STILOVI HRVATSKOG JEZIKA

Hrvatski književni jezik

a) naziv za sve stilizacije hrvatskoga jezika kojima su od kasnoga srednjega
vijeka pisana djela hrvatske književnosti i pismenosti;
b) hrvatski standardni jezik.

Standardni

 Standardni jezik je: autonoman vid jezika, pretežito svjesno normiran i

polifunkcionalan, postojan u prostoru i prilagodljiv u vremenu, tj. gibak.
(Samardžija 2001:651).
 Silić standardni jezik definira kao jezik polifunkcionalne
(višefunkcionalne) javne komunikacije. (Šego 2005:31)

Nazivi hrvatski književni jezik i hrvatski standardni jezik

 Standardni jezik razlikuje od književnoga jezika njegovo bitno obilježje

višefunkcionalnosti i normativnosti.
 Književni jezik norme standardnoga jezika poštuje na svoj način.
 U 19. stoljeću standardni jezik dobiva svoje obrise.
Značajke su standardnoga jezika:
 autonomnost,
 svjesna normiranost,
 višefunkcionalnost,
 stabilnost u prostoru,
 elastična stabilnost u vremenu.

 Norma pretpostavlja i činjenice socijalne i činjenice individualne norme.

 Sustav je skup mogućnosti, skup funkcionalnih opreka, ali i zbir obveza,
i zbir slobode. Po svojoj prirodi je više konzultativan nego imperativan.
 Pod pojmom norma podrazumijevamo„kolektivnu realizaciju sustava”, a
govor je „individualnokonkretna realizacija norme”. (Silić 2006:19).

Primarne i sekundarne činjenice.

Primarni su: sustav, socijalna norma, individualna norma i konkretan govor,
dok su sekundarni činjenice govora, činjenice individualne norme i činjenice
socijalne norme. (Silić 2006:19)

Zaključak
„1. Ako se opreka utvrđuje između sustava i realizacije, jezik obuhvaća
samo sustav, a govor sve druge pojmove koji uokviruju različite stupnjeve
apstrakcije (socijalne i individualne norme) i konkretan plan govorenja.
2. Ako se opreka utvrđuje između konkretnog i apstraktnog, govor se
podudara s govorenjem, a jezik obuhvaća sve druge glavne pojmove,
uokvirujući različite stupnjeve apstrakcije (norme i sustav), koje se usprkos
svemu, konkretno očituju u govorenju.
3. Ako se opreka utvrđuje između socijalnog i individualnog, jezik obuhvaća
sustav i normu, a govor uokviruje individualnu normu i konkretno
govorenje, sadržavajući, usprkos svemu, druge razine.
4. Ako se opreka utvrđuje između novine ili izrazne izvornosti i ponavljanja,
govor obuhvaća isključivo činjenice govora, a jezik sve ostale pojmove,
uključujući sustavske (sistematske) i normativne aspekte govorenja.” (Silić
2006:19)

 Govor je „ono kako se govori”,

 norma je „ono kako se treba govoriti”,
 sustav „ono kako se može govoriti”.
Dodatak:
 uzus (uporabu) „ono kako se obično govori”,
 kodifikaciju „ono kako se mora govoriti”.

Jezik kao sustav organizira jezik kao govor

 primjer kako jezik organizira govor, tj. kako jezik kao sustav organizira
jezik kao standard može se uočiti na sljedećim primjerima: kolodvor,
stajalište, postaja i stanica.
 Kolodvor, stajalište i postaja znače mjesto gdje se zadržavaju prijevozna
sredstva radi ulaza /izlaza putnika, a stanica „osnovna jedinica ustrojstva
organizma”.
 Ako kolodvor, stajalište i postaja uz „mjesto gdje se zadržavaju
prijevozna sredstva radi ulaza /izlaza putnika” imaju ili trebaju imati
kakvo dopunsko značenje, jezik kao sustav prihvaća sve troje. (Silić
2006:22)
 Hrvatski jezik kao standard bira.
Čakavsko
 Čakavsko narječje u srednjem vijeku obuhvaćalo je područje uz obalu od
Istre pa do Cetine, zatim na svim otocima osim otoka Dubrovačkog
primorja, a unutrašnjosti do Une.
 Čakavsko narječje nikada nije bilo jedinstveno.
 Čakavštinom govore gradišćanski Hrvati.
 U 6. i 7. stoljeću govorio se praslavenski jezik.
 Hrvatski jezik ima svoju dijakroniju i sinkroniju.
(Vremenska i prostorna dimenzija.)

