1.

Opći pojmovi projektovanja u hemijskoj industriji:

-PROJEKTOVANJE - Kreativno i stručno rješavanje problema i zadovoljavanje potreba.

Kreativno podrazumijeva: poboljšanja, racionalizacije, inovacije, potpuno nova rješenje itd.
Stručno znači: na bazi odgovarajućih specifičnih, naučno zasnovanih, znanja i vještina.
Projektovanje, po pravilu, rješava različite uočene probleme ili kreira nova rješenja i elemente u
cilju zadovoljavanje sadašnjih ili budućih potreba

-PROJEKAT (šire značenje): Program koji se izvodi zbog definisanih ciljeva.

Program o kome je riječ ima najčešće ili pretežno tehnički karakter. Ne rijetko je riječ o
rukovodnom ili upravljačkom (menadžment) programu ili o sistemskoj promjeni. Može se
zaključiti da je riječ o širokom pojmu koji podrazumijeva koncentraciju resursa radi realizacije
precizno definisanih ciljeva u određenom vremenskom periodu.

-PROJEKAT (uže značenje): Pisani, stručni dokument standardne forme koji prezentira fazne ili
finalne rezultate procesa projektovanja nastalog u određenom vremenskom periodu. Projekat ima
obavezno formalni, pisani oblik. Usmeno izlaganje projekta predstavlja najčešće prijedlog ili
element projekta. On predstavlja rezultat neke faze projektovanja, odnosno izabranog vremena
aktivnosti. Projekat izrađuju stručna lica i uobličavaju ga u standardnu formu pogodnu procesu
komunikacije između korisnika.

-PROJEKTANT: Lice ili član tima koji projektuje i učestvuje u izradi projekta.
Projektant je u jednostavnim slučajevima pojedinac, ali najčešće dio tima koji kreativno i stručno
rješava problem ili potrebu. Članstvo u timu projektanata može biti vrlo različito: od
najznačajnijeg, kompleksnog rukovodećeg položaja, do nivoa saradnika. Bitno je razlikovati
projektanta saradnika, koji radeći poslove niske složenosti daje kreativna rješenja, od saradnika
projekta koji izvodi standardne tehničke procedure nad projektnim materijalom.

-PROJEKTNI INŽENJER: Lice koje vodi ili učestvuje u izvođenju tehničkog programa.Riječ je
o razradi šireg značenja pojma projekat. Član tima realizatora tehničkog programa može imati
različite odgovornosti te biti rukovodilac projekta (podprojekta) ili saradnik. Interesantan je
slučaj u kome dolazi do sjedinjavanja funkcija projektanta i projektnog inženjera, na primjer:
- Aktivnosti u projektantskoj firmi u kojoj je tehnički program upravo izrada naručenog
projekta; ili
- Kreacija manjeg projekta u preduzeću od strane lica koje će biti zaduženo za njegovu
realizaciju.

-PROJEKTOVANJE SISTEMA: Kreativni i stručni proces uobličavanja novog ili bitnih izmjena
starog sistema.
Riječ je o vezivanju bitnih obilježja pojma projektovanja (kreacija, stručnost) sa širokim pojmom
sistema definisanim u skladu sa odgovarajućom teorijom.
Sistem definišemo kao kombinaciiju materijalnih i ljudskih resursa, uključujući organizaciju i
procedure neophodne za koordinaciju njihovog funkcionisanja, u cilju ispunjenja zadate uloge ili
cilja. Najveći sistem od značaja za ovu analizu jeste preduzeće procesne industrije.
-PROJEKTOVANJE POSTROJENJA: Kreativno i stručno uobličavanje industrijskih
postrojenja.
-PROJEKTOVANJE PROCESA: Kreativno i stručno uobličavanje tehnološkog procesa i
njegovih elemenata.
-PROJEKTOVANJE OPREME: Kreativno i stručno uobličavanje aparata i uređaja u skladu sa
zahtjevima tehnološkog procesa.
Projektovanje tehnoloških procesa, postrojenja i opreme su srodne kategorije jer zahtijevaju
duboke tehnološke analize, definišu prvenstveno tehnička rješenja, te u zavisnosti od tipa
projekta do određenog nivoa obavezno rješavaju pitanja izbora i specifikacije opreme.
-PROJEKTOVANJE PROIZVODA: Kreativno i stručno definisanje novog ili bitno unapređenje
starog proizvoda za predstojeći (industrijski) životni ciklus.
-PROCESNI INŽENJERING: Znanja, vještine, procedura i projekti neophodni za realizaciju
izabranog tehnološkog procesa.
-PROJEKTNI INŽENJERING: Znanja, vještine, procedura i projekti neophodni za realizaciju
sistema polazeći od izabranog procesnog inženjeringa
-PROCESNI INŽENJER: Lice koje na valjan i po sistemu najbolji način, definiše proizvodnju
izabranog proizvoda.
-NIVOI PROJEKTOVANJA
Proces projektovanja (kreativnog i stručnog rješavanja problema ili zadovoljavanja potrebe), bez
obzira na veličinu i značaj sistema na koji se odnosi (preduzeće, fabrika, pogon, oprema,
proizvod itd.), od začetka prve ideje do realizacije, obavezno se izvodi u više faza, kako slijedi:
- Preliminarno projektovanje;
- Detaljno projektovanje i
- Izvedbeno projektovanje.

2. Lokacija postrojenja
Kada se pristupa projektiranju procesnog postrojenja, osim specifičnih zahtijeva naručioca
projekta, kao ključni ograničavajući odnosno ishodišni faktor javlja se lokacija promatranog
postrojenja. Prije nego štop se donese investicijska odluka i započne sa projektiranjem, lokacija
postrojenja mora biti poznata. Svrsishodna lokacija postrojenja isto je tako važna za njegov
uspješan rad kao i izbor procesa. Troškovi energije i sirovina, te način transporta ovise odabranoj
lokaciji. Izbor lokacije i projektiranje su međusobno višestruko povezani. Izbor lokacije mora se
temeljiti na detaljnoj studiji svih uticajnih faktora. Idealna lokacija se skoro i ne može naći, ali se
ekonomskim vrednovanjem mogućih lokacija može odabrati najpovoljnija. Pri izradi studija o
lokacijama teži se pomirenju dvije krajnosti. Jednu čini iscrpna statistička studija koja zahtijeva
puno vremena, a druga je kratka studija kojoj manjka objektivnosti.Za uspješno međusobno
vrednovanje promatranih lokacija potrebno je predhodno utvrditi istu polaznu osnovu, koja, kada
se radi o procesnim postrojenjima, podrazumjeva kapacitet i osnovni asortiman proizvoda, te
okvirna tehnološka rješenja.
Stoga treba predhodno izraditi tehnološki elaborat iz kojeg će izaći mogućnost tehničko-
proizvodnih materijalnih i energetskih normativa za osnovne sirovine, pomoćne materijale,
gorivo, električnu energiju, vodu, vodenu paru i dr. Također treba izraditi detaljniji elaborat o
sirovinama i tržištu. Utvrđivanje najbolje lokacije svodi se praktički na usklađivanje
odgovarajućih pokazatelja valjanosti lokacije koje se obično naziva faktorima lokacije. Faktori
lokacije su različiti za razne vrste industrije i izabrane tehnologije. A.Weber ih je podijelio na
opće i posebne; u opće se ubrajaju oni faktori , koji postoje u svakom slučaju, i tu se misli na
troškove transporta, radne snage i zemljišta, a u posebne se ubrajaju faktori karakteristični za
pojedinu industriju ili grupu industrija.Treba pronaći takav model u kojem će se tražena lokacija
približiti optimalnoj u odnosu na sve važne faktore lokacije.

1. Faktori lokacije:
Kada se govori o području i zemljištu za smještaj procesnih postrojenja u obzir treba uzeti ove
činjenice lokacije:
1. TRŽIŠTE PROIZVODA
Povećanje proizvodnje i proširenje asortimana proizvoda uglavnom su rezultat predhodnog
istraživanja tržišta. Potrebno je upoznati i analizirati današnje stanje i kretanje na tržištu
ispitivanog proizvoda, odnosno utvrditi: glavne potrošače i specifičnosti njihove potrošnje; da li
je proizvod za široku potrošnju ili je reprodukcijski materijal za daljnu industijsku preradu; kako
se kretala potrošnja u zadnjih 10 do 20 godina s obzirom na stopu potrošnje u svijetu, u širem i
posebno u užem gravitacijskom području; tj. budućem tržištu investitora novog postrojenja; tko
je snadbijevao tržište i na kojem području; kako se kretala proizvodnja u prošlosti i kakva je
stopa porasta u svijetu i u užem području; koji su faktori uticali na potrošnju (opseg proizvodnje
u zemlji i opseg uvoza, cijene i njihovo kretanje, karakteristike svjetskog tržišta, ekonomske
grupacije s intenzivnim prometom unutar grupacije i većim ili manjim restrikcijama prema
trećim zemljama, carina, porez na promet i dr.). Na osnovi takve analize treba onda ocijeniti
perspektivnu potrošnju i proizvodnju u širem području i posebno u užem gravitacijskom
području. Na temelju utvrđene potrošnje konstruira se prostorni model područja za plasman
proizvoda. Na taj se način definiraju odnosi sa postojećim i drugim istovrsnim kapacitetima, te
utvrđuje podloga za model transportnog opterećenja proizvoda u odnosu na svaku alternativnu
lokaciju. Razumljivo je da analizom treba obuhvatiti svu prodaju za domaće tržište i za izvoz.
2.SIROVINE
Sirovina je također jedan od ključnih činitelja za određivanje lokacije, iako njen izvor ne mora
biti u neposrednoj brzini postrojenja. Mogućnost opskrbe sirovinama, a i energijom, programira
se za normalni perspektivni vijek trajanja postojenja. Sirovinskim elaboratom, utvrđuje se, na
osnovu normativa za tehnološke studije, ukupna količina i odgovarajuća kvaliteta sirovina,
pomoćnih matertijala i goriva. Definira se također prostorni razmještaj prikladnih ili alternativnih
izvora sirovina. Kada se sirovinu specificira u pogledu kvalitete, tada se mogu utvrditi i svi
mogući izvori sirovina i nastaviti s njihovom detaljnom analizom.
3. TRANSPORT
Pri određivanju troškova transporta treba primijeniti odgovarajuće cijene. Zbog složenosti
prijevozničkih tarifa najčešće nije moguće kao jedinicu uzeti isključivo cijenu po kilometru.
Klasično je pravilo da u slučaju procesa s izrazitijim gubicima mase materijala pri preradi u
konačni proizvod samo postrojenje treba smjestiti uz izvor sirovina. Tako su npr. tarife za
prijevoz željeznicom vrlo složene; često pomak lokacije za samo nekoliko kilometara može
znatno smanjiti troškove prijevoza od postrojenja do kupca, iako se dužina puta praktički
zanemarljivo smanjila. Uticaj troškova i način transporta može biti kontrolni faktor za lokaciju
postrojenja. Premda je kamionski prevoz znatno porastao u zadnjih dvadesetak godina, on ipak
ne može potisnuti željeznički transport kad je u pitanju procesna industrija. Dugim riječima,
željeznički je transport bez obzira na opseg sastavna komponenta procesnih postrojenja.
Željeznica i dalje prevozi najveći dio industrijskih proizvoda. Kada se uspoređuju lokacije uz
željezničke tarife valja razmotriti i načine utovara i istovara materijala. Poželjno je da se
postrojenje smjesti što bliže magistralnim želježničkim pravcima i da raspolaže s više kolosijeka
i priključaka. Kamionski transport može biti najbolje rješenje kada se radi o malim pošiljkama i
kratkim relacijama.
Tu se misli na konkurentnost u odnosu na željeznicu, koja je za pošiljeke veće od punog vagona i
relacije dulje od 200 km zacijelo jeftinije transportno sredstvo. Transport vodenim putem jest i
vjerovatno će biti najjeftiniji, osobito kada se radi o velikom udaljenostima, velikim količinama i
velikom teretima. Stoga se smještaj procesnih postrojenja uz plovni put smatra vrlo velikom
prednošću, makar na početku transport vodom izgledao nepotrebnim.
Kada se radi o procesnim postrojenjima važno i modernije transportno sredstvo postaju sve više
cjevovodi, kako za transport sirovina tako i za transport proizvoda. To posebno vrijedi za naftnu
i petrohemijsku industriju u kojim se promeću velike količine kapljevine i plinova.
4. DUGOROČNO PLANIRANJE
Mnoge proizvodne cjeline i društvene zajednice imaju dugoročne ciljeve, koji mogu bitno uticati
na izbor lokacije postrojenja. To znači da se lokacija za svako postrojenje ne razmatra
pojedinačno i da odabrana lokacija ne mora biti ona koja bi bila odabrana da se pri izboru
razmatralo isključivo ekonomičnost jednog proizvodnog postrojenja. Drugim riječima, predmet
dugoročnog planiranja svodi se na optimiranje proizvodnog kompleksa, a ne njegovih pojedinih
cjelina. Naravno, predhodno treba donijeti odluku o tome da li na jednom mjestu graditi
industrijski kompleks u kojem će se ujediniti rad više procesnih postrojenja ili, pak, izgraditi više
pojedinačnih postrojenja na različitim lokacijama.
5. STIMULACIJA DRUŠTVENE ZAJEDNICE
U prilog izboru određene lokacije često govori i stimulacija koju nudi lokalna društvena
zajednica. Tu se misli prije svega na besplatno ustupanje zemljišta, smanjenje raznih davanja i
oslobođenje od poreza na dohodak za određeni broj godina. Posebnu pogodnost pruža slobodna
luka, jer omogućuje dopremu sirovina bez plaćanja carine, preradu i izvoz proizvoda, a carini
podliježu isključivo proizvodi namijenjeni vlastitim potrebama.
6. KLIMA
Pri izboru lokacije prijeko su potrebni podaci o klimatskim uvjetima temeljeni na dugogodišnjim
opažanjima. Posebnu pažnju zavređuju iskustva u pogledu mogućih vremenskih nepogoda kao i
podatak o trusnoj zoni. Izuzetna hladnoća podrazumjeva zaštitu fluida od smrzavanja u
cjevovodima grijanjem vodenom parom ili sl.
Vruće podneblje olakšava često izgradnju, ali obično negativno utiče na produktivnost radnika.
S tim u vezi javlja se potreba zagrijavanja ili hlađenja prostorija u kojima borave radni ljudi na
čemu se ne bi smjelo štedjeti.
7. ZAŠTITA OKOLINE
Neka su područja posebno osjetljiva na zagađivanje atmosfere, kao npr. zatvorene doline koje
pogoduju stvaranju temperaturne invazije u zimskim mjesecima zbog čega se u najnižim
slojevima zraka zadržavaju svi ispušni plinovi. Osim zraka industrijskim i ostalim zagađenjima
osobito su izložene vode. U posljednje vrijeme svuda u svijetu je evidentan sve stroži zakonski
pristup tim problemima, s obzirom na prijeko potrebne tehnološke mjere osjetno poskupljuje
izgradnju procesnih postrojenja, a evidentni su i trendovi seljenja ˝prljavih tehnologija˝ u
ekološki manje zaštićene sredine.
8. OPSKRBA VODOM
Procesna industrija na posredan i neposredan način troši mnogo vode. Voda za ljudsku upotrebu
dobavlja se u pravilu iz vodovodne mreže, a za ostale vode treba predvidjeti odgovarajuću
pripremu, i naravno, što jeftinije izvore. Sa stajališta potrošnje obično su kritični ljetni mjeseci
kada su vodostaji rijeka i jezera najniži, a temp. vode najviše. Lokacija koja bi u ljetnim
mjesecima mogla oskudijevati vodom ne treba se ni uzimati u obzir za detaljnije razmatranje.
Osim što treba voditi računa o potrebnim količinama vode isto tako treba voditi računa i o njenoj
kvaliteti. Također treba voditi računa o mogućnostima zagađivanja raspoložive vode od strane
drugih industrijskih postrojenja uzvodno od promatrane lokacije, a što bi moglo dovesti u pitanje
i samu funkciju promatranog postrojenja.
9. OPSKRBA ENERGIJOM I POMOĆNIM SREDSTVIMA
Sva procesna postrojenja troše vodenu paru i električnu energiju. Vodena se para obično
proizvodi u vlastitim pogonima, što podrazumjeva potrošnju odgovarajućeg goriva. Gorivo je
potrebno za rad procesnih peći i sl. Kada su procesna postrojenja u pitanju, potrebna su dva
izvora električne energije da bi se izbjegla mogućnost štete i prekida proizvodnje zbog ispada
električne energije. Obično se uz opskrbu iz najbliže mreže upotrebljavaju i vlastiti agregati za
proizvodnju struje. U industrijskim kompeksima vlastite energane pokrivaju i do 50% tekućih
potreba. U svakom slučaju alternativne izvore treba planirati tako da pokriju sve kritične
potrošače. Za sve oblike energije treba utvrditi potrebne količine, kvalitetu i naravno cijenu.
Cijena, naime ovisi o brojnim faktorima, o instaliranom kapacitetu trošila, o prosječnoj potrošnji
i jednoličnosti potrošnje i sl. Kao gorivo je osobito prikladan prirodni plin, ako ga ima u blizini,
ali se ne smije zaboraviti da u slučaju redukcija ograničenja najprije pogađaju industrije kojima
služi kao gorivo.
10. RADNA SNAGA
Procesna postrojenja zahtijevaju kvalificiranu i odgovornu radnu snagu. To se održava
odgovarajućim udjelom brutto osobnih dohodaka radnika u cijeni proizvodnje, a budući da u
raznim dijelovima zemlje postoje razlike u osobnim dohocima radnika jednakih kvalifikacija, to
se i u tom pogledu mogu javiti znatnije razlike među pojedinim lokacijama. Međutim, treba
ocijeniti i to da li se u blizini promatranih lokacija može doći do odgovarajućeg broja radnika s
potrebnim kvalifikacijama. Što se stručnosti radnika tiče može se očekivati da će se na novim
lokacijama ona podudariti s onom koju zahtijeva promatrano postrojenje. Ali, mnogo će značiti,
ako npr. na raspolaganju budu radnici s iskustvima iz hemijske industrije ili s naftnih polja za
potrebe rafinerije i obrnuto. Kao prednost za neku lokaciju može se uzeti i mogućnost
neposrednog usavršavanja i školovanja radnika u blizini postrojenja.
11. OPĆI UVJETI ŽIVOTA
Izvjesno je da kvaliteta životne sredine bitno utiče na vrijednost lokacije. Industrijski centri sa
razvijenom gradskom infrastrukturom i pratećim sadržajima imaju prednost u svakom pogledu.
Ako pak nisu osigurani svi nužni životni sadržaji, jasno je da će buduće postrojenje morati
pridonijeti izgradnji prijeko potrebnih komunalnih i ostalih objekata.
12. FIZIČKO STANJE TERENA
Nakon izbora užeg područja ili općine za lokaciju postrojenja slijedi izbor zemljišta za gradnju
postrojenja. Taj izbor podrazumjeva temeljito ispitivanje i ocjenu topografije i nosivosti terena
od strane odgovarajućih stručnjaka. Idealna uža lokacija podrazumjeva 100 do 500 i više hektara
ravnog tla visoke nosivosti i koje nije podložno plavljenju. Nesvrsishodnim iskorištavanjem
visinskih razlika povećavaju se pogonski troškovi. Slabo prirodno oticanje vode i loša nosivost
tla osjetno povećavaju troškove izgradnje postrojenja zbog potrebne izgradnje odgovarajuće
drenaže i jačih temelja za uređaje i građevinske objekte.Tu ne smije biti krivih procjena, pa se pri
ocjeni terena za izgradnju postrojenja preporučuje osim geodeta i građevinskih inžinjera
konsultirati i stručnjake koji su sudjelovali u izgradnji susjednih industrijskih objekata, ako takvi
postoje.
Modeli lokacija
Svrha izrade modela lokacije je olakšavanje procesa traženja najboljeg smještaja, kao i
utvrđivanje komparativnih smještajnih prednosti promatranih lokacija. Pri tome razlikujemo
kriterije optimiranja za individualni i za skupni smještaj proizvodnih jedinica. Optimiranje ovdje
u svakom slučaju podrazumijeva takav smještaj proizvodnog postrojenja ili cjeline koji će
osigurati maksimalne efekte i ujedno minimalne proizvodne troškove vodeći računa da se na
primjeren način zadovolje i društvene potrebe. U literaturi se mogu naći manje ili više detaljne
komparacijske metode za vrednovanje lokacija koje zahtijevaju odgovarajuće kvantificiranje
faktora lokacije. Razumljivo je da odlučivanje treba temeljiti na objektivnim pokazateljima.
Traženje najbolje lokacije može se, barem u preliminarnoj fazi, olakšati izradom modela
lokacije, odnosno vizuelnom predodžbom problema.

