Mađarske posuđenice

„Sada tvoje volje stvoriti odluku, / kako ti znaš bolje, u tvoju je ruku; / drago će bit puku, vesel
će bit rusag, / kad tebe uzvuku na svega svita sag.“

/Marko Marulić: Judita, ulomak/

„Jaga htjede sasuti cijelu litaniju psovaka na curu, ali uto pojaviše se na cesti dvije kočije, na
baku jedne starješina Janko, a na baku druge pandur.“

„Naći češ za dvjesta forinti banka i nešta srebra u željeznoj škrinjici, naprosio sam ih, tovji su.“

„Car traži od nas soldata, već smo pohvatali dosta bitanga, al domaću neku kukavicu, odpranog
Luku posve zaboravismo, spectabilis.“

„ – Jujuju! – viknu pijani seljak – to je naš gospodin, naš, naš, naš! Erdegata.“

„Al sad sam ja tu, ja, pismen čovjek, pak ću ocu na prste sračunati da je bolje pokloniti komu
vola nego se za njega pravdati po fiškalu komu ćeš morati dati i kravu i tele.“

„Čitav dan vuče se po selu kao staro, gingavo pseto uz plot.“

„Dat ću ti makar poviš glavnice pet forinti kamata, a za dva mjeseca dobit ćeš sve pošteno.“

„Došli ste k nama kortešovati za gospodu koja sada u magistratu sjede.“

„Ej, mužikaši, gudite!“

„Ej, mamice! Jeste li skuhali paprikaša onako po mojoj volji, da se dade piti?“

„Da vidimo, neće li i taj oholi Martin doći na Lukin rovaš, onda ćemo lakše s njime govoriti.“

„Ne smije cigo preko Save u varmeđu.“

/August Šenoa: Prosjak Luka, ulomci/

„Od svega svoga imetka nije spasio nego bundu i debelu knjigu – Tripartitum Verbecianum.“

„Za peći prede mačak, a oko nje smjestila se djeca iz cijeloga sela pa navlače kudravog
„bundaša“.

„Na krčmi stoji mrljav cimer, gdje se prije četrdeset godina mogao vidjeti lik, gdje se je moglo
čitati ime „vojvode od Reichstadta“; stoji tih bijelih vrana i više, a sve je to dika male Breznice.“
„Naprijed jezdijahu na vrlo sumnjivim konjima dva čovjeka u plavetnom odijelu slobodnjaka
iz dobe francuskog rata pod visokim čakom na kojoj se je njihala perjanica visoka i vita kao
jela.“

„- Zašto su Lomničani toli slabi husari? – zabadao je mlađi Posavac dalje.“

„Po drumu letjela laka vlasteoska kolca, kotrljala se starinska župnička kočija, cvileći i
kriješteći, a od Oborova otisnuo se upravo brod;“

„I bio je prelijep, prefin mladić, sin pastorov, al nekakav sanjar.“

„Što stoji rif te zelene svile u dućanu vašega oca, gospojo grofice?“

„Nijesam mogao razabrati što to biti ima, jer kosa i brada toga umotvora kanda je bila polivena
čokoladom, a haljina tintom, ali mi napokon Janko razjasni da te nejasne crte i boje prikazuju
njega glavom, dok je bio mladim kapelanom, tri mjeseca iza one slavne kazališne predstave.“

„- Ej milostivi gospodine žandaru, da su konji naši, puna šaka brade!“

/August Šenoa: Mladi gospodin, ulomci/

„U selo doleti na konju Petar Bošnjak sa dva čovjeka, od kojih je svaki vodio na korlatu rulju
lovskih pasa.“

/August Šenoa: Seljačka buna, ulomak/

„Marva nakrene ustran, i bilo bi se sve to sunovratilo niz brdo da „kanonik“ žurno ne poskoči
pred rudo.“

„Seoski gavan nije zaboravio negdje duboko u ormaru naći i izvući tanak rovaš, urezavši u
njemu nekoliko dubokih poteza...“

„- Ovdje ti je, sinko, svakoga dneva takav vašar od jutra do mraka.“

/Ante Kovačić: U registraturi, ulomci/

„Ljudi kazivahu da smo „hajdenjaki“ nošahu takve čizme. „Hajdenjak“ znači za onaj puk orijaš,
golijat.“

„- A ja sam, grofice, uvjeren da stari ne bi dao niti jednih sara najlošijih svojih čizama za sve
veliko ilirsko carstvo!“

/Ante Kovačić: Fiškal, ulomci/

„Posjedamo; Bartol stavi pred nas tri žlice i gvozdenu zdjelu s paprikašem od pilića; mi se
mašimo žlicom i zagrabimo, - a paprikaš crn kao tinta.“

/Josip Kozarac: Slavonska šuma, ulomak/

„[...] zapalim duhan, pružim se preko zelenog mekanog puta, naslađujući se poljima, zaseocima
i salašima, gradićem N-om sa sivom bazilikom i jezerom koje sniva zelenim, sjajnim,
podnevnim snom.“

/Antun Gustav Matoš: Cvijet sa raskršća, ulomak/

„Seljakinja, što pošla u tor krave musti, / Pod hrast je stala. Pogleda niz šorove, / Što nestaju
daleko, gdje vrt stoji pusti / I mirisima čudnim puni stare dvorove.“

/Antun Branko Šimić/

„- Ali ni one kible, ni rešt, ni onaj bagoš, ni one pljuske, ništa na svijetu nije me iritiralo tako
kao ovaj vaš način, draga moja!“

/Miroslav Krleža: U agoniji, ulomak/

„A i onaj ko je sve video, ispod oka ili negde sa skrovitog mesta, bio je pomalo razočaran ovako
šturim i prozaičnim ulaskom Bunapartinog konzula, jer je većina zamišljala konzule kao visoke
dostojanstvenike koji nose sjajne odore, pune gajtana i odličja, jašu na dobrim konjima ili se
voze u hintovima.“

/Ivo Andrić: Travnička hronika, ulomak/