Značajke

 u infinitivu se gubi krajnji –i: krenit, lovit, kantat

 češće je upotreba aorista i imperfekta
 kratki genitiv množine, bez nastavka: -slov
 glagolski pridjev glagola biti – bija
 kratki množinski oblici: dlani, glasi, žepi
 instrumental množine ženskog roda na –ami: s nami
 lokativ množine na –h: nogah
 sažeti su oblici posvojnih i upitno-odnosnih zamjenica: ki (koji)
 mnogobrojni talijanizmi
 prijelaz krajnjega m u n u nastavcima i nepromjenjivim riječima (vidin,
sedan).

Kajkavsko narječje
 Kajkavsko narječje javlja se u zapadnom dijelu Hrvatske, a u srednjem
vijeku prostiralo se znatno istočnije nego danas. U Slavoniji sve do
Pakraca i Slatine.
 I njega krije nejedinstvenost.

Značajke

 česta je upotreba određenog oblika pridjeva na mjestima na kojima se u

standardu upotrebljava neodređen oblik
 imenice ženskog roda na –a u D i L jd. imaju nastavak -e, kćere
 u mnogih pridjeva čest je komparativ nastavak -ši i -ejši
 G množine ženskog roda često nema nastavak
 G množine muškog roda završava na –ov ili –ev
 u 3. l. mn. prezenta glagola proširuju osnovu s ju
 buduće vrijeme izražava se futurom drugim
 imperativ se tvori česticom naj (neka): naj pogledaju
 ima mnogo hipokoristika: volek, tatek.

Štokavsko narječje
 Štokavsko narječje se razvilo od zapadnoštokavskih dijalekata koji su
više naginjali kajkavskom, a istočnoštokavski trolačkom (srpskom
narječju u jugoistočnoj Srbiji).
 Od svih narječja štokavsko je od početka bilo najviše nejedinstveno.

Značajke

 zamjenica što
 zamjena /l/ s /o/ na kraju riječi ili sloga (pisal/pisao, govoril/govorio)
 većinom gubljenje fonema /h/ (oću, ajde)
 naglasak „pomaknut” s posljednjeg sloga, nenaglašene dužine i drugo.
 izjednačivanje DLI množine (ženama)
 metateza vse>sve
 velik broj turcizama

Hrvatski standardni jezik i narječja

 Štokavsko, kajkavsko i čakavsko narječje su različiti sustavi.

 Npr.
Toga ja nisam mogao vidjeti u njihovim kućama.
Tega ja nisan mogal videt va njihovih kuća.
Tega ja v njihovih hižah videti nisem mogel. (Silić 2006:30)
 Riječi pakt, takt, akt i fakt će se u štokavskom narječju integrirati kao
pakat, fakat, takat i akat, isto kao i u čakavskom narječju, dok će u
kajkavskom narječju one glasiti paket, taket, aket i faket.
 Usp. čak. nokat i kajk. noket.
 Nominativ množine tih riječi u štokavskom sustavu glasiti paktovi ili
pakti, taktovi ili takti, aktovi ili akti i faktovi ili fakti, u čakavskom pakti,
takti, akti i fakti, kao i u kajkavskom narječju. (Silić 2006:31)
 Štokavsko, čakavsko i kajkavsko narječje imaju različite (jezične)
sustave.
 Štokavsko narječje nije osnovica hrvatskog standardnog jezika cjelinom,
nego samo jednim od svojih organski govora.
 Svaki se sustav može podijeliti na podsustave.
DEFINICIJE STILA
 „ukupnost odlika koje čine prepoznatljivim graditeljstvo, umjetnost
književnost itd. jednoga vremena ili stvaraoca [gotički; matoševski]
 karakterističan način pisanja, izvođenja ili izražavanja jezičnim
sredstvima i postupcima [biblijski; poslovni; rogobatan; težak; jasan]
 individualnost koja se očituje u ukusu i djelima neke osobe [to je
njezin; vremena; odijevanja]
 lat.” (Anić 2006:1478)
 „stil (grč. stylos – držak, pisaljka)
1. skup karakterističnih djela, arhitekture, literature, a također i
umjetničkoga ili literarnog pravca, škole, epohe; stil je povezan s idejnim
sadržajem djela, s nazorom na svijet umjetnika i s razvitkom umjetničkoga
smjera nastalog u stanovitim socijalno-ekonomskim i literarno-historijskim
uvjetima; »Stil je estetička sugestija riječi poredanih po njihovoj plastičnoj i
muzikalnoj vrijednosti« (Matoš, Književnost i književnici);
»Stil nije kalup, nego izrađen oblik izražaja neke mislene, osjećajne, voljene
ili opažajne sadržine« (M. Marjanović);
2. način pisanja nekoga pisca (ili pismenog sastava: poslovni, službeni stil);
3. način, metoda rada, igre, izvođenja;
4. prenes. običaj, navika, ponašanje, uglađenost, profinjenost, otmjenost…”
(Klaić 1980:1267)

