljiv kod različitih pacijenata, ovisno o
prijašnjem imunitetu, cijepljenju, drugim čimbenicima. Mogućnost da ga
uhvate upropastila bi svaki mogući napredak u njegovu istraživanju. Dr.
Tarver čvršće stegne upravljač, siđe s međudržavne ceste 55 na silasku
Northside Drive pa se vrati na autocestu na stupovima koja je vodila na
jug.

Samo što će s koraljnom zmijom? Nije mu se svidjela zamisao da je

baci zajedno s pticama. Možda bi trebala biti na ovom hitnom sastanku.
Možda bi trebao učiniti isto što je učinio jednom nakon što su mu na
parkiralištu robnog centra iz auta ukrali torbu za spise kada je parkirao
otključani auto na udaljenom dijelu parkirališta i na sjedištu ostavio
skupu torbu. U gradu punom zločina kakav je bio Jackson, lopov je ukrao
torbu, a da nije prošlo ni trideset minuta. Dr. Tarver je uvijek pokušao
zamisliti izraz počiniteljeva lica kada je pun iščekivanja otvorio torbu, a u
njoj nije bio plijen nego sklupčani mišićavi bič sa smrtonosnim zubima.
Zla sudbina, sranje...

U bradi mu bljesne zločesti osmijeh. Smiješno kako se, kada vrijeme

prođe, u naizgled nepovezanim događajima otkrije skriveno značenje.
Folija na zgradi i koraljna zmija mogle bi biti povezane s jungovskom
mrežom vremenske usklađenosti. Možda je zmija na neki način rješenje
njegovih poteškoća označenih folijom.

Otvorio je torbu i čekao da se pojavi glava sa žutim prugama. Pod

gumama se istopilo gotovo dvadeset kilometara prije nego što se to
dogodilo. Kada je iz torbe ispuzala prva crvena pruga, dr. Tarver palcem i
kažiprstom uhvati glavu koraljne zmije i izvuče joj tijelo iz torbe. Koraljne
zmije znale su ugristi djecu zato što je zmija tako lijepa pa djeca ne mogu
odoljeti da ih ne pokušaju uhvatiti. Da koraljne zmije po prirodi nisu tako
plašljive, na američkom jugu bilo bi puno više mrtve djece.

Zmija je trenutak visjela obješena, a onda se drugi put omotala oko

krupne liječnikove podlaktice. Krvnim žilama proširi se val oduševljenja.
Za razliku od euforije izazvane kemijskim sredstvima, reakcija
uzrokovana klizanjem ljusaka po goloj koži nikada nije gubila na jačini.
Osjetio je uzbuđenje maloga dječaka koji prvi put drži pušku u ruci,
opojnu snagu moći da u ruci drži smrt. Smrt drugih, mogućnost da i sam
stradaš...

Dok je vozio prema jugu, dr. Tarver je uživao u blizini vječnosti.

 9. POGLAVLJE

Čak ni nakon tri čašice votke, Chris nije mogao zaspati. U 5 ujutro
konačno je odustao. Tiho se izvukao iz kreveta, otišao u garderobu i ondje
odjenuo, a onda otišao u garažu, utovario bicikl u prtljažnik kamioneta i
odvezao se dvadeset minuta sjeverno od grada. Ondje je pod ljubičastim
nebom jako napumpao gume, sjeo na svoj čvrsti bicikl od karbonskih
vlakana i počeo voziti na sjever prema pustom sivom pojasu ceste za
Natchez.

Dok je pumpao gume, zrak bez daška vjetra bio je topao i težak, ali ova
vožnja ga je rashladila pa mu je bilo gotovo hladno. Ovako daleko na
jugu, veći dio dvotračne ceste bio je zapravo tunel koji su tvorile visoke
obješene grane crvenih hrastova poredanih duž ceste. Krajnji učinak bio
je prirodan svod koji se protezao kilometrima. Kroz rijetke procjepe u
svodu, Chris je vidio žuti polumjesec, još visoko na nebu unatoč suncu
koje se polako dizalo. Tjerao je bicikl u jednoličnom ritmu, dišući gotovo
muzički pravilno. Male životinje bježale su dok je prolazio, a otprilike
svaki kilometar, skupina prestrašenih srna skočila bi i potražila zaklon
medu drvećem.

Počela je padati topla dosadna kiša. Smjerokazi su se izmjenjivali kao

film bez zvuka. Ploče s natpisima koji opisuju ovu divnu zemlju, ograda
od dasaka koja je okruživala šumarsku postaju u Mount Locustu, visoki
most iznad Coleova potoka s kojeg se vidio mali most, mjesto za koje su
Chrisa vezale lijepe uspomene iz mladosti. Kada je prošao visoki most,
postao je opasan. Tjerao je bicikl kao vozač Tour de Frattcea, misleći da će
se napornom vožnjom riješiti nagomilanih briga koje su ga pritiskale
posljednjih osamnaest sati. Stvar je u tome da se naprezanjem čovjek ne
može riješiti briga proizašlih iz okolnosti na koje ne može utjecati, a na
specijalnu agenticu Alex Morse nikako nije mogao utjecati. Vozio je sve
do kraja ovoga dijela ceste tada se okrenuo za 180 stupnjeva i pošao
natrag prema jugozapadu.

Uz šum guma po mokrom kolniku začulo se tiho zvrndanje. Trebalo

mu je petnaestak metara da shvati kako to zvoni njegov mobitel. Ovdje je
rijetko imao signal; bio je to jedan od razloga zašto je baš ovu cestu
izabrao za vožnju. Oprezno gurnuvši ruku otraga, iščeprkao je mobitel iz
vodootporne vreće koja je visjela ispod sjedala. Na zaslonu je stajalo
NEPOZNAT BROJ. Chris je odlučio ne javiti se, ali kako je bilo tako rano,
zapitao se je li pozlilo nekom njegovu bolničkom pacijentu. Možda je čak
bio Tom Cage, koji zove zbog nekoga neobičnog slučaja što ga ne zna
riješiti.

— Dr. Shepard - rekao je službenim glasom.

— Halo, doktore — rekao je neobično poznati glas.

— Darryl? - pitao je gotovo siguran da je prepoznao glas svog starog

prijatelja iz bratovštine. — Foster?

— Da, sveca mu!

— Konačno si dobio moju poruku, ha?

— Upravo sada. Znam da je rano, ali pretpostavljao sam da se nisi

puno promijenio od onda kada si bio student. Uvijek prvi budan, čak i s
mamurnošću.
 Greg Iles

— Hvala ti što si nazvao, stari.

—Dakle, zagolicalo me ime koje si spomenuo. Zašto me, zaboga, pitaš

za Alex Morse? Sreo si je ili što?

Chris se dvoumio koliko da mu otkrije. — Ako nemaš ništa protiv, za

sada radije ne bih rekao.

—Opa, opa, opa - veli Foster podrugljivim glasom. - Dakle, što želiš
saznati o njoj?

— Sve što mi možeš reći. Je li doista agentica FBI-ja?

—Svakako, ili je barem bila. Da budem iskren, ne znam kakav je

trenutačno njezin službeni status.

— Zašto ne?

— Ženu ne poznajem, Chris, zato me nemoj držati za riječ, međutim

Alex Morse bila je u pravom smislu riječi zvijezda Ureda. Počela je kao,
kako mi to kažemo, zmaj. Otprilike kao ti dok si bio student. Same petice,
iz svega, uvijek je radila više nego što je trebala. Proslavila se kao
pregovarač u talačkim krizama. Govorilo se da je najbolja. Bilo da se
radilo o slučajevima koji su bili na meti javnosti ili slučajevima o kojima
se nije smjelo ništa znati, direktor je nju slao da ih riješi.

— Govoriš u prošlom vremenu.

110
- Naravno. Ne znam cijeli razvoj događaja, ali prije nekoliko mjeseci,
Morseova je usrala i netko je ubijen.

Chris je prestao okretati pedale. - Tko je ubijen? - pitao je spuštajući se niz

strminu ne držeći noge na pedalama. — Talac?

— Ne. Kolega, agent.

— Kako se to dogodilo?

— Priča se da se radilo o osobito napetoj talačkoj krizi i da je Morseova

poludjela. Jedinica za oslobađanje talaca, zapravo ista stvar kao naši
momci iz Protuterorističke jedinice, dobili su naredbu za napad što
Morseova nije htjela prihvatiti. Vratila se na poprište, očito pokušavajući
nastaviti pregovore, a svi su počeli pucati. Jedan agent, koji se zvao James
Broadbent, metkom ispaljenim iz puške pogođen je ravno u srce. Jima
sam osobno poznavao. Bio je pravi Amerikanac sa ženom i dvoje djece.
Pričalo se daje u to vrijeme bio u vezi s Morseovom, ali čovjek nikad ne
zna što je u takvim okolnostima istina.

Chris je nastojao sve to brzo pojmiti kako bi postavio pametno pitanje. —

Znači, ne znaš je li Morseova u službi ili ne? — nastojao je dobiti na
vremenu.

— Ne. Hoćeš da provjerim?

— Možeš li to učiniti, a da ne izazoveš uzbunu u Washingtonu?

— Možda, ali moraš mi reći o čemu se radi.

 Greg Iles

— Darryl, postoji li ikakva mogućnost da je Morseova uključena u

istragu o ubojstvu?

Foster neko vrijeme nije ništa odgovorio. — Ne vjerujem. Mi se ne

bavimo ubojstvima, znaš. Osim ako se ne radi o nekim posebnim
okolnostima. Ubojstvima u kojima su prekršena ljudska prava i tome
slično.

— Na televiziji serijske ubojice uvijek love agenti FBI-ja.

112
— To su holivudska sranja. Jedan veoma mali ogranak Ureda u slučaju
ubojstva daje savjete mjesnoj i državnoj policiji, i to samo ako oni to traže,
ali oni nikada ne uhićuju i ne rade takvo što. Chris se nije mogao sjetiti ni
jednog pametnog pitanja, a nije htio da Foster počne navaljivati sa svojim
pitanjima. - Doista cijenim to što si se javio, Darryl. Hvala ti.

- Ne možeš mi reći više pojedinosti nego što si već rekao?

Chris dobro razmisli tražeći neko suvislo objašnjenje. — Morseova je

podrijetlom iz Mississippija, dobro? To je sve što ti zasada mogu reći.
Javit ću ti se ako se dogodi što neobično.

- Čini se da ću se morati zadovoljiti time — rekao je Foster, iako se

doimao sve samo ne zadovoljan. - Hej, kako je tvoja nova žena?

- Dobro, dobro je.

- Oprosti što nisam uspio doći na vjenčanje, ali Jake Preston mi je

rekao da je sjajna. Zbilja sjajna.

Chris se uspio nasmijati. - Da, dobro izgleda.

- Vražji liječnici. Uvijek poberu najbolje komade.

Chris se ovaj put iskreno nasmijao, čuvši malo prostačku primjedbu

starog prijatelja. - Još jedanput hvala, Darryle. Stvarno.
- Nazvat ću te kad saznam priču o Morseovoj. To može biti danas, ali
vjerojatno će biti sutra.

- Odgovara mi, kad god bude. Hej, gdje sad živiš?

-Još u »Vjetrovitom gradu«19. Lijepo je u ovo doba godine, ali prošle zime
sam se smrzavao. Zreo sam za Miami ili L. A.

- Sretno.

- Da. Čujemo se uskoro.

Chris je gurnuo mobitel natrag u vrećicu ispod sjedala i žurno krenuo.

Cesta je sada bila puna automobila i kamiona u kojima su se uglavnom
vozili radnici koji su živjeli iza granice uskog, ali dugačkog pojasa zemlje
u saveznom vlasništvu. Ograničenje brzine na cesti iznosilo je 80 km na
sat, izvrsno za bicikliste da su ga vozači poštovali, ali nisu. Pogledavši na
sat, shvati da vjerojatno neće na vrijeme stići kući da Bena odveze u školu.
Thora će se tome čuditi, ali morao je nešto učiniti da smanji napetost koju
je izazvao Morseičin posjet.

Fosterov poziv sada je poništio olakšanje koje mu je donijela vožnja.

Sada je imao više podataka, ali bez pravih odgovora. Alex Morse bila je
slavna agentica FBI-ja, ali zeznula je i netko je poginuo. Dobro. Sama je
priznala daje zeznula. Samo, što je sada? Agentica koja na terenu
službeno istražuje jedan slučaj? Možda odmetnuta agentica koja bez
dopuštenja istražuje ubojstvo svoje sestre? Što se jednoga tiče, to je bilo
potpuno nevažno jer je Chris bio uvjeren da je, kad je riječ o njegovu
slučaju, ona sto posto luda.

19 Chicago
 Okrenuo je upravljač nadesno kada gaje s leda, trubeći, velikom
brzinom pretekao jedan automobil, ispod čijih je guma prskala voda.
Zamalo je pao na leđa, ali u posljednji tren se izvukao i vratio na mokar
kolnik. Vozač je već otišao predaleko da bi ga vidio, ali Chris mu
svejedno pokaza srednji prst. Inače to ne bi učinio, ali inače ne bi dopustio
niti da ga vozilo ovako iznenadi na cesti po kojoj se rijetko vozi.

Dok su mu kotači drndali uz rubnik, u daljini ugleda još jednog

biciklista koji mu se približavao suprotnom stranom ceste. Kada se
udaljenost smanjila, Chris opazi da je vozač žena. Dignuo je ruku na
pozdrav, a onda stisne kočnice.

Biciklistica je bila Alexandra Morse.

10. POGLAVLJE

Agentica Morse nije nosila biciklističku kacigu, ali tamna joj je kosa bila
svezana u mokar konjski rep, zbog čega su se ožiljci na licu još više
isticali. To je Chrisu pomoglo da je prepozna. Nije mogao vjerovati da je
tu i baš se spremao projuriti pokraj nje kad je ona prešla cestu i uz škripu
se zaustavila metar od njega.

— Dobro jutro, doktore.

— Sveca mu, što radite ovdje? — pitao je.

— Moram razgovarati s vama. Ovo mi se učinilo kao dobar način da to
obavim.

— Kako ste znali da sam ovdje?

Morseova se samo nasmiješila. Chris je odmjeri od glave do pete

zamijetivši kišom natopljenu odjeću i konjski rep iz kojeg je kapalo. Ruke
i noge bile su joj naježene, a pamučnoj jakni koju je imala na sebi trebat će
cijela vječnost da se osuši, čak i da kiša prestane.

— A bicikl? — pitao je. — Velik ste biciklist?

— Nisam. Kupila sam ga prije četiri dana kada sam saznala da Vi vozite
bicikl, a da vam žena trči.

— Slijedite i Thoru?

Morseičin osmijeh izblijedi. - Pratila sam je nekoliko puta dok je trčala.

Brza je.

— Isuse! — Chris zatrese glavom i počne voziti dalje.

— Čekajte! - poviče Morseova. — Nisam ja opasna, doktore Sheparde!

Stao je i osvrnuo se. - Nisam siguran u to.

— Zašto ne?
Sjeti se riječi Darryla Fostera. - Nazovite to predosjećajem.

— Imate dobar predosjećaj kada se radi o izvoru opasnosti?

— Nekoć sam imao.

— Čak i kada je taj izvor čovjek?

Kraj njih prošiša crveni kamionet, a njegov vozač ih je gledao. - Zašto ne

bismo nastavili vožnju? — predloži Morseova. — Tako ćemo biti manje
uočljivi dok razgovaramo. — Ne namjeravam nastaviti jučerašnji
razgovor, Zapanjeno ga pogleda. — Sigurno imate neka pitanja za mene.

Chris skrene pogled prema drveću, a onda se okrene i pogle- dom joj
pokaže koliko je ljutit. — Da, imam. Moje prvo pitanje glasi, jeste li
osobno vidjeli moju ženu kako ulazi u ured tog odvjetnika za rastave?

Morseova napravi mali korak unatrag. — Ne osobno, ne, ali... - Tko ju j e

vidio? —Jedan drugi agent?

— Kako je identificirao Thoru?

— Slijedio ju je do auta pa je onda zapisao broj tablice.

— Broj tablice. Ne postoji mogućnost pogreške? Ne postoji mogućnost

da je pogrešno zapisao jedan broj pa da je to bio netko drugi?

Morseova odmahne glavom. — Slikao ju je.

— Imate tu sliku?

— Nemam kod sebe. Međutim, imala je na sebi veoma napadnu odjeću.

Crnu svilenu haljinu, bijeli šal i šešir u stilu Audrey Hepburn. Nema
puno žena koje si to danas mogu priuštiti.

Chris zaškrguće zubima. Thora je bila tako odjevena na jednoj zabavi

prije mjesec dana. — Imate li kakvu snimku njezina razgovora s
odvjetnikom? Kopiju nekih bilježaka ili dokumenata? Ne- što što bi
dokazivalo o čemu su razgovarali?

Morseova nevoljko odmahne glavom.

— Znači priznajete da postoji mogućnost da su razgovarali o

oporukama i imetku, ili ulaganjima, ili o nekim drugim zakon- skim
pitanjima.

Agentica Morse spusti pogled na svoje mokre cipele.

Nakon nekog vremena, ponovno je digla pogled i rekla: — Moguće je, da.

— No vi ne vjerujete u to.

Ugrizla se za donju usnu, ali ništa nije odgovorila.

— Agnetice Morse, po ženinu ponašanju u posljednje vrijeme, llučajno

znam da je ono o čemu ste jučer govorili nemoguće.
 Agenticu FBI-ja to je zagolicalo, ali umjesto da ga pita o čemu je riječ,
ona reče: — Do vašeg kamioneta ima otprilike dvadeset kilometara. Zašto
se ne bismo zajedno odvezli natrag? Obećavam da Vas neću ljutiti, ako mi
to uspije.

Chris je znao da Morseovu u sekundi može ostaviti iza sebe, ali zbog
nečega je, možda samo zato što je bio pristojno odgojen, od lučio da neće
to učiniti. Slegnuo je ramenima, zagazio na pedale i lagano okrećući
pošao prema jugu. Morseova je krenula za njim i odmah počela govoriti.

—Jeste li nekoga zvali da se raspitate za mene?

Odlučio je izostaviti Darryla Fostera iz njihova razgovora.

Pretpostavljam da već znate odgovor na to pitanje. Ne prisluškujete moj
telefon?

Prešla je preko toga. — Sigurna sam da nakon onoga što sam jučer
rekla, imate neka pitanja za mene. Chris otrese kišu s očiju. Priznajem da
sam malo razmišljao o tome što ste mi rekli,- osobito o medicinskoj strani
slučaja.

- Dobro. Nastavite.

- Htio bih čuti više o tim neobjašnjivim smrtima, kako ih Vi zovete.

- Što želite znati?

- Kako su ljudi umrli. Je li se uvijek radilo o moždanom udaru?

 - Ne, samo kod moje sestre.

- Zbilja? Koji su bili drugi uzroci smrti?

- Plućna embolija u jednom, srčani infarkt u drugom.

- Što još?

Prešli su tri stotine metara ceste prije nego što je Morseova odgovorila.
— U ostalim slučajevima rak.

Chris je oštro pogleda, ali Morseova je i dalje gledala cestu. - Rak?

Kimnula je iznad upravljača, a s nosa joj je kapala voda. — Smrtonosni

zloćudni.

- Šalite se, zar ne?

-Ne.

-Hoćete reći da niz tih sumnjivih smrti koje su Vas tako uznemirile
uključuje ljude koji su umrli od raka?

- Da.

Neko vrijeme je razmišljao o tome. - Koliko je bilo žrtava? Sveukupno.

— Devet smrti povezano s odvjetnikom za rastave o kojem sam vam
govorila. Šest slučajeva raka koje sam do sada otkrila.

— Isti oblik raka kod svih osoba?

— Ovisi koliko ste sitničavi. Kod svih se radilo o raku krvi.

— Nazovite me sitničavim, ali rak krvi uključuje cijeli niz bole- sti
agentice Morse. Samo je više od trideset vrsta non-hodgkinova-

limfoma. Barem tuce različitih oblika leukemije. Jesu li barem sve smrti
posljedica iste vrste raka krvi?

— Nisu. Tri leukemije, dva limfoma, jedan multipli mijelom. Chris

zatrese glavom. - Vi ste ludi. Doista vjerujete da netko

ubija ljude dajući ima nešto što izaziva jedan oblik raka? Morseova se
okrene prema njemu, a pogled joj je bio tako mrk da to još nije vidio.

— Znam da je tako.

— To je nemoguće.

-Jeste li potpuno sigurni? Vi niste onkolog. Chris frkne nosom. Čovjek ne

mora biti onkolog da shvati da bi to bio glupi način ubijanja ljudi, čak i da
je moguć. Čak i kad biste Žrtvu mogli nekako zaraziti rakom, trebale bi
godine da ta osoba Umre, ako bi uopće umrla. Puno ljudi preživi
leukemiju. Limfbm također. Nakon presađivanja koštane srži, ljudi s
mijelomom žive puno dulje od pet godina. Neki pacijenti idu dvaput na
presađivanje pa požive deset i više godina.

— Svi ovi pacijenti umrli su za osamnaest mjeseci ili manje. Kada je to

čuo, naglo se zaustavio. - Osamnaest mjeseci od postavljanja dijagnoze do
smrti? Svi?

— Svi osim jednoga. Pacijent s mijelomom živio je dvadeset tri mjeseca

nakon što mu je presađena vlastita koštana srž.

— Znači, radi se o veoma agresivnim oblicima raka. Veoma agresivnim.

— Očito.

Morseova je htjela da on sam to zaključi. — Svi ti ljudi koji su umrli... svi

su bili u braku s jako bogatim ljudima?

- Svi. S jako bogatim ljudima.

-Asvi preživjeli bračni partneri bili su klijenti istog odvjetnika za

rastave?

- Morseova odmahne glavom. - To nisam rekla. Rekla sam da su svi

preživjeli supruzi ušli u poslovne veze s istim odvjetnikom za rastave, i to
tek nakon smrti svojih bračnih partnera. Radi se, uglavnom, o velikim
poslovima i to onima koji nemaju nikakve veze s područjem rada toga
odvjetnika.
 Chris kimne, ali u mislima je još bio na Morseičinoj teoriji o raku. - Ne
bih se htio upuštati u stručne rasprave, ali čak da su svi ti pacijenti umrli
od raznih vrsta leukemije, govorimo o nekoliko različitih uzročnika
bolesti. Uz to, u većini slučajeva uopće se ne zna koji je uzrok nastanka
raka. Dodajte tome limfome i imat ćete posla s potpuno drugim
skupinama stanica, zloćudnim promjenama na eritrocitima i
B-stanicama20, a uzrok tih vrsta raka također nije poznat. To što ti vaši
»rakovi krvi » ubijaju za manje od osamnaest mjeseci vjerojatno je jedina
sličnost među njima. U svakom drugom pogledu vjerojatno se razlikuju
jedan od drugoga kao što se razlikuje rak gušterače i rak kostiju. Osim
toga, ako ni najbolji onkolozi na svijetu ne znaju što uzrokuje te vrste
raka, tko bi ih mogao namjerno izazvati kako bi nekoga ubio?

-Radijacija
izaziva leukemiju - Morseova je bila uporna. - Čovjek ne
mora biti genij da kod nekoga izazove rak.

Ima pravo, shvati Chris. Mnogi preživjeli iz Hirošime umrli su od

leukemije kao posljedice eksplozije atomske bombe poput mnogih koji su
preživjeli černobilsku katastrofu. Marie Curie21 umrla je od leukemije
uzrokovane pokusima s radijem. Pomoću, recimo to tako, glupog
sredstva može se izazvati složeno genetsko oštećenje. Odmah mu na
pamet padne pitanje pristupa gama zračenju. Treba uzeti u obzir
liječnike, zubare, veterinare, sveca mu, čak i neki medicinski tehničari
imaju pristup rendgenskim aparatima

ili radioaktivnim izotopima koji se koriste u radioterapiji. Teorija agentice

Morse nije baš zasnovana na pukim nagađanjima. Ipak, osnovna
pretpostavka činila mu se i dalje smiješna.

20 Velika skupina limfocita, koja nosi imunoglobulinske molekule na svojim površinama. Ta vrsta limfocita je prethodnik
plazma stanicama i kao takvi ključni su za razvoj humoralne imunosti odnosno protutijela
21 Kemičarka, pionirka ranog doba radiologije i dvostruka dobitnica No- belove nagrade, za fiziku 1903. i za kemiju 1911.
— To se već događalo, znate — rekla je Morseova.

-Što?

— U kasnim tridesetima, nacisti su obavljali pokuse kako bi pronašli

način da, bez njihova znanja, steriliziraju veliki broj Zidova. Tražili su od
osoba da sjednu za stol i ispune neke obrasce za što je trebalo otprilike
petnaest minuta. Za to vrijeme s tri strane je na njihove genitalije
usmjereno jako gama zračenje. Eksperiment je uspio.

— Bože moj.

— Zašto netko ne bi isto učinio u odvjetničkom uredu žrtvi koja ništa ne

sumnja? - pitala je Morseova. - Ili kod zubara?

Chris je počeo brže okretati pedale, ali nije rekao ništa.

— Znate da istraživači kod laboratorijskih životinja namjerno izazivaju

rak, točno?

— Naravno. Rade to tako da u životinje ubrizgaju kancerogene tvari.

Samo što se takve kemikalije mogu otkriti, agentice Morse. Mislim,
forenzičkom pretragom.

Sumnjičavo ga je pogledala. — U savršenom svijetu. Međutim, sami ste

rekli da treba vremena da čovjek umre od raka. Za osamnaest mjeseci
može nestati svaki trag opasnoga kancerogenog sredstva. Benzen je
dobar primjer.
Chris namršti čelo razmišljajući. — Benzen uzrokuje rak pluća, je li tako?

— Kao i leukemiju i multipli mijelom — izvijesti ga. — To je dokazano

testiranjem tvorničkih radnika koji su bili izloženi manjim količinama
benzena u Ohiju i Kini.

Napravila je domaću zadaću, pomisli. Ilije to napravio netko drugi. -Jeste

li u svim tim slučajevima načinili temeljite toksikološke pretrage?

— Zapravo ni jednu.

To ga je zaprepastilo. — Zašto ne?

— Neka tijela su kremirana prije nego što smo počeli sumnjati.

— To je zgodno.

— U drugim slučajevima, nismo mogli dobiti dozvolu da ekshumiramo

tijela.

— Ponovno, zašto ne?

— To je zamršeno.

Chris je imao osjećaj da ga je prešla. — Ne možete mi to prodati, agentice

Morse. Daje FBI želio da se provede forenzička istraga, to bi se dogodilo.
Što je s obiteljima tih navodnih žrtava? Jesu li posumnjali u zločin? Jeste li
se tako počeli baviti ovim slučajem ili je sve počelo optužbom Vaše
sestre?

Dva velika sportska motora u velikom luku prošli su zavoj pred njima, a
njihova svjetla obasjala su kišu.

— Obitelji nekih od žrtava od početka su sumnjale da se radi o zločinu.

— Iako su im rođaci umrli od raka?

— Da. Većina muževa o kojima govorimo prave su svinje.

Kakvo iznenađenje! — Jesu li sve te navodne žrtve podnijele zahtjev za

rastavu?

— Nije ni jedna.

— Ni jedna? Jesu li ga onda podnijeli muževi?

Morseova ponovno pogleda prema njemu. — Nije nitko.

— Sveca mu, što se onda dogodilo? Ljudi su se savjetovali s od-

vjetnikom, ali nitko nije podnio zahtjev?

— Točno. Mislimo da je najvjerojatnije održan samo jedan sastanak,

možda najviše dva. Odvjetnik čeka da se pojavi doista bogati klijent koji
bi mogao pri rastavi izgubiti nevjerojatnu svotu. Ili postoji opasnost od
gubitka skrbništva nad djecom. Međutim, kad odvjetnik osjeti da je pred
njim doista očajan klijent, klijent koji jako mrzi svojeg bračnog partnera,
iznosi svoj prijedlog.

— Zanimljiv scenarij. Možete li išta od toga dokazati?

— Za sada, ne. Taj je odvjetnik veoma oprezan. Zapravo, paranoičan.

Chris ju je gledao u nevjerici. — Ne možete čak dokazati da se ijedno
ubojstvo uopće dogodilo, a kamoli da je neka određena osoba u to
umiješana. Nemate ništa osim nagađanja.

— Imam izjavu svoje sestre, doktore.

— Izrečenu na samrtnoj postelji, nakon snažnoga moždanog udara.

Morseičino lice pretvorilo se u masku u kojoj se odražavala drska

odlučnost.

- Ne želim Vas uzrujavati - kaza Chris. — Jako mi je žao zbog vašega

gubitka. Ja iz tjedna u tjedan viđam takve tragedije i znam kako one
djeluju na obitelj.

Ništa nije rekla.

- Međutim, morate priznati da je ta teorija koju ste iznijeli prilično

nategnuta. Kao kakva holivudska priča - rekao je sjetivši se Fosterovih
riječi - a ne stvaran život.

Morseova se nije doimala ljutito, naprotiv, kao da je to lagano zabavlja.

- Doktore Sheparde, 1995. u Medicinskom centru Van- derbilt uhićenje
četrdesetčetverogodišnji neurolog s petnaest centimetara dugačkom
špricom i deset centimetara dugačkom iglom u džepu. Šprica je bila
napunjena bornom vodom i slanom vodom. Uvjerena sam da znate da bi
ta otopina bila smrtonosna kada bi se čovjeku ubrizgala u srce.

-Deset centimetara dugačka igla i nije za drugo, glasno je razmišljao

Chris.

Neurolog je namjeravao ubiti liječnika koji je nadzirao njegov rad dok

je ondje bio stažist. Kada je policija pretražila njegovo spremište, našla je
knjige o ubojstvima i proizvodnji bioloških otrova. Također su našli
staklenku u kojoj je bio ricin, jedan od najjačih otrova na svijetu. Neurolog
je namjeravao stranice knjige natopiti razrijeđenom mješavinom koja bi
omogućila upijanje ricina kroz kožu. - Morseova upitno pogleda Chrisa. -
Jesam li Vam ovo dovoljno dobro opisala?

Chris ubaci u nižu brzinu i nastavi voziti.

Morseova ga je ubrzo stigla vozeći usporedo s njim. — godine 1999. jedna

žena iz San Josea u Kaliforniji primljena je u bolnicu s mučninom i
strašnom glavoboljom. Napravili su joj CT22, ali ništa nisu našli.
Međutim, tehničar je ostavio ženine naušnice pokraj hrpe
neeksponiranoga rendgenskog filma. Kada su ga razvili, tehničar je na
svakom filmu opazio vidljivo oštećenje. Ono je bilo veoma osebujno. Na
kraju je shvatio da je jedna ženina naušnica osvijetlila film.

— Naušnice su bile radioaktivne?

22 Slikovna radiološka metoda koja daje slojevni prikaz pregledavanog dijela tijela. Za nastanak slike koriste se rendgenske
zrake
 -Jedna je bila. Ženin suprug bio je onkolog radiolog. Policija je pozvala
Ured i otkrili smo da je njezin mobitel ozračen kao komad radioaktivnog
otpada iz Černobila. Pokazalo se daje suprug u telefon sakrio malu
kuglicu cezija. Naravno, tada je kuglica već bila vraćena u svoju olovnu
kutiju u njegovoj ordinaciji. Međutim, tragovi su ostali.

—Je li dobila rak?

—Još ne, ali mogla bi. Primila je stotinama puta jače zračenje od
dopuštenoga.

— Što se dogodilo s onkologom radiologom?

—Sad je u San Quentinu23. Želim reći da se i kod liječnika može javiti

nagon da nekoga ubije. Osim toga, oni su sposobni razraditi opsežan
plan. Mogu Vam navesti desetak sličnih slučajeva.

Chris odmahne desnom rukom. - Ne trebate se truditi. Poznajem i sam

nekoliko šašavih liječnika. — Unatoč neozbiljnom odgovoru, iznenadilo
ga je Morseičino otkriće.

—U Mississippiju ima četiri i pol tisuće liječnika — rekla je. — Dodajte

tome otprilike pet tisuća zubara. Onda su tu veterinari, medicinski
tehničari, istraživači, medicinske sestre — velika populacija čak i ako
pretpostavimo da je ubojica iz Mississippija, a radim na toj teoriji tek
sedam dana.

Dok je Morseova govorila, Chris shvati da se radi o tako velikom

zadatku i da ga nije moguće obaviti, iznijela ga je samo zato što nema

23 Državna, muška kaznionica u Kaliforniji

temeljne podatke. — Morate otkriti koji je uzrok smrti kod tih ljudi, ili
bolje rečeno, koji je uzrok uzroka, etiologiju24tolikog broja raka krvi. Ako
je to zračenje, možete prilično brzo početi sužavati broj osumnjičenih.

Glas joj posta uzbuđen. — Stručnjak s kojim sam razgovarala kaže da

je zračenje najsigurniji i najjednostavniji način.

— Samo što nemate forenzičke dokaze? Nema opeklina od zračenja, ni

neobičnih simptoma uočenih puno prije nego što je ustanovljen rak?

— Ne. Ponavljam, zato što mjesna pravosudna tijela ne vjeruju da su ti

umrli ubijeni pa ne možemo doći do tijela.

— Što je s medicinskom dokumentacijom navodnih žrtava?

— Od ljutitih članova obitelji uspjela sam dobiti podatke za dvije žrtve.

Međutim pregledali su ih stručnjaci do najmanje pojedinosti i nisu našli
nešto sumnjivo.

Chris zatrepće jer mu je kiša ispirala znoj u oči i to ga je peklo.

— Međutim, rečeno mi je da zračenje može biti objašnjenje za različite

inačice raka - nastavila je Morseova. - Nekoga izložite zračenju, ali ne
možete znati kako će se ponašati njegove stanice. Chris kimne, ali nešto
ga je u svemu tome mučilo. — Vaš stručnjak ima pravo. Zašto se pojavio
samo rak krvi? Zašto ne neka čvrsta tumorska tvorevina? Zašto ne
melanom? Zašto samo jako agresivni rak krvi? Zračenjem ne možete
proračunati takvo što.

24 U širem smislu označava ispitivanje o uzrocima određenih pojava, u užem smislu predstavlja granu medicine koja se bavi
uzrocima pojedinih bolesti, kako bi se što lakše utvrdio njen pravi izvor i olakšalo liječenje.
— Možda možete — doda Morseova — ako ste onkolog radiolog.

— Možda - složi se Chris. - Ako prvenstveno ozračite koštanu srž,

možete dobiti više raka krvi nego drugih oblika raka. Međutim, ako je to
točno, upravo ste suzili krug sumnjivaca za otprilike deset tisuća ljudi.

Morseova se nasmiješi. — Vjerujte mi, u ovom trenutku svaki je

radiološki onkolog u Mississippiju pod istragom.

— Koliko ih ima?

— Devetnaest. Samo što se tu ne radi o jednostavnoj stvari kao što je

alibi. Ne mogu pitati nekog liječnika gdje je bio određenog dana u
određeno vrijeme zato što nema načina da saznamo kada je žrtva
ozračena. Razumijete?

— Da. Uobičajene policijske metode ne koriste. Međutim, ne tragate

samo za liječnikom, točno? Za odvjetnikom također. Ako imate pravo, on
djeluje gotovo kao ubojičin menadžer.

— Baš tako. Samo što on zastupa ubojicu, a ne pjevača ili sportaša.

Chris se potiho nasmijao. — Kako je počela takva suradnja? Ne možete

hodati okolo i nuditi usluge mladoga ubojice koji obećava.
Nema službenog popisa ubojica. Novači li Vaš gramziv odvjetnik putem
internetskog oglasa osobu koja može nekoga ubiti, a da je nitko ne
otkrije? Traži li darovitog liječnika?

— Kada ovako postavite stvari, znam da to zvuči smiješno, ali

govorimo o velikoj količini novca.

-Koliko?

— Milijunima u svakom od slučajeva. Dakle, odvjetnik može ponuditi

jako veliki izazov nekome tko vjerojatno zarađuje sto tisuća ili manje na
svom redovitom poslu.

Kako bi razbio jednoličnu vožnju, Chris je počeo lagano voziti

lijevo-desno. Morseova mu je dala prostor za vijugavu vožnju.

— Odvjetnici u svojem radnom vijeku upoznaju mnogo ljudi koji se

isključivo bave kriminalom - istaknula je — a potreba je majka
domišljatosti, je li tako? Mislim daje čovjek jednostavno shvatio da postoji
potreba za takvom uslugom i našao je način kako daje osigura.

Chris se maknuo ispred nje da može proći veliki kamion. Nepropisno,

jer je velikim kamionima bilo zabranjeno voziti tom cestom. - Puno toga
što ste rekli ima smisla - viknuo je nadgla- sujući zvuk kamiona koji se
udaljavao — ali i dalje tvrdim da Vaša teorija nije točna.

— Zašto ne? — pitala je Morseova ponovno vozeći usporedo s njim.

 — Vremenski čimbenik. Ako hoću nekoga ubiti, onda je to zato što ga
doista mrzim ili zato što ću jako puno dobiti ako ta osoba umre, ili ću
možda izgubiti milijune dolara ako moja žena ostane živa, kao što ste
jučer rekli. Što ako mi zauvijek želi oduzeti djecu? Neću čekati mjesece ili
godine da je se riješim. Želim djelovati odmah.

— Čak i ako je tako — rekla je Morseova — najvjerojatnije je da će

ishod bilo kojeg uobičajenog ubojstva, osobito kada je u igri rastava, biti
taj da ubojica završi u zatvoru. Ako nećete pokušati ubojstvo obaviti
sami, koga ćete unajmiti? Vi ste multimilijunaš. Nemate prijatelja zločinca
kojem se možete obratiti. Zamislite kako bi se mogla ponašati očajna
osoba kojoj slatkorječiv odvjetnik ponudi izlaz iz te situacije, a da se sama
ne mora izlagati opasnosti? Vrijedi pričekati savršeno ubojstvo.

Ovo ima smisla, pomisli Chris. — To mi je jasno, ali bez obzira na Vaše
tumačenje, kod rastave postoji element hitnosti. Ljudi polude. Učinit će
sve da izađu iz braka. Postoji mahnita želja da se krene dalje, da se oženi
ljubavnica, bilo što.

— Imate pravo, naravno — složi se Morseova. — Samo možda već

godinama čekate slobodu. Možda desetljećima. Svaki odvjetnik za
rastave reći će Vam da može proći puno vremena da se dobije rastava,
uzme li se u obzir cijeli postupak od početka do kraja. Ako se ne radi o
sporazumnoj rastavi, govorimo o razvlačenju kojem nema kraja. Čak i
onda kada je riječ o nepomirljivim razlikama, supruzi se često natežu
godinu dana pa čak i dulje. Ljudi vrijeđaju jedni druge, inate se, nagodbe
propadaju. Možete na sudu izgubiti živce iako ni najmanje to ne želite.
Mogu proći godine. - Morseova je odjednom počela ubrzano disati. - Ako
vam odvjetnik kaže da vam za isto razdoblje koliko traje rastava može
uštedjeti milijune dolara, zajamčiti skrbništvo nad djecom i spriječiti da
vas zamrze, morat ćete, ako ništa drugo, barem poslušati što vam ima
reći, je li tako?
 Prelazili su visoki most preko Cole's Creeka. Chris prikoči i stane, siđe
s bicikla i nasloni ga na betonsku ogradu. - Uvjerili ste me - reče. -
Izbacimo li iz jednadžbe hitnost, onda oružje koje ima odgođeno
djelovanje ima smisla. Rak bi se mogao upotrijebiti kao oružje. Ako je
tehnički to moguće.

— Hvala Vam — tiho je rekla Alex. Naslonila je svoj bicikl na beton i

zagledala se u smeđu vodu koja je lijeno tekla preko pijeska sto pedeset
metara niže.

Chris je promatrao kako sitne kapi udaraju u površinu vode, a onda se

izgube. Kiša je stala. - Niste li rekli da su neke od žrtava bili muškarci?

- Da, u dva slučaja preživjele su supruge.

- Znači, ovdje se događalo i da žene ubijaju muževe.

Morseova duboko udahne, potom ga pogleda i reče: — Zato sam ovdje

s Vama, doktore.

Chris si je pokušavao zamisliti Thoru kako potajno odlazi u Jackson na

urotnički sastanak s odvjetnikom za rastave. Jednostavno, nije mogao. —
Prihvaćam Vaše zaključke, u redu? No, u mojem slučaju to je potpuno
nebitno i to zbog nekoliko razloga. Glavni je ovaj, daje Tbora tražila
rastavu braka, ja bih. joj ga dao. Vrlo jednostavno. Mislim da ona to zna.

Morseova slegne ramenima. — Ne poznajem gospođu.

134
 - Imate pravo. Ne poznajete. Betonska ograda Chrisu nije bila ni do
struka. Ponekad dok se ovuda vozio biciklom, znao se pomokriti preko
nje. Potisne želju da to sad učini.

— Lijepo je dolje — zaključi Morseova gledajući vijugavo korito

potoka. — Izgleda kao nedirnuta divljina.

- Niste daleko od istine. Šuma nije čišćena od 1930., a zemlja je

vlasništvo savezne države. Kao dijete, puno sam vremena proveo šećući
uz taj potok. U njemu sam pronašao desetke vršaka strijela i kopalja.
Natchez Indijanci lovili su duž toga potoka tisuću godina prije dolaska
Francuza.

Nasmiješila se. - Sretni ste što ste imali takvo djetinjstvo.

Chris je znao da ima pravo. — U Natchezu smo živjeli samo nekoliko

godina, otac se zbog posla često morao seliti, iz tvornice u tvornicu,
razumijete, ali tata mi je pokazao puno toga u ovim šumama. Nakon
velikih kiša, svaki bi odabrao jednu stranu obale pa bismo dugo hodali uz
potok. Nakon jednog odrona blata, našao sam tri goleme kosti. Pokazalo
se da pripadaju mamutu. Petnaest tisuća godina stare.

— Opa. Nisam imala pojma da ovdje ima toga.

Chris kimne. — Kamo god pošli idemo njihovim stopama.

— Stopama mrtvih.
 Dignuo je glavu kada je čuo zvuk vozila koje se približavalo. Bilo je to
ophodno vozilo čuvara parka. Podignuo je ruku sjetivši se čuvarice parka
koja je godinama obilazila ovaj dio ceste. Nakon što je otišla, vidio je
njezino lice na poleđini veoma prodavanog krimića čija se radnja
događala uz ovu cestu. Činilo se da ovo mjesto utječe na svakoga tko
ovdje provede neko vrijeme.

- O čemu razmišljate, doktore?

Razmišljao je o Darrylu Fosteru i onome što mu je Foster rekao o

Alexandri Morse. Chris nije htio biti bezobrazan i zanovijetati, ali želio je
znati je li prema njemu bila iskrena.

— Od trenutka kada snio se upoznali - rekao je gledajući u njezine

zelene oči - kopate po mom privatnom životu. Htio bih na trenutak
prekopati po Vašem.

Gotovo da je vidio kako se oko nje diže zid. Međutim, nakon kraćeg
vremena kimnula je u znak pristanka.

— Vaši ožiljci - rekao je. - Vidim da nisu stari. Htio bih čuti kako ste ih
zaradili.

Okrenula se na drugu stranu, spustila glavu i zagledala se u na-

mreškani pijesak ispod površine vode. Kada je napokon progovorila, bilo
je to teškim glasom. Više nije bilo profesionalne strogoće, a njeno mjesto
preuzela je otvorena iskrenost koja mu je govorila da sluša nešto što je
veoma blizu istini.

136
 — Postojao je jedan muškarac — rekla je. — Muškarac s kojim sam
radila u Uredu. Zvao se James Broadbent. Ljudi su ga zvali Jim, ali on je
više volio James. Često je dobio zadatak da me štiti u pregovaračkim
situacijama. On... bio je zaljubljen u mene. Doista mi je bilo stalo do njega,
ali bio je oženjen. Dvoje djece. Nikada nismo bili intimni, ali da i jesmo,
on nikada ne bi napustio obitelj. Nikada. Razumijete?

Chris kimne.

Ponovno se zagledala u vodu. — Bila sam dobar pregovarač u

talačkim krizama, doktore. Neki su govorili najbolja od svih. U pet
godina nisam izgubila nijednog taoca. To je rijetkost. Međutim, prošlog
prosinca... — Morseova je zastala, a ondaje ponovno uhvatila nit. — Moj
otac ubijen je kad je pokušao spriječiti pljačku. Dva mjeseca poslije
ustanovljeno je da majka ima rak jajnika. Jako uznapredovali, a znate što
to znači.

— Žao mi je.

Morseova slegne ramenima. — Bila sam izgubljena. Samo što nisam to

znala, shvaćate? Otac me odgojio da budem hrabra pa sam to nastojala
biti. »Nikad ne odustati« bila je krilatica Morseovih. Od Winstona
Churchilla25 do mog oca pa sve do mene.

Chris je kimnuo trudeći se pokazati razumijevanje.

25 Britanski političar, državnik, pisac i borbeni imperijalist, najpoznatiji kao premijer Velike Britanije tijekom Drugoga
svjetskog rata
 — Doći ću do ožiljaka. Obećavam - rekla je. - Prije devet tjedana poslali
su me u jednu banku gdje su držali taoce. Ne običnu banku. Narodnu
banku u glavnome gradu. Unutra je bilo šesnaest talaca, uglavnom
zaposlenika. Puno odgovornih osoba u Uredu vjerovalo je da se radi o
terorističkom napadu. Drugi su mislili da radi o novcu. Moglo je biti
ijedno i drugo, zahtjevna pljačka da se namakne novac za terorističke
napade. Međutim, šesto čulo govorilo mi je da se radi o nečemu
drugome. Vođa je imao arapski naglasak, ali meni nije izgledao pravi. Bio
je bijesan, možda shi- zofreničan. Iskazivao je strašan bijes prema vladi.
Shvatila sam da je nedavno pretrpio nekakav gubitak, kao mnogi ljudi
koji odu u krajnost. — Morseova se napeto osmjehne Chrisu. - Mislite,
kao i ja? U svakom slučaju, jedan od zamjenika direktora, zove se Dod-
son, zapovijedao je cijelom operacijom i nije mi dao vremena da obavim
svoj posao. Postojala je velika vjerojatnost da ću vođu nagovoriti na
predaju, a da nitko ne ispali metak. To mi je govorilo moje iskustvo i moje
šesto čulo. Znate, radilo se o šesnaest života. Međutim, bilo je puno
pritisaka s vrha, jer radilo se o Washingto- nu, a ljudi nisu zaboravili 11.
rujna. Zato me je Dodson izvukao odande i naredio Jedinici za spašavanje
talaca da krene.

Chris je opazio da pričajući o događaju sve to ponovno proživljava.

Vjerojatno je to milijun puta pretresla u svojoj glavi, ali koliko je puta
nekome drugome pričala o tome?

- Nije bilo mogućnosti da snajperisti riješe krizu. Trebalo je naglo

napasti, što je za taoce bilo iznimno opasno. Nisam to mogla prihvatiti.
Zato sam se kroz kordon policajaca vratila u banku. Moji ljudi su mi
vikali, ali slabo sam ih čula. Neki momci iz protuterorističke jedinice nisu
na vrijeme dobili obavijest pa su raznijeli vrata i prozore baš kad sam ušla
u predvorje. Bljesak, eksplozija granata, lom, svašta. - Morseova dodirne
zastrašujući oži- ljak kao da ga je prvi put opipala. - Jedan od pljačkaša
pucao je na mene kroz staklenu zaštitnu pregradu. Uglavnom su me
pogodile krhotine, ali nisam znala da je James pošao za mnom u banku.

138
Kada sam bila pogođena, spustio je pogled na mene umjesto da ga digne
prema pljačkašu, što je trebao učiniti. Njegovi osjećaji prema meni bili su
jači od obuke, a prošli smo tešku obuku, da znate.

- Morseova obriše lice kao da skida paučinu s njega, ali Chris je vidio
blistanje suza.

— Hej — rekao je i stisnuo je za ruku. — Sve je u redu.

Odmahnula je glavom iznimno silovito. - Ne, nije. Možda će jednoga

dana biti, ali za sada nije.

—Jedno znam — rekao je Chris — u ovakvom stanju u kakvom jeste ne

biste trebali raditi na rješavanju ubojstva. Treba Vam bolovanje.

Morseova se čudno nasmije. - Sad sam na bolovanju.

Kad ju je pogledao, sve je odjednom postalo jasno. Njen veliki umor,

opsjednutost, tupi pogled ranjenog vojnika... — Radite na svoju ruku, je li
tako?

Ponovno je odmahnula glavom, ali brada joj je drhtala.

— Puno češće govorite nego mi.

Morseova se ugrize za donju usnu, a onda zaškilji kao da joj smeta sunce.

—Je li tako? - ljubazno je pitao. - Sami ste?

Kada gaje pogledala, oči su joj bile mokre ne samo od kiše. — Uglavnom.
Istina je da je uglavnom sve što sam napravila u proteklih pet tjedana
učinjeno bez odobrenja. Da znaju, dali bi mi otkaz.

Chris glasno zazviždi. - Isuse Kriste.

Primila ga je za ruku i s velikom strašću i uvjerenjem rekla:

— Vi ste mi zadnja nada, doktore Sheparde. Bez zafrkavanja, posljednja

nada.

— Posljednja nada za što?

— Da zaustavim te ljude. Da dokažem što su napravili.

— Gledajte - zbunjeno je rekao - ako je istina sve što ste mi rekli, zašto
FBI nije uključen?

Uozbiljila se, ljutita. — Ima milijun razloga, ali ni jedan dobar. Ubojstvo je
državni, a ne savezni zločin, osim ako se radi o kršenju ljudskih prava.
Ono što ja imam uglavnom su nagađanja i sumnje, ne pravi dokazi.
Međutim, kako da dođem do dokaza, ako sam u tome onemogućena? U
FBI-ju su takvi zadrti birokrati da si to ne možete niti zamisliti. Sve se radi
po propisu, osim, naravno, ako nije riječ o suzbijanju terorizma, u tom
slučaju zaboravljaju da postoje propisi. Međutim, ove frajere koje ja lovim
nitko neće uhvatiti budemo li se strogo držali pravila.
 Chris nije znao što bi rekao. Jučer ujutro njegov život tekao je
uobičajeno, sada stoji na mostu, na kiši i sluša kako jedna žena koju jedva
poznaje pred njim otvara dušu.

— Ako radite sami, tko je vidio kako Thora ulazi u ured tog
odvjetnika?

— Privatni detektiv. Nekoć je radio za mog oca.

— Isuse. Što FBI misli da trenutačno radite?

— Misle da sam u Charlotteu i da radim na slučaju prostitucije u koji

su umiješane strankinje bez dozvole boravka. Kada su me premjestili
onamo, nakon što sam ustrijeljena, imala sam sreću. Ondje sam naišla na
starog kolegu s akademije. On daje sve od sebe da me pokrije, ali to neće
moći još dugo trajati.

— Sveca mu.

— Znam da sve skupa ne zvuči suvislo. Već pet tjedana ne spavam

dulje od tri sata na noć. Samo dva tjedna potrošila sam da pronađem vezu
između mog šurjaka i tog odvjetnika. Onda još jedan tjedan da otkrijem
imena svih njegovih poslovnih suradnika. Popis žrtava sastavila sam tek
prije tjedan dana. Koliko znam, moglo bi ih biti još desetak. Međutim,
tada je Vaša žena ušla u Ruskov ured i to me dovelo u Natchez. Provodim
vrijeme između Ntcheza i Jacksona gdje mi umire majka o...

— Tko je Rusk? — prekine je Chris. - Odvjetnik za razvode?

 — Da. Andrew Rusk, mlađi. Njegov otac je poznati odvjetnik u
Jacksonu. — Još se suza pomiješalo s kišom na njenim obrazima. —Jebi
ga, kakva zavrzlama! Trebam Vašu pomoć, doktore. Trebam Vaše
medicinsko znanje, ali najviše od svega trebam Vas jer Vi ste sljedeća
žrtva. — Morseova se sablasnim pogledom zagledala u njega. - Je li Vam
to jasno?

Chris sklopi oči. - Ništa od onoga što ste danas rekli to ni izdaleka ne
potvrđuje.

Konačno joj je prekipjelo. - Slušajte me! Znam da Vam nije drago što to
čujete, ali Vaša žena vozila je dva sata do Jacksona kako bi se sastala s
Andrewom Ruskom i lagala Vam je zato što Vam nije rekla za to. Što
mislite, što sad slijedi?

— Ne ubojstvo — Chris će tvrdoglavo. — Ne vjerujem u to. Ne mogu

vjerovati.

Morseova mu dodirne ruku. — Zato što ste liječnik, a ne odvjetnik.

Svaki tužitelj u ovom okrugu ima cijeli popis ljudi koji mu svaki dan
dolaze i traže od njega da otvori istragu zbog ubojstva njihovih bližnjih.
Te smrti vode se kao nesretni slučajevi, samoubojstva, požari, sto stvari.
Međutim, roditelji, djeca ili žene žrtava. .. oni znaju istinu. To je bilo
ubojstvo. Oni pokušavaju pobijediti sustav, tražeći da ih netko posluša,
da barem to što se dogodilo svrsta u zločin. Unajmljuju privatne detektive
i troše životne ušteđevine nastojeći otkriti istinu, doći do pravde. Samo
što se to gotovo nikada ne dogodi. Na kraju postaju nalik na duhove.
Neki od njih ostaju duhovi do kraja života. — Morseova pogleda Chrisa
bijesnim pogledom prekaljenog borca. - Ja nisam duh, doktore. Ja se neću
pomiriti s tim da je moja sestra likvidirana zato što je to nekome
odgovaralo, što se netko time okoristio. — Glas joj je poprimio opasan
prizvuk. — Bog mi je svjedok, neću to učiniti.
 Iz poštovanja, Chris je pričekao nekoliko trenutaka, a onda je
odgovorio. — Podupirem to što radite, u redu? Čak Vam se zbog toga
divim, ali razlika je u tome što Vi u tome imate osobni interes, a ja ne.

Stisnula je oči. — O, da, imate. Samo što to još nećete priznati.

— Molim Vas, nemojte opet počinjati.

— Doktore, učinila bih sve da Vas nagovorim da mi pomognete.

Shvaćate li? Otišla bih tamo u grmlje i ako treba za Vas skinula hlače —
oči su joj plamtjele ledenim žarom - ali ne moram to učiniti.

Chrisu se nije svidio izraz koji se pojavio na njezinu licu. — Zašto ne?

— Zato što Vas vaša žena vara.

Nastojao je ne pokazati koliko ga je to zgranulo, ali ništa nije moglo

usporiti lupanje njegova srca.

—Thora se ševi s kirurgom ovdje iz grada — nastavila je Morseova. —

Zove se Shane Lansing.

— Glupost - šapnuo je Chris promuklim glasom.

Morseova nije niti trepnula.

- Imate dokaze?
— Dokaze na temelju indicija.

— Indicija...? Ne želim slušati o tome.

— Nijekanje je uvijek prvi odgovor.

— Umuknite, sveca mu!

Morseičino lice posta blaže. — Znam kako to boli, dobro? Nekoć sam bila
zaručena sve dok nisam otkrila da moj zaručnik ševi moju najbolju
prijateljicu. Chris, u ovom trenutku Vaš neprijatelj je ponos. Morate
prihvatiti stvari onakve kakve jesu.

—Ja bih trebao prihvatiti stvari onakve kakve jesu? Vi iznosite zamršene
teorije o masovnom ubojstvu. Rak je oružje, mladenka namjerava ubiti
svog muža... nije čudo da radite sami!

Morseičin pogled bio je nepopustljiv. - Ako sam luda, onda mi recite

jednu stvar. Zašto jučer niste nazvali FBI i prijavili me?

Zurio je u betonsku ogradu.

— Zašto, Chris?

Imao je osjećaj da mu riječi naviru same. - Thora ovaj vikend odlazi iz

grada. Sinoć mi je rekla.

Morseova zine. — Kamo ide?

— Gore u deltu. U toplice u Greenwoodu. Poznati hotel.

— Alluvian?

Kimnuo je.

— Znam ga. Kada odlazi?

— Možda sutra. Ovaj tjedan sigurno.

— Kada se vraća?

— Tri noći pa doma.

Morseova stisne šaku i prinese je ustima. — To je to, Chris. — Moj Bože...

brzo djeluju. Sada se morate s tim suočiti. U velikoj ste opasnosti. Upravo
sada.

Primio ju je za ramena i stresao. — Čujete li se? Sve što ste mi rekli jesu
nagađanja. U svom tom sranju nije bilo ni jedne činjenice!

— Znam da Vam se tako čini. Znam da ne želite vjerovati u to, ali...

želite li saznati sve što ja znam?

Dugo ju je gledao. - Mislim da ne. - Pogleda na sat. - Stvarno kasnim.

Moram se vratiti do svog kamioneta. Ne mogu Vas čekati.
Popeo se na bicikl i krenuo, ali Morseova ga je sa začuđujućom snagom
zgrabila za lakat. Drugom rukom izvadila je nešto iz hlača. Mobitel.

- Uzmite ga - rekla je. - Ima ukucan moj broj. Na njega možete

otvoreno govoriti. To će nam biti jedina sigurna veza.

Odgurnuo je telefon. - Ne želim ga.

- Nemojte biti budala, Chris. Molim vas.

Gledao je telefon kao poglavica koji je sumnjičav prema nekakvoj

čudesnoj tehnologiji. - Što da velim Thori, otkud mi?

- Thora odlazi iz grada. Možete ga sakriti na dan-dva, zar ne?

Ljutito je ispuhnuo zrak, ali uzeo je telefon.

Morseičin pogled odavao je iskrenu zabrinutost. - Zaboravite pristojnost,

Chris. Sveca mu, u smrtnoj ste opasnosti.

Iz usta mu se ote čudan smijeh. — Žao mi je, jednostavno ne vjerujem u

to.

- Vrijeme će se za to pobrinuti. Na ovaj ili onaj način.

Htio je pobjeći, ali još jedanput gaje zaustavio južnjački odgoj. — Ne

smeta ako Vas ovdje ostavim?
Morseova se okrene, digne rub košulje i pokaže mu lijevan držak
poluautomatskog pištolja. Izgledao je velik u odnosu prema uskom
struku. Dok je on gledao, sjela je na bicikl i uhvatila upravljač. —
Nazovite me brzo. Nemamo puno vremena za pripremu.

- Što ako umjesto Vas nazovem FBI?

Slegnula je ramenima kao da joj je stvarno svejedno.

- Onda je moja karijera gotova, ali neću stati, a i dalje ću pokušati

spasiti Vas.

Chris je stisnuo pedale i brzo se odvezao.

11.POGLAVLJE

Andrew Rusk ubrzao je svoj Porsche Cayenne, prešao preko dva vozna
traka, a onda pogledao u retrovizor. Posljednji tjedan imao je osjećaj da ga
netko prati, i to ne samo na cesti. Obično je jeo u boljim restoranima i više
nego jedanput imao je osjećaj da ga netko promatra, okrenuvši se na
drugu stranu baš u trenutku kada se osvrnuo da ga uhvati. Međutim, taj
osjećaj bio je najjači na autocesti. Svejedno, ako ga prate, onda su dobri.
Vjerojatno upotrebljavaju više vozila, što je loš znak. Više vozila znači da
se službeno zanimaju za njega, a to nikako nije htio reći Glykonu. Nije niti
morao, jer nije bio siguran.
 Međutim, danas je drugačije. Danas ga je tamnoplava crown victoria
slijedila otkako se popeo na MC 55. Nekoliko puta znatno je ubrzao, ali
crown victoria stalno je bila uz njega. Kada je Rusk odglumio da će sići s
autoceste, a onda se u posljednji tren vratio, njegov progonitelj konačno
se otkrio. Malo je vjerojatno da bi pravosudna tijela koja se koriste s više
vozila napravili takvu početničku pogrešku, što je bilo dobro. Loše je bilo
to što je Rusk morao stići na sastanak i nije imao vremena riješiti se svoje
pratnje.

Dok je vozio prema jugu, padne mu na pamet moguće rješenje. Sišao je

na izlazu Meadowbrook Drive, prošao ispod autoceste i krenuo na istok.
Crown victoria ostala je desetak automobila iza. Uskoro je vozio Old
Eastoverom, jednim od najekskluzivnijih dijelova glavnoga grada. Rusk
se pitao je li ford vladin automobil. FBI se ponekad koristi crown
victorijom. Američko smeće sa slabim motorom...

Držao se glavne ulice koja se polako ali neprestano spuštala. Pitao se

zna li njegova pratnja da je razlog toga spuštanja približavanje rijeci
Pearlu. Prije nekoliko godina područje pred njima bilo je poplavljena
ravnica, neprikladna za gradnju. To je još bila poplavljena ravnica, ali u
međuvremenu proradio je novac pa je sad u nizini počela ubrzana
izgradnja stambenih naselja.

Prije nekoliko godina Rusk se s prijateljem, koji se pripremao za

splavarenje u Kanadi, više puta kanuom vozio po Pearlu. U to vrijeme,
šume uz rub rijeke bile su isprepletene blatnjavim cestama, a većinu je
održavala luda mlađarija koja se ovdje vozila motociklima na četiri
kotača. Ako je Rusk imao pravo, neka od tih razrovanih cesta još bi mogla
biti tu, unatoč novim kućama...

Skrenuo je desno i zaustavio cayenne ispred velike prizemnice u

teksaškom stilu. Hoće li se crown vic zaustaviti iza njega ili će ga pokušati
uvjeriti da ga uopće ne zanima? Gledao je kako obris tamnoplavog
automobila usporava prolazeći pokraj skretanja, a onda nastavlja vožnju.
Rusk brzo pođe naprijed vozeći ulicom koja je u obliku slova U prolazila
kroz stambeno naselje i nešto niže se vraćala na glavnu cestu. Kada se
pojavio na njoj, cesta pred njim bila je prazna.

Pogleda u retrovizor, crown vic stajala je stotinjak metara iza njega.

Rusk do kraja pritisne papučicu za gas, a turbo stroj zagrmi zalijepivši ga
za naslon sjedala kao astronauta koji samo što nije poletio u svemir. U
trenu je jurnuo prema gustom drveću i visokom grmlju.

Neprobojna prepreka protezala se bolesno daleko, ali Rusk slijeva

spazi blatnjavu cestu. Otvor je bio jedva toliko širok da porsche može
proći, ali on nije oklijevao. Uz navalu adrenalina, okrenuo je upravljač
nalijevo, pritisnuo gas i uletio kroz otvor u drveću moleći Boga da ne
naleti na neko dijete na motociklu s četiri kotača i zgnječi ga kao bubu.

Cayenne je poskakivao gore-dolje kao vozilo za vožnju po pijesku na

obali. Rusk je držao nogu na papučici stisnutu gotovo do kraja. Stražnji
dio cayennea poleti u zrak i zabije se nosom u duboku rupu prskajući
vodu na sve strane. Prije nego što je sasvim stao, Rusk okrene upravljač
na jednu pa na drugu stranu i doda gas puštajući da pogon na četiri
kotača učini svoje. Nakon nekoliko napetih trenutaka, stražnje gume sjele
su na podlogu i on se izvukao iz rupe uz snažno cviljenje prednjih kotača.
Rusk je oduševljeno viknuo kada su prednji kotači dotaknuli pjeskovito
tlo i potjerali ga dalje po izrovanoj stazi. Motor je rikao kao bijesan grizli.

Nikakva jeftina crown victoria ne može ga slijediti preko te rupe. Još

mu je preostala jedna majstorija, kako pronaći put do asfaltirane ceste
prije nego što njegov progonitelj shvati gdje bi se mogao pojaviti.
Nastavio je prema rijeci, odnosno ondje gdje je mislio da je rijeka,
pomnjivo pazeći da vozi po širem tragu. Nagon ga nije prevario. Za
manje od minute ugledao je smeđe korito Pearla koji je tekao kroz široku
guduru oko trideset metara duboko. Okrenuo je upravljač nadesno i
počeo slijediti riječni tok.

Gdje je crown victoria? Je li vozač iz Jacksona? Hoće li pogoditi da se

Rusk namjerava spustiti na jug i onda se vratiti na asfaltiranu cestu?
Tajanstveni čovjek iz crown victorije lako može pozvati pojačanje, drugi
automobil, možda čak i helikopter. Helikopteru bi teško pobjegao, osim
ako Rusk ne ostavi cayenne i ne sakrije se u šumi. Samo, što bi time
postigao? Oni već znaju tko je. Već je dugo imao plan za bijeg kojim će se
maknuti izvan dohvata američkih vlasti, međutim biti će teško ostvariv
ako za njim već šalju helikopter.

Ne šalju, kaza samome sebi. Nisu čak ni oni koliko znam. Radi se o jednom
čovjeku.

- Da, ali o kojem? - glasno je rekao.

Ta prokleta cura.

Rusk je škripao zubima koliko se porsche drndao. Mogao je igrati

samo onako kako su bile podijeljene karte.

Ispred njega na rijeci iza zavoja pojavi se krasan drveni kanu kojim su
upravljale dvije mlade djevojke s jarko crvenim naprt- njačama
zaguranim između njih. Rusk se pitao jesu li krenule od rijeke Stronga pa
nedaleko odavde uplovile u Pearl. Prošao je taj put s izviđačima dok je
išao u srednju školu. Dok je Rusk promatrao djevojke, to prisjećanje
probudi čudne uspomene. Sada je bio daleko od izviđača, dobre stare
rulje. Krilatica im je bila... Isuse Bože. Ljudi dječurliju u šumi nisu bez
razloga zvali...
 Rusk stisne kočnicu. Odmah iza skupine debelog bambusova pruća s
desne strane među drvećem otvarao se mračni prolaz. U njega su vodili
duboki tragovi kotača, a na samom ulazu ležala je hrpa poluizgorjelih
klada i stotinjak praznih limenki od piva. Rusk zadovoljno kimne. Taj put
vodio je natrag u civilizaciju. Malo je porscheu dodao gas, prešao preko
nakupine pijeska i ubrzao prema prolazu. Deset sekundi poslije proguta
ga sjena. Još se smijao kada je izletio na čisti asfalt i nesmetano se odvezao
prema nadvožnjaku koji se dizao u daljini i vodio na MC 55.

12.POGLAVLJE

Sunce je sasvim izašlo, a Chris je vozio svoj kamionet znatno više od

dopuštene brzine. Kiša je konačno stala, ali kada je skrenuo na obilaznicu
koja će ga odvesti na autocestu 61 jug, prednjim lijevim kotačem stvorio je
svjetlucav zid načinjen od vodenih kapljica.

Posljednje otkriće Alex Morse u njemu je ostavilo prazninu. Zapravo,

još nije mogao razmišljati o tome. Međutim, barem je riješio tajnu koju
Darryl Foster nije znao objasniti. Specijalna agentica Morse bila je
odmetnuta agentica i vodila je istragu o ubojstvu o čemu FBI ništa nije
znao. Ne samo istragu, nego hajku, usmjerenu samo jednom cilju, a to je
uhvatiti one za koje je vjerovala da su joj ubili sestru. Na tome zadatku
bila je pet tjedana, a nije imala ništa osim nekih neobično zanimljivih
teorija i dokaza izvedenih na temelju nagađanja. Ipak, pomisli malo
posramljeno, kad je napokon htjela podastrijesti stvarne dokaze, ja sam je
otpilio. Dok je prolazio pokraj robnoga centra, uze mobitel koji mu je
Morseova dala i nazove jedini broj koji je bio ukucan na kartici.
 — Alex je — javila se Morseova. — Jeste li dobro? Znam da sam Vas
jako pogodila kad sam Vam tamo rekla za Thoru.

—Kakav imate dokaz koji povezuje moju ženu sa Shaneom

Lansingom?

Morseova glasno uzdahne. - Dr. Lansing ovaj tjedan dvaput je

navratio u Vašu novu kuću dok je Thora bila ondje.

Chris osjeti olakšanje. — Pa što? Shane živi u susjedstvu.

— Prvi put ostao je unutra dvadeset osam minuta.

— A drugi put?

— Pedeset dvije minute.

Pedeset dvije minute. Dovoljno dugo da... — Thora mu je vjerojatno

pokazivala kuću. Sama ju je dizajnirala. Osim toga, radnici su bili tamo, je
li tako?

Kao da ga je netko lupio čekićem kad je čuo Morseičin odgovor. — Nije

bilo radnika.

— Ni jedanput?

— Ni jedanput. Žao mi je, Chrise.

Nakrivio je lice. — Još se moglo raditi o nevinom susretu, znate?

— Takvo je Vaše mišljenje o Sbaneu Lansingu? Daje nevinašce?

Chris o Shaneu uopće nije razmišljao na taj način.

— Nije važno kod koga sam se raspitala o njemu — dodala je

Morseova. — Čula sam tri stvari: da je daroviti kirurg, bezobrazna svinja
koja se prema medicinskim sestrama odnosi kao prema smeću i ženskar.

Chris se lecne.

— Također sam čula da voli zgodne žene - dodala je Morseova. —

Thora svakako udovoljava tome zahtjevu.

— To je sve?

— Nije. Posljednjih pet dana razgovarala sam s nekoliko sestara.

-I?

— Kažu da je Thora bila u vezi s oženjenim liječnikom čim je došla u

grad. Prije sedam godina. Bilo je to prije nego što ste je upoznali, točno?
Tip je bio liječnik na hitnoj. Je li vam rekla za to?

— Tko bi trebao biti taj tip?

— Zove se Dennis Stephens.

Blijedo sjećanje na mlado, bradato lice preleti Chrisovom glavom. -

Nikada nisam čuo za njega.

— Stvar se očito počela otimati nadzoru pa je Stephens prihvatio posao

u drugoj državi.

— Bolnica uvijek bruji takvim pričama.

Morseova je šutjela.

— U svakom slučaju, Thora u to vrijeme nije bila udana.

— Postoji i priča o njoj i jednom kirurgu oftalmologu koji je neko

vrijeme bio s njom. To je bilo malo prije nego što se udala za Reda
Simmonsa.

— Mnogo sestara mrzi moju ženu, agentice Morse. Misle da je ohola.

-Je li?
— Teško je na to odgovoriti. Kada je riječ o čistoj inteligenciji, Thora je
pametnija od polovice liječnika ovdje. Možete si zamisliti kako to na njih
djeluje. Većina su muškarci.

— Mogu to shvatiti. — Telefon je počeo krčati zbog smetnji na vezi. —

Ja sam Vam prijateljica, Chrise, iako me ne poznajete. Prijatelji si govore
istinu, čak i onda kada je bolna.

-Jeste li mi prijateljica? Ili me samo trebate.

— Dajte mi priliku da Vam pokažem. Onda se odlučite. Kladim se da je

bila dobar pregovarač u talačkim krizama, pomislio je kada je prekinuo
vezu. Već manipulira mnome.

13. POGLAVLJE

Četiri sata nakon što je biciklom prevalila posljednji kilometar do svog

auta, Alex Morse sjedila je na klupi u sjeni katoličke katedrale u središtu
Natcheza i gledala kako Thora izlazi iz fitness centra Mainstream. Plava
joj je kosa lepršala ispod plavoga svilenog rupca. Skrenula je desno i
krenula glavnom ulicom prema zapadu. Četiri stotine metara hoda u
tome smjeru, dovest će je do šest metara visoke strme obale iznad
Mississippija. Thora je često trčala rubom toga nasipa koji se protezao
kilometrima, a od vječnosti ju je dijelila samo žičana ograda i na nekim
mjestima grmlje. Alex je jednom trčala iza nje, zadivljena širinom rijeke.
Blatnjava bujica koja je prolazila Natchezom bila je široka gotovo dva
kilometra, da bi se poslije u Louisiani pretvorila u deltu koja se protezala
dokle god je sezao pogled.
 Greg Iles

Međutim, Thora danas nije bila spremna za trčanje. Imala je sunčane

naočale marke Mosquito i po mjeri rađeno odijelo koje je stajalo više nego
što je Alex zarađivala na mjesec. Dok je Thora otmjeno hodala ulicom,
izgledala je kao da se sprema na snimanje za naslovnicu nekakvoga
modnog časopisa. Alex je vidjela iznenađene poglede ljudi dok se na
pločniku mimoilazila s njima. Stvar je bila u tome da je nisu gledali samo
muškarci, gledale su je i žene. Možda su tu bili korijeni Thorine
antipatičnosti. Alex nikada nije voljela plavuše. Nije bila sklona trpati
nekoga u određeni kalup, ali kada je bila riječ o plavušama, nije mogla, a
da to ne čini. Hodale su na određeni način, govorile, zabacivale kosu i to
joj je jednostavno išlo na živce. Njihovo bespomoćno pjevušenje dok su
govorile, taj patetični glas male djevojčice, čak i u tragovima, kod Alex je
izazivao želju da nekoga udari. Sve to nije imalo nikakve veze s tvrdnjom
da su glupe. Znala je da nisu sve plavuše po prirodi glupe, iako s druge
strane, nije ih znala puno, ako ih je uopće znala, koje su bile jako pametne.
U tome je bila srž njezine odbojnosti prema njima. Većina plavuša nikada
nije trebala naporno raditi da dođu do onoga što su u životu htjele, zbog
toga su razvile neke vještine, osim očijukanja i zabadanja noževa drugim
ženama u leđa, koje su bile korisne u raznoraznim prigodama.

Naravno, danas je rijetko koja plavuša bila prirodna plavuša. Thori je

morala priznati da je ona ta. Malo je ljudskih stvorenja, čak i onih koji su
kao djeca bili plavi, došlo u zrelije godine, a da im kosa nije prirodno
potamnjela. Međutim, Thora je imala danske krvi pa je njena plava
vikinška kosa boje slame bila iste boje kao i kosa njezina oca koji je s
pedest osam godina još imao nevjerojatno puno kose. Zbog toga je iz
Thore, za razliku od spaljenih, prošaranih, ograničenih, ukočenih,
ismijavanih plavuša kao i onih s tamnim izrastom, zračilo nekakvo
grabežljivo samopouzdanje, ptičji oprez koji je čovjeku govorio da neće
daleko dospjeti pokuša li joj što natovariti na vrat. Isto to tjeralo je
muškarce i žene da se okrenu za njom dok je na ulici prolazila pokraj njih.
Na kraju, isto to natjeralo je pametnog i zgodnog mladog liječnika po
imenu Chris Shepard da je zaprosi, a da ne spominje zakonsko posvojenje
 Greg Iles

dječaka bez oca rođenoga prije devet godina. Nije loše za ženu njezine
prošlosti.

Alex se požurila preko glavne ulice i počela hodati iza Thore koja je
sad bila jednu ulicu ispred nje. Razljutila se kada je vidjela kako se mladi
poslovni čovjek okrenuo za 180 stupnjeva ne bi li promatrao Thoru kako
se udaljava od njega. Tada je Thoru zaustavio jedan stariji čovjek i oni su
se upustili u razgovor. Thora je vatreno raspravljala često koristeći se
rukama kako bi objasnila to što želi. Alex se okrenula i zagledala u izlog.

Od početka je nagonski osjećala odbojnost prema Thori, iako nije znala

zašto. Nitko nije mogao poreći da je Thora imala teško djetinjstvo. Život je
počela sa srebrnom žlicom u ustima, ali tu su joj žlicu brzo oteli. Kći
poznatog kirurga s Vanderbilta, Thora Rayner, provela je prvih osam
godina svog života u otmjenim krugovima Nashvillea u Tennesseeju.
Otmjena škola, odabrani klub, škola jahanja, sve što si čovjek može
zamisliti, no kada je Thora imala osam godina pijanstvo njene majke
dosegnulo je kritičnu točku. Nakon nekoliko pokušaja da se okani pića,
Anna Rayner odala se takvom pijanstvu da nije bilo nade da će se iz toga
izvući. Uz pomoć nekih prijatelja, Lars Rayner strpao ju je u državnu
bolnicu, a onda predao zahtjev za rastavu braka. Šest mjeseci poslije bio je
slobodan, ali cijena da zadrži svoje bogatstvo bila je njegova kći. To što se
odrekao prava na Thoru nije jako utjecalo na dr. Raynera, ali je iz temelja
promijenio budućnost djevojčice.

Thorin život postao je lutanje od jednog do drugog gradića istočnog

Tennesseeja. Pohađala je državne škole jer si privatne nije mogla priuštiti
jer je novac za uzdržavanje, koji je odredio sud, majka spiskala na
alkohol. Majčino se opijanje pojačavalo i smanjivalo bez nekog posebnog
pravila, međutim, nekoliko puta Thoru je morala uzeti baka po ocu.
Ocjene u srednjoj školi bile su joj osrednje ili loše sve do prve godine
koledža kada je konačno odlučila ocu pokazati što može postići kada se
zainati. Kad je na svim testovima postigla najbolje rezultate, Lars Rayner
konačno je to opazio. Ponudio joj je da će povući veze da Thora dođe na
Vanderbilt i da će platiti račun. Thora je odbila. Umjesto toga, sama je
podnijela molbu i dobila stipendiju na očevu sveučilištu.

Nažalost, nije dugo imala sreću. Majčini geni i narav radili su protiv
nje. Nakon izvrsnoga prvog semestra, ocjene su postajale sve lošije kako
se bližio kraj druge godine, koju na kraju nije završila. Kada se zaposlila
kao konobarica u sumnjivom lokalu u predjelu Printers Alleyju, razlog je
uskoro postao očit. Thora je bila trudna. Momak je zbrisao, ali Thora je
unatoč tome odlučila roditi. Uz novčanu pomoć svoje bake i njenu pomoć
u čuvanju djeteta, upisala je školu za medicinske sestre koju je nakon
dvije godine završila i to s dobrim ocjenama. Počela je raditi u Bolnici za
ratne veterane u Murfreesborou u Tennesseeju, ali je nakon samo devet
mjeseci dala otkaz i preselila se, iznenada i bez objašnjenja, u Natchez u
Mississippiju. Alex je vjerovala da se iza toga krije neka prljava afera, ali
za to nije imala dokaza (iako je dala jednom detektivu da to istraži).
Thoru su zaposlili u Bolnici sv. Katarine i ondje je upoznala Reda
Simmonsa, naftaša koji će postati njezin prvi suprug, a ubrzo nakon toga
ona udovica. Jako bogata udovica.

Alex pogleda ulijevo. Thora je još dvadesetak sekundi razgovarala sa

starijim muškarcem, onda ga je zagrlila i krenula dalje niz Glavnu ulicu.
Alex iz torbice izvadi mali fotoaparat i poslika muškarca dok je prolazio
pokraj nje. Izgledao je kao šezdesetogo- dišnjak, vjerojatno prestar da bi
joj bio ljubavnik.

Alex se već dugo ponosila svojom tjelesnom kondicijom, ali

iscrpljivalo ju je obično praćenje Thore na njezinim svakodnevnim
izlascima. Dizanje u zoru radi trčanja, najmanje osam, a ponekad i deset
kilometara, potom tuširanje na brzinu kod kuće, nakon toga odlazak na
gradilište kuće Shepardovih u Avalonu. Thora se obično oko pola sata
prepirala s građevinarima, zatim bi se svojim mercedesom s pomičnim
krovom odvezla u klub na plivanje ili nekoliko setova tenisa (Alex je
obično gledala s parkirališta). Nakon toga je naizmjence isla urediti kosu
ili nokte, odnosno žestoko vježbati u fitness centar. Još jedno tuširanje,
potom ručak s najmanje jednom prijateljicom. Najviše je voljela
tajlandsku kuhinju iz odličnog restorana u središtu grada i to je vjerojatno
sada bilo njezino odredište. Nakon jela (malo hrane, vidjela je Alex s
obližnjeg stola), Thora je često još jedanput odlazila na gradilište.

Jedino odredište na koje je odlazila svaki dan bila je Osnovna škola sv.
Stephena gdje je pokupila Bena. Dok su majke većinom čekale u redu i do
dvadesetak minuta, ako njihovo dijete izjuri iz škole odmah nakon zvona,
Thora se uvijek pojavljivala dvadeset minuta poslije. Tako je izbjegavala
dosadno čekanje i obično je našla Bena kako sam na igralištu nabacuje
loptu u koš.

Nakon što ga je odvezla kući i predala sluškinji, ostatak po- slijepodneva

provela je obavljajući razne poslove ili u nabavi, potom bi ponovno otišla
u Avalon na gradilište prije povratka kući u Elgin. Za vrijeme tih
odlazaka potkraj dana, dr. Shane Lansing dva puta je došao u intiman
posjet. Alex nikada nije ušla u kuću dok je Lansing bio unutra, ali ako se
kirurg ponovno pojavi, namjeravala je ući. Nakon dva susreta s dr.
Shepardom (nije očekivala da će tako uporno braniti ženinu čestitost) bilo
joj je žao da u Natchez nije dovela Willa Kilmera. Stari partner njezina oca
lijevom je rukom rješavao slučajeve bračne nevjere, a imao je i opremu
kojom je mogao prisluškivati i pratiti razgovore s digitalnih mobitela.
Međutim Will joj je već sada radio uslugu tako što je nadzirao Andrewa
Ruska, a Alex si nije mogla priuštiti da plati nekom od njegovih detektiva
da dođe u Natchez. Ipak, radila je na tome da se ubaci u Thorinu elektro-
ničku poštu. Thora je svuda nosila dlanovnik i često se pomoću tog
uređaja priključivala na internet. Alex je imala osjećaj da bi dr. Shepard
shvatio u kakvoj je opasnosti i prihvatio njezin plan kad bi samo došla do
jedog pisma poslanog elektroničkom poštom koji bi dokazivao da su
Thora i Lansing ljubavnici.
 Thora se ponovno zaustavila, ovaj put da porazgovara s muškarcem
svojih godina. Kada se Alex oprezno približila kako bi uhvatila o čemu
razgovaraju, zazvoni joj privatni mobitel. Kada se odmaknula i javila,
začula je duboki glas Willa Kilmera.

— Hej, striče Will — šapnula je, obrativši mu se s poštovanjem iako je

u njenim riječima bilo puno ljubavi.

— Imam za tebe novosti - rekao je stari čovjek.

— Dobre ili loše?

— Loše, za sada. Malo prije, Andrew Rusk prevario je jednog mog

čovjeka i zbrisao.

— Ma, sranje. Kako je uspio zbrisati tvojem čovjeku?

— Seronja se porscheom, koji ima pogon na sva četiri kotača, odvezao

do rijeke Pearla i naglo skrenuo ravno u blato. Moj momak bio je u crown
victoriji, nabrijanoj, ali to u blatu ne pomaže. Ne vjerujem da je Rusk to
napravio radi zabave. Mislim da je išao na neki važan sastanak. Zašto bi
se inače toliko trudio?

— K vragu.

— Rekao sam ti da nam treba više automobila, ali ti si rekla da...

— Znam što sam rekla — odbrusila je Alex, ljutita što nema novca za
nadzor kakav bi bio primjeren za taj slučaj. Skrtica, pametnja- kovićka,
šaptao je njezin otac iz groba. Sav nadzor koji je do sada platila, bio je
uzaludan. Rusk je nestao, a ona ne može ništa poduzeti dok on ne odluči
ponovno pojaviti se.

Trideset metara dalje, Thora se rukovala s muškarcem s kojim je

razgovarala, potom je prešla Trgovačku ulicu i skrenula desno. Alex ju je
slijedila.

— Žao mi je, Wille. To je samo moja krivnja. Ja sam ti vezala ruke.

S druge strane začulo se teško disanje. Kilmer je imao sedamdeset godina

i uznapredovali emfizem26. — Sto hoćeš da sad napravim, zlato?

— Ako možeš, postavi nekoga pred Ruskovu kuću. Jednom mora doći
kući, je li tako?

—Jest. Večeras će sigurno biti doma.

— Ako ga nismo stvarno prestrašili.

Will nye ništa rekao.

— Misliš li da bi takav lik zbog ovoga pobjegao iz grada?

— Ne, ne mislim. Nije to samo tako. Ima posao koji donosi veliku
zaradu, ženu, veliku kuću, djecu.

26 Bolest koja zahvaća pluća. Kod oboljelih tkivo unutar pluća se postepeno uništava što dovodi do pada rada pluća i s
vremenom do smrti
— Djeca ne žive s njim — naglasi Alex.

— Samo polako. Rusk je bogati odvjetnik, a ne agent CIA-e. Doći će

doma.

Teškom mukom se smirila. Thora je gotovo stigla do tajlandskog

restorana.

— Poslat ću nekoga onamo — doda Will. — Ako nitko nije slobodan,

otići ću sam.

— Ne moraš to... — Alex je stala usred rečenice. Thora se naglo

zaustavila na pločniku kako bi se javila na mobitel. Sada je bila naslonjena
na zgradu držeći mobitel sasvim blizu uha.

— Bože, voljela bih da si tu — uzbuđeno će Alex.

— Što se događa?

— Ništa. Moram ići. Nazovi me.

Kada je prekinula, Thora se odmaknula od zida i okolišajući zavirila kroz

prozor tajlandskog restorana. Očito zadovoljna, ki- mnula je, potom
spremila mobitel u džep i promijenila smjer, vraćajući se brzo prema
Glavnoj ulici. Ravno prema Alex.

Alex je brzo ušla u najbližu trgovinu u kojoj je bilo svega osim sudopera.
Zidovi su bili puni starinskog pokućstva, uokvirenih zrcala, grafika,
pletenih košara i plitica punih čokoladnih bombona s orasima, za
prodaju. Kada je Thora prošla pokraj trgovine, izraz lica bio joj je vrlo
ozbiljan. Alex nabroji do petnaest, potom izađe iz trgovine i krene za
Thorom prema mercedesu. Nešto će se dogoditi.
 14. POGLAVLJE

Andrew Rusk još jednput provjeri kilometražu na porscheu, a onda među

drvećem počne tražiti izlaz. Sišao je s MC 55 prije četrdeset minuta, a
nakon četrdeset kilometara skrenuo je na uzak šljunčani put. Negdje na
ovoj cesti bilo je skretanje za lovački kamp Chickamauga. Rusk je
petnaest godina bio član otmjenoga lovačkog društva, kupivši članstvo
nakon što se njegov tast povukao, a osim što je u jesen značilo bavljenje
lovom, članstvo se pokazalo višestruko korisnim.

Rusk napokon ugleda skretanje, označeno natpisom iznad prilazne

ceste. Okrenuo je vozilo i stao ispred željeznih vrata koja su mu
prepriječila put, a zatim na brojčanik na stupu do vozila utipka šifru.
Kada su se vrata otvorila, on se polagano proveze kroz njih. Još je trebao
prijeći kilometar po makadamu i to je učinio polako. Unatoč velikom
bogatstvu članova kluba, ova cesta bila je loše održavana. Pitao se jesu li
je ostavili u takvom stanju kako bi zadržali privid da ovdje vladaju
priprosti uvjeti, jer je to ipak bio samo privid.

Iako se činilo da su društvene zgrade obične brvnare, sobe u njima bile

su uređene kao u hotelu, s vlastitom kupaonicom, centralnim grijanjem,
klimatizacijom i satelitskom televizijom u zajedničkoj prostoriji.
Ozbiljnim lovcima troškovi su bili opravdani. Na ovom području bilo je
više bjelorepih srna nego u bilo kojem drugom dijelu Sjedinjenih Država.
Najveći srndač ikad ulovljen ustrijeljen je u Mississippiju. Bjelorepi su
voljeli gustu šikaru na- stalu od mladog drveća i netaknute šume ovoga
dijela države napuštene prije gotovo 200 godina. Ovo je bio raj za srne i
lovci iz cijele zemlje plaćali su najviše cijene da ovdje love. Cijene su bile
još više na jugozapadu, baš oko Natcheza. Ono je bio raj za srne.
 Dok se Rusk vozio prema središnjoj zgradi i parkirao, pogle- dom je
pretražio čistinu tražeći Eldona Tarvera. Nije vidio nikoga.

Izašavši iz cayennea, pokuša otvoriti vrata glavne zgrade, ali bila su

zaključana. To je imalo smisla jer Eldon Tarver nije bio član lovačkog
društva pa nije imao ključ. Međutim, zahvaljujući Andrewu Rusku,
Tarver je znao šifru koja je otvarala ulazna vrata. Dogovorili su to davno
prije u slučaju iznenadne opasnosti. Odabrali su Chickamaugu jer su
ovdje sklopili prvi zajednički posao. Njihovo poznanstvo trajalo je dvije
godine dulje od toga prvog sastanka, a u međuvremenu gotovo da se
nisu sreli. Svi naknadni sastanci trajali su manje od dvije minute i
događali su se na tako javnome mjestu da za njihov susret čak nitko
nikada ne bi rekao da je to sastanak.

Unatoč praznoj čistini, Rusk je bio siguran da je dr. Tarver već ovdje.
Sakrio je svoje vozilo u slučaju da naiđe neki drugi član društva, što je
izvan sezone bilo malo vjerojatno, ali nikad se ne zna. Pitanje je bilo, gdje
će ga Tarver čekati?

Rusk je sklopio oči osluškujući zvukove šume. Prvo je čuo vjetar,

šuštanje milijuna proljetnih listova. Potom ptice: vrapce, šojke, bregunice.
Osamljenu prepelicu. Povremeno kuc kuc kuc djetlića. U pozadini svega
toga čuo je brujanje kamiona u daljini na autocesti 28. Međutim, ništa u
ovoj šarenoj simfoniji nije odavalo prisustvo drugoga ljudskog bića.

Tada osjeti miris vatre.

Njemu slijeva, negdje je gorjelo drvo. Pošao je u tome smjeru, hodajući

između drveća dugačkim, sigurnim koracima. Što je išao dalje uz vjetar,
to je jače osjećao miris dima. I mesa. Netko je ondje kuhao! Posumnja daje
to Tarver, ali morao je provjeriti.
 Trenutak poslije, našao se na maloj čistini usred koje je sjedio Eldon
Tarver. Veliki patolog pazio je na željezni kotlić postavljen iznad slabe
vatre, a čistinom se širio miris mesa koje je cvrčalo. Na žici pokraj dr.
Tarvera visjelo je ubijeno lane, svježe oderano, ali samo djelomično
razrezano.

— Sjedni - kaže Tarver svojim dubokim baritonom. - Pripremam

rebarca. Bolesno su dobra, Andrew.

Ubivši lane, patolog je prekršio nepovredivo pravilo društva. Ubivši

ga izvan sezone, prekršio je nekoliko državnih i saveznih zakona.
Međutim, Rusk nikome neće ništa reći o tome. Ima većih problema
kojima se treba pozabaviti, a koji god propis i zakon

prekršio, dr. Tarver učinio je to svjesno i namjerno. Tarver džepnim

nožićem nabode komad rebarca i digne ih u zrak. Rusk uze nožić i u znak
prijateljstva pojede meso.

— Dobro je — reče. — Vraški dobro.

— Kako ne, ovako svježe, čak i sirovo.

—Jeo si sirovo?

Na patologovu licu pojavi se zagonetan izraz. O, Bože, jesam. Dok sam

bio dječak... ali to je druga priča.

Jednom bih volio čuti tu priču, pomisli Rusk. Kad ću imati više vremena,
volio bih ćuti što može pretvoriti dječaka u ovakvu spodobu. Znao je
nešto malo prošlosti dr. Tarvera, ali nedovoljno da objasni njegovo
neobično ponašanje i interes, no, danas nije bio dan da ga gnjavi s tim
stvarima.

— Imamo problem - bez okolišanja će Rusk.

— Ovdje sam, zar ne?

— Zapravo, dva.

— Samo polako — kaza Tarver. — Sjedni. Uzmi još malo divljači.

Rusk se pretvarao da gleda u vatru. Nije vidio pušku pokraj dr. Tarvera,
čak ni pištolj. Pokraj njegovih nogu ležala je platnena torba marke Nike u
kojoj je možda bio pištolj, možda čak automatska puška. Morat će je
držati na oku. - Nisam gladan, stvarno — rekao je.

— Više bi volio da odmah prijeđemo na posao?

Rusk kimne.

— Onda moramo odmah riješiti neke sitnice?

Sitnice?

— Svući odjeću, Andrew.

Ruskovim tijelom proširi se adrenalin. Da me želi ubiti, bi li mi rekao da se
svučem? Da se riješi muke da ne mora svlačiti moje truplo? Ne. Koja bi bila svrha
toga? — Doktore, zar misliš da sam ozvučen?

Tarver se slatko nasmiješi. — Rekao si da se pojavila iznenadna opasnost.

Stres tjera ljude da rade stvari koje inače ne bi napravili.

— Ti ćeš se također svući?

—Ja ne moram. Ti si sazvao sastanak.

To je imalo smisla. Osim toga, koliko je Rusk poznavao Tarvera, neće se

reći ništa bitno tako dugo dok ne posluša doktorovu naredbu.
Zahvaljujući Bogu što je ostavio pištolj u porscheu, sagnuo se i razvezao
cipele, potom je raskopčao hlače i svukao ih. Potom je svukao košulju
marke Ralph Lauren i ostao samo u gaćama i čarapama. Činilo se da
Tarver gleda vatru, a ne njega.

—Je li to dosta? — pitao je Rusk.

— Sve, molim - rekao je Tarver ravnodušnim glasom.

Rusk proguta psovku i skine gaće. U tome trenutku osjećao se čudno, i

začudo, bilo gaje stid, što ga je smetalo. Sto puta se svukao pred
muškarcima u svom klubu kamo je išao na rekreaciju, a cijelu je mladost
činio istu stvar po svlačionicama diljem države. Sigurno se nije imao čega
stidjeti, uklapao se u mjerila, a neke žene čak su govorile da je dobro
obdaren. Međutim, ovo je bilo drugo. Ovo je bilo svlačenje do gola pred
tipom koji je bio sklon tko zna kakvim nastranostima, a uz to i patolog,
čovjek koji je hladnokrvo promatrao tisuće mrtvih tijela i procjenjivao
svaki nedostatak na tijelu. Grozno. Dr. Tarver nije mu nimalo olakšavao
stvar. Sad je zurio u Ruskovo tijelo kao entomolog koji proučava kukca
koji se pari.

— Radio si na latissimi dorsi — zaključi Tarver.

Istina. Lisa je zapazila da su godine ostavile trag na njegovim leđima

pa je Rusk u klubu dodatno vježbao na spravama kako bi popravio
navodni nedostatak. K vragu, kako je to Tarver znao nakon što gaje samo
jedanput pogledao...

— Trebao bi više raditi na nogama — dodao je patolog. - Dizači utega

opsjednuti su gornjim dijelom tijela, ali slabe noge kvare cijeli dojam. Sve
je u simetriji, Andrew. U ravnoteži.

— Zapamtit ću to - reako je odvjetnik s prizvukom gorčine. Rusk je

znao da ima mršave noge, ali za vrijeme faksa bile su dobre. Osim toga,
imao je važnijih briga od vježbanja. Tko je, uostalom, Tarver da se javlja?
Lik je krupan, točno, ali jesu li njemu napeti mišići? Rusk je pretpostavljao
da se ispod flanelske košulje, koja uopće nije bila prikladna za ovo
vrijeme, krije veliki hladen- tinasti pivski trbuh.

— Odjeni se — kaza dr. Tarver. — Izgledaš kao kornjača bez oklopa.

Rusk navuče gaće i hlače, a onda sjedne da obuje cipele. - Kada smo
posljednji put bili ovdje, rekao si mi da mrziš šumu.
 Liječnik se tiho nasmije. — Ponekad mrzim.

— Što to znaci?

— Malo toga znaš o meni, Andrew. Čak i da ti kažem... moje iskustvo

uopće se ne uklapa u tvoje poimanje života.

Rusk je to pokušao protumačiti kao aroganciju, ali to nije bilo rečeno s

tom namjerom. Činilo se da Tarver govori: Ti i ja nismo iz istog plemena,
možda smo čak različita vrsta. To je bilo točno. Bez obzira na to kakav je
bio odnos dr. Tarvera prema šumi, očito u njoj nije bio stranac. Na tome
posljednjem izletu prije pet godina, bio je u Chickamaugi kao gost jednog
kirurga ortopeda iz Jacksona. Dva dana nije ništa ulovio, zbog čega mu se
ostatak društva, koji su te godine ubili rekordan broj divljači, iako
uglavnom srna i to manjih, podsmjehivao. U isto vrijeme, taj vikend nitko
nije pričao ni o čemu drugome nego o Duhu, pametnom srndaću,
kapitalcu koji je već deset godina uspješno izmicao najboljim lovcima
društva. Nakon što ga dvije godine nitko nije vidio, Duh je uočen tjedan
dana prije i svi su ga htjeli uloviti, muškarci i mladići. Svaku večer, Tarver
je u tišini slušao kako članovi društva pokraj vatre pripovijedaju priče o
Duhu, neke istinite, neke izmišljene, a svako jutro prije zore nestao bi u
šumu.

Trećega dana, bila je nedjelja, sjećao se Rusk, Eldon Tarver vratio se u

kamp noseći na leđima 110 kilograma teško tijelo Duha. Mnogi članovi
društva uzrujali su se što je ubio njihovu gotovo legendarnu životinju, ali
što su mogli reći? Tarver nije ubio Duha gađajući ga s čeke, onako kako je
danas lovila većina lovaca, čekajući, u donekle udobnim uvjetima, da
ispod njih prođe srna, taktika koja je i osmogodišnjaku omogućavala da u
svom prvom lovu odstrijeli srnu. Dr. Tarver je otišao i prikrao se Duhu na
starinski način, indijanski način. Tri dana slijedio je velikog srndaća
uzduž i poprijeko lovnog područja, što je bilo vraški naporno s obzirom
na gusto šiblje i blato od jesenskih kiša. Tarver nikada nije rekao više od
toga (držeći se valjda drevnog praznovjerja da se gubi moć kad se o
nečemu govori), ali su na kraju članovi društva iz toga stvorili legendu.
Oni koji su lovili s čeke pričali su o tome kako su, taj dan kada je srndać
ubijen, čim je svanulo čuli neobične zvukove, zov parenja, borbenu riku,
zvukove koje može proizvesti samo vrhunski lovac. Potom se začuo samo
jedan pucanj, savršen pogodak u kralježnicu od kojeg se Duh srušio ondje
gdje je stajao. Bila je to gotovo bezbolna smrt kakvoj se srndać mogao
samo nadati. Nije morao kilometrima trčati kroz grmlje pogođen blizu
srca, ili u trbuh pa da mu se puni krvlju, nego je to bila trenutna uzetost i
smrt.

Poslije tog poslijepodneva, Rusk je bio vani i vadio utrobu svom srndaću
kapitalcu. Kao da ga je poslala sudbina, prišao mu je Eldon Tarver i
ponudio da će mu pokazati neke vještine kako da brže očisti srndaća.
Kada mu je Rusk dao svoj nož za deranje kože, bio je svjedok tako
vještom radu ruku i poznavanju anatomije da je ostao bez riječi. Toliko je
bio očaran Tarverovim spretnim baratanjem nožem da je jedva mogao
pratiti što čovjek govori. Onaj dio njegova mozga koji nije bio potpuno
zaokupljen krvavim prizorom što se odigravao pred njegovim očima
počeo je razmatrati jednu ideju koja se prije nekoliko godina rodila u
najskrovitijem kutu njegove duše, ideju nastalu iz potrebe, a neostvarenu
zbog moralnih skrupula i nedostatka prilike. Međutim, što se dulje bavio
odvjetništvom, to su se više te skrupule gubile, a moral, Rusk je to znao
čak i onda, nije bio sastavni dio osobe Eldona Tarvera.

— Dva problema — rekao je Tarver uzevši komad mesa s noža i stavivši

ga u usta. - Tako si rekao.

—Jesam. Možda su i povezani.

Tarver je polako žvakao, kao čovjek naviknut da mu zalihe traju što je
moguće dulje. — Zna li itko tko sam ja, Andrew?

-Ne.

— Zna li itko da smo ti i ja na bilo koji način povezani?

-Ne.

— Zna li itko što radiš?

-Ne.

— Sumnja li tko?

Rusk obliže usne nastojeći izgledati smireno. — Ne mogu to isključiti. Ne

sto posto.

-Tko?

—Jedan agent FBI-ja.

Tarver napući donju usnu. — Tko je on?

— Radi se o ženi. Sestri Grace Fennell. Zove se Alexandra Morse.

Na Tarverovim usnama pojavi se neobičan osmijeh. — Aha. E, pa, znali
smo da ona znači opasnost. Zašto sumnja na tebe?

— Bili Fennell misli da je njegova žena prije nego što je umrla možda
nešto rekla Morseovoj. Jako se uzrujala zbog sestrine smrti, sjećaš se?
Otela je Fennellova sina.

— Ali vratila ga je prije pogreba, točno?

— Točno. Ta obitelj pretrpjela je puno udaraca i prije nego što smo se

mi pojavili. Otac je ubijen tijekom jedne pljačke. Majka upravo umire od
raka jajnika. Morseova je nekoliko mjeseci poslije očeve smrti gotovo
potjerana iz Ureda zato što je zbog nje ubijen jedan njezin kolega.

—Je li ti se izravno obratila?

-Ne.

Dr. Tarver je uporno piljio u Ruskove oči. — Pitanje glasi, Andrew, otkud
ona uopće zna da postojiš?

— To ne znam.

—Je li joj Fennell rekao nešto o tebi?

— Moguće... ali zašto bi? Ne vjerujem. On nije glup.

— Ševi je?
— Mislim da ne - odgovori Rusk zapitavši se to i sam prvi put, prilično
površno za odvjetnika koji se bavi rastavama, shvati. - Hoću reći, koliko ja
znam, ne.

Taj odgovor očito nije zadovoljio Tarvera.

— Nikad se ne bi ševila s Billom Fennellom - kaza Rusk s više

samopouzdanja. — Predobra je za njega i prevatrena.

— Ima vaginu, ne?

— Slažem se.

— Zašto, nije njegov tip?

— Sjećaš se spisa o Fennellima, je li tako? On je u biti zmija.

— Tom usporedbom vrijeđaš ta stvorenja — neobično oštro će Tarver.

Zbunjen, Rusk nekoliko puta zatrepće očima, a onda nastavi. - Provjerio

sam Morseovu prije našeg posla, sjećaš se? Ona je agentica koja sve radi
po propisu, uvijek igra po pravilima. Barem je tako bilo. Zato je ušla u
FBI, a ne CIA-u.

— Međutim, ne znaš ništa više o njezinu mentalnom sklopu.

— Kada već tako pitaš, mislim da ne.

— Možda se radi o poslovnoj vezi — zamišljeno će Tarver. — O poslu s
nekretninama između tebe i Fennella.

— Možda.

— Trebao si se držati dijamanata.

— Ovaj posao bolji je od dijamanata. Puno bolji.

— Nije ako zbog njega stradaš.

Rusk je odmah zaključio dvije stvari koje su ga jako uznemirile: prvo, dr.
Tarver je upotrijebio jedninu, drugo, nije spominjao zatvor, prešao je
ravno na smrt. Gotovo. Kraj priče.

Tarver je s novim zanimanjem promatrao Ruska. - Što je agentica Morse

napravila da si se tako uzrujao? Očito si zabrinut.

— Mislim da me netko možda slijedi. - Nevjerojatno ublažavanje stvarnog

stanja. Ni spomena o crown victoriji i jurnjavi uz rijeku Pearl... ništa što bi
pokrenulo pretjerano razvijeni osjećaj za samoodržanje Eldona Tarvera.

Tarver se ukipio. - Možda te slijedio? Ili te slijedio?

— Moguće je. Nisam siguran.

— Što misliš, tko te slijedi? FBI?

— Iskreno, ne vjerujem.

— Pusti pretpostavke, Andrew. Daj mi činjenice.

Rusk se odupro nagonu da opsuje patologu. - Ako Alex Morse čačka po

sestrinoj smrti, onda to radi na svoju ruku. Morseova se već svojim
nadređenima usrala u čizmu. Zašto bi FBI istraživao smrt Grace Fennell?
To je državni zločin.

— Ti si odvjetnik. Istraži to.

— Hoću.

— Što još je Morseova napravila?

Sad dolazi... — Možda je provalila u moj ured.

Tarver je gledao ne trepnuvši. - Jesi li u išta siguran, Andrew? Ili se

jednostavno bojiš reći mi istinu?

— Ne bojim se — rekao je iako je to bilo krajnje smiješno. — Čak i da je

provalila, u mom uredu nema što naći. Hoću reći, ništa što bi nas teretilo.

— Uvijek ima nešto. Znam takve kao ti, bolesne od toga da sve treba
zapisati. Ma daj...

— Ako je ušla u moje računalo, možda je otkrila neke poslovne veze.

Iako, ništa protuzakonito. Sve je pošteno.
— Ali veze — tiho je rekao Tarver. - Veze s ostalim pokojnicima. S
bračnim drugovima pokojnika.

— Samo kod početnih poslova - kaza Rusk. — Posljednjeg prije tri

godine.

— Ne računaš li Grace Fennell — podsjeti ga Tarver.

— Točno.

Tarver baci u kotlić još nekoliko komada mesa. Rusk je razmišljao kako bi
bilo da iskoristi ovaj trenutak tišine da mu kaže za EX NIHILO, međutim
nekako mu se nije činio pravi trenutak.

—Još nisam ništa čuo o drugoj opasnosti—promrmlja dr. Tarver.

— Druga je izravnija, ali lakše ju je riješiti.

— Nastavi.

Radi se o jednom od bivših klijenata. Williamu Braidu.

— Vlasniku brodarske tvrtke iz Vicksburga?

— O njemu.

— Što je s njim?
— Ima slom živaca. Ne zafrkavam te, Eldone. Zbog grižnje savjesti jer je
gledao kako mu žena umire. Halucinira, u mnoštvu vidi svoju mrtvu
ženu, takva luda sranja. Dugo je umirala, znaš. Jednostavno, ne može se
pomiriti s tim. Strah me što bi mogao napraviti. S kim bi mogao
razgovarati. Sa svojim svećenikom? Psihijatrom? Možda čak s policijom.

— Braid te nazvao?

— Zaustavio me na vražjem golfskom igralištu! Jučer se provezao

pokraj moje kuće! Lisa se izbezumila.

Lice dr. Tarvera se uozbiljilo. — Je li ga tko vidio?

— Samo Lisa, ali uspio sam je uvjeriti da čovjek nije opasan.

— Što ti je Braid rekao na golfskom igralištu? - Razmišlja o

samoubojstvu.

— Što čeka?

Rusk se usiljeno nasmije, ali previše se bojao za vlastitu kožu da bi

prihvatio šalu.

— Čemu govori da će se ubiti? — glasno je razmišljao dr. Tarver. —

Zašto to jednostavno ne učini?

— Upravo to. Mislim da nije osoba sklona samoubojstvu. Previše voli

samoga sebe. Mislim da će na kraju sve priznati policiji i svaliti krivnju na
nas.
Tarver je neko vrijeme gledao Ruska, a onda ravnodušno slegne
ramenima. — To se prije ili poslije moralo dogoditi. Doista, bilo je
neizbježno.

— Što da radimo?

- Ima li Braid djecu?

-Troje.

— Misliš da je zaboravio tvoje upozorenje? Zar je zaboravio što se

dogodilo njegovoj ženi?

- Eldone, mislim da mu je potpuno svejedno. Do toga je došlo.

- Ti ljudi - rekao je Tarver s gotovo opipljivim gađenjem. — Tako slabi.

Stvarno, kao djeca su. Nije čudo da danas žene preziru muškarce.

Rusk nije ništa rekao.

- Gdje je bila ta silna savjest gospodina Braida kada nam je plaćao da

ubijemo to staro strašilo?

Odvjetnik slegne ramenima. - On je baptist s juga.

Traver se na trenutak zbunio. Zatim se nasmijao. — Hoćeš reći da je

subotnja večer puno drukčija od nedjeljne?
— Dva različita svijeta, dragi moj.

Tarver je pokupio ostatak mesa iz kotlića u kojem je cvrčalo i stavio ga na

jedan od kamena koji su stajali oko vatre. — Nekoć sam poznavao takve
ljude.

— Što misliš, što bismo trebali napraviti?

Liječnik se nasmijao. — Mi? Možeš li ti nešto napraviti da nas iz toga

izvučeš?

Rusk se zamalo zacrvenio. — Pa... mislio sam...

- Mislio si, što ću ja učiniti da spasim tvoju guzicu.

To će me skupo stajati, odjednom shvati Rusk. Jako skupo.

Dr. Tarver se uspravio i protegnuo svoje visoko tijelo. Rusk je čuo kako se
napinju tetive. Tarver je izgledao kao sjedobradi lik koji u noćnom
televizijskom programu skuplja novčane priloge za gladnu djecu. Samo
što je on na licu imao znamen. Ta vražja stvar bila je odurna. Za Boga
miloga, otiđi na plastičnu operaciju, pomisli. Sad je dvadeset prvo
stoljeće, a ti si nekakav jebeni liječnik. Naravno, kada je o tome riječ,
poznavao je dosta liječnika s pokvarenim zubima.

—Ja ću se pobrinuti za gospodina Braida — rekao je Tarver bez

premišljanja.
Rusk oprezno kimne. Htio je čuti kada doktor namjerava krenuti u akciju,
ali nije ga htio razljutiti tim pitanjem.

- Hoće li Will Braid večeras biti kod kuće? - pitao je Tarver.

- Hoće. — Rekao sam mu da ću možda doći do njega da o tome

porazgovaramo.

- Budalo. Što ako to kaže svojoj ljubavnici?

- Ostavila ga je prije deset dana. Više nitko ne razgovara s njim. Djeca

su posljednja dva tjedna kod djeda i bake.

- U redu.

Rusk je lakše disao. Za sada nije spomenuo novac.

- Dvjesto pedeset tisuća - odjednom je rekao Tarver kao da mu čita

misli.

Rusku se zgrčila utroba. - To mi se čini puno - usudio se doda- dati. —

Mislim, on je za obojicu opasnost, nije li?

Lice dr. Tarvera izgubilo je svaku čovječnost. — Zna li Braid moje ime?

-Ne.
- Zna li kako izgledam?

- Naravno da ne.

- Onda meni nije opasnost. Ti si mi jedina stvarna opasnost, Andrew.

Savjetujem ti da me ne tjeraš da se pozabavim time.

- Kako želiš da ti predam novac?

- Na siguran način. Ovdje ćemo napraviti primopredaju, možda drugi

tjedan.

Rusk kimne. Četvrt milijuna dolara... tek tako. Samo da začepi usta
jednom klijentu kojeg je počela peći savjest. Ubuduće će klijenta morati
potanko ispitati. Ali kako? Nije lako procijeniti tko u sebi ima dovoljno
snage gledati kako se netko koga je nekoć volio, prije nego što se slomi,
pretvara u ispijenu ljušturu. Puno je brže nekoga ubiti i puno
jednostavnije. Povuče se obarač i izvor vašeg privremenog ludila leži u
mrtvačnici. Tri dana poslije uredi se za posljednje pojavljivanje u
mrtvačkom sanduku i puf, zauvijek nestaje. To je nekada bilo lako,
naravno, u danima jebenog Perryja Masona. Sada je moderno doba. Ne
možeš ustrijeliti nekoga koga poznaješ, a da se izvučeš. Ne možeš ih niti
zadaviti, otrovati, niti ih gurnuti s hotelskog balkona. Baš svakom
ubojstvu može se ući u trag i može se dokazati na sudu, a kod svakog
ubojstva prvoo- sumnjičeni su bračni drugovi i članovi obitelji. To je prvo
pravilo koje nauči svaki istražitelj koji se bavi ubojstvima.

Ne, želiš li ubiti svog bračnog druga i proći nekažnjeno, moraš učiniti
nešto stvarno domišljato, nešto što uopće neće biti prepoznato kao
ubojstvo. Andrew Rusk pronašao je način davanja takve usluge. Kao do
svakog dobrog proizvoda, ni do ovoga nije bilo jeftino doći, ni brzo, i
možda najvažnije od svega, William Braid bio je živi dokaz, to nije bilo za
slabiće. Potražnja je bila velika, ali bilo je malo onih koji su bili doista
prihvatljivi klijenti. Bila je potrebna zaista duboka mržnja da gledaš
bračnoga druga kako umire u mukama, znajući da si ti kriv za njegovu
patnju. S druge strane, razmišljao je Rusk, neki ljudi izvrsno su podnijeli
pritisak. Zapravo, neki ljudi kao da su bili stvoreni za tu ulogu. Sirili su
svoja krila i glumili, na- vukavši masku patnika u čemu su beskrajno
uživali to više što im je do tada to bilo nepoznato. Rusk se trudio nikoga
ne osuđivati. Nije bio zadužen za to. Njegov posao bio je omogućiti ishod
koji su mnogi ljudi priželjkivali, ali koji su si samo neki mogli priuštiti.

-Ako te muči novac — kazao je dr. Tarver — samo se sjeti kako bi bilo
da te dvadeset pet godina siluju u zatvoru. Ili kako bi bilo gurnuti ruku u
onu torbu. — Tarver pokaza na plavu platnenu torbu koja je ležala pokraj
njegovih nogu. - Mogao bih ti pružiti čvrsti dokaz za to. Za mene nema
opasnosti, a jamči mi potpunu sigurnost.

- Samo što bi ostao bez prihoda u budućnosti - hrabro odgovori Rusk.

- Tarver se nasmije. — Već sam bogat, Andrew.

Rusk nije ništa rekao, ali ovdje je bio na sigurnijem tlu. Na njihovoj
suradnji, dr. Tarver je zaradio milijune, ali patolog je već potrošio većinu
novca. Njegov privatni istraživački rad pojeo je golemu svotu. Rusk nije
točno znao na čemu radi, ali štogod to bilo, nije vidio svrhu, ako nije bila
riječ o novcu.

Rusk je znao da je Tarver jednom dobio otkaz u nekoj tvornici lijekova

zbog nedoličnog ponašanja, pa je ostao bez plodova svog istraživačkog
rada koji je za njih obavljao. Možda je Tarverov cilj bio tim ljudima
dokazati da im je to bila najveća pogreška koju su u životu napravili. Sve
je to u sekundi prošlo kroz Ruskovu glavu i to samo površno jer mu je
mozak bio usredotočen na pitanje što je u toj platnenoj torbi. Promatrao je
torbu već dvadeset sekundi i bio je gotovo siguran da se miče.

