Seminarski Rad

Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet
Katedra za arheologiju
VOTIVNI SPOMENICI SA TERITORIJA JAPODSKOG RAETINIUMA

Seminarski rad
Edo Mešić, BA Mentor: prof. dr. Salmedin Mesihović

Mehmed Muminović, BA viša ass. Amra Šačić, MA
Sarajevo, 28.04.2016. godine
Sadržaj
1. Uvod...............................................................................................................................................2
2. Historijat istraživanja sa akcentom na epigrafski materijal sa prostora Golubića i Privilice.............3
3. Antički izvori o Japodima................................................................................................................5
2.1. Problematika određivanja japodskog teritorija.......................................................................9
2.2. Sukobi sa Rimom..................................................................................................................11
Oktavijanove kampanje u period 35-33 godine prije nove ere.....................................................12
Veliki ilirski ustanak od 6-9 godine nove ere.................................................................................13
2.3. Raetinium.............................................................................................................................15
4. Duhovna kultura Japoda...............................................................................................................19
5. Katalog votivnih spomenika na području Raetiniuma...................................................................22
6. Zaključna razmatranja...................................................................................................................71
Kratice..................................................................................................................................................73
Bibliografija..........................................................................................................................................74
1. Uvod
Latinska epigrafija (grč. epigrafein, od epi = na, i grafein = napisati) je pomoćna historijsko-
arheološka disciplina koja proučava natpise na latinskom jeziku uklesane na tvrdim
materijalima. Natpisi se mogu podijeliti na nekoliko osnovnih kategorija: javni natpisi (tituli
publici), privatni natpisi (tituli privati), pravni natpisi (acta) i natpisi na upotrebnim
predmetima (instrumentum).
Tema ovog seminarskog rada je Votivni spomenici sa teritorija japodskog Raetiniuma. Tokom
izrade kataloga je vođeno računa da se obrađuju votivni spomenici samo sa prostora Golubića
i Privilice, tako da je korišten geografski metod istraživanja. U katalogu su najprije analizirani
epigrafski spomenici posvećeni domaćem božanstvima Bindu Neptunu i Silvanu, a potom i
rimskih božanstvima Jupiteru, Najboljem, Najvećem, i Liberu. Treba istaći da se na području
Golubića i Privilice pronalaze i epigrafski spomenici posvećeni Mitri, ali ovaj rad nije tretirao
ovo božanstvo.
Dva najznačajnija nalazišta japodske kulture, Golubić i Prilivica, nalaze se u sjevero-
zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, nadomak grada Bihaća.
Za izradu ovog kataloga korištena je knjiga od prof. Envera Imamovića „ Antički kultni i
votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine“ i knjiga prof. Salmedina Mesihovića
„Antiquae homines Bosniae“. Naravno katalog se ne zasniva samo na ovim knjigama ali su
nam one pomogle na izgled i izradu, dok je dodatna literatura poslužila za analizu spomenika.
Na početku seminarskog rada dat je historijat istraživanja, sa akcentom na istraživanja na
Privilici i Golubiću hronološki kako su tekla istraživanja antičkog perioda u Bosni i
Hercegovini. Zatim su obrađeni Japodi u literarnim izvorima, te su na osvnovu izvora
pokušane dati približne granice Japodske teritorije. U sklopu ovog poglavlja urađeni su i
sukobi sa Rimljanima, jer znamo upravo iz izvora da su Japodi bili jedno jako ratoborno
pleme.
Zatim je posvećeno jedno poglavlje Japodskom Raetiniumu koji je imao municipalni karakter
a to znamo upravo zahvaljujući epigrafskim natpisima, tako da epigrafski spomenici uveliko
pomažu pri rekonstruisanju prošlosti
Rad se oslanja na period rimske vladavine u I i II stoljeću nove ere. To je period kada se
rimska vlast konačno učvršćuje na ovom prostoru i kada se počinje odvijati proces
romanizacije. Pod procesom romanizacije podrazumijeva se proces prihvatanja rimske
kulture, običaja.
U radu je korištena literatura, koja je većinom vezana za analize epigrafskih natpisa, kao što
su radovi: Vjenceslava Radimskog, zatim Karl Patscha te Irme Čremošnik.
Veliki dio rada nastao je na djelu Borisa Olujića „ Povijest Japoda“ jer nam je dao okvirnu
sliku šta bi sve naš rad trebao da sadrži. U poglavljima o antičkim izvorima i sukobima
Japoda sa ilirima uveliko nam je poslužila zajednička knjiga profesora Salmedina Mesihovića
i buduće profesorice Amre Šačić „Historija Ilira“ i samostalna knjiga profesora Salmedina
Mesihovića „Rimski vuk i ilirska zmija“. Na rad je još značajno utjecalo djelo od Ive
Bojanovskog „ Bosna i Hercegovina u antičko doba“.
Cilj ovog rada bio je da se analiziraju svi votivni epigrafski spomenici sa područja
Reantiniuma. Kroz analizu, nastojalo se je doprinjeti boljem razumijevanju ove problematike
te ukazati na potrebe nekih budućih istraživanja.
2. Historijat istraživanja sa akcentom na epigrafski materijal

sa prostora Golubića i Privilice
Kao nova provincija i do tada nepoznata većini građana Austrougarske, Bosna i

Hercegovina je izgledala kao egzotičnan i misteriozan kutak Evrope. U procesu
modernizacije i približavanja Evropi, nauka je imala posebno mjesto. Ona je trebala da ima
ulogu promotora zapadnih vrijednosti i nije slučajno što je akcent stavljen na istraživanje
predosmanskih/predislamskih kulturnih tradicija.1 Zbog toga se počinju osnivati različiti
kulturni centri, muzeji, institucije, itd. Ovom periodu pripada i osnivanje Zemaljskog muzeja
1888. godine. Početak izdavanja Glasnika Zemaljskog muzeja (GZM) 1889. godine je
doprinio dodatnoj afirmaciji nauke. Upravo će osnivanje Muzeja označiti i početak naučnog
djelovanja na polju antičke arheologije Bosne i Hercegovine2.
U ovom periodu djeluje nekoliko naučnika. Prvi među njima je Carl Patch. Patch je
bio dugogodišnji saradnik Zemaljskog muzeja. Od 1890. godine, Patch svojim člancima
dotiče direktno ili indirektno probleme kulta na području BiH 3. Upravo je Patch bio je prvi
koji je objavio nekoliko posvetnih ara sa područja Privilice. 4 Sa ovog područja, objavio je
deset ara sa posvetom Bindusu.5 Patsch je 1896. godine, na području Golubića, uspio da
otkrije i jednu aru posvećenu Jupiteru.6
Nakon Patcha, Vaclav Radimsky bio je slijedeći istraživač koji piše o kulturnoj
problematici. Radimsky je većinu svojih radova objavio u Glasniku Zemaljskog muzeja.
Uspio je pronaći jednu aru iz Kralj – Bišća, posvećenu Liberu, 1892. godine. 7 Ara je bila
postavljena uz cestu i služila je kao branik.
Ćiro Truhelka objavio je nalaz are posvećene Jupiteru. 8 Ara je pronađena 1896. godine
u Golubiću. Objavljena je u Glasniku Zemaljskog muzeja iste godine kada je i pronađena.
Period od 1918. do 1941. godine obilježen je velikom stagacijom nauke. Raspadom
Austrougarske monarhije i formiranje nove državne zajednice Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca, a kasnije Kraljevine Jugoslavije, arheologija se našla u nezavidnoj poziciji. Zbog
lošeg ekonomskog stanja u državi, nije bilo moguće vršiti intezivna arheološka istraživanja.
Sav naučni rad je bio sveden na sistematizaciju i publiciranje zbirki u Zemaljskom muzeju. Iz
1
Novaković, 2015., 140
2
Osnivanje Muzeja desilo se u periodu velikih arheoloških otkrića
3
Imamović, 1977, 14
4
GZM 1896, 1898 = WM BiH I, IV; Wissenschaftliche Mitteilungen aus B. u. H.;
5
CIL III, 14325 = D04878a = ILJug-01, 00230; CIL III, 1432; CIL III, 14326 = D 04878b; CIL III, 14324; CIL
III, 15062; CIL III, 14323 = ILJug I, 00229; CIL III, 15068; CIL III, 14327,1; CIL III, 15066; CIL III, 14328 =
ILJug I, 00231
6
CIL III, 1033
7
CIL III, 13270 = CIL III, 14012
8
CIL III, 1033
ovog perioda djeluje Dimitrije Segijevski. Sergijevski je 1938. godine objavio nalaz are iz
Golubića.9 Ara je posvećena Jupiteru.10
Period nakon Drugog svjetskog rata obilježava intezivna naučno-istraživačka i
publicistička djelatnost na svim naučnim poljima. Arheologija se posebno počinje razvijati
osnivanjem Instituta za balkanske studije 1954. godine. 11 Taj Institut će kasnije promijeniti
ime u Centar za balkanološka ispitivanja.12 Institut je na sebe preuzeo dužnost da privuče što
više kvalitetnih kadrova iz različitih dijelova Jugoslavije, te da sprovodi važne istraživačke
projekte. Centar je okupljao stručnjake sa prostora čitave današnje države, ali i inozemstva,
organizirao simpozije, objavljivao monografije i serijske publikacije, te pokretao istraživačke
projekte.13
U ovom periodu djeluje Irma Čremošnik. Ona je u nekoliko članaka obradila
spomenike kultnog karaktera na prostoru Bosne i Hercegovine. U GZM iz 1957. godine,
Čremošnik je objavila nalaz are posvećene Liberu.14
Svoj doprinos pročavanju epigrafskih natpisa dao je i Veljko Paškvalin. Paškvalin je
objavio nekoliko članaka posvećenih kultnoj problematici antičkog doba.15 Posebno se ističe
njegov članak: Kultovi u antičko doba na području Bosne i Hercegovine, objavljen u GZM
1963. godine. U ovom članku, Pašvalin daje prikaz svih antičkih kutlova na prostoru Bosne i
Hercegovine. Prikaz sadrži i listu svih pronađenih epigrafskih spomenika, uključujući i one sa
prostora Golubića i Privilice.
Što se tiče publicističke djelatnosi, na tom polju doprinio je Enver Imamović. U svojoj
doktorskoj disertaciji: Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, iz
1977. godine, Imamović je sakupio sve epigrafske kultne i votivne natpise sa prostora BiH.
Ivo Bojanovski je u svojoj monografiji: Bosna i Hercegovina u antičko doba, iz 1988.
godine, obradio par natpisa sa prostora Bihaća i okolice.
Istraživanje poslije 1992. godine obilježeno je velikim padom u naučno-istraživačkoj
djelatnosti. Teška ekonomska situacija, kao i tragična dešavanja, dovela su do smanjenog
interesovanja za nauku. Iz ovog perioda treba spomenuti Vejka Pašvalina i njegovo djelo:
Antički sepulkralni spomenici s područja Bosne i Hercegovine, objavljeno 2002. godine.
Pašvalin je u ovoj knjizi obradio sve pronađene epigrafske spomenike, te izvršio njihovu
klasifikaciju. Još jedno djelo je zaslužilo da se ovdje spomene. Riječ je o knjizi: Antiqui
homines Bosnae. Mesihović je izvršio reviziju postojećih natpisa i dao pregled natpisa po
geografskim cjelinama.
9
Spomenik SKA LXXXVIII, 1938
10
ILJug III, 01667 = AE 1939, 00175
11
Novaković, 2015. str. 149
12
Ibidem, str. 149
13
Olujić, 2007, 12
14
ILJug I, 00226
15
Bojanovski, 1988, 17
3. Antički izvori o Japodima
Najstarije podatke o Japodima daje Hekatej iz Mileta u svome radu Periegesis, iz VI.
st.pr.n.e. Hekatej djelo je važno jer pokazuje da su Grci već tada znali za postojanje
određenih zajednica na prostoru zapadnog Balkana. Zajednice koje Hekataj spominje su:
Daorsi, Histri, Liburni, itd. Japode Hekatej spominje u formi imena zemlje Iapifgia.16
Prvi koji daje direktne informacije o Japodima je čuveni Strabon. Strabon spada među
najvažnije i najstarije izvore. Strabon (64 pr.n.e – 20. n.e) bio je grčki geograf i historičar.
Njegovo najpoznatije djelo je Geografija. Geografija je jedno od najvećih djela antičkog
svijeta i sadrži dosta podataka koji se odnose na ilirske zemlje. Što se tiče ilirskog
područja, ovo djelo sadrži najpotpuniji opis istočne obale Jadrana, te Posavine i
Podunavlja, što je iz antike doprlo do današnjih dana. Treba još istaći i da je Strabon
obilato koristio podatke dobivene iz već postojeće grčke geografske literature (dodajući i
nove informacije), pa se njegovo djelo smatra knjiškom sintezom starog grčkog
zemljopisa, opsežnom kompilacijom i dragocjenim izvorom za poznavanje citata iz danas
izgubljenih dijela.
Geografija je napisana u 17. knjiga, a u četvrtoj piše između ostalog o Galiji, Britaniji i
Alpama. U sklopu Alpa, on se dotiče i rubnih dijelova alpskog prostora i tako definira
prostor nastanjen Japodima. O Japodima Strabon govori kao narodu koji je bio mješavina
Ilira i Kelta.17 Strabon navodi i japodske gradove: Metul, ( Arupini, Arupij ), Monetij i
Vendon. U ovom dijelu, prema Strabonu, Japodi žive oko planine Ocra.18
Osim četvrte, Strabon Japode spominje i u sedmoj knjizi. U ovom dijelu, Strabon opisuje
japodsku obalu u dužini od 1000 stadija. 19 Ovaj dio važan je i zbog određivanja teritorija.
Kasnije će upravo ovaj Strabonov podatak dovesti do neslugasica među načnicima o tome
da li su Japodi imali pristup moru. Prema Strabonu: “Japodi su smješteni oko gorja Albij ,
koji je posljedni dio Alpa, a vrlo je visoko. Japodi su odavde dosizali na jednu stranu do
Panonaca i Istra, a na drugu stranu do Jadrana.“20 Strabon još kaže: “ Njihova je zemlja
16
Stepan Bizantinac navodi da je Hekatej Japode smatrao Tračanima; Mesihović/Šaćić, 2015, 37
17
Olujić, 2007, 113
18
Planina Ocra je današnja planina Nasos u provinciji Notranjska, Slovenija
19
Mesihovic / Šačić, 2015, 89
20
Olujić, 2007, 113
siromašna, a stanovništvo najčešće živi od lošeg prosa i ječma. Vojna im je oprema
keltska, a tetovirani su poput ostalih Ilira i Tračana.”21
Gledajući gornji citat, primjećuje se da Strabon govori da su se Japodi nalazili oko gorja
Alba. Planina Albion bez sumnje je planina Velebit.22
Strabon Japode smješta i u prostor između Panonaca, s jedne strane , i Jadranskog mora, s
druge strane. Na drugom mjestu navodi se da se Segestika nalazi u nizini, odmah iza
teritorija koji su nastanjivali Japodi.23
Drugi antički pisac koji spominje Japode je čuveni Plinije Stariji ( Caius Plinius Secundus
Maior 23/4. g. n.e. – 24. 8. 79. g. n. e.). Sam Plinije je bio jako obrazovana osoba,
enciklopedista svoga vremena. Prilikom pisanja svoga djela, služio se velikim brojem izvora,
autora i dokumenata različitog nivoa (državni, lokalni). Njegovo najpoznatije djelo je
“Naturalis Historia”, koje je puno različitih podataka o narodima i zemljama njegovog doba.
Plinije je pisao o svakoj provinciji i stanovništvu koje je sačinjavalo određenu provinciju.