Različita objašnjenja
 „Stil je aspekt iskazanog koji proizlazi iz izbora sredstava izraza
određenog prirodom ili intencijama lica koje govori ili piše.” (Pierre
Guiraud 1964: 83)
 Wolfgang Kayser navodi: „Stil je izvana promatran, jedinstvo i
individualno oblikovanja, a iznutra promatran, on je jedinstvo i
individualnost percepcije, a to znači određenog stava.” (W. Kayser 1973:
10)
 J. Middleton Murry:„stil je izravna ekspresija individualnoga iskustva.”
(Pranjić 1972:33).
 Definicija prema Pranjiću:„jezik izražava, stil pojačava.” (Pranjić
1972:34)

STIL, lat. stilus, pisaljka (engleska i francuska grafija »style« nastala zbog
pogrešnog etimološkog povezivanja s grč. stylos, stup); za razliku od
monosemijskih »čvrstih«, tipičan »termin-indikator« (Petrović). Različito se
doživljava i definira u raznolikim područjima ljudske djelatnosti. I u
znanosti o književnosti postoje mnogobrojne definicije: stil se određuje
kao individualna uporaba jezika za razliku od kolektivne; javljao se kao
psihologijska kategorija
 (»stil je čovjek sâm«; očitovanje je »afektivne vrijednosti izraza«);
izjednačivan je svrijednosnom oznakom, temeljenje na izboru među
ukupnošću izražajnih sredstava dok se oblikuje kakav iskaz, tumačenje
kao sinonim pojmovima oblika ili izražajnosti; i napokon, kibernetički
shvaćen kao pamćenje formula kulturnoga, ne izražajnog, nasljeđa…

Stil u jeziku
 Pojam stilskoga odabira podrazumijeva da na mjestu jedne jezičke
cjeline mogla stajati jedna ili više drugih – bez promjene osnovnoga
sadržaja,

npr. Molim vas da prestanete pričati. ili
Prestanite pričati! ili
Da ste smjesta prestali pričati! ili
Prestani s pričom!

Bio sam na fakultetu/faksu.

Izlazim sa djevojkom/trebom.
Na nebu se upalilo hiljadu svjetiljki. ili
Na nebu se pojavilo hiljadu zvijezda. (Katnić-Bakaršić 1999:9)

Mogućnost odabira
Kad je riječ o jeziku i sadržaju književnoga teksta, odabir je moguć i izvan
granica uobičajen norme. U takvim slučajevima individualni je stil zaista
devijantan u odnosu na normu, ali je ta devijacija opravdana, iz nje proizlazi
poetska/estetska funkcija određenoga teksta. (Katnić-Bakaršić 1999:9)

Stil/sadržaj/značenje
Molim vas, da li biste bili ljubazni da mi dodate sol?
Dodaj mi sol (molim te)!
Soli! (Katnić-Bakaršić 1999:9)
 Značenje je širok pojam koji u sebi sadržava i sadržaj i konotaciju i sl.
 dobar i loš stil
 danas stil sve više ima deskriptivnu ulogu.
 individualni stil i grupni stilovi u najširem smislu riječi.

Stilovi epoha/pravaca
 „Stil epohe podrazumijeva istraživanje tipičnih jezično-stilskih sredstava
 u jednom književnom pravcu.” (Katnić-Bakaršić 1999:9)
 Objektivan – subjektivan stil; pošiljatelj poruke – primatelj poruke.