— Želiš li vidjeti? - upita Tarver.

Rusk odmahne glavom. Kada se radi o Eldonu Tarveru, čovjek može

samo nagađati što je u torbi. Zmija otrovnica? Nekakav jebeni otrovni
gušter? Sam Bog zna. — Moramo razgovarati o nečemu drugome.

— O čemu, Andrew?

— O mojoj sigurnosti.

U Tarverovu pogledu pojavi se novi oprez. — Da?

— Znao sam da ćeš se danas uzrujati. Osobito kad čuješ za Morseovu.

-I?

— Zbog toga sam smatrao da moram poduzeti određene mjere kako bih
se zaštitio.

Liječnikove vjeđe spustiše se kao vjeđe južnoameričkog guštera koji se

sunča na ožbukanom zidu.

-Što si napravio, Andrew?

— Smiri se, Eldone. Samo sam sklopio jednostavan ugovor prema
kojem će se, ako svaki dan ne napravim određenu stvar, pokrenuti
određen slijed događaja. — Rusk je čuo da mu drhti glas, ali morao je
nastaviti. Ako ne, nikada neće to reći. — Događaja koji će te strpati u
zatvor zbog višestrukog ubojstva.

U poluzatvorenim očima pojavi se čudno svjetlo. - Nemoj mi reći da si

kod svog odvjetnika pohranio svojevrsno priznanje? Ili negdje nešto
stavio u sef?

— Ne, ne, ovo je znatno sigurnije! I pouzdanije.

— Sto ako slučajno pogineš u nekakvoj nesreći?

— Imat ćeš nekoliko dana vremena da odeš iz zemlje. Iako, ne više. To i

nije tako loše. Već smo bogati kao kraljevi. Samo ćeš otići malo ranije,
ništa drugo. Najvažnije je to, ne možeš me ubiti i ostati u Americi. Samo,
zašto bi me htio ubiti? Zahvaljujući meni zarađuješ više novca nego što bi
na bilo koji drugi način dobio.

Tarver je duboko i ravnomjerno disao. — Nije točno. Tvoje poimanje

bogatstva jako je ograničeno, Andrew. Zarada od mojih istraživanja
zasjenit će ovo što smo zaradili. To što radimo smatram malim usputnim
poslovima, kao što student medicine zarađuje košenjem trave. Ruska je to
naljutilo jer je smatrao da je to što rade nešto revolucionarno. Međutim,
nije se htio prepirati. I dalje je gledao torbu. Bez dvojbe, u njoj je bilo nešto
živo.

— Moram se vratiti u grad — rekao je.

Tarver pruži ruku i otvori torbu. — Tvoje poimanje grada također je
ograničeno. Jackson u Mississippiju... moj Bože.

Kada se Rusk odmaknuo od vatre, nešto crno-žuto pojavi se iz otvorene

torbe. Izgledalo je kao glava guštera. Crnoga guštera sa žutom prugom
oko glave. Premalo je za guštera, pomisli, osim ako nije mlad.

— Prije nego što odeš — rekao je dr. Tarver - reci mi nešto o toj ženi.

— Ženi? — ponovio je Rusk sjetivši se zbog nečega Janice i njezinih

mišićavih bedara.

— Alex Morse.

— Aha. Radila je u Uredu kao pregovarač u talačkim krizama. Bila je

najbolja dok nije zajebala.

— Kakvu je pogrešku napravila?

— Dopustila je da osjećaji nadjačaju razum.

— Uobičajena zamka. - Gipkom kretnjom gotovo kao u baletana, Tarver

pruži ruku iza crno-žute glave i iz torbe izvadi prekrasnu šarenu zmiju.

Jao, sranje...

Tanko, šareno prugasto tijelo koje je bilo dugačko otprilike pola metra,
omota se oko Tarverove ruke kao oko debla nekoga blijedog kosmatog
drveta. Rusk se zagledao u šarene pruge: crvenu, žutu, crnu; crvenu,
žutu, crnu...

Tlak mu je tako brzo padao daje mislio da će se onesvijestiti. Bila je to

jebena koraljna zmija. Najgori jebeni ubojica! Osim, osim...ako to nije
neotrovna zmija koja izgleda potpuno isto kao i koralj- na. Crvena
kraljevska zmija! Sjetio se priče o nekim momcima koji su se nasmrt
prestrašili kad je netko donio takvu zmiju na njihovu svečanu prisegu.
Pokušao se sjetiti pjesmice koju je naučio u izviđačima: Crvena i žuta...
bježi joj s puta. Je li išla tako? Crvena i crna, plaha kao srna. Ako ima
pravo, Tarver u ruci opušteno drži vražju koraljnu zmiju, kao što bi Rusk
držao mačku.

— Gdje si došao do te jebene zmije? — pitao je Rusk drhtavim glasom.

—Jutros sam je našao. Plašljiva je kao i sve od njezine vrste.

— Izašla je iz torbe čim si je otvorio.

Tarver se nasmije. - Mislim da se htjela ugrijati na suncu. Ima hladnu krv,

sjećaš se?

Kao i ti, kretenu ludi.

-Je li agentica Morse udana? — upita Tarver.

-Nije

— Zanimljivo. Djeca?
— Ima samo nećaka. Fennellova sina.

—Jesu li bliski?

-Jako.

Činilo se da se dr. Tarver izgubio u mislima.

On je grubi, stari konj, pomisli Rusk. Nije baš jako ružan, osim što ima taj
znamen, ali je zbog koječega odbojan. Kao prvo, kozi- čav je. Ako mu
čovjek bolje pogleda lice, kao da gleda tlo puno rupa ili unutarnju oblogu
volkswagenova krova. Bio je cijelu godinu blyed kao da na njega ne utječe
nemilosrdno sunce Mississippija.

— Da, još nešto — kaza Rusk. - Sutra mi dolazi mogući klijent. Lik je
prava seljačina, za razliku od njegova bankovnog računa. Pouzdano
znam da mrzi svoju ženu. Postoji mogućnost da ona svaki čas potraži
nekog mjesnog lešinara koji se bavi rastavama, ali Lisa kaže da to još nije
učinila. Ako se on odluči za suradnju, ima li razloga da ga odbijem?

— Gramzivče. Koja je moguća zarada?

— Mislim da bi svaki mogao dignuti milijun.

Dr. Tarver je držao zmiju samo nekoliko centimetara od njegovih očiju. -

Stvarno?

— Da, ozbiljno. Rastava bi ga stajala deset puta više.

— Onda prihvati.

— Više se ne moram brinuti za Braida?

Tarver odmahne glavom. - Zaboravi Braida. Usredotoči se na

predstavljanje usluge. Imaš dar za to. Predstavljanje usluge.

Rusk se ovaj put iskreno nasmijao, djelomice zato što je to bila istina, a
djelomice zato što je dr. Tarver smatrao da za njega ima budućnosti,
budućnosti u kojoj nije bilo koraljne zmije omotane oko njegove
podlaktice. Rusk se odsutno pitao hoće li se William Braid suočiti s tom
zmijom, ali iskreno, nije niti želio znati. Ruku na srce, zmije su ga
živcirale. Čak i na daljinu. — Doista moram ići.

Tarver se nasmiješi. — Pozdravi moju malu prijateljicu.

Rusk odmahne glavom. - Hvala, ne.

— Uzmi sa sobom malo mesa. Za put.

— Nisam gladan. - Rusk se već odmaknuo desetak metara od vatre. -

Kako ću znati da si se pobrinuo za Braida?

Tarverove plave oči zabljesnu od ljutnje. — Jesam li ikada nešto obećao, a

da to nisam ispunio?

— Nisi. Moja pogreška.

— Idi, Andrew, i zapamti, dvjesto pedeset tisuća dolara. Hoću
nebrušeno kamenje, bijele kristale, ali ne one jeftine kojima se koristiš za
zavođenje studentica.

— Nebrušene bijele kristale - potvrdi Rusk našavši se napokon među

drvećem. - Dobit ćeš ih sljedeći tjedan.

Rusk je sada vidio samo još Tarverov obris, ali ruka oko koje je bila
omotana koraljna zmija bila je i dalje u zraku. - Naravno da hoću —
viknuo je.

Rusk se okrenuo i počeo trčati.

 15.POGLAVLJE

Chris je satima radio bez prestanka. Kad je došao odmoriti se u svoj ured,
lice njegove žene bilo je zadnje koje je očekivao da će vidjeti. Thora je
sjedila za njegovim pisaćim stolom i pisala po tipkovnici računala. Na
sebi je imala plave svilene hlače i tako tanku bijelu svilenu bluzu da je
vidio kroz nju. Začuvši šuškanje njegove bijele kute, digla je glavu i divno
mu se nasmiješila.

- Hej — rekao je. - Što radiš tu?

Spremala se odgovoriti, ali onda joj se pogled smrači. - Chri- se? Je li sve u
redu?

- Naravno. Zašto?

- Zelen si, dušo. Što se dogodilo?

On za sobom zatvori vrata. — Upravo sam pedesetpetogodiš- njakinji

dijagnosticirao uznapredovali rak pluća. Bila je prijateljica moje majke
dok smo živjeli u Natchezu.

Thora skine svijetloplavi šal koji je nosila u kosi i stavi ga na stol. — Žao
mi je. Znam da te takve stvari ubijaju.

159
- Stvarno mi je drago što te vidim. Samo sam iznenađen.
- Ma, slučajno sam prolazila autocestom pa sam skrenula ovamo da te
vidim i da dobijem poljubac. - Ustala je, obišla stol, stala na prste i
poljubila ga u obraz. — Sjedni.

Sjeo je. Thora je stala iza njega i počela mu masirati leđa. Do njega je
dopro blagi miris njezina parfema i on je uskoro bio u svom studiju, u
trenucima prije nego što je s njim sinoć vodila ljubav.

- Godi ti?

- Ponekad je ovaj posao doista grozan.

- Zato što sve uzimaš k srcu. Liječnici poput mog oca potpuno se
isključe. Dođu, operiraju, uzmu ček i idu dalje.

Chrisu pade na pamet Shane Lansing, on je dijelio tu osobinu s Larsom

Raynerom.

- Opusti se — tiho će Thora. — Samo na trenutak.

- Pokušavam.

Masirala mu je vrat pokušavajući smanjiti napetost. Pokušavao se

opustiti, uglavnom zato da joj udovolji. Masaža neće riješiti njegove
tekuće -probleme.

- Da, ručala sam s Laurom Canning u Planetu Tajlandu - kaza Thora.

— Rekla mi je da je danas u Alluvianu smjena gostiju. Rezervirali su nam
sobu za sljedeće tri noći. Jedina kvaka je u tome da moramo biti zajedno,
to znači zajedno u istoj sobi.

Chris se naslonio i pogledao njeno izvrnuto lice. — Hoćeš reći da danas

odlazite onamo?

- Ne, ne, sutra. Nećemo krenuti prije jutra.

Ponovno se nagnuo naprijed, pokušavajući to prihvatiti u tišini.

- Nemoj se brinuti! Stići ću odvesti Bena u školu, a gospođa Johnson

može ga odvesti Cameronu na rođendan ako ti nećeš moći doći na
vrijeme.

Chris je potpuno zaboravio na rođendan, proslavu u kuglani, poput

mnogih sličnih koje su priređivali Benovi školski kolege.

Thora je zaobišla stolac i sjela na stol. Bio je loše volje i njeno raspoloženje
je splasnulo, iako se činilo da je više zabrinuta nego ljutita.

- Prilično si šutljiv - rekla je gledajući ga prodorno.

Bilo mu je žao što se ne može oraspoložiti, ali nakon optužbi Alex Morse i
jutra punog smrtonosnih bolesti, nije mu bilo jednostavno veseliti se
njenim planovima za odmor. Gledajući Thoru naslonjenu na stol, nešto ga
silno pogodi. Zapravo, već sinoć je to zapazio, ali zbog probuđenoga
spolnog nagona potisnuo je to kao nešto nevažno.
- Koliko kilograma si izgubila? — pitao je zagledan u ravan trbuh
ispod svilene bluze.

Thora je ostala zatečena. — Molim?

- Ozbiljno. Premršava si.

Kratko se nasmijala. — Eto što trčanje napravi od čovjeka.

- Znam. Samo to može biti nezdravo. Još ti je mjesečnica redovita?

Imala sam je prije dva tjedna.

Chris se pokušavao sjetiti nekog dokaza da je to točno. - Volio bih da odeš

u predsoblje pa da te Holly izvaže.

Thora je ispružila ruku i stisnula ga za bedro. — Zafrkavaš se, Chrise.

— Ne. Ozbiljan sam - rekao je ustajući. — Sam ću te izvagati. Izvadit ću

ti i krv.

— Krv? - Thora se zapanjila. - Ni govora.

— Gle, rijetko kad dolaziš ovamo. Kada si posljednji put bila na

sistematskom pregledu?
Razmislila je. — Ne sjećam se, ali kada sam posljednji put bila na
ginekološkom pregledu kod Mikea Kaufmana, on me pogledao.

— Bio je to ciljani pregled. Zabrinjava me tvoje opće zdravlje. Osim

toga, kada te je Mike pregledao, nisi ni približno toliko trčala. Možda to
ima veze s tim da ne možeš zanijeti.

Thora ga hladno pogleda, ali ništa nije rekla.

— Što te muči? — pitao je iskreno zabrinut.

— Ništa, samo ne volim igle. Znaš to.

— To nije razlog da to odgađamo. Dođi. - Uzeo ju je za ruku i odveo je

do Hollyne sestrinske sobe. Ne izuvši sandale, Thora je stala na
medicinsku vagu. Chris zakima glavom i kaza joj da izu- je sandale. Kada
je to učinila, pomicao je crni željezni uteg tako dugo dok šipka vage nije
bila u vodoravnom položaju.

— Pedeset jedan kilogram — rekao je. - Koliko si imala kada smo se

vjenčali?

Thora slegne ramenima. - Ne sjećam se.

—Ja se sjećam. Pedeset sedam.

— Nikada u životu nisam imala toliko kila.

Chris se smijuljio. Sigurno laže, ali to nije ništa strašno. - Thora, imaš
metar šezdeset sedam. Ne moraš smršavjeti.

Uzdahnula je i sišla s vage.

Znao je da je neće pridobiti da ode niz hodnik do laboratorija zato ju je

posjeo i oko nadlaktice joj pričvrstio vrpcu od tlakomjera. Kada ju je
napunio zrakom, prekopao je po Hollynoj najdo- njoj ladici i iz nje
izvadio jednu od šprica koje je rabila za injekcije.

— Hej! — viknula je Thora. — Što ćeš s tim?

— Samo sjedi i budi mirna. Dobro baratam iglom.

— Istina - rekla je Holly njemu iza leđa. - Naći će venu i naj- debljem
slonu.

— Mislim da je to potpuno nevažno — rekla je Thora. — Kakva je to

debela igla?

— Nije debela — kaza Chris.

Nakrivila je lice. - Možeš li uzeti tanju?

— Nemoj biti dijete. Kod većine ljudi koristim se iglom ove debljine,
znaš.
—Ja nisam većina. - Prvo je povukla ruku, ali kada nije mogla izbjeći,
naslonila se i pustila da joj izvadi tamnu vensku krv. Da su bili u
laboratoriju, napunio bi nekoliko epruvetica, ali i ovo je bilo bolje nego
ništa. — Bože - kaza Thora stisnuvši pregib na laktu da krv brže stane. —
Došla sam po poljubac, a ti me siluješ. Nije čudo da ne dolazim češće.

Chris se nasmije, ali shvati daje imao pravo kada je pretpostavljao da

Thora ne dolazi u njegovu ordinaciju jer ju je na određeni način
podsjećala na oca i to ju je smetalo. - Mislio sam da voliš kad te silujem -
rekao je.

— Ne danas. — Ustala je i pošla natrag u njegov ured.

Kada je Chris onamo došao, ponovno je imala šal na glavi i spremala

dlanovnik u torbu. - Imam puno posla jer se moram spremiti za put —
rekla je odlazeći prema vratima.

— Hoćeš li biti doma kad dođem po Bena? - pitao je. — Danas imamo
trening.

— Trening? — Thora ga iskosa pogleda. — Chrise, Ben večeras ima

utakmicu. Igrate s prošlogodišnjim prvakom.

— Isuse, imaš pravo.

Thora se nasmijala, istinski zadovoljna. - Ne mogu vjerovati da si ti

zaboravio, a ja sam se sjetila. Sigurno se danas Zemlja okreće u
suprotnom smjeru.
— Uz ovakvo jutro, ne bi me čudilo. Nadam se da će ostatak dana biti
bolji.

Zbunjeno je zakimala glavom. - Chrise, već je poslijepodne.

Pogledao je na sat. Imala je pravo. - Bože. Kladim se da mi osoblje već

skida sve svece.

—Jesi li što jeo?

- Nisam od jutra.

Thora izađe u hodnik i okrene se prema njemu. — Zatvori ordinaciju i

otiđi u bolničku kantinu.

— Mislim da hoću. Ideš sa mnom?

— Ne, prejela sam se sušija.

— Čisto sumnjam. Vjerojatno si pojela dva-tri zalogaja.

Ona ga u šali gurne, potom vikne doviđenja Holly koja je stajala na

vratima rendgena. - Vidimo se doma, dobro? Thora se stisne uz njega. -
Možda nakon Benove utakmice možemo ponoviti jučerašnju večer.

Htio je odgovoriti kada je osjetio kako ga je rukom uhvatila za testise.

Važno ga je pogledala i stisnula.
— Možda - rekao je pocrvenjevši.

Thora se tiho nasmijala, okrenula i pošla prema izlazu za osoblje, a

svilene hlače milozvučno su šuštale oko njenih gležnjeva. Kada je otišla,
Chris se spustio niz hodnik i predao Holly punu špricu.

— Koje pretrage da napravim? - pitala je.

— Kompletnu krvnu sliku i uobičajenu kemijsku analizu krvi. Samo

nemoj baciti serum, možda ću morati napraviti još neka ispitivanja,
ovosno o tome što ću naći.

— Dobro. - Holly žurno ode u laboratorij.

Kada se Chris okrenuo, ugledao je svoju recepcionarku, Jane, nagnutu na

prozorčić koji je gledao na hodnik. — Jeste li dobro, šefe? - pitala je.

—Jesam, zašto?

— Čini mi se da danas niste sasvim svoji.

— Vrijeme je da odem.

Jane frkne nosom. — Onda biste možda i trebali otići. Morate nešto
pojesti.

— Da, vrijeme je. Čak je i dr. Cage otišao prije pet minuta — njemu iza
leđa začuo se glas njegove tehničarke iz laboratorija.
Chris zatrese glavom. Ako je Tom otišao na ručak, onda je stvarno
predugo ostao.

— Imate još jednog pacijenta — podsjeti ga Holly vrativši se hodnikom.

— Soba četiri, gospodin Patele. Čini se da je upala žuči.

Chris se vratio u svoju ordinaciju i zatvorio vrata. Mora pregledati Patela,

ali trenutačno se nije mogao usredotočiti. Hodao je oko stola pa ponovno
sjeo na stolac. Bez posebnog razloga, otvori ladicu. Kada je to napravio,
shvati da provjerava je li Thora kopala po njeegovim stvarima.

Zašto bih se zbog toga brinuo, pitao se.

Onda je ugledao odgovor. Na vrhu bloka recepata stajala je srebrna

preklopna motorola koju mu je jutros dala Alex Morse. Da je Thora
otvorila tu ladicu, odmah bi je vidjela. Možda je, pomisli. Nije... daje
vidjela novi mobitel, pitala bi me odakle mi.

Kada je Chris u ruci okrenuo motorolu, vidio je da na njezinu plavom

zaslonu piše PROPUŠTENI POZIV. Zvuk zvona bio je ugašen. Otvori
telefon i pogleda kada je stigao poziv. Prije minutu. Neobično uznemiren,
nazove jedini broj koji je bio ukucan u njegovu memoriju. Čim je
zazvonio, ženski glas reče: — Alex ovdje. Možete li razgovarati?

-Da.

- Nalazim se ispred Vaše ordinacije. Thora je upravo otišla.

Odjednom se zbunio. - Zašto ste ovdje?

- Slijedila sam Vašu ženu.

— Sranje, Alex. Što radite?

— Pokušavam Vam spasiti život.

— Isuse. Rekao sam Vam...

- Moram Vam nešto pokazati, Chrise. Nešto nedvosmisleno.

Od straha ga stegne u prsima. — Što?

— Reći ću Vam kad vas vidim.

- Sveca mu. Rekli ste da je Thora otišla?

-Da.

- Dođite onda u moju ordinaciju.

Oklijevala je. - To ne bi bilo pametno.

- Možete se poslužiti mojim privatnim ulazom.

— Ne. Vi dođite do mene.

— Još imam pacijente! Ne mogu sada otići. Osim toga, kamo bismo
otišli?

Na kraju avenije nalazi se nekakav park.

— To nije park, to je povijesni lokalitet. Veliko selo Natchez Indijanaca.

—Dobro, nije važno. Napušteno je i udaljeno samo četiri stotine

metara.

— Agentice Morse...

— Chrise, odlazi li Thora danas iz grada?

— Sutra ujutro.

Na brzinu je ispustila zrak. - Ovo neće trajati dulje od deset minuta.

Dugujete to sebi. Benu također.

Obuze ga bezuman bijes. Razmišljao je kako bi bilo da predloži

Morseovoj da pričeka deset minuta pa da onda dođe u njegovu
ordinaciju, ali uvijek bi jedan do dva člana njegova osoblja ostao za
vrijeme stanke za ručak i na brzinu u predvorju nešto pojeo. Nije mogao
znati da se to neće i danas dogoditi. - Naći ćemo se za pet minuta.

— Čekat ću Vas na visokom brežuljku u sredini - rekla je Morseova.

 Visokom brežuljku? — To je obredni humak, a ne brežuljak. Indijanski
humak.

— Izvrsno. Molim Vas, požurite se.

Petnaest minuta poslije, Chris je hodao ispod gusto posađenih hrastova

idući prema žarko obasjanom pojasu trave koji se protezao gotovo
kilometar. Protrčao je pokraj replike indijanske kolibe i izašao na sunce.
Malo dalje stajala su dva strma humka međusobno udaljena oko
osamdeset metara. Bliži je bio obredni humak na kojem je poglavica
Natcheza, Veliko Sunce, nekoć predvodio obrede svog jedinstvenog
plemena. Dalje je stajao humak sa svetištem. Oba su sagradili domoroci,
štovatelji Sunca koji su nastanjivali ovu zemlju tisuću godina prije
dolaska bijelaca. Kao i mnogi drevni gradovi, Natchez je nastao u krvi, u
ovom slučaju na pokolju Natchez Indijanaca koji su počinile francuske
postrojbe iz New Orleansa iz osvete za pobunu prethodne godine, 1729.

Chris dlanom zastre oči proučavajući vrh bližeg humka. Na obzoru se

pojavio sitan obris. Nije bio siguran pripada li taj obris Alex Morse, ali
ipak je pošao u tom smjeru. Dok je hodao, promatrao je selo i opazio
desetak turista u blizini humka sa svetištem, koji su se kretali po dvoje u
skupini.

Penjući se na humak, koji je bio neusporediv sa Smaragdnim humkom

u blizini grada, počeo je teže disati. Ondje su Natche- zi sagradili
zemljanu kopiju majanskih hramova na Jukatanu, iako su antropolozi bili
uvjereni da među njima ne postoji nikakva izravna veza.

- Prošlo je dvadeset minuta - rekao je lik iznad njega.

 Kadaje Chris došao do vrha, prepoznao je Morseovu. Mokru odjeću
zamijenila je smeđim hlačama i žutom majicom. Nije opazio da nosi
pištolj. Možda je bio u smeđoj torbi koja joj je ležala pokraj nogu.

- Što mi morate pokazati?

- Ovdje nas svi mogu vidjeti — rekla je Morseova. — Možemo li otići

negdje drugdje?

- Isuse. Valjda možemo. Ovim područjem teče potok sv. Katarina.

Ondje pod onim drvećem nalazi se staza koja vodi do njega.

- Dobro.

Krenula je u tome smjeru ne čekajući ga. Chris uzrujano strese glavom

i pođe za njom. Uz stazu, drveće se mijenjalo, od hrastova do kanadskih
topola. Na objema stranama pojavila se gusta šuma bambusa da bi začas
hodali po vlažnom svijetlosmeđem pijesku. Vlažan zrak mirisao je po
uginuloj ribi. Prije samo dvije godine, prisjeti se Chris, pokraj ovog
potoka bila je ubijena jedna od najzgodnijih mladih djevojaka u gradu,
zapravo, nedaleko odavde. Prvooptuženog u tome slučaju, ni manje ni
više nego natcheskog internista, branio je sin Toma Cagea, a Penn Cage
uspio je osloboditi se lošeg ugleda koji je stekao zbog svog klijenta za
vrijeme istrage, tek kad je osumnjičeni liječnik oslobođen svih sumnji.
Itekako se oslobodio jer je samo dva mjeseca poslije, na izvanrednim
izborima uspio ući u ured gradonačelnika.

- Koliko je daleko taj potok? — pitala je Morseova teško dišući, sva

znojna.
 —Još pedeset metara.

- A da stanemo ovdje?

— Ne. Ovdje je raj za komarce.

Drveće je zamijenio pusti pješčani pojas iza kojeg je ležao širok, miran
potok. Mirna voda zavaravala je ljude. Za vrijeme oluja, Chris je vidio da
potok raste do šest metara dubine i juri kroz grad noseći debela stabla kao
da su šibice. Tako je bilo i taj dan kad je sirota djevojka ubijena...

— Dosta smo daleko - rekla je Morseova, zaustavivši se nasred pijeska.

— Jeste li spremni, doktore?

Držeći ruke uz tijelo, Chris stisne šake.

Otvorila je torbu i izvadila otisnuti list papira na kojem se boja još nije
osušila. Bila je to fotografija Thore koja je stajala licem u lice sa Shaneom
Lansingom. Iza njih stajala je crna granitna ploča u jednom komadu koju
je Chris prepoznao kao pročelje kamina u dnevnoj sobi njihove nove kuće
u Avalonu. Thorino lice bilo je puno strasti, naizgled zbog ljutnje, iako
nije bio siguran, i mahala je objema rukama. Lansing je pokorno slušao,
što Chris nikada prije nije kod njega vidio. Bilo je teško reći o čemu su
raspravljali, ali bili su jako blizu jedno drugome, u svakom slučaju
opasno blizu, iako ta blizina još nije odavala prisnost.

— Gdje ste to snimili? - pitao je Chris.

— Znate gdje.
 — Hoću reći, kako ste došli do ovoga? I kada?

—Snimila sam ovu fotografiju prije četrdeset pet minuta. Isprin- tala
sam je u svojem autu na prijenosnom Canonu.

Chris je imao osjećaj da mu izmiče tlo pod nogama. Thora je na sebi

imala istu svilenu bluzu i plavi šal koje je prije samo nekoliko minuta
imala na sebi u njegovu uredu, a nije rekla da je razgovarala sa Shaneom
Lansingom. — Ušuljali ste se u kuću za njima?

—Snimila sam je kroz prozor. Već sam umorna od toga da mi stalno

govorite da serem. Da nemam dokaz ni za što. Chris se zagledao
nizvodno u petnaest metara visoku strmu obalu obraslu gustim, zelenim
puzavcem. — Što mislite, što ova fotografija dokazuje?

—Da Vaša žena radi nešto što nije obično pokazivanje kuće doktoru
Lansingu. To je već treći put da su se sastali ovaj tjedan.

—Jeste li čuli o čemu razgovaraju?

— Nisam mogla doći dovoljno blizu, a da me ne vide.

Chris je otišao do velike klade koju je donijela voda i sjeo, smrknut.

— Doktore Sheparde?

Nije odgovorio. Razmišljao je o protekloj noći kad su Thora i on vodili

ljubav na kauču u njegovu studiju. O Thorinu nastojanju da ostane
trudna... o nacrtima za njegov studio kojima ga je iznenadila... - Znam da
ovo ne izgleda dobro - rekao je bezbojnim glasom držeći sliku u ruci. —
Samo što to ne dokazuje da su u vezi. Možda Lansing ima nekakve
poteškoće kod kuće. Možda se povjerio Thori.

Morseova zine, zapanjena. — Chris, ponašate se kao žena. Dugu- ročno

nesretna žena koja pred obitelji i prijateljima brani supruga koji je vara.

— K vragu - rekao je tihim glasom - ne poznajete Thoru.

— Možda ni Vi.

Pogleda je. - Hoćete reći da se navlačila s Lansingom, a onda se dovezla

ravno u moju ordinaciju da mi da poljubac?

— Morate se osvijestiti, Chrise! Odrasli neprestano govore takve laži.

Moj zaručnik je izašao iz kreveta moje najbolje prijateljice, došao ravno u
moj stan i sa mnom vodio ljubav. Nije se čak niti otuširao. Nije važno,
možda je to samo moj život. Je li Vam Thora rekla da je došla k Vama u
ordinaciju da Vam da poljubac?

Chris pogleda na drugu stranu i spusti sliku na pijesak. — Što je još danas
radila?

— Uobičajene stvari. Trčala, tuširala se, plivala u klubu. Zatim se

odvezla na fitness gdje je dizala utege. Ondje se ponovno otuši- rala, a
onda je krenula prema Planetu Tajlandu.

Odsutno je kimnuo.
— U posljednji čas zazvonio joj je mobitel. Javila se, a onda se naglo
okrenula i vratila do svog automobila. Potom se odvezla u Avalon.

Chris je oštro pogleda. - Thora nije jela u Planetu Tajlandu?

— Nije. Što Vam je rekla?

Jela sam s Laurom Canning u Planetu Tajlandu... Ne, najela sam se sušija...

- Chrise?

Nije mogao pogledati Morseovu. Zagonetna fotografija je jedno, a

neprikrivena laž drugo.

- Lagala Vam je, je li tako? - rekla je Morseova. - Ako i dalje sumnjate,

provjerite joj račun za mobitel. Možete to učiniti preko računala. Naći ćete
Lansingov poziv u dvanaest i dvadeset osam danas poslijepodne. Imate
fotografiju koja dokazuje da se odmah nakon toga sastala s njim i znate
da Vam je lagala o tome gdje je bila u vrijeme ručka. Kad sve to zbrojite...

- U redu, shvatio sam! — odbrusio je Chris okrenuvši se na drugu stranu.

- Samo me pet minuta pustite na miru!
★

Alex je otišla do vode pustivši doktora Sheparda da se na svoj način suoči

sa stvarnošću. To se dogodilo zbog laži, pomisli zadovoljno. Mogla je
ponavljati do besvijesti, a Shepard bi i dalje sve odbijao. Čak je bio
spreman pronaći objašnjenje za tu fotografiju. Međutim, sada to više nije
bilo važno. Thoru je pokopala jedna jedina laž.
 Ta laž uopće nije bila potrebna, pomisli Alex. Međutim, to je ljudska
priroda, što joj je otac puno puta objašnjavao. Kada se čovjek navikne
lagati, počne ovisiti o lažima jer na taj način lakše prolazi kroz život.
Thora vjerojatno uopće nije razmišljala da bi ta mala laž mogla biti
opasna. Uostalom, namjeravala je ručati u tajlandskom restoranu, a Chris
nikada ne bi provjeravao tako bezveznu stvar...

Alex se zagleda u potok tražeći ribe, ali vidjela je samo jato pu-
noglavaca. Potok i šuma naveli su je da pomisli na Jamieja i to kako ga je
njen otac na raznim vodenim putovima uokolo Jacksona učio loviti ribu.
Billu Fennellu bili su dragi ti ribički izleti, sjetila se, a sad je znala zašto.
Bez Jamieja koji bi ga gnjavio, Billu je bilo puno lakše sastati se sa svojom
ljubavnicom na brzoj ševi. Ostalo mu je samo riješiti se Grace, a ona je
uvijek imala toliko posla da mu nije bilo teško izbjeći je, osobito nakon što
je njihovoj majci dijagnosticiran rak.

O, Bože, pomisli Alex. Moram se čuti sa sestrama. Okrenula se natrag prema

Chrisu spremna viknuti: Ta se slika neće promijeniti bez obzira na to koliko dugo
je gledate, međutim na kraju ništa nije rekla.

Chris Shepard je otišao.

 16. POGLAVLJE

Gomila je zaurlala na zveket aluminijske palice i dvije stotine očiju počne

pratiti let bejzbolske loptice udarene daleko iza svjetala. Stojeći uz prvu
bazu, Chris se ukipio gledajući kako Ben s udaračkog mjesta trči prema
njemu. Dječak je šutnuo loptu između igrača na drugoj bazi i baze. Igrač s
centra jurnuo je naprijed i već je zahvatio i dignuo lopticu.

— Okreni se i pogledaj! — viknuo je Chris.

Ben se okrenuo na desnoj nozi i pretrčao trećinu puta do druge baze.

Loptica je bila brža od njega pa se moglo dogoditi da bude izbačen iz igre.

Morao se vratiti. Chris je čuo Thoru kako navija s tribina, ali nije
dignuo pogled. Otkako je vidio fotografiju koju mu je Alex Morse dala na
obali potoka sv. Katarina, bio je u stanju blagoga šoka. Prvo je nagonski
krenuo kući kako bi se suočio s Thorom, ali kada je automobilom prolazio
pokraj bolnice, već je bio toliko smiren da se okrenuo, ušao i obišao
pacijente. Nakon toga vratio se u svoj ured i odradio poslijepodne. Do
tada je većina Thorinih nalaza bila gotova, a jedina nepravilnost koju je
našao bila je lagana slabokrvnost, koju je često nalazio kod
dugoprugaša...

- Tata? - rekao je Ben. — Da pokušam oteti izbačenu loptu?

Kao u transu, Chris je buljio u Bena. Ovaj zgodan mladić koji ga je

zvao tata, bio je sin čovjeka kojega Chris nikada nije upoznao, plod
jednog poglavlja Thorina života koji mu je znatnim dijelom bio nepoznat.
Prije nego što je Alex Morse stigla u Natchez, Chrisa nisu previše mučile
nepoznanice iz Thorina života. Međutim, sada se sve promijenilo. Nije
razgovarao s Thorom otkako je to poslijepodne otišla iz njegove
ordinacije. Poslije posla, nazvao je Bena i rekao mu da ga čeka pred
kućom. Kada se dovezao, Thora je mahnula s kuhinjskog prozora
pokazujući mu da pričeka, ali Chris je bez riječi otišao na bejzbolsko
igralište.

- Tata ! — ponovno reče Ben. — Da je otmem ili što?

Chris je na silu pokušao misli vratiti u stvarnost. Nije ručao niti

večerao, a otkako je počela utakmica bilo mu je slabo. Bio je početak šeste
izmjene, a protivnička momčad bila je bolja za jedan bod. Ako se njegovi
momci ne uspiju izboriti za dodatna bacanja, onda je gotovo. Pogleda
prema mjestu za udaranje i sledi se. Došao je do samoga dna, na red za
udaranje čekala su trojica slabašnih deveto- godišnjaka. Bili su to dobri
dječaci, ali nisu mogli pogoditi lopticu po cijenu života. Pomaknuo je
Bena malo bliže kako bi nešto poslije imao jačeg bacača, ali to je bilo sve
što je mogao učiniti. Chris klekne pokraj njega, pogleda ga i šapne: - Otmi
je, pa kud puklo.

Ben je htio nešto pitati, ali onda malo bolje razmisli. Shvaćao je u
kakvom su položaju. Čim je sljedeća loptica prešla kutnu bazu, Ben jurne
prema drugoj bazi. Hvatač je bez greške uhvatio loptu, skočio na noge i
izbacio je preko bacačeva humka. Njegov izba- čaj bio je malo visok, baš
toliko da Ben neometano klizne ispod rukavice obrambenog igrača koja je
sijevnula da uhvati lopticu. Polovica mnoštva se raspametila, a ostatak je
gunđao.

Chris pokaže Benu uzdignuti palac gledajući kako njegov lijevi vanjski
živčano ulazi u prostor za udaranje. Momak je zauzeo položaj na podlozi
i zabrinuto pogledao Chrisa. Chris uz trzaj digne pojas pokazavši mu
time da samo spusti lopticu u polje. Dok je čekao bacanje, pogleda na
lijevo prema žicanoj ogradi. Učinivši to shvati da je njegov pogled
privuklo nekakvo gibanje. Pokraj igrališta vozila se mlada žena na
biciklu. Kada je dignula desnu ruku i spretno mahnula, Chrisu poče jako
lupati srce.

Alexandra Morse.

Vjerojatno se prepala kada je nestao s obale potoka. Nakon toga

sastanka toliko ga je puta zvala na mobitel da ga je isključio. Čak gaje
pokušala nazvati u ordinaciju, ali njegovi zaposlenici nisu je htjeli spojiti.
Chrisu je bilo svejedno. Kad se Morseova polako od- vezla, na zvuk
loptice koja je udarila o aluminij, on naglo okrene glavu. Njegov lijevi
vanjski spustio je lopticu dva metra od mjesta na kojem je stajao i sada je
jurio prema prvoj bazi, mašući snažno rukama nastojeći održati
ravnotežu. Chris je vrištao potičući ga, ali uzalud. Hvatač je zakucao
lopticu u rukavicu igrača prve baze dok je dječak bio još tri metra daleko.
Igrač prve baze pokušao je Bena izbaciti na trećoj, ali i prije nego što je
pogledao, Chris je znao daje Ben uspio. Potapšao je lijevog vanjskog po
leđima i rekao da je dobro odigrao. Ostani usredotočen na igru, ponavljao
si je, opirući se nagonu da ponovno pogleda u smjeru Morseove.

Ben je na trećoj... sada možemo izjednačiti.

Na semaforu su bila označena već dva izbačena napadača. Njegov

sljedeći udarac većje imao jedan promašaj. Protivnički bacač danas nije
imao puno teških bacanja; većina ih je išla ravno. Izbacivanje je bilo
gotovo sigurno. Da bi izjednačili, Ben bi morao ukrasti zadnju bazu. Ima
brzinu, ali hoće li mu se pružiti prilika?

Chris je pogledao na drugu stranu terena, prema svom treneru treće

baze, lokalnom variocu. Čovjek ga je upitno gledao. Chris je na tren
zatvorio oči, a tada se povukao za lijevu usku. Ako hvatač ne ulovi
lopticu, Ben će krenuti.
 -Jako zamahni, Ricky! - povikao je Chris. U ovoj ligi, zamah palicom
povećava vjerojatnost da hvatač ne ulovi lopticu, pogotovo ako je
zamahnuta na način kako to radi Ricky Ross. Postojala je jednaka
mogućnost da pogodi hvatačevu rukavicu ili da pogodi lopticu.

Bacač je bacio brzu lopticu. Ricky je zamahnuo kao Mark McGwire27

predoziran steroidima - i promašio. Loptica se odbila od hvatačeve
rukavice i od zida iza njega. Ben je dojurio s treće baze, postigavši punu
brzinu već u pet koraka, ali bacač je već jurio da pokrije zadnju bazu.
Hvatač neće stići do baze prije Bena, ali bacač bi mogao.

Ben je sprintao najdalje koliko se usudio prije nego što se bacio u

uklizavanje, a tada je klizio niz liniju u oblaku prašine. Cijele tribine su
utihnule, a Chrisu je srce zastalo u grlu. Mislio je da će Ben uspjeti, ali
bijeli obris usred oblaka prašine, natjerao ga je da u strahu stisne šake.

— Vani! - zavikao je sudac.

Tribine su erumpirale shizofreničnim urlicima bijesa i radovanja. Chris je

potrčao prema bazi, ali nije imalo smisla osporavati odluku. Nije vidio što
se dogodilo. Instinkt mu je govorio da nitko nije vidio, uključujući i suca.
Bilo je toliko prašine, da završni čin igre nije bio jasan. Ben je ustao,
crvenog lica, buljeći u suca sa »uzama u očima. Činio se na rubu da ospori
sučevu odluku, pa ga je Chris uhvatio za ruku i odvukao ga prema klupi.

- Bio je to dobar pokušaj - kaza Chris — ali gotovo je. Budi muško.

Dvije momčadi su se poredale, a onda su igrači prolazili jedni uz druge

govoreći »dobra utakmica, dobra utakmica« i to je bio kraj. Chris je

27 Jedan od najvećih udaraca u povijesti MLB (Major League Baseball) lige, priznao korištenje dopinških sredstava velikim
dijelom karijere
okupio svoju momčad iza klupe za igrače, dao im poticajni osvrt na igru i
poslao ih roditeljima koji su čekali. Četiri ili pet očeva rekli su mu da bi
trebao uložiti žalbu na posljednju odluku sudaca, ali Chris je odmahnuo
glavom rekavši im neka počnu razmišljati o sljedećoj utakmici.

- Tata? - kaza Ben vukući ga za ruku. - Možemo li ostati i pogledati C.

J.-jevu utakmicu?

- Ne, zlato — rekao je ženski glas iza Chrisa. Thoringlas.

- Ma, daj, mama! Tata nije rekao ne.

- Onda dobro — rekla je Thora odrješitim glasom. - Pitaj tatu pa ćeš

vidjeti što će on reći.

Ben se nasmijao i pogledao Chrisa. — Mogu li, tata? Mogu li?

- Naravno - reče Chris. — Da vidimo što će C. J. napraviti protiv Webb

Furniturea.

Ben je oduševljeno vrisnuo i otrčao prema tribinama.

- Zašto si to učinio? — pitala je Thora i stala pred njega gledajući ga

kao da ju je izdao.

- Mislila sam da ćemo se neko vrijeme družiti kod kuće.

Chris je progutao desetak odgovora. - Zbilja želi ostati.

- Ali ja sutra odlazim.

- Po vlastitoj volji.

Pogledala ga je kao da ju je pljusnuo.

- Neće te biti samo tri dana - rekao je. - Točno?

Thora je polagano kimnula, ali ništa nije rekla.

Prošao je pokraj nje prema tribinama. Mislio je da će ga možda

pozvati, ali nije. Dok je hodao, pokušavao je proniknuti u svoje osjećaje.
Kada se vratio u ordinaciju, poslušao je Morseičin prijedlog i preko
računala provjerio račun za Thorin mobitel. Naišao je na nekoliko
nepoznatih brojeva, ali nijedan nije pripadao Shaneu Lansingu. Chris je to
znao jer ih je sve nazvao da provjeri. Još čudnije, u 12:28 poslije podne nije
bilo poziva. Ili se agentica Morse zabunila, ili Thora ima mobitel za koji
on ne zna.
 17. POGLAVLJE

Eldon Tarver stajao je sam ispod užarenog neba zagledan u zgradu koju
su robovi sazidali 150 godina prije njegova rođenja. Jedan od najljepših
domova u Vicksburgu, palača u stilu grčke renesanse stajala je na vrhu
strme obale i gledala na nekoć Itrateški važan zavoj Mississippija.
Nedaleko odavde ležali su veliki topovi kojima je Ulysses Grant28 grad
držao pedeset dana pod opsadom za koje vrijeme su stanovnici jeli
štakore držeći se svojih dugogodišnjih uvjerenja. Koliko ih je uzalud
poginulo, pitao se dr. Tarver. Samo u Gettysburgu bilo je pedeset tisuća
žrtava, a zbog čega? Da se oslobode robovi koji su sazidali ovu kuću? Da
se sačuvaju Sjedinjene Države? Zar je krševiti Jackson umro zato da se
stvori nacija koja ništa ne radi nego se samo izležava kod kuće i ne
poznaje svoju povijest kao ni osnove matematike? Da su ti hrabri vojnici
u plavim i sivim odorama znali što donosi budućnost, odložili bi puške i
vratili se na svoje farme.

Dr. Tarver se povukao dublje u sjenu hrasta i gledao kako se Lincoln

Continental prilaznim putem polagano penje prema kući. Kada se
parkirao, kroz vozačka vrata izađe zdepasti muškarac u prljavom
poslovnom odijelu, uspravi se i krene prema glavnom ulazu u kuću.

William Braid.

Dr. Tarver skine naprtnjaču i spusti je do nogu. Udisao je miris kozje

krvi, miris proljeća. Podsjećao ga je na djetinjstvo i njegov dom u
Tennesseeju, na kojekakve uspomene.

28 Američki vojskovođa i pisac poznat kao jedna od najzaslužnijih osoba za pobjedu Sjevera u američkom građanskom ratu, ali i kao
18. predsjednik SAD-a
 Braid se gotovo jednu minutu mučio da ugura ključ u bravu. Nije se
brijao već danima, a odijelo mu je bilo uništeno. Nakon dodatnih trideset
sekundi, izvadio je mobitel i nekoga nazvao. Činilo se da nešto galami, ali
Eldon nije mogao razabrati što govori. Kada se Braid udaljio od kuće,
vjerojatno da poboljša prijam, Eldon baci pogled na sat i vrati se svojim
mislima.

Kao William Braid, i Amerika je bezglavo srljala prema samouništenju.

Trošila je snagu na nedovršene ratove i izvozila industrijske proizvode
budućim neprijateljima, ukratko, kao da je tražila darvinovsku osvetu.
Dr. Tarver je vjerovao daje, od svih mislilaca, Charles Darwin bio
najdalekovidniji. Njegovi zakoni vrijedili su na svim razinama,
upravljajući životnim ciklusom mikroba, ljudi i naroda. Dr. Tarver je
pratio skladno djelovanje tih zakona gotovo kao urar koji proučava
besprijekoran sat. Kao svi znanstveni zakoni, i Darwinov se mogao
iskoristiti ne samo da opiše prošlost nego i da predvidi budućnost. Nije
slučajno Eldon Tarver bio jedan od rijetkih znanstvenika koji su
predvidjeli da će se homo sapiens oboljeti od side. Darwinovi zakoni
također su mu otkrili da je nova vrsta rata, koju su mediji toliko razvikali,
rat protiv terorističkih skupina, a ne naroda, samo obična obmana. Nije
bilo ničeg neobičnog u njegovu shvaćanju. Budućnost se takvom brzinom
približavala Americi da je nitko nije mogao zaustaviti, što je svakom
djetetu hladnoga rata još prije pet godina trebalo biti jasno. Ta budućnost
bila je Kina, drevno carstvo ponovno rođeno kao industrijska velesila,
stroj usmjeren samo jednome cilju, gospodarskom širenju koje ne mari za
etiku, okoliš, gubitak života ni sudbinu drugih naroda. To je jamčilo da će
Kina u vrlo kratkom vremenu biti upletena u borbu na život i smrt s
jedinom drugom silom na planetu. Samo što je Tarver znao da su
Sjedinjene Države beznadno nepripremljene na tu darvinovsku borbu za
preživljavanje.

Dok je razgovarao na telefon, William Braid hodao je bez cilja, ali sada
se iznenada okrenuo prema mjestu na kojem se skrivao dr. Tarver.
Doktor je ukočeno stajao sve dok debeljko nije skrenuo lijevo i stao pokraj
savršeno njegovane gredice ruža uzrujavajući se i dalje. S te udaljenosti
dr. Tarver je vidio da je Braid mrtav pijan.

Bitka između Sjedinjenih Država i Kine počet će kao hladni rat, a vođe
obiju strana nijekat će da uopće postoji sukob. Međutim, u svijetu u
kojem su prirodna bogatstva ograničena, industrijski divovi neće se moći
dugo pretvarati. Prve čarke pojavit će se na polju međunarodne trgovine,
potom će se proširiti na međunarodno bankarstvo. Puno prije nego što će
se vojske sukobiti na kopnu ili moru, kao odraz novoga stanja, s obiju
strana svijeta promijenit će se koordinate ciljeva nuklearnih bojnih glava.
Drugi put u povijesti, manji ratovi nestat će s pozornice, a djeca će rasti U
sjeni sukoba dviju sila koji će na kraju donijeti jedinstven i toliko potreban
red.

William Braid viknuo je nešto okrenut prema dr. Tarveru, potom je

bacio mobitel na pod i teturajući otišao do ulaznih vrata kao boksač koji
samo što nije pao u ringu. Ponovno nagnut nad ključeve, Braid
slavodobitno vikne i nestane u kući.

Dr. Tarver iz džepa izvadi par kirurških rukavica, navuče ih i pogleda

na sat. Ostavit će Braidu minutu-dvije. To je sva budućnost koja ga čeka.

Za razliku od hladnog rata, ovo se neće razvlačiti desetljećima, i neće

se odigravati na ograničenom području. Zato što Kinezi nisu Rusi. Rusi
su, kao što je Tarver često govorio svojim kolegama, u osnovi isti kao i mi,
bijeli Europejci s jakim židovsko-kršćanskim nasljeđem, unatoč tome što
su verbalno podupirali komunističko nijekanje Boga. Međutim, Kinezi
sasvim sigurno nisu kao mi. Kada zagusti, Kinezi će biti u stanju uništiti
pola svog stanovništva da bi nas zbrisali s lica zemlje. Kao što je Mao29

29 Mao-Ce Tung (1893. — 1976.) kineski političar, vojskovođa, revolucionarni vođa i državnik koji se smatra najvažnijom
osobom u modernoj kineskoj povijesti
jednom rekao: — Ako atomski rat ubije pola milijarde naših stanovnika,
još će nam ostati pola milijarde. — Potom se nasmijao.

Međutim, Mao se nije šalio. Rat s Kinom bio je neizbježan, a Eldon Tarver
to je znao. Međutim, za razliku od službenih nojeva koji vode zemlju, on
nije bio zadovoljan time da sjedi i gleda kako se to događa. Godine 1945.
Eldonov poočim borio se svojim načinom na četirima krvlju natopljenim
otocima na Tihom oceanu i naučio ponešto o azijskom svjetonazoru.
Možda je bio ogorčeni stari gad željezne ruke, ali u svako svoje dijete
usadio je lekciju naučenu za vrijeme rata, čak i u ono koje je posvojio
samo zato da bi dobio još jednog radnika za svoju farmu. Zato je, za
razliku od neznalica koji su samo u uskom krugu ljudi iskazivali
protukine- sko raspoloženje, Eldon Tarver imao plan. Desetljećima je
proučavao neprijatelja pripremajući se za ono što je Pentagon nazivao rat
s jednim čovjekom.

U spavaćoj sobi Braidove kuće upalilo se svjetlo. Štedljiva halógena

žarulja prosula je svjetlo po savršeno njegovanom travnjaku. Dr. Tarver
znao je za halogene žarulje jer je prije dvije godine proveo neko vrijeme u
toj spavaonici. Podignuo je naprtnjaču i hitro obišavši kuću došao do
vrata terase. Braid još nije uključio alarm; kao većina ljudi bio je čovjek
koji se držao određenih navika. Isto tako, kao većina ljudi, barem u
razmjerno sigurnom Mississippiju, Braid je smatrao da, dok još sja sunce,
nije ni u kakvoj opasnosti. Zato je dr. Tarver došao tako rano.

Ključem koji je Braid dao Andrewu Rusku prije više od dvije godine,
otključao je francuski prozor, uvukao se unutra i krenuo prema sobici
ispod glavnog stubišta. Bio je na pola puta kad je kućom odjeknula kratka
zvonjava. Ušao je u sobicu i stao potpuno miran slušajući baš kao i u
djetinjstvu dok je lovio kako bi došao do hrane.

Ništa nije čuo.

 Namjeravao je čekati da Braid ode spavati kako bi to obavio, ali sada
kada je bio tu, užasavala ga je pomisao da će potratiti toliko vremena.
Ovaj posao neće nimalo pridonijeti njegovu istraživačkom radu. Dok je
tako stajao u zagušljivoj sobici, padne mu na um moguće rješenje. Ako se
Braid sada tušira, mogao bi učiniti to zbog čega je došao i biti kod kuće
prije nego što mjesec izađe. Treba mu samo malo drskosti, što Tarverovu
karakteru nije bilo strano.

Izuo je cipele, otvorio vrata i brzo krenuo stazom u hodniku. Na kraju

staze bilaje spavaća soba. Pred vratima spavaonice osluh- nuo je, pri
čemu je bio jednako usredotočen kao i u sobici. Ništa. Braid je nedvojbeno
bio u kupaonici.

Dr. Tarver potiho otvori vrata, uvjeri se da je soba prazna i potom ode
ravno do zatvorenih vrata kupaonice. Braid se tuširao ili je srao. Eldon se
nadao daje radio ono prvo. Spustio je pogled i opazio jedva vidljiv trag
pare koji je izlazio ispod vrata.

Otišao je do komode s lijeve strane do zida. U najgornjoj ladici našao je

oružje za koje je znao da će biti ovdje (čovjek doista ima ustaljene navike),
tucet bočica inzulina i dvije vrećice šprica. Tu su bile dvije vrste inzulina,
onaj s kratkim djelovanjem, Humulin R., i onaj s produljenim
djelovanjem, Humulin N.

Otvorivši svoju kutiju, izvadio je špricu i skinuo omot. U tu Ipricu

stalo je pet puta više tekućine nego u standardne šprice za dijabetičare
koje su se nalazile u Braidovoj ladici, dvadeset puta više od njegove
uobičajene doze. Iz Braidove ladice doktor izvadi deset bočica i brzo
napuni špricu do vrha. Kako bi upotpunio komediju koja će se poslije
odigrati, napunio je i dvije Braidove šprice, a onda je s obiju igala skinuo
poklopce. U jednoj ruci, izgledale su kao zubi nekakve mehaničke zmije.
 Kada je spustio ruku na kvaku, čuo je prigušeni zvuk vode iz tuša.
Mora brzo djelovati. Ako se Braid pojavi i spazi ga, moglo bi biti borbe,
unatoč tome što je čovjek bio pijan. Čak i ako je Braid sklon
samoubojstvu, Eldon nije mogao računati na to da će biti pasivna žrtva.
Suočeni s mračnim raljama smrti, mnogi mogući samoubojice ubili bi i
desetak ljudi samo da se spase. Rukom u rukavici, dr. Tarver okrene
kvaku i otvori vrata.

Čuo je struganje drvenih vrata po sagu. Kupaonica je bila velika, ali

puna pare. Braid je zaboravio uključiti ventilator. Voda je sigurno jako
vruća. Tako je pijan da to ne osjeća.

Dr. Tarver bio je jako zadovoljan. Ovakav scenarij bio je puno bolji od
njegova prvotnog plana. Njegov plin za uspavljivanje ostajao je u tkivu
trideset šest sati (ako čovjek zna što traži), a kod nekih ljudi uzrokovao je
alergijsku reakciju. Ovo odstupanje nije sporno za forenzičare, ali
zahtijeva čelične živce.

Spustio je dvije manje šprice na pult u kupaonici, a onda se smjestio lijevo

od vrata tuša. Iza pjeskarenog stakla, u pari se njihao blijed i nejasan lik.
Eldon je čuo soptanje, potom stenjanje zbog čega je posumnjao da Braid
ili mokri ili masturbira. Trenutak poslije snažan miris potvrdio je ono
prvo. Trebalo je više od mokraće pod tušem da bi patolog osjetio gađenje,
ali dr. Tarveru se gadila, ne tjelesna funkcija, nego Braidova elementarna
slabost. Čovjek je odlučio promijeniti svoj život, a ondaje dokazao da nije
dorastao svojim ženama. Nije mogao shvatiti što se čovjeku zbilo u glavi.
Zašto se slomio? Je li zaključio da je u redu ženu ubiti brzo, ali ako dugo
pati, onda je to smrtni grijeh? Bilo je to proturječno razmišljanje koje je
zahvatilo cijelu naciju. Nestrpljiv da što prije ode, Eldon gurne dva prsta
u rukavici iza ručke od nehrđajućeg čelika na vratima tuša. Tada je
kleknuo, otvorio vrata i zabio iglu u iz- bočenu venu na Braidovoj
potkoljenici.
 Nije bilo nikakve reakcije.

Ubrizgao je gotovo cijelu špricu inzulina prije nego što se Braid trgnuo
i zaustio: - St...? To je Eldona podsjetilo na slučaj kadaje njegov polubrat
kravi u bedro zarinuo džepni nožić. U početku, ništa. Potom se krava
posrćući pomaknula tri koraka dalje i tupo ga pogledala ne shvaćajući. Je
li Braid uopće osjetio ubod? Ilije samo osjetio propuh.

Bio je propuh! Nasumice je pružio ruku da zatvori vrata. Braid je patio

od teške neuropatije30 ili je bio mrtav pijan. Prije nego što su se vrata
zatvorila, dr. Tarver je gurnuo ruku iza njegovih gležnjeva i naglo
povukao. Čovjek se srušio i udario glavom o oplo- čeno sjedalo i
vjerojatno slomio bedro. Nakon što je dulje od minute stenjao, Braid se
pokušao dignuti na noge, ali lijeva noga nije podnijela toliku težinu.

Dr. Tarver je natraške otišao od tuša i sjeo na komodu iza malog

paravana. Bez obzira na to kakvu je ozljedu Braid zadobio, bolje bio
toliko jak daje nadjačao anestetično djelovanje alkohola. Stenjanje se
ubrzo pretvorilo u bijesno rikanje, a potom u panično vrištanje. Na
vratima se pojavila debela bijela ruka i čvrsto zgrabila opločani rub
tuš-kade. Eldon se na trenutak zabrinuo da će se debeljko možda izvući iz
tuša, ali tada je počeo djelovati inzulin.

Prsti ruke prestali su se micati, vriskovi su se ponovno pretvorili u

stenjanje, a na kraju stenjanje u tišinu.

Uskoro će slijediti koma.

30 Oštećenje perifernih živaca, jedna od najčešćih komplikacija šećerne bolesti

Dr. Tarver je ustao, ubacio dvije neupotrebljene šprice pod tuš, a onda
ispraznio bočice iz ladice. Sada je došao doista neugodan dio večerašnjeg
posla. Prije nego što ode iz ove kuće, morat će je pretražiti od podruma do
tavana, uključujući računala. Morao se uvjeriti da Braid za sobom nije
ostavio nekakav oblik priznanja.

Vrativši se do tuš-kabine, Eldon se sagnuo i podignuo Braidovu vjeđu.

Zjenice su bile ukočene i proširene. William Braid bio je na najboljem
putu da postane biljka, ako pritom ne umre od šoka. Prvi put u mnogo
godina, zaključi dr. Tarver, debeljkovo lice nije bilo naborano od briga.
Dok je išao niz hodnik prema Braidovoj radnoj sobi, dr. Tarver zaključi
kako neće pretjerati ako kaže da je ovo djelo bilo čin milosrđa.

Amen.
 18.POGLAVLJE

U Natchezu se već gotovo smračilo, ali rasvijetljeni stadion s tri

bejzbolska igrališta obližnji je park noću pretvorio u smaragdni otok. Više
nije vidio ni traga Alex Morse, ali Chris je osjećao da je blizu. Odgodio je
odlazak kući kako bi imao vremena za razmišljanje, ali nije ga dobio.
Nakon što se neko vrijeme durila pokraj ograde, Thora je sada krenula k
njemu na tibine noseći u ruci dvije orošene boce vode. Chris je odabrao
mjesto na vrhu tribina u nadi da će izbjeći beskonačne priče o
raznoraznim simptomima. Thora se obratila svakom pacijentu pokraj
kojeg je prošla, a oni su pretjerano ljubazno odgovarali jer se radilo o ženi
liječnika o kojem su ovisili.

- Hoćeš li mi reći što nije u redu? - šapnula je Thora i naposljetku sjela

do njega.

- Ništa - rekao je gledajući pred sebe. - Samo ne volim izgubiti.

Stavila je jednu bocu na sjedalo. — Čini mi se da nije samo to.

-Ne.

Nagnuvši se prema njemu, pogleda uprta naprijed, šapnula je: - Mislila

sam kako će te nada da ćemo se seksati natjerati da rano

odeš kući, pobijedio ili izgubio.

Tada ju je pogledao. Kada se okrenula prema njemu, Chris je oko njenih
očiju opazio neobične bore koje su odavale napetost.

— Što si danas radila? — pitao je.

Malo se odmaknula. - Brzo mijenjaš temu.

Slegao je ramenima.

— Uobičajene stvari - rekla je Thora, ponovno bacivši pogled prema

igralištu. - Trčala sam, plivala, vježbala u fitness centru. Potom sam bila
na ručku, onda sam se prepirala s građevinarima i kupila nekoliko stvari
za put.

Chris je zamalo pitao »kako je prošao ručak«, ali umjesto toga, rekao je: —
Što se događa s građevinarima?

Thora slegne ramenima, a onda zaplješće momku iz sv. Stephensa koji je

osvojio dva boda. — Uvijek isto, uvijek isto. Te- sarski radovi kasne,
mijenja se redoslijed radova. Žele više nov- ca unaprijed.

Chris je kimnuo, ali ništa nije rekao.

Pri sljedećem bacanju, Benov prijatelj C. J. puknuo je lopticu prema

desnoj ogradi, osvojio prvu, drugu i treću bazu te izbacio tri protivnička
igrača.

- Tata!- vikao je Ben tri reda niže. - Jesi li vidio ovo? Gledate li uopće
igru?
 Vidio sam, da. Možda ćete sljedeće godine ti i C. J. biti u istoj
-

momčadi.

-Da, baš. — Ben pozdravi jednog od svojih prijatelja, a onda se

popne do Chrisa.

Chris je gotovo uzdahnuo od olakšanja. Nije htio razgovarati s

Thorom. Ne ovdje. Kada je već o tome riječ, ni kod kuće. Bilo mu je žao
što već večeras ne ide u deltu.

Budući da je Ben bio blizu, Thora je u tišini promatrala igru. Chris si

nije nogao pomoći, ali primijetio je da je gotovo sve što Ben kaže upućeno
njemu. Kako je igra tekla, Chris je počeo pogledom pretraživati ogradu i
ostale tribine. Poznavao je gotovo sva lica koja je vidio. Tako je to u malim
gradovima. Na tribinama su sjedile četiri generacije nekih obitelji, klinci
su se vozili po prašini na koturaljkama, a pradjedovi sjedili pokraj ograde
u kolicima. Spustivši pogled prema bazi, ugledao je muškarca svojih
godina kako mu maše. U rukama i na licu osjeti neobičnu ukočenost. Bio
je to Shane Lansing.

Prije nego što je uopće toga postao svjestan, Chris je počeo preispitivati
kirurgovo zgodno lice i njegovu atletsku građu. Tek sada je otkrio da je
Lansing prilično sličan Larsu Rayneru, Thorinu odsutnom ocu. Imali su
drukčiju boju kose, ali osim toga, sličnost je bila velika. Obojica su bili
mršavi i mišićavi, obojica arogantni i ponekad okrutni, obojica kirurzi sa
snažno izraženim egom. Lars Rayner bio je vrhunski vaskularni kirurg i
stoga je imao razloga praviti se važan. Shane Lansing je, pak, bio obični
mesar kojemu je do medicine bilo stalo jednako kao do golfa. Sada se
cerio, a Thora mu je mahala kao da je Lansing davno izgubljeni rođak.

— Mahnt, Chrise - nukala ga je, gurkajući ga pod rebra.

Jebeš njega, pomisli Chris, zamalo rekavši to naglas. Lagano je

kimnuo glavom u Lansingovu smjeru, a onda se bez okolišanja vratio

igri.

— Što ti je večeras? — pitala je Thora.

— Ništa, rekao sam ti.

— Mislila sam da ti je Shane drag.

— Mislio sam da maše tebi.

Čudno ga je pogledala. - Što se događa s tobom? Što je?

— Ej, Ben - kaza Chris vadeći novčanik i pružajući dječaku 2 dolara. -

Otrči mi po kokice.

— Ali tata, baš traje napad. Dugački.

Chris mu da novac i potjera ga. Ben je ustao i pokunjeno krenuo niza

stube.

— Vidiš li kada Lansinga u Avalonu? — pitao je Chris bezbojnim

glasom.
— Vidjela sam ga danas — spremno je odgovorila Thora. To priznanje
zbunilo je Chrisa. - Da?

— Da. Na putu kući zaustavio se na gradilištu.

— Zašto.

— Kao prvo, da pogleda kuću.

— Kao drugo?

Prvi put činilo se da je Thori neugodno. — Namjeravala sam s tobom

razgovarati o tome, ali ti u posljednje vrijeme imaš toliko posla...

— O čemu? — Chris je osjetio kako mu lice crveni. — O čemu si

namjeravala sa mnom razgovarati?

— Bože, Chrise. Što je? Shane me zamolio da dođem raditi kod njega, to
je sve.

Chris nije znao što odgovoriti. Ništa ga nije moglo više iznenaditi. - Raditi
kod njega? Sto?

— Nemoj nikome govoriti o tome, ali Shane namjerava graditi veliki

centar s kirurškim ambulantama. Bit će to konkurencija mjesnoj bolnici
pa možeš zamisliti kakva će se prašina podići.
Zamisao da Shane Lansing želi sagraditi centar s kirurškim ambulantama
nije iznenadila Chrisa. Lansing je bio novoga kova, jedan od onih koji su
počeli graditi svoje carstvo isti dan kad su dobili zakonsko pravo da
ispred imena stave titulu dr. Međutim, nije mu bilo jasno zašto bi Lansing
htio da Thora radi u njegovu kirurškom centru.

— Što hoće da radiš?

— Da nadzirem osoblje. Uglavnom sestre i tehničare. -Ali...

— Što ali?

— Ti si multimilijunašica, za Boga miloga. Zašto bi radila kao

nadzornica?

Thora se nasmijala, a oči su joj blistale. — Nisam rekla da ću prihvatiti.

— Razmišljaš li o tome?

Pogledala je prema igralištu. — Ne znam. Koji put mi je dosta izigravati

bogatu kućanicu.

Chris ništa nije rekao.

Ponovno ga je pogledala. — Hoćeš li mi reći što ti misliš? Ili da pogodim?

— Zanimaš li Lansinga samo zbog toga?

Thora se ovaj put glasnije nasmijala, kao da zvoni mnogo zvona. - Kako
to misliš? - pitala je, ali svjetlo u njenim očima govorilo mu je da točno zna
što misli.

— Budi iskrena.

Njezin osmijeh izblijedi. — Shane je oženjen, dušo.

— Da nije?

U tišini koja je slijedila nakon toga pitanja, njihova prijašnja razmjena

mišljenja prerasla je u nešto uznemirujuće. — Daj, molim te — rekla je
Thora. — Ne misliš valjda ozbiljno.

— Koliko ja znam, Lansing je u posljednjoj godini dana imao tri

ljubavne avanture.

— To su obična ogovaranja — odbila je njegovu tvrdnju. - Poznaješ ovaj

grad.

— Ne, ogovaranje je to da je prošlu godinu poševio šest ili sedam

medicinskih sestara. Tri ljubavne avanture koje sam spomenuo su
činjenica. Dvjema ženama morao je platiti kako bi ih se riješio.

Dvojica visokih momaka pridružila su se Shaneu Lansingu iza zaštitne

ograde. Kirurg je imao četvoricu sinova, svi su bili zgodni i dobri
sportaši.

— Nisam to čula — rekla je Thora zamišljeno.

— Ne mogu vjerovati da sam ja čuo nešto što ti nisi.

— Znaš da se ja ne motam po bolnici.

Chris se ponovno usredotočio na igru. Zapanjilo gaje Thorino otkriće da

ima poslovnu ponudu. Može li to biti objašnjenje za njihove tajne
sastanke? Ako Lansing osniva vlastiti kirurški centar, ima pravo što to
drži u tajnosti. Dvije mjesne bolnice učinit će sve da ga u tome spriječe.
Nakon što su dva napada prošla u tišini, Chris reče: — Moram mokriti - i
spusti se na teren odabravši put koji je vodio iza zaštitne ograde.
Prolazeći pokraj Lansinga, zaustavio se i rukovao s kirurgom odupirući
se djetinjastom nagonu da mu zdrobi ruku.

— Čujem da ste večeras izgubili — rekao je Lansing.

Chris je uspio obuzdati nevjerojatnu ljutnju i samo je kimnuo. - Kako je

kod vas?

Kirurg se nasmijao. - Kad čovjek ima četiri sina, svaki dan malo gubiš, a
malo pobjeđuješ.

— E, Thora mi je rekla da si danas navratio u kuću.

Činilo se da je ta primjedba Lansinga iznenadila, ali ubrzo se pribrao. -

Da, kuća je stvarno prava. Teško mi je povjerovati da je Thora sve to
osmislila.

— Kad je poznaješ, nije. Može ostvariti uglavnom sve što si zabije u

glavu.
Lansing se ponovno zasmijuljio. — Da, čujem da je znala uzrujati puno
liječnika rekavši im kako da rade svoj posao.

— Gdje si to čuo?

Lansing slegne ramenima. — Priča se. Znaš kakve su bolnice.

Chris se na silu nasmiješi. — Igraš li što golfu posljednje vrijeme?

— Kada stignem, znaš mene.

- Mislio sam igrati ovaj tjedan. Bit ćeš u gradu?

Lansing ga je gledao ravno u oči. — Da, svakako.

- Cijeli tjedan?

- Da. Želiš li da odigramo koju rundu?

Chris kimne. - Nazvat ću te.

Lansing se nasmijao, a onda čuo udarac i okrenuo se natrag prema

igralištu.

Chris je išao prema zahodima, a u ušima mu je zvonilo kao da ima

tinitus31. Na pola puta, osvrnuo se i pogledao prema Thori. Netremice je

31 Osjet zvuka u uhu bez odgovarajućeg vanjskog podražaja, može se očitovati kao zujanje ili šum
zurila u Shanea Lansinga. Lansing je, međutim, pratio igru. Nakon
nekoliko trenutaka, Thora se okrenula prema zahodima i otkrila da je
Chris promatra. Gledao ju je dovoljno dugo da joj da do znanja kako je
vidio da gleda Lansinga, a onda se okrenuo i pošao dalje.

Stajao je pokraj maloga pisoara kad začuje tihi ženski glas. — Chrise!
Čujete me?

Gotovo se pomokrio po hlačama kada se okrenuo ulijevo da vidi odakle

dolazi taj glas. Kada gaje ponovno čuo, shvatio je da Ženski i muški
zahod dijeli samo zid od blokova koji je deset centimetara niži od limenog
krova. Glas je dopirao iz te pukotine.

- Agentice Morse?

- A tko drugi? — šapnula je. — Što ste radili danas poslijepodne? Niste
valjda Thori pokazali sliku?

- Nisam.

—Jeste li je napali zbog Lansinga?

- Nisam. Ne izravno.

- Što ste joj rekli?

- Nemojte se zbog toga brinuti. Ne ono što vi mislite, dobro?

- Isuse, Chrise. Zafrkavate me.

- Sveca mu, ostavite me na miru!

- Voljela bih da mogu, ali ne mogu.

- Vraćam se na svoje mjesto.

- Nazovite me sutra - rekla je. — Čim Thora ode iz grada.

Chris ispere pisoar.

— Hoćete li nazvati? — pitala je Morseova dok je prao ruke.

— K vragu, tko to govori? - začuo se duboki muški glas.

Muškarac u dugim hlačama s naramenicama punim masnih

mrlja ušao je u muški zahod za Chrisom. Chris osjeti miris alkohola, koji
je na igralištu bio zabranjen, ali je unatoč tome očito bio sastavni dio male
lige.

—Neka mačka u ženskom zahodu — veli Chris. - Mislim da traži

društvo.
 Kada je Chris izlazio iz zahoda, muškarac u hlačama s naramenicama
pokušavao se popeti na zahodsku školjku i zaviriti kroz otvor uz limeni
krov.

Alex se kasno spojila na MSN. Obeshrabrena odgovorom dr. Sheparda na

bejzbolskom igralištu, stala je pokraj trgovine pićima i za 12 dolara kupila
bocu crnog pinota. Prije nego što je stigla u motel, nazvala ju je jedna od
majčinih medicinskih sestara i obavijestila da je onkolog majku vratio na
bolničku njegu zbog pogoršanog rada jetre. Alex se istovremeno počela
pakirati i piti, cijelo vrijeme provjeravajući je li se Jamie prijavio na ra-
čunalo. Popila je više nego što je namjeravala, puno više, zbog čega je
onako odjevena zaspala, a naglo se probudila u 11:45 navečer, punog
mjehura i prestravljena jer je iznevjerila i Jamieja i svoju majku.

Silno joj je laknulo kada je ugledala maloga zelenog čovječuljka koji je

označavao daje Jamie priključen na mrežu. Prije nego što je uspjela
natipkati ijednu riječ, na ekranu se pojavio poziv za videokonferenciju.
Prijavila se, a potom promatrala otvaranje malog ekrana. Kada se pojavilo
Jamiejevo lice, zastala joj je riječ u grlu. Dječakovo lice bilo je crveno, sa
suzama na obrazima. Bili mu je sigurno rekao da se baka vratila u
bolnicu.

—Što je, mali čovječe? — pitala je nadajući se da se radi samo o

izgubljenoj bejzbolskoj utakmici. - Što se dogodilo?

— Missy će se doseliti k nama.

Alex kao da je pogodio grom. - Molim? Zašto to kažeš?

 — Danas je došla k nama na večeru. Čudno se ponašala, kao da mi je
najbolja prijateljica ili tako nešto. Onda je tata rekao da

bi bilo divno kad bih pokraj sebe ponovno imao žensku osobu. Kada je
to rekao, oboje su me pomnjivo promatrali. Nisam glup, teta Alex. Znam
što rade.

Alex se gotovo dignula i maknula od web-kamere. U ovakvim

okolnostima nije mogla sakriti svoje osjećaje. Međutim, možda ih i ne bi
trebala skrivati. Sveca mu, što Bili misli? Žena mu nije u zemlji ni šest
tjedana, a on namjerava ljubavnicu useliti u kuću sa svojim ucviljenim
sinom? Čovjek nema srama! — Što da radim? — pitao je Jamie i u tome
trenutku Alex osjeti svu težinu odgovornosti za njegovu budućnost.

— Budi strpljiv dok nešto ne smislimo, mali. To.

Jamie obriše oči. — Moram li ostati ovdje ako se ona doseli?

Alex stisne zube, odupirući se nagonu da mu pruži lažnu nadu. —

Bojim se da moraš. U svakom slučaju, to je prema zakonu.

Namrštio se, ali činilo se da je ljutnja malo ublažila njegovu tugu,

barem sada kada je Alex bila na vezi.

—Možeš li mi nekako pomoći? — pitao je. — Postoji li način da dođem

živjeti s tobom?

— Možda. Svakodnevno radim na tome. Samo ne smiješ ništa govoriti o

tome. Ni tati, ni Missy.
 —Mrzim je — rekao je Jamie doista pokazujući netrpeljivost. —
Mrzim, mrzim, mrzim.

K vragu, nije problem u Missy, pomisli Alex, nego u Billu.

— Nisam napisao zadaću — zabrinuto će Jamie. - Rekao sam tati da

jesam, ali nisam. Nisam mogao misliti na to.

— Što misliš, možeš li je sad napisati?

Jamie slegne ramenima. — Možeš li ostati na vezi dok je pišem?

Alex je trebala krenuti u Jackson. Već je kasnila, a radilo se o dva sata

vožnje. Međutim, kako da okrene glavu pred Jamiejevim zbunjenim i
prestrašenim pogledom? Što bi njena majka odabrala u takvim
okolnostima?

Alex se prisili na osmijeh kao da ima vremena na pretek.

— Naravno. Samo moram odjuriti na zahod.

Jamie zahihoće. -1 ja. Bojao sam se da mi ne pobjegneš pa sam sjedio i

čekao. Zamalo sam se popiškio u gaće.

— Vidimo se za čas.

Jamie stavi otvoreni dlan pred kameru, to im je bio nadomjestak za

stvarni dodir. Alex digne ruku i tako mu odgovori, ali morala je okrenuti
glavu da sakrije lice. Taj me dječak, pomisli ponosno, taj me dječak
trenutačno drži na životu, a deset puta je vrjed- niji od svog oca.

Dok je odlazila od računala, govorila je tiho, ali puna uvjerenja, glasom

koji je mogao biti glas njezina oca. — Taj dječak je Morse, a ne Fennell, i
odgojit će ga osoba kojoj je stalo do njega.

Deset kilometara od hotelske sobe Alex Morse, Chris je legao u krevet

posvojenoga sina slušajući Benovo polagano, ujednačeno disanje. Bio je
iscrpljen i odlučio je zaspati tu gdje je. Danas je bio jedan od najtežih dana
u njegovu životu i nije se htio prije spavanja upuštati u daljnje rasprave s
Thorom. Po glavi su mu se motale Morseičine optužbe i Thorina
objašnjenja, a u toj oluji riječi počeo se rađati strah da je opet zaribao. Sa
svojom prvom ženom hodao je pet godina prije nego što ju je oženio i
mislio je da ju dobro poznaje. Međutim, nakon nekoliko kratkih godina,
život je pokazao da je pogriješio.

Kada ju je Chris oženio, Kathryn Ledet bila je studentica fizikalne

terapije na sveučilištu u Jacksonu. Rođena u Covingtonu u Louisiani,
pohađala je Tulane i bila je oduševljena kada je Chris dobio specijalizaciju
u Medicinskom centru Tulane u New Or- leansu. Međutim, kada je došlo
vrijeme da Chris počne vraćati studentski zajam dvogodišnjim radom u
siromašnoj delti Missi- ssippija, Kathryn je bila sve manje oduševljena.
Ipak, pregrmjela je to sve dok Chris nije dobio obavijest da mu zamjena
kasni četiri mjeseca. Chris je također bio spreman otići iz delte, čekao ga je
sjajan posao u skupini vrhunskih internista u Jacksonu, ali, unatoč tome,
nije bio raspoložen napustiti gotovo očajne pacijente koje je dvije godine
liječio. Kathryn nije osjećala takvu obvezu. Kada joj je Chris priopćio da
osjeća obvezu da ostane dok se ne nađe zamjena, spakirala je stvari i
vratila se u New Orleans. Kada je zamjena stigla, Chris je pošao za njom
nastojeći spasiti brak, ali uzalud. Već je dokazao da nije muškarac
kakvoga Kathryn že- li. Nakon tri mjeseca rada u Jacksonu, shvatio je da
ni Kathryn Ledet, ni medicina za odabrane nisu za njega. Međutim nad
gla- vom mu je kao mač i dalje visjela spoznaja da, iako je s Kathryn žvio
godinama, nije uspio proniknuti kakva se žena krije iza te lijepe maske.

S Thorom je hodao manje od godinu dana kada ju je zaprosio.

Naravno, poznavao ju je dulje, uglavnom kao odanu suprugu jednog od
njegovih pacijenata. Za to vrijeme, počeo ju je cijeniti i željeti više nego
ijednu ženu koju je upoznao u tih sedam godina nakon rastave. Međutim
sada, čak i bez Alex Morse koja mu šatpće sa strane, osjećao je daje Thora
koju je upoznao kao ženu Reda Simmonsa samo jedna strana puno
složenije osobe. Uostalom, koliko dobro možeš upoznati ženu? Mornar
može nekoliko puta oploviti svijet vjerujući da poznaje more, a zapravo je
upo- znao samo određene valove i plime koji su se nakon njegova od-
laska itekako promijenili.

Što je s Benom? U nevjerojatno kratkom vremenu, dječak koji je pokraj

njega spavao položio je sve svoje povjerenje i nadu u Chrisa. Ben je u
njemu tražio odgovore, prijateljstvo, potporu i sigurnost. Ne novčanu
sigurnost, Thora mu je to sama mogla dati, nego osjećaj da postoji
muškarac, dvostruko veći od njega, koji je spreman stati između njega i
svakoga zla koje bi mu moglo stati na put. Iako će se dio dječakova
divljenja u tinejdžerskim godinama izgubiti, zasad je Chrisa gledao kao
da je nepobjediv. Bilo je teško povjerovati da bi Thora takav odnos dovela
u opasnost zbog ljubavne veze s likom kakav je Shane Lansing. Gotovo
nemoguće, stvarno. S druge strane... vidio je kako njegovi prijatelji i
pacijenti odbacuju sve vrijednosti očajnički se držeći za nešto uvjereni da
bez toga ne mogu.

U mraku se pojavila okomita pruga žutog svjetla. Tada prugu prekrije

sjena. Na vratima je stajala Thora gledajući ih. Chris je zaklopio oči i
mirno ležao.
 — Chrise? - šapnula je.

Nije odgovorio. — Chrise? Spavaš li? Bez odgovora.

Nakon nekoliko trenutaka, Thora je na prstima došla do kreveta i obojicu

poljubila u čelo. — Doviđenja, dečki - šapnula je. — Volim vas.

Tada se iskrala i za sobom zatvorila vrata.

 19. POGLAVLJE

Alex zatrepće očima i okrene se stenjući od bola. Lebdjela je u

međuprostoru jave i sna. Od sjedenja u bolničkom stolcu, koji je gurnula
skroz do majčina kreveta, ukočila joj se stražnjica. Boljela su je leđa jer je
satima ležala glave naslonjene na madrac blizu majčina ramena. Blijedo
svjetlo ulazilo je oko prozorskih zaslona.

Margaret Morse zapravo je bilo mjesto na intenzivnoj njezi, ali prije

tjedan dana potpisala je poseban obrazac prema kojemu, ako joj pozli, ne
treba poduzimati nikakve posebne mjere da joj se spasi život. Rak koji je
počeo na jajnicima i godinama neotkriven bujao, sad se, poslije triju
operacija, nekontrolirano proširio na jetru i bubrege te ostale dijelove
utrobe. Jetra joj je dosegnula dvostruku veličinu i dobila je tešku žuticu.
Život joj je ugrožavao Eastoj bubrega, što je kod raka jajnika neobično.
Ipak još je bila liva, dugo nakon što je dr. Clarke rekao Alex da se
pripremi za najgore. Alex je onkologu mogla štošta reći o tome kako je
njena majka žilava, ali šutjela je i pustila da liječnik slijedom događaja
Upozna svoju pacijenticu.

Dok je noćas vozila u Jackson, Alex je gotovo dva puta sletjela s ceste.
Jamiejeva zadaća trajala je dulje od sata, a Alex je držala budnom samo
slika Chrisa Sheparda koji u pratnji svoje žene odlazi s parkirališta. Jučer
poslijepodne pokraj potoka bila je uvjerena da su inkriminirajuća
fotografija i Thorina laž uvjerile Chrisa U njenu krivnju. Ipak, za vrijeme
vožnje Alex se sjetila još jedne očeve lekcije. Ako prevareni suprug
stvarno ne uhvati svoju ženu u krevetu s ljubavnikom, ako je i čuo
ogovaranje i zlobne primjedbe, neizbježno je da će neko vrijeme to
osporavati. Ponekad te neće obazirati na očite dokaze, a inteligencija s tim
nema veze. Baš kao prvotni odgovor na smrt ili tešku bolest, nagon za
preživljavanjem stvara otpor prema nepobitnoj istini kako bi se čovjek
priviknuo na novonastalo stanje i kako ne bi pogubno reagirao. Chris
Shepard očito sad proživljava to razdoblje. Pitanje je koliko će mu
vremena trebati da se to pretvori u bijes?

Margaret ponovno zastenje. Alex joj stisne ruku. Njena majka sada je
primala toliko morfija da su razdoblja kada je bila budna bila puno rjeđa
od razdoblja kada je spavala, a o lucidnosti da se ne govori. Tijekom noći,
Margaret je dva puta molila Alex da u sobu dovede oca i sestru, a onda se
žalila na to kako su bezobzirni što joj ne dolaze dok je bolesna. Budući da
je bila tako blizu smrti, Alex nije smatrala prikladnim majku podsjećati da
su joj unatrag sedam mjeseci umrli i suprug i starija kći.

Na zvrndanje mobitela koji je bio u njenoj torbi na podu, Alex skoči. Ne

puštajući majčinu ruku, ispružila je drugu i izvadila telefon.

— Halo? — rekla je tiho.

— Ovdje Will, dušo. Kako je? - Will Kilmer bio je uz Margaret dok Alex
nije stigla iz Natcheza pokazujući iskrenu odanost prema ženi svog
partnera koji bi isto tako postupio.

— Ni bolje, ni lošije.

-Je li nastavila spavati nakon što sam otišao?

— Ne cijelu noć, ali spavala je više od mene.

Stari detektiv ljutito uzdahne. - Sveca mu, djevojko! Rekao sam ti prošli
tjedan da se moraš odmoriti od toga slučaja. Uzmi jaku tabletu i odspavaj
dvadeset sati u komadu. Taj vražji Rusk nikamo neće otići. Međutim,
sada si prevelika da bi me slušala.

Alex se zbog Willa pokušala nasmijati, ali nije uspjela.

— U svakom slučaju, imam neke vijesti koje će te razbuditi — rekao je

Kilmer.

-Koje?

— Sjećaš se Williama Braida?

— Naravno. Suprug žrtve broj pet.

— Rekao sam ti prošli tjedan da sam dobio vijest o tome da puno pije.

Margaret je počela hrkati. — Mmm... da, i rekao si da ga je ostavila

ljubavnica.

— Točno.

- Dobro, što je sad napravio?

- Čini se da se pokušao ubiti.

Od uzbuđenja, Alex se potpuno razbudila. - Kako? Kada?

- Sinoć, u svom domu u Vicksburgu. U svakom slučaju, barem policija
tako misli.

- Nastavi.

- Braid je bio šećeraš. Jučer navečer ili između večeri i današnjeg jutra
kada gaje našla njegova sluškinja, ubrizgao si je toliko inzulina daje pao u
komu. Trajnu komu.

— Ti bokca - Alex je uzbuđeno disala. — Je li moguće da je to bio nesretan

slučaj?

- Moguće, ali Braidov liječnik kaže da je malo vjerojatno.

- Ti bokca! To bi moglo biti ono što smo čekali. Ovo bi mogla biti
prekretnica.

- Možda - rekao je Will opreznim glasom iskusnog lovca koji Je puno

puta doživio da mu lovina pobjegne iz ruku.

- To je grižnja savjesti - glasno je razmišljala Alex. - Braid se nije

mogao nositi s time što je učinio svojoj ženi.

- Umrla je u mukama. Strašnije nego bilo koja druga žrtva.

- Moramo saznati sve što možemo o tome kako je Braid proveo

posljednja tri dana. Imaš li kojeg agenta u Vicksburgu?
- Znam ondje jednoga tipa koji se bavi brakorazvodnim parnicama.
Duguje mi uslugu.

- Hvala, striče Wille. Bez tebe bih bila izgubljena.

—Još nešto — kaza Kilmer. — Imam čovjeka koji je tebi za volju spreman
provesti dvije noći u hotelu Alluvianu. Žena mu je oduvijek željela vidjeti
taj hotel. Budeš li im platila sobu, oni će platiti ostalo.

- Koliko je soba?

- Četiristo.

- Za dvije noći?

Will se tiho nasmijao. — Jednu.

Alex se sjeti svoga posljednjeg bankovnog računa kojim se još mogla

koristiti, ali onda to brzo izbaci iz glave. Mora učiniti sve ïto je u njenoj
moći da pridobije Chrisa na svoju stranu. - Dogovori. Platit ću.

- Vraćaš li se večeras u Natchez?

- Nemam izbora. Shepard mi je jedina nada.

—Jesi li tu postigla kakav napredak?

- Osvijestit će se. Nikome nije drago otkriti da mu je cijeli život velika
laž.

Uzdahnuvši Will se složi. — Reci mami da ću navratiti u neko doba.

Alex pogleda majčino upalo lice. Usta su joj bila otvorena, a na jastuk joj je
curila slina. Alex je imala glupi dojam da tekućina iz vrećice za infuziju
izlazi iz majčinih usta istom brzinom kojom je sila teža ubacuje u njene
vene. — Hoću.

- Hej, mala... jesi li dobro?

—Jesam. Samo... sjedim ovdje i gledam mamu. Ne mogu vjerovati da bi

netko mogao drugoj osobi namjerno to učiniti. Osobito osobi koju je
jednom volio.

Čula je sipljiv zvuk, posljedicu Willova emfizema. Kada je ponovno

progovorio, učinio je to glasom policajca koji je dvadeset godina hodao
svijetom širom otvorenih očiju. - Vjeruj mi, dušo, vidio sam kako ljudi
rade i strašnije stvari. Pazi na sebe, čuješ? Ti si posljednje dijete koje je tvoj
otac ostavio na ovome svijetu pa ne bih htio da potratiš život
pokušavajući osvetiti svoga oca.

- Ne radim to — šapnula je Alex. — Pokušavam spasiti Jamieja.

- Učiniti ćemo to na ovaj ili onaj način - rekao je Will odlučno. — Samo
se čuvaj! Ježim se od ovog slučaja. Imamo posla sa zlim ljudima. To što su
u prošlosti ubijali polako ne znači da neće udariti brzo ako ih ugroziš.
Čuješ me?
-Da.

- Onda dobro.

Alex je prekinula, pogleda prikovana za majčino žuto lice. Što još može
ovdje učiniti? Ustala je i poljubila žuti obraz, a onda pustila majčinu ruku.

Vrijeme je za pokret.
 20.POGLAVLJE

Andrew Rusk konačno je ulovio veliku ribu. Bio je siguran u to baš kao i
onda kada mu je velika sabljarka zagrizla mamac i počela juriti poput
jet-skija režući valove. S druge strane pisaćeg stola sjedio je Carson G.
Barnett glavom i bradom, krupan četrdesetšestogodišnjak, višestruki
milijunaš, toliko daje prestao brojiti. Legenda naftaškog posla, Barnett je
tri puta stjecao i gubio bogatstvo, ali trenutačno je bio u usponu, velikom
usponu.

Posljednji sat, Barnett je opisivao stanje u svojem braku. Rusk je na lice

navukao jako zabrinuti izraz kimajući katkad na prikladnim mjestima, ali
zapravo nije slušao. Već nekoliko godina nije morao slušati. Zato što su
sve priče bile iste, varijacije na temu, i to jako dosadne.

Rusk je jedino naćulio uši kada je Barnett prešao na poslovnu stranu

stvari. Tada se odvjetnik potrudio zapamtiti svaki slog. Međutim, upravo
je trajao najteži dio... melodramatični monolog o tome kako je Barnett
neshvaćen.

Rusk je znao u kojem smjeru naftaš ide davno prije nego što je došao
do toga. Rusk je ne razmišljajući mogao navesti rečenice iz toga filma. Od
onoga dana kad smo se vjenčali nije se nimalo uozbiljila. Ni osjećajno, ni
psihološki, ni intelektualno, ni seksualno, rekli bi oni gluplji. Malo bi ih
dodalo Za razliku od toga, guzica joj je narasla kao kod mladoga slona.
Druga obvezatna rečenica glasila je: Ne razumije me. Na kraju je slijedilo
patetično: Uopće me ne poznaje.

Prema Ruskovu iskustvu, obično se pokazalo da je istina potpuno

suprotna. U većini slučajeva, žena je predobro poznavala muža,
poznavala ga je bolje nego što je on to htio, zapravo, razumjela ga je bolje
nego on sam. Zato se nije uvijek divila i uzdisala svaki put kada se hvalio
svojim najnovijim poslovnim uspjehom, a dugo i glasno se žalila kada bi
je razočarao, što je bilo često. Više nije mislila da je savršen (čak ni
pametan), ni maštovit u krevetu, a zasigurno više nije bio zabavan, ne
nekome tko je već odavno čuo sve glupe šale koje je uspio zapamtiti,
većinu dvaput.

Naravno, tu je uvijek bila i ljubavnica. Neki klijenti odmah su prešli na

stvar i priznali da su u vezi, drugi su je pokušavali sakriti, kako bi ispali
plemeniti i požrtvovni. Rusk je više od ičega počeo cijeniti otvorenost.
Muškarci i žene koji su razmišljali o rastavi uvijek su bili hodajuće bombe
nabijene razočaranjem, osjećajem krivnje, pohotom, na gotovo psihotičnoj
razini razmišljanja. Međutim, bez obzira na to tko je sjedio na stolcu
nasuprot njemu, sjajan liječnik ili seljačina jedva sposobna zbrojiti
vrijednost svojih ulaganja, na kraju je ipak jedno shvatio. Nema
bezbolnog rješenja. Što god odabrali, netko će patiti. Jedino pravo pitanje
bilo je, hoće li sami izdržati patnju ako se odreknu ljubavnice i ostanu u
braku? Odnosno, hoće li patnju prenijeti na bračnog druga i djecu tako
što će razoriti obitelj. Bili bogati ili siromašni, osnovna patnja zbog
rastave ležala je u tome.

Rusk je došao do uvjerenja da su žene, kada se u sve uključe djeca, u

potrazi za srećom manje sklone žrtvovati obitelj nego muškarci. To ne
znači da je njima manje stalo do sreće, nego samo da su manje spremne
ostvariti je na štetu drugih. Međutim, taj zaključak zasnovan je na
pričama iz svakodnevnog života ograničenoga geografskog područja.
Ruska nije zanimalo koliko ima rastava braka u New Yorku ili Los
Angelesu, nije živio u tim gradovima. Osim toga, pretpostavljao je da su
motivi skupine prokletih Jen- kija jednako neurotični i egocentrični kao
filmovi Woodyja Aliena32, samo bez smijeha.

Bračne poteškoće Carsona Barnetta imale su svoje osobitosti koje bi bile

veoma zanimljive nekom antropologu ili sociologu. Međutim, odvjetniku
nisu značile gotovo ništa. Istodobno, Carson Barnett bio je jako bogat, a
prema Ruskovu mišljenju, kao i prema mišljenju njegova oca, bogati su
smatrali da ih se treba pozornije slušati nego nekoga s manje novca.
Gospođa Barnett, Carson ju je zvao Luvy, ušla je u brak kao pripadnica
baptističke vjere, ali to je za nju bilo jednako važno kao to što je bila
članica ženskoga »tudentskog udruženja. Međutim, nakon rođenja djece,
Luvy se iznenada počela sve više zanimati za crkvu. Nekako istovreme-
no, jednakomjerno je splasnulo njeno zanimanje za seks. Carson je neko
vrijeme trpio koliko je mogao, a onda si je, kao svaki čovjek od krvi i
mesa, dao oduška ondje gdje gaje našao.

- Ako u hladnjaku nema hrane, ideš u trgovinu - galamio je. -Je li to u

redu, Andy?

- Da, je - složio se Rusk.

-Hoću reći, to zna čak i pas. Ako u njegovoj posudici nema hrane,
vreba plijen. Je li tako?

- Točno tako. - Rusk se obvezno nasmijao.

Mnogo puta čuo je tu priču. Muškarci koji su tražili seksualnu

zadovoljštinu, prolazili su kroz razdoblje u kojem su bili u stanju poševiti
svaku koja je bila spremna skinuti gaće. Začudo, to uopće nije imalo

32 Američki filmski redatelj i glumac, u središtu pozornosti njegovih satiričkih komedija većinom su njujorški intelektualci
koje prikazuje na tragikomičan način
nikakav utjecaj na obitelj. Štoviše, sve je teklo puno glade. Nevolje su
počele kada je muškarac, ili žena, pronašao nekoga tko je »drukčiji« od
drugih, »srodna duša« (taj izraz Andrewa Ruska redovito je tjerao na
povraćanje), odnosno vezu kojaje bila »ono pravo«. Kada je ljubav digla
svoju ružnu glavu, ubrzo bi slijedila rastava. Barnett je upravo pričao
sličnu priču, a njegova srodna duša bila je slatka mlada mačka kojaje
radila u pečenjarnici restorana Route 59, u kojem je u proteklim
godinama sklopio puno poslova vezanih za naftu, velikih poslova
također, črčkajući skicu nalazišta na ubrusu i sklapajući posao
rukovanjem.

- U svakom slučaju — rekao je Barnett dok su mu se krupni graš- ci

znoja kotrljali niz vrat - volim tu malu više od svega i oženit ću se njome
pa što bude.

Rusku se svidio Barnettov izbor riječi, zato što je, bez obzira na to
koliko se grubo izrazio, Barnett na neki način govorio u šifri, šifri koju je
Andrew Rusk prešutno ugradio u određeni sustav moralne računice što
ju je razvio godinama slušajući razočarane ljude, uglavnom muškarce.
Tijekom razvoda svi su bili gnjevni, bila je to nesporna činjenica. Većina
ljudi bila je dan-dva sklona samoubojstvu, no većina ih je ubrzo
prevladala gnjev i pomirila se s činjenicom da će budući život biti veliki
kompromis.

Ipak, neki ljudi nisu prihvaćali kompromis. Osobito jako bogati.

Vjerojatno je to bila stvar navike kao i nekih drugih stvari. Bilo kako bilo,
Carson Barnett već je djelomično upao u Rusko- vu mrežu pa su se
približili onom dijelu razgovora u kojem je odvjetnik igrao važnu ulogu.

— Dakle, želite se rastati — rekao je sumornim glasom.

— Da, gospodine, želim. Nikada nisam mislio da će se to dogoditi, ali
Bog mi je svjedok da me natjerala na to.

Rusk mudrijaški kimne. - Mnogi odvjetnici bi Vas odgovarali, gospodine

Barnette. Predložili bi Vam da odete u bračno savjetovalište.

— Andy, zovite me Carson. Molim Vas. Odmah ću Vas prekinuti. Luvy

bi jedino prihvatila savjet svog svećenika, a jedan odlazak k njemu više je
nego što mogu podnijeti. U životu niste čuli takve gluposti. Ja bih ustao i
rekao mu da Isus nema nikakve veze s našim brakom i da je Bog zbog
njega sretan.

Rusk se nasmijao raspoložen primitivnim mudrovanjem svoga klijenta.

— Ja Vas neću odgovarati, Carsone. Zato što vidim da ste zaljubljeni.
Iskreno zaljubljeni.

— Dobro ste shvatili.

— Prava ljubav je divna stvar. Međutim prema onome što ste mi do sada
rekli, zaključio sam da bi vam Luvy mogla stvarati poteškoće zbog Vašeg
nauma da se razdvojite.

— Ma, sveca mu, da - rekao je Barnett, a u očima mu se nazirao strah.

Rusk je stekao dojam da je Luvy Barnett divna žena.

— Luvy je protiv rastave, Andy. Kaže da je to grijeh. Kaže da je to izvor

svih zala na svijetu.
— Mislio sam da je novac izvor sveg zla.

Barnett frkne nosom. — Luvy nema ništa protiv novca. Ne, gospodine.
Uopće nema ništa protiv.

— Nije li to zgodno?

— To Vi kažete, brate mili. Predložio sam joj da kao razlog navedemo

nepomirljive razlike, kao što je učinio moj prijatelj Jack Huston. Jackova
žena i Luvy bile su prije nekoliko godina najbolje prijateljice. Ali ne, neće
niti čuti.

— Što je Luvy točno rekla?

— Rekla je da nemam razloga da se rastanemo i da ona neće pristati na

to. Kaže da će me, pokušam li pokrenuti sudski postupak, zavlačiti što je
moguće dulje kako bi djeca vidjela kakav sam grešnik i kako im dajem loš
primjer. Naravno, ako ostanem s njom i pokušam ponovno, bit ću i dalje
najbolji od najboljih. Što mislite o tome?

— Želi da se žrtvujete zbog djece.

— Dobro ste rekli! Isuse, opet ispočetka. Samo, možete zaboraviti djecu.
Trebao bih se svega odreći zbog nje.

-Je li Luvy išta rekla o materijalnoj strani svega toga?

Prije nego što je odgovorio, Barnett je neko vrijeme škripao zubima. —

Tvrdi da ne želi novac za sebe, osim polovine onoga što sam zaradio dok
sam bio oženjen njome, nego da želi sve što po zakonu može dobiti za
djecu, što znači svu buduću proizvodnju bušotina koje sam otvorio dok
smo bili u braku pa čak i mogućih bušotina koje sam označio za to
vrijeme.

Rusk kimne glavom kao da je ostao bez riječi razmjerima Lu- vyne
pohlepe.

— Isto tako, unajmila je, koliko čujem, najopasnijeg odvjetnika za

brakorazvodne parnice u Jacksonu.

Čuvši tu nezgodnu vijest, Rusk se nagne naprijed. - Koga je unajmila?

— Davida Blissa.

— Imate pravo, Carsone. To je doista loša vijest. David Bliss na platnom

popisu ima knjigovođe koji su stručnjaci za različite vrste poslova. Kod
odvjetnika kakav je Bliss trenutačno je najpopularnija medicinska praksa.
Sve liječničke žene idu k njemu. Njegovi Židovi uništavaju im dio po dio
posla. Samo što se ne osuši tinta na rješenju za rastavu, a siroti liječnik
sljedećih će dvadeset godina raditi za svoju ženu.

— Hvala Bogu, ja nisam liječnik.

— Bojim se, Carsone, da ste Vi u još težem položaju. Imate znatnu

imovinu s podacima o mjesečnoj proizvodnji. Smatrajte da od ovog
trenutka gubite pola bušotina.

Barnett glasno proguta slinu.

- Ne samo da sudac može Luvy dodijeliti vlasništvo nad pola
sadašnjih bušotina nego može odrediti alimentaciju na temelju sadašnje
proizvodnje, a količina izvađene nafte svake će se godine smanjivati.
Točno?

Barnett je problijedio.

— Morat ćete se vraćati na sud svaki put kada cijena barela padne ili ćete
plaćati previše. Provest ćete pola vremena na sudu, Carsone. Imate li
vremena za to?

Barnett je ustao i počeo hodati po uredu. - Znate kako se kreću cijene

nafte u posljednje vrijeme? Čak se i vrijednost mojih starih bušotina
utrostručila. U posljednjih pet godina crpem naftu iz bušotina koje sam
prije pet godina zatvorio. Ako sudac napravi procjenu na temelju moje
sadašnje proizvodnje... Isuse Kriste. Bit ću joj dužan najmanje dvadeset
milijuna, a možda i više. Tu je onda nakit, kuće, brod, ona prokleta
restauracija...

Rusk se okrenuo na drugu stranu kako bi sakrio svoje uzbuđenje. To je

klijent kojega je čekao, isplata koja će mu omogućiti da s četrdeset ode u
mirovinu. Isto tako, nije mogao doći u bolje vrijeme. Više neće morati
dugo surađivati s Eldonom Tarverom.

— Molim Vas, Carsone, sjednite — tiho je rekao. — K meni ste došli s

razlogom, zar ne?

Barnett prekine svoju priču. Izgledao je i posve izgubljeno. Tada je sjeo i

zagledao se u Andrewa Ruska kao što grešnik gleda svećenika koji će mu
dati papinski oprost.
— Pametan odvjetnik reći će Vam da zaboravite na rastavu.

— Molim? - pogledao ga je sumnjičavo.

— Ne možete si to priuštiti.

— Kako to mislite? Imam pedeset milijuna dolara.

— Dvadeset pet, Carsone. Ako imate sreće.

— To je još puno novca.

— Da, je. - Rusk se nagnuo natrag i prekrižio ruke na prsima. — Idemo

porazgovarati o Vašoj djeci. Nemate li sina koji igra nogomet za
Akademiju Jackson?

Na Barnettovu licu pojavi se osmijeh. - Da, imam. Jake je jako dobar.

Prema mome mišljenju, brži nego što sam bio ja.

— Koliko godina ima Jake?

— Trinaest.

Rusk se smiješio kao ponosan stric. — To je dobro. On će se mo- ćí

izjasniti o skrbništvu. A druga djeca?

Barnettov osmijeh iščezne. - Imam dvije male djevojčice, blizanke.

— Koliko stare?

— Šest. Naravno, jedna je osamnaest minuta starija od svoje sestre.

Ozbiljno kimanje glavom. — Još šest godina prije nego što će moći reći
svoje mišljenje. Shvaćate na što ciljam, Carsone?

Krupni muškarac teško uzdahne. — Rastava će Vas stajati dvadeset pet

milijuna dolara i devedeset posto vremena s Vašom djecom. — Devedeset
posto?

— Ako se Luvy postavi tako kako ste rekli, a predstavlja je David Bliss,
onda je to točno. Možete očekivati da ćete ih viđati svaki drugi vikend, a,
naravno, imat ćete i poseban dogovor za praznike. Još nekoliko dodatnih
sati. Gotovo Vam jamčim za Očev dan.

— Očev dan? Namjeravao sam Jakea voditi na polovicu autoutrka ove

godine. Bože... to jednostavno nije u redu.

— Sa stajališta morala, potpuno se slažem s Vama. Međutim, zakonski.

.. bojim se da je to u redu. Barem u nezavisnoj državi Mi- Missippiju.
Ovdje nema sporazumne rastave.

— K vragu. Preuzet ću krivnju na sebe. Samo želim da se to za- vrši i da

svi budemo prijatelji.

Rusk tužno odmahne glavom. — Pusti snovi, Carsone. Da Vas nešto

pitam. Jeste li Vi i Vaša nova ljubav bili oprezni?
Barnett se od muke počeo meškoljiti na stolcu. — Prilično oprezni. ..
znate.

—Jeste li joj ikada kupili dar?

— Pa, naravno.

-Jeste li se ikada za to koristili kreditnom karticom?

— Sveca mu, danas je gotovo nemoguće nešto kupiti gotovinom. Znate

i sami.

— Da. Što je s telefonima? Jeste li je zvali sa svog mobitela?

Barnett kimne sav očajan.

— Možete biti sigurni da će Bliss protiv Vaše prijateljice podnijeti tužbu

zbog nanošenja duševnih boli.

— Molim?

— O, da. Povlačit će je po sudu i pokušat će od nje izvući novčanu

odštetu.

— Ona nema ništa!

— Kao Vaša žena, imat će.

— Mogu joj oteti sve buduće prihode.

— Ma, baš me briga za novac, ali da prođe sve to samo zbog...

— Koliko ste namjeravali čekati prije nego što se oženite tom

djevojkom?

— Znam da to ne može biti odmah, ali, čujte, prilično smo nestrpljivi.

Rusk je mogao zamisliti da je dotična djevojka nestrpljiva da se vjenča

prije nego što njenu »srodnu dušu« ne smota neka druga zgodna mala
negdje u nekoj drugoj restauraciji.

— Isto tako, morate biti spremni na to da će se Vaša djeca biti jako

ljutita na Vas.

Sada ga je Barnett pozorno slušao.

— Bit će itekako svjesni da ostavljate njihovu majku zbog mlađe žene i

znat će tko je ta žena.

Barnett je smrknuto kimao glavom.

— Mislite li da će se Luvy truditi uljučiti Vašu novu ljubav u život

obitelji?

— Svaki put kadaje vidi vikat će »bludnica« i »bestidnica«. Još u

nečemu imate pravo. Luvy će učiniti sve Što može da djecu okrene protiv
mene. Već mi je rekla da bi najradije da umrem od srčanog udara. Kaže
da svaku noć moli za to.

— Ma šalite se.

— Kunem se na Bibliju. Kaže da je za djecu bolje da sam mrtav nego da

odem i ostavim ih.

— Carsone, ne ostavljate njih.

- Pokušajte to objasniti kravetini! — zaderao se Barnett dignuvši se sa

stolca. — Sveca mu, oprostite, Andy. Ponekad se toliko raspalim da bih je
mogao...

- Što?

- Ne znam.

Rusk je pustio da tišina potraje. Sada kada je Barnettov bijes dostignuo

kritičnu točku, neće se tako brzo ohladiti. Rusk je ustao i odgurao stolac
ispred stola, a onda Barnettov stolac okrenuo tako daje gledao u njega i to
jako blizu. Krupni naftaš gledao gaje s neskrivenom znatiželjom, čak
pomalo sum- njičavo, kao da se pita je li Rusk možda homoseksualac.
—Molim Vas, sjednite, Carsone. Želim razgovarati s Vama, kao muškarac
s muškarcem.

Bio je to jezik koji je Barnett razumio. Okrenuo je stolac nao- pako i tako
sjeo, a njegove krupne podlaktice bile su samo neko- liko centimetara od
Ruskova lica.
- Možda će Vas zaprepastiti to što ću reći, Carsone.

- Ne, samo recite.

- Pretpostavljam da je čovjek Vašega kova u svom poslu naišao na

nekave neuobičajene situacije.

- Kako to mislite?

- Pa... poteškoće.

- To sigurno.

Rusk ozbiljno kimne glavom. - Došao sam do zaključka da se neke

poteškoće mogu riješiti na uobičajeni način, a druge... druge zahtijevaju
kreativno razmišljanje. Mogli bismo reći, izvanredne mjere.

Barnett ga je sad pomnjivo promatrao. - Nastavite.

- Odradio sam puno razvoda. Zapravo, stotine. Neki od njih bili su

slični Vašemu.

- Zbilja?

Rusk kimne. — Neki od tih slučajeva, pa, jednostavno su mi slomili srce.

Više puta promatrao sam kako neobjektivan sudac muškarcu otima više
od polovine zarade koju je u životu stekao, čak i više, a uz to ga sprječava
da viđa djecu, djecu koju je donio na svijet! Kada to vidite... ma, Carsone,
imate osjećaj da to uopće nije Amerika.
- Imate pravo!

— Znam da imam. Nakon što sam vidio dosta takvih slučajeva, nakon
što sam vodio rovovsku borbu za klijenta, a sve uzalud... eto, nešto mi je
palo na um.

— Što?

— Pomislio sam »Bože mi oprosti, ali kakvo bi olakšanje tome čovjeku

bilo, a i toj djeci, kada bi jedna strana u toj sudskoj bitki jednostavno
nestala?

Barnett je razjapio usta kao kakav tinejdžer kada gleda ukradeni

pornografski film, a oči su mu plamtjele. Rusk je gotovo vidio kako ta
zamisao uranja u trome sive stanice iza tih očiju. Nije se usudio maknuti
pogled s Carsona Barnetta, gledao je u njega gotovo evanđeoskim žarom.

Barnet je progutao slinu i spustio pogled na sag između njih. - Mislite...

— Mislim ono što sam rekao. Ni više, ni manje. Ako osoba koja je
zlobna i koja ne prašta, radi sve što je u njenoj moći da stane na put osobi
koju je jednom voljela, osobi s kojom ima djecu, da tu djecu uopće viđa, a
istovremeno joj pokušava oduzeti sve za što je ta osoba čitav život
radila... e pa onda mi izgleda kao božanska pravda ako se pojavi neka
sila, možda sudbina, koja će se umiješati i spriječiti da se to ne dogodi.

— Isuse — tiho je rekao Barnett. — Sad ste svašta rekli.

— Ne govorim to svakome, Carsone. Međutim, Vi ste u očajnom
položaju.

U pogledu krupnog čovjeka ogledala se mračna, životinjska inteligencija.

- Je li se što slično tome o čemu ste govorili ikad dogodilo? Hoću reći, je li
ta druga osoba jednostavno... nestala?

Rusk polako kimne.

Barnett je otvorio usta da ponovno nešto kaže, ali Rusk ga prekine

dignuvši ruku. — Ako ta zamisao pobuđuje Vaše zanimanje, više nikada
ne smijete doći u ovaj ured.

— Molim?

— Prekosutra otiđite u jacksonski klub Racquet i kažite da biste se rado

koristili parnom kupelji.

— Nisam njihov član - Barnerttu je bilo neugodno.

Rusk se nasmiješi. — Platit ćete deset dolara kao gost i ući.

-Ali...

Stavio je kažiprst lijeve ruke na usta, potom je ustao i pružio Bernettu

desnu ruku. - Barnette, ako se želite razvesti, bit će mi drago da Vas mogu
zastupati. S obzirom na Luvyno stajalište, moglo bi potrajati dulje od
godinu dana da se sve riješi, ali obećavam vam da ću dati sve od sebe.
Kao što ste rekli, možete joj dati dvadeset pet milijuna dolara i još ćete
imati puno novca. Barnett je otvarao i zatvarao usta kao čovjek u stanju
laganog šoka.

- Čovjeku poput Vas, čovjeku koji je više puta stekao i izgubio

bogatstvo, novac vjerojatno ne predstavlja ono što predstavlja meni.

- Više nisam mlad kao što sam bio — tiho kaza Barnett.

- To je istina — nasmijao se Rusk. — Vrijeme na svima nama ostavlja

trag. — Vratio je stolac iza svog stola.

Barnett ga je gledao poput čovjeka kojije mislio da dijeli pro- stor sa

psom, a onda je shvatio da mu društvo radi vuk.

- Sada se smirite — rekao je Rusk. - Nemojte joj dopustiti da Vas

proguta.

- Klub Racquet u Jacksonu? - promrmlja Barnett.

- Što ste rekli? - pitao je Rusk. - Nisam Vas čuo. Barnettove oči zaiskriše
kad je shvatio. — Ništa. Nešto sam mumljao.

- To sam i mislio.

Naftaš je još neko vrijeme gledao Ruska, a onda se okrenuo da ode. Kada
je stigao do vrata, Rusk ga pozove: - Carsone? Kada se Barnett ponovno
okrenuo, doimao se iscrpljeno.
- Mislim da to ne biste trebali reći svojoj budućoj nevjesti, — a onda, u
najiskrenijem trenutku njihova sastanka, Rusk je dodao: — Nikada se ne
zna kako će se stvar razvijati.

Barnett raširi oči, a onda žurno izađe iz ureda.

 21.POGLAVLJE

Chris je biciklom prošao pokraj Malog kazališta, a onda je skrenuo u

Ulicu Maple brzo tjerajući uzbrdo prema natche- skom groblju. Uskoro će
doći na vrh odakle će se otvoriti vidik na kilometre praznog prostora
slijeva i drevno groblje zdesna.

U svojoj karijeri, Chris je prepisao puno antidepresiva, ali sam nikada

nije iskusio što je depresija. Puno je čitao o toj temi i pacijentima
postavljao najsloženija pitanja koja je mogao, ali do danas nije imao točnu
predodžbu o stanju koje su mu pacijenti opisivali. Stakleno zvono,
metafora Sylvije Plath, činilo mu se savršeno prikladno, činilo mu se kao
da je netko iz njegova života isisao sav kisik, da se kreće u vakuumu, a
njegovi postupci, na što god se odlučio, neće značiti ništa i neće imati
nikakve pozitivne posljedice na ovome svijetu.