Najvjerovatnije da se Plinije između ostalog i služio opisima dijelova Carstva koje je započeo
Marko Vispanije Agripa. Agripu je poslije naslijedio August, koji je uspio da završi njegov
posao. Postoji mišljenje, iako ono još uvijek nije naučno utvrđeno, da se ovi opisi ustvari bili
državni registri, u kojima su bile unesene i civitates peregrines (domorodačke zajednice bez
rimskog građanskog prava).
Za proučavanje Ilirika, 3. knjiga Naturalis historiae je jako značajna. U njoj su opisane

Dalmacija i Panonija. Ove dvije provincije su opisane zajedno sa provincijama: Hispanijom,
Narbonskom Galijom, Italijom, Histrijom, Mezijom.
Plinije Stariji spominje da su Japodi pripadali Skardonitanskom konventu. 24 On govorio i da

se rijekom Telavius završava zemlja Japoda, Iapudia.
Klaudije Ptolomej (83. g. n.e. – 160. g. n. e.) je također jedan od antičkih pisaca koji
spominje Japode. Klaudije Ptolomej označava pravac u kojem će krenuti naredni antički
pisci. Oni više neće slijediti etnografski princip u opisivanju populacija na ovom prostoru,
već će pažnju posvetiti geografskom i političko administrativnom pristupu.
21
Olujić, 2007, 120
22
Mesihovic / Šačić, 2015, 90
23
Olujić, 2007, 127
24
Mesihović/Šaćić , 2015, 99
Što se tiče Japoda, Ptolomoj je Japodiju smatrao dijelom Liburnije.25 On spominje i japodska
mjesta, poput: Tedijast, Arukija, Ardotij, Stulpi, Kurkum, Ausunkali. On je naveo i sve
gradove od primorske Liburnije od Albone do Skardone, dijeleći tako Ilirik na Liburniju i
Dalmaciju.26 To bi značilo da je Ptolomej Japodiju doživljao kao kontinentalnu oblast
Liburnije.
Zanimljivo je da Ptolomej spominje da su Japodi imali pristup moru. Zbog toga, u nauci se
dovodio u vezu sa obožavanjem kulta Binda Neptuna.27
Od autora treba još spomenuti Veleja Paterkula i Dion Kasija. Njih dvojica pišu iz perspektive
vojne historije. Oni opisuje Batonov ustank. Tako ovaj sukob Paterkul (II 96) naziva:
“magnum atroxque bellum” - veliki i užasan rat. Velej Paterkul je imao priliku iz prve ruke
da upozna ove krajeve kao i pobunjene narode. On je bio jedan od članova Tiberijevog ratnog
štaba. Njegov historijski pogled na ustanak je nastao 30 godina poslije, ali na osnovu
službenih izvještaja te njegovih ličnih zapažanja. Njegova “Rimska historija” nije samo opis
rimske pacifikacije ustanika, već i neki način, zbirka topografskih i etnografskih podataka o
prostoru Dalmacije i Panonije.
Za Okatvijanov pohod 35. – 33. godine pr.n.e., Dion Kasije je vjerovatno koristio izvornu
građu. Borbi sa Japodima posvećuje kompletan odjeljak XLIX, 35, u kojem je sažeto prikazao
istu onu sadržinu koju već nalazimo kod Apijana, što je dokaz o korištenju iste izvorne građe
o konkretnom pitanju tj. Augustovih memoara.28
Zadnji antički autor koji daje podatke o Japodima, bio je Apijan. Apijanovo djelo Illyrike je
najvažniji i najiscrpniji povijesni izvor za poznavanje Oktavijanovih vojnih akcija u Ilirku od
35 do 33 godine prije Krista, u sklopu kojih su poraženi i pokoreni Japodi.29
Hronološki, Apijanov tekst prati događaje od početka trećeg stoljeća prije nove ere do 33.
godine prije nove ere.
Kada opisuje teritoriji gdje su Japodi živjeli, Apijan se razlikuje od Kasija. Apijan poznaje
Japode: „koji žive unutar Alpa i one sa druge strane Alpa“30, dok Kasije poznaje one: „ koji su
25
Olujić, 2007, 133
26
Ptol. II. 16, 2;
27
Mesihović/Šaćić , 2015, 101
28
Ibidem, 107
29
Olujić, 1999, 59
30
App. Illyr. 16; 27, 18-21
živjeli unutar planina, nedaleko od mora, one koji su živjeli na planinskim vrhovima i one koji
su nastanjivali područja s druge strane planina.“31
Apijan se u ovom dijelu svoje historije bavi prije svega Oktavijanom i njegovim akcijama.
Japodi imaju sporednu ulogu. Ono što je značajno za Apijana je da on daje opis područja
kojeg su naseljavali Japodi.32 Također, Apijan navodi da se njihova prijestolnica Metelum
nalazi na šumovitom brijegu.
U kasnijem opisivanju, Apijan daje i opis opsade Meteluma, za koji kaže da je kephale ton
Iapodon (glavni grad Japoda).33 Grad je bio utvrđen bedemima, a branilo ga je oko 3000
ljudi, za koje Apijan kaže da su bili ratoborni i vrlo dobro naoružani. Moguće je da je Apijan
namjerno pretjerivao u svome opisu. Zanimljivo je i da Apijan spominje ratne sprave koje su
Japodi zaplijenili Decimu Juniju Brutu u vrijeme njegova ratovanja protiv Marka Antonija i
Oktavijana.
31
Cass. Dio. XXI, 49, 35-38
32
Olujić, 2007, 134
33
App. Illyr. 19
2.1. Problematika određivanja japodskog teritorija
Na osnovu izvora i arheoloških nalaza, granice Japoda ne možemo tačno utvrditi. Trenutna
saznanja o granicama Japoda su vezana za stanje na terenu (arheološki materijal) i različite
antičke izvore. Na osnovu toga, pokušalo se rekonstruirati granice.
Jugozapadna granica bi bila sa Histrima, na rijeci Raši. Taj granični dio bi uključivao: Belu
Krajnu (današnja Slovenija) sa najvažnijim nalazištima: Vinica, Črnomelj i Podzemelj. 34 Oko
Novog Mesta su se nalazili keltski Latobici.
Po pitanju istočne granice još uvijek postoje određena neslaganja. Patsch je granicu japodskog
teritorija zamišljao da je išla od rijeke Une na istoku, na području rijeke Sane. 35 On je
smatrao da se zbog značajnog broja arheoloških ostataka, središte Japoda nalazilo u okolici
Bihaća. Na osnovu toga, Patch je zaključio da se njihovo glavno sjedište nije moglo nalaziti u
blizini granice i istočnu granicu je pomjerio prema rijeci Sani, na istok.
Bojanovski smatra da je istočna granica Japoda bila na Uni. 36 Za razliku od Patsch-a,
Bojanovski je imao priliku da vidi materijal iz nekropola Čarakovo i Sanski Most. Način
sahranjivanja na ove dvije nekropole se bitno razlikuje od onih japodskih u dolini Une 37.
Međurječje Une i Sane bi, prema tome, bilo granično područje između Japoda i Panona, dok
bi dolina rijeke Sane pripadala panonskim Mezejima.
Na jugoistoku, susjedi bi bili Ditiones. Njih spominje veći broj antičkih pisaca, od kojih su
najznačajni Strabon i Ptolomej. Strabon ih zajedno s s Breucima, Andizetima, Pirustima,
Dezitijatima i Mezejima, ubraja u panonske narode ( Strab. VII, 5,3), a Ptolomej ih vidi u
Liburniji ( Ptol. II, 16, 5).38 Ako bi se Ptolomjev opis uzeo kao najrealni opis, to bi značilo da
su Dicioni bili na području oko Grahovskog polja, te gornjih tokova riijeka Une i Krke, a
možda čak i Zrmaje.
Na sjeveru bili su Kolapijani.39 Strabon navodi da Kupa teče kroz zemlju Japoda.
Istočna granica prema Liburnima je problematična. Prema Pliniju, krajna i stalna granica
japodske obale, a istovremeno i granica između Liburna i Japoda, bila je rijeka Telavium.40
Ovu rijeku Ptolomej navodi pod imenom Tedanij. 41 Dodatnu pometnju u procesu određivanja
granice sa Liburnima unosi Strabon. Strabon spominje da je plovidba duž japodske obale
duga 1000 stadija.42
34
Olujić, 2007, 108
35
Patsch, 1896,124
36
37
Japodi za razliku od Mezeja ne polažu oružje u grobove; Bojanovski, 1988, 305
38
Patsch 1896, 124
39
Plinije Stariji i Ptolomej ih spominju; Olujić, 2007, 108
40
Olujić, 2007, 112
41
Nije poznato gdje se nalazi ova rijeka. Mišljenja se razilaze po pitanju da li se radi o rijeci Zrmanji ili
Žrnovnici kod Jurjeva, nedaleko od Senja
42
Olujić, 2007, 114
Čović i Benac zastupaju drugačije mišljenje. Njih dvojica smatraju da su Japodi bili isključivo
ratari i stočari. Benac je smatrao da je Velebit prirodna granica između Japoda i Liburna i da
se Japodi nisu širili preko Velebita.
2.2. Sukobi sa Rimom
Najraniji pouzdani podatak o zvaničnom kontaktu Republike i Japoda datira iz 171. godine
prije nove ere, kada je Senat uputio izvinjenje Japodima i drugim narodima radi skandaloznog
ponašanja konzula Kasija Longina ( Gaius Cassius Longinus ). 43Međutim, to nije značilo da
su Rimljani namjeravali održavati mirne odnose sa Japodima, jer iz dobro utvrđene Akvileje
Rimljani poduzimaju operacije prema Zapadnom Balkanu, pa su iste godine Japodi i Histri
zaprijetili tek osnovanoj rimskoj koloniji Akvileji .
Nakon toga još nekoliko puta došlo je do sukoba, a povodi su bili pljačkanje rimskih
kolonija Akvileje i Tergeste i uznemiravanje rimskih legija na putu preko
“ovostrane„ Japudije ( preko Like ). Japodi su izgleda još prije Oktavijana Augusta bili
prisiljeni na plaćanje danka, ali se to vjerovatno nije odnosilo na cijelo područje Japudije 44.
Poslije pokoravanja Histra, Rimljani su imali zajedničku granicu sa Japodima, velikim
ilirskim narodom koji se prostirao od srednjeg Pounja, preko Like svo do Kupe i Kvarnera.
Netrpeljivosti na granici su vodile ka većim sukobima, te je konzul Kornelije između 159. i
156. godine prije nove ere prodirao do u dubinu teritorija na istočnom pravcu prema Segestici
( Sisak ), ali biva poražen. Granice rimskih sjeveroistočnih posjeda bivaju napadnute od strane
Japoda, te su se mogle očekivati i nove rimsko italske vojne intervencije. Gaj Sempronije
Tuditan, poznati historičar i govornik je 129 godine prije nove ere pokrenuo pohod protiv
Japoda, te je pobjedu protiv njih proslavio I.10.129 godine prije nove ere.
Desetak godina nakon Tuditanovih operacija protiv Japoda, ponovno su rimljani morali
intervenirati na zapadnom Balkanu. Godine 119. Prije nove ere konzuli Lucije Kornelije Kota
( Lucius Cornelius Cot) i Lucije Cecilije Metel ( Lucius Caecilius Mettelus) sa vojskom
krenuli u pohod iz Cisaalpinske Galije protiv Japoda i drugih Ilira. Publije Licinije je 70-tih
godina I st. prije nove ere napado Japode, ali su ga ovi prevarili, pretvarajući da se povlače. 45
Kada je 59. godine stare ere, Ilirik, kao prokonzularno područje, pripao Juliju Cezaru, on ga je
tijekom čitavog svog mandata posjetio svega dva puta. Prvi put to je bilo u zimu 57/56 godinu
stare ere a drugi put na početku 54. godine stare ere kada je došao da intervenira u vezi s
nekim sukobima i sporovima koji su izbili između plemena koja su naseljavala donju
Hercegovinu oko ušća Neretve. Kako je Cezar bio više vezan za politička zbivanja u Galiji,
Ilirik je dosta zanemario, što su Delmati iskoristili pa su 52 godine stare ere digli novi
ustanak. Poziv Rimljana da se i jedni i drugi povuku ostade bez uspjeha i protiv njih je 50
godine stare ere poslana jaka vojska ali je od pobunjenika bila potpuno uništena. U to u Rimu
dođe do građanskog rata između Cezara i Pompeja, što je još više doprinjelo razvoju anarhije
u Iliriku. Izuzev Salone i Epidaura, čitav Ilirik je stao na stranu Pompeja. U nastaloj situaciji
Cezar nije mogao ništa poduzeti protiv pobunjenih Ilirskih plemena. Za to mu se ukazala
povoljnija prilika tek nakon pobjede Farsala ( 48. godine stare ere). 46
U toku zime 48/47 god prije nove ere Gabinije je sa 15 kohorti pješadije i 3000 konjanika
teško probijao prema Saloni kroz neprijateljsko područje Japoda i Delmata.
43
Mesihović / Šačić, 2015, 170
44
45
Mesihović/ Šačić, 2015, 171
46
Imamović, 1977, 42
Nakon Martovskih ida 44. godine prije nove ere na zapadnom Balkanu novi akter je postao
Decim Junije Brut Albin ( Decimus Junius Brutus Albinius ), koji je kao propreturu dobio
Cisalpinsku Galiju a sa njom i Ilirik. Sam Decim Brut je bio teško poražen od Japoda dok se
ostatak rimske vojske koja je još ostala u sjvernom Iliriku morala povući, vjerovatno na
otoke47.
Oktavijanove kampanje u period 35-33 godine prije nove ere

