Professional Documents
Culture Documents
METALEPSA
METALEPSA
METALEPSA
Poetika prekoračenja
Najveći broj retoričkih figura naslijedili smo od antike. Raznoliki su jezični obrati osmišljeni,
prakticirani i do pojedinosti opisani u staroj Grčkoj i Rimu. U govorničkim školama i antičkim
tekstovima iskušavani su diskurzivni učinci pojedinih obrata, a u brojnim retoričkim traktatima
propisivani uvjeti njihove uporabe, tematizirana njihova tehnika, važnost i semantika. Među
figurama koje danas rabimo i na koje se kadšto usredotočuju stilističari i književni hermeneuti
malo je onih kojima se smisao bitno izmijenio ili je, pak, znatno proširen u odnosu na smisao koji
su im pridali antički i rimski mislioci. Jedna od tih malobrojnih figura je metalepsa (gr.
ěĺôÜëçřéň, zamjenjivanje, prenošenje). Taj je pojam, naime, u drugoj polovici 20. stoljeća Gérard
Genette učinio bitnim naratološkim pojmom, dapače pojmom kojim je moguće objasniti
funkcioniranje i samu prirodu fikcije, odnosno različite slučajeve poigravanja granicom između
fikcije i zbilje. ”Riječju, fikcija je samo figura shvaćena doslovno i obrađena kao stvarni događaj,
kao onda kada Gargantua oštri svoje zube kopitom ili kada se češlja peharom, ili kada gospođa
Verdurin iščaši vilicu jer se pretjerano smijala nekoj šali, ili ... kada se Harpo Marx (ili neki
drugi) na pitanje podupire li on zid na koji se naslonio, od njega udaljuje, da bi se zid potom
srušio...” (Genette, Metalepsa).
(S. S. Kranjčević,
Kad mi klone)
Prvih šest stihova Kranjčevićeve pjesme zapravo ekspresivno razrađuje izraz kad umrem. Riječ je
o proskriptivnoj metalepsi koja se koristi uvriježenim retoričkim rješenjima, te koja
amplifikacijom dramatizira lirski iskaz.
Kada se autor pretvara da uvlači čitatelja u fikcijski svijet, govori se o metalepsi čitatelja. Ona se
obično ostvaruje izravnim obraćanjem onome koji drži knjigu u rukama. Npr.:
Raširenih ruku, u onoj tami, doimali smo se kao četiri zlokobna orla što se spremaju da polete u
noć. Epilog Što je bilo dalje? Je li koji od nas pao, je li tko koga gurnuo u ponor? Ja, koji ovo
pišem, živ sam. A što je bilo s drugima? To ću ti, čitatelju, prešutjeti, jer je to moje pravo. Život
se razlikuje od književnosti po tome što se u književnosti znade početak i kraj, a u životu se ne
zna... (P. Pavličić, Umjetni orao)
Poglavlje drugo ... u kojemu se uz briškulu i trešetu razvija etička dilema je li u redu naručiti piće
ako znaš da ga da ga nećeš platiti, a usput saznajemo za raspusnu mladost ovdašnjeg župnika itd.
Metaleptogen
Pojavu brkanja glumaca popularnih serija s likovima koje glume i od kojih se teško mogu
odvojiti Genette označava pojmom metaleptogen. Televizijski gledatelji su npr. Petera Falka
toliko povezali uz ulogu inspektora Columba da ga – štogod glumio – zovu Columbo. Isto se
dogodilo hrvatskim glumcima Martinu Sagneru i Borisu Dvorniku koje se poistovetilo s likovima
Dudeka i Roka Prča iz serija Gruntovčani i Naše malo misto.
Kada se, pak, poslužimo antonomazijom pa za koga kažemo da je pravi Don Juan, Ivica
Kičmanović, Calimero ili Terminator također postupamo metaleptično, jer se iskustvom fikcije
služimo u stvarnosti.
Metalepsu su u nas obradili Simeon (1969), Škiljan (1989) i Škarić (2003). Dok Simeon prikuplja
različita klasična određenja, Škiljan ju definira kao ”trop između metafore i metonimije u kojem
se neka riječ zamjenjuje svojim, na tom mjestu neadekvatnim, sinonimom”, a Škarić naglašava
da se tom figurom ”izbjegava izravno reći težak ili nepristojan sadržaj”.