Tom Cage, koji je uvijek sve zapažao, shvatio je u kakvomje duševnom

stanju Chris pa mu je rekao da uzme slobodno poslijepodne. Budući da je
Thora prije zore otišla u deltu (unatoč obećanju da će Bena odvesti u
školu), ostala mu je još samo obveza, osim večernjeg obilaska pacijenata,
u četiri poslijepodne odvesti Bena na rođendansku proslavu u kuglanu.
Samo jednim telefonskim pozivom mogao bi urediti da čak i to obavi
gospođa Jackson.

Nakon odlaska iz ordinacije, Chris se odvezao kući, presvukao se pa

iako to zapravo nije namjeravao, krenuo biciklom od Elgina prema rijeci
Mississippiju.

Prešao je dvadeset pet kilometara za trideset šest minuta, rekordno

vrijeme za njega, ipak, nije osjećao ni umor ni zadovoljstvo. Osjećao se
kao stroj sa sposobnošću razmišljanja. S druge strane, nije htio razmišljati.
Uz oštar vjetar koji je puhao sa zapada, samo se htio popeti na vrh brda i
osjetiti kako ga vjetar šiba u lice na šezdeset metarskoj obali koja se dizala
uz Mississippi.

Deset sekundi nakon što je došao na cestu kojaje vodila prema groblju s
lijeve strane se otvorio pogled prema širokoj riječnoj dolini. Tadaje znao
da neće sići s ceste i odvesti se na groblje nego da će nastaviti vožnju
prema kolibama koje su stajale uz cestu za groblja i otići do Vražjeg
prolaza, dubokog klanca u koji su okorjeli odmetnici u prošlim stoljećima
bacali tijela svojih žrtava. Tako je zagledao u prostrana luizijanska polja
pamuka s lijeve strane da je gotovo zabio u auto koji je, bočno okrenut,
stajao nasred ceste.

Chris je tako naglo zakočio da je zamalo preletio preko uprav- ljača. Baš je
htio početi vikati na vozačicu kada je ona skočila iz auta i počela vikati na
njega. Stajao je otvorenih usta.

Vozačica je bila Alex Morse.

Izgledala je kao da danima nije spavala. Glas joj je bio grozno hrapav, oko
očiju imala je tamne kolutove, a otkako ju je upoznao, sada mu se prvi put
činilo da je izvan sebe.

— Sveca mu, zašto ne odgovarate na moje pozive? — vikala je.

— Ne znam.

— Ne znate?

— Zato što već znam što ćete reći.

— Vraga, ne znate što ću Vam reći! Dogodilo se nešto strašno! Nešto što
ni u snu ne bih predvidjela.

Chris se dovezao do otvorenih vrata njezina automobila. — Što?

—Jedan od muževa koji su ubili svoju ženu sinoć je pokušao počiniti

samoubojstvo.

Chris je ostao zapanjen. — Pokušao, kako?

— Pretjerana doza inzulina.

-Jošje živ?

Morseova kimne.

— U komi je, je li tako?

— Kako znate?

— Puno puta sam to vidio dok sam bio stažist. Ljudi pokušaju s
inzulinom nadajući se bezbolnoj smrti. Češće završe u trajnom
vegetativnom stanju. Bio je šećeraš?

— Da. Dvije injekcije na dan.

Chris pogleda prema rijeci. — Je li moguće daje pogreškom uzeo tako
veliku količinu?

— Ne vjerujem. Kao što ne vjerujem ni da se radi o samoubojstvu.

Ništa nije rekao.

Morseova napravi nekoliko koraka prema njemu, probadajući ga

pogledom. - Što Vam je?

— Ništa — odvrati Chris.

— Zašto niste na poslu?

— Nije mi se dalo raditi. Zašto mislite da to nije bilo samoubojstvo?

Proučavala ga je kao da se dvoumi treba li zanemariti pitanje njegova

duševnog stanja. - Čovjek se zove William Braid. Iz Vicksburga je. Žena
mu je strašno patila prije nego što je umrla. Ako imam pravo i ako je Braid
platio za njezino ubojstvo, onda postoje dvije mogućnosti. Prvo, Braida je
izjedao osjećaj krivnje i više nije mogao živjeti ni jedan jedini dan. Neke
mjesne glasine potkrepljuju takav scenarij. Drugo, nekoliko Braidovih
bliskih prijatelja kaže da je bio toliko zaljubljen sam u sebe da se nikada
ne bi mogao ubiti.

— Nastavite.

— Isto tako, moguće je da je taj koga je Braid unajmio da mu ubije ženu,

na primjer, Andrew Rusk, zaključio da mu ovakav nestabilan klijent
kojega peče savjest čini nepotrebno opterećenje. Osobito sada kada sam ja
počela okolo njuškati. - Morseova pogleda gore-dolje po cesti za groblje. -
Koliko bi bilo teško kod Braida izazvati trajnu komu?

— Dječja igra u odnosu prema tome da kod nekoga izazovete rak. Sjetite
se slučaja Klausa von Buelowa33. Ista stvar.

Morseovoj se zasjaje oči. — Imate pravo. Samo u ovom slučaju, ne postoji

obitelj koja će poludjeti. Zato je napadač, time što je Braida gurnuo u
komu umjesto da ga je ubio, znatno smanjio mogućnost da policija počne
istraživati taj slučaj.

Pokraj njih protutnji stari kamionet ispuštajući plavo-crni dim iz ispušne

cijevi.

— - Grozno izgledate - kaza Chris. - Zašto niste spavali?

— Prošlu noć odvezla sam se u Jackson. Vidjeti majku. Sinoć su je

ponovno odvezli u bolnicu. Zakazuje joj jetra. Bubrezi također.

— Žao mi je.

— Ovaj put je blizu kraju. Sva je natečena... pod jakim sedativima je.

Chris kimne. Vidio je to puno puta.

33 Optužen za pokušaj umorstva vlastite supruge predoziranjem inzulinom, međutim 1980. na suđenju oslobođenje optužbi
33 Jedan od najopasnijih otrova, osobito štetan za čovjeka i okoliš, nastaje izgaranjem organskih tvari, organskih otpadaka
pri spaljivanju otpada ali i kao nusprodukt u kemijskim procesima u organskoj kemijskoj industriji.
— Čudno je to — reče Morseova. — Stavite me u zrakoplov i spavat ću
uzlijetanja pa do slijetanja, ali u bolnici... ne mogu.

Činilo se da od njega očekuje da počne razgovor, ali Chris nije znao što bi
rekao.

— Odspavala sam u autu nekoliko sati — dodala je.

— Zvuči opasno.

— Zapravo, nije. Spavala sam na parkiralištu ispred Vaše ordinacije. Još

sam spavala kad ste otišli.

Zapeče ga savjest.

— Pretpostavljala sam da biste mogli doći ovamo - nastavila je. -

Slijedila sam Thoru dok je ovuda trčala.

— Gledajte, agentice Morse...

— Za Boga miloga, zovite me Alex. — Od jada se zacrvenjela u licu, a

ožiljci oko oka su potamnjeli.

— Dobro, Alex. Čuo sam sve što ste mi rekli, u redu? Vidio sam što ste
mi pokazali. Znam što želite da učinim. Čak sam malo razmišljao o
mogućnosti da se kod ljudskog bića izazove rak. Međutim, danas nisam
raspoložen slušati išta o tome. Zato nisam odgovarao na Vaše pozive.
Izraz lica joj se promijenio, iz jada u suosjećanje. — Za što ste raspoloženi?

— Za vožnju biciklom.

Dignula je ruke. — Dobro. Zašto ne? — Kimnula je prema dola- zećem

automobilu. — Samo se moramo maknuti s ove ceste. Kamo ste
namjeravali krenuti odavde?

Nije htio spominjati Vražji prolaz. - Htio sam napraviti nekoliko krugova
po groblju, a onda malo sjediti na Židovskom brdu.

— Što je to Židovsko brdo?

Chris pokaza prema pet metara visokomu brdašcu na kojem su stajali

mramorni spomenici i visok stijeg za zastave. Američka

zastava sramotno je izblijedjela, krajevi pruga čak su bili poderani. —

Najbolje mjesto za gledati rijeku kako protječe.

—Danas se ne mogu voziti s Vama — rekla je Alex mahnuvši glavom

prema praznom držaču za bicikle pričvršćenom na stražnji blatobran. —
Možemo li samo prošetati unutra? Neću uopće govoriti, ako želite da
šutim.

Chris pogleda na drugu stranu. Može li hodati uz njega, a da ne

spominje to što je proganja? Sumnjao je, a razgovor s Alex Morse zacijelo
će ga gurnuti u još dublju depresiju. Baš čudno, ona je bila jedina osoba
koja je mogla barem djelomično shvatiti što ga izjeda. - Vjerovali ili ne,
ovdje možemo sresti ljude koji me poznaju. Puno ljudi trči po ovome
groblju.

Alex slegne ramenima. - Ako ih sretnemo, recite da sam liječnica iz

drugoga grada. Vi i Tom Cage razmišljate o tome da do- vedete novu
kolegicu.

Chris se prvi put nakon puno sati, možda dana, nasmijao. Potom je
sjeo na bicikl i polako počeo voziti prema najbližem ulazu u groblje,
golemom čudu od kovanog željeza pričvršćenom na debele stupove od
cigle. Cijelo groblje bilo je puno lijepih radova od kovanog željeza iz
prošlog stoljeća. Alex se provezla kroz otvorena vrata i corollu parkirala
na travi. Chris je lancem vezao bicikl za držač na njezinu automobilu, a
ondaje poveo niz jednu od uskih staza koje su razdvajale visoke
spomenike.

Dio puta prošli su bez riječi, ulazeći sve dublje u unutrašnjost groblja.
Kao puno toga u Natchezu, i na groblju se vidio utjecaj klasične Grčke,
uglavnom zbog arhitekture grčke renesanse koju su obožavali anglofilski
nastrojeni vlasnici plantaža prije Građanskoga rata. Ovdje su pokapali
pristaše Konfederacije, ali i mnogobrojne ljude koji su se izjašnjavali kao
Amerikanci, no Chrisa su najviše zanimali grobovi običnih ljudi.

— Gledajte — rekao je pokazujući prema tamnom kamenu pre-

krivenom mahovinom.

— Tko je tu pokopan?

— Mala djevojčica koja se bojala mraka. Tako se bojala da će smrt biti

mračna da ju je majka pokopala u lijesu koji je imao stakleni poklopac.
Male stube vode do njezina groba. Majka je svaki dan silazila tim
stubama i mrtvoj djevojčici čitala iz njezine omiljene knjige.

— O, Bože. Kada je to bilo?

— Prije otprilike sto godina.

— Mogu li je vidjeti?

— Više ne. Konačno su je morali zatrpati. Zbog vandala. Gadovi

neprestano dolaze ovamo i uništavaju. Volio bih da imam vremena pa da
mogu sjediti ovdje nekoliko noći za redom. Ubio bih Boga u svakome tko
pokuša oskvrnuti ovo mjesto.

Alex se nasmije. - Vjerujem Vam.

Ona je krenula naprijed i pošla uz stazu koja se spuštala prema velikom

zemljištu iznad rijeke. — Rekli ste da ste malo razmišljali o mojoj teoriji o
raku.

— Mislio sam da nećemo razgovarati o tome.

— Vi ste počeli razgovor.

Chris je samoga sebe čuo kako se smije. — Čini se da jesam. - Prošao je još
nekoliko metara, a onda rekao: — Između pacijenata, malo sam čitao
tekstove iz onkologije.
-Što ste saznali?

Imao sam pravo kada sam rekao da postoji puno vrsta raka krvi. Ne
znamo što uzrokuje devedeset posto njih. Znamo da je kod većine uzrok
različit. To se zna po promjenama na raznim krvnim stanicama i po
drugim čimbenicima kao što su geni koji usporavaju razvoj raka,
čimbenici râsta stanica i tako dalje. Da se razumijemo, govorimo o
stvarima koje još nisu do kraja istražene.

—Jesam li imala pravo što se tiče zračenja?

— U onome što ste iznijeli, jeste. Zračenjem se stvarno mogu izazvati

razne vrste raka. Međutim — Chris digne kažiprst — to bi se otkrilo.
Usmjerite gama zrake na nekoga, a da uz sebe nemate iskusnoga
radiološkog onkologa, i izazvat ćete teške Opekline na koži, guljenje
kože, neprestano povraćanje. Čak i pokraj stručnog osoblja, kod liječenja
zračenjem nastaju ozbiljne popratne pojave, a govorim o minimalnim
dozama koje se daju da bi se ljude liječilo.

— Ali moguće je uz dovoljno stručnog znanja — bila je uporna Alex. -

Jeste li otkrili neke druge mogućnosti?

— Kemijske tvari - rekao je Chris hodajući polako prema Židovskom

brdu. — Kao što sam pretpostavljao, otrovi za koje se zna da izazivaju
rak, jedni su od najpostojanijih na planetu. Dajte nekome jedan nanogram
dioksina1, naći ćete ga u njemu na dan njegove smrti. Temeljita
toksikološka analiza kod autopsije, brzo bi to otkrila. Što se tiče
nepostojanih tvari kao što je benzen, koji ste spomenuli na našem drugom
susretu, naišli biste na iste poteškoće kao i pri zračenju. Količina koja bi
bila dovoljna da ubije čovjeka pouzdano bi izazvala neku akutnu bolest.
Dakle, u osnovi, kao vrsta, kemijske tvari su manje pouzdano onkološko
ubojito sredstvo od zračenja, a postoji veća vjerojatnost da će vas uhvatiti.
Pretpostavljam...

— Oprostite. Onkološko?

— Koje izaziva rak — objasni Chris.

— Oprostite. Nastavite.

—Pretpostavljam da netko može pronaći onkološki otrov koji ne

ostavlja trag, recimo CIA34 ili vojska, ali u tome slučaju gotovo da nema
nade da ćete ga otkriti.

Alex je zamišljeno gledala. - Međutim, treba i to uzeti u obzir. Nisam

razmišljala o tome da bi obavještajci ili vojni časnici mogli biti među
osumnjičenima, ali možda je to stvarna mogućnost.

—Ne ovdje. S mikrobima i otrovima rade u Fort Detricku u

Marylandu. Doista morate razgovarati sa stručnjakom, Alex. Pritom ne
mislim na običnog hematologa3. Treba vam netko iz Nacionalnog
instituta za zdravlje, iz centara za rak Sloan-Kettering odnosno
Dana-Farber. Chris je stao i zagledao se u desetak leptira koji su lepršali
oko grma prepunog crvenih cvjetova. Jedan je na krilima imao gotovo
psihodelične šare, sve puno krugova jarko plave boje. - Možda je najbliže
mjesto Medicinski centar Anderson.

— To je u Hustonu?

34 Središnja obavještajna agencija SAD-a

- Točno. Autom sedam sati vožnje.

Alex pruži ruku, a jedan leptir počne plesati oko njezina ispruženoga
prsta. - Sto da pitam te stručnjake? Sto biste ih Vi pitali?

Chris je ponovno počeo hodati. — Ako iz naše male teorije izbacimo

zračenje i kemijske tvari, ostaje nam samo jedna mogućnost za koju znam,
a radi se o velikoj stvari.

- O čemu?

- Virusima koji izazivaju rak.

Okrenula se prema njemu. — Profesor s kojim sam razgovarala prošli

tjedan spominjao je viruse, ali puno toga što je rekao ni- sam razumjela.

- Znate li išta o retrovirusima35?

- Samo da je jedan od njih uzročnik side36.

- O obrnutoj transkripciji virusa?

Alex ga je zbunjeno gledala.

35 Virus čiji je genetski kod zapisan u RNK molekuli. Da bi se replicirao u DNK molekulu, koristi određene enzime u stanici
36 Sindrom stečene imunodeficijencije. Osnovno svojstvo te bolestije teško oštećenje imunosnog sustava, tj. nemogućnost da
se taj sustav brani od štetnog djelovanja različitih bolesti
- U redu. Zna se da su neki virusi iz porodice herpesa uzročnici raka.
Postoji najmanje jedan retrovirus za koji se zna da je onkogen. Ako postoji
jedan, vjerojatno ih ima i više. Postoje razne teorije o toj temi, ali to nije
moje područje. Razmišljao sam o tome da nazovem svojega nekadašnjeg
profesora hematologije s medicinskog fakulteta, Petera Connollyja. On je
sada u Sloan-Kette- ringu. Počeo je pionirska istraživanja na genskoj
terapiji, koja se zapravo koristi virusima za prenošenje »čarobnih
projektila« kojima se uništavaju stanice raka. Radi se o jednom od
najsuvremenijih načina liječenja te bolesti.

- Iz Jacksona u Mississippiju do New Yorka?

Chris se ponovno nasmijao. - Događa se. Jeste li znali da je prvo

presađivanje srca na svijetu obavljeno u Jacksonu?

- Mislila sam da je to bilo u Hustonu.

- Presađivanje u Jacksonu izvedeno je na majmunu. Međutim,

postupak je bio isti. Tegobe su bile iste. Kao pri prvom lansiranju

u svemir. Majmuni su pridonijetli tome da se utre put i Michaelu

DeBakeyju37 i Alanu Shepardu2.

Napokon su stigli do Židovskog brda, ali kada su krenuli prema kosini

s prednje strane odakle se pružao predivan pogled, Chris pogleda na sat.

Alex, žao mi je, ali moram juriti. Ben je na rođendanskoj proslavi, a

—

pošto je Thora otišla, ja moram otići po njega.

37 Svjetski poznat srčani kirurg, inovator, znanstvenik i medicinski predavač, libanonsko-američkog podrijetla (1908. — 2008.)
Nasmiješila se. - Sve je u redu. Možemo trčati do auta. Počeli su se
spuštati, ali Alex očito nije imala namjeru potrati- ti preostalo vrijeme u
njegovu društvu. - Razmišljala sam o tome mogu li se jednostavno
tumorske stanice iz bolesne osobe ubrizgati u zdravu. Na Discoveryju38
sam vidjela da to rade na miševima.

Malo znanja je opasna stvar, pomisli Cris. — To se može zato što su

miševi koji se rabe u istraživanju raka, laboratorijski miševi, što znači da
nemaju razvijeni imunitet ili zato što su genetske kopije jedan drugoga.
Zapravo klonovi. To je isto kao da stanice raka iz mog tijela ubrizgate
mom identičnom blizancu. Naravno, te stanice će rasti, odnosno, u
svakom slučaju imat će priliku za to. Međutim, ako stanice svog raka
ubrizgam u Vas, Vaš imuno- sni sustav brzo će ih uništiti i to vrlo burno,
na staničnoj razini. -Jeste li sigurni? Čak i kod veoma agresivnih tumora?

Prilično sam siguran. Čak i kada se radi o, kako ih mi zovemo

-

nerazvrstanim tumorima, stanice raka razvijaju se kao dio određene

osobe, iz njegova jedinstvenog DNK. Imunosni sustav svakoga drugog
čovjeka prepoznat će tuđe tkivo kao stranog napadača.

- Što ako nekako unaprijed uništite imunosni sustav svoje žrtve?

Na primjer, mislite ciklosporinom4? Lijekom protiv odbacivanja

—

presađenih organa?

38 Američki dokumentarni program, najčešće emitira filmove o popularnoj znanosti, tehnologiji i povijesti
— Ili kortikosteroidima39 — dometne Alex. Dobro je to proučila.

—Kada biste pripremili nečiji imunosni sustav da prihvati sta- nice

raka druge osobe, čovjek bi bio podložan svim mogućim za- razama. Bio
bi vidljivo bolestan. Jako bolestan. Ima li u medicinskoj dokumentaciji
Vaših žrtava podataka o neobičnim bolestima prije nego što im je
dijagnosticiran rak?

Došla sam do podataka samo dviju žrtava. Ipak, ne, nema takvih
—
podataka.

Corolla je bila četrdeset metara daleko. Chris je krenuo preko trave

obilazeći nadgrobne spomenike. — Kada biste imali dokumentaciju svih
žrtava, možda biste mogli mnogo toga saznati. Mogli biste stvarno
krenuti naprijed.

Alex se zaustavila pokraj crnoga granitnog kamena i otvoreno ga

pogledala. — Osjećam se nedoraslom za tu istragu. Hoću reći, da mije
poznavanje genetike2 na srednjoškolskoj razini. Na Men- delu40 i
njegovu grašku. Vi ste tu doma, poznajete stručnjake s kojima trebamo
razgovarati...

— Alex...

Ako uspijem doći do ostalih dokumentacija, hoćete U barem

—

razmisliti o tome da mi pomognete proučiti ih?

39 Velika grupa različitih kemijskih supstancija koje stvaraju i luče stanice kore nadbubrežne žlijezde. Iste ili slične supstancije
dobivaju se i sintetičkim putem, široko se primjenjuju u mnogim granama medicine
40 Austrijski svećenik i znanstvenik, redovnik augustinac (1822. - 1884.) provodio istraživanja nasljednih osobina kod biljaka,
najpoznatiji po istraživanju na vrtnom grašku
 — Alex, slušajte me.

—Molim Vas, Chrise. Zar doista mislite da će Vam uspjeti ne misliti

na sve to?

Uhvatio ju je za ruke i čvrsto stisnuo. - Slušajte me! Kimnula je gotovo

divlje, kao da je svjesna da je prešla granicu.

— Nisam još siguran što napraviti - rekao je. - Sve što se dogodilo
kovitla se u meni, a ja nastojim suočiti se s tim. Radim

na tome, dobro? Na svoj način. Sutra ću nazvati svog prijatelja u

Sloan-Ketteringu.

Alex je sklopila oči i odahnula. - Hvala Vam.

— Ali sada moram otići po Bena i ne želim zakasniti.

— Dajte da Vas odvezem do Vašeg kamioneta. Gdje je?

Pustio joj je ruke. - Doma.

— Doma! Treba Vam jedan sat samo da dođete do tamo.

— Pola sata.

— Morate mi dopustiti da Vas odvezem.

Hodao je ostatak puta do auta, a ona je išla za njim. - Moram biti sam,
Alex. Za sada je to sve što mogu podnijeti. — Otključao je bicikl i skinuo
ga s držača. — Napisat ću Vam recept da lakše zaspite.

— To na mene ne djeluje. Čak ni Ambien.

— Dat ću vam Ativan. Nemoguće da ne djeluje, osim ako se već niste

naviknuli na njega. Ako i ne zaspite, odmorit ćete se. Odgovara li Vam
ljekarna Walgreens? To je blizu Vašeg motela.

— Naravno.

Popeo se na bicikl i pružio ruku. Kada ju je Alex primila svojim rukama,

osjetio je kako drhću.

— Obećajte mi da ćete biti oprezni - zamoli ga. — Klonite se prometa.

— Sve će biti u redu. Stalno to radim. Sada me pustite. Poslije ćemo

razgovarati.

— Večeras?

— Možda. Sutra svakako.

— Obećajete?

— Isuse.
Alex se ugrizla za donju usnu i zagledala u tlo. Kada je podignula glavu,
imala je krvave bjeloočnice. — Ovo je za mene opasno, Chrise. Za Vas
također. Samo što Vi to još ne znate.

Gledao ju je dovoljno dugo da shvati što hoće reći. - Znam.

Očito je htjela reći još nešto, ali prije nego što je uspjela, stisnuo je pedalu i
odjurio prema vratima groblja.

22.POGLAVLJE

Eldon Tarver sišao je s južnog dijela MC 55 i odvezao se svojim bijelim

kombijem u jeftino, raštrkano, trgovačko predgrađe južnoga Jacksona.
Uskoro se izgubio u aluminijskoj džungli trgovina rezervnim dijelovima,
skladišta cijevi, trošnih automehaničarskih radionica i trgovina svim i
svačim, koje su preživjele dolazak trgovačkih centara i ostalih velikih
prodavačica. Njegov cilj bila je zgrada stare pekarnice, jedine zgrade od
opeka u cijelom kraju. Sagrađena pedesetih godina prošloga stoljeća, iz
nje se nekoć mirnom okolicom svako jutro širio miris svježe pečenog
kruha. Međutim, pekarnica se, kao i cijelo susjedstvo, sedamdesetih
godina gasila polaganom smrću, a svi poslovi koje su njezini vlasnici
ovdje počeli, propali su.

Dr. Tarver je zaustavio auto pred vratima visoke žičane ograde koja je
okruživala veliko parkiralište, izašao i otključao težak lanac. Mislio je da
će se netko buniti zbog bodljikave žice na vrhu, ali nije. Svi su znali daje
ovaj kraj poznat kao jedno od mjesta s najvišom stopom kriminaliteta u
Sjedinjenim Državama. Dr. Tarver zatvorio je vrata za kombijem, ali nije
ih zaključao, jer je očekivao dostavu.
 U ovom kraju nisu ga znali kao Eldona Tarvera, liječnika, nego kao
Noela D. Travera, veterinara. Pekarnica je tobože bila uz- gajivačnica pasa
koja je istraživačkim ustanovama diljem zemlje prodavala biglove41,
miševe i voćne muhe. Budući da »dr. Traver« nije primao državne
potpore, nije ulazio ni pod kakav nadzor koji je drugim uzgajivačnicama
stvarao mnogobrojne neugodnosti. Bilo je to nužno jer je uzgoj pasa bio
samo paravan za ono što se zbivalo u nekadašnjoj pekarnici.

Tu pekarnicu dr. Tarver nije odabrao zbog njezina položaja. Odbrao ju

je zato što se ispod poda proizvodne hale nalazilo jedno od najvećih
skloništa koje je ikada vidio. Vlasnik pekarnice, desničarski fanatik po
imenu Farmer, bojao se Sovjetskog Saveza jednako koliko ga je mrzio.
Zbog toga je izgradio pomnjivo uređeno sklonište koje bi od atomskog
napada zaštitilo ne samo njegovu obitelj nego i određeni dio njegovih
zaposlenika. Iako je Eldon vjerovao da bi mu sklonište moglo spasiti život
u sljedećih deset do petnaest godina, prvenstveno ga je kupio za tajni
pogon za proučavanje primata.

Otključao je ulazna vrata i brzo prešao kroz veliki pretprostor ispred

zgrade. Dvije stotine biglova počelo je snažno lajati u svojim kavezima.
Dr. Tarver se naviknuo na buku kojoj je bio doista zahvalan jer je
prikrivala znatno čudnije zvukove koji su ponekad dopirali iz
unutrašnjosti stare pekarnice. Ušao je u uzgajivačnicu tražeći svojeg
polubrata kada je kroza zidove zgrade dopro zvuk trube.

Psujući, okrenuo se na peti i brzo vratio van. Pred vratima je drndala

hladnjača sa sladoledima prelivenima sirupom nacrtanima na bočnim
stranicama kamiona. Dr. Tarver mahne rukom pokazavši da bi trebao
otići do ulaza za dostavu. Vozilo skrene slijedeći upute, a Eldon otrči za
njim u oblaku ispušnih plinova. Jedva je čekao da vidi što su mu
Meksikanci ovaj put donijeli.

41 Kratkodlaki pas podrijetlom iz Engleske, gonič i kućni ljubimac. U SAD-u najčešće služi za lov na rakune i lisice
41 Gospodin na španjolskom
 Iz kabine iskoči Luis Almodovar i uzbuđeno kimne doktoru. Krupan
čovjek s crnim brkovima, Luis se gotovo neprestano smiješio, međutim
danas je dr. Tarver vidio strah na napetoj koži oko njegovih crnih očiju.

— Sad ste stigli? — pitao je dr. Tarver.

— Ne, ne. Već smo dulje tu. Javier je htio hamburger.

— Koliko ih imaš za mene?

— Dva, señor1. Toliko ste tražili, ne?

— Da. Otvori kamion.

Sjena straha ponovno preleti Luisovim licem. Otključao je stražnja

vrata kamiona i dr. Tarver stane na branik. Zapuhnuo ga je smrad koji bi
izbacio iz takta svakoga tko nije patolog.

- Sveca mu, što se dogodilo? - pitao je.

Luis je kršio ruke očito prestravljen. — Hladnjak, señor. Pokvario se.

— Isuse. - Dr. Tarver je košuljom pokrio nos i usta. - Kada?

— U Matamorosu42, señor.

42 Grad smješten na sjeveroistoku države Tamaulipas u Meksiku, leži na rijeci Rio Grande u blizini granice s Texasom u SAD-a
Dr. Tarver s gađenjem zatrese glavom i uđe u kamion. Bio je pun raznih
vrsta životinja s barem dvanaest NČM-a, odnosno nečovjekolikih
majmuna, zaključanih u kavezima u prednjem dijelu. Na vrućini koja se
na mississippijskom suncu najvjerojat- nije popela na 70 stupnjeva, smrad
izmeta bio je nesnosan. Muhe su ušle u kamion i tako su zujale da bi
čovjek sigurno poludio da ga zatvore u kamion. Idući naprijed, Eldon
opazi da su dva in- dijska rezus-majmuna uginula u svojim kavezima. To
će mek- sičke trgovce skupo stajati, iako ga je mučio gubitak za vlastito
istraživanje. Indijski rezus-majmuni bili su najbolji za ispitivanje HIV-a, a
dobro su mu koristili i za njegova istraživanja. Među- tim, Eldonov
dragocjeni teret nalazio se uz prednju pregradu. U Velikom kavezu
sjedile su dvije trome i iscrpljene čimpanze koje su ga prijekorno gledale.
Lice jedne čimpanze bilo je puno sluzavog sekreta, a krzno druge na
nekim se mjestima potpuno olinjalo što je moglo biti znak raznih bolesti.
Bilo je očito da čimpanze nisu jele danima, a možda i tjednima.

—Prokleti idioti — promrmljao je. — Jebeni meksikanski kreteni, -

Okrenuo se u mraku i zagrmio prema obrisu koji je čučao na vratima. -
Izvadi te kaveze odavde!

Luis je nekoliko puta kimnuo, a onda se pokraj dr. Tarvera provukao

kroz uzak prolaz između kaveza.

— Budalo glupa - rekao je Eldon iza Luisovih leđa. — Znaš li kolik će

zastoj to izazvati? Moram ih dovesti do uobičajene težine prije nego što
mogu raditi bilo kakva ispitivanja. Isto tako, ne mogu početi mjeriti
učinak stresa koji si im priuštio. Stres izravno Utječe na imunosni sustav.
-Señor...

— Da svojim jebenim kamionom moraš isporučiti automobil vrijedan

šezdeset tisuća dolara, pazio bi na njega, zar ne?
— Si, señor! - Luis je gunđao dok je pokušavao podignuti kavez. - Ali ti
majmuni...

— Čimpanze. Gdje je tvoj maloumni kolega?

— Señor, te životinje su pokvarene.

— Luis, to su divlje životinje.

— Si, ali pametne su. Pametne kao ljudi.

Vjerojatno pametnije od tebe, pomisli Eldon.

— Prevare te, navedu te da misliš da spavaju ili da su se predale, a

onda, Dios mio'!, onda ti otrgnu glavu i pokušavaju pobjeći.

— Ne bi li ti učinio isto da te netko izgladnjuje?

— Si, ali... ja sam čovjek. Javier je zamalo izgubio oko kada ga je jedna
čimpanza napala. Javieru je oko ispalo iz šupljine. Ne la- žem, señor.

Traver se nasmijao toj slici.

— Uostalom, što radite s tim majmunima?

— Zarazim ih — reče doktor.

— Señor?
— Onda ih izliječim. Posao koji ovdje radim mogao bi jednoga dana tebi
spasiti život, Luis. Za to vrijedi izgubiti oko.

Luis kimne, ali bilo je vidljivo da se ne slaže s tom tvrdnjom.

Budući da nije mogao sam pomaknuti kavez, Luis je napokon izmamio

Javiera Sancheza iz kabine kamiona. Bila je potrebna novčanica od 100
dolara iz džepa dr. Tarvera da Javier uđe u hladnjaču, ali dvojica
Meksikanica zajedno su iznijela kavez iz kamiona i odnijeli ga u
pekarnicu. Dr. Tarveru nije bilo drago što je morao potkupiti svoje
vozače, ali što znači 100 dolara kada je na crnom tržištu čimpanza platio
30.000 dolara po životinji?

Ispratio je Meksikance i poslao ih njihovim putem. Ni jedna osoba koja je

obavljala isporuku nije došla dalje od prostora za istovar odmah iza vrata
pekarnice. Kad je Eldon ponovno ušao, njegov polubrat Judah natovario
je kavez na kolica i vozio ga prema dizalu koje je vodilo do skloništa.
Jedan od četvero braće u obitelji koja je Eldona posvojila kao dijete, Judah
je s lakoćom mogao ka- snije odnijeti dolje. U pedeset petoj, još je bio
krupan i snažan kao bik, guste crne kose i svijetlih očiju ispod niskoga
čela. Bio je svo- jeglavo dijete sve dok ga otac nije odlučio ukrotiti. Otada
Judah nije puno govorio, ali bio je odan polubratu, koji se u »vanjskom
svijetu«, toliko različitom od onoga koji su kao djeca upoznali u
Tennesseeju, uvijek brinuo za njega. Kada se dizalo uz štropot počelo
spuštati, Eldon naredi Judahu da čimpanze okupa i očisti od ušiju, a onda
da im da sredstvo za umirenje kako bi ih mogao pregledati. Judah bez
riječi kimne.

Kada je dizalo došlo do dna, Eldon okrene kotač kojije otvarao hermetički
zatvorena vrata i ude u laboratorij s primatima. Gore na ulici nitko nije
niti slutio da ispod njega postoji takav objekt. Osoba s
opsesivno-kompulzivnim poremećajem, opsjednuta či- stoćom, rado bi
jela s bilo koje površine u laboratoriju. Judah ga je svaki dan čistio
pomnjivo usredotočen na svaku pojedinost. Besprijekorna čistoća bila je
bitna uzmu li se u obzir razne moguć- nosti onečišćenja u ovakvom
laboratoriju. Dr. Robert Gallo43 ite- kako je to naučio u svojem
laboratoriju za sidu, a prije samo dvije godine, pola cjepiva protiv gripe
za cijelu državu moralo je biti uništeno zbog takve pogreške.

Američki biomedicinski istraživač najpoznatiji po svom sudjelovanju u otkriću virusa HIV

Uza zapadni zid laboratorija stajali su kavezi s primatima, ra- skošni
klasično građeni prostori koje je osmislio sam dr. Tarver, napravio Judah.
U ovom trenutku u njima su bile četiri čimpanze, dvadesetak makakija,
četiri svilaša i jedan pinč tamarin. Svi tamarini, Čak i oni koji su bolovali
od smrtonosnih bolesti, očito su živjeli u dobrim uvjetima. Dr. Tarver
osigurao im je cijelodnevnu kontrolu klime, a društvene životinje
usrećivala je glazba. Čak se i sad u pozadini sve glasnije čula Mozartova
Sed- ma simfonija. Mišji kavezi, plastični montažni, bili su složeni uz
sjeverni zid. U blizini istočnog zida visjele su tegle za uzgoj voćne muhe,
drosophile melanogaster. Ispod njih bio je posložen red akvarija i činilo se
da u njima nema ničega osim bilja. Međutim, bolje pogledavši, čovjek bi
otkrio ljuskava tijela nekih od vrijednih zmija dr. Tarvera.

Pod je uglavnom bio zauzet velikim hladnjacima koji su se koristili za

spremanje uzoraka te aparatima za raznorazna ispitivanja koje je
proizvela tvrtka Beckman. Dva aparata bila su noviji modeli od onih koje
je imao odjel za genetiku i onkologiju Sveučilišnoga medicinskog centra.
U početku je dr. Tarver kanio nastaviti svoja istraživanja na medicinskom
fakultetu skrivajući se iza svojega redovitog posla, ali visina troškova
potaknula je određeni nadzor zbog čega je to postalo nemoguće.
Povremeno bi neke uzorke iz ovog laboratorija odnio na medicinski
fakultet gdje ih je na biokemijskom odjelu pogledao pod elektronskim
mikroskopom, ali u većini slučajeva morao je ovamo donijeti pravo zrcalo
iz sveučilišnog laboratorija. Reakciju cijepanja polimernog lanca mogao je
napraviti na mjestu događaja, a zahvaljujući bežičnoj vezi s računalima
profesionalnoga patološkog laboratorija koji je vodio u Jacksonu za
genetičku analizu mogao je upotrijebiti njihove programe. Do danas je na
svoj objekt potrošio više od 6 milijuna dolara. Nešto novca došlo je od
njegove žene, koja je od početka vjerovala u njegovu darovitost, ali nakon
njene smrti morao je naći puno jače izvore financiranja.

Kao na primjer, Andrewa Ruska.

 Greg I

Bilo je i drugih izvora, naravno, koji bi bili sretni da mu mogu osigurati

novac, ali svi su bili strani, obično strane vlade, no dr. Tarver s njima nije
htio imati posla. Ipak, katkad je došao u iskušenje. Kada je riječ o
medicinskim istraživanjima, Sjedinjene Države vodile su gotovo
samoubilačku politiku, gotovo jednako lošu kao i Britanija, iako ne baš
potpuno istu.. U Britaniji nisi uopće smio obavljati opite na čimpanzama,
što je jamčilo da Britanija u budućnosti neće igrati nikakvu ulogu u
farmaceutskoj industriji. Međutim, ni u Americi nije bilo sjajno.
Čimpanze su bile na popisu ugroženih vrsta, ali vlada ih je skinula s
popisa kako bi se na njima mogla provoditi medicinska istraživanja. Ipak,
u svakom trenutku u Sjedinjenim Državama za istraživanja nije
iskorišteno više od tisuću šesto čimpanza. Većina je uzgojena u zemlji u
strogo vođenim centrima za uzgoj. Jedan od takvih centara nalazio se
samo 500 kilometara dalje u Novoj Iberiji u Louisiani. Međutim, dr.
Tarver nije mogao koristiti se tim životinjama, ne za ono što je on radio.
Kamo god ti primati išli, vladini inspektori išli su za njima.

Kinezima je, pak, bilo potpuno svejedno koliko čimpanza još ima u
divljini. Kad bi zaključili daje to potrebno, poslali bi cijelu Vojsku biologa
da očiste svako drvo u Africi. Što se njih tiče, zadrti borci za prava
životinja mogu ići k vragu. Dr. Tarver dijelio je to mišljenje. Prema
njegovu iskustvu, moralna uvjerenja kod boraca za prava životinja trajala
su sve dotle dok netko nije dobio Opasnu bolest koja se može izliječiti
samo tako da dobije zalistak iz svinjskoga srca. Odjednom mu se ta svinja
više ne čini tako dragocjena. Ti zadrti borci za prava životinja nisu kao
Jehovini svjedoci koji bi legli i umrli tri metra daleko od bočice krvi koja 238

bi ih mogla spasiti. Bili su to liberalni mlakonje koje su odgojila djeca

cvijeća, nikada im ništa u životu nije nedostajalo. Prema Eldono- vu
saznanju, Jehovini svjedoci bili su najotporniji prema nacističkoj tiraniji,
osobito u koncentracijskim logorima. Pretpostavljao je da bi prosječni
borac za prava životinja u Auschwitzu izdržao Otprilike tri dana.
Istraživanja na životinjama imala su dugačku i važnu povijest.
Aristotel44 i Erazistrat2 obavljali su pokuse na živim životinjama dok je
Galen45 u Rimu secirao bezbroj svinja i koza. Edward Jenner46koristio se
kravama kako bi razvio cjepivo protiv velikih boginja, a Pasteur47 je
pronašao lijek za bedrenicu48 tako što je namjerno zarazio ovcu. K vragu,
nije mogao shvatiti kako netko očekuje da će znanstvenici pronaći lijek za
rak ili sidu, a da se ne koristi životinjama na kojima će obavljati opite.
Međutim, dr. Tarver nije stao na tome. Zato što su, ruku na srce,
ispitivanja na životinjama dovela samo do određenih granica. Kada se
čovjek bavi neurološkim bolestima ili proučava viruse, nije dovoljno
provoditi ispitivanja na sličnim organizmima. Treba se koristiti pravom
stvari, a to je homo sapiens.

To može potvrditi svaki ozbiljan istraživač. Samo Što većina to ne želi,

jer nadzor nad novcem za istraživanja obavljaju za- tupljeni liberali koji
pojma nemaju što je to znanost, a nitko ne želi žrtvovati svoja sredstva za
istraživanje za nešto, u političkom smislu, tako opasno kao što je istina.
Konzervativci nisu ništa bolji. Neki od njih uopće ne vjeruju u evoluciju!
Da čovjeku stane pamet.

Dr. Tarver je hodao laboratorijem promatrajući kako Judah kupa

čimpanze koje su bile pod sedativima. Uživao je gledajući kako njegov
polubrat čimpanzama pomnjivo riba šmrkave obraze. Nakon što je
Judaha potapšao po ramenu, otišao je do metalnog stola kojije ovdje rabio
kao pisaći stol. S desne strane velikog stola stajala je hrpa debelih
fascikala. U svakom fasciklu bila je jedinstvena zbirka dokumenata koji
su govorili o nečijem životu. Eldonu ih je sve dostavio Andrew Rusk koji
je u protekle dvije godine raznim klijentima naredio da ih skupe. U
fasciklima su se nalazili dnevni rasporedi obveza, medicinska

44 Starogrčki filozof
45 Rimski liječnik i filozof grčkog podrijetla, najveći medicinski znanstvenik rimskog razdoblja
46 Engleski liječnik, poznat po radu kojim je u medicinu uveo cjepivo za velike boginje, smatra se »ocem imunologije«
47 Francuski kemičar i biolog
48 Poznata i pod nazivom antraks akutna je zarazna bolest različitih životinjskih vrsta (najčešće obolijevaju biljožderi). Na infekciju
su najosjetljivije koze i ovce, potom goveda i konji, relativno su otporne svinje i psi dok perad nije osjetljiva na infekciju
 Greg I

dokumentacija, ključevi na kojima je bilo označeno što otvaraju, što je

uključivalo automobile, kuće, urede pa čak i vikendice, popisi važnih
brojeva, kao na primjer brojevi socijalnog osiguranja, brojevi putovnica,
telefonski brojevi, PIN-ovi, brojevi kreditnih kartica, i naravno, bile su tu
fotografije. Eldon nije trošio puno vremena na gledanje fotografija.
Pogledao ih je tek prije odlaska na zadatak. Većinu vremena proveo je
proučavajući medicinsku dokumentaciju, tražeći bilo što što bi moglo
negativno utjecati na njegovo istraživanje, ili nešto zbog čega bi netko
zahtijevao poseban pristup. Kao u svemu, dr. Tarver bio je u tome poslu
veoma pedantan.

Svakome se žurilo. Svatko je htio da posao bude obavljen još jučer. Svatko
je bio uvjeren da njegov slučaj traži poseban pristup. Međutim, to su bili
ljudi dvadeset prvog stoljeća. S nimalo strplje- nja, poštovanja i
zahvalnosti. Kada se Eldon zatekao u sličnom po- ložaju, on je to sam
riješio. Naravno, bio je iznimno osposobljen da to učini. Međutim, nikada
nije dopustio da ga neznanje spriječi u nečemu. Kada mu je mehaničar
htio više zaračunati popravak au- tomobila, dr. Tarver je iz Forda naručio
priručnik za održavanje auta, četiri dana ga proučavao, zatim je rastavio
motor, popravio ga sam ponovno sastavio i radio je kao urica. Većina
Amerikanaca danas nije bila u stanju to učiniti. Zbog toga se bližio dan
kad uobičajeno ratovanje protiv bilo koje vodeće sile neće dolaziti u obzir.
Od koristi će biti samo posebno oružje.

240
 23. POGLAVLJE

Kasno navečer Chris je radio u svom studiju kada osjeti da nije sam. Na
računalu je obrađivao snimljeni materijal koristeći se uobičajenim
postupkom pregledavanja i montaže čime je zaokupio svjesni dio svog
mozga, dok je u podsvijesti razmišljao koji bi trebao biti njegov sljedeći
korak. Kada je osjetio nazočnost drugoga ljudskog bića, prvo je pomislio
da se Ben probudio. Chris je pohranio dokument na kojem je radio i
hodnikom otišao do sobe u stražnjem dijelu preuređenog Štaglja. Bilo
koju drugu noć, stavio bi Bena u krevet i onda otišao u svoj studio i tu
sam radio. Međutim, studio je od kuće dijelilo pedeset metara tame pa je
dječaku večeras dopustio da zaspi na trosjedu na kojem su Thora i on
prije dva dana vodili ljubav. Kad je Ben zaspao kao top, Chris ga je
preselio u stari bračni krevet u stražnjoj sobi.

— Ben? — tiho ga pozove otvorivši vrata.

Ben je potrbuške ležao na krevetu i čvrsto spavao. Chris ga je neko

vrijeme gledao, a onda se požuri u prednju sobu i ugasi svjetlo. Pozorno
je slušao nekoliko sekundi, a onda ode do prozora i odmakne zavjesu.
Uskoro se uvjerio da u mraku ispred studija nema nikoga. Između studija
i kuće prostirao se crni bezdan. Osjećajući se pomalo glupo, upalio je
svjetlo i vratio se na posao.

Baš je htio uzeti zamašnjak kada se na vratima studija začu oštro

kucanje. Ovdje nije imao nikakvo oružje, samo aluminijsku bejzbolsku
palicu koja je stajala naslonjena pokraj vrata, ostavljena nakon
neobvezatnog vježbanja udaranja. Skočio je, zgrabio palicu i otišao do
vrata.

— Tko je?
 — Alex — rekao je poznati ženski glas. — Alex Morse.

Otvorio je vrata. Na njima je stajala Alex u istoj odjeći koju je

poslijepodne na groblju imala na sebi, a izgledala je još više

iscrpljena i zbunjena, ako je to uopće bilo moguće. U ruci je dr- žala crni
automatski pištolj, — Dovraga, što radite ovdje? - pitao je. — Da sam
imao pušku, mogao sam Vas ubiti! — Žao mi je što ovako upadam.
Pokušavala sam nazvati. Znam da sam rekla da ću pričekati, ali...
Možemo li ući?

- Broj koji je u imeniku zvoni samo u glavnoj kući.

Alex naglašeno kimne glavom u nastojanju da se ispriča. Još je oko očiju

imala tamne sjene. — Možemo li ući? -Da.

Gurnula ga je unutra i zatvorila vrata za njima. —Jeste li uopće spavali

otkako sam Vas posljednji put vidio? — pita Chris.

— Ne. Podignula sam lijek, ali nisam se usudila uzeti ga. Mogla bi se
ponovno odvesti u Jackson da vidim majku. Brzo slabi, ali kratko je bila
budna i pitala je za mene. Pokazao je Alex da sjedne na trosjed nasuprot
242
mjestu na kojem je radio. Kada je sjela, po podu od tvrdoga drva dovukao
je sto- licu i sjeo ispred nje.

- Zašto nosite pištolj?

Stavila ga je pokraj sebe na trosjed. — Začas ću vam reći. Je li Thora
večeras zvala? — O, da. Dobro se zabavlja. Danas poslijepodne ona i
Laura ima- li su blatne kupke cijeloga tijela.

- Prije koliko vremena je zvala?

- Ne znam. Prije dosta vremena. Ben je bio još budan. —Je li Vas pitala
jeste li u kući ili u studiju?

Chris se naslonio na stolac. - Nije trebala. Moj osobni telefon zvoni samo
ovdje. Što radite tu, Alex?

- Vratila sam se iz Jacksona jer sam znala da bi netko protiv Vas mogao
nešto poduzeti kad Thora ode iz grada. Posljednja tri sata

nadzirem Vašu kuću.

- Zašto? Odakle?

- Parkirala sam s druge strane ceste na prilazu one kuće koja prodaje.

- Jeste li što vidjeli?

— Kada sam skrenula u Elgin, prošla sam pokraj vozila koje je izlazilo.
Vozač je imao upaljena svjetla, ali učinilo mi se da se radi o kombiju.
Bijelom kombiju. Ima li netko tko ovdje živi bijeli kombi?
 Razmislio je o tome. - Mislim da nema, ali u ovim šumama ima
šezdesetak kuća iako se čini da je tu divljina. Isto tako, ovamo dolazi
dosta nepoznatih ljudi. Klinci tu parkiraju, dolaze znatiželjnici pogledati
kakve su kuće.

To nije umirilo Alex. Prije petnaest minuta još se jedno vozilo polako
dovezlo niz ulicu. Prošlo je posljednji zavoj, ali umjesto da nastavi
naprijed prema Vašoj kući, ušlo je na prilaz kuće gdje sam ja parkirala.
Dovezlo se uzbrdo dovoljno daleko da svjetlima obasja moj auto, onda je
stalo i vratilo se.

To mu je nalikovalo na tinejdžere koji su tražili mjesto gdje bi se mogli

ljubiti. - Jesu li Vas vidjeli?

— Mislim da nisu. Sakrila sam se prilično brzo.

— Možete li prepoznati vozilo?

Odmahula je glavom. — Kada je izašao, nije se okrenuo već je natraške

ušao u zavoj.

Chris je u njenim krvavim očima vidio istinski strah. — Znam da Vam

244
to izgleda sumnjivo, u redu? Međutim, već sam vidio kako se noću ovdje
događaju takve stvari. Dolaze zvjerokradice ne bi li uhvatili srnu. Pucali
bi u Vaše dvorište, ali stanovnici bi im uzvratili pucnjavom.
Zvjerokradice znaju da u naselje i iz njega vodi samo jedna cesta, pa su
pretjerano oprezni.

Alex gaje pomnjivo promatrala.

 —Previše ste umorni da biste suvislo razmišljali — blago je rekao. -
Sami ste mi rekli da smo još neko vrijeme sigurni prije nego netko nešto
pokuša. Sjećate se? Onaj dan kad smo se upoznali.

— To je bilo prije Williama Braida i njegove inzulinske kome.

— Alex, ako želite mogu nazvati čuvara našeg naselja. On ima velik
stroj koji može ostaviti na cesti i tako zapriječiti svaki ulaz ili zlaz.

— Stvarno?

— Ozbiljno. — Chris pogleda na sat. - Da nije tako kasno, rado bi nam

to učinio.

Pogledala je Chrisa kao da želi da nazove, ali rekla je: - Pri- znajem, taj
drugi put nisam vidjela vozilo i ne znam je li se radilo o bijelom kombiju.

— Rekli ste da niste sigurni ni za prvo vozilo pored kojeg ste došli. -
Znam da je bio kombi. Samo nisam sigurna za boju. Ispružio je ruku i
stisnuo joj koljeno. — Znate što ja mislim? -Što?

— Mislim da se neki tip čak dovezao ovamo da me ubije, kad je s duge

strane ulice vidio parkiran Vaš auto, shvatio je da je igra gotova.

Nije uspio Alex uvjeriti u to.

— Hoću reći, mora to izvesti tako da izgleda kao nesretan slu- čaj, točno?
Prema Vašoj teoriji, tako se radi. Čak ni nesretan slučaj, nego bolest.
Nema govora o tome da bi to sad mogao izvesti. Kimala je glavom. — Tri
žrtve nisu umrle od raka, sjećate se? Jedna je umrla od srčanog udara,
druga od moždanog udara, a treća od plućne embolije.

— Ne znate da su to bila ubojstva, a ne uklapaju se u ostale smr- ti, nije li

tako?

— Mislim da te smrti pokazuju da će se uz dovoljno visoku naknadu

ubojica izložiti opasnosti i na brzinu ubiti nekoga.

Počela ga je zamarati njena tvrdoglavost. — Čak i da imate pra- vo, time

što ste sa mnom stupili u vezu, da ne spominjem da ste mi posljednja tri
dana stalno za petama i da me pratite, upropastili ste mogućnost da me
netko ubije za novac, a da to izgleda kao nesretan slučaj. To više
jednostavno nije moguće. Sami ste mi rekli da će me ta osoba pratiti,
prisluškivati moj telefon i slično. Ako je iole pa- metna, povući će se i
moliti Boga da ćete se umoriti od lova na nju.

— Neću.

Nasmiješio se. — Znam, ali večeras možete napraviti stanku, možete

uzeti kratak odmor. Pripremit ću Vam krevet u velikoj sobi pa...

246
— Ne. Ne bih htjela uznemiriti Bena.

— Ben Vas neće niti vidjeti. Bez rasprave, Alex. Uzet ćete Avi- an i
spavati sljedećih dvanaest sati. Kad se probudite, sve će vam izgledati
drukčije, jamčim vam.

Vidio je da razmišlja o toj mogućnosti.

— Ako to napravim — rekla je — hoću da Vi i Ben isto budete u glavnoj
kući. Tako da mogu...

— Što? — smijao se. — Čuvati nas? Zaboravite. Spavat ćete.

Alex otvori usta radi nastavka rasprave, ali omete je njezin mobitel.

Pogleda na zaslon, a lice joj se smrkne.

— Tko je? - upita Chris.

— Nekadašnji suradnik mog oca. On je privatni detektiv. - Javila se. -

Striče Wille?

Alex je slušala, a lice joj je postajalo sve napetije. Stavila je lakat na koljeno
i dlanom poduprla čelo. Nakon nekog vremena, postavila je nekoliko
pitanja o tome kakvi su majčini izgledi, a onda je prekinula.

— Što je? - pitao je Chris. — Učinilo mi se da se radi o zastoju bubrega.

Kimnula je. — Liječnici misle daje ovo kraj. Ima najviše dva do tri sata,
ako se ne dogodi kakvo čudo. Već su mi to jednom rekli, ali ovaj put se
Will slaže.

— Ne možete sad voziti do Jacksona. Ne u ovakvom stanju.

Alex je ustala, stavila mobitel u džep, a onda s trosjeda uzela pištolj. —

Nemam izbora. To je moja majka.
Ustao je i primio je za ruku koja je bila slobodna. - Mislite li da bi ona
htjela da dovedete u opasnost svoj život da biste bili pokraj nje, kada ona
toga uopće nije svjesna?

Alex mu uputi odlučan pogled. - Ona bi bila kraj mene.

Vidio je da nema smisla prepirati se. - Da se ne moram brinuti za Bena, ja

bih Vas odvezao.

— Nema potrebe, ali...

-Što?

Alex je bilo neugodno pa na trenutak pogleda na drugu stranu. — Imate

li nešto što bi mi pomoglo da ostanem budna? Nije mi drago što Vas to
moram moliti, ali jedva stojim na nogama.

— Rado bih Vam nešto prepisao, ali sve ljekarne su zatvorene.

— Šalite se.

248

— Ne. Zadnja se zatvara u 9 navečer.

Alex pogne glavu očito preplašena kušnje koja je čeka.

— Stanite, mislim da imam nešto. Prije nego što sam postao nje- liječnik,
Benu je dijagnosticiran ADD49. Uzimao je Ritalin50 i puno previše,
mislim da ga još imamo u kući.

— Mislila sam da Ritalin čovjeka smiruje.

— Na odrasle ima suprotan učinak. Mislio sam da to znate kad radili na

slučajevima zlouporabe droga.

— U Miamiju sam uglavnom radila na novčanoj strani toga po- sla.

Forenzičko knjigovodstvo. Iako sam nekoliko puta bila u raciji. Chris ode
do vrata. - Ostanite ovdje s Benom, a ja ću donije- ti tablete.

Odmahnula je glavom. - Moramo svi zajedno otići.

— Alex, spremate se otići iz grada. Što znači jedan odlazak do kuće?

— U kući imate pištolj, je li tako?

Kimnuo je.

Dala mu je automatik. - Znate li se time služiti? Odmjerio je pištolj u ruci.

Radilo se o Glocku kalibra .40, ali bio je manji od onih koje je ogledavao u
trgovini sportskom opremom. - Znam.

49 odnosno poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje je stanje za koje je karakterističan vrlo visok stupanj
Attention deficit disorder
motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma
50 Najčešće primjenjivan lijek za djecu školske dobi koja pate od ADD-a
— Ponesite ga. S tabletama donesite i svoj pištolj. Pazit ću na Bena dok
se ne vratite.

— Hoću. Ako se probudi...

— Snaći ću se. Idite.

Chris je držao sklopljene oči dovoljno dugo da mu se zjenice raíire, a

onda izašao u mrak. Nije se bojao, ali i inače je na tome putu držao širom
otvorene oči. U dvorištu je uvijek bilo srna, da ne spominje pokojeg
kojota, a prošlog proljeća je na terasi ubio dva metra dugačku čegrtušu.
Put do kuće prešao je za trideset sekundi, ušao je kroz stražnji ulaz i
otišao do središnje spavaonice.

U ormaru u studiju imao je nekoliko pušaka, ali jedino ručno Vatreno

oružje bio je pištolj kalibra .38 koji je držao zaključan u malom sefu u
svom ormaru. Izvadio ga je, zatim s najviše police ormara skinuo kutiju u
kojoj je držao stare lijekove koje je donio kući iz ordinacije. Naravno, na
dnu kutije ležala je bočica Ritalina, lijeka koji Ben vjerojatno uopće nije
trebao uzimati. Chris spusti bočicu u džep, gurne Alexin pištolj za pojas,
potom izađe iz kuće i trčeći se vrati u studio držeći u desnoj ruci svoju
tridesetosmicu.

250

- Uzmite jednu - rekao je Alex. — Ako se počnete gubiti, poslije uzmite

još jednu. Donijet ću Vam vode.

- Ne treba. — Na suho je progutala tabletu, a zatim spremila bočicu u

džep. - Dobro Vam to ide.

Kiselo se nasmiješila. — Pilule protiv začeća.

-Aha.

- Iako mi u posljednje vrijeme baš ne trebaju. — Podigla je pogled,

odjednom samouvjerena. — Previše podataka?

- Ni govora. Samo se usredotočite na to da ostanete budni.

Zahvalno je kimnula, uzela natrag svoj pištoj i otišla do vrata.

— Sutra se čujemo, dobro?

- Noćas - rekao je. Nazovite me kad stignete u Jackson. Nazovite i prije

ako nećete moći ostati budni.

- Hoću, ali sve će biti u redu.

Kratko je zastala, kao daje htjela još nešto reći, ali onda se okrenula i
otišla. U sekundi ju je progutao mrak. Chris je stajao gledajući svjetla
glavne kuće, pitajući se hoće li je u duši doista ostaviti kad se s Thorom
preseli u Avalon. Čak i prije nego što je Alex došla u Natchez ta mu se
zamisao nije pretjerano svidjela, ali sada mu je bila grozna. Razmišljao je
o onoj noći kada je Thoru prenio preko praga ove kuće, kad u daljini
začuje paljenje motora. Zavrtio se nekoliko puta, a onda polako nestao.
Udahnuo je noćni miris prometnog lišća i slatke masline, potom se
okrenuo i vratio u svoj studio.

24.POGLAVLJE
 Alex je s prilaza preko puta Chrisove kuće skrenula lijevo i krenula
prema autocesti br. 61. Do skretanja bilo je goto- vo dva kilometra, s puno
uskih staza koje su vijugale duž visoke strmovite obale.

"Hvala Bogu, na cesti nije vidjela ni jedno svjetlo, nijedan au- tomobil
parkiran u mraku na nekoliko prilaznih puteva pokraj kojih je prošla.

Skrenuvši na sjever na A 61, ubrzo je prošla pokraj Škole sv. Stjepana,

kilometar dalje i motela Days Inn. Osjeti nagon da stane i uzme računalo,
ali kako je u torbi od prijašnjeg puta već imala čistu odjeću, odluči
nastaviti bez zaustavljanja. Ako majka noćas umre, moći će se za slanje
potrebne e-pošte koristiti raču- nalom strica Willa. Ako nekim čudom
Margaret preživi noć, on- da će se Alex do sutra u podne vjerojatno već
vratiti u Natchez. Kada je prošla odvojak gdje je autocesta 84 skretala
prema ri- jeci Mississippiju, opazi da je prate neka svjetla. Prvo je pomisli-
la da je murja, jer se činilo da se automobil iznenada stvorio iza nje, a
onda ostao na određenoj udaljenosti. Vjerojatno upravo provjerava njene
pločice. Međutim, nakon što je neko vrijeme u retrovizoru promatrala
svjetla, Alex zaključi da su previsoka za ophodno vozilo. Vjerojatno su
pripadala kamionetu ili kombiju. Prošla je uz baptističku crkvu s visokim
zvonikom. Potom se cesta suzila u samo jedan trak jer se gradio novi
odvojak za Natchez koji je prelazio preko A 61. Alex je naprijed s lijeve
stra- ne vidjela veliki trgovački centar, ubrzala je, a onda se corollom
ubacila ispred dolazećih automobila i skrenula na parkiralište robnog
centra. 252

Vozilo iza nje nastavilo je istom brzinom. Kad je prošlo skre- tanje, vidjela
je da se doista radi o kombiju, bijelom kombiju za- prljanom blatom i
zemljom. Vozačko staklo bilo je gotovo crno.

Sjedila je pod krivim kutom pa nije vidjela pločice, ali nešto joj je govorilo
da su prekrivene blatom.
 Parkirala je tridesetak metara od trgovine, prednjim dijelom
automobila okrenuta prema autocesti. Što da radim sada, pitala se. Mogla
bi nazvati mjesnu policiju i prijaviti da je uznemiravaju, navesti ih da
zaustave kombi, ako ga nađu, ali nije htjela učiniti ništa što bi je prisililo
da pokaže isprave FBI-ja, ako ne mora. Međutim, isto tako nije htjela
napamet krenuti na dvije stotine kilometara dugi put do Jacksona po
gotovo praznoj autocesti. Morala je saznati znači li kombi stvarnu
opasnost ili je to samo njena bujna mašta.

Zamisao da bi u tome kombiju mogao biti Gracein ubojica bila je

gotovo nevjerojatna, ali svejedno je u krilo stavila svoj glock. Tu i tamo
autocestom je prošao koji auto, a dva su skrenula na parkiralište,
međutim od kombija više ni traga.

— Dosta sam čekala - reče glasno.

Ubacila je u brzinu i izvezla se na autocestu, ali sad je skrenula desno,

a ne lijevo što ju je vodilo dalje od Jacksona. Nije prošla ni pedeset metara
kada se vozilo koje joj je dolazilo u susret, čim ju je prošlo, okrenulo za
360 stupnjeva između narančasto-bijelih čunjeva. Nije vidjela kako je to
završilo, ali brzo je skrenula desno i našla se na Liberty Roadu. Ako ju je
pamćenje dobro služilo, tom cestom proći će pokraj nekih najstarijih
gradskih kuća, a onda u samo središte grada.

Iza nje se pojave svjetla. Bila su dovoljno visoka za kombi. Na prvom

skretanju na koje je naišla, otišla je desno, ovaj put kako se činilo u
stambenu četvrt s kućama u nizu koje su izgledale kao da su sagrađene
pedesetih godina. Dodavala je gas pet sekundi, a onda pričekala da vidi
jesu li je svjetla slijedila u ovaj kraj. Usporila su, stala a onda krenula
ulicom za njom.
 Alex okrene upravljač desno, malo ubrza, onda ponovno skrene lijevo
na cestu koja je vijugala ispod krošanja crnih kao ugljen. Lijevo iz mraka
izroni velika kuća kao iz razdoblja prvih filmova u boji. Gotovo da je
vidjela časnike u sivim odorama i dame u širokim suknjama kako Šeću
prostranom verandom. Polako je prošla pokraj širokog stubišta, a onda
ubrzala i našla se drugom raskrižju. Bila je svjesna toga da je na istoj cesti
na kojoj je bila prije i daje zaobišla imanje u središtu ove neobične četvrti.
Dok je razmišljala na koju će stranu, iza nje se pojaviše visoka svjetla.

Svjesna da će, skrene li lijevo, ponovno doći na Liberty Road, krene

upravljač udesno i brzo prođe dugački zavoj. Na kraju svoja skrene lijevo
pa desno i onda ponovno uspori. Svjetla su se udaljila, ali su još bila tu.
Više nije bilo nikakve sumnje. Odvezla se još tridesetak metara, a onda
bez razmišljanja krenula na dugačak prilazni put prema prostranoj
prizemnici, Put je zapravo prolazio blizu kuće koja se nalazila dosta dale-
ko od ceste. Ugasila je motor i izašla, hodajući brzo ispod nadstrešnice
pod kojom su stajale dvije američke limuzine. Bojala se da bi se stanovnici
kuće mogli probuditi, ali nije se upalilo nijedno svjetlo.

Otkočila je pištolj i čekala. Svjetla su klizila cestom, a onda usporivši

prođu pokraj prilaznog puta. Alex se nasloni na dr- ugu stijenu, a srce joj
je tako tuklo da ga se čulo s druge strane stijene. Zar je poludjela? Lijeva
joj ruka krene prema džepu u kojem je držala mobitel. Koga da nazove?
Chrisa? On ne može ostaviti Bena. Čak i da može, nije osposobljen za
ovakve okol- nosti. Will Kilmer je predaleko da bi joj pomogao. Isuse, čak 254

i da nazove 911, ne mogu joj nikako olakšati položaj u kojem se upravo

našla. Točno je znala kako stvari stoje, upravo je prekr- šila pola pravila
FBI-ja.

— Moraju me otpustiti - šapnula je.

Srce joj se polako smirilo, a kada se svjetla više nisu pojavila, otkucaji su
se ustalili manje-više na normali. Da joj prođe vri- jeme, počela je brojiti
otkucaje u minuti: sedamdeset pet. Dok je stajala i čekala, padne joj na
pamet da se vozač možda sa- mo htio uvjeriti da mu neće stajati na putu
kad napadne Chrisa. —Jebi ga — promrmlja izvadivši mobitel. Nazvala je
Chrisov stan, a ovaj put se, hvala Bogu, javio.

- Hej, jeste li dobro? — pitao je.

Nisam. Slušajte me. Kada sam otišla od Vas, slijedio me bijeli kombi.
Parkirana sam u blizini Liberty Roada, a on je otišao

prije otprilike pet minuta. Još nije mogao stići do Vaše kuće, ali moguće je
da je krenuo onamo. Jeste li još u studiju?

—Jesam.

— Imate uza se pištolj?

— U ruci mi je. Da nazovem policiju?

— Ne bi bilo loše. Jendostavno možete reći da ste vidjeli nekakvog

sumnjivca.

— Činio sam to i prije. Trebalo im je petnaestak minuta da se pojave.

Ovo je selo, ne grad.

— Odmah nazovite.
— Dobro.

— Ponovno ću Vas nazvati za pet minuta.

— Što ćete raditi?

— Potražiti kombi. Ako se tko približi studiju, pucajte bez premišljanja.

— Alex...

— Sada ću prekinuti.

Gurnula je ruku u džep da nađe ključ kad se na njezinu osobnom radaru

uključi crveno svjetlo. Nije bilo nkakvog upozorenja, nikakvog zvuka,
ničeg opipljivog zbog čega bi se ukipila, a ipak jest. Nešto se promijenilo
dok je bila na telefonu. Njena svijest nije to zabilježila, ali negdje duboko
u svom mozgu gmaza, pokrenulo se neko drevno osjetilo. Adrenalin je
jurnuo njenim tijelom kao da ima nepresušne zalihe. Trebala joj je sva
moguća samokontrola da ne jurne u panični bijeg. Običan čovjek ne bi se
mogao oduprijeti tome nagonu, ali Alex je bila dobro uvježbana, znala je
da bježati znači umrijeti.

256

Srce joj je dvostruko brže tuklo. Tridesetak metara dalje, asfaltirana ulica
bila je slabo obasjana svjetlošću udaljene ulične svjetiljke. Obližnje kuće
imale su samo jednu svjetiljku nad ulaznim vratima, ništa više, a nije bilo
mjesečine. Njezin svijet bio je crno-sivi. Čučnula je i krenula prema
unutrašnjem kutu nadstrešnice, držeći pred sobom pištolj. Bila je
potrebna snažna volja da ne pritisne zvonce pokraj ulaznih vrata.
Ušima je pratila svaki i najmanji zvuk, ali u vlažnoj tmini čulo se samo
ravnomjerno zujanje uređaja za klimatizaciju. Tada ga čula, lagano
tupkanje, kao da se kamenčić kotrlja po asfaltu, Okrene pištolj prema
desnoj strani gdje se nadstrešnica otvarala prema prilaznom putu. Zurila
je u mrak kao zatrpani rudar ko- ji traži tračak svjetla. Zurila je tako
napeto da se gotovo razve- selila kad ju je za vrat zgrabila ruka u
rukavici. Prije nego što se uspjela snaći, druga ruka izbila joj je pištolj iz
ruke. Borila se svakim mišićem u tijelu, ali njena borba nije imala učinka.
Nije čak niti uspjela vidjeti napadača. Njegovo golemo tijelo zastrlo je
svjetlo. Pokušala ga je udariti desnim koljenom, ali to je samo otkrilo u
kakvom se bezizlaznom položaju nalazi. Napadač joj je donji dio tijela
pritisnuo uza zid. Pokušala je vrisnuti, ali zrak nije izlazio iz dušnika.

Misli! Što možeš učiniti? Kakvo oružje imaš?Jednu slobodnu ruku...

Neprestano je udarala mjesto na kojem je mislila da bi trebalo biti lice,
snažno udarala, ali bez učinka. Šaka joj se sudarala s mesom i kostima, ali
njen napadač nije se čak niti pomaknuo da bi izbjegao udarce.

Davio ju je. Za tren će izgubiti svijest. Strah je navirao nesmanjenom

žestinom, zapanjila se kada je shvatila da nema granica. Pretvorio se u
stravu i oslobodio se poput projektila koji je svladao silu težu. Pokušala je
zabiti nokte u nevidljive očne šupljine, ali čovjek je jednostavno
odmaknuo glavu i tako ih stavio izvan dohvata njene ruke. Je li to čula
zadovoljno hihotanje? Od bijela, oči joj se napune suzama. Ionako blijeda
slika ulice u daljini postade crna...

Zvonki udarac kovine o kovinu prethodio je provali psećeg bijesa.

Velik pas skočio je na žičanu ogradu na kraju prilaznog puta. Životinja je
bila pet metara daleko, ali zbog gromogla- snog lajanja činilo se da
napada. Na trenutak popusti stisak oko Alexina vrata i krupno bedro koje
ju je držalo prikliještenu uza zid. Svom preostalom snagom navalila je na
prikazu koja ju je napadala udarajući koljenom u blijedi tračak svjetla na
njegovoj sredini.
Koljeno se sudarilo s mošnjama, a prikaza glasno zaurla. Stisak oko vrata
je popustio i ona prodorno vrisne kao kakva pre- strašena
petogodišnjakinja. Čak je i pas ušutio. Ipak, prije nego što je uspjela
iskoristiti trenutak kolebanja, rukavica se dvostrukom snagom stegne oko
vrata, a dlan koji joj je pritiskao ruku, spuzne prema njezinu pištolju.

Dočepa li se mog pištolja, gotova sam...

Ruka joj je pokušala istrgnuti pištolj. Očajna, gurnula je lijevu ruku

duboko u džep, preskočila mobitel i izvukla ključeve auta. Dignuvši
visoko ruku, počela je udarati i udarati, kao Norman Bates51 u Psihu52.
Osjetila je kako joj je glock istrgunt iz ruke, ali njen sljedeći udarac
pogodio je nešto važno, nešto mekano i podatno, a bolni jauk pruži joj
nadu. Moleći Boga da je pogodila u oko, okrenula se izbjegnuvši pucanj iz
vlastitog glocka.

U istom trenu pod nadstrešnicom se upalilo svjetlo. Zbunilo ju je ono

što je vidjela: ne lice čovjeka nego golem kestenjasto- smeđi lik koji je
sjedio na krupnim ramenima. Iza nje se otvore vrata. Muškarac vikne u
znak upozorenja, ali glock sablasno

polako opali prema njezinu licu i izbriše svjetlo.

* 258

- Hej, gospođice! Jeste li dobro?

51 Glavni lik u kriminalističkom romanu Roberta Blocha pod nazivom Psiho, u ekranizaciji spomenutog djela lik Normana
Batesa tumačio je glumac Anthony Perkins
52 Kultni triler Alfreda Hitchcocka snimljen 1960.
 Alex zatrepće očima, otvori ih i ugleda lice ćelavog muškarca u
pidžami. U desnoj ruci držao je sačmaricu, a u lijevoj glock 23.

Desna ruka poleti joj k licu. Tu je bilo krvi, puno krvi. Na trenutak se
vratila u Narodnu banku, i tada je pala na leđa, samo što je onda čula
zvuk automatskog oružja i granata Odreda za spašavanje taoca, a ne
južnjačko razvlačenje muškarca u pidžami.

—Jesam li pogođena? — pitala je. — Čula sam pucnje.

— Niste pogođeni — rekao je muškarac sa sačmaricom. — Tip je

ispalio jedan hitac, ali kada sam ja s vrata zapucao iz svoje dvanaestice,
shvatio je da mu je pametnije više ne pucati. Udario Vas je pištoljem u
glavu, a ja sam uperio svoju remingtonku53 u njega. Bacio je pištolj i
pobjegao.

-Jeste li mu vidjeli lice?

-Ne, gospođo. Imao je nešto na glavi. Majicu ili tako nešto, izgledao je kao
lik iz Ubojstva motornom pilom1 Alex je teško disala pa se pokušavala
smiriti. Dvojba joj je bila jednostavna, treba li se predstaviti kao agentica
FBI-ja ili zbri- sati odavde. Nagon joj je govorio da digne sidro, ali ako se
po- kaže da je njen napadač bio Gracein ubojica, propustit će dobru
priliku da ga uhvati. -Jeste li zvali policiju? — pitala je. - Naravno, jesam.
Stižu. Postaja je odavde dva kilometra zrač- ne linije. Što Vam je taj tip
pokušavao napraviti? Alex se polako okrene, a onda oprezno digne na
noge. — Gos- podine, ja sam specijalna agentica FBI-ja, Alex Morse.
Muškarac u pidžami odstupi jedan korak.

Kultni horor iz 1974. inspiriran istinitim događajem

— Moje isprave su u automobilu.

— Možda bih ih trebao pogledati.

Dok je vadila torbicu, snop plavoga svjetla odbio se od proče- lja

susjednih kuća. Potom se ispred kuće uz škripu zaustavi policijski
automobil.

— Ovamo! - pozove ih muškarac u pidžami. — Na prilaznom smo putu!

Kada su policajci stigli, Alex je već imala isprave u ruci. Za- čudili su se
što su na mjestu događaja zatekli agenticu FBI-ja. Pojavila se vlasnikova
žena i pružila Alex papirnati ručnik da s lica obriše krv, što je učinila
prilično teatralno kako bi zadivila mjesne policajce. Slučaj je opisala kao
pokušaj silovanja i doslovce im naredila da raspišu tjeralicu za bijelim
kombijem. Opetova- no ih je uvjeravala da nema svrhe tražiti otiske
prstiju na njezi- nom glocku jer je napadač nosio rukavice, a kada su je
pitali, od- govorila je da je odsjela u kući doktora Christophera Sheparda,
staroga školskog prijatelja. Nije joj trebalo da natcheski policajci dođu u
njezinu sobu u Days Innu i otkriju ono što bi i pozornik početnik
prepoznao kao sredstva i bilješke u istraživanju uboj- stva. Doslovce su je
tjerali neka ode na hitnu da joj pregledaju ranu na glavi, ali pobunila se
rekavši da je Chris Shepard može jednako dobro sašiti i to badava.
Primirili su se kada je obećala da će im ujutro biti na raspolaganju i
odgovoriti na neka pitanja. Nakon što je muškarcu u pidžami još
jedanput zahvalila što joj je spasio život i policajcima ostavila broj svog
mobitela, Alex je sjela u auto, provezla se pokraj gomile prestrašenih
susjeda u pidžamama i spavaćicama i vratila se na A 61.

Drhtala je cijelim tijelom. Zakašnjela reakcija na stres, pomisli. Stala je

na zaustavnom traku i izvadila mobitel. Chris se javio nakon šestog
zvona, a onda je, prije nego što mu je uspjela objasniti što se dogodilo, iz
svog grla začula jecanje. To je zbog pomanjkanja sna, pomisli. Nisam se
tjednima pošteno naspavala...

— Gdje ste? — pitao je Chris.

— Uz rub ceste, u gradu. Mislim da me treba sašiti.

— Što se dogodilo?

— Reći ću Vam začas. Samo... - Dotaknula je lice koje je ponovno bilo

ljepljivo od krvi.

— Možete li doći u moju ordinaciju?

-Aha.

— Nađemo se tamo za deset minuta.

—Što ćete s Benom?

— Pozvat ću gospođu Johnson i reći joj da imam hitan slučaj. Doći će.

Alex rukavom obriše krv. Ovdje je, Chris. Ovdje je.

 -Tko?

—On. Tip koji je ubio Grace.

— Zar Vas je napao?

—Zamalo me ubio.

—Jeste li mu vidjeli lice?

— Imao je masku. Odvedite Bena gospođi Johnson, dobro? Vaša kuća

nije sigurna. Možete li to učiniti?

— Mogu.

— Uzmite sa sobom pištolj.

— Hoću. Ako Vam se čini da ćete se onesvijestiti, odvezite se na hitnu u

Sv. Katarinu.

— Dobro sam. Samo se požurite.

Alex je ležala na leđima i škiljila prema kirurškoj svjetiljci koja je izgledala

kao plavo-bijelo sunce. Chris joj je već očistio ranu. Sada joj je
iznenađujuće polako šivao ranu ispod oka. - Ne znam što će Vaš plastični
kirurg reći za moj posao, ali pretpostavljam da ne želite oglasiti Vašu
ranu na sva zvona, što bi se dogodilo da ste otišli na hitnu.
- Točno. Zašto ste razrijedili Betadin dok ste čistili ranu?

— To je nešto novo. Nerazrijeđen ubija bijela krvna zrnca koja ubrzavaju

zacjeljivanje rane. Mikrobiološkim rječnikom rečeno, sive respondere.

Alex nije ništa rekla. Za manje od minute, Chris je završio zadnji šav.

- Možete ustati kad želite — rekao je. - Nemojte žuriti. Naslonila se na

lakat, provjerivši zna li njeno unutarnje uho gdje je gore, a onda je sjela. -
Hvala Vam što ste to napravili.

- Nemate pojma tko je bio taj tip?

- Ne. Postavlja se pitanje, lovi li Vas ili mene.

- Mislim da je to prilično očito — kaza Chris.

- Nije. Postoji velika vjerojatnost da je otišao u Elgin kako bi Vas ubio,

ali neočekivano je naletio na mene.

Chris odmahne glavom. - Vjerojatno Vas je cijeli dan slijedio. Ovako

umorni ne biste opazili ni da Vas slijedi krdo slonova. Alex se digne na
noge. — I dalje ne želite prihvatiti činjenice.

- Netko od nas ne želi. Što sada? Ne namjeravate valjda i da- lje otići u
Jackson, je li?

- Ne znam. Međutim, voljela bih da mi učinite jednu uslugu, hoćete li?

- Naravno.

- Dođite sa mnom u Days Inn da uzmem svoje računalo. Nije daleko, a

stvarno mi treba.

- Što je s tipom koji Vas je napao?

- Ne vjerujem da će biti tamo. To je samo predosjećaj, ali uz- dajem se

u njega.

Chris se okrenuo i pliticu s instrumentima stavio u sudoper. - Idem s

Vama ako mi obećate da ćete noćas ostati u mojoj kući.

Kada se nećkala, rekao je: — Očito ne govorim ni o čemu nepriličnome.

- Znam. - Izvadila je mobitel i nazvala Willa Kilmera. Javio se nakon

dva zvona. Kada mu je objasnila kako stvari stoje, Will joj je doslovce
naredio da ostane u Natchezu. — Ja sam kod nje - rekao je umorno. - Nije
pri svijesti, Alex. Nema nikakve promjene. Vrag me odnio, ako Margaret
nije ponovno nasamarila liječnike. Ona je žilava kao i ja.

Alex prekine i okrene se Chrisu: - Dogovoreno, Vaša kuća. Idemo.

Parkiralište Days Inna bilo je mirno, ali dobro osvijetljeno. Većina

parkiranih vozila bili su kamioneti ili veći automobili. Alex je parkirala
corollu četiri vrata niže od svoje sobe, a onda priče- kala da Chris u
svojem kamionetu stane iza nje. Izašao je iz vozila s tridesetosmicom u
ruci.

- Stvarno sam Vam zahvalna — šapnula je.

Tiho se nasmiješio. - Nekoć smo, dok sam bio dijete, dolazili u ovaj motel
na nedjeljni ručak. Zvao se Belmonte.

- Čini se da se sve mijenja. Čak i mali gradovi.

- Da, samo polakše. Meni je to drago.

Izvadila je ključ sobe i dala mu ga. - Broj sobe je dvadeset jedan, odmah tu
dolje. Voljela bih da Vi otključate vrata i okrenete kvaku, ali nemojte
ulaziti. Bit ću odmah iza Vas i naglo ću ući. Dogodi li se bilo što
nepredviđeno, upotrijebite pištolj da zaštitite sebe, a ne da pomognete
meni. Samo zbrišite i zovite policiju.

- Chris je u nevjerici zurio u nju. — Šalite se, je li tako?

Pogleda ga smrtno ozbiljno. - Ne, nemojte izigravati južnjačkog junaka.

- Nemate pojma što propuštate.

Stao je uza zid zgrade, pa gurnuo ključ u bravu i okrenuo kvaku. Kada je
Alex čula škljocaj, ušla je držeći ispred sebe glock mašući njime
lijevo-desno.
- Sve čisto! — viknula je krećući se prema kupaonici. Na pola puta
stala je kao ukopana. Graceina mačka ležala je ispružena na sagu,
otvorenih usta u samrtnom grču. Alex nije vidjela krv, ali je znala da je
Meggie mrtva. Htjela je kleknuti, ali onda iza vrata kupaonice začu
nekakav zvuk.

-Što je to, sveca mu? — viknuo je Chris iza nje. Alex je sa svojim glockom
krenula prema kupaonici, a onda mahnula Chrisu da se odmakne. Nakon
što je kleknula iza kre- veta, viknula je: - SAVEZNA AGENTICA!
BACITE ORUŽJE I IZAĐITE PODIGNUTIH RUKU! Ništa se nije
dogodilo.

Ovdje specijalna agentica FBI-ja, Alex Morse! Izađite ili ću pucati!

Nakon pet sekundi ubitačne tišine, ponovno je začula isti zvuk. U mašti je
vidjela kako se miče zavjesa na tuš-kadi. - Možda curi voda - reče Chris.

Alex opsuje u sebi, onda krene naprijed i naglo otvori vrata ku- paonice,
spremna sasuti cijeli šaržer u onoga koga tamo zatekne. Nije vidjela
nikoga.

Ponovno začuje isti zvuk. Spusti pogled pa prestrašeno od- skoči. Na

podu iza ormarića migoljila se zmija predivnih boja, nasrćući glavom na
prazan prostor pred sobom dok joj se tije- lo divljački motalo u osmice i
trzalo kao da ju je pregazio auto.

— Chris! - vrisnula je.

Gurnuo ju je s vrata i stao pred nju.

— Što je to? - pitala je.

— Sveca mu, to je koraljna zmija. Najotrovnija zmija u Sjedi- njenim

Državama.

—Jeste li sigurni?

- Sto posto. Vidite li crvene pruge uz žute? U izviđačima učite pjesmicu.

Crvena i žuta, bježi joj s puta. Crvena i crna, plaha kao srna.

Alex se strese. —Je li to ubilo Meggie?

— Najvjerojatnije. Strašno je to što si nitko ne bi zadao toliko truda da

ubije Vašu mačku. Ova zmija ostavljena je ovdje zbog Vas.

Čak i pod ovakvim okolnostima, zmija je bila gotovo zano- sno lijepa. -Što
joj je?

- Rekao bih da je Meggie dala sve od sebe. Mačke su dobri lovci na

zmije.

— Samo što ju je ipak ubila.

— Koraljne zmije nisu čegrtuše ili vodene mokasine. One imaju

neurološki otrov, kao kobre. Imaju kratke zube, ali za ovako malu
životinju kakva je mačka, jedan dobar ugriz i gotova je.
Chris je s obližnjeg kreveta zgrabio jastuk i njime zadržao vrata da se ne
zatvore. Tada je otišao do svog kamioneta i vratio se noseći visoku, bijelu
kiblicu punu bejzbolskih loptica.

— Što ćete s time? — pitala je Alex. — Gađati je dok ne ugine?

Primio je kiblicu objema rukama, onda se nagnuo preko jastuka i dnom

kiblice svom snagom udario zmiju. Ranjeni gmaz srušio se na popločani
pod, a Chris je ponovno digao kiblicu i opet tresnuo njome. Kada ju je
sljedeći put podignuo, s njom je dignuo i zmiju koja se zalijepila za dno
kao kukac za vjetrobran.

-Je li mrtva?

— Kod zmija je to vrlo diskutabilno. Njihov živčani sustav radi i nakon

smrti. Ima ljudi koji su umrli nakon što ih je ugrizla mrtva čegrtuša.

— Što je s ovom?

Chris pogleda prepolovljenu zmiju na dnu kiblice. - Mrtva je da ne može

biti mrtvija.

Odnio je kiblicu van i bacio je otraga na kamionet. Alex je čula kako su se

bejzbolske loptice otkotrljale na sve strane. Dok je ona uzimala računalo i
materijale vezane za slučaj, Chris je mačku stavio u vreću za smeće. —
Pogledat ću je kada dođemo kući da vidim ima li kakvih tragova ugriza.

—Jeste li sigurni da neće biti nikakvih poteškoća s Benom?

— On je kod gospođe Johnson. Idemo odavde.

Alex krene prema autu, a onda stane. - Ima li ovdje u Missi- ssippiju
koraljnih zmija? Hoću reći, ovdje sam odrasla, ali ne sjećam se da sam je
ikada vidjela.

— Da, ima ih u Mississippiju, točno, ali ne u ovom dijelu Mi- ssissippija.

Treba dva sata vožnje da bi se došlo do područja gdje žive koraljne zmije
iako biste mogli tjednima tražiti, a da je ne nađete. Jako su plahe.

Dakle, nema govora o tome da je jednostavno zalutala... - Ma, ni

slučajno. Netko je tu zmiju stavio u Vašu sobu, a to jedno odgovor na
Vaše pitanje. - Koje pitanje?

— Tip koji Vas je napao pod tom nadstrešnicom došao je ova- mo zbog
Vas, a ne zbog mene.

25.POGLAVLJE

Eldon Tarver pokušao je svojim bijelim kombijem proći kroz gusto

grmlje obraslo vododerinom oko izrovanog puta. Ovo je bio četvrti put
što je pokušao, ali ovaj put mu se posrećilo. Nije bilo teško doći do rijeke.
Otprilike svakih pedeset metara, blatnjavi tragovi vodili su od
makadamske ceste do širokog pješčanog pojasa uz Mississippi južno od
Natcheza. Poteškoća je bila u tome što je na kraju tih tragova pijesak bio
mekan, a voda plitka. Dr. Tarver tražio je komad zemlje odmah uz rijeku
koji će podnijeti težinu kombija, a potom dobra tri metra dubine gdje će
potonuti. Snažna riječna struja učinit će ostalo i odnijeti kombi nizvodno
takvom snagom da ga do jutra jamačno više neće biti. Međutim, ako
zapne u pijesku, ujutro će još biti tu i vidjet će ga svaka seljačina ili
crnčuga u čamcu koja traga za somovima i kečigama.
 Dr. Tarver nije bio tako glup da pobjegne u Jackson. Agentica Morse
mogla je vrlo lako narediti blokadu glavnih cesta koje vode iz grada.
Zbog toga je, odlazeći iz stambenog naselja, cijelim putem vozio
sporednim putevima i stigao do asfaltirane ceste koja je prolazila uz
veliku staru tvornicu papira. Obilježje toga kraja bilo je prostrano polje
soje gdje je asfalt prelazio u makadam. Makadamska cesta išla je
usporedo s rijekom i vodila do niza naftnih bušotina i saveznih lovišta
južno od grada. Eldon je sve to saznao proučavajući topografske karte,
što je bio samo maleni dio napornih priprema za svaki posao. Iskustvo ga
je naučilo kako je pripremljenost ključ za preživljavanje i u tome smislu
nikada nije sam sebe iznevjerio.

U stražnjem dijelu kombija nalazio se opipljiv dokaz liječnikove

spremnosti na svaku nepredvidivu mogućnost, motor marke honda
pripremljen i za vožnju asfaltom i po divljini. Eldon je vozio hondu sa
sobom na svaki posao koji je u posljednjih pet godina prihvatio, a večeras
se potvrdilo da je svaka kap znoja koju se prolio tovareći i vadeći hondu
iz kombija bila toga vrijedna, svjetla kombija odbijala su se od tisuća
listova prepriječenih grana koje su se vratile na svoje mjesto oderavši
bočne stranice kombi- ja. Uvijek je kombi smatrao potrošnom robom.
Imao je još jedan takav, potpuno isti, samo druge boje, na sigurnom u
garaži svog labaratorija s primatima u Jacksonu. Odjednom slobodan
prostor, isto crnilo koje se pretvorilo u tamnoplavu boju kada je ugasio
svjetla, obasjaše dvije zrake.

Dok je gledao noćno nebo, upalila su se mala crvena svjetla na visokim

stupovima koji su nosili telefonske žice obješene preko rijeke. Dolje niže,
puno niže s njegove desne strane, oko dva ki- lometra daleko, ugledao je
svjetla teglenice koja se spuštala prema njemu. Ostane li tu, uskoro će
proći pokraj njega, Ugasio je motor, izašao iz kombija i polako krenuo
naprijed ne dišući pogled s pjeskovitog tla pod nogama. Imao je osjećaj da
je iznad rijeke, ali nije mogao procijeniti koliko visoko. Pred njega skoči
pasanac. Gledao je mjesečinu na njegovim oklopljenim le- đima sve dok
stvor nije nestao u travi visokoj do struka. Krenuv- ši ponovno naprijed u
samo deset koraka stigao je do strme litice. Šest metara niže vrtložila se
tamna voda Mississippija. Skinuo je krvlju natopljenu košulju i bacio je u
rijeku. Žena ga je dobro iz- bola po vratu, ali tupim oružjem. Vjerojatno
ključem. Da je imala nožÍ, već bi bio mrtav. Ipak, brada mu je bila puna
krvi. Otrčao je natrag do kombija, otvorio stražnja vrata i postavio
aluminijsku rampu kojom se koristio da izvadi motocikl. Zbog mraka,
vrlo oprezno izgurao je hondu na tlo i spustio nožicu, a onda je iza
vozačkoga sjedišta izvadio malu torbu za led i platne- nu torbu. Osim te
tri stvari, u kombiju nje bilo ničega. Cijelim putem od Jacksona vozio je u
rukavicama s plastičnom vrećicom navučenom preko brade i plastičnom
kirurškom kapom na glavi. Upalio je hondu kako bi se uvjerio da ga neće
iznevjeriti, po- tom je ušao u kombi, ubacio u prvu brzinu i polako se
odvezao do ruba litice. Pet metara od provalije, iskočio je kroz otvorena
vrata i poput padobranca zakotrljao se po pjeskovitom tlu. Čuo je plju-
sak kao kad kit iskoči iz mora i ponovno pljusne u vodu. Otrčavši do ruba
litice, zagledao se u neobičan prizor. Kombi chevrolette plutao je po
Mississippiju poput kraljevske barke. Prednji kraj kombija udari u mali rt
zbog čega se vozilo, kako je tonulo, počelo okretati u polaganim
krugovima otplovivši na jug prema Baton Rougeu i New Orleansu.

Da okolnosti nisu bile tako sumorne, Eldon bi se smijao. Međutim,

smijeh će morati pričekati. Tisuću uznemirujućih misli borilo se za
prednost u njegovoj glavi. Neće dopustiti ni jednoj da prevlada dok ne
stigne u svoje utočište. Jedan dio njega htio je ostati u Natchezu da završi
započeti posao. Međutim, što se toga tiče, vrijeme je bilo na njegovoj
strani. Ima važnijih stvari s kojima se treba pozabaviti. Na primjer,
Andrewa Ruska.

Rusk mu je lagao. Eldon nije bio siguran koji su razmjeri Ru- skove
prevare, ali bio je siguran da laže. To ga je ljutilo više od bilo čega
drugoga što je Rusk mogao učiniti. Eldon potisne slike osvete koja je
bujala u njemu i usredotoči se na preživljavanje. Oduvijek je znao da će
doći dan kakav je ovaj. Sada kada je došao, bio je spreman. Utočište je bilo
manje od osamdeset kilometara daleko. Ondje se može odmoriti,
oporaviti i smisliti protunapad. Pričvrstio je prijenosni hladnjak i
platnenu torbu na hondu. Samo mora hladne glave i smirenih živaca stići
do utočišta. Dok se penjao na motocikl i ubacio u brzinu, preplavi ga
osjećaj samopouzdanja.

Već je bio ondje.

26.POGLAVLJE

Chris se kamionetom dovezao na parkiralište Bolnice sv. Katarine i

ondje ostavio vozilo. Prije nego što je ušao, lancem poveže stroj za bacanje
loptica i agregat, koje je vozio za Benov bejzbolski trening te ih zaključa
lokotom. Nekoć su u Natchezu bila vremena kada nije morao poduzimati
takve mjere opreza, ali ona su davno prošla.

Obišao je bolesnike usredotočen koliko je to mogao biti, ali nikako nije

mogao zaboraviti sinoćnje događaje. Pozdravivši se s posljednjim
pacijentom na bolničkom odjelu, pošao je stubama u prizemlje i krenuo
prema jedinici intenzivne njege. Usput je sreo Michaela Kaufmana,
Thorina ginekologa koji je išao na kat. Prije dva dana, Chris je Kaufmanu
na analizu poslao malo Thorine krvi, da pogleda postoji li kod nje kakav
hormonski poremećaj zbog kojega ne može ostati trudna.
- Drago mi je da sam naletio na tebe - rekao je Mike zaustaviv- ši se na
stubama. — U Thorinu uzorku naišao sam na nešto čudno.

- Stvarno? Što?

- Visoku razinu progesterona.

- Molim?

Kaufman kimne. — Pokušava i dalje ostati trudna, je li tako?

- Naravno. O kojoj razini govorimo? Pilula protiv zaćeća?

- Većoj. Prije o piluli za jutro poslije.

Chris je osjetio kako mu krv navire u obraze. Mike Kaufmann vjerojatno

je upravo prekršio etički kodeks i čini se da je i sam to shvatio. Što je još
važnije, obojica su postala svjesna toga da Chri- sova žena u ovako jako
važnoj stvari nije bila potpuno iskrena. Kaufman mu zbunjeno kimne i
nastavi se penjati stubama.

Chris je polako hodao prema intenzivnoj jedva svjestan svoje okoline.

Nije mogao ne misliti na značenje Kaufmanova otkrića. Je li moguće da je
Thorino zavođenje u studiju, njena priča o tome da pokušava ostati
trudna, bila samo velika predstava? Hladnokrvna gluma kako bi sakrila
prevaru i sam Bog zna što još? Kada je Chris pred sobom ugledao velika
vrata intenzivne njege, učinila su mu se kao spas pred sve većim paklom
u njegovoj glavi.
 Hladniji zrak, zujanje i otkucavanje aparata te tihi glasovi medicinskih
sestara u trenu su mu pružili mir pred samim sobom. Ovdje nije imao
izbora. Morao se usredotočiti na posao. Imao je slučaj teške obostrane
upale pluća koja nije reagirala na jake antibiotike, tinejdžera koji je došao
iz Sv Stjepana. Sinoć, za vrijeme večernjeg obilaska, Chris je odredio da
mu intravenozno daju vankomicin54. Ako momku ne bi bilo bolje,
namjeravao ga je prenijeti u Sveučilišni medicinski centar u Jacksonu,
jednom specijalistu za zarazne bolesti kojeg je poznavao. Kada je
pogledao kroz stakleni zid odjeljka, prvo što je ugledao bio je Tom Cage
koji je izlazio iz jedne od soba.

— Tom! Nisam znao da imaš nekoga na odjelu.

—Nemam - odgovori dr. Cage pišući nešto po kartonu. — Došao sam

pogledati pacijenta za kojeg je Don Allen tražio savjet. Htio sam saznati
nešto više od podataka koje sam našao u njegovoj povijesti bolesti.

-Jesi li saznao nešto zanimljivo?

-Nisam
siguran. Nešto mi govori da bi ovaj čovjek mogao imati
progresivnu sistemsku sklerodermiju55, iako laboratorijski testovi to ne
pokazuju. Često kod muškaraca nema vanjskih znakova bolesti, ali ovaj
čovjek ima doista strašan krvni tlak. Ništa ga ne može sniziti.

-Ako se radi o lokaliziranoj sklerodermiji, što možeš napraviti u vezi

s tlakom?

54 Glikopeptidni antibiotik indiciran za liječenje teških infekcija opasnih za život

55 Kronična bolest karakterizirana otvrdnućem kože, prekomjernim nakupljanjem kolagena i promjenama na
unutrašnjim organima koje obično nakon nekoliko godina izazivaju smrt. Vrlo rijetka bolest, nepoznata uzroka
Kada je sijedi liječnik dignuo pogled s kartona, Chris je u njegovim očima
vidio nešto što dr. Cage nikada ne bi pokazao pacijentu, nemoć
pomiješanu s razočaranjem, ljutnju i prihvaćanje stvari takva kakva je.
Chris tužno kimne.

— Da, pogledao sam tvoj slučaj upale pluća — kaza Tom. - Tijekom
noći broj bijelih krvnih zrnaca znatno se smanjio.

— Bogati! - uzbuđeno kaza Chris. - Već sam se počeo ozbiljno brinuti.

Mali ima samo sedamnaest godina.

Tom sažalno uzdahne. - Viđam sve više i više tih netipičnih upala
pluća, osobito kod mladih ljudi.

-Jesi li gotov s obilaskom?

— Da, krenuo sam u ordinaciju.

— Dolazim za tobom.

Chris uđe u pacijentov odjeljak, ali nije morao pogledati karton da bi

vidio promjenu. Momkove oči bile su bistre kao što nisu bile cijeli protekli
tjedan, a koža je već izgubila gotovo mrtvačko blje- dilo. Kad mu je Chris
stetoskopom poslušao pluća, čuo je znatno poboljšanje, osobito u lijevom
plućnom krilu. Chris se smijao šali koju je momak ispričao na račun
medicinskih sestara i posuda za nuždu u krevetu kada je spazio Shanea
Lansinga kako vani pokraj sestrinskog stola ispunjava karton. Dok je
pisao, Lansing je gledao u karton, ali Chris je imao jak osjećaj da je do
trenutka kada je digao glavu kirurg gledao u njega.
 Po glavi su mu se neprestano motale riječi Mikea Kaufmana. Prije o
piluli za jutro poslije.

Razmišlja li Lansing o svom pacijentu? Ili misli na Thor u? Chrisu je

donekle laknulo što je kirurga tako rano ujutro našao u Natchezu.
Greenwood je udaljen više od četiri sata vožnje pa je malo vjerojatno da bi
Lansing svaki dan potrošio osam sati da u hotelu Alluvian poševi Thoru.
Trebao bi otići od nje u četiri ujutro da sad bude ovdje. Ipak, Chris je
osjećao žestoki nagon da ode do sestrinskog stola i ubije Boga u njemu.
Rekao je svom pacijentu da će se vratiti poslije ručka vidjeti kako je, onda
je unio nove podatke u karton i otišao do pulta.

—Jutro, Chris - kaza Lansing. — Jesi li još raspoložen za partiju golfa?

— Ne mogu danas poslijepodne. - Chris ispita Lansingov pogled

tražeći u njemu znakove umora. - Međutim, možda se sutra poslijepodne
mogu izvući.

- Samo me nazovi. Ili mi pošalji poruku na mobitel.

-Možeš zbrisati poslijepodne?

-Mogu, meni su jutra pretrpana.

- Zato zarađuješ veliku lovu.

Lansing nije odgovorio.

 Chris je gledao kako zgodan kirurg proučava drugi karton, a onda se
okrenuo i izašao iz intenzivne.

Dok se bez cilja vukao niz hodnik, gotovo se zabušio u Jayja Merciera,
jedinog hematologa u Natchezu. Poput svakog specijalista u malome
gradu koji su liječili sve i svašta, od opeklina izazvanih otrovnim
bršljanom do kostobolje, Mercier je služio i kao onkolog,
dijagnosticirajući većinu neoplazmi56 u državi, koje je nakon toga ili sam
liječio ili je poslužio kao osoba za vezu za specijalističko liječenje u
velikim centrima metropola. Bio je jedan od liječnika koji su imali najviše
posla, ipak uvijek je našao vremena za Chrisa, osobito kad je od njega
tražio neki savjet. Chrisu je palo na pamet da ga povuče na stranu i pita
postoji li mogućnost da se čovjeka namjerno zarazi rakom, ali ako to
učini, Mercier će ga sasvim sigurno obasuti pitanjima o tako
nevjerojatnom slučaju.

-Jutro, Chrise - uz osmijeh je rekao Mercier. - Kako stoji stvar s onom

tvrdokornom upalom pluća?

-Mislim da je vankomicin učinio svoje.

-Dobro. Mali je stvarno loše izgledao.

Toliko su usporili da su mogli nastaviti dublji razgovor, ali Chris se

prisili da krene dalje hodnikom. Zašavši za ugao, našao se nekoliko
koraka od ulaza, ali ni sam ne znajući zašto, stao je i naslonio se na zid
kao čovjek koji je uzeo stanku da popuši cigaretu. Za manje od minute,
dobio je odgovor. Kada se iza ugla pojavio Shane Lansing, Chris je stao
ravno pred njega, prepriječivši mu put.

56 Patološka tvorba nastala kao posljedica prekomjernog umnažanja abnormalnih stanica, tumor
 Kirurg se doimao iznenađeno, ali ne prestrašeno. — Razmislio si o
partiji golfa?

Chris se prgavo zagleda u Lansingove oči. - Shane, ševiš li moju ženu?

Lansing zatrepće očima, ali nije pokazao nikakve dublje osjećaje. —

Ma kakvi. O čemu to govoriš?

Chris ga je nekoliko trenutaka gledao bez riječi. — Mislim da lažeš.

Lansing stisne oči. Htio je nešto reći, ali onda je zatvorio usta i pokušao
zaobići Chrisa.

Chris ga je uhvatio za ruku i pritisnuo uza zid. — Nemoj mi okretati

leđa, ti kurvin sine.

Lansing se doimao zatečen, možda više izravnim suočenjem nego

fizičkim napadom. — Poludio si, Sheparde!

- Kladim se da si često doživio ovako nešto, je li tako? Ovakav

zavodnik! E, pa, znaš što? Ovaj put se nećeš izvući. Da smo u srednjoj
školi, nalupao bih te po guzici i pustio, ali ovdje je riječ i o djetetu.
Dovoljno te poznajem da znam da ti uopće nije stalo do Thore. O, da,
voliš je jebati, to sigurno. Sviđa ti se to što te želi. Međutim, cijeli paket
uopće te ne zanima, zar ne?

Lansingov pogled i dalje nije ništa odavao, međutim u gluhoj tišini,

Chris u njegovu oklopu ugleda pukotinu. Bila je to samodopadnost.
Lansing nije mogao sakriti uživanje u nadmoći koju je osjećao, skrivenu
nadmoć nesumnjivo zasnovanu na tome što intimno poznaje Chrisovu
ženu, njeno tijelo, njene osjećaje, njene namjere. Tada Chrisu na pamet
padne puno strašniji scenarij.

- Možda i zanima? — kaza on. - Je li riječ o novcu? Oduvijek si volio

novac, a Thora ga ima dovoljno da ti počne ići slina na usta, zar ne?

Lansing se prestao praviti nevin, barem se Chrisu tako učinilo. Nešto

je govorio, ali Chris nije čuo. Njegova podsvijest reagirala je na šaku koja
se podignula od kirurgova struka. Chris nije bio boksač, alije u srednjoj
školi tri godine trenirao hrvanje. U trenutku kad je Lansing udario, skočio
je unatrag pa uhvatio ispruženu ruku i prebacio kirurga preko sebe i
srušio ga na pod.

Lansingu izleti zrak iz pluća. Chris ga okrene na trbuh, zabije mu

koljeno u leđa i savije ruku. Dok je Lansing stenjao od bola, iza ugla
pojave se dvije medicinske sestre i stanu otvorenih usta.

— Idite! — poviče Chris. — Odlazite!

Požurile su se niz hodnik, ali nisu skidale pogled s prizora.

Chris prisloni usta uz Lansingovo uho. — Sinoć je zamalo ubijena

jedna moja prijateljica. Možda to znaš, a možda i ne. Samo zapamti, nisi
samo ti uključen u ovo. Tu je Ben, tvoja djeca, tvoja žena, Thora, a tu sam i
ja. Većina tih ljudi ne može se braniti sama, alija mogu. —Još je jače
kirurgu izvrnuo ruku sve dok ovaj nije vrisnuo. — Učiniš li nešto čime ćeš
ozlijediti Bena, proći će godina dana prije nego što ponovno nekoga
operiraš. Čuješ me, Shane?
 Lansing nešto progunđa.

— To sam i mislio. E, sad, ako si nevin, jednostavno pozovi policiju i

prijavi me. Čekat ću u svojoj ordinaciji.

Chris začuje brujanje glasova koji su se približavali iza ugla. Digao se

na noge i izašao kroz staklena vrata, a onda otišao do svog kamioneta.
Dok je izlazio s parkirališta, pred vratima je vidio upravitelja bolnice koji
je gledao za njim.

Kada je Chris došao u svoju kliniku, rekao je Holly neka ga ne smeta, a

onda ušao u ordinaciju, nazvao recepciju i zamolio Jane da nazove
doktora Petera Connollyja iz Centra za rak Sloan- Kettering u New
Yorku.

Peter Connolly visoko se uzdignuo u svijetu onkologa, ali prije šest

godina bio je profesor hematologije na Sveučilišnom medicinskom centru
u Jacksonu u Mississippiju. Tada gaje Sloan- -Kettering postavio za
voditelja novoga kliničkog istraživačkog odjela koji je radio na
istovremenom presađivanju kosti i koštane srži. Dok je radio u Jacksonu,
Connolly je počeo raditi na tome da SMC dobije status Državnoga
nacionalnog instituta za rak, kojih je u Sjedinjenim Državama bilo samo
osam.

Jane nazove Chrisov telefon i on digne slušalicu. — Da?

— Na telefonu je njegova medicinska sestra. Dr. Connolly upravo

podučava neke stažiste kako izvaditi koštanu srž, ali pokušat će se javiti
prije ručka.
 — Hvala — kaza Chris, nastojeći ne pokazati razočaranje. Čovjek ne
može nazvati nedvojbeno najbolji centar za rak u zemlji i očekivati da će
se njihov najbolji znanstvenik odmah javiti na telefon. — Reci joj da
zahvaljujem što će se tako brzo javiti.

— Može Vam dati broj njegove govorne pošte ako želite ostaviti poruku.

— Dobro, može.

— Pričekajte.

Nakon nekoliko škljocaja, čuo je kako snimljeni glas kaže: — Molim,

ostavite poruku.

— Peter, ovdje Chris Shepard. Zovem iz Mississippija. Imam prilično

čudno pitanje, pa ću ga jednostavno iznijeti i dati ti vremena da razmisliš
o njemu. Htio bih znati može li se kod čovjeka namjerno izazvati rak, ali
tako da patolog ne otkrije da je to učinjeno. Govorim o raku krvi i
osamnaestomjesečnom razdoblju od dijagnoze do smrti. Znam da to
zvuči ludo, ali tu na SMC imali smo neke prilično čudne slučajeve. Znam
da imaš puno posla, ali stvarno bih ti bio zahvalan kada bi mi se javio čim
stigneš.

Chris spusti slušalicu i pozove Jane. — Kad Connolly nazove, nemoj

pustiti da čeka. Izvuci me iz sobe, bez obzira na to što radio.

— Hoću.

— Osim ako nisam na zahodu.

— Znam.

— Hvala. — Chris duboko udahne, potisne paranoidne strahove

u svojoj glavi pa izađe kako bi se našao s današnjim pacijentima.

Alex naglo sjedne na krevet, s glockom u ruci, širom otvorenih očiju. Kroz
prorez među zavjesama s njene desne strane, ulazila je plava svjetlost.
Trebalo joj je nekoliko sekundi da se sjeti gdje je, u gostinjskoj sobi u kući
Chrisa Sheparda. Uz jedan zid stajao je pisaći stol, pun kućnih računa i
papira. Izgledao je poput stolova za kojima su kućanice iz dana u dan
rješavale svoje poslove.

Dok je Alex zurila u stol, u njenoj torbi počne zvoniti mobitel. Već je
zvonio, shvati. To ju je probudilo. Plašilo ju je to što je njezin privatni
mobitel, onaj kojim se koristila u vođenju istrage, ležao u tišini na
noćnom ormariću. Mobitel u torbi bio je njen službeni mobitel.

O, Bože...

Glavom joj prođu sjećanja na sinoćnji napad. Natcheskoj policiji rekla

je svoje pravo ime, nije imala izbor. Gledajući na zaslonu riječi
POZIVATELJ NEPOZNAT, nagonski se htjela javiti, ali u posljednji
trenutak vratila se ustaljenom postupku u posljednjih nekoliko mjeseci, a
to je bila govorna pošta kao sredstvo da vidi tko zove. Službeni telefon
mogao je značiti samo jedno, loše vijesti. Pozivatelj je mogao biti bilo koji
agent na terenu, a mogao je biti i njen zapovjednik iz Charlottea, koji je
trebao biti na Ba- hamima. Nakon što je čekala cijelu minutu, nazvala je
govornu poštu da vidi tko je traži.
 — Agentice Morse — počeo je poznati glas sa snobovskim, uobra-
ženim bostonskim naglaskom — ovdje zamjenik glavnog direktora Mark
Dodson iz Washingtona.

Alex je počelo stezati u prsima toliko da je jedva disala. — Zovem kako

bih Vas obavijestio da smo po Vas poslali službeni zrakoplov koji će Vas
dovesti u Washington na razgovor u Uredu za profesionalnu
odgovornost...

Naglo joj je pao krvni tlak.

— ... zrakoplov je na putu za Jackson u Mississippiju. Ako niste u

Jacksonu, odmah me nazovite kako bih mogao uputiti zrakoplov tamo
gdje jeste. Nemojte odugovlačiti, agentice Morse. Samo ćete si otežati
stvar.

Čula je klik i Dodson je utihnuo. Kada joj je program govorne pošte

ponudio da izbriše poruku, učinila je to. Neće si priuštiti ponovno
poslušati svog smrtnog neprijatelja kako pobjedonosno likuje. Ured za
profesionalnu odgovornost...

— Pas mater! - viknula je, sišavši s kreveta i obukavši jučerašnje hlače.

Ako po nju šalju zrakoplov, onda sigurno sve znaju. Za dodatno
bolovanje koje je uzela, za lažne izvještaje koje je slala, za kolegu iz
Charlottea koji ju je pokrivao... vjerojatno već znaju i za sinoćnji napad
ispod nadstrešnice. Vjerojatno je počelo urušavanje njene kuće od karata.
A sve uzalud! Svaki bijeli kombi koji je jučer policija provjerila bio je
uredno registriran na zakonitog vlasnika.

— Glupača, glupača, glupača — putila se.

Potisnuvši suze, Alex nazove centralu glavnog stožera u Washingtonu,
poznatiju kao Zgradu J. Edgara Hoovera. Naravno, pomisli cinično,
uvijek postoji mogućnost da po mene pošalju zrakoplov koji će me
prevesti u Afganistan kako bih dogovorila predaju Osame bin Ladena ili
nešto isto tako važno. Moguće, ali malo vjerojatno. Zamolila je i više nego
razgovorljivu službenicu na centrali da je spoji s uredom zamjenika
glavnog direktora Dodsonom. Kada je rekla svoje ime, odmah ju je
spojila.

— Specijalna agentica Morse? — rekao je Dodson.

— Da, gospodine.

— Gdje ste u ovom trenutku?

— U Natchezu u Mississippiju.

Nasta dulja stanka. — Vidim da ondje imaju zrakoplovnu luku u koju

može sletjeti mali mlažnjak.

— Mislim da imaju, gospodine.

— Za trideset minuta bit ćete u zrakoplovnoj luci, spakirani i spremni

za polazak.

— Da, gospodine, Mogu li pitati zašto?

— Ne možete.
— Da, gospodine.

— To je sve.

— Gospodine — rekla je Alex, ali Dodson je već spustio slušalicu.

Osvrnula se po praznoj gostinjskoj sobi. Prošlu noć, kada je Chris
Shepard bio ovdje, spavaonica se doimala toplom i pristupačnom. Sada je
bila samo još jedna šuplja ljuštura. Otišla je u kupaonicu urediti se koliko
najbolje može.

Kada je zatvorila vrata i sjela na zahod, zagledala se u dvadeset sedam sa

sedamnaest centimetara velikim portretom Thore Shepard. Thora ju je
gledala hladno i nezainteresirano kao manekenka iz kakvog časopisa,
stvarno, gledala je ravno kroz nju, savršene plave kose oko visokih
jagodica, pravilnog nosa i morsko-sivih očiju koje su opčinile Chrisa
Sheparda baš kao što su prije njega opčinile Reda Simmonsa. Iako Alex
nikada s Thorom nije progovorila ni riječ, od početka je imala osjećaj da
su njih dvije protivnice, kao dva agenta na suprotnim stranama
Berlinskoga zida koji igraju prastaru igru mačke i miša. Međutim, sada je
shvatila da je to samo obična maštarija. Hladno lice pred njom pripadalo
je ženi koja je već dobila sve igre koje je igrala, dok se Alex spremala
odletjeti natrag u Washington zbog nečega što je zapravo značilo njeno
profesionalno smaknuće.

Neville Byrd nježno pomakne upravljačku ručicu u svom krilu usmjerivši

lasersku zraku na krovu pet milimetara udesno. Potom stavi naočale
kako bi provjerio liniju zrake. Hej! Ovaj put je uspio. Zelena zraka padala
je točno posred sjeveroistočnog prozora na uglu šesnaestog kata
AmSouth Bank Towera. Od ovoga trenutka pa dalje, zahvaljujući laseru i
optičkom čitaču četvrte generacije, podešenom na toj putanji, svaka
izgovorena riječ i svaka pritisnuta tipka na tipkovnici u uredu Andrewa
Ruska bit će zabilježena na instrumentima smještenima u transportnom
sanduku iza Nevillea Byrda.