Nakon brundizijskog sporazuma 40. godine prije nove ere, dvojica trijumvira Oktavijan i
Marko Antonije podjelili su interesne sfere i teritorijalnu upravu u rimskoj državi . Po tome
sporazumu, Oktavijanu su pripale ilirske zemlje i opće zapadne provinicije i oblasti , izuzev
Afrike koja je pripadala Lepidu ( Marcus Aemilius Lepidus). 48Jedina oblast koja se još držala
neprijateljski prema Rimljanima još od Cezarevog prokonzulaštva bile su istočno-jadranske
ilirske oblasti, a posebno Delmati i Japodi.
Pobjedom nad Japodima, pojedinim alpskim i zapadnim panonskim narodima i zajednicama
bilo je potrebno osigurati i sjeverno-istočne granice Italije u trenutku kada glavnina
Oktavijanovih trupa i pažnje bude pokrenuta na rješavanje eventualnog sukoba sa Antonijem i
Kleopatrom49.
I tako je 35. godine prije nove ere pokrenuta Oktavijanova „ ilirska „kampanja koja se
odvijala u više faza i zahvatila je jedno široko područje od alpskih oblasti do dunavskih
predjela. Kampanja 35-33 godine prije nove ere se nije odvijala kao jedna i ujednačena vojna
kampanja , nego je ona bila skup čitavog niza operacija protiv autohtonih naroda i zajednica
zapadnog Balkana, dijela panonskog bazena i alpskog pojasa, koja su dotada bar nominalno
priznavala vrhovnu rimsku vlast, ali i onih koja su bila u potpunosti politički nezavisna u
odnosu na Rimsku državu. Kampanja je izvođena u različitim pravcima kojima i nije morao
neposredno zapovijedati Oktavijan. Tako bi se čitava kampanja mogla podijeliti u više
segmenata, a jedan od tih segmenata je bila ofanziva na Japodiju. 50
Oktavijan je 35. godine prije nove ere vodio veliku borbenu operaciju na Japode i to krenuvši
sa obale Kvarnere ( preciznije iz područja današnjeg Senja ). Oktavijanska armija je prelazeći
preko Velebita , preko prijelaza Vratnik, prvo napala Japode sa područja Like. Oktavijan je, na
putu iz Senja ( Senia) prema Sisku (Siscia), relativno lako zauzeo Monetium, Avendo i
Arupium, njihova utvrđenja u „ovostranoj „ ( jugozapadnoj ) Japudiji međutim jak otpor su
mu pružili Terpenos i Metulum u „onostranoj „ ( sjeveroistočnoj ) Japudiji. Oko japodskih
grada Metuluma su se vodile najveće borbe ( Čakovec kod Josipdola u Lici), 51koje je izgleda
bilo i narodnosno i političko općejapodsko središte.
Prema izvorima Metulum je branilo 3000 hiljade dobro naoružanih i ratobornih japodskih
ratnika. Japodi su Metulum žestoko branili , koristeći i rimske opsadne mašine koju su bili
zarobili kada je Decim Brut 43. godine prije nove ere neuspješno nastojao da se iz
Cisaalpinske Galije probije u Makedoniju. Prilikom borbi za Metulum, lakše je povrijeđen i
sam Oktavijan, prilikom prelaska preko jednog improvizovanog mosta (koji je povezivao
47
48
Mesihović, 2011, 43
49
Ibidem, 44
50
Ibidem, 46
51
opsadnu kulu sa zidinama ) koji se srušio. Na kraju Metulum biva osvojen, i to nakon što su
njegovi stanovnici i branitelji većinom izginuli ili izvršili samoubistvo. Kasije Dion navodi i
da su oni Metuljani koji su živi zarobljeni, kasnije vršili samoubistvo. Ostatak Japoda
zahvaćen strahom, se nakon pada Metuluma predao oktavijanskoj arminiji. Onostrani
/Transalpinski Japodi su tada po prvi put bili dovedeni u pokornost prema Rimljanima. Nešto
kasnije kada je Oktavijan napustio Japodiju, pobunila se japodska zajednica Poseni i protiv
njih su poslane trupe pod komandom Marka Helvija te je pobuna je ugušena, a vođe Posena
su pobijene, te ostatak stanovništva prodan u ropstvo52.
Iako se nijedan od spomenutih gradova ( u stvari gradinskih utvrda, oppida ) ne može locirati
u Pounje, ipak se ne može sumnjati da je 35. godine Oktavijan osvojio cijelu Japudiju zajedno
sa Pounjem ( App, 111, 21). To bi potkrijepila i Apijanova vijest po kojoj je i Japode u
„onostranoj“ Japudiji prvi pokorio Oktavijan53
Velikim pobjedama nad Delmatima i Japodima konačno je slomljena japodsko-delmatska
barijera koja je skoro 120 godina onemogućavala rimski prodor u unutrašnjost zapadnog
Balkana, te bi se kraci rimske ofanzive trebali produžiti na ostala nezauzeta područja
ilirsksog svijeta zapadnog Balkana. 54 Konačan znak pobjede nad Ilirima Oktavijan je
proslavio 13. VIII 29.p.n.e.
Veliki ilirski ustanak od 6-9 godine nove ere