Kada se radi o industrijskim postrojenjima kao ishodište se obično uzima poznati

Weberov smještajni trokut, i prikazan slikom 1.4, uporišta kojeg čini izvor sirovina, izvor
energije i koncentrirano mjesto potrošnje gotovog proizvoda. Valjanost lokacije ocjenjuje se u
odnosu na te tri tačke isključivo na temelju transportnih troškova izraženim umnoškom tona i
kilometara. Ostalim se činiteljima pridaje isključivo korekcijsko značenje.

Drugim riječima, u takvom slučaju najbolja je ona lokacija kod koje će suma pojedinačnih
transportnih troškova poprimiti najmanju vrijednost.
Ipak, imajući na umu važnost svih faktora koji se uzimaju u obzir pri ocjeni lokacija za izgradnju
procesnih postrojenja teško je reći kolika je praktična upotrebljivost te klasične geometrijske
metode.
3. Šta obuhvata:
a) detaljni projekt
Detaljno projektiranje ili, kako se to u našoj praksi obično kaže projektni inžinjering obuhvata:
- Opći raspored postrojenja i raspored opreme;
- Projekte čeličnih konstrukcija;
- Građevinske projekte;
- Projekte električne instalacije;
- Strojarske projekte s izborom konačnih specifikacija za procesnu opremu, tj. za cjevovode i
pumpe, kolone, reaktore i ostale posude, izmjenjivače topline, peći, kompresore itd.;
 - Projekt procesne instrumentacije;
- Mehaničku shemu vodova i instrumentacije.
b) Koje aktivnosti obuhvata nabava opreme?
U sklopu ove cjeline obuhvaćene su ove aktivnosti:
- Traženje ponuda, izbor isporučioca i sklapanje ugovora za kupovinu opreme;
- Inspekcija kojom su obuhvaćene funkcionalnost i kvaliteta opreme i materijala kod isporučioca;
- Isporuke, transport i preuzimanje opreme i materijala;
-Revizija predhodnih cijena i procjena.
c) Koje aktivnosti obuhvata izgradnja postrojenja?
Sama izgradnja postrojenja obuhvaća radove kao što su:
-Priprema terena,
-Izgradnja temelja i zgrada,
-Izrada čelične konstrukcije,
-Montaža procesne opreme,
-Montaža cjevovoda,
-Montaža elektro-instalacije,
-Montaža mjerno-regulacijske opreme (instrumentacije),
-Nadzor nad izgradnjom i testiranje postrojenja.

4. Investiciona odluka
Prije odluke o projektiranju i izgradnji novog postrojenja ili o preinaci i proširenju postojećeg
potrebno je izvršiti mnoga predhodna ispitivanja i procjene. Najvažniji pokazatelji slijede iz
analize tržišta i studije o sirovinama za predviđeni proizvod, kao iz tehnoekonomske ocjene
raspoloživih procesa koja uključuje procjenu investicijskih i proizvodnih troškova, te ocjenu
financijskog efekta ulaganja. Ovdje se daje kraći osvrt na podloge potrebne za donošenje
investicijskih odluka u procesnoj industriji, kao i na razmišljanja u vezi s time. Ni jedno
preduzeće ne može mirovati zbog konkurencije koja postoji na tržištu. Drugim riječima, ono se
mora neprekidno razvijati, ako želi opstati i zadržati svoju poziciju na tržištu. Dakle, procesna je
industrija suoćena s imperativom da stalno radi na razvoju novih proizvoda i sve ekonomičnijih
procesa. To se postiže vlasitim istraživanjem i/ili kupovanjem dozvola za upotrebu procesa koje
su razvili drugi. Daljni razvoj temelji se na motivaciji i idejama do kojih se dolazi uglavnom
istraživanjem tržišta. Istraživanje tržišta danas je osnovno sredstvo za povećanje proizvodnje i
proširenje asortimana proizvoda. Potrebno je znati kako se kretala potrošnja proizvoda, koji su
faktori utjecali na nju i tko su glavni potrošači, kao i tko je opskrbljivao tržište.
Kada se uspoređuju raspoloživi procesi za proizvodnju željenog proizvoda treba naći odgovore
na ova pitanja:
a) da li je proces industrijski ispitan i na koliko postrojenja; da li je bilo problem pri
puštanju u pogon; kakvi su rizici ako proces nije industrijski ispitan i koliko je vremena i
novca još potreno da se taj proces do kraja razvije;
b) da li se mogu dobiti uzorci s industrijskog ili poluindustrijskog postrojenja radi
ispitivanja proizvoda;
c) da li se može posjetiti odgovarajuće postrojenje i dobiti podatke potrebne za ocjenu
procesa, ako ne prije onda nakon potpisivanja obaveze o čuvanju tajne;
d) da li je proces korozivan i kako su riješeni problemi korozije (konstrukcijski materijali,
aditivi, inhibitori);
 e) da li su raspoložive informacije dostatne za dovoljno brzo projektiranje procesa za našu
lokaciju, kao i to da li će se tražena proizvodnja ostvariti uz predviđene investicijske i
proizvodne troškove;
f) kolika je mogućnost brzog zastarijevanja odabranog procesa, odnosno da li su nova, bolja
rješenja već na vidiku;
g) kakva je reputacija licenzora s obzirom na tehničku i ekonomsku stabilnost i uspješnost.
Lakše je praviti usporedbe sa procesima koji su već primjenjivani u vlastitim uvjetima, nego
uspoređivati procese za koje se ne raspolaže vlastitim proizvodnim iskustvom. Usporedno s
izborom procesa treba načiniti tehničku i ekonomsku ocjenu potrebnih sirovina, kao i ocjenu
njihove dostupnosti i uopće situacije na tržištu sirovina. Novi proizvod ili proces mora se ispitati
i sa stajališta položaja poduzeća na tržištu da bi se vidjelo kako se uklapa u postojeću situaciju. U
pogledu financija poduzeće mora odrediti koliki će dohodak u odnosu na uložena sredstva biti
dovoljan s obzirom na rizik koji uključuje nova proizvodnja, kao i planove za daljni razvoj i
potrebu novih ulaganja. Procesni inžinjeri moraju biti sposobni da pripreme predhodne procjene
investicijskih i proizvodnih troškova kako bi se mogla donijeti zdrava investicijska odluka. Kada
se procjeni da će promatrani projekt biti rentabilan, ondnosno donese odluka da se s projektom
ide dalje, slijede aktivnosti koje obuhvaćaju ili konačni razvoj novog procesa ili nabavku procesa
od odabranog licenzora, detaljniju tehno-ekonomsku ocjenu, projektiranje procesa itd. Ocjena
rentabilnosti i opravdanosti izgradnje nekog procesnog postrojenjavrlo je složen i odgovoran
posao, a sama odluka o izgradnji uvijek uključuje određeni rizik. Zato se ta odluka donosi
postepeno osiguravanjem sve točnijih informacija uz sve veća ulaganja u pripremni razvojni rad i
projektiranje.

5. Nabrojati i objasniti neke od ugovora između investitora i izvršilaca

Odnosi između investitora i izvršioca reguliraju se pravnim sredstvima, tj. ugovorima. Kada se
radi o procesnim postrojenjima, ugovori se obično odnose na usluge i radove.
a) Ugovor sa čvrstom cijenom
Takav ugovor ne dopušta ništa iznad ili ispod čvrste jedinične cijene. Izvršilac je suglasan da će
obaviti usluge koje je detaljno specificirao investitor tražeći ponudu, ili sam izvršilac u
prijedlogu ugovora. Sav rizik u pogledu troškova snosi izvšilac.
b) Ugovor tipa ˇplaćanje troškova i ugovorene sumeˇ
Takav tip ugovora razumijeva da će izvršilac radova naplatiti sve troškove, koji se odnose na
radove predviđene ugovorom, kao i određenu sumu na ime rizika, troškova režije i dohotka. Taj
tip ugovora omogućuje maksimalnu fleksibilnost i dopušta investitoru maksimalnu kontrolu.
c) Ugovor uz garantni maksimum
Taj je ugovor sličan ugovoru s čvrstom cijenom, osim što se garantirana cijena odnosi isljučivo
na materijale i opremu ili samo na rad. Porast cijena amterijala i opreme dopušta se samo
izuzetno, do određenog postotka u određenom roku od potpisa ugovora. Inače, primjenjuje se
kada opseg rada nije potpuno definiran, kao i kada se ne može osigurati pouzdana konačna
procjena, a smatra se da bi ugovor sa čvrstom cijenom najviše odgovarao. Uz takav ugovor
izvršilac radova se obavezuje da snosi sve troškove iznad garantiranog maksimuma, s izuzetkom
predviđenog porasta cijena, a eventualne uštede dijele se između investitora i izvršioca.

6. Faze realizacije projekta i podjela rada

Radovi potrebni da se realizira procesno postrojenje odvijaju se u više faza. Prema uvriježenoj
praksi razlikujemo :
 a)prethodne radove koji uključuju razvoj i ocjenu procesa, kao i utvrđivanje osnove projekta
(projektni zadatak);
b)procesno projektiranje, odnosno izrada procesnog (baznog) projekta;
c)detaljno projektiranje ili projektni inženjering;
d)nabavu opreme;
e)izgradnja postrojenja i
f)pokretanje i pokusni rad postrojenja.
S obzirom na opseg, težinu i raznovrsnost poslova prijeko je potrebna koordinacija aktivnosti,
odnosno vođenja projekta. Tu se ne misli isključivo na osobu voditelja projekta, nego na ukupne
aktivnosti koje pridonose djelotvornijoj realizaciji projekta, a koje su se s vremenom izdvojile u
posebnu cjelinu koja se naziva vođenjem ili upravljanjem projektom (project management).
Koje će faze, odnosno aktivnosti, pri realizaciji nekog projekta najbolje obaviti investitor sam a
koje odabrana projektna organizacija, ovisi o mnogim činiteljima pri čemu se svakako u
razmatranje uzimaju:
1. izvori nužnog znanja o procesu (investitor, projektant ili neko treći);
2. sposobnost i kapacitet investitora za projektiranje, nabavu opreme i izgradnju postrojenja;
3. raspoloživost radne snage kod izvršioca usluga;
4. lokacija postrojenja, te iskustvo i mogućnosti investitora i izvršioca na toj lokaciji;
5. davanje garancije od izvršioca usluga;
6. nužnost čuvanja tajni o procesu;
7. ograničenje uslijed zakonskih propisa;
8. ograničenja uslijed traženih rokova izvršenja.

7.Istraživanje i razvoj procesai saradnja inevestitora i projektanata

a) Istraživanje procesa u laboratorijskom mjerilu

Cilj istraživanja procesa ogleda se u utvrđivanju mogućnosti dobivanja proizvoda. Do takvog

saznanja dolazi se pregledom i analizom literaturnih podataka i laboratorijskim radom. Najprije
treba potražiti podatke i informacije dostupne u vlastitoj sredini, tj. u vlastitoj proizvodnoj ili
istraživačkoj organizaciji, proizašle iz ranijih istraživanja ili razvojnih radova. Zatim slijedi
brižljivo pretraživanje stručne i znanstvene literature, priručnika, knjiga i časopisa. Posebnu
pažnju treba posvetiti istraživanju patenata, da bi se na vrijeme utvrdila eventualna ograničenja i
vlastiti istraživački program usmjerio izvan područja pokrivenih patentima. Ipak, glavna
informacija dobiva se iz stručnih i znanstvenih časopisa
Laboratorijski eksperimentalni rad u okviru razvoja procesa obično se svodi na:
-ispitivanje hemijsko-tehnoloških procesa na malom modelu i
-analitička ispitivanja sirovina, poluproizvoda i proizvoda, kao i ostalih materijala koji se
upotrebljavaju u promatranom procesu.
Procesni dio laboratorijskih istraživanja obično se odnosi na promatranu hemijsku reakciju i
separacijske postupke, kao i na katalizatore i otapala. Analitički je dio često podjednako važan,
jer se može dogoditi da su neke komponente u smjesi proizvoda ili drugim važnim procesnim
strujama slabo poznate ili prisutne u vrlo malim količinama. laboratorijsko istraživanje mora
rezultirati utvrđivanjem osnovne strukture procesa, tj. prikazom slijeda operacija kojima će se od
dane sirovine doći do traženog proizvoda.
Uz vizuelnu predodžbu treba dati i kraći opis procesa (principijelne tehnološke šeme) i
tablice s osnovnim podacima dobivenim laboratorijskim istraživanjem.
Od inžinjerske analize procesa u njegovoj istraživačkoj fazi očekuje se da:
-definira strukturu procesa,
-dade ekonomsku ocjenu projekta i
-pokaže koje dodatne su informacije potrebne da se kompletira projekt procesa i procesne
opreme.
Na osnovu toga treba odlučiti da li je vrijedno nastaviti laboratorijskim radom (ako još nešto
nedostaje), odnosno s neposrednim inžinjerskim razvojem (inžinjerizacijom) procesa (ili
procesnih alternativa) i poluindustrijskim istraživanjima