Neville popije čašu energetskog pića i nasloni se na prozor svoje

hotelske sobe koju je od AmSouth Towera dijelila samo jedna gradska
ulica. Došao je ovamo po nalogu Noela D. Travera, ljubaznog gospodina
od šezdesetak godina s groznim crvenim znamenom na licu. Dr. Traver
dao je Nevilleu veoma jednostavne upute, a potom mu je za taj posao
ponudio dvostruko veću naknadu od uobičajene. Nevillea Byrda to je
jako usrećilo. Usluga nadzora uz korištenje visoke tehnologije u
Mississippiju nije baš bila tražena.

U posljednjih pet godina, Byrd je radio za odvjetnike koji su se bavili

razvodima i za privatne detektive, ulazeći u elektroničku poštu i
prisluškujući mobitele ljudi koji su počinili preljub. Davno je to bilo kada
je radio za Netscape57. Prije samo deset godina bio je u prvim redovima u
borbi protiv moćnog Microsofta. Danas je izvršni direktor bio dobrotvor,
a Netscape samo blijeda sjena onoga što je nekada bio, baš kao i njegov
softverski inženjer.

Međutim, ovaj posao bio je nešto drugo.

Andrew Rusk bio je jedan od petorice vodećih odvjetnika za rastave u

gradu i baš je on nekoliko puta unajmio Nevilla. Prema njegovu ne baš
skromnom mišljenju, Rusk je bio samo još jedan ocvali bivši student
mississippijskog sveučilišta s više novca i s većim »ja« nego što mu je
trebalo. Upravo sada s nekim je tipom brbljao na telefon o izletu u
prirodu koji je on pripremao, na motociklima, naravno na Harleyjima58,

57 Američka računalna poslužiteljska kompanija najpoznatija po svom in- ternetskom pregledniku

58 Zamišljen kao motor za utrke, stvorenje 1903. u obliku prvoga jednoci- lindričnog motocikla
se razme, čovječe, ali unajmljenima. Unajmljenim Harleyjima! To je sve
govorilo.

Neville popije još jedan gutljaj energetskog pića i nasmije se. Za

razliku od Andrewa Ruska, dr. Traver doimao se kao pristojan tip, u
svakom slučaju bio je puno pametniji od Ruska i takvih kao on. (Neville je
znao daje Traver veterinar zato što ga je pronašao na internetu: Izvrsna
uzgajivačnica, vlasnik Noel D. Traver, diplomirani veterinar.) Isto tako,
znanje dr. Travera nije bilo ograničeno samo na životinje. Točno je znao
koja će mu oprema trebati za nadziranje Ruskova ureda i nije htio
unajmiti nekoga tko je nema.

Također, dr. Traver nije Nevilla unajmio naslijepo. Zamolio ga je da se

doveze do izlaza Byram na MC 55 i sretne se s njim u četiri oka. Nevilleu
je bilo svejedno. U proteklih pet godina otkako je osnovao svoju tvrtku za
digitalni nadzor, sastajao se s ljudima na znatno neobičnijim mjestima. Uz
sendvič iz restorana Wendy's, Neville je uvjerio dr. Travera da će bez
poteškoća ući u Ruskovu uredsku mrežu. Dr. Traver bio je sumnjičav, a
za sada njegova je sumnjičavost bila opravdana. Tko god je radio na
sigurnosti Ruskova ureda, znao je svoj posao. Međutim, laserska oprema
ipak će ga na kraju pokopati. Mjerenjem vibracija prozorskog stakla neće
samo uhvatiti svaki Ruskov razgovor, nego će točno znati i koja je tipka
korištena na tipkovnici Ruskova računala, i to kojim redom, mjerenjem
promjena u elektromagnetskom polju ureda. Optička kamera sama bi
mogla uhvatiti dvije trećine onoga što se radi na Ruskovoj tipkovnici ili se
nalazi na njegovu monitoru, što znači da će većina onoga što je natipkano
biti zabilježeno na digitalnom videu.

Teži dio njegova posla bila je instalacija. Hotel Marriott bio je jedina
zgrada iz koje se mogao vidjeti prozor na Ruskovu šesnaestom katu, a čak
je i na Marriottu bilo premalo prozora koji su gledali na AmSouth Tower.
Kako bi riješio taj problem, Neville je kod kuće napravio prigodnu
opremu, neku vrstu plastične pseće kućice za laserski i optički prijamnik,
a onda je postavio na krov Marriotta. Zatim je uzeo sobu na najvišem
katu i postavio stanicu za bežični nadzor.

Za sada je njegov veoma skup uređaj za prijenos podataka pružao

pogled na nevjerojatne sise Ruskove tajnice. Odvjetnik je sigurno kao
glavni uvjet za dobivanje posla naveo sise kao iz filmova Russa
Meyera59, jer su tajničine u svakom slučaju bile goleme. Imala je i super
noge. Neville se pitao je li dr. Traver možda oženjen Ruskovom tajnicom.
Samo što ona nije imala više od trideset, i bila je zgodna, dok je dr. Traver
bio gotovo šezdesetogodišnjak i imao taj odvratni znamen na licu. Neville
si je natočio energetski napitak i gledao kako Rusk kopa nos dok je
brbljao na telefon.

— Možda Traver ima puno love — rekao je. — Sigurno je to.

Neville je čekao da se tajnica ponovno pojavi, uvjeren da će do kraja

tjedna znati sve što treba o Andyju Rusku, njegovoj tajnici i starom
veterinaru. Bio je to najveći užitak u njegovu poslu, taj osjećaj
neograničene moći. Mnogi tvorci igrica spominjali su istu stvar, ali to su
bile samo maštarije računalnih zanesenjaka. Ovaj posao nije se sastojao
od nacrtanih komada s bujnim grudima, ovo je bio stvaran život, stvarni
ljudi, a ako si bio dobar, mogao si zaviriti u njihov privatni život, u
njihove spavaće sobe, kamo god poželiš. Ako si stvarno dobar, ponekad
možeš zaviriti i u njihove glave. Čovječe, to je ono pravo.

59 Američki redatelj, producent, scenarist, glumac i fotograf poznat po ni- skobudžetnim filmovima (1922. - 2004.)
 27. POGLAVLJE

Alex je stajala na rubu uske betonske stajanke u zrakoplovnoj luci u

Natchezu i gledala kako Lear 35 savršeno slijeće preko njezina vidnoga
polja. Bila je samo nekoliko kilometara daleko od natcheske ceste gdje su
ona i Chris stajali na mostu i gledali potok. Činilo joj se daje to bilo jako
davno.

Kada je mlažnjak počeo rulati prema mjestu na kojem je stajala, izvadila je

službeni mobitel i ponovno pokušala dobiti Chrisa. Noću se njen privatni
mobitel ugasio, dok je zbog Ativana spavala u Chrisovoj gostinjskoj sobi.
Iznenadila se kad se Chris javio.

-Alex?

-Da, ja...

—Jeste li još u mojoj kući?

— Ne, u zrakoplovnoj luci. Spremam se ukrcati na let za Washington.

— Molim?

— Uhvatili su me, Chrise. Znaju za moju istragu, za sve. Jutros su

nazvali.

Šutio je neko vrijeme. - Žao mi je. Možda sam i ja u nevolji.

— Zašto?

— Jutros sam na intenzivnoj sreo Shanea Lansinga pa smo se sukobili.

Razočarana, Alex zatvori oči. Pokazalo se da je dr. Shepard loš izbor za

postavljanje zamke. Bio je previše pošten. — Što ste mu rekli?

— Pitao sam ga jebe li moju ženu.

— O, Bože.

— Pokušao me zaobići pa sam ga srušio.

— Srušili ste ga? Je li ozlijeđen?

— Možda. Međutim, policija zasad nije još došla uhititi me.

— Sumnjam da hoće.

— Nadam se da Vas nisam previše zaribao. Vašu istragu, mislim.

290

— Nemojte se za to brinuti. Samo nemojte ništa više napraviti, dobro?

— Mlažnjak se polako približavao. — Nemam puno vremena. Samo sam
htjela da znate da se možda nećemo neko vrijeme vidjeti.

— Kako loše može biti? Mislim, u Washingtonu?

Njen smijeh imao je prizvuk histerije. - Loše. Sjećate se kad sam zaribala u
banci? Kad sam pogođena?

-Da.

- Vratila sam se u banku jer sam mislila da imam pravo, ali zamjenik
direktora naredio je jedinici za spašavanje talaca da krene mimo mene.

— Točno, sjećam se.

— Taj me danas zvao. Zove se Dodson. Stvar je u tome... da sam taj dan
imala pravo. Pljačkaš banke nije bio terorist, bio je otpušteni zaposlenik.
Taj dan napravila sám veliku proceduralnu pogrešku, ali kada je istina
izašla na vidjelo, pokazalo se da je moj predosjećaj bio točan. Ja sam imala
pravo, a Dodson krivo. Nikada mi to nije oprostio. Otada me proganja, a
danas je dan osvete.

Mlažnjak koji se približavao svojim je turbinama zaglušio svaki zvuk.

- Molim? - vikala je Alex.

- Rekao sam da sam nazvao svog prijatelja u Sloan-Katteringu! -

ponovi Chris. - Javit ću Vam što mi bude rekao. Gledajte, netko ondje zna
da Vas trebaju. Usredotočite se na to.

- Moram ići. Doviđenja.

Chrisov odgovor, ako ga je bilo, izgubio se u tutnjavi motora.

Alex pritisne KRAJ, ugasi zvuk na mobitelu i gurne ga u džep baš kada se
mlažnjak zaustavio, a bočna vrata otvorila. Kratkim stubama sišao je lako
prepoznatljiv agent FBI-ja. Plavo odijelo, tamne naočale. Čak i pod malo
šire krojenim odijelom, ispod lijeve ruke pod odjećom razaznala je držak
njegova pištolja.

- Specijalna agentica Alex Morse? — viknuo je.

—Ja sam Alex Morse. Kada se uredno podšišani plavokosi agent

približio, Alex zaključi da se radi o pripadniku jedne od najprobranijih
skupina agenata Ureda, Mormonskoj mafiji.

— Specijalni agent Gray Williams - rekao je. Williams nije pružio ruku.
- Imate li oružje, agentice Morse?

— Imam. - Alex se bojala da će joj narediti da ga preda.

— Imate li još prtljage?

— Ne. - Sagnula se da digne svoj platneni kovčeg.

— Onda se možemo ukrcati. 292

Williamsov glas odavao je da uopće ne želi razgovarati s njom, stoje

bio siguran znak da su je se i službeno odrekli. Ubacila je kovčeg kroz
vrata pa se, jako pognuta, popela za njim i sjela na sjedalo okrenuto
naprijed. Očekivala je da će Williams sjesti na sjedalo koje je bilo okrenuto
prema njoj, ali sjeo je dva reda iza. Alex je čula kako tiho razgovara na
mobitel, potvrđujući da se ukrcala i da uskoro kreću put Washingtona.
Nakon što se pri uzlijetanju čvrsto držala naslona za ruke, sada je izvadila
svoj privatni mobitel, uključila ga u utičnicu do sjedala i pogledala
govornu poštu. Kroz eter se začuo hrapavi muški glas.

— Alex, ovdje stric Will. — Koristeći se bočnom tipkom, smanjila je

zvuk na najtiše. - Tvoja majka je u istom stanju kao i prošle noći. Živa i
dosta mirna. Dobro si napravila što si se malo odmorila. Zovem te jer sam
dobio izvještaj od svog čovjeka u Hotelu Alluvianu. Nije saznao na kojem
je katu odsjela Thora Shepard, ali njegova žena nekoliko je puta
razgovarala s njom na bazenu. S Thorom je bila njena prijateljica i sve se
činilo u redu. Međutim, danas ujutro oko pet, žena mog čovjeka slučajno
je pogledala kroz prozor koji gleda na glavno dvorište kojim se ide na
parkiralište iza hotela. Vidjela je jednog čovjeka s malim kovčegom kako
ide na parkiralište. Jako se žurio. Bilo je na brzinu i pod slabim svjetlom,
ali ona misli da bi to mogao biti dr. Lansing. Ne može tvrditi. Kaže da je
šezdeset posto sigurna. Provjerit ću mogućnost da je Lansing vozio tamo i
natrag kako bi opalio gospođu Shepard. Nazovi me čim...

Nije se prekinula veza, govorna pošta prekinula je Willa prije nego što
je dovršio poruku. Drugih poruka nije bilo.

Alex se pitala je li nekoliko sati s Thorom u krevetu vrijedno četiri sata

vožnje u jednom smjeru. Većina muškaraca koje je poznavala bez sumnje
bi rekla da jest. Nije vidjela svrhu u tome da nazove Chrisa kako bi mu
priopćila neprovjerenu vijest, ali postojala je velika vjerojatnost da uskoro
dođe do pravih dokaza. Ako je Chris napao dr. Lansinga samo na temelju
sumnji, Što će učiniti ako Will pribavi neki papirnati dokaz što se u
njegovu radu često događalo? Alex nije očekivala da će Chris tako grubo
reagirati. S druge strane, on je Južnjak, a kada je o tim stvarima riječ,
izravni napad kod njih je više bio pravilo nego iznimka. Zavalila se u
sjedalo. Potaknuta brujanjem motora i podrhtavanjem trupa zrakoplova,
navru joj svakakva sjećanja. Koliko puta se žurila na ovakav let koji ju je
odveo u neki nepoznati grad gdje je tip s puškom držao nevine ljude pod
svojom vlašću? Budući da je u Uredu bila na glasu kao osoba na koju u
takvim okolnostima mogu računati, kod Alex je to izazvalo određeni
osjećaj moći. Uvijek nanovo opravdala bi njihovo povjerenje, povjerenje
osoba istoga kova. Međutim, sada je iznevjerila to povjerenje, barem u
njihovim očima - njihovim je blaža riječ za sveobuhvatno, kvazivojničko,
domoljubno društvo običnim ljudima znano kao FBI. Iznevjerivši to
povjerenje, krivotvorivši dnevne izvještaje, tražeći od kolega da pokrivaju
njeno nedopušteno izbivanje, uništila je dio sebe. Što će biti s njom ako je
potpuno izbace iz Ureda? Osjećala je prazninu i strah, kao osoba koju su
odveli iz vlastitog sela i ostavili je samu u šumi. Međutim, postojala je
veća obveza od obveze prema kolegama, obveza prema obitelji.

Svojoj krvi. Bez obzira na to koliko je to stajalo, njih neće iznevjeriti.

Kad joj umre majka, Alex će biti jedina od Morseovih, osim Jamieja
Fennella. Jamie, kao ni Alex, nema nikoga drugoga. Zašto u Uredu to ne
mogu shvatiti?

Sita toga da ništa ne radi, Alex izvadi svoj mobitel i prebaci se na

pisanje poruka. Ako će se sljedeća dvadeset četiri sata morati znojiti, neće
to činiti sama.

Andrew Rusk pretraživao je internetske pornostranice i razmišljao o

tome da pozove Janice u ured da se malo pozabavi njome kad mu se
mobitel kratko oglasi označivši poruku. Makne pogled s menage a trois
na svom ekranu, dvije djevojke i muškarac, o čemu mašta još od srednje
škole, pa na mobitelu pritisne PROČITAJ PORUKU. Srce mu je počelo
brže kucati kada je ugledao plavo uokvirene riječi:
 Platit ćeš za to što si učinio. Nije važno koliko će vremena trebati za to. Jebat
ćeš ježa, Andy. Zbog Grace Fennell, zbog gospođe Braid, zbog svih ostalih.
Svejedno mije što će se meni dogoditi. Ništa me neće zaustaviti. Ništa.

Rusk je zurio u poruku kao da je nešto nestvarno. Činilo mu se da

slova drhte pred očima, kao magloviti valovi vrućine iznad pustinjskog
pijeska. Provjerio je odakle je poruka došla, ali nije se prikazao ni jedan
broj. Nije važno. Znao je tko ju je poslao.

Prvo je htio ustati i nalijepiti dva komada aluminijske folije na svoj

sjeveroistočni prozor, ali spriječio ga je zdrav razum. Kao prvo, dr. Tarver
možda neće do kraja dana vidjeti foliju. Kao drugo, Tarver je već bio
dovoljno uzrujan zbog Alex Morse. Ovaj novi događaj samo će doliti ulje
na vatru. Što je ta vatra veća, to Ru- skov život manje vrijedi.

— Pas mater, što to radi? - glasno je razmišljao. — Zašto je poslala tu

poruku?

Pokušava me izazvati. To je isto kao kad baciš kamen u šikaru pokušavajući

natjerati plijen da krene prema tebi. To znači da netko promatra na koju stranu ću
skočiti, čekajući da ga nekamo odvedem.

— Samo ostani miran — promrmljao je. - Ostani miran.

Rusk se premišljao bi li dr.Tarveru poslao poruku preko in-

ternetskog oglašivača. Tarver će je dobiti za manje od sata, što će ga

potaknuti da ode u mjesni klub gdje mu je Rusk obično ostavljao pakete
za posao. Annandale je bio veoma otmjen klub pa se čak mogao izložiti
opasnosti da ondje porazgovara s Tarve- rom. Međutim, nije mogao znati
kako će doktor reagirati. Mora razmisliti prije nego bilo što poduzme.
Ako Alex Morse radi uz punu potporu FBI-ja, uobičajeno mjesto
primopredaje uopće neće biti sigurno.

—Ostani miran — ponovio je. Potom je puno tišim glasom rekao. —

Imaš li dovoljno strpljenja da ne poduzmeš ništa? — Rusk baš nije previše
volio knjigu, ali za vrijeme studija pročitao je Dao De Jing60, uglavnom
zato da udovolji studentici engleskoga koju je ševio, i ta mu se rečenica
urezala u pamćenje. Naravno, najbolje vrijeme da ne poduzmeš ništa je
vrijeme kada će tvoj protivnik napraviti veliku pogrešku, ili ju je već
napravio. Međutim, koliko on zna, Alex Morse u posljednje vrijeme nije
napravila ni jednu pogrešku. - Koliko ja znam - kaza zamišljeno. Uzeo je
telefon i nazvao detektivsku agenciju kojom se ponekad koristio. Bili su
skupi, ali hvalili su se da u svojim redovima imaju nekoliko bivših
vladinih agenata. Jedni su radili za protuobavještajnu službu, drugi u
Agenciji za borbu protiv zlouporabe droga ili u Odjelu za alkohol, duhan
i vatreno oružje, a neki su, jako dobro plaćeni, bili bivši specijalni agenti
FBI-ja.

— Vrijeme je da saznam čime se agentica Alex zapravo bavi - rekao je

Rusk.

Chris je bio u ordinaciji i pregledavao prostatu kada ga je Jane pozvala da

izađe i preuzme poziv dr. Connollyja. Skinuo je rukavicu, požurio se u
svoju sobu i javio se na telefon.

— Pete? Ovdje Chris Shepard.

60 Kineski klasični tekst čije autorstvo se prema tradiciji pripisuje mudracu Lao Tseu, no stvarno autorstvo i vrijeme
stvaranja još su predmet rasprave
— Hej, stari! Koliko je prošlo? Sedam godina?

— Više.

— Kada smo se posljednji put čuli, u delti Mississippija izigravao si

Alberta Schweitzera61.

— Bilo je to kratko vrijeme.

— Nije baš tako.

— Kako tvoja žena, Pete?

— Anna je dobro, a kći će iduću jesen upisati medicinu na Sveučilištu

Virginiji.

— Bože, zar je tako stara?

— Ne, ja sam tako star. Da čujem sad, što je s tim pitanjem možeš li
nekoga namjerno zaraziti stanicama raka? Ostavio si mi prilično čudnu
poruku. Zar si se s dokumentaraca prebacio na filmove strave i užasa? Ili
je dolje netko ubijen?

- Da ti budem iskren, Pete... ne mogu govoriti o tome. Nastade dugačka

stanka. Tada Connolly reče: — Onda dobro,

61 Liječnik alzaško-njemačkog podrijetla, protestantski teolog, filozof i glazbenik

razmišljao sam malo o tome za vrijeme onoga što bi trebao biti moj ručak.
Jesi li spreman?

- Pucaj.

- Što se tiče kemijskih sredstava, multipli mijelom mogu uzrokovati

mnoge kancerogene tvari. Herbicidi62 su posebno opasni. Međutim,
ovdje govorimo o razdoblju inkubacije od gotovo dvadeset godina prije
nego što rak napadne. Toksini mogu djelovati puno brže, ali, zapravo, svi
se mogu otkriti uz pomoć plinske kroma- tografije63 i masene
spektrometrije3. Forenzičari bi te začas uhitili.

- Na televiziji bi. Počeo sam otkrivati da je stvarni svijet drukčiji.

- Što te je spopalo, Chrise? Nitko ne bi takve stvari mućkao u

kuhinjskom sudoperu. Čak ni u prosječnom sveučilišnom laboratoriju.

- Nadam se da imaš pravo — odgovori Chris zanemarivši njegovo

pitanje.

- Zračenje je drugi razumljiv izbor - nastavi Connolly. — Nedvojbeno

je da na taj način kod nekoga možeš izazvati leukemiju.

- Može li se to, a da ne bude otkriveno?

62 Tvari namijenjene uništavanju nepoželjnih biljki, imaju širok spektar toksičnosti, pri višim koncentracijama mogu biti
kancerogeni, također mogu prouzročiti brojne posljedice od blage iritacije kože do smrti, a istraživanja su pokazala da
kontaminacija herbicidima povećava rizik od raka.
63 Tehnika koja se rabi za odvajanje hlapljivih organskih spojeva
- Ne lako, ali moglo bi biti moguće. Chris u prsima osjeti neobično
lupanje.

- Rendgenske zrake vjerojatno uzrokuju cijeli niz popratnih pojava, ali

one su sustavne i lokalne, dakle, to zaboravi. Kuglice koje se primjenjuju
u radioterapiji64 vjerojatno će izazvati opekline, rak kože, u početku
mučninu. Iako postoje neki alfa emiteri65koji su opasni bez obzira na
primljenu dozu. Čak i najmanja izloženost je kancerogena.

- Stvarno? — Chris je zgrabio kemijsku i načrčkao to na blok.

- Naravno, takvo što može znati samo pravi specijalist. Ipak,

najzanimljivija radijacijska opcija nisu kuglice.

- Nego što?

- Za liječenje nekih tumora, koristimo se radioaktivnim tekućinama

koje imaju veoma kratko razdoblje poluraspada. Govorim o dvadeset
četiri do četrdeset osam sati.

Chris zadrhti jer ovo nije slutilo na dobro.

- Uzmi na primjer rak štitnjače. U krvotok se ubrizga radioak- tivni jod.

On se skuplja u štitnoj žlijezdi, ubija stanice raka, a onda se potpuno
bezopasno izlučuje iz tijela. Vjerojatno bi uvrnuti radij ski onkolog mogao
smisliti način kako nekoga zaraziti rakom, a da ne ostanu nikakvi tragovi.

64 Liječenje radioaktivnim zračenjem koje djeluje tako da uništava stanice ili onemogućuje njihovo djelovanje
65 Prisutni su u različitim količinama u gotovo svim stijenama, tlu i vodi.
Najvažniji alfa emiteri su: americij, plutonij, uranij, torij, radij i radon
Chris je brzo pisao, vrijeme s Connollyjem bilo je ograničeno. - Nastavi.

- Znam jedan slučaj kada je netko u pokušaju ubojstva u Africi

upotrijebio ozračeni talij. Zračenjem talij se razbio u mikročestice koje su
se raspršile po čitavom tijelu. Žrtva je zamalo umrla, ali u posljednjem
trenutku dopremljena ovamo. Naši najbolji liječnici čovjeka su liječili
gotovo tjedan dana. Na kraju je preživio, ali bilo gdje drugdje u svijetu,
umro bi. Iskreno sumnjam da bi itko drugi otkrio uzrok smrti.

- Nisam znao. Prelistao sam svoje knjige iz onkologije, ali nisam našao
ništa slično.

- Nije sve u knjigama, doktore. Znaš i sam. Ali slušaj, ako bih doista
želio nekoga zaraziti rakom, bez imalo straha da me uhvate, pozabavio
bih se dvjema stvarima. Prva su virusi.

- Uzeo sam to u obzir, ali ne znam toliko o tome da bi bilo opasno.

- Morao bi biti spreman neko vrijeme čekati da tvoja žrtva umre.

Chris za sebe kimne. — Upravo o tome se radi, vrijeme nije bitno u tim
slučajevima.

-Onda dobro. Znaš da je u najmanje jednom slučaju leukemije

pronađen HTLV virus66. Kapošijev sarkom67 povezan s HIV-om,
posljedica je zaraze herpesom osam. Epstein Barrov virus68 može

66 Humani T-stanični leukemični virus

67 Zloćudni tumor vezivnog tkiva
68 Pripada porodici herpesa, virus djeluje na oslabljeni organizam te pojačava osjećaj malaksalosti i umora
uzrokovati Burkittov limfom69, i naravno, humani papiloma virus
poznat kao uzročnik raka grlića maternice. Herpes osam također može
izazvati multipli mijelom. Mislim da će se u sljedećih deset godina otkriti
da su virusi odgovorni za sve moguće vrste raka za koje danas i ne
pomišljamo da je u njihovu nastajanju uzročnik ili posrednik virus. Kao
ni kod nekih drugih bolesti.

Dok je Chris stenografijom, koju je otkrio tijekom studija medicine,

bilježio Connollyjeve riječi, govorio je ne bi li hematologa zadržao na
vezi. — Znam da se jedan od virusa herpesa povezuje s multiplom
sklerozom70.

-Herpes šest — kaza Connolly. - Postoje naznake da mladenački

dijabetes ima virološku komponentu. Međutim, vratimo se raku. Nema
dvojbe da virusi mogu uzrokovati rak. Samo zapamti, pojava raka nije
jednostavan proces. Milijuni žena nose HPV, ali samo nekolicina dobije
rak grlića maternice. Milijuni ljudi puše, a da ne dobiju rak pluća. Nije
dovoljno izolirati i onda nekoga zaraziti onkogenim retrovirusom.
Trebalo bi riješiti nekoliko drugih nepoznanica. Kako onesposobiti gene
koji uništavaju stanice raka, kako povećati faktor rasta stanica. Za to su
potrebna ope- žnja istraživanja.

Chrisov mozak već je mislio unaprijed. — Dakle, govorimo o nečemu što

je izvan dosega suvremene tehnologije.

— Ni govora. Ja sam to napravio, ovdje u svom laboratoriju.

69 Dva su glavna oblika bolesti: afrički (endemski) tip je zahvaćanje čeljusti sa širenjem u moždane ovojnice i koštanu srž, a
američki (neendemski) tumorskom masom u trbušnoj šupljini i širenjem u kožu, kosti i limfne čvorove. Liječi se
agresivno kemoterapijom
70 Najčešća bolest živčanog sustava koja sporo napreduje, a karakteriziraju je nakupine plakova koje nastaju zbog gubitka
mijelina u mozgu i moždini kralježnice
Connollyjeve riječi bile su kao udarac. — Molim?

— Nevjerojatno, da, ali napravili smo to. Pokušavajući saznati uzrok

kronične mijeloične leukemije71, moj tim i ja jednostavno smo proveli
obrnutu gensku terapiju72. Povezali smo gen koji djeluje na leukemiju s
retrovirusom i tim virusom zarazili miša. Onkogen je inkorporiran u mišji
genom i za nekoliko tjedana kod miša se razvila vrsta KML-a, svojstvena
glodavcima.

Chris je doslovce ostao bez riječi. Nakon nekoliko trenutaka, pitao je: - Je
li taj miš imao oslabljeni imunitet?

— Ne. Bio je savršeno zdrav.

— Isuse, Peter!

— Što?

— Zapravo, ti si ubio toga miša tako što si ga zarazio rakom.

— Naravno. Jednoga dana tisuće ljudskih života bit će spašeno zbog tog
ubojstva.

— To sad nije važno. Ono što sam te pitao na telefon... je li moguće?

— Pa, teoretski, mislim da je.

71 Bolest kod koje se u koštanoj srži stvara prevelik broj bijelih krvnih stanica
72 U širem smislu genska terapija je svaki terapijski postupak pri kojem se manipulira djelovanjem gena, a cilj je zamijeniti
oštećenu ili nadomjestiti odsutnu kopiju gena, normalnom funkcionalnom kopijom
— Što je sa stvarnim svijetom?

Connolly je nekoliko trenutaka razmišljao o tome pitanju. — Kada bi

imao više primate, ili, sačuvaj Bože, čovjeka, na kojima bi mogao obavljati
ispitivanja, onda, da, moguće je.

Preneraženi Chris zašuti i čvrsto stegne slušalicu.

— Mene bi kopalo — kaza Connolly — ne bi li nekoga stajalo milijune

dolara da dođe u mogućnost nekoga na taj način ubiti. Da ne kažem da bi
mu kvocijent inteligencije trebao biti vrlo visok.

— Međutim, korištenjem te metode, mogli bi biti sigurni da neće biti

optuženi za ubojstvo?

Connollyjev glas postao je odmjeren i hladan. — Chrise, kad bih tu

tehnologiju upotrijebio protiv ljudskoga bića, mogao bih ubiti koga god
hoću, a da ni najveći svjetski patolozi ne bi uopće otkrili da je počinjen
zločin. Čak da im i kažem, ne bi to mogli dokazati s onime što znanosti
stoji na raspolaganju.

Chrisa prođe snažan drhtaj.

— Hej - reče Connolly. - Ne misliš valjda...

— Ne znam, Pete. Spomenuo si da bi se pozabavio dvjema stvarima, je li

tako?
— Tako je. Meni je druga stvar puno strašnija jer je za nju potrebno
puno manje stručnoga znanja. Treba ti samo hematolog ili onkolog
Mengeleova73 morala.

— Nastavi.

— Samo trebaš nešto malo promijeniti u koštanoj srži koju presađuješ.

Izvadiš koštanu srž iz svog pacijenta, u laboratoriju je ozra- čiš ili na neki
drugi način otruješ, odabereš zloćudno tkivo koje želiš, a onda je
ponovno vratiš u pacijenta.

— Kakav bi bio učinak?

— Razvitak raka potpomognut vlastitom koštanom srži žrtve. Zapravo,

točno ono što si mi opisao. Velik izbor raka krvi.

— Nitko nikada ne bi mogao dokazati što je napravljeno?

— Bez priznanja, ni slučajno.

— Isuse. — Chris razmotri taj scenarij što je brže mogao. — Trebaju ti za

to stanice koštane srži? Ili bi mogao upotrijebiti stanice do kojih je lakše
doći.

— Hm - zamislio se Connolly. - Pretpostavljam da bi mogao upotrijebiti

bilo koju živu stanicu, glavno da sadržava DNK pacijenta. Recimo,
korijen kose, malo sluzi. Međutim, stanice koštane srži bile bi nabolje.

73 Njemački nacistički liječnik koji je stekao nadimak anâeo smrti, zbog svog rada u Auschwitzu i drugim koncentracijskim
logorima
73 Profesionalni tim američkog nogometa popularno zvan Colts, sa sjedištem u Indianapolisu
 Chris je dobio previše podataka da bi mu sve to bilo potpuno jasno. —
Pete, možeš li mi išta reći o hematološkom ili onkološkom odjelu SMC-a
danas? Znaš li išta o svojoj zamjeni?

-Ne baš. Prošlo je pet godina, znaš? Otišao sam na brzinu, pa su, dok
ne nađu novoga šefa, za vršitelja dužnosti postavili Alana Bensona.

- Sjećam se.

-Danas ondje imaju potpuno novu bolnicu za teške slučajeve. Novi šef
hematologije zove se Pearson. Došao je sa Stanforda gdje je radio na
nekim pionirskim istraživanjima. Imaju izvrstan program presađivanja
koštane srži, ali još su daleko od toga da postanu nacionalni centar za rak,
o čemu sam ja sanjao.

-Znaš li nekoga u SMC-u tko radi na ovim stvarima o kojima si

pričao?

-Kojim stvarima? Retrovirusima? Transplantaciji koštane srži?

Zračenju?

-Na svemu tome.

- Ne znam da se ondje trenutačno provode ispitivanja vezana za

retroviruse, ali nisam najbolja osoba za razgovor o tome. Nazvat ću Ajita
Chandrekasara. Prvorazredni virolog, imao sam vrašku sreću što je radio
sa mnom. Ima ondje još jedan tip. Specijalist na nekoliko područja... Radio
je na zamršenom proučavanju tkiva i uzgoju raznih kultura mikroba.
Zvao se... Tarver. Eldon Tarver. Ne znam je li još ondje.
 - Zapisao sam.

Chris u pozadini začuje ženski glas. - Zovu me, stari. Je sam li ti išta
pomogao?

-Prestrašio se me do zla Boga.

-Možeš li mi barem reći za što ti to treba?

Ne još. Međutim, ako se pokaže da netko koga poznajem ima pravo,

-

imat ću neke zanimljive slučajeve o kojima ćeš moći pisati u časopisima.

Connolly se nasmije. - To uvijek rado činim. Donosi mi novac za

istraživanja.

Chris spusti slušalicu i pogleda svoje bilješke. Bio je glup što nije
prihvaćao Alexine postavke. Možda nema medicinsko

obrazovanje, ali svoje je teze potkrijepila primjerenim i utemeljenim

dokazima te tako došla do nevjerojatnog ali sasvim mogućeg zaključka.
Nije vjerovao u njene postavke zbog profesionalnih predrasuda, ničega
više. Osjećao se kao umišljeni francuski liječnici koji su ismijavali
Pasteura, seoskog liječnika koji je tvrdio da je bakterija uzročnik
bedrenice. Međutim, Chris nije bio kao ti liječnici. Kada je uvidio koliko je
pogriješio, pretvorio se u strastvenog obraćenika. Uostalom, radilo se o
njegovu životu.
 28. POGLAVLJE

Alex je sjedila na niskome stolcu nasuprot pisaćem stolu jednog od dvaju

pomoćnika direktora FBI-ja. Jednog od tih pomoćnika smatrala je svojim
prijateljem, drugi se već davno razotkrio kao neprijatelj.

Toga je čovjeka sada gledala.

Izvan washingtonskog stožera Ureda, za Marka Dodsona govorilo se

da je rođeni birokrat. Malo je vremena proveo na terenu, zato što je od
samog početka bacio oko na glavni stožer FBI-ja. Promišljenim
korištenjem obiteljskih političkih veza, Dodson se nevjerojatnom brzinom
uspio ugurati među najveće moćnike Ureda. Svoje je vještine usavršio u
moralno propalom okruženju Was- hingtona gdje su ljudi mislili samo na
sebe, a od njegova karaktera ostale su mrvice sastavljene od silnih
nagodbi koje je sklapao ne za dobrobit službe, nego za napredovanje u
strogo određenoj hijerarhiji Ureda. Njegova titula govorila je sve:
Pomoćnik zamjenika direktora, Uprava.

307
Dodson je Alex uzeo na zub odmah na početku njezina službovanja u
Uredu. Nije imala pojma zašto je tome tako, ali u krivu- davim hodnicima
zgrade J. Edgara Hoovera, čovjek nikada nije bio sasvim siguran zašto je
nešto takvo kakvo jest. Nakon neuspjeha u Narodnoj banci, Dodson se
nesmiljeno trudio da Alex dobije otkaz. Da nije bilo posredovanja
senatora Clarka Calverta, najvećeg Alexina zagovornika, Dodson bi
možda uspio provesti svoj naum. Danas je, međutim, neće u posljednji
trenutak spasiti konjica, a Alex je za to mogla kriviti samo sebe. Dodson je
gledao preko stola ne skrivajući zadovoljstvo.

— Vjerujem da si imala ugodan let.

 — Može li ovo proći bez glumatanja? - umorno će Alex. - Može li?
Stvarno sam preumorna.

Dobro raspoloženje odmah nestane s Dodsonova lica. Nagnuo se

preko stola i oštrim glasom rekao: - U redu, agentice Morse. Sutra ujutro
u devet sastat ćeš se s tri predstavnika Ureda za profesionalnu
odgovornost. Prije razgovora, morat ćeš se podvrgnuti testiranju na
droge. Ako se ne pojaviš na testiranju, bit će to osnova da te otpustimo.
Ako nećeš iskreno i potpuno odgovoriti na svako pitanje i to će biti
osnova da te otpustimo. Je li to jasno?

Alex jedanput kimne.

- Ovaj put nećeš se izvući — nastavio je Dodson podbadajući ju ne bi

li je izazvao.

Ostala je mirna.

- Što si, dovraga, mislila tamo dolje? - pitao je Dodson. — Koliko ja

znam, u Mississippiju si vodila samostalnu istragu o ubojstvu. Prekršila si
toliko propisa i zakona da ni sam ne znam odakle početi. Isto tako, navela
si druge agente u službi da i oni prekrše propise i zakone i boli me što
moram reći da su to vjerojatno napravili zbog nepromišljene odanosti
prema tebi. Imaš li što reći, agentice Morse?

Alex odmahne glavom.

— Koji je smisao tvoje šutnje? — pitao je Dodson škiljeći. — Na-

mjeravaš li priopćiti činjenicu da me prezireš?
 Pogled joj sijevne. Nadala se da joj može čitati misli.

Dodson uperi prst u nju. — Na sutrašnjem sastanku nećeš biti tako

bahata. Bit ćeš živi dokaz da se čak i plave bluze mogu slomiti i izgorjeti.

Alex je proučavala svoje nokte. Slomila je dva u sinoćnjoj borbi. -Jesi li

završio sa zlobnim likovanjem?

Dodson se zavali u stolac. — Moja damo, tek sam počeo. — Na-

mjeravao je nastaviti kada na njegovu pisaćem stolu zazvoni telefon.
Pružio je ruku i pritisnuo tipku. — Da, Davide?

— Upravo su zvali iz ureda direktora Robertsa, gospodine. Direktor bi

htio osobno razgovarati s agenticom Morse.

Dodsonovo lise se napelo. Nagnuo se naprijed i ponovno pritisnuo

tipku, potom uzeo slušalicu i nešto jako tiho rekao da Alex ne čuje. Čula
je kako kaže: - Sada? Odmah sada? Tada je, dok je

Alex začuđeno gledala, Dodson poklopio slušalicu i rekao izbjegavajući

njezin pogled.

— Moraš se odmah javiti u direktorov ured.

Ustala je i čekala daje zamjenik pomoćnika direktora pogleda, ali nije.

Otišla je iz Dodsonova ureda i spustila se do ureda novoimenovanog
direktora FBI-ja, Johna B. Robertsa.

★
Direktorov ured bio je znatno veći od Dodsonova. Njegovi prozori gledali
su na Aveniju Pennsylvaniju baš kao i oni J. Edgara Hoovera. Samo što je
Hoover sedam puta gledao kako ispod njegovih prozora prolazi svečana
povorka u čast ustoličenja novog američkog predsjednika, dok otada ni
jedan direktor FBI-ja nije uživao u takvom događaju. Neki nisu izdržali ni
tako dugo da nauče imena svojih specijalnih agenata. Alex se pitala
koliko dugo će se Roberts održati.

Tamnokosi pedesetpetogodišnji muškarac, Roberts je postavljen da

vodi Ured FBI-ja nakon što je propao prvi val reformi poslije 11. rujna.
Njegov prethodnik potrošio je gotovo dvije stotine milijuna dolara na
novi, diljem zemlje postavljeni računalni sustav koji nikada nije proradio
dok su teroristi obilazili državu s vrećama gotovog novca kako bi se
izvukli iz digitalne mreže. Robertsa je pratio dobar glas, kao američki
odvjetnik, napao je neke od najvećih tvrtki u zemlji dokazujući uvijek
nanovo da su skovale urotu kako bi prevarile američke potrošače i
ulagače.

Na Alexino iznenađenje, Roberts nije bio jedini viši časnik u prostoriji.

Njemu slijeva, u naslonjaču, sjedio je prirodno zgodan
četrdesetosmogodišnji muškarac, zamjenik direktora Jack Moran. Bavio
se istragama, a ne administracijom, i bio je dobar Alexin prijatelj u
vrijeme dok je bila u Washingtonu i često se otvoreno upletao ne bi li joj
Dodsona skinuo s vrata. Iako Moran, ili bilo tko drugi, nije mogao puno
toga učiniti daje danas spasi, bilo joj je toplo oko srca kada ga je ondje
ugledala.

— Bok, Alex - rekao je Moran. - Izgledaš umorno.

— Kad jesam.
 —Vjerujem da nisi upoznala novog direktora. John Roberts, Alex
Morse.

Alex je stupila naprijed, pružila ruku i rekla: — Specijalna agentica

Alex Morse, gospodine.

Roberts je prihvatio njenu ruku i čvrsto je stisnuo. - Specijalna agentice

Morse, jako mi je žao što smo se upoznali u ovakvim okolnostima. Blizak
sam prijatelj senatora Clarka Calverta i dobro sam obaviješten o tome što
ste napravili i tako zadužili njegovu obitelj.

Direktor je mislio na Alexin slučaj na kojem je stekla ugled, otmicu s

otkupninom kćeri američkog senatora. Drama Ureda završila je opasnom
pat-pozicijom u zabiti Virginije, ali nakon napetoga devetosatnog
pregovaranja, Alex je uspjela nagovoriti zabarikadirane otmičare da
puste svoju četverogodišnju taoki- nju. Kako bi sačuvali privid
nepovredivosti vladinih službenika, ni jedna riječ o tome slučaju nije
došla u medije, ali Alexina karijera vinula se u visine. Čak i danas ubirala
je plodove toga posla.

— Pozvao sam Vas danas ovamo — rekao je direktor Roberts - da

saznam postoje li olakotne okolnosti za koje ne znam, okolnosti koje bi
mogle opravdati Vaše ponašanje u posljednje vrijeme.

Alex je znala da joj se čuđenje vidi na licu.

— Molim Vas, sjednite - rekao je direktor. - Nemojte se žuriti! Dobro

razmislite o mome pitanju.
 Pokušala se pribrati, nabrojiti sve činjenice koje bi joj možda išle u
prilog, ali u ovom trenutku nije se mogla ničega sjetiti. - Nema isprike,
gospodine — rekla je napokon. — U svoju obranu mogu reći samo to
kako sam uvjerena da je moja sestra ubijena, kao još najmanje osmero
ljudi. Alex je vidjela kako se lice Jacka Morana snuždilo, ali nastavila je:
— Nemam ni jedan opipljiv dokaz koji bi potkrijepio moje tvrdnje. Svi
moji potezi u proteklih pet tjedana bili su usmjereni na to da pronađem
takav dokaz. Sinoć me gotovo ubio čovjek koji želi prekinuti moju
istragu. U policijskoj postaji u Natchezu u Mississippiju, mogu to
potvrditi.

Direktor Roberts neko ju je vrijeme gledao bez riječi. Tada je rekao: -

Koliko ja znam, ni državna policija Mississippi a, ni mjesne lokalne
postaje u gradovima o kojima je riječ ne vjeruju da su se takva ubojstva
uopće dogodila. To stajalište potvrdio je i naš ured u Jacksonu.

Alex se trudila da iz svog glasa izbaci sve osjećaje. - Znam to,

gospodine. Međutim, to nisu uobičajeni zločini. Radi se, zapravo, o
veoma sofisticiranim trovanjima, gotovo u smislu biološkog oružja. Smrt
nastupa dugo poslije davanja otrova ili biološkog agensa te je forenzičke
dokaze jako teško ili čak nemoguće pribaviti.

— Nisu li neke od tih smrti posljedica raka?

— Da, gospodine, jesu. Koliko ja znam šest od devet. Međutim,

vjerujem da ih je bilo više. Vjerojatno puno više.

— Alex — ubaci se Jack blagim glasom. — Prošlog prosinca izgubila si

oca. Prije mjesec dana umrla ti je sestra od iznenadnoga moždanog udara.
Dok mi razgovaramo, majka ti umire od raka jajnika. Je li moguće,
ponavljam, moguće, zapamti, da se pod tim silnim stresom tvoj mozak
uhvatio za nešto što nadilazi okvire mogućega?

Nije odmah odgovorila. — Puno sam razmišljala o tome. Pitanje je

opravdano. Međutim, ne vjerujem da se to dogodilo. Isto tako, vjerujem
da sam pronašla sljedeću žrtvu te skupine ubojica.

Jack je zinuo.

Direktor Roberts protrlja lijevi obraz i progovori oštrijim glasom. —

Agentice Morse, htio bih da me jako dobro poslušate. Volio bih da se na
neko vrijeme maknete iz Ureda. Vaše izbivanje vodit ćemo kao
produljeno bolovanje. Za vrijeme tog izbivanja htio bih da se svojevoljno
podvrgnete opširnoj psihijatrijskoj procjeni.

- Roberts pogleda Jacka Morana. - Pristanete li na to, otkazat ću sutrašnji

sastanak s Uredom za profesionalnu odgovornost dok ne dobijemo
rezultate vaše procjene. Nudim Vam to zato što ste bili veoma uspješni
naš pregovarač. Međutim, postoji jedan uvjet, morate ovdje i sada pristati
— Roberts spusti pogled na komad papira na stolu - da ćete prekinuti
svaku istragu povezanu sa smrću Vaše sestre, s odvjetnikom Andrewom
Ruskom, Vašim bivšim šurjakom Williamom Fennellom i Vašim
nećakom Jamesom Williamom Fennellom, mlađim. — Roberts je
ponovno pogleda.

— Isto
tako, morate se složiti da ćete prekinuti sve veze s agentima koje
poznajete od prije. Takve veze samo im mogu uništiti karijeru, baš kao i
Vama. Pristanete li na te uvjete, izbjeći ćete otkaz. Možda nakon nekog
vremena u ovoj agenciji budete postavljeni na dobar položaj.
 Direktor je ponovno sjeo na svoj stolac, očito čekajući odgovor. Iznad
njegove glave, u Alex su gledale oči Predsjednika, kao da i on čeka. Dok je
razmišljala o direktorovim riječima, Alex se zagledala u Moranove cipele.
Bile su kožne s rupicama na kapici, nove i ulaštene, čista suprotnost
onima koje je nosio dok je radio na terenu. Nije mogla poreći da je
ponuda velikodušna. Osjećala je da su u njoj svoje prste imali i Jack
Moran i senator Calvert. Nije htjela razočarati novog direktora koji je
očito bio razuman čovjek. Još je manje htjela razočarati Morana koji je kao
njen mentor mnogo učinio za nju. Nakon nekoliko minuta, pogledala je
direktora i tihim glasom rekla.

— Imate li Vi sestru, gospodine?

— Alex — prekine je Moran. — Nemoj si...

— Sve je u redu, Jack — rekao je direktor.

— Ne bih htjela biti drska, gospodine. Samo bih željela da, ako je
moguće, shvatite moj položaj. Vidite, dok je moja sestra ležala na
samrtnoj postelji rekla mi je da ju je ubio suprug. Moja sestra nije bila
maštovita osoba, međutim ja sam bila sumnjičava. Ipak, u roku od
nekoliko dana otkrila sam daje njen suprug imao motiv da je se riješi,
veoma privlačan ženski motiv. Gospodine, obećala sam sestri da ću
učiniti sve što je u mojoj moći da njezina sina spasim od oca. Kako ja
vidim, to mogu učiniti jedino tako da riješim njeno ubojstvo. Koliko ja
znam, nitko drugi neće to učiniti. — Alex okrene dlanove prema gore. —
Dakle, tu sam gdje sam. Obećala sam joj, gospodine. Bila je to njezina
posljednja želja. Shvaćate li?

Direktor ju je uporno gledao. - Imam sestru, agentice Morse. Iskreno,

ne znam što bih napravio da sam na Vašemu mjestu. Roberts sa stola
uzme stakleni pritiskivač za papir, u kojem je bio sat, i počne ga okretati u
rukama. — Međutim, ovo je FBI i ne možemo tolerirati ovakvo
prekoračenje ovlasti kakvo je kod Vas slučaj.

Razumijem, gospodine. Ne želim prekoračivati ovlasti. Nisam

—
odmetnuti agent. Voljela bih da na sebi ne nosim taj teret.

Imam dobar nos... Jack to može potvrditi. Moran kimne pokazujući očitu
naklonost.

- Znam da imam pravo. Kao što sam imala pravo u Narodnoj banci,
što, bojim se, nekim ljudima još smeta.

Moran se trgne čuvši ovo prikriveno ciljanje na Dodsona.

Kad je nastavila, Alex dotakne nagrđeni obraz. Skupo sam platila

činjenicu što sam taj dan slijedila svoj nagon. Puno više nego što se to vidi
na mojem licu. Bez obzira na to, hoćete li mi pomoći ili ne, ispunit ću
obećanje koje sam dala svojoj sestri. Nije važno što ćete mi učiniti, ali
otkrit ću uzrok njezine smrti. Nadam se da ću taj dan još biti agentica
FBI-ja, ali bila to ili ne, taj dan će doći.

Direktor Roberts umorno uzdahne, a onda pogleda Morana. - Mislim da

smo završili, Jack.

Moran je ustao i otpratio Alex u hodnik. Čim su se vrata zatvorila, stavi

ruku oko njenih ramena i čvrsto je stisne. Silno se trudila zadržati suze, ali
kad je osjetila daje Jack gladi po kosi, iz njezina grla provali jecaj.
- Što se dogodilo? - pitala je. - Kako su saznali?

- Stan u Charlotteu. Kada si otkazala najam, Dodson je znao da se

nikada nećeš vratiti. Počeo se raspitivati u Charlotteu i to je to.

Kimnula je na Jackovim prsima, a onda se odmaknula i pogledala ga u

oči. - Misliš li da sam luda?

- Mislim da si iscrpljena, i da sam i sam katkad tako umoran.

—Jednom sam u Minneapolisu morao otići u bolnicu, tako puno sam
radio. Čudna podudarnost, ali to je bilo odmah nakon smrti moje žene.
Čuješ što govorim? Postoji veza između osobnoga gubitka i... gubitka
nadzora nad sobom. Puno toga si izgubila u proteklih nekoliko mjeseci,
Alex. Više nego što bi itko trebao izgubiti.

Kimnula je složivši se, a onda pokušala obrisati suze. — Sve to stoji, ali...

Jack stavi prst na njena usta. — Obećaj mi samo jedno.

-Što?

- Nemoj si sutra ujutro nanijeti više bola nego što je potrebno.

Čudno se nasmijala. — Sada to više nije važno.

Moran joj stisne nadlakticu. - U ovoj zgradi još imaš prijatelje. Samo to
ti govorim. Nemoj tom umišljenom Dodsonu dati uže kojim će te objesiti.
 Alex kimne, ali njene misli već su bile daleko. Kada se odmaknula i
sama krenula niz hodnik, pred očima je imala sliku Chrisa Sheparda kako
sa svojim posvojenim sinom trenira bejzbol. Preko te slike kao sjena koja
se spušta nadvio se prizor u kojem Thora Shepard vodi ljubav s doktorom
Shaneom Lansingom. Thorine oči, blistave od silne strasti, bile su
najsjajnija stvar u njenoj glavi. U sjeni iza Thore stajao je Andrew Rusk,
lice mu je bilo nacerena pohlepna maska, a iza njega, gotovo izvan
vidokruga, nadvio se još jedan mračan lik, puno opasniji, ali potpuno bez
lica.

— Znam da si negdje — promrmlja Alex — i naći ću te, gade.

 29.POGLAVLJE

Dok je Alex izlazila iz Hooverove zgrade, Eldon Tarver čučao je pokraj

pjeskovitog otoka čekajući da mu proradi probava. Posljednjih osamnaest
sati proveo je u šumama Chickamagua, dok su osamdeset kilometara
dalje natcheska policija, šerifov ured okruga Adams i policijska ophodnja
za nadzor autocesta Mississippi češljale područje u potrazi za bijelim
kombijem koji se po dnu rijeke Mississippi kotrljao prema Baton Rougeu.

Liječnikov motocikl stajao je parkiran ispod jedne platane de- set

metara dalje, a pokraj njega je ležala platnena torba. Eldon se spustio do
potoka da pobjegne od sunca i na miru obavi posao. Dok je čučeći stenjao
i napinjao se, gledao je hoće li kod potoka spaziti kakvo kretanje. Zmije su
voljele ovakvo tlo, hladne šupljine blizu vode. Trebale su vodu baš kao i
ljudi. Bila je to jedna od tajni kako postupati s njima, spoznaja da nisu
puno drukčije od ljudi. Hladnokrvne, da, ali Eldon je još kao mlad naučio
da puno ljudi ima tu osobinu. Zmije su živjele kako bijele, spavale i parile
se, baš kao i ljudi. Da jedu, morale su ubiti, a da ubiju, morale su loviti.

Većina ljudi, onih koji se nisu toliko otuđili od prirode da nisu zadržali
nikakve drevne osobine, također je lovila. Danas su ljudi lovili na razne
načine i na raznim mjestima, u uredima, na novčanom tržištu, u
laboratoriju i mračnim gradskim ulicama. Neki su još u sebi imali duh
pravoga lovca. Alex Morse bila je jedna od tih i jedino to imalo je smisla.
Rođena je iz lovačkog sjemena i slijedila je svoju sudbinu jer su je geni na
to tjerali.

Upravo sada lovila je njega.

Morseovu je čekao naporan posao. Eldon se znao skrivati bolje od

životinja. Znalo se dogoditi, vjerovao je u to, kada je za ljude koji su
prolazili na pola metra od njega, doslovce bio nevidljiv. Danas je dobar
primjer za to. Nije u strahu jurio zemljom, što bi napravilo puno ljudi koji
su ubili. Živio je tiho, blizu svog brloga, a ipak blizu mjesta napada.

Nakon ubojstva, često je osjećao silnu tromost, kao zmije kada

progutaju veliki plijen. Trebalo je vremena da se probavi nešto tako
veliko. Poslije će se, naravno, početi micati i ponovno će se usredotočiti na
istraživanje. Međutim, trenutačno je u venama osjećao silnu sporost, nije
bio raspoložen suočiti se sa životom i to ga je gotovo plašilo. Osjećaj nije
bio nov. Ponekad se sam osjećao kao retrovirus, ni živ ni mrtav, ili prije
kao pola spirala a pola lanac u vječitoj potrazi za karikom koja će ih
povezati. Nagađao je da je većina ljudskih bića takva: uspavana,
prepuštena struji, poput živih trupala, sve dok ne probiju barijeru neke
druge osobe. Ubacivši se u taj drugi život, počinju raditi, djelovati,
osjećati i naposljetku proizvoditi. Ipak, nakon nekog vremena (različito
od slučaja do slučaja, ali uvijek neizbježno) počinju ubijati tijelo koje ih je
primilo. Pogledajte očajne muškarce i žene koji su odlazili Andrewu
Rusku po pomoć. Većina ih se već vezala za novo tijelo i sada ih je
opsjedala mahnita potreba pobjeći od umiruće ljušture toga starog tijela,
ljušture koju su sami iscijedili. Ako treba, nisu prezali ni od ubojstva.

Eldon je slušao žuborenje potoka i pustio da mu misli otplove

nizvodno. Ponekad je imao poteškoće u pražnjenju crijeva. Prije nego što
je njegov poočim počeo vjerovati da je Eldona poslao Bog kako bi se bavio
zmijama, znao je poludjeti na njega pa bi dječaka prebio bez milosti.
Njegova žena, živi spomenik pasivnoj agresiji, na Eldonu bi iskalila sav
bijes koji bi se inače sručio na debele glave njene biološke djece. Međutim,
Eldon tada nije ništa od toga shvaćao, razumio je samo bol. Još je na tijelu
imao na desetke opeklina, uspomena na očeve kafkijanske pokušaje da
»dokaže« kako on nije jedan od odabranih, da ga je obilježio sam vrag.
(To što ga je žar opekao bio je dokaz grijeha.) Užareno željezo opržilo je
Eldona na mjestima koja tada sam nije dirao, isto željezo kojim su se
koristili u crkvi kako bi proveli riječi iz Evanđelja po Luki, 10:19 »Eto, dao
 Greg Iles

sam vam vlast da bez pogibli gazite zmije i štipavce, i moć nad svakom
neprijateljskom silom, te vam sigurno ništa neće moći nauditi.« Za
sumnjičave, bilo je tu i Evanđelje po Marku 16:18, koje je

Eldon milijun puta čuo prije nego što je navršio petnaest: »Zmije će
uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na
bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!«

Zvuk mobitela u ovim šumama bio je stran pa su mnoga stvorenja stala i

slušala. Eldon je pustio da još tri puta zazvoni prije nego Što se javio.

-Da?

- Doktore Travere?

Eldon tri puta zatrepće očima, polako. - Da.

320
- Ovdje Neville Byrd.

-Da?

- Mislim da ga imamo, gospodine. Ili bolje rečeno, to.

- Nastavite.

- Znate, ono što ste čekali. Mehanizam.

- Nastavite.

- Andy Rusk upravo se prijavio na svoju nizozemsku stranicu. Meni se

čini da prolazi neku vrstu protokola autentičnosti. Znate, provjeru
identiteta.

-I?

- Ovaj... hoću reći, ako to napravi sutra, rekao bih da smo pronašli
okidač, razumijete? Kao, da se drugi dan ne prijavi, nastao bi dar-mar. Ili
što već očekujete.

Eldonu je bilo teško prilagoditi se ovom modernom ometanju. -Jako

dobro. Nazovite me... kad budete sigurni.

Neville Byrd puhao je u telefon, zapravo, gotovo dahtao i bio je očito

zbunjen nedvojbeno hladnim odgovorom svog poslodavca. — Učinit ću
to, doktore. Još nešto?

-Ne.

- Onda dobro.

Veza se prekinula. Eldon je pritisnuo KRAJ, onda se obrisao širokim

lišćem i polako krenuo prema svom motociklu. Dok je hodao, među
borovim iglicama opazi nekakvo gibanje, gibanje koje ga ispuni radosnim
iščekivanjem. Umjesto da stane, što bi većina ljudi učinila, on izbaci
desnu nogu.
 Greg Iles

Pred njim se uspravi debela crna zmija otkrivši mliječnu sluznicu svojih
usta i dva dugačka zuba. Vodena mokasina. Rep joj se tresao kao u
čegrtuše, ali nije se čuo nikakav zvuk. Ova zmija nije imala čegrtaljku kao
njena rođakinja. Ipak, žešće je branila svoje područje nego što bi to činila
čegrtuša.

- Agkistrodon piscivorus — promrmlja Eldon. — Jesi li ti znak, pri-

jateljice moja?

Čini se daje mokasinu zbunilo pomanjkanje straha. Kada je dr. Tarver

pošao naprijed, otvorio je usta i isplazio jezik, unutra van, stari običaj iz
vremena dok je lovio zmije. Mokasina nije imala tako lijepe boje kao
koraljna zmija, ali koraljne zmije bile su rijetke, a ona koju je našao u
parku najvjerojatnije je već uginula. Agentica Morse sasvim sigurno bi
preživjela, čak i da ju je ugrizla. Međutim, više nikada ne bi bila ista.
Okusila bi neprijateljstvo koje je Bog obećao u Knjizi postanka, i znala bi
da je njen sadašnji lov drukčiji od svih ostalih.

Mokasina hitro otpuže naprijed, pokazujući da misli ozbiljno. Eldon se

322
nasmije i izmakne zmiji čije je tijelo bilo debelo gotovo kao njegova
podlaktica. Glava u obliku dijamanta bila je velika kao prosječna muška
šaka. Ovakva zmija može izazvati velik strah. U određenim okolnostima
može biti veoma uvjerljivo oruđe.

— Vjerujem da jesi - rekao je - znak preporoda.

Kad je prebacio svoju platnenu torbu na rame i sjeo na motocikl, među

drvećem odjekivao je njegov čudan smijeh.
 30.POGLAVLJE

Chris je sjedio za kuhinjskim stolom i u diktafon govorio podatke o

povijestima bolesti kada je zazvonio mobitel koji mu je Alex dala. Ben je
bio u radnoj sobi i na svom Xboxu74 igrao Madden NFL75, ali kroz
otvorena vrata vidjeli su jedan drugoga. Ben je već pitao za nepoznati
mobitel, a Chris je odglumio da ga je u bolnici dobio na posudbu.
Razmišljao je da se ne javi pa poslije uzvrati poziv kada Ben ode u krevet,
ali to bi moglo potrajati. Pogleda Bena, potom ustane i posegne prema
vrhu hladnjaka gdje je spremio svoju trideset osmicu. Spustivši pištolj u
džep, uzeo je mobitel i džepnu svjetiljku, a onda otišao do ulaznih vrata
viknuvši. — Idem van radi boljeg prijma, dobro?

Ben nije niti pogledao prema njemu.

- Alex? — rekao je hodajući prilaznim putem. — Kako je gore?

- Nije baš dobro.

323

- Čini mi se da ste potreseni.

— Danas nije moj dan.

- Žao mi je. Uzmite još jedan Ativan.

- Rado, ali sutra ujutro će me testirati na droge i to ne dobrovoljno.

74 Porodica igraćih konzola koju je razvila američka tvrtka Microsoft

75 Videoigra o temi američkog nogometa
— Ativan nije ništa posebno, imate recept.

— Ne na papiru.

— Sutra ću Vam ga faksirati.

— To neće pomoći. Ne žele da razgovaram s Vama, Chrise. Ne žele da

razgovaram s bilo kime tko je povezan s bilo kojim od ovih slučajeva.
Odnosno, bilo bi točnije da kažem »nepostojećih slučajeva«.

-Još Vam ne vjeruju?

— Na trenutak sam pomislila da sam vidjela nešto u pogledu svog

starog prijatelja, ali pogriješila sam.

Chris upali džepnu svjetiljku i pregleda dvorište ispred kuće. Na

brežuljku udaljenom šezdesetak metara, zasjaše dva para žutozelenih
324
očiju. Srne su ga umirile jer bi te plahe životinje odmah nestale da se
netko šuljao ovim područjem. - Dakle, Vi ste se brinuli da će Vas otpustiti.
Jesu li to učinili?

—Još ne. Predložili su nagodbu.

— Kakvu nagodbu?

— Ako odustanem od svega, ako prestanem pokušavati otkriti što se

dogodilo Grace, vjerojatno me neće otpustiti. Chris nije znao što bi rekao.
— Htjeli bi da odem u duševnu bolnicu. Misle da se radi o nekoj vrsti
sloma živaca.

Iako nije htio priznati, Chris je neko vrijeme i sam sumnjao u to.

Tihim glasom, Alex kaza: - Vi također to mislite?

— Ni govora. Čujte, danas sam razgovarao sa svojim profesorom

hematologije sa Sloan-Ketteringa. Nasmrt me preplašio, Alex. Ubiti
nekoga tako da ga zarazite rakom nije samo teoretski moguće. Connolly
je sam to učinio, miševima.

— Kako?

Chris na brzinu ispriča scenarij koji mu je Pete Connolly izložio.

— Moj Bože. Žao mi je što prije tjedan dana nisam razgovarala s njim.

Preko gredice s cvijećem Chris dođe do prozora radne sobe. Ben je još bio
zalijepljen za televizor, imao je čvrsto stisnuta usta, a prsti su mu letjeli po
upravljačkoj konzoli igrice.

— Čujte, nazvala sam da Vam kažem kako dolje šaljem nekoga tko će
noćas paziti na Vas i Bena.

— Koga?
— Willa Kilmera, nekadašnjeg tatina suradnika. Čuli ste kad sam s njim
razgovarala. Nekada je bio istražitelj za ubojstva, a sada je privatni
detektiv. Ima otprilike sedamdeset godina, ali drag je. Još nešto, oštriji je i
žilaviji nego što izgleda. Samo bih htjela da znate da će noćas biti ispred
Vaše kuće.

- Neću ga otpraviti. Hodam uokolo s pištoljem u ruci, živčan kao pas.

- To je dobro. Samo nemojte ustrijeliti Willa.

- Bez brige.

Nastupi kratkotrajna tišina. Potom Alex reče: — Htjela bih da još nešto
znate.

Želudac mu se zgrčio od straha.

326
- Will ima jednog detektiva koji je odsjeo u hotelu Alluvianu. Nadzire
Thoru.

Chrisa se to začudo dvojako dojmilo. - Zbilja?

- Nisam Vam rekla jer je lakše tražiti oprost nego dopuštenje, ali Chris,
morala sam to učiniti.

- Shvaćam. Je li tip vidio nešto sumnjivo?

Ponovno je oklijevala. — Detektivova žena misli da je možda vidjela
Shanea Lansinga kako danas ujutro oko pola šest napušta hotel. Iako nije
sigurna.

Grč u Chrisovu želucu malo popusti. — Rekao sam Vam. Jutros sam
Shanea Lansinga vidio u Natchezu. Nije se mogao vratiti iz Greenwooda
za tako kratko vrijeme.

- Osim ako nije letio.

- Ne postoji redovit let za Greenwood, a Lansing nije pilot.

- Puno ste razmišljali o tome, zar ne?

Chris pocrvenje. - Naravno. Čak sam poslijepodne čekao u autu ispred

njegove ordinacije, da se uvjerim da je doista ondje i da radi.

- Bio je?

-Je. Međutim, vraški je sumnjivo što me nije prijavio zbog napada.

- Mislim da ćemo uskoro saznati istinu. Budite ljubazni prema Willu,

ako ga vidite. On mi je kao otac, a badava to radi.

- Kada će biti tu?

- Vjerojatno unutar sljedećih pola sata.

- Što da kažem Benu?

- Kada ide u krevet?

- Vjerojatno za jedan sat.

- Pobrinut ću se da Will ne dođe u kuću prije toga.

— Hvala. Kada se vraćate?

— Ujutro se sastajem s ljudima iz Ureda za profesionalnu odgovornost.

Vjerojatno će tražiti od mene da im predam značku i pištolj. Možda ćemo
trebati obaviti nekakvu papirologiju, ali nastojat ću se vratiti što prije. Vi
se samo pobrinite za to da me dočekate živi i zdravi.

Chris se okrene i pogleda prema vrhu brežuljka. Oči su još bile ondje,
poput velikih zlatnih krugova koji lebde u mraku. - Za to se nemojte
328
brinuti. - Htio je prekinuti, ali osjeti potrebu prije toga učiniti još nešto. —
Alex?

-Da?

— Možda biste trebali razmisliti o prihvaćanju te nagodbe. Čuo je samo

šum otvorene linije.

— Ako se usredotočimo na medicinsku stranu stvari - nastavio je - ako

iskoristimo ljude kao što je Pete Connolly, misim da ćemo na kraju imati
dovoljno dokaza da uvjerimo Vaše nadređene da ih sami pogledaju.
— Nije dovoljno brzo — reče Alex s gorčinom. - Nije za Jamieja. Chrise,
mislim da zna što je učinio njegov otac. Ne želi si to priznati, ali na
određeni način, zna.

-Jeste li uspjeli doći do medicinske dokumentacije drugih žrtava? Možda

od obitelji?

— Kada bih to uspjela napraviti? - upita mrzovoljno.

-Jasno. Gledajte, samo pokušajte saznati tko su im bili liječnici.

Možda zaobilaznim putem uspijem doći do njih.

— To nije etično, zar ne?

— Ne. To je protuzakonito.

— Dobro, dobro. Stvari se mijenjaju kada je čovjek sam upleten u nešto,

zar ne?

To ga je razljutilo. — Gledajte, ako ne želite...

— Chrise, oprostite. Nisam se mogla suzdržati. Bila sam tako dugo

sama u tome. Znate da ću učiniti sve kako bih došla do tih podataka.

— Dobro. Moram se vratiti Benu. Nemojte učiniti ništa glupo na

sutrašnjem sastanku.
Alex se nasmijala, a taj zvuk preko telefona je zvučao neobično nježno. —
Svi mi to govore.

Chris prekine i pogleda ka vrhu brežuljka. Ondje je sada bilo pet pari
očiju. Jednom pljesne rukama, snažno. Kao da ih nadzire jedan um, oči su
se poravnale i usredotočile na njega. Utihnulo je cvrčanje cvrčaka,
zašutjele su čak i žabe dolje na jezeru. Chris jednom zazviždi, dugačko i
glasno i potpuno zbuni srne. Neko vrijeme su ga gledale, potom
nevjerojatno rašire oči i uz topot papaka pobjegnu u šumu.

Otišle.

Dok je išao natrag prema kući, pred sobom je vidio lebdeće oči poput
zakašnjele slike rasprsnute žarulje. Gotovo jednakom snagom u glavi mu
se vrtio mutan film: u hotelskoj sobi Thora je zajahala Shanea Lansinga,
zrak je vlažan i vruć kao što je to obično u delti, njeno tijelo blista od
znoja, a pogled divlji od strasti...

- Tata? - pozvao je Ben. - Gdje si bio? 330

- Gledao sam srne.

- Koliko ih je bilo?

-Pet.

- Da. Dođi se sa mnom igrati.

Chris obiđe hladnjak i vrati trideset osmicu na vrh. — Može, mali. Ovaj
put ja hoću biti u Coltsima1.

- Ni slučajno!

Chris je ležao na trosjedu u svojoj kućnoj kinodvorani, odmah pokraj

glavne spavaće sobe i slušao Benovo polagano i pravilno disanje. Ben ga
je molio da razvuče krevet pod izgovorom da je tako puno udobnije
gledati film, ali Chris je znao da bi dječak radije spavao ovdje, jer mu
nema mame, nego gore u svojoj sobi. Chris uzme daljinski, isključi
televizor, potom oprezno ustane iz kreveta da ne probudi Bena.

Otprilike dvadeset minuta nakon njegova razgovora s Alex, nazvala je

Thora iz Greenwooda. Glas joj je bio vedar i lepršav dok je ushićeno
pričala o toplicama, a smijala se kada je Benu, koji se do tada već javio na
drugi telefon, čitala nazive tretmana. Sve je to Chrisu, koji je razmišljao o
piluli za jutro poslije i svom sukobu sa Shaneom Lansingom dok je Thora
hihoćući govorila nazive poput Blatna pita Mississippi, Blagost visokog
pamuka, Namakanje duše u slatkome čaju, Blatne vode i Sjetna kupka,
bilo nekako nestvarno. Mislio je da će se uozbiljiti kad se Ben makne s
telefona, ali iznenadio se kada mu je rekla da bi se za mjesec dana ili tako
nešto trebali zajedno vratiti na Tretman obnove za parove. Ni spomena o
Shaneu Lansingu, samo med i mlijeko. Chris se ni u što nije htio upuštati
dok je Ben bio budan, pa je uskladio svoje raspoloženje s Thorinim i
završio razgovor.

Prošao je jedan sat od toga razgovora pa je otišao do ulaznih vrata,

otvorio ih i gurnuo glavu van. — Gospodine Kilmere? — pozvao je.
—Jeste li ovdje?
 Ništa.

Ponovno je pozvao, ali nitko nije odgovorio. Pomalo ljutit, vratio se u

kuhinju napraviti sendvič. Žvakao je prvi zalogaj kada netko pokuca na
garažna vrata. Prošao je kroz ostavu i pogledao kroz špijunku. Kroz
debelo staklo ugledao je sjedokosog muškarca s naočalama.

— Tko je? — glasno vikne.

Will Kilmer - odgovori snažan muški glas. — Poslala me Alex

—
Morse.

Chris otvori vrata. Kilmer je imao otprilike metar šezdeset i izgledao je

iznenađujuće dobro za svoje godine, osim trbuščića iznad obješenog
pojasa. Na sebi je imao sportske hlače, jeftinu majicu s ovratnikom i sive
tenisice. Kada se nasmiješio i pružio ruku, Chris je prihvatio i osjetio
čelični stisak kakav je i očekivao od bivšeg policajca.

332

— Žao mi je što ste morali voziti ovako daleko, gospodine Kilmere.

—Zovite me Will, doktore. — Kilmer mu pusti ruku. - Ništa zato.

Ionako ne mogu spavati više od tri, četiri sata na noć.

- Mislim da to dođe s godinama, za razliku od tinejdžera koji bi od

dvadeset četiri sata prespavali dvadeset.

- Bio sam vani kad ste zvali s glavnoga ulaza, ali otkako sam došao to je
prvi put da ste se pokazali pa sam htio vidjeti hoće li netko nešto
poduzeti.
- Valjda ne mislite da je netko stvarno vani?

- Prema onome što mi je Alex rekla, rekao bih da je realno očekivati

nevolje.

- Ako je netko vani, zar Vas ne bi vidio da ste došli?

- Došao sam pješice - kaza Will. - Prilično sam tih, kada pazim na to.
Ostavio sam auto kod onog velikog restorana, a u na- prtnjači imam
naočale za gledanje u mraku.

Nastupi neugodna tišina. — Mogu li Vam ponuditi nešto za piće? —

upita Chris. — Baš sam htio pojesti sendvič.

- Ne bih Vas htio smetati.

- Možete nas čuvati iznutra isto kao izvana, je li tako? Uzmite

naprtnjaču, a ja ću Vam napraviti sendvič. Možete mi reći zašto Alex
Morse nije luda.

Kilmer se tiho nasmije. — Teško je odbiti ovakvu ponudu. Odmah se

vraćam.

Chris se vratio u kuhinju ostavivši za sobom otvorena vrata. Prije nego

što je zgotovio drugi sendvič s puretinom i švicarskim sirom, u kuhinji
mu se pridruži Kilmer. Detektiv je na pod spustio maskirnu naprtnjaču i
sjeo na barski stolac pokraj pulta. Chris mu gurne tanjur, otvori Coronu i
da je detektivu. Kilmerove oči zasjaše kad je ugledao pivo.
- Hvala, doktore. Prilično je vruće za svibanj.

Chris kimne i vrati se svom sendviču.

- Imate lijepu kuću - kaza Kilmer - ali čujem da se selite.

- Ženina zamisao. Mora biti u trendu. Valjda.

Kilmer popije još jedan gutljaj piva, a onda se baci na sendvič.

- Znači, radili ste s Alexinim ocem? - započe Chris.

- Točno. Prvo u policiji, a onda u našoj detektivskoj agenciji. Kada bi

zagustilo, nije bilo boljeg od njega.

- Nedavno je ubijen?
334

-Je, točno. Pokušavao je pomoći ljudima u nevolji, što ne začuđuje.

- Čujem da u Jacksonu ima puno zločina.

—Puno? Uzmite onaj Jackson u kojem sam odrastao i usporedite ga s

današnjim, to je kao zemlja i nebo. Počelo je osamdesetih godina s
drogom. Stanovnici žive kao u ludnici. Sada kada nema Jima, sumnjam
da ću još dugo ostati ondje. Zatvorit ću agenciju i idem u mirovinu, u
Virginiju.
 Chris kimne. — Alex poznajete čitav život?

Kilmerove oči zaiskriše. - Otkad se rodila. Najveća fakinka koju sam

ikada vidio. Barata oružjem od osme, a pametna! - Kilmer zakima
glavom. Kada je imala četrnaest, pokraj nje sam se osjećao glup, a i mnogi
drugi.

Chris se nasmije. - Što je s njenom teorijom o ubojstvima?

Kilmer stisne usta i uzdahne. - Ne znam ni sam što bih mislio. Stručna
stvar svega toga nadilazi moje mogućnosti, ali reći ću Vam jedno, radio
sam na ubojstvima dulje nego što bi itko trebao raditi i mislim da je puno
više ljudi ubijeno kada je bilo riječi o rastavi nego što se zna pa čak i
sumnja, osobito dok još forenzika nije bila ono što je danas. Imao sam
puno slučajeva u kojima sam jednostavno znao da je suprug ubio svoju
ženu, a izveo je to tako da izgleda kao nesretni slučaj. Isto tako, znao sam
da se radi o seksualnom zlostavljanju kada sam majku i kćeri našao nad
tijelom mrtvoga supruga. Međutim, rastava je puno češća od zlostavljanja
djeteta. Kilmer se odjednom zbunio. — Gledajte, samo zato što je Alex
nešto otkrila ne znači da mislim da Vam žena želi nešto napraviti. Ovdje
sam jer Alex radim uslugu.

— Razumijem. Poznajem Alex tek nekoliko dana, ali jasno mi je zašto

je toliko volite. - Chris popije gutljaj piva. - Međutim pitao sam se je li u
stanju upravljati sobom s obzirom na to da je u posljednjih nekoliko
mjeseci toliko toga prošla.

Kilmer podigne obrvu kao da razmatra tu mogućnost. — Prošla je svašta,

točno. Možda ne znate najstrašniji dio. Mislim daje Alex voljela toga tipa
koji je ubijen onaj dan kada je pogođena. Samo što je bio oženjen, a ona
nije od onih koje bi razorile obitelj. Zato je taj dan bio osobito težak. Za
otprilike pet sekundi izgubila je pola lica i čovjeka kojeg je voljela. Peče ju
savjest što gaje voljela i što je zbog nje ubijen. Puno ljudi slomilo bi se pod
takvim pritiskom. Međutim, Alex je, uz svog oca, jedina osoba koju sam
ikada upoznao koja ne bi izgubila vezu sa stvarnošću. — Kilmer i Chris se
pogledaše. - Ako misli da ste u opasnosti, čuvajte se. Nije došla ovamo na
Vas gubiti vrijeme.

Kilmerovo naborano lice bilo je grubo zbog godina pušenja, a trbuh

mu je vjerojatno narastao jer je godinama obavljajući policijski nadzor jeo
nezdravu hranu. Koliko je godina života izgubio zato što je izabrao takav
život? Hoće li Alex izgledati tako grubo kada će imati sedamdeset? Činilo
mu se malo vjerojatno iako su rane na licu već djelomično vodile tome.

— Dobro — kaza Chris, dignuvši se i odnijevši svoj tanjur u sudoper

—ja ću uskoro u krpe. Možete noćas spavati u kući. Tamo na kraju
hodnika je gostinjska soba.

— Gdje je dječak? — upita Kilmer.

336

-Zaspao je u dnevnoj sobi. — Chris pokaže prstom: — Vidite ono

svjetlo tamo? Sada ću ga ugasiti.

— Ako se probudi i vidi me, što da mu kažem?

— Neće. Ali ako se probudi, samo dođite po mene.

Kada je Chris pružio ruku prema vrhu hladnjaka, odjednom mu nešto

padne na pamet. Uzeo je svoju tridesetosmicu i kaza: — Gospodine
Kilmere, imate li kakve isprave?
 Kilmer ga je dugo gledao, potom kimne, ode do svoje naprtnja- če i
gurne ruku u nju. Chris osjeti napetost, kao da se priprema na
prolijevanje krvi, ali Kilmer izvadi samo svoj novčanik. Pokaže Chrisu
mississipijsku vozačku dozvolu. Dobroćudno lice na njoj odgovaralo je
čovjeku pred njim.

— Pogledajte ovo — feče Kilmer otvorivši plastični omot za slike. —

Ovo je Alex u mlađim danima, sa mnom i Jimom.

Chris spusti pogled na tri lika stisnuta ispod nečega što je izgledalo
kao kakav zaklon od jake zime. Stisnuta između dvojice zgodnih
muškaraca u najboljim godinama, stajala je djevojka čije su ruke bile
obavijene oko vrata crnog labradora. Njen osmijeh otkrivao je da nema
dva zuba, a oči su joj sjale kao da u njima ne može biti više sreće nego što
je u tom trenutku bilo. Unatoč mladosti, Chris je vidio naznake žene u
koju će se Alex u budućnosti pretvoriti.

Kilmer izvadi sliku i otkrije drugu na kojoj je Alex mogla biti

maturantica. Bila je stisnuta između istih muškaraca, sad starija i
odjevena u tamno odijelo. Na slici su bile i dvije žene, prave žene iz
Mississippija, s previše šminke i širokih, iskrenih osmijeha.

— Zar nije posebna? — kaza Kilmer.

-Imate li djece, Wille?

Stariji čovjek gutne. — Imali smo djevojčicu, godinu dana mlađu od

Alex. Izgubili smo je kad se noću vraćala s Alexine maturalne zabave.
Pijani vozač. Nakon toga... mislim da je Alex zauzela njeno mjesto u mom
srcu. — Kilmer zaklopi novčanik, vrati se do pulta i ispije ostatak piva.
 — Žao mi je — reče Chris.

- Takav je život - stoički će Kilmer. - Ima svojih dobrih i loših strana.

Idite u krevet, doktore. Nemojte se ni za što brinuti! Pazit ću na Vas.

Chris stisne detektivu ruku, a onda pođe hodnikom prema spavaćoj

sobi. — Hvala na sendviču — vikne Kilmer.

Chris mahne, zaustavi se i uđe u kućnu kinodvoranu. Ben je još

jednako disao, ali uspio se zaplesti u plahtu. Chris je pokušao zamisliti
poziv kakav je Will Kilmer primio one davne noći, ali nije mogao. Dok je
gledao Benovo nježno lice, pomisli na bol koju bi kod dječaka izazvala
spoznaja da mu majka nije onakva osoba za kakvu su obojica vjerovali da
je. Moleći Boga za čudo u koje više nije vjerovao, Chris tiho zatvori vrata i
ode u svoju sobu.

338
 31.POGLAVLJE

Eldon Tarver stajao je u dubokoj sjeni ispod niskih obješenih grana crnike
i gledao kako se u kući na brežuljku gase svjetla. Njegov motocikl ležao je
skriven u blizini autoceste. Na podu pokraj njegovih nogu ležala je
naprtnjača. Dan je proveo u lovačkom kampu Chickamauga u Okrugu
Jefferson čekajući da padne noć. Svašta je napravio tijekom dana, ali
jedno nije, nije odgovorio na pozive Andrewa Ruska.

Kada je prošlu noć stigao i ovdje našao ženu, prvo je pomislio daje
pogriješio kuću. Žena je trebala otići iz grada, no kada je provjerio
koordinate na svom GPS-u, točno su se poklapale s njegovim podacima.
Primaknuo se bliže, dovoljno blizu da dobro vidi ženu i usporedi je sa
slikama u svojoj naprtnjači. Nije odgovarala. Ipak, odgovarala je slici
pohranjenoj duboko u Eldonovoj glavi, slici koju je nakratko vidio u
Fennellovu dosjeu koji je dobio od Ruska. Žena u kući bila je specijalna
agentica Alexandra Morse, sestra Grace Fennell. Njena nazočnost ovdje,
razgovor s njegovom sljedećom metom, bila je toliko znakovita da se
umalo uspaničio. Međutim, život ga je naučio očekivati neočekivano.

Mislio je da će Morseova biti laka lovina, unatoč svoj obuci koju je

vjerojatno prošla u FBI-ju. Uostalom, bila je pregovarač u talačkim
krizama, a ne operativac. Ipak, kada ju je pokušao ubiti, borila se kao sam
vrag. Nije bio siguran namjerava li je ubiti sve dok se nije našao tri metra
od nje. Ubiti agenta FBI-ja nije mala stvar. Ustanove dugo pamte i Ured
ne zaboravlja takve događaje. Međutim, njeni postupci, amaterski
pokušaj da ga prevari skretanjem na prilazni put, Eldonu je potvrdilo
jednu stvar. Morseova je sama. Nema potporu. Ni ovdje ni igdje. Ipak,
očitala mu je bolnu bukvicu i gotovo ga razotkrila.
 Greg Bes

Večeras mu se činilo daje bolje što je preživjela. Da je Alex Morse skončala

pod tom nadstrešnicom, stotinu agenata FBI-ja sjatilo bi se u ovaj mali
kutak Mississippija. Sada je imao vremena obaviti sve za glatki bijeg.

Eldon prebaci naprtnjaču preko ramena i polako krene uzbrdo. Kada

se približio kući, skrenuo je desno, obišao gusto posađene azaleje i došao
do skupine rashladnih uređaja koji su hladili kuću. Proučio je nacrte koje
je dobio od Ruska, sve dok nije upoznao kuću, iznutra i izvana. Na
primjer, znao je koji rashladni uređaji hlade koji dio kuće i ukoro će to
iskoristiti. Nastavio je kružiti oko kuće, prošavši pokraj maloga vanjskog
bazena s toplom vodom, potom velikog bazena, a zatim do natkrivenog
prolaza koji je vodio do ostave. Postojala je mala opasnost da će ga iza
zamračenih prozora unutra netko vidjeti, ali šesto čulo govorilo mu je da
je siguran. Ušavši brzo u ostavu, izvukao je pokretne stube i popeo se u
potkrovlje. Odatle je mogao doći na tavan kuće.

Nakon što je kroz uzak prolaz provukao široka ramena, ušao je među
gusto poredane kose krovne nosače i grede. Hodajući oprezno po
gredama, prešao je dvanaest metara koji su ga dijelili od cijevi što ju je
tražio. Prekopavši po naprtnjači, izvadio je plinsku masku i čvrsto je
stavio na nos i usta. Potom je na oči namjestio nepropusne naočale. Kada
je navukao kirurške rukavice, Eldon pruži ruku u naprtnjaču i izvadi
teški duguljasti spremnik. Izgledao je kao boca s ugljičnim dioksidom
kojim su se klinci koristili za punjenje pušaka za paintball76. Po gredama
je raširio debeli gumeni podmetač kako bi ublažio vibracije. Tada je
malom ručnom bušilicom izbušio rupu u cijevi, nakon što je preko rupe
položio tanki komad gume, uzeo je spremnik i šiljastim vrškom prošao
kroz gumu i rupu te stvorio brtvu. Kada se uvjerio da je sve dobro
namjestio, duboko je udahnuo i otvorio pipac na spremniku.

76 označujući ih kuglicama koje sadržavaju boju iz markera

Tiho šištanje koje je slijedilo pružilo mu je nevjerojatno zadovoljstvo. Za
dvije minute, oba muškarca i dječak bit će bez svijesti. Ostat će tako sve
do jutra, dugo nakon što Eldon napusti kuću. Plin iz spremnika nije se
mogao nabaviti u Sjedinjenim Državama, osim ako kupac nije bila
američka vlada. Dr. Tarveru nabavio ga je Edward Biddle, dugogodišnji
znanac. Biddle je nekoć bio vojni časnik povezan s projektom na kojem je
radio dr. Tarver, a danas je Biddle rukovoditelj velike tvrtke koja za
Sjedinjene Države obavlja osjetljive ugovore vezane za obranu. Plin je bio
sredstvo slično onome kojim su se Rusi koristili pri pokušaju oslobađanja
sedam stotina talaca koje su teroristi zatočili u moskovskom kazalištu. U
tome slučaju, malo ljudi umrlo je od toga plina, uglavnom stariji, a
količina plina nije bila točno izračunata. Za razliku od Rusa, dr. Tarver
točno je znao što radi.

Dvije minute sjedio je potpuno mirno, onda se povukao dublje na

tavan do pomičnih ljestava iznad garderobe uz glavnu spavaću sobu.
Toliko se uzdao u plin, da večeras nije sa sobom uzeo vatreno oružje.
Neregistrirano oružje najbrži je put prema uhićenju pri slučajnom
nadzoru prometa. Uhvativši se rukama za stropnu gredu, nogama je
gurnuo pomične ljestve, a kada su se otvorile, odnio je naprtnjaču u
garderobu i izvadio aluminijsku termosicu. U njoj su bile dvije
pripremljene šprice. Jedna je sadržavala mješavinu kortikosteroida koji će
oslabiti imunosni sustav, a druga je sadržavala otopinu na kojoj je dr.
Tarver godinama radio. Zapravo, dvadeset godina, ako se uzme u obzir i
istraživanje koje je išlo s tim. Za tu otopinu, međutim, trebalo mu je
godinu dana. Bila je drukčija od onih koje je upotrijebio kod drugih
žrtava. Eldon je zato bio uzbuđen. Bio je osobito oprezan, a njegov oprez
nije mogla umanjiti ni činjenica da mu je to bio posljednji posao. U to nije
bilo nimalo sumnje. Ili mu je Rusk lagao, ili je bio budala. Bez obzira na
to, tu vezu treba prekinuti. Međutim, bilo je nekih stvari koje je Eldon
prije toga trebao učiniti. Neke će biti neugodne, ali ne ova. Ovo je nešto
što je jako dugo čekao.
 Greg Bes

Ušao je u glavnu spavaću sobu, a da se nije niti trudio biti tih. Dr.
Shepard ležao je na svojoj strani kreveta, otvorenih usta više nego što je to
bilo normalno, ali nakon plina to je bilo uobičajeno. Dr. Tarver u glavi
snimi krevet kako bi bio siguran da će na odlasku sve ostaviti točno
onako kako je našao. Tada je šprice stavio na komodu, skinuo pokrivač sa
Sheparda i okrenuo internista na trbuh.

Dr. Tarver je iz džepa uzeo malu LED svjetiljku, upalio je, a potom s
komode uzeo injekciju steroida. Kleknuvši Shepardu medu noge, skinuo
mu je bokserice i gurnuo jednu polovinu stražnjice na stranu otkrivši
anus. Zubima držeći svetiljku, otvorio je liječniku anus toliko da umetne
iglu, a onda ubrizgao Steroide dva centimetra unutar otvora. Dr. Shepard
nije se niti pomaknuo. Eldon ponovi postupak s drugom otopinom, ali u
posljednji trenutak, donji dio Shepardova tijela trgne se u spontanom
grčenju mišića. Eldonova igla zabola se na ulazu u debelo crijevo. Velika
pogreška, ali sada kada je rupica već napravljena, nije bilo svrhe izvaditi
iglu i tražiti dublje mjesto. Oklijevao je prije nego je pritisnuo klip. Danas
je nekoliko puta razmišljao o tome kako će izvesti svoj zahvat. Znao je da
će dječak biti u kući, a kako je bilo vrlo vjerojatno da će morati skratiti
svoje istraživanje, dječak je činio savršenu priliku. Eldon nije pripremio
dovoljno otopine da bi je ubrizgao i dr. Shepardu i njegovu sinu, ali
predosjećaj mu je govorio da bi je trebalo biti dosta. S druge strane,
mladenački imunosni sustav mogao bi biti dovoljno snažan da se odupre
virusu. Odustavši od nepoznanica, Eldon pritisne klip do kraja šprice i
ubrizga Shepardu cijelu količinu.

Dječak će živjeti.

Eldon okrene Sheparda natrag na bok, navuče na njega pokrivač,

potom spremi sve u naprtnjaču i brzo se spusti niz hodnik. Dječaka je
našao na trosjedu u kućnoj kinodvorani. Iznenadio se kada je našao
starijeg čovjeka kako u radnoj sobi spava na ležaljci s tri prazne pivske
boce pokraj sebe. Izvadi mobitel iz naprtnjače i usmjeri mali objektiv na
neznančevo lice pa ga poslika. Potom ugura ruku u neznančev stražnji
džep i izvadi novčanik.

Eldon se ogleda po sobi. Uz noge Williama Kilmera, oslonjena na

dvosjed, stajala je maskirna naprtnjača. Kada je otvorio naprtnjaču, od
srca mu se počela širiti čudna napetost. Unutra su bili pištolj, teleskop,
bočica suzavca i lisičine. Eldonu je trebalo nekoliko minuta da se pribere,
ali sve je stavio na isto mjesto onako kako je bilo prije nego što je stigao.

Izašao je iz kuće po ljestvama u garderobi, dignuo ih i vratio se do

cijevi gdje je ljepljivom vrpcom začepio cijev. Deset minuta nakon što je
Shepardu dao injekcije, hitao je kroz šumu prema autocesti. Izgubio se
osjećaj veselja koji je osjećao unutra, zamijenili su ga briga, ljutnja pa čak i
strah.

Večeras se sve promijenilo.

Alex je sjedila u svojoj hotelskoj sobi u Washingtonu, laktova oslonjenih

na stol, pošto je popila Avian i vino koje je naručila u sobu. Satima je
zurila u računalo, u strahu da ne prečuje zvuk koji će joj javiti da se Jamie
priključio na MSN. Zvonce se još nije oglasilo, ali ne zato što nešto nije
radilo. Koji god razlog bio, Jamie se jednostavno nije priključio. Razlog je
mogao biti vrlo jednostavan, recimo u Jacksonu je nestalo struje, ali Alex
se nije mogla natjerati da u to povjeruje. S obzirom na to što joj je Jamie
rekao pri njihovu posljednjem videorazgovoru, bojala se da je iz očaja
možda pokušao nešto...

Na primjer, pobjeći.
 Greg Bes

Prije pola sata, slomila se i nazvala kućni telefon Billa Fennella. Ima
pravo razgovarati sa svojim nećakom (namjeravala je reći to Billu po
svaku cijenu), ali nije imala priliku. Javila joj se govorna pošta.

Bacila je pogled na hotelski krevet razmišljajući o tome da legne. Rano

ujutro ima razgovor s ljudima iz Ureda za profesionalni nadzor pa mora
što bolje izgledati. Pribrana. Pouzdana. Vrijedna povjerenja FBI-ja. Ma!
Neće propustiti priliku da razgovara s Jamiejem.

Ni govora, ni slučajno.

32.POGLAVLJE

Imate li dovoljno konca? — pitala je sestra.

- Mislim, da — rekao je Chris završavajući posljednji od dvadeset tri

šava. Razderana ruka na stolu pod njegovim svjetlom pripadala je
pedesetogodišnjem majstoru po imenu Curtis Johne- se, krupnom
muškarcu u zamrljanim hlačama s naramenicama, okrugle glave koji je
vječito žvakao duhan. Prije jedan sat, gospodin Johnese, koristeći se
stolnom pilom, zaradio je petnaest centimetara dugačku ranu na
podlaktici. Od pamtivijeka bio je običaj da dođe u ordinaciju Toma Cagea
kako bi ga sašio radije nego da ide na hitnu, što bi bilo četiri puta skuplje i
trajalo bi četiri puta dulje. Johnese bi više volio daje to napravio dr. Cage,
ali Tom je došao u Chrisovu ordinaciju i molio ga da on sašije ranu. Tom
je uz brojne druge kronične bolesti imao i psorijatični artritis77, a uz

77 1 Reumatološka bolest (bolest zglobova) koju prate psorijatične kožne lezije

(crvena, suha, ljuskava koža), može zahvatiti kralježnicu, šake, ramena, laktove, stopala, koljena ili gležnjeve
nedavno otkrivenu mrenu na oku, nije se osjećao sposobnim za tako
precizan posao.

Chris odloži forceps78, makne papirnati prekrivač s ruke i provjeri

svoj rad. Dok je gledao, probode ga snažan bol u zatiljku. Otkako se jutros
probudio na mahove je osjećao taj bol, a bio je tako jak da je popio tri
Advila. Čudno, bol se pojačavao, umjesto smanjivao. Isprva je mislio da je
to glavobolja zbog napetosti, Thora se sutra trebala vratiti i najvjerojatnije
će se posvađati kada se sretnu, ali bolovi nisu popuštali, kao da su
naviještali mogućnost povišene tjelesne temperature.

- Dobro izgleda, gospodine Johnese - rekao je trljajući vrat. - Pričekajte

da Vam Holly da injekciju protiv tetanusa pa možete kući. Dođite za
tjedan dana da Vam izvadim konce.

Johnese se nasmijao i rekao: — Puno Vam hvala, doktore. Doktor Cage je

dobro, zar ne?

- Dobro je. Samo smo danas zatrpani.

Majstor Johanese je promatrao svoju osunčanu podlakticu dok mu je

Holly stavljala zavoj. — To je dobar posao za mladog čovjeka. Samo ga se
držite i slušajte doktora Cagea pa će sve biti dobro.

- Slažem se s Vama - kaza Chris potapšavši ga po leđima.

Chris je izašao iz operacijske dvorane, otišao u svoju ordinaciju i za

sobom zatvorio vrata. Sjeo je na stolac i palčevima počeo masirati
sljepoočice, potom je pokušao opustiti mišiće na zatiljku. To mu nije

78 Kirurška hvataljka
 Greg Bes

pomoglo. Otvorio je ladicu i uzevši još jedan Advil, povećao dozu na

osam stotina miligrama.

- To bi trebalo biti dovoljno — promrmlja.

Namjeravao je nazvati Sveučilišni medicinski centar i pokušati

razgovarati s dvojicom liječnika koje je Pete Connolly spomenuo, ali sada
nije bio raspoložen za to. Naslonio se na stolac sjetivši se Benova straha
kada je našao Willa Kilmera koji je čvrsto spavao na ležaljci u radnoj sobi.
Ben je otrčao u Chrisovu sobu i drmanjem ga probudio. Međutim, kada je
Chris objasnio da je Kilmer daljnji rođak kojije na putu za Floridu
prolazio kroz grad (a kad je Ben vidio da tata nije zabrinut), dječak je
zaboravio na to i počeo se spremati za školu. Kilmer se duboko ispričao i
brzo napustio kuću.

Na putu do škole, Ben je rekao Chrisu da je pokraj ležaljke »strica Willa«

vidio tri prazne pivske boce. Chris nije vidio boce, ali je pretpostavljao da
je Kilmer zaspao prije nego što je stigao do go- stinjske sobe. Nije baš neki
pas čuvar, pomisli ogorčeno. Upitno je bilo samo to što će reći Thori ako
Ben spomene njihova posjetitelja.

- Doktore Sheparde? — Hollyn glas prene ga iz sanjarenja kao hitac.

Kadaje poskočio u stolcu, počeo se pitati ima li možda migrenu. Nikada

prije nije je imao, ali činilo mu se da velika osjetljivost na svjetlo i zvukove
upućuje na takvo što. — Što je, Holly?

- Pacijenti Vas čekaju u sve četiri sobe za pregled.

Chris protrlja oči i teško uzdahne. — Idem.

-Jeste li dobro? — pitala je, prekršivši profesionalni odnos, za što ionako
nije previše marila.

- Jesam. Samo me boli glava.

Sestra kimne. - Pokušat ću ravnomjerno rasporediti posao.

Chris teškom mukom ustane sa stolca, uzme stetoskop i izađe u

hodnik. Između svoje ordinacije i prve sobe za pregled osjeti suosjećanje
prema Alex. Vjerojatno upravo sada gleda kako joj karijera odlazi u
vjetar. Bilo mu je žao što ne može ništa učiniti da joj pomogne. Kada bi
barem bila strpljiva, možda bi mogao. Međutim, Alex je tako dugo bila
pod pritiskom da vjerojatno kod nje strpljenje nije dolazilo u obzir.

Baš kao što je učinio onaj dan kada je upoznao Alex, iz metalnog
držača na vratima Chris izvadi karton i uđe u sobu za pregled. Nije ga
čekala tajanstvena žena s ožiljkom na licu nego muškarac od sto četrdeset
kilograma s pilonidalnom cistom79. Chris se usiljeno namiješi,
pripremivši se za nadolazeći smrad i prione poslu.

Alex je sjedila na stolcu s ravnim naslonom pred prosudbenom ko-

misijom Ureda za profesionalnu odgovornost. Za dugačkim stolom bila
su dva muškarca i jedna žena, s tim da su muškarci ženi sjedili svaki s
jedne strane. Na početku postupka, predstavili su se, ali Alex nije
obraćala pozornost na njihova imena. Ono što će danas reći neće
promijeniti ishod ovog saslušanja, a sudjelovanjem u njihovoj sitnoj
komediji samo će se još više poniziti.

79 Promjena u trtičnom području, u procijepu medu gluteusima, karakterizirana bolnim upalnim pojavama praćenih
gnojnim iscjetkom
 Greg Bes

Gotovo ni jedan agent FBI-ja nije završio karijeru bez nekoliko

procjena UPO-a. Obično se to događalo zbog manjih povreda pravila
službe, a ponekad i zbog neprovjerenih glasina koje su ljubomorni kolege
agenti anonimno dostavili UPO-u (bila je to tako uobičajena pojava daje u
žargonu dobila poseban naziv kaj- lanje). Današnje saslušanje, međutim,
bilo je drukčije. U očima UPO-a jedan od najtežih prekršaja bilo je
»pomanjkanje iskrenosti«, što je značilo prevaru bilo koje vrste i u bilo
kojoj mjeri koju je učinio neki agent, uključujući nevažno zatajivanje
nečega. Prema tim mjerilima, Alex je počinila teške povrede dužnosti. Još
joj nisu naredili da se podvrgne ispitivanju na poligrafu, ali morala je
prisegnuti da će govoriti istinu.

Jedan od muških službenika prepričao je optužbe koje je protiv nje

podnio pomoćnik zamjenika direktora Dodson, a onda je - radi bolje
procjene — dodao još nekoliko tehničkih pojedinosti. Uglavnom, sve je
bilo nejasno, dok žena nije pokazala prijepis prijeteće poruke koju je Alex,
bijesna što su je pozvali u Washington, jučer poslala Andrewu Rusku.
Nije imala pojma kako je Mark Dodson došao u posjed te poruke, ali bila
je dovoljno iskusna da ne pita. Činovnici iza stola ionako joj ništa ne bi
rekli. Međutim, sada su došli do onog dijela postupka koji nije mogla
zanemariti.

— Specijalna agentice Morse — rekla je žena - imate li što reći u svoju

obranu, prije nego što završimo ovo saslušanje?

— Ne, gospođo.

Žena se namrštila kao stroga nadstojnica samostana, a onda se tiho

posavjetovala s kolegama. Stenografkinja je sjedila za stolom s Alexine
desne strane. Alex je kratila vrijeme proučavajući njene cipele. Imale su
niske pete, marke Nine West ili možda Kenneth Coles, ako nije bila baš
rastrošna, ali još su bile daleko od blahni- kica koje su krasile noge
kravetine iz UPO-a za stolom. Neodmjerena članica washingtonskog
UOP-a, talijanskom je kožom pokazivala svoje ambicije.

— Specijalna agentice Morse - rekla je žena — ishod ovog uvodnog

saslušanja Vaša je suspenzija sa svih dužnosti sve dok Vaš slučaj i
službeno ne bude riješen. Predat ćete svoje isprave i oružje, a sve daljnje
veze s Uredom održavat ćete preko odvjetnika.

Alex nije ništa rekla.

Žena pogleda stenografkinju. — Ovo što ću sada reći nije službeno.

Stenografkinja digne prste sa stroja.

— S obzirom na Vaše izvrsne ocjene — rekla je žena u cipelama

Manola Blahnika — izuzmemo li, naravno, nemio događaj u Narodnoj
banci, neobično mi je žao što smo morali poduzeti ovakve mjere. Koliko
sam obaviještena, bilo je pokušaja da se postigne nagodba i onda ne biste
bili suspendirani.

Alex je šutke pretrpjela znakovitu tišinu koja je slijedila nakon te

primjedbe. Troje činovnika, kako joj se činilo, cijelu su vječnost gledali u
nju. Sigurno su se pitali kako netko svojevoljno može otići iz agencije
kojoj su oni posvetili svoj život.

— Žao mi je što se niste odlučili za pogodnosti koje nudi njihova

ponuda - rekla je žena.
 Greg Bes

Alex s poda digne torbu, izvadi iskaznicu FBI-ja i glock, potom krene
naprijed i oboje stavi na stol.

— Ovo se ne predaje nama — rekla je žena. — To se predaje u

prizemlju.

Alex se okrene i ode do vrata, ostavljajući ih otvorena za sobom.

Bilo kako bilo, sada je slobodna.

Chris je pregledavao muškarca sa srčanim tegobama kada na vrata

pokuca Jane i pozove ga na telefon.

— Zove tajnica Sv. Stjepana, doktore. Osnovne škole. Nevjerojatno koliko

se Chris prestrašio. — Radi se o Benu? Zar

se nešto dogodilo?

— Ništa strašno. Samo glavobolja, ali tako jaka da želi kući.

— Glavobolja? - ponovi Chris. — I ja imam glavobolju. - Došao je do

recepcije i uzeo telefon koji mu je Jane pružila.

— Doktore Sheparde? Ovdje Annie iz Sv. Stjepana. Ben cijelo jutro ima
glavobolju, mislim da je tako jaka da bi trebao otići kući. Znam da Vaša
žena nije u gradu stoga sam nazvala ordinaciju.
U ovome gradu svi sve znaju. — Ima li poremećaj vida ili nešto slično?

— Mislim da nema. Znam samo to da je za vrijeme odmora došao do

mene, a Ben to ne bi učinio da ga doista ne boli.

— Stižem. Molim Vas, zadržite ga u svom uredu dok ne dođem. Je li

sada kod Vas?

— Ovdje je.

— Tata - rekao je drhtavi glas.

— Hej, mali. Boli te glava?

— Aha. Jako.

— Odmah dolazim po tebe.

— Kamo ćeš me odvesti? Mame nema doma.

— Možeš ostati u mojoj ordinaciji. Gospođica Holly će se pobrinuti za

tebe. Dobro?

— Dobro. - Olakšanje u Benovu glasu bilo je očito.

Chris prekine vezu i pođe prema svojoj ordinaciji. Tada je stao,

promijenio smjer i niz hodnik se spustio do ordinacije Toma Cagea.
Sjedobradi liječnik upravo se pozdravljao s prodavačem lijekova.

— Oprostite, ljudi — ubaci se Chris. — Tom, moram hitno u školu po

Bena. Ima jaku glavobolju. Možeš li preuzeti posao dok me nema? Sobe
za pregled su mi pune.

— Nema problema. Idi.

Chris se pokušavao sjetiti tko je u kojoj sobi. - U broju tri je gospodin

Deakins. Srce mu ne radi kako treba. U četvorci je Ruth Ellen Green s
dijabetičkom neuropatijom80...

— Reći će mi što ih muči — rekao je Tom uz osmijeh. — Ti Se pobrini za

Bena.

Kada je Chris Tomu stisnuo ruku, prodavač lijekova reče: — Jeste li Vi tip
koji je udario Shanea Lansinga?

80 Oštećenje živaca u dijabetičara

80 Lijek koji ulazi u grupu nesteroidnih protuupalnih lijekova, koristi se za ublažavanje simptoma artritisa, primarne
dismenoreje, groznice, te kao analgetik, osobito kod upale
Chris se zacrvenio. On i Tom nisu još razgovarali o tome, iako je Tom već
sigurno čuo za to. - Male nesuglasice. Ništa važno.

Prodavač lijekova ispruži ruku. - Ma, dajte da Vam stisnem ruku. Mrzim
tog uobraženoga gada.

Bio je to opasan razgovor za-osobu na dužnosti, osobito pred dvojicom

liječnika, ali čovjek je znao da Tom nije od onih koji će mu zamjeriti.

— Rekao bih da je Lansing to zaslužio — kaza Tom prisno namignuvši

Chrisu. - Pustite čovjeka da ide, Tony.

Prodavač lijekova se naceri i povuče ruku.

Dok je Chris išao hodnikom, čuo je kako prodavač lijekova nagovara

Toma da propisuje lijek koji je taj dan nudio.

— Znate mene, Tony — smijao se dr. Cage. - Voljan sam prihvatiti sve
lijekove koje mi date badava, ali svojim pacijentima propisat ću najjeftiniji
lijek koji će im pomoći.

Chris se nasmijao i ušao u svoju ordinaciju po ključeve. Na stolu je

žmirkao Alexin mobitel. U posljednjih petnaest minuta ostavila je tri
glasovne poruke. Dok je išao prema kamionetu, nazove je.

— Chrise? - javila se.

— Da, što je?

 Greg Iles

—Ja sam prošlost.

— Dobili ste otkaz? — pitao je ne vjerujući.

— Čeka se konačno rješenje moga slučaja, Međutim, načelno, od sada

sam građanska osoba, baš kao i Vi.

Sranje. - Što ćete napraviti?

— Trebala bih ostati u glavnome gradu.

— Niste li rekli da ondje imate stan?

-Jesam, ali ne želim ići onamo. Ne mogu.

— Što želite?
354

— Želim se vratiti u Mississippi i nastaviti raditi na slučaju.

— Što Vas sprječava?

— Nadziru moje kreditne kartice. Vjerojatno i moj mobitel, iako ne

znaju da imam ovaj.

Chris je ušao u kamionet, izašao s parkirališta i skrenuo na Bulevar

Jeffersona Davisa razmišljajući brzo. - Kada najranije možete poletjeti?
— Mogu otići ravno u zrakoplovnu luku.

— Onda ću Vam ja kupiti kartu, odnosno, reći ću svojoj tajnici da to

napravi.

— Chrise, Vi...

— Bez rasprave, dobro? Želite li letjeti u Baton Rouge ili Jackson?

—Jackson. Neprestano ima letova za onamo.

— Mogu doći po Vas — rekao je razmišljajući o dva sata vožnje u

jednom smjeru - ali unajmit ću Vam auto.

— Hvala Vam, Chrise. Ne znam što bih učinila. Je li se Will sinoć

pojavio?

—Je. Dobro smo se složili. — Mislio je dodati, popio je tri piva i zaspao u
mojoj radnoj sobi, ali Alex je i bez toga imala težak dan. — Will ima jako
dobro mišljenje o Vama. Nazovite me kada sletite, dobro?

— Hoću.

Prekinuo je i pritisnuo papučicu gasa krenuvši na jug prema Sv.

Stjepanu. Nije se mogao sjetiti kada je Ben posljednji put imao glavobolju.
Nije se mogao sjetiti ni kada ju je on posljednji put imao. Ovakva
podudarnost gotovo nikada nije slučajna.
 33.POGLAVLJE

Samo s ručnikom omotanim oko čvrstih bedara, Andrew Rusk otvorio je

staklena vrata parne kupelji Raquet kluba i ušao u gotovo neprobojni
oblak vodene pare. Iza njega zaposlenik kluba na vrata je objesio natpis
NE ULAZITI, ZATVORENO ZBOG POPRAVAKA. Andrew rukom
mahne kroz oblak nastojeći rastjerati paru kako bi ugledao svoj glavni
zgoditak, Carsona G. Barnetta.

— Rusk? — rekao je duboki glas, tih i nimalo dobre volje.

— Da — uzvratio je. - Carsone?

— U kutu sam. Tu pokraj ovog vražjeg kamenja. Prije kojeg trena

gotovo sam opekao pimpek.

Prema prikrivenoj ljutnji u naftaševu glasu, Rusk je znao da će ovo biti

naporan sastanak, samo što ljutnja nije loš znak. Ljutnja znači da Barnett
razmišlja o tome da ide dalje; uostalom, došao je na sastanak. Rusk se
morao riješiti pare. Morao se uvjeriti da Barnett nije ozvučen.

Otišao je u kut iz kojeg je došao Barnettov glas i kleknuo pokraj stroja koji
je nadzirao količinu pare. Zrak je bio zasićen mirisom eukaliptusa. Na
koncu ugleda kontrolnu ručicu i vrati je na 50 posto.

Kada je ustao, ugledao je Barnettovo lice buldoga koje je lebdjelo u pari.

Čovjekova usta bila su čvrsto stisnuta, a kroz maglu gledao je Ruska
zažarena pogleda.
— Razmišljao sam o onome što ste rekli — promrmljao je Barnett.

Rusk je kimnuo, ali ništa nije rekao.

— Momče, imate muda.

Rusk i dalje nije odgovarao.

— Pretpostavljam da ste to naslijedili od oca. On ih je također imao.

— Ima ih još.

- Pretpostavljam da nisam prvi koji je čuo prijedlog koji ste mi iznijeli.

Rusk odmahne glavom.

- Danas baš niste razgovorljivi. Maca Vam je popapala jezik?

- Molim Vas, gospodine Barnette, biste li htjeli stati pokraj vrata?

- Molim? — Glas mu je bio sumnjičav. Potom odgovori: — Aha.

Krupan čovjek ustane i pođe do prozirnoga zraka uz vrata.

- Hoćete li maknuti ručnik?

- Sranje - gunđao je Barnett. Skinuo je ručnik i ostao stajati sijevajući
pogledom. Ruskov pogled brzo prijeđe gore-dolje preko naftaševa
zdepasta tijela.

- Hoćete vidjeti gdje sam ga opekao? — pitao je.

- Molim Vas, hoćete li se okrenuti?

Barnett je to učinio.

- Hvala. — Rusk se sjetio kako je njemu bilo neugodno kada ga je

Eldon Tarver natjerao da se svuče. — Gospodine Barnett, iznenadili biste
se koji su sve ljudi već čuli moj prijedlog, a još bi se više iznenadili kada
biste čuli tko gaje sve prihvatio.

- Netko koga poznajem? — Barnett se popeo do najviše klupe.

- Da, gospodine.

- Pa, ako je tako, recite mi što Vas moram pitati?

Rusk je čekao nekoliko trenutaka kako se sve skupa ne bi činilo

prejednostavno. Tada je rekao: - Koliko će me to stajati?

- Sveca mu — promrmljao je Barnett smješkajući se tiho. - Ne mogu

vjerovati.

- Ljudska priroda. Uvijek ista stvar.

- Pretpostavljam. Koji je Vaš odgovor?

- Moj odgovor je »Što vas briga«. Još će biti puno manje od polovine
Vaše cjelokupne imovine.

- Ipak jako skupo, kladim se.

- O, da, zaboljet će Vas - prizna Rusk - ali puno manje od onoga bez
čega biste ostali da ste odabrali drugi put.

- Znate, date li ovakav prijedlog krivom čovjeku, mogao bi Vas uvaliti

u velika govna.

—To se još nije dogodilo. Znam prilično dobro procijeniti ljud- »ku
narav.

—Znate dobro procijeniti ljudsku narav — ponovi Barnett. -

Razgovaramo o jako nemoralnoj stvari, ali nitko ne može reći da nije
sama to tražila.

Rusk je sjedio u tišini. Nije razmišljao o Carsonu G. Barnettu i njegovoj

ženi osuđenoj na smrt. Razmišljao je o liječniku Eldonu Tarveru. Nije
uspio doći do Tarvera još od njihova sastanka u lovištu prije sedamdeset
dva sata. Kako je obećao, Tarver je isključio opasnost koja je dolazila od
Williama Braida. Međutim, vjerojatno je nešto napravio i Alex Morse.
Zašto bi mu inače Morseova poslala onu prijeteću poruku? Rusk je imao
osjećaj da je ispravno postupio što je poruku proslijedio Uredu. Njegove
veze u FBI-ju prikazale su Morseovu kao odmetnutu agenticu koja već
ima velike poteškoće zbog neuspjeha u Narodnoj banci i koja u Hoovero-
voj zgradi ima moćne neprijatelje. Ured kao takav, njemu i Tarveru nije
značio opasnost, ugrožavala ih im je opsjednuta Morseova koja djeluje
sama. Svaka dodatna optužba koju joj može natovariti na leđa pridonijet
će tome da prije slomi kičmu. Uzrujavalo ga je što ne može stupiti u vezu
s Tarverom, ali nije si mogao dopustiti da mu Barnett pobjegne. Za ovaj
posao mogli su zaraditi dva do četiri puta više nego što je bilo uobičajeno.
Samo mora postići dogovor. Da bi se to dogodilo, mora riješiti pitanje
vremena. Nekima je to bio razlog odustanka. Drugima nije. Barnett se
doimao kao naprasit čovjek, ali moguće je da ga iznenadi svojim
strpljenjem.