Iliri balkanske unutrašnjosti su decenijama ranije bili pokoreni i primorani da uđu u sastav
rimskog imperija. Kao i ostali autohtoni narodi širom rimskog provincijalnog domena,
peregrini Ilirika ( Delmati, Japodi, Mezeji, Dezidijati... ) su bili organizirani na osnovu
autonomnih narodnosnih političkih jedinica ( peregrinskih civitates). Ali bez obzira na svoju
unutarnju autonomiju ( što je uključivalo i pravo na sobstvene institucije), peregrinske
civitates su bile obavezene da izmiruju čitav niz obaveza,a osnovna je bila plaćanje direktnih
poreza kao i izmirivanje čitavog niza indirektnih nameta55.
U prvoj otvorenoj bici, ustaničke snage koje su bile i brojnije, su izvojevale uspjeh, ali nakon
toga Baton Dezidijatski, je sa svojim snagama bio dočekan u zasjedi i poražen. Najverovatnije
su se bitke između trupa pod zapovjedništvom Mesalinusa i ustaničkih trupa pod
zapovjedništvom Batona Dezidijatskom dogodile negdje između Siskije i srednjeg Pounja, na
području današnjih Cazinske krajine i Banije, te su se tom prilikom ustanku pridružile i
Japodske zajendice u Pounju. 56
U zimu 6/ 7 godine nove ere savezu na čijem čelu su se kao kolegijalne vrhovne vojvode
nalazila dvojica Batona, priključio se veći dio Ilirskih naroda provincije južno od Drave,
uključujući i Delmate i Piruste. Sudeći po veronskom epigrafskom natpisu, Rimu su ipak
ostali lojalni Liburni i narodnosno jezgo Japoda, dok su se japodske zajednice u širem
području Pounja pridružile ustaničkom savezu. 57
Zahvaljujući izvorima znamo da je Germanik najprije zauzeo Splonum ( Splaunon) i to više
slučajem. Odatle je krenuo na Raitinon ( Raetinium ), ali ga je zauzeto teškom mukom i s
52
53
54
55
Mesihović 2011, 66
56
57
Mesihović 2011, 262
dosta gubitaka. Neprijatelji su naime u kuće oko nasipa podmetnuli vatru, a nakon toga se
povukli u citadelu . Kada su pak Rimljani pojurili za njima, našli su se usred vatre, dok su ih
odozgor gadali neprijatelji, pa su mnogi poginuli kao žrtve plamena i strijela. Tek tada u ruke
Rimljanima padoše Seretion ( Tiberije je dotad uzalud opsjedao Seretion) i druga mjesta. Tek
nakon ovih uspjeha njegove vojske, Tiberije je mogao započeti generalni i odlučni napad na
Batona, koji se sklonuo u Andetrij, u zaleđu Salone, što je i dovelo do sloma ustanka. Tačna
lokacija Seretiona nije poznata, ali se uzima da se nalazio negdje na Germanikovu putu iz
Siscije do dinarskog razvođa58.
2.3. Raetinium
Jedno od najrazvijenih područja u rimskoj Bosni se nalazilo na koljenu Une ( Oeneus) kod
Bihaća. Taj predio je bio smješten između Plješevice na zapadu i Grmeča na istoku, te Zrinske
58
i Pertove gore na sjeveru. Prema velikom broju natpisa i arheoloških nalaza je potvrđeno da se
oko Bihaća razvio jedan od naprednijih centara Japoda.59
Raetinium se poglavtio ubicira na lokalitetu Golubić, južno od Bihaća ili na nekom drugom
bližem lokalitetu u bišćanskom Pounju koje u sebi sadrži više odlika brdsko – planinskog i od
prirode dobro utvređenog položja (u obzir dolaze i lokaliteti Ripač i Sokolac i dr.) Mesihovic,
2011, 373
A sudeći po natpisu CIL XIII 7023 iz Mainza /Mogentiacum (Andes Sex(ti) f(ilius) /cives
Raeti/nio eq(ues) ala/Claud(ia) an(norum) XXX /5 stip(endiorum) C h(ic) e(st) h(eres)
f(aciendum) c(uravit) Golubić ili njegova bliža okolica bi mogle biti Raetinium. 60
Ono što je zanimljivo za Japode jeste da su oni jedino ilirsko pleme koje je obitavalo na
prostoru današnje Bosne i Hercegovine a koji su pripadali skardonitanskom konventu sa
središtem u Skardoni, današnjem Skradinu. Japodi su u jednom vremenu sa Liburnima
sačinjavali zajedničku upravnu vlast.61
Mladi stratumi Japoda s rimskim civitetom potvrđeni su s manje potvrda: Flavi sa svega dvije
potvrde.62 Prvi epigrafski spomenik je iz Privilice a drugi iz Golubića. Dedikanti ovih
spomenika su civitas dobili od cara Vespazijana.
Tragovi naselja evidentirani su i u Golubiću, pored njeg još konstatirana su naselja u
Brekovici, Založju, Ribiću i Ripću a pojedini arhitektonski elementi i u Buniću, Gatama,
Izaćiću, Bugar – gradu, Koštelu.63 Ipak prema brojnim epigrafskim nalazima, upravo je
naselje u Golubiću bilo najznačajnije. 64 Sudeći po tim dokazima može se zaključiti da je u
Golubiću bio ustvari centar japodske civitas. Taj prostor se nalazio između Plješevice i Kapele
na zapadu, Petrove Gore na sjeveru, i Grmeča na sjeveroistoku. O municipalitetu rimskog
naselja u Golubiću nema izravnih potvrda ali na osnovu brojnih indikacija to se može
zaključiti:
1. neposredna blizina svetišta epihorskog božanstva Binda Neptuna
2. brojni zavjetni oltari Bindu koje su postavili praepositi i prinipes Iapodum, beneficijari i
vojnici65
3. prostrane nekropole u Golubiću i Pritoci ( Jezerine )
4. boravak stranaca u Golubiću, među kojima ima i poklonika orijentalnog božanstva Mitre
5. vojni privremeni garnizon u kojem se spominje ala Claudia nova oko 70.g.n.e.66
59
60
61
Bello Batoniano praefuit civit(atibus) Iapudiai et Liburn(iai) / sibi et libertis / t(estamento ) f(ieri) i(usii) ( CIL
V, 03346 = 02673 = AHB p 11 = AE 1993, 00774
62
CIL III, 14324 = AHB p 395 i ILJug III, 01666 = AHB p 376 = AE 1939, 00174
63
64
Ostaci naselja su bili posve zatrpani, najverovatnije jer se na ovim prostroima gradilo od mekanog materijala i
jer su prostrane šume davale davale obilna drva.
65
CIL III, 14325 = D04878a = ILJug-01, 00230 = AHB p 392; CIL III, 14326 = D 04878b = AHB p 394; CIL
III, 15066 = AHB p 399
66
CIL III, 1033 = AHB p 403
Na sve treba još dodati i to da je Golubić imao i centralni položaj u saobračajnom pogledu.
Jedno od najznačajnih nalaziša bilo je svetište Binda- Neptuna na vrelu Privilice, uzvodno od
Bišća, s brojnim oltarima posvećenim ovom božanstvu, ovdje nisu pronađeni tragovi zidanom
hramu, pa se vjerovatno radilo o posvećenom gaju ( templum sub divo ).67 Veliku ulogu i
značaj sanktuarija ilustriraju žrtvenici koje su domaći uglednici praepositi i princeps
Iaopodum posvetili u čast bog Binda. Sve to podvlači i značaj naselja u susjednom Golubiću
koje je po svoj prilici, bilo centar jedne japodske župe ( civitas ). Prefekturalna uprava kod
Japoda je postojala sve vrijeme vojne okupacije zemlje, a prefekti su bili birani iz redova
nižih nižih vojnih starješina. Prefekturalna uprava je postajala sve vrijeme vojne okupacije
zemlje, a prefekti su bili birani iz redova nižih starješina. Prefekturalna uprava je prestajala
odlaskom legija iz Dalmacije ( ubrzo iza 50 g.n.e. ), a pogotovo osnivanjem pojedinih
municipija u Vespazijanovo doba. Jesu li prefekte zamijenili prepozite kako smatra Patsch, ili
su prepoziti upravljali pojedinim župama pod nadzorom prefekata, ne zna se. Neprilika je u
tome što se prefekti spominju i kod drugih plemena ( Mezeja, Desitijata), a prepoziti samo
kod Japoda. Po jednom nepotpunom natpisu, ukoliko je njegovo čitanja ispravno, izgledalo bi
da su Japodi imali prepozite još i u 3 st.68 69
Prijelaz od prefekturalne uprave na samoupravu pojedinih župa ( civitales peregrinae ), iz koje
će se razviti municipiji, bio je ostvaren u drugoj polovici I st. 70
Negdje iz toga perioda potječu i oltari prepozita sa Privilice, za koje bi se moglo kazati da
osvjetljavaju taj prijelaz , a ujedno i potvrđuju pripadnost svetišta Privilica Japodima i
japodskoj zemlji. Što se tiće njihove funkcije, moglo bi se reći da su prepoziti bili izvršni
organi pod nadzorom rimskih prefekata, dok su ovi postojali. Bili su birani iz redova
uglednijih domorodaca, najčešće između plemenskih prvaka, pripadnika odličnijih japodskih
klanova, ali nisu morali biti pricipes kao što to nisu71. Prepoziti čak nisu morali biti ni cives
kao što nije ni dedikant spomenutog natpisa. Za principes se smatra da su sačinjavali vijeće uz
bok prepozita. Ne može se sa sigurnošču tvrditi da li je u ovkirima autonomne župe, a uskoro
zatim i municipija, došlo do kakvih modifikacija u funkciji prepozita.72
Formiranjem pojedinih municipija nestalo je i teritorijalnog jedinstva Japudije, koje je ionako
moralo biti dosta labavo . Carski principat nije, naime, savez plemenskih zajednica nego
municipija, kojem jedinstvo osigurava car. Isti se proces odvijao i kod drugih plemena
( Delmata, Desitijata, Pirusta i dr. ), umjesto entičkog jedinstva, pod rimskom je upravom
formirano od plemenskog teritorija više municipija.
U početnim fazama političke romanizacije, kada ilirska elita dobija rimsko građanstvo,
pojavaljuju se određeni specifkumi u onomastičkoj formuli. Taako osoba čije se ime
pojavljuje na natpisu ima rimski praenomen i carski genitilni nomen, dok joj je cognomen
ilirski. Obično su iliri u toj prvoj fazi svoje lično ime zadržali kao cognomen. Pored imena,
nadgrobni spomenici su važan izvor za izučavanje municipalnog uredđenja jer se na njima
67
68
Aurel( ius ) praepositus 7, CIL III 15064
69
70
Ibidem, 313
71
CIL III, 14325 = D04878a = ILJug-01, 00230 = AHB p 392; CIL III, 14328 = ILJug I, 00231 = AHB p 400
72
Ibidem, 314
pojavljuju principesi, dekurioni, duoviri, edili, prokuratori i drugi dužnosnici municipija,
kolonija i republika.73
Sve ovo upućuje na to da se u Golubiću nalazilo najrelevantnije rimskodobno naselje u
Pounju. Bilo je i dosad više pokušaja da se Raetinium locira u Golubić. Međutim poteškoće su
nastale odatle što ni Strabon ni Apijan, nabrajajući japodske „ gradove“ ( Avendo, Monetium,
Arupium, Terponos, Metulum), u stvari japodska castella i oppida oko kojih su se 35 godine
vodile borbe, ne spominju Raettinium. Spominje ga jedino Dio ( LVI 11-12) u sklopu
događaja 9 g.n.e.- Raitinon ( Raetinium ).74
Što izuzev Dija Kasija ( LVI 11 ), drugi antički pisci ne spominju Raetinium, moguć je razlog
što se naselje na poziciji Golubića razvilo u značajnu aglomeraciju tek u rimsko doba. Stoga
treba pomišljati i na mogučnost da se rimski Raetinium razvio u ravnici negdje u blizini
predrimskog Raitiniona ( Sokolac ili Ripač i dr. ) kao i drugi brojni rimskodobni gradići u
našoj zemlji. U dorimsko doba bio bi to oppidum kao i brojni drugi u Pounju.75
U Golubiću je kratko vrijeme oko 70 godine nove ere kraće vrijeme boravila ala Claudia
nova76. Buduči da na Andesovom epitafu piše da je cives Raetinio, što znači građanin
saumupravnog grada Retinija, u pitanju je očito Golubić u kojem je i bio unovačen. Raetinium
bi, dakle svoj autonomni ( municipalni ) status dobio nešto prije 70 godine, očito od cara
Vespazijana, koji je u untrašnjosti Dalmacije podigao i mun. Malvesiatum ( Skelani ) i mun.
Bistuensium( Bugojno ) a u Panoniji osnovao kolonije u Sisciji i Sirmiju, čime je započela i
prva urbanizacija u unutrašnjosti starog Ilirika.77
U Golubiću je potvrđena i beneficijarska stanica koja je također snažan indicij za municipalni
status Golubića,78 zavjetni oltar na kome se spominje konzularni beneficijar pronađen je vrelu
Privilica.
Na glavnim cestama postojale su stanice konzularnih beneficiara, jedna čast, koju je carski
namjesnik uzeo iz vlastitih četa ili su mu je susjedne provincije stavile na raspolaganje.
Njihova služba nije nam još jasna; moguće da su vršili službu sigurnosti, kao naše današnje
oružničke postaje. Ovi podčasnici su, prije svojeg premještaja, dizali oltare u svetištu, koje je
pripadalo dotičnoj postaji.79
Japodi su na svojim ruralnim posjedima timarili stoku, obrađivali zemlju, uz to eksploatirali
šume i kamenolome. Dolaskom Rimljana svakako je bilo i određenih promjena. Tada se
izdvaja sloj domaće buržoazije, koja surađuje sa Rimljanima, u isto vrijeme se pojavljuje za
društvene karakterističan sloj- robovi. Naime čitav antički svijet se zasnivao na instituciji
ropstva, japodi su tek s romanizacijom upoznali , kao i ostali ilirski narodi. Šta se sve nalazilo
iza pojave robova u Pounju stoji nije poznato ( vojska, manafukature, tranzitna trgovina,
zemljeposjedi), ali je olito da su se razvila i neka konjunkturna zanimanja, možda u obrtu
kao : proizvodnja opeka, keramike, kreća, klesanog kamena i u raznim tercijarnim
73
Šačić/Mesihović, 2015, 115
74
75
Ibidem, 315
76
CIL III, 1033 = AHB p 403; Andes Sex.f.cives Raetinio CIL III, 1O333;
77
Ibidem
78
CIL III, 15066 = AHB p 399
79
Carl Patsch, 1914, 175
zanimanjima, u kojima su dominirali stranci. Robovi se u Pounju susreću uglavnom u
Golubiću i to u I st.n.e.80
Na čelu župnih opčina nalazio se poglavar ( praefecturs, princeps civitatis ) koji je u doba
ranog carstva, obićno bio neki oficir, npr. Kod Japoda, ali kada su Rimljani, kasnije, stkeli
povjerenje u dotična plemena, tu dužnost su prepuštali uglednom čovjeku iz samog naroda,
koji je sada nosiu titulu preapositus. Uz plemenskog poglvara nalazilo se vijeće koje se
sastojalo od plemesnkih uglednika ( principes ) koji su između sebe birali spomenutog
praepositusa. Te položaje su obično zauzimali isluženi domači vojnici koji su bili lojalni
rimskoj vlasti i upravi, što je uvjetovalo jači prodor romanizacije među šire mase.81
U početnim fazama političke romanizacije, kada ilirska elita dobija rimsko građanstvo,
pojavaljuju se određeni specifkumi u onomastičkoj formuli. Taako osoba čije se ime
pojavljuje na natpisu ima rimski praenomen i carski genitilni nomen, dok joj je cognomen
ilirski. Obično su iliri u toj prvoj fazi svoje lično ime zadržali kao cognomen. Pored imena,
nadgrobni spomenici su važan izvor za izučavanje municipalnog uredđenja jer se na njima
pojavljuju principesi, dekurioni, duoviri, edili, prokuratori i drugi dužnosnici municipija,
kolonija i republika
Na čelu civitatis, kako se župa japodska u n. 7 naziva, bio je po našim natpisima glavar župe,
dakle po našu „župan“, koji četiri puta ima naslov „praepositus“ jednoć pak praefectus.82
Stolicu prepozita možemo tražiti u blizini, gdje su nagjeni oltari, koji nam spominju tolike
župske glavare. Tome bi se moglo prigovoriti da možda nije blizina Bindova hrama,već
njegov ugled prepozitima bio povodom da iz veće daljine ovdje prikazuju svoje zadužbine.
Uz taj bi se nazor moglo prije pristati, da blizu Privilice nije bilo većeg mjesta. Ali je u
susjednim selima Golubić i Jezerine, koja su ejdna uz drugo, konštatovano jedno mjesto, koje
po nagjenim ondje grobovima i natpisima bilo jedno od najvećih i najstarijih naseobina
japodskih, kako u tako zvanoj prethistoričkoj tako i u rimskoj epohi.83
80
81
Imamović, 1977, 48
82
Carl Patsch, 1896, 133
83
Ibidem, 136
4. Duhovna kultura Japoda
O religiji Ilira znamo veoma malo. Dok za religiju ostalih kulturnih naroda postoji raznovrsna
izvorna građa, dotle o religiji Ilira skoro da nemamo nikakvih izvora. Antički pisci koji su u
svojim djelima pisali ponešto o Ilirima, skoro nijednom rječju ne spominju njihov duhovni
život ili bilo šta što bi se odnosilo na taj problem. U slučaju kada to i čine to se svodi na svega
nekoliko kratkih bilježaka. 84
Za razliku od literarnih izvora, mnogo sigurnije i opširnije podatke o tom problemu daje nam
arheološka građa. U tome pogledu na prvo mjesto dolaze epigrafski spomenici ( kultni i
votivni natpisi ), ostaci svetišta, kultnih predmeta ... Preko epigrafskih spomenika koji ujedno,
predstavljaju osnovni materijal za izučavanje religije, možemo sebi predstaviti određenu sliku
sa izvjesnim zaključcima o njihovim božanstvima, bogoslužnim mjestima i sl. ali moramo
naglasiti da dosada pronađeni materijal koji se odnosi na taj problem ni u kom slučaju nije
dovoljan da bi se stvorila jedna opća predstava o tome. Ono što trebamo naglasiti je da se taj
materijal uglavnom odnosi na vrijeme kada su Iliri bili već politički ovisni od Rimljana, dok o
starijoj fazi njihovog duhovnog života još manje znamo. 85
Na lokalitetu Privilica kod Bihaća86 nađeno je ukupno 11 spomenika koje su posvećeni
božanstvu Bindu-Neptunu, čije se ime ne susreče na drugim stranama te se može zaključiti da
je ovo božanstvo bilo štovano samo kod stanovnika jednog užeg regiona sjeverozapadne
Bosne. Okolicu današnjeg Bihaća, u rimsko doba naseljavali su pripadnici japodskog naroda,
te se da zaključiti da je kult boga Binda bio isključivo vezan za ovo pleme. Privilica je
predstavljala glavno svetište ovog božanstva, vjerovatno i jedino. Svi osim jednog primjerka 87
su polupani te su danas sačuvani samo u fragmentima. Zahvljujući ovom spomeniku možemo
zaključiti da su bili u formi lijepo izrađenih ara. Sastojale su se iz tri dijela : postolje, srednji
natpisni dio, i gornji dio- krov.88
Iz nomenklature dedikanata možemo zaključiti da su barem većinu ovih spomenika podizali
domaći ljudi.
Duhovna se kultura Japoda najbolje reflektirala na vjeri i posmrtnom kultu, koje se mogao
pratiti po bogatom inventaru triju nekropola kroz kasni halštat i laten sve do rimskog
vremena, u rasponu od 8 st. pr. n.e. pa do I st.n.e. Sahranjivanje je biritualno, inhumacija u
pravilu za domaće stanovništvo i incineracija za potomke panonskih doseljenika. Broj
skeletnih grobova s vremenom je opadao, pa je inhumacija u 1 stoljeću nove ere doživjela
svoj kraj. U latensko doba jasno je vidljiva tendencija porasta ukopa u urnama, pod italskim
utjecajem najprije se koriste kamene urne u obliku cilindra, a uskoru i urne u obliku kvadra,
koje su u Pounju doživjele brojne dopune i u konačnici dobile lokalni karakter. U posljednoj
fazi aktivnosti japodskih nekropola ( Pritoka, Ribići, Golubić ), u poređenju sa ranijim
84
Imamović, 1977, strana 53
85
Ibidem
86
Oko ovog zajedničkog kultnog mjesta u određenim prilikama skupljali su se i Japodi iz ostalih krajeva njihove
prostrane zemlje
87
CIL III, 14325 = D04878a = ILJug-01, 00230 = AHB p 392
88
Ibidem, 95
fazama, snažniji su rimski i provincijalni elementi, kao što su fibule, narukvice i mamuze, ove
zadnje najverovantije iz opreme rimskih konjanika.89
Od vjerskih kultova na području Golubića zastupljeni su : domaća božanstva prirode Silvan
na prostoru Golubića jedan spomenik90 i bog Bindus autohtono japodsko božanstvo, zaštitnik
izvora i voda, koji je u procesu romanizacije izjednačen s rimskim Neptunom. Bindu-
Neptunu podižu oltare jednako Japodi i Italici. Ova pojava ukazuje da je interpretatio Romana
dosta rano , prvi oltari su iz Vespazijanova vremena zahvatila domaće kultove. Među
romanizirana grčka božanstva pripadaju Liber pater za kojeg se smatra da predstavlja također
domaći božanski par izjednačen u toku vjerskog sinkretizma s rimskim istoimenim
božanstvima. Epigrafski spomenici su pronađeni na lokalitetu Crkvina kod Golubića 91 i na
lokalitetu Kralj - Bišće92 Što se tiče rimskih vjerskih shvatanja najbolje pokazuju posvete
Jupiteru IOM, ( najboljem najvećem). Postoje tri epigrafska spomenika iz Golubića sa
posvetom vrhovnom rimskom božanstvu.93 94
Kao što su navedene autohtone crte i u rimsko doba ostale dominatne u duhovnom životu
pounskih Japoda, još su se izrazitije manifestirale u likovnoj umjetnosti. Posebnu joj
vrijednost daju tzv japodske urne ( ossuaria ), jedinstvena i izolirana pojava, nepoznata u tom
obliku kod drugih plemena. U stvari su to bili monolitni kvadraticni kameni osuariji s
poklopcem za pepeo spaljenih pokojnika na vanjskim plohama ukrašeni prikazim heroiziranih
pokojnika ( prizori libacije, pogrebne povorke, pogrebno kolo, bojne igre i sl. ) za koje se
smatra da su se razvile iz domaće tradicije s plitko urezanim konturama likova i predmeta.
Najvjerovatnije je takvoj tehnici pogodovao i domaći ( lokalni meki kamen, poznat kao
bihacit, u koji su se lako mogle urezati konture.95
Do danas je poznato več preko trideset, najčešće fragmentarnih, kamenih urni i poklopaca, ali
nijedna od njih nije kompletirana, jer su kameni sanduci uglavnom nađeni u Ribićima i
okolici, a poklopci u Golubiću. Za rješavanje problema važan je i podatak da je dosad poznato
27 što urni što poklopaca s latinskim pismima koji ih datiraju od I do III st.n.e.
Ljudske i životinjske figure vrlo su česti elementi i japodske ikonografije ( na kamenim
urnama dolazi 17 muških, 9 ženskih, i 1 dječija figura. U Pounju se na nagrobnim
spomenicima, na urnama, stelama i titulima, doista česti astralni motivi : krug, koncertični
krugovi, točak, rozeta na vitlo, polumjesec i drugi, za koje se smatra da su uzeti iz ketlske
kulturne baštine; neki vjerovatno još kao simboli, barem i podsvjesno, iako ne i kao
supstutivni elementi za ljudski lik. Ljudski i životinjski likovi su kod Japoda bili omiljeni ne
samo na urnama ( od životinjskih likova prikazani su konji, bik, vepar, panter, ribe, gmizavci i
fantastička bića što ih susrećemo i na etrurskim sepulkralnim spomenicima ) nego i na
stelama, od kojih su neke, monumentalnog formata, izrađene u plastičnom reljefu koji, inaće
ne dolazi na urnama. Takva je stela rimskog centuriona ( iz Golubića ), ulomak stele sa dva
89
Bojanovski, 1988, strana 318
90
CIL III, 10035 = AHB p 391
91
ILJug I, 00226 = AHB p 384
92
CIL III, 13270 = CIL III, 14012 = AHB p 376 = AHB p 404
93
ILJug III, 01666 = AHB p 376 = AE 1939, 00174; ILJug III, 01667 = AHB p 377 = AE 1939, 00175; EHD -
052279 = EDCS – 30400589
94
Ibidem, 319
95
Ibidem, 320
portreta iz Čavkića ( Založje ), pa funebralni przior Herakla i Omfale (?), a možda i neke stele
monumentalnog profila, također iz Golubića.96
Japodska je, dakle, umjetnost i u rimsko doba sva bila okrenuta kultu mrtvih. Razvijala se
istim uslovima kao i u drugim djelovima rimskog ilirika, kasnije Dalmacije i Panonije, pod
jakim utjecajima iz Panonije i Norika, a svakako i iz Italije, ali je pri tome sačuvala, koliko se
to po poznatom materijalu može pratiti, i svoj autohtoni izraz crpeći svoje korijenje iz mnogo
starijeg razdoblja i domaće lokalne tradicije.97
5. Katalog votivnih spomenika na području Raetiniuma

Domaća božanstva
96
Ibidem, 322
97
Ibidem, 323
Bind Neptun
1.Privilica Bihać
CIL III, 14325 = D04878a = ILJug-01, 00230 = AHB p 392
EHD - 0522325 = EDCS – 31300292
Literatura : Patsch, 1895, 115, sl. 2; Ibid, 1914, 180; Paškvalin, 1963, 136; Imamović, 1977,
338-339, br. 50; Raunig, 2002, 113;Mesihović, 2011, 392-393
Dimenzije : Visina : 90,5 cm, Širina : 37,5 cm, Debljina : 34,5 cm
Visina slova 4.6–3,5 cm
Datacija : kraj I. stoljeća – početak II. stoljeća
Bindo Neptuno / sacrum / Proculus Parm/anic(us) praepos(itus) /5v(otum) s(olvit) l(ibens)
Bindu Neptunu svetom, Prokul Parmanik prepozit, ispunjava zavjet rado
Praenomen Nomen Cognomen Informacije

Parmanicus* Proculus Prepozit japodske
civitas, Sigurno
domorodačkog
porijekla
Analiza spomenika :
Votivna ara od vapnenca.98 Pronađena je 1895. godine, u Privilici kod Bihaća. 99 Ara je
prvi put je objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja iz 1895. godine, u članku K. Patscha.100
Ara je posvećena božanstvu Bindu – Neptunu. Bindus je japodsko božanstvo voda

(izvora i rijeka). Istovjetan je sa rimskim bogom Neptunom. 101 Na spomenicima posvećenim
Bindu, primjetno je da se uz ime rimskog božanstva (sa kojim je izjednačeno domaće
božanstvo) navodi njegovo epihorsko ime, koje ima vrijednost epiteta.102
Ara se sastoji od tri dijela: baze, natpisnog polja i uokivirenog zabata. Primjetno je
teško oštećenje na desnoj strani are. Gužva je ukrašena volutama. Natpisno polje nije
uokvireno i ima konkvavne strane. Na natpisnom polju mogu se primjeti oštećena
prouzrokovana dijelovanjem atmosferalija.
Slova su pravilna i nisu jednake veličine. Prilikom čitanja natpisa od vrha prema dnu,
primjetno je smanjivanje slova. U natpisu se nalazi ligatura u prvom redu, na slovu T.
Natpisno polje je raspoređeno u pet redova. Veličina slova iznosi : 4.6 – 3.5 cm
Dedikant natpisa je Proculus Parmanicus, prepozit103 japodske civitates.104 Prepozit