Klasifikacija registra

 anglosaksonski lingvisti; formalni i neformalni registar; odnosno

tehnički i profesionalni/specijalni registar.
 „…tako shvaćen registar veoma je blizak pojmu funkcionalnog stila, tim
prije što se naglašava njegova razlika u odnosu na individualno variranje
jezika, tj. na dijalekte i idiolekte. Registri se ipak dominantno razlikuju
na osnovu teme ili tonaliteta, dok u podjeli funkcionalnih stilova postoji
više kriterija, od kojih je tematski manje bitan.” (Katnić-Bakaršić
1999:9)

Stilem
 Anić uz pojam stilem navodi sljedeće objašnjenje: „lingv. jedinice
pojačane izražajnosti jezika u stilistici (razlikuje se fonostilem,
morfostilem, sintaktostlilem i semantostilem). (Anić 2006:1478)
 Krunoslav Pranjić:„jedinicu ojačane izražajnosti koja segmenat teksta s
razine puke obavjesnosti/izražajnosti diže do razine izražajne
sugestivnosti: što znači da stilem iskaz iz razine denotacijske diže k
razini konotacijskoj; iz izričajna automatiziranosti / pretkažljivosti u
deautomatiziranost/ nepretkažljivost…” (Pranjić 1998: 21)

Stilemi postoje u svim tipovima diskursa.

 S obzirom na jezični nivo na kojem se realiziraju, stilemi se dijele na:
grafostileme, fonostileme, morfostileme, sintaktostileme, leksikostileme,
 semanostileme i tekstostileme. (Katnić-Bakaršić 1999:9)

Obilježja stilema
„Stilemom se uspostavljaju sljedeći podaci o svakoj jedinici:
1) Lokalizacija, kojom se određuje žanr, historijska epoha, geografska
sredina, socijalna i kulturna sredina, profesija i lični odnosi, (polni, starosni,
bliski ili zanični) u kojima dominira upotreba toga stilema;
2) upotrebna vrijednost jedinice (frekvencija u jeziku, tvorbene sposobnosti,
njena kodificiranost kao figura ili nova upotreba, citati ili slično.” (Katnić-
Bakaršić 1999:12)
faktor emocionalno-ekspresivne markiranosti.

Stilska markiranost
 određena jedinica nosi dodatnu stilsku obavijest u odnosu na jezične
jedinice koje su stilski neutralne.
 stilski neutralne i stilski markirane jezične jedinice.
 Dijele se na: one s povišenom (knjiškom) konotacijom ili pak sa
sniženom (razgovornom) konotacijom;
 formalne i neformalne markirane jedinice; emocionalno-ekspresivno
markirane itd. (Usp. Katnić-Bakaršić 1999:12)

Fonostilematika
Fonostilematika popisuje, opisuje i vrednuje izražajna sredstva te stilističke
postupke na planu fonetike i fonologije (glasove, njihove opozicije,
distinktivnu semantičku njihovu relevantnost), sve jezične pojave koje su
zvuk shvaćen kao psihički kvalitete ili supstancijalni kvantitet; jedinica
stilskog pojačanja na ovom planu jest fonostilem. (K. Pranjić)
Primjerice,
On je izvànredan profesor.
On je îzvanredan profesor.
To je divno. – [d] neutralno;
To je divno! – [d] s napetom artikulacijom.

 Cilj je dati određenu obavijest o govorniku.

 ne odnose se na sam sadržaj govora.
 Lik Hermafrodita.
 Pa jefte, gofpodine pukovniče – uvjereno odgovara Herma - dofadno je.
Ofobito uveče... nema fe fta vaditi, pvodajemo fjake...
Futva mofda bit će kafno.
Njutanji list!
(Ranko Marinković, Kiklop)

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče. (Vladimir Nazor) – onomatopeja

I tu i tako trajati i htjeti / da nam tijelo ko svjetionik svijetli. (Miroslav
Krleža)
Riba ribi grize rep. (frazem)
 Bally fonetske fonostilističke postupke naziva izgovorom, a fonološke
fonostilističke postupke naziva intonacijom.

Morfonostilematika

 opisuje jezične jedinice na razini morfologije.

 umanjenica i uvećanica, odnosno deminutiva i augmentativa.
 ptičica – ptica - ptičurina
 kuća – kućica – kućerina
 žena – ženica – ženetina ili ženturina
 glava – glavica – glavurda; pogrdni augmentativi (pogrdnice)

On svraća svaki čas pogled pun skrbi k naslonjaču gdje sjedi Lucija, no iz
tog navoranog i prerano postradaloga lica zaplamsa svaki čas i jasna izjava
nade što se umiješa u izraz velike ljubavi materinjega srca. (Vjenceslav
Novak, Posljednji Stipančići)

Sematnostilematika
 opisuje jezične postupke koji se ostvaruju na razini semantike.
 uporaba riječi u tzv. prenesenom značenju.

Preneseno značenje
 Krava je korisna domaća životinja. - logička uporaba riječi krava.
 Ona je prava krava! - riječ krava upotrijebljena je u prenesenom
značenju.

Sinonimi
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
Riječ mama je emotivno obojena.