b) Istraživanje procesa u polundustrijskom mjerilu

Poznato je da istraživanja procesa u poluindustrijskom mjerilu u hemijskoj industriji služe za
prenošenje rezultata laboratorijskih istraživanja u industrijsko mjerilo i da su problemi koje pri
tome treba riješiti u prvom redu inženjerske prirode. Prvi cilj takvih istraživanja su istraživanja
novih procesa u većem mjerilu. To je ujedno i najriskantniji tip takvih istraživanja, skopčan sa
mnogim neizvjesnostima i velikom financijskim izdacima, kako za konstrukciju uređaja tako i za
provedbu istraživanja. Zbog toga se takva istraživanja preporučuje podijeliti u dva dijela. Tu se
misli na ispitivanja novog procesa na većem modelu sastavljenom od jednostavnih uređaja koja
će poslužiti dobivanju tehničkih podataka potrebnih za izradu ekonomske ocjene procesa i za
projektiranje poluindustrijskog postrojenja, te na ispitivanja s ciljem da se konačno definira
proces i dobiju podaci za njegovo projektiranje u industrijskom mjerilu.
Dugi važan razlog za gradnju poluindustrijskih postrojenja ogleda se u pripremanju malih
količina hemikalija koje služe kao sirovine, katalizatori ili pomoćni materijali za vlastita
istraživanja, ili pak u pokusnoj proizvodnji novih ili modificiranih proizvoda. U treću grupu
razloga za izgradnju poluindustrijskih postrojenja spada općenito zadovoljavanje potreba
postojećih industrijskih postrojenja za usavršavanje postojećih procesa i procesnih uređaja, kao i
ispitivanje mogućnosti upotrebe jeftinih ili dostupnijih sirovina i pomoćnih materijala. U
posebnu grupu treba izdvojiti istraživanja usmjerena na ispitivanje novih tehnika i procesnih
uređaja za provedbu tehnoloških operacija i reakcija, kao što su npr. destilacija, apsorpcija,
ekstrakcija, sušenje, esterifikacija, polimerizacija i sl. Oprema za poluindustrijska istraživanja
može se svrstati prema predhodno razmatranim predmetima istraživanja. Za proizvodnju malih
količina hemikalija mogu se primijeniti standardni uređaji poluindustrijskog kapaciteta, kao što
su npr. pumpe, miješalice, vakuum sušionici, filtri, centrifuge i slični mjerni uređaji. Ti uređaji
trebaju općenito biti prenosivi da bi se na najprikladniji način mogli povezati s centralnim
jedinicama poluindustrijskih postrojenja, kao što su npr. reaktori koji se postavljaju na
predviđenom mjestu neovisno o konstrukciji zgrade, na vlastitim stalcima ili nosačima. Osim
reaktora manje ili više čvrsto se montiraju samo teži uređaji, kao što su npr. drobilice, mlinovi,
sušionici i sl.; ti uređaji rade diskontinuirano tako da se pojedine faze procesa odvijaju odvojeno.
Prostor za smještaj poluindustrijskih uređaja i postrojenja ne smije biti ograničen. Potrebna je
znatna površina i visina, tako da se obično grade odgovarajuće hale sa svim pratećim uređajima i
prostorima.
c) Povećanje procesa i procesne opreme
Iz predhodnih razmatranja proizilazi, a to je općenito poznato, da se inženjerski razvoj novih
procesa u tehničkom pogledu bavi isključivo povećanjem procesa od laboratorijskog do
industrijskog mjerila. Da bi se došlo do industrijskog procesa potrebno je predhodno riješiti
probleme vezano za povećanje procesnih uređaja. Budući da su u tom, često mukotrpnom, poslu
ishodište laboratorijski podaci, jasno je da se povećanje manifestira kao problem najteže vrste tj
kao ekstrapolacijski problem. Ponegdje je moguća pouzdana ekstrapolacija od laboratorijskog do
industrijskog mjerila, ali kada se radi o hemijskim sintezama odnosno hemijskim reaktorima,
dakle o onom što obilježava hemijsku tehnologiju, onda nikakve izvjesnosti u tom pogledu
nema. Tu s zapravo postavlja pitanje koliko je poluindustrijskih međukoraka nužno da bi se
osigurala, koliko toliko, pouzdana ekstrapolacija. Općenito je povećanje procesa ograničeno
raznim ekonomskim činiteljima. Čim se izađe iz laboratorijskog mjerila troškovi
eksperimentalnog istraživanja počinju rasti progresijski.
O tome treba voditi računa da u najmanji detalj, s tim da se do odgovarajućih pokazatelja može
doći jedino brižljivom analizom i dobrim razumijevanjem tehničke strane promatranog problema
povećanja procesa ili uređaja.
d) Tehnički problemi pri povećanju procesa
Kada se pristupa projektiranju procesnog postrojenja, osim specifičnih zahtijeva naručioca
projekta, kao ključni ograničavajući odnosno ishodišni faktor javlja se lokacija promatranog
postrojenja.Prije nego što se donese investicijska odluka i započne sa projektiranjem, lokacija
postrojenja mora biti poznata. Svrsishodna lokacija postrojenja isto je tako važna za njegov
uspješan rad kao i izbor procesa. Troškovi energije i sirovina, te način transporta ovise odabranoj
lokaciji. Izbor lokacije i projektiranje su međusobno višestruko povezani. Izbor lokacije mora se
temeljiti na detaljnoj studiji svih uticajnih faktora. Idealna lokacija se skoro i ne može naći, ali se
ekonomskim vrednovanjem mogućih lokacija može odabrati najpovoljnija.
TRŽIŠTE PROIZVODA
Povećanje proizvodnje i proširenje asortimana proizvoda uglavnom su rezultat predhodnog
istraživanja tržišta. Potrebno je upoznati i analizirati današnje stanje i kretanje na tržištu
ispitivanog proizvoda, odnosno utvrditi: glavne potrošaće i specifičnosti njihove potrošnje; da li
je proizvod za široku potrošnju ili je reprodukcijski materijal za daljnu industijsku preradu; kako
se kretala potrošnja u zadnjih 10 do 20 godina s obzirom na stopu potrošnje u svijetu, u širem i
posebno u užem gravitacijskom području;
SIROVINE
Sirovina je također jedan od ključnih činitelja za određivanje lokacije, iako njen izvor ne mora
biti u neposrednoj brzini postrojenja.
Mogućnost opskrebe sirovinama, a i energijom, programira se za normalni perspektivni vijek
trajanja postojenja. Sirovinskim elaboratom, utvrđuje se, na osnovu normativa za tehnološke
studije, ukupna količina i odgovarajuća kvaliteta sirovina, pomoćnih matertijala i goriva.
Definira se također prostorni razmještaj prikladnih ili alternativnih izvora sirovina
TRANSPORT
Pri određivanju troškova transporta treba primijeniti odgovarajuće cijene. Zbog složenosti
prijevozničkih tarifa najčešće nije moguće kao jedinicu uzeti isključivo cijenu po kilometru.
Klasično je pravilo da u slučaju procesa s izrazitijim gubicima mase materijala pri preradi u
konačni proizvod samo postrojenje treba smjestiti uz izvor sirovine

8. Ocjena procesa
a) Procjena investicionih troškova
Investicije su najvažniji pojedinačni element pri usporedbi alternativnih procesa. One određuju
veličinu potrebnog ulaganja u obliku vlastite gotovine ili zajmova koji se moraju neposredno
utrošiti za finansiranje izgradnje postrojenja.Osnovna sredstva u obliku otpisa vrijednosti
postrojenja (amortizacija) utječu na troškove proizvodnje, pa će skuplje postrojenja na taj način
uzrokovati skuplju proizvodnju. Tome se treba dodati kamate na kredite,troškove održavanja i
osiguranja (za procesno postrojenje i pomoćne objekte). Budući da su sredstva uložena u
procesno postrojenja osnova za vrednovanje investicija u kemijskoj industriji, procjeni koštanja
postrojenja oduvijek se posvećivala dužna pažnja. Procjena koštanja je prijeko potrebna i u fazi
planiranja i u fazi detaljnog projektiranja procesa, a kopčana je i s određenom neizvjesnošću, jer
se uvijek odnosi na budućnost.
b) Procjena proizvodnih troškova
Ishodište za procjenu troškova proizvodnje je procesna shema, odnosno odgovarajući podaci o
bilanci energije i materijala pri čemu se kao osnova uzima jednogodišnja proizvodnja. Pri
uspoređivanju različitih procesa odlučujuću važnost imaju sirovine, a pri usporedbi različitih
procesnih shema za istu sirovinu razmatranje se praktički svodi na troškove energije i pomoćnih
sredstava. Ostalim se troškovima posvećuje veća pažnja tek pri detaljnijim procjenama.
1. Sirovine
Količine proizlaze iz predviđenog kapaciteta proizvodnje, a koštanje iz podataka o broju radnih
sati pomnoženim s radnim protokom (kg/h) i jediničnom cijenom (novčana jed./kg) sirovine.
Budući da se radi o velikim količinama, preporučuje se traženje podataka od potencijalnih
isporučilaca sirovine s time da se za preliminarne potrebe uvijek mogu s pouzdanjem primijeniti
literaturni podaci.
2. Energija i pomoćna sredstva
Podaci o količinama i vrstama energije sastavni su dio podataka iz bilance energije promatranog
procesa. Pojedinačne cijene procjenjuju se na temelju iskustva sa slični ili istovjetnim
postrojenjima, a jako ovise o primarnim izvorima energije odnosno lokaciji postrojenja. Dakle
radi se o podacima lokalne prirode koji obično osigurava investitor a to su zapravo jedinične
cijene koje se množe sa odgovarajućim količinama koje proizlaze iz procesne sheme. Obično se
koštanje struje i goriva (plina i kapljevitih goriva) izražava koštanjem određenog broja kWh ili
giga ili mega joula (GJ ili MJ).
c) Finansijski efekat ulaganja
Investiranje u neki projekat može se definirati kao ulaganje novčanih sredstava u sadašnjosti u
izgradnju procesnog postrojenja, u očekivanju da će ono tokom predviđenog razdoblja u
budućnosti donositi dovoljan prihod da pokrije tekuće troškove, osigura vračanje uloženih
sredstava i ostvari zadovoljavajući ostatak dohotka. Ako bi se proizvod prodavao po cijeni
proizvodnih troškova ne bi bilo ostatka dohotka, odnosno sredstava za fondove koji bi mogli
poslužiti za proširenu reprodukciju, tj. za daljnji razvoj poduzeća. Jedino bi se svake godine
dobilo otpisanu vrijednost investicije (amortizaciju), što znači da bi na kraju predviđenog roka
postrojenje bilo otpisano u cijelosti , odnosno, poduzeće bi dobilo natrag uložena sredstva u
originalnom iznosu. Jasno je da to ne može biti cilj ulaganja.
Metodika ocjene finansijskog efekta ulaganja
Evidentno je da postoji više metoda koje se primjenjuju u praksi. One se uglavnom razlikuju
prema tome, da li obuhvaćaju isključivo investicije u osnovna sredstva ili uključuju i investicije
u obrtna sredstva, te da li se prihodom od investicije smatra samo dobit ili dobit povećana za
amortizaciju , kao i prema načinu na koji dovode u vezu izdatke i prihode investicija s obzirom
na različitu dinamiku. Za klasifikaciju metoda odlučna je veza između izdataka investicije u
sadašnjosti i prihoda investicija u budućnosti. U tom pogledu razlikuju se dvije grupe metoda za
ocjenu djelotvornosti ulaganja. To su tzv. ˝statističke metode˝ u kojima jedinica prihoda u
budućnosti vrijedi isto toliko koliko i jedinica rashoda u sadašnjosti, i tzv. ˝dinamičke metode˝ u
kojima to nije slučaj.Metode koje primjenjuju DFC tehniku promatraju sve izdatke vezane uz
neku investiciju i sve njene prihode kao da su ostvareni u istoj godini. Da bi se mogla primijeniti
bilo koja metoda DFC tehnike potrebno je definirati osnovne elemente te tehnike:
-Vrijednost investicije u osnovna sredstva. Investicija može biti jednokratno ulaganje (samo novi
veliki stroj) ili tokom duljeg vremenskog razdoblja (ulaganje od istraživanja i projektiranja do
izgradnje procesnog postrojenja). Dinamika ulaganja može obuhvatiti i razdoblje redovne
proizvodnje kada prema projektnoj koncepciji može biti predviđeno etapno povećanje kapaciteta
naknadnim investiranjem.
-Vrijednost investiranja u obrtna sredstva i dinamika njihovog angažiranja . Postepeno
iskorištavanje kapaciteta zahtjeva postepeni (dopunski) angažman obrtnih sredstava u kasnijim
razdobljima proizvodnje.
-Ekonomski vijek investicije predstavlja predvidivo razdoblje u kojem se predstavlja da će
investicijski objekat ˝ekonomski˝ poslovati.
-Dinamika prihoda. Metode koje primjenjuju DFC tehniku obično razlikuju tokove koji se
odnose na investicije i tokove koji se odnose na funkcioniranje investicijskog objekta. Svi izdaci
vezani uz investiciju smatraju se rashodima investicije.

9. Projektni zadaci
Prvi korak u projektiranju nekog postrojenja procesne industrije je dogovaranje o sadržaju,
opsegu i dinamici radova, što se formalno utvrđuje u obliku tzv. projektnog zadatka. Mora se
tačno znati na čemu se temeljiti ekonomska ocjena opravdanosti izgradnje predviđenog
postrojenja. Osnovni razlog da se prekorači originalna procjena koštanja projekta i da se obustavi
izgradnja nakon izrade projektnog inženjeringa je nedovoljno tačno određen opseg radova. U
takvom se slučaju stalno mora nešto dodavati, pa troškovi rastu preko originalno
predviđenih.Ako je taj porast prevelik, projekt se mora obustaviti, a rezultati će biti nezadovoljan
investitor i obeshrabreni inženjeri i drugi zainteresirani. Zato je dužnost glavnog projektanta da u
projektni zadatak uključi sve što je nužno da se postigne traženja proizvodnja bez rizika, ali ništa
što je suvišno ili nebitno.Glavni projektant mora uz saradnju investitora sve to definirati i unijeti
u projektni zadatak u koji ulaze i mnoge pretpostavke. Napisani projektni zadatak tako postaje
˝tekući˝ dokument. Nakon što je projektni zadatak potvrđen od strane svih partnera koji
učestvuju u projektu, sve naknadne promjene moraju biti unesene na poseban list s naslovom
˝Promjene projektnog zadatka˝. Informacije koje je potrebno definirati i uključiti projektni
zadatak obuhvaćaju :
1. Proizvod(e) s načinom i veličinom pakovanja;
-Količina svakog proizvoda;
-Kvalitetu svakog proizvoda;
-Potrebna skladišta za svaki proizvod;
2. Sirovine za svaki proizvod
-Kvalitetu sirovina;
-Potrebna skladišta za sirovine;
3. Nusproizvode
4. Kapacitet i predviđanja za buduća proširenja;
5. Proces koji će se primijeniti s iskorištenjima i konverzijama;
6. Zahtjeve u vezi s otpadnim materijalom;
7. Potrebne količine energije i pomoćnog materijala;
8. Vremenski plan i datum izgradnje postrojenja;
9. Zahtjeve u vezi s transportom;
 10. Zahtjeve u vezi sa laboratorijem
11. Razmatranje o sigurnosti.
1. Proizvodi
Specifikacije proizvoda treba odrediti onog časa kada i kapacitet. Proizvod mora biti dovoljno
čist da se zadovolji široki krug kupaca, ali ne toliko da troškovi pročišćavanja nepotrebno
povećaju cijenu. Sa stajališta proizvođača idealne su specifikacije one koje omogućuju prodaju
najvećih količina proizvoda uz razumnu dobit. Posebno treba upozoriti na maksimalno dopuštene
količine kritičnih onečišćenja.
2. Sirovine
Glavni projektant mora odrediti dali je ekonomičnije kupovati jeftiniju, jače onečišćenu sirovinu
i onda je pročišćavati, ili skuplju čistu sirovinu koja se može primijeniti u postrojenju bez
modificiranja. Broj i vrsta procesnih faza direktno ovise o čistoći sirovine (i proizvoda), što znači
da investicijski i proizvodni troškovi jako ovise o kvaliteti koja se specificira.
3. Kapacitet
Kapacitet postrojenja ovisi o prvom redu o tome koliko se proizvoda može prodati. To ocjenjuju
stručnjaci za analizu tržišta. Ta analiza treba dati ocjenu šta treba očekivati u tom pogledu za
budućih 10do 15 godina. Treba razmotriti konačne korisnike, postrojenja konkurentnih
poduzeća, konkurentne proizvode, potencijal tržišta i dr. Kapacitet ipak ovisi i o tehničkim i
ekonomskim pitanjima na koje mora odgovoriti procesni inženjer da bi odredio optimalnu
veličinu postrojenja.
4. Proizvodni proces
Kada se piše projektni zadatak poznate su osnovne informacije o procesu iz vlastitih razvojnih
istraživanja ili iz literature i podataka koji se dobiju od potencijalnih isporučilaca procesne
knjige. Znaju se procesne faze koje su uključene i njihov redoslijed, kao i osnovni procesni
uvjeti.