Proculus Parmanicus nije bio rimski građanin, na što upućuje i njegova nomenklatura. To bi
značilo da prepoziti nisu morali imati građanstvo. Ime dedikanta sastoji se od jednog rimskog
cognomena Proculus i jednog latinizovanog domaćeg imena Parmanicus.105
Prilikom datiranja ove are, ali i ostalih posvećenih božanstvu Bindu Neptunu, od
velike pomoći bio je numizmatični materijal otkriven prilikom iskopavanja. Riječ je o novcu
cara Domicijana (81. – 96. god.). 106 Imajući u vidu prethodnu konstataciju, ova ara bi se
mogla najranije datirati za vrijeme vladavine cara Domicijana, od 81. do 96. godine nove ere.
Treba uzeti u obzir i mogućnost da je dedikant ovog natpisa Proculus Parmanicus mogao
98
Imamović, 1977, 388
99
Na lokalitetu Privilica otkriveno je nekoliko spomenika koji su posvećeni Bindu Neptunu, iz čega se može
zaključiti da se ovdje nalazilo centar kulta boga Binda-Neptuna
100
Patsch pored opisa spomenika, daje i njegovu skicu; Patsch, 1895, 115, sl. 2
101
Paškvalin, 1963, 136
102
to je jedinstven slučaj na spomenicima posvećenim nekom božanstvu na prostoru Bosne i Hercegovine;
Imamović, 1977, 95
103
prepoziti su bili izvršni organi pod nadzorom rimskih prefekata. Bili su birani iz redova uglednih domorodaca,
najčešće između plemenskih vođa; Patsch, 1914, 180
104
mnoge istaknute ličnosti japodske zajednice (princepsi, praepositi i peraefect) su podizali spomenike ovom
božanstvu što govori o značaju Binda u religijskom životu Japoda; Rauning, 2002, 113
105
Patsch, 1896, 115
106
Na osnovu spomenutih numiznatičkih nalaza i ostale are posvećene Bindu mogu se okvirno datirati u period
vladavine Domicijana; Imamović, 1977, 97
podići aru i poslije vladavine cara Domicijana. Zbog toga, ova ara se datira u period od kraja I
do početka II stoljeća.
Ara se danas nalazi u Zemaljskom muzeju.
Slike :
Slika 1. Patcheva skica are iz 1896. godine Slika 2: Današnje stanje are
Preuzeto od: Patsch, 1895, 115 sl. 2 Fotografisao : Edo Mešić, 07.04.2016, 14:30
2. Privilica Bihać
CIL III, 14327 = AHB p 393
EHD - 058401 = EDCS – 32300072

Literatura: Patsch, 1896, 119; Imamović, 1977, 50-51 br. 51; Mesihović, 2011, 393-394
Dimenzije : Visina ( 22 ) cm, Širina ( 42 ) cm, Debljina 36 cm
Visina slova : /
Datacija : kraj I i početak II stoljeća n.e
Čitanje po Patchu i Imamoviću :
[Bindo Nep]tuno [ sacrum ]
Bindu Neptunu svetom
Čitanje po Mesihoviću :
[Bindo Nep]tuno / [
Bindu Neptunu
Analiza spomenika:
Votivna ara od vapnenca. 107 Pronađena je 1895. godine, u Privilici kod Golubića. Ara
je prvi put je objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja iz 1896. godine, u članku K.
Patscha.108
Od are sačavana su samo dva gornja ulomka. Ulomci na sredini prepolovljeni.

Sačuvan dio natpisnog polja. Na osnovu sačuvanog dijela može se konstatovati da je natpisno
polje bilo uokvireno. Od natpisa sačuvana samo četiri slova. Slova su bila u jednom redu.
Zbog slabe očuvanosti natpisa, nije moguće odrediti veličinu slova. Na vrhu lijevog ulomka
nalazi se pobočna gužva. Gužva je bila ukrašena motivom volute. Na desnom ulomku, gužva
je slabije vidljiva. Na oba ulomka iznad natpisa se nalazi motiv rozete.109
107
108
Patsch, 1896, 119
109
Patsch, 1896, 119
Postoje dvije intepretacije natpisa. Prvi intepretaciju daje Patch 110. Patch i Imamović smatraju
da se na natpisu pored posvete božanstvu Bindu Neptunu nalazio i epitet sacrum.111 Sa ovim
mišljenjem se ne slaže Mesihović. On smatra da je zbog slabo očuvanog natpise nije moguće
odrediti šta je stajalo u natpisu pored Bindo Neptuno.112
Ara se datira u period od kraja I do početka II stoljeća nove ere.
Danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.113
Slika :
Slika 3: Dva ulomka are posvećene bogu Bindu-Neptunu
Preuzeto od : Imamović, 1977, 339 br. 51
3.Privilica, Bihać
CIL III, 14326 = D 04878b = AHB p 394
110
sa ovom intepretacijom se slaže i Imamović; ibid, 119; Imamović, 1977, 338
111
epitet sacrum je čest na spomenicima posvećenim ovom božanstvu
112
113
Posjećen Zemaljski muzej 07.04., nažalost spomenik nije izložen te nismo bili u mogučnosti da fotografišemo
EHD - 052238 = EDCS – 31300292
Literatura: Patsch, 1896, 116; Ibid, 1914, 180; Imamović, 1977, 340-341 br. 52; Bojanovski,
1988, 61, ibid, 312; Mesihović, 2011, 394-395; Mesihović / Šačić, 2015, 121-122
Dimenzije : Visina 71 cm, Širina 49 cm, Debljina 38,5 cm
Visina slova : 5.5-4.6 cm
Datacija : II stoljeće
Bindo Neptuno / sacr(um) / Licinus Teuda / praep(ositus) et pri[n(ceps)] /5 Ia[p]odum

/v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)
Bindu Neptunu Svetom, Licinije Teuda, prepozit i princeps Japoda, zavjet rado ispuni
Praenomen Nomen Cognomen Informacija

Teuda Licinus Prepozit i princeps
japodske civitas.
Sigurno
domorodačkog
porijekla
Analiza natpisa :
Votivna ara od vapnenca.114 Pronađena je 1895. godine, u Privilici kod Golubića. Kao
i prethodna, posvećena je božanstvu Bindu Neptunu. Ara je prvi put je objavljena u Glasniku
Zemaljskog muzeja iz 1896. godine, u članku K. Patscha.115
Ara je sačuvana. Natpisno polje nije jedna cjelina i razbijeno je u više fragmenata. Na
osnovu fragmenata, kao i sačuvanih dijelova, primjećuje se da je bilo uokvireno dvjema
linijama. Desna strana natpisa je u cjelosti očuvana, dok je lijeva fragmentirana. Tekst je bio
raspoređen u šest redova. Kod riječi Bindo nalazi se ligatura od I, N, i D. Na vrhu are se
nalaze dvije pobočne gužve.
Visina slova u prvom i drugom redu je 5,5 cm, u trećem redu visina slova je 4.5, u
četvrtom, petom i šestom redu je 4,6 cm.116
114
115
Patsch, 1896, 119
116
Patsch, 1896, 116
Dedikant are je Licinius Teuda, preposit117i princeps, japodske civitas. Bez sumnje, on
je morao da dolazi iz staleža plemenskih vođa.(op.a.). Na osnovu nomenklature dedikanta,
može se zaključiti da se radi o osobi domaćeg porijekla 118 Natpis je značajan po tome što
spominje preposita i princepsa Japoda. Japodi su bili jedina autohona populacija koja je imala
ovu instituciju.
Ara je datirana u drugo stoljeće.119
Ara se danas čuva u Zemaljskom muzeju.120
Slika :
Slika 4: Votivna ara posvećena Bindu Neptunu koju podiže Licinius Teuda
Preuzeto od : Imamović, 1977, 341. br. 52
4. Privilica, Bihać
117
za vrijeme Vespazijana, funkciju vojnih prefekata su preuzeli domaći ljudi. Kod Japoda, ova funkcija bi
odgovarala funkciji praeposit; Bojanovski, 1988, 61, Patsch, 1914, 180
118
Bojanovski, 312
119
120
CIL III, 14324 = AHB p 395
EHD - 052240 = EDCS - 32300071
Literatura : Patsch, 1896, 117-118, sl. 5,6,7; Ibid, 1914, 180-181; Imamović, 1977, 340-341,
br.53; Bojanovski, 1988, 311; Mesihović, 2011, 395-396
Dimenzije : Visina : ( 78 ) cm, Širina : 43 cm , Debljina : 33 cm
Visina slova : 4.7-3.2 cm
Datacija : 69- kraj I stoljeća
[T(itus) F]lavius / Ditanus / [civ(itate?) d]on(atus) ab / [Imp(eratore] Vespasiano / 5

Ca[e]sare Aug(usto) / prae[e]positu[s] / et p[rin]cep[s] / Iapo[d]um / [v(otum) s(olvit)
l(ibens) m(erito)]
Tit Flavije Ditanus, građanstvo dobio od imperatora Vespazijana Cezara Avgusta, prepozit i
princeps Japoda, zavjet rado ispuni

T.+ Flavius Ditanus Prepozit i princeps
japodske civitas.
Sigurno
domorodačkog
porijekla
Titus Flavius Vespasianus Imperator, car
Analiza natpisa :
Votivna ara od vapnenca.121 Pronađena je 1895, na lokalitetu Privilica kod Golubića.

Prvi put je objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja iz 1896. godine, u članku K. Patscha. 122
Patsch u okviru svoga članka daje skicu natpisnog polja i dvije plohe koje su se nalazile na
pobočnim stranam. Ova ara je posvećena božanstvu Bindu Neptunu.
Ara nije u potpunosti očuvana, okrnjena uslijed survanja brda. 123 Očuvano natpisno
polje i dvije plohe ukrašene prizorima. Natpisno polje je djelimično očuvano i to u dva manja
121
122
Patsch, 1896, 117
123
Patsch, 1914, 180
fragmenta. Na osnovu sačuvanog dijela teksta, vidi se da je natpisno polje bilo raspoređeno u
šest redova. Veličina slova nije bila jednake veličine.
Na vrhu are se nalaze se dvije pobočne gužve. Na pobočnim gužvama se nalazi motiv
rozete.124
Od are su sačuvane i dvije plohe koje su se nalazile na pobočnim stranama are. Na

plohama A i B su prikazane scene i geometrijski motivi.125
Na plohi A (lijeva ploha) nalazi se prikaz nagog muškarca. Desna noga mu je

ispružena. U ispruženoj desnoj ruci drži delfina, dok u lijevoj ruci drži nepoznati predmet. 126
Iznad prikaza čovjeka nalazi se motiv loze od lovorovih grana, sa trakom u sredini.
Na plohi B (desna ploha) u vrhu, nalazi se motiv girlande od lovorovih grana, sa

prikazom vijenca u sredini. Ispod je prikaz tritona, sa ribljim tijelom, koji lijevom rukom drži
veslo, dok u desnoj ruci drži delfina.127
Dedikant are je Tit Flavije Ditanus, preposit i princeps Japoda. Na osnovu spomena u
128
natpisu, saznaje se da je građanstvo primio od cara Vespazijana (69. – 79. god.). Prilikom
dobivanja građanstva, Ditanus je primio i ime cara koji mu je dodijelio građanstvo. Važnost
ove are je u tome što je ovo samo jedan od dva natpisa na kojem se spominju osobe koje su
primile građanstvo od strane Flavijevaca u Pounju.129
Ova ara se na osnovu spomena u natpisu o dodjeli građanstva, može najranije datirati u
69. godinu nove ere. Ipak, treba imati na umu činjenicu da je Tit Flavije Ditanus aru mogao
podići i poslije vladavine cara Vespazijana. Zbog toga, sigurna datacija bi bila od 69. godine
do kraja I stoljeća nove ere.
Ara se danas nalazi u Zemaljskom muzeju. 130
Slike:
124
125
Na osnovu motiva sa ove dvije plohe, i mjesta pronalaska are, riječ je o kultu Binda Neptuna.
126
Patsch, 1896, 117
127
ibid, 117
128
Dobio je kao priznanje za svoje službovanje rimsko građansko pravo, što je tada bila rijetkost; Patsch, 1914,
181
129
ILJugIII, 01666 = AHB p 376 = AE 1939, 00174; Bojanovski, 1988, 311
130
Slika 5: Skica natpisnog polja prema Patchu
Preuzeto od : Patsch, 1896, 118, sl. 7
Slika 6: Izgled are iz 1977. godine
Preuzeto od: Preuzeto od : Imamović, 1977, str. 341, br.53

Slika 7: Skica plohe A Slika 6: Skica plohe B
Preuzeto od : Patsch, 1896, 117, sl. 5 Preuzeto od: Patsch, 1896, 117, sl. 6
CIL III, 15062 = AHB p 398
EHD - 052275 = EDCS-32200021
Literatura : Patsch, 1898, 337-338. sl.4; Imamović, 1977, 340-341, br. 54; Mesihović, 2011,
398-399,
Dimenzije : Visina : (19) cm, Širina : (8) cm, Debljina : 6,3 cm
Visina slova: /
Datacija : kraj I- početak II st
Bi[ndo
Prevod :
Bindu
Analiza natpisa :
Votivna ara od vapnenca.131 Pronađena je 1896. godine, u Privilici kod Golubića. Ara
je prvi put objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja iz 1896. godine, u članku K. Patscha. 132
Posvećena je božanstvu Bindu Neptunu.
Sačuvana su samo dva fragmenta ove are. Gornji dio fragmenta je veći od donjeg. Na
njemu je samo prikaz slova B.133
Dimenzije većeg fragmenta su: visina 19 cm, širina 8 cm, debljina 6,3 cm, dok
dimenzije manjeg fragmenta iznose: visina: 2,5 cm i debljina: 5,8 cm.134
Ova dva fragmenta analogno sa drugim arama pronađenim na lokalitetu Privilica

posvećenih Bindu se mogu datirati u period od kraja I do početka II stoljeća.
Danas ovi fragmenti nalaze u Zemaljskom muzeju. 135
131
132
Patsch, 1896, 119
133
na osnovu mjesta pronalaska kao i slova na fragmentu, ovaj fragment je najvjerovatnije bio dio are posvećene
Bindu
134
Patsch, 1896, 338
135
Slika:
Slika 9: Dva fragmenta are. Na većem fragmentu prisutno je slovo B

Preuzeto od : Karl Patsch, 1898, 337, sl. 4
CIL III, 14323 = ILJug I, 00229 = ILJug III, 01683 = AHB p 391
EHD - 034116 = EDCS – 30100696
Literatura : Patsch, 1898, 337, sl. 3; Imamović, 1977, 342-343, sl. 55, Mesihović, 2011, 391
Dimenzije : Visina : /, Širina : /, Debljina : /
Visina slova : /
Datacija : kraj I – početak II. n. e.
Čitanje prema Patschu :
Bindo N[ept]u/no s[ac]r[um] / Casu[...] n / mo
Prevod :
Bindu Neptunu svetom Casu... ?

Casu...? Dedikant natpisa
Čitanje po Imamoviću i Mesihoviću :
Bindo [Nept]u/no [s(acrum)] / C (...)
Prevod :
Bindu Neptunu Svetom C.. ?