Sintaktostilematika
 vrijednost koja se ostvaruje na razini ustroja rečenice; sintakse.
 Toj skupini pripadaju: inverzija, elipsa, opkoračenje,vezivanje složenih
rečenica i dr.

Inverzija
 Inverzija je moguća između subjekta i predikata, predikata i objekta ili
atributa i imenice.
 Primjerice, u sljedećim stihovima:
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
(Tin Ujević, Svakidašnja jadikovka)
 Imenski predikati (Gorak je, mračan je).

Elipsa
 Elipsa je ispuštanje jedne ili više riječi u rečenici.
Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.
(Dragutin Tadijanović, Prsten)
 Eliminiranjem glagola obično se eliminira izraz trajanja.
 Teku oblaci, teče vrijeme, gibaju se sjene, samo straža stoji i bije se sa
snom. Vjetar u omorikama. Kapljice na granama. Golubovi. (M. Krleža,
Hrvatski bog Mars)
 Mi o vuku (govorimo), a vuk na vrata (ulazi).

Opkoračanje
 „Opkoračenje se ponekad opisuje i kao nametanje govorne intonacije
 stihu: a nametanje govorne intonacije stihu često je u funkciji isticanja
dijela iskaza koji je prebačen u sljedeći stih, jer se taj dio nalazi iza
pauze, koja označava završetak versifikacijske cjeline – stiha, i iza
uzlazne intonacije, koja pokazuje da sintaktička jedinica ne završava
završetkom stiha”: (Vuletić, 2005:237).
 Ej konjaniče, moj konjaniče,
dug li je put? Gdje li je
zvijezda tvoja?
(J. Kaštelan, Konjanik)

Na razini rečenice
Ne izlazim jer pada kiša. - uzrok
Ne izlazim kad pada kiša. - vremena
Pada kiša tako da ne izlazim. – posljedice
Pada kiša, pa ne izlazim.
Pada kiša i ne izlazim.
Pada kiša, ne izlazim.
Ne izlazim, pada kiša. (Vuletić 2005:259).

Govorništvo
1. INVENTIO, s naputkom Izmisli što ćeš reći - nadahnuće i prikupljanje
građe za uvjeravanje
2. DISPOSITIO, s naputkom Izumljeno rasporediti - sređivanje ili analiza
prikupljanje građe
3. ELOCUTIO, s naputkom Ukrasiti riječima - jezično oblikovanje i
dotjerivanje stila
4. MEMORIA, s naputkom Pohraniti u pamćenju - zapamćivanje misli tj.
govora
5. PRONUNATIATIO, s naputkom Vjerovati i izgovarati - prenošenje
govora slušateljima

Tipovi diskursa ili govora

 sudski ili sudbeni,
 politički ili savjetodavni
 svečani ili epideiktički govor.
 Svaki je tip govora morao imati dobar uvod (dispoziciju), izlaganje
predmeta, dokazivanje, pobijanje i završetak.

Stilovi u antici
 visoki, srednji i jednostavni
 Visoki stil je pun kitnjastih figura i karakterističan je za pohvalni
(svečani govor), srednji je stil specifičan za političke, a jednostavni za
sudske i znanstvene govore.
 Termin stil tada se koristio u različitom smislu nego što se danas koristi,
ali na temelju takvoga učenja razvilo se učenje o funkcionalnim
stilovima.

Funkcionalni stilovi

KNJIŽEVNOUMJETNIČKI
NOVINARSKO-PUBLICISTIČKI
ZNANSTVENI
ADMINISTRATIVNI
RAZGOVORNI.

Definicija jezika
a) specifično ljudski konvencijom uređen sustav znakova za
sporazumijevanje govorom (govorni) ili pisanom (pisani);
b) govorni organi;
c) svaki sustav znakova pogodan za razumijevanje. (Samardžija 2001:283.)