10. Projektiranje procesa

Projektiranje procesa (process design) ili, kako se to češće kaže, procesno projektiranje prvi je i
odlučujući inženjerski korak u sklopu projektiranja procesnih postrojenja. Po prirodi zbivanja
smješteno je između razvoja procesa i detaljnog projektiranja postrojenja (tzv. projektnog
inžinjeringa ili samo inžinjeringa)u okviru kojeg se obavlja konačno strojarsko dimenzioniranje i
razmještaj procesne opreme. Procesno je projektiranje hemijsko-inžinjerska djelatnost i mjesto u
ukupnom projektiranju gdje se projekt na određeni način ˝zamrzava˝, jer sve promjene nakon što
je napravljen projekt procesa (bazni ili tehnološki projekat) podrazumijevaju znatne dodatne
troškove i zakašnjenja u realizaciji projekta). Procesno se projektiranje po prirodi posla ponegdje
preklapa sa detaljnim projektiranjem procvesne opreme, što obično rade specijalisti koji ne vode
računa o procesu kao cjelini, već isključivo o ostvarivanju (po vlastitom mišljenju) najbolje
funkcije promatranog uređaja. Stoga projektant procesa mora dobro poznavati metodiku
strojarskog projektiranja procesne opreme, kao i praksu specijalista za instrumentaciju, da bi
predvidio konačne domete ključnih uređaja i obuhvatio ih pri optimiranju procesne sheme. Kao
djelatnost procesno projektiranje zahtijeva dobru informiranost i uopće komunikativnost, jer se
raznovrsne informacije, osobito u početnoj fazi, primaju izvan svakog reda i sa svih strana, a
moraju se prikupiti, obraditi, ocijeniti i prezentirati na takav način da kasnijim korisnicima
isključivo svaku mogućnost krive interpretacije. Postupak procesnog projektiranja je iteracijske
prirode, tj. sastoji se od ponavljanja i uzastopnog dotjerivanja rješenja, što je očito skopčano s
beskrajnim računanjem. Naglašeniji blokovi označavaju aktivnosti koje se obavljaju pomoću
računala.
11. Procesne sheme
Procesna shema grafički slikovito identificira sve faze procesa odgovarajućim redoslijedom, a
treba biti napravljena tako da omogući jasnu mehaničku interpretaciju hemijskih zahtijeva. Ona
služi za utvrđivanje svih mjesta u procesu gdje, u cilju izrade detaljnog projekta, trebaju
surađivati stručnjaci različitih specijalnosti. Razne projektne grupe očitavaju svoj dio dužnosti i
odgovornosti iz procesne sheme, a procesni projektant uz njenu pomoć povezuje sve segmente
rada na projektu i tumači ih, da bi sve grupe specijalista dobile jasnu sliku o tome šta je njihova
dužnost i o problemima koji su vezani za tu dužnost.
Prema tome, procesna shema služi kao osnovno komunikacijsko sredstvo učesnika u realizaciji
projekta. Kao takva služi i za opisivanje i tumačenje procesa upravnim organima radne
organizacije i specijalistima za ekonomsko vrednovanje procesa.
Razlikujemo više vrsta procesnih shema

Blok (shema) dijagram

Radi se o elementarnom grafičkom pomagalu koje se upotrebljava za kvalitativno prikazivanje
preliminarne ili osnovne ideje procesa, bez pojedinosti. Ključni elementi su pravokutni blokovi
koji obično prikazuju pojedine operacije ili čitave sekcije postrojenja. Blokovi su povezani
ravnim linijama pri čemu strelice naznačuju smjer procesnih struja.
Blok shema postrojenja za dobivanje stirena iz etilbenzena prikazana je slikom

Shema procesnih tokova

Shema procesnih tokova (process flowsheet) je ključna shema u projektiranju procesnih
postrojenja. Ona se razvija postepno zajedno sa procesnim projektom. U razvijenoj shemi
procesnih tokova prikazani su gotovo svi uređaji i sve procesne struje i naznačene temperature i
tlakovi na ključnim mjestima. Također sadrži bilance materijala i topline. Na njoj se naznačuju i
mjesta upotrebe pomoćnih sredstava: pare, rashladne vode, gorivog plina itd., ali se njihova
raspodjela ne razrađuje detaljno, jer je to predviđeno kod mehaničkih shema vodova. Dobrom
konačnom shemom procesnih tokova može se nazvati shema koja sadrži ove informacije:
-Sve ključne procesne jedinice, s time da se istovrsna oprema označava istim simbolom.
-Broj svakog pojedinom uređaja, naziv i funkciju, konstrukcijski materijal, kritične dimenzije,
dužnosti ili kap
-Usmjerenost procesnih struja od uređaja do uređaja
-Protoke i sastave procesnih struja i njihova klučna fizička svojstva (molna masa, gustoća,
specifični toplinski kapacitet i acitet
-Pretpostavljene ili tražene vrijednosti tlaka i temperature na ključnim mjestima kroz čitavo
postrojenje
-Kapacitete i uvjete snadbijevanja vodenom parom, rashladnom vodom i ostalim pomoćnim
sredstvima, te električnom energijom i drugim oblicima energije.

Sinteza i optimizacija procesnih shema

Sinteza procesa je pojam pod kojim podrazumijevamo metodiku i sredstva pomo ću kojih se traži
najbolja struktura procesa, tj. procesne sheme koje opisuju proces za neku predvi ñenu
proizvodnju. Pri tome se analiziraju razli čite mogućnosti i odabire optimalno rješenje, tj.
paralelno sa sintezom provodi se i optimizacija. Kao moderna naučna disciplina sinteza procesa
bavi se razvojem formalnih kompjuterskih metoda nalaženja optimalnih struktura procesa. Pri
sintezi procesa postoje kompjuterske metode vezane uz sinteze separacijskih nizova, sinteze
mreže izmjenjivača toplote,kompresora I ekspanzijskih uređaja, integriranih separacijskih I
toplinskih uređaja, sinteze mreže reaktora, slijedova reakcija. Kompjuterske metode nisu
primjenjive na sinteze složenih procesa, već taj posao mora vršiti inžinjer.
Sinteza je jedini inventivan korak u projektovanju.
Glavni problem sinteze procesa je postojanje mnogo mogćnosti,odnosno neizbježnost trošenja
novca,vremena i napora ukoliko se u razmatranje uzmu sve mogućnosti. Konačan proizvod svih
razmatranja je jedna mogućnost, pa se zato uvijek nastoji razviti metodika I sredstva za što brže
nalaženje pravog rješenja.
Da bi se koliko je mogu će, ali ne na štetu dobrog rješenja, taj postupak pojednostavio, imamo
dva pristupa:
- Tradicionalan pristup
Temelji se na primjeni tzv. heurističkih pravila i najprije se primjenjuje. To su ustvari
empirijska pravila koja se nazivanju i pravilima palca odnosno to su nagomilana iskustva
generacija inženjera koja omogućuju u mnogim slučajevima brzo i učinkovito rješavanje
procesnih problema. Za primjer iskustvenog pravila da rektifikacija kao separacijska
operacija uvijek ima prednost u odnosu na apsorpciju i ekstrakciju-koje koriste dodatnu
tvar kao otapalo. Ili npr. Da agresivne komponente uvijek treba otklanjati prve kao i
komponente u suvišku. Nedostatci u primjeni iskustvenih pravila su da primjena nekog
od njih može isključiti mogućnost-koja bi se kasnije mogla pokazati prihvatljivijom od
ostalih. Primjenom heurističkih pravila se relativno brzo dolazi do rješenja, koje ne mora
biti I najkvalitetnjie. Zato se tradicionalni pristup koristi u kombinaciji sa evolucijskim
pristupom.
- Evolucijski pristup
Najprije se traženjem u dubinu (trad.pristup) dođe do prihvatljivog rješenja a onda se ono
poboljšava evolucijskim pristupom-traženjem u širinu. Pri tome se detaljno analizira
svaki korak u sintezi i ponavlja sve dok se ne dođe do krajnjeg optimalnog rješenja. Npr.
želi se izvršiti razdvajanje jedne trokomponentne smjese rektifikacijom, ako su sve tri
komponente bliske po svojim hlapljivostima i udjelima,iskustvo kaže da se jednom
kolonom ne može postići zahtjevana čistoća krajnjeg proizvoda.Ovaj primjer ukazuje na
 činjenicu da je za potpuno odvajanje tri komponenti neminovna upotreba dvije kolone
koje se mogu povezati na dva načina.
Razvoj programskih metoda za sintezu procesa oslanja se na primjenu poznatih metoda
optimiranja( dinamičko,geometrijsko i linearno ) Formalno optimiranje cijelog procesa
praktički nije moguće, pa se vrši tako da se posmatrana cijelina razvija na manje
podcjeline, identificiraju se ključne varijable. Nedostatak podjele na manje cijeline je u
tome da njihovi optimum ne osiguravaju optimum za promatranu cjelinu, jer optimiranje
jednog uređaja ide na račun drugog. Glavni podcilj u procesnoj industriji je smanjenje
troškova,a ostali podciljevi su smanjenje investicijskih ulaganja I povećanje iscrpka
procesa. Pri tome se treba znati da smanjenjem ulaganja u opremu rastu troškovi
proizvodnje, pa zato treba težiti uravnoteženosti tih suprotnih tendencija.

12. OPONAŠANJE PROCESNIH SHEMA

Oponašanje (simuliranje), odnosno kvantificiranje procesnih shema svodi se praktički na
bilanciranje materijala i energije, kako procesnih shema kao cjeline tako i procesnih uređaja
pojedinačno. Pri tome je najvažnije da se posmatrana cjelina jednoznačno ograniči, te
identificiraju svi ulazi i izlazi materijala i energije.Bilanciranje je, kao i samo projektiranje,
dinamičan proces koji se ponavlja sa neprekidnim povećanjem tačnosti, od grubih početnih do
strogih konačnih proračuna. Općenito je bilanca matematički model posmatranog procesa, a
bilaciranje nije ništa drugo do računanje odnosno rješavanje jednadžbi posmatranog
matematičkog modela.
TEMELJNI POJMOVI
Bilančno računanje ima svoje korijene,u fizici i matematici. Ono počiva na zakonima očuvanje
tvari i energije, polazi najčešće od stehiometrije i podrazumijeva numeričko rješavanje problema
i učestalo preračunavanje jedinica.
Zakoni očuvanja
Prema teoriji relativnosti ukupnost mase i energije u nekom sistemu je uvijek stalna. Na tome se
temelji i računanje bilanci materijala i energije procesnih postrojenja. U našem slučaju sistem je
posmatrani proces, procesni uređaj, ili njegov dio i sl. Materijal (tvar) ili njegova masa odnosi se
uvijek na posmatrani sistem, a energija podrazumijeva sve oblike energije. Pod očuvanjem mase
i energije razumije se da se one ne mogu ni stvoriti ni uništiti u posmatranom sistemu. Princip
očuvanja mase i energije svodi se na izraz:

gdje je lijevi član promjena mase i energije sistema sa vremenom u posmatranoj tački.
Izrazi sa desne strane su ulazni i izlazni tokovi mase i energije u odnosu na posmatrani sistem.
Gdje nema atomskih reakcija ili brzina bliskih svjetlosti nema niti pretvorbe mase u energiju niti
obrnuto, tako da se za praktične potrebe opći izraz može razdvojiti na dvije posebne zakonitosti.
Stehiometrija
Pri balanciranju procesa u kojima se javljaju kemijske reakcije posmatranje se svodi na
pojedinačne spojeve ili komponente od kojih se satoje smjese. Kemijska reakcija dva spoja da se
dobije jedan ili više novih spojeva (proizvoda) je proces u kojem se molekule reaktanta
razgrađuju, a njihovi dijelovi preraspodjeljuju u nove željene, a često usput i u neželjene oblike
tj. molekule.Sam proces ne ugrožava identitet atoma tako da oni prolaze nepromijenjeni kroz
hemijsku reakciju. Činjenica da je broj atoma jednak prije i poslije kemijske reakcije dobro
dolazi pri bilanciranju složenih i višestrukih kemijskih reakcija, kao npr. pri katalitičkoj
toplinskoj razgradnji smjesa težih ugljikovodika. Budući da se broj atoma u reakciji ne mijenja,
odnosno da se oni samo drugačije raspodjeljuju u proizvodima u odnosu na reaktante slijedi da
se molekule reaktanata moraju kombinirati tako da oblikuju tražene proizvode i to u
jednostavnim brojčanim omjerima. Takvi reakcijski omjeri obično se nazivaju stehiometrijskim
omjerima ili jednadžbama. Tako npr. ako a molekula spoja A, reagira sa b molekula spoja B, da
bi se dobilo c molekula spoja C i d molekula spoja D, stehiometrijska jednadžba glasi:
aA + bB cC + dD
Strelica pokazuje smjer kemijske reakcije koja je ovdje nepovratna. Povratne reakcije označavaju
se sa dvije suprotno usmjerene paralelne strelice (nacrtajte dvije strelice za povratnu reakciju :D)
Budući da se tokom reakcije broj atoma ne mijenja, razumljivo je da upravo
stehiometrijski faktori (a,b,c i d) koji se javljalju u stehiometrijskim jednadžbama, moraju
osigurati da broj atoma svakog prisutnog elementa bude jednak na obje strane jednadžbe. U
protivnom jednadžba neće biti uravnotežena, odnosno valjana.
Jedinice
-Bilančni proračuni se obično iskazuju u standardnim jedinicama. Takvih je standarda više. Ipak,
sretna je okolnost da se u kemijsko.inženjerskoj praksi teži usvajanju međunarodnog sistema
jedinica (SI).
-Za označavanje većih ili manjih apsolutnih vrijednosti upotrebljavaju se odgovarajući prefiksi,
npr. 106=mega (M), 103=kilo (k), 10-3=mili (m) i . 10-6=mikro (μ)
Ovdje se navode veze između temeljnih i izvedenih jedinica koje su od interesa za bilančno
računanje i procesno projektiranje:
Važno je da se svakoj veličini doda određena jedinica, tj. brojčani iznos sa naznakom jedinice na
koju se odnosi.

13. DIMENZIONIRANJE PROCESNE OPREME

Procesne šeme su cjeline sastavljene od raznih uređaja, pa posebnu pažnju treba posvetiti
projektovanju procesne opreme. Pod time se podrezumijeva izbor, specificiranje i
dimenzioniranje opreme.Općenito se procesna oprema može podijeliti na dvije grupe,
standardizovanu i nestandardizovanu. U prvu grupu se ubraja oprema koju u serijama proizvode
specijalizirani proizvođači. Tu se ubrajaju pumpe, kompresori, filtri, miješalice, centrifuge,
sušnice i sl. Ostala oprema, poput kolona, posuda, reaktora i izmjenjivača topline dimenzionira
se i konstruira upravo za predviđenu namjenu. Prema tome, kada se radi o procesnoj opremi
procesni se projektant suočava sa dvije vrste problema.Od standardizirane opreme mora izabrati i
specificirati uređaje za promatranu namjenu konsultirajući se pri tome sa proizvođačima opreme.
Primjena standardizirane opreme podrazumijeva manje investicijske troškove tako da tome treba
težiti. Stoga nije nobično da se standardni uređaji prilagođavaju novoj namjeni.Reaktori, kolone i
ostale posude, kao izmjenjivači toplote, moraju se dimenzionirati za posmatranu namjenu, s time
da se i taj posao mora obavljati u maksimalnoj saglasnosti sa standardima, koji su na snazi, jer se
time štede vrijeme i novac. Doslovno se radi o dimenzioniranju uz prethodni izbor, jer se pod
projektiranjem razumije određivanje konačnih dimenzija i svih pojedinosti, što je posao koji
obavljaju specijalisti, mahom strojarski inženjeri, uz nužnu saradnju procesnog projektanta i
specijalista za instrumentaciju.Dakle, razlikujemo procesno i mehaničko projektovanje opreme,
makar je ponekad teško povući granicu između te dvije djelatnosti s time da procesni dio služi
kao osnova za mehaničku nadogradnju.Imajući na umu potrebu kvantificiranja procesnih šema
radi njihovog ekonomskog vrednovanja, što podrazumijeva određivanje osnovnih dimenzija i
dužnosti uređaja, posebnu pažnju treba posvetiti ključnoj opremi, jer se ona uglavnom
dimenzionira za predviđenu namjenu.

14. PRELIMINARNI RASPORED POSTROJENJA

Ekonomičnost konstrukcije postrojenja ovisi u prvom redu o razmještanju opreme. Pri
preliminarnim razmatranjima rasporeda procesnih postrojenja u obzir treba uzeti:
1. Troškove – to podrazumijeva težnju reduciranju koštanja cjevovoda skraćivanjem dužina
potrebnih za povezivanje opreme, kao i izgradnju razumno dimenzionirane čelične nosive
konstrukcije. Jasno je da ekonomično mehaničko rješenje ne mora biti i najbolje za rad i
održavanje postrojenja.
2. Procesne zahtjeve – tipičan primjer je podizanje posuda na razinu koja će osigurati
maksimalno iskorištenje sile teže pri transportu kapljevina, bilo da se radi o pojenju pumpi ili o
strujanju kroz termosifonske rebojlere i sl.
3. Dostupnost – odnosi se na mogućnosti fizičkog pristupa opremi tokom rada i, što je još
važnije, tokom remonta. Za održavanje postrojenja kao tipičan se primjer obično se spominju
standardni mnogocijevni izmjenjivači toplote, iza kojih se mora predvidjeti više metara
slobodnog prostora za izvlačenje snopa cijevi. S druge strane, za krupniju opremu koja se otvara
na duže vrijeme tokom održavanja, poput kompresora, mora se predvidjeti da bude pod krovom.
4. Sigurnost – o tome je već bilo govora uz napomenu da valja slijediti raspoložive kontrolne
liste tj. propise.
5. Širenje postrojenja – ako se radi o dijelu budućeg kombiniranog postrojenja, onda uređaje koji
će se povezivati s novim jedinicama treba orijentirati u smjeru njihovog budućeg smještaja, a ne
na drugu stranu ili unutar promatranog postrojenja.
6. Općenito – treba znati koji će dijelovi postrojenja biti na otvorenom, a koji i koliko zaštićeni
od atmosferlija i sl.Raspored postrojenja u pravilu slijedi procesne tokove s kolonama i
posudama svrstanim u redove, s pratećom opremom, kao što su izmjenjivači toplote i pumpe u
paralelnim redovima i najčešće u dvije razine, a cjevovodima izdignutim iznad tla i svrstanim u
tzv cjevovodne transferzale.