— Što radite? — pitao je Barnett. — Izgledate kao da ste se prepustili

sanjarenju.

-Pretpostavljam da ste odlučili ići dalje? - pitao je Rusk.

-Prvo bih volio čuti još neke pojedinosti.

Bilo je to uobičajeno pitanje, ali ono izazove slike porote koja sluša
snimljeno svjedočanstvo.

-GospodineBarnette, jeste li što se tiče ove stvari stupili u vezu s bilo

kojim pravnim tijelima?

— Sveca mu, nisam.

- Dobro. Nešto Vam mora biti jasno. Nitko neće ubiti Vašu ženu.
Umrijet će prirodnim putem. Razumijete?

Nastupi dugotrajna tišina. - Valjda. Kako brzo će se to dogoditi?

— Ne brzo. Želite li brzo, unajmite crnca iz zapadnog dijela Jacksona.
Za tri mjeseca ste u zatvoru Parchmanu.

— Onda, kako brzo?

— Vjerojatni rok je od dvanaest do osamnaest mjeseci.

— Isuse.

— Ako može biti ranije, bit će. Međutim, morate se pripremiti na toliko
čekanja.

Barnett je polagano kimao.

-Još nešto. Neće biti ugodno.

— Koliko ružno?

Rusk nije volio rabiti riječ pizda ako nije morao. — Očito, riječ je o
smrtonosnoj bolesti. Nije nužno da će biti jako bolno, ali treba snage da se
sve to izdrži.

— Što je s pravnom stranom cijele stvari? S rastavom i svime što ide uz

to?

— Neće biti rastave. Neće biti nikakve pravne strane. Nakon današnjeg
dana, Vi i ja više se nikada nećemo sastati. Za tjedan dana, ispred kluba
Annandale ostavit ću srebrni Chevrolet Impa- lu. U prtljažniku ćete naći
veliku omotnicu s tiskanim uputama o načinu plaćanja. Plaća se na više
načina, ali u Vašem slučaju, bit će to u nebrušenim dijamantima.

Barnett je izgledao kao da će nešto pitati, ali Rusk digne ruku.

— Sve će biti u uputama. Kada uzmete omotnicu, u prtljažniku ćete

ostaviti kutiju. U njoj će biti preslika cjelokupne povijesti bolesti Vaše
žene, uključujući sve što možete naći o jednim i drugim djedovima i
bakama, kopije svih ključeva koji igraju važnu ulogu u životu Vaše žene:
automobila, kuća, sefa u banci, kućnog sefa, kutija s nakitom; nacrti Vaše
kuće, šifra sigurnosnog sustava i sve lozinke za pristup računalima, isto
tako, tjedni raspored Vaše žene, uključujući sva planirana putovanja u
sljedeća tri mjeseca, ukratko, u toj kutiji mora biti sve što je usko
povezano sa životom Vaše žene. Razumijete?

Prestrašena lica, Barnett je zurio u njega. Konačno mu je sve postalo jasno.

— Želite da joj držim ruke dok Vi u nju zabijate nož.

— To je stvar Vas i Vaše savjesti, gospodine Barnette. Imate li bilo

kakve dvojbe, recite ih sada i sve ćemo prekinuti. Želim biti jasan. Složite
li se da nastavimo, više nema povratka. Od trenutka kada odete iz ove
zgrade, bit ćete pod nadzorom, kako bi moja sigurnost i sigurnost mog
suradnika bile zajamčene. — Rusk duboko udahne vlažan i zagušljiv
zrak. - Želite li malo vremena za razmišljanje o odgovoru?

Barnett je rukama pokrio lice. Tamna kosa zalijepila mu se za glavu, a

krupna ramena kao da su mu drhtala. Rusk se pitao nije li li bio previše
nasrtljiv. Ponekad je mogućeg kupca znao ponuditi čajem pokazujući da
suosjeća s njim, ali zbog straha da Tarveru ne prekipi od bijesa, nije za to
imao strpljenja.
 — Koliko bi trajao razvod? - pitao je Barnett slomljenim glasom.

— Pristane li Vaša žena na razvod zbog nepomirljivih razlika, šezdeset

dana. Ako ne, mogao bi trajati vječno.

— Neće pristati - rekao je utučenim glasom.

— Došli smo do trenutka kada Vas ne mogu savjetovati, Carso- ne.

Niste li sigurni, možemo pustiti da kutija pokaže Vašu odluku. Ako je za
tjedan dana kutija ondje, znam da nastavljamo. Ako je nema, znam da je
obrnuto.

— Što će biti ako odete po kutiju, a naiđete na šerifa koji Vas čeka
pokraj auta? — pitao je Barnett čvršćim glasom.

— Bilo bi šteta Vaših blizanaka.

Barnett je sišao s klupe brže nego što se Rusk uspio snaći. Naf- taš ga je
tresnuo o zid i rukom kao čeličnom kandžom zgrabio ga za vrat. Rusk je
bio petnaest centimetara viši od Barnetta, ali bijesni sjaj u naftaševim
očima nesumnjivo je pokazivao da bi bio u stanju odvjetniku iščupati
srce, odluči li to učiniti.

— To nije prijetnja — krkljao je Rusk. - Samo sam Vas htio upozoriti da

moji suradnici nisu ljudi koje možete prevariti.

Prošlo je dvadeset sekundi prije nego što je Barnett popustio stisak.

— Znači li to da ili ne? — pitao je Rusk trljajući grkljan.

 —Nešto moram učiniti - rekao je Barnett. — Valjda je to to. Neću se
odreći jedine žene na svijetu koja mi može donijeti malo mira.

Nije se više imalo što reći. Rusk je znao da mu ne treba pružiti ruku,
ovako bezbožan posao ne potvrđuje se stiskom ruke. Ljubazno je kimnuo
Barnettu, a onda posegnuo za kvakom.

- Kako ću ući u auto? — pitao je Barnett. — U impalu?

- Na odlasku odavde ostavit ću rezervni ključ na prednjem lijevom

kotaču Vašega auta.

- Znate kojim sam vozilom došao?

- Hummerom — reče Rusk.

- Crvenim - objasni Barnett.

Na izlasku Rusk podigne ruku pokazavši mu da zna.

 34.POGLAVLJE

Prvi sat leta kojim se vraćala, Alex je provela u šoku, ispijajući votku i
prisjećajući se događaja iz svoje prekinute karijere. 'Osjećaj da je sada s
vanjske strane, da više nije igrač u kritičnim događajima u zemlji, shrvao
ju je. Međutim, negdje iznad istočnog Tennesseeja, shvatila je da više ne
može ostati isključena iz svega. Nakon što su domaćice zrakoplova
završile s posluživanjem pića, nagnula se prema prozoru i kradomice
uključila mobitel, pazeći jednim okom da je tko ne vidi. Bilo je to
protuzakonito, a više nije imala FBI-jevu iskaznicu koju je mogla pokazati
tražeći poseban tretman. Mobitel se napokon priključio na mrežu i
pokaže joj da ima tri glasovne poruke. Skrovito stavi mobitel na uho i
nazove govornu poštu.

Prva poruka bila je od Willa Kilmera: - Mala, mislio sam da ćemo se

jutros čuti. Budući da nismo, pretpostavljam da su vijesti loše. Samo ne
smiješ dopustiti da te to slomi. Oko četiri ujutro, moj čovjek u
Greenwoodu, snimio je Thoru Shepard i onog kirurga in flagranti. Šaljem
isječak toga filmića na tvoje računalo, a jednu snimku na mobitel. U
Greenwoodu nema ni znaka od An- drewa Ruska ni bilo kojeg drugog
sumnjivca, ali, mala, taj video je nevjerojatan. Žao mi je tvog doktora.
Simpatičan je. U svakom slučaju, nadam se da griješim u vezi sa
saslušanjem. Dovući se doma. Mama ti se još drži. Svima nam nedostaješ.

Alex naizmjence preplaviše valovi olakšanja i tuge, ali nije imala

vremena razmišljati o tome. Druga poruka bila je od recepcionarke Chrisa
Sheparda, obavijest o unajmljivanju auta koji će joj trebati u Jacksonu.
Zapisala ju je na poleđinu FBI-jeve posjetnice koju je izvadila iz torbe, a
onda se naslonila na prozor.
 Greg Iles

Kada je čula glas s treće poruke, zamalo joj je stalo srce. Govornik je
bio John Kaiser, jedan od najboljih operativaca u cijelom FBI-ju. Kaiser je
nekoliko godina radio na nizu ubojstava pri

Odjelu za istražiteljsku potporu u Quanticu u Virginiji, ali prije nekoliko

godina, na vlastiti zahtjev, vratio se na prijašnju dužnost. Duboko cijenjen
u cijelom Uredu, Kaiser je protekle dvije godine proveo u New Yorku,
gdje je riješio jedno ubojstvo povezano s umjetničkim krugovima što je
postalo svjetska vijest. Prije deset dana, kada je prvi put shvatila o čemu
bi se moglo raditi, Alex je pokušala doći do Kaisera, ali nije joj odgovarao
na pozive. Agenti ispostave u New Orleansu tvrdili su da je na duljem
odmoru sa ženom, ratnom fotografkinjom Jordan Glass, pa je Alex
odustala.

— Alex, ovdje John — rekao je Kaiser. — Javljam ti se tek danas, jer

sam bio na tajnom zadatku. Proteklih šest tjedana nisam se čak mogao
javiti ni Jordan. Kada sam čuo tvoje poruke, nisam mogao vjerovati. Htio
bih čuti što još imaš. Imaš moj broj mobitela. Nazovi me u bilo koje
vrijeme.
366

Alex se trudila uspostaviti nadzor nad osjećajima koji su počeli bujati u

njoj. Osjetila je takvo olakšanje da su joj suze navrle na oči. Međutim, tada
joj strašna stvar pade na pamet, Kaiser je tu poruku vjerojatno ostavio
prije saslušanja na kojem je suspendirana.

Klonula je na sjedištu i lijevom rukom pokrila lice. Ako je željela nečiju

pomoć, ondaje to bio Kaiser. Ne samo to, bio je njen dužnik.

Prije dvije godine, dvojica krim-istražitelja iz New Orleansa, pod

istragom za ubojstvo, uzela su Kaisera za taoca. Desetljećima je policija
New Orleansa onemogućavana u radu zbog velikog mita da je diljem
zemlje i sam grad došao na loš glas. Početkom devedesetih, nekoliko
murjaka Crescent Cityja optuženo je za ubojstvo, a policijske poslove u
gradu gotovo je preuzela savezna vlada. Deset godina poslije, korupcija je
još bila duboko ukorijenjena. Kaiser je bio za petama nekim detektivima
koji su olakšavali dotok teških droga u grad, kada je jedan od doušnika
na sastanak u Francusku četvrt došao ozvučen. Otkrili su ga, a Kaiser je
upao kako bi spriječio da doušnika ubiju. Sam Kaiser postao je taoc, a
detektivi su se zabarikadirali u jednome stanu u Ulici Royal. U to vrijeme,
Alex je bila na dodatnoj obuci u Atlanti, ali njen ugled u Uredu tada je bio
na vrhuncu. Službenim zrakoplovom doletjela je u zračnu luku
Lakefront, koja je u susjedstvu neworleanske podružnice, odakle su je
hitno osobnim automobilom jednog specijalnog agenta prevezli u
Francusku četvrt. Pregovori su trajali samo sedam sati, ali njen psihološki
dvoboj s poremećenim detektivima pokazao se najnapornijim u cijeloj
karijeri. Dva puta tijekom te teške kušnje, vjerovala je da će Kaiser biti
smaknut, a jednom je čak povjerovala da je mrtav. Poslije je saznala da je
jedan od detektiva Kaiseru uz glavu držao prislonjen pištolj i malo ga za-
mahnuvši opalio zbog čega je agent FBI-ja trajno izgubio sluh, ali sačuvao
je život. Kaiser je slušao cijele pregovore i sve zasluge što je ostao živ
pripisivao je Alex. Dvojica agenata još su služili kaznu koja je proizašla iz
dogovora kojim je završio taj nemili događaj.

Dok je Alex razmišljala o Kaiseru, shvati da se na njen mobitel učitava

digitalna fotografija. Kada je učitavanje završilo, krajnje usredotočeno
proučila je mali zaslon. Iako je rezolucija bila slaba, na slici se vidjela naga
plavokosa žena kako stoji laktovima naslonjena na ogradu balkona, dok
se nag muškarac straga stišće uz nju. Žena je nesumnjivo bila Thora
Shepard. Balkon je imao tamno sivi odsjaj, kao da je napravljen od čelika,
a prema izgledu, Alex je imala osjećaj da se radi o hotelu Alluvianu. Ako
je obična fotografija tako izražajna, kako će tek gledanje filma djelovati na
Thorina muža?

Nekoliko je puta duboko udahnula, a onda nazvala Johna Kaisera.

 Greg Iles

— Kaiser — odgovorio je.

—John, ovdje Alex Morse.

Nije odmah odgovorio. Potom je rekao: — Čuo sam što se jutros

dogodilo. Žao mi je.

— Nije moj dan, amigo.

— Nešto je sjebano kada se događaju ovakve stvari.

— Bojim se da jedino ti tako razmišljaš.

— Sumnjam. Namjeravaš li prekinuti rad na svom slučaju?

Oklijevala je. - Hoćeš li podnijeti izvještaj o ovome što ću ti danas reći?

368

— Znaš da neću.

— Ne mogu stati, Johne. Znam da imam pravo, a sada to vjeruje i

doktor koji je sljedeća meta. Bio je sumnjičav na početku, ali sada zna.
Ovaj slučaj je ludnica. Nećeš vjerovati o kakvom je zločinu riječ. Radi se o
udruženom radu — odvjetnika i medicinskog radnika - a ubijaju ljude
tako što ih zaraze rakom.

— Rakom? - tiho će Kaiser. — Alex, jesi li sigurna?

Ona sklopi oči. - Sto posto.

— Koji je motiv?

— Mislim različit kod svakog zločinca, ali u osnovi, radi se o odvjetniku

koji se bavi razvodima i bogatim klijentima štedi milijune dolara tako što
im ubije bračnoga druga.

Nasta dugačka tišina. - Što točno hoćeš da ja napravim?

— Ne bi smio napraviti ništa.

Kroz eter se začuo trpak smijeh. — Recimo da to ne znam. Što bi tada

htjela da napravim?

—Jesi li sada u New Orleansu?

-Si.

— Odvezi se u Jackson u Mississippiju. Sada sam na putu onamo, letim.

I, da, Ured ne zna.

— Što ćemo raditi na tome sastanku?

— Htjela bih da upoznaš toga liječnika. Poslušaj njega, a onda poslušaj

mene. Trebam tvoju pamet, Johne. Tvoje iskustvo u rješavanju ubojstava.
To je tri sata autom. Molim te, reci da ćeš doći.
 Greg Iles

Nakon duge tišine, Kaiser reče: - Gdje hoćeš da se nađemo?

Alex predloži Cabot Lodge u blizini Sveučilišnoga medicinskog centra,

Kaiser kaza da ništa ne može obećati, ali da će nastpjati biti ondje, potom
prekine.

Ohrabrena mogućnošću Kaiserove pomoći, krenula je nazvati Chrisa.

Tada se sjetila fotografije na balkonu. Čim čuje da postoji, Chris će htjeti
vidjeti video. Što će napraviti kada ga vidi? Odvesti se u ordinaciju
Shanea Lansinga i ubiti Boga u njemu? Napiti se i povući u sebe sav
očajan? Vidjela je muškarce koji su reagirali i ovako, i onako, a nikako nije
mogla predvidjeti što će se dogoditi. Naravno, može »zaboraviti« na sliku
kada zamoli Chrisa da se sastane s Kaiserom, ali to će poslije platiti. Ne...
treba pustiti Chrisa da se odmah suči s boli. Tako će, kada stigne u
Jackson, biti čvrsto zagrijan za to da uhvate Andrewa Ruska i njegova
suradnika. Alex se ponovno osvrne po kabini, a onda nazove Willa
Kilmera.

370
 35. POGLAVLJE

Kada je zazvonio mobitel, Chris i Ben sjedili su na kožnom dvosjedu u

njegovoj ordinaciji. Chris je popio osam stotina miligrama ibuprofena1, a
još mu je bubnjalo u glavi. Benu je bilo jednako loše. Chris se počeo
brinuti da su se možda otrovali hranom, ali nijedan od njih nije imao
gastro-intestinalne tegobe.

- To je onaj bolnički mobitel — rekao je Ben. — Nećeš se javiti?

Iskreno, Chris nije bio raspoložen za to. Međutim, kako Alex

nikako još nije mogla sletjeti u Jackson, sigurno se radi o važnom pozivu.

- Dr. Shepard — rekao je zbog Bena.

- Chris - kaza Alex - moram razgovarati s Vama. Jeste li sami?

- Samo malo. — Dodirne Bena po koljenu. — Lezi ovdje. Ugasit ću

svjetlo pa idem u kupaonicu razgovarati. Dobro?

Ben malodušno kimne.

Chris ugasi svjetlo i uđe u svoju privatnu kupaonicu. - Dobro, da čujem.

- Will mi je prije nekoliko minuta poslao jednu digitalnu fotografiju. To

je zamrznuta slika skinuta s videosnimke. Vjerojatno sada šalje video na
 Greg Iles

Vašu elektroničku poštu. Radi se o nečemu što ne biste htjeli vidjeti, ali
što morate vidjeti.

- O čemu se radi? - pitao je, a od straha mu se zgrčila utroba.

- Snimljeno je prošlu noć u hotelu Alluvianu.

Chris bi najradije opsovao, ali Ben bi i kroz vrata prepoznao ljutnju u

njegovu glasu. Pogleda se u kupaonskom zrcalu. Oči su mu izgledale kao
oči neznanca. — Dobro, hvala — čuo se kako govori. — Pogledat ću svoju
elektroničku poštu.

— Možete li ostati na telefonu dok to radite?

Protrlja zatiljak na dnu bolne glave. — Radije ne. Još nešto?

— Da. Voljela bih da poslijepodne dođete u Jackson. Ako ne prije, onda

372
večeras.

— Zašto?

— Da se sastanete s jednim agentom FBI-ja. Zove se John Kaiser. On će

nam pomoći.

— Tko je on?

-Jedan od najboljih agenata u Uredu. Kaiser je stručnjak za masovna

ubojstva.
— Zašto bi Vama pomagao? Mislio sam da su Vas otpustili.

— Hoće, ali Kaiser je moj veliki dužnik. Samo pogledate taj video,
Chrise. Kada to vidite, poželjet ćete nešto napraviti. Najbolje što možete
jest da dođete u Jackson. Dugujete to sebi i Benu.

— Ne mogu nikamo otići, čak i da hoću. Ben je bolestan. Morao sam

otići u školu po njega.

— Što mu je?

— Ima glavobolju. Jaku.

Nastade stanka. — Prije ste mi rekli da i Vas boli glava, niste li?

— Da. Od jutros.

-Hm.

— Alex, moram ići. — Chris prekine, stavi mobitel u džep i izađe iz

kupaonice.

— Tko je to bio? — upita Ben.

—Jedan liječnik iz New Yorka od kojega sam tražio savjet u vezi s jednim
slučajem.
 Greg Iles

— Liječnica?

Chris je ponekad zaboravljao da djeca imaju puno istančanija osjetila u

odnosu prema odraslima. - Točno. Kako tvoja glava?

-1 dalje boli. Kamo hoće da odeš?

— U Jackson. Pacijenta sam poslao onamo.

Ben je zamišljeno gledao. - Možemo li sada kući?

— Ne još, mali. — Chris sjedne pokraj njega i pogleda čuvar zaslona na

svom računalu. Prikazivao je Bena kako u jednoj prošlogodišnjoj utakmici
osvaja bazu. Dječak je od tada narastao deset centimetara i dobio pet
kilograma. Chris stisne Bena za ruku.

— Sine, moram ovamo dovesti jednog pacijenta. Odvest ću te u ured

374
gospode Jane. Ondje na njezinu pomoćnom računalu možeš igrati igrice,
dobro?

Ben ravnodušno slegne ramenima.

Chris ga odvede do prijamnog ureda, a onda se vrati u svoju or-

dinaciju. Dok se vraćao, Holly ga je pokušala odvesti u jednu sobu za
pregled, ali podignuo je ruku i odbio poći za njom.

Našavši se ponovno za svojim pisaćim stolom, utipkao je lozinku i

otvorio svoju elektroničku poštu. Najnovija poruka stigla je s adrese
wkilmer@argusoperations.com. Otvorio je poruku u kojoj je samo pisalo:
Zao mije, doktore Sheparde. S poštovanjem, Will Kilmer. Na dnu poruke
nalazio se znak koji je upućivao da se uz poruku nalazi i privitak. Chris se
premišljao bi li spremio poruku na čvrsti disk. Na zaslonu se pojavi mala
vrpca pokazujući da se poruka učitava. Krvni tlak dignuo mu se do neba
kako se oznaka na vrpci pomicala udesno, potom je učitavanje završilo i
on otvori Windows Media Player81.

Sjedio je s kažiprstom postavljenim iznad miša bolno svjestan da će

mu otvaranje ovog dokumenta zauvijek promijeniti život. Osjećao se kao
pacijent koji u strahu sjedi na dvosjedu ispred njegova stola, bojeći se
pitati kakvi su nalazi koje liječnik drži u ruci. Međutim, ni u jednom
slučaju nema koristi od odgode. Ništa neće postići, a puno toga može
izgubiti.

-Jebi ga — promrmlja i otvori dokument.

81 Besplatni multimedijalni softver koji omogućava korisnicima pregledavanje multimedijalnog audio i videosadržaja,
organizaciju glazbene kolekcije i još mnogo toga
 Prvo je vidio samo čeličnu balkonsku ogradu, po svemu sudeći,
unutar nekoga zatvorenog dvorišta, snimljenu odozdo s dvanaestak
metara udaljenosti. Iza ograde vidio se napola otvoren francuski prozor.
Iz zvučnika Chrisova računala čulo se cvrčanje cvrčaka, ali drugih
zvukova nije bilo. Možda zujanje rashladnog uređaja. Potom tišinu
razbije ženski smijeh, od čega se Chrisu sledila duša. Znao je čak i prije
nego što ju je vidio. Prigušeni ženski glas bunio se zbog nečega, ali ne
previše ozbiljno. Tada se prozor otvorio prema unutra, a Thora je
poletjela prema balkonskoj ogradi kao da je bila gurnuta.

Bila je potpuno naga.

Skvičući kao šiparica na muškom striptizu, pokušavala je pobjeći

natrag unutra, ali na vratima se prepriječio muškarac kojega je skrivala
sjena. Uhvatio ju je za ruke i okrenuo natrag prema ogradi. Kada je na
balkon izašao Shane Lansing, s penisom koji mu je stršao u zrak, Chrisove
ruke stisnu se u šake. Prije nego što se Thora uspjela okrenuti, zgrabio ju
je za bokove i straga navalio na nju. Dahtalaje, još jedanput zaskvičala, a
onda se čvrsto primila za ogradu spremna za njegov nalet. Mišići su joj se
napeli kada je otrpjela ono što se ubrzo pretvorilo u divljačke nasrtaje,
usta su joj se objesila, oči zamalo iskočile. Chris ju je vidio takvu u
posljednjim metrima maratona kada su na kušnji bile granice njene izdr-
žljivosti. Roktala je u skladu s udarcima Lansingovih bedara, a lice joj je
bilo više životinjsko nego ljudsko. Kada je počela stenjati, a njeno gotovo
mačje zavijanje odzvanjati zidovima dvorišta, Chris zabrinuto pogleda
prema vratima svoje ordinacije. Pružio je ruku kako bi utišao zvuk, ali
prije nego što mu je to uspjelo, Lansing rukom pokrije Thori usta, povuče
joj glavu prema natrag i počne joj nabijati čvrsti trbuh na ogradu. Dok je
Chris čekao neizbježan vrhunac, val mučnine iznenada nadjača šok koji
ga je držao prikovana za stolac. Skočio je i otrčao u svoju kupaonicu, gdje
se srušio na koljena i u zahodsku školjku izbacio ono što je ostalo od
ručka.
 — Doktore Sheparde? - pozvao je ženski glas. Bila je to Holly, njegova
medicinska sestra.

Kada se vratio za svoj stol, zaslon je, hvala Bogu, bio zacrnjen. — Što
je? — pitao je znajući da mu je lice vjerojatno crveno od jada.

—Je li Vam dobro?

-Je, uđi.

Ustao je i vratio se u kupaonicu gdje je smočio ručnik i obrisao lice. —

Samo sam malo umoran.

- Ne krivim Vas. Sav taj bejzbol noću. Ja sam isto kao prebijena.

Kada se Chris okrenuo, Holly je sjedila pred njegovim računalom

hladeći se časopisom. Da je kliknula mišem, počeo bi se vrtjeti video s
balkona. Došao je iza nje i stisnuo za ramena, što ju je iznenadilo, ali zbog
čega se isto tako brže dignula sa stolca. Na umu mu je bilo samo to da se
što prije vrati u taj stolac kako bi isključio mogućnost ponovnog
prikazivanja te noćne more.

— Tražim nalaze gospode Young — rekla je Holly. - Jeste li ih vidjeli?

-Ne.

Proučavala gaje u tišini. Potom je, oklijevajući, rekla: - Nancy je

završila rendgenske snimke gospodina Martina. Već vas dosta dugo čeka
u prostoriji tri.
 -Dolazim! — odbrusi Chris.

Holly je zinula. Okrenula se i izašla bez riječi.

Neki vrag ga je tjerao da ponovno pusti filmić, ali uspio se tome

othrvati. Glava mu je bila puna prizora koji su sezali sve u doba kada je
prvi put ugledao Thoru Rayner na poslu u Bolnici sv. Katarine. Video koji
se sada nalazio na njegovu čvrstom disku činio se neshvatljiv u svjetlu
svega onoga što su od toga dana napravili. Kako je žena koja je tako
brižno njegovala svog umirućeg muža mogla tako olako prevariti
muškarca koji ju je volio tako jako kao Chris? Kako je mogla odbaciti oca
koji je bio tako čvrsto vezan za njezina sina? Nije to mogao shvatiti.
Neprihvaćanje istine koje se od dolaska Alex Morse polako drobilo,
konačno je ležalo razrušeno pod njegovim nogama. Ipak, nije ga
zamijenio bijes. Prešao je odmah na tugu, koja ga je tako snažno pritiskala
da je potpuno klonuo i bio kao uzet.

Ponovno mu je zvonio mobitel. Alex, naravno. Uzeo je telefon, ali nije se javio,
djetinjasta reakcija. Nije si mogao priuštiti klonulost. Svaki tren, Holly će
ponovno zakucati na njegova vrata. Pacijenti čekaju. Vani ga čeka i Ben, igra se
na računalu, ali više od svega, želi sa svojim tatom otići kući. Svojim tatom,
pomisli Chris. Ja mu nisam tata. Ne pravi. On nije tijelo moga tijela. Zakonski
sam ga posvojio, ali što će se dogoditi tijekom rastave? Znam što bi Ben htio,
koliko god se to činilo ludo. Cakje i Thora njegovo veselje i bolje ocjene pripisivala
tome što sam ja ušao u njegov život. Samo, što će reći sudac'?

Mobitel je prestao zvoniti. Kao da se kreće pod vodom, Chris otvori

sklopivi telefon i pritisne tipku koja će ga spojiti s Alex. Javila se na prvo
zvono.

—Jeste li dobro? — pitala je. — Znam da je bilo gadno gledati to.

-Je-

— Žao mi je, Chrise.

-Je?

— Naravno. Važni ste mi samo Vi i Ben.

— Nije istina. Želite uhvatiti Andrewa Ruska.

Na to je zastala. — Pa, da, ali ne zbog puke želje za osvetom. To je zbog

Grace, zbog Vas i zbog svih onih ljudi čiji životi su uništeni.

Chris nije ništa rekao. Čekao je nova uvjeravanja, ali nije ih bilo. Alex je
također čekala u tišini. Baš se spremao progovoriti kada je rekla: -
Napravite što hoćete samo, molim Vas, nemojte reći Thori što znate.

— Nemojte se brinuti! Već smo razgovarali o tome.

— Sada je drukčije. Nije li? Slušajte me, Chrise! Pretpostavljam da želite

da Ben ostane živjeti s Vama, kada sve ovo završi.

Šutio je i dalje.

— Znate, ja nisam samo agentica FBI-ja. Ja sam i pravnica. Najbolji put

da dobijete skrbništvo nad Benom je taj da se pobrinete da Thora bude
kažnjena za pokušaj ubojstva.
Preplavi ga bijes. — Trebao bih pomoći Benu tako da mu majku strpam u
zatvor?

-Jednom riječju, da.

— To je krasno, Alex.

— Ima još nešto. Nešto što me plaši.

-Što?

-I Vi, i Ben imate glavobolju, točno?

-Je.

— Ima je i stric Will. Jaku.

Chris razmisli o tome.

— Ima je od jutros - nastavi Alex. Popio je aspirin, ali ne prolazi.

U Chrisovoj glavi nastane čudno komešanje.

—Jeste li me čuli?

— Čuo sam Vas.

— Što mislite?

— Ne sviđa mi se to.

— Menise čini da je takva slučajnost nemoguća. Samo, nije mi jasno što

se moglo dogoditi. Mislim, Will je cijelu noć pazio na Vas, zar ne?

— Cijelu noć spavao je na mojoj ležaljci.

— Molim?.

— Popio je tri piva i samo se ugasio.

— Sranje.

U Chrisovoj glavi iznenada se stvori sllika Alexine sobe u Days Innu,

ranjene koraljne zmije koja se svija u kupaonici, uginule mačke koja leži
na podu. - Alex, ima li nešto što bih trebao znati, a što mi niste rekli?

Još jedna stanka.

— Prokletstvo, što mi tajite?

— Ništa. Samo...

— Recite mi!
 —Ponovno sam razgovarala s Willom, malo prije nego što sam Vas
nazvala. Njegov detektiv otkrio je kako je Lansing išao amo- tamo. U
mjesnoj zračnoj luci postoji mala čarter služba. Uglavnom za zaprašivanje
usjeva, ali mjesni farmeri rabe je za let u Memphis ili Huston i slično.
Lansing je prije nekoliko dana nazvao iz Natcheza i dogovorio letove iz
Natcheske zračne luke do Gre- enwooda i natrag. Polijeće kada padne
mrak, a vraća se prije zore. Ide amo-tamo...

— Kako bi do besvijesti ševio Thoru.

— Da, recimo to tako.

-Je li njena prijateljica uopće ondje? Laura Canning?

—Je. Ona je pokriva.

Chris lupi rukom po stolu. Na površinu je konačno počeo izbijati bijes.

— Pas mater!

— Chrise, čekajte. Samo malo.

— Molim?

— Opet me zove Will. Sigurno je nešto važno.

Ostavila ga je na čekanju. Činilo mu se da čekanje traje cijelu vječnost.

— Chrise? — rekla je kad se ponovno javila.
-Da.

— Ima još toga, i nije dobro.

Duboko u duši, dio njega pripremi se za novost. — Recite.

- Will je provjeravao poslovanje Shanea Lansinga. Znate da se bavi

svime i svačime, je li tako?

-Je. Ima odmorišta za kamione s kockarnicama, restauracije, domove za

starije i nemoćne osobe, svakakva sranja.

- Dakle, čini se da je jednim dijelom vlasnik radiološko-onko- loške

klinike u Meridianu u Mississippiju. Centar za njegu ljudi oboljelih od
raka.

Chris je imao osjećaj da mu je temperatura tijela pala za deset stupnjeva.

384
— Šalite se!

- Ne. Will je to upravo otkrio.

- To znači da Lansing ima pristup...

- Znam. Kuglicama cezija, otopini joda, uređajima za zračenje, svemu.

- Ali... rekli ste mi da ti zločini sežu unatrag pet godina. Točno?

-Je.

- Kako bi onda Lansing mogao biti dio toga? Hoću reći, ako je Thora
otišla Andrewu Rusku tek prije nekoliko tjedana, kako je moguće da je
Rusk u tako kratko vrijeme pronašao Lansinga i unajmio ga da me ubije?
Vremenski okvir ne odgovara.

- Thora nije Ruskov uobičajeni klijent - kaza Alex. - Koliko ja znam,

imao je samo dvije klijentice.

- Stanite - ubaci se Chris. - Red Simmons.

- Točno. Moguće je da se Thora prije tri godine koristila uslugama

Andrewa Ruska da ubije Reda Simmonsa. Ako je tako, onda je s
Andrewom Ruskom prvi put stupila u vezu prije najmanje tri godine, a
moguće i do sedam. Možda je čak preko Ruska upoznala Shanea
Lansinga.

- Samo što Red nije umro od raka.

- Nije ni moja sestra.

Chrisu je u glavi nastala potpuna zbrka, ali ispod razumske razine mozga
događalo se nešto drugo. Strah i bijes pomiješali su se u beznadni očaj, a
jedini izlaz iz toga bilo je poduzimanje nečega. - Što ste rekli, kada će taj
Vaš prijatelj biti u Jacksonu?

- Čim uspije stići — kaza Alex glasom prožetim olakšanjem. —

Krenete li za jedan sat, vjerojatno ćete onamo stići isto kada i Kaiser.

— Dobro.

— Dolazite?
— O, da.

— Hvala vam, Chrise.

— Nemojte mi zahvaljivati. Sada se radi o preživljavanju.

Alex je počela nešto govoriti, ali on prekine i odloži telefon u

ladicu pisaćeg stola. Kada je zatvorio svoju elektroničku poštu, otišao je

na Tomov kraj klinike. Tomova glavna sestra, Melba Price, stajala je
ispred sobe za pregled broj 7. Melba je znala brzo počitati neverbalne
znakove kako kod pacijenata, tako i kod kolega. Zahvaljujući toj vještini,
više od dvadeset godina bila je Tomova desna ruka.

— Moram ga vidjeti, Melba — rekao je Chris. - Što prije.

— Upravo završava. — Dugo ga je promatrala sa strane. — Čula sam za

Vas i doktora Lansinga.

Chris se nakrevelji.

— Ne tiče me se — nastavila je Melba - ali puno ljudi već dugo želi

napraviti to što ste Vi napravili.

Kroz debela drvena vrata začuje se dubok raspoložen glas Toma Cagea.
Chris je čuo škripanje stolca, srdačno pozdravljanje, a onda na hodnik
izađe Tom. Na licu mu se vidjelo iznenađenje. — Bok, štemeru — rekao
je. — Sto se događa?
— Moram razgovarati s tobom.

— Idemo u moju ordinaciju.

Chris odmahne glavom. - Imaš li slobodnu koju sobu za pregled?

Tom pogleda Melbu.

— Broj pet — rekla je.

Chris krene prvi. Nakon što je zatvorio vrata, Tom s očinskom brigom u
očima pogleda svog mlađeg suradnika. — Što se zbiva, Chrise? Nisam te
htio zafrkavati zbog Lansinga, ali on je takav gad.

Chris pogleda svog učitelja, shvativši valjda prvi put koliko je Tom Cage
puno stariji od njega. Tom je počeo obavljati medicinsku praksu 1958.
Odrastao je u vrijeme kada nisu postojali antibiotici, a poživio je toliko da
obavlja praksu u doba PET-CT82- a i genske terapije.

— Trebam te da mi učiniš jednu uslugu, Tom. Ništa nemoj pitati!

Stariji čovjek ozbiljno kimne. — Da čujem.

— Hoću da me pregledaš. Cijelo tijelo.

82 Kombinacija PET-CT skenera predstavlja vodeći napredak u imaging dijagnostici (slikovnoj i funkcionalnoj tehnologiji u
medicini) u otkrivanju bolesti kod pacijenta. Kao što naziv sugerira, kombiniraju se dva skenera — PET (pozitronska
tomografija) koji pokazuje metabolizam i funkciju stanica, tkiva i organa sjedne strane i CT (kompjutorizirana
tomografija) koja pokazuje anatomiju i morfologiju organa, dajući jedinstven prikaz čitavog tijela, s izgledom organa,
njihovim odnosima i funkcijom sugerirajući pri tome patološka odstupanja kako u funkciji tako i u morfologiji.
82 Američki horor film iz 1976. u kojem glavnu ulogu tumači Gregory Peck
— Što tražim? Imaš li kakve simptome?

Tom je razmišljao što bi Chris pomislio da se nađe u takvom položaju.

Većina liječnika u životu posumnja da boluje od neizlječive bolesti. Znaju
previše, vide previše pa čak i najbeznačajniji simptom pobudi strah od
smrtonosne bolesti.

— Imam jaku glavobolju — kaza Chris — ali prava teškoća ne leži u

tome. Imam razlog sumnjati... nešto. Htio bih da sa svjetiljkom pregledaš
svaki centimetar moga tijela. Ako treba, čak i s povećalom.

— Što tražim?

— Sve što nije uobičajeno. Trag igle, modricu, ranicu, malu po- rezotinu.
Želim da počneš od usne šupljine.

Tom ga je dugo gledao. Chris je gotovo vidio pitanja koja su mu se motala

po glavi. Međutim, na kraju je Tom samo rekao: - Svući se i dođi na stol.

Kada je Chris svukao odjeću, Tom je na glavu stavio kožnati remen s

pričvršćenom svjetiljkom. Chris se popeo na stol za pregled i legao na
leđa.

— Moje oči više nisu što su nekad bile — rekao je Tom — ali jučer sam
otkrio melanom, tako sitan da ne možeš vjerovati. Kažeš, da počnem u
ustima?

Chris ih širom otvori.

Tom iz posude izvadi pritiskivao za jezik i upotrijebi ga da Chrisu otkrije
desni i sluznicu. Potom iz ladice izvadi malo zrcalo i tiho psujući, počne
pregledavati Chrisova usta.

— K vragu - promrmlja Tom - kao da sam speleolog.

U znak potvrde, Chris proizvede grleni zvuk.

— Meni izgleda čisto. — Tom izvadi pritiskivač za jezik. - Nemoj

zaboraviti poslije svakog jela koncem očistiti zube.

Chris nije bio raspoložen za zezanciju, ali Tom ga ionako kiselo pogleda.

— Dobro, što sad?

— Pogledaj ispod kose - reče Chris sjetivši se Gregoryja Pecka u Slutnji1.

Dok je Tom pažljivo prelazio preko Chrisova vlasišta, reče: - Ne vidim

ništa osim početka muške ćelavosti.

— Dobro. Sad kožu. Svaki centimetar.

Tom je počeo s Chrisovim vratom pa je krenuo niz trup. — Drago mi je da

nisi dlakava svinja — rekao je pomičući svjetlo preko Chrisova prsnog
koša. — Dobro... sada dolazimo do obiteljskog blaga.

— Svaku pukotinu i nabor. - Chris je osjetio kako mu Tomova ruka u

rukavici podiže mošnje, a onda pregledava spolovilo. — Rupu također.
— Isuse.

Tom ga pregleda ondje, a onda se vrati na leđa. Pogledao je oba pazuha, a

onda prešao na udove.

— Među prstima također.

— Ovo me podsjeća na moje stažiranje — kaza Tom. — Nekoliko

mjeseci radio sam u okružnom zatvoru u Orleansu. Murjaci su tražili od
mene da sumnjivcima gledam između prstiju ne bi li našao tragove
uboda.

— Ista stvar — rekao je Chris okrenuvši se na trbuh.

— Obavimo prvo ono najgore — promrmlja Tom, a Chris osjeti kako mu

hladne ruke razdvajaju guzove. Očekivao je da će ih Tom odmah pustiti,
ali nije.

— Što vidiš?

— Nisam siguran - promrmlja Tom. - Možda izgleda kao mjesto gdje si

dobio injekciju.

Chris je prestao disati. - Ozbiljno govoriš?

— Bojim se, da. Izgleda kao da ti je netko zabio iglu, a ti si se trgnuo.

Znaš, kao prestrašeno dijete? Je, to je sigurno mala modrica.
— Izvan anusa ili unutra?

— Odmah na početku. Ovo je ludo, Chris. Hoćeš li mi reći što se

događa?

Chris je sišao sa stola i navukao hlače. — Moramo pregledati i Bena.

Tom raskolači oči. — Molim?

— Smrtno sam ozbiljan. On je trenutačno u prijamnom uredu. Ben ima

istu glavobolju kao i ja. Reći ćemo da ga moramo pregledati da možda
nema gliste.

Tom je zurio u Chrisa kao da ga zabrinjava je li možda pijan.

— Nisam lud, Tome. Volio bih da jesam. Hoćeš li ostati ovdje sa mnom
dok pregledavam Bena?

Možeš biti sto posto siguran da te neću ostaviti samog s njim, govorio je Tomov
pogled.
*

Chris se dovezao na prilazni put kuće u Elginu, a srce mu je, od bijesa i

straha, snažno lupalo. Pokraj njega na suvozačkom sjedalu stajala je
drvena kutija koju je posudio od jednog radiologa u Bolnici sv. Katarine.
Slika Bena koji leži na leđima na stolu za pregled proganjala ga je više od
Thorina videa na hotelskom balkonu. Sto tražiš, pitao je Ben. Chris je
lagao, a lagao je i Tom da ga pokrije. Međutim, izraz negodovanja na licu
starijeg liječnika nije se mogao sakriti. Tom Cage sumnjao je na nekakvu
tešku nepravilnost, a da je bio na njegovu mjestu, Chris bi vjerojatno
mislio isto. Da prebrode taj dan, morat će se osloniti na povjerenje koje su
izgradili tijekom devet mjeseci zajedničkog rada.

Nakon što je pregledao Bena tražeći tragove koje nije našao, Chris je
vratio Bena recepcionarki na brigu, a on se zatvorio u svoju ordinaciju.
Nije imao pojma kakvu je injekciju primio, ali talno mu se u misli vraćalo
Alexino otkriće da Shane Lansing ima pristup radioaktivnom materijalu.
Tu je još bila i izjava Petea Connollyja da bi zračenje bilo najjednostavniji
način da se kod čo- vjeka izazove rak. S obzirom na te dvije činjenice, što
znači trag igle blizu njegova debelog crijeva? Je li u njega ubrizgana
radioaktivna tekućina? Jesu li u njegov krvotok ubačene radioaktivne
kuglice, toliko male da mogu proći kroz iglu? Pokušavao se sjetiti što je
Connolly govorio o ozračenom taliju koji je upotrebljen za nečije
ubojstvo, ali bilo mu je teško usredotočiti se na to uz strah koji mu je
bujao u grudima.

Na silu uspostavivši nadzor nad sobom, Chris se hodnikom spu- stio

do prostorije s rendgenom i zamolio Nancy Somers, njihovu tehničarku,
da napravi rendgensku snimku srednjeg dijela tijela. Čuvši taj zahtjev,
Nancy ga zbunjeno pogleda, ali nije joj palo na pamet da odbije svog
poslodavca. Chris zgrabi papirnati ogrtač, svuče se pokraj stroja, potom
povuče veliki komad papira i legne na hladan stol. Nancy podesi voltažu
i snimi ga. Dvije minute poslije, Chris je pričvrstio snimku na osvijetljenu
ploču u prostoriji za dijagnostiku.

— Što tražiš? — upita Tom iza njega.

— Preveliku ekspoziciju.

Dok je pregledavao snimku, Chris je jedva govorio. Bojao se da će

vidjeti crne mrlje koje su zbog radioaktivnog zračenja previše osvijetlile
film. Ipak, iako je dobro proučio svaki centimetar filma, nije vidio
nikakvu nepravilnost.

—Meni se čini u redu - kaza Tom. — Ima li to kakve veze s tragom

uboda igle?

Chris kimne. Tada na ramenu osjeti Tomovu ruku.

— Što se događa, sine? Reci mi.

Više nije mogao skrivati. Chris se okrene svom suradniku i reče: —

Tome, netko me pokušava ubiti.

Nakon šokom izazvane tišine, Tom zapita: - Tko?

— Thora.

Stariji čovjek stisne oči. - Možeš li to čime potkrijepiti?

— Ne, ali radim s jednom agenticom FBI-ja kako bih to dokazao.

Tom polagano kimne. — Ima li Shane Lansing kakve veze s tim?

— Mislim da ima. Jesi li znao daje vlasnik dijela radiološko-on-

kološkog centra u Meridianu?
 Dok je Tom odmahivao glavom, Chris zaključi da mozak staroga
liječnika iza tih pametnih očiju radi sto na sat. Neće mu dugo trebati da
zbroji dva i dva.

— Čini mi se da trebaš slobodan dan — kaza Tom.

Chris mu zahvalno stisne ruku, ode po Bena, uzme još neke stvari i
ode s posla. Još je imao jaku glavobolju, ali Benu je počela popuštati.
Dječak je, naravno, htio ostati s tatom, ali Chris je ustrajao na tome da ga
ostavi kod gospođe Johnson. Udovica je čuvala Bena još prije nego što se
Thora udala za Chrisa i voljela ga je kao da je njezin. Obećala je da Ben,
ako treba, može kod nje ostati spavati, Chris samo mora nazvati. Ostavio
je bočicu Advila i jači analgetik ako se Benu vrati glavobolja.

Sada kad je stigao u kuću u Elginu, uletio je unutra s drvenom kutijom

koju je posudio u bolnici. Odjurio je u radionicu, otvorio svoju kutiju s
alatom i izvadio kao britvu oštar kirurški nož. S nožem i kliještima u
jednoj i kutijom u drugoj ruci, otrčao je u glavnu spavaću sobu.

Prvo je s bračnog kreveta skinuo posteljinu i otkrio debeli madrac.

Spustivši glavu samo desetak centimetra od madraca, cijeloga je dobro
pogledao izvana, usredotočivši se osobito na svoju stranu kreveta. Nije
opazio da je išta dirano na njemu, ali to nije ništa značilo. Kleknuvši
pokraj kreveta, otvorio je drvenu kutiju koju je donio iz Sv. Katarine. U
njoj je bio Geigerov brojač posuđen s radiološkog odjela bolnice. Radiolog
mu je rekao da će, osim što mjeri stupanj ozračenosti kada u određenim
okolnostima negdje nešto »iscuri«, brojač služiti za zaštitu civila nakon
nuklearnog napada.

Chris uključi brojač u strahu hoće li čuti kuckanje koje bi značilo

prisutnost radioaktivnosti, ali stroj je samo tiho zujao. Geigerov brojač na
sebi je imao ručku za koju ga se držalo i sondu koja je savitljivom cijevi
bila spojena na njega. Chris je sondom prešao preko cijeloga kreveta, ali
nije čuo nikakvo kuckanje. Odloživ- ši brojač, zabio je nož duboko u
madrac na onome mjestu gdje bi mu inače stajala glava i razrezao ga sve
do nogu. Pomoću kliješta razderao je čvrsto punjenje od pjenaste gume
razbacujući komade po sobi, ali opet ništa nije našao.

Znojan i bijesan, gledao je po sobi. Kamo bi to stavili, pitao se. Gdje bih
bio izložen dovoljnoj količini zračenja? Uzeo je Geigerov brojač i otrčao
niz hodnik do radne sobe, do ležaljke na kojoj je Will Kilmer zahvaljujući
pivu prospavao noć. Nožem je na brzinu razrezao sjedalicu, ali kada je
Chris sondom prešao preko onoga što je ostalo, ništa nije čuo. Tada shvati
da se gotovo nadao izdajničkom kuckanju.

Zašto, pitao se. Zato što nema lošijeg osjećaja od neizvjesnosti.

To je bio problem. Nije imao pojma što znači taj trag uboda igle. Je li
mu netko nešto ubrizgao samo da ga uspava, a onda su mu na neki drugi
način naudili? To bi mogao biti pravi odgovor, jer su i Ben i Kilmer imali
glavobolju. Samo što Chris na Benu nije našao nikakav trag uboda. Ili je
kod Bena mjesto uboda jednostavno uspješno prikriveno? Možda su svi
uspavani na neki drugi način, a jedino Chris je napadnut uz pomoć
potkožne injekcije? Nije mogao znati. Ne, bez temeljitog medicinskog
ispitivanja.

Jedini otrov koji je sam mogao pronaći bila je neka radioaktivna tvar, a
Lansingova veza s radiološkom klinikom u Meridianu povećavala je
vjerojatnost daje sredstvo napada na njega zračenje. Chris se ogledavao
po kuhinji, a mozak mu je ubrzano radio. Je li moguće da se to dogodilo
pod tušem? Povremeno je znao pola sata sjediti na sjedalici ispod tuša,
opuštajući se pod mlazom gotovo vrele vode, ali... Ne, da ondje postave
radioaktivne kuglice, trebali bi izvaditi pločice.
 Tad mu je sinulo: moj kamioneti

Otrčao je u garažu i postavio sondu brojača iznad vozačkoga sjedala u

svom kamionetu. Čuo je samo ravnomjerno zujanje. Dvoumio se bi li ipak
razrezao sjedalo, ali znao je da nema svrhe. Ako je to sjedalo toliko
ozračeno da od toga dobije rak, Geigerov brojač bi to otkrio.

Htio je isključiti uređaj, ali zaustavi ga strah od kojeg se gotovo ukočio.

Nancy je samo slikala njegov trup. Što ako je izvor zračenja postavljen
negdje drugdje? Što ako putuje tijelom? Stojeći u garaži, Chris se svuče do
gola, potom postavi sondu uz stopala i poče je dizati duž svake noge. Što
bi učinio da je uređaj počeo kuckati? Izrezao bi nesretnu kuglicu
kirurškim nožem, ako ne bi bio dovoljno strpljiv da se ponovno odveze u
ordinaciju pa da mu je Tom izvadi pod lokalnom anestezijom. Unatoč
urednoj snimci, bio je napet kada je došao do genitalija i rektuma... Ništa
od kuckanja.

Zamalo nesklon povjerovati u tišinu, nastavio je dizati sondu prema

gore sve dok nije došao do tjemena. Tada isključi uređaj.

Išlo mu je na povraćanje. Dijete u njemu, htjelo je vjerovati da je sve to

obično sranje, da je Alex luda k'o puška. Ipak, Tom je nešto našao. Chris je
vidio kako Shane Lansing na onom balkonu ševi Thoru. Lansing je bio
djelomični vlasnik radiološko-onkološkog centra. Bile su tu i tri
glavobolje; tri, kod troje ljudi, isti dan. To nije mogla biti slučajnost. Nije
mogao pobjeći istini, ubojica Grace Fennell sinoć je ponovno napao.

Chris Shepard bio je njegova žrtva.

 36.POGLAVLJE

Neville Byrd ležao je u svojoj hotelskoj sobi na krevetu i otvorenih usta

zurio u zaslon svog prijenosnog računala. Samozadovoljavao se.
Zahvaljujući teleskopu koji je postavio na krov Marriotta, gledao je
tajnicu Andrewa Ruska kako raširenih nogu i ruku leži na njegovu
pisaćem stolu, a odvjetnik je praši sve u šesnaest. Ovo je bilo znatno bolje
od plaćenog pornića koji se vrtio na televizijskom ekranu. Ovo je bilo
stvarno. Osim toga, sve je snimao na videovrpcu. Podsjeti se da bi za
daljnju uporabu morao napraviti kopiju, prije nego što izvornik preda
doktoru Traveru.

Tajnica je sišla sa stola, okrenula leđa Rusku i nagnula se nad drvo.

397
Rusk ju je uhvatio za bedra, ušao u nju i nastavio navaljivati. Po tome
kako je nabija, pomisli Neville, tip je sigurno ljutit na nju. Čovječe,
nemilosrdno. Neville osobno nikada nije tako jebao. Nije bio siguran bi li
mogao. Rusk je bio od onih ljudi koji stalno vježbaju, daskao je,
planinario, sve. Možda se sve to sranje za vrijeme seksa isplati. Zato što je
ovo bio maraton. Četrdeset pet minuta bez prestanka, čak bez stanke da
popije vodu. Potom je iznenada sve bilo gotovo. Rusk se maknuo od nje i
nestao s ekrana, ostavivši tajnicu da se obriše papirnatim rupčićem i sama
siđe sa stola. Neville je počeo snažno drkati i uz vrisak svršio prije nego
što mu i ona pobjegne.

U svakom slučaju, uskoro se i tajnica šepesajući izgubila s ekrana.

Ponovno se pojavi Rusk, ovaj put potpuno odjeven. Sjeo je za tipkovnicu i
pogledao na sat. Tada je dignuo desnu ruku i počeo raditi s mišem.
Nekoliko klikova, a potom nekoliko udaraca po tipkovnici.
 Neville pogleda drugo računalo, ono na kojem su se očitavali podaci
koje je dobivao pomoću laserske opreme. Tada se počeo smijati. Rusk je
utipkao pi do devete decimale, lozinku koja je Ne- villea oduševila.
Snimao je još nekoliko senkunda, a onda makne tu sliku i zumira Ruskov
monitor. Vidio je nešto što je izgledalo kao crna rupa, ili obzor događaja
oko nje. Potom tu sliku zamijeni naslovnica web-stranice koju je jučer
vidio: EX NIHILO.

—Ju-huuu! - poviče Neville. Jučer je nanjušio EX NIHILO, ali trebao

mu je još jedan dan da potvrdi svoje sumnje. Sada je Andrew Rusk ušao
na dublju razinu te stranice i utipkao drugu lozinku kako bi potvrdio svoj
identitet. Bio je to ključ mehanizma koji je Rusk stvorio radi svoje zaštite.
Neville je došao u iskušenje da se sam prijavi na EX NIHILO pa da malo
pročačka po njemu, ali Traver mu je rekao da ne gubi ni časa. Dok je
pozivao broj koji mu je veterinar dao, došao je u iskušenje da zatraži višu
naknadu. Uostalom, sada on drži karte. Što može izgubiti? Traver je samo
sjedobradi stari veterinar. Ipak... znao je za laser i teleskop. Prosječni
liječnik za kućne ljubimce ne zna ta sranja. Takvo znanje upućivalo je na
nešto drugo. Nešto što ima veze s obavještajnom službom ili čak vojskom.

Neee, pomisli Neville, uzet ću novac i 'ko ga jebe. Uostalom, već plaća
dvostruku cijenu.

Eldon Tarver sjedio je sam u svom uredu u Sveučilišnom medicinskom

centru i proučavao hrpu papira pred sobom. Njegov pomoćnik dao mu je
posljednje podatke in vitro83 testiranja u kojima su samo bili vidljivi
nedostaci istraživanja u laboratoriju. Međutim, samo se dio uma dr.
Tarvera bavio tim problemom. Dublje u svijesti, razrađivao je svoj
sljedeći potez. Od Ruska je primio nekoliko lažnih poruka, tipa oglasa za

83 Sam izraz znači »u staklu«, a predstavlja uzgajanje stanica, tkiva ili em- brijskih osnova organa u kulturi, odnosno posudi s
hranjivim medijem
Viagru, koje su sadržavale dogovoreni znak za sastanak u golfskom
klubu Annandaleu. Međutim, dr. Tarver nije otišao u klub. Niti se
odvezao u devedeset kilometara udaljeno lovište Chickamauga, unatoč
tome što je od jučer na prozoru šesnaestog kata AmSouthova tornja
svjetlucala aluminijska folija.

Glasno se nasmijao zamislivši Andrewa Ruska kako na nesnosnoj vrućini

Chickamauge stoji i čeka nekoga tko nikada neće doći. Rusk je vjerojatno
šizio jer je upecao novoga mogućeg klijenta s kojim se hvalio. Rusk je
živio za novac, za položaj koji mu je, prema njegovu mišljenju, pripadao i
učinio bi sve da se to dogodi. Cak i uz opasnost koja se iz dana u dan
povećavala, samo je mislio na sljedeću veliku zaradu.

Dr. Tarver je znao da se ta zarada nikada neće ostvariti.

Njihova suradnja bila je gotova. Injekcija za Christophera She- parda

označila je kraj. Eldon bi volio da mu je ostala još godina- dvije, ali nema
svrhe plakati za tim. Vrijeme je da krene dalje. Već je počeo zatvarati
laboratorij s primatima. Uzgajivačnicu pasa će prodati, kupci će čekati u
redu kada za to dode vrijeme. Ostala je samo jedna poteškoća.

Rusk.

Već pet godina, dr. Tarver i odvjetnik imali su pripremljeni plan

bijega, onaj koji će im omogućiti odlazak iz Sjedinjenih Država te
sigurnost i prilično izobilje do kraja života. Jedina poteškoća u svemu
tome, sve do nedavno, bila je u tome što, kada se to bude dogodilo, ni
jedan od njih nije bio spreman napustiti Sjedinjene Države. Ona divna
vremena kada je postojao raj iz kojeg nije bilo izručivanja, na primjer
Costa Rica ili Tenerife, odavno su prošla. Diplomatska tijela radila su kao
crvi ne bi li pokrpali svaku rupu koja je utajivačima poreza omogućavala
bijeg u otočni raj, čime su zatvorili vrata svim ostalim zločincima i
prekršiteljima. Maštanja Andrewa Ruska o ledenim koktelima i uvijek
spremnim señoritama umrla su brzom smrću čim su se doista suočili s
tim. Sigurno da još ima mjesta koja neće surađivati s »Uncle Samom84«,
rupčage poput Malija, Čada ili Burundija, međutim, ako želiš počiniti
zločine koji ti se isplate i pobjeći sa stilom, moraš biti kreativan.

Koristeći se vezama u obavještajnim službama koje su sezale do ranih

šezdesetih, dr. Tarver je za njih dvoje izradio jedinstveni sporazum koji je
zadovoljio maštu pohlepnog odvjetnika, ali koji nije bio dostojan
predanog znanstvenika. Ne više. Cilj dr. Tarvera Rije bio potrošiti
prikupljena sredstva na sve moguće užitke koje si čovjek može zamisliti.
Morao je nastaviti započete istraživačke projekte, a da to ostvari, radije bi
ostao u Sjedinjenim Državama. Uostalom, osobe na kojima obavlja
ispitivanja in vivo85, žive u SAD-u. Uz to, nakon pet godina rada s
Andrewom Ruskom, bio je siguran dá odvjetnika više nikada ne želi
vidjeti. Rusk je bio nesreća koja samo što se nije dogodila. Eldon gaje
mogao zamisliti kako sjedi za šankom s pićem ukrašenim kišobrančićem,
u ruci i hvali se nekom građevinskom poduzetniku ili direktoru tvrtke za
snimanje CD-a koji su se odrekli svoje domovine kako je bogatima i
slavnima spasio milijune tako što im je ubio žene. Ne, hvala.

Smiješno je bilo to što je Eldon oduvijek mogao birati kamo će pobjeći.

Uvijek je bilo zemalja koje su bile spremne i voljne platiti da radi za njih.
Neke od tih ponuda bile su dosta primamljive. Radilo se o vrtoglavim
svotama novca, a što se tiče upletanja vlasti. .. zaboravi. Jedina poteškoća
u svemu tome bila je ta što je Eldon Tarver bio domoljub, a zemlje koje su
željele njegove usluge, jednostavno nisu bile prave.

Eldon se sjećao vremena kada je istraživačka klima u Americi bila

poticajna, zlatnih vremena kada su vlada, industriji i vojska radile ruku

84 Uvriježen naziv za SAD

85 Eksperimenti na živućim subjektima
pod ruku. Danas međutim, postoje raznorazne udruge koje galame i
bacaju kantice s crvenom bojom po znanstvenicima koji bi jednoga dana
mogli spasiti njihove jadne živote. Kada se toga sjetio, došlo mu je da
nekoga ubije.

Među predstavnicima vlasti bilo je još nekih koji su pamtili kako je

nekada bilo... i koji su znali kako će biti u budućnosti. Zlatno doba će se
neizbježno vratiti. Zato što je rat vječan. Ciklički, možda, ali vječan, i to
pravi rat, ne usrani mali sukob kao u Iraku ili Afganistanu. Sveopći rat
koji dovodi u opasnost domovinu, koji će potaknuti čak i liberale koji
cmizdre čim im pokažeš prst da ubiju svakoga gada koji preskoči žicu.
Kada ljudi postanu takvi, istraživačka klima jako će se brzo popraviti.

Edward Biddle sjećao se dobrih starih vremena i to ne samo s

nostalgijom. Biddle se neumorno pripremao za onaj dan kada će stvari
ponovno krenuti na gore. Bio je bojnik Biddle dok je radio s dr. Tarverom
na projektu istraživanja virusa. Bojnik je na neki način bio časnik za vezu
između vojske, američkog gospodarstva i akademske zajednice. Konačno
je došao do položaja generala, naravno, dugo nakon što je projekt
završen. Nakon umirovljenja, Biddle se pridružio TransGene korporaciji,
jednoj od mnogobrojnih unuka Bering Biomedicala, tvrtke koja je imala
najviše koristi od istraživanja virusa, projekta koji je spojio Tarvera i
Buddlea.

Pet godina radili su rame uz rame. Dulje, ako se računaju pripremni

radovi i zatvaranje projekta. Isto tako, postigli su neke izvanredne stvari
unatoč tome što tadašnja tehnologija još nije bila na visini. Nije im
manjkalo ideja. Međutim, tehnologija koja im je trebala za ostvarivanje
ideja tada jednostavno još nije bila izumljena. Godine 1969. sekvenciranje
ljudskoga genoma86 bilo je pusti san. Čak 1974. kada je vojska preuzela

86 Proces točnog određivanja redoslijeda tri milijarde nukleinskih baza koje izgrađuju molekulu DNK
stvaran nadzor nad projektom, uspješno opisivanje genoma bilo je četvrt
stoljeća daleko. Ipak... postigli su jako puno.

Dr. Tarver baci pogled na zid na kojem su visjele njegove diplome,

priznanja, slike, među kojima i fotografija njega i Biddlea. On je bio u
odori bojnika, a Tarver u bijeloj kuti s logom projekta na prsima. U
pozadini su se vidjele zgrade laboratorija u Fort De- tricku u Marylandu.
Istraživanje na virusima počelo je kao sveučilišni projekt, alije na kraju
sve preseljeno u Detrick. Jedino na tome mjestu moglo se izaći na kraj sa
svim opasnostima.

S njima na slici bila je i jedna žena, dugonoga plavuša koja se zvala

Wyck. Ona je u Detricku bila predstavnica Beringa, neobično za ženu u to
doba. Imala je diplome iz mikrobiologije i statističke analize, ni manje ni
više. Eldon je žudio za njom kada je otkrio daje ševi Biddle. Sjećao se da
mu je tada to bio priličan šok. Međutim, razumljiv. Wyck je očaravala
moć, a Biddle ju je imao. Odriješene ruke, do određenih granica. Wyck je
sa svoje strane isto tako imala određenu moć, što se na ovoj slici vidjelo.
Oči su joj blistale pune samopouzdanja, a lice doslovce zračilo snagom i
zadovoljstvom što se u to vrijeme nalazi na tome mjestu, okružena
dvojicom muškaraca koji su je željeli u svom krevetu.

Na zvuk mobitela, dr. Tarver se trgne. Još je nekoliko trenutaka gledao

fotografiju, jednu od mnogih na zidu, a onda pogleda tko zove pa se javi.
— Doktor Traver.

— Neville Byrd ovdje, doktore.

-Da?

— Imam ga, gospodine. Odnosno, mislim da imam.

— Imate što?

— Odgovor na to što je Rusk napravio da se zaštiti. Dva dana za redom,

potkraj dana, ušao je na jednu web stranicu i unio nekoliko lozinki. Sve
na istoj stranici.

Doktoru Tarveru ubrza se bilo. — Jeste li zabilježili udarce po tipkama?

—Jesam, gospodine, svaki.

— Faksirajte mi ih.

-Jeste li uz broj faksa koji ste mi dali?

— Nisam. Zapišite. — Dr. Tarver pročita broj telefaksa u svom uredu na

sveučilištu. - Jeste li zapisali?

—Jesam, gospodine. Poslat ću vam ih. Međutim, mogu Vam odmah reći
naziv internetske stranice ako želite pogledati. Zove se EX NIHILO. To je
nizozemska stranica, a postoji samo zato da ljudi na internetu mogu biti
anonimni.

— Zvuči obećavajuće.

— Da, gospodine. Još nešto, doktore, Travere.

-Da?
— Taj tip, Rusk, ševi svoju tajnicu sve u šesnaest.

-Je li?

Nevilleov glas se promijeni. — Mislio sam da biste možda htjeli znati.

— Hvala. Molim Vas, pošaljite mi podatke.

Dr. Tarver se smijuljio dok je prekidao vezu.

Deset sekundi poslije, gledao je crnu rupu koja je dočekivala posjetitelje

EX NIHILO svijeta. Jedan klik odveo gaje na stranicu na kojoj se nalazio
popis svih usluga što ih tvrtka nudi. Bilo je očito da EX NIHILO
osigurava uslugu za koju im je, prema Eldono- voj pretpostavci, Rusk
plaćao. Po pravoj cijeni, naravno. Trideset sekundi poslije, stigao je faks
Nevillea Byrda. Dvije stranice udaraca po tipkama; ključ za život
Andrewa Ruska.

- Moj Bože - rekao je dr. Tarver upotrijebivši Ruskove lozinke kako bi

slijedio odvjetnikove digitalne korake. Bilo je točno onako kako je
pretpostavljao. Svaki dan Rusk se prijavio na stranicu i unošenjem niza
lozinki potvrdio svoje postojanje. Ne učini li to deset dana za redom, EX
NIHILO će sadržaj debelog digitalnog dosjea proslijediti Državnoj policiji
Mississippija i FBI-ju.

Eldon je pokušao otvoriti dokument, ali nije dobio dopuštenje.

Opsovao je i ponovno pokušao.

Ništa.
 Trebala mu je dodatna lozinka da otvori dokument. Rusk očito nije
pristupio dokumentu otkad gaje stvorio, što znači da Ne- villeov laserski
sustav nije mogao snimiti njegovo otvaranje. Bez lozinke, Eldon nije
mogao izbrisati dokument. Nije važno, rekao je samome sebi. Tako dugo
dok se jedanput na dan prijavljuje na EX NIHILO kao Andrew Rusk,
sustav neće proslijediti poguban dokument i on će i dalje biti siguran.
Mogao bi Andrewa Ruska za pet minuta ubiti i ništa se ne bi dogodilo.

Eldon se smijao. Počelo je kao smijuljenje, a onda je preraslo u pravu

salvu smijeha. EX NIHILO promijenio je sve. Faksirajući mu te lozinke,
jedan nezaposleni inženjer računarstva po imenu Neville Byrd prerezao
je nit na kojoj mu je iznad glave visio mač. Posjedujući te lozinke, Eldon je
Andrewa Ruska mogao izbaciti iz svojih planova. Ili, pomisli s velikim
uzbuđenjem, bi ih mogao prepraviti da dobiju potpuno drukčiji kraj.

Od početka, Eldon je zahtijevao da bude plaćen u dijamantima. Rusk

se u početku bunio, ali uskoro je shvatio koliko je pametan taj način
plaćanja. Za razliku od gotovine, dijamanti su bili otporni i na vodu i na
vatru. Godinama su mogli ležati zakopani. Ako na njima nije urezan broj
i zemlja podrijetla, nije im se moglo ući u trag. Svaki polog iznad 10.000
dolara, trebalo je prijaviti upravi prihoda, a dijamante u vrijednosti 10.000
dolara možeš nositi u ustima, a da ih nitko ne otkrije, a bez nekih
posebnih neugodnosti i u nekim drugim dijelovima tijela.

U sefu se mogu držati milijunske vrijednosti, ali zašto se izlagati

opasnosti? Dijamante možeš zakopati u dvorištu iza kuće, a bez sudskog
naloga nitko ti ne može zabraniti da ih izvadiš. Najbolje od svega, kada
dođe vrijeme da ih preseliš, izgledaju kao kamenje. Kutija kamenja!

Eldon se ponovno nasmije. S godinama je sakupio popriličnu zbirku

kamenja. Rusk također, iako manju. U početku, Rusk je kao naknadu
uzimao udio u poslu svojih bogatih klijenata. Smatrao je da se radi o
izvrsnom potezu koji će mu pomoći da prema upravi prihoda bude na
zakonskoj strani. Što se toga tiče, imao je pravo. Plaćao je porez na dobit i
skinuo upravu prihoda s leđa. Međutim, to nije činilo zakonitim ono što
je napravio da taj prihod zaradi. Budući da su se poslovne veze širile, po-
većavala se mogućnost da ga se poveže s mnogim ubojstvima. To im je,
Eldon je bio uvjeren, dovelo specijalnu agenticu Alex Morse za vrat.

Rusk je nakon nekoliko godina shvatio da je pogrešno postupio. On je

također počeo uzimati naknadu u nebrušenim dijamantima. Tu i tamo
prihvatio je posao za koji je plaćen novcem, kao u poslu s Fennellom.
Međutim, do sada je skupio i priličnu kutiju kamenja. Jedino pitanje bilo
je, gdje ga drži? Kada bi Eldon to mogao saznati, krenuo bi u novi život
kao puno bogatiji čovjek. Bio bi glup kada svojoj hrpi, ako može, ne bi
dodao i Ruskovu.

A mogu, pomisli zadovoljno. Rusk nema muda i slomit će se pod upotrebom

sile. Sve to silno planinarenje, padobranstvo i trčanje maratona neće mu pomoći
izdržati pet minuta suoči li se spravom boli.

Došlo je vrijeme za oštre mjere. Došlo je vrijeme da izvuče svoje adute.

Znači, Edwarda Biddlea. Eldon više od dvije godinç nije razgovarao s
Biddleom, još od onda kada su mu ljudi iz TransGe- nea isporučili
spremnike s plinom. Biddle je, čini se, smatrao da što manje zna, to je
sigurniji. Ipak, isporuka plina jasno je pokazala jedno, Biddle se držao
svog obećanja da se »brine za svoje ljude«, a njegovi ljudi, naravno, bili su
oni koji su nekoć radili na projektu istraživanja virusa. Ne svi, nego oni
odani kojima je bila jasna prava veza između tehnologije i života. Svako
znanstveno otkriće bilo je mač s dvjema oštricama. Skalpelom možete
pacijentu izrezati tumor, ali možete mu prerezati karotidu. Morfij može
ugasiti bol, ali i život. Virusna infekcija može iznjedriti gen koji će
spašavati život, a može izazvati pomor svjetskih razmjera. Odgovornost
jednih bila je otkriti i razviti te potencijale, drugi će odlučiti kako ih
upotrijebiti. Eldonu je oduvijek bilo jasno gdje je njegovo mjesto u toj
hijerarhiji i Edward Biddle ga je zbog toga cijenio.

Pregleda svoj rokovnik, volio ga je više od elektroničke baze podataka

i pronađe Biddleovu posjetnicu. Edward Biddle, potpredsjednik,
Korporacija TransGene. Ispod toga pisalo je: Amerika na čelu svijeta. Dr.
Tarver ih je zbog toga volio, što u eri globalizacije imaju muda staviti to
na posjetnicu. Međutim, TransGene može to reći, a drugi neka dokažu da
nije tako. Mikrobiologija je borilište na kojem je Amerika uvelike najjača.
Pogledajte Korejce i njihovu prevaru s kloniranjem. Kod nas kloniranje
bolje napreduje jer ljudi u našim laboratorijima svaku noć paze na stanice.
Zar su mislili da će nekoga prevariti tim svojim sladunjavim sranjem?
Naravno, istina je konačno izašla na vidjelo, kao što se u znanosti uvijek
događa. Možete neko vrijeme muljati, ali ne vječno. U tome leži okrutna
ljepota znanosti. Znanost je istina, a znanost ne daje ni pišljiva boba za
moral. Dr. Tarver nazove broj s posjetnice Edwarda Biddlea. Telefon dva
puta zazvoni, a tada se javi odrješit glas naviknut na izdavanje
zapovijedi.

— Biddle ovdje.

— Ovdje Eldon Tarver, generale.

Na vezi se začuje suzdržani smijeh. — Halo, doktore. Što mogu učiniti

za tebe?

— Vrijeme je da se preselim.

Kratka stanka. — Imaš li na umu neko odredište?

 — Volio bih ostati u zemlji.

— Shvaćam.

— Gotovo sam siguran da mi treba novi identitet.

— Razumijem. — Ni trenutka oklijevanja. Dobar znak. — Znam da

radiš istraživanja u Sveučilišnom medicinskom centru. Pratim to, tu i
tamo. Do sada je zanimljivo, samo, ne mogu se oteti dojmu da tvoj dar
ondje nije potpuno iskorišten.

Sada je na Tarvera došao red da se nasmije. — Istraživački propisi u

današnje vrijeme prilično ograničavaju. Zato sam neko vrijeme
provodio neka privatna istraživanja. Točnije, pet godina.

— Zanimljivo. Na kojem području?

— Veoma slično onome što smo radili na projektu istraživanja virusa.

—Je li? — zanimanje je postalo veliko.

— Da, gospodine. Može se reći da sam nastavio ondje gdje smo stali.
Samo što sam ovaj put imao potrebnu opremu.

-Jako zanimljivo.

—Je, gospodine, i, da, ne govorim o pokusima in vitro. Radi se o

ispitivanjima in vivo.
— Na primatima? - upita Biddle.

— Višim primatima, gospodine. Isključivo.

-Jako sam radoznao, Eldone. Imam osjećaj da bi se tvoj rad mogao jako
dobro nadovezati za neke stvari koje rade naši malo odvažniji ljudi u
TransGenu.

— Bilo bi lijepo za promjenu raditi s istomišljenicima.

— Vjerujem. Koji vremenski okvir za preseljenje imaš na umu?

— Ako je moguće, dva do tri dana. Možda prije.

Kratka stanka. - Svakako, to je moguće. Doletim li dolje u sljedećih

nekoliko dana, možemo li se sastati?

Eldon se zadovoljno nasmiješi. Biddle je zagrizao. Sada samo mora

namjestiti udicu, a to će učiniti kada se nadu licem u lice. — Naravno,
gospodine.

— Dobro. Nazvat ću te poslije.

— Hvala, gospodine.

— Tebi također, Eldone. Lijepo je ponovno surađivati s tobom.

— S tobom također.

Dr. Tarver prekine, a onda se prijavi na svoj anonimni račun elektroničke

pošte i pošalje Rusku njihovu poruku JEFTINA VIAGRA! JEFTINA!
Ispod toga ubacio je rečenicu. Zadovoljava najstarije LOVCE! Riječ lovac
napisana velikim slovima značila je da ga Rusk sutra čeka u lovištu
Chickamauga, a ne u golfskom klubu Annandaleu. Bila je to Tarverova
inačica aluminijske folije, njegova šifra u slučaju opasnosti.

Nakon što se odjavio s računa, izvadio je Biddleovu posjetnicu iz

rokovnika i stavio je u džep, potom je presavinuo faksirane stranice koje
mu je poslao Neville Byrd pa je i njih gurnuo u isti džep. Cijela njegova
budućnost u jednome džepu. Postojala je samo jedna opasnost za tu
budućnost, Andrew Rusk. Bez Ruska, Alex Morse ne može povezati
Eldona Tarvera ni s jednim zločinom. Do sutra navečer, bude li Biddle
opravdao Eldonova očekivanja, Rusk će biti mrtav, a njegova zaliha
dijamanata bit će dio neprijavljene imovine Eldona Tarvera. Eldon je
ustao, izašao u predsoblje, zaključao ured i uputio se hodnikom šefu
onkologije.

37.POGLAVLJE

Alex je bila sama dok je dizalom išla na peti kat Sveučilišnoga

medicinskog centra, a uzbuđenje zbog mogućnosti da joj John Kaiser

pomogne, povećala je Chrisova vijest da je tijekom noći vjerojatno primio
nekakavu injekciju. Budući da je Kaiser još bio jedan sat južno od
Jacksona, a kako je SMC bio gotovo preko puta Cabot Lodgea, odlučila je
posjetiti svoju majku.
 Kada su se vrata dizala otvorila, ušla je u krilo u kojem se nalazila
onkologija za odrasle, sumorno mjesto usprkos naporima obitelji i
medicinskih sestara da stvore okružje ispunjeno nadom. Alex je bila
sretna što su dječji slučajevi bili u drugoj bolnici, vjerojatno u ovom
duševnom stanju to ne bi mogla podnijeti.

Majka je bila uglavnom isto kao prije dva dana. Jetra joj je bila veća,
koža žuća, bubrezi još slabiji, trbuh jače napuhnut. Pokazalo se da njen
rak jajnika nije tipičan jer se proširio na organe i područja koja ta bolest
obično poštedi, ipak, još se držala na životu. Na životu, ali, hvala Bogu,
nije bila pri svijesti.

Alex je sjela pokraj nje, primila mlitavu i znojnu ruku, nastojeći se

othrvati očaju koji ju je obuzimao. U ovakvim trenucima činilo se da na
svijetu nema sreće. Ako je bilo, nisu je bili svjesni, sreća djece koja nisu
znala što se skriva iza maski odraslih koje su vidjeli svaki dan i svaku noć.
Ljudi koje je Alex poznavala kao da su bili skloni razoriti svu sreću koju
su možda našli, kao da ne mogu pomiriti pakao življenja s onim što su
nekoć mislili da žele. Naravno, to pitanje pretpostavlja nekakvu
božansku namjeru sveprisutnu u svijetu, iako sve što je vidjela govori
upravo suprotno. Nadala se da će, ako ikada dođe dan pa nađe muškarca
koji će je voljeti onako kako je sanjala da hoće, biti sretna što mu može
uzvratiti ljubav. Vjerovala je da hoće, ako ništa drugo onda zato što je
toliko toga izgubila i to mlada. Za razliku od većine ljudi koje je srela,
Alex je bila krajnje svjesna toga daje život veoma krhak,

treptavi plamen koji se svaki tren može ugasiti bez ikakvog razloga i
opravdanja.

Pogleda na sat. Chris će uskoro stići, a ubrzo nakon njega i Kaiser.

Stisnula je majčinu ruku pa napisala kratku poruku da joj sestre poslije
pročitaju. Draga mama, bila sam ovdje. Volim te. Nadam se da te ne boli
jako. Blizu sam i uskoro ću se vratiti. Voli te, Alexandra.

Alexandra — rekla je dignuvši se i izašavši u hodnik. Nikada u životu

nije se osjećala kao Alexandra, ipak, Margaret Morse gotovo se čitav život
trudila da to postane. Odjeća za djevojčice, ružičaste vrpce, plesni vjenčić,
preporuke za učlanjenje u ženske udruge... Isuse.

Alex se maknula u stranu i propustila skupinu liječnika u bijelim

kutama koji su hodali zajedno. Većina je izgledala pet godina mlade od
nje. Stažisti. Neke su se žene zagledale u njeno lice. Zanimali su ih ožiljci i
vjerojatno su se pitale kako bi se one s tim nosile. Svaki dan viđale su
bolesne i jadne ljude, ali snagom volje uspijevale su ne misliti na to, osim
toga u tome im je pomogla i velika razlika u godinama. Međutim, kada su
ugledale nju, ženu kao i one, čak zgodniju nego što su same bile,
unakaženu igrom sudbine, prestravile su se.

Kada je Alex došla do dizala, naišla je na muškarca koji ga je već čekao.

Stala je iza njegove velike bijele kute čekajući da kabina stigne. Zrak je bio
prožet mirisima bolnice: alkohola, snažnog sredstva za dezinfekciju, sam
Bog zna čega sve ne. Ovdje je na svakoj površini bilo tvrdokornih
bakterija koje su samo čekale da pronađu ulaz u toplo vlažno tijelo kako
bi se mogle razmnožiti na milijune, milijarde, sve dok ne unište domaćina
koji ih je hranio za vrijeme njihova kratkog boravka na zemlji...

Tiho zazvoni zvonce.

Alex uđe u dizalo iza muškarca u bijeloj kuti. Unutra je stajao još jedan
čovjek u bijeloj kuti, obojica članovi istog kluba odabranih, posebnog
svijeta u bolničkom svijetu, nadnaravnih ljudi s licima na kojima osmijeh
nikada nije dospijevao do očiju, koji su se svaki dan suočavali sa smrću
zbog čega su dvostruko više od prosječnih ljudi zazirali od nje. Muškarac
koji je već bio u dizalu, odmakne se od krupnog novopridošlice i stane u
desni stražnji kut. Krupni muškarac stane u lijevi. Po nepisanom pravilu,
Alex stane u jedan od preostalih kutova, desni prednji, do tipki, i licem se
okrene vratima.

Dizalo je mirisalo po novome, a vrata su bila ulaštena kao zrcalo. U

mutnom odrazu, Alex je vidjela da krupan čovjek ima bradu i iznad nje
crveni znamen. Sigurno je grozan, pomisli ona, kad se vidi i u tako
mutnom odrazu.

Dizalo je stalo na trećem katu, a muškarac koji je stajao ravno iza nje
izađe. Kada su se vrata zatvorila, Alex se pomakne na mjesto na kojem je
bio. Muškarac sa znamenom je pogleda i kimne, ali umjesto da odvrati
pogled, on ju je nastavio proučavati. Time je prekršio nepisano pravilo,
ali Alex je zaključila da su njegovu pozornost privukli ožiljci, njegovu
profesionalnu pozornost.

— Sačmarica? - pitao je muškarac, dodirujući vlastiti obraz.

Jako je pocrvenjela. On je prvi točno pretpostavio. Neki liječnici znali su

da ovakvi ožiljci nastaju od metka, ali kako ju je znatno ozlijedilo staklo
koje je posvuda letjelo, većina je pretpostavljala pogrešno. Možda je
kirurg s traume.

— Da - rekla je.

— Nisam htio da Vam bude neugodno. Znam kako je to kad Vam ljudi
bulje u lice.
Sada se Alex zagleda u njega. Krupni bradati muškarac imao je oko
šezdeset godina i dubok glas kojim je s godinama umirio sigurno deset
tisuća pacijenata. — Je li to prirođeni znamen?

Nasmiješio se. — Tehnički nije. Radi se o arteriovenoznoj anomaliji. Ništa

strašno kada se čovjek rodi, ali kada dođe u pubertet odjednom bukne i
pretvori se u ovo.

Alex je htjela nešto pitati, ali kao da joj čita misli, neznanac reče: -
Operacija obično pogorša stvar. Nisam se usudio.

Kimnula je. Nije bio zgodan, ali sasvim sigurno bi pristojno izgledao bez
te plavo-crvene tvorevine na lijevom obrazu.

Zvonce se ponovno oglasi.

— Ugodan dan — kaza muškarac i izađe.

Alex je stajala kao u transu, razmišljajući o onom danu u banci, staklu

koje posvuda leti, koje je vidjela samo kao bljeskove svjetla i Jamesa
Broadbenta kako leži na tlu prsiju pretvorenih u nešto zbog čega bi
njegova supruga, da je to vidjela, briznula u plač...

— Gospođice?

- Muškarac sa znamenom se vratio, laktom je držao vrata otvorena. Ovo

je prizemlje.

— Ah! Oprostite. Hvala Vam.

Kimnuo je i pričekao da izađe kako bi pustio vrata. — Teška noć? - Majka
mi umire.

Nabora čelo pokazujući iskreno suosjećanje. — Ušli ste na ontologiji. Rak?

Alex kimne. - Jajnika.

Muškarac odmahne glavom kao svećenik koji tješi. — Strašna bolest.

Nadam se da ne pati previše.

— Mislim da se već napatila.

Teško je uzdahnuo. - Žao mije. Jeste li dobro?

-Jesam. Baš idem u Cabot Lodge.

Nasmiješio se. — Dobro. Tamo znaju kako se treba pobrinuti Za čovjeka.

— Da. Još jedanput, hvala.

— Nema na čemu.

Muškarac joj kratko mahne i ode niz hodnik koji je vodio u središnji dio
bolnice. Na podu su bile obojene linije. Crvene, zelene, žute linije pa čak i
crne. Alex se pitala bi li čovjek mogao, kada bi znao što koja boja znači,
prema tome kamo ga pošalju znati kakva mu je prognoza. Vjerojatno ne
bi. Koliko ona zna, žuta bi mogla voditi u McDonald's. Postojao je
McDonald's negdje u bolnici.
Kada je prebacila torbu preko ramena i izašla u sumrak, oglasi se njen
mobitel. Bila je to poruka Johna Keisera. U Gallmanu sam. 25 minuta od
tebe. Vidimo se brzo. Morala seje požuriti. Trebala se u predvorju Cabot
Lodgea sastati s Willom Kilmerom koji joj je nosio neregistrirani pištolj.
Htjela ga je gore sakriti prije nego što Keiser stigne. Ne bi mu se dopalo
da nosi oružje dok je pod suspenzijom. Čak i kada bi razumio, sebi bi
otežao položaj. Alex krajičkom oka na drugom kraju velikog parkirališta
spazi svoj auto i počne trčati.

Eldon Tarver stajao je pokraj prozora liječničke sobe za odmor na

prvome katu i gledao specijalnu agenticu Alex Morse kako trči preko
parkirališta. Trčala je s razlogom, glave izbačene naprijed, kao kod trkača,
a ne osobe koja to radi iz hobija kakve je stalno viđao. Dok ju je gledao,
preplavi ga gotovo euforičan osjećaj pobjede.

— Ne zna tko sam — tiho reče. — Stajala je metar od mene... gledala

me ravno u lice, čula moj glas..., a nije me prepoznala. — To što je brada
skrivala ozljedu koju mu je nanijela očito je pomoglo.

— Meni govorite? - pitala je liječnica koja je sjedila iza njega na kauču.

-Ne.

Čuo je kako se žena na kauču gnijezdi. Vjerojatno je bila bijesna što je

ovdje. Drolja je vjerojatno rekla nekom liječniku koji je bio u obilasku
pacijenata da se nađu ovdje na jednoj ševi na brzaka, a on im je pokvario
planove. Eldon se u tom trenutku osjećao tako nedodirljiv da mu je došlo
da zaključa vrata i opali je na pultu male kuhinje i pokaže joj što je prava
penetracija...

Smiri se, reče mu unutarnji glas. Sve ti ide na ruku.

 Tako je i bilo. Prvo je Neville Byrd otkrio stranicu EX NIHI- LO, a sada
mu je Alex Morse uletjela ravno u ruke. Čak mu je rekla ime hotela! Eldon
nije vjerovao u sudbinu, ali teško je bilo u tome ne vidjeti jungovsku
shemu.

Naravno, postojala je mogućnost da Morseova zna više i da ga je

navela na krivi zaključak. Nije mogao vjerovati Ruskovim zaključcima, a
Morseova se u FBI-ju vinula do zvijezda. To što nije poštovala pravila dr.
Tarveru više je bilo vrlina nego mana, osobito kod nepopravljivih
birokrata kakvi su u FBI-ju.

Da, zaključi, cijeli njihov razgovor mogao je biti predstava. Čak i da

nije, čak i ako Morseova doista nije imala pojma tko je on, može li se
izložiti opasnosti da je možda pogriješio? Njegova politika oduvijek je
bila ne se izlagati nikakvoj opasnosti i ta ga je politika uvijek dobro
služila.

Gotovo pet godina svaki je dan činio krivična djela, čak i najteža, a
ipak nije završio u zatvoru.

Vrijeme je da ponovno nazove Biddlea.

 38.POGLAVLJE

Alex je morala ostaviti auto sto metara od ulaza u Cabot Lodge. Kada je
ušla kroz dvostruka vrata kako bi se prijavila u hotel, ugledala je Chrisa
koji je sjedio na stolcu desno do zida i masirao sljepoočice kao čovjek koji
ima migrenu. Došla je do njega i čučnula.

— Chris?

Dignuo je glavu. Imao je crvene oči. — Bok.

— Moj Bože. Kako Vaša glavobolja?

418
— Malo bolje. Sada me muči želudac.

— Imate li kakve nove podatke?

Tiho je zastenjao. — Ponovno sam razgovarao s Peteom Connol- lyjem.

Želi da danas odletim u Sloan-Kettering.

— Onda biste to trebali napraviti.

Chris slegne ramenima kao da se prepustio sudbini. — Zapravo, ovdje

mogu dobiti iste lijekove koje bi mi dali ondje. Tom Cage mi je već
napisao recepte za neke osobito jake lijekove protiv virusa. AZT,
Ritonavir, Enfuvirtide i Vidarabine. Mislim da mi je od toga mučno.

— Misli li Connolly da će to pomoći?

Chris se beznadno nasmiješi. — Kako bi znao kada ne zna što mi je
ubrizgano? Pete misli da bih trebao početi s intenzivnom kemo- terapijom
putem infuzije.

— Zašto to onda niste učinili?

— Zato što je to jako opasno. Mnogi lijekovi za kemoterapi- ju sami po

sebi su kancerogeni. Nisam siguran jesam li dovoljno očajan da pokušam
s tim. S druge strane, Connolly misli da ću imati najviše izgleda da
preživim počnem li se što prije bombardirati lijekovima.

Alex je pokušavala slijediti logiku. Kako će Vam kemoterapija pomoći,

ako još nemate rak?

Chris je polako ustao, primio je za ruku kako bi uhvatio ravnotežu i

pogledao je u oči. — Moguće je da imam.

Alex problijedi. - Sto?

— Sjećate se Peteova zastrašujućeg scenarija? Onoga u kojem vam

netko uzme stanice, u laboratoriju ih pretvori u kancerogene pa ih
ponovno ubrizga u vas?

Alex polagano kimne.

— Od trenutka ulaska u moje tijelo to bi bile aktivne stanice raka.

Sjetila se traga uboda igle na Chrisovu anusu. — Što mislite, što

se sinoć dogodilo? Je li netko ukrao Vaše stanice kako bi ih promijenio? Ili
su Vam ubrizgali stanice raka?

U Chrisovim očima vidjela se samo gorčina. — Molim Boga da je ono

prvo, samo sumnjam da imam toliko sreće.

— Zašto?

— Zato što ima lakših načina da se dođe do mojih stanica.

Alex zbunjeno zavrti glavom. — Na primjer?

— Razmislite. Tko ima stalan pristup mom tijelu?

— Thora?

— Točno, a ona je medicinska sestra.

— Dobro. Samo kako bi Vam Thora mogla uzeti krv, a da Vi to ne

znate?

Chris je mahnuo rukom kao da kaže »Ma, dajte«, vodeći Alex prema
istini. - Ne radi se o krvi.

Pokušala se sjetiti koje bi druge stanice Thora mogla uzeti Chri- su. Kose?
Kože? Ili... iskrivila je usta od užasa i gađenja.
— Sada Vam je jasno? - upita Chris.

— Sperme?

— Točno. Što mislite, je li to hladno i proračunato?

Alex odmahne glavom. — Ne mogu vjerovati da je u stanju to učiniti.

— Zašto ne? Kada jednom odlučite počiniti ubojstvo, zar je važno na

koji način? Mislite da su druge žrtve imale lijepu smrt?

Zurila je u njega, ne znajući što reći ili učiniti. Jednostavno, sve to skupa
njoj je bilo nepojmljivo.

— Onu noć — šapne Chris, onu noć kada smo se Vi i ja upoznali, Thora
je došla u moj studio i vodili smo ljubav. Rekla mi je da želi ostati trudna.
Bilo je to neobično, s obzirom na stanje u kojem je bila naša veza, ali
nasjeo sam, nadajući se najboljem. — Chris bijesno stisne usta: - Tri dana
poslije, otkrio sam da je uzela pilulu za dan poslije.

Alex se smrznula.

Thora uopće nije namjeravala ostati trudna. Dakle... čemu seks?

Alex u nevjerici odmahne glavom. — Sigurno nitko te stanice ne može

tako brzo zaraziti rakom, čak ni u laboratoriju.
- Nadam se da ne može. To je jedan od razloga zašto se još nisam
podvrgnuo kemoterapiji. Međutim, tko zna što je sve moguće?

Alex obavije ruke oko njega i čvrsto ga zagrli.

Chris se najprije ukočio, ali onda je osjetila da se opušta. Kada su mu se

ruke spojile iza njenih leđa, shvatila je da drhti. Jesu li to lijekovi? Ili će se
sada slomiti, ovdje u ovom predvorju? Svakome bi se to dogodilo s
obzirom na pritisak pod kojim je bio.

— Idemo gore - rekla je. - Jeste li uzeli sobu?

Kimnuo je.

Na recepciji je ostavila poruku za Willa i šezdeset sekundi poslije on je

kucao na vrata sobe 638. Alex je uzela apartman na »direktorskom« katu.
Uz spavaću sobu, nalazila se mala radna soba s dvosjedom i dva
naslonjača te pisaćim stolom postavljenim uza zid. U jednom kutu bio je
sudoper, mali hladnjak i mikrovalna pećnica.

—Je li to minibar? - upita Chris.

Alex pogleda u hladnjak. — Nema alkohola.

Tiho je opsovao.

- Što želite?
- Svejedno mi je.

Pogledala je u spavaćoj sobi. — Tu je, ispod televizora.

— Votka?

— Stiže. Donijet ću malo leda.

Dala mu je malu bočicu votke koju je popio gotovo u jednom gutljaju.

Alex nije bila sigurna što će Kaiser reći na pijanog svjedoka, ali nije htjela
grditi čovjeka koji je upravo saznao da možda umire.

—Je li Kaiser već u gradu? - pitao je Chris.

-Doći će za koju minutu.

— Zašto ste odabrali njega?

Otišla je do prozora i zagledala se u zeleni studentski grad Sveučilišta

Millsaps i njegov toranj sa satom koji se dizao u nebo. Ovdje su joj
ponudili stipendiju. — Kaiser je dugo radio u Odjelu za istražiteljsku
potporu. Radio je s ljudima koji su ga osnovali, kada se još zvao
Znanstveni odjel za proučavanje ponašanja. Vidio je stvari koje u
Washingtonu ne mogu niti zamisliti. Kada čovjek čita izvještaje o tome,
ne može pojmiti sav užas nekih slučajeva, znate?

Chris kimne. - Isto kao kada u udžbenicima čitate o bolestima. Mislite da

znate što je sve dok Vam pacijent ne počne umirati pred očima.
— Upravo to. Kaiser to razumije. Prije dolaska u Ured, služio je u
Vijetnamu, bio je u teškim borbama. Prvorazredan tip. Kao i njegova
supruga. Upoznao ju je dok je istraživao jedno masovno ubojstvo. Ona je
ratni fotoreporter.

— Kako se zove?

—Jordan Glass.

— Zezate me.

— Poznajete je?

— Ne, ali radim neke dokumentarce, to mi je hobi. U jednom je Jordan

Glass s Natchweyjom. Dobila je Pulitzerovu nagradu.

— Mislim dvije.

Chris je popio ostatak votke i ponovno otišao do minibara. Alex se trgne

jer je čula kucanje na vratima. Otvorila je očekujući Kaisera, ali na vratima
je stajao Will s kutijom od cipela u rukama.

— Hvala — rekla je uzevši nevjerojatno tešku kutiju. — Koji je?

— Devetka. Neregistrirana.

— Hvala, Will. Bolje da sada odeš.

Stari detektiv gledao je kao da se borio s nekim mračnim demonima.

— Što je? - pitala je. — Što se dogodilo?

— Muči me osjećaj da sam iznevjerio doktora.

Itekako. — Prošla noć sada nije važna. Sve će biti u redu. Idi sada, Wille.

Kilmer se teškim korakom uputi niz hodnik prema požarnim stubama.

Kada se Alex vratila unutra, Chris je pio bourbon.

— Posluga u sobu isporučuje cipele? - pitao je.

— Devet milimetarske cipele. - Odnijela je kutiju u kupaonicu i stavila ju

na najvišu policu ormara. - Kaiser ne mora znati za to.

Chris kimne. - Moja trideset osmica dolje je u autu.

— Donijet ću Vam je kada John ode.

— Mogu se vidjeti kako je upotrebljavam na jednoj osobi.

Na kome, pitala se Alex. Thori? Shaneu Lansingu? Oboje? - Chris... valjda

ne razmišljate ozbiljno o tome, je li?
—Ja sam odrastao u Mississippiju. Imam u sebi južnjačke krvi koja se
nikada neće isprati.

Alex mu dodirne ruku. — Nadam se da se šalite. Zato što to ništa neće

riješiti. Samo će značiti da će Ben odrasti uz nekoga drugoga, a ne uz Vas.

Chrisov pogled postade prazan.

— Što mislite, što je uzrokovalo glavobolju? — pitala je pokušavajući

mu odvratiti misli od Bena.

— Mislim da smo prije napada svi uspavani. Nisam siguran kako. Will
je pojeo malo puretine i sira kao i ja, ali Ben je jeo smrznutu pizzu. Osim
toga, Ben nije pio pivo. Imamo uređaj za hlađenje vode... možda je to. Na
kraju krajeva, to nije ni važno, je li tako? Glavno da se Ben i Will nisu
razboljeli.

Sobom odjeknu tri snažna udarca po vratima. Chris je slijedio Alex do

vrata.

Ondje je stajao visoki muškarac s duboko usađenim očima i duljom

kosom nego što je Chris očekivao. Chris nije mogao vjerovati da je tip
služio u Vijetnamu zato što je izgledao kao četr- desetpetogodišnjak.
Morao je biti najmanje sedam godina stariji.

— Hoćeš me pozvati unutra? — upita novopridošlica.

Alex se nasmije i zagrli Kaisera, a onda ga uvede u apartman. Chris se
odmaknuo i promatrao kako agent FBI-ja odlaže kožnu torbu na dvosjed.
Tada se Kaiser okrenuo i Chrisu pružio ruku.

— Doktor Shepard?

— Da. - Chris se rukuje s njim.

— Drago mi je da smo se upoznali.

— Meni također.

— Morate mi dosta toga objasniti.

Alex prekriži ruke i pogleda Kaisera. — Lošije je nego Što sam mislila,
Johne. Chris je već u velikoj nevoji. Sinoć je napadnut.

Kaiserove oči nekoliko su trenutaka prelazile po Chrisu. Osjetio je miris

alkohola, opazio je iscrpljen, čak očajan pogled. Alex je znala da će imati
puno pitanja, a Chris je trenutačno izgledao kao da samo želi leći u jedan
od kreveta i spavati. Kaiser pogleda Alex.

— Neka me netko upozna sa svime prije nego što se doktor She- pard
onesvijesti.
39.POGLAVLJE

John Kaiser stajao je pokraj prozora koji je gledao na koledž. Alex je

sjedila do Chrisa na krevetu, držeći pred njim kantu za smeće kad god bi
povraćao. Počeo je prije dvadeset minuta dok je Alex ukratko pričala što
se sve dogodilo i još je povraćao na mahove.

— To je vjerojatno öd lijekova — rekao je držeći se s rukama za trbuh.

— Moje tijelo nije naviknulo na to, a uzeo sam tri odjedanput.

Kada se obratio Alex, Kaiser je i dalje gledao kroz prozor. - Dakle,

misliš da te je Webb Tyler otkucao?

Webb Tyler bio je tajni agent ispostave u Jacksonu. Tyler je bio prvi
kome je Alex iznijela svoju teoriju o ubojstvima. — Može se tako reći. Pet
minuta nakon što sam ušla u njegov ured, Tyler je molio Boga da
nestanem.

Kaiser nagne glavu na jednu stranu kao da gleda nešto šest katova
niže na tlu. — Siguran sam da je.

— Istotako mislim da se od prvoga dana počeo žaliti Marku Dodsonu

na mene.

— Opet točno.

— Što misliš, Johne? Možeš li što učiniti?

 Kaiser se napokon okrene od prozora. — Treba ti stvaran dokaz da je
počinjeno ubojstvo. Nekakav, bilo kakav.

— Postoji li način da ishoduješ obdukcije žrtava?

— Ne bez otvorene istrage o ubojstvu. Mjesne vlasti čak i ne vjeruju da

su se zločini dogodili. Kako mogu pozvati FBI da se uključi u istragu koja
ne postoji?

— Znam. Samo mislim da je Chris primio injekciju nekog potpuno

novog spoja koji kod čovjeka može izazvati rak. Zašto to ne bi mogao
svrstati u biološko oružje? Učiniš li to, zar ne bi FBI mogao provesti
istragu prema pravilima borbe protiv terorizma? Recimo, traži se oružje
za masovno uništenje?

Kaiser napući usta. — To zapravo nije loša zamisao. Međutim, prerano je

za to. Ponavljam, nemamo dokaz da postoji takav spoj.

- Imamo trag uboda injekcije na Chrisovu tijelu.

- To može biti bilo što. Trebalo bi pronaći taj spoj u njegovoj krvi.

- Možemo li to pokušati?

- Ne znamo što tražimo - kreštavim glasom će Chris. — Radioaktivni

metal? Retrovirus? Otrov? Je li to uopće moguće naći?

Kaiser snuždeno kimne. - Osim toga, tko će nam to napraviti?

-Jebi ga! — povikne Alex. - Muka mi je od toga što su mi vezane ruke!

- Odletim li u Sloan-Kettering, Pete Connolly podvrgnut će me

ispitivanjima — reče im Chris. - Možda on nešto nađe.

- Htio bih to vidjeti - kaza Kaiser.

- Što? - upita Alex.

- Mjesto uboda.

- Ozbiljno?

- Svojevremeno sam viđao i gore stvari.

Alex pogleda Chrisa. Osjećao je da mu niz lice curi znoj. — Ma, k vragu
— rekao je. — Gledajte ako hoćete.

Kaiser pogleda Alex: — Ostaviš nas na trenutak same?

Otišla je u kupaonicu bez riječi.

Chris je polako ustao, spustio hlače, a onda legao na trbuh.

Kaiser gaje vješto pregledao kao kakav liječnik. - U redu, doktore. Gotov
sam.
- Onda? - upita Chris polako navlačeći hlače.

-Jeste li ikada bili osumnjičeni za zlouporabu lijekova, doktore Shepard?

- Nisam.

Agent FBI-ja zagleda mu se duboko u oči. - Vjerujete li da je Vaša žena u

stanju počiniti ubojstvo?

Chris sjedne na rub kreveta. Ponovno osjeti val mučnine. — U početku

nisam. Samo što isto tako nisam vjerovao da je u stanju prevariti me.
Osim toga, u njenoj prošlosti postoje neke praznine o kojima ništa ne
znam. Isto tako...

- Što?

— Svog sina sam posvojio. Biološkog sina svoje žene. Ben me zna tek
nekoliko godina, ali kada bi mu dali na volju s kim će živjeti nakon
razvoda, odabrao bi mene prije nego svoju pravu majku. Što Vam to
govori?

— Ako je to točno, mnogo.

Kaiser vikne prema kupaonici: — Alex?

Izašla je s upitnim izrazom na licu. — Vjeruješ mi sada?

Primio ju je za ruku. — Vjerujem ti zato što vjerujem u tebe. Međutim,
nisam siguran da će ti itko drugi vjerovati.

- Možeš li išta učiniti da nam pomogne!?

- Ako ništa drugo, mogu povući neke veze i staviti Andrewa Ruska
pod nadzor.

— Hoće li Webb Tyler to dopustiti?

Kaiser prezrivo puhne. - Tylera njegovi agenti ne vole. Pada mi na pamet

nekoliko njih koji će biti voljni pomoći, iz usluge meni. Ne mogu
napraviti ništa Čime bih se doveo pod povećalo FBI-ja, ali mogu ti
nabaviti registarske tablice, napraviti neke provjere, te stvari. Samo to
moram napraviti preko ispostave u New Orleansu.

- Hvala ti, Johne. Samo, to su sitnice. Ti tipovi već godinama ubijaju

ljude, a nisu posustali bez obzira na to što znaju da sam se umiješala.

Mišići Kaiserove vilice napnu se. — Ovo će zvučati hladno, ali to je dobro.
Da su se sad pritajili, vjerojatno ih nikada ne bismo našli. Najbolje što
sada možemo napraviti je ubosti Andrerwa Ruska oštrim kolcem. Ja ću
učiniti svoj dio. Otkrit ću o tom gadu sve što se može otkriti. Pretrest ću
svaku tvrtku s kojom je čak i davno imao veze. U roku od dva dana
zamrzit će ga svatko s kim je poslovao.

Alexino lice zasja puno nade.

Kaiser ode do Chrisa i pogleda ga. - Doktore, htio bih da odete na tu
kemoterapiju. Ni na koji način ne možete pomoći u istrazi. Imate samo
jedan zadatak, preživjeti.

Chris je htio odgovoriti, ali u istom se trenutku nagnuo nad kantom za

smeće jer ga je tjeralo na povraćanje iako ništa nije izlazilo iz njega.

Kaiser odvede Alex u drugu prostoriju. Chris je čuo njihove glasove, ali
nije mogao razabrati pojedinačne riječi. Kao da ga vodi nekakva volja
izvan njega samoga, odmaknuo je pokrivač. Zavukao se u krevet i
povukao plahtu do vrata. Kada se Alex vratila, jedva je uspio shvatiti što
govori.

— Chris? Da Vas odvezem u bolnicu?

Odmahnuo je glavom. — Ne... samo se moram odmoriti. Kaiser...?

— Otišao je.

Gledala gaje, a izraz lica mijenjao joj se između brige i istinskog straha.
Previše toga je izgubila, shvatio je. Ne želi da zaspim... ne želi biti sama.

— Tko se brine za Bena? - pitala je.

— Gospođa Johnson — šapne. — Njen broj... njen broj je u mom

mobitelu.

— Nazvat ću je. Vi spavajte! Čuvat ću Vas.

Uzela je njegovu drhtavu ruku i stisnula je. Chris je uzvratio stisak najjače
što je mogao. Potom ga, kao kad sićušni brod prekrije brdo olujnih
oblaka, obuze mrak.

Chrisa iz mraka trgne zvono mobitela. Nekoliko puta trepne očima. Suhe
su ga oči pekle. Potom se okrene nadesno. Na mjestu gdje zavjese nisu
bile do kraja spojene, spazi trak umjetnog svjetla. Pod slabim svjetlom
ugleda Alex koja je spavala na drugom krevetu. Na sebi je imala košulju,
ali je bila bez hlača. Pipkao je po noćnom ormariću dok nije pronašao svoj
mobitel.

— Halo? - rekao je, a u ustima mu je bilo kiselo od povraćanja.

— Chrise? - Izbezumljen ženski glas.

— Gospođo Johnson?

— Ovdje Thora! Gdje si?

— Mmm... u Jacksonu.

—Jacksonu! Ostavio si Bena kod gospode Johnson, a ona nema pojma

kamo si otišao!

— Nije točno. Znala je da ću možda otići izvan grada.

— Rekla mi je daju je zbog Bena nazvala jedna žena koja se zove Alex.
Tko je dovraga Alex?

Chris je polagano sjeo, potom je ustao i otišao u susjednu radnu sobu. —

Slušaj... morao sam se odvesti ovamo zbog jednog pacijenta u SMC-u. Ne
moraš se ljutiti. Gdje si?

— U Greenwoodu, gdje trebam biti. — Thorin glas nije bio ni- šta manje
histeričan.

Stisnuo je zube, ali ništa nije rekao.

— Chrise? Jesi li tu?

-Aha.

— K vragu, što se tamo zbiva?

Stajao je nasred sobe, boljeli su ga grlo i mošnje od grčeva koje je imao

zbog neprestanog tjeranja na povraćanje, ruka mu je bila tako slaba daje
jedva držao telefon, a trudio se iz petnih žila da ne počne vrištati. Sjetio se
da ga je Alex preklinjala da ne napadne Thoru, ali istini za volju, uopće ga
nije bilo briga za istragu. Više nikada neće moći pogledati Thoru i
pretvarati se daje sve u redu.

— Odgovori mi! - vikala je. - Jesi li pijan ili što?

— Ondje si gdje trebaš biti? - rekao je.

— Naravno da jesam!

— Što je sa Seanom Lansingom? Je li i on ondje gdje treba biti?

Više se ništa nije čulo.

— Ili je ondje gdje bih ja trebao biti?

— O čemu to govoriš, Chris?

— Prestani, Thora. Samo prestani, dobro?

— Čekaj... ne znam što misliš da znaš, ali ne znaš... hoću reći,

jednostavno nije moguće... - Njen kreštavi glas utihne.

— Reći ću ti što znam — rekao je tiho ali sigurno. - Znam da si uzela

pilulu za jutro poslije nakon što smo u studiju vodili ljubav.

Čuo je kako hvata zrak, a potom kako prstma pokriva mikrofon mobitela.

— Isto tako, imam krasnu fotografiju na kojoj te Shane straga tuca na

hotelskom balkonu. Siguran sam da je svojoj zbirci htio dodati još jedan
trofej. Ti ćeš mu biti koja... deseta osvojena žena ove godine?

Čuo je prigušeni krik, a potom muško gunđanje.

 Greg Mes

—Je li sada ondje? — pitao je Chris zanjihavši se zbog iznenadne

vrtoglavice. — Ili je odletio natrag kući na večeru sa ženom i djecom?
Koliko ga stoji otići onamo i nabiti tvoju pokvarenu guzicu?
Pretpostavljam da zbog toga misliš kako si jako vrijedna, ha?

Nikakav odgovor.

- Ako je ondje, daj mi ga na telefon.

- Chris... — Thorin glas sada je bio tih, gotovo očajan. - Sama sam.
Nitko nije ovdje, samo ja.

- Ne vjerujem ti. Znam što si učinila, dobro? Možda ću za godinu dana

437
biti mrtav, ali ti... ti i Lansing, vi ste također mrtvi. Duhovno mrtvi.
Vjerojatno i ne znaš o čemu govorim..., ali jednoga dana ćeš znati. Otići
ćeš u zatvor! Reci tom tvome gadu da će se, prije nego što sve ovo završi,
naći sa mnom licem u lice. Samo jedanput.

Sada je jecala.

- Kako si to mogla učiniti Benu, Thora? Zaboravi mene. Međutim, on je

tako dobar... Isuse. Želiš li da postane klon tvoje emocionalno sjebane
osobe?

Thora je vrisnula kao žena koja u žalovanju trga sa sebe kožu.

Chris je prekinuo i dršćući stajao u mraku. Više nije bio sam. Na vratima
koja su odvajala spavaću od radne sobe stajala je Alex, zbunjena lica,
bosih nogu koje su se ocrtavale na svjetlu s prozora.
- Što ste napravili? — pitala je.

- Više se nisam mogao pretvarati

- Ali... možda ste sve upropastili.

- Kako? Punih pet tjedana radite na tome, a nemate ništa. Čuli ste
Kaisera, ubodite ih oštrim kolcem, tako je rekao. E, pa, ja sam upiknuo
Thoru. Pretpostavljam da će ona sad ubosti Andrewa Ruska kao što ga još
nikada nitko nije piknuo.

Alex digne ruke i kao mala djevojčica s očiju izbriše san. - Kako Vaš
želudac?

- Bolje. Koliko je sati?

- Pola dvanaest. Navečer.

Chris bolno gutne. — Pretpostavljam da se večeras nećemo vraćati u

Natchez.

- Ne, osim ako ne morate otići po Bena.

-Je li gospođa Johnson rekla da može ostati kod nje?

- Rekla je da je to u redu.
— Sranje. Thora se ponašala kao da je u panici. Isto tako, nije joj bilo
drago kada je čula da je zvala neka žena. Pitala me, dovraga, tko je ta
Alex.

Alex se namije. -Jebeš nju.

— Ne, hvala. Nikad više.

Alex pode naprijed, uze ga za ruku i odvede natrag u krevet. - Ne

nabacujem Vam se — rekla je — samo bih radije spavala s Vama nego
sama. Ne smeta Vam?

Legao je na leđa, a onda se odmaknuo kako bi joj napravio mjesta. Ušla je

u krevet, stavila mu glavu na rame i stisnula uz njega svoje toplo tijelo.

— Zašto si se oženio Thorom? — tiho je pitala. — Zato što je lijepa?

Malo je razmišljao o tome. - Tada nisam tako mislio. Međutim sada...

mislim da nisam bio ni svjestan da je to igralo veliku ulogu.

Alex kimne, obraza naslonjena na njegovu košulju.

— Ipak, nije bilo samo to - nastavio je. - Još ne znam zašto bi to učinila.
Hoću reći, zašto jednostavno nije rekla da se želi rastati. Pristao bih.

— Mislim da je to zbog Bena.

— Što pod tim misliš?

— Zna koliko te Ben voli. Ne može sinu reći da mu želi oduzeti divnog,
novog oca zato što joj je odjednom postalo dosadno. Smrt je rješava svih
tih poteškoća. Umreš li, ona je plemenita udovica, a ne sebična
raspuštenica. Osim toga, Thora već zna igrati ulogu plemenite udovice.

— To sigurno.

— Da ne spominjem nekoliko milijuna više na njezinu bankovnom

računu.

Uzdahnuo je, ali ništa nije rekao.

— Ljudi su nekoć mislili da sam lijepa — šapne Alex podignuvši ruku

prema obrazu punom ožiljaka. - Prije ovoga.

—Još si lijepa. Samo što to trenutačno ne vidiš. Nisi ista kakva si bila, to je
sve. To je isto kao žene koje su bile na kemoterapiji. Još su lijepe, samo su
ćelave. Ja to zovem izgled Sinead O'Connor.

Alex se tiho nasmije. — Jako se lijepo ponašaš u krevetu, je li tako?

— Očito, nedovoljno dobro za Thoru.

— No, znamo daje ta prasica luda.

Chris sklopi oči. - Ako odem na kemoterapiju, uskoro ću i ja biti ćelav.

— Nema ako, stari. — Alex mu upre prst u lice. - Ideš.

— Sada si moj liječnik?

— Netko mora biti.

Primio ju je za ruku i okrenuo od sebe, a onda ju je čvrsto zagrlio.

-Jao, ne - tiho je rekla.

— Zašto?

— To mi je nešto najmilije na svijetu.

— Dobro. — Nakon samo nekoliko udaha, san se počeo vraćati. Alex

položi dlan na njegovu ruku koja ju je grlila. - Nemoj poludjeti ako se
rasplačem — rekla je — jer mi se čini da hoću.