C...? Dedikant natpisa
Analiza natpisa :
Votivna ara od vapnenca136. Pronađena je 1895. godine, u Privilici kod Golubića.
Prvi put je objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja iz 1898. godine, u članku K. Patscha. 137
Ara nije u cjelosti sačuvana, prepolovljena je dijagonalno. Sastoji se od šest

fragmenata. Natpisno polje djelimično sačuvano. Na osnovu gornjeg dijela fragmenta, koji je
ujedno i najveći fragment, primjećuje se da je natpisno polje bilo uokvireno. Polje je bilo
neudubljeno i redovi su izlinirani. 138 Sam natpis je bio raspoređen u četiri reda. U prvom
redu na slovu N se nalazi ligatura. Na vrhu are, iznad natpisnog polja, nalazi se valjkasti
ukras. Zbog stanja u kojem se nalazi ova ara, nije moguće precizno odrediti veličinu slova.
Postoje dvije intepretacije ovog natpisa. Prvu je dao Patch. 139 On je pokušao da
rekonstruiše ime dedikanta. Nažalost, nije uspio da otkrije puno ime dedikanta. Patch smatra
da je aru podigao Casu...140 Imamović i Mesihović se pokušali da daju svoju intepretaciju. Oni
nisu dali potpunu interpretaciju imena dedikanta spomenika, već samo počento slovo i tako su
ostavili prostor za buduća interpretiranja.141
Ova ara se može datirati u vremenski period od kraja I do početka II stoljeća nove ere.
142
Danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
136
137
Patsch, 1898, 337
138
ibid, 337
139
ibid, 337
140
Zbog činjenice da natpisno polje nije u potpunosti očuvano i da nedostaju pojedini dijelovi teksta, ne zna kako
je glasilo puno ime Casu...
141
Imamović, 1977, 342; Mesihović, 2011, 391
142
Slike:
Slika 10: Skica are sa svim pronađenim fragmentima

Preuzeto od: Preuzeto od: Patsch, 1898, 337, sl.3
Slika 10: Fotografija sačuvanog dijela are
Preuzeto: Imamović, 1977, 343. sl. 55
CIL III, 15068 = AHB p 397
EHD - 052272 = EDCS – 32200027
Literatura : Patsch, 1898, 340-341, sl. 9, Imamović, 1977, 342-343, sl. 56, Mesihović, 2011,
397-398,
Dimenzije : Visina : ( 77) cm, Širina : ( 76 ) cm, Debljina 25,5 cm
Visina slova : /
Datacija : 96. – početak II. st.
Bindo [N(eptuno) s(acrum)] / ob [h]onor(em) / [---](?)usti Pro/[to?]g(enis?) amici /5 p(osuit)
Bindu Neptunu svetom, čašću, [---](?)usti Protogen?, prijatelji postaviše

Protogen ? Osoba kojoj se diže
spomenik
Dedikant spomenika
su Prijatelji?
Čitanje prema Mesihoviću :
Bindo [N(eptuno) s(acrum)] / ob [h]onor(em) / [---](?)usti Pro/[to?]g(enis?) amici /5

p(osuerunt)
Bindu Neptunu Svetom, čašću [---](?)usti Protogen?. prijatelji bijahu postaviše

Protogen ? Osoba kojoj se diže
spomenik
Dedikant spomenika
su Prijatelji?
Analiza natpisa:
Spomenik je votivna ara od vapnenca.143 Pronađena je 1896. godine, na lokalitetu
Privilica kod Golubića. Prvi put je objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja iz 1898. godine,
u članku K. Patscha.144 Posvećen je božanstvu Bindu Neptunu.
Ara je sačuvana u 37 fragmenata. Na nekim fragmentima se nalaze sačuvan prikaz

okvira, pa se može konstatovati da je natpisno polje bilo uokvireno. Također, na par
fragmenata su sačuvani dijelovi natpisa. Ostaci natpisnog polja pokazuju da je natpis bio
raspoređen u tri reda. Nažalost, ara je toliko fragmentirana da nije moguće rekonstruirati
natpis u potpunosti. Na osnovu rekonstrukcije vidi se da je natpisno polje bilo raspoređeno u
šest redova. Veličinu slova nije moguće. Slova su zaparana, samo u petom redu nema donje
linije.145 Pojedina slova su izrađena pomno, C. G. O. šestarom.146
Postoje dvije interpretacije ovog natpisa. Prvu daje Patsch, a drugu intepretaciju
Mesihović. Razlika između Patcheve i Mesihovićeve interpretacije je u posljednoj riječi
natpisa. Patsch interpretira rijeć posuit147, dok Mesihović poserunt148. Razlika je samo u
vremenu. Pastch također smatra da u trećem redu dopuna teksta, ime osobe ne može da bude
Iusti, zbog čega još uvijek ostaje neriješeno pitanje imena osobe kojoj se podiže ara.149
Problem predstavljaju i izvjesni „Prijatelji“ koji podižu ovu aru. Nažalost, nije poznato ko su
bili oni.
Pomoć pri datiranju ove are bili su numiznatički nalazi koji su pronađeni uz samu aru.
Riječ je o dobro očuvanom novcu cara Nerve. 150 Ovaj nalaz je od izrazitog značaja i za druge
are posvećene Bindu, jer je pomogao prilikom njihovog datiranja (op.a.). Ova ara bi se mogla
na osnovu ovog nalaza mogla najranije datirati u period od 96. – 98. godine, pa do početka II
stoljeća.
Slika:
143
144
Patsch, 1898, 340
145
146
Patsch, 1898, 340
147
ibid, 341
148
149
Patsch, 1898, 341
150
Marcus Cocceius Nerva Caesar Augustus, rimski car od 96. – 98. godine nove ere; Patsch, 1898, 341
151
Slika 11: Skica svih fragmenata are
Preuzeto od: Patsch, 1898, 341, sl. 9
CIL III, 14327,1 = AHB p 396

EHD - 058042 = EDCS – 32300073
Literatura : Patsch, 1896, 119, br.6,slika 9; Imamović, 1977, 342-243 slika 57, Mesihović,
2011, 396-397.
Dimenzije : Visina: / , Širina: / , Debljina: /
Visina slova : /
Datacija : 101. 300.

Bi]ndi [Neptuni aedem/ liv faciu[ndum cu]r(avit)
Bindu Neptunu, u hramu, Livius izliječeni, postavlja
Livius Dediknat spomenika,
izliječena osoba koja
podiže spomenik u
Bindovom hramu,
kao znak zahvalnosti
za njegovo
izliječenje
Čitanje prema Imamoviću i Mesihoviću :

[Bi]ndi [ // ]Liv[ius] / [fa]ci[undum]
Bindu, Livije izliječeni

Livius Dediknat spomenika,
izliječena osoba koja
podiže Bindusu
spomenik u znak
zahvalnosti
Analiza natpisa :
Spomenik od vapnenca. 152 Pronađena je 1895. godine, u Privilici kod Golubića. Prvi
put je objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja iz 1895. godine, u članku K. Patcha. 153
Spomenik je sačuvan samo u četiri fragmenta. Fragmenti su u jako lošem stanju.

Sačuvani su samo djelimični prikazi pojedinih slova, i to samo pet slova: NDI u prvom redu,
u četvrtom CI.
Postoje dvije intepretacije natpisa na ovom spomeniku. Patch smatra da se radi o

izvjesnom Liviju, koji je kao znak zahvalnosti za njegovo ozdravljenje, podigao spomenik
Bindusu u njegovom hramu.154 Patch ide i korak dalje te tvrdi da bi trebao postojati i peti red u
natpisu gdje bi se nalazio datum kada je natpis podignut. Drugu intepretaciju daju Imamović i
Mesihović. Oni se slažu sa Patchem oko imena dedikanta, ali ne upućuju na mogućnost da je
ovdje postojao hram.155 Moguće je da je Patch bio upravu za postojanje hrama. Ovaj nalaz je
pronađen u mjestu gdje se nalazio kult ovog božanstva. U slučaju da je Patch upravu, ovo bi
bio prvi nalaz koji potvrđuje postojanje hrama ovog božanstva.
Ara se može datirati u vremenski period od kraja I do početka II stoljeća nove ere.
Nije poznato gdje se danas nalaze fragmenti ovog spomenika.
Slike:
152
Patsch smatra da je diskutabilno da li je u pitanju ara ili ploča; Patsch, 1898, 119
153
ibid, 119
154
Pasch smatra da je natpis bio uklesan na hram; Patsch, 1898, 119
155
Slika 12: Pokušaj rekonstrukcije natpisa od strane Patcha
Preuzeto od: Patsch,1896, 119
Slika 13: Fragmenti spomenika iz 1977. godine

Preuzeto od: Imamović, 1977, 343, sl.57
CIL III, 15066 = AHB p 399
EHD - 052275 = EDCS-32200025
Literatura: Patsch, 1898, 339-340, br.5, sl.7; Ibid, 1914, 174-175 Imamović, 1977, 344;
Bojanovski, 1988, 315; Škegro, 1997, 99, br. 102; Mesihović, 2011, 399-340
Dimenzije : Visina ( 19 ) cm, Širina (8) cm, Debljina 6,3 cm.
Visina slova : /
Datacija : kraj II.- početak III.

[Neptun]o s(acrum.) [..?? Hos] cinius Galba mil(es) leg(ionis) I ad(iutricis) [p(iae) f(idelis)]
b(eneficiarus) co(n)s(ularis) v(otum) [ s(olvit) l(ibens) m(erito)].
Neptunu svetom, [..?? Hos] cinius Galba, vojnik legije I Adiutrix piae fidelis, konzularni
beneficijar, zavjet rado ispunjava

Galba Vojnik I. Legije
Adiutrix i konzularni
beneficijar.
Čitanje prema Imamoviću i Mesihoviću :

B[indo Neptun]/o s[acrum] [--- Li?]cin[ius?] / Galba / mil(es) leg(ionis) I a(diutricis) /5
b(ene)[f(iciarius)] co(n)s(ularis) v(otum) [s(olvit)]
Bindunu Neptunu, svetom, Licinius Galba, vojnik legije I adiutrix, konzularni beneficijar,
zavjet rado ispuni

Licinius Galba Vojnik I. Legije
Adiutrix i konzularni
beneficijar.
Analiza natpisa :
Votivna ara od vapnenca.156 Pronađena je 1896. godine, u Privilici kod Golubića. Prvi
put je objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja iz 1898. godine. 157 Posvećena je božanstvu
Bindu Neptunu.
158
Ara je sačuvana u fragmentima. Na fragmentima se vide slova. Na jednom od
fragmenata, iznad slova B, može se primjetiti da je natpisno polje bilo uokvireno. Na osnovu
sačuvanog teksta, primjećuje se da je tekst bio raspoređen u četiri reda. U prvom redu na
slovu I se nalazi ligatura i u četvrtom redu na osnovu rasporeda slova može se pretpostaviti
ispred slova B, da se nalazilo počasno ime legije piae fidelis.159
Postoje dvije interpretacije ovog natpisa. Prvu intepretaciju daje Patch. Patch ne
interpretira ime Licinius i dodaje uz ime legije njeno počasno ime piae fidelis.160 Drugu
intepretaciju daju Imamović i Mesihović. Oni daju ime dedikanta i za razliku od Patcha, ne
daju počasno ime legiji.161
Dedikant natpisa je Licnius Galba, vojnik I legije adiutrix piae fidelis. On je također
bio i beneficijarski konzular. 162 Natpis je od velike važnosti, jer ukazuje na municipalni status
Golubića.
Pomoć u datiranju ove are pružaju i natpisi beneficijarskih namjesnika u Dalmaciji. To

163
je period od 194. do 245. godine. Još jednu pomoć pružaju i pokreti ove jedinice. Legija I
adiutrix piae fidelis su po potrebi dolazile u ove krajeve. Riječ je uglavnom o periodu od
kraja II do sredine III stoljeća. S tim u vezi, ova ara bi se mogla datirati u period od kraja II do
početka III stoljeća nove ere.
Ara se danas nalazi u Zemaljskom muzeju.164
Slika:
156
Patsch, 1898, 338; Imamović, 1977, 344
157
ibid, 338
158
Škegro, 1997, 99, br. 102
159
Patsch, 1898, 339
160
ibid, 339
161
162
Na glavnim cestama postojale su stanice konzularnih beneficijara, jedna čast, koju je carski namjesnik uzeo iz
vlastitih četa ili su mu je susjedne provincije stavile na raspolaganje. Njihova služba nije nam još jasna; moguće
da su vršili službu sigurnosti, kao naše današnje oružničke postaje. Ovi podčasnici običavali su prije svog
premještaja, dizati oltare u svetištu, koje je pripadalo dotičnoj postaji; Patch, 1914, 174-175
163
Patsch smatra da bi ara pripadala kraju II nego početku III stoljeća; Patsh, 1898, 340
164
Slika 14: Fragmenti are koju podiže Licinius Galba
Preuzeto od: Patsch, 1898, sl. 7

CIL III, 14328 = ILJug I, 00231 = AHB p 400
EHD - 052278 = EDCS- 32300074
Literatura : Patsch, 1896, 115- 116; Ibid, 1914, 180-181; Imamović, 1977, 344-345, br.60;
Bojanovski, 1988, 312, Mesihović, 2011, 400-401.
Dimenzije : Visina 96 cm, Širina 46,5 cm, Debljina 41 cm,
Visina slova: 5,2 - 3,7 cm.
Datacija : 69. – 96. godine nove ere
T(itus) Loantius / Rufus / praepositus / Iapodum /5 v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)
Tit Loantije Rufus, prepozit Japoda, zavjet rado ispunio

T. Loantius Rufus Prepozit japodske
civitas.
Analiza natpisa :
Votivna ara od vapnenca. 165 Pronađena 1895. godine, u Privilici kod Golubića. Prvi
put je objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja iz 1896. godine. 166 Posvećena je bogu Bindu
– Neptunu.167
168
Ara je odbijena sa lijeve strane uslijed survanja brda. Vide se uticaji atmosferalija. Jedan
manji dio are pokriven je crnom bojom. Ara se sastoji od: postolja, natpisnog polja,
uokvirenog reljefa i “krovom“. Na vrhu se nalaze dvije pobočne gužve, ukrašene volutama.
Na pobočnim stranama nalazi se vijenac. U okvirenom reljefu iznad natpisnog polja, nalazi
se prikaz dvije koze. Između dvije koze nalazi se žrtvenik sa plamenom. 169 Ispod natpisnog
polja je bio još jedan prikaz koze, slabije vidljiv. Ovi motivi ukazuju da se radi o božanstvu
165
Imamović, 1977, 344; Patch, 1898, 115
166
Patch, 1896, 115
167
Na natpisu se ne spominje Bind
168
Patsch, 1914, 180
169
Patch, 1898, 312
Bindu Neptunu.170 Natpisno polje je bilo raspoređeno u pet redova. Visina slova je 5.7 – 3.7.,
što znači da se slova postepeno smanjuju kako se ide od vrha prema dnu.
Dedikant ove are je Tit Loantius Rufus, japodski praepositus. Bez sumnje, riječ je o
osobi domaćeg porijekla.171 On je vremenom dobio rimsko građanstvo, što je prisutno i u
njegovoj nomenklaturi (tria nomina). Rufus je osim građanstva dobio i ime cara koji mu je to
građanstvo dodijelio.172
Datacija je vezana za vladavinu dinastije Flavijevaca, od 69. godine do 96. godine

nove ere.
Ara se danas nalazi u Zemaljskom muzeju.
170
Dokumnetovano je da se u Bindovim svetilištima tokom obreda palila vatra na žrtvenicima i kao žrtve
prinosile koze; Rauning, 2002, 21; Kod otkrića svetišta pronađeno je mnogo kostiju čeonica, rogova i vilica;
Patsch, 1914, 181
171
Rimljani su dodijivali građanstvo iskatnutijim predstavnicima japodskog društva tokom I. st.n.e.; Raunig,
2002, 15; Bojanovski, 1988, 312
172
na natpisu nema spomena cara koji mu je to građanstvo dao, tako da se može nagađati koji bi bio car iz
dinastije Flavijevaca.
Slike:
Slika 15: Fotografija are iz 1977. godine