15. Općenito o reaktorima

- Klasifikacija reaktora
- Dimenzioniranje reaktora
Reaktori su uređaji koji u pravom smislu riječi obilježavaju hemijske procese, jer to su jedini
procesni uređaji u kojima se sirovine doslovno pretvaraju u željene proizvode. Premda su, kao
takvi, zapravo ključni uređaji hemijskih procesa, reaktori nemaju posebno tipsko obilježje, jer se
najčešće radi o različitim tipovima standardne procesne opreme, prilagođenim ili modificiranim
za potrebe provedbe hemijske reakcije. Stoga je i procjena koštanja reaktora pomalo specifična,
ali se ipak može donekle olakšati, ako se reaktori prema svojim karakteristikama klasificiraju u
neke osnovne tipove.
Klasifikacija reaktora
Općenito se rektori mogu kategorizirati shodno načinu rada, postojećim fazama i geometrijskim
karakteristikama. Prema tome, razlikujemo šaržne i kontinuirane reaktore, homogene i
heterogene reaktore, ali i kotlaste, cijevne i ostale konstrukcijski različite tipove reaktora. U
šaržnim procesima reaktanti se pune u posude s miješalicama, reakcija se odvija, a sastavi se
mijenjaju s vremenom, sve dok se ne ostvari željena konverzija. Takvi reaktori i procesi
prikladni su za manje kapacitete proizvodnje kakvi su svojstveni farmaceutskoj industriji,
proizvodnji polimera i specijalnih hemikalija i slično. U kontinuiranim procesima reaktanti se
neprekidno dodaju, a proizvodi odvode, tako da se proces odvija u uvjetima stacionarnog stanja.
Između navedenih svrstavaju se tzv. polu-šaržni reaktori, u koje se neki od reaktanata dodaje ili
neki od proizvoda odvodi tokom reakcije.Homogene su reakcije su one, u kojima se reaktanti,
proizvodi i katalizatori javljaju u samo jednom faznom stanju, plinovitom ili kapljevitom.
Homogeni reaktori s plinovitom fazom rade uglavnom kontinuirano. Tipičan su primjer tzv.
pirolitičke peći za toplinsku rezgradnju (kreking) ugljikovodika. Kada se reakcije odvijaju u
kapljevini podjednako su zastupljeni šaržni i kontinuirani reaktori. Cijevni se reaktori
primjenjuju i za provedbu reakcija u kapljevini, kao i kotlasti reaktori. Heterogenost reakcije
podrazumijeva istodobno postojanje dviju ili više faza. Za razliku od homogenih reakcija ovdje
se kao dodatni problem javlja potreba prijenosa tvari iz jedne faze u drugu. Tu su moguće razne
kombinacije: kapljevito-kapljevito, kada imamo dvije međusobno nemješljive kapljevine,
kapljevito-plinovito, kapljevito-čvrsto i plinovito-čvrsto, gdje je čvrsta tvar obično obično
katalizator, ali može biti reaktant, a u trofaznim sistemima čvrsta je tvar u pravilu katalizator.Što
se geometrije tiče kao tipični reaktor može se izdvojiti jedino tzv. kotlasti reaktor, tj. posuda za
pritisak s mješalicom i poklopcem (autoklav) i rashladnim ili ogrjevnim tijelom (zmijača ili
plašt). Takvi reaktori rade šaržno i kontinuirano. Cijevni reaktori služe uglavnom za provedbu
kontinuiranih homogenih reakcija u plinovitoj fazi.Reaktori s punilima vrlo se često primjenjuju
u procesnoj industriji, jer se većina industrijskih reakcija odvija u prisutnosti katalizatora. Ostala
procesna oprema također može poslužiti kao reaktor, a neki tipovi koji se učestalije primjenjuju
obuhvaćeni su u narednoj tabeli gdje su im prikazane karakteristike i područja primjene.
Dimenzioniranje reaktora
Projektiranje hemijskih reaktora zaista je složen posao koji mora zadovoljiti zahtjeve hemijske,
toplotne, masene i sigurnosne prirode. Hemijski zahtjevi ogledaju se u prvom redu u kinetici
promatranih reakcija, odnosno u činjenici da se mora osigurati vrijeme zadržavanja koje će
omogućiti ostvarenje očekivanog stepena konverzije sirovina. Prenos tvari može biti odlučni
činilac u heterogenim reakcijama, jer nije rijetko da je reakcija kontrolirana prenosom tvari a ne
kinetikom same reakcije. Provedba hemijskih reakcija obično je skopčana s potrebom dovođenja
ili odvođenja toplote, što ukazuje na posebno značenje poznavanja osobitosti prenosa toplote u
reaktorskim sistemima. Na koncu, u brojnim reakcijama učestvuju ili nastaju opasne tvari, što
podrazumijeva strogo vođenje reakcije, odnosno precizno praćenje i održavanje procesnih
uvjeta.Zadovoljavanje tih, često međusobno oprečnih zahtjeva, čini postupak proračuna i
dimenzioniranja reaktora teškim i odgovornim. Ipak, sretna je okolnost da često neki od
navedenih faktora prevladava i tako olakšava posao, naravno, uz pretpostavku da se raspolaže
naprednijim znanjem o prijenosu tvari i topline i kinetici promatranih reakcija.
Metodika dimenzioniranja hemijskih reaktora
Posao počinje prikupljanjem kinetičkih i termodinamičkih podataka o promatranoj reakciji, kao i
o mogućim sporednim reakcijama. Malo je vjerovatno da će se upotrebljivi podaci naći u
literaturi kada se radi o novijim procesima. Stariji i uhodani procesi u pravilu su dobro opisani u
literaturi, poglavito u enciklopedijama hemijske tehnologije. Prijeko potrebni kinetički podaci
često se moraju dobiti vlastitim laboratorijskim i/ili poluindustrijskim pokusima. Drugi korak
čini prikupljanje podataka o fizičkim svojstvima sadržanih komponenti, koji se mogu uglavnom
naći u literaturi, a ako je potrebno može se poneki i eksperimentalno odrediti. Slijedi
identifikacija mehanizma koji kontroliraju reakcije.
To može biti kinetika, prijenos tvari i/ili toplote. Izbor prikladnog reaktora obično se temelji na
iskustvu, odnosno poznavanju sličnih procesa i reakcija, ili pak na podacima dobivenim vlastitim
poluindustrujskim pokusima.Nakon toga treba odrediti preliminarne procesne uvjete za
postizanje predviđene konverzije po prolazu kroz reaktor i ukupnog iscrpka procesa, pri čemu se
ne smiju smetnuti s uma sigurnosni činitelj (zapaljivost i sl.). Posao završava određivanjem
ključnih dimenzija, prije svega volumena i površine prenosa toplote, te izborom konstrukcijskog
materijala.Inače sam reaktor često ne čini posebno veliku stavku investicijskih troškova, ali se,
ne smije zaboraviti ovisnost dimenzija ostale opreme o njegovim performansama. Budući da se u
okviru preliminarnih procesnih razmatranja ne prakticira detaljnije kvantificiranje reaktora, do
podataka o vrsti i približnim dimenzijama može se doći na temelju poznavanja promatranog
procesa i osobitosti karakterističnih tipova industrijskih reaktora. Tipičan je primjer
dehidrogenacija etilenbenzena, odnosno reaktor kakav se upotrebljava u procesu proizvodnje
stirena, prikazan detaljnije u idućem primjeru.

16. Općenito o rektifikacijskim kolonama

Kada se govori o rektifikacijskim kolonama obično se podrazumijeva kontinuirano odvajanje
kapljevitih smjesa. Šaržne kolone nalaze primjenu uglavnom u pogonima malotonažne industrije,
npr. farmaceutske, gdje se manje količine raznih sirovina povremeno podvrgavaju rektifikaciji.
Postrojenja naftne i petrohemijske industrije su kontinuiranog tipa, tako da je glavnina
destilacijskih procesa stacionarne prirode. Kada je izvjesno da se odvajanje promatrane smjese
treba provesti rektifikacijom nameće se pitanje: kakvu kolonu upotrijebiti, kolonu sa pliticama
(podovima) ili kolonu sa punilima? Ako ne postoje čvrsti tehnološki razlozi, koji isključuju jednu
od dvije mogućnosti, izbor treba temeljiti isključivo na ekonomičnoati, tj. rezmotriti obje
mogućnosti i uporediti ih s obzirom na pogonske i investicijske troškove. To ne iziskuje znatan
dodatni posao, jer se bitnije razlike javljaju jedino pri dimenzioniranju kolonaPosao na
projektiranju neke nove ili preispitivanju postojeće kolone počinje od raspoložive procesne
struje, definiranog protoka, sastava, pritiska i temperature, te zahtjeva u pogledu količine i
čistoće proizvoda. Kod binarnih smjesa oštrina odvajanja definira se omjerima protoka
komponenata u proizvodima. Time se ujedno definira i materijalni bilans posmatrane kolone, uz
pretpostavku da se radi o standardnoj koloni s jednim pojenjem i dva proizvoda, vršnim
proizvodom ili destilatom i proizvodom dna ili ostatkom.

17. Sematski prikaz izgleda i djelovanja standardne rektifikacijske kolone s pliticama

- Odredjivanje radnih uslova
- Definiranje zasicene tekucine i zasicene pare
- Nacrtati i objasniti sematski prikaz ravnoteznog odvajaca para i tekucine
One će se ovdje uglavnom i razmatrati, jer za njih u literaturi postoje pouzdani postupci
preliminarnog projektiranja. Ovdje je naglasak upravo na primjeni približnih postupaka za
proračun i dimenzionisanje rektifikacijskih kolona s jednim pojenjem i dva proizvoda. Kolone sa
više pojenja i bočnih proizvoda nisu prikladne za približno računanje, odnosno tada se
preporučuje primjena strogih proračuna pri čemu je neminovna pomoć računala. O osobitostima
strogog i približnog računanja biti će govora kasnije. Pri zadavanju čistoće proizvoda, koja se
želi ostvariti rektifikacijom višekomponentnih smjesa, očekivana oštrina odvajanja odnosi se na
tzv. ključne komponente, tj komponente pojenja između kojih se prema zahtjevima procesa treba
razdvojiti pojna smjesa. Čistoća destilata definira se molnim ili masenim postotkom lahke
ključne komponente, a čistoća ostatka udjelom teške ključne komponente, uz eventualna
ograničenja u pogledu prisutnosti teške ključne komponente u destilatu odnosno ostatku.To se
može odnositi i na komponente koje su teže od teške ključne komponente, odnosno lakše od
lahke ključne komponente, iako se obično pretpostavlja da će sve lakše i teže od odgovarajućih
ključnih komponenti pojaviti u destilatu odnosno ostatku. Dakle, zahtjevom za čistoću proizvoda
utvrđuje se ujedno preliminarni materijalni bilans kolone koja je zapravo ishodište za sve što
slijedi. Kada se na temelju nje sakupi dovoljno podataka za izračunavanje sastava proizvoda u
datim uvjetima, dobivene vrijednosti treba uporediti sa ishodišnim, a ako znatnije odstupaju,
cjelokupni proračun vezan za utvrđivanje radnih uvjeta treba ponoviti.
Odredjivanje radnih uslova
Ovdje posao počinje u pravilu od krova tj. izborom kondenzatora i radnog pritiska. Zahtjevima
procesa obično je unaprijed određeno fazno stanje destilata, tj. da li treba biti u kapljevitom ili/i
parnom stanju. Shodno tome opredjeljujemo se za potpuno ili djelomično ukapljivanje pare koja
dolazi sa vrha kolone o čemu neposredno ovisi i izvedba kondenzatora. Pri djelomičnom
ukapljivanju sabirnik kondenzatora služi ujedno kao ravnotežni odvajač (separator) faza s
učinkom ekvivalentnim jednoj teorijskoj plitici.Radni uvjeti sabirnika kondenzatora usklađuju se
s mogućnostima raspoloživog rashladnog sredstva. Najčešće je to voda koja kao i zrak
predstavlja najprihvatljivije rješenje. Međutim, u tom pogledu postoje određena ograničenja.
Za rashladnu vodu to je maksimalna izlazna temperatura od 40°C. Slično je i pri
zračnom hlađenju, gdje temperaturu ukapljivanja treba namjestiti tako da bude najmanje 20°C
iznad prosječne ljetne temperature zraka, dakle oko 50°C. Drugim riječima, to znači da pritisak u
sabirniku treba biti takav da osigura ukapljivanje para na temperaturi višoj nego što je
temperatura koja se u najnepovoljnijem slučaju može postići rashladnom vodom ili zrakom. Ako
se pokaže da je pritisak previsok, ekonomičnije će rješenje biti da se izabere neko posebno
rashladno sredstvo ili uređaj.Temperatura ukapljivanja je temperatura vrelišta smjese pri
potpunom ukapljivanju, odnosno temperatura rosišta smjese pri djelimičnom ukapljivanju.
Općenito pri upotrebi procesne vode kao rashladnog sredstva to može biti temperatura od npr.
45°C. Odgovarajući ravnotežni pritisak biti će ujedno i radni pritisak sabirnika kondenzata.
Radni pritisak vrha kolone jednak je radnom pritisku sabirnika povećanom za pad pritiska kroz
cjevni vod i kondenzator. Prema iskustvu u tlačnim kolonama pad pritiska iznosti oko 0,5 bara, s
time da se jednaka vrijednost može uzeti i za pad pritiska kroz kolonu. Valjanost te pretpostavke
može se provjeriti tek u fazi detaljnog hidrauličnog proračuna kolone, što se obično ne radi u
preliminarnoj fazi projektiranja, i po potrebi uskladiti rezultate proračuna.Temperatura vrha
kolone odgovara temperaturi rosišta pare koja napušta kolonu, a temperatura dna kolone
temperaturi vrelišta ostatka uz odgovarajuće vrijednosti pritiska vrha i dna kolone. Temperaturu
dna kolone održava para koja iz rebojlera ulazi u kolonu ispod najniže plitice. Isparavanje
ostatka u rebojleru provodi se obično niskotlačnom ili srednjotlačnom parom. Ako se to pokaže
nedostatnim onda se obično pribjegava zagrijavanju uz pomoć neke od vrućih procesnih struja
koju inače treba ohladiti prije daljnje obrade ili skadištenja ili nekog specijalnog ogrjevnog
sredstva, a u krajnjem slučaju zagrijavanju direktnim plamenom (peći).
Definiranje zasicene tekucine i zasicene pare

Po definiciji zasićena kapljevina je kapljevina na temperaturi vrelišta ( najmanji porast

temperature uzrokovat će pojavu mjehura), a zasićena para je para na temperaturi rosišta
(najmanji pad temperature uzrokovat će pojavu kapljica) pri danom tlaku. Temperature vrelišta i
rosišta određuju granice dvofaznog područja, tj. područje temperature unutar kojeg se
komponente promatrane smjese javljaju dijelom u parnom (plinovitom), a dijelom u kapljevitom

stanju.Vrelište i rosište definiraju izrazima

Uvrštenjem definicijskog izraza za ravnotežne omjere komponenti (K¡=y¡/x¡) dobiju se izrazi

poznati kao jednadžbe vrelišta i rosišta (29-31)
Te naizgled jednostavne jednadžbe ne daju se lako riješiti, jer su izrazito nelinearne s obzirom na
temperaturu, a u manjoj mjeri i na tlak. Temperatura i tlak javljaju se implicitno u izrazima za
računanje K-vrijednosti. Za rješavanje navedenih jednadžbi preporučuje se pojednostavljena
Newtonova metoda kojom se, u odnosu na izvornu metodu, eliminirana potreba računanja prve
derivacije funkcija u jednadžbama. Odgovarajuća iteracijska formula glasi:

Gdje je k=1,2,3... Broj iteracija, a f (Tk)funkcija temperature u jednadžbama vrelišta i rosišta.

Iskustvo je pokazalo da se konvergencija temperature može ubrzati, ako se funkcije u
jednadžbama vrelišta i rosišta upotrijebe u logoritamskom obliku:

Nacrtati i objasniti sematski prikaz ravnoteznog odvajaca para i tekucina

Djelomično isparavanje kapljevine postiže se

zagrijavanjem, a djelomično ukapljavanje pare
hlađenjem pojne smjese pri prolasku kroz
izmjenjivač toplote. Do odvajanja faza dolazi u
ravnotežnom separatoru pri zadanim vrijednostima
pritiska i temperature, što odgovara tzv.
izotermnom slučaju. Drugi slučaj od važnog
praktičnog interesa je tzv. adijabatsko ravnotežno
isparavanje. To je slučaj kada se kapljevini
prolaskom kroz ventil snizi pritisak, a time i
temperatura, toliko da nastupi naglo isparavanje
lakših komponenti, s time da do potpunog
odvajanja dvofazne smjese dolazi ulaskom u
odvajač.Sa stajališta oponašanja ravnotežnih operacija taj je problem posebno interesantan, jer
ilustrira osnovu njihovog matematičkog modeliranja. U posmatranom slučaju (jedno pojenje i
dva proizvoda) problem se u cijelosti opisuje sistemom 2C+6 jednačina prikazanih na slici
6.6.koje sadrže ukupno 3C+10 promjenjivih veličina: molarne protoke, sastave, pritiske i
temperature pojenja, parnog i kapljevitog proizvoda i toplinski tok
(F,V,L,zi,yi,xi,TF,TV,TL,pF,pV,pL i Q)

Iz odnosa broja jednačina i broja promjenjivih veličina vidi se da preostaju: C+A stupnja
slobode. Budući da su pritisak, temperatura, protok i C-1 komponente u pojenju obično poznate,
preostaje da se zadaju još dvije promjenjive veličine da bi se problem u cjelosti definirao. Tu se
otvaraju razne mogućnosti od kojih izbor p i T odgovara izotermnom slučaju, a izbor p i Q=0
adijabatskom slučaju. Uz navedene interesantni su i slučajevi gdje se uz pritisak zadaje udio
isparenog (V/F) ili udio ukapljenog (L/F).