— Zašto?

— Zato što je trenutačno život sranje. Već je dosta dugo sranje. Chris ju je
stisnuo što je čvršće mogao i tako je držao nekoliko trenutaka, a onda
popusti stisak. - Ima strašnijih stvari od ovoga. To je nešto što sam naučio
u medicini. Uvijek može biti lošije.

Okrenula je glavu tako da je svojim obrazom dodirivala njegov. —

Nadam se da nije tako.

— Moramo se naspavati, Alex.

— Znam. Hoćeš li se pobljuvati po meni?

Njegov smijeh zvučao je kao da se netko drugi smije u snu. — Trudit ću

se da se to ne dogodi. Napela se u njegovu zagrljaju.

— Što je? — pitao je.

— Zaboravila sam preko računala stupiti u vezu s nekim. Zapravo, s

Jamiejem. To nam je običaj.

Chris teškom mukom podigne ruku. - Idi. Povuče mu ruku natrag i čvrsto
je stisne uz sebe. — Ne... sada je prekasno. Neće mu biti ništa za jednu
noć.
 40. POGLAVLJE

Jao, sranje — rekao je ženski glas.

Chris se probudio, a krevet se micao pod njim. Bolio ga je svaki mišić u

tijelu, a u prsima i vratu imao je osjećaj kao da je doživio sudar.

— Sranje, sranje, sranje — ljutila se žena. — Prespavala sam alarm za

buđenje.

Alex, sjeti se. Zatrepće očima i otvori ih, a pod danjim svjetlom zabole ga
mrežnice. Alex je stajala pokraj kreveta i navlačila traperice.

— Koliko je sati? - pitao je.

— Devet ujutro. Podesila sam buđenje, a zaboravila sam napuniti

mobitel. Ugasio se tijekom noći. Valjda mi je grljenje ispilo mozak.

Chris sjedne i u želucu osjeti val mučnine. - Trebaš kupaonicu?

Pogledala mu je lice i odmah shvatila o čemu se radi. — Samo me pusti da

se popiškim.

Nestala je u kupaonici. Chris spusti noge s kreveta, potom ustane i polako

ode do mini-bara. Uzeo je hladnu vodu koja mu je godila dok je klizila niz
grlo, ali istovremeno je molio Boga da ostane u njemu. Kada se uvjerio da
hoće, otišao je do svoje torbe i uzeo jutarnju dozu lijekova protiv virusa:
AZT, Ritonavir, Enfuvirti- de i Vidarbine. Kada je progutao posljednju
tabletu, čuo je kako je pustila vodu na zahodu.

— Gotova sam — vikne Alex. — Možeš doći.

— Mislim da mi je sada dobro. Imao sam osjećaj da ću dobiti proljev, ali

prošlo je.

Došla je i sjela u jedan naslonjač. Oprala je lice paje prvi put vidio ožuljke
bez pudera koji ih je pokrivao. U glavi, vidio je nekoga tko na sliku žene
baca kiselinu.

— O čemu razmišljaš? - pitala je.

— O današnjem danu.

Nije prestala biti sumnjičava. - Imaš dvije mogućnosti. Odvesti se

natrag u Natchez na kemoterapiju ili odletjeti u Sloan-Kette- ring na
kemoterapiju.

— Sad si mi i majka?

Alex digne ruke s dlanovima okrenutima prema gore. — Želiš li sa

svojim životom igrati ruski rulet?

—Pod ovim okolnostima, to bi bila kemoterapija. Ne znamo što je

ubrizgano u mene. Imat ću najviše nade da preživim ako točno otkrijemo
što me ubija. Tek tada mogu primiti učinkovitu terapiju.
 Alex razmisli o tome. - Kako to namjeravaš učiniti?

— Kako bi bilo da ti i Kaiser uhvatite toga gada?

— Čini mi se da ti je jutros bolje.

Chris uze hlače i teškom mukom počne ih navlačiti na sebe.

— Kamo ideš da ti trebaju hlače? — upita Alex.

— Preko u SMC potražiti znanstvenike o kojima mi je pričao Peter

Connolly. Ako više nisu ovdje, tražit ću da mi daju imena najbo- ljih ljudi
na hematologiji i onkologiji pa Ću se s njima pokušati naći.

— Zbog čega?

Uhvati ga vrtoglavica. Sjeo je na rub kreveta njišući se polako. —

Mislim da smo se previše usredotočili na Shanea Lansinga. U redu, on je
vlasnik radiološko-onkološkog centra. Vlasnik je još puno toga. Znamo
da je u mene nešto ubrizgano. Ako je to nešto radioaktivno, vjerojatno bi
se vidjelo na rendgenskim snimkama koje sam jučer napravio. Mislim da
je vjerojatnije da Connolly ima pravo. Netko se dokopao moje krvi ili mog
sjemena, promijenio ga, a onda ponovno ubrizgao u mene. Ako je to
točno, onda je malo vjerojatno da se radi o Lansingu. Shaneu je više stalo
do novca nego do medicine, dakle, on nema takvo znanje. Tražimo
vrhunske liječnike, Alex. Ljude koji su stručnjaci za koštanu srž, genetiku,
onkogene viruse. U cijeloj državi nema ih mnogo, a ovi naši su odmah
preko ceste.
 Alex se nagne naprijed u naslonjaču, a u očima joj se vidjelo uz-
buđenje. — Kako tvoje tijelo? Možeš se kretati?

—Mislim da mogu. Samo se prvo moram istuširati. Nikoga neću

zadiviti budem li smrdio po bljuvotini.

—To ti je pametno. — Otišla je do telefona pokraj kreveta. - Naručit ću

doručak. Možeš li što pojesti?

— Prepečeni kruh, zdjelicu zobene kaše i vrući čaj.

Nasmijala se od uha do uha. - Ti si jedini muškarac s kojim

sam u posljednjih deset godina provela noć, a koji je ujutro naručio

zobenu kašu.

— Dobro došla kući.

Andrew Rusk bio je dvadeset kilometara južno od Jacksona kada je

njegov strah dosegnuo kritičnu točku. Prije nekoliko dana slijedio ga je
samo jedan automobil. Sada je tu bila cijela motorizirana jedinica, a radili
su na smjenu. Sve američki automobili, a većina vozača bili su muškarci,
bijelci, u dobi od dvadeset pet do četrdeset pet godina. Bio je u velikim
govnima. Mrzio je Alex Morse iz dna duše. Psujući joj sve po redu, na
izlazu Byram sišao je s međudržavne ceste i skrenuo na trak koji je vodio
prema restoranu Wendy's. Slijedila su ga dva automobila.
 — Pas mater! — viknuo je.

Sinoć, kada je primio šifriranu poruku od doktora Tarvera, Rusk je bio

oduševljen. Nije znao gdje se Tarver skrivao, ali bio je uvjeren da doktor
ima dobar razlog što nije bio dostupan. Uostalom, u posljednjih pet
godina jedva da su zajedno proveli pet minuta. Sinoć mu se ovaj put činio
kao opuštena vožnja do lovišta. Sada je bio nemoguć. Odvede li ove
gadove u službenim limuzinama do Chickamague, dr. Tarver će bez
premišljanja ubiti i njih i njega.

Rusk je naručio cheeseburger i kolu i promatrao kako se jedan od

automobila koji su ga pratili zaustavlja nekoliko metara dalje na
parkiralištu. K vragu, što može učiniti? Ako ga ovako slijede, onda mu
isto tako prisluškuju telefone. U uredu, kod kuće, mobitele. Na trenutak
se zapitao je li ga Carson Barnett otkucao.

Ni govora, uvjeravao je samoga sebe. Barnett se htio rastati i bio je

spreman na sve kako bi to ostvario. To je ona jebena Morseova. Samo, je li
Morseova sama? To je pitanje.

Sinoć ga je Thora Shepard četrnaest puta zvala doma. Nakon dvije

histerične poruke koje je ostavila na njegovoj telefonskoj pošti, Rusk je
isključio telefon. Kada je jutros stigao u ured, Janice ga je obavijestila da je
gospoda Shepard ostavila dvanaest poruka, a svaka je bila sumanutija od
prethodne. Thora nije bila tako glupa da navede razlog zašto želi
razgovarati s njim, međutim, nešto mu je govorilo daje Alex Morse
upletena u to. To, ili se Thora predomislila što se tiče suprugova ubojstva.
Rusk se ne bi iznenadio. Možda je žena sjajna kao kakva filmska zvijezda,
ali je isto tako luda, što je shvatio već kada su prvi put surađivali. Stvarno,
prava mačka iz otmjenog društva. Ponaša se kao da drži sve konce u
rukama, a ispod te krinke zapravo ne zna je li na nebu ili na zemlji.
 Od djevojke na prozorčiću uzeo je cheeseburger i platio novčanicom
od 10 dolara. — Kečap — rekao je — hoću kečap.

Otpio je veliki gutljaj kole i prestrojio se u trak za izlaz. Jedan od

pratitelja stao je odmah iza njega. Ovi tipovi se i ne pokušavaju sakriti.

Kod Thore Shepard je zgodno to, razmišljao je dok je prelazio iznad

autoceste i uključivao se na MC 55 sjever, da njezina prvog supruga nisu
niti trebali ubiti. Umro je prirodnom smrću. Naravno, Rusk joj to nikada
nije rekao. Prema dobivenim uputama, Thora je platila, a on je rado
primio novac. Ironija je u tome što je ista ta žena ponovno došla zatražiti
njegove usluge, da ne povjeruješ. Međutim, Rusk sada nije imao vremena
uživati u tome. Thora je počela gubiti tlo pod nogama, a slomi li se pred
krivim ljudima, to bi ga moglo skupo) stajati. Morao se sastati s doktorom
Tarverom i to uskoro. Nije imao pojma kako to ostvariti, ali dok je jurio na
sjever prema Jacksonu, shvatio je da ništa ne mora poduzeti, sve će učiniti
dr. Tarver. On samo mora biti miran. Unutar sljedećih dvanaest sati,
skrenut će iza ugla, ući će u dizalo ili auto, a Tarver će biti ondje. Kao
čarolijom. Tako tip radi. Ni svi FBI-jevi agenti na svijetu neće ga moći
zaustaviti.

Rusk pogleda u retrovizor i nasmije se. Došlo je vrijeme da digne sidro i

zbriše iz zemlje. Jedino se nadao da će prije dana D87 uspjeti opelješiti
Carsona Barnetta. Barnett će biti njihovo remek- -djelo u kojem će uživati
do kraja života. Dok je autocesta kao siva rijeka promicala ispod njega,
Rusk se vidio na suncem okupanoj plaži s koktelom od tamnog ruma u
ruci i Lisom koja naga leži pokraj njega. Nije mu bilo drago što će ostaviti
djecu, ali tu nije bilo pomoći. Posao je posao. Usporio je toliko da tamna
limuzina iza njega nije imala druge već preteći ga. Kada je uredno
podšiša-

87 6. lipnja 1944. bitka za Normandiju, potrajala je još dva mjeseca, koliko je trebalo savezničkim snagama da uspostave
'čvrst mostobran na europskom kopnu i da probiju njemačku liniju fronta u Francuskoj, a okončana je oslobađanjem
Pariza i uništenjem džepa kod Falaisea
ni vozač pogledao prema njemu, Rusk se nasmiješi od uha do uha.

Doktora Tarvera žalostila je nevjerica na licu njegova tupavog brata.

Očekivao je upravo takav izraz lica, zbunjenost i neshvaćanje kao kada
djetetu kažeš da mu je psa pregazio auto.

— Sve? — pitao je Judah. - Do jednoga?

— Bojim se da je tako — rekao je Eldon. Žao mi je.

— Čak i čimpanze?

Stajali su u stražnjoj sobi, blizu kaveza primata, ne baš najboljemu mjestu

za ovaj razgovor. — Ponajprije čimpanze. Ne možemo ostaviti ništa po
čemu bi netko mogao zaključiti što smo ovdje radili.

Judahovo lice se trzalo kao lice dječaka koji pokušava nešto izračunati, a
ne zna. — Mislio sam da je ovo što tu radimo dobro.

— Dobro je, Judah. Međutim, ljudi to ne bi shvatili. Znaš kakvi su.

— Znam, ali što ako ih ja zadržim? Samo neke.

— Bilo bi mi drago da možeš. Stvarno bi. Međutim, znaš da je to

nemoguće.
— Marljivo sam učio. U proteklih godinu dana zapravo sam ja vodio
ovaj pogon. Zašto ne bih mogao nastaviti voditi uzgajivač - nicu? Samo s
biglima?

— Ti zapravo ne znaš što sve uključuje poslovni dio, Judah. To je puno

više od obične brige za pse. Tu su narudžbe, zabilješke, računala, porezi.
Osim toga, moraš biti ovlašten za to. Ako nisam tu, sve skupa ne može
raditi.

U Judahov pogled uvuče se novi strah. — Kamo ideš?

— To još ne znam, ali kada stignem onamo, poslat ću nekoga po tebe.

— Hoćeš?

— Nisam li uvijek?

Judahov pogled ponovno odluta prema kavezima. — Zašto jed-

nostavno ne damo nekome te životinje?

—Zato što su bolesne. U sebi nose posebne klice. Time bi zarazile

druge životinje, a to bi moglo biti pogubno. Moglo bi čak dovesti do
sudnjeg dana, kao u...

— Otkrivenju sv. Ivana - nastavi Judah kao robot. — Šesnaesto

poglavlje. Izlijevanje sedam čaša. U toj knjizi nalazi se i moje ime. - Povisi
glas. — A drugi izli svoju čašu na more. Tada ono postade kao krv
mrtvaca, te uginu svako živo biće u moru.
 —Točno - kaza Eldon prekinuvši ga prije nego što padne u trans. -
Nećeš da te Bog pozove k sebi na račun toga što si dopustio da se to
dogodi, zar ne?

Nakon dugog premišljanja, Judah odmahne svojom velikom glavom.

—Slušaj me - reče Eldon, kao da mu je to tek sada palo na pamet. — Ti

se pobrini za bigle, a primate ostavi meni. Znam da bi ti to bilo jako teško.

Judah se ugrize za donju usnu. - Teško mi je i s biglima, znaš? Svakoga

poznajem. Svaki ima svoje ime.

Eldona je začudilo što tako grub čovjek kakav je bio Judah može biti
tako mekan kada je riječ o životinjama, jer Judah je bio opasan stvor, kada
bi se razbjesnio. Bio je ravan svakom bombašu samoubojici na džihadu88.
Ljudi poput Judaha oteli su Japancima Iwo Jimu. Ljudi koji su bili u
stanju bajunetama prokrčiti put kroz nepregledne neprijateljske redove, a
onda pod razornom mitraljeskom vatrom jurišati na brdo ne dovodeći u
pitanje naredbe koje su ih tamo dovele. To bespogovorno domoljublje
omogućilo je Americi da preživi mladost, a u nedostatku toga sasvim
sigurno neće doživjeti zrelost.

—Ti ne znaš — nastavio je Judah. - Ti nisi stalno s njima. Meni se čini

kao da su svi moji. Kao June Bug dok smo bili djeca.

June Bug bila je stara mješanka s mrenom na očima koja je petnaest

godina bila kod njih. Judah ju je obožavao, do samoga kraja.

88 Islamski naziv za jednu od religijskih obveza kod muslimana, u Kuranu se pojavljuje najčešće u idiomatskom obliku
»borba na putu Alaha«, u zapadnom svijetu naziv džihad često se prevodi kao »sveti rat« i ima negativnu konotaciju zbog
terorističkih skupina
 To je isto kao kada je tata znao utopiti kržljave životinje — rekao je
—

Judah. U velikom koritu za pranje rublja.

Eldon obavije ruku oko bratovih krupnih ramena i odvede ga od

kaveza primata. Nevjerojatno kako je netko uopće mogao pomisliti da su
on i Judah biološka braća. Intelektualno, bili su dva različita svijeta,
Eldonov um najvjerojatnije je sadržavao četiri puta više neurokemijskih
veza od Judahova. Ipak, tijekom godina, njegov polubrat bio je prilično
koristan, a bit će i ubuduće.

Sada su bili u prednjem dijelu, u malom gradu punom biglova, dva

zida puna crno-bijelo-smeđe dlake u kojoj su se caklile tužne oči. Judahu
će trebati gotovo cijeli dan da ih sve uspava. Ne zato što bi mu se opirali.
Upravo stoga što su tako poslušni i dobri jedan je od razloga zašto su
bigli korišteni za medicinska istraživanja. Kada biste im zaboli iglu ili
stavili sondu, samo bi vas malo prijekorno pogledali. Oni su bili živi
dokaz da krotka stvorenja ne mogu zavladati svijetom, barem ne
životinjskim.

— Kako ćeš to izvesti? - pitao je Judah. - Mislim, s čimpanzama.

Nakljukat ću ih barbituratima89. Kada više ne budu pri svijesti,

—

upotrijebit ću kalijev klorid90. Neće osjetiti ništa, brate.

Judah je tako jako grizao usnu da se Eldon bojao da će je raskr- variti.

— Baš mora biti vatra?

89 Lijekovi koji služe kao depresivi središnjeg živčanog sustava, proizvodeći time širok spektar djelovanja od blagog
uspavljivanja do anestezije
90 Kalijeva sol kloridne kiseline. Bezbojna kristalična tvar izuzetno slana okusa, lako topljiva u vodi a slabo u acetonu i
etanolu
 — Moramo očistiti ovaj prostor. Bog se koristio vatrom pa ćemo i mi.

Judah na trenutak sklopi oči, ali kada ih je otvorio, Eldon je znao da

prihvaća to kao svoju sudbinu. Uostalom, Eldon je prkosio njihovu ocu, a
živi, što znači da ga je odabrao sam Bog.

— Moraš izaći do pet — ozbiljno će Eldon. — Razumiješ?

— Odlaziš?

- Vratit ću se da riješim majmune, ali sumnjam da ćeš do toga biti

gotov.

-Dobro. Kamo idem kad bude gotovo?

- Sve ću ti objasniti kada se budem vratio.

-Dobro.

Eldon se nasmiješi, a onda se vrati u prostor s primatima. Morao je

pročitati neke stvari. Nije bio stručnjak za eksploziv. Ipak, vjerovao je u
svoje sposobnosti. Kakva će to biti predstava. Prvo eksplozija, onda
požar, dovoljno vreli da se otopi čelik, a kada stignu vatrogasci, naići će
na nešto što nikada prije nisu vidjeli, na tuce prestravljenih primata ludih
zbog plamena. Eldon je pretpostavljao da će zbog životinja gašenje trajati
dvostruko dulje, a upravo to je htio. Dakle, omamit će životinje, kao što je
obećao Judahu, ali neće im dati injekciju KCl-ja. Kao posljednju mjeru
opreza, ot- ključat će kaveze, a vrata će zavezati s nekoliko komada žice
kako bi primati mislili da su još zaključana sve dok staru pekarnicu ne
zahvati požar biblijskih razmjera. Bilo bi zanimljivo vidjeti koja će
životinja prva razvaliti vrata kaveza kada je uhvati panika, ali ne vrijedi
umrijeti kako bi to saznao. Pogleda prema zaključanom ormaru desno od
kaveza čimpanza. U njemu su bila četiri spremnika napunjena
acetilenom91. Isti takvi spremnici nalazili su se u staroj pekarnici u još tri
ormara. Kada na pozive susjeda vatrogasci dođu, zgrada će gorjeti na tri
tisuće stupnjeva celzijusa. Prostorom će se proširiti smrad izgorjelih
biglova, a sluđeni majmuni napadat će svakoga tko se približi njihovu
dotadašnjem domu. Eldon se tiho smijao da ga Judah ne čuje. Bit će to
spektakl dostojan Hieronymu- sa Boscha92 na LSD93-u.

91 Najjednostavniji nezasićeni ugljikovodik s trostrukom vezom iz skupine alkina. Plin bez boje, okusa i mirisa, lakši od
zraka, ne podržava disanje niti gorenje, na zraku izgara svijetlim čađavim plamenom. Goreći u atmosferi kisika razvija
temperaturu do 310CHC. Zbog tih svojstava koristi se u uređajima za autogeno zavarivanje.
92 Nizozemski slikar na prijelazu renesanse u manirizam (1450. —1516.) najpoznatiji umjetnik fantastičnih prizora u
zapadnoeuropskoj umjetnosti
93 Polusintetička, psihodelična droga vi porodice triptamina. Sintetizira se iz lisergične kiseline dobivene iz plijesni s raži
 41.POGLAVLJE

Chris pridrži vrata dizala kako bi prošla sestra koja je gurala ženu u
kolicima, a onda za Alex izađe na peti kat Sveučilišnoga medicinskog
centra.

—Jesi li upoznala doktora Pearsona dok ti se mama tu liječila? — pitao je.

Alex odmahne glavom. — Mamin liječnik je Walter Clarke.

— Šališ se. Clarke je na medicini bio godinu ispred mene. Mislio sam da
je još na Bayloru.

Alex slegne ramenima.

Prošli su pokraj bolesničkih soba i došli do liječničkih prostorija. Gotovo

na kraju hodnika na jednim vratima stajala je mjedena pločica na kojoj je
pisalo MATHEW PEARSON, PROF. DR., ŠEF HEMATOLOGIJE.

Chris je stao i rekao: — Ni riječi o FBI-ju, ubojstvu i sličnim stvarima.

— Zašto?

— Zato što je ovo bolnica. Ako samo naslute da nešto istražujemo,

izbacit će nas. Ovo je moj svijet, dobro? Samo sve prepusti meni.

Alex zakoluta očima. — Mogu ja to.

Pokucao je na vrata, a onda ušao u ured. Crvenokosa žena sa
staromodnom frizurom digne pogled s hrpe papira. — Mogu li Vam
pomoći?

— Nadam se da možete — rekao je Chris otmjenim južnjačkim

naglaskom. — Ja sam doktor Chris Shepard iz Natcheza. Slučajno sam
ovdje u posjetu prijateljici - pokaže glavom na Alex — pa sam se nadao
da bih s doktorom Pearsonom mogao razgovarati o nekoliko sličnih
slučajeva raka dolje kod mene.

Tajnica se nasmiješila, ali njen osmijeh doima se usiljen.

— Imate li dogovoreno, doktore...?

—Shepard. Bojim se da nemam, ali razgovarao sam s doktorom

Peterom Connollyjem gore u Sloan-Ketteringu koji je jako hvalio doktora
Pearsona. Pete je mislio da ću imati priliku nakratko razgovarati s njim.

Kada je spomenuo Connollyjevo ime, ženino lice odmah se ozari. -

Poznajete doktora Connollyja?

— Bio sam njegov student dok sam ovdje studirao.

— Aha, tako. — Ustala je, obišla stol i pružila mu ruku. - Ja sam Joan.
Trenutačno je doktor Pearson zauzet, ali ući ću unutra pa ću vidjeti može
li odvojiti nekoliko minuta.

Kada je žena ušla u drugu prostoriju, Alex šapne: — Baš si faca.

 Vrata se otvoriše i izađe otmjeno odjeveni muškarac četrdesetih
godina pa Chrisu pruži ruku. - Doktor Shepard?

— Da, gospodine — rekao je Chris, prihvatio ruku i čvrsto je stisnuo.

— Drago mi je što sam Vas konačno upoznao.

— Meni također. Viđam Vaše ime na dosta kartona koji ovuda prođu.
Šaljete nam puno slučajeva. Hvala Vam.

— Bojim se, ne toliko kao prije, sada kad u Natchezu imamo doktora
Merciera.

— Ma, to je dobro za Vaš grad. - Dr. Pearson se nasmiješi. Ej, nemate

valjda skrivenu kameru na sebi, je li?

Znači, čak je i Matt Pearson čuo za Chrisov dokumentarac o radnom

vremenu stažista. — Ne, prošli su moji redateljski dani. Sada sam dio
sustava.

Dok je šarmiranje napredovalo i nizali se zajednički znanci, Chris je

procijenio šefa hematologije. Bez obzira na to što je došao sa Stanforda,
čini se da je Pearson bio istoga kova kao oni koje je Chris dobro upoznao
dok je bio u SMC-u. Pametan, pošten, pravi Amerikanac koji je na jednom
od sveučilišta u Mississippi- ju imao vrlo dobre ocjene, a onda otišao u
drugu državu na puno poznatiji fakultet i proslavljen se vratio kući. Chris
je bio malo iznenađen, u ovako ozbiljnoj specijalizaciji kakva je
hematologija, očekivao je stranca.

—Joan je spominjala neke slučajeve raka — podsjeti ga Pearson.

- Točno. Baš sam nepristojan. - Chris se okrene prema Alex. — Ovo je
Alexandra Morse. Njena majka je ovdje na odjelu. Rak jajnika.

Pearsonovo lice poprimi prikladno ozbiljan izraz. — Poznat mi je taj

slučaj. Žao mi je što smo se morali upoznati pod ovakvim okolnostima,
gospođice Morse.

— Hvala - rekla je Alex takvim čvrstim naglaskom da bi se Chris zakleo

da nikada nije otišla iz Mississippi a. - Svi liječnici i medicinske sestre su
divni.

- Spada li Vaša majka među te slične slučajeve raka?

- Ne - odgovori Chris. - Alex je samo prijateljica. Što se tiče tih sličnih

slučajeva, još nemam statističku potvrdu, ali u proteklih nekoliko godina
u Natchezu ih je bilo nekoliko što me je doista počelo zabrinjavati.

- O kojoj vrsti raka se radi? - pitao je dr. Pearson.

— Različitim, ali svi su bili rak krvi. Leukemije, limfomi i mijelomi.

Dr. Pearson kimne s velikim zanimanjem. — Čudi me da to nismo sami

uočili. Znate, preuzeli smo državni registar tumora. Jesu li ti pacijenti
prošli kroz tu bolnicu?

- Neki. Neke je liječio dr. Mercier, dok su drugi otišli u klinike za

tumore Anderson, Dana-Farber i druge.

— Da, naravno.
— Radi se o tome - kaza Chris — da se neki mjesni liječnici pitaju mogu
li ti slučajevi biti povezani s nekim čimbenikom iz okoline.

Pearson je s još većim zanimanjem počeo kimati glavom. — U svakom

slučaju, to je moguće. Radi se o veoma složenoj stvari, naravno.
Proturječnoj također.

- Isto tako, pitao sam se - nastavi Chris - može li postojati neka druga
etiološka veza između tih slučajeva.

— Kao na primjer?

— Dakle, kako sam bio nemoćan, puno sam čitao pa sam naišao na neke
zanimljive mogućnosti. Jedna je zračenje. U blizini imamo dvije
nuklearne elektrane, a dvoje od tih pacijenata radili su u jednoj od njih.
Iako drugi nisu. Dvoje pacijenata išlo je na kemoterapiju zbog prijašnjeg
raka. Isto tako, začudio sam se kakvu ulogu kod raka imaju onkogeni
virusi.

Dr. Pearson ga sumnjičavo pogleda. — Mislim da su Vaši zaključci

prilično brzopleti.

Chris je suosjećao s čovjekom. S jedne strane, Chris je izigravao osobu

koju bi Pearson rado izbjegao, brbljavoga seoskog liječnika koji dolazi u
grad s hrpom ludih znanstvenih pretpostavki. S druge strane, Chris bi
mogao biti ostvarenje sna, seoski liječnik s velikim brojem zanimljivih
slučajeva koji bi pronijeli Pearsonovo ime po svim vodećim medicinskim
časopisima.
— Nadao sam se — zaključi Chris — da biste me mogli povezati s
ljudima na sveučilištu koji su stručnjaci na tim područjima, osobito
kancerogenim otrovima i onkogenim virusima.

— Shvaćam — kaza dr. Pearson.

— Pete Connolly dao mi je neka imena. Naravno, Vaše, ali spomenuo je i

virologa Ajita Chandrekasara.

— Ajit više nije ovdje.

— Tako. Spomenuo je i nekog Eldona Tarvera.

Pearson kimne. — Doktor Tarver još je kod nas. Napravio je velike stvari
otkako je otišao dr. Connolly. Vjerojatno će i on rado porazgovarati s
Vama, naravno, ako mu se na vrijeme najavite.

Chris je otvoreno pokazao koliko je razočaran.

— Među zaposlenima imamo nekoliko izvrsnih stručnjaka - kaza

Pearson — kako s područja onkologije tako i hematolgije. Što se tiče
otrova koji se nalaze u okolišu, morat ćete otići daleko i potražiti doktora
Paramindera. Za zračenje, predložio bih doktora Colberta. S onkogenim
virusima malo je teže. Većina virologa koje znam rade na sidi. Zapravo,
možda biste najviše dobili s doktorom Tarverom.

— Imate li nekoga tko radi na terapiji genima? — pitao je Chris.

— Imamo, samo ne vidim kakve bi to veze imalo.

— Zar se oni ne koriste virusima kako bi u stanice ubacili preinačene
gene?

— To je točno — prizna Pearson. — Međutim, u pravilu se koriste

veoma jednostavnim virusima. Na primjer, adenovirusima94. Ne
onkogenim virusima ili retrovirusima koji su potpuno druga stvar, što
sigurno znate.

-Jasan mi je mehanizam RNK virus. Obrnuta transkripcija i te stvari.

Pretpostavljao sam da će znanstvenici koji rade na tim stvarima
vjerojatno imati odgovor na svako pitanje o virusima koje bih im mogao
postaviti.

— Dakle, rado ću Vam dogovoriti sastanke, ali iskreno sumnjam da je

ijedan od tih stručnjaka danas slobodan.

Chris se snuždio. - Znači... dr. Parminder za okoliš. Colbert za zračenje, a

dr. Tarver za viruse?

Dr. Pearson protrlja bradu. - Eldon trenutačno razvija vlastiti način

proučavanja nukleinske kiseline. O retrovirusima vjerojatno zna isto
toliko kao bilo koji virolog kojeg sam ikada upoznao.

— Međutim, mislite da danas ne bih mogao razgovarati ni s jednim od

njih?

— Sumnjam. To bi svakako trebalo biti puno kasnije. Dajte mi svoj broj

pa ću Vas nazvati nakon što porazgovaram s njima.

94 Virusi koji mogu inficirati sisavce ili neke vrste ptica i riba. Do sada je poznato 47 humanih i životinjskih patogenih
adenovirusa s velikim brojem podtipova
Chris Pearsonu da broj svog mobitela. — Hvala Vam, doktore, što ste
našli vremena da nas primite. Reći ću Peteu Connollyju da ste bili jako
susretljivi.

— Za kolegu uvjek imam vremena — rekao je Pearson i ponovno mu

pružio ruku. — Connolly radi strašan posao u Sloan-Kette- ringu.
Naravno, oni na raspolaganju imaju sva moguća sredstva. Na biranje.

Chris kimne, nasmiješi se Joan pa odvede Alex do vrata i zajedno izađu.

Čim su se za njima zatvorila vrata, Alex skrene desno, prema drugom

nizu vrata.

— Što radiš? - šapne Chris.

— Tražim tipove koje je spominjao. Ovdje je Parminder. Nije bilo tako

teško. — Pritisne kvaku. - Zaključano.

Chris ju je slijedio dok je išla od vrata do vrata, međutim onda osjeti

grčeve u crijevima. Presavinuo se nastojeći da mu ne pobjegne u gaće.

— Chris? - uzrujano je rekla dotrčavši do njega. — Što je?

— Moram na zahod.

Uhvatila ga je za ruku i povukla natrag odakle su došli. - Muški zahod

nalazi se pokraj dizala.
 Teškom mukom se gegao istovremeno nastojeći da mu sfin- kter
ostane stisnut. Podsjeti se da, kada se sljedeći put nađe pokraj računala,
mora pogledati koje su kontraindikacije na antivirusne lijekove. Prošla je
cijela vječnost kada su se pred njima konačno stvorila vrata muškoga
zahoda, Alex upadne unutra i pomogne mu ući u jednu kabinu.

-Dobro, izlazi — rekao je teško dišući.

—Jesi li dobro?

- Izlazi!

Pokušao je zadržati, ali krenulo je prije nego što je izašla iz prostorije.

Will Kilmer bio je parkiran u podnožju AmSouth Towera kada je Thora

Shepard izašla iz svog srebrnog mercedesa i uletjela u predvorje poslovne
zgrade. Zapanjio ga je njen dolazak. Kilmer je parkirao ovdje zato što mu
je njegov čovjek koji je pratio Ruska javio da je meta dvadeset kilometara
južno od grada promijenila smjer i krenula natrag prema Jacksonu.
Budući da je čovjek javio da Ruska prate još neki automobili, Will se
dovezao ovamo kako bi sam preuzeo nadzor.

Par koji je pratio Thoru Shepard u Greenwoodu, prekinuo je vezu

kada je vidio da se odjavila iz hotela Alluviana. Oni su, kao i Will,
pretpostavili da će se Thora i njena prijateljica odvesti ravno u Natchez.
Međutim, sada je bila tu, bijesno uletjevši u zgradu u kojoj je bio ured
Andrewa Ruska, ali prijateljice nije bilo na vidiku. Gdje je ostavila Lauru
Canning? Will pomisli kako bi bilo da ode na šesnaesti kat, ali što bi time
dobio? Ne bi mogao ući u Ruskov ured. S druge strane, Rusk nije bio tu.
 Will izađe iz svog Forda Explorera i žurno prijeđe cestu. Vrataru je
rekao da ide u ured AmSoutha na drugome katu, a onda je ušao u dizalo i
pritisnuo 2 i 16. Čim su se na šesnaestom katu otvorila vrata, čuo je kako
neka žena glasno viče.

»Sinoć sam zvala ovamo cijelu večer, a jutros sam barem pet puta razgovarala
s vama. Vašem šefu platila sam vraški puno novca i razgovarat ću s njim kud
puklo da puklo.«

Will je izašao iz dizala i zavirio kroz široka vrata koja su vodila u

supermoderni prijamni odjel. Thora Shepard njemu je bila okrenuta
leđima, a licem privlačnoj plavuši tridesetih godina koja se očito trudila
zadržati profesionalno ponašanje.

— Gospođo Shepard — rekla je recepcionarka. — Već sam Vam rekla

da gospodin Rusk nije u gradu. Pokušala sam dobiti ga na mobitel, ali
nisam uspjela. Čim dođem do njega, proslijedit ću mu Vašu poruku i reći
da je stvar hitna. Obećajem Vam.

Thora je stajala s rukama na bokovima kao da je spremna cijeli dan

stajati na istom mjestu ako je to potrebno da vidi Andrewa Ruska. Willu
tada sine da je sada prvi put vidi odjevenu kao običnu osobu. Bez
dizajnerske odjeće, bez moderne frizure. Samo u uskim trapericama i još
užoj bijeloj majici. Thora je očito poprijeko gledala recepcionarku, ali
plavuša iza pulta nije se dala smesti. Thora se odjednom okrene i krene
prema dizalu.

— Idete dolje, gospođo? - pitao je Will.

—Još pitate — odbrusi Thora.

 Dok je dizalo jurilo prema prizemlju, Thora nije prestajala tiho psovati.
U skučenoj kabini, Will opazi da ima crvene mrlje po vratu, baš kao što je
imala njegova žena prije nego što bi eksplodirala od bijesa. Ispod očiju
imala je tamne podočnjake. Will je morao hitno razgovarati s Alex. Nešto
se prošlu noć dogodilo, a oni moraju saznati što.

Kada se dizalo otvorilo, Thora nije izašla na ulicu. Besciljno je lutala

predvorjem kao osoba koja je preživjela sudar automobila. Tijekom silnih
godina dok je bio policajac, Will je vidio bezbroj očajnih ljudi i šesto čulo
govorilo mu je da ova žena samo što nije puknula.

Izvadio je mobitel i nazvao Alex. Njen broj odmah ga prebaci na

govornu poštu. Gurnuo je mobitel u džep i sjeo na tapeciranu klupu.
Zbog beskrajnog osjećaja obveze, pet tjedana pomaže prijateljevoj kćeri.
Tijekom godina radio je na mnogobrojnim nerješivim slučajevima, a prije
deset dana zaključio je daje i ovaj jedan od tih. Međutim, sada mu se
tijelom širio adrenalin kao uvijek kada se slučaj počeo raspletati.
Nakratko, sjeti se mlade Grace Morse koja nikada neće vidjeti kako joj je
sin maturirao. Još kraće, prisjeti se kćeri koju je sam izgubio prije toliko
godina. Kada je ustao kako bi slijedio Thoru na ulicu, nestale su sve boli i
patnje koje godine nose sa sobom. Već dugo se nije osjećao tako mlad.
Kamo god pošla ta luda žena, Will će ići za njom.

Alex je stajala ispred bolničkoga muškog zahoda kada su se vrata dizala

otvorila i kada je izašao bradati muškarac sa znamenom na licu kojeg je
jučer srela. Krenuo je hodnikom ne dižući pogled, gledao je samo
dokument u svojoj ruci. Međutim, tada se okrenuo, pogledao Alex i
rekao: - Zdravo još jedanput.
 — Zdravo - odzdravi Alex.

Bradati muškarac se nasmiješio, a potom otišao niz hodnik i skrenuo

prema profesorskim prostorijama. Alex se nećkala, ali onda pođe za njim.
Kada je došla do zadnjeg ugla, vidjela je kako leđa u bijeloj kuti ulaze u
jednu sobu. Na mjedenoj pločici na vratima pisalo je ELDON TARVER,
prof.

Žurno se vratila do muškog zahoda, ali u predvorju od Chrisa ni traga.

Otvorila je vrata zahoda i pozvala ga.

— Što je? - progunđa Chris.

— Upravo sam vidjela doktora Tarvera. Jučer sam bila s njim u dizalu,
a nisam znala tko je.

— Gdje je sada?

— U svojoj sobi. Jesi li skoro gotov?

—Jesam. Nemoj razgovarati s njim bez mene.

— Požuri se, Chrise.

Zatvorila je vrata i vratila se do Tarverova kraja hodnika. Njegova vrata

još su bila zatvorena. Došla je u napast da pokuca, ali kakav bi izgovor
našla da počne razgovor? Zajedničko im je bilo samo unakaženo lice. Tip
će misliti da mu se nabacuje.
- Evo me - kaza Chris pojavivši se iza ugla, blijeda i vlažna lica.

—.Možeš li?

— Mislim da mogu.

Okrenula se prema vratima i snažno pokucala, međutim nije bilo

odgovora. Čekala je pa ponovno pokuca. Ništa.

— Otišao je? — rekla je. — Čudno.

— Zašto? Siguran sam da samo...

- O, zdravo - rekao je poznati duboki glas. - Što mogu učiniti za Vas?

Chris pruži ruku. - Doktore Tarvere, ja sam Chris Shepard, internist iz

Natcheza.

Dr. Tarver se rukuje s njim. - Mene ste došli vidjeti?

- Valjda. Preporučio Vas je Pete Connolly, kao stručnjaka za onkogene

viruse, a posebno retroviruse.

Tarver se iznenadio. — Nisam siguran da bih se tako predstavio. Imam

nekoliko diploma, ali nisam stručnjak za virologiju.
- Nije važno, čini se da i Pete i dr. Pearson misle da ste na tome polju
prilično potkovani.

— Pa, imam dosta praktičnog iskustva. — Dr. Tarver pogleda Alex. - A

vi ste...?

— Nancy Jenner. Ja sam glavna sestra doktora Sheparda.

Dr. Tarver zatrepće očima. Pogleda Chrisa i kaza: — Zavidim Vam.

Chris oštro pogleda Alex, ali ona se pravila da ga ne vidi.

- Zašto ne bismo ušli u moj ured? — zapita Tarver, pogledavši na sat. -

Imam otprilike pet minuta prije nego što moram otići na drugo mjesto.

Primio ih je u uredu koji je bio puno prostraniji od ureda dr. Pearsona. Od

četiri zida, tri su bila prekrivena policama za knjige dok je četvrti bio
krcat fotografijama, uglavnom crno-bijelim. Alex shvati da je Tarver
stariji nego što je mislila. Bila je tu njegova slika s predsjednikom
Nixonom koji mu je nešto pričvršćivao na prsa. Na drugoj, Tarver je
stajao ispred poznate zgrade pred čijim je ulazom visio dugačak natpis
BESPLATNO TESTIRANJE NA SIDU. Na trećoj, Tarver je bio okružen
mršavom crnom djecom koja su pružala ruke prema njemu kao da je
Albert Schweitzer. Alex je proučavala slike dok je Chris ispitivao doktora.

- Niz
slučajeva raka u Natchezu, kažete? - pitao je Tarver. - Nisam to
opazio. Natchez je u Okrugu Adams, je li tako?
 —Je. Osobito raka krvi — kaza Chris. — Nekoliko mjesnih liječnika
počelo se pitati imaju li ti slučajevi možda isti uzročnik.

- Virus?

- Pa,ne znamo. Razmišljao sam o izloženosti zračenju, ali ne možemo

otkriti zajednički izvor. Većina pacijenata radi na različitim mjestima i
živi u različitim dijelovima grada.

- Što također govori protiv toga da je uzročnik okoliš — doda Tarver.

-Zato
sam došao na viruse. Znam da je kod nekih slučajeva raka
dokazano da im je uzročnik virus, ili barem da je on posrednik.

- To je točno kod životinja, ali ne i kod ljudi. Ne mogu se sjetiti

nijednog slučaja kod kojeg je virus izazvao više slučajeva raka.

Chris se iznenadi. — Sigurno ima takvih slučajeva raka grlića

maternice, u gradovima s velikim stupnjem seksualnih sloboda.

Tarver iznenađeno kimne. - Sigurno imate pravo, ali takve stu- dije
nisu još napravljene. Proces virusne onkogeneze je dugačak. U nekim
slučajevima i desetljeće. To nije isto kao ući u trag epidemiji herpesa.
Možete se naći usred epidemije HPV-a, a da to uopće ne znate. Zapravo,
mislim da se to na nekim mjestima i događa. Seksualne slobode nešto su
najbolje što se virusu kao organizmu ikada dogodilo. Mislim, u
darvinističkom smislu.

Alex je išla od fotografije do fotografije na uredskom zidu. Zbog

madeža na licu, doktora Tarvera bilo je lako prepoznati čak i na skupnim
fotografijama. Iako to, sjetila se, zapravo nije bio madež. Radilo se o
deformaciji vena i arterija. Dok je proučavala slike, na pamet joj padne
nešto što je naučila u Quanticu. Mnogi masovni ubojice imali su neku
tjelesnu manu koja ih je u djetinjstvu odvajala od drugih. Naravno, bilo bi
ludo posumnjati u doktora Tarvera, tipa na kojeg je slučajno naletjela u
dizalu, ali s druge strane, on je sigurno imao dovoljno znanja potrebnog
za tako tehnološki zahtjevna ubojstva. Osim toga, bilo je u njemu nečega,
neke smirene snage i logične preciznosti zbog kojih se činio sposoban za
odlučne, možda čak neumjerene postupke, za razliku od Matta Pearsona
koji se doimao puno jednostavniji.

Chris je sad govorio medicinskim rječnikom razumljivim samo

stručnjacima što je nadilazilo njene sposobnosti. Dok je on tako razvlačio,
Alex za oko zapne jedna fotografija. Na njoj su dr. Tarver i jedan
muškarac u odori stajali sa zgodnom plavokosom ženom, svaki s jedne
njene strane. Iza njih, nalazila se zgrada slična utvrdi na čijem je pročelju
pisalo PIRV. Na prsima Tarverove bijele kute također je pisalo PIRV.
Tarver je na slici bio puno mlađi, s kosom, ali bez brade. Vojni časnik
Alex malo je podsjećao na njezina oca, a žena... doimala se pametno, kao
manekenke u časopisima koje su ljude pozivale da se upišu na tečaj
stranog jezika, one zbog kojih su poslovni ljudi mislili da će s one strane
oceana ševiti samo ako će znati malo francuskoga.

Pri prvoj stanki u njihovu razgovoru, Alex upita: - Što je PIRV?

— Oprostite? — kaza dr. Tarver.

— Na ovoj slici nosite kutu na kojoj piše PIRV.

— Aha — Tarver se nasmiješi - to znači Projekt istraživanje raka kod

veterana. Radi se o nečemu što je plaćala Vlada u suradnji s nekim
privatnim .tvrtkama kako bi se istražio visoki postotak obolijevanja od
raka kod ratnih veterana.

— Iz kojeg razdoblja?

— Posljednjih godina Vijetnama. Međutim, pregledali smo i puno

ljudi iz Drugoga svjetskog rata i Koreje. Uglavnom onih koji su se borili
na Tihom oceanu. Borbe na otocima bile su pravi pakao, danima se
raketiralo, puno su se koristili bacači plamena.

— Što je s narančastim prahom? (herbicid kojim su se Amerikanci

koristili u Vijetnamskom ratu kako bi uništili prašumu)

— Nažalost, ništa. Onda ga nitko nije spominjao. Uglavnom zato što je

razdoblje inkubacije za rak izazvan tim uzročnikom jako dugačak. Kao
što sam govorio o virusnom uzročniku. Ista stvar.

Prije nego što je Alex uspjela postaviti drugo pitanje, Chris reče: —
Čuvate li uzorke krvi pacijenata koji su umrli na onkološ- kom odjelu?

Od tog pitanja Alex se ubrza bilo, ali ona se okrene na drugu stranu i
nastavi razgledavati fotografije. Neke od njenih »žrtava« umrle su baš u
ovoj bolnici. Ako je njihova krv sačuvana, je li moguće u njoj pronaći neku
poznatu kancerogenu tvar koja bi potvrdila da se radi o višestrukom
ubojstvu?

— Znam da se u nekim istraživačkim centrima to radi — nastavi Chris

— kako bi se razvojem nove tehnologije moglo doći do novih spoznaja.
— Znam da na patologiji deset godina čuvaju sve uzorke. U nekim
slučajevima vjerojatno čuvamo uzorke krvi i neoplastičnih stanica95. O
tome morate razgovarati s doktorom Pearsonom.

— Mogla bih Vam dati popis pacijenata koji nas zanimaju — kaza Alex.

Dr. Tarver joj se susretljivo nasmiješi. - Ako želite, mogu ga proslijediti

doktoru Pearsonu.

Trudeći se prikriti uzbuđenje, došla je do njegova pisaćeg stola i iz

srebrne čaše koja je ondje stajala izvadila kemijsku olovku. - Mogu li
pisati po bloku za recepte?

— Naravno.

Krajnje svjesna Chrisova pogleda na sebi, Alex napiše imena svih osoba
za koje je vjerovala da su žrtve ubojica koje su tražili, osim onih koji nisu
umrli od raka.

— Ovo možda zvuči šašavo — kaza Chris — ali, pitao sam se je li

moguće da netko namjerno kod čovjeka izazove rak.

Alex digne pogled sa svog popisa. Dr. Tarver zurio je u Chrisa kao da
ovaj sumnja da bi svećenici mogli za vrijeme krštenja potajno ubijati
djecu.

—Jesam li Vas dobro čuo, doktore?

95 Maligne stanice
— Bojim se da jeste.

— Ovo je jedna od najzanimljivijih stvari koje sam ikada čuo. Što Vas je
navelo na takav zaključak?

— Vjerojatno šesto čulo. Nema drugog objašnjenja za te slučajeve.

Dr. Tarver ga pogleda s razumijevanjem. — To je čest slučaj s rakom,

osobito s rakovima krvi. Oni su i dalje najzagonetniji i najtvrdokorniji
protivnici s kojima se suočavamo.

— Druga je stvar — Chris je zavlačio kao Will Rogers — njegova

inačica inspektora Columba96 — da su svi ti pacijenti bili oženjeni
bogatim ljudima od kojih su se htjeli razvesti.

Tarver ga pogleda s nevjericom. - Vi to ozbiljno?

— Da, gospodine, ozbiljno.

— Hoćete reći da netko ubija ljude tako da kod njih namjerno izazove
rak?

— Ne samo to. Mislim da se radi o liječniku.

Dr. Tarver se nasmije. — Oprostite, ali ne znam što bih rekao na to.
Slažu li se pravosudna tijela s Vašim pretpostavkama?

96 Glavni lik popularne američke TV serije

 — Slažu — oštro odgovori Alex. Nije bila sigurna zašto je Chris krenuo
tim smjerom, ali nije ga htjela ostaviti da bude izložen ismijavanju. —
Doktore Tarver, ja sam zapravo specijalna agentica FBI-ja i mogu Vam
reći da Ured potanko istražuje te slučajeve.

— Mogu li vidjeti Vaše isprave?

Alex pruži ruku prema stražnjem džepu, a onda se ukipi. Nikada u

životu nije se tako glupo osjećala. Bilo joj je isto kao da joj nisu htjeli
primiti kreditnu karticu, samo što joj je sada bilo sto puta neugodnije. -
Iskaznica mi je ostala u hotelu - našla je glup izgovor.

Dr. Tarver ih je gledao s neskrivenim nezadovoljstvom. — Volio bih

učiniti sve što mogu kako bih Vam pomogao, doktore Shepar- de. Samo,
moram Vam reći, kada bi dr. Pearson znao da ovaj posjet ima bilo kakve
veze sa zakonom, jako bi se uzrujao. Prekinut ću ovaj razgovor, a nastavit
ćemo ga kada budemo mogli službeno nastaviti. — Pogleda na sat. —
Osim toga, kasnim na sastanak.

Uzeo je neke papire sa stola, a onda ih otprati do vrata. Kada su bili na

hodniku, zaključao je vrata, rekao doviđenja i požurio se prema dizalima.

— Ne znam zašto sam to napravio — kaza Chris polako hodajući

hodnikom.

— Bolje pucanj na slijepo nego ništa — reče Alex.

— Ne uvijek. Kada Pearson sazna za ovaj razgovor, u ovoj ustanovi
postat ću persona non grata97.

— Nećeš ako doista ovamo šalješ toliko pacijenata. Novac otvara sva
vrata, stari moj. Osim toga, moja majka je ovdje pacijentica, mene ne
mogu izbaciti.

Chris skrene prema klupi nasuprot dizalima i klone na nju. Dr. Tarver već
je nestao. Vjerojatno u ured dr. Pearsona.

—Je li ti dobro? - upita Alex.

— Ne znam. Moram se vratiti u hotel, barem tako dugo dok mi se ne

smiri želudac.

— Meni odgovara. Moram napuniti mobitel. - Pozove dizalo. — Što

misliš o Tarveru?

Chris slegne ramenima. — Pravi primjer specijalista. Prilično je ružna ta

artero-venozna anomalija na njegovu licu.

Ona kimne. — Imam nekakav čudan osjećaj u vezi s Tarverom.

— Hoće ti se uvući pod suknju.

— Ne to.

97 Nepoželjna osoba, na latinskom, izraz koji se u diplomaciji rabi za osobu čije prisustvo na području države primateljice
nije poželjno, odnosno za koju država primateljica zahtijeva odlazak sa svog područja
Chris se smijuljio kao da ga nešto boli dok se smije. — Znam što hoćeš
reći, ali mislim da smo samo očajni.

Zazvoni zvonce i otvore se vrata dizala.

Chris je već ušao kada njoj nešto pade na pamet. - Ti idi. Ja ću se vratiti
nešto pitati doktora Pearsona.

Chris pridrži vrata. -Što?

— Glupo je, znam, ali nešto me proganja. Čekaj me dolje.

— Redi mi, sveca mu!

— Na jednoj od fotografija doktora Tarvera, on stoji ispred zgrade na

kojoj je natpis BESPLATNO TESTIRANJE NA SIDU. Čini mi se poznat.
Mislim daje to bio restoran u Jacksonu u koji me tata vodio dok sam bila
mala. Ondje smo doručkovali. Zvao se Pullo's. Samo hoću znati imam li
pravo.

— Ozbiljno?

— Da. Isto tako, zanima me zašto se ondje rade testiranja na sidu. To

nema smisla.

— Idem s tobom - Chris pođe naprijed.

Nježno ga je gurnula natrag u dizalo. Bio je tako slab da je jedva stajao na
nogama. — Odmah ću doći. Sjedni na klupu i čekaj me. Naslonio se na
zid dizala. - Dobro.
 42.POGLAVLJE

Eldon Tarver stajao je iza debla velikog hrasta, pogleda prikovana za

ulazna vrata nove bolnice za odrasle pacijente u kritičnom stanju. Gledao
je kako se Shepard pojavljuje u oblaku dima koji su stvarali pacijenti i
medicinske sestre koji su došli pred ulaz po svoju porciju nikotina, a onda
se vraća u zgradu. Gdje je Morseova? Zar pretražuje liječničke prostorije?
Ili u ovom trenutku doktoru Pearsonu iznosi svoje sumnje? Eldon se nije
bojao, ali onaj dio mozga koji je procjenjivao postotak opasnosti, bio je 478
★

rasvijetljen kao omanji grad.

Nije se mogao vratiti u ured. Ne može se vratiti ni kući. Čak je bilo

opasno otići u laboratorij s primatima... ali morao je. Sumnjao je da je
netko otkrio drugo ime Noela Travera. Nije znao kako bi. Kako su, pak,
uspjeli doći tako daleko? Rusk, pomisli bijesno. Glupi, jebeni odvjetnik,
što drugo? Eldon sam sebi čestita na jučerašnjoj odluci da se ranije
povuče. Sudbina je pokazala da uopće nije prerano.

Bilo je jako kasno.

Razgovor s Morseovom i Shepardom bio je jedan od najdojmlji- vijih

koje je ikada vodio. Ne samo da je ubio Morseičinu sestru, nego i
Sheparda... Shepard je bio hodajući mrtvac! Ipak, stajao je ondje i s tim
svojim jadnim poznavanjem medicine ispitivao specijalista. Eldon se
pitao zna li Shepard da je osuđen na smrt. Ako ne zna, uskoro će znati.
Međutim, za razliku od ostalih žrtava koje su bile uvjerene da ih je
sudbina nasumce odabrala za preranu smrt, Shepard će znati da rak koji
mu izjeda tijelo ima zahvaljujući drugom ljudskom biću. Zapravo, svojoj
ženi... barem na njezin zahtjev.
Naravno, rak se još nije razvio. Eldon je samo pokrenuo niz događaja koji
će, ako se nešto ne poduzme, završiti tako da će se u njegovim stanicama
razviti rak. Nitko neće moći zaustaviti klizanje Chrisa Sheparda prema
smrti, zato što je Eldon Tarver jedini živući čovjek koji bi to mogao
spriječiti, a Eldonu je Shepardova smrt važan istraživački podatak. Živ,
Shepard je beskoristan, a povezan s Alex Morse, možda i opasan.

Eldon je morao razgovarati s Edwardom Biddleom.

Iz sigurnosnih razloga, nije mogao koristiti se svojim mobitelom,

možda ga FBI već nadzire. Međutim, bilo je lako riješiti takve poteškoće.
U zaklonu ispod drveća, dvadesetak metara dalje, stajala je skupina
medicinskih sestara koje su strastveno pušile cigarete. Prepozna dvije s
onkologije. Bacivši na brzinu pogled na ulaz u bolnicu, prešao je brisani
prostor i obratio se nižoj od dviju sestara, brineti kratke kose koja ga je na
hodniku uvijek pozdravljala.

- Oprostite- rekao je. — Mobitel mi se ugasio, a moram hitno nazvati.

Radi se o jednom pacijentu. Biste li mi mogli...

Sestra mu je već pružala svoj mobitel.

- Hvala Vam - rekao je Eldon osmjehujući se zahvalno. — Bit ću kratak.

Ukucao je broj mobitela Edwarda Biddlea. Telefon je zvonio i zvonio, a

onda se prebaci na glasovnu poštu. Dr. Tarver prekine. Je li moguće da
Biddle ne odgovara zato što ne prepoznaje broj? Možda leti, pa to smeta?
Malo vjerojatno, jer ako leti, onda je sigurno u tvrtkinu zrakoplovu. Ili se
radi o nekom dubljem problemu? Eldon još jedanput nazove, ali odgovor
je bio isti.
 Psujući u sebi, vrati mobitel sestri i preko trave žurno ode do svog
automobila. Morat će se izložiti opasnosti i naći se s Biddleom na
dogovorenome mjestu sastanka. Ta mu se zamisao nije svidjela, ali kada
je malo bolje razmislio o ponašanju Morseove i Sheparda u njegovu
uredu, zaključio je da se stvar još nije zavr- tjela. Da protiv njega imaju
neki stvaran dokaz, ili još važnije, da FBI vodi službenu istragu, onda bi
njih dvoje drukčije nastupili. Dok je hodao, baci pogled preko ramena.
Morseova i Shepard još nisu izašli iz bolnice.

Alex namjesti osmijeh i otvori vrata ureda doktora Pearsona. Žena sa

staromodnom frizurom još je bila na svome mjestu, ali vrata unutarnjeg
ureda bila su odškirnuta.

-Zdravo još jedanput - kaza Alex. — Zaboravila sam pitati doktora

Pearsona jednu stvar.

Tajnica nije skrivala ljurnju. — Mislim da bi bilo najbolje da nazovete.

Alex povisi glas uzdajući se u dobrohotnost doktora Pearso- na. — Radi

se samo o jednom pitanju, ništa što bi imalo veze s medicinom.

Dr. Pearson proviri kroz vrata, kao znatiželjna mačka, iako ne tako
sladak. — Zdravo, ponovno.

Napokon se sjetio njezina lica. - Da, baš sam maloprije razgovarala s

doktorom Tarverom. Pozvao nas je u svoj ured...

Gospođa sa staromodnom frizurom prezrivo frkne nosom.

... gdje sam na zidu vidjela puno zanimljivih fortografija. Odrasla sam u
Jacksonu. Jedna od njih stvarno me kopka.

Pearson zbunjeno pogleda. - Odrastao sam u Kaliforniji, zato sumnjam...

— Radi se o dugačkoj zgradi s puno prozora ispred koje visi veliki

natpis na kojem piše BESPLATNO TESTIRANJE NA SIDU. Izgleda kao
restoran u koji me vodio otac dok sam bila mala djevojčica.

Pearsonove oči zasjaše, bio je stvarno sretan što može pomoći. — Da,
naravno. Nekoć je to bio restoran Pullo's, dok ga dr. Tarver nije kupio.
Alexino tijelo prožme uzbuđenje, gotovo kao déjà vu98, iako malo
drukčije. - Doktor Tarver kupio je Pullo's?

— Da, prije otprilike četiri godine.

— Neko vrijeme živim u Washingtons

— Razumijem. Dakle, Eldon je htio prostor do kojeg će jadni stanovnici

grada lako doći: beskućnici, djeca bez roditelja, ljudi bez zdravstvenog
osiguranja.

— Lako doći, zbog čega?

— Zbog njegove klinike. To je besplatna klinika za siromašne.

— Aha, shvaćam.

98 Već viđeno na francuskom, označava psihološku pojavu koja se izražava u smislu da se nova situacija već dogodila, viđena
ili u snu doživljena
— Dr. Tarver posvećuje puno vremena toj klinici. Obavlja testiranja na
sve viruse koji pogađaju ljude nižeg društvenog položaja, side, hepatitisa
C, viruse iz porodice herpesa, humani papilomavirus i slično. Uz to ih
liječi. Dobio je znatnu novčanu potporu. Naravno, rezultati njegova rada
veoma su vrijedni u statističkom smislu.

Alex je kimala, imala je osjećaj da se približava nečemu veoma važnom.

— Da, vjerujem da jesu. Nisam znala da u Jacksonu imamo takvo što.

— Dugo godina nismo. Međutim, kada je doktor Tarver izgubio ženu,

odlučio je iskoristiti njen gubitak i napraviti nešto pozitivno.

— Izgubio je ženu? — ponovi Alex. - Od čega je umrla?

— Od raka grlića maternice. Težak slučaj, čini mi se. Prije se- dam-osam
godina, dok još nisam bio ovdje. Međutim, dr. Tarver naslijedio je od
žene priličan novac i htio ga je korisno upotrijebiti, što mu je svakako
uspjelo. Znate, Eldon je među prvima ustvrdio da je rak grlića maternice
virusnog podrijetla. Vidio sam članak o tome, napisan godinama prije
nego što je to opće prihvaćeno. Mislim da je čak razmišljao o tužbi kako bi
se njemu pripisale zasluge za to otkriće.

Alex je ostala bez riječi, ali mozak joj je radio sto na sat.

— To je sve što ste htjeli? — upita dr. Pearson.

— Mmm... kažete da puno vremena provodi u klinici? Žena sa

staromodnom frizurom znakovito pogleda svog šefa.
Čini se da se dr. Pearson iznenada sjetio da je Alex osoba izvana.

— Dr. Shepard me zamolio da Vam još jedanput zahvalim - rekla je Alex

uputivši mu svoj najslađi osmijeh, potom se povukla i izašla iz ureda.

Vani se okrenula i otrčala do dizala. Kako nije stigla dovoljno brzo,

krenula je požarnim stubama. Srce joj je lupalo dok je trčala, ali ne od
napora.

Kada je stigla u prizemlje, ugledala je Chrisa koji je stajao s unutarnje

strane ulaza u bolnicu.

— Ej - viknuo je — htio sam izaći, ali vani je tako gusti dim da se čovjek
uguši. Vani ima ljudi koji puše kroz traheostomu99.

Uzela ga je za ruku. — Chris, nećeš ovo vjerovati.

— Što?

— Ona zgrada za koju sam pitala, danas joj je vlasnik dr. Tarver.
Pearson mi je rekao da je to besplatna klinika za sirotinju.

— Kakva klinika?

— Testira ljude na viruse.

99 Operativnim putem stvoren otvor na prednjem zidu dušnika, u nekim slučajevima privremena mjera liječenja, a nekada i
stalna
99 Specijalist za bolesti krvnih žila
Chrisove oči zaiskre. - Je li Pearson rekao na koje viruse?

— Side, hepatitisa, HPV-a, herpesa. Ondje također liječi ljude. Dobiva

novčane potpore za medicinu. Osnovao je tu kliniku u spomen na svoju
pokojnu ženu koja je umrla od raka prije sedam godina. Pogodi što?

-Što?

Naslijedio je od nje hrpu milijuna.

Chris zine. - Je li umrla od raka krvi?

— Ne. Od raka grlića maternice.

-Hm.

— Zar ti to nije sumnjivo?

— Rekao bih da je, ali ipak je u spomen na svoju ženu otvorio kliniku
gdje besplatno liječi ljude.

— Točno, međutim tako se uvukao u siromašni dio grada gdje pod

krinkom besplatnog liječenja siromašnih može raditi Bog zna što sve ne.
Što misliš, kakav ondje postoji nadzor nad tim što radi?

Chris je kimao glavom. - Nekakav postoji, ali teško je nadgledati što se

doista zbiva među takvim pacijentima. Zavod za zdravstvo trebao bi na
mjestu događaja imati svog Eldona Tarvera koji bi shvatio što se zbiva.
Alex uzbuđeno kimne. - Želim otići onamo.

— Što ćeš tamo?

— Ne znam. Malo razgledati, za početak. Htjela bih otkriti postoji li

ikakva veza između Tarvera i Andrewa Ruska. Ti ne bi?

— Mislim da vrijedi pogledati. — Chris nakrivi lice. - Međutim,

trenutačno mi treba zahod i krevet. Osjećam se prilično strgano.

Poput razorne plime u svijest joj se vrati spoznaja o Chrisovu opasnom

stanju. - Oprosti - rekla je i stala uz njega da se može osloniti na nju. —
Idemo do auta. Kada dođemo u hotel, javit ću Kaiseru da se raspita o
doktoru Tarveru.

Chris kimne i polako izađe kroz vrata.

- Kad mislim na nešto drugo, rekao je — kao gore, gotovo sam u

stanju zaboraviti na stvarnost, ali kad sam sam, kao prije minutu...

Dok su hodali, Alex prisloni obraz na njegova prsa. - Nisi sam. Zapamti
to.

— Alex... — Zapuhao se kad su preskočili rupu na pločniku. - Svatko se

sa smrću suočava sam.

Odmahnula je glavom. — Ti ne. Imaš Bena i... bit ću kraj tebe. Što god se
dogodilo.
Stisnuo ju je za ramena.

— Ništa loše neće se dogoditi — odlučno je rekla. — Naći ćemo te

gadove i izliječit ćemo te. Jasno?

Odgovorio je šaptom. - Nadam se.

Will Kilmer sjedio je u svom explorera i gledao kako Thora She- pard
bijesno hoda gore-dolje ispred AmSouthova tornja. Očito je namjeravala
zaskočiti Ruska pa makar morala čekati čitav dan. Will je znao da je
sukob nužan, jer mu je jedan od suradnika javio da je Rusk zapeo u
prometu samo nekoliko ulica dalje.

Kao da ima telepatske sposobnosti, Thora se sada usredotočila na

privatnu garažu kroz koju će Rusk morati izaći ako se gore skrivao. Očito
je znala kakav automobil vozi. Jer kada se iza obližnjeg ugla pojavio sjajni
crni cayenne i dovezao se do rampe koja je zatvarala ulaz u garažu, Thora
dotrči onamo, postavi se između Ruskova prozora i čitača kartice te
počne lupati po prozoru. Will izađe iz svog explorera i požuri se preko
ceste. Thora je šakama nabijala po porscheovu prozoru, a zabezeknuti
Rusk gledao ju je otvorenih usta. Mogao se jedino vratiti i pobjeći, ali iza
njega je već stajao jedan cadillac. Napokon, Rusk otvori prozor i sikne: -
Sveca mu, što ti je, što radiš ovdje?

— Daj mi svoju karticu — zatraži Thora.

— Molim?
Cadillac iza njih potrubi.

— Daj mi svoju karticu!

— Odlazi odavde! — zaurla Rusk. — Zar ne znaš što stavljaš na kocku?

— Moraš ono otkazati! Isti tren!

— Ne znam o čemu govoriš — ukočeno će odvjetnik.

Cadillac ponovno potrubi.

Thora se nagnula do prozora, ali sada je Will bio samo nekoliko koraka
daleko. - On zna — procijedila je. — Chris sve zna.

— Luda si.

— Ne otkažeš li to, ja ću...

Rusk gurne karticu pokraj nje i pokuša je umetnuti u automat.

Na Willovo iznenađenje, Thora zarine zube u odvjetnikovu podlakticu i

to takvom žestinom da je ovaj vrisnuo. Rusk trgne ruku, a Thora zgrabi
karticu. Kada je vozač cadillaca otvorio vrata i izašao, Rusk shvati koliko
je ovaj prizor opasan.

— Ulazi, kravo glupa! — prasnuo je. — Požuri se!

Thora optrči oko prednjeg dijela cayennea i sjedne na suvozačko mjesto.
Rusk joj uzme karticu i gurne je u automat. Kada se rampa podignula, uz
škripu guma uleti u garažu.

Will izvadi mobitel i nazove Alex, ali nije se javila.

43.POGLAVLJE

Chris je povraćao u kupaonici njihove sobe u Cabot Lodgeu kada je počeo

zvoniti Alexin mobitel. Stavila ga je puniti tek prije nekoliko trenutaka, a
sada je Chrisu pridržavala glavu dok je bljuvao.

-Javi se — krkljao je Chris iznad školjke, jer ga je tjeralo na povraćanje, a

više ništa nije išlo iz njega. — Dobro sam.

— Ni izdaleka nisi dobro.

— To su samo popratne pojave uz lijekove. Idi.

Alex se makne od njega i otrči u spavaću sobu. Na prikazu poziva stajao

je broj Willova telefona. Kada je odgovorio na njen poziv, detektiv je
zvučao deset godina mlade.

— Mala, cijelo jutro pokušavam doći do tebe. Stvar se počela

raspetljavati.

— Što se dogodilo?
— Thora Shepard upravo je napala Ruska na ulici ispod njegova ureda.
Izvan sebe je. Stala je pred njegov auto i počela urlati neka otkaže napad
na muža.

— Isuse! Gdje su sada?

— Mislim gore u Ruskovu uredu.

Alex je brzo razmišljala. Već je nazvala Kaisera da provjeri El- dona

Tarvera, ali nije htjela čekati odgovor. - Možeš li naći nekoga tko će te
zamijeniti i ostati s Thorom? Htjela bih da se nađemo na jednom drugom
mjestu.

— Mislim da mogu. Kamo idemo?

— U stari restoran Pullo's.

— To se odavno zatvorilo.

— Znam. Sad je to besplatna klinika.

— Zašto me trebaš ondje?

— Postoji mogućnost da će biti malo opasno.

— Koliko mala?
— Deset posto, ali, nikad se ne zna, točno? Nisi li me to pokušavao
naučiti?

Will se nasmije. — Dobro. Nađemo se ondje za petnaest minuta.

— Nađimo se nekoliko ulica dalje. U parku iza guvernerove palače?

— Bit ću ondje.

Kada se Alex okrenula prema kupaonici, ugledala je Chrisa koji je sjedio

na rubu kreveta.

— Što se dogodilo? - pitao je hrapavim glasom.

Nije htjela lagati, ali nije mu htjela ni reći da mu žena divlja po ulicama
Jacksona. Ne dok je u ovakvom stanju. - Will je gotovo doživio nesreću -
rekla je.

Chris je sumnjičavo pogleda. - Rekla si, gdje su sada.

— Mislila sam na ljude koji su ga zamalo udarili. — Alex odmakne

pokrivač i pokaže Chrisu da legne u krevet. — Moraš se odmoriti. Hajde,
ulazi.

Pogledao ju je upalim očima, ali nije se bunio, nego se srušio na plahtu i

gurnuo noge pod pokrivač.
Alex do njega stavi hotelski telefon kako bi mu bio nadohvat ruke. - Bude
li ti lošije, nazovi 911 i zatraži da te odvezu u SMC.

Jedva je kimnuo.

Nagnula se i poljubila ga u čelo. — Brzo ću se vratiti da vidim kako si. —

Kada se uspravila, uhvatio ju je za zglavak začuđujućom snagom.

— Čuvaj se, Alex — rekao je gledajući je prodorno svojim tamnim

očima. — Ovim ljudima nije stalo ni do koga. Čuvaj život.

— Znam.

Snažno je povuče za ruku. - Znaš?

Napokon njegova briga dopre do njezina mozga u kojem je brujalo od

uzbuđenja. - Mislim da znam.

— Dobro.

Kada joj je Chris pustio ruku, iz kutije u ormaru izvadila je posuđeni

pištolj, gurnula ga za pojas na leđima i požurila se na hodnik.

Andrew Rusk zaustavi dizalo jedan kat ispod svog ureda. Nije se
namjeravao pred Janice natezati s Thorom. Osim toga, imao je osjećaj da u
njegovu uredu više nije sigurno razgovarati o osjetljivim stvarima.
 Kada su se vrata otvorila, osjeti miris prašine. Na ovome katu bilo je
srušeno nekoliko zidova jer je u tijeku bilo preuređenje. Nadajući se da će
naći neko mjesto gdje će moći biti nasamo, poveo je Thoru niz hodnik, ali
u prostoru koji je mislio iskoristiti, neki tip s konjskim repom krpao je
strop. Osvrnuvši se, Rusk shvati da je Konjski rep ovdje jedini radnik.
Izvadi novčanik, da radniku stotku i kaza da mu treba dvadeset minuta s
damom. Konjski rep se nacerio i otišao prema dizalu.

Rusk je preko golog betona otišao do visokog prozora, a onda se

okrenuo i obratio Thori sa svim bijesom koji je u proteklih nekoliko sati
morao obuzdavati.

— Sveca mu, što te spopalo, ženo? Jesi li izgubila ono malo mozga što
imaš?

-Jebi se! - viknula je Thora uperivši mu kažiprst u lice. - Rekao si da je

stvar sigurna! Rekao si da ništa ne može krenuti naopako. Sjećaš se, gade
umišljeni? Međutim, nešto je krenulo naopako. Chris sve zna!

— To je nemoguće.

Oči su joj sijevale. - Misliš? Nazvao me, budalo glupa. Rekao je

»možda ću za godinu dana biti mrtav, ali i ti si mrtva«. Rekao je da više
nikada neću vidjeti Bena, zato što ću biti u zatvoru. Kako se sada osjećaš,
Andrew? Hoće li to maknuti taj glupi osmijeh s tvog lica?

Rusk se trudio ne pokazati koliko su ga uznemirile te riječi.

— Moraš sve otkazati — bila je uporna Thora. — To je jedino rješenje.

 Počeo joj je objašnjavati zašto je to nemoguće, a onda stane. Ne može
ovoj ženi reći da nema nikakav nadzor nad Eldonom Tarverom. Imaš
pravo — rekao je. — Naravno da ćemo prekinuti.

Briznula je u plač. - Ne mogu vjerovati. Nikako. Što ću napraviti? Što

ću reći Chrisu?

- Ništa.
— Rusk joj priđe bliže. — Ništa ne može dokazati. Sve je to čuo
od agentice FBI-ja koja je već dobila otkaz. Sve će biti u redu, Thora.

-Misliš da vjerujem u to? Uostalom, što ti znaš o braku?

Puno više od većine ljudi, umorno pomisli Rusk.

-Moram mu nešto reći!

Rusk polako odmahne glavom. — Ništa mu nećeš reći. Nikome ništa

nećeš reći. Thorin očaj u sekundi se pretvori u bijes. - Nemoj ti meni
govoriti što ću napraviti! Sveca mu, napravit ću ono što hoću. Luda sam
što sam te uopće slušala.

- To
nisi rekla kada je umro Red Simmons i od tebe napravio
multimilijunašicu.

Gledala ga je kao da bi mu najradije prerezala grkljan. - Bilo pa prošlo.

Sad govorimo o Chrisu. Slušaj. Kažem ti, nazovi to smeće koje ti obavlja
te poslove i otkaži moj dogovor. Odmah! Od mene ionako više nećeš
dobiti ni centa.
 Rusk je zgrabi za ruke dopustivši joj da vidi strah u njegovu pogledu.
— Prije nego što počneš prijetiti, moraš znati nekoliko stvari. Prvo, ne
možeš meni naštetiti, a da ne naštetiš sebi. Međutim, nije stvar u tome.
Osoba koja obavlja te poslove vrlo je opasan čovjek. Kao što znaš, nema
savjesti, ni suosjećanja. Razmišljaj o njemu kao o veoma učinkovitom
stroju. Razljutiš li taj stroj i napraviš nešto tako nerazumno kao što je
neplaćanje honorara, izazvat ćeš njegov gnjev. Sada... - Rusk se trudio
ostati pribran. - Ako tvoj suprug stvarno naslućuje istinu, učinit ću sve što
je u mojoj moći da prekinem to što je započeto, ali ti nećeš učiniti ništa. Da
je moj suradnik vidio tvoje današnje ponašanje, već bi bila mrtva. Nitko
nikada ne bi našao tvoje tijelo, Thora. Jedina majka koju bi Ben imao bila
bi sljedeća žena kojom bi se Chris oženio.

Mahnito ga je gledala, očito rastrgana između stvarnog straha da bi

njezini grijesi mogli biti otkriveni i teoretskog straha da bi i sama mogla
biti ubijena.

- Dok me gledaš — doda Rusk tiho - zamisli da gledaš njega, ne mene.

Učini to pa možda preživiš sve ovo.

Kolutala je očima kao drogom ošamućeni ovisnik. No, nakon nekog

vremena, počela je treptati kao žena koja se oporavlja od napadaja. - Sto
da radim - jadikovala je - kamo da idem?

— Zasad možeš ostati u mom uredu, ali unutar tih zidova ne smiješ
reći ni riječ o svemu ovome. U mom uredu možda ima prislušnih uređaja.
Prekršiš li to, predat ću te svom suradniku. Je li ti jasno?

Thora obriše maškarom zaprljane obraze. — Ne želim ostati ovdje.

Želim vidjeti svog sina.
 — Ne možeš. Ne još.

— Sereš! Nisam prekršila nikakav zakon.

Rusk je začuđeno pogleda. — Unajmila si nekoga da ti ubije muža!

Dva put!

Nasmijala se kao dijete koje razotkriva laž koja će mu pomoći da ga

roditelji ne kazne. - Potražila sam savjet odvjetnika za rastave. Nitko ne
može dokazati da sam napravila bilo što drugo.

— Već si mi platila milijun dolara!

Na njen pogled, poput zavjese, navuče se hladna drskost. — Poslušala

sam tvoj savjet kako uložiti novac. Tako je milijun dolara došlo pod tvoj
nadzor. Svatko tko se malo zadubi u taj posao, pomislit će da si ukrao
novac. Ukrao ga i kupio nebrušene dijamante.

Rusk je ostao bez riječi.

— Isti si kao građevinari s kojima radim, Andrew. Lako je obećati da

ćeš nešto napraviti. Teško je ispuniti obećanje.

Pogleda mimo nje kako bi bio siguran da se Konjski rep nije vratio. Da
je netko čuo ovaj razgovor...

— Sada ću - kaza Thora potpuno prisebnim glasom - sići i nastaviti

svoj dosadašnji život. Ti ćeš se pobrinuti da se mom suprugu ništa ne
dogodi, no, ako se nešto dogodi, ili ako samo jedan policajac pozvoni na
moja vrata, onda si gotov, Andrew. Jesmo li se razumjeli?

Ruskov mozak radio je sto na sat. Ova žena nije svjesna stvarnoga stanja.
Nema povratka na staro, ni za nju, ni za ikoga drugog. Thora Shepard
bila je jedna od onih ljepotica koja se provlačila kroz život bez ijedne
mrlje, bez obzira na to kakav grijeh počinila. Misli da isto može učiniti
sada. Međutim, prije ili poslije, vjerojatno prije, s obzirom na pojačano
praćenje FBI-ja, netko će je zatvoriti u malu prostoriju i uključiti grijanje.
Rastopit će se kao porculanska lutka.

— Moraš nešto vidjeti — rekao je. Slijepa kurvetino, dodao je u sebi.

Obišao je hrpu stropnih ploča koje su ležale preko triju noga- ra za
piljenje. - Da ti pokažem zašto se ne možeš vratiti dosadašnjem životu. -
Pokaže glavom prema prozoru, a onda joj ponudi ruku kako bi je otpratio
do tamo. Prezrivo je pogledala ruku, ali otišla je do prozora.

— Vidiš li one ljude tamo dolje? - pitao je prekoračivši kutiju za alat

Konjskoga repa.

-Gdje?

— Tamo, na uglu i na stubama preko puta ulice. Vidiš ga?

Thora pruži ruku prema prozoru. — Tipa koji čita novine?

— Da. FBI-jevca. Ženu također. Koja trči.

Thora otvori usta. — Kako znaš?

 Rusk pogleda preko ramena prema kosturu novoga ureda. — Imam
veze u Uredu.

— Samo, zašto su ovdje? Koliko znaju?

—Još ne znam. Vidiš li još nekoga tko bi mogao biti agent?

Dok je Thora stajala na prstima, on se sagnuo i iz kutije za alat

Konjskoga repa izvadio čekić za vađenje čavala. Kada se dizao, nešto se u
kutiji pomaknulo. Čuvši taj zvuk, Thora se okrene, ali tada je Rusk već
zamahnuo. Glava čekića razbije joj lubanju točno iza uha i zabije se tako
duboko da je trebao svojski potegnuti da ga izvadi. Zateturala je, potom
pala, uzalud pokušavajući zaštititi lice. Do tada potiskivani strah da će
biti uhvaćen, pokretao je ruku. Rusk je zamahivao čekićem kao da cijepa
drva. Ova pokvarena kurvetina ugrozila je sve što je godinama gradio...
no, je li se povukao i potražio pomoć? Nije. Prihvatio je taj jebeni izazov.
Eldon Tarver više ga neće vidjeti kao mlakog posrednika koji se boji
uprljati ruke. Rusk je prestao udarati i stao iznad krvavog tijela, dišući
isto onako kako je disao prvi dan u baznom logoru na Everestu. Nikada
nije osjetio takvu praiskonsku snagu. Samo mu je bilo žao što nema
njegova oca da ga vidi.

Will je čekao Alex kada je stigao u park iza guvernerove palače. Izašla je
iz corolle, zaključala je i sjela na suvozačko mjesto njegova explorera.

- Što je s tom klinikom? - pitao je Will.

- Vlasnik joj je jedan liječnik s SMC-a. Eldon Tarver. Imala sam čudan
osjećaj kada sam razgovarala s njim.
Will znatiželjno raširi oči. — Kakav osjećaj?

- Znaš kakav.

- Kužim.

- Tarverova žena umrla je od raka prije dosta godina i on je naslijedio

puno novca. Otvorio je kliniku u spomen na nju. Sirotinju liječi od side,
herpesa i sličnih stvari. On je specijalist za rak pa bi to za njega mogao biti
savršen paravan. Može tim ljudima dati koji god virus ili otrov želi, a
onda pratiti njihovo stanje kada se dođu besplatno liječiti.

- Znači, luđak.

- Možda — Alex se ugrize za donju usnu - a možda je samo dobar

samaritanac.

Will se podrugljivo nasmije. - Nisam ih puno sreo u životu. Možda

izgledaju kao anđeli, ali obično izvlače korist iz toga što rade, na ovaj ili
onaj način.

- Saznat ćemo, nadam se. Idemo.

Will ubaci explorer u brzinu i krene. - Volio bih znati kakav auto on vozi.

- Kaiser bi nam uskoro trebao reći. Već sam mu dala Tarve- rovo ime.
-Ja ću provesti vlastitu istragu, za svaki slučaj. Nemam ništa protiv FBI-ja,
razumiješ? Reci kako se piše.

Alex je shvaćala.

-Jesam — rekao je Will, načrčkavši ime u malu bilježnicu koju je stalno

nosio sa sobom. - Ej, gdje je doktor Shepard?

- U Cabot Lodgeu.

Kilmerov pogled šutke je pitao.

Položila je dlan na detektivovu ruku. - Bolestan je, Wille, jako, ali nisi ti
kriv, dobro?

— Vraga nisam. Prokletstvo. Zaspao sam na dužnosti. Nekoć su nas

zbog toga strijeljali.

— Bio si drogiran. Sva trojica. Sada zaboravi na to i usredotoči se na lov.

Trebam te.

Will rukama protrlja naborano lice i uzdahne. — Uzimaš pištolj sa

sobom?

Odmahne glavom. — Ovaj put ne.

— Sranje — Will otvori pretinac za rukavice i izvadi magnum .357 s

kratkom cijevi. — Onda ću biti blizu.
— Takvog te volim, suradnice.

Preuređeni restoran Polio's zadržao je malo od svog starog izgleda.

Jedino što je Alex prepoznala bile su neobično oblikovane svjetiljke koje
su visjele iznad mjesta na kojem je bio nekadašnji bife. Osim toga, cijela
zgrada bila je uništena.

Odmah do vrata sjedila je recepcionarka čiji su smeđi laktovi bili

naslonjeni na izgreben metalni pisaći stol. Njoj zdesna stajalo je mnogo
stolaca, a na nekima su sjedili mršavi muškarci koji su bazdili po
alkoholu, cigaretama i znoju. Uzak hodnik vodio je dalje u zgradu, ali
Alex ništa nije saznala pogledavši u njega. Na stražnjem zidu čekaonice
bio je prozor sa zamućenim staklom i Alex je imala osjećaj da služi tome
da se potajice promatraju pacijenti.

— Mogu li Vam pomoći? - pitala je recepcionarka.

— Nadam se. Upravo sam razgovarala s doktorom Tarverom dolje u

medicinskom centru. Pitao me nešto na što nisam znala odgovoriti, ali u
međuvremenu sam mu saznala odgovor. Htjela bih mu ga osobno reći.

Recepcionarka odmjeri Alex od glave do pete, pokušavajući odgonetnuti

tko je i što je. Dobro odjevene bjelkinje očito nisu bili uobičajeni gosti
klinike.

— Kako se zovete? — pitala je.

— Alexandra Morse.
— Dakle, doktor nije ovdje, ali pričekajte da odem otraga i razgovaram s
nekim. Možda uskoro dolazi.

— Hvala Vam. Jako ste ljubazni.

Žena je ustala kao da radi Alex veliku uslugu i polako krenula niz
hodnik. Alex pride bliže stolu i na njemu pročita sve što je mogla. Bilo je
ondje računa naslovljnih na Besplatnu kliniku Tarver i jedan na Eldona
Tarvera, profesora. Ispod bloka u koji su se upisivali naručeni pacijenti,
napola skriven, ležao je otvoren časopis Jet. Na bloku s crtama gotovo
nečitkim rukopisom bile su napisane riječi Račun za struju kasni — Noel
D. Trauer, dr. vet. Ispod toga pisao je broj: 09365974. Alex je napamet
učila broj kad se recepcionarka vratila.

— Danas neće doći - rekla je, pogledavši je bezobrazno.

— Uopće?

— To sam rekla.

Recepcionarka je sjela i otvorila svoj časopis kao daje obavila svoju

dužnost i sada namjerava zaboraviti da Alex uopće postoji. Alex je baš
htjela pitati može li ostaviti poruku, ali onda se sjeti nečeg pametnijeg.

Okrenuvši se da ode, gotovo se zabušila u muškarca koji je na sebi

imao poslovno odijelo vrijedno sigurno 2.000 dolara.

— Oprostite - rekla je. — Ispričavam se.

 Novopridošlica imao je veoma kratku kosu i čelično-plave oči.
Njegovo lice pokrene joj nešto u glavi. Samo što? Podsjetio ju je na neke
više agente iz Ureda koji su pristupili FBI-ju nakon što su otišli iz
kriminalističkog odjela vojne policije ili pomorskih pravosudnih tijela.

—Sve u redu, gospođice — rekao je muškarac nasmiješivši se

neznatno.

Odmaknuo se kako bi Alex prošla što je i učinila unatoč želji da pita

što taj tip radi u ovakvoj rupi. Možda je mislio da je ovdje još restoran. U
svojim najboljim danima Pullo's je na doručak mamio mnogobrojne
bogataše.

Kada se našla vani, Alex se osvrnula i vidjela kako stranac razgovara s

recepcionarkom. Čini se da je bio iste sreće kao i ona. Gledajući po ulici u
potrazi za Willom, prošla je pokraj tamnoga sedana koji je bio parkiran
ispred klinike, a onda je otišla do Willova explorera i sjela na suvozačko
mjesto. Trenutak poslije, Will je sjeo za upravljač.

-Je li ti se posrećilo? — pitao je.

— Ne baš.

Kimnuo je. — Jesi li vidjela tipa koji je upravo ušao?

—Jesam. Znaš ga?

— Poznajem taj soj. Vojnik.

—Ja sam isto imala taj osjećaj.

— Pametna djevojka. Idemo to malo ispitati. Will izađe na cestu i

potjera explorer lagano naprijed. Malo nagnuvši glavu, pokaza Alex da
pogleda nalijevo. Učinivši to, ugledala je mladog muškarca u vojničkoj
odori kako sjedi za upravljačem sedana pokraj kojeg je malo prije prošla.
Na ramenima prepozna oznake vodnika, a onda su ga prošli.

— On je ovamo dovezao otmjeno odjevenog tipa?

—Je. Jesi li vidjela vrata?

— Vrata automobila?

— VLADA SAD. Otisnuto crnim slovima.

— Ti bokca.

Will se odvezao do kraja ulice i skrenuo prema mjestu na kojem je stajala

Alexina corolla. Sigurno nisu iz Uprave prihoda.

— Tko su?

Will se naceri. — Imam isti osjećaj koji si ti malo prije spominjala.

Alex je razmišljala o računu za struju. - Jesi li ikada čuo za veta Noela

Travera?
— Ratnog veterana?

— Ne, veterinara.

— Ne mogu reći da jesam. Međutim, Traver je prilično slično Tarveru,

nije li?

Alex u sjećanje prizove sliku bloka zamijenivši slova... - Sranje! To je

anagram.

— Eldon Tarver i Noel Traver?

— Trebala sam reći, Noel D. Traver. Na stolu je stajala bilješka o

zakašnjelom računu za struju.

— E, sada smo se pomaknuli s mjesta. — Willove oči su blistale. —

Liječnik za rak s drugim identitetom. Ima li to tebi smisla?

— Ne, ako nije oženjen dvjema ženama - glasno je razmišljala Alex. -

Tako nešto.

— Možda izbjegava porez — uz smijeh dometne Will. - Možda ovi

tipovi jesu iz Uprave prihoda.

— Mislim da je vrijeme da to otkrijemo?

Nacerio se. — Želiš se vratiti i vidjeti koliko dugo će taj tip ostati u klinici?
— Da. Odvezi se jedan krug. Žao mi je što nemam računalo.

— Ako je još tu, možda je Tarver unutra s njim.

Will ubrza i napravi krug, nije čak stao na crvenom svjetlu. Onaj tren
kada su ponovno okrenuli u Ulicu Jefferson, Alex je vidjela da tamni
sedan odlazi.

— Ako mogu pogađati - dobacio je Will - rekao bih da je krenuo na

autocestu.

— Pusti me ovdje. Otrčat ću do svog auta.

Will stane na kočnicu i Alex iskoči na pločnik. Kada je Will dao gas, vrata
su se sama zatvorila.
 44. POGLAVLJE

Opiši mi je — rekao je dr. Tarver.

Edward Biddle naškubi usne i osvrne se po spartanski uređenom

uredu. Dr. Tarver je znao da se Biddle pita je li to mjesto gdje se obavljaju
»revolucionarna« istraživanja. — Oko metar sedamdeset pet — rekao je
Biddle. — Tamne kose, zgodna, s ožiljcima na desnoj strani lica. Gotovo
kao od šrapnela.

Dr. Tarver natojao je zadržati ravnodušan izraz lica, ali Biddlea nije
mogao prevariti.

-Tko je ona, Eldone? Još jedna tvoja opsesija?

Dr. Tarver je gotovo zaboravio kako je to biti u društvu nekoga kome

su poznate njegove sklonosti. - Ona je agentica FBI-ja, iako radi na svoju
ruku, nema potporu Ureda.

Očekivao je da će u Biddleovim očima ugledati strah, ali vidio je samo

nezadovoljstvo. — Agentica FBI-ja?

- Ona ne predstavlja poteškoću, Edwarde. To nema veze ni s čim. Je li

tvoj auto još vani?

Biddle mahne rukom kao da će tom kretnjom auto nestati. —

Prijeđimo na stvar. Što imaš?
 Prije pet minuta dr. Tarver bio je uzbuđen i spreman iznijeti svoje
argumente, a onda je kroz vrata ušla Alexandra Morse. - Prvo se moram
za nešto pobrinuti. Daj mi samo minutu vremena.

Biddle nije bio naviknut na čekanje, ali digne ruku u znak da se slaže.

Eldon je izašao iz ureda i otišao u svoj privatni zahod na kraju hodnika.

Na vratima je pisalo ANGIOLOG1. Nije imao namjeru dijeliti zahodsku
dasku s najprljavijim stanovnicima Jacksona u Mississippiju. Čak i da
izuzme viruse kojima ih je zarazio, mnogi pacijenti klinike nosili su
najodvratnije klice raširene među američkim stanovništvom. Zatvorio je
vrata i naslonio se na njih, a srce mu je bubnjalo.

Prije nekoliko minuta bio je usredotočen na uvjete pregovaranja s

Biddleom, a sada je Alex Morse njihov dogovor dovela u opasnost. Kada
ne bi bila tako pronicava, njen bi dolazak bio gotovo nevažan, ali bila je.
Ako je na nekoliko sekundi Morseova vidjela fotografiju ove klinike i
povezala je s restoranom Pullo's, onda će u konačnici shvatiti da je bojnik
na slici ispred PIRV-a koju je vidjela u njegovu uredu isti muškarac kojeg
je danas poslijepodne vidjela kako ulazi u ovu kliniku. Prošlo je trideset
godina od PIRV-a, ali Biddle je izgledao potpuno isto. Danas mu je kosa
bila sijeda, ali još je imao kosu, gad jedan. Ne samo da je Morseova vidjela
Biddlea kako ulazi u kliniku, razmijenila je s njim i nekoliko riječi. Da,
sjetit će ga se, sigurno, a kada se sjeti, brzo će otkriti pravu istinu o
PIRV-u. Moći će slijediti put Eldona Tarvera od njegova starog do ovog
novog života.

Eldon se nije mogao izložiti takvoj opasnosti. Ne može uzeti novi

identitet dok Alex Morse ne bude mrtva.

Imao je sreću što ga je Pearson nazvao i upozorio da bi se Morseova mogla

pojaviti. Puno se raspitivala o restoranu, Eldone, a takva je da će doći i zagnjaviti
te. Vjerojatno sam previše rekao, ali Chris Shepard je jako cijenjeni internist iz
Natcheza. Samo sam htio da znaš kako ta djevojka ne bi navalila na tebe.

— Navalila—promrmlja dr. Tarver. — Prije sjebala u zdrav mozak.

Bilo je opasno ubiti agenta FBI-ja. Učiniš li to, moraš biti spreman na to
da će te proganjati po cijelome svijetu do kraja života. Pod nadstrešnicom
postupao je nagonski. Morat će potanko razmisliti o tome, ali prvo mora
dogovoriti posao, najveći posao svog života. Za pokriće, povuče vodu i
vrati se u svoj ured, sjedne za pisaći stol i u Budinom stilu prekriži ruke
na trbuhu.

— Želiš znati što imam, Edwarde?

Biddleove svijetloplave oči bile su oči čovjeka koji je vodio

mnogobrojne škakljive pregovore. Ondje gdje je on radio nisu se govorila
sranja. — Znaš mene, Eldone. Prijeđi na stvar.

Dr. Tarver nasloni se na stolcu. - Imam baš to što si sve one godine
tražio.

-A to je?

— Sveti gral.

Biddle je samo gledao.

— Savršeno oružje.
— Savršeno je jako teška riječ, Eldone.

Dr. Tarver se smiješio. Sumnjao je da su na Yaleu, gdje je Biddle išao na

fakultet, govorili »jako teško«. To je sigurno pokupio na Detricku.

— Što kažeš na oružje koje je sto posto smrtonosno, a za koje nitko

nikada neće moći dokazati daje oružje? Time biološko oružje poput
bedrenice ili velikih boginja postaje uspomena iz srednjega vijeka. Nisi li
ti u Detricku spominjao Sveti gral, Edwarde? Oružje koje neće biti
prepoznato kao oružje?

—Jesam, ali svaki znanstvenik koji je ikada radio za mene pomogao je

dokazati da je to nemoguće.

— O, moguće je. Već postoji. — Eldon je otvorio ladicu svog stola i

izvadio malu bočicu napunjenu smećkastom tekućinom. — Evo ga.

— Što je to?

— Retrovirus.

Biddle prezrivo frkne nosom. — Porijeklo?

— Majmunsko, kao što smo oduvijek pretpostavljali. Kao i sida,

sposoban za preživljavanje.

— Kako si ga nazvao?
Dr. Tarver se nasmiješi. — Kriptonit.

Biddle se nije smijao. - Ozbiljno?

— To je samo radni naziv. Stvarno virusno porijeklo, zasad, mora ostati

moja poslovna tajna, Međutim, ako odlučiš...

— Kupiti ga?

— Upravo tako. Odlučiš li ga kupiti, onda ćeš smjeti pogledati iza

zavjese i nazvati ga kako god želiš.

Biddle protrlja dlanove i proizvede suhi, oštar zvuk. - Reci mi, po čemu
još je taj kriptonit savršeno oružje?

— Prvo, ima dugačko razdoblje inkubacije. Trenutačno, deset do

dvanaest mjeseci, a smrt u prosjeku nastupa za šesnaest mjeseci.

— Smrt od čega?

— Od raka.

Biddle nagne glavu na jednu stranu. — Našeg starog prijatelja?

-Da.
— Retrovirus ga izravno izaziva, ili treba prvo oslabiti imuno- sni
sustav?

— Djelomično. Samo određeni dio. On isključuje mehanizam umiranja

stanica, postaju besmrtne. Na taj način prikriva uništavanje bijelih krvnih
zrnaca. Počinje proizvoditi vlastiti čimbenik rasta. Sve najbolje virusne
strategije.

Biddle je već razmišljao o širim posljedicama. — Eldon, zbog tako

agresivnog djelovanja, ovo oružje nije pogodno za široku primjenu. Znaš
i sam.

Tarver se nagne naprijed. - Riješio sam to.

-Kako?

— Već sam napravio cjepivo. Dobivam ga iz konja.

Biddle napući usne. — Znači, prije uptrebe tog oružja trebali bismo
cijepiti sve svoje snage.

— Da, da, ali to već radimo. To se može napraviti pod izgovorom da se

cijepe protiv nečeg drugog.

Biddle se sada mrštio, vjerujući daje uzalud potrošio vrijeme. — Što je sa

stanovništvom? Cijepimo li sve stanovništvo, to će uzbuditi kojekakve
duhove. Nemoj samo reći da to možemo napraviti pod izgovorom da ih
cijepimo protiv ptičje gripe ili nečeg sličnog. To nikada ne bi moglo ostati
tajna. Ne u ovo vrijeme.
Eldon se jedva suzdržavao. — Isto tako, mogu onesposobiti virus nakon
što je osoba već zaražena, u ranoj fazi razmnožavanja. Prije nego što se
rak počne razvijati.

Biddleovo lice koje ništa nije odavalo konačno se razotkrije. — Možeš

ubiti virus nakon infekcije?

— Mogu ga uništiti.

— Nitko ne može ubiti virus kada se jednom ugnijezdi u tijelu.

Dr. Tarver ponovno se zavali na svoj stolac. Samopouzdanje

mu nije bilo nimalo poljuljano. - Ja sam stvorio virus, Edwarde. Mogu ga i

uništiti.

Biddle je odmahivao glavom, ali Eldon je po njegovu pogledu vidio da je

uzbuđen.

— Nakon otprilike tri tjedna — nastavi Eldon — slijed događaja ne

može se zaustaviti. Međutim, unutar tog razdoblja, mogu suzbiti
infekciju.

— Dakle, govoriš mi da...

— Imam tvoje oružje protiv Kine.

Biddle razdvoji usne. Izgledao je kao čovjek kojem su upravo pročitali
misli, i to točno.

— Poznajem te, Edwarde - rekao je Tarver uz prepredeni osmijeh. -

Znam da si zato tu. Vidim što se događa u svijetu. Znam da su zalihe
nafte i strateških ruda ograničene. Znam kamo odlaze te rezerve, kamo
ide teška industrija. Nisam geopolitički stručnjak, ali vidim da dolazi
plima. Novi hladni rat nije ni dvadeset godina daleko. Možda manje.

Biddle je odlučio ne dati nikakvu primjedbu na to.

— Znam kakve su mogućnosti kineskih atomskih podmornica —

nastavio je Tarver. — Znam za njihov raketni program. Čak i
srednjoškolci znaju veličinu njihove kopnene vojske. Gotovo tri milijuna
vojnika i još raste. Prava snaga toga broja leži u tome što je tamo život
jeftin, Edwarde. Žrtve ne predstavljaju ništa, za razliku od zemlje u kojoj
mi živimo.

Biddle se premjesti na stolcu i tiho kaza: - Što hoćeš time reći?

— Kinezi nisu Rusi. Njih ne možeš zanemariti. Već sustižu naše

gospodarstvo. Odluče li stati nam na put, imamo samo jedno rješenje.
Atomsko oružje.

Biddle gotovo nevidljivo kimne.

— Samo što mi to nećemo napraviti — ustvrdi Tarver. — Znaš da

nećemo, jer nećemo moći. Žuti si mogu dopustiti gubitak milijarde ljudi.
Mi ne. Što je još važnije, oni su spremni izgubiti ih. Mi nismo.
Biddleove oči bile su napola sklopljene. Vjerojatno ga je zbunilo strateško
razmišljanje jednog amatera, ali Eldon je znao da ga je uspio uvjeriti, bez
obzira na to koliko nespretno to bilo.

— Može li se taj kriptonit prenositi seksualnim putem? — tiho je pitao

Biddle.

-Jedna vrsta može, druga ne.

Škrti osmijeh. — To je zgodno.

— Nećeš vjerovati što sam sve postigao, Edwarde. Želiš političko

ubojstvo koje se ne može dokazati? Daj mi epruvetu krvi osobe koju želiš
ukloniti. Izazvat ću rak in vitro, a onda mu možeš natrag ubrizgati tu krv.
Osamnaest mjeseci poslije bit će mrtav zbog ne-Hodgkinova limfoma.

Biddleov osmijeh se raširi. - Uvijek sam govorio da si moj će- lavac koji
najviše obećava, Eldone.

Dr. Tarver glasno se nasmijao.

— Znači, ti mi tvrdiš - kaza Biddle — da taj virus možemo ostaviti u

predgradu Šangaja i...

— Kada prvi slučajevi počnu umirati, proći će petnaest mjeseci

neprestane izloženosti zarazi. Tako će biti u svakom većem gradu Kine.
Suočit će se s raznim vrstama raka, ne samo jedanput. Nastat će sveopće
rasulo.
— Zaraza će prijeći oceane — zaključi Biddle.

Nestane Eldonov osmijeh. — Da. Morat ćemo pristati na neke žrtve.

Međutim, samo na kratko vrijeme. Kao i sa sidom, većina zemalja počet
će intenzivne programe kako bi se pronašlo cjepivo. Tvoja tvrtka mogla bi
preuzeti vodeću ulogu u SAD-u.

— Ti bi je mogao voditi — kaza Biddle. — To misliš?

— Ne bih je trebao voditi. Samo bih trebao biti dio nje, a nakon
razumnog vremena, prije nego što broj žrtava ovdje postane prevelik, mi
ćemo se pojaviti s eksperimentalnim cjepivom.

— Cijeli svijet htjet će doći do njega.

— Unatoč protivljenju njihovih zdravstvenih vlasti. Znaš kakve se borbe

za ugled vode kod takvih vrsta istraživanja. Pogledaj Gallo i Francuze.
Osim toga, nitko osim nas neće biti siguran da cjepivo djeluje. Odgoda bi
moglo trajati godinama, ali naši stanovnici bit će sve vrijeme zaštićeni.

— Hoće li nekome drugome biti jako teško otkriti cjepivo?

— Bez onoga što ja znam? U najboljem slučaju dvadeset godina.

Govorimo o retrovirusu. Uzmi za primjer HIV. Počelo je 1978., a...

— Prije — tiho ga ispravi Biddle.

Tarver ga upitno pogleda. — U svakom slučaju, još nemamo cjepivo

protiv side. Nismo mu ni blizu.
- Svejedno, s brojem stanovnika koji Kina ima, to oružje neće biti
presudno, ali će ih destabilizirati.

— Želiš apokalipsu? Mogu ti i to dati.

-Kako?

Eldon digne i raširi ruke. - Jednostavno produljim razdoblje inkubacije.

Mogu ga razvući da traje kao kod multiplog mijeloma. Dvadeset pet do
trideset godina.

Zapanjio se. — Stvarno?

- Naravno. Namjerno sam skratio razdoblje inkubacije u svom radu.

- Zašto?

— Kako bih u dogledno vrijeme mogao završiti istraživanje. Produlji li

se vrijeme na dvadeset godina, bit ću mrtav prije nego što vidim prve
rezultate.

Biddle svojim blijedim jezikom navlaži usne. - Uz razdoblje inkubacije od

pet godina, sedamdeset posto stanovništva starijih od petnaest godina bit
će zaraženo prije nego što itko oboli. Čak i da imaju djelotvorno cjepivo,
bilo bi prekasno. Već će se suočiti s potpunim društvenim krahom.

— Da. — Eldon stiša glas. — Reći ću ti još nešto. Mogu stvoriti podvrste
toga virusa.
Biddle je treptao očima u nevjerici. - Ovo je područje Hermana Kahna100.
Razmišljanja o nezamislivom.

- Netko mora. Inače su svi naši preci uzalud živjeli i umrli. Svijet će
naslijediti...

- Nemoj to niti spominjati - rekao je Biddle. U bilo kojem razgovoru

koji ćemo ubuduće voditi, s bilo kojim ljudima, nemoj spominjati tu
stranu. Darwinovsku stranu.

— Zašto ne?

- Nije potrebno. Pravi ljudi razumjet će o čemu se radi.

Eldon se ponovno nagne naprijed. - Vjerujem tvom instinktu.

Dakle... sada kada znaš što nudim, volio bih čuti koliko te to zanima.

I koliko sam voljan platiti, govorio je Biddleov pogled. Međutim, usta su

rekla: - Zanima me, nedvojbeno. Međutim, isto tako nedvojbeno ima tu
još nekih drugih stvari.

— Na primjer?

Biddle mu se znakovito nasmiješi. - Eldone, ti si ispred svog vremena.

Uvijek si bio. Znaš to.

100 Američki vojni analitičar, teoretičar i strateg, poznati futurist^ 402

Tarver kimne, ali ne reče ništa.

— Samo - nastavio je Biddle s prizvukom optimizma u glasu - ni

izdaleka toliko ispred kao što si nekada bio. Zakonska regulativa u
Clintonovo vrijeme bila je osobito oštra, no sada su stvari nešto bolje.
Povećava se dopušten broj primata za istraživanja. Konačno su shvatili
da su istraživanja na nižim vrstama dala svoj maksimum.

— Naravno, Kina je i u tome puno ispred svih.

Kimanjem glave Biddle to potvrdi. — Toliko ispred da neka

istraživanja na primatima već provodimo ondje.

Eldon zatrese glavom s gađenjem.

Biddle se premjesti na stolici. — Naravno, na kraju čitave priče, u

političkom smislu, svi ti projekti bit će nacionalizirani, a ti zaštićen. Svi će
gledati na tebe kao na Mesiju.

— Koliko će vremena proći da se to dogodi?

— To nitko ne zna. Međutim to za naš projekt nije važno. Što se tiče

pribavljanja novog identiteta za tebe, mogu to srediti za nekoliko dana.
Želiš li novac, pravi novac...

— Želim ono što je vrijedno ove tehnologije.

Lagano iznenađeni pogled. — To će dulje trajati.

— Koliko dulje?

— Hmmm... tri godine? Možda pet?

Tarver u duši osjeti bijes i ogorčenje.

— Moglo bi biti i prije — doda Biddle — ovisno o razvoju događaja, ali

ne bih htio da se zavaravaš. Uostalom, novac nikada nije bio tvoj glavni
motiv, zar ne?

— Imam pedeset devet godina, Edwarde. Svijet je drukčiji nego 1970.

Biddle kimne. — Meni ne moraš govoriti, ali razmisli o ovome. Radit ćeš
u tvrtki koja shvaća kakve su tvoje potrebe. Ako želiš, sve ćeš raditi preko
mene. Imat ćeš odriješene ruke za svoja istraživanja.

-Možeš li mi to obećati? Nitko mi neće viriti preko ramena?

—Jamčim ti to. Mene zabrinjava, prijatelju stari, opasnost budemo li

čekali samo minutu prije početka sljedeće faze. Hoću da odmah pođeš sa
mnom. Danas. Isti tren.

Tarver se povuče, a dlanovi su mu gorjeli zbog zlih slutnji. — Zašto?

-Ne bih htio da ti se išta dogodi prije nego što moji ljudi vide tvoj
istraživački rad. Danas bih htio imati podatke, Eldone. Sve.
 -Nismo se još ništa dogovorili.

Biddle mu se oštro zagleda u oči. — Kada je čovjek iz TransGe- na

progovorio, učinio je to ozbiljnošću vojnika, a ne predstavnika tvrtke.
Govorio je čeličnim glasom ispunjenim iskrenim osjećajima. - Slušaj me,
Eldone. Novac će stići. Stići će i priznanje s pravog mjesta, ali najvažnije
od svega, radit ćeš to za svoju domovinu. Znaš što dolazi.

Prokleti zmaj svakim danom sve je jači. Već jede iz našeg tanjura, a
uskoro... — Biddleove usne iskrive se od gađenja. - Vraga, uopće ne
kažem da zaslužujemo preživjeti, s obzirom na to da se većina
Amerikanaca odrekla prava koja im po rođenju pripadaju. Međutim, oni
od nas koji još pamte zašto smo veliki... na nama je da osiguramo
opstanak nacije. Krvario sam za ovu zemlju, Eldone. Ti također, na svoj
način, ali nije ti žao. Mislim da imaš isti osjećaj obveze kao i ja.

Dr. Tarver spusti pogled na svoj pisaći stol. Nije, naravno, bilo upitno
hoće li prihvatiti. Samo što je očekivao da će brže doći do opipljivih
znakova zahvale. Međutim, nije važno. S dijamantima Andrewa Ruska
koje će pridodati onima koje još ima, udobno će živjeti dok mu se
TransGene ili Vlada obilato ne oduže.

-U redu, Edwarde. Pristajem.

Biddleovo lice raširi se u srdačan osmijeh. Potom sklopi ruke i reče: —

Idemo dogovoriti rokove. Ozbiljno mislim kada kažem da se treba
požuriti. Želim da danas odeš odavde.

Eldon digne ruke. - Nismo se vidjeli dvije godine. Neće me sutra

pogaziti autobus.
— To ne znaš. Na tebe može naletjeti pijanac. Može ti pasti cigla na
glavu. Može te udariti grom...

— Ili mogu naći bolju ponudu? — Eldon će bez okolišanja.

Njegove riječi pogodile su Biddlea kao udarac u vrat. - Tražiš

je? — tiho je pitao.

— Ne, ali treba mi jedan dan, Edwarde. Jedan dan.

Sumnja prekrije Biddleov pogled. - Koje neriješene poteškoće mogu

opravdati čekanje?

Eldon je u jednom tenutku htio zamoliti starog kolegu da se u njegovo

ime pobrine za Alex Morse. Direktor TransGena sigurno je imao veze u
vojsci ili obavještajnoj službi koji bi je ubili tako da izgleda kao nesretan
slučaj. Međutim, ako Biddle i uprava TransGenea zaključe da Eldon
Tarver za tvrtku znači opasnost, čovjek koji je ostavio trag koji bi jednoga
dana mogao vlasti dovesti do njihovih najmračnijih tajni, mogli bi ga
eliminirati čim se dočepaju virusa i njegove dokumentacije. Ne, u novi
život mora ući čist, kao nedodirljiv junak za Biddlea i njegovo društvo.
Jebeni Lancelot101 prvi put u životu.

— Moraš mi vjerovati, Edwarde. Sutra sam tvoj.

Biddle nije izgledao nimalo zadovoljan, ali više se nije bunio.

101 Jedan od vitezova okruglog stola

— Kako ćeš me izvući?

— Evo što ja mislim - reče Biddle. — Vlasnik TransGena ista je tvrtka

koja gradi nuklearnu elektranu između Baton Rougea i New Orleansa.
Ako mi...

— Baš sam se pitao — prekine ga Eldon — New Orleans već ima jednu
od najvećih nuklearnih elektrana u zemlji.

Biddle se nasmije. - Električna energija koja se proizvede u novoj elektrani

preko Louisiane će se slati u Texas. Puno je jednostavnije sagraditi
nuklearnu elektranu u Louisiani nego u Texasu. Postoje zakoni, naravno,
ali nema organiziranog otpora. K vragu, duž cijele rijeke nema ničega
osim crnaca, bijelog smeća, francuskih doseljenika i tvornica kemikalija.

— Aleja raka - kaza Tarver — ali kakve to ima veze sa mnom?

- Trebat će dva do tri dana da dobiješ nove isprave. Dok čekamo,

zrakoplovom ću te prebaciti na gradilište elektrane. Ne bi trebalo trajati
dulje od nekoliko dana, a imat ćeš sve što treba. Imat ćeš vlastitu
prikolicu, kao holly woodski glumac.

Tarver mu se cinično nasmiješi.—Tko se bavi novim identitetom?

Biddle odgovori na isti način. — To je nešto slično programu zaštite

svjedoka, samo što ovo radi Pentagon.

Tarver zahihoće. - Lijepo je ponovno raditi s profesionalcima. Osjećao

sam se prilično osamljeno u ovoj divljini.
Biddle ustane i popravi manšete. - Kada smo kod toga, kako si to uspio
postići?

Osjetivši se opet sigurno, dr. Tarver napokon pokaže malo ponosa, iako je
u sebi bio ponosan k'o sam vrag. — Reći ću ti, to je više stvar volje nego
bilo čega drugog. To što sam napravio mogao sam napraviti dvostruko
brže u nekom vodećem istraživačkom centru ili Fort Detricku. Međutim,
radi se o tome da mi ne bi dopustili.

Biddle razmisli o tome. — Imaš pravo. Samo zahvaljujem Bogu što još
imamo ljudi koji tako marljivo rade.

Dr. Tarver je cvao zbog Biddleove pohvale, iz iskustva je znao da ju je

teško zaslužiti.

- Pretpostavljam da se moramo pobrinuti za logistiku - kaza Biddle.

Što trebaš uzeti sa sobom osim podataka? Neku posebnu opremu?
Biološke preparate?

- Nikakve strojeve. Bilo bi preopasno da ih počnemo seliti.

- Točno. Biološke preparate?

- Agense koje trebam mogu iznijeti u običnoj torbi za spise, a najvažniji

dokumenti stanu u naprtnjaču.

- Izvrsno. Preostaje nam jedino vrijeme.

- Sutra, kao što sam rekao. Međutim, volio bih da mi od sada pa
nadalje budeš dostupan.

Biddle ga je neko vrijeme gledao. — Trebam li još nešto znati, Eldone?

Tarver se nije obazirao na pozadinu toga pitanja. - Volio bih letjeti

helikopterom. Kada nazovem, dolaziš i to tamo gdje kažem.

Biddle se počeše po bradi. - Postoji li opasnost od izvlačenja pod vatrom?

Eldon se nasmiješi. Oduvijek je volio vojnički jezik. - Ne očekujem to.

- Volio bih da akcija prođe bez promatrača. Ne bih htio dovesti tvrtku
u nezgodan položaj.

— Ponavljam, ne očekujem poteškoće.

- Onda dobro. - Biddle se naceri. - Bože, baš ću uživati letjeti na tome

zadatku. Moram održavati letačku formu.

Biddle pruži ruku, a Eldon je prihvati. Stisak starog vojnika bio je snažan,
kao službeni pozdrav. - Do sutra - rekao je liječnik.

Biddle ode do vrata, a onda se okrene, ozbiljan u licu. - Vrijedi li ostati i

obaviti nedovršeni posao kada agentica FBI-ja ovuda njuška?