1. anat. pokretljiv mišić u usnoj šupljini čovjeka i životinja, organ za okus i

uzimanje hrane, u čovjeka jedan od organa govora [hrapav jezik]
2. pren. a. ono što oblikom podsjeća na jezik [vatreni, plameni jezici vrhovi
plamena koji palucaju] b. dio zemlje koji se ne ore ili koji zalazi u njivu;
plaz c. izduženi poluotok
3. a. sustav glasova, gramatike, naglasaka, riječi i fraza kojima ljudi
izražavaju svoje misli i osjećaje b. riječi i metode njihova kombiniranja
koje upotrebljavaju i razumiju drugi ljudi [brusiti jezike; na jeziku; oštra
jezika; poganim jezikom; imati dug jezik; imati jezik kao krava
rep] c. čujan i artikuliran sustav za prenošenje poruka proizveden radom
govornih organa
4. sustav artikuliranih glasova izdvojen od drugih [latinski jezik]
5. a. sustavan, usustavljen način iznošenja misli, sudova, ideja i osjećaja
upotrebom konvencionalnih ili prihvatljivih znakova, zvukova, gesta itd.
[jezik gesta] b. sustav koji se koristi u pojedinim strukama [pravni
jezik] c. sredstvo jednosmjernog davanja signala među životinjama
6. poseban način upotrebe izraza kao a. oblik ili način verbalnog
izražavanja [svjež jezik; poletan jezik] b. izbor termina i frazeologija koji
služe na nekom posebnom području stvaranja ili znanja [jezik diplomacije]
7. inform., v. jezik (programski)
8. zast. a. narod b. govor [nalegoše na jazik rvacki zapis popa Martinca iz
vremena osmanskih osvajanja].
(Anić 2006:526 )

 Jezik - govor
 F. de Saussure.
 Jezična djelatnost.

Dijelovi jezičnog znaka

 Označitelj (akustička slika) (fr. signifiant) - označeno (pojam) (fr.
signifié).
 Označitelj podrazumijevamo fizički predmet, primjerice zvuk, sliku ili
riječ.
 Naziv označeno je mentalni sklop, ali one ne mora biti nužno u odnosu s
označiteljem.

Jezične funkcije
 Komunikacijski čin
 Roman Jakobson u komunikacijskom činu mogu izdvojiti navodi
sljedeće čimbenike: pošiljatelj, poruka, primatelj, kod, kontakt i
kontekst.
 Pošiljatelj, tj. subjekt, kako bi priopćio poruku, organizira znakove
(kodiranje) koje smatra prepoznatljivim za primatelja, tj. (za subjekta
naslovnika).
 Pošiljatelji i primatelj moraju imati zajednički kod i kontakt (fizički
 kanal i psihološku vezu između pošiljatelja i primatelja).
 Kada se informacija unosi u poruku takav postupak naziva se
enkodiranje, a njezino iščitavanje – dekodiranje.
 Kontekst može biti napisani ili izgovoreni tekst koji točno određuje
smisao pojedine riječi.

Shematski prikaz
POŠILJATELJ KONTEKST PRIMATELJ
PORUKA
KONTAKT
KOD

 Jezični čin može se promatrati sa šest naznačenih gledišta:

s gledišta govornika,
s gledišta slušatelja,
s gledišta poruke,
s gledišta konteksta na koji se odnosi,
s gledišta kontakta,
s gledišta koda.

Jezične funkcije
Roman Jakobson razlikuje sljedeće funkcije jezika:
a) referencijalna funkcija
b) emotivna ili ekspresivna funkcija
c) konativna (apelativna) funkcija
d) fatička funkcija
e) metajezična funkcija
f) poetska funkcija.

Referencijalana
 Usmjerenost na kontekst označuje referencijalnu, denotativnu ili
kognitivnu funkciju jezika.
 Izražava odnos između poruke i referenta.
 Cilj je prenijeti poruku točno, objektivno i učinkovito.
 Obilježja referencijalne poruke su:
objektivnost, jasnoća izraza, upotreba neutralnih jezičnih sredstava, ne sadrži
emocionalno-ekspresivne elemente, česte su bezlične i pasivne konstrukcije i
upotreba trećega lica.
Npr.
Danas je u Mostaru padala kiša.

Emotivna ili ekspresivna

 Emotivna funkcija jezika usmjerena je na pošiljatelja poruke.
 Cilj je izražavanje govornikova stava prema onomu o čemu govori.
 Ta se funkcija najčešće izražava uzvicima. Korištenjem uzvika daje se
određena boja našim iskazima na glasovnoj, gramatičkoj i leksičkoj
razini.
 Također, za tu funkciju karakteristično je i duljenje vokala, 1. lice
jednine i sl.
 Toliko sam sretna da bih mogla pjevati na sav glas.
 Svi ti ulizički, sitničavi prijekori potpuno me izluđuju.
 Da-aa-aj, ma-maa! Dii-i-ivno je!
 Joj, joj! Hm, hm…
 Baš mi idu na živce te ručerde! (Katnić-Bakaršić 1999:2)