18.Proračun rektifikacijske kolone (općenito), šematski prikaz modela teorijske plitice.

Kada se govori o rektifikacijskim kolonama obično se podrazumijeva kontinuirano odvajanje
kapljevitih smjesa. Rektifikacijske su kolone zapravo spretno oblikovane kaskade ravnotežnih
stupnjeva odvajanja. Temeljna je pretpostavka i ishodište matematičkog modeliranja
rektifikacijskih kolona, kao i svih ostalih ravnotežnih operacija, da se na svakom stupnju
odvajanja ostvaruje ravnoteža faza. Imajući to na umu kao neposredan objekt promatranja uzima
se elementarni dio svake kaskade, tj. karakteristični ravnotežni stupanj odvajanja koji se ovdje
obično naziva teorijskom (idealnom) pliticom. Šematski prikaz karakteristične teorijske plitice
dat je na slijedećoj slici
 Na promatranu teorijsku pliticu n ulazi pojenje Fn sastava Zi,n, pritiska pF,n, temperature
TF,n, i entalpije HF,n. Pretpostavka je da je pritisak pojenja malo veći ili jednak pritisku n-te
plitice. Inače pritisak se podešava adijabatskom ekspanzijom pojenja pri prolasku kroz ventil na
pojnom vodu.
S gornje plitice (n-1) na n-tu pliticu dospjeva kapljevina molarnog protoka Ln-1, sastava xi,n-1,
pritiska pn-1, temperature Tn-1 i entalpije HL,n-1, pri čemu je pn>pn-1. Analogno s donje plitice
(n+1) na n-tu pliticu dospijeva para protoka Vn+1, sastava yi,n+1, pritiska pn+1, temperature
Tn+1 i entalpije Hv,n+1, s time da je pn+1>pn. Razlika pritisaka između plitica jednaka je padu
pritiska između donje i gornje plitice što za posljedicu ima adijabatsku ekspanziju i
uspostavljanje odgovarajućih ravnotežnih temperatura na svakoj plitici. Pliticu n napuštaju para
(yi,n,pn,Tn,Hv,n) koja se može podijeliti na bočni proizvod protoka V’n i struju protoka Vn koja
dospijeva na gornju pliticu (n-1). Također se kapljevina koja napušta n-tu pliticu
(xi,n,pn,Tn,HL,n) može podijeliti na bočni proizvod protoka L’n i struju protoka Ln koja se
slijeva na donju pliticu (n+1).
Osim toga predviđeno je i dovođenje ili odvođenje topline s posmatrane teorijske plitice (±Q).

19. Napisati jednadžbu relativne hlapljivosti.

Prema definiciji relativna je hlapljivost omjer K-vrijednost promatranih komponenti (α=K1/K2),
što znači:
 gdje se simboli odnose na hlapljivu komponentu. Iz prethodne formule slije poznati izraz za
izračunavanje ravnotežnih sastava komponenti binarne smjese, poznata kao jednadžba relativne
hlapljivosti:

gdje je α srednja geometrijska vrijednost relativne hlapljivosti hlapljivije komponente. Grafički

prikazano to je zapravo ravnotežna krivulja poznatog ravnotežnog dijagrama (y-x) na kojem se
temelji McCabe-Thielov postupak izračunavanja broja teorijskih plitica

20. Procjena djelotvornosti kolone (napisati formulu).

Djelotvornost kolone definira se izrazom:

Prema tome, da bi se došlo do podataka o broju stvarnih plitica na temelju prethodno

izračunatog broja teorijskih plitica potrebno je prethodno doći do podataka o djelotvornosti
posmatrane kolone (Nst = N/ηko).
Analizom praktičnih iskustava uočeno je da postoji funkcionalna veza između djelotvornosti
kolona i viskoznosti pojne smjese, te relativne hlapljivosti ključnih komponenti.

21. Opisati redoslijed dimenzioniranja kolona sa nasutim punilima.

Dimenzioniranje kolona sa nasutim punilima odvija se ovim redoslijedom:
a)Odredi se tzv. unutrašnji refluks, tj mjerodavni omjer protoka kapljevine i pare kroz kolonu;
b)Izabere se vrsta i veličina punila;
c)Odredi se odgovarajući faktor punila;
d)Izabere se prihvatljivi pad tlaka po visini sloja punila;
e)Izračuna se odgovarajuća masena brzina strujanja pare;
f)Izračuna se promjer kolone;
g)Provjeri se da li jeomjer promjera punila i kolone veći ili manji od 0,1. Ako je dobivena
vrijednost veća od 0,1 postupak se vraća na korak (b) i ponavlja sve dok se ne dobije
zadovoljavajuća vrijednost;
h)Procijeni se djelotvornost punila i odredi visina kolone;
i)Izabere se unutrašnja oprema kolone (raspodjelnik kapljevine, nosač punila i sl. Unutrašnji
refluks
Taj podatak slijedi iz proračunom utvrđenih protoka faza u koloni. Mjerodavan bi trebao biti
omjer koji uključuje najveće protoke kapljevine i pare. Međutim, praksa je da se omjer protoka
faza utvrđuje odvojeno za sekcije rektifikacije i stripiranja, jer se one bitno razlikuju po udjelima
pare i kapljevine.
Vrsta punila
Premda se danas na tržištu nude razne vrste i izvedbe punila, pri preliminarnom projektiranju u
obzir se uzimaju samo ona koja su našla široku primjenu i potvrdu u praksi. Tu se misli prije
svega na nasipine kao što su Raschigovi i Pallovi prsteni, te Berlova i Intalox sedla. Općenito se
punila izrađuju od keramike, metala i plastike. Keramička punila imaju deblje stijenke i lomljiva
su, ali su otporna na koroziju i jeftina. Metalna punila odlikuju se vrlo tankim stijenkama što
pridonosi propusnosti i smanjenju pada tlaka, ali su zato skuplja osobito ako si od nehrđajućih
metala.
Faktor punila
Faktor punila je karakteristična veličina punila obrnuto proporcionalna promjeru (veličini)
punila, definirana izrazom:

gdje je a (m-1) specifična površina punila, a ε (-) poroznost (slobodni volumen) punila.
Odgovarajuće vrijednosti faktora punila za Raschigove prstene, Pallove prstene i Intalox sedla
raznih veličina i materijala mogu se naći u tablici 6.6 zajedno sa ostalim važnim svojstvima.
Pad tlaka
Sva punila-nasipine vladaju se slično u uvjetima protustrujnog kontakta kapljevine i pare.
Povećanje udjela kapljevine ima za posljedicu porast pada tlaka, jer se raspoloživi prostor za
strujanje pare smanjuje. Zadrška kapljevine u koloni raste sa brzinom strujanja pare sve do
granične vrijednosti, pri kojoj dolazi do odnošenja kapljavine uz kolonu, odnosno plavljenja
kolone. Granica plavljenja kolone obično se definira odgovarajućim padom tlaka koji ne ovisi
isključivo o brzini strujanja pare, već i o gustoćama faza, te vrsti i veličini punila. Kolona sa
punilima uvijek se dimenzionira na maksimalni mogući kapacitet bez plavljenja.
Pad tlaka se bira tako da ne prijeđe 80% granične vrijednosti. Pri rektifikaciji je to u pravilu pad
tlaka u rasponu od 400 do 800 Pa/m. Manje vrijednosti odnose se na lakše, na veće na teže
kapljevine. Za smjese sklone pjenjenju navedene se vrijednosti preporučuje prepoloviti.
Rektifikacija u vakumu zahtijeva znatno niži pad tlaka koji za standardna punila ne bi smio biti
manji od 80 Pa/m.
Masena brzina strujanja pare
Odnos granične brzine strujanja pare i mjerodavnih veličina sistema obično se izražava u obliku
empirijskih korelacija, od kojih se najčešće primjenjuje poznati Eckertov dijagram.
Ovdje se daje sličan dijagram koji preporučuje firma Norton, inače renomirani proizvođač punila
i opreme za kolone sa punilima, prikazan slikom 6.22.
Prikazani dijagram odražava funkcionalnu ovisnost dvije karakteristične značajke koje ujedinjuju
mjerodavne veličine sistema sa padom tlaka kao pokazateljem te ovisnosti:
Promjer kolone
Uz pomoć podataka o masenoj brzini i masenom protoku pare odgovarajući promjer kolone
lahko se određuje izrazom:

S obzirom na činjenicu da se protoci faza bitno razlikuju u sekcijama stripiranja i rektifikacije,

pravilo je da se računaju odgovarajući promjeri ili više njih, ako su evidentne i razlike u
omjerima protoka faza unutar sekcija kolone. Omjer promjera punila i kolone
Djelotvornost kolona sa punilima je osigurana kada se primjeni punilo promjera najmanje deset
puta manjeg od promjera kolone. Izuzetak su jedino Pallovi prsteni, koji daju zadovoljavajuću
raspodjelu kapljevine i kada omjer promjera punila i kolone iznosi 0,125. To su ujedno i
granične vrijednosti na temelju kojih se prosuđuje o valjanosti proračuna. Kada proračun sa
izabranom vrstom i veličinom punila ne zadovolji omjer promjera punila i kolone valja ga
ponoviti s punilom manjeg promjera.
Visina kolone (djelotvornost punila)
Za višekomponentne smjese uputnije je pribjeći mnogo jednostavnijoj procjeni visine sloja
punila, ekvivalentne po učinku po jednoj teorijskoj plitici (HETP). U tom slučaju:
H=N•HETP
gdje je H(m) visina sloja punila, N(-) broj teorijskih plitica i HETP visina ekvivalentna jednoj
teorijskoj plitici.
Unutrašnja oprema kolona s punilima
Budući da se punila sipaju tako da tvore više slojeva, jasno je da su prijeko potrebna određena
konstrukcijska rješenja. S donje strane se postavljaju nosači punila, napravljeni tako da omoguće
nesmetano slijevanje kapljevine i nesmetani prolaz plina.
S gornje strane obično se postavljaju rešetke da se onemogući eventualno odnošenje punila.
Osobito se vodi računa o raspodjeli i preraspodjeli kapljevine. Postoje različite izvedbe
raspodjelnika:
Preraspodjelnika kapljevine, s time da većina proizvođača određene konstrukcijske detalje
smatra povjerljivim informacijama. Prema iskustvu, zadovoljavajuća početna raspodjela dobiva
se jednoličnim rasporedom 60 do 100 otvora po kvadratnom metru površine poprečnog presjeka
kolone.
Međutim, broj otvora nije toliko važan koliko činjenica da dobru raspodjelu osiguravaju jednaki
protoci kapljevine kroz svaki otvor. To se praktički ne može ostvariti, osobito na tlačnim
(cijevnim) raspodjelnicima. Kvaliteta raspodjele ipak je sigurnija, ako se primjene gravitacijski
raspodjlnici, ali uz uvjet da budu besprijekorno nivelirani. O tome treba voditi računa pri
montaži, jer se loša raspodjela kapljevine smatra glavnim razlogom za neispunjavanje očekivanja
u pogledu djelotvornosti odvajanja kolona s punilima.

22. Napisati formulu promjera kolone?

Uz pomoć podataka o masenoj brzini i masenom protoku pare odgovarajući promjer kolone
lahko se određuje izrazom:
d=(4Qm,v/ᴨgm,v)0,5=1,1284(Qm,v/gm,v)0,5
S obzirom na činjenicu da se protoci faza bitno razlikuju u sekcijama stripiranja i rektifikacije,
pravilo je da se računaju odgovarajući promjeri ili više njih, ako su evidentne i razlike u
omjerima protoka faza unutar sekcija kolone.

23. Omjer promjera punila i kolone?

Djelotvornost kolona sa punilima je osigurana kada se primjeni punilo promjera najmanje deset
puta manjeg od promjera kolone. Izuzetak su jedino Pallovi prsteni, koji daju zadovoljavajuću
raspodjelu kapljevine i kada omjer promjera punila i kolone iznosi 0,125. To su ujedno i
granične vrijednosti na temelju kojih se prosuđuje o valjanosti proračuna. Kada proračun sa
izabranom vrstom i veličinom punila ne zadovolji omjer promjera punila i kolone valja ga
ponoviti s punilom manjeg promjera.
24. Nabrojati vrste izmjenjivača koji se koriste u procesnoj industriji?
DVOCIJEVNI IZMJENJIVAČI TOPLOTE: Radi se o krajnje jednostavnom uređaju koji se
češće primjenjuje u laboratorijskim (Liebigovo hladilo) i poluindustrijskim uvjetima.U
industrijskoj se praksi takvi izmjenjivači primjenjuju kada se radi o manjim dužnostima, s time
da se obično vežu serijski, ali takve izvedbe rijetko prelaze ukupnu površinu prijenosa toplote od
oko 10 m².Za veće su dužnosti mnogo praktičnije rješenje izmjenjivači tipa snop cijevi u plaštu,
u kojima se postižu površine prijenosa toplote i do 1000 m².
IZMJENJIVAČI S UČVRŠĆENIM SNOPOM CIJEVI: Izvedba tih izmjenjivača odgovara
uobičajenoj predložbi standardnog višecijevnog izmjenjivača toplote,a karakteristična je po tome
što je snop cijevi učvršćen na oba kraja.U kombinaciji s plaštevima (najčešće E) prikazanim na
prethodnoj slici najčešće se upotrebljavaju prednje glave tipa A,B i N, te stražnje glave tipa L,M
i N.Zbog svoje konstrukcijske jednostavnosti i malog broja dijelova ti su izmjenjivači ujedno i
najjeftiniji među višecijevnim izmjenjivačima toplote.Unutrašnje stijenke cijevi lahko se čiste
mehanički. Kada je snop cijevi zavaren za plašt na oba kraja izmjenjivača onda je zapravo
nemoguće čišćenje vanjskih stijenki cijevi i unutrašnjih stijenki plašta.Takva izvedba praktički
isključuje zamjenu cijevi u snopu.Drugim riječima, održavanje takvih izmjenjivača je uglavnom
skupo, pa im se nepreporučuje za rad sa agresivnim fluidima.Za veće razlike temperatura
preporučuje se ugradnja specijalnih ekspanzijskih slojeva da bi se izbjeglo pretjerano
dilatacijsko naprezanje i pucanje cijevi što, naravno, podrazumijeva i dodatne troškove. U-
CIJEVNI IZMJENJIVAČI: Tipičan primjer takvog izmjenjivača toplote je kombinacija
elemenata B,E i U, prikazanih na prethodnoj slici. Dilatacijskih problema ovdje nema, jer je
cijevni snop na jednom kraju slobodan, s time da savijanje cijevi mora biti propisno
izvedeno.Snop se može lahko izvaditi iz plašta što olakšava čišćenje vanjskih cijevi i samog
plašta.Međutim, zbog daljine i zakrivljenosti cijevi u snopu otežano je čišćenje unutrašnjih
stijenki cijevi, pa se primjena takvih izmjenjivača obično ograničava na grijanje i hlađenje čistih
fluida.Cijena im je umjerena.
IZMJENJIVAČI S PLUTAJUĆOM GLAVOM:Osnovna je karakteristika tog tipa višecijevnih
izmjenjivača da snop cijevi nije učvršćen za stijenku plašta u stražnjem dijelu, već manju
»glavu« kojaslobodno pluta unutar stražnjeg dijela izmjenjivača. Time su izbjegnuti dilatacijski
problemi, zbog čega se i primjenjuju u uvjetima većih razlika temperatura. Tipičan primjer
stražnjeg dijela takvih izmjenjivača su elementi S i T.Zbog mogućnosti odvajanja snopa cijevi od
plašta i ostalih dijelova (skidanje poklopca glava) moguće je mehaničko čišćenje unutrašnjih i
vanjskih stijenki cijevi, kao i same školjke.Zbog složenije konstrukcije skuplji su od
izmjenjivača s učvršćenim snopom cijevi i U-cijevnih izmjenjivača.
KOTLASTI REBOJLERI: Zbog osobite izvedbe školjke (tip K na prethodnoj slici) i učestale
primjene u sklopu rektifikacijskih kolona taj tip izmjenjivača se pri procjeni koštanja obično
izdvojeno promatra.U karakteristični plašt obično se ugrađuje snop savijenih cijevi (U-cijevi) ili
ravnih cijevi koje završavaju u plutajućoj glavi na kraju izmjenjivača koji zatvara glava tipa A ili
B.Osim kotlastim destilacijske se kolone obično opremaju i termosifonskim (okomitim i
vodoravnim) rebojlerima, koji se konstrukcijski mogu svrstati u neki od ranije spomenutih
standardnih tipova višecijevnih izmjenjivača toplote.
IZMJENJIVAČI SA SNOPOM TEFLONSKIH CIJEVI: Za razliku od standardnih izvedbi ovdje
je u plaštu smješten snop teflonskih cijevi manjeg promjera.Iako se radi o materijalu slabe
toplotne vodljivosti postoje situacije kada to nije od presudnog značenja, pogotovo kada se zna
da se u jednakom volumenu plašta može smjestiti osjetno veća površina prijenosa toplote nego
kod standardnih izvedbi.Glatnost i inertnost stijenki omogućuju nesmetano strujanje viskoznijih i
agresivnijih fluida. Glavni nedostatak tih izmjenjivača je jaka ograničenost radne temperature i
pritiska (20ºC uz 15 bar do 150ºC uz 3,5bar) što se čini neprikladnim za širu primjenu.
IZMJENJIVAČI SA MEHANIČKIM STRUGANJEM UNUTRAŠNJIH STIJENKI CIJEVI:
Zbog opasnosti od začepljivanja muljeviti i pastozni fluidi griju se i hlade u dvocijevnim
izmjenjivačima posebne izvedbe, u kojima u unutrašnjoj cijevi neprekidno kruže lopatice koje
stružu naslage čvrste tvari sa stijenki cijevi.Sličan princip primjenjuje se odavno za tankoslojne
isparivače.Takvi izmjenjivači nalaze široku primjenu za kristalizacijske postupke gdje najveći
praktični problem uzrokuje stvaranje tzv. inkrustracija na stijenkama cijevi.
PLOČASTI I SPIRALNI IZMJENJIVAČI: Kada oba fluida zahtijevaju primjenu skupljih
konstrukcijskih materijala kao prihvatljiva alternativa nude se tzv. pločasti izmjenjivači koji se
ujedno odlikuju i vrlo visokim koeficijentima prenosa toplote. Radi se o izvedbi, poput filtar
preše, koja omogućava vrlo jednostavno održavanje.Međutim, zbog ograničene mehaničke
čvrstoće tankih ploča veće površine ti izmjenjivači nisu prikladni za primjenu u uslovima većeg
pritiska (do 20 bar). Isto ograničenje vrijedi i za tzv. spiralno-pločaste izmjenjivače, koji su
cilindričnog oblika dobivenog savijanjem ploča tako da tvore uske kanale.Ti su izmjenjivači
prikladni za rad s viskoznim i korozivnim fluidima, kao i fluidima sklonim prljanju
stijenki.Ograničenost radnog pritiska ne postoji kod tzv. splralno-cijevnih izmjenjivača, gdje su
cijevi u snopu međusobno povezane, a sam snop oblikovan kao spirala, pri čemu fluid u plaštu
oblika diska ne struji između cijevi već kroz spiralno oblikovane kanale.Čišćenje plašta i
vanjskih stijenki snopa cijevi je lahko, ali je zato jako teško čišćenje unutrašnjih stijenki cijevi, a
zamjena cijevi u snopu praktički je nemoguća.
25. Prikazati i objasniti tipični zračni hladnjak?
Nedostatak i skupoća rashladne vode uvjetovali su s vremenom široku primjenu tzv. zračnih
hladnjaka, uglavnom tamo gdje se hlađenje i ukapljivanje procesnih fluida može obaviti u
uslovima temperature okoline.Skica tipičnog zračnog hladnjaka prikazana je na narednoj slici iz
koje se vide detalji izvedbe tog inače jednostavnog uređaja u kojem se događa unakrsni kontakt
između zraka i procesnog fluida koji struji kroz cijevi.Gustim orebrenjem vanjskih stijenki cijevi
postižu se ukupni koeficijenti prijenosa toplote jednaki onima koji se postižu pri hlađenju
vodom.To zajedno s jednostavnošću i lakoćom održavanja, kao i s činjenicom da nema
ograničenja pritiska radnog fluida, čini takve uređaje sve interesantnijim za primjenu u

