OBJEKTIVNOST IZVJEŠTAVANJA BH.

NOVINARA

Kada govorimo o bosanskohercegovačkom načinu medijskog obraćanja, možemo uočiti

tendenciju medija da stvari često posmatraju iz određenog ugla, pristrasno i subjektivno.
Problem bh. medija leži i u neprofesionalnosti i nestručnosti medijskih radnika, što
predstavlja problem društva u cjelini. Ono što Bosni i Hercegovini treba jeste novinarstvo
koje se neće baviti samo činjenicama i statistikom, već i moralnim i etičkim pitanjima sukoba,
što bi predstavljalo odgovorno novinarstvo.

Sloboda medija u Bosni i Hercegovini

Sloboda je novinarima potrebna kako bi mogli časno obavljati svoj posao, a prekoračenje te
slobode neće mu dozvoliti novinarski kodeksi i deklaracije. Sloboda štampe omogućava
javnosti način otkrivanja i stvaranja mišljenja o stavovima osoba koje su na vlasti. U
Minhenskoj deklaraciji stoji da novinari „polažu pravo na slobodan pristup svim izvorima
informacija, kao i pravo da slobodno istražuju sva događanja od utjecaja na javni život.“

„Nije novost da je iz godine u godinu nezavisnih medija sve manje, politički pritisci su sve
učestaliji zbog finansijske situacije što za posljedicu ima i otpuštanje novinara.“ Dunja
Mijatović, predstavnica OEBS-a za slobodu medija, smatra da „ne možemo razgovarati o
nezavisnosti javnih servisa dok čitava BiH zna da je utjecaj na javne servise od političkih
struktura i vlasti ogroman.“

„Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu
primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice.“

„Novinar ima pravo pristupa svim izvorima informacija kao i pravo da slobodno istražuje sve
činjenice koje uvjetuju javni život.“ Novinari često nailaze na prepreke kada žele
prisustvovati određenim događajima koje vlasti organizuju, jer je za određene prilike pristup
javnim događajima ograničen samo za pojedine medije ili novinare. Ukoliko su neopravdano
spriječeni da dođu do traženih informacija, novinari imaju pravo o tome obavijestiti javnost.

„Za bh. novinara slobodno razmišljanje je luksuz.“

U BiH su „od septembra 2014. do sredine marta 2015. godine zabilježena 44 slučaja kršenja
slobode medija i prava novinara, među kojima su: dvije prijetnje smrću, 10 verbalnih prijetnji
i političkih pritisaka, dva fizička napada na novinarske ekipe, zabrana ulaska u palatu
Predsjednika Republike Srpske, upadi policije u Klix i inspektora SIPA-e u Dnevni Avaz,
muški šovinizam i nacionalizam prema Gordani Katani, dopisnici Oslobođenja iz Banja
Luke.“

U Bosni i Hercegovini postoje političke stranke koje favorizuju određene medije, kojima
pružaju finansijsku podršku, što utječe na njihovu nezavisnost. Mediji u Bosni i Hercegovini
su veoma zavisni, samim tim što su ekonomske teškoće najprisutnije u medijima. Nije tajna
da su novinari u Bosni i Hercegovini veoma loše plaćeni za svoj posao, pa su tako više
podložni korupciji i primanju mita kako bi obezbijedili materijalnu sigurnost za sebe i svoju
porodicu.

„Mediji su ogledalo društva, samim tim uloga medija je važna i za samu državu jer jačanje
profesionalizma i zaštita nezavisnosti novinara u Bosni i Hercegovini će biti od velike koristi
za promicanje slobode u BiH a samim time potiče razvoj pluralističkog i tolerantnog društva.“

Mediji, politika i izbori

Da li postoji objektivnost u promociji političkih kampanja u kojima se preko medija iznose

negativne stvari iz privatnih života političkih protivnika? I da li se uopšte može govoriti o
objektivnosti kada je riječ o izvještavanju o političkim kandidatima i političkim strankama? Ili
je u tom slučaju objektivnost samo mit kojim političari preko medija nastoje manipulisati
građanima?

„Mediji u Bosni i Hercegovini će pravedno, profesionalno i stručno pratiti izborne aktivnosti

uz dosljedno poštivanje novinarskog kodeksa te općeprihvaćenih demokratskih načela i
pravila, osobito temeljnoga načela slobode izražavanja“ dio je Izbornog zakona BiH koji se
odnosi na medije i način na koji se oni trebaju ponašati tokom predizborne kampanje. Ali,
kako je u BiH je papir jedno, a praksa nešto sasvim drugo, tako je slučaj i sa medijima.
Građani BiH su svjedoci kako se tokom svake izborne godine profesionalizam medija mijenja
od lošeg ka gorem. Cilj pojedinih medija je postao diskreditirati neke političke opcije ili
medije koji izvještavaju o tim političkim opcijama.

„Novinar ima pravo na političko opredjeljenje – ali mora biti objektivan!“ Međutim, to nije
slučaj sa novinarima u BiH, koji djeluju pod pritiskom svoje medijske kuće. „Neosporna je
činjenica da bliske porodične i prijateljske ili neformalne partijske veze uredništava određenih
redakcija, uticajnih novinara ili vlasnika medija sa političkim subjektima i njihovim
vođstvima povećavaju prisutnost tih subjekata u medijima, odnosno utječu na način kako se o
njima izvještava.“

„Predizborne kampanje političkih stranaka u BiH evoluirale su iz predizbornih etno-

skupova i euforičnog sudjelovanja članova i simpatizera stranaka u masmedijski posredovan
one man show. Takvi nastupi, međutim, niti su u funkciji promicanja programskih ideja i
ciljeva niti promicanja stranaka kao sistema, već su u funkciji promicanja političkih lidera kao
zvijezda show bussinesa.“ Umjesto da javnost izvještavaju o programima, ciljevima i
rezultatima djelovanja političkih stranaka, mediji u BiH se sve više fokusiraju na imidž
političara, njihov lični život, koji nema nikakve veze sa stvarnim problemima i rješenjima.
Cilj političara je zbuniti birače i pretvoriti ih u pasivne posmatrače, koji će nastaviti živjeti u
zabludi da se političkom participacijom ne može postići nikakva promjena, da sve opcije nude
isto rješenje i da na kraju uopće nije bitno ko će pobijediti jer je stanje u državi uvijek isto.
Zapravo, to stanje se i ne mijenja upravo zbog mišljenja takvih birača, koji uvijek biraju iste
ljude ili uopće ne izlaze na izbore jer ne vide nikakvu svrhu toga, jer im je svejedno ko će
pobijediti kad je, ionako, situacija uvijek ista i ništa se ne mijenja na bolje.

Utjecaj (ne)obrazovanja na izvještavanje bh. novinara

„Novinarstvo mora biti profesija koja počiva na konceptu cjeloživotnog učenja, formalnog i
neformalnog, te na kontinuiranoj komunikaciji među profesionalcima i razmjeni ideja,
iskustava, znanja i vještina. Nije, dakle, dovoljno (a ni moguće) steći određeni kvantum
znanja i vještina iz ovog područja i potom se, bez dodatnog usavršavanja i kontinuiranog
učenja, uspješno baviti ovim poslom. Praćenje trendova razvijanja profesije i držanje koraka s
njima su uvjet opstanka u profesionalnoj zajednici novinara budućnosti.“ Formalnim
obrazovanjem novinari stječu znanje iz teorije, načinima prilagođavanja zahtjevima iz prakse,
spoznaje se nedostatak stručne prakse i edukatora koji trebaju prenijeti svoja znanja na
studente. Neformalnim obrazovanjem podrazumijeva se praksa iz oblasti novinarstva,
određeni treninzi gdje budući novinari spoznaju ograničenost u resursima, fokusiranost na
tehnički aspekt novinarstva i nepružanje širokog dijapazona znanja.

Bosanskohercegovački novinari su slabo obrazovani u pogledu novinarstva. Mnogi prave

gramatičke i pravopisne propuste prilikom pisanja vijesti i izvještaja, a nisu dovoljno
edukovani ni u pogledu objektivnosti i nepristrasnosti. Također je u bh. novinarstvu prisutno
kršenje ljudskih prava i nepoštovanje profesionalnih kodeksa, što bi se u nekim zemljama
kažnjavalo i sankcionisalo, ali je u BiH nažalost primjena zakona na veoma niskom nivou.
Novinari pišu na način koji krši osnovna ljudska prava, izvještavaju o privatnim životima bez
prethodno dobijene saglasnosti da o tome pišu. Isto tako je prisutno neobrazovanje novinara u
pogledu teme o kojoj pišu. Desi se da nekada novinar piše o nekoj temi o kojoj se prethodno
nije raspitao i obrazovao, i tako javnosti prenese loše i netačne informacije, što na javnost
utječe na način da oni kreiraju loš stav i mišljenje o toj temi, a da ni sami nisu svjesni koliko
su informacije koje su dobili putem medija netačne i neistinite.

Senzacionalizam u bh. medijima

Senzacionalističko izvještavanje danas prelazi sve granice odgovornosti i ozbiljnosti, ali su

novinari primorani tako izvještavati kako bi medij financijski opstao. Novinari veoma često
svoje ponašanje pravdaju interesom javnosti, pri čemu zanemaruju da pravo javnosti na
informaciju ne može biti iznad prava na zaštitu privatnosti pojedinaca. „Ako bi se poštovali
svi kodeksi koje su napisale državne organizacije u suradnji s međunarodnima, mediji u BiH
bi bili 'dosadniji', ali zasigurno mnogo profesionalniji.“ Da bi javnost stekla pravu sliku o
nekom događaju, ona mora pročitati i pogledati istu vijest u nekoliko medija i, na kraju,
sklopiti sama svoju sliku. „Ozbiljnog izvještavanja nema bez ozbiljnog istraživanja i
dubinskih analiza.“ Osnova za istraživački proces mora biti objektivnost i nepristrasnost
novinara, a polazna osnova treba im biti javni interes. Metode i tehnike dolaska do podataka i
informacija moraju biti legalne, ne smiju izlaziti iz okvira zakonitosti deontologije, a
novinarski pristup mora biti zasnovan na snazi argumenata.

„Senzacionalizam i manipulacija moraju postati neprihvatljiv pristup u bh. medijima.“ Psovke

i prozivke su po svojoj prirodi senzacionalističke, a senzacionalizam je ono što danas prodaje
novine, pogotovo ako su u pitanju privatne medijske kuće kojima su izvor finansija vlastiti
prihodi a ne država.

Primjer senzacionalističkih vijesti imamo u Dnevnom Avazu, gdje je jednom prilikom

objavljena vijest pod nazivom: „Glumica koja je Titu rekla „NE“: Godinama sam živjela u
strahu jer sam odbila Broza“. Da li će vijest sa ovakvim naslovom potaknuti javnost da kupe
njihove novine kako bi pročitali zašto je glumicu bilo strah jer je odbila izaći sa tadašnjim
predsjednikom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije? Da li će zaintrigirati javnost
o privatnom životu Josipa Broza Tita, koji se u našim krajevima smatra idolom neke vrste? Da
li će, čitanjem ovog naslova, javnost pomisliti da je Tito imao zlostavljačku narav, da je
zlostavljao one koji ga nisu slušali i koji su odbijali učiniti ono što on kaže? Jer to je ono na
šta ovaj naslov aludira. Zaista, postoji toliko stvari na koje pomišljamo čitanjem, ne samo
ovog naslova, već i mnogih drugih koji su veoma slični ovom. I to je ono što najčešće
možemo vidjeti u bh. medijima danas, jer senzacionalizam je ono što prodaje. Žuta štampa se
uvijek prodavala više od nekih kvalitetnih vijesti, koje imaju nekog značaja i za pojedince, i
za društvo, pa i za okolinu. Ali, moramo priznati i našu krivicu u tome. Jer, da li bi mediji
pisali senzacionalističke vijesti da ih nema ko čitati? Vrlo je vjerovatno da će svako od nas
prije posegnuti za člancima iz žute štampe nego za onim koji su bitni, koji će nam pomoći u
upoznavanju ključnih problema i njihovom rješavanju. I to je ono što se treba promijeniti,
iskorijeniti. Da bismo imali kvalitetno novinarstvo, koje je objektivno, koje piše istinite i
tačne informacije, koje ne piše senzacionalističke vijesti, trebamo se fokusirati na one vijesti
koje su značajne za nas, našu okolinu i državu. Ne možemo se fokusirati samo na
senzacionalizam, a očekivati neko poboljšanje u izvršavanju osnovnih novinarskih poslova.