Preuzeto od: Imamović, 1977, 345, sl. 60
Slika 16: Sadašnje stanje are
Fotografisao: Mehmed Muminović, 07.04. 14 : 35
NALAZI FRAGMENATA
Na prostoru Privilice pronađeno je više fragmenata koji su pripadali istoj ari. Fragmenti su
sitni da su ovom prilikom obrađeni posebno. Izrađeni su od vapnenca.173 Pretpostavlja se da
fragmenti pripadaju ari koja je posvećena Bindu Neptunu.
a) Privilica; Patsch, 1896:119-120, br. 7, sl. 10 : P

Fragmenat izrađen od vapnenca. Nepoznato je da li fragment pripada nekom od
prijašnjih spomenika. Djelimično sačuvano slovo P. Dimeznije fragmenta su: visina: 0,
11; širina: 0, 10 cm; debljina: 0, 015. Patsch je predlagao čitanje prae]p. Zbog
vertikalne haste, koju je pretpostavio da je E, onda bi čitanje glasilo: prae]p(ositus) e[t
princ(eps)
Slika 17: Fragmenat are sa djelimično sačuvanim slovom P

Preuzeto od Patsch, 1896, 120, sl.10
b) Privilica; Patsch, 1896:120, br. 8, sl. 11 - 12 : C??? // RI

Dva fragmenta izrađena od vapnenca. Dimenzije fragmenta su: visina: 0, 057; širina:
0,055; debljina: 0, 055. Dimenzije drugog fragmenta su: visina: 0, 057; širina: 0, 055;
debljina: 0, 013
Slika 18: Fragmenat I

Slika 11. Preuzeto od Patsch, 1896, 120 , slika 11
173
Fragmenti su toliko sitni, da je tekst nemoguće rekonstruisati; Imamović, 1977, 342
Slika 19: Fragmenat II
Preuzeto od Patsch, 1896, 120, slika 12
c) Privilica; Patsch, 1896:120, br. 9, sl. 13 : BO

Fragmenat od vapnenca. Odlomljen. Dimenzije fragmenta su: visina: 0,125, širina:
0,115, debljina: 0,025
Slika 20: Fragmenat I

d) Privilica; Patsch, 1896:120 - 121, br. 10, sl. 14 - 17: L / ??? T // S // L // O I / S T

Četiri malena obijena ulomka od vapnenca, koji su po materijalu i po karakteru pisma
pripadali nekom spomeniku.
Slika 21: Fragment I

Slika 22: Fragment II
Slika 23: Fragment III

Preuzeto od Patsch 1896, 121, slika 16
Slika 24: Fragment IV

Preuzeto od Patsch, 1896, 121
Slika 25: Svi pronađeni fragmenti
Preuzeto od : Imamović, 1977, 343
Silvan
12. Golubić, Bihać
CIL III, 10035 = AHB p 391
EHD - 052088 = EDCS – 30400591
Literatura: Imamović, 1977, 312 sl. 3; Bojanovski, 1988, 308; Raunig, 2007, 104–105; Olujić,
2007, 201; Mesihović, 2011, 391; Mesihović, 2015, 199
Dimenzije : Visina: 67 cm, Dužina: ( 25), Debljina: 23,5 cm
Visina slova : /
Datacija : I stoljeće- početak II stoljeća nove ere
S(ilvano) Silve/stro(ǃ) s(acrum) / Andes p(osuit)
Silvanu Silvestru svetom Andes postavio

Andes Dedikant
Analiza natpisa:
Votivna ara od vapnenca.174 Pronađena je u Privilici kod Golubića. 175

Posvećena je
Silvanu.
Pod imenom Silvan se podrazumijeva staro ilirsko božanstvo, koje je izjednačeno sa

italskim Silvanom.Silvan je spadao u red najvažnijih seoskih božanstava, on je bio zaštitnik
šuma i stada (brinuo je i o njihovoj plodnosti i štitio ih od vukova), nadzirao je zasade, polja i
uživao u rastu drveća.176 Na spomenicima pronađenim na prostoru Bosne i Hercegovine,
Silvan se u većini slučajeva prikazuje u antropomorfnom obliku, sa kozijim nogama i
rogovima. Često je prikazivan sa svojim atributima: siringom i pedumom te u društvu
174
175
Silvan se najviše štovao u jugozapadnoj Bosni
176
životinja (koza, jare i pas). Na prostorima Bosne i Hercegovine Silvan je prikazivan kao
šumsko božanstvo i to u onoj formi koja ga veže za grčkog Pana (posudilo ime).177
Ara je dobro očuvana. Na vrhu are se nalazi zabat. Ara na sebi nema prikaza reljefa.
Natpisno polje se nalazi na sredini are i dobro je očuvano. Bilo je uokvireno dvostrukom
linijom. Na natpisu Silvan se spominje sa svojim epitetom Silvestri.178
Dedikant are je Andes. Veći broj naučnika je pokušalo da odredi porijeklo imena
Andes, ali to danas ovo pitanje nije riješeno. Duje Rendić Mioćević je na osnovu analize
japodske atroponomije i onomastike, ime Andes doveo u vezu sa keltskom etničkom
zajednicom.179 Po Mesihoviću i Raunig, Andes je domorodačkog porijekla. 180. Mišljenja su
podijeljena, ovdje treba spomenuti i G. Alfoldya koji uzima sljedeća imena kao ketlska i
„vjerovatno ketska“ : Ammida (f.), Andes, Iaritus, Matera ( f.), Maxa (m.), Melito (f.),
Muntanus, Nantia (?), Parmanic(us), Poia (f.), Sarius, Seneca, Sicu (m.), Silus i Sinius.181
Prema njegovu mišljenu, na osnovu istraživanja jezičnih ostataka, Japodi su tijekom kasnog
republikanskog i ranočarskog doba bili mješavina ilirskih, keltskih i venetskih elemenata. 182
Katičić je ovu Alfoldjevu listu reducirala na svega tri sigurna imena kao keltska : Ammida,
Matera i Seneca, dok za 4 imena pretpostavlja da pripadaju keltskim : Nantia, Nonntio, Poia i
Sicu, dok za ostalih osam imena nedostaje dokaznih elemenata o njihovoj pripadnosti
keltskom jezičkom supstratu, među kojima je i ime dedikanta ovog spomenika Andes.183
Za dataciju are može se upotrijebiti natpis. Dedikant ovog natpisa Andes ima
jednočlanu imensku formulu184, što znači da proces romanizacije još uvijek nije u ovim
krajevima doživio svoj vrhunac. Zbog toga, ova are bi se mogla datirati od I do početka II
stoljeća nove ere.
177
Autohtono stanovništvo nikad nije odustalo od štovanja svojih božanstava, već su zbog izloženosti procesu
romanizacije, prilagodili svoja božanstva rimskim
178
to je jedan od epiteta koji se susreću na arama ovog božanstva. Drugi dva epiteta su: Augustus i Cor.
179
On je smatrao da se ime proširilo od nekog keltskog doseljenika; Bojanovski, 1988, 308
180
Mesihović, 2011, 391; Raunig, 2007, 105
181
182
Olujić, 2007, 201
183
Ibid, 201
184
Raunig,2007, 104
185
Slika:
Slika 26: Votivna ara posvećena Silvanu

Preuzeto od: Imamović,1977; 313, slika. 3.
Rimska božanstva
Jupiter
13.Golubić, Bihać
ILJug III, 01666 = AHB p 376 = AE 1939, 00174
EHD – 022746 = EDCS: 10100645
Literatura: Sergejevski, 1938, 97; Paškvalin, 1963; 127 – 153; Imamović, 1977; 350 – 351,
sl. br. 71; Bojanovski, 1988; 311; Mesihović, 2011; 376 – 377; Mesihović, 2015, 196 - 197
Dimenzije: Visina: 64 cm, Širina: 34 cm, Debljina: 24 cm
Visina slova: /
Datacija: 69. – 96. godine nove ere
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / Fl(avia)Pro/cula / s(olvit) v(otum) l(libens)
Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Flavija Prokula rado ispunila zavjeta

Flavia* Procula Dedikant natpisa
Analiza natpisa:
Votivna ara od vapnenca.186 Pronađena je u Golubiću.187 Prvi put je objavljena u

časopisu Spomenik iz 1938. godine, od D. Sergijevskog. 188 Posvećena je vrhovnom rimskom
božanstvu Jupiteru. Jupiter je najštovanije rimsko božanstvo. Božanstvo neba, grmljavine,
oluje, i poštovan je na brdsko – planinskim vrhovima i on je prizivan kao svjedok prilikom
sklapanja nekih dogovora. 189
186
Sergejevski, 1938, 97
187
Natpisi posvećeni Jupiteru u zapadnoj Bosni se susreću na području Golubića. Pretpstavlja se da se u
Golubiću nalazio kult ovog božanstva; Paškvalin, 1963, 138
188
189
U većini slučajeva pronađeni žrtvenici posvećeni Jupiteru imaju na sebi kratku
formulu: I(ovi) O(optimo) M(aximo).190 Pored ove forme na votivnim spomenicima Jupiteru,
javljaju se i sljedeći atributi : Capitolinus, Cohartalis, Conservator, Depulsor, Fulgurator,
Fulminator, Inturbator, Tonitrator i Victor.191
Ara nije u potpunosti očuvana. Lijeva strana are je oštećena i lijeva strana je odbijena.
Gornji dio are je profiličan, sa naglašenom, bazom i krovom.192
Natpisno polje je oštećeno. Sa desne strane are, oštećen je prvi i drugi dio teksta. Sa
lijeve strane, oštećenje je zahvatilo treći i četvrti red. Tekst je bio raspoređen u četiri reda.
Zbog oštećenosti, kao i loše očuvanosti, natpis je teško čitljiv.
193
Dedikant je Flavija Prokula. Riječ je o osobi koja je dobila rimsko građanstvo za
vrijeme dinastije Flavijevaca. Ovo je jedan od samo dvije are gdje su dedikanti dobile
građanstvo od strane Flavijevaca.194
Zbog činjenice da je Flavija Prokula građanstvo dobila od dinastije Flavijevaca, ova

ara se može datira u period od 69. do 96. godine nove ere.
Ara se danas nalazi u Bihaću.
Slika:
190
Žrtvenici posvećeni Jupiteru podizali su stranci koji su obnašali visoke državne funkcije; Bojanovski, 1988,
371
191
Paškvalin, 1963, 139; Mesihović, 2015, 197
192
193
Na prvom mjestu nalazi se posveta božanstvu, zatim slijedi nomenklatura dedikanta, a potom završna
formula; Imamović, 1977, 127
194
CIL III, 14324 = AHB p 395; Bojanovski, 1988, 311
Slika 27: Votina ara posvećena bogu Silvanu
Preuzeto od: Imamović, 1977; 351, sl. br. 70
14. Golubić, Bihać

ILJug III, 01667 = AHB p 377 = AE 1939, 00175
EHD - 022749 = EDCS – 10100646
Literatura: Sergejevski, 1938, 98, br. 2; Imamović, 1977, 350-351, sl. 70; Mesihović, 2011,
377-378;
Dimenzije : Visina : 65 cm, Širina : 36 cm, Debljina : 30 cm
Visina slova : /
Datacija: I stoljeće-početak II. stoljeća nove ere
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / Metilia / Domitia / ex voto
Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Metilija Domitija, zavjet

Metilia Domitia Dedikant
Analiza natpisa :
Votivna ara od laporca.195 Pronađena je 1935. godine, u Golubiću. Aru je prvi objavio
u časopisu Spomenik 1938. godine, D. Sergijevski.196 Ara je posvećena bogu Jupiteru.
Ara je dobro očuvana. Primjetna su manja oštećenja na ari, pogotovo na natpisnom

polju. Gornji i donji dio are lijepo je profiliran. 197 Natpisno polje nije uokvireno. Slova su
sastavljena. Natpis je raspoređen u četiri reda.
Dedikant spomenika je Metilia Domitia. O njoj ne postoji puno podataka. Vjerovatno

je riječ o osobi italskog porijekla.198
Ara vjerovatno pripada periodu od I do početka II stoljeća nove ere.
Ara se može datirati u vremenski period od I stoljeća – do početka II stolječa nove ere.
195
196
ibid, 98
197
Na reljefu izrađen je kalkan i akrote; Imamović, 1977, 350; Sergejevski, 1938, 98
89
Necarski genticiliji italskog porijekla su rijetki. To je rodovsko ime koje se je proširili po cijelom Rimskom
carstvu, zajedno sa kognomenom Dominitia; Bojanovski, 1988, 311
198
Ara se danas čuva u Visokom.
Slika:
Slika 28 Votivna ara posvećena Jupiteru
Preuzeto od : Imamović, 1977; 350, sl. 70
15.Golubić, Bihać
CIL III, 1033 = AHB p 403
EHD - 052279 = EDCS – 30400589
Literatura: Patsch,1896, 131; Imamović, 1977, 350-351; Bojanovski, 1988, 311, Ibid, 315;
Mesihović, 2011, 384.
Dimenzije : Visina : / , Širina : / , Debljina : /
Visina slova : /
Datacija : I stoljeće
Čitanje prema Patchu i Imamoviću:
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / T(itus) Flavius Sabinus / decuri(ia) ter(tia) / ala Claud(ia) /
5
v(otum) s(olvit) [l(ibens) ] m(erito)
Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Tit Flavije Sabin, dekurion treće ale Klaudije, rado i zasluženo
zavjet ispunio
Pranomen Nomen Cognomen Informacije

T. Flavius Sabinus Dekurion treće ale
Klaudije
Čitanje prema Mesihoviću:
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / T(itus) Flavius Sabinus / decuri(io) ter / ala(e) Claud(iae) /
5
v(otum) s(olvit) [l(ibens) ] m(erito)
Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Tit Flavije Sabin, dekurion ale Klaudije, rado i zasluženo
zavjet ispunio
Pranomen Nomen Cognomen Informacije

T. Flavius Sabinus Dekurion ale
Klaudije
Analiza natpisa:
Votivna ara od vapnenca. Pronađena je u Golubiću. Prvi put je objavljena u Glasniku
Zemaljskog muzeja iz 1896. godine. Posvećena je Jupiteru.
Natpis je imao 5 redova ali su se sačuvala svega četiri reda.199
Postoje dvije intepretacije natpisa. Prvu intepretaciju dao je Patsch. 200 Patsch navodi da
aru podiže Tit Flavije Sabin, dekurion treće ale Claudia. Sa ovom intepretacijom se slaže i
Imamović.201 Mesihović daje drugu intepretaciju, u kojoj ne navodi riječ terti.202
Dedikant je Tit Flavije Sabin. On je bio dekurion ale Klaudije. 203 Iz natpisa se može
saznati razlog zbog kojeg je dekurion izvan službi boravio u ovom kraju 204 te možemo
zaključiti da se na području Golubića nalazio garmizon ove jedinice. Kao potvrda ove teze
ide i to da je bihaćki kraj osobito zgodan za smještaj konjičkog odjeljenja.205
Prilikom datiranja ove ara treba imati na umu činjenicu. Ala Claudia na području
Golubića boravi sve do 70. godine nove ere206. Zbog toga, ova are se može datirati u I stoljeće
nove ere.
Na osnovu postojeće literature, nije moguće pronaći sliku, zbog toga je nemoguće
odrediti dimenzije spomenika.
199
200
Patsch, 1896, 131
201
202
203
desetar jedne konjičke jedinice; ibid, 404
204
Nema razloga smatrati ga domaćim; Bojanovski, 1988, 311; a isto tako teško da je kod Golubića bio tako
znamenit Jupitrov hram, koji bi ga prinukao, da iz nekog dalekog garnizona ovdje podigne oltar: Patsch, 1896,
131
205
Golubić se nalazi u dolini rijeke Une i to je ravničarski kraj, pogodan za uzgoj konja;Patsch, ibid, 131
206
LIBER
16. Crkvina kod Golubića, Bihać
ILJug I, 00226 = AHB p 384
EHD - 033280 = EDCS – 10000315
Literatura: Čremošnik, 1957, 164, br. 4; Paškvalin, 1963, 138; Imamović, 1977, 396 – 397, br.
150; Mesihović, 2011, 384
Dimenzije : Visina : ( 21 ) cm, Širina : 15 cm, Debljina : /
Visina slova : 9 cm
Datacija : I stoljeće i početak II
L[ibero] sa[crum]
Liberu svetom
Analiza natpisa:
Votivna ara od muljike.207 Pronađena je 1956. godina, na lokalitetu Crkvina kod