Konativna ili apelativna

 „U takvim slučajevima komunikacija, po pravilu, ima za cilj da na neki
način djeluje na primaoca, da ”apelira” na njegova osjećanja ili misli i da
izazove određenu reakciju. U verbalnoj poruci njena su tipična sredstva
vokativ, drugo lice jednine ili množine, i naročito, imperativ:
Zatvorite prozor, djevojko!
Gledaš li ti ikad oko sebe?
Dodaj mi to, brzo!
Dragi gledaoci, dobar dan!” (Katnić-Bakaršić 1999:3)

Fatička
 Fatička funkcija usmjerena je na kontakt, odnosno na kanal.
 Cilj je održavanje komunikacije.
 Koristi se u svakodnevnoj komunikaciji, pri čemu nije primaran cilj
prenijeti određene informacije, već održavanje komunikacije.
 Npr.
Kako ste?/Kako si?
Halo, čuješ li me? – provjera ispravnosti kanala.
Slušaš li? - Privlačenje produljene pozornosti.
 U dramskom dijalogu:
”E!” – reče mladić. ”E!” – reče djevojka. –
”E pa evo nas” – reče on. ”Evo nas” – reče ona - ”A!” ”Pa da!” – reče on.
(Jakobson 1966:293)

Metajezična
 U modernoj logici postoji razlika između dviju jezičnih razina: jezika
predmeta i jezika o jeziku (metajezika).
 Kad god pošiljatelj i primatelj trebaju provjeriti upotrebljavaju li isti kod,
govor se usmjeruje na kod i tako se ostvaruje metajezična funkcija jezika
(tzv. glosarska funkcija).
Primjerice:
Primatelj: Ne razumije što želiš reći.,
pošiljatelj: Znaš li što želim reći? Želim upoznati onu ribu!,
primatelj: Kakvu ribu? Ne razumijem.,
pošiljatelj: Svašta! Pa riba je, čovječe, lijepa djevojka! (Šego 2005:18)

Poetska
 „Poetska (estetska) funkcija definirana je kao usmjerenost poruke na
samu sebe, pri čemu poruka prestaje biti sredstvo općenje i postaje
njegov cilj.” (Katnić-Bakaršić 1999:3)
 Funkcija je karakteristična za književnoumjetničke tekstove.
 Javlja se još u: razgovornom stilu, u novinarsko-publicističkom stilu,
zatim u reklama i sl.
 Epska poezija uključuje u znatnoj mjeri referencijalnu funkciju jezika, a
lirska je poezija tijesno povezana s emotivnom funkcijom.

Shematski prikaz jezičnih funkcija

............metajezična funkcija................
emotivna .... fatička.....poetska....fatička ...... konativna ......
............. referencijalna...............

Ludička funkcija
 To je funkcija igre.
 U raznim stilovima.
 Javlja se u pismenoj ili usmenoj formi.

Raslojavanje jezika
 Jezik se sastoji od niza faktora te se sukladno tome može dijeliti na
funkcionalne varijante, tj. funkcionalne stilove.
 Takav proces naziva se raslojavanje.
 Izostavljen proces objedinjavanja varijanti.

Klasifikacija
a) socijalno
b) teritorijalno
c) individualno
d) funkcionalno-stilsko. (Radovanović, 1986.)

Socijalno raslojavanje jezika

 „Socijalno raslojavanje jezika podrazumijeva istraživanje govornih uloga
pojedinaca, koje su direktno u vezi sa brojem njegovih socijalnih uloga.
Ukupan broj govornih uloga čine govorni repertoar jedne osobe;
naravno, nemaju svi iste govorne repertoare.” (Katnić-Bakaršić 1999:19)
 Opreka zamjenica ti/vi pokazuje odnos između sugovornika
komunikacijskoga čina.
 Zamjenice imaju oznaku ”moći i solidarnosti”, što znači da uzajamna
upotreba ”ti”- forme označava solidarnost sudionika u dijalogu, dok vi/ti
odnos, tj. odnos nereciprociteta, snažno signalizira razliku u statusu
sugovornika, nadmoć jednog i podčinjenost drugog. (Katnić-Bakaršić
 1999:19)

Varijante: (ti/ti, vi/vi, vi/ti)

 „Zanimljiv stilogeni primjer zabilježen je u razgovoru dva mlada
asistenta na fakultetu (jedan tek počinje raditi, a drugi je pred obranom
doktorata):
A: Nadam se da neću i tebi morati govoriti ”vi” kad odbraniš doktorat.
B: Ma daj, otkud ti takve ideje?
A: C je bio moj stari poznanik, ali odkad je postao docent, obraćam mu se sa
”vi”.
B: Pa jeꞌl mu to smeta?
A: Ma kakvi, ništa mi nije rekao.” (Katnić-Bakaršić 1999:20)