Tarveru je bilo krivo što je otkrio Morseičin pravi identitet. - Bojim se da

ona ima veze s tim poslom.
Biddleovo lice se smrkne, ali hladne plave oči ostadoše mirne. — Pazi da
ostaneš čist što se tiče našeg posla.

— Svakako.
 45. POGLAVLJE

Alex je ušla u sobu 638 što je tiše mogla. Unutra je bilo mračno koliko je to
bilo moguće uz hotelske tamne zavjese. Oprezno je hodala po podu
apartmana, pokušavajući sjetiti se rasporeda namještaja. Dok je tapkajući
obilazila stolac začuje drhtavi glas.

-Alex?

- Chrise?

-Da.

—Jesi li dobro?

- Mi... mislim da jesam.

Dok je pipkajući oko sebe, hodala uz krevet oči su joj se privi- knule na
mrak i ona u tami spazi Chrisove oči. Ležao je na leđima pokriven do
vrata. Čelo mu se sjajilo od znoja.

- Moj Bože. Što se događa?

- Uobičajena početna re... reakcija na virus. Čovjekova leđna moždina

izlučuje veliku količinu imunoglobulina G102 koji na... napada uljeza...

102 Imunoglobulini su kompleksne proteinske molekule koje su specifično ubojito oružje imunosnog sustava protiv bilo kojeg
stranog tijela. Oni bivaju otpušteni i putuju krvnom plazmom sve dok ne naiđu na antigen koji prepoznaju i unište.
Imunoglobulin G (IgG) je najzastupljeniji imunoglobulin u izvanstaničnoj tekućini i serumu. Antitijela IgG klase
stvaraju se kao odgovor na antigene većine bakterija i virusa, te topive proteinske antigene kao što su razni toksini.
vrućicom pokušava ubiti virus. Poslije... drugi imunoglobulini... sada...
klasični simptomi. — Ponovno ljutito odmahne glavom. — Nemoj misliti
da sam u kritičnom stanju... osim... ako nisam otrovan. To nisu...
koristili... je li tako?

- Nisu. Međutim, svejedno moraš otići na pregled.

- Zamolit ću Toma da me pre... pregleda.

- Mislim da od toga neće biti koristi. Mislim da je vrijeme da unajmiš

zrakoplov i odeš u Sloan-Kettering.

— Hoću nekoga kome vjerujem. Poslat ćemo nalaze. Svi to rade. .. kod
teških slučajeva.

Alex je htjela nazvati 911, međutim, Chris nije paničario, nejoš, a uz to

je liječnik. Međutim, koliko mu je bistar um? Nesumnjivo, bio je potresen
zbog toga što mu se dogodilo, a možda i bunca. Prema njezinu mišljenju,
možda je čak bio u stanju šoka.

— Nemoj se brinuti — rekao je smiješeći se klonulo. — Reći ću ti kada

trebaš početi paničariti.

Na to se usiljeno nasmiješila. — Hoće li te smetati ako uključim

računalo?

Odmahnuo je glavom.

— Neće ti smetati svjetlo?

 — Neće.

Nagnula se i stavila ruku na vruće rame, ali on je odgurne. U njoj je

bujao bijes i osjećaj nemoći. Nikada se nije osjećala tako bespomoćno. Will
Kilmer nije uspio stići vladin automobil koji je stajao ispred klinike
doktora Tarvera. Nazvao je John Kaiser, ali na njeno razočaranje uopće
nije počeo prikupljati podatke o Eldonu Tarveru nego se potpuno
usredotočio na Andrewa Ruska. Kaiser je uglavnom saznao ono što je
Alex tjednima prije otkrila. Kaiser joj je također rekao da agenti FBI-ja koji
prate Ruska vjeruju kako je Thora Shepard još u odvjetnikovu uredu.
Kaiser je vjerovao da će mu to pomoći uvjeriti mjesne agente da su
Alexine sumnje utemeljene na činjenicama. Zamolila je Kaisera neka se
usredotoči na dr. Tarvera i obavijestila ga da se predstavlja i kao Noel D.
Traver. Nakon što je Kaiser obećao učiniti sve što je u njegovoj moći,
prekinulaje.

Alex je otišla do hotelskog pisaćeg stola, izvadila svoje prijenosno

računalo i priključila se na hotelsku mrežu. Dok se učitavao internet, na
hotelski blok zapisala je sve što je uspjela zapamtiti u Tarverovoj klinici.

Noel D. Trauer, dr. ueterine

Kasni račun za struju — 09365974

Prvo štoje Alex shvatila kada se htjela priključiti na KDC103, bilo je da joj
pristupna lozinka više ne vrijedi. Kada je pokušala treći put, dobila je
obavijest o izvještaju proslijeđenom sigurnosnom odjelu KDC-a. Ledeni
prsti isključenja prodrli su joj duboko u dušu. Mark Dodson bio je temeljit
u svom nastojanju da završi njenu karijeru. Više nije mogla provjeravati
vladinu nacionalnu kriminalističku bazu podataka, što je svakom
istražitelju bio smrtni udarac. Morat će ići na Google, poput svakoga

103 Kriminalističko-dokumentacijski centar

drugog građanina. Tiho psujući, učinila je to i u tražilicu utipkala Eldon
Tarver.

Ime je otvorilo više od stotinu natuknica. Prvih dvadeset bili su izvadci

iz medicinskih članaka ili objave raznih znanstvenih istraživanja na
Sveučilišnom medicinskom centru. Pregledavajući dalje, našla je nekoliko
priča o otvaranju klinike dr. Tarvera za besplatno liječenje u središtu
grada. Nekoliko crnačkih vođa dizalo ga je u nebesa, a prije tri godine
jedna crnačka udruga dodijelila mu je godišnju nagradu. Tarver je bio na
popisu pedeset najboljih liječnika u Mississippiju. Iz toga članka, Alex je
saznala da je završio specijalizaciju iz patologije i da je od 1988. na tome
poslu.

- Chrise? — tiho je rekla.

-Da?

- Eldon Tarver je specijalizirao patologiju. Ima li to tebi smisla?

- Ha... baš i ne. Mislio sam da je hematolog ili onkolog.

-Specijalizirao je i hematologiju, ali puno kasnije. Čini se da mu je

patologija bila prva specijalizacija.

- Č... čudno. - Zašušti posteljina.—Možeš li mi donijeti ručnik?

Pohitala je u kupaonicu i donijela mu ga. — Kamo da ga stavim?

- Na... u... usta — rekao je cvokoćući zubima. — Da ga zagrizem.

 - Isuse.

Kada je Chris otvorio usta, vidjela je da mu se trese cijelo tijelo.

Ugurala je ručnik i on ga čvrsto zagrize. Pola minute gledala je kako se
trese, a onda se bespomoćno vrati za svoje računalo. Prije nego što je
nastavila pretraživanje, zazvoni telefon. Bio je Kaiser.

- Što je? - pitala je.

Noel D. Traver nema kriminalistički dosje. Međutim, kada sam

-
provjerio njegovu prošlost, otkrio sam da veterinarski fakultet na kojem
kaže da je diplomirao nema podataka da je ondje studirao. Dobio je
dozvolu za rad u Mississippiju na temelju dokumenata Države
Tennesseeja koje im je dao.

- Nije morao polagati ispit?

- On zapravo ovdje ne radi. Vlasnik je i vodi uzgajivačnicu pasa u

južnom dijelu Jacksona. Medicinskim fakultetima prodaje pse za pokuse
na životinjama.

Alex je cupkala pramen kose koji joj je visio uz bradu. — To je čudno,

Johne. Osobito ako on uopće nije Noel Traver već Eldon Tarver.

- Čekaj malo. — Čula je glasove, ali nije razabirala riječi. — Alex, morat
ću te poslije nazvati.

Poklopila je telefon i vratila se računalu. Tada se lupila po glavi što nije

pokušala na jednostavniji način saznati jesu li on i Noel Traver ista osoba
ili ne. Utipkala je ime na Google, a onda pretražila SLIKE. Računalo je
zujalo i kvrcalo, a onda su se na zaslonu počeli pojavljivati redovi malih
sličica.

Na prvoj slici koja se pojavila nalazio se jedan Afroamerikanac u

vojničkoj odori. Bojnik Noel D. Traver. Na drugoj je bio bu- buljičavi
srednjoškolac. Treća je pokazivala muškarca četvrtaste glave sa sijedom
bradom i puno kose. Sliku je snimio fotograf za jacksonski časopis
Clarion-Ledger. U potpisu slike pisalo je UZGAJIVAČ SE PREMA
PSIĆIMA ODNOSI KAO PREMA KUĆNIM LJUBIMCIMA. Slika je bila
zrnata, ali Alex je bila sigurna, Noel D. Traver nije Eldon Tarver.

- Što je to, sveca mu? - šapnula je.

Njen mobitel ponovno zazvoni. Javila se ne pogledavši tko zove.

—Johne?

- Ne, ovdje Will.

- Imaš nešto?

- Možda. Dr. Eldon Tarver ovdje u Jacksonu posjeduje patološki

laboratorij.

- Molim?

- Udruga za patološka ispitivanja, Jackson. Rade laboratorijska

ispitivanja za puno mjesnih liječnika, kako se čini, prilično dobro posluju.
Rade DNK analize na mjestu događaja.
- Tip je pravi.

— Hoćeš li da se odvezem onamo i malo pogledam?

- Da. Pronjuškaj uokolo i vidi ima li što neobično.

Will se nasmije. — Znam kako se to radi.

Alexin telefon zazuji označivši da ima poziv. Kaiserov mobitel. - Nazovi

me poslije, Wille. Moram ići. — Prebacila se na Kaiserov telefon. — Halo?

— Oprosti, Alex. Ovdje sam u područnom uredu u Jacksonu i tu vlada

mala zbrka. Zapovjednik je saznao za moja istraživanja izvan dužnosti
pa...

-Johne, slušaj me. Pretražila sam fotografije za Noela D. Tra- vera i našla
sam njegovu sliku.

-Da?

- To nije on. Hoću reći, nije Eldon Tarver.

— Stvarno?

- Nije mi jasno. Dva imena koja su savršeni anagrami ne mogu biti

slučajnost, ne ako je jedno ime nađeno na pisaćem stolu drugoga.
- Slažem se. Tu je nešto čudno. Mijenjam temu, zapovjednik kaže da
čak i ako imaš pravo i radi se o ubojstvu, to nije u našoj ovlasti.

— Webb Tyler sere.

- Kaiser se tiho nasmijao. - Webb kaže da sve dokaze koje imam

moram predati jacksonskoj policiji i da se moram vratiti u New Orleans, a
ti traži novi posao.

-Jebeš njega. Ja kažem, provjerimo uzgajivačnicu pasa Noela Travera.

— Tyler neće pristati na to. Već sam zatražio nalog za premetačinu.

Ništa od toga.

- Isuse, u čemu je problem? — plane Alex.

- U Marku Dodsonu. Tyler zna da te Dodson mrzi iz dna duše, a misli

da je Dodson novi miljenik direktora. Uz to, misli da je Jack Moran na
odlasku, rano umirovljenje. Znači, Tyler mi neće pomoći jer sam
sljedbenik druge struje.

— Počinjem dolaziti do zaključka da mi je bolje bez Ureda.

— Znaš da nije tako. Dobit ćemo nalog. Samo moramo prikupiti još
dokaza.

- Kako, bez ičije potpore? Ne vjerujem da će Tyler dopustiti obdukcije

prošlih žrtava, ha?
Kaiser se glasno nasmijao.

- Imaš li pojma gdje je trenutačno Eldon Tarver?

- Ne. Živi sam i nije kod kuće. Nije na sveučilištu, ni u svojoj klinici.
Javit ću ti kada saznamo gdje je.

Alex je nezadovoljno gunđala. — Reci, gdje je točno ta uzgaji- vačnica

pasa?

- Nemoj niti pomišljati na to. Ne bez naloga.

- Znaš da je sama mogu naći.

- Zbog tebe već ionako imam poteškoća. Moram ići. Nazovi me ako
naiđeš na nešto što moram znati.

Alex prekine i nazove Willa Kilmera.

- Reci - kaza Will.

- Noel D. Traver ima uzgajivačnicu pasa u južnom dijelu Jack- sona.

Moram saznati gdje.

- Već znam.

- Volim te, stari čovječe. Daj mi adresu.

Will je pročita. - Namjeravaš otići onamo?

- Možda se provezem pokraj nje. Neću ulaziti. Kaiser bi me ubio.

Htjela bih da ti napraviš istu stvar s patološkim laboratorijem.

- Krećem. Čujemo se.

- Može.

Alex ode do Chrisova kreveta i klekne pokraj njega. Chris se još tresao, ali
sada je imao sklopljene oči i ravnomjerno je disao. Vratila se do pisaćeg
stola, spremila prijenosno računalo u torbu i što je mogla tiše, izašla.
 46. POGLAVLJE

Will Kilmer dodirne Alexino koljeno i reče: — Dok sam bio dijete, ta
zgrada bila je pekarnica. Vraga, mislim da je to bila još 1985.

Alex je kimnula trudeći se da joj računalo ostane na internet- skoj vezi.

Mjesto koje su odabrali za promatranje, zbog nečega je bilo mrtva zona,
barem što se podataka tiče. Will je parkirao svoj explorer unutar prostora
nekadašnje automehaničarske radionice jer je odande bio dobar pogled 433
na uzgajivačnicu pasa čiji je vlasnik bio Noel D. Traver. Traverova zgrada
bila je pravokutnog oblika, sazidana od crvene cigle, veličine Coca-Coline
punionice, ali s još većim parkiralištem oko zgrade. Vrh cijele ograde bio
je omotan svjetlucavom bodljikavom žicom. Veliki karavan bio je jedino
vozilo na parkiralištu, stražnjim krajem okrenut zidu tako da se nije
vidjela tablica. Zgrada je djelovala napušteno. Otkad su prije dva sata
stigli, nitko nije ušao, niti izašao, niti se iz zgrade čuo bilo kakav zvuk. Bili
su udaljeni oko sto metara, ali svejedno, Alex je smatrala da bi trebali čuti
lavež, barem nešto.

— Opet tvoj - reče Will kada se na sjedalu pokraj nje oglasio mobitel.

— Kaiser - kaza Alex. — Neprestano zove.

— Samo se javi.

— Da zna da sam ovdje, poludio bi.

Will uzdahne kao čovjek kojemu je dosta sranja. Već je provjerio

patološki laboratorij dr. Tarvera, a letimičan pregled nije upućivao na to
da nešto ne bi bilo kako valja. Sada će ostatak dana potratiti ovdje,
vjerojatno nizašto.

SIM kartica u Alexinu računalu na trenutak je uspostavila in- ternetsku

vezu, ali onda se izgubila. Bijesna, udari rukom po vratima. Mogla je ili
to, ili baciti računalo kroz prozor. Pokušala se

povezati radi pretraživanja, ali već je bilo dovoljno kasno da se Jamie

vrati iz škole pa je možda na MSN-u.

— Zabrinuta sam za Jamieja - rekla je. - Gotovo četrdeset osam sati

nisam razgovarala s njim.

— Dobro je - kaza Will. - Ima deset godina i mora ići svuda kamo ga
njegov stari odvede.

— Zabrinuta sam i za Chrisa. — Strašno ju je pekla savjest što ga je

ostavila samoga u hotelskoj sobi.

— Koliko puta si ga pokušavala dobiti? — Will nije znao jer je nekoliko

puta izlazio iz explorera pomokriti se ili popušiti cigaretu.

— Pet ili šest. Ne javlja se već jedan sat.

— Vjerojatno spava, ha?

— Nadam se.
— Ni jedna žrtva nije umrla za manje od godinu dana - podsjeti je Will.

— Osim Grace.

Stari detektiv sklopi oči i odmahne glavom.

— Mislim da bih se trebala vratiti i odvesti ga na hitnu — reče Alex. —

Hoćeš li mi pomoći odvesti ga dolje do auta?

— Naravno. Ti reci, ja ću ga voditi.

Alex mahne glavom i pokaže na ogradu s bodljikavom žicom oko

pekarnice. — Što misliš, čemu bodljikava žica? Sigurno ne zato da psi ne
izađu van. Za to bi bila dovoljna ograda.

Will slegne ramenima. — Ovdje ima dosta zločina.

Zvonio je Alexin mobitel. Ponovno Kaiser. Ljutita, izdahne puna pluća

zraka, a onda se javi. — Halo, Johne.

— Isuse, Alex. Već te cijelu vječnost pokušavam dobiti. Gdje si?

Iskrivila je lice, a onda izrecitirala laž. - U hotelu, pazim na

Chrisa. Loše mu je. Jesi li nešto saznao?

— Da i ne. Tyler stvarno ne popušta. Zapravo, mislim da je trenutačno
marioneta Marka Dodsona. Povlačim sve konce koje mogu kako bih
saznao nešto više o Shaneu Lansingu, Eldonu Tar- veru i našem
zagonetnom veterinaru koji to nije. Isto tako, silno se trudim ne bih li
ishodovao nalog za pretragu Tarverove kuće.

— Hvala — reče Alex, zahvalna što se napokon našao netko tko vozi u
istom smjeru kao i ona. — Ima li što nova iz njihove prošlosti?

- Lansing mi se čini čist. Pravi kirurg. Sin odvjetnika, veliki zavodnik.

Puno se selio, što liječnici baš ne vole, ali ima samo trideset šest godina pa
se još ne može skrasiti na jednome mjestu. Kao i Rusk, uložio je novac u
mnogo raznih poslova, uglavnom povezanih s medicinom, ali neki i nisu.
Radiološka klinika u Meridianu zakonit je posao, a čini se da je Lansing
pasivni partner. Mislim da bi mogao doći do radioaktivnog materijala
kada bi htio, ali u ovom trenutku, medu svima njima, najmanje mi se čini
da je on ubojica.

-A ostali?

- ZnašRuska. Bogat je, s dobrim vezama i ima drugu ženu. Kada ne

radi, živi kao svjetski plejboj. Osnova za sumnju samo su poslovne veze
koje si otkrila, ali sve su zakonite. Čak se ni porezna tijela ne bave s njim.

-A Tarver?

- Tarver
je malo drukčiji. Rođenje 1946. U Oak Ridgeu u Tennesseeju,
kao nezakoniti sin vojnog časnika. Smjestili su ga u Prezbiterijanski104
dječji dom u Knoxvilleu u Tennesseeju sve dok ga u sedmoj godini nisu

104 Crkveni red koji se drži kalvinističke teološke tradicije unutar protestantizma
posvojili, i to obitelj iz Seviervillea u Tennesseeju. Prije dvanaest godina
ondje sam rješavao slučaj niza ubojstava. To je u Zadimljenim planinama.
Gradić se sad otvorio, ali pedesetih godina bilo je to selo s
fundamentalističkom primitivnom religijom. Ondje je bilo sjedište
nekakve zmijske crkve.

- Zmijske crkve? - ponovila je Alex, a Will je pogleda.

- Sljedbenici
se u obredima koriste zmijama otrovnicama. Piju
strihnin105, takva sranja. Ne znam je li Tarver vidio išta od toga, ali
njegov poočim uzgajao je svinje i bio laički propovjednik. Eldon je
studirao na Sveučilištu Tennesseeju i primao stipendiju. Tako se izvukao
da ne ode u Vijetnam. Dok sam ja trčao kroz rižina polja, on je na
Sveučilištu radio diplomski iz mikrobiologije. Nema puno podataka iz
toga razdoblja njegova života, ali 1974. počeo je raditi za vodeću
farmaceutsku tvrtku. Za manje od godinu dana dobio je otkaz zbog
seksualnog zlostavljanja. Mora da je bilo nešto jako ozbiljno kada su ga
1975. zbog toga otpustili. Zapravo, medicinu je počeo studirati tek 1976. i
u tome se našao. Završio je nekoliko specijalizacija, uključujući
hematologiju i patologiju. Godine 1985. zaposlio se u SMC-u i dvije
godine poslije oženio njihovom profesoricom biokemije. Umrla je 1998.
od raka grlića maternice. Ostalo znaš. Novcem koji je naslijedio od žene,
otvorio je kliniku za besplatno liječenje. Patološki laboratorij ima dulje od
petnaest godina. Za sada nema podataka o prijateljicama ili
ljubavnicama. Malo me muči ta stvar sa seksualnim zlostavljanjem...

— Kao i znamen na licu — prekine ga Alex.

—Da - kaza Kaiser. — Na slikama izgleda prilično ružno. Pitam se

zašto nije tražio nekog kolegu da mu to odstrani.

105 Otrov koji se dobiva iz biljaka Strihinos vrste, uzrokuje grčenje mišića te ga se može dokazati i nakon trovanja u smrtnim
slučajevima
 — Mislim da se ne može. Rekao mi je da se radi o nekakvoj va-
skularnoj anomaliji. Opasno je kopati po tome.

— Dobro, mislim da imamo čudaka — zamišljeno će Kaiser. - Moja

antena treperi. U Tarverovoj kući, ako ikada uđemo u nju, mogli bismo
naći svakakve nastrane stvari. Webb Tyler me počinje ljutiti. On je
činovnik do kosti. Ako uopće ima kosti.

— U svakom slučaju, nema kičmu - progunđa Alex.

Will je zgrabi za koljeno i pokaza kroz vjetrobransko staklo. Šezdeset

metara dalje, crveni kombi ušao je kroz vrata na parkiralište. Vrata su
očito bila otključana jer je vozač samo prošao kroz njih a da nije izašao, i
polako se dovezao sa strane zgrade.

— Chris me treba — rekla je Alex pokušavajući pročitati što piše na

tablici kombija. Bio je predaleko i pod krivim kutem.

—Još nešto — reče Kaiser. Noel Traver je doista zagonetan čovjek.

Prema mojim saznanjima, do prije deset godina, na papiru, nije niti
postojao. Ima vozačku dozvolu, ali nema auto, a čini se da živi na istom
mjestu gdje je uzgajivačnica pasa.

— Stvarno moram juriti, Johne. Još nešto?

Kaiser se nasmije. — Da, još nešto. Zapravo, nazvao sam kako bih bio
siguran da ne radiš nešto glupo, na primjer provaljuješ u Tarverovu kuću
ili tu uzgajivačnicu.
 Alex se nasmije nadajući se da joj smijeh ne zvuči lažno. — Voljela bih
— rekla je. - Nastoj ishoditi nalog za premetačinu. - Prekinula je prije
nego što je uspio odgovoriti.

-Jesi li čula ovo? - pitao je Will. Vozač je upravo potrubio.

Crveni kombi stao je ispred velikih aluminijskih vrata na bočnom zidu

stare pekarnice. Alex je gledala, a vrata su se počela dizati dok se nisu
dovoljno dignula da kombi može ući u zgradu.

- Kurvin sin - kaza Will. Mislim da je cijelo vrijeme netko bio unutra.

- Možda ima daljinski. Jesi li vidio vozača?

- Ne, vražji prozori, zatamnjeni su.

Vrata su ostala dignuta, ali kombi nije ušao unutra.

- Što ćemo? — upita Alex.

Will napući donju usnu. — Ti si šefica.

- Htjela bih znati tko je u tom kombiju.

Will se tiho nasmije. -1 ja. Možemo i otkriti, ali to će u svakom slučaju biti
protuzakonito.
- Baš me briga. - Alex posegne za kvakom.

Will je uhvati za ruku. — Stani malo. Nemoj se uvaliti u veću nevolju

nego što već jesi.

Izvukla je ruku. — Gadovi su me već otpustili. Što mi još mogu učiniti?

Will spusti glavu i uputi joj pogled u kojem je bila sva mudrost koju je
skupljao sedam desetljeća. — Dakle, dušo, čovjek može biti otpušten i
zaozbiljno otpušten. Upravo si telefonski razgovarala sa specijalnim
agentom FBI-ja. Da si zaozbiljno otpuštena, ne bi uopće razgovarao s
tobom.

Alex se prisilila ostati sjediti u exploreru, samo je bijesno kuhala u sebi.

Odmah nakon Graceine smrti, osjećala je da je u nepovoljnom položaju,
što se istrage tiče, ali ne i nemoćna. Možda se neodgovorno ponijela, ali
barem je činila nešto. Sada se morala suzdržavati zbog mogućnosti da
agencija koja je od početka trebala pokrenuti istragu konačno digne dupe
i nešto napravi.

Zgrabi računalo s poda i pokrene ga iz stanja mirovanja. Ovaj put alatna

traka pokazivala je dobru vezu. U posljednjih nekoliko sati toliko puta je
pretražila imena Eldon Tarver i Noel D. Traver da joj je bilo mutno pred
očima dok je gledala Googleovu stranicu za pretraživanje.

- Nešto mi je promaknulo - rekla je.

Will zagunđa.
Pogledala je MSN obavijesti, ali Jamie se nije priključio.

— Što ti je Kaiser rekao? - upita Will.

— Ne puno. - Sjeti se Kaiserova kratkog životopisa Eldona Tarvera.

Rekao je da postoji jedna praznina dok je Tarver bio na fakultetu ili na
poslijediplomskom studiju. Pretpostavljam za vrijeme Vijetnama. Kada je
završio vijetnamski rat?

— Posljednji helikopter poletio je s krova veleposlanstva '75, ali za

potrebe politike, velika predstava završila je '73.

Vijetnam...

— Kraj Vijetnama - promrmlja Alex.

— Molim?

— Doktor Tarver mi je nešto rekao u svom uredu. Nešto o istra-

živačkom projektu na kojem je radio... nešto o veteranima rata i raku. -
Sklopila je oči i ponovno vidjela sliku na zidu Tarverova ureda,
crno-bijelu sliku plavuše kojoj je s jedne strane stajao Tarver, a s druge
jedan vojni časnik. - PIRV - rekla je čvrsto stišćući vjede. — Ta slova bila
su napisana na Tarverovoj laboratorijskoj kuti. Stajala su i na zgradi iza
njega.

— O čemu govoriš? — upita Will.

— O jednoj kratici - rekla je, sjetivši se odjednom Tarverova objašnjenja.
— O Projektu istraživanja raka kod veterana.

Alex u Googleovu tražilicu utipka »Projekt istraživanja raka kod

veterana«. Google joj je ponudio više od milijun poveznica, ali ni jedna od
prvih pedeset nije se odnosila na traženi upit Projekt istraživanja raka
kod veterana. Većina linkova upućivala je na stranice koje su govorile o
različlitim vrstama raka u Zaljevskom ratu ili kod vijetnamskih veterana.
Međutim, oni koji su imali veze s Vijetnamom, uglavnom su govorili o
narančastom prahu, a Tarver je rekao da se njegova skupina njime nije
bavila.

— Ne postoji Projekt istraživanja raka kod veterana — rekla je, zbunjena

— ili se nije radilo o tako važnoj stvari da bi je netko zapamtio.

Prsti su joj stajali iznad tipkovnice. — Međutim, ja nisam vidjela Projekt

istraživanja raka kod veterana - glasno je razmišljala. -Vidjela sam PIRV.

Utipkala je PIRV u tražilicu i pritisnula UNOS. Dobila je obilje odgovora

već samo zbog toga što su imali istu kraticu. Potom je utipkala PIRV i rak.
Prvih nekoliko odgovora odnosilo se na istraživački projekt u Indiji.
Međutim, kod petog joj se ubrzalo bilo. Prve riječi koje su slijedile iza
kratice bile su Projekt istraživanja raka i virusa... ne kod veterana, kao što
je tvrdio Tarver, a u opisuje stajalo da se radi o znanstvenom programu
koji je počeo 1964. i nekoliko godina trošio 10 posto godišnjeg proračuna
Nacionalnog instututa za rak, da bi 1973. bio preimenovan u Program
istraživanja virusa. Alex se ugrize za donju usnu, otvori tu stranicu i
počne čitati.

Projekt istraživanja raka i virusa bio je opsezan znanstveni projekt u kojem su

sudjelovali neki od najuglednijih znanstvenika Sjedinjenih Država, a svi su
pokušavali dokazati da su virusi mogući uzročnici raka, osobito leukemije...
 -Moj Bože — Alex je ostala bez daha.

- Što je? - upita Will.

- Čekaj - rekla je, čitajući što je brže mogla.

Mala, ali ugledna skupina liječnika izjavila je da su retroviruse povezane s

majmunima, poput HlV-a i SV-a 40' (za koji je dokazano da je zatro- vao cjepivo
protiv dječje paralize) zapravo stvorili znanstvenici iz Projekta za istraživanje
raka i virusa. Dok medicinske vlasti to osporavaju, vladini podaci potvrđuju da su
tisuće litara opasnih novih virusa uzgojene u tijelima živih životinja, prvenstveno
majmuna i mačaka i da su mnogi od tih virusa izmijenjeni kako bi mogli prijeći s
vrste na vrstu. Godine 1973. znatan dio Projekta za istraživanje raka i virusa
prebačen je u Fort Detrick u Marylandu, sjedištu američkog programa za biološko
oružje. Nitko nije opovrgnuo da u PIRV-u aktivno surađuju Nacionalni institut
za zdravlje, američka vojska i Litton Bionetics...

— To je to — kaza Alex. — Isuse, to je to!

— Što vrištiš? — upita Will zagledavši se u njen ekran.

— Dr. Tarver mi je lagao! Rekao mi je da PIR.V znači Projekt

istraživanja raka kod veterana. Nije točno. To je vladin projekt koji

je istraživao vezu između virusa i raka, osobito leukemije. Radio se za

vrijeme Vijetnamskog rata. Eldon Tarver radio je na njemu!

- Isuse!
- On ubija ljude - šapne Alex. — Još radi istraživanja, ili primjenjuje
ono što je onda saznao kako bi od Andrewa Ruska i njegovih očajnih
klijenata izvukao novac. - Prsa su joj se nadimala od velikog veselja. —
Upecali smo ih, Wille.

- Gle! — reče Will zgrabivši je za ruku. — Kurvin sin!

Alex digne pogled. Karavan i kombi su nestali, a velika aluminijska vrata

spuštala su se prema betonskome podu.

- Znaš što mislim? - kaza Alex.

-Što?

- Tarver sve zatvara. Bila sam u njegovu uredu i predstavila sam se

kao agentica FBI-ja. Bila sam u njegovoj takozvanoj besplatnoj klinici. Za
Boga miloga, čak sam mu dala popis ubijenih žrtava. Nitko s tog popisa
nije ga iznenadio. Isuse, čak sam ga pitala za PIRV-ovu sliku! Zna da ću
na kraju sve shvatiti. Mora bježati, Wille.

Odložila je računalo na stražnje sjedalo i ponovno uhvatila kvaku. —

Idem onamo.

- Čekaj! - poviče Will, zadržavajući je. - Ako ćeš ga pritisnuti

dokazima, zašto sve upropastiti ulaskom bez sudskog naloga?

- Neću ući u zgradu.

- I nemoj, Alex — rekao je ozbiljno.

- Ideš ili ne?

Will uzdahne, otvori pretinac za rukavice i izvadi svoj magnum .357. —

Idem.

Kada je izašla iz explorera, Will reče: — Čekaj. Vrata su otvorena, zar ne?
Pametnije nam je da se odvezemo do ulaznih vrata i kažemo da smo se
izgubili nego da se ušuljamo unutra s pištoljima zataknutima za pojas
hlača.

Alex se naceri i ponovno sjedne u explorer. — Znala sam da te nisam

dovela bez veze.

Will upali ford, prijeđe preko ceste i doveze se do ulaza u dvorište stare
pekarnice. Kada je usporio i nosom prošao ogradu, Alex nazove mobitel
Johna Kaisera.

— Zdravo - reče Kaiser. — Što je?

— Riješila sam ga, Johne! Cijeli slučaj. Moraš provjeriti nešto što se zove
Program istraživanja raka i virusa. Radi se o velikom istraživačkom
projektu s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Uključuje rak, viruse i
biološko oružje. Tarver je radio na tome.

— Biološko oružje?

— Da. U Tarverovu uredu u SMC-u visi njegova fotografija u bijeloj kuti

na kojoj piše PIRV. Na zgradi iza njega stoji ista kratica.
— Kako si otkrila što znači ta kratica?

— Vjerovao ili ne, na Googleu. Iako je za sve zaslužna fotografija u

njegovu uredu. Inače ne bih znala što trebam tražiti. Međutim, Tarver mi
je lagao što kratica znači. Htio je da zvuči plemenito.

— Provjerit ću. Zapovjednik još odugovlači s izdavanjem naloga za

premetačinu Tarverove kuće. Možda ovo ubrza stvar.

— Čak ni Webb Taylor ne može pred ovim zatvoriti oči. Nazovi me čim
dobiješ nalog.

Kaiser prekine.

Explorer je bio samo dvadesetak metara od stare pekarnice.

— Kamo želiš ići? - upita Will.

— Sprijeda do onih prozora.

— Imaju neprozirna stakla.

— Ne svi. Pogledaj desno. Nekoliko ih je zamijenjeno prozirnima. Will

okrene upravljač i explorer se zaustavi nasuprot jednom od prozora s
prozirnim staklom.

— Izađi i drži ruku na pištolju — reče Alex.

— Misliš da će nešto pokušati?

— Uopće ne sumnjam. Imamo posla s krajnje zajebanom osobom. Izašla je

i otišla do prozora. Svako okno bilo je otprilike veliko petnaest s petnaest
centimetara, ali ona prozirna bila su previsoko da bi pogledala kroz njih.

— Možeš li mi postaviti ljestve?

Will dođe do nje, gurne pištolj u hlače, potom se sagne u struku i

ispreplete prste. Alex stane na stvoreni oslonac osjećajući se isto kao što se
osjećala kad je bila djevojčica i Grace joj je pomagala popeti se na najniže
grane jasike u dvorištu iza kuće. Zaboljelo ju je srce kada se toga sjetila, ali
primila je cigleni okvir prozora i digla se do prozirnog stakla.

- Što vidiš? - promrmlja Will.

-Još ništa.

Okno je bilo zaprljano nečim masnim. Pljunula je na staklo i rukavom

napravila krug, a onda približila lice i pogledala unutra. Kada su joj se oči
prilagodile, ugledala je zid pun kaveza. Na desetke. U svakom je spavao
pas. Mali pas, vjerojatno bigl.

- Vidiš li što? — pitao je Will. - Moja leđa nisu kao nekad.

- Pse. Hrpu pasa koji spavaju u kavezima.

- Ovdje ih uzgajaju.
- Znam, ali... nešto je tu čudno.

- Što?

- Svi spavaju.

- Pa... — Will je već soptao od napora.

- Ma, nije moguće da svi spavaju. Ili je?

- Nisi nikad čula izreku »ne diraj lava dok spava«?

Alex se skoro nasmijala, ali nešto ju je spriječilo. - Ima ih stotinjak. Možda

sto pedeset. Nije moguće da svi spavaju.

- Možda ih drogiraju.

Dok je Alex virila u mračnu prostoriju, iz daljine do nje dopre zvuk

motora koji se stalno pojačavao. Prije nego je ugledala crveni kombi kako
juri uz vanjsku stranu ograde, nagon, koji joj je toliko puta pomogao da u
talačkim krizama uspješno završi pregovore, zazvoni na uzbunu.

- Bježi! — viknula je skočivši prema natrag s Willovih ruku.

- Što je? - dahtao je pokušavajući izravnati leda i istovremeno zgrabiti

pištolj.
- BJEŽI! — Alex ga je zgrabila za ruku i počela vući dalje od zgrade.

- A moj auto? - urlao je Will.

- Pusti ga!

Bili su desetak metara od zgrade kada ih je udar vrelog zraka kao Božjom
rukom bacio na tlo. Alex se odsklizala po betonu oderavši kožu s laktova.
Vriskom pozove Willa, ali čula je samo zaglušujuću tišinu. Trebala joj je
gotovo cijela minuta da dođe do daha. Tada se polako prevrnula i sjela.

Will je bio na koljenima, nekoliko metara dalje, uzalud pokušavajući iz

leđa izvući veliku krhotinu stakla. Uz njega u nebo se dizao visoki stup
dima. Svi prozori na prednjem dijelu zgrade bili su uništeni. Iza dima,
Alex je vidjela plavo-bijeli plamen koji je bio sličniji vatri na plameniku
nego strašnom ognju. Vrućina koja je izlazila iz zgrade bila je gotovo
nepodnošljiva. Dok se teškom mukom dizala na noge, praznim
parkiralištem odjekne neljudski prestrašeni vrisak. Potom iz zgrade izleti
taman lik majmuna, trčeći na sve četiri, praćen dimom i vatrom. Posrćući,
Alex napravi tri koraka prema Willu, govoreći mu neka ostavi krhotinu
ondje gdje je, a onda padne na lice.
 47. POGLAVLJE

Andrew Rusk popio je dva apaurina, jednu tabletu protiv bolova i jedan
beta-blokator106, ali srce mu je još snažno tuklo. Glava gaje još jače
boljela. Dok je zurio u bezizražajno lice svoje žene, imao je osjećaj kao da
ga netko drži za leđnu moždinu na mjestu gdje se spaja s mozgom i
450
pokušava je iščupati.

- Ne razumijem - rekla je Lisa osmi put u isto toliko minuta.

- Ovi ljudi vani — rekao je Rusk, pokazujući prema zatamnje- nim

staklenim vratima kuće - agenti su FBI-ja.

— Kako znaš? Možda su iz porezne uprave ili nešto slično.

— Znam zato što znam.

- Ali na Kubu? - jadikovala je Lisa.

- Pssst - siknuo je Rusk, stisnuvši je za nadlakticu. - Moraš šaptati.

Istrgnula je ruku. - Sada si mi prvi put spomenuo Kubu. Zašto? Ne

vjeruješ mi?

Rusk potisne želju da počne vrištati. — Naravno da ti ne vjerujem, kravo glupa!

106 Skupina lijekova koji se koristi za liječenje raznih kardiovaskularnih bolesti, blokiraju učinak adrenalina i noradrenalina
na beta adrenergičke receptore u tijelu (prvenstveno u srcu, perifernim krvnim žilama, bron- hijima, gušterači i jetri).
Izrazito su univerzalni lijekovi u kardiologiji i koriste se kod velikog broja bolesti.
Dureći se kao dijete, Lisa se povukla na trosjed i podvinula noge u joga
položaj. Na sebi je imala kratke hlače i kratku majicu koja je po običaju
otkrivala savršeni procjep između dojki.

— Kuba? - ponovila je. - Još nije američka, je li tako?

Pogledao ju je otvorenih usta. — Američka?

— Mislim, kapitalistička, znaš, ili što već.

Lisina najveća vrlina bila je njena tjelesna ljepota povezana s nezasitnim

libidom. Rusku još nije bilo jasno kako netko osrednjih umnih
sposobnosti može biti tako beskrajno strastven, ali na kraju je to
prihvatio, jer je za to imao živi dokaz. Možda se radilo o taštini pametnih
koji su mislili da glupi ne mogu uživati u seksu onoliko koliko bistri, ali
možda jesu. Možda su više uživali. Rusk je ipak sumnjao u to. U biti,
zamišljao je da je Lisa nekakvo čudo, idiot koji savršeno poznaje
seksualnu tehniku. To je bilo sjajno u spavaćoj sobi i u nevažnim
druženjima, ali kada je stvarno trebalo razmisliti, da ne kaže donijeti
odluku, onda su nastale poteškoće.

Kleknuo je ispred trosjeda i primio Lisu za ruku. Mora biti strpljiv.

Mora je uvjeriti. Zato što nije bilo izbora. Moraju otići iz zemlje i to brzo.
Thora Shepard ležala je u prtljažniku njegova cayennea zamotana u
najlon kojim su ličioci prekrili pod. Ako jedan od agenata FBI-ja pred
kućom prekrši zakon i provali u zaključanu garažu, sve će biti gotovo.

Rusk je pokušavao zaboraviti današnje poslijepodne, ali nije mogao.

Nakon početnog oduševljenja i likovanja, užasnut, pogledao je smrskanu
Thorinu lubanju, ali uspio je ostati priseban. Opasni sportovi naučili su ga
jedno, oklijevanje znači smrt. Svjestan da će se Konjski rep svaki tren
vratiti, zamotao je Thoru u najlon, a onda njeno kao pero lako tijelo odnio
kroz šumu željeznih greda u najudaljeniji ured u izgradnji. Ondje je
naišao na Božji dar, veliku kantu za smeće na kotačima na čijem je
poklopcu bio otisnut zaštitni znak tvrtke SAMO NAPRIJED. Thora je bez
poteškoća stala u kantu koju je on odgurao ravno u garažu. Prebacio je
Thoru u prtljažnik cayennea, a onda se, nakon što je kantu za smeće odnio
natrag na drugi kraj petnaestog kata, vratio u svoj ured kao da se ništa
nije dogodilo.

Međutim, nešto se dogodilo. Od trenutka ubojstva, osjećao je da njegov

život slobodnog čovjeka istječe kao krv iz prerezane vene. Imao je plan za
bijeg, ali da ga provede, prvo se morao riješiti nadzora FBI-ja. Nije znao
kako će to učiniti. Još se nadao da će ih dr. Tarver spasiti, ako već nije
zbrisao. Doktor je putem elektroničke pošte zatražio hitan sastanak u
Chickamagui, ali Rusk nije mogao otići onamo, a da za sobom ne povuče
FBI. Gotovo pomahnitao, otišao je u prijateljev ured u tornju i Tarveru
poslao elektroničku poštu, u kojoj je naveo sve opasnosti s kojima su se
suočili, nadajući se da će Tarver nekako uspjeti prekinuti mrežu koja se
oko njih plela. Međutim, ako mu se Tarver uskoro ne javi, Rusk je odlučio
poduzeti drastične mjere. Na primjer, nazvati svog oca. Užasavao se toga.
Ali u ovom trenutku, bez pomoći dr. Tarvera, trebat će mu legendarna
moć i veze A. J. Ruska da se spasi.

— Lisa, dušo — tiho je rekao. — Govorimo o samo nekoliko mjeseci na

Kubi. Dogovorio sam da ćemo živjeti na krasnoj jahti u marini. Momci
poput Sinatre zlatom su plaćali da ondje provedu neko vrijeme s Avom
Gardner i Marilyn Monroe.

— Da, kao u srednjem vijeku.

 Lisa je imala dvadeset devet godina. — Castro107 je povijest, mala.
Samo što nije umro. Zapravo, možda je već mrtav.

Sumnjičavo ga je gledala. — Nije li ga JFK108 nekoliko puta poku-

šavao ubiti, ali nije uspio?

Rusk bi najradije ubio Olivera Stonea109. — To nije važno, dušo. Čim

prođe frka, odselit ćemo u Kostariku pod drugim imenima, a ona je raj na
zemlji.

— Meni se sviđa moje ime.

Rusk joj stisne ruku. - Uzmi to ovako, s imenom koje imaš vrijediš
otprilike 5 milijuna dolara, a s novim imenom vrijedit ćeš dvadeset.
Razlika je velika.

To je privuklo njenu pozornost. — Dvadeset milijuna dolara?

Ozbiljno je kimnuo, u skladu sa svotom koju je spomenuo. Vidio je

kako se iza njenih divnih zelenih očiju vrte brojke. Unatoč bolovima u
malom mozgu uspio se nasmiješiti. — Taj novac možeš zaraditi samo u
Holly woodu.

—Zašto ne možemo odmah otići u Kostariku? - pitala je dječjim

glasom.

107 Kubanski revolucionar, prvi sekretar Komunističke partije Kube, predsjednik državnog vijeća i vijeća ministara
Republike Kube, vrhovni zapovjednik Revolucionarnih oružanih snaga, u većem dijelu svijeta drže ga diktatorom, na
dužnosti ga je naslijedio brat Raul Castro
108 Američki političar i 35. predsjednik SAD-a (1917. - 1963.)
109 Američki filmski redatelj i scenarist, trostruki dobitnik Oscara. Režirao film JFK, 1991. godine
 Prisilio se da ne počne vrištati. — Zato što nije sigurno. Moramo
navesti FBI da prvo provjeri Kostariku i ništa ne nađe. Onda možemo
tamo otići.

— Što si napravio, Andy? Rekao si da je to nešto u vezi s porezom.

Zašto bi vlada zbog toga toliko poludjela?

Što sam napravio? Ubio sam ženu koja ti je bila jako slična, samo je bila još
zgodnija. Nastaviš li tako, mogao bih ubiti i tebe. Zabrinuto je pogledao
zatamnjene prozore.

— Lisa, ti to ne razumiješ. Ukratko, nemamo izbor.

Dugo ga je gledala, iznenađujuće hladno. — Ti možda nemaš izbor, ali

ja nisam ništa napravila. Mogu ostati ovdje dok ne bude sigurno otići u
Kostariku. Onda ću ti se ondje pridružiti.

Rusk je zurio u nju, ne vjerujući. Govorila je isto kao Thora Shepard. —

Ostala bi ovdje bez mene?

— Ne bih, ali bude li tako, ti si kriv, ne ja.

Ima pravo, pomisli. Kuba je izgledala jako dobra zamisao kada ju je

Tarver prije pet godina predložio. Onda je bila jedno od posljednjih
skrovitih mjesta na svijetu, jedino utočište komunizma osim Kine. Uz to,
bila je poznata zbog Hemingwaya. Kamo bi pravi muškarac pobjegao,
ako ne onamo? Za Boga miloga, ondje je još trajao hladni rat. Onda se
Castro razbolio. Nitko nije znao što se doista zbiva, a četrdeset osam sati
nakon prekida pupčane veze s dr. Tarverom, Rusk je smatrao da život u
postkomunistič- koj zemlji neće biti previše siguran. Lisa je u svakom
slučaju bila protiv toga. Možda uopće nije tako glupa.
 — Ne mogu to učiniti, Andy — rekla je odjednom potpuno sigurna u
to. — Obećajem da ću, kada stigneš u Kostariku, doći onamo, ali ne želim
ostaviti svoju majku i prijatelje i otići na Kubu.

— Mala... kada dođemo tamo, vidjet ćeš kako je lijepo. Idi sada gore i
spakiraj što je moguće manje stvari za odlazak iz zemlje. Jedan kovčeg,
dobro? Jedan.

Umjesto da ga posluša, Lisa je napućila usne i rekla kroz stisnute zube:

- Rekla sam da-ne- idem. Ne možeš me prisiliti. Pokušaš li, zatražit ću
razvod.

Već drugi put taj dan, Rusk je ostao bez riječi. Lisa se sigurno šali.
Predbračni ugovor koji je sastavio nije imao ni jednu rupu.

Ako se razvede od njega, neće dobiti gotovo ništa. Dobro... to baš nije bilo
sasvim točno. U protekle tri godine odgovaralo mu je da veliki dio
imovine prebaci na njeno ime. U to vrijeme to je itekako imalo smisla.
Međutim sada... sada je shvatio da je popušio, kao neki od njegovih
sirotih klijenata. Prije nego što je postao svjestan što radi, stavio joj je
desnu ruku za vrat.

—Još jedan centimetar i počet ću vikati — mirno je rekla, a kada ti agenti

FBI-ja uđu ovamo, reći ću im za svaku poreznu prevaru koju si ikada
počinio.

Rusk je stao i odmaknuo se od svoje žene. K vragu, tko je ta žena? Za

Boga miloga, zašto ju je oženio?
Nije važno, kazao je samome sebi. Neka ide k vragu. Glavno da se ja izvučem iz
zemlje, a što će ona, nije važno. Neka joj ostane tih nekoliko milijuna. Još će mi
puno ostati. Jebi ga, kad bi se samo Tarver pojavio...

Krenuo je prema središnjem hodniku, namjeravajući u radnoj sobi

pogledati elektroničku poštu, ali čim je izašao na hodnik, pod svjetlom
koje je dolazilo iz radne sobe, ugledao je krupan lik.

- Zdravo, Andrew - rekao je dr. Tarver. - Vani je prilična gužva.

Odrekao si me se?

Rusk nije vidio liječnikovo lice, ali čuo je drsko zadovoljstvo u njegovu
glasu. Ovog tipa ništa nije moglo uzbuditi. — K vragu, kako si se
provukao pokraj toliko agenata FBI-ja?

Iz sjene se začuje tihi smijeh. - Andrew, ja sam u duši seoski momak.

Sjećaš se kada sam ustrijelio Duha?

Isuse, stvarno, pomisli Rusk, prisjetivši se sa zadovoljstvom legendarnog

srndaća. — Stvarno si taj dan starce raspizdio.

Dr. Tarver s ramena skine veliku naprtnjaču i spusti je na tlo uz glasno

šuštanje.

— Možemo li zbrisati? - pitao je Rusk. - Hoću reći, jesi li nešto smislio?

- Andrew, je li se ikada dogodilo da nisam nešto smislio?

Rusk odmahne glavom. To je bilo točno, iako se nije mogao

sjetiti da su ikada prije bili u ovakvom položaju.

— Hvala ti što si mi jutros poslao onu elektroničku poštu o Alexandri

Morse. Pretpostavljao sam da radi na svoju ruku, ali nisam imao pojma
da će je Ured otpustiti. To mi baš odgovara.

Dok je Rusk time razbijao glavu, dr. Tarver se okrene prema radnoj sobi.
— Pozovi Lisu ovamo, Andrew. Moramo krenuti.

Rusk se počeo pitati zašto u radnu sobu, ali onda shvati da je to zato što ta
prostorija nema vanjske prozore. Pogleda preko ramena. — Lisa? Dođi
ovamo.

— Dođi ti ovamo — začuo se ljutiti odgovor.

— Lisa, imamo društvo.

— Društvo? Aha, dobro. Stižem.

S čudesnim dolaskom doktora Tarvera, Rusk sa zadovoljstvom osjeti

vraćanje muške nadmoći. Namjeravajući reći nešto duhovito, okrenuo se
prema doktoru Tarveru i vidio kako se diže pištolj kada mu je Tarver
pucao u prsa.

Alex se trudila iz mračnog mora izaći na prodorno bijelo svjetlo.

— Alex? — rekao je duboki glas. - Alex!

— Ovdje sam! — Lijevom rukom zaštitila je oči i pružila desnu. —
Nemoj to dirati, striče Wille!

—Ja nisam Will - rekao je glas, a pred njom se polako stvori nejasno lice
Johna Kaisera. U njegovim smeđim očima ugledala je jednaku brigu
kakvu je viđala u očevu pogledu ili u pogledu Willa Kilmera. - U SMC-u
si, na hitnoj - rekao je Kaiser. - Imaš prilično težak potres mozga, ali drugo
je u redu.

— Gdje je Will? — pitala je zgrabivši agenta FBI-ja za ruku tražeći

podršku. — Reci mi da nije mrtav.

— Nije. Ima nekoliko unutarnjih ozljeda. Sašili su mu ranu na leđima i

ostavili ga dvadeset četiri sata na promatranju. S tobom će biti isto.

Pokušala je sjesti, ali osjeti mučninu u želucu. Kaiser je polegne na stol za

pregled.

— Kako dugo sam bila bez svijesti?

— Nekoliko sati. Noć je.

— Oprosti što sam ti lagala, Johne. Znam da si mi rekao da ne idem

onamo. Znam...

— Prestani trošiti snagu. Trebao sam znati da ćeš ići, bez obzira na sve.

Vjerojatno bih i ja otišao na tvome mjestu.

— Sveca mu, što se dogodilo? Bomba?

— Reci ti meni.

Odmahnula je glavom pokušavajući sjetiti se. - Znam samo da sam

unutra vidjela pse, stotine njih i da su svi spavali. Svi do jednoga. To mije
bilo čudno, znaš. Onda sam čula motor i krajičkom oka vidjela kombi koji
žurno odlazi. Bio je sličan onom kombiju koji me slijedio u Natchezu,
samo što je bio crven. Jednostavno, znala sam, razumiješ?

Kaiser je gotovo neprimjetno kimnuo, ali pogled mu je govorio da mu je

to poznato iz iskustva.

— Nekako sam znala da je Noel Traver Eldon Tarver, da Tarver

namjerava pobjeći i da mi je s razlogom dopustio da mu se toliko
približim.

— Vidjela si Tarvera na mjestu događaja?

— Nisam, ali osjećala sam ga. Namjeravao me uništiti zajedno sa svim

dokazima u toj zgradi.

Činilo se da je Kaisera obeshrabrio njen odgovor.

-Jesi li uspio ishoditi nalog za premetačinu njegove kuće? — pitala je

Alex.

— Zar se zapovjednik još opire sveobuhvatnoj istrazi?

Kaiser teško uzdahne. — Ne sasvim. Dobili smo nalog za pretragu
Tarverove kuće i ljudi su upravo sada ondje.

Alex ga upitno pogleda.

— Za sada nisu našli ništa što bi ga teretilo. Ništa.

— Ništa što ga povezuje s Andrewom Ruskom?

Kaiser odmahne glavom. - No ono što si otkrila o PIRV-u je ludo. To i

eksplozija u uzgajivačnici pasa nagnalo je Tylera da zatraži nalog. Samo
moramo pronaći dokaz koji nije star trideset godina.

Što je s Ruskom? Trebali biste pretražiti njegovu kuću i ured.

— Tyler neće pristati na to. Neprestano ponavlja da nema opravdanog

razloga da otvorimo istragu protiv Ruska, a kamoli da mu pretražimo
kuću ili ured. Tehnički govoreći, ima pravo.

— Daj, Johne. Tyler je samo...

— Specijalni agent koji je ujedno i zapovjednik. Nemoj to zaboraviti.

Nadređen je svakom agentu FBI-ja u Mississippiju. Bez brige, Rusk je
trenutačno opkoljen u svojoj kući. Kuću pokriva šest agenata.

— Nemaš pojma gdje je Tarver?

— Nemam.
— A Thora Shepard?

Kaiser se zbunio. - Danas poslijepodne bila je u Ruskovu uredu, ali

nekako je uspjela izaći, a da je naši ljudi ne vide.

— Ma, daj! — viknula je Alex pokušavši se još jedanput dignuti sa stola.

— Alex, u toj zgradi radi puno ljudi. Četiri agenta jednostavno nisu bila
dovoljno.

— Što je s Chrisom?

Kaiser je ponovno gurne natrag. - Doktor Shepard ovdje je u bolnici.

Obuze je strah.

— Pri svijesti je i malo mu je bolje. Ima visoku vrućicu i jako je

dehidriran. Nazvao je 112 iz hotela, a kada je došao ovamo, zatražio je
starog kolegu s fakulteta. Doktora Clarkea.

— Onkologa moje majke?

— Da. Zahvaljujući doktoru Clarkeu i Tomu Cageu, uspjeli su smjestiti

Chrisa ovdje na onkološki odjel. Samo je nekoliko soba dalje od tvoje
mame. Pozvali su i jednog onkologa sa Sloan-Ketteringa.

Alex je jedva uspjela sve to pohvatati. Imala je osjećaj kao da se nakon

teške operacije probudila iz narkoze. — Što je s Chrisovim sinom? Benom
Shepardom? Ima samo devet godina i ostao je kod jedne starije žene u
Natchezu. Je li netko otišao pogledati kako je?

— Kada je stigao, doktor Shepard bio je u bunilu, ali neprestano je pitao

za dječaka... i za tebe. Naposljetku je uspio nazvati. Čini se da je Ben
dobro, a doktor Cage obećao je da će ga otići pogledati.

U svojoj mutnoj glavi, Alex se trudila sagledati situaciju sa svih strana.

— Thora bi mogla značiti opasnost za Bena - mislila je glasno.

— Sigurno se izbezumila od straha. Isto tako, ona Andrewu Rusku i

njegovu suradniku predstavlja glavnu opasnost. Što ako uopće nije izašla
iz te zgrade, Johne? Što ako se ondje skriva?

Kaiser razmisli o tome.

Alex ga zgrabi za ruku. - Što ako ju je Rusk ondje ubio?

— Rusk do sada nije još nikoga ubio, je li tako?

— Nemam pojma. Međutim, Isuse, prema onome što sada znamo,

može biti da je Tarver danas bio kod Ruska u uredu. Znaš.

— Pretpostavljam da je to moguće. Misliš da su se tako brzo okomili na

Thoru?

— Dvije riječi: William Braid.

Kaiser iskrivi lice. — Prokletstvo. U redu. Poslat ću nekoliko ljudi da
pretraže toranj.

— Službeno?

— Ne. Međutim, ako nađemo tijelo, slučaj će biti otvoren. Možemo

privesti Ruska i pritisnuti ga.

— Nadam se da ćete naći jako uplašenu ženu. Will Kilmer čuo je kako
Thora viče na Ruska da prekine napad na Chrisa. Bude li pristala
svjedočiti, imat ćemo Ruska u šaci. Jamčim ti da će Rusk pristati na
nagodbu i da će nam dati doktora Tarvera.

— Stvarno vjeruješ da će Thora progovoriti?

— Predočiš li joj drugu mogućnost, slomit će se. Ne bi izdržala jedan

dan u zatvoru.

Kaiser stisne Alex za rame. - Idem sada. Vrijeme je da se malo odmoriš.

Nezadovoljna, Alex zafrkne nosom. — Znaš da ne mogu spavati dok se

sve ovo događa.

— Onda ću morati moliti liječnika da ti da nešto za spavanje.

— Ne smiješ uspavati osobu koja ima potres mozga.

Kaiser ljutito odmahne glavom, međutim Alex bi se dala kladiti da mu je
drago što je dovoljno zdrava da se može prepirati s njim.

— Nagovoriš li ih da me otpuste — rekla je — obećavam da neću otići iz

bolnice. Provest ću noć u majčinoj sobi. Tako ćemo moći paziti i na nju i
na Chrisa.

Kaiser ju je dugo gledao. — Ostani ovdje — naposljetku je rekao.

— Ostani ovdje i ne miči se. Vidjet ću što mogu učiniti.

48.POGLAVLJE

Andrew Rusk probudio se u paklu koji nije mogao zamisliti ni u najgorim

noćnim morama. Dr. Tarver ljepljivom ga je vrpcom zavezao za stolac iza
njegova pisaćeg stola. Usta su mu također bila zalijepljena. Lisa je sjedila
na kožnom trosjedu nasuprot njemu. Njeni mršavi zaglavci i gležnjevi bili
su zajedno slijepljeni, a srebrni pravokutnik začepio joj je usta. Bila je
blijeda, bez imalo boje.

Tarver je stajao između Lise i pisaćeg stola držeći obje ruke visoko
iznad glave. U rukama je držao dvije debele, crne zmije s glavama
velikima kao šaka, čija su se tijela obavijala oko njegovih mišićavih
podlaktica. Iz Tarverovih očiju isijavala je luđačka svjetlost, netko bi
mogao reći da se radi o vjerskom zanosu, ali Rusk je znao da nije tako.
Eldon Tarver bio je dalje od Boga nego što to netko uopće može zamisliti.
Doktor se gotovo otmjeno vrtio po sobi kao da hipnotizira zmije kako bi
se smirile, ipak, savitljiva obla tijela nisu se prestajala gibati.
 Soba je zaudarala po mokraći, a Rusk je ubrzo vidio zašto. Li- sine
kratke hlače bile su mokre od pupka do koljena. Svaki četvorni
centimetar njegove kože kupao se u znoju, ali on se barem nije upisao.
Bubnjanje u malom mozgu prestalo je, a možda ga nije osjećao zbog
straha koji se širio iz prsa. Prestravio se kada je na košulji primijetio dvije
krvave mrlje, ali onda je pokraj nogu dr. Tarvera ugledao sjajni smotuljak
srebrne žice. Žice. Sada se sjetio uperenog pištolja u hodniku... pucanj u
njegova prsa iz neposredne blizine. Radilo se o pištolju za omamljivanje.
Tako ga je Tarver dobio u ovaj stolac.

Doktor je prekinuo svoj sablasni ples i postrance sjeo na stol, licem

okrenut prema Rusku. Zmija bliža Andrewu bila je deblja od njegove
podlaktice, s trokutastom glavom i izbočenim vrećicama s otrovom ispod
očiju. Vodena mokasina, pomisli. Od te spoznaje, stegne mu se šupak. Za
razliku od drugih zmija, mokasina nije bježala kada joj se čovjek približio.
Bile su jako vezane za jedno područje i branile ga, a uljeza su znale
napasti pa čak i progoniti.

49.Vidim da razmišljaš, Andrew - zaključio je dr. Tarver. - Sigurno si

do sada već shvatio zašto sam ovdje.

Rusk odmahne glavom iako je doista znao. Eldon Tarver nije se probio
kroz obruč FBI-jevih agenata kako bi u Ruskovoj radnoj sobi izveo
zmijski ples. Hoće dijamante. Sve.

50.Ne? - kazao je Tarver. - Možda su te malo smele moje prijateljice.

Ispružio je desnu ruku sve dok se glava bliže zmije nije našla nadomak
Ruskovoj glavi. Rusku se steglo grlo. Prestao je disati. Zjenice vodene
mokasine bile su okomite elipse, kao mačje oči. Rusk je vidio toplinske
senzore na njenoj glavi što gaje voda ska- utskog odreda još prije
dvadeset pet godina naučio naći. Kao da osjeća njegov strah, mokasina je
otvorila svoja velika usta i otkrila bijele nadute desni s dva smrtonosna,
pet centimetara dugačka zuba. Smrad iz njenih usta bio je grozan,
crknutih riba i kojekakvih drugih stvorenja, ali Rusk nije bio u stanju
razmišljati. Kada je liječnik zmiju pomaknuo bliže, potok mokraće koju je
Rusk tako uspješno zadržavao još od prvog razreda srednje škole, natopi
mu hlače.

51.Dijamanti, Andrew - rekao je Dr. Tarver nevjerojatno razumnim

glasom. — Gdje su?

Na trosjedu, Lisa je bez prestanka tiho plakala, ali Rusk se prisiljavao

da je ne gleda. Nemogućnost da joj pomogne mogla bi ga oslabiti u
trenutku kada mu je bila potrebna sva njegova sposobnost. Nije mogao
prežaliti što mu je Tarver zalijepio usta. Bez svog glasa, osjećao se
bespomoćno. Uostalom, odvjetnik je, čarobnjak umjetnosti uvjeravanja,
barem je to jednom za njega napisao novinar Clarion-Ledgera. Možda mu
je zato Tarver stavio ljepljivu vrpcu na usta.
 Glupost, rekao je očev glas. Zalijepio ti je vrpcu na usta da ne možeš
vikati i uzbuniti agente FBI-ja vani. Rusk je mrzio taj glas, ali znao je da ga
mora slušati. Sada nema prostora za maštanje. Dr. Tarver ponovno je bio
na nogama, okrećući se polako, a dok je to činio, neprestano je dizao i
spuštao ruke. Sigurno je pokret nešto što sprječava zmije daga ugrizu, a
možda se samo radi o profesionalnom poštovanju. Jedan hladnokrvni 467

ubojica nasuprot drugom...

- Gdje su, Andrew? - pitao je dr. Tarver pjevnim glasom. - Želiš li bliski
susret s ovim Božjim stvorenjima? Možda tvoja ljupka žena više voli
zmije nego ti.

Tarver otpleše do Lise. Sklupčala se na trosjedu u položaj fetusa i

naizmjence sklapala i širom otvarala oči, jer nije bila u stanju otrpjeti taj
užas, a s druge strane, bojala se da će je ugristi dok ima sklopljene oči.

- Ovo su sveta stvorenja, Lisa — promrmljao je Tarver. - Ona

predstavljaju i život i smrt. Smrt i ponovno rođenje. Siguran sam da
svojim provincijskim očima vidiš zmiju iz rajskoga vrta koja je tako lako
zavela Evu — nagnuo se i ljuskavim repom pomilovao Lisina bedra — ali
to je tako ograničeno gledište.

Vrisak koji je izletio iz Lisina ošita, naduo je ljepljivu vrpcu na njenim

ustima i izašao na nosnice. Još nekoliko takvih vrisaka, pomisli Rusk, i
počet će krvariti kroz nos. Ugušit će se u vlastitoj krvi.

Smiješeći se tiho, Tarver odstupi dva koraka, nogom rastvori bijelu

jutenu torbu koja je ležala na podu i baci u nju jednu mo- kasinu. Nogom
stane na otvor vreće koja se micala, povuče uzicu i čvrsto je stegne. Potom
je, milujući glavu druge zmije, obišao pisaći stol i ponovno se obratio
Rusku.
 Djelomično ću ti maknuti vrpcu s usta, Andrew. Nećeš vikati. Nećeš
moliti. Nećeš preklinjati za svoj ili njen život. Znam da je kamenje ovdje.
Poznat mi je tvoj plan za bijeg, sjećaš se? Ja sam ga smislio. Međutim,
vrijeme je da zaboraviš snove o toj ba- nana-republici i spasiš se, kao
pametan čovjek kakav sam uvijek mislio da jesi.
468

Ispružio je ruku i odlijepio dva centimetra vrpce s kraja Ru- skovih

usta. Rusk je zapamtio njegove upute, ali nije ih mogao poslušati. Suhim,
kreketavim glasom rekao je: — Ubit ćeš me bez obzira na to što učinio.

Dr. Tarver sa žaljenjem odmahne glavom, a onda ode u kut i uzme

palicu koju je Rusk ondje držao za vježbanje sobnoga golfa. Zgrabivši
donji dio palice, Tarver obloženim drškom počne dražiti mokasinu.
Neprestano ju je udarao u usta, na štoje zmija kesila zube i napadala
palicu.

Sobu je ispunio snažan miris mošusa, potpuno stran, ali ipak, kada ga
je Rusk dva-tri puta udahnuo, sablasno poznat. Neki primitivni dio
njegova mozga prepoznao je miris gmaza pod stresom, a miris močvare u
njegovim žlijezdama izazove strah kakav još nikada nije iskusio.

— To je strašan ubojica, agkistrodon piscivorus — rekao je liječnik. —

Potpuno je drukčija od koraljne zmije. Otrovni guževi imaju jači otrov po
mililitru tekućine, ali učinak trovanja potpuno je drukčiji. Od ujeda
koraljne zmije čovjek postane omamljen, znoji se, počne teško disati,
ukoči se i umire. Međutim ove slatkice izazivaju puno ružnije posljedice.
Njihov otrov je hemotoksin, složena mješavina proteina koji, čim uđu u
tijelo, počnu uništavati krvne stanice i razarati stijenke krvnih žila. Čak
razara mišićno tkivo. Bol, kako sam čuo, ne može se opisati, a oticanje,
moj Bože, vidio sam kako puca koža. Za nekoliko sati nastaje
gangrena110, a koža pocrni kao pregažena životinja u kolovozu. Iskustvo
koje će ti promijeniti život, Andrew, ako preživiš. Jesi li siguran da se ne
želiš predomisliti?

Potpuno pomiren sa sudbinom, Rusk je zurio u Tarvera. Bez obzira na

to što liječnik obeća, večeras ih namjerava ubiti. Na Ru- skovo
iznenađenje, ta ga je spoznaja velikim dijelom lišila straha. U prošlosti se
često suočavao sa smrću, ali to je uvijek činio po vlastitom izboru, obično
s drugim mladim bogatašima željnim pustolovina koji su znali da će ih,
ako nastane sranje, iskusni plaćeni ljudi izvući iz vatre, s planine,
odnosno iz svakog položaja u kojem se našli.

Sada je bilo drukčije.

Bila je to borba na život i smrt, ali na njegovoj strani nije bilo plaćenih
pomagača. Znao je jedno, spreman je umrijeti u mukama, ali nije spreman
dopustiti Eldonu Tarveru da ukrade plodove njegova dugogodišnjeg
rada. Rusk je isto tako znao da njegova tek pronađena hrabrost nije
zasnovana na endorfinima111 koji će se za nekoliko minuta osloboditi.
Negdje duboko u njemu, živio je izviđač, a taj izviđač znao je da su ujedi
mokasina i čegrtuša, makar bili bolni onako kako je Tarver opisao, rijetko
kada smrtonosni. Ako ga mokasina koja se obavijala oko Tarverove ruke
ugrize za udove, do jutra bi mogao izgubiti ruku, pa čak i nogu, ali neće
umrijeti. U tome je ležala njegova tajna prednost. Bio je voljan mijenjati
ruku za 20 milijuna dolara, zato što će se ujutro agenti FBI-ja početi pitati
zašto nije otišao na posao, a ako će Alex Morse navaljivati kao i obično,
možda i prije uđu ovamo. Rusk mirno pogleda Tarvera i reče: —
Dijamanti nisu ovdje.

110 Označava tkivnu smrt određenog dijela tijela, gangrena najčešće nastaje kada dio tijela nije dovoljno opskrbljen krvlju,
zbog bolesti krvnih žila, zbog ozljede ili upale
111 Vrsta enzima i neuroprijenosnika koji nastaju u hipotalamusu, slični su opijatima, službeno su biokemijski spojevi
 Ono što se tada dogodilo, odnijelo je k vragu svu njegovu logiku.
Tarver se nagnuo nad Lisu, dva puta palicom udario zmiju po nosu, a
ondaje pustio. Razjarena mokasina nasumce je napala, ugrizavši Lisu
iznad prsa. Kada se zmija smirila, njena glava čvrsto je uhvatila Lisinu
podlakticu. Ona je skočila s trosjeda la- maćući rukama kao žena
opsjednuta zloduhom. Zmija ju je naposljetku pustila, a njeno teško tijelo 470

palo je na red knjiga.

Dr. Tarver u trenu se našao pokraj zmije. Odvratio joj je pozornost

sjajnom glavom palice, a onda je zgrabio iza glave i čvrsto primio.

Lisa se srušila na trosjed i zurila u dvije ubodne rane na podlaktici.

Disanje joj je postajalo sve brže dok se na nosnicama nije pojavila pjena.
Kada se počela trzati kao padavičar, Rusk se prestrašio da možda ima
srčani napad.

Dr. Tarver se vratio do pisaćeg stola. Pogled mu je bio lišen svih osjećaja. -
Vidiš kakve su posljedice nesuradnje. Dat ću ti još jednu priliku, Andrew.
Prije toga, nešto ću ti objasniti. Nemam namjeru ubiti te. Ubijem li te
ovdje, stvorit ću si velike nevolje. Tvoj EX NIHILO mehanizam, na
primjer. Da ne spominjem istragu o ubojstvu. Međutim, ako te ostavim na
životu, neće biti istrage o ubojstvu, a ti ćeš se pobrinuti za EX NIHILO. Ne
možeš objaviti priznanje, jer su ti zbog vlastite krivnje vezane ruke. Kao
što je uvijek bilo. Je li ti jasno? Možeš preživjeti ovu noć. Tvoji su
dijamanti cijena života. Znam da si čeznuo za tim da potrošiš taj novac,
ali što je to u odnosu na još trideset ili četrdeset godina života? Imaš
dovoljno vremena zaraditi još. Ja nemam. Moram uzeti ono što život
nudi.

Tarver obiđe stol i sjedne samo nekoliko centimetara od njega.

Mokasina se nastojala osloboditi. - Vjeruj razumu, Andrew. Sigurniji sam
ako si živ nego mrtav.
 Rusk pogleda na drugi kraj sobe. Lisa je dršćući ležala na trosjedu i
dalje zagledana u rupice na ruci. Niz ruku su joj polako curila dva
potočića krvi i žute tekućine, a na mjestu ugriza već se vidjela oteklina.
Dok ju je Rusk gledao, izraz njezina lica promijenio se od zaprepaštenog
izraza slučajne žrtve do prestrašene znatiželje. Podignula je sputane ruke
i povukla prednji dio majice otkrivši lijevu dojku. Na mjestu gdje se
unutarnja strana dojke spajala s prsnom kosti, nalazila su se još dva traga
ugriza, udaljeni jedan od drugog dva centimetra popraćeni
tamnocrvenom oteklinom. Lisi su ispale oči kao kod žene koja ima
bolesnu štitnjaču. Pokušala je ponovno ustati, ali ovaj put se srušila na
pod.

—Jesi li mi spreman reći gdje su? - tiho je pitao Tarver.

Rusk kimne. - Reći ću ti, ali što će biti s Lisom?

— Kada odem, odvezi je na hitnu. Reci im da ste zalijevali travnjak.

Izašla je zatvoriti vodu i osjetila da ju je nešto ubolo. Kada je ušla, vidio si
tragove ugriza. Upotrijebi maštu, Andrew. Samo se pobrini da i ona
ispriča istu priču kao i ti.

Dr. Tarver ispruži ruku i podigne Ruskovu bradu sve dok se nisu
gledali u oči. — Vrijeme je.

Dok je izgovarao riječi, Rusk je osjećao tjelesnu bol, a možda je

emocionalni šok bio tako jak da je to uzrokovalo bol. — Ispod mog
kreveta — šapnuo je. — U čvrstom kovčegu kakav je i tvoj.

- Tarver se smijao. — Držiš ih pod krevetom?

 — Zakopao sam ih kako si rekao. Otkopao sam ih poslijepodne.

-Pametna odluka, Andrew.

Tarver je obišao stol i stavio zmiju u jutenu vreću pokraj njezine 472

prijateljice. Zatim je ponovno stavio ljepljivu vrpcu preko Ruskovih i

izašao iz radne sobe.

S druge strane stola začulo se tiho stenjanje. Poznavajući Lisu, Rusk je

mogao misliti što se zbiva u njenoj glavi, ako je uopće sačuvala zdrav
razum. Čudilo ga je što joj tako očajnički želi pomoći, ali ljepljiva vrpca
sprječavala ga je u tome.

Škripanje poda najavilo je povratak dr. Tarvera. Cereći se ispod brade,

liječnik je s treskom spustio težak kovčeg na pisaći stol. Bio je
srebrno-bijeli i dvostruko deblji od obične torbe za spise.

Tarver odlijepi dio vrpce s kuta Ruskovih usta. - Koliko vrijede, Andrew?
Znam da ti je gotovo pola novca uloženo u razne poslove. Otvorio sam ga
u spavaćoj sobi. Meni se čini da ovdje ima oko deset milijuna.

- Devet cijelih šest.

Tarver ponovno zalijepi vrpcu, onda digne jutenu vreću i gurne je u

naprtnjaču. Izvadivši iz džepa mali nožić, klekne na mjesto na kojem je
prema Ruskovoj pretpostavci ležala Lisa. Je li lagao? Hoće li Lisi prerezati
žile?
— Razrezat ću joj vrpcu na rukama do tri četvrtine — mirno je rekao
liječnik. — Trebala bi biti u stanju za nekoliko minuta rastrgati ostatak,
budeš lije uspio održati pri svijesti. Čini mi se da je malo u šoku.

Rusk začuje tiho pljuskanje. Potom Tarver reče: — Ostani budna, slatkice
sisata.

Dok se Rusk pokušavao osloboditi vrpce koje su mu sputavale ruke,

liječnik se dignuo, prebacio naprtnjaču na rame, uzeo kovčeg i izašao iz
radne sobe.

Rusk se osjećao opljačkan. Snažno je napeo mišiće lica i vrpca se odlijepi.

— Lisa! — viknuo je. - Čuješ me?

Nije odgovorila.

- Znam da me čuješ. Strgni vrpcu s ruku. Moraš to učiniti prije nego

što se onesvijestiš. Moraš nas spasiti, mala.

Još nije odgovarala.

Rusk je čuo micanje tijela. Preplavi ga olakšanje. - Strgni vrpcu s usta.

Upotrijebi zube! Hajde mala, učini to!

Tijelo na podu ponovno se micalo. Zatim je čuo blaženi zvuk kada se

vrpca odlijepila. Radnu sobu ispuni tiho, neljudsko stenjanje.
— Lisa? Jesi li se oslobodila? Oslobodi noge! Dušo, čuješ li me?

Sada je zvuk odljepljivanja vrpce postao stalan. Rusk se sjetio

jeseni u srednjoj školi kada je nakon nogometne utakmice s gležnjeva 474

morao odmotati, kako mu se tada činilo, kilometre vrpce. Lisa je sada

radila gotovo isto. Uskoro će biti slobodna. Iznenadio se koliko ga malo
boli gubitak dijamanata, a koliko ga veseli preživljavanje i mogućnost da
Lisa dobije liječničku pomoć.

— Bravo, dušo. Nije znao što se krije u tebi, ali znao sam da ti to možeš.

Zvuk trganja prestane, a zamijeni ga jako soptanje.

— Digni se, zlato! Digni se i oslobodi me!

Žena koja se podignula s druge strane pisaćeg stola, bila je gotovo

neprepoznatljiva. Prije samo jedan sat, Lisa Rusk bila je žena iznimne
ljepote koja je bez ikakvih traumi prolazila kroz život. Pogled joj je bio
sretan i zadovoljan, onakav kakav se može naći samo kod mladih ljudi.
Međutim, žena koja je sada stajala nasuprot njemu, izgledala je kao
izbjeglica s ratnog područja, kao netko tko je prošao pravi pakao i koga su
mrcvarili na sve moguće i nemoguće načine. Zjenice su joj stajale na
bijelim kuglama prošaranim krvlju. Objesila je usta kao da je skrenula, a
razgolićena lijeva dojka visjela je, prljava od krvi i žućkaste tekućine.

— Lisa, čuješ li me?

Usta su joj se tri puta zatvorila i otvorila, ali zvuk se nije pojavio.
U šoku je, pomisli Rusk sav očajan. Sranje.

— Oslobodi me, Lisa! Moram te odvesti u bolnicu. — Na niskom stoliću

blizu trosjeda nalazi se džepni nožić. Onaj koji sam dobio za vjenčani dar.

Je li to u njezinu pogledu bila iskra razumijevanja? To!

Okrenula se prema trosjedu. Zatim je, kao zombi, polakim koracima

pošla do niskog stolića. Sagnula se, ali kada se uspravila, u ruci nije
držala džepni nožić. Držala je palicu za golf.

— Lisa? Uzmi nožić, zlato. Ovo što držiš palica je za golf.

Spustila je pogled na palicu, kao da ne može dokučiti što je to.

Tada je tiho rekla: — Znam.

Dok je išla prema pisaćem stolu, Lisa je dignula palicu visoko iznad
glave. Tada je zamahnula u velikom luku. Nepokretan, privezan za
stolac, Rusk se samo mogao napeti kada mu je sjajna srebrna palica
smrskala lubanju.
 49. POGLAVLJE

Alex je pustila majčinu mlitavu ruku i tiho izašla iz bolničke sobe. Sjedila
je ondje veći dio proteklog sata, pričajući tiho sve vrijeme, ali majčino lice
nije se čak niti trznulo. Margaret Morse bila je pod jakim sedativima, s
razlogom. Došla je do točke kada je kraj bio bolji od nastavka, ili bi barem
bio daje Alex u istom položaju.

Alexine bolničke papuče šuštale su po podu dok je prolazila pokraj niza

od pet vrata koja su dijelila majčinu sobu od Chrisove. Neprestano joj je
bubnjalo u glavi. Od liječnika na hitnoj izmolila je lijek protiv bolova, ali
on čak nije niti ublažio bol koja je pratila potres mozga. Kada je ušla u
sobu, iznenadila se što Chrisa vidi budnog. Nagnula se nad njegov krevet
i na licu mu ugledala suze. Primila ga je za ruku.

- Što se dogodilo?

- Upravo sam razgovarao s gospodom Johnson.

Strah se probudi u Alexinoj trbušnoj šupljini. Isti strah koji je osjećala

kada je mislila na Jamieja.

- Ben je prilično uzrujan — nastavi Chris. - Thora mu se nije javila, a po

mom glasu, shvatio je da nešto nije u redu.

Alex oprezno položi ruku na njegov dlan. — Moraš nešto čuti.

Pogled mu se isti tren još jače uznemiri.

- Will je čuo kako Thora govori Andrewu Rusku da prekine napad na
tebe.

Chris se počeo dizati iz kreveta, ali Alex ga s lakoćom gurne natrag.

Užasnula se kada je shvatila da je brzo tako oslabio. Stisnula mu je ruku.
— Došlo je vrijeme da je uhitimo, Chrise.

Imao je zbunjen pogled. — Pokušala je prekinuti napad?

- Samo zato što je shvatila da sije razotkrio. Iskreno, mislim da bismo je

trebali uhititi zbog njene sigurnosti. Ona znači opasnost za Ruska i
Tarvera. Mogli bi je ubiti kako ne bi progovorila. Ne samo to.

— Što još?

— Bojim se da bi u sadašnjem stanju, Thora mogla ugroziti i Bena.

Chris raširi oči. — Ne vjerujem da bi mu mogla nešto napraviti.

— Pod ovakvim pritiskom? Možda se u njoj probudi samoubilački

nagon. Što ako odluči povesti Bena sa sobom?

Odmahnuo je glavom. — Ne vjerujem da bi... k vragu, mislim da sam

posljednja osoba koju bi trebalo nešto pitati. Kada je o njoj riječ, do sada
sam imao potpuno krivo.

— Chrise, Thora je bolesna, ali i to nisi znao. Nisi mogao znati.

— Liječnik sam. Trebao sam uočiti neke znakove.

— Uvijek smo slijepi kada se radi o ljudima koje volimo. Ja sam učinila
istu stvar.

— Tko će se brinuti za Bena, ako Thoru uhite?

— Gospođa Johnson? — predloži Alex.

Chris odmahne glavom. — Radije bih da to preuzmu Tom Cage i njegova

supruga. Tom će znati što učiniti ako nastane ludnica.

Kimnula je. —Ja ću ga nazvati u tvoje ime. Ti lezi i odmaraj se!

— Ne bih htio da Ben vidi kako mu uhićuju majku.

— Znam da ne bi i mislim da neće. Međutim, ono drugo moglo bi biti

puno gore.

Chris ju je gledao, neizmjerno tužan. Alex je takvu tugu vidjela jedino

onu noć kada joj je James Broadbent priznao što prema njoj osjeća. Nakon
što su tri godine blisko surađivali, Broadbent je postao uvjeren da je Alex
ljubav njegova života. On nije bio naivan dječak, nego četrdesetogodišnji
visokoodlikovani agent FBI-ja s privrženom ženom i dvoje djece. Glasom
koji je pucao od bola, Broadbent je rekao Alex da nikada ne bi mogao
ostaviti obitelj, ali isto tako da ne može dalje, a da joj ne prizna svoje
osjećaje. Zato što nije mogao podnijeti njenu blizinu, a da nije njegova,
idući tjedan namjeravao je zatražiti premještaj. Međutim, nije to uspio
učiniti. Dva dana nakon priznanja, James Broadbent je poginuo. Alex se
sagnula i naslonila obraz na Chrisov jastuk. - Znam da sada izgleda
beznadno, ali opet ćeš imati svoj život i dijelit ćeš ga s Benom.

Chris digne ruku i dotakne joj lice, pazeći da izbjegne ožiljke. — Ne vidim
to u ovom trenutku. Volio bih... ali ne mogu.

-Ja mogu. Jasno kao što sada vidim tebe.

Sklopio je oči. Nakon kratke rasprave, Alex se popela na bolnički krevet i

legla pokraj njega. Ako je Chris to opazio, nije pokazao. Mislila je da će se
oboje bolje osjećati budu li zajedno ležali, ali dok je milovala njegovo
vruće čelo, odjednom je pogodi misao da on neće preživjeti noć.

Eldon Tarver zaustavi kamionet marke dodge, koji je čuvao za konačni

bijeg, na kamionskom odmorištu Union 76 na MC 55 jug. Deset sekundi
nakon što je parkirao, otvore se suvozačka vrata i Judah se potišteno
spusti na prednje sjedalo. Judah je na krilu imao malu naprtnjaču. Čim je
zatvorio vrata, otvorio je naprtnjaču i iz nje izvadio malog majmuna,
kapucina. Lice mu je bilo poput lica djeteta.

Gledao je Eldona prestrašenim očima, a onda zakopa lice u krupna

Judahova prsa.

— Molim te, nemoj se ljutiti - kaza Judah.

Tarver je bio bijesan što ga brat nije poslušao i što je potajno iznio
majmuna iz laboratorija, ali nije napravio neku posebnu štetu. Kapucin
još nije bio korišten kao pokusna životinja, niti je dijelio kavez s bolesnim
životinjama.

— Nitko nije vidio majmuna? - pitao je Eldon, maknuvši se nekoliko

metara dalje od zgrade.

— Nije. — Judah se smješkao. - Nije niti pisnuo.

— Čekao si u restoranu?

— Aha. Većinu vremena proveo sam u prostoru gdje su tuševi, pokraj

prostorije za rekreaciju. Došao si prije nego što si rekao.

— Eldon se nasmije. — Ponekad se jednostavno sve dobro poklopi,

znaš.

— Kao s njim - rekao je Judah češući kapucinova leda. Eldon se nasmijao

i skrenuo na bočnu cestu. Vozio je ispod autoceste, a onda skrenuo lijevo,
na prilaznici ubrzao i uključio se na MC 55, sjever. Ubrzo će stići do
silaska na cestu koja vodi u Natchez.

Cesta se nekoliko kilometara protezala duž Ross Barnett Reser- voirea,

gdje je uz obalu velikog jezera bilo sagrađeno nekoliko prekrasnih kuća.

- Pogledaj na stražnje sjedalo - veli Eldon. — Što vidiš?

Judah okrene svoje krupno tijelo toliko daje mogao vidjeti stražnje sjedalo
kamioneta. Eldon upali svjetiljku iznad glave.
— Izgleda mi kao kutija kamenja — reče Judah.

Eldon je gotovo jedan kilometar krepavao od smijeha. — Upravo to,

brate! Kutija kamenja!

Judah je bio zbunjen, ali zadovoljio se milovanjem majmuna i praćenjem

svjetala na autocesti. Kada su sišli na cestu prema Natchezu, Tarverovo
lice izgledalo je kao da je isklesano iz kamena.
 50.POGLAVLJE

Will Kilmer sjedio je u svom uredu kada mu je zazvonio telefon. Odjavio

se iz bolnice i rano došao ovamo kako bi više doznao o slučajevima koje je
zanemarivao, ne bi li pomogao Alex, ali debeli zavoj i bol u rani natjerali
su ga da otvori bocu Jack Daniel'sa koju je držao u najnižoj ladici.
482

- Detektivska agencija Argus - rekao je gotovo stenjući, gurnuvši hrpu

spisa u najdalji kut pisaćega stola.

- Wille, Danny ovdje.

Danny Mills bio je bivši policajac kojeg je Kilmer zadužio da danas

nadzire ured Andrewa Ruska. — Što je, Danny?

- Rusk se nije pojavio na poslu. Obično bi već prije pola sata bio tu.

- U redu. Ne miči se odande. Zvat ću te.

Will prekine i razmotri situaciju. Mogao bi nekoga poslati u Madison

County gdje živi Rusk, ili bi se sam mogao odvesti onamo. Bila mu je
mrska ta pomisao, zato što je u ovo doba dana promet bio gust jer je zbog
nove Nissanove tvornice puno ljudi išlo na posao. Uz to, prema Alexinim
riječima, Ruska sada nadzire FBI. Njihovo upletanje možda nije bilo
službeno, ali vođa im je bio John Kaiser, ugledni agent kojeg je Will jako
cijenio. Alex je Willu za svaki slučaj dala broj Kaiserova mobitela. Popivši
još jedan gutljaj Jacka Daniel'sa, Will uzme mobitel i utipka Kaiserov broj.

— Kaiser - javio se snažan glas.

— Agente Kaisere, ovdje Will Kilmer. Nisam siguran znate li...

- Znam tko ste, gospodine Kilmere. Umirovljni detektiv odjela za

ubojstva, točno?

Will malo uspravnije sjedne. - Da, gospodine.

— O čemu se radi?

- Imam čovjeka koji nadzire ured Andrewa Ruska, već tjednima. Kaže
da Rusk danas kasni pola sata. Obično je točan kao sat.

-Je li?

— Da, gospodine. Ne znam što se događa u Ruskovoj kući, jer sinoć

nisam nikoga poslao onamo. Nisam Vam htio stati na žulj.

— Hvala vam, gospodine Kilmere. Saznat ću što se zbiva.

-Ja ne moram ništa učiniti?

— Samo nazovite saznate li nešto što bih, prema Vašem mišljenju,

morao znati.

— Hoću.
Kilmer prekine. To je bio agent FBI-ja kakvog je volio, važan je samo
posao, ne sere o tome koje je čije područje i tko ima kakve ovlasti. Will
razmisli kako bi bilo da nazove Alex, ali budući da još nije nazvala, onda
je sigurno sinoć nekako uspjela zaspati. Možda Chris Shepard ima
nekakve veze s tim. Will se nadao da ima. Djevojka je već dugo patila i
bilo mu je svejedno na koji način će se utješiti. Povuče natrag hrpu spisa i 484
otvori onaj na vrhu.

Jack Kaiser popeo se na stražnje sjedište crnog chevroletta terenca

parkiranog na rubu imanja Andrewa Ruska. U terencu je čekalo petero
agenata, tri muškarca i jedna žena, svi pomnjivo odabrani u područnom
uredu u Jacksonu.

—Još nemamo nalog za premetačinu — rekao je — pa ću otići unutra i

pokucati na glavni ulaz. Ako nitko ne otvori, htio bih da se raširite i
provjerite sve prozore. Pogledajte možemo li naći opravdanje za ulazak.
Jasno?

Svi su kimnuli.

Kaiser dodirne vozačevu ruku. - Lijepo polako.

Terenac je lagano klizio pokraj drveća, zaokrenuvši pred super- moderan

Ruskov dom. Kada se zaustavio, Kaiser izađe i popne se na trijem. Prvo je
pozvonio, a onda glasno pokucao.

Nitko nije došao na vrata. Ponovno je pozvonio, a onda baci pogled

prema terencu. Dvojica agenata pokrivala su ga kroz otvorene prozore.
Prošla je još minuta.

— U redu - pozvao je, pun zlih slutnji. — Krećemo.

Sva vrata automobila istovremeno su se otvorila, a agenti su se raširili

oko kuće. Kaiser je nastavio kucati. Što je dulje kucao, to je imao lošiji
osjećaj. Za vrijeme službe u policiji obišao je jeziva mjesta zločina, a
unatoč uvjerenju da se predosjećaj uglavnom pokaže pogrešnim, imao je
osjećaj da se iza ovih vrata nalazi nešto odvratno.

Sišao je niz stube trijema i obišao kuću. Neki agenti postali su kreativni pa
su se penjali po ljestvama i uređajima za klimatizaciju kako bi pogledali
kroz prozore. Međutim, kada se začuo povik, došao je iz najdaljeg kraja
kuće.

Kaiser potrči.

- Ovdje! — vikala je jedna agentica. — U kuhinji!

- Što je?

Agentica se odmaknula od prozora, blijeda u licu. - Čini mi se da je žena.

Potrbuške leži na podu. U desnoj ruci drži ključeve automobila, a ispod
nje ima malo krvi. To je jedina krv koju vidim.

Kaiser pritisne lice na staklo. Prizor je bio točno onakav kako ga je

agentica opisala. Kako mu se činilo, žena na podu imala je kratke hlače od
rastezljivog materijala, kratku majicu i ružičaste japanke.
- Pričekajte pet minuta, onda pozovite državnu policiju — rekao je - i
šerifov ured. Mislim da smo u okrugu, a ne u općini.

- Da, gospodine.

486

- Meni ovo svakako izgleda kao opravdani razlog — rekao je Kaiser.

- Možda joj treba hitna medicinska pomoć - rekao je agent iza njega. —
Čini mi se da sam vidio kako se pomaknula.

- Nemojmo se zanositi. Donesi iz auta metalnu polugu.

- Da, gospodine.

Kaiser je promatrao kako krupan agent razvaljuje vrata, a onda ulazi s

izvučenim oružjem. Za njim je ušlo troje agenata raširivši se kako bi
pregledali prostorije. Kaiser je kleknuo i opipao bilo na ženinu vratu.

Mrtva. Ustao je i krenuo prema središnjem dijelu kuće, pitajući se cijelo

vrijeme što je ubilo ženu u kuhinji. Oštar krik koji je dopirao iza ugla pred
njim natjerao ga je da se požuri. Stao je, skamenjen.

Za pisaćim stolom, privezan za stolac, sjedio je neprepoznatljiv muškarac,

strašno natečena i krvava lica, očito razbijene lubanje. Pred njim na stolu
ležala je krvava palica za golf. Bi li to mogao biti Andrew Rusk?

- Jebote, što se ovdje dogodilo? — pitao je jedan agent pokazujući

kapljice krvi na stropu.
- Hoćeš reći, kako se to dogodilo - ispravi ga Kaiser. - Nisu li naši
agenti cijelu noć nadzirali kuću?

—Jesu, gospodine. Njih šestero. Ja sam također bio tu.

- Nisi ništa čuo?

— Ne, gospodine.

—Jesi li ga ti ubio? — pitao je Kaiser mrtvo-hladnim glasom.

— Ne, gospodine.

Kaiser se pomakne iza stola, gurne ruku u mrtvačev stražnji džep i

polako izvadi novčanik. Vozačka dozvola u novčaniku potvrdila je da je
krvava masa na stolcu Andrew Rusk.

K vragu, pomisli Kaiser. Ovo će biti prava noćna mora. Svi će tvrditi da su oni
odgovorni, zbog teritorija nastat će sukob unutar Ureda...

Trgnuo se na zvuk svog mobitela. Očekivao je zapovjednika Tylera, ali na

zaslonu je pisalo ALEX MORSE. Htio je zanemariti poziv, ali onda se
podsjeti da je ovo Morseičin slučaj. Bio je od početka.

—Jutro, Alex.

- Zdravo, Johne. Will Kilmer rekao mije da u Ruskovoj kući možda

nešto nije u redu.
Kaiser uzdahne. - Može se tako reći. Rusk je mrtav i s njim jedna žena.
Pretpostavljam da je to njegova supruga.

— Mrtav? Isuse, dolazim onamo.

488

Kaiser je po njezinu glasu shvatio da je uzbuđena. — To ti nije pametno.

Uskoro će ovdje sve vrvjeti od agenata i policajaca. Sigurno će i Webb
Tyler doći ovamo. Ne smiješ doći ni blizu njegovu slučaju, što se toga tiče,
ni bilo kojem drugom slučaju.

— Dakle... sada bar znamo da sam imala pravo. Rusk je do grla bio u
ovome.

—Još ništa ne znamo u tom smislu. Znamo samo da je netko tko ti je bio
jako mrzak, netko bi čak mogao reći da si ga proganjala, mrtav. Zato
mislim da je najpametnije da ostaneš po strani, a da te ja poslije izvijestim
o svemu.

Nastade dugotrajna šutnja.

— Slažeš li se?

—Johne, već tjednima vodim istragu o Andrewu Rusku, dok su svi ostali
samo sjedili i govorili mi da sam luda. Bila sam u toj kući. Možda vidim
nešto što tvoji ljudi ne bi vidjeli da gledaju deset godina!

Kaisera oblije hladan znoj. — Bila si u Ruskovoj kući?

Alex je zašutjela, očito svjesna da ju je njen žar doveo u opasne vode.

— Ostani gdje jesi, Alex. To je naredba.

— Čujem te. Prokletstvo!

— Nazvat ću te čim nešto saznam.

— I bolje ti je.

Kaiser prekine.

Jedan sat poslije, Alex se unajmljenom corollom dovezla među

mnogobrojna policijska vozila parkirana ispred Ruskove kuće. Znala je
da će se Kaiser ljutiti, ali nakon šest tjedana krvi, znoja i suza, nije mogla
besposleno sjediti dok drugi mašu dirigentskom palicom i idu naprijed.
Osim toga, mudrovala je, Kaiser mi ne može naređivati ako više nisam
agentica FBI-ja. Ionako je samo nekoliko platnih razreda iznad mene, a
zapovjednik Tyler neće doći ovamo... ni u ludilu. On voli klimatizirani
ured u središtu grada.

Alex je krenula službenim korakom i prošla pokraj kordona še- rifovih

pomoćnika. Neki agenti FBI-ja pogledali su je, ali nisu joj se obratili. Za
manje od minute došla je do radne sobe u kojoj su ostaci Andrewa Ruska
još bili privezani za stolac. Iza njega čučala su dva muškarca od kojih
Alex prepozna Johna Kaisera. Iza njih izbijala je neobična mutna svjetlost.
Tada prepozna zvuk let-lam- pe. Otprilike nakon minute, začula je
slavodobitni povik, a onda se Kaiser dignuo i okrenuo.

— Sveca mu — kazao je istinski ljutit. - Zar ti nikada ne slušaš?

— Ovo je moj slučaj — rekla je svadljivo.

- Ti nemaš nikakav slučaj! Je li ti jasno?

Alex je šutjela. 490

- Očito nije. Imam sreću što sam i ja tu. Rekao sam šerifu da bi u kući
moglo biti biološkog oružja i daje moramo pretražiti prije nego što počnu
uobičajenu istragu o ubojstvu. Webb Tyler će me ubiti, a možda i ostanem
bez posla.

- Što je tamo otraga? — pitala je. — Sef?

Kaiser nevoljko kimne.

- Što je u njemu?

-Još malo pa ćemo saznati.

Čovjek s let-lampom konačno je otvorio vrata. Odmaknuo se kako bi

Kaiser ispitao unutrašnjost.

- Nisi prije bila u tom sefu, je li? — pitao je Alex.

- Nisam. - Ne da nisam pokušala. — Što vidiš?

- Ostani ondje, Alex. Ozbiljno mislim. Danas si OJP.

Običan jebeni promatrač. — Odavde ništa ne mogu promatrati.

- Baci pogled na blok s bilješkama na pisaćem stolu.

Učinila je to. Radilo se o standardnom žutom bloku na kojem

su olovkom, kako se činilo, muškim rukopisom bile načrčkane uglavnom

brojke. — Što je to? — pitala je. — Izgledaju mi kao GPS koordinate.

- Mislim da jesu, te vrijeme i datum.

Ponovno je pročitala brojke. — Isuse, to je danas.

- Da. Dva poslijepodne. Mislim da je tvoj prijatelj odvjetnik

namjeravao zbrisati iz grada.

- Gdje su te koordinate?

- Još nisam siguran. Hank Kelly misli da su na obali zaljeva, ako nisu u
samom Meksičkom zaljevu. GPS mu je hobi. Smišlja igrice s postavljenim
zagonetkama. U slobodno vrijeme, naravno. Kakav svijet!

- Ovdje je jedno ime. Jesi li ga vidio?

- Meni izgleda kao Alejo Padilla - reče Kaiser vireći i dalje u sef.

- Meni također.
- Zvuči kubanski.

- Aha, a ovo što je napisano ispod?

- CPT? Moglo bi značiti kapetan. 492

- Misliš da je Rusk namjeravao poći južno od granice? - pita- la je Alex.

- Mislim.

- Čamcem?

- Moguće. Možda i hidroavionom.

- Zašto bi iz zemlje bježao čamcem?

- To je najbolji način želiš li nešto prokrijumčariti. Recimo, veliku

količinu gotovine. - Kaiser se premjesti, pri čemu mu za- škripaše koljena,
i spusti neke papire na pod.

- Nešto korisno? — pitala je Alex.

- Bi li rekla da su dvije kostarikanske putovnice korisne?

- Isuse Bože!

—Još ne vrijede, ali izgledaju mi ispravne.

- Kostarika - rekla je zamišljeno. — S njima sada imamo sporazum o
izručenju.

- Da, ali putovnice nisu na Ruskovo ime.

- Da, ali jesu li u njima slike Ruskovih?

—Jesu. Pogledaj.

Pošla je naprijed i nagnula se preko njegova ramena. Kaiser je imao

pravo. Uzela je jednu putovnicu i usporedila sliku nasmiješenog
Andrewa Ruska s okrvavljenim tijelom na stolcu s njene lijeve strane.
Bože, umro je na strašan način. Ponovno je pogledala Kaisera koji je
pregledavao uobičajene financijske dokumente jedne imućne obitelji.
Police osiguranja, oporuke, darovnice, dokumente socijalnog osiguranja...

- Što još imaš?

- Meni izgleda kao čamac - rekao je Kaiser držeći fotografiju.

Alex pogleda sliku veličine osam na deset centimetara. — To nije čamac,

to je jahta. U tome možeš jedriti oko svijeta.

—Je li Rusk jedrio?

- Rusk je radio sve. Bavio se svim hobijima kojima se bave bogati i

besramni ljudi.
—Je li ovaj čamac iz mjesne marine?

- Nikada ga prije nisam vidjela. On ima gliser, ali obično stoji na

prikolici iza njegove kuće.

494

Kaiser digne pogled s papira. - Sada vani nema glisera.

Alex spusti pogled na blok na kojem su bile načrčkane koordinate. - Što

ako se namjeravao sastati s nekim na moru? Gliserom prijeći granicu od
pedeset kilometara, ukrcati se na jahtu i isploviti prema Kostariki?

Kaiser se zagledao u papir u svojoj ruci. Tada tiho i otegnuto zazviždi.

- Što je? - pitala je osjetivši uzbuđenje.

- Ovaj komad papira jamči siguran prolazak kroz kubanske te-

ritorijalne vode i osigurava uplovljenje u havansku marinu.

- Molim?

- Potpisao ga je sam Castro.

- Isključeno.

Kaiser je stao i okrenuo dokument prema svjetlu. — Ne Fidel. Njegov

brat, Raul. Ministar obrane. Dokument nije izdan na Ru- skovo ime nego
na ime Eldona Tarvera, liječnika.
Alex je uzela dokument i pročitala ga od riječi do riječi, a sa svakom riječi
bilo joj je brže tuklo. — Ovo je preslika.

- Ovo je - kaza Kaiser - nepobitan dokaz da su Andrew Rusk i Eldon

Tarver radili zajedno.

Alex s naporom proguta slinu i vrati papir Kaiseru. Sada kada je napokon
našla ono što se toliko trudila naći, osjećala se nekako prazno. Tada shvati
zašto. Ona je zapravo radila na tome da dokaže kako je Bili Fennell ubio
njenu sestru. Dok ne pronađe dokaz koji će to potvrditi, ne može izbaviti
Jamieja od njegova oca, na što ju je Grace obvezala.

- Zašto bi Raul Castro Tarveru dao dozvolu za useljenje na Kubu? -

pitala je.

Kaiser je pogleda kao da je glupa. — Program istraživanja raka i virusa.

Virusno biološko oružje. Kladim se da je kubanska obavještajna služba u
nekom trenutku stupila u vezu s Tarverom nakon što je ukinut PIRV i
ponudila mu novac da dođe raditi za njih. Pristupili su mnogobrojnim
znanstvenicima koji su radili na osjetljivim istraživanjima. Tarver je
sigurno smatrao da bi Kuba mogla biti dobro mjesto gdje bi se pritajio, a
onda pod drugim imenom prebacio u Kostariku.

—Je li imao pravo?

-Je, osim što nije mogao predvidjeti kada će se dogoditi političke

promjene na Kubi.

- Rusk se sigurno jako uzdao u Tarvera.

— Pogreška, rekao bih. - Kaiser mahne glavom prema Rusko- vu tijelu.

— Što misliš, što se ovdje dogodilo? — pitala je Alex. — Misliš li da je

ovo napravio Tarver?

496

— Vjerojatno je on. Ovo je prizor mučenja. Smjestio ih je u središnji dio

kuće. Bez prozora, s višestrukim zidovima da se priguši zvuk. Ovdje je
sigurno bilo strašno.

— Što je ubilo njegovu ženu?

- Liječnik koji ju je pregledao kaže šok.

— Od prostrijelne rane?

Kaiser odmahne glavom. — Od zmijskog ugriza.

- Molim?

— Što kažeš na to? Ima dva ugriza. Jedan na podlaktici, a drugi na

prsima, odmah iznad srca.

- Bože moj. — Alex zadrhti pomislivši što se sve događalo na mjestu

gdje sada stoji.

- Tehničar zadužen za dokaze na onoj polici za knjige našao je dvije

ljuske - dodao je Kaiser. — Rekao je da sigurno pripadaju gmazu. Nisu
riblje.
- U čemu je razlika?

— Zmijske ljuske zapravo su zmijska koža. Suhe su i imaju svoju boju.

Riblje ljuske drže se za kožu. Prozirne su i bezbojne.

- Znao si to? - pitala je Alex, zadivljena.

Kaiser se naceri. — Ma, vraga.

— Što misliš, što je Tarver tražio? Hoću reći, nije niti taknuo sef, zar ne?

- Možda je. Mogao je uzeti neke stvari, ali druge je ostavio. Međutim,
dobro je skriven iza oplate ispod polica za knjige. Možda nije znao daje
tu.

Alex se osvrne po sobi. - Onaj blok našao si na pisaćem stolu? Onaj s

napisanim koordinatama?

— Ne. Nađen je u kuhinji navrh hladnjaka. Ispod pladnja za

posluživanje. Kelly je također našao rupu otraga u dvorištu. Čini se da je
nešto nedavno iskopano. Rupa je duboka pola metra, na mjestu gdje je
zemlja dosta rahla. Široka je dvadeset pet centimetara, pravokutna.

— Gotovina? — nagađala je.

Kaiser je sumnjao u to. — Nije sigurno zakopavapati novac.

Pretpostavljam da se radi o nečem trajnijem. Možda zlatu. Ili bakterijama.
— Ili o nečemu što ne možemo niti naslutiti.

Kimnuo je, jako zabrinuta pogleda. — U Tarverovoj kući također je

nađena rupa. Sinoć.

498

— Stvarno? Gdje?

— U podu šupe naslonjene na kuću. Na tankom aluminijskom podu

izrezan je pravokutnik. Tarverova rupa dvostruko je veća od Ruskove.
Svježe iskopana zemlja, kao i ovdje.

— Tipovi su izvadili lovinu.

— Gospodine? — kazao je tehničar koji je pod snažnom svjetiljkom

pregledavao prostoriju.

-Da?

— Našao sam nešto ovdje na podu. Čini se da je žrtva nogom pokušala

nešto napisati. Ovdje, u krvi.

-Što?

Muškarac se nagnuo bliže podu. - Izgleda kao... »A's broj dvadeset tri«.
Mislim, brojka, ne riječ broj.

— Kao Oaklands A's? - pitao je Kaiser.

— Valjda. Je li tip bio s područja zaljeva?

— Ne - rekla je Alex kopajući po sjećanju.

— Svakako to slikaj - kaza Kaiser.

Uzeo je Alex za ruku i izveo je iz radne sobe.

— Mogu li vidjeti Lisino tijelo? — pitala je dok su išli prema ulaznim

vratima.

— Upravo je iznose. Nemaš što vidjeti. Mislim daje ona samo usputna
žrtva. Šteta što nije uspjela doći do bolnice.

— Zašto jednostavno nije nazvala 911?

— Telefon nije radio. Netko je vani prerezao žice.

— Pokraj tvojih agenata koji su nadzirali kuću?

Kaiser kimne, a onda pred ulaznim vratima stane. — Tip se provukao

pokraj šest agenata FBI-ja. Nisu nekakvi stručnjaci za divljinu, ali nisu
glupi. Imaju oči i uši. Mađutim, Tarver je pokraj njih prošao kao duh.
Unutra i van bez buke, a u međuvremenu je mučio dvoje judi.

— Uz to, ima pedeset devet godina — doda Alex.

— Opasan protivnik, nema sumnje. Međutim, sve mi se čini da mu
možda pomažu profesionalci.

— Kubanci?

500

— Tko zna. Alex, ovaj slučaj upravo je postao stvar nacionalne

sigurnosti. Ako CIA sazna za Castrov dokument, htjet će nam preoteti
ovaj slučaj.

— Moraš li izvijestiti o tome?

— Trebao bih. Sveca mu, Tyler će im ga dati na srebrnom pladnju.

Alex ljutito opsuje. - Možda bi to mogao proslijediti novom direktoru.

Roberts mi se čini pošten tip. Možda on ima muda.

Kaiser nije davao previše nade u to. Primio je Alex za ramena i čvrsto se
zagledao u njene oči. - Slušaj me. Moraš ostati izvan svega ovoga. Barem
dok ne smislimo kako ćemo postupiti. Govorim ti da nema prostora za
vrludanje. Je li ti to jasno?

Prešutjela je neiskrene odgovore koji su joj padali na pamet. — Što je s

onim GPS koordinatama? Što ako se radi o mjestu sastanka? Za Boga
miloga, sam Tarver mogao bi biti ondje.

— Da je tako, misliš li da bi ih Tarver ostavio ovdje?

— Istina. Rekao si da je blok pronađen skriven navrh hladnjaka u

kuhinji, točno?
— Točno, koordinate bi mogle biti izvorne. — Kaiser ju je preklinjao
pogledom. - Razgovarat ću s direktorom o tebi, Alex. Objasnit ću mu da si
ti ta koja je prva otkrila sve te veze. Međutim, ako ću se zauzeti za tebe,
dok to radim, moraš biti čista. Sazna li Webb Tyler da si bila ovdje... neću
uopće razmišljati o tome. Ti se vraćaš u bolnicu.

Otvorio je vrata i izveo je van.

Alex je prva ugledala pomoćnika zamjenika ravnatelja Marka Dodsona

kako se stubama uspinje na trijem. Dodson ju je pogledao, a onda prebaci
pogled na Kaisera.

— Agente Kaisere, što ova žena radi ovdje?

—Ja sam agenticu Morse pozvao na mjesto događaja, gospodine.

— Ona više nije agentica Morse. Molim da to u svom razgovoru uzmete

u obzir.

— Upozorio me je da se ne miješam — brzo je rekla Alex. — Nisam ga

poslušala i došla sam ovamo na svoju ruku. Mislila sam da imam
određena saznanja koja bi agentu Kaiseru pomogla da shvati što se
dogodilo.

Na Dodsonovu licu pojavi se zadovoljan izraz. — Kladim se da imate.

— Što hoćete time reći?

— Hoću reći kako mislim da ste sinoć bili ovdje.

Zinula je. - Jeste li poludjeli? Bila sam...

— Poričete li da ste ikada bili u ovoj kući?

Htjela je zanijekati, ali točno, bila je već ovdje, a za to je irísala jako dobre 502

razloge.

Dodsonove oči sjajile su likujući.

— Što radite ovdje, gospodine? — pitao je Kaiser.

— Sinoć me Webb Tyler obavijestio da na njegovu području djelovanja

poduzimate neke neovlaštene mjere. Dobro da je to učinio, jer ste Ured
duboko uvukli u slučaj koji pripada tijelima Mis- sissippija. Na što ste
mislili, agente Kaisere?

— Gospodine, imao sam razlog vjerovati da je sastavni dio ovog slučaja

smrtonosno biološko oružje, zbog čega su se odmah trebala umiješati
savezna tijela.

Dodson je ostao zatečen. - Biloško oružje?

— Da, gospodine. Jučer smo otkrili tajni laboratorij s primatima čiji je

vlasnik neki Noel D. Traver, što je vjerojatno drugo ime doktora Eldona
Tarvera. Pod krinkom uzgajivačnice pasa, dr. Tarver je, čini se, na
primatima provodio složene genetičke pokuse, možda čak i na ljudima.

Dodson odjednom više nije bio tako siguran u svoj položaj. - Znam za
jučerašnji požar. — Imate li dokaz da su obavljani takvi pokusi?
 - Uhvatili smo nekoliko odbjeglih životinja. Čekao sam dopuštenje za
nastavak jer treba provesti složena laboratorijska ispitivanja.

Dodson obliže usne. — Razmislit ću o tome. Međutim, tražim da se

gospođica Morse zadrži u područnom uredu radi ispitivanja.

Kaiser se ukoči. — Na temelju čega, gospodine?

- Prije smrti, gospodin Rusk uputio je Uredu mnogobrojne pritužbe

da ga gospođica Morse proganja. Znamo da je krivila Ruska za smrt svoje
sestre. Htio bih točno ustanoviti je li gospođica Morse sinoć uzela zakon u
svoje ruke.

Kaiser korakne prema Dodsonu. - Službeni podaci o agentici Morse...

- Govore da pod stresom ne može kontrolirati svoje osjećaje - završio je

Dodson. — Nemojte prijeći granicu, agente Kaisere. Ne želite valjda
odbaciti svoju karijeru kako biste spasili njenu. To je izgubljen slučaj.

Kaiser je problijedio. - Gospodine, slučajno znam da njen slučaj nije još

konačno riješen, a...

Dodson pred Kaiserovo lice stavi komad papira. — Ovo je razgovor s

izvjesnim Nevilleom Byrdom iz Cantona u Mississippi- ju. Byrd je u
jednom hotelu u središtu grada uhvaćen s laserskom i optičkom
opremom za nadziranje. Nadzirao je ured Andrewa Ruska. Kada su ga
pitali tko ga je unajmio, Byrd je odgovorio da ga je unajmila Alexandra
Morse i to za dvostruko veću naknadu od uobičajene.
 Alex nije mogla vjerovati.

Kaiser se okrenuo i pogledao je. Vidjevši nevjericu i bol u njegovim

očima, ona odmahne glavom poričući to. Kaiser se osvrne po publici,
agentima s terena, koji su željno čekali rasplet ove bitke.
504

- Gospodine, htio bih da se unese u izvještaj da je agentica Morse prva

otkrila vezu između Andrewa Ruska i Eldona Tar- vera. Prije šest tjedana,
posumnjala je da među njima postoji tajni zločinački dogovor i nad njima
počela istragu bez obzira na snažan otpor zapovjednika područnog ureda
u Jacksonu i Vas.

Dodson se posprdno smijao. — Upravo ste objasnili što je to neposluh.

Na završnom saslušanju možete svjedočiti protiv Morseove.

- Ne mislim tako - rekao je Kaiser tako odlučnim glasom da se na

Dodsonovu licu pojavi tračak straha. — Ne vjerujem da će biti takvog
saslušanja. - Dignuo je plastičnu vrećicu s dokaznim materijalom koju je
držao uz desnu nogu. — Volio bih da pogledate ovaj dokaz, gospodine.

Dodson ga oprezno pogleda. — Što je to?

—Jedan dokument. On govori sve.

Zamjenik pomoćnika ravnatelja uzme plastičnu vrećicu i zabaci glavu

kako bi ga pročitao kroz donji dio svojih bifokalnih naočala. Sumnjičav
izraz njegova lica nije se promijenio sve dok nije došao do kraja
dokumenta. Tada je otvorio usta kao riba koja hvata zrak.
 -Vidjeli ste potpis, gospodine? - pitao je Kaiser.

Dodsonovo lice objesilo se od užasa, užasa činovnika koji je shvatio da

je igrao na krivu kartu. - Gdje je to nađeno? — pitao je jedva čujnim
glasom.

