BISERNA OGRLICA - PUČINSKI OTOCI SREDNJEG

JADRANA

Autori fotografija u knjizi, za impressum:

Bartulović Tonko,
Carli Andrija,
Crček Andrej,
Filipović Mihajlo,
Frka Danijel,
Katavić Mladen,
Katavić Siniša
Koceić Željko,
Kramarić Robert,
Mach Ivan,
Perušina Antun,
Petričić Ratko,
Soldo Alen,
Stanić Boris,
Stipčević Vladimir,
Sutlić Korana,
Šain Ivo,
Šerić Ela,
Šerić Neven,
Višić Željko,
Vukičević Božo
Židanik Mojca

Najveći broj fotografija u knjizi je snimljen Olympus C 8080 digitalnim foto aparatom. Posebna
zahvala gospođi Kseniji i Olympusu - Hrvatska.
POSVETA AUTORA:
Majci Divni i ocu Ljubi, za sve prekrasne trenutke koji me vezuju za djetinjstvo…..

BISERNA OGRLICA - PUČINSKI OTOCI SREDNJEG

JADRANA

PREDGOVOR

Pred nama je nova knjiga o moru, zaljubljenika i poštovatelja mora autora Nevena Šerića.
Njegova knjiga KAMENA SVJETLA opisivala je svjetionike i njihovu kamenu, svjetlosnu,
sigurnosnu, zaštitnu i ljubavnu rapsodiju, zvjezdano nebo, sivo modro i srebrno mjesečevo more u
ljepoti jedinstvenog jadranskog prostora. Posebna pažnja odnosila se tamo na obzorje
mjesečeve duge u pjeni Posejdonovih valova, oluja, vjetrovnih posolica, izmaglica, morskih sila i
drugih opasnih pojava.
Nova knjiga je skup nadahnutih priča o usamljenim hridima i pučinskim otocima najudaljenijih
arhipelaga te o njihovim morima i podmorjima. Bez obzira na naslov ove vrijedne i intrigantne
knjige, koja je napisana iz čiste ljubavi i kreativnog rodoljubnog gena, predgovornik knjizi želi
naglasiti da se zapravo radi o vanjskoj bisernoj otočnoj ogrlici koja središnju točku Dalmacije
okružuje čistom ljepotom i zvjezdanim sjajem.
U autorovom opisu otoka, otočića, hridi, mora i podmorja, flore i faune i uopće života neba i
mora otkriva se sva ljepota vječnosti i Stvoriteljev dar. Knjiga se čita kao najslikovitiji putopis o
našem hrvatskom moru i našem čovjeku ribaru i mornaru, koji se oplemenjuje bogatstvom živog
pomorskog svijeta u moru i živim i zanimljivim životom vjetrova, oluja, pijavica i jadranskih
ciklonalnih vrtloga, ščiga i drugih valova mora. Upravo u radijusu opisanih otoka i hridi nastaju i
rastu jadranske ciklone s posebnim meteorološko-oceanografskim pojavama iz kojih izrasta
znanost, ali i žive mitologije, predaje, pomorske bajke i ribarske priče o valovima kao kuće, o
morskim nemanima i tajnama dubinskih struja, grota i bezdana podmorja pučinskih otoka i
palagruškog praga.
Prvi u nizu opisan je otok i svjetionik Blitvenica i njegovo podmorje. Otok je najbliži Kornatima i
šibenskom arhipelagu, izdiže se iz čistog kristalnog mora gdje morske struje i valovi pjevaju
vječnu pjesmu o moru. More udara o strme zidove otoka i struji u podmorskim rascjepima gdje
se raznovrsne ribe igraju u tišini od dna , preko vrhova brakova do valovite ili mirne površine
mora na kojoj se zrcali izlazak ili zalazak Sunca, ili Mjesec u srebrnom odsjaju iskonske modrine.
U drugoj slici već smo na dalekoj pučini ispred Jabuke, samotne i mistične hridi, gdje se trebamo
duboko pokloniti snazi vulkanskog monolita, koji se svom silinom nebeskog meteora ustremio i
zabio u Jadransko more gdje svaka bol gubi svoj smisao. Na pučini smo gdje more miluje, ali i
divlja te uzima svoj danak od čovjeka zbog oskvrnuća ljepote i prirodnog reda stvari. Ljudi često
ludo i nesvjesno narušavaju harmoniju mora i neba. Tako su mladi ribari pobrali endemske
garifule otoka Jabuke za svoje dragane, premda su ih stari ribari upozoravali da to ne čine jer