Ti/ti varijanta
„A: Kako ste, kolegice?
B: Dobro sam, hvala, ali zar mi nismo na ti?
A: Joj, oprosti, nikako da se naviknem.” (Katnić-Bakaršić 1999:20)

Teritorijalno raslojavanje jezika

 Takva vrsta jezičnog raslojavanja podrazumijeva uporabu različitih
dijalekata nekoga jezika i njegovih varijanti.
 Dijalektologija proučava dijalekte. Sociolingvistika proučava uporabu
tzv. urbanih dijalekata, koji su karakteristični za veće gradske sredine.
 Npr. U Sarajevu Šꞌa ima? Šꞌa ba? U Mostaru Đe si? Majke ti. i sl.

„Zastupljenost takvih u književnoumjetničkom i novinarsko-publicističkom

stilu može imati sljedeće funkcije:
a) Govorna karakterizacija likova;
b) Izražavanje autorove privrženosti određenom dijalektu, njegova težnja za
promjenom statusa toga dijalekta ili za njegovim očuvanjem, obrnuto; želja
za pokazivanjem niskoga statusa nekoga dijalekta, ismijavanje onih koji ga
upotrebljavaju – u suštini, to je politička/ideološka funkcija;
c) Dijalekt u književnosti ili publicistici predstavlja svojevrstan postupak
oneobičavanja (začudnosti), što je za stilistiku i najzanimljivija funkcija.
d) Moguća je i kombinacija svih ovih faktora (usporedi npr.. Krležinu
upotrebu kajkavštine).”
(Katnić-Bakaršić 1999:21)

Individualno raslojavanje
 Naziva se još idiostil.
 „Individualni stil podrazumijeva ukupnost jezičnoga ponašanja,
kompletan jezički repertoar nekoga pojedinca. Već tempo govora, boja
glasa, specifičnost glasovnih realizacija pojedini fonema, repertoar
intonacijskih tipova mogu poslužiti kao prepoznatljive crte nekog
idiostila. Slične specifičnosti mogu se odrediti i na drugim jezičnim
nivoima, što sve čini ukupnost toga individualnoga stila.” (Katnić-
Bakaršić 1999:22)

Funkcionalno raslojavanje
 Uočavanje različitih funkcija stilova koja su povezana s različitim
sferama jezika spominje se već u staroj Grčkoj.
 Antički retoričari.
 Praški krug osnivač toga stila.
Tipologija
 Globalni i pojedinačni stilovi.Osnovana klasifikacija je na globalne i
pojedinačne stilove.
 Globalna podjela uključuje funkcionalno stilsku klasifikaciju, žanrovsku
klasifikaciju, emocionalno-ekspresivnu klasifikaciju i sl. To je To je
klasifikacija klasifikacija.
 Pojedinačna se zove još i izdiferencirana klasifikacija. Ona označava
jedan pristup u razvrstavanju stilova na temelju žanrovske pripadnosti,
stilske markiranosti i sl.

S obzirom na karakter i tip odnosa

 Karakter odnosa podrazumijeva utvrđivanje intertekstualnih veza u
funkcionalnim stilovima (diferencijaciji jezika) te njihovo osmišljavanje
kao posebnih sustava, nadsustava međusustava i podsustava. To čini i tip
odnosa.
 Takvom podjelom nastaje nekoliko cjelina: funkcionala vrsta,
funkcionalna međuvrsta, funkcionala podvrsta i funkcionalni žanr.

FS-kompleksi

1. pismeni i usmeni FS-kompleks.

2. strukovni i nestrukovni FS-kompleks.
3. svjetovni i religiozni FS-kompleks.
4. civilni i vojni FS-kompleks (obilježja vojnih i civilnih izraza) itd.
5. objektivni i subjektivni.
(Tošović 2002:76)
 Funkcionali stilovi vezani su uz određenu sferu upotrebe jezika, a
karakterizira ih specifičan odabir i kombinacija jezičnih sredstava.
 Predmet njezina proučavanje je vezani tekst. Iz toga proizlazi da je ona
primarno tekstualna disciplina, ali je neodjeljiva od lingvistike teksta.

Međustilovi
 Branko Tošović uz pet stilova navodi i šesti međustil.
 Riječ je o scenarističkom, esejističkom, reklamni, memoarski, oratorski i
epistolarni stil.
 Pod terminom međustil Tošović označava one stilove koji imaju
karakteristike dvaju ili više stilova.