— U žrtvinu sefu. Ovaj dokument nepobitan je dokaz zločinačke veze

između Ruska i Tarvera, a mogao bi biti i dokaz Špijunaže na štetu
Sjedinjenih Država.

—Više ni riječi — kazao je Dodson trepćući očima. — Agente Kaisere,

pridružite mi se u mom autu.

Kaiser pogleda Alex, a zatim pođe za Dodsonom prema tamnome

fordu na prilaznom putu. Alex je stajala na trijemu, pokušavajući sakriti
veselje što je tako srezao Dodsona, i to pred svima. Međutim, doista ju je
razgalilo to što je Kaiser stao u njenu obranu iako je time doveo u
opasnost svoj posao. Gledala je prema Fordu, ali njegovi prozori bili su
tako tamni da nije vidjela što se unutra zbiva.

Prošle su dvije minute prije nego što su Kaiser i Dodson izašli. Dodson
je bio crven u licu, a Kaiser je izgledao smiren i pribran. Pozove Alex da
mu se pridruži. Dok je hodala, opazila je poglede ohrabrenja troje
FBI-jevih agenata, od kojih dviju žena. Kada je prošla pokraj Dodsona,
zamjenik pomoćnika ravnatelja nije ju niti pogledao. Kaiser ju je primio
za ruku i odveo do terenca u kojem se dovezao ovamo.

— Što je s mojim autom? - tiho je pitala.

— Spusti ključeve na pod. Molit ću jednog od mojih ljudi da ih donese.

— Molim?

— Spusti ih.

Alex spusti ključeve na borove iglice i pusti da je smjesti na stražnje 506

sjedalo terenca. Smjestila se na meku kožu dok je Kaiser sjeo za upravljač.

— Što se dogodilo u autu? - pitala je.

— Ništa još nije odlučeno. Imaš prokletu sreću što je taj komad papira
bio u Ruskovu sefu.

— Ti ne? Usput, hvala.

Kaiser teško uzdahne, a onda se počne smijati. — Takvu zadovoljštinu

čovjek ne dobije često u životu.

—Jesi li rekao Dodsonu za GPS koordinate?

— Morao sam. Sada više ništa ne smijemo zadržati za sebe. Sve će biti
proslijeđeno gore ravnatelju Robertsu. Samo smo dobili bitku, ne i rat.

— Svejedno, osjećaj je dobar.

Kaiser upali motor, ode unatrag, stane i pričeka da pokraj dugačkog reda
policijskih automobila prođe mrtvačko vozilo.
— Kamo sada idemo? - upita Alex.

— Ti se vraćaš u bolnicu. Nemoj niti pomišljati proturječiti mi. Čim

dobijem opis Ruskova glisera, diljem države objavit ću potjernicu za njim.
Onda idem posjetiti toga tipa Nevilla Byrda, onoga koji tvrdi da si ga ti
unajmila da nadzire Ruska. — Kaiser je iskosa pogleda. - Nisi to učinila, je
li tako?

— Nikada nisam čula za toga tipa. Kunem ti se Bogom.

Kaiser kimne. - Nadam se da ga je Tarver unajmio, kako bi se osigurao da

ga suradnik neće prevariti, razumiješ?

— Potpuno.

Dok se mrtvačko vozilo približavala, Alex nešto sine. — Jesi li Dodsonu

rekao za ono što je pisalo na podu? A's i broj dvadeset tri?

Kaiser je šutio.

Alex suspregne oduševljenje. — Mislila sam da više ništa nećeš zadržati

za sebe.

—Jebeš umišljenoga maloga gada.

— Amen.
Mladi agent FBI-ja pokuca na Kaiserov prozor. Kaiser spusti staklo. - Što
je?

— Poslali su me po Vas, gospodine. Mislim, pomoćnik ravnatelja. Našli

su nešto u garaži.
508

- Što?

— Ne znam, ali prilično su se izbezumili.

Kaiser stavi terenca u 1er i izađe. — Ostani ovdje, Alex.

Kada je Kaiser otrčao iza kuće, ona šakom udari po upravljačkoj ploči.
Potom izbroji do pet, izađe i otrči za njim.
 51. POGLAVLJE

Alex je stajala ispred Chrisove sobe brišući oči papirnatim rupčićem koji
joj je dala medicinska sestra. Pet minuta pokušavala je skupiti snagu kako
bi ušla i Chrisu rekla da mu je žena mrtva, ali to joj zbog nečega nije 509

uspijevalo. Koja nevjerojatna ironija. U život Chrisa Sheparda upala je

zato što je bila uvjerena da ga njegova žena hoće ubiti. Sada je ona ležala
na stolu, a patolog joj je na tijelu radio rez u obliku slova Y.

Kada se Alex iza Johna Kaisera uvukla u garažu, nije niti pomišljala da
će ondje pronaći tijelo. Možda smrtonosne biološke pripravke, ili vreće
zlatnika, sve, samo ne Thoru Shepard. Žena koju je Alex uvijek viđala
samo u najskupljoj odjeći bila je zamotana u bojom poprskani najlon i
gurnuta u prtljažnik automobila. Barem je to porsche, pomislila je u tom
trenutku Alex.

Međutim, stanje u kojem je bilo Thorino tijelo iz Alexine glave otjera

čak i crni humor. Thorina svilena plava kosa bila je slijepljena, kako se
činilo, litrama krvi, hvala Bogu, jer je barem pokrila smrskanu lubanju, a
nekoć besprijekorna koža izgledala je kao si- vo-bijeli trbuh žabe. Kadaje
Kaiser ugledao Alex iza sebe, dignuo je slijepljenu kosu i zatražio od nje
da identificira tijelo. Thorine oči bile su otvorene. Te prekrasne plave oči
boje mora, koje je Alex pamtila sa slika u Chrisovoj kući, bile su ugasle,
kakve Alex nikada nije vidjela, tupe, mutne, već upale špekule.

-Mogu li Vam pomoći, gospođo? - pitala je sestra u prolazu.

- Ne, hvala. — Alex gurne rupčić u džep i uđe u Chrisovu sobu. Kada
gaje vidjela kako se trese na krevetu, rekla je samoj sebi da ovo nije pravi
trenutak da mu kaže za Thoru. Koja korist od toga? To će zasigurno
smanjiti mogućnost dobivanja bitke protiv ove nepoznate bolesti. Dr.
Clark upozorio ju je da Chris vjerojatno jako pati. Na prijedlog doktora
Petera Connollyja, Clark mu je dao još jedan lijek protiv virusa, lijek koji
je još bio na ispitivanju, na što je Chris odgovorio još jačom groznicom.

— Alex? — šapnuo je. — Dođi bliže. Mislim da ovo nije zarazno.

Došla je do kreveta, primila njegove drhtave ruke i poljubila ga u obraz. -

Znam.

Odgovorio je slabašnim osmijehom. — Poljubac suosjećanja?

— Možda.

Izvukao je ruke i zagrlio tijelo za vrijeme osobito jakog napadaja groznice.

— Oprosti.

— Ne moraš sada govoriti.

Cvokotao je zubima, a onda joj ponovno da ruke.

Htjela ga je raspoložiti, ali nije znala kako. — Znači, Ben je u kući doktora
Cagea?

— Da. Tomova supruga je divna, ali Ben je stvarno prestrašen. Žao mije
što nisam u boljem stanju pa da može biti tu.

— Što je s odlukom da odeš na kemoterapiju? Još nisi primio ni jedan

lijek za kemoterapiju?
— Nisam. Nakon što sam saznao za Projekt istraživanja raka i virusa, te
Tarverov laboratorij s primatima, uvjereniji sam nego ikada da mi je
ubrizgao nekakav retrovirus. Ni jedan virus ne može uzrokovati rak u
nekoliko dana, dakle, sada ih treba napadati lijekovima protiv virusa. -
Chris se teškom mukom premjesti na krevetu. - Ne želim se izložiti
opasnosti da dobijem leukemiju ili lim- fom tako što ću uzimati
melphalan112 ili nešto što je isto tako opasno.

Alex mu stisne ruke. — Mislim da ti samo ne želiš izgubiti kosu.

Sklopio je oči, a na usnama mu je titrao osmijeh.

-Jesmo li prijatelji, Chrise? - tiho je pitala.

Otvorio je oči, ispitujući je bez riječi. — Naravno da jesmo. Dugujem ti

svoj život. Mislim, ako ovo preživim.

— Moram ti još nešto reći za Thoru.

— O, Bože — rekao je umorno. - Što je napravila? - U pogledu mu

bljesne iznenadni strah. — Nije odvela Bena, je li?

Alex odmahne glavom. — Nije. - I nikada neće. — Chris, Thora je mrtva.

Gledao ju je s jastuka ne promijenivši izraz lica. Pogled mu se činio isti, ali

znala je da se u njemu kida ona tanka spona koja ga je dijelila od istine.
Nakon što joj je nekoliko trenutaka proučavao lice, shvatio je da je rekla
istinu. - Kako? — šapnuo je.

112 Kemoterapijski lijek

- Netko ju je ubio. Još nismo sigurni tko. Vjerojatno Rusk ili Tarver.

Chris žmirne. — Ubio, kako?

- Pretučena je na smrt tupim predmetom. Vjerojatno čekićem.

Alex ugleda očaj u njegovim očima. Potom se okrenuo prema zidu.

- Nisam ti htjela reći — reče bespomoćno — ali još mi se činila strasnija

pomisao da ti to kaže netko drugi.

Zatiljak mu se tresao kao da ne želi prihvatiti tu vijest. Međutim, znala je

da joj vjeruje. - Gdje je sada Thora? - pitao je.

- Na obdukciji.

Čula je težak uzdah. Chris je predobro znao što to znači u medicinskom

smislu.

- Ben ne zna, zar ne?

- Ne, ne.

- Može li čuti na televiziji ili takvo što?

-Ne.
- Moram ga vidjeti.

Alex se već pobrinula za to. — Stiže. — Pogleda na sat. — Zapravo,

trebao bi stići svaki trenutak. Nazvala sam Toma Cagea čim smo... čim
sam saznala. Tom je otišao po Bena u školu i obećao je da će doći ovamo
što je moguće prije.

Chris duboko udahne. — Hvala ti na tome. Tom se svaki dan suočava sa

smrću. Znat će izaći na kraj s Benom.

- Pogledaj me, Chrise.

Nakon gotovo cijele minute, okrenuo se i pogledao je crvenim očima.

Htjela je nešto reći kada on kaza: — Pomogni mi da se dignem.

- Molim? Ne bi smio...

- Daj. — Oslonivši se na njene ruke, uspio se dignuti u sjedeći položaj.

Još se tresao i teško disao, ali pogled mu je bio odlučan. — Sada možeš ići.

— Dobro mi je ovdje.

Chris skupi oči. — Dobro? Zašto nisi vani i ne pokušavaš naći Tarvera?

— Ne daju mi. Pretvorili su me u usranoga pasivnog promatrača.

— Pa? Prije nikada nisi čekala dopuštenje. Jedini je način da spasiš

Jamieja, i mene, uhvatiti Tarvera. Jedino on sada može optužiti tvog
šurjaka. Jedino on može liječnicima reći što mi je dao. Bez toga, neće biti
važno što imam Bena. Umrijet ću prije nego što preraste Malu ligu.

Alex je zaprepastio bijes u Chrisovu glasu i pogledu. Pokušala je smisliti

nekakav umirujući odgovor kada joj u džepu zatitra mobitel. Bio je to
Kaiser. Pritisne tipku i stavi mobitel na uho.

— Reci mi nešto dobro, Johne. .

— Riješi ovu zagonetku pa ću ti reći najbolju vijest koju si ikada čula.

— O čemu govoriš?

— Sjedim s tvojim navodnim prijateljem Nevillom Byrdom. Promijenio

je svoju izjavu o tebi i priznao da ga je unajmio Eldon Tarver.

Alex s olakšanjem sklopi oči. — Kako ti je to uspjelo?

Dok je Kaiser odgovarao, Alex uključi zvučnik na mobitelu da i Chris

može slušati.

— Kada su gospodin Byrd i njegov odvjetnik čuli riječi čin domoljublja,

postali su veoma razgovorljivi — rekao je Kaiser. — Tarver, međutim,
Byrda nije unajmio samo za prisluškivanje Ruska. Rusk je ustanovio
digitalni mehanizam koji bi Tarvera, u slučaju da ga ubije, uništio.
Osiguranje, shvaćaš? Byrd je bio unajmljen da otkrije taj mehanizam.

—Je li uspio? — pitala je Alex.

—Je. Rusk se koristio nizozemskom internetskom uslugom pod nazivom
EX NIHILO. Svaki dan morao se prijaviti i unijeti niz lozinki kako bi
potvrdio da je živ. Da nije, digitalni popis svih zločina koje su Rusk i
Tarver počinili, bio bi poslan Uredu i državnoj policiji Mississippi a.

— Isuse Bože. Reci mi da imaš taj dokument, Johne.

— Gledam u njega, ali ne mogu ga otvoriti. - Zašto ne?

—Nemam završnu lozinku. Rusk ga nikada nije otvorio dok ga je

Byrd promatrao. Neville je ukrao dovoljno lozinki da se Tarver prijavi i
pretvara daje Rusk, ali ne i da otvori i izbriše dokument s priznanjem.
Neville od sinoć pokušava razbiti lozinku, ali mu ne uspijeva.

Chris je netremice zurio u mobitel.

— Imaš li ikakvu predodžbu što bi to moglo biti? - pitala je Alex.

—Ja mislim — rekao je Kaiser - da je Ruskova zadnja suvisla

misao, nakon što ga je Tarver nekoliko puta palicom opalio po glavi, bila
da se gadu, ako je moguće, osveti. Nije mogao upotrijebiti telefon, ali
mogao je toliko pomaknuti nogu da u krvi na podu nešto napiše.

— A's broj dvadeset tri! - viknula je Alex.

— Točno.
 — Međutim, Neville i ja proguglali smo cijeli popis igrača Oakland
A'sa u sto šest godina. Pokušali smo s imenom svakog igrača koji je nosio
broj dvadeset tri, ali ni jedan spoj imena, datuma rođenja, broja osvojenih
bodova, ni bilo čega drugog nije lozinka.

Alex je grozničavo razmišljala. — Ti nagađaš da se radi o bej- zbolskoj

momčadi. Zaboravi na to i kreni od ništice. A's broj... Što bi to još moglo
značiti?

— Pretraživanje je izbacilo samo natuknice vezane za bejzbol. Malo

prije nazvao sam Nacionalnu sigurnosnu agenciju u Washi- ngtonu.
Stavili su to u obradu na superračunalu.

—Nemoguće da je tako teško - rekla je Alex. — Radi se o nečemu što je

Rusk mislio da ćemo lako odgonetnuti. Koje su mu bile druge lozinke?

—Jedna je bila pi na devet decimala.

— Pi — ponovi Alex.

— Dvije su bile imena iz klasične književnosti. Jedna je bila brzina

svjetlosti.

Neobično hladnim glasom, Chris reče: - Kako je napisao »milja na

sekundu na kvadrat«?

— Tko to govori? — upita Kaiser.

— Chris — odvrati Alex. - Možeš li odgovoriti na njegovo pitanje?

— Pričekaj.

Alex spusti pogled. Chris ju je držao za lakat. — Jedini A's broj koji znam
je Avogadrov broj — rekao je.

— Što je to?

— Konstanta u kemiji. Ima veze s molarnom masom. Mora ga znati

svaki učenik srednje kemijske škole.

— Što je to bilo? — pitao je Kaiser.

— Chris ima lozinku. Pokušaj s njom. Čekaj. — Pogleda Chrisa. — Koji

je to točno broj?

— Šest-zarez-nula-dva-dva puta deset na dvadeset treću.

— Na dvadeset treću? - ponovi Alex. Chris kimne.

— To je dvadeset tri? A's broj dvadeset tri.

— Kako bi sve to napisao? - upita Kaiser.

Chris pogleda u strop. - Šest zarez nula dva dva X jedan nula dva tri.

— Čuo sam ga — reče Kaiser. — Neville ga utipkava. Dok je čekala, Alex

je tutnjalo u ušima.
Alex se trgnula kada se kroz telefon začuo pobjednonosni usklik.

— To je to! — vikao je Kaiser. — Ušli smo!

Alex je tako čvrsto stezala telefon da ju je boljela ruka. - Što piše? Što je u
tome dokumentu, Johne?

— Čekaj. Moj Bože, to je priznanje, da. Ima ga stranice i stranice. Alex

uhvati Chrisa za ruku. — Vidiš li Graceino ime? Reci mi

da vidiš Graceino ime.

— Tražim... vidim imena nekolicine žrtava koje si spominjala. Alex je

drhtala cijelim tijelom. Mišići na Chrisovoj bradi nisu

prestajali raditi.

— Vidim ga — promrmlja Kaiser — Grace Fennell. Čitam ga sa stranice.

Alex osjeti kako joj se suze slijevaju niz obraze. Stezanje u grlu priječilo ju
je da nešto kaže sve dok nije uspjela progutati. — Odmah kopiraj taj
dokument, Johne.

— Neville ga je već kopirao — uvjeravao ju je. — Upravo ga ispisuje.

— Ima li što o Thori? - upita Chris. - Ili o meni?

 — Vjerojatno je to posljednje uneseno u dokument — reče Alex.

— Nije. Zadnje je unesen tip koji se zove Barnett. Naftaš. Rusk misli da
je pitanje dana kada će mu se obratiti radi rastave.

— Nastavi tražiti.

— Tražim. Čekaj... evo ga, Christopher Shepard, liječnik. Sve je tu,

Alex. Svi mogući dokazi.

Chris je držao ruku na ustima, kao da bi mogao izgubiti kontrolu nad

sobom.

— Nikada nisam vidio tako nešto - rekao je Kaiser oduševljenim

glasom. — Hoću reći, otkrio sam niz masovnih ubojstava... čudovišta,
poremećene osobe... ali ovo je nešto posebno. Čista vražja pohlepa ljudi
kojima to uopće nije trebalo.

Alex ugleda suze u Chrisovim očima.

— Slušaj ovo - rekao je Kaiser. »U studenome 1998., obratio mi se

kolega s Pravnog fakulteta, Michael Collins, krivični odvjetnik koji radi
za tvrtku Gage, Taft i LeBlanc. Collins je tražio savjet u vezi s jednim
klijentom, liječnikom po imenu Eldon Tarver. Žena dr.-a Tarvera
nedavno je umrla od raka, ali ženina obitelj misli daje ona žrtva zločina.
Bogata su obitelj, a Tarver se bojao da su se obratili policiji. Unajmio je
Collinsa jer je vjerovao da postoji opasnost da ga uhite. Začudilo me što
Collins traži moju pomoć, zato što sam ja stručnjak za rastavee, ali Collins
mi je rekao kako treba moje viđenje slučaja sa psihološke strane, a ne
pravni savjet.«
 — »Tijekom dvaju razgovora s doktorom Tarverom, shvatio sam u
čemu je Michaelova poteškoća. Njegov klijent bio je kriv. Tarver se nije
odmah izjasnio i priznao krivnju, ali meni je odmah bilo jasno. Nikada u
životu nisam upoznao tako drsku i samouvjerenu osobu, čak ni moj otac
nije takav, što puno govori. Na kraju, protiv doktora Tarvera nije
podignuta optužnica, uglavnom zato što nisu pronađeni forenzički
dokazi da je počinjeno ubojstvo, unatoč dvjema odvojenim obdukcijama,
od kojih je jednu obavio glasoviti patolog. Zapravo, druga obdukcija
uvjerila je policiju da se nije dogodilo ubojstvo, ali ja sam znao da nije
tako.«

— Želiš li da nastavim? — pitao je Kaiser.

Alex pogleda Chrisa čije oči su bile sklopljene. — Želiš li da isključim

zvučnik?

-Ne.

— Nastavi, Johne.

»Dvije godine nakon toga nisam imao veze s doktorom Tar- verom, a
onda sam ga jedan vikend sreo u lovu u lovištu Chic- kamauga. Tijekom
toga vikenda, proveo sam nasamo s njim dulje vrijeme. Postavio mi je
nekoliko bezobraznih pitanja o mojem iskustvu s rastavama. Pitanja koja
sam shvatio kao nekakav čudan uvod. Neobjašnjivo uvjeren da Tarveru
mogu vjerovati, odlučio sam otvoriti karte. Rekao sam kako sam nakon
dugogodišnjeg iskustva u svom poslu došao do zaključka da bi u
određenim slučajevima, osobito kada se radi o bogatim klijentima, od
rastave bila bolja smrt koja bi nastupila u pravo vrijeme. Dr. Tarver od-
govorio je isti tren: — Uvjeren sam da ste mislili prijevremena smrt, nije li
tako?«
 »Bio je to početak naše suradnje. Pod utjecajem umjerene količine
alkohola, dr. Tarver me uvjeravao da svakoga može ubiti bez ostavljanja
forenzičkih tragova. Rekao je da on na to gleda kao na neku vrstu
profesionalnog izazova i tvrdio je kako je svaki patolog u jednom
trenutku svog života pomislio takvo što. To je prirodno, rekao je.«

Prije nego što smo taj vikend otišli iz Chickamauge, razradili smo osnove
našeg plana. Ja sam imao bogate klijente koji su mi svaki tjedan dolazili u
ured preklinjući me da ih poštedim visokih nagodbi i osiguram im više
vremena s njihovom djecom. Mogao sam procijeniti u kojimje klijentima
dovoljno mržnje i bijesa pa će razmisliti o mogućnosti ubojstva svoga
bračnog druga. Dr. Tarver i ja imat ćemo što je moguće manje kontakata.
Nakon što od klijenta dobijem pristanak, stupit ću u vezu tako što ću na
jednu od njegovih elektroničkih adresa poslati lažan oglas. Drugi dan
ostavit ću svoj automobil u golfskom klubu Annandaleu i odigrati golf na
osamnaest rupa. Kada dođem, u automobilu će biti veliki paket. Na
odlasku, paketa neće biti. U paketu se nalazilo sve o budućoj žrtvi:
medicinska dokumentacija, dnevni raspored, ključevi automobila,
ključevi kuće, planovi za godišnji, sigurnosne šifre, lozinke za pristup
elektroničkoj pošti, sve. To je bio jedini kontakt između doktora Tarvera i
mene, a čak se ni onda nismo sastali licem u lice. Tome se nije moglo ući u
trag jer dr. Tarver nije bio član toga kluba. Imao je prijatelja koji je gotovo
svaki dan ondje igrao golf paje Tarver mogao doći kada god je htio.
Prtljažnik je otvorio ključem koji sam mu dao onaj prvi dan u
Chickamaugi. U proteklih pet godina samo sam nekoliko puta
razgovarao s dr. Tarverom i to svaki put sasvim slučajno, ali zajedno smo
ubili devetnaestero ljudi.«

— Devetnaestero - Alex je ostala bez daha. — Znala sam da ih ima još.

— Čekaj - rekao je Kaiser žurnim glasom. — Dok sam ovo čitao, Kelly
mi je predala poruku. Pomoćnik šerifa u Okrugu Forrest upravo je uočio
gliser Andrewa Ruska. Natovaren je na prikolicu koju vozi crni kamionet
marke dodge, a vozi autocestom br. 49.

Chris pogleda mobitel s nekakvom mržnjom.

—Je li vidio vozača? — pitala je Alex.

— Ćelavi muškarac sijede brade s uočljivim znamenom na lijevom

obrazu.

Alexino srce počne brže tući. — Isuse Bože, imamo ga.

— Ne, nemamo. Znamo gdje je bio prije petnaest minuta.

— Pomoćnik ga neće pokušati zaustaviti, zar ne?

— Ne. Okrug Forrest nalazi se na putu prema obali zaljeva, točno?

— Može biti. To je blizu Hattiesburga. To je obilaznica prema obali. Jesi

li saznao gdje se točno nalazi mjesto označeno onim koordinatama?

—Jesam — odgovori Kaiser. - Mjesto se nalazi baš u Meksičkom zaljevu.

Dvadeset četiri milje južno od otoka Petit Boisa.

— Izvan ovlasti Obalne straže. — Alex pogleda na sat. — Dva po-

slijepodne je za manje od dva sata.
— Bez brige. Bit ćeš ondje.

Alex je ostala bez daha. — Ozbiljno?

— Ti i ja, mala.

Imala je osjećaj kao da joj je kamen pao sa srca.

— Imam helikopter na čekanju — rekao je Kaiser dašćući kao da je

trčao. — Popni se na helidrom SMC-a. Uzet ćemo šest momaka iz
specijalne jedinice u Jacksonu i stupiti u vezu s nekim mojim ljudima iz
ureda u New Orleansu.

- Sada ću prekinuti. Da se nisi usudio otići bez mene, Johne. Makar ti

ravnatelj zaprijetio otkazom, nije me briga. Spusti taj helikopter na krov
SMC-a.

- Bit ću tamo za deset minuta. Čekaj me.

- Hajde - rekla je i prekinula.

Chris ju je gledao, tijelo mu je bilo potpuno mirno.

- Moram ići s njim, Chrise. Ne želim te ostaviti samog, ali...

- Dobro sam. Imam...

Na vratima se začuje tiho kucanje. Tada se odškrinu vrata, a glas koji Alex
nije poznavala reče: - Ej, doktore Sheparde.

- Da - rekla je i pošla prema vratima.

Otvorila su se prije nego što je stigla do njih i otkrila zgodnog muškarca u

ranim četrdesetima i dvoje djece koja su stajala pred njim, dječaka i
djevojčicu.

—Ja sam Penn Cage - predstavio se muškarac pruživši ruku. — Sin Toma
Cagea. Vi ste Alex Morse?

Kimnula je i rukovala se s njim.

- Mom ocu jutros nije bilo baš dobro - rekao je Penn - pa sam mislio da
bismo Annie i ja mogli dovesti Bena da vidi tatu. Nadam se da je to u
redu.

Alex je tek tada shvatila daje dječak u školskoj odori koji stoji pred njom
Ben Shepard. - Ma, da, baš Vam hvala. - Maknula se s puta kako bi Chris
vidio posjetitelje.

- Penne? — rekao je Chris iz kreveta. — Što...?

Cage je došao do njega i lagano se rukovao s Chrisom. — Mislio sam da bi

Benu bilo drago da ga Annie i ja dovezemo.

Alex je opazila da je Chris obrisao oči prije nego što su djeca došla tako
blizu da mu vide suze.
Annie Cage bila je čvrsta djevojčica guste kose i bistra pogleda, stara
otprilike jedanaest godina. Primila je Bena za ruku i dovela ga do kreveta
njegova oca, a na Alexino iznenađenje, on joj je to dopustio.

- Bok, stari - rekao je Chris slabim glasom.

Ben je bio crven u licu. Samo što nije počeo plakati. — Tata, jesi li
bolestan?

— Malo. Za nekoliko dana bit će mi dobro. Kako si ti?

Ben kimne. — Bojnik me je dovezao da te vidim.

— Vidim. Zdravo, Annie.

— Bok, doktore Chrise, odvrati Annie Cage.

Penn se nasmiješio, primio Annie za ramena i povukao je k sebi. —

Mislim da ćemo ostaviti vas dvoje da se malo družite.

Chris ga zahvalno pogleda.

— Trebaš li što? - pitao je Penn. - Kolu ili nešto drugo?

— Ne, hvala.

— Vidimo se skoro.
Uputivši Alex znakovit pogled, Penn izađe u hodnik, a za njim i Annie.

Chris je položio ruku na Benovo rame, onda je pogledao Alex i rekao: —

Idi, ščepaj ga! Nemoj se vraćati dok to ne obaviš. Dobro?

Potisnuvši navalu osjećaja, Alex kimne, mahne na pozdrav i izađe na

hodnik. Penn Cage čekao ju je. Bacivši pogled niz hodnik, vidjela je
njegovu kćer koja je sjedila na klupi uz prostorije za medicinske sestre.

—Je li mu jako loše? — pitao je Penn.

— Mogao bi umrijeti.

Penn ispuše zrak iz obraza. — Mogu li Vam bilo kako pomoći? Ne

govorim to tek tako. Nekoć sam u Hustonu bio javni tužitelj i poznajem
puno ljudi u saveznim pravosudnim tijelima.

Alex odjednom shvati daje Penn Cage odvjetnik koji je uništio bivšeg
direktora FBI-ja povezavši ga sa zataškavanjem jednog rasističkog
ubojstva šezdesetih godina. — Voljela bih da ste mi to ponudili prije
tjedan dana. Cageove oči plamtjele su iznenađujućom žestinom. —
Nudim sada. Recite što doktor Shepard treba, učinit ću sve što mogu da
mu to pribavim ili pomognem da to ostvari.

Alex pogleda na sat, razmišljajući o Kaiserovu helikopteru. - Dobro

poznajete Chrisa?

— Ne koliko bih volio. Međutim, otac kaže da je najbolji čovjek s kojim

je ikada radio. To nešto govori.
—Ja mislim isto — rekla je Alex iznenadivši samu sebe.

- Neću Vas zadržavati, ali zapamtite što sam Vam rekao.

- Hoću.

Alex se okrene i požuri prema dizalima. Deset koraka niz hodnik, prošla
je pokraj majčinih vrata. Margaret Morse nikada neće saznati da se njena
kći nije zaustavila pa Alex gotovo potrči. Međutim, na pola puta do
dizala, naglo stane, pohita natrag i uleti u majčinu sobu. Kao što je učinila
s Chrisom, stisne majčinu ruku i nagne se do njezina lica.

- Mama? — šapne — ja sam, Alexandra. Jamie će biti dobro. Sada

možeš otići.

Molila je Boga da ugleda neki znak, treptanje vjeđama, micanje prsta, ali
ništa. Poljubi majku u obraz i odjuri iz sobe.
 52.POGLAVLJE

Helikopter koji se spustio na krov SMC-a, bio je krasan bijeli Bell 430 koji
je gotovo četiri sata, pri brzini od 140 čvorova mogao, uz članove posade,
nositi osam putnika. Alex je letjela u mnogim slučajevima talačke krize,
ali rijetko u tako snažnom helikopteru. 430 na vrijeme će ih prevesti u
Meksički zaljev. Dok je trčala ispod propelera koji se vrtio, sagnula se
gotovo pod kutom od devedeset stupnjeva. Poznati šum ubrzao je rad
njezina srca. Uskočila je kroz otvorena vrata, na brzinu pogledala
šestoricu pripadnika specijalne jedinice odjevenih u crno koji su bili iza
Kaisera, sjela pokraj njega i vezala se.

- Spremna? - viknuo je Kaiser.

Pokaže mu uzdignuti palac.

Dok se buka motora pojačavala, Kaiser se nasmije. — Ovo me uvijek

podsjeća na Vijetnam.

—Je li to dobro ili loše?

- Dobro pitanje. — Stisne joj rame u znak potpore. - Sada je pitanje

kako Tarvera uhvatiti živog.

Alex kimne.

- Tu ti nastupaš. Tako sam nagovorio direktora da budeš ovdje.

- Znači, ponovno sam pregovarač u talačkim krizama?

- Na neki način. Pregovarat ćeš, samo što neće biti talaca. Barem se
nadamo da neće.

- Amen.

- Idem na trenutak naprijed. Moram razgovarati s pilotom prije nego

što sletimo.

Kaiser pođe naprijed i nagne se uz kacigu pilota. Alex pogleda nebo, bilo
je sivo s puno crnih oblaka prema istoku. Osjetivši titranje na bedru, ona
izvadi mobitel i pogleda tko zove. Pisalo je: 1 NOVA PORUKA. Kada je
otvorila mobitel, vidjela je da je poruka Jamiejeva. Napokon! Pritisne
PROČITAJ. U poruci je pisalo:

Tata pakira naše stvari! Kaže da se selimo. Čuo sam da s NJOM razgovara o
Meksiku. Može li me odvesti u Meksiko? Čini se da se boji. Ja se bojim. Možeš li
doći do mene? Preko računala. Tata mi ne da da te nazovem.

Alex tresne mobitelom o bedro. Bill je kao i obično odlično pogodio

vrijeme. Htjela je reći Kaiseru neka okrene helikopter prema Ross Barnett
Reservoireu kako bi otišla po Jamieja, ali, naravno, nije mogla. Pismeno
priznanje Andrewa Ruska uskoro će Billa Fennella pribiti visoko na zid,
ali u ovom trenutku, prema zakonu, Ben je još imao skrbništvo nad
Billom.

Alex je mislila da je ovaj helikopter vodi do čovjeka koji je ubio Grace,

ali sada je shvatila da njenu sestru zapravo nije ubio Eldon Tarver. On je
bio samo oruđe, pravi ubojica bio je Bili Fennell. Sada je Fennell, baš kao i
Tarver, namjeravao pobjeći iz zemlje, vodeći sa sobom Jamieja. Alex nije
imala izbora što napraviti. Međutim, nije mogla reći Kaiseru zašto mora
izaći iz helikoptera. U sljedećih pola sata mogla bi sama počiniti zločin,
otmicu, a Kaiser ne smije sudjelovati u tome.

Stavila je mobitel na uho i počela glumiti da razgovra s jednom od

medicinskih sestara svoje majke. — Molim? — vikala je. — Ne čujem Vas!

Kaiser se okrene i pogleda je iz pilotske kabine.

- Kada? — vikala je - što to znači? Bubrezi? Sada, ili u sljedećih nekoliko

sati?... Isuse, dobro. Krećem... Možda deset minuta.

Kaiser se vratio i kleknuo pokraj nje: - Što je?

- Mojamajka je gotova. Otkazuju joj svi organi. Potpisala je da ne želi

da je održavaju na životu, što znači da će u sljedećih nekoliko sati
najvjerojatnije umrijeti. Možeš li to vjerovati? Kakvo sranje.

Kaiser pogleda na sat, potom metalni krov helikoptera, a onda

ponovno Alex. — To je tvoja stvar. Ne možemo te čekati ako odlučiš
vratiti se. Je li pri svijesti?

— Malo je, malo nije. Uglavnom nije. Ipak... majka mi je, shvaćaš?

— Shvaćam. — Ponovno pogleda na sat računajući u sebi. — Volio bih

da si ondje. Znaš da će doći do pat pozicije, a ti bi mogla biti ta koja će
prevagnuti.

— Nemoj mi otežavati stvar. — Prisilila se na osmijeh. — Hvala ti što si

mi pružio priliku. Idi. Važno je uhvatiti Tarvera.
Alex otkopča pojas i vrati se na krov. Kaiser je klečao na kliznim vratima i
suosjećajno je gledao. Uz buku propelera, viknuo je: - Žao mi je zbog tvoje
mame!

Alex mahne i otrči do natkrivenog prolaza na kraju helidroma.

Prije nego što je stigla do vrata, 430 vinuo se u tamno nebo, a onda u
širokom luku odletio na jug.

Izvadila je mobitel i nazvala Willa Kilmera.

Helikopter FBI-ja nalazio se šezdeset kilometara južno od Jacksona kada

je sumnja koja je izjedala Kaiserovu utrobu postala nepodnošljiva.
Izvadio je mobitel, nazvao telefonske informacije i dobio broj
Sveučilišnoga medicinskog centra. Kada se javila telefonistica na centrali
SMC-a, predstavio se kao agent FBI-ja, rekao da je slučaj hitan i zatražio
razgovor s glavnom sestrom onkološkog odjela. Dok je čekao, jedan od
agenata uz njega nagne se naprijed i reče: — Što se događa, Johne? Nešto
novo?

Kaiser odmahne glavom. - Ne vjerujem Morseičinoj priči o njenoj majci.

— Zašto ne?

— Nema teorije da bi djevojka propustila priliku uhvatiti tipa koji joj je

ubio sestru. Bez obzira na to što joj umire majka. Mor- seova je zbog toga
gotovo uništila karijeru i nema teorije da propusti posljednji čin.
— Halo? — rekao je ljutiti ženski glas. — Tko zove?

— Specijalni agent FBI-ja, John Kaiser. U tijeku je hitna akcija u koju je

uključena kći vaše pacijentice, Margaret Morse. Njena kći specijalna je
agentica Alex Morse.

— Poz... je.

— Molim Vas, možete li govoriti glasnije? U helikopteru sam.

— Poznajem je!

— Sada Vas jasno i glasno čujem. Je li ona sada u bolnici? Mislim, Alex
Morse.

— Nisam je vidjela otkad je prije dvadeset minuta istrčala van.

— Shvaćam. Možete li mi reći kako je njena majka? Je li joj se stanje

iznenada pogoršalo?

— Mislim da ne može biti puno gore.

— Hoću reći, otkazuju li joj organi? Jeste li u posljednjih pet minuta

nazvali agenticu Morse i rekli joj da joj majka umire?

— Ah, ne vjerujem. Koliko ja znam ne. Mogu provjeriti.

Kaiser pogleda svog pilota, pokaza na brzinomjer i da mu znak

neka malo uspori. Nakon gotovo jedne minute, sestra je ponovno bila na
vezi.

— Ne, gospodine. Odavde nije upućen takav poziv. Zapravo, čini se da

su jutros bubrezi gospode Morse malo bolje. Izlučuju više mokraće.

Kaiser prekine, nagne se preko pilotove kacige i zavrti prst u krug. —

Okreni se!

Dok je 430 letio iznad MC 55, Kaiser nazove područni ured u Jacksonu i
zatraži razgovor s ovlaštenim tehničarom.

— Da, gospodine? — kazao je još mladi glas nego što je očekivao.

— Trebaju mi GPS koordinate jednoga mobilnog uređaja. Što je moguće

prije. Nazovite mobilnog operatera i recite da o tome ovisi nečiji život. —
Kaiser pročita broj Alexina mobitela, a onda reče: — Mislim da je operater
Cingular. Nazovite me čim saznate koordinate.

— Hoću, gospodine.

Čim je završio razgovor, pilot se nagne prema njemu i upita: - Kamo

idemo?

Sveca mu, kamo ide Alex, pitao se Kaiser. Zar sumnja u to da je čovjek
koji vozi Ruskov gliser prema zaljevu Tarver? Je li moguće da ju je netko
nazvao i rekao joj to? Sumnjao je da jest. Chris Shepard nije nikako to
mogao saznati. Radi li Will Kilmer još na slučaju? Je li bivši policajac u
posljednji tren nešto otkrio? Moguće. S druge strane, razlog zbog kojeg je
Alex iskočila možda uopće nema veze s Tarverom, nešto što je bilo jače od
njezina zanimanja za slučaj. Što bi moglo biti tako važno?

— Lebdi! — naredio je pilotu. — Drži nas tu gdje jesmo!

Kada je 430 usporio kako bi ostao lebdjeti, Kaiser osjeti da ga

očaj koči u učinkovitom razmišljanju. Vidio je to puno puta, ljudi u

izvanrednim slučajevima ne mogu zbrojiti dva i dva. Nitko nije izuzet od
toga, ni ratni veterani, ni astronauti, ni... Zvonio mu je telefon.

-Halo? Halo!

— Imam koordinate, gospodine. Telefon se nalazi na trideset dva

stupnja, dvadeset pet minuta na sjever i devedeset stupnjeva, četiri
minute...

— Sine, samo mi reci gdje je to! Pokrij te brojke kartom!

— Već jesmo. To je Kočijaška ulica blizu nautičarskog kluba Jackson.

Odmah uz rub jezera.

— Ross Barnett Reservoirea?

— Da, gospodine.

-Je li Prilaz Rose's Bluff blizu toga?

— Da, gospodine. Baš ondje. Tko god ima taj telefon, sada mu je još
bliže.

— Pas mater. To je kuća njezina šurjaka.

— Gospodine?

Pilot se okrene prema Kaiseru gledajući ga upitno ispod vizira.

Njezin nećak, ljutito pomisli Kaiser. Radi li se o nekakvom skrbničkom

sranju? Jamie Fennell bio je razlog zašto je Alex tako uporno i neumorno
radila na tome slučaju. Međutim... što ako je riječ o nečem drugom? Što
ako to dijete i Tarveru nešto znači? Je li to moguće? Je li moguće da Bili
Fennell na neki način pomaže Tarveru u bijegu? Nije, ako se patolog vozi
prema zaljevu. Što ako nije tako? Što ako taj kamionet vozi netko drugi?
 53.POGLAVLJE

Bill Fennell živio je na jugozapadnoj obali Ross Barnett Reser- voirea, sto
četvornih kilometara vode na kojoj su za vrijeme oluje, kakva se upravo
spremala, mogli nastati oceanski valovi. Unatoč blizini nautičkog kluba
Jacksona, većina kuća ovdje bila je starija od neprimjerenih na istočnoj
obali. Bill je to riješio tako što je kupio četiri susjedna posjeda odmah
sjeverno od kluba, srušio kuće na njima i sagradio svoju viziju raja za
novopečene bogataše.

Alex i Will bili su pet minuta udaljeni od svog cilja, jureći Ko- čijaškom
ulicom plavim Nissan Titanom, kojim je Will zamijenio svog explorera,
koji je nakon eksplozije u laboratoriju s primatima bio na popravku.
Između njih na sjedalu ležao je Willov magnum .357, dok je dvanaest
kalibarska sačmarica ležala na stražnjem sjedištu. Alexin posuđeni sig
stajao je u pretincu za rukavice, a uz lijevi gležanj opasala je smith &
wesson .38.

-Jesi li primila još koju poruku? - pitao je Will.

— Ne. Samo se nadam da još nisu otišli. Morali su proći ovim putem,
je li tako?

- Ne nužno. Ima nekoliko puteva koji vode iz njihova susjedstva.

— Krasno.

U vidokrugu se pojavila uzburkana voda jezera. Will skrene južno

prema komadu zemlje na kojem su se nalazili jaht klub i Fennellov dom.
— Što namjeravaš poduzeti? - pitao je.
 — Ljubazno ćemo zatražiti Jamieja - rekla je Alex. — Onda ćemo ga
odvesti odande. Bili bi do kraja dana trebao biti uhićen zbog ubojstva.

- Bili zna biti zeznuti gad — reče Will. — Skoro je završio u zatvoru
jer je jednom na cesti prebio čovjeka. Svađa u prometu.

- Nisam to znala. - Alex pusti da joj ruka padne na magnum. -

Međutim, rekla bih da smo spremni riješiti to. - Pokaže prema visokim
vratima od kovanog žejeza pedeset metara ispred njih. - Uspori.

Will se dovezao do vrata i stao.

— Zatvorena lancem - zaključi Alex pokazujući veliki lokot.

Will izađe, popne se na stražnji dio kamioneta i izvadi dugačke

škare za željezo. S lakoćom je prerezao lanac, potom ubacio škare u

kamionet i vratio se za upravljač.

— Dobro je imati te pri ruci - rekla je Alex.

Will joj se zagleda u oči. — Prije nego što uđemo, moram te pitati
jednu stvar. Postoji li mogućnost da uletimo u zamku?

Nastojala je ne razmišljati o toj mogućnosti, nego radije pripremiti se

za ono što bi se moglo dogoditi. Međutim, sada je Will izrazio njen strah.
 — Zato si ti tu — tiho je rekla. — Kada bih znala da je Bili sam, ne bi mi
nitko trebao da s njim izađem na kraj. Will uzdahne poput starca kojemu
treba počinak. - To sam i mislio.

— Mogu ići bez tebe — rekla je Alex, misleći ozbiljno. — Možeš me tu

čekati.

Detektiv nakrivi glavu i pogleda je. Njegove vodenaste oči bile su

poput očiju starog psa. — Dušo, tvoj otac me izvukao iz toliko teških
situacija da im ne znam ni broj. Ovdje sam zato što on ne može biti i učinit
ću točno to što bi on učinio. — Will ubaci kamionet u brzinu i krene. -
Idemo po toga dječaka.

Provezao se kroz vrata pa nastavio dugačkim prilaznim putem koji je

vodio do stražnjeg dijela Fennellove kuće, prevelike imitacije južnjačke
veleposjedničke kuće s visokim bijelim stupovima i trijemom oko cijele
zgrade. Stao je dok su još bili stotinjak metara od kuće i ostavio auto iza
gustog drvoreda.

— To je dovoljno daleko - zaključio je.

Kada je isključio motor, kiša koja je prijetila satima, konačno se spusti na

imanje poput naleta vojnika odjevenih u sivo. Prve kapi pogodile su
kamionet kao zrna iz zračne puške, a onda se od kiše više nije vidjela
kuća. Kroz procjepe među drvećem, Alex je samo uspjela razaznati
olovno-sivu površinu jezera. Otvorila je pretinac za rukavice i izvadila
sig-sauer koji joj je Will dao prije dva dana, onda je izašla i otišla do
jednoga hrasta. Will je nosio sačmaricu spuštenu uz lijevu nogu, dok je u
desnoj ruci stezao pištolj. Kada je došao do nje, zajedno su se okrenuli i
osmotrili kuću i teren, dok im je kiša natapala odjeću.
 Kuća je bila sagrađena tako da gleda na jezero. Stotine stabala i
grmova ukrašavalo je dvanaest jutara velik prostor s vrtovima i jezercima
uređenima u engleskom stilu. Samo uređenje parka stajalo je više od kuće
koju je okruživao. Njima slijeva nalazilo se tenisko igralište, a zdesna
veliki bazen s toboganom za Jamieja. Alex je znala da je ispred kuće široki
mol koji se protezao duboko u jezero. Na njegovu kraju nalazilo se
spremište za čamce u kojem je stajao dvostruko veći čamac od Ruskova.
Carrera s dugačkim pramcem, sjetila se, s dva izvanbrodska motora koji
su mogli povući do devedeset čvorova, a onda je gotovo letio.

- Punosmo puta Jim i ja ovo radili - kaza Will. — Kladim se, tisuću
puta, ako računaš pozive zbog obiteljskog nasilja.

Alexini oguljeni laktovi pekli su kao da je kiša kiselina. — Ono je Billov

hummer — rekla je pokazujući prema žutoj mrlji koja je virila iz udaljene
garaže. — Ima dva Hl.

-Znam - reče Will. - Viđao sam ih kada je dovozio Jamieja da ide s

Jimom u ribolov.

- Zaboravila sam da si ponekad išao s njima.

Will kimne, a onda se uputi preko brisanog prostora. — Jamie je dobar

dječak. Nikada nisam previše volio njegova oca. Ako mene pitaš, on je
obična lajava guzica.

- Znaš što ja mislim — kazala je Alex slijedeći ga u stopu.

 Kako je kuća postajala veća, tako prostor među njima ispuni tiho
mumljanje. Shvati da je to Willov glas, ali sada je govorio potpuno
drukčijim glasom.

- Pokuša li nas Bili spriječiti da odvedemo Jamieja - rekao je - izađi i

čekaj me vani.

- Striče Wille, ti...

- Tiho,
djevojko. - Hodajući, detektiv se okrene prema njoj, čvrsta i
bezizražajna pogleda. — Bez ikakvih pregovaračkih sranja. Izaći ćeš i
pustit ćeš me da napravim ono što treba napraviti.

Alex nikada nije Willa čula tako razgovarati. Govorio joj je kao starija i
iskusnija osoba. Razumjela ga je. Will je dvadeset godina rješavao
ubojstva i znao je da suđenje za ubojstvo može biti vrlo nepouzdan
posao, osobito ako si okrivljenik može priuštiti vrhunske odvjetnike.
Međutim, ako Bili Fennell strada u zbrci nasta- loj pri upadu u kuću, neće
biti borbe za skrbništvo nad Jamiejem. Znala je da nije ljudski tako
razmišljati, ili je baš to bilo ljudski? Bilo kako bilo, Will ima pravo. Sada je
važan samo Jamie.

Kretali su se kroz kišu kao sjene. Will je hodao brže, ubrzano dišući, ali
ničim nije pokazivao da će usporiti. Kada je kuća bila udaljena samo
dvadeset metara, zaustavili su se iza jednoga zimzelenoga grma.

— Po stubama na trijem? — pitala je Alex.

Will odmahne glavom. - Obiđi kuću i pokušaj zaviriti unutra.

- Razdvojit ćemo se?

— Inače bih rekao da. Danas? Ne. Kada dođemo do desnog ugla kuće,
popet ćemo se na trijem da možemo pogledati kroz prozor.

Maknuli su se od grma i krenuli prema desnoj strani kuće. Will se

provukao kroz gustu živicu ispod trijema, a onda preskočio preko ograde
na uglu i pričekao Alex. Kretao se s nevjerojatnom lakoćom, opazila je,
verući se za njim.

Kroz prvi prozor vidjeli su samo praznu sobu. Lagano su krenuli uza zid
do drugog prozora. Ponovno nije vidjela nikoga. — Ruke u vis -
zapovijedio je glas iza njih. — U vaša leđa držim uperenu kratku
sačmaricu kalibra dvanaest.

Alex je bilo jezivo pri duši.

- Ostanite okrenuti prema zidu i bacite oružje preko ograde. Sve.

- Odakle je došao? - šapnuo je Will njoj slijeva.

Živica, shvatila je. Čekao je iza živice.

Will se napola okrenuo i oštrim glasom rekao. — Slušajte me, Bille

Fennelle. Već ste do grla u govnima. Ne želite...

— To nije Bili - reče mu Alex.

Will pogleda preko ramena, potom sklopi oči i počne kimati glavom.
Alex se morala diviti strategiji doktora Tarvera. Poslao je »poruku od
Jamieja«, a onda pričekao pod trijemom iza živice da naplati odgovor.
Jednostavno, a sjajno jer će mu to pomoći da ne ostane zarobljen u kući
ako na nju navali masa agenata jedinice za posebne namjene. Međutim, ta
masa ne dolazi. Postavljalo se pitanje, zašto je Tarver uopće ovdje?

- Nemoj pokušavati izigravati junaka, suradnice - rekao je liječnik. —

Viteštvo se ne isplati, osim toga, prestar si za to. - Tarver napravi korak
udesno. - Striček, imam tvoju sliku u mobitelu. Nakon nekoliko
piva,-spavaš kao malo dijete.

Will promrmlja nešto nerazgovjetno.

- A Vi, agentice Alex. Sjećate se kakav je to osjećaj kada Vas pogodi

sačma, je li tako?

Desna strana lice gorjela joj je. Osjetila je kako se Will do nje napeo, kao
mačak koji se sprema na skok. Sklopila je oči i pokušala snagom volje
doprijeti do njega. Nemoj niti pokušavati... ne možeš nadvladati metak,
pa ni sačmu...

—Bacite oružje preko ograde!—ponovno naloži Tarver. — Odmah!

- Gdje je Jamie? — pitala je Alex bacivši sig preko ramena.

- Vidjet ćete.

- Sveti Bože, samo da je živ...

- Volim te, mala moja — pokraj sebe je začula tihi šapat.

Mala moja? Tako je Will nazvao svoju kćer prije nego štoje umrla
poslije...

U istom trenutku kada je bacio sačmaricu peko ograde, Will je najvećom

brzinom koju je kao sedamdesetogodišnjak uspio postići, odskočio od
Alex. Dok se okretao, opalio je iz pištolja pokušavajući smesti Tarvera što
je više moguće kako bi Alex dobila priliku pobjeći. Ruka joj je gotovo bila
na .38-ici u koricama oko gležnja kada je sačmarica opalila kao top i
zaglušila pucanj iz Willova pištolja. Zvuk ju je vratio u Narodnu banku
kada je jedan očajan čovjek u samo nekoliko sekundi izrešetao njezina
najbliskijeg prijatelja i njoj odnio pola lica. Kada je uspjela izvaditi .38-icu,
otvor Tarverove sačmarice iz kojeg se pušilo, bio je samo pola metra
udaljen od njezina lica.

- Bila bi šteta uništiti i drugu polovicu — rekao je.

Pomaknuvši samo oči, Alex pogleda nadesno.

Will je ležao na trbuhu, a pod njim se širila tamna mrlja. Nekoliko

nepravilnih izlaznih rana otkrivalo je bijelu smrskanu kost lopatice. Jedna
rupa bila je gotovo iznad same kralježnice.

—Jaaaooo — stenjala je Alex, a u očima su je pekle suze. — Gade

odvratni!

— Sam je izabrao svoju sudbinu — rekao je dr. Tarver. — Hrabar

čovjek.
Umro je kao i moj tata, rekao je glas male djevojčice u njoj.

— Molim? - pitao je dr. Tarver uzevši joj .38-icu iz ruke.

Zar je to glasno rekla?

— U kuću - naredi Tarver. - Hajde.

Alex je htjela prekoračiti Willa, ali Tarver odmahne glavom i pokaže

prema prednjem dijelu kuće, onom koji je gledao na jezero. Dok je hodala,
gledala je niz mol pitajući se je li carrera u spremištu za čamce. Bill je
često ondje ostavljao ključ. Kada bi mogla izvesti Jamieja iz kuće... odvesti
ga do spremišta za čamce...

Prednja strana trijema bila je ograđena. Otvorila je vrata zaštićenog

prostora, ušla i stala ispred bajcanih vrata od čempresovi- ne koja su
vodila u središnji dio kuće. Kakav se košmar nalazi s druge strane?

— Uđite — rekao je dr. Tarver

Okrenula je kvaku i otvorila vrata. Bili Fennell ležao je ispružen u

podnožju glavnog stubišta. Noge su mu bile svinute pod neobičnim
kutem, a usta otvorena kao da su zaleđena. Kada je Alex pogledom
preletjela po sobi, mahnito tražeći Jamieja, među lopatice joj se zabode
cijev sačmarice, gurajući je naprijed.

— Zašto ste ga ubili?

— Nije mrtav - kazao je dr. Tarver. - Uspavao sam ga.

Istina ili laž? - Gdje je Jamie?

Tarver uperi sačmaricu na drugi kraj prostorije i pokaže prema hodniku

koji je vodio u stražnji dio kuće. - Onuda.

Imala je osjećaj da joj je donji dio tijela uzet, a taj osjećaj brzo se širio
prema gore. Pogleda natrag prema doktoru. - Vodite me Jamieju?

— Pod sijedom bradom pojavi se prijekorni osmijeh. - Niste ovdje da

biste se sastali s njim.

Dlanovi su joj bridjeli.

— Otvorite vrata praonice.

Pripremila se na neopisiv užas, a onda otvorila rebrasta vrata.

Jamie je sjedio na stroju za pranje rublja i zurio u dvije tamne spirale na

podu. Alex je trebalo nekoliko trenutaka da shvati o čemu se radi. Zmije
su bile debele i kratke s velikim trokutastim glavama i šiljastim njuškama.
Vodene mokasine...

— Teta Alex! - viknuo je Jamie sjajna pogleda. — Došla si!

Prisilila se na osmijeh kao da je sada sve u redu. - Naravno da jesam,

kompa. — Okrenula se prema doktoru Tarveru i siknula: - Vi ste sadisti

Tarver se smijuljio. — Dječak je dobro. Vidite ove kovčege?

Pokazao je na dva vodonepropusna kovčega na mjestu zaštićenom od
zmija. Pelican113 kovčezi, pomisli Alex. Kovčezi kakvima su se koristili
inženjeri za pryevoz skupe opreme diljem svijeta. Veći kovčeg bio je jarko
žuti, drugi bijeli.

— Hoću da ih odnesete pred kuću — rekao je Tarver. - Hajde.

— Vratit ću se, Jamie - obeća.

Jamie s puno povjerenja kimne, ali pogled mu se brzo vratio zmijama na

podu. Kovčezi su bili tako teški da ih je Alex jedva podignula. Dok je
izlazila s njima, vidjela je da je dr. Tarver uzeo bijelu jutenu vreću na
uzicu i širom je rastvorio. Možda će na neko vrijeme spremiti zmije.

Shvativši da Tarver ne ide za njom u prednju prostoriju, spustila je

kovčege i otrčala do Billova ormara s puškama. Iza tih vrata ležala je
gomila oružja, ali bilo je dobro zaključano. Pokušala ih je otvoriti na silu
kada je u sobu ušao Tarver vukući Jamieja za ruku. Kada je ušao, Jamie je
glasno vikao visokim prodornim glasom desetogodišnjeg dječaka: - Moja
teta Alex skinut će ti glavu, ti veliki majmune!

Tarver pljusne dječaka za uho, srušivši ga pritom na pod. Jamie je prestao

vikati.

Gdje je sačmarica'? — pitala se Alex.

Tarver je otišao do polica za knjige, posegnuo na najvišu i skinuo

automatski pištolj u kojem je Alex prepoznala berettu iz Billo- ve zbirke.
Potom je iz pojasa na leđima izvukao Alexin posuđeni sig.

113 Proizvođač vodonepropusnih kovčega

 — Zašto to radite? — pitala je. — Zašto jednostavno niste pobjegli
kada ste imali priliku?

Tarver joj se usiljeno nasmiješi. — Danas počinjem novi život. Nestat

ću i uzeti novi identitet i rado bih Vas pustio živjeti do duboke starosti, ali
bojim se da imate odgovor na to kojim ću putem krenuti u novi život.
Možda i ne znate da ga imate, ali tako je. Ostavim li Vas na životu, na
kraju ćete se sjetiti.

Tarver se najležernije okrene i Alexinim sigom ustrijeli Billa u glavu.

Odskočila je zaprepaštena, ali nije imala vremena razmišljati o Billu.

Jamie se meškoljio na podu. Digne li glavu, vidjet će očevo razvaljeno lice.
Bacila se prema njemu i pokrila Jamieja svojim tijelom.

— Savršeno — rekao je Tarver. - Kako Vam se ovo čini? Više ni trena

niste mogli izdržati pomisao na to da Vam je nećak u šur- jakovim
rukama. Došli ste ga izbaviti. Fennell se opirao pa ste ga ustrijelili.
Nažalost, dječak je stradao u unakrsnoj vatri. Mislim da će FBI htjeti
zatvoriti istragu što prije.

— Molim Vas — rekla je Alex bezosjećajnom licu. — Ubijte mene, ali

njega ostavite na životu.

Tarver odmahne glavom. — Ne može ostati živ pa da Vašim

prijateljima iz Ureda kaže da su sinoć ovdje prenoćila dvojica neznanaca.

Zatreptala je očima, zbunjena. — Dvojica?

 — Moj brat Judah. Alex razmisli o tome. — On vozi kamionet? S
čamcem?

Tarver se nasmije. - Malo šminke može napraviti čuda. Zbogom,

Alexandra. Vodili ste zabavnu potjeru.

Prebacio je berettu u desnu ruku, onda se odmaknuo jedan korak mičući

pištolj lijevo desno kao da bira prvu metu u predstavi koju namjerava
izvesti. Gotovo neizdrživ nagon govorio je Alex da digne Jamieja kako
god zna i umije te da bježi. Znala je da neće ništa postići, ali nije li bolje to
nego umrijeti ne pokušavajući ništa? Beretta se smirila jer je Tarver
napokon odabrao metu. Ako ništa drugo, Jamie barem nije bio svjestan
što slijedi. Gurnuvši ruke pod njega, pokušala se dići zajedno s njim. Nije
bilo pucnja. Zašto ne puca, pitala se.

Dr. Tarver nagnuo je glavu kao da pokušava čuti nešto osim oluje koja
je vani bjesnila. Alex se uhvatila kako i sama sluša, prvo uzalud, ali
onda... od kiše se odvojilo uporno lupanje propelera i ona je znala da se
iznad kuće spušta veličanstveni Bell 430 Johna Kaisera, poput zračnih
snaga koje se spuštaju u okupirano selo u Vijetnamu.

- Naum Vam sada neće uspjeti, doktore Tarvere - rekla je postigavši

smirenost pregovarača u talačkim krizama koji u danom sukobu osobno
nema što izgubiti. — Ta priča više Vam neće proći, ma što učinili. Sve je
pokvarila Vaša nazočnost ovdje.

Tarver napravi korak naprijed i prisloni joj berettu uz glavu. Očito, nije
bio siguran. Ako je sada ubije, i nekako se uspije izgubiti u oluji, u vrhu
FBI-ja još bi mogla proći njegova priča o obiteljskoj tragediji. Međutim,
vrijeme je bilo njegov neprijatelj, vrijeme i ljudi koji su se vani skupljali.
 Bjesomučnom snagom udario ju je berettom po licu. Pala je na Jamieja.
Teški koraci se izgubiše, a onda ponovno vratiše. Dr. Tarver naglo je
digne na noge. Kada joj se vratio vid, vidjela je da nosi kolut užeta i
ljepljivu vrpcu. Naprtnjača mu je ležala uz noge.

- Vani je specijalna postrojba FBI-ja - rekla je Alex. - Ni Bog Vas neće

spasiti.

Tarver odreže komad užeta, zaveže Jamieju noge, a onda ga priveže za

debelu nogu obližnjeg trosjeda. — Recite mi tko je zapovjednik?

—Ja sam pregovarač. Razgovarajte sa mnom.

Ponovno ju je udario, ovaj put u nos. Usta i bradu oblije potok krvi.
Kašljući krv iz džepa je izvukla mobitel i dala mu ga. — Pritisnite
četvorku. Dobit ćete Johna Kaisera.

Dr. Tarver otrgne komad ljepljive vrpce i poveže joj zapešća kao da je to
radio svaki dan. Potom je njen mobitel stavio u jedan džep, a iz drugog
izvadio svoj. Pritisnuo je jednu tipku i pričekao. Alex je klečala, brižno
grleći Jamieja. Lupanje propelera u vrtnji stišalo se, ali još gaje čula od
stražnjeg dijela kuće. Je li se Kaiser spustio između teniskih igrališta i
velikog bazena? Molila je Boga da su se pripadnici specijalne jedinice već
rasporedili po terenu.

— Edwarde? - rekao je Tarver na telefon. — Jesi li blizu?... Deset

minuta ili manje. Ostani na toj visini dok ti ne javim konačni položaj...
Dobro.

Visini, pomisli Alex. Zar Tarver u blizini ima nekakvu letjelicu'?

 Doktor je sada izvadio Alexin mobitel, otvorio poklopac i pritisnuo
tipku. —Je li to agent Kaiser?... Dobro. Ovo su moji zahtjevi. Hoću da na
stražnji ulaz ove kuće dovezete FBI-jev terenac sa zatamnjenim staklima i
ostavite ga ondje. To je na onoj strani na kojoj je Vaš helikopter. Hoću da
me u zračnoj luci Okruga Madison čeka cessna s punim spremnicima
goriva, jednim pilotom i upaljenim motorima. Može biti FBI-jev pilot.
Kada ćemo odlaziti, nemojte pokušati blokirati put. Nemojte tražiti da
svoje taoce zamijenim za agente FBI-ja. Terenac neka bude ovdje za
dvadeset minuta... Prestanite govoriti. Agente Kaisere, nemate mi što
reći... Ne, neću prijetiti. Dobro me slušajte pa će Vam biti jasno zašto.
Kada se stražnja vrata otvore, nemojte pucati. Ispred mene bit će
Fennellov sin. Zapamtite, terenac mora biti ovdje za dvadeset minuta.

Tarver je zaklopio telefon i gurnuo ga duboko u džep. Tada je iza

trosjeda uzeo sačmaricu Billa Fennella i opalio u pod.

Kada je puška zagrmjela, Jamie se šćućurio u Alexinu zagrljaju.

Tarver je Billovo tijelo uhvatio za gležnjeve i odvukao ga u stražnji dio

kuće. Alex je dopuzala do trosjeda, gurnula svezane ruke pod njega i
svom snagom ga digla. Čula je kako se otvaraju stražnja vrata, potom
jako stenjanje što joj je govorilo da Tarver pokušava dignuti tijelo Billa
Fennella, što je bio gotovo neizvediv pothvat jer se radio o mrtvacu. —
Odveži uže! — rekla je Jamieju. - Požuri se!

Ponovno je čula stenjanje, ovaj put kao kada bacač postigne izvrstan
rezultat, a tada se zalupe vrata. Jamie je gotovo uspio odriješiti uže od
noge trosjeda kada se Tarver vratio u prostoriju. Alex odmahne glavom i
Jamie natrag legne.
 —Je li Vam jasno zašto ne prijetim? - rekao je Tarver na njen mobitel.
— Dječak je sljedeći, Kaisere. Imaš devetnaest minuta.

Alex je vidjela daje iz praonice donio plahtu, jednu od Graceinih gusto

tkanih od egipatskog pamuka. Tarver ju je rastvorio, iz stražnjeg džepa
izvadio škare i negdje na sredini žućkasto-bijele tkanine izrezao dvije
rupe kao za duha.

— Što radite? — pitao je Jamie s poda. — Radite kostim za Noć

vještica?

Tarver se nasmijao. — Točno, momče, neki će se ljudi nasmrt

prestrašiti.

Sagnuo se i prerezao uže kojim je Jamie bio vezan za trosjed, onda je

odrezao dulji komad i privezao Jamieja za svoje tijelo tako što ih je
obojicu zavezao oko struka. Između njih nije bilo ni metar prostora.

— Molim Vas, doktore, nemojte to činiti — preklinjala je Alex. —

Pošaljite Jamieja van. Ići ću s Vama kamo god hoćete. Ja ću Vas štititi
cijelim putem.

Mogla je isto tako govoriti kipu.

— Stavite moju naprtnjaču — rekao je Tarver Alex pokazujući plavu

torbu na podu.

— U njoj su zmije - tiho će Jamie.

 — Nisu samo zmije — rekao je Tarver prerezavši ljepljivu vrpcu oko
Alexinih zapešća.

Oklijevala je, pogledavši je li naprtnjača dobro zatvorena, a onda ju je

oprezno stavila na leđa. Torba je bila teška, ali bilo joj je lakše jer u njoj
nije osjetila gibanje.

— Spremite se na nošenje ovih kovčega — rekao je Tarver pogleda

uprta u ulazna vrata. — Oba.

Alex odjednom shvati da je Tarver iznio svoje zahtjeve samo zato da

Kaisera i njegove ljude stavi u taktički najnepovoljniji položaj. U ovom
trenutku oni su postavljali neprobojni vatreni zid kojim će pokriti
nekoliko metara prostora između stražnjeg ulaza i mjesta na kojem će se
za petnaest minuta zaustaviti FBI-jev terenac. Uvježbavali su prizor koji
se nikada neće odigrati. Osim toga, radili su to na krivoj strani kuće.

Dr. Tarver lako je podignuo Jamieja kao što bi dignuo vrećicu

namirnica, a onda preko njih navukao veliku plahtu. Alex više nije znala
gdje prestaje dr. Tarver, a počinje Jamie.

— Idemo do spremišta za čamce - rekao je Tarver pomalo prigušenim

glasom. — Slušajte me, Alex. Ispustite li te kovčege, pucat ću mu u glavu.
Jamie, reci joj gdje je pištolj.

Alex ispod plahte opazi micanje.

— Ispod moje brade — odgovori tihi glas.

 — Vi ćete cijelo vrijeme ići ispred nas. Skočite li s mola, ubit ću ga. —
Znam da postoji jako mala mogućnost da ga ostavite, ali ljudi pod
stresom čine lude stvari. Sjetite se svoga sjedokosog prijatelja iza Vas.

Alex ga nikada neće zaboraviti. Podignula je teške kovčege.

Kada je dr. Tarver posegnuo za kvakom, ispod plahte zazvoni Alexin

mobitel. Vidjela je kretnju, a potom Tarver reče: — Pretpostavljam da me
zovete kako biste me obavijestili daje napravljeno sve što sam tražio, zato
ne morate govoriti. Gledam na sat. Do viđenja. — Otvorio je vrata i
pokazao Alex da prva izađe. — Ravno prema spremištu za čamce.
Usporite li, Jamie je gotov.

Alex je stala na travu i krenula ususret kiši. Pokušavala je među

drvećem i grmljem otkriti pripadnike specijalne postrojbe, ali nije
nijednoga vidjela. Počela se okretati, ali dr. Tarver vikne: - Brže!

Sada je gotovo trčala. Kaiser sigurno paničari. Eldon Tarver

preokrenuo je taktičku situaciju u svoju korist. Pojačanje još nije moglo
stići pa se Kaiser morao osloniti na ljude koje je dovezao helikopterom.
Vjerojatno je jednoga ili dvojicu, ne više, postavio s ove strane kuće. Oni
sada opisuju čudnu povorku, ženu natovarenu kovčezima koja prema
jezeru vodi duha.

Došla je na mol. Udarci njenih stopala nadjačali su zvuk valova ispod

drveta, unatoč snažnom šumu kiše.

Ako živčani snajperist ne pogriješi, do spremišta za čamce doći će živi.

Dr. Tarver već je dokazao da će ubiti bez premišljanja, a čak i da je Kaiser
uvjeren da je netko od njegovih ljudi izvrstan strijelac, neće narediti da
puca. S njegove točke gledišta, Tarver nije imao kamo pobjeći. Sto
četvornih metara vode moglo bi se čovjeku s gliserom činiti dovoljno za
bijeg, ali kada pod zapovjedništvom imaš Bell 430 pun pripadnika
specijalne postrojbe, onda to nije ništa.

— Miči dupe! — viknuo je Tarver iza nje.

Dok je trčala, Alex je začula prigušenu zvonjavu mobitela, ali dr. Tarver
nije se javio. U glavi joj se neprestano vrtjela njegova rečenica: Ostani na
toj visini dok ti ne javim konačni položaj. Tko bi mogao doći spasiti
Tarvera iz zraka? Strana obavještajna služba? Bio bi to ratni čin.

— Otvorite vrata! — vikao je Tarver.

Došla je do spremišta za Čamce. Alex je kroz vrata ušla u smrdljiv mračan

prostor. Sjajna bijela carrera već je bila spuštena u vodu. Ljuljala se na
valovima koji su zapljuskivali pljesnive zidove.

— Utovarite kovčege na krmu! - vikao je Tarver. — Hajde!

Alex je spustila veći kovčeg i oprezno se popela na brod koji

se zibao. Bijeli kovčeg odložila je pokraj velikog izvanbrodskog motora.

— Sada drugi!

Izašla je iz čamca i uzela žuti kovčeg. Kada je i njega utova- rila, shvatila
je koliko je ovaj bijeg bio dobro planiran. Već su davno naručili ove
vodonepropusne kovčege, pripremajući se baš za ovakvu mogućnost.
Čak i da teško natovareni kovčezi padnu u vodu, plutali bi, a kako su žuti
i bijeli, lako bi ih se vidjelo iz zraka.

— Maknite se na pramac! — naredio je dr. Tarver još pod plahtom s

Jamiejem. Alex skine naprtnjaču i krene naprijed prema prostoru
obloženom jastucima u kojem su ljudi obično sjedili i pili pivo, ili se
sunčali dok su drugi skijali na vodi. Ispod plahte izleti velika ruka i
prebaci joj jedno zapešće preko drugoga.

— Držite ih skupa! — viknuo je Tarver.

Dvije sekunde poslije, oko zapešća joj je prebacio dugački komad ljepljive
vrpce. Kada ih je sputao, upotrijebio je obje ruke i tako ih čvrsto omotao
da se bojala da će joj se umrtviti.

Njen mobitel ponovno je zvonio.

Ovaj put Tarver se javio.

— Promjena plana, Kaiseru. Idem na krstarenje. Približi li se tvoj

helikopter na manje od tri stotine metara do mog čamca, ubit ću dječaka
bez razmišljanja.

Još pod plahtom, dr. Tarver je stao za upravljač i upalio snažne carrerine
motore. Od njihove snage treslo se cijelo plovilo. Plahta pokrije ručicu
gasa, a čamac polako zaplovi naprijed izlazeći iz spremišta na jaku kišu.

Čamac se stresao pod udarom valova u pramac, ali kada su motori

postigli snagu, jako plovilo počelo je grabiti od krijeste do kri- jeste. Alex
je pokušavala razumno razmišljati, ali polako je gubila nadu. Kaiser je
vjerojatno mislio ga Tarver čini kobnu pogrešku, no Alex je znala da nije
tako. Tamo negdje nalazi se helikopter i čeka da se obruši i odnese
doktora u slobodu. Htjela je Kaiseru dati znak, strijelac je sigurno gleda
kroz snajper, ali Tarver je kroz rupe za oči na svom kostimu duha gledao
ravno u nju.

Što je prirodnije mogla, okrenula se prema vjetrobranskom staklu i

skutrila se kao da se štiti od kiše. Vidjela je da se iza Fennello- ve kuće
diže Bell 430. Dizao se i dizao, zatim se nagnuo i poletio nad jezero
slijedeći ih na udaljenosti od šest stotina metara.

Kad se dr. Tarver okrenuo i pogledao helikopter koji ih je pratio, Alex

pokaže na njega, potom uperi prst u nebo i počne ga vrtjeti u širokom
luku označujući kretanje propelera. Molila je Boga da je snajperist gleda,
ali ako i gleda, hoće li ispravno protumačiti njezin znak? Vjerojatno će
misliti da traži da je FBI-jev helikopter spasi.

Dr. Tarver plovio je prema malom otoku smještenome nekoliko stotina

metara od obale. Iako dugačak samo četrdeset metara, bio je jako
šumovit. Alex se sjećala da je jednom tamo s ocem i Jamie- jem lovila ribe.
Može li se ondje skrivati helikopter?

Tarver pritisne ručicu gasa pa je sada čamac bio više u zraku nego u
vodi. Kada su se sasvim približili otoku, naglo je skrenuo nadesno do
udaljene strane otoka prošavši ispod granja koje je visjelo nad vodom.

- Ležite na tlo! - viknuo je zbacivši plahtu i uperivši pištolj u Alex. -

Učinite to!
Učinila je. Ubrzo je iznad carrere, koja je stajala na mjestu, začula klepet
FBI-jeva helikoptera. Kaiser se približavao. Znala je da ga izjeda čekanje
zbog sigurnosnih razloga i strah da će dr. Tarver ubiti taoce dok on
bespomoćno stoji po strani. Buka propelera se pojačala. Alex ništa nije
mogla vidjeti kroz grane iznad sebe. Ali znala je da se Kaiser sve više
približava. Počeo je zvoniti njen mobitel.

- Ostanite dolje! — viknuo je Tarver.

Alex se ispružila između sjedišta čamca. Trenutak poslije začula je dva

pucnja. U strahu za Jamieja, podignula je glavu i vidjela kako dr. Tarver u
uzburkanu vodu pokraj čamca ispaljuje treći hitac.

Isuse, što to radi?

Dr. Tarver je čučnuo i otvorio malu pregradu na palubi čamca. Bila je

tu postavljena za spremanje skija, ali Tarver iz nje izvadi snažnu pušku.
Po uresima urezanima na kundaku, Alex prepozna još jedno oružje iz
zbirke svojega mrtvog šurjaka.

Ono što se nakon toga dogodilo bilo je prava noćna mora i neizbježno.
Helikopter FBI-ja pojavio se stotinu metara od čamca. Dr. Tarver se
nasmiješio, a onda skočio poput lovca koji je izašao iz skrovišta i ispalio
pet hitaca za redom. Iz Bellovih turbina počeo je sukljati crni dim i prije
posljednjeg pucnja. Letjelica se počela divlje okretati u zraku. Alex je
začula eksploziju, a onda je helikopter počeo padati prema vodi. Propeler
mu se i dalje okretao, a pilot je preostalu snagu pokušavao iskoristiti da se
spusti na površinu, a da pritom agenti koji su sjedili iza njega ne slome
vrat.
 - Prebrzo
ide - mrmljala je Alex, zamišljajući Kaisera kako u letjelici
osuđenoj na propast hrabri samoga sebe. — O, Bože...

Helikopter je prednjim dijelom udarivši u valove dignuo u zrak visoki

stup vode. Srećom, više nije bilo eksplozija. Alex je ustala tražeći u vodi
preživjele, ali srušila se na palubu kada je carrera jurnula ispod drveća.
Tarver je držao svoj mobitel u ruci i vikao nadglasavajući buku motora.

- Istočno od mjesta našeg sastanka nalazi se jedan otok! Mali je i

duguljast. Na jednoj strani je srušeni helikopter, ja ću biti na drugoj. Drži
se dalje od toga helikoptera!

Tarver se držao obale otoka i uskoro je bio u zavjetrini. Otok ga je štitio

od vjetra, ali kiša je Alex još bockala po licu dok je pogledom pretraživala
mračno nebo. Jamie je čučao na palubi, držeći ruke na ušima kao da se
boji da bi ponovno mogla početi pucnjava. Alex je tragala za nečim čime
bi mogla prerezati konopac kojim su bili zajedno vezani. Jamie je bio
odličan plivač i kada bi mogla, ne bi oklijevala baciti ga preko ograde.
Međutim, na vidiku nije bilo nikakvog noža.

Ponovno je začula klepetanje propelera. Ukipila se. Je li to Tar- verov

suradnik? Ili je Kaiser uspio dovesti pojačanje iz zraka? Prometna policija
i Odjel za borbu protiv narkotika sasvim sigurno imaju helikoptere
smještene u Jacksonu, da ne spominje urede šerifa u obližnjim okruzima.

Čula je kako se helikopter spušta s tamnoga neba, međutim, koliko

god se trudila nije ga uspjela vidjeti. Buka propelera prerasla je u
grmljavinu, a onda samo pedeset metara iznad čamca bijesnu dva svjetla.
Nije čudo što nije vidjela tu prokletu stvar! Bila je tamno siva, gotovo ista
kao nebo! Dok je gledala spuštanje helikoptera, potpuno je izgubila nadu.
Dr. Tarver razgovarao je s pilotom na mobitel, pomno ga navodeći. Jaki
mlaz zraka od propelera, nosio ju je palubom, a oko čamca pucketao je
statički elektricitet. Dok je dr. Tarver vikao nadjačavajući grmljavinu, ona
odjednom shvati zašto nije prerezao konopac koji ga je vezao za Jamieja.
Uz takvu blizinu FBI-ja, sam bijeg nije dovoljan. Tarveru je trebalo osigu-
ranje koje će mu zajamčiti preživljavanje.

To je bio Jamie.
 54. POGLAVLJE

Sivi helikopter lebdio je na kiši blizu glisera, tako blizu vode da su valovi
zapljuskivali po stajnom trapu. Velika vrata, otvorena, bila su dovoljna da
iskoči vod marinaca. Na znak dr. Tarvera, u gliser iz helikoptera iskoči
čovjek u crnom.

-Ukrcaj ove kovčege! - viknuo je doktor pokazujući dva kovčega na

krmi.

Dok se novopridošlica probijao prema stražnjem dijelu čamca, dr.

Tarver je prerezao konopac kojim je bio vezan za Jamieja, a onda je kraj
konopca, koji je još uvijek bio zavezan oko Jamijeva struka, kao uzicu dva
puta omotao oko šake. Alex se dignula na noge, čekajući priliku da učini
nešto, bilo što. Tarver je gurnuo pištolj za pojas, onda je iz pretinca za
skije izvadio pušku i bacio je u helikopter koji je lebdio.

Čovjek u crnom već je utovario jedan kovčeg i vraćao se po drugi. Dr.

Tarver je dignuo Jamieja, stavio ga pod ruku, stavio desnu nogu na rub
čamca spremajući se ubaciti Jamieja u helikopter koji se ljuljao.

- Teta
Alex! — vrisnuo je Jamie, blijed u licu od straha. — Nemoj im
dati da me odvedu!

Dok je Jamie rukama mlatio po Tarveru, Alex se bacila naprijed

nastojeći zgrabiti pištolj koji je Tarver zataknuo za pojas. Prsti su se
sklopili oko drška...

Zatim je s palube pogledala gore, a lijeva joj je strana lica utrnula.

Vidjela je nejasnu sliku muškarca u crnom s pištoljem u ruci kako je
gleda. Sigurno ju je nokautirao. Muškarac je još dva puta odlazio na
krmu. Kada je posljednji put prekoračio Alex s kovčegom u ruci, teškom
mukom osovila se na lakat, a potom na koljena. Gledajući preko ruba
čamca, vidjela je Tarvera koji joj se cerio iz helikoptera dok je muškarac u
crnom utovarivao kovčege.

Jamieja nije bilo na vidiku.

Kada se dr. Tarver okrenuo kako bi pomogao čovjeku koji je

utovarivao teret, Alex ugleda pilota helikoptera i ostane bez daha. Bio je
to sjedokosi muškarac koji je jučer posjetio Tarverovu kliniku. Kao da je
vrijeme stalo i ona u tome trenutku shvati da je to ujedno vojni časnik koji
je s Tarverom i onom plavušom bio na PIRV-ovoj fotografiji u Tarverovu
uredu. Tada je ugledala Jamieja, privezanog na sjedištu iza pilota, a od
straha, lice mu je bilo kao maska. Alex ugleda Graceine prestravljenje oči
na samrtnoj postelji. Umirala je s jezivom spoznajom da ostavlja sina u
rukama čudovišta.

Alex se stala mahnito osvrtati po čemcu, ali dr. Tarver ništa joj nije
ostavio, ni signalni pištolj, ni sjekiru. Sa sobom je čak uzeo ključ. Kada se
helikopter digne u nebo, ostat će sama u oluji, a Jamie će zauvijek otići.
Vrisnula je iz dubine duše, krik potpunog neuspjeha i očaja.

Kao na mig, helikopter je spustio nos i počeo se dizati. Dvadeset stopa,

četrdeset, šezdeset. Dok se dizao, pilot je ostavio otvorena vrata, a Alex je
uskoro vidjela zašto. Dr. Tarver uzeo je pušku i sada je klečao na vratima
nišaneći u njezina prsa. U najdaljem kutu njezina mozga čulo se Skocil, ali
tijelo je ostalo ukočeno. Ne može li ispuniti obećanje koje je dala Grace,
što onda znači njena sudbina? Ostat će gledati Jamieja dok može, bez
obzira na cijenu. Ako je Grace na drugome svijetu pozove na račun, moći
će reći da je barem to učinila.
 Čekajući bljesak iz cijevi, vidjela je da se ispred lica dr. Tarvera
pojavilo nešto bijelo. Plahta? Ne.

Ona je ležala bačena iza nje na palubi. Tada je ugledala Jamieja,

njegovo lice pokraj lepršave bjeline. Bacio je svoje male ruke oko
Tarverova vrata. Kada se na vratima pojavio čovjek u crnom i pokušao
zgrabiti Jamieja, jedna od tih malih ruku baci nešto nezgodno.

Uzica, shvati Alex. Jutena vreća!

Tarver je počeo mahati rukama i puška ispadne kroz vrata. Doktor je

izgledao kao strašilo koje vrti ludi lutkar. Okrenuo se prema kabini i
teturajući pao na pilota. Helikopter se prestao dizati i jako se nagnuo u
zraku. Dvadesetak metara iznad površine jezera, helikopter se okrene za
360 stupnjeva. Kada su se ponovno pojavila vrata, iz njih ispadne žuti
kovčeg, a za njim čovjek u crnom. U zraku se dva puta okrenuo, a onda
udario u uzburkanu površinu jezera.

Kada se helikopter drugi put okrenuo, Alex na vratima ponovno

ugleda dr. Tarvera. Objema rukama je zgrabio bijelu vreću i divljački je
trgao s vrata. S jednog obraza visjelo mu je debelo crno uže. Stresla se
kada je shvatila da je to jedna od mokasina, koja se s dva dugačka zuba
držala za doktora. Tarver strgne zmiju s lica i baci je van. Činilo se da crna
zmija visi u zraku, koprcajući se divlje, a onda je pala.

Kada se dr. Tarver okrenuo prema unutrašnjosti, helikopter propadne

pet metara, a Jamie kao topovska kugla izleti kroz otvorena vrata.
Užasnuta, Alex vrisne, ali dok je Jamie padao, shvati da je to namjerni
pad. Nije se strmoglavio se kao čovjek prije njega. Padao je ravno, na
noge, kao školarac koji se na kupanju pravi važan. Pao je u vodu
dvadesetak metara od čamca. Alex ga nije vidjela od valova.
 Skočila je za upravljač, ali onda se sjetila da je dr. Tarver uzeo ključ.
Udari svezanim rukama po ogradi čamca i otrči na krmu. U njoj se počela
buditi nada. Na stražnjem dijelu carrere bio je rezervni motor. Bili ga je
upotrebljavao kada se htio tiho dovesti do mjesta na kojem su se skupljale
ribe. Kada nije bio u uporabi, motor se pomoću jedne ručice mogao
dignuti iz vode. Dva kabela povezivala su ga s akumulatorom na krmi.
Alex se osvrne prema mjestu gdje je Jamie pao. Helikopter se spuštao
prema njemu. Prvo je pomislila na Jamieja, a onda shvati da tragaju za
kovčegom koji je pao.

Prešla je rukama preko glave pričuvnog motora i pronašla prekidač.

Tada je dignula ručicu tako da je propeler virio iz vode točno uz rub
čamca. Znala je da čamac može voziti vezanih ruku, ali kada stigne do
Jamieja, neće biti od koristi. Kadaje stisnula prekidač, propeler se odmah
počeo vrtjeti u mrklome mraku. Stavila je zavezane ruke iznad propelera
koji se vrtio i razmaknu- la podlaktice što je jače mogla lagano razvukavši
ljepljivu vrpcu. Nagon se svom snagom opirao tome, ali spustila je vrpcu
do ruba propelera. Bubnjići su joj pucali od zvuka sličnog zvuku kosilice
na najlonski konac kada se vrpca počela trgati, a crvena maglica ispunila
zrak. Zateturala je po palubi. Snaga propelera podignula joj je ruke prema
licu, a nju bacila unatrag. Međutim, kada je pogledala raskrvarena
zapešća, vidjela je da je još samo tanka nit vrpce ostala cijela. Naglim
trzajem razdvoji ruke, digne se na noge i spusti u vodu propeler koji se
vrtio.

Gliser polako krene naprijed. Alex skoči za upravljač i usmjeri pramac

prema mjestu gdje je, prema njezinu uvjerenju, pao Jamie. Lijeva joj je
ruka bila oblivena krvlju. Propeler joj je duboko zarezao zapešće,
razderao žile i ogolio sjajne bijele kosti zapešća. Prisili se skrenuti pogled
na drugu stranu. Bilo joj je svejedno koliko krvi će izgubiti, samo da ima
snage izvući Jamieja iz vode kada dođe do njega.
 Desno pred njom, helikopter se postavio točno iznad površine jezera.
Dr. Tarver visio je na lijevoj skiji stajnog trapa očajnički pokušavajući
iščupati žuti kovčeg iz valova. Alex je došla do mjesta na koje je, kako je
pretpostavljala, Jamie pao, ali od njega ni traga. Dvadeset metara dalje,
dr. Tarver je teškom mukom uspio dignuti kovčeg u helikopter. Kada je
to učinio, letjelicu zapljusne veliki val. Gotovo isti trenutak, helikopter
dodirne površinu vode, a u njega nahrupi drugi val. Očito u panici, pilot
je nagnuo propeler nadesno, voda je iscurila kroz vrata, a helikopter se
dignuo dva metra iznad valova. Taj potez bacio je dr. Tarvera u jezero.

Pilot se podignuo još tri metra i ondje ostao lebdjeti, kao da ni sam ne
zna što napraviti. Imao je Tarverovu torbu i kovčege. Treba li mu uopće
taj čovjek?

Očito treba.

Dok je Alex polako kružila tragajući za Jamiejem, helikopter se

ponovno spustio blizu površine, dovoljno nisko da se dr. Tarver uhvati
za skiju i uspne u kabinu. Ovaj put nos helikoptera bio je nagnut prema
dolje i helikopter se s lakoćom vine u zrak. Petnaest metara. Trideset
metara. Više. Alex je ponovno počela tražiti Jamieja kada se nad vodom
razliježe zvuk pucnja iz puške. Dva pucnja... pet. Na obali iza nje odjekne
eksplozija. Helikopter se dignuo dovoljno visoko da ga Kaiserovi
snajperisti ugledaju i zapucaju na njega! Alex je samo na trenutak
pogledala gore, ali dovoljno da vidi kako se helikopter strmoglavljuje u
jezero, a iz motora mu suklja crni dim.

Odvezla se dalje u stranu da ne padne na nju. U posljednji trenutak,

pilot ga je uspio izravnati i helikopter uz čudan tresak udari u valove, ni
dvadeset pet metara od nje.
 Počela je raditi još veće krugove, nastojeći obuzdati strah. Koji će
Jamiejev dio prvo ugledati? Zamršenu crvenkastu kosu? Srebrne tenisice?

-Jamie! — poviče, zapanjena što ga već prije nije zvala. Možda sam u
šoku, pomisli, pogledavši lokvu krvi pod svojim nogama koja se
povećavala. —Jamie!Jamie!Ja sam, teta Alex\

Ništa.

Rezrvni motor bio je užasno spor. Pogleda nadesno. Tarverov

helikopter već je do pola potonuo.

—Jamie! - vrisnula je. — Javi se!

— Tu! — poviče slabašni glas. — Tu sam.

To nije bio Jamie. Bio je to ili Tarver ili njegov pilot. Onda je ugledala
doktorovu ćelavu glavu koja se kretala kroz vodu iznenađujućom
brzinom. Izgubila se iza vala, a onda je ponovno viknuo.

-Imam ga, Alex! Jamie je ovdje. Pomozi nam!

Znala je da se najvjerojatnije radi o varci, da dr. Tarver možda još ima

pušku, ali morala je provjeriti je li našao Jamieja. Nagnuvši se preko ruba
čamca, polako je okrenula krvlju natopljen upravljač opisavši čamcem
velik krug koji će je dovesti do doktora. Nekoliko sekundi poslije, srce joj
je počelo divlje tući, a bilo se ubrzalo. Na velikim valovima, Jamie je
plutao na leđima, a Tarver je plivao prema njemu. Doći će do Jamieja
puno prije nego što Alex čamcem dođe onamo.
 Umjesto da krene prema njima, Alex je nastavila opisivati krug, što ju
je odvelo izvan doktorova vidokruga. Unutarnji glas, tako snažan da ga
nije mogla zanemariti, govorio joj je da će konačno zaskočiti Eldona
Tarvera. Šest tjedana borila se protiv poraza, slijedeći slabe tragove koji
nisu nikamo vodili. Čak i onda kada je posumnjala na doktora, on je
uvijek bio tri koraka ispred nje. Međutim, sada će biti drukčije.

Sada će pregovarati.

Dok je čamac radio krug, otišla je na krmu i potražila cijev za dovod

goriva. Evo je. Prozirno crijevo, ne deblje od maloga prsta. Ljudska aorta
malo je veća, a ovo je bila glavna arterija čamca. Iščupala ju je i po
krmenoj palubi počne teći benzin. Vratila se za upravljač i okrenula
prema dr. Tarveru, koji je sada Jamieja držao oko prsiju, zahvatom kojim
se spašavaju utopljenici. Činilo se da je dječak u nesvijesti. Kada je Alex
bila deset metara daleko, otrčala je na krmu i ugasila rezervni motor.

— Razgovarajmo! — viknuo je Tarver. — Nemamo puno vremena.

Kada se vratila na pramac, Alex se nečega sjeti. Vidjela je kako je Bili

Fennell 4. srpnja dignuo jedan jastučić kako bi izvadio neki alat. Stala je,
gurnula ruku pod isto sjedalo i povukla. Skinula je jastučić. U malom
prostoru ispod njega ugledala je odvijač, mali kolut vrpce za izolaciju, set
ključeva za matice i malo bakrene žice. Nije bilo noža, ni signalnog
pištolja. Sranje...

— Što radite? — viknuo je Tarver. — Hoću se nagoditi.

— Ranjena sam! — vičući odvrati Alex. — Jako krvarim... čekajte malo.

Svukla je mokru košulju i čvrsto je omotala oko razderanog zapešća. Tada
je iz pretinca izvadila odvijač i gurnula ga ispod provizornog zavoja.

— Želim brod! - viknuo je Tarver.

Alex digne pogled. Čamac se približio doktoru. Nagnula se preko ograde.

— Ja hoću Jamieja!

Tarver dopliva bliže držeći Jamiejevu glavu iznad vode. - Onda bih rekao
da smo se dogovorili.

Odmahnula je glavom. - Imate pušku. Znam da imate.

— Izgubio sam je pri padu.

Alex ponovno odmahne glavom. — Nema puške, nema čamca!

Desna ruka dr. Tarvera prestane grabiti vodu, nestane ispod površine i
ponovno se pojavi držeći automatsku pušku.

— Bacite je! - zaderala se Alex.

Vidjela je bijes u njegovim očima, ali bacio je pušku u valove.

— Siđite s čamca! — zaurlao je. — Imam ključ. Kada siđete, do- plivat
ću do zadnjeg kraja i uzeti ga.
 — Ne! — vikne Alex. — Prvo otplivajte dalje od Jamieja.

- Potonut će.

Okrenula se i uzela pojas za spašavanje, jednu od nekoliko stvari koje

je Tarver ostavio na čamcu. Bacila mu ga je. — Namjestite mu ga pod
ruke, onda otplivajte.

Vidjevši da nema izbora, dr. Tarver potrudio se Jamieju staviti pojas za

spašavanje. Dok je to radio, Alex je vidjela da tamnocrvena mrlja na
lijevoj strani njegova lica nije znamen kao što je mislila nego oteklina od
zmijskog ujeda.

— Dobro! — viknuo je dr. Tarver.

- Otplivajte od njega!

Očito nesklon odreći se sredstva koje mu je davalo prednost, dr.

Tarver pusti Jamieja i brzo zapliva prema krmi čamca.

- Iskačite! - viknuo je.

I dalje sumnjičava, Alex izuje cipele i svuče traperice. U ovakvoj vodi

čovjek se lako može utopiti zbog mokrih traperica. Popela se na rub
čamca i skočila u hladnu vodu. Dok je plivala prsno prema Jamieju, osjeti
gibanje s desne strane. Dr. Tarver nije se popeo na čamac. Ponovno je
hitao prema Jamieju. Počela je plivati slobodnim stilom, ali Tarver je prije
došao do njega. Dok je gledala u nevjerici, stavio je svoju veliku ruku na
Jamiejevu glavu i kroz pojas za spašavanje povukao ga duboko u vodu.
 — Sada ga spasite — oštro je rekao.

Alex nije vidjela Jamieja, ali kako se činilo, nije se opirao. Dr. Tarver
držao ga je pod vodom s lakoćom kakvom bi držao dijete. Razmišljala je o
tome da izvuče odvijač, ali to nije bilo rješenje. Nikada ne bi nadjačala
Tarvera u izravnoj borbi.

Odgovor se javio snagom otkrića. Roneći ispod valova, u glavi joj je

odzvanjao očev glas: Kad te stjeraju uza zid, učini nešto neočekivano.

Tako ćeš ostati živa. Zaronila je dublje, pa još dublje, dok nije bila oko
pet metara ispod površine vode. Tada je otvorila oči i pogledala prema
gore. Vidjela je samo mutnu tamu prema sivoj površini. Dok se polako
dizala pred očima joj se stvori taman krak. Uhvatila ga je.

Bio je to gležanj, glatki gležanj dječaka.

Svjesna da je Tarver spreman na borbu, ispustila je sav zrak iz pluća i

povukla gležanj, a onda je svom snagom zaplivala prema dolje. Vesela,
osjetila je da je Jamiejevo tijelo krenulo za njom. Nakon nekoliko sekundi,
počela ga je vući u stranu, ali brzo je ostajala bez kisika. Morala je izaći na
površinu.

Dok je išla prema gore, iznad sebe ugleda bućkanje, a onda tamni lik
počne plivati prema njoj, ispuštajući za sobom mjehuriće. Prebacivši
Jamiejev gležanj u lijevu ruku, izvadila je odvijač iz poveza i čekala. Kada
joj se sjena približila, otisnula se prema gore i zabola svom snagom.

Oruđe je udarilo u nešto, ali sjena se nije zaustavila. Snažna ruka

zgrabi je za vrat. Alex zamahne rukom u širokom luku i udari postrance.
Okruži je more mjehurića. Krupno Tarverovo tijelo mlataralo je kao
ranjeni morski pas, a onda njegova ruka klone. Obuze je nada tjerajući je
na posljednji udarac. Puvukla je držak svojeg oružja, ali nije uspjela
osloboditi odvijač.

Prestrašena da će izgubiti Jamieja, pustila je oruđe i pokušala samo

plivati, ali sada je stvarno ostala bez zraka. Pluća su joj gorjela, ali zgrabila
je Jamieja ispod ruku i odgurnula se prema sivom svjetlu iznad sebe.
Probila se kroz valove i ugledala čamac koji se njihao petnaest metara od
nje. Počela je tegliti Jamieja kada je točno pred nju isplivao dr. Tarver. Oči
su mu sjale kako oči čovjeka u vjerskom zanosu, ali nešto s njegovim
ustima nije bilo kako valja. Objesila su se kao kod Grace nakon moždanog
udara. Alex nije imala pojma kako držati Jamieja i boriti se s Tarverom na
valovima, niti je za to imala snage. Međutim, kada se Tarverova ruka
dignula iz vode, nije krenula prema njoj. Kuka je bila otvorena i pošla je
prema njegovoj glavi, kao da traži ranu. Alex i dr. Tarver istovremeno su
shvatili užasni položaj u kojem se našao, iz Tarverova desnoga uha virio
je držak odvijača čiji je metalni dio bio zabijen do drška.

Tarver je raskolačio oči kada je rukom obuhvatio držak. Činilo se da će

izvući odvijač, ali onda shvati da to ne smije učiniti. Ruka mu klone u
vodu i on pogleda preko ramena. Uputi Alex još jedan divlji pogled i
počne usporeno plivati prema čamcu.

Alex se okrenula u vodi i počela grabiti prema otoku. Činilo joj se da je

udaren pedeset ili šezdeset metara, što pod uobičajenim okolnostima ne
bi bilo teško preplivati, ali sada je moglo biti kobno. Pečenje u plućima i
zamagljen vid govorili su joj da je izgubila više krvi nego što je mislila.
Ipak, i dalje se probijala kroz valove koji su je zapljuskivali. Četrdeset
metara. Trideset. Olovni udovi počeli su tonuti. Jamiejevo lice bilo je
plavo, a ona je jedva plivala. Znala je da bi mogli poginuti nekoliko
metara od obale.
 U glavi joj se stvori Graceina slika, a potom slika oca. Zatim je ugledala
majku kako leži u bolničkom krevetu bez svijesti. Mi smo posljednji,
pomisli bespomoćno. Jamie i ja. Pokušala je zamahnuti, ali više nije imala
snage. Poljubi Jamieja u obraz moleći Boga da joj da snage da mu drži
glavu iznad vode dok se ona utapa.

Usta su joj bila puna vode kada je čula muški glas koji je izdavao
naredbe. Kaiser? Gurala je Jamieja više, pokušavajući udarati obamrlim
nogama. Tada ju je obgrlila snažna ruka vukući ih oboje prema obali.
Netko je izvukao Jamieja iz njenih ruku. Kao kroz maglu čula je da netko
broji udisaje i izdisaje. Lice joj dodirne blaženo topla ruka i ona otvori oči.
Nad njom je klečao John Kaiser zabrinuto gledajući njeno lice.

— Čuješ li me, Alex?

Kimnula je.

— Ima li još koga u čamcu?

Odmahnula je glavom. - Jamie — protisne. - Je li živ?

Kao odgovor, netko pokraj nje dobio je napadaj kašlja, a onda se začuje
dječakov plač.

— Onesposobite čamac! — viknuo je Kaiser dignuvši se na noge. -

Pucajte u motor!

—Ne — poviče Alex sjetivši se iščupane cijevi za dovod goriva koji je,
prema buci motora, Tarver sigurno ponovno spojio.
 Njezin povik zaglušio je zvuk rafalne paljbe.

Pridignula se na lakat i pokušala viknuti. — Stanite... gorivo...

— Molim? - viknuo je Kaiser vraćajući se prema njoj.

Međutim, puška ponovno zaštekta, a krma jureće carrere pretvori se u

plamenu buktinju. Jedan lik skoči na desni rub čamca, ali prije nego što se
uspio baciti u vodu, gliser eksplodira.

Alex klone u blato, a kiša joj je uporno padala po licu. Pokušala je reći
za vodonepropusne kovčege, ali glas joj se izgubio u buci radija,
Kaiserovih glasnih naredbi i povika da je čovjek u vodi. Pilot doktorova
helikoptera? Sada to više nije bilo važno. Okrenula se na bok i ugledala
Jamieja koji je ležao pokraj nje i širom otvorenih očiju gledao u nju.
Međutim, kroz te oči gledala ju je Grace, ali ovaj put u njima nije bio očaj.
Kadaje Jamie ispružio drhtavu ruku, Alex ga privuče k sebi i on joj
zakopa lice u prsa.

Napokon je ispunila obećanje.

 EPILOG

Dva tjedna poslije

Alex uspori corollu i reče Jamieju neka pripazi na makadamski put s

desne strane. Vozili se se pustom sivom cestom kroz beskrajni tunel od
hrastova.

—Jesi li sigurna da znaš kamo ideš? - pitao je Jamie.

- Mislim da jesam. Nedavno sam bila ovdje. Stajala sam s njim na

ovome mostu kojim smo upravo prošli.

Jamie otkopča sigurnosni pojas, digne se na koljena u sjedalu i nasloni

laktove na glineni vrč koji je stajao između njih.

- Pazi - reče Alex.

- Oprosti. — Jamie se nagnuo naprijed i prislonio čelo na vjetro-

bransko staklo. - Mislim da je vidim. Je li to ta cesta?

—Je. Oko sokolovo.

Jamie je zabrinuto gledao uski prolaz među drvećem. - Bože, što je tu

mračno.
Alex je gotovo stala, a onda skrenula na jako izrovanu stazu. - Chris mi je
rekao da su se na toj cesti nekoć skrivali odmetnici.

- Kada? — upita Jamie. — Davno? Ili u današnje vrijeme?

574

Auto je tako odskočio daje glavom udario u krov.

-Jao!

- Oprosti — rekla je Alex. — Prije otprilike dvije stotine godina.

- Aha. — Jamieju to više nije bilo zanimljivo.

Alex je gotovo požalila što je došla. Ispranom cestom bilo je gotovo

nemoguće proći bez pogona na sva četiri kotača. Nakon pedeset metara,
morala je odustati i ostaviti auto, nesigurna hoće li se uopće moći vratiti
na obilaznicu.

- Dođi — rekla je. — Odavde ćemo pješice.

Jamie je bio iznenađen, ali izašao je. Alex sa sjedala uzme glineni vrč,
zaključa vrata i povede Jamieja po šljunkovitom putu koji je ubrzo prešao
u pijesak. Zrak je bio zagušljiv, topao i vlažan, a oko glava su im letjeli
obadi žedni krvi.

— Ovo je sranje — rekao je Jamie. — Mislim da tu dolje nema ničega.

- Hej, nemoj biti tako malodušan! Ti si žilav momak.

Prošla je još nekoliko metara, onda je stala, osluškujući. - Čuješ li to?

Stao je i Jamie. - Kakav je to zvuk?

Alex se nasmiješi. — Voda.

Počela je brže hodati, a Jamie je trčao uz nju. Trenutak poslije izašli su iz

šume na žarko sunce koje se poput blistavih dijamanata odbijalo od
površine širokog, bistrog potoka.

- Hej! — viknuo je muški glas. — Mislili smo da ste odustali.

Alex zakloni oči od sunca i pogleda niz potok. Trideset metara

dalje, Chris i Ben Shepard sjedili su na srušenom deblu okrenuti prema

maloj logorskoj vatri. Vjetar donese miris pečenog mesa. Jamie uzvikne i
počne trčati po pijesku. Alex polako krene za njim.

Kada je došla do vatre, Ben i Jamie već su se sjurili u potok petnaestak

metara niže, pljuskali su po njemu i tražili vrškove strijela i kosti
dinosaura. Chris se dignuo i prijateljski je zagrlio.

— Što je u vrču? — pitao je smiješeći se.

Skinula je glineni poklopac i izvadila bocu rashlađenoga bijeloga vina. —

Moj doprinos — rekla je. - Za bolje raspoloženje.

Chris se nasmijao i uzeo bocu. — Nadam se da si donijela vadičep.

Nasmiješila se. - Ima poklopac na navoj.

Pohvalio ju je pa napunio dvije plastične čaše. Sjeli su na deblo malo

udaljeni jedno od drugoga i polako pijuckali.

576

- Kako je Ben? - napokon je pitala.

Chris pogleda niz potok. - Koji put noću loše spava. Za sada spava sa
mnom, ali sve u svemu, zapravo je dobro.

— Drago mi je.

Chris je pogleda. - Mislim da je Ben Thoru poznavao bolje nego ja.

Alex je od početka pretpostavljala da je tako. — Djeca nas vide onakve

kakvi jesmo, a ne onakve kakvi se pretvaramo da jesmo.

- Što je s Jamiej em?

Nasmiješila se. - Puno je bolje. Mislim da mu više nedostaje Will Kilmer

nego njegov otac. Will ga je podsjećao na djeda. Mog oca.

Chris je uzeo štap i potaknuo vatru.

- Kako si ti? - upita Alex.

- Tjelesno? Ili općenito?

- Oboje.

- Tjelesno, nije loše. Još imam neke čudne simptome, ali Pete Connolly
misli da je to reakcija na lijek koji sam uzimao. U bilješkama doktora
Tarvera spominju se slične reakcije kod nekih njegovih pacijenata u
klinici za besplatno liječenje.

Alex nije bila obaviještena o svim pojedinostima u radu dr. Tarvera.

Chrisa je liječio vojni liječnik ovlašten za davanje injekcija iz bočica
nađenih u vodonepropusnom kovčegu doktora Tarvera. Taj lijek bio je
Chrisova jedina nada da će se poništiti djelovanje virusa koji izaziva rak,
koji mu je ubrizgao dr. Tarver. Direktor FBI-ja, Roberts, ponovno ju je
uvjeravao da su bilješke dr. Tarvera pomno proučili najbolji virolozi u
zemlji i da su uvjereni kako će se Chris oporaviti i da u njegovu tijelu neće
ostati ni trag toga virusa. Direktoru Robertsu bilo je to lako reći, naravno,
nije njemu ubrizgan virus. Ipak, Chris je dobio puno više tehničkih
podataka nego ona i činilo se kako je bio uvjeren da će se uskoro potpuno
oporaviti.

Alex digne čašu i bez riječi nazdravi. Kucnuli su se i popili.

- A općenito? - tiho je pitala Alex.

- Idu dani. Penn Cage mi je puno pomogao.

-Kako?

- Žena mu je umrla od raka kada je imao trideset sedam godina. Ben i

Annie postali su dobri prijatelji. Mislim da mu puno pomaže kod
njegovih dvojbi »zašto baš ja«.
- Mogla bih i ja koji put potražiti njenu pomoć - prizna Alex.

- Da. - Chris se nagnuo i ponovno napunio čaše. — Kako napreduje

stvar sa skrbništvom?

578

- —Jamie je moj, nema dvojbe. Sudac je potvrdio navode iz oporuke. Ja

sam Jamiejeva krsna kuma, a u oporuci izričito piše da ću ja podizati
Jamieja ako Grace i Bili umru. Dakle, to je to.

-Jesi li razmišljala o tome kamo ćeš?

- Direktor mi je ponovno ponudio posao u Washingtonu.

- Pregovarača u talačkim krizama?

Alex kimne. — Moj stari posao.

- To si htjela, zar ne?

- Mislila sam da hoću. Međutim, prije nekoliko dana dobila sam

drugu ponudu.

Chris je pogleda. — Kakvu?

- Područni ured u New Orleansu zatražio je da me dodijeli njima za

isti posao.
Chris upitno digne obrve. - Stoji li iza toga John Kaiser?

Alex kimne. — Mislim da je Kaiser ondje vrlo utjecajan. U svakom

slučaju, u New Orleansu se u današnje vrijeme svašta događa. Kriminal
se širi.

- Po svemu sudeći, lijepo mjesto za podizanje djeteta.

Alex se skrušeno nasmiješi. — Znam. Makar Kaiser i Jordan žive na

drugoj strani jezera Pontchartrain. Tamo je zbilja jako lijepo. Osim toga,
to je jug, znaš? Mislim da je vrijeme da se vratim kući.

Chris ju je prodorno gledao. - Mislim da imaš pravo.

Neko ga je vrijeme gledala, a onda je gurnula ruku u džep i izvadila malu

plastičnu kutiju.

- Što je to? - pitao je.

- Izvorna snimka Thore i Lansinga na balkonu.

Chris se namrštio i zavrtio glavom. — Zašto si je donijela ovamo?

- Ne zato da te uzrujam. Bila je među Willovim stvarima, ali zaključila

sam da pripada tebi.

Chris se ponovno zagledao u vatru.

- Mislila sam da bi se htio osvetiti Shaneu Lansingu.

Chris posegne za vrpcom. Dala mu ju je.

- Lansing je gad — rekao je — ali ima četvero djece. Ako od svog 580

života radi pakao, neka mu bude. Ja neću biti taj koji će mu razoriti
obitelj.

Chris baci vrpcu u vatru. Dok se plastika topila, iz vatre se širio oštar
neugodan miris. Ustali su i odmaknuli se nekoliko koraka.

— Neka prošlost ostane prošlost? - pitala je Alex.

Kimnuo je pogledavši je. — Mogla bi i ti to pokušati, znaš?

Bez upozorenja, dignuo je ruku do njezina lica i prstima prešao

preko ožiljaka oko desnog oka. Alex se trgnula, htjela se odmaknuti, ali
nešto ju je zaustavilo i ona izdrži njegov dodir.

— Mrzila si Thorinu ljepotu, je li tako? - tiho je rekao istražujući prstima

bezbojno meso.

Drhteći iznutra, kimnula je bez riječi.

— Thora je izvana bila savršena - rekao je Chris - ali iznutra... bila je

ružna. Sebična i okrutna.
— To ne olakšava stvar.

Spustio je pogled na njeno lice. - Znaj da ovi ožiljci nisu važni.

Sjetno se nasmiješila. — Ma, jesu. Znam zato što je postojalo doba kada ih
nisam imala. Ljudi su se drukčije odnosili prema meni.

Nagnuo se naprijed i pritisnuo usne na najružniji ožiljak. Grimizno

izbočeno tkivo iznad sljepoočnice. - Ovako?

To ju je tako pogodilo da je osjetila potrebu da se okrene na drugu stranu,

ali Chris ju je zadržao. - Pitao sam te nešto - rekao je.

— Možda — šapnula je pokrivši usta drhtavom rukom. — Tako nekako.

Nad vodom se prolomi prodorni vrisak. Oboje pogledaše niz potok. Ben i
Jamie trčali su uzvodno prskajući vodu visoko iznad glava kada su se
približili. Jamiejeva desna ruka bila je visoko dignuta, a dok su trčali, Ben
je pokazivao na nju.

— Mislim da su nešto našli — reko je Chris.

— Tako se čini.

Chris je spustio ruku, primio je i poveo po toplome pijesku. - Idemo

vidjeti što.

Slobodnom rukom Alex obriše oči i ude za njim u hladnu, bistru vodu.
ZAHVALE
582

Kao i uvijek, mnogi pojedinci zadužili su me pri pisanju ove knjige.

Uvijek se iznova iznenadim koliko su ljudi širokogrudni kada je riječ o
njihovu vremenu, kada znaju da će dati svoj doprinos kreativnom
stvaranju, na čemu im zahvaljujem.

Prvo i osnovno, zahvaljujem liječnicima koji su žrtvovali svoje vrijeme:

dr. Joeu Filesu, dr. Rodu Givensu, dr. Tomu Careyju, dr. Jerryju Ilesu.

Ni jedan čitatelj ne bi smio poistovjetiti Medicinski centar u romanu s

Medicinskim centrom Sveučilišta Mississippija. Stvarni Institut za rak
nisam posjetio sve dok nisam završio prvu inačicu rukopisa, baš zato da
na najmanju moguću mjeru svedem sličnosti koje bi se mogle pojaviti.
Svatko tko poznaje pravi SMC shvatit će da sam stvorio izmišljenu
bolnicu s izmišljenim osobljem. To znači da bih htio da čitatelji shvate
kako su dr. Files i njegovi kolege u Jacksonu stvorili prvorazrednu
ustanovu, osobito kada je riječ o odjelu za presađivanje koštane srži.
Pozivam sve stanovnike Mississippija i sve Amerikance koji bi voljeli da
naši najsiromašniji građani dobiju zdravstvenu skrb, da svojim novcem
pomognu Institutu za rak SMC-a. Nećete naći bolju ideju.

Drugo, zahvaljujem brojnim prijateljima koji su me opskrbljivali

stručnim radovima koji su mi puno pomogli u stvaranju ove knjige.
Mikeu Maclnnisu, izvrsnom odvjetniku i velikom prijatelju iz studentskih
dana, koji mi je uvijek bio pri ruci, te Lee- ju Jonesu, Clintonu Heardu,
Kentu Hudsonu, Betty Iles, Nancy Hungerford i Curtisu Moroneyju.
 Edu Stackleru, dobrom prijatelju i bivšem uredniku, na pomoći u svim
fazama posla.

Zahvaljujem svim profesionalcima u lancu, prvenstveno zato što im

moje knjige znače više od običnog posla: Aaronu Priestu, Susan Moldow i
Louise Burke. Osobita hvala mojem uredniku,

Colinu Harrisonu koji zna što pisac treba, jer je i sam to bio. Također,
hvala Karen Thompson koja je, suočivši se s mojim neobuzdanim radnim
navikama, u posao unijela mir. Na kraju, iskreno zahvaljujem umjetniku i
dizajneru Johnu Fulbrooku koji je junački izdržao rad na mnogobrojnim
inačicama omota za knjigu, jer mu je bilo stalo i jer je bio voljan napraviti
više za nešto doista dobro. Isto tako, hvala Eileen Hutton iz Brilliance
Audia za svesrdnu pomoć koju je pružila Biskupskoj školi sv. Trojstva.

Na pomoći pri izradi američke verzije omota na kojoj se nalazi

fotografija prilično uznemirene vodene mokasine, hvala: Benu Hillyeru
(fotografu), Keithu Benoistu (krotitelju zmija), Terryju Vandeventeru
(zmijologu), Amandi Hargrove (koja se brinula za smještaj), Melissi
Morrison (koja se brinula za opremu) i Jane Hargrove ( koja se brinula za
pivo i jelo i koja nas je podsjećala »PREBLIZU SI ZMIJI!«)

U svakoj mojoj knjizi obavezno se potkrade barem jedna pogreška, u

nekima i više. Navedeni profesionalci nisu krivi ni za jednu. Sve pogreške
su moje.
SVRŠETAK

584