postrojenjima velikih kapaciteta.

26. Napisati formulu za površinu prijenosa toplote kod izmjenjivača toplote.

Ključna projektna veličina pri preliminarnoj procjeni koštanja izmjenjivača toplote je površina
prijenosa toplote A(m²) koja se, u pravilu, odnosi na površinu vanjskih stijenki cijevi, definirana
izrazom:

Gdje je Q(kW ili kJ/h) toplotni tok, U (W/m²K) ukupni koeficijent prijenosa toplote i ∆Tsr tzv.
srednja razlika temperature fluida.
27. Napisati formulu za ukupnu snagu pumpe sa stajališta približne procjene koštanja
pumpi.
Sa stajališta približne procjene koštanja pumpi ključna projektna veličina je ukupna snaga,
potrebna za ostvarenje zadanog protoka, definirana izrazom:

gdje je P(kW) potrebna snaga, Pos (kW) snaga na osovini (osovinska snaga), Qv(m³/s) volumni
protok kapljevine, ∆p (Pa) pad pritiska, ηpu(-) djelotvornost pumpe i ηm(-) djelotvornost
elektromotora.

28. Nabrojati procesnu opremu (ostalu opremu) koji prema specifikacijama naručioca
isporučuju specijalizovani proizvođači.
Naglasak je na izboru uređaja i procjeni osnovnih dimenzija i procjeni osnovnih dimenzija
potrebnih za preliminarnu procjenu koštanja procesnih šema.
Obuhvaćeni su:
1.uređaji za miješanje (centrifugalne pumpe, kotlaste mješalice, turbinske i propelerske
mješalice, dvostruki-konični bubanj,)
2.uređaji za kontaktiranje plinova i čvrstih tvari (mogu se podijeliti na uređaje u kojima se
kontakt postiže mehanički i na uređaje koji primjenjuju strujanje fluida:bubnjaste sušnice, pužni
kontaktori, vibracijski transporter, raspršivači)
3.uređaji za usitnjavanje (dijele na uređaje drobljenja, mrvljenja i mljevenja)
4. Uređaji za okrupnjavanje čvrstih tvari (plitičasti i bubnjasti aglomeratori)
5.Filtri (trakasti filter, pločasti filter, disk filter)
6. isparivači (obično se dijele na uređaje za uklanjanje vode iz čvrstih tvari i na uređaje za
proizvodnju pare)
7.peći.
29. Nacrtati i objasniti princip rada tračnog i bubnjastog filtra.
Obični vodoravni filter je tzv. trakasti filter (prikazan na slici) koji se sastoji od poktretne trake
koja nosi suspenziju, iz koje se voda odvaja pod djelovanjem sile teže ili vakuma.

Vjerovatno najbrojniji od filtara su bubnjasti filtri, zapravo perforirani zatvoreni cilindri-

bubnjevi presvučeni platnom ili nekim drugim filterskim sredstvom, koje propušta kapljevinu, a
što najčešće pospješuje djelovanjem vakuma.
Primjena bubnjastih filtera je jeftina kada se radi o otvorenim uređajima, odnosno primjenama
koje uključuju odvajanje vode i ostalih neotrovnih i bezmirisnih tvari.
U protivnom, kao i pri višim pritiscima, sve se mora odvijati u zatvorenom, što osjetno
poskupljuje uređaj.

30. DETALJNO PROJEKTOVANJE

Općenito o detaljnom projektovanju
Procesni projekat u pravilu ne osigurava dovoljno informacija da bi se moglo pristupiti izrada
nacrta potrebnih za izradu i montažu procesne opreme. Izrada detalja za kompletiranje
specifikacija opreme spada u nadležnost specijalista za opremu kojima je osnovna struka
strojarsko inženjerstvo. Drugim riječima, u fazi detaljnog projektiranja sve što je započeto i
napravljeno u okviru procesnog projektiranja pretvara se u konačne izvedbene specifikacije. Iz
procesne šeme razvija se konačna šema cjevovoda i instrumentacije, a svi projektni pokazatelji i
ključne dimenzije sadržane procesne opreme pretaču se u konačne specifikacije opreme.
Raspored opreme dobiva svoju treću dimenziju, tj. postaje stvaran, što se obično predočuje
modelom (plastičnom maketom) postrojenja. U prostornom planiranju danas uveliko pomažu
računari, odnosno odgovarajući programi , kao uostalom u svim aktivnostima procesnog i
detaljnog projektiranja. Kada su poznati svi detalji i prikupljene ponude isporučilaca opreme i
izvođača radova izvodi se konačna verifikacija procjene koštanja projekta. Svi ti poslovi
zahtijevaju mnogo više vremena i izvršilaca nego procesna projektiranja, tako da je i trošak
detaljnog projektiranja vrlo velik. Za projekte vrijedne nekoliko miliona dolara takav posao
može koštati više stotina hiljada dolara prije nego što počne sama izgradnja. Budući da projekti
procesnih postrojenja podrazumijevaju velike troškove, pouzdanost predviđanja troškova
projektiranja preduvijet je uspješnosti projekta. U svakom slučaju potrebno je jednoznačno
identificirati i označiti sve važnije stavke, te procijeniti njihovo koštanje i eventualne dodatke, te
na ukupnu sumu dodati određeni postotak u ime nepredviđenih izdataka.Najbolji uvid u
dinamiku troškova osigurava krivulja izdataka, tzv. S-krivulja, koja odražava vremenski prikaz
izdataka u okviru posmatranog projekta prema predviđanju. Kasnije se unose stvarni podaci tako
da se već tokom realizacije projekta može vidjeti koliko se slažu procjenjene i stvarne
vrijednosti.
Nacrtati i objasniti „pračenje projekta pomoču krivulje izdataka“
Prikaz tipične krivulje izdataka dat je na slijedećoj slici:
Za veće projekte obično se prave odvojene krivulje izdataka za period projektovanja i izgradnje
postrojenja. Krivulje izdataka obično se temelje na iskustvu s istim ili sličnim postrojenjima
realiziranim u prošlosti. Valjanost takvih dijagrama počiva na realnosti vremenskog rasporeda
izvedbe projekta. Drugim riječima, kontrola troškova počiva na kontroli vremena, a što se
odnosti u prvom redu na pravljenje vremenskog plana nakon donošenja odluke o projektiranju i
izgradnji postrojenja. Od tog trenutka, naime, vrijeme počinje biti vrlo važan faktor, a da bi se
došlo do proizvodnog postrojenja potrebno je mnogo vremena. Znatne su uštede moguće ako se
napravi dobar program projekta. Program projekta mora obuhvatiti datume početka i završetka
projektiranja, izrade nacrta, nabave, kao i svih radova na montaži opreme. Ukupni rad
inženjerske organizacije mora se programirati tako da omogući koordinaciju aktivnosti. Sve
informacije, oprema i materijali moraju se slijevati redoslijedom koji će osigurati da nitko ne
kasni u svom dijelu posla. Taj cilj može se postići jedino ako ljudi nadležni za izradu programa
dobro poznaju opseg, složenost, međuovisnost i vremensku opterećenost aktivnosti u sklopu
daljnjog projektovanja. A da to nije lahko svjedoči opis aktivnosti i njihovog redoslijeda, koji su
kao tipičan primjer za većinu projekata procesnih postrojenja dati u nastavku :
Izrada procesne šeme
• Izrada šeme cjevovoda i instrumentacije i preliminarnog rasporeda postrojenja
• Projektiranje posuda i ostalih uređaja koji se izrađuju u nacrtima
• Specifikacije opreme
• Specificiranje instrumenata
• Projektiranje elktro-instalacije postrojenja
• Projektiranje izmjenjivača topline, peći i uređaja za proizvodnju pare
• Priprema specifikacija cjevovoda uključujući ventile
• Izrada konačnog rasporeda postrojenja
• Planiranje mreže podzemnih cjevovoda
• Projektiranje temelja za posude i ostalu opremu sa datumom isporuke
• Projektiranje nosivih čeličnih i ostalih konstrukcija
• Razrada električne mreže
• Projektiranje temelja za masivniju elektro-opremu
• ------ nacrta sadrži stavki 3 do 7
• Završavanje rasporeda cjevovoda
• Davanje naloga za izradu posuda kao predhodno odabranih
• Odorenje i predaja nacrta temelja izvođačima
• Odobrenje nacrta i izdavanje naloga za nabavu
• Početak radova, građevinska priprema lokacije
• Kompletirane liste materijala za cjevovode za nabavu
• Kompletirane liste materijala za izradu nosača cjevovoda
• Izrada nacrta za instaliranje instrumenata
• Završetak projekta cjevovoda i izdavanje naloga za nabavu i izradu
• Završetak projekta zgrada i kompletiranje liste potrebnih materijala
• Završetak nabave i inspekcija ključne opreme
• Početak isporuke opreme iz stavki 4 do 8
• Završetak podzemnih instalacija
• Završetak temelja
• Isporuka i izgradnja novih konstrukcija
• Izoliranje cjevovoda
• Instaliranje elektro mreže
• Instaliranje instrumenata
• Testiranje
• Izoliranje uređaja
• Čišćeje
• Priprema i pokretanje postrojenja
• Probni rad

Metodika planiranja projektnih aktivnosti

Nastojanja da se razrade znavstveno utemeljene metode planiranja aktivnosti urodile su plodom
krajem pedesetih godina kada su se paralelno pojavile dvije metode koje se uz manje dopune i
modifikacije primjenjuju i danas. Radi se o metodama poznatim pod nazivima CPM (Critical
Path Method) i PERT (Program Evaluation and Review Technique). Osnovna razlika među
njima je u tome što PERT uzima u obzir određenu vremensku neizvjesnost u pogledu roka
zavšetka poslova, a CPM počiva na čvrstim procjenama. Međutim, obje su se metode pokazale
podjednako dobrima, s time što CPM nalazi širu primjenu u hemijskoj industriji.
Rokovi isporuke opreme
Krupna ključna procesna oprema koju se dimenzionira za promatranu namjenu mora se izraditi
kod specijaliziranih proizvođača, što je uvijek skopčano s dužim rokovima isporuke. U takvu
procesnu opremu ubrajaju se procesne posude (kolone, odvajači, reaktori) debljih stijenki (>25
mm), kompresori, turbine, velike pumpe (iznad 10 t), specijalni legirani i visokopritisni ventili,
veći kondenzatori i rebojleri za rad uz veće temperature i pritiske i sl. Rokovi isporuke za
navedene uređaje iznose uz normalne tržišne uslove godinu do godinu i pol dana, a ponekad i
više. Dakle, imperativ je da se za takvu opremu što brže izrade detaljne specifikacije. Ostalo
ovisi o proizvođaču koji mora imati ogovarajuću reputaciju, jer u protivnom nisu izvjesni ni
kvalitet izrade niti rokovi isporuke.
Radna snaga
Kada su poznati rokovi isporuke i utvrđen redolijed aktivnosti treba pristupiti procjeni radnog
vremena potrebnog za obavljanje predviđenih poslova iz čega slijedi broj potrebnih izvršilaca.To
se na da lahko procijeniti, jer se detaljno projektovanje sastoji od vrlo mnogo radova raznovrsnih
specijalista. Za ilustraciju ukupnog vremenskog opterećenja neka posluži tabela data u nastavku
u kojoj su prikazana pojedinačna radna vremena ključnih aktivnosti u okviru nekog projekta koji
se predviđa završiti u roku od 26 mjeseci.

31. STROJARSKO PROJEKTOVANJE

Čim se pripremi program projekta započinje rad specijalista za detaljno projektovanje procesne
opreme, kao i specijalista za projektovanje i izradu nacrta za cjevovode, instrumentaciju,
električnu instalaciju, konstrukcije itd. Iako se radi o vrlo različitim namjenama i
konstrukcijama, pri projektovanju pojedinih elemenata opreme uvijek treba voditi računa o tri
osnovna zahtjeva:
a) Konstrukcija uređaja treba omogućiti sigurno obavljanje procesnih operacija pod uslovima
koje propisuje tehnološki proces (hidrauličko-termički uslovi);
b) Sigurnost konstrukcije ne smije doći u pitanje u normalnim uslovima rada, u propisanim
meterološkim prilikama (vjetar, kiša i sl.), kao ni za vrijeme potresa čiji je intenzitet propisan
shodno trusnoj zoni;
c) Cijena obavljanja operacija mora biti što niža, tj. potrebno je odabrati optimalne parametre
konstrukcije i materijala, te propisati adekvatnu izradu (tolerancije), kontrolu (atesti) i ispitivanja
(proba pritiska i radiografsko ispitivanje). Rješavanje problema čvrstoće i sigurnosti
konstrukcije, koji je zajednički svim vrstama procesne opreme, ovisi uglavnom o proračunskim
uslovima, koroziji i primijenjenim propisima. Rješavanje tih problema je najtipičnije pri
projektovanju kolona.

32.SPECIJALISTI ZA DETALJNO PROJEKTIRANJE

Specijalisti za procesnu opremu u saradnji sa procesnim inženjerima razrađuju detaljne
mehaničke specifikacije. Uz to oni pomažu nabavnom odjelu pri izboru opreme da bi se nabavila
ona koja najbolje ispunjava procesne zahtjeve. Grupe specijalista obuhvataju:
1.) Inžinjere specijalizirane za izbor pumpa i kompresora. Oni održavaju stalne kontakte s
proizvođačima te opreme. Uz izbor pumpi i kompresora za pojedinu dužnost oni savjetuju i
procesne inžinjere i one na montaži o problemima primjene i montaže.
2.) Specijalisti za toplotne izmjenjivače koji mogu kontrolirati specifikacije i cijene svih uređaja
za izmjenu toplote izradom projektnih proračuna radi uspoređivanja. Ako odgovorna
organizacija sama proizvodi izmjenjivače, ta će grupa izraditi detaljne projektne proračune.
3.) Specijalisti za posude projektiraju sve pritisne posude, rezervoare, velike vodove i sl. u
suglasnosti sa procesnim zahtjevima,specifikacijama naručioca i standardima. Projektanti
posuda pripremaju i skice za raspored unutrašnjih uređaja i nadziru izradu nacrta.
4.) Grupa za izradu instrumentacije savjetuje projektanta procesa za vrijeme izrade šeme
procesnih tokova, te specificira i odabire instrumente za postrojenje.
5.) Grupa za peći priprema specifikacije i odabire najpovoljnije peći za traženu dužnost.
Proizvođači peći obično imaju veću grupu projektanta specijalista koja izrađuje detaljne
procesne proračune potrebne za dimenzioniranje odgovarajućih peći ili instalacija za grijanje.
6.) Grupa za cijevne materijale pomaže pri pripremi specifikacija za cijevni i izolacijski
materijal. Ona priprema popise svih cijevnih i pomoćnih materijala koji su prikazan i na nacrtima
cjevovoda. Materijale odabire u saglasnosti sa specifikacijama i standardima.
7.) Grupa za specijalnu hemijsku procesnu opremu, bira i specificira opremu koja ne pripada
prije navedenim grupama. Ovamo pripada oprema za odijeljivanje krutina, kao što su cikloni,
skruberi, filtri, centrifuge i dr. Oni obavljaju taj posao uz konsultaciju sa procesnim
projektantom. Proizvođači takve opreme obično imaju grupu hemijskih i strojarskih inžinjera
specijaliziranih za pojedine uređaje i oni obično mogu raditi strojarski projekat uređaja koji treba
proizvesti prema narudžbi.

33. IZRADA NACRTA

Izrada detaljnog nacrta procesnog postrojenja je nakon izbora uređaja i njihove specifikacije
usko vezana za izradu nacrta. Zato se pojam “izrada projektnih nacrta” obično uzima za četiri
glavne kategorije projektovanja: Projektovanje cjevovoda, projektovanje čeličnih i drugih
konstrukcija, projektovanje mreže električne energije i projektovanje instrumentizacijske
instalacije.
Projektanti cjevovoda moraju odrediti dimenzije svih cijevi, zapornih uređaja i cijevnih
elemenata (prirubnica) i pripremiti raspored svih cjevovoda. Treba odrediti razmake prema
pojedinoj opremi, konstrukcijama i sl.i smjestiti priključke na posude za pritisak, pripremiti
proračune naprezanja i smještaj čvrstih tačaka i kliznih oslonaca, kao i eventualne mehaničke
ekspanzijske spojeve.Taj projekat obuhvata još i popis svih cijevnih nosača sa stopama i
grančicama, vješalice, izolacijski materijal s limenim plaštem i sl.
Projekat konstrukcija obuhvata sve temelje, čelične i betonske konstrukcije, sve zgrade
industrijskog tipa uključivo arhitektonska rješenja.
Projektanti električne instalacije odgovorni su za ukupni projekat električne mreže koji
mora biti u saglasnosti sa specifikacijama i nacionalnim propisima električne instalacije. Oni
trebaju sarađivati sa projektantima konstrukcija radi čeličnih konstrukcija i betonskih temelja
za električne uređaje, s projektantima procesnog postrojenja radi pripreme specifikacija za
glavnu električnu opremu, s projektantom sistema instrumentacije pri pripremi nacrta za
sve instrumentalne električne vodove i sa strojarskim projektantom pri određivanju konačne
specifikacije elektromotora.
Projektanti sistema instrumentacije osnivaju svoj rad na i zboru i specifikacijama instrumenta
koje su pripremili specijalisti za instrumentaciju. Ta je grupa odgovorna za izradu nacrta
potrebnih za montažu. Ovamo spada priprema nacrta za generalni raspored instalacije
instrumentacije s lociranjem svih instrumenata, s detaljnim nacrtima instalacije lokalno
lociranih instalacija, osim regulacijskih ventila koje lociraju projektanti cjevovoda. Dalje, ta
grupa priprema detaljne nacrte za izradu i montažu kontrolne ploče u kontrolnoj sobi, kao i
popise materijala od instrumenata do kapilara i drugih spojnih cijevi osim materijala za
električne vodove. Na kraju, ta grupa mora kontrolirati nacrte isporučioca instrumenata, i
nacrte cjevovoda radi odgovarajućih lokacija prigušnica, ručnih ili automatskih kontrolnih
naprava, pritiska, izvora toplote i sl.Općenito su za projekte procesnih postrojenja potrebne dvije
vrste nacrta: Nacrti projektanata i nacrti proizvođača opreme.
Nacrti projektanata postrojenja služe za montažu uređaja koji se izrađuju na gradilištu ili su
proizvedeni negdje drugo, te za pripremu popisa određenog materijala.
Druga se grupa nacrta pravi radi proizvodnje opreme kod proizvođača, a treća radi izgradnje
pomoćnih objekata i pripreme popisa materijala. Nacrti i podaci pripremljeni kod proizvođača
opreme služe za njegovu vlastitu upotrebu pri proizvodnji ili izradi opreme i obično se nazivaju
radioničkim nacrtima. Proizvođači opreme pripremaju i posebne montažne nacrte za kupca radi
upotrebe pri montaži kupljene opreme i nacrte s dimenzijama i listovima podataka za potrebe
kupca u projektovanju. Radioničke nacrte prodavač obično izrađuje za kupca samo za
proizvodnju cjevovoda, posuda za pritisak i rezervoara, čeličnih konstrukcija i druge opreme
koja se izrađuje prema specijalnim zahtjevima kupca. Radionički nacrti mehaničke opreme nisu
potrebni i ne daju se kupcu, jer bi to značilo često odati i know-how isporučioca. Ti se nacrti
sastoje od velikog broja detaljnih nacrta za dijelove pojedinih uređaja, pa bi već sam njihov broj
predstavljao problem. Nacrti isporučioca označeni kao montažni nacrti služe za identificiranje
uređaja i označavanje redoslijeda montaže. Nacrte proizvođača koji obuhvataju dimenzije i druge
podatke kupac upotrebljava za projektiranje postrojenja. Za mehaničke uređaje to su samo
podaci nužni za montažu, odnosno skice koje pokazuju u nacrtu i tlocrtu sve dimenzije, cijevi i
drugu opremu za spajanje ili rastavljanje, lokaciju vijaka za sidrenje, ukupnu masu i masu
dijelova koji se mogu rastaviti, i ukupne dimenzije za određivanje razmaka prema drugim
dijelovima postrojenja. Isporučilac predaje i šeme za sisteme podmazivanja i hlađenja. Takve
nacrte isporučilac dostavlja kao preliminarnu informaciju radi odobrenja sa strane kupca ili kao
konačno potvrđeni nacrt. Namjena se označuje da ne bi došlo do zabune.

34. OPĆENITO O MEHANIČKIM ŠEMAMA

Procesne se šeme ograničavaju na sadržaje prijeko potrebne za razumijevanje procesa kao
cjeline. Mehaničku izvedbu odgovarajućeg postrojenja omogućuju razne mehaničke tj.
izvedbene šeme, kojima se prikazuju svi detalji važni za konstrukciju i funkciju postrojenja kao
cjeline. Kao polazište služi šema cjevovoda i instrumentacije (PI dijagram) koju danas
inžinjerske organizacije nude uglavnom kao proizvod procesnog projektovanja što je prikazano
na narednoj tabeli. Na nju se nužno nadovezuje šema vodova pomoćnih sredstava, te razne
specijalne šeme.
ŠEMA CJEVOVODA I INSTRUMENTACIJE
Najvažnija mehanička (izvedbena) šema je šema (cjevovoda) i instrumentacije. Ishodište joj je
procesna šema, a priprema se nakon što se zaključe svi proračuni i pripreme mehaničke
sprecifikacije opreme.
Šema cjevovoda i instrumentacije je centralni izvor podataka za sve projektne grupe što se
pojedinačno obično odnosi na grupe za izradu projekata procesnih i pomoćnih cjevovoda,
instrumentacije, električne mreže, čeličnih konstrukcija, posuda, izmjenjivača toplote i sl.
Ona ujedno služi za koordinaciju svih grupa, odnosno svih podataka iz skica i nacrta pojedinih
dijelova postrojenja koje treba pripremiti odvojeno.
U šemi cjevovoda i instrumentacije treba obuhvatiti važnije informacije “mehaničkog tipa”što
podrazumijeva:
-Svaku važniju procesnu jedinicu s njenom oznakom i identifikacijskim brojem;
-Svaku cijev s oznakom i identifikacijskim brojem, oznakom konstrukcijskog materijala,
pritiskom i dimenzijama;
-Sve ventile i zasune, po tipu i dimenzijama, prikazane simbolima;
-Sve kondenzne lonce i drugu specijalnu cijevnu opremu sa oznakama, identifikacijskim
brojevima i dimenzijama;
-Sve instrumente sa oznakama i identifikacijskim brojevima;
-Međuspojeve instrumenata;
-Omotače cijevi i uređaja za popratno grijanje;
-Razne bilješke i objašnjenja potrebna projektantima da bi se pravilno protumačile namjere
projektanta procesa, kao npr. za pravac i nagib cijevi koji treba postići, zatim instrukcije u cilju
izbjegavanja “džepova” na cjevovodima ili za ugradnju uređaja za kompenzaciju toplotnog
rastezanja i sl.
-Bilješke se mogu odnositi i na instrukcije za lociranje ručnih ventila u blizini instrumenata koje
operator mora gledati dok rukuje ventilima.
-Vodovi pomoćnih sredstava obavezno se prikazuju na šemi cjevovoda i instrumentacije, samo
što se u pravilu ucrtavaju tanjim linijama nego što su linije koje označavaju procesne tokove, koji
ovdje moraju biti uočljiviji.
-Za označavanje vodova pomoćnih sredstava upotrebljavaju se razni simboli čime se olakšava
razlikovanje razvoda mreža pojedinih pomoćnih sredstava, kao npr. vodene pare, loživog plinam,
stlačenog zraka i slično.
35. PRIKAZATI I OBJASNITI TIPIČNU KONFIGURACIJU CJEVOVODA
CENTRIFUGALNE PUMPE

U procesnoj šemi simbolom pumpe naznačava se njena transportna i/ili uloga pritiska, a u šemi
cjevovoda i instrumentacije moraju se obuhvatiti svi uređaji koji će omogućiti nesmetano
funkcioniranje i održavanje pumpe.

Manometar (PI=pressure indicator)

spada u standardnu opremu, jer
omogućava brzu vizuelnu kontrolu
rada pumpe. Ventilom označenim
brojem 4, obično je to kuglasta
slavina, isključuje se manometar iz
procesa što omogućuje njegovo
nesmetano pogonsko održavanje.
Ventil 3 se ugrađuje preko T – spoja,
ukoliko je poželjno uzimanje uzoraka
na izlazu pumpe. Da bi se
izbjeglo poguće eruptivno pražnjenje
procesne stuje, koja je pod visokim
pritiskom, preporučuje se ugradnja
tzv. igličastih ventila. Ventilima 1 i 5
pumpa se može po potrebi izolirati iz procesa. Ventilom 2 na usisnu vodu, što je ujedno i najniža
elevacijska tačka u posmatranom cjevovodu, omogućuje se pražnjenje procesne kapljevine prije
servisiranja ili zamjene pumpe. Općenito se na sasvim niskim tačkama cjevovoda preporučuje
ugradnja ventila za ispuštanje nakupljene kapljevine. Uz prijeko potrebne simbole na šemi
cjevovoda i instrumentacije treba dati i mnogo opisnih podataka, jer je ona ujedno i ključni izvor
informacija za npr. projektante cjevovoda. Tu se misli na podatke o temperaturama, pritiscima i
protocima procesnih i pomoćnih struja s podacima o njihovoj prirodi. Sve vodove treba označiti
brojevima. Brojevi vodova se mijenjaju kada se mijenja veličina ili specifikacija voda. Tipične
oznake za vodove obuhvataju redom nazivni broj, vrstu fluida, broj sekcije, broj voda i
specifikaciju konstrukcijskog materijala cijevi (prema standardu). Analogne oznake treba dati i
za prirubnice, ventile i cijevne elemente. Šema cjevovoda i instrumentacije služi, zajedno sa
spiskom vodova sa brojevima i oznakama, za izradu projekta cjevovoda. Šema cjevovoda i
instrumentacije nužno prikazuje i sve instrumente za bilježenje i prikazivanje procesnih uslova sa
odgovarajućim spojevima. Prikaz instrumenata na šemi mora biti u skladu sa šemom
instrumentacije koju izrađuje specijalist za projektovanje sistema instrumentacije.

36. Općenito o rasporedu procesnih postrojenja:

Već pri odabiranju uže lokacije–gradilišta za novo postrojenje ili tvornički kompleks treba
raspolagati sa prethodnim razmještajem pojedinih procesnih jedinica, pomoćnih i energetskih
objekata, zgrada, cesta itd. Iako bi idealan teren za procesna postrojenja treba biti ravno zemljište
koje nikad nije poplavljeno, s laganim i dobrim prirodnim oticanjem vode i s visokom nosivošću,
u praksi raspoloživa zemljišta obično u cjelini ne odgovaraju tim uslovima. Prethodna
dispozicija pojedinih objekata zato je važna za topografsko i geološko razmatranje zemljišta–
budućeg gradilišta. Nesvrsishodnim iskorištavanjem visinskih razlika povisuju se troškovi
uređenja terena, a kasnije i operativni troškovi. Isto tako može zemljište sa slabom nosivošću
znatno povećati troškove izgradnje temelja za teške aparate i građevinske objekte, posebno
temelje visokih dimnjaka. Preliminaran raspored koji služi pri ocjeni i izboru zemljišta treba
izraditi u prvim kontaktima između investitora i projektne organizacije. Revizija prve razrade
rasporeda postrojenja jedan je od prvih radova projektanta nakon što je potpisan ugovor, a
konačan se raspored treba izraditi nakon što je završena šema cjevovoda i instrumentacije prije
nego što se razrade detaljni nacrti za cjevovod, čelične konstrukcije, razvod vodene pare,
električne energije i drugi nacrti. Kao i mnogi aspekti projektovanja tako je i priprema rasporeda
postrojenja više vještina nego znanje, pa je važno da projektanti koji sudjeluju imaju iskustvo sa
sličnim postrojenjima. To je ujedno jedna od najvažnijih funkcija pri projektiranju procesnog
postrojenja. Funkcionalan raspored zgrada i opreme je ključ za ekonomičnu izgradnju, za
djelotvorno održavanje i za dobar rad postrojenja. Svrsishodan i estetski dotjeran raspored je i
važan element za sigurnost i dobre odnose među ljudima u pogoni i za njihovo zadovoljstvo pri
radu. Svako proizvodno procesno postrojenje i tvornica razlikuje se od drugog, a razlikuju se i
zemljišta na kojima ih treba izgraditi. Zato nema nekog idealnog rasporeda. Ipak je moguće
opisati neka pravila koja osiguravaju da raspored postrojenja zadovolji. Razlikujemo opšti
raspored (generalnu dispoziciju) postrojenja s razmještajem procesnih jedinica i pomoćnih
objekata unutar tvornice i raspored procesnog postrojenja (dispoziciju postrojenja) s
razmještajem opreme unutar pojedinih procesnih jedinica. Razmotrit će se situacija kada se radi
o izgradnji novog postrojenja na ledini, kada se lakše približiti nekoj “idealnoj” dispoziciji. Pri
dodavanju novog proizvodnog postrojenja ili zamjeni u postojećoj tvornici “idealan”se raspored
mora prilagoditi ograničenom prostoru i postojećim energetskim i pomoćnim objektima.

37.Općenito o pomoćnim sredstvima i objektima(osnova za izbor i projektovanje pomoćnih

objekata):
Energetski pomoćni objekti takođe se uključuju u projektni zadatak jer treba odrediti one
instalacije i opremu koje treba izgraditi, one usluge koje treba kupiti i ono što već postoji na
raspolaganju. Na primjer, neko preduzeće može za obradu svojih otpadnih voda upotrebljavati
instalacije koje sun a raspolaganju u obližnjem gradu. Drugo će izgraditi svoj vlastiti sistem za
obradu voda, a treće će možda otpadne vode iz novog postrojenja moći obraditi u već postojećem
vlastitom postrojenju. Ako se zaboravi na pravodobno rješavanje problema otpadnih voda,
kasnije će rješavanje znatno povisiti procjenjene investicijske troškove. Osnova za izbor i
projektiranje pomoćnih objekata su podaci o procesu i utrošci raznih oblika energije i drugih
pomoćnih sredstava. Budući da se u vrijeme utvrđivanja projektnog zadatke ne može uvjek
dobiti potpuno sigurne podatke o potrošnji energije, korisno je na procjenjene količine još 10% i
više. Utrošci energije variraju sa godišnjim dobima, pa trebe odvojeno prikazati utroške za
ekstremne zimske i ekstremne ljetne uvjete. Iz njih se onda mogu odrediti vršna opterećenja.
Primjenom najčešćih uvjeta procjene se prosječna godišnja opterećenja, obično izražena kao
utrošak po jedinici (po toni proizvoda). Treba biti oprezan pri ocjeni, jer često neki uređaji služe
samo povremeno. Naprimjer, neka velika pumpa za istovar upotrebljava se samo nekoliko sati
sedmično, rezervni se uređaji upotrebljavaju samo kada nastupe neke teškoće u radu sa
redovnom opremom, ili mješala instalirana u reaktorima koji rade šaržno samo su dio vremena u
pogonu. U svim tim slučajevima ne smije se, naravno, dodati sva instalirana snaga. Analognim
razmatranjem određuju se potrebne količine ostalih pomoćnih sredstava. U pomoćna sredstva
ubraja se sve što ulazi u postrojenje, a ne ulazi direktno u materijal koji stvara proizvode ili
nusproizvode. Tako definirana ključna pomoćna sredstva jesu: voda, rashladni sistem, vodena
para i ogrjevne kapljevine, električna energija, goriva i zrak.

38. Šta se ubraja u pomoćna sredstva u procesnim postrojenjima?

U pomoćna sredstva ubraja se sve što ulazi u postrojenje, a ne ulazi direktno u materijal koji
stvara proizvode ili nusproizvode. Tako definirana ključna pomoćna sredstva jesu: voda,
rashladni sistem, vodena para i ogrjevne kapljevine, električna energija, goriva i zrak.