Golubića.208 Posvećena je bogu Liberu, italskom bogu vina i veselja.209 Zbog velikog broja
spomenika ovom božanstvu, ne postoji jedinstveno mišljenje da li je u pitanju domaće
božanstvo koje je bilo izjednačeno sa rimskim Liberom, odnosno da li je riječ o interpratatio
Romana.
Ovaj komad je vjerovatno bio isječen od nekog natpisa i upotrebljen u arhitekturi

crkve kao spolij.210
Na fragmentu su se sačuvala tri slova, raspoređena u dva reda na prednjoj strani. Irma
Čremošnik je prva izvršila čitanje ovog natpisa koji će kasnije postati prihvaćen.211
207
208
U okolini Bihaća je postojao kult Libera; Paškvalin,1963, 138
209
kako je Liber bio kult vina, bez sumnje se može zaključiti da su njegovi poklonici bili obični ljudi.
210
U temeljima crkvice u Golubiću, među kamenim materijalom,koji je bio nagomilan na ruševini; Čremošnik,
1957, 164
211
ibid, 164
Na ovom spomeniku ime božanstva Liber je popraćeno epitetom „sacrum“.212 Visina
slova iznosi 9 cm.
Natpisi posvećeni Liberu vjerovatno potiču iz istog perioda kada i are posvećene
Bindu Neptunu. To je period od kraja I i od početka II stoljeća.213
Nažalost fotografija are je nedostupna.
212
Na ostalima spomenicima pronađenim na području Bosne i Hercegovine ime božanstva prate epiteti : „Pater“,
„Bacho“ i „Deo“
213
Pašvalin, 1963, 138
17. Kralj-Bišče ( Bihać )
Raetinium
CIL III, 13270 = CIL III, 14012 = AHB p 376 = AHB p 404
EHD - 052630 = EDCS - 31400346
Literatura: Radimsky, 1893, 49-50; Imamović; 1977, 396-397, br. 151; Mesihović, 2011, 376;
Paskvalin, 2012, 107
Dimenzije: Visina: ( 21 ) cm, Širina: ( 15 ) cm, Debljina : /
Visina slova : /
Datacija : kraj I i početak II
L(ibero) [P(atri)] / Ande[s] / l(ibens) p(ousit)
Liberu Ocu, Andes rado postavi

Andes+ dedikant
Analiza natpisa:
Stela posvećena Liberu.214 Pronađena je na lokalitetu Kralj- Bišče kraj Golubića, 1892
godine.215
Natpisno polje je uokvireno. Slova su raspoređena u tri reda. Treći red je djelimično
sačuvan i prepolovljen je. Iznad natpisnog polja nalaze se dva koncetrična kruga, koja se
214
Dokumentirano je da je najveći broj spomenika posvećeno ovom božanstvu podigli vojnici; Imamović 161,
360
215
Prilikom građavinskih radova na putu Bišće polje – Golubić, pronađena je stela koja je vjerovatno dopremjena
iz Golubića da bi poslužila kao branik; Radimsky,1893, 50
nalaze jedan pored drugog. U lijevom uglu između dva natpisna polja nalazi se motiv
osmerokrake rozete u krugu. 216
Dedikant natpisa je izvjesni Andes o kojem nema podataka.217 Ime Andes se veoma
često pojavljuje u japodskom Pounju i smatra se da je riječ o osobi domaćeg porijekla.218
I ovaj natpis kao i prethodni posvećen Liberu se može datirati krajem I i početkom II
stoljeća nove ere.
Stela se danas čuva u Zemaljskom muzeju.
216
Motiv rozete u tehnici graviranja je karakterističan za najveći broj spomenika koji potiču sa prostora Japoda;
Paškvalin 2012 107
116
O problematici imena Andes, pogledati u katalogu: CIL III, 10035 = AHB p 391
117
217
218
Slike:
Slika 29 Skica stele posvećena Liberu prema Patchu

Preuzeto od: Radimsky, 1893: 49, sl. 23
Slika 30 Fotografija stele posvećene Liberu iz 1977. godine
Preuzeto od: Preuzeto od: Imamović, 1977, str. 397, sl. 151
6. Zaključna razmatranja
Na osnovu epigrafskih natpisa na području Privilice i Golubića može se zaključiti da je na
ovim prostorima najviše štovano domaće božanstvo Bind Neptun, a zatim slijede i druga
domaća i rimska božanstva. Zastupljenost ara posvećenih pojedinim božanstvima grafički je
prikazana na slijedeća dva grafika.
Dedikanti natpisa su domaći ljudi koji u većini slučajeva podižu posvetne are kao znak
zahvalnosti božanstvima za neko učinjeno djelo ili kao vid molitve.
Ovi epigrafski spomenici nam omogućavaju jasno praćenje romanizacije, koja u ove krajeve
dolazi krajem I stoljeća i početkom II stoljeća. Društveno raslojavanje se počinje odvijati već
za vrijeme dinasije Flavijeca, što se primjećuje na samim spomenicima.
U ovom radu je prikazano 17 votivnih ara sa natpisima. Pojedini fragmenti ukazuju i na
postojanje hrama Bindusa.
Nakon izrade ovog rada, raspolažući datom literaturom, svjesni smo potrebe za detaljinijim
istraživanjima ove teme, koja bi odgovorila na mnoga pitanja i objasnila religijske aspekte.
Također je neophodno napraviti reviziju literature, te uz praktičan rad na terenu doći do što
većeg obima podataka, kako bi se bi se unaprijedilo razumijevanje religije Japoda.
Kratice
AE L'année épigraphique, Paris
AHB The Ancient History Bulletin
ANU BiH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo
ARR Arheološki radovi i rasprave, HAZU (ranije JAZU), Zagreb
CBI Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo (časopis Godišnjak)
CIL III Corpus Inscriptionum Latinarum III (ed. Th. MOMMSEN), Berlin
1873: Supplementa 1889 –1902.
ČGT Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Tuzla
GZM Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo
ILJug Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMXL e
MCMLX repertae et editae sunt (ed. A. et J. ŠAŠEL), Situla 5,
Ljubljana 1963
Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMLX e
MCMLXX repertae et editae sunt (ed. A. et J. ŠAŠEL), Situla 19,
Ljubljana
Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMII et
MCMXL repertae et editae sunt (ed. A. et J. ŠAŠEL), Situla 25,
Ljubljana 1986
ILS Inscriptiones Latinae Selectae, (ed. H. DESSAU), vol. I, capitolo I-X,
1892. Inscriptiones Latinae Selectae, (ed. H. DESSAU), vol. II, parte
1, capitolo XI-XIV, 1902.
Inscriptiones Latinae Selectae, (ed. H. DESSAU), vol. II, parte 2,
capitolo XV-XIX, 1906
Inscriptiones Latinae Selectae, (ed. H. DESSAU), vol. III, parte 1,
1914.
Inscriptiones Latinae Selectae, (ed. H. DESSAU), vol. III, parte 2,
1916.
JAZU Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb
WMBH Wissenschafliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina,
Wien
Bibliografija
1. BOJANOVSKI 1988.: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANU

BiH, Djela, LXVI, CBI, 6 Sarajevo.
2. ČREMOŠNIK 1957 A.: Irma Čremošnik, Rimski spomenici iz okoline Bihaća, GZM,
N.S. Arheologija, XII. 163 – 172+Tbl. I – III. Sarajevo.
3. Dio Cassius, Roman History, Dio's Roman History in Six Volumes (Halcyon Classics),
(ed. H.B. FOSTER), Houston (Tex.) 2010
4. IMAMOVIĆ 1977.: Enver Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području
Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
5. MESIHOVIĆ 2011a.: Salmedin Mesihović, Antiqvi homines Bosnae, Sarajevo.
6. MESIHOVIĆ 2011b.: Salmedin Mesihović, Rimski vuk i ilirska zmija ̶ posljednja
borba, Sarajevo.
7. MESIHOVIĆ / ŠAČIĆ 2015.: Salmedin Mesihović, Amra Šačić, Historija Ilira,
Sarajevo.
8. OLUJIĆ 2000. : Boris Olujić, Japodi, Apijanovi plemeniti barbari, Opuscula
Archaeologica Radovi Arheološkog zavoda, Vol.23-24 No.1; 58 — 64, Zagreb
9. OLUJIĆ 2007. : Boris Olujić, Povijest Japoda, Zagreb.
10. PATSCH 1896.: Carl Patsch, Japodi, GZM, god VIII, sv. 1. 113 — 140, Sarajevo.
11. PATSCH 1914.: Carl Patsch, Zbirke rimskih i grčkih starina u bos-herc., Zemaljskom
muzeju, GZM, god. XXVI, sv. 1-2. 141 – 219+Tbl. I – II. 128; Sarajevo.
12. Plinije Stariji, Plinije Stariji „ Zemljopis starog svijeta“ (ed. U. PASINI), Split, 2004.
13. RADIMSKY 1893. : Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, 1893, Nekropola na Jezerinama u
Pritoci kod Bišća, GZM, god. V, sv.1. 37 ̶ 92 + Tbl. I; 237 - 308+Tbl. I ̶ XXV; 369 ̶
466+Tbl. XXVI ̶ XXVIII i XXXII ̶ L; 575 - 636 + Tbl. XXIX – XXXII Sarajevo.
14. RADIMSKY 1893. : Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Arheološke crtice iz Bosne i
Hercegovine, GZM, god. V, sv.3. 479 ̶ 497 Sarajevo.
15. RADIMSKY 1895.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Arheološke crtice,
GZM,gog.VII,sv.2,217 ̶ 230;Sarajevo.
16. RAUING 2003. : Branka Raunig, Neki podaci o sojeničkim naseljima u Bihaćkom
polju, Op. Arch. 27, No 1, 269 ̶ 276; Zagreb.
17. RAUING 2007.: Branka Raunig, Sljemenasti poklopci iz Bihackog polja, ANU BIH,
GODIŠNJAK XXXVI, CBI 34, 97 ̶ 124; Sarajevo.
18. Sergejevski, Dimitrije, 1934, Rimski spomenici iz Bosne, Spomenik SKA LXXVII. 1-
28
19. ŠKEGRO 1997.: Ante Škegro, Inscriptiones latinae et graecae Bosniae et
Hercegovinae, Op. Arch. XXI, 85 – 116.; Zagreb.
20. Velleius Paterculus, The Tiberian narative (2. 94-131), (ed. A.J. WOODMAN),
Cambridge-London-New York-Melbourne 1977.
21. Velleius Paterculus, The Caesarian and Augustan narative, (ed. A.J. WOODMAN),
Cambridge University Press (Mass.), 1983.

Seminarski Rad

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Seminarski Rad

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Seminarski Rad

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Univerzitet u Sarajevu

VOTIVNI SPOMENICI SA TERITORIJA JAPODSKOG RAETINIUMA

Edo Mešić, BA Mentor: prof. dr. Salmedin Mesihović

2. Historijat istraživanja sa akcentom na epigrafski materijal sa prostora Golubića i Privilice.............3

3. Antički izvori o Japodima................................................................................................................5

2.1. Problematika određivanja japodskog teritorija.......................................................................9

2.2. Sukobi sa Rimom..................................................................................................................11

Oktavijanove kampanje u period 35-33 godine prije nove ere.....................................................12

Veliki ilirski ustanak od 6-9 godine nove ere.................................................................................13

4. Duhovna kultura Japoda...............................................................................................................19

5. Katalog votivnih spomenika na području Raetiniuma...................................................................22

2. Historijat istraživanja sa akcentom na epigrafski materijal

Kao nova provincija i do tada nepoznata većini građana Austrougarske, Bosna i

Plinije je pisao o svakoj provinciji i stanovništvu koje je sačinjavalo određenu provinciju.

Za proučavanje Ilirika, 3. knjiga Naturalis historiae je jako značajna. U njoj su opisane

Plinije Stariji spominje da su Japodi pripadali Skardonitanskom konventu. 24 On govorio i da

Oktavijanove kampanje u period 35-33 godine prije nove ere

Veliki ilirski ustanak od 6-9 godine nove ere

5. Katalog votivnih spomenika na području Raetiniuma

CIL III, 14325 = D04878a = ILJug-01, 00230 = AHB p 392

EHD - 0522325 = EDCS – 31300292

Dimenzije : Visina : 90,5 cm, Širina : 37,5 cm, Debljina : 34,5 cm

Visina slova 4.6–3,5 cm

Datacija : kraj I. stoljeća – početak II. stoljeća

Bindo Neptuno / sacrum / Proculus Parm/anic(us) praepos(itus) /5v(otum) s(olvit) l(ibens)

Bindu Neptunu svetom, Prokul Parmanik prepozit, ispunjava zavjet rado

Praenomen Nomen Cognomen Informacije

Ara je posvećena božanstvu Bindu – Neptunu. Bindus je japodsko božanstvo voda

Dedikant natpisa je Proculus Parmanicus, prepozit103 japodske civitates.104 Prepozit

CIL III, 14327 = AHB p 393

EHD - 058401 = EDCS – 32300072

Dimenzije : Visina ( 22 ) cm, Širina ( 42 ) cm, Debljina 36 cm

Datacija : kraj I i početak II stoljeća n.e

Čitanje po Patchu i Imamoviću :

[Bindo Nep]tuno [ sacrum ]

Bindu Neptunu svetom

Od are sačavana su samo dva gornja ulomka. Ulomci na sredini prepolovljeni.

Ara se datira u period od kraja I do početka II stoljeća nove ere.

Danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.113

Slika 3: Dva ulomka are posvećene bogu Bindu-Neptunu

Preuzeto od : Imamović, 1977, 339 br. 51

CIL III, 14326 = D 04878b = AHB p 394

Dimenzije : Visina 71 cm, Širina 49 cm, Debljina 38,5 cm

Visina slova : 5.5-4.6 cm

Bindo Neptuno / sacr(um) / Licinus Teuda / praep(ositus) et pri[n(ceps)] /5 Ia[p]odum

Praenomen Nomen Cognomen Informacija

Ara je datirana u drugo stoljeće.119

Ara se danas čuva u Zemaljskom muzeju.120

Preuzeto od : Imamović, 1977, 341. br. 52

EHD - 052240 = EDCS - 32300071

Dimenzije : Visina : ( 78 ) cm, Širina : 43 cm , Debljina : 33 cm

Visina slova : 4.7-3.2 cm

Datacija : 69- kraj I stoljeća

[T(itus) F]lavius / Ditanus / [civ(itate?) d]on(atus) ab / [Imp(eratore] Vespasiano / 5

Praenomen Nomen Cognomen Informacija

Votivna ara od vapnenca.121 Pronađena je 1895, na lokalitetu Privilica kod Golubića.

Od are su sačuvane i dvije plohe koje su se nalazile na pobočnim stranama are. Na

Na plohi A (lijeva ploha) nalazi se prikaz nagog muškarca. Desna noga mu je

Na plohi B (desna ploha) u vrhu, nalazi se motiv girlande od lovorovih grana, sa