nestat će ribe i nastat će oluja i pogibelj.
Slijedeća postaja u putopisu o pučinskoj ogrlici je otok Svetac, otok drevne obitelji Zanki i otok
morskih Eleonorinih sokolova, koji nadlijeću naše pučinske otoke, izgleda još tamo od postanka
svijeta. Na tom otoku u noćima vjetrova i groma još se ponekad čuje glas Teute –ilirske koja
doziva mrtve ljubavnike. Nemojte se iznenaditi ako u jutarnjom svanuću i večernjem sumraku
čujete zvona i molitvu benediktinaca i plač sredozemne medvjedice za izgubljenim poljupcem
rajskog svjetla. Svetac je također mjesto mitskih priča o ribarima, mornarima, brodolomima,
opojnom vinu i strasnim ljubavima.
Malo dalje od Sveca nalazi se samotna hrid Brusnik. Ona je izronila iz grotla vulkana i izgleda
kao izvan prostorno čudo iz nekog drugog svijeta. U dubinama hrid je okružena sa živopisnim
morskim krajobrazima jedinstvene ljepote, gdje se osjeća strahopoštovanje prema crno modrim
dubinama i gdje ulazimo u predvorje nestvarnog.
Istočno od Brusnika i jugozapadno od ribarske prapovijesne Komiže nalazi se Biševo, otok
morskih spilja, bajkovitih priča, jedinstvene ljepote, odlične ribe i vrhunskog mirisnog i opojnog
vina. Otok Biševo živi na granici vječnosti, gdje su zalazi Sunca spektakularni, gdje se osjećamo
zadivljeni i bez daha ispred igre svjetla Sunca, boja, mjeseca, riba i plesa zvijezda u noći.
Daleko od Komiže prema Lastovu, nazire se otok Sušac i svjetionik, otok divljih maslina, raskošnih
kapara i rascvjetanog ružmarina, otok ovaca i koza u mediteranskom najmirisnijem raslinju. Isto
tako to je otok s osebujnim podmorskim vrtovima u kojima žive
najpoželjnije ribe i podmorsko cvijeće. Za Sušac i njegovo podmorje ratovali su i Venecija i
slobodna hrvatska republika Dubrovnik.
Najudaljenije i najjužnije hrvatsko otočje je arhipelag Palagruža, izgubljen na jadranskoj pučini u
izmaglici dalekog obzora na kojem se otoci samo maglovito naslućuju. Na najvećem otoku
arhipelaga na Velikoj Palagruži na velikom žalu u doba Argonauta, prema legendi, doplovio je
sudionik trojanskog rata Diomed. Dojedrio je bježeći pred gnjevom prelijepe Afrodite. Na
Palagruži buja život endemske mediteranske faune, a u njenom podmorju cvjeta i raste najljepša
flora i fauna Mediterana. Tu u spletu podmorskih polja cvjetova i kamenim čipkama žive u simbiozi
raznovrsne ribe, rakovi i alge. Ponekad na palagruško biserno-sedefasto žalo iz dubina izroni
izgubljena sirena probuđena iz nestvarnih snova o vječnosti i nebeskoj ljepoti. Palagruža je
sigurno djelo božanske Ruke, kojeg najviše miluju vjetrovi i zvjezdano nebo kada nakon zalaska
Sunca, svjetla i zvijezde galaksija prekriju nepomućeno nebo iznad Diomedovih otoka.
Između Lastova i Mljeta u Vrhovnjacima, smjestio se otok i svjetionik Glavat, otok vječne
inspiracije i čežnje naših ribara zbog bogatstva s ribom u cvjetnim livadama podmorja.
Na kraju, dolazimo do Svetog Andrije, otoka i svjetionika u blizini Dubrovnika i južno od otoka
Lopuda. Nailazimo na otok odmora mnogih ptica selica u proljeće i u jesen kada na svojim
dalekim preletima upravo nalaze savršeno mjesto slijetanja. Tada otočki galebovi plemićki
prepuštaju svoja mjesta mnogim pticama dok oni odlaze na pučinu u lov srdela i inćuna.
Ostajem zadivljen pred opisima ljepota pučinskih otoka, njihovog podmorja i svjetionika koji
mnogima život i sigurnost znače. Autor Neven Šerić ispisao je stