FORME NIZOZEMSKIH POLIFONIČARA

Nizozemski polifoničari su europskom višeglasju dali načelo imitacije, (no nisu ga prvi otkrili niti
upotrijebili). Imitacija je omogućavala bolje proživljavanje dubine teksta te virtuoznu igru
zvukovima. Nizozemski majstori ispravno su osjetili da se pojačava izraz teksta, no nerijetko su
pretjerivali sa imitacijom te su djela postala tehničke prirode bez puno izražajnosti. Ubrzo se
kao reakcija na to pojavio proces čišćenja polifonog sloga te se izbjegavalo pretjerivanje u
glazbi.

VRSTE MISA U NIZOZEMSKOJ POLIFONIJI

Misa je središnji oblik duhovne glazbe. U Nizozemskoj je to bilo jednostavno i značajno
umjetničko djelo koje je bilo pisano za četiri glasa, a za tekst su im služili stavci iz misnog
ordinarija (Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus, Benedictus, Agnus Dei).
Missae choralis – Vrsta mise u kojoj je cantus firmus neki gregorijanski napjev koji se najčešće
nalazi u sopranskoj dionici. Za svaki stavak koristio bi se neki drugi gregorijanski napjev.
Chanson missa – Misa u kojoj je cantus firmus ulomak iz korala, svjetovni napjev ili pak
samostalno skladana melodija naziva se chanson missa. Melodija se često nalazila u tenoru pa
se takve mise nazivaju i tenoskim misama ili cantus firmus misama, no tenor vise nije bio
najdublji glas, već se javlja i 'contratenor bassus'. Vokalne dionice imale su punu samostalnost,
a cijela misa bila je napisana u istom tonalitetu.
Quodlibet missa – u njoj se kombiniraju teme iz više svjetovnih napjeva
Missa parodia – u njoj se uzima već postojeće višeglasno glazbeno djelo (autorovo ili tuđe) te se
ubacuju novi glazbeni ulomci – takva misa ima tekst preuzet iz misnog ordinarija.
MOTET U NIZOZEMSKOJ POLIFONIJI
Motet je isključivo crkveno djelo. U početku je bio troglasan (tenor se mogao izvoditi i na
nekom instrumentu), a sve dionice imale su punu slobodu kretanja te nisu bile podložne
jednakoj ritmizaciji. U drugoj polovici 15. stoljeća pravilom postaje četveroglasje, te ono
omogućuje nove harmonijske mogućnosti. Sve dionice pjevaju isti tekst a primjenjuju se i načela
imitacije. U nizozemskoj polifoniji tipične su bile podjele moteta na 'odsjeke' – svaki se posebno
obrađivao (polifono ili homofono) te su se nadovezivali jedan na drugi, svi zajedno su tvorili
cjelinu. Postepeno se uvodi i glazbeno opisivanje izvanglazbenog sadržaja o kojemu govori
tekst.
CHANSON U NIZOZEMSKOJ POLIFONIJI
Chanson je bila svaka polifona skladba sa svjetovnim(ne latinskim) tekstom.Bila je troglasna, te
Po strukturi slična motetu. Oblikom je bila zavisna o pjesničkom tekstu – tako su se neki ulomci
ponavljali te su imale funkciju pripjeva (refrena). Ta se praksa s vremenom napušta te chanson
postaje slobodno skladan. Sve više se primjenjuje imitacija, u početku između nekih glasova a
kasnije i između svih. U slučaju ponavljanja 'odsjeka' nastajale su različite sheme: AAB, ABA,
AABCC, ABA1CA2 I sl. Prevladavala je dvodobna metrika nad trodobnom.

MEISTERSINGERI U NJEMAČKOJ
Meistersingeri bili su nasljednici njemačkih minnesangera. Nastali su kao produkt građansko
obrtničke sredine i cehovskih udruženja. Koristili su se isključivo višeglasjem, koje je kao i tekst
nastalo primjenom niza pravila koja su se morala poštovati. Najčešći izvor tekstova bila je
biblija, a u stvaranju meistersingera veliku ulogu su igrale melodije-uzori koje su uzimali ili iz
napjeva minnesangera ili nekih već postojećih napjeva meistersingera. Da bi netko postao
majstor, morao je napraviti napjev koji ni po čemu nije podsjećao na neki stari, već postojeći.
Možemo primjetiti i utjecaj gregorijanskog korala, narodnih napjeva te izrazitu upotrebu dura i
mola. Najpoznatiji meistersinger bio je Hans Sachs – najplodniji, najiskreniji i najnadareniji
meistersinger koji je pisao kraće lirske pjesme, satire i pokladne igre.
INSTRUMENTALNA GLAZBA SREDNJEG VIJEKA
Instrumentalna glazba srednjeg vijeka bila je u službi vokalne – instrumenti su podvostručavali
dionicu nekog glasa ili služili kao instrumentalna pratnja. Glazba se svirala napamet i
improvizirala, a ako se sviralo iz zapisa često su se dodavali ukrasi. Bilo koju melodiju svirao je
bilo koji instrument.
Puhački instrumenti pretežno su bila solistička glazbala, dok su žičani služili kao pratnja. Od
puhačih instrumenta važni su: rogovi, gajde, frule i kalamus
Od gudačkih instumenata poznati su rota, rebab, tromba marina i viela, a od trzalačkih
organistrum, harfe, lutnja i psalterij.
Kao važan instrument bitno je spomenuti i orgulje.
VIŠEGLASNE VOKALNE FORME U ITALIJI
U italiji dolazi do potrebe da se suprotstavi stranim uzorima, te se javljaju vokalne forme koje
imaju više uzora u narodnoj muzici i jednostavnije su od flamanskih.
Vilanella – seljačka popjevka, karakteristična za napuljsko područje. Bila je jednostavna,
homofonog sloga, strofna i troglasna. Često su se u harmonizaciji koristile paralelne kvinte kako
bi se dobio rustikalni, pastoralni stil. Ona je imala veliku ulogu u razvoju madrigala te je služila
kao uzor madrigalistima.
Vilotta – višeglasna popjevka u kojoj se jednostavna melodija pomoću imitacije kreće iz dionice
u dionicu. To je prvi korak pri oslobađanju od flamanskih uzora.
Frottola – u frottoli se melodija nalazi u gornjem glasu, a ostali glasovi služe kao pratnja.
Popjevke su strofne, a pratnju su postepeno zamjenjivali instrumenti, čime je frottola postala
vokalno-instrumentalna vrsta.
RENESANSNI MADRIGAL
Madrigal je najznačajnija svjetovna vokalna forma, nastaje u suradnji talijanskih i nizozemskih
polifoničara. Slobodne je građe, tekst ne mora nužno biti književna cjelina, već samo nekoliko
stihova. U njemu nema ponavljanja ni strofa, te uvijek donosi novu građu. Madrigal je u početku
bio troglasan i četveroglasan, a kasnije i peteroglasan i šesteroglasan. Koristi se i tehnikom
tonskog slikanja, odnosno madrigalizmima – glazbeno se potkrepljuje tekst, primjerice ako se u
tekstu radi o plesu mjera postaje trodobna. Svaka dionica je samostalna što dovodi do gipkosti
u ritmu. Teme su ljubavne, političke, satira, šala (moguće i religija – madrigalis spiritualis!)
Madrigal se s vremenom pojednostavljuje, razvija u jednoglasje uz pratnju što je preteča operi!
RIMSKA ŠKOLA I PALESTRINA
Rimska škola razlikovala se od ostalih jer je težila za mirnoćom, duhovnošću za razliku od
nastranosti flamanske glazbe. Polifonija je bila mirnija, disonance su bile rezultat pravilnih
vođenja glasova – one se pripremaju i razrješavaju. Nema velikih skokova u melodijskoj liniji,
prevladavaju manji intervali. Najznačajniji skladatelj rimske škole bio je Giovanni Pierluigi da
Palestrina. On je ujedno i najznačajniji predstavnih duhovne vokalne polifonije općenito.
Skladao je za a capella zbor ( bez instrumentalne pratnje). Bio je skladatelj papinske kapele te
zborovođa u crkvi svetog Petra. Bio je zaslužen za pročišćavanje crkvene glazbe koje je došlo na
snagu 1592 tridentskim koncilom. Najznačajni je skladatelj misa (kvantitativno i kvalitativno).
REFORMACIJA U NJEMAČKOJ
Reformacija se u europi javlja u 16. stoljeću te se pokušavaju uvesti duhovne i strukturalne
promjene u crkvu, što dovodi do stvaranja protestantizma.
Značajan predstavnik bio je Martin Luther. Njegov pokret donosi promjene koje čine
protestantsku vjeru dostupniju vjernicima – Misa se odvija na narodnom (njemačkom) jeziku,
nastaje renesansni protestantski koral – on se obogaćuje zborskom harmonizacijom i
polifoničkom obradom, ali isto tako postaje pristupačan vjernicima. Glavna melodija je
jednostavno harmonizirana, homofona te su vjernici sudjelovali tako što su pjevali jednoglasno
uz orgulje. Martin Luther također uvodi narodne melose u protestantski koral, te orgulje kao
pratnju, a kasnije i kao solistički instrument, te za njih nastaju razne koralne predigre, fantazije i
sl.
ORLANDO DI LASSO
Orlando di lasso naznačajniji je nizozemski skladatelj 16. stoljeća. Radio je kao ravnatelj u crkvi
svetog ivana u rimu, a kasnije pjevač i skladatelj bavarske dvorske kapele u munchenu. U svoja
glazbena djela unosio je humor i satiru, a za inspiraciju u tekstovima služili su mu poznati
pjesnici (petrarca, vergilije, horacije). Pisao je stilom nizozemskih polifoničara, francuske
svjetovne popjevke, talijanskih madrigala i njemačkih svjetovnih popjevki. Napisao je oko 100
madrigala,700 moteta, 50ak misa, villanele... Najpoznatija njegova skladba je villanella matona
mia cara koju je napisao prilikom boravka u Napulju. Pred kraj života pod utjecajem pokreta
protureformacije, pisao je i duhovne skladbe.
INSTRUMENTALNA GLAZBA U 16. ST
U 16 stoljeću instrumentalna glazba se u potpunosti odvaja od vokalne glazbe, iako i dalje
surađuje s njom u obliku oratorija, opera i sl. No, razvijaju se samostalne instrumentalne forme.
Preuzimaju se koncepti imitacije iz vokalne glazbe. Na početku stoljeća, instrumenti su još uvijek
imali ulogu pratnje vokalnim dionicama. Ta pratnja se s vremenom razvija u basso continuo.
Misni tekst nerijetno se zamjenjivao versetima – posebno skladanim stavcima za orgulje.
Susrećemo forme koje su preuzete iz vokalne glazbe (ricercar, canzona, fantazija) a i originalne
instrumentalne forme u kojima se primjenjuje improvizacija, ornamentiranje i sl. (Preludij,
Toccata, Capriccio). Instrumentalna glazba zapisivala se tabulaturama. Instrumenti s tipkama:
Čembalo, klavikord i orgulje
Gudački instrumenti: Viola da braccio, viola da gamba
Puhački instrumenti: Kornet, serpent, Fagot, flauta