OD FIGURE DO KULTURE – METALEPSA

Poetika prekoračenja

Najveći broj retoričkih figura naslijedili smo od antike. Raznoliki su jezični obrati osmišljeni,
prakticirani i do pojedinosti opisani u staroj Grčkoj i Rimu. U govorničkim školama i antičkim
tekstovima iskušavani su diskurzivni učinci pojedinih obrata, a u brojnim retoričkim traktatima
propisivani uvjeti njihove uporabe, tematizirana njihova tehnika, važnost i semantika. Među
figurama koje danas rabimo i na koje se kadšto usredotočuju stilističari i književni hermeneuti
malo je onih kojima se smisao bitno izmijenio ili je, pak, znatno proširen u odnosu na smisao koji
su im pridali antički i rimski mislioci. Jedna od tih malobrojnih figura je metalepsa (gr.
ěĺôÜëçřéň, zamjenjivanje, prenošenje). Taj je pojam, naime, u drugoj polovici 20. stoljeća Gérard
Genette učinio bitnim naratološkim pojmom, dapače pojmom kojim je moguće objasniti
funkcioniranje i samu prirodu fikcije, odnosno različite slučajeve poigravanja granicom između
fikcije i zbilje. ”Riječju, fikcija je samo figura shvaćena doslovno i obrađena kao stvarni događaj,
kao onda kada Gargantua oštri svoje zube kopitom ili kada se češlja peharom, ili kada gospođa
Verdurin iščaši vilicu jer se pretjerano smijala nekoj šali, ili ... kada se Harpo Marx (ili neki
drugi) na pitanje podupire li on zid na koji se naslonio, od njega udaljuje, da bi se zid potom
srušio...” (Genette, Metalepsa).

GERARD Genette, autor koji je metalepsu učinio važnim naratološkim pojmom

Nekoliko vlati umjesto nekoliko godina

No, krenimo od početka, tj. od retorike. Tamo je metalepsa mikrostrukturalna figura (= trop),
poseban oblik denominacije kojim se izvodi zamjenjivanje uzroka posljedicom, preduvjeta
rezultatom, izravnoga izraza neizravnim (litotom ili eufemizmom). Primjerice, izraz od kolijevke
pa do groba stoji umjesto izraza od rođenja pa do smrti, jer su kolijevka i grob posljedice rođenja
i smrti. Posljedicu izričemo umjesto uzroka i kada rečenica Ja sam svoje rekao stoji umjesto
rečenice Moj govor je okončan. Kada se, pak, kaže Njegove su patnje svršene umjesto Umro je ili
Ne želim više smetati umjesto Idem, metalepsa se temelji na neizravnome govoru.
Kvintilijan ističe da je riječ o tropu koji Grci često rabe, a koji se u latinskome pojavljuje samo u
komedijama. Većina retoričara metalepsu tumači kao podvrstu metonimije. Tako, recimo, postupa
Dumarsais, koji kao primjer te figure navodi Vergilijev izraz nekoliko vlati koji stoji umjesto
izraza nekoliko godina, jer vlati – veli Dumarsais – ”pretpostavljaju doba žetve, doba žetve
pretpostavlja ljeto, a ljeto pretpostavlja Zemljinu revoluciju”. Pierre Fontanier metalepsu svrstava
u trope od više riječi i određuje kao “objašnjenje jedne stvari drugom koja joj prethodi, za njom
slijedi ili je prati, biva njezinom dopunom ili okolnošću, ili se samo uz nju veže ili na nju odnosi
tako da je umah dozove u svijest”.
Moguće je razlikovati proskriptivnu i retrospektivnu metalepsu. Proskriptivnom se predviđa
budući događaj – Na kraju školske godine dobit ću bicikl umjesto Proći ću razred s odličnim.
Retrospektivnom se govori o prošlim događajima – Odlučio sam ponoviti gradivo sedmog
razreda umjesto Pao sam razred. U pjesništvu metaleptičnom se neizravnošću poetizira izraz. Ona
kadšto može zahvaćati veće dijelove teksta. Npr.:
Kad mi klone hladno čelo,

Kad dogori svijeća moja,

Kad mi mrtve oči sklopi

Samilosna ruka koja –

I kad tuđa suza čija

Oplače mi puste dane,

Braćo moja, ljudi moji,

Smilujte se onda na me!

(S. S. Kranjčević,

Kad mi klone)

Prvih šest stihova Kranjčevićeve pjesme zapravo ekspresivno razrađuje izraz kad umrem. Riječ je
o proskriptivnoj metalepsi koja se koristi uvriježenim retoričkim rješenjima, te koja
amplifikacijom dramatizira lirski iskaz.

Cvjetni aranžman koji prekoračuje zadani okvir

Vama romančić, meni honorarčić

U naratologiji, metalepsom se naziva postupak prekoračenja granice između dvaju svjetova –
onoga o kojemu pričamo i onoga u kojemu pričamo, književnoga i izvanknjiževnoga, kazališne
pozornice i publike... Kao narativni postupak uvodi ga i pojašnjava Genette u knjizi Figures III
(1972), a do kraja razrađuje u knjizi Metalepsa: od figure do fikcije (2004). Riječ je o
kontaminiranju fikcije stvarnošću, što iziskuje novo promišljanje logičkih razina, statusa granice,
kriterija segmentacije teksta i sl. Taj se postupak načešće realizira ili kao metalepsa autora ili kao
metalepsa čitatelja. Metalepsa autora je, prema Genetteu, kauzalna relacija koja ujedinjuje
stvaratelja nekog prikaza sa samim prikazom u književnosti, slikarstvu, kazalištu, fotografiji,
filmu… Kao primjer navodi rečenicu iz Balzacovih Propalih iluzija:
Dok se poštovani svećenik bude uspinjao strminama prema Angoulęmu, bit će korisno opisati…

Svatko shvaća, veli Genette, da ”romanopisac-pripovjedač jednostavno prekida priču o tom

usponu po strminama kako bi čitatelju dao nekoliko objašnjenja korisnih za razumijevanje
njegova zapleta” (Genette 2006). Slično se narativno rješenje pojavljuje u radijskim prijenosima
sportskih događaja gdje se mogu čuti formulacije poput Dok je lopta na tribinama, priopćit ću
vam sastave momčadi…
Metalepsa Renea Magrittea

Kada se autor pretvara da uvlači čitatelja u fikcijski svijet, govori se o metalepsi čitatelja. Ona se
obično ostvaruje izravnim obraćanjem onome koji drži knjigu u rukama. Npr.:
Raširenih ruku, u onoj tami, doimali smo se kao četiri zlokobna orla što se spremaju da polete u
noć. Epilog Što je bilo dalje? Je li koji od nas pao, je li tko koga gurnuo u ponor? Ja, koji ovo
pišem, živ sam. A što je bilo s drugima? To ću ti, čitatelju, prešutjeti, jer je to moje pravo. Život
se razlikuje od književnosti po tome što se u književnosti znade početak i kraj, a u životu se ne
zna... (P. Pavličić, Umjetni orao)

Pavličić na kraju romaneskne priče iskoračuje iz fikcije i – u izravnome obraćanju čitatelju –

uspoređuje literaturu i život. Hrvoje Hitrec, pak, na kraju Smogovaca zapisuje rečenicu kojom
duhovito i sebe i čitatelje vraća u stvarnost: Vama romančić, meni honorarčić. U oba slučaja na
djelu je ogoljavanje kreativnoga postupka. Valja naglasiti da je metalepsa češća u tekstovima
komičnoga ili ironičnoga tonaliteta. Nalazimo je, primjerice, u humorističkome romanu Što je
muškarac bez brkova Ante Tomića u rečenicama na počecima poglavlja kojima se na duhovit
način pokušava sažeti i najaviti sadržaj poglavlja. Pritom pripovjedač istupa iz romaneskne
fikcije (dapače komentira je) i izravno, gotovo urotnički, oslovljava čitatelja:
Poglavlje prvo ... gdje se upoznajemo s ovim šarmantnim naseljem, u kojemu sretniji uho čačkaju
ključem od mercedesa, a oni manje sretni crvenim vrškom šibice...

Poglavlje drugo ... u kojemu se uz briškulu i trešetu razvija etička dilema je li u redu naručiti piće
ako znaš da ga da ga nećeš platiti, a usput saznajemo za raspusnu mladost ovdašnjeg župnika itd.

Jezični signali prijelaza iz jednoga registra u drugi su pomicači (embrayeurs). Obično su to

zamjenice ti i vi. Prvo lice jednine zajedničko je, primjerice, piscu i protagonistu autobiografije te
je ono prirodno uporište metaleptičnih prebacivanja.

Kazalište u kazalištu, slika u slici

Niz metaleptičnih situacija pojavljuje se u kazalištu, na filmu i u slikarstvu. U Brešanovoj
grotesci Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja zatječemo klasičan slučaj kazališta u kazalištu –
tamo literarno nepismeni seljaci Dalmatinske zagore po političkom nalogu uprizoruju
najpoznatiju Shakespeareovu tragediju. Riječ je zapravo o metaleptičnoj igri koja dramsku fikciju
oblikuje svjesnim sučeljavanjem dviju fikcijskih razina od kojih se jedna posredno nudi kao
zbiljska. Nadalje, ako za vrijeme kazališne predstave glumac ode u publiku i počne razgovarati s
kojim od gledatelja, suočeni smo s metalepsom. Isto se događa ako glumac glumcu za vrijeme
predstave prigovori da je zaboravio tekst – on tim iskazom na trenutak izlazi iz fikcije i izgovara
repliku koja ne pripada liku koji tumači nego njemu kao osobi kojoj partner otežava obavljanje
posla. Na filmu je, prema Genetteu, metaleptično pojavljivanje glumca u ulozi samoga sebe
(Chaplin glumi Chaplina, Hitchcock glumi Hitchcocka), pojavljivanje jednoga glumca u više
uloga u istome filmu, a metaleptičan je i postupak zvučnoga pretapanja kojim se na kraju jednoga
prizora začuje glazbeni ili prirodni zvuk koji pripada sljedećem prizoru...
Među artističnije vizualne metalepse ubraja se svakako slika Renéa Magrittea Ceci n’est pas une
pipe. Značenjska napetost slike proistječe iz paradoksalnoga spajanja posve realističnoga
slikovnog prikaza lule i komentara Ceci n’est pas une pipe (Ovo nije lula). Inače, u slikarstvu,
umjetničkoj i reklamnoj fotografiji metaleptična je praksa slike u slici kojoj je prekoračenje
granice kompozicijsko načelo. Nalazimo je u rasponu od Manetova Portreta Émilea Zole (1868)
do različitih novinskih i modnih fotografija koji prikazuju slike ili druge fotografije. U urbanom
pejzažu, obično uz gradske prometnice, nerijetko se mogu vidjeti golemi plakati na kojima izvan
oglasnoga okvira izlazi ruka koja maše, dio boce kakvoga napitka, šal i sl. To je način kojim
promidžbena industrija vjerojatno nastoji očuditi uvriježene oblike prikazivanja, te iznova
pobuditi pozornost potencijalnoga konzumenta
U popularnoj kulturi metalepsa povremeno izrasta u rješenje deus ex machina. Na kraju sedme
sezone televizijske serije Dallas, primjećuje Genette, jedan se glumac odluči povući. Scenaristi
izmijene tok zamišljene priče i ubrzo insceniraju smrt spornoga lika. Međutim, poslije godinu
dana, čovjek se predomisli, a scenaristi smrt lika i sve što se nakon nje događalo predoče kao san
jedne od akterica serije; ”Varka je pomalo gruba, no napokon san je metadijegetični postupak, pa
stoga potencijalno metaleptični, star poput Biblije, i mnogo vjerodostojniji – onome tko hoće u
njega vjerovati – od jednostavnoga uskrsnuća, koje sa svoje strane nastaje čudom. Nije da
publika ne može prihvatiti čudesno uskrsnuće, ali joj treba prikladniji kontekst (Božićna priča,
naprimjer) od, poznato je, ‘nemilosrdnog’ konteksta, simboličnoga feljtona.”

Metaleptogen
Pojavu brkanja glumaca popularnih serija s likovima koje glume i od kojih se teško mogu
odvojiti Genette označava pojmom metaleptogen. Televizijski gledatelji su npr. Petera Falka
toliko povezali uz ulogu inspektora Columba da ga – štogod glumio – zovu Columbo. Isto se
dogodilo hrvatskim glumcima Martinu Sagneru i Borisu Dvorniku koje se poistovetilo s likovima
Dudeka i Roka Prča iz serija Gruntovčani i Naše malo misto.
Kada se, pak, poslužimo antonomazijom pa za koga kažemo da je pravi Don Juan, Ivica
Kičmanović, Calimero ili Terminator također postupamo metaleptično, jer se iskustvom fikcije
služimo u stvarnosti.
Metalepsu su u nas obradili Simeon (1969), Škiljan (1989) i Škarić (2003). Dok Simeon prikuplja
različita klasična određenja, Škiljan ju definira kao ”trop između metafore i metonimije u kojem
se neka riječ zamjenjuje svojim, na tom mjestu neadekvatnim, sinonimom”, a Škarić naglašava
da se tom figurom ”izbjegava izravno reći težak ili nepristojan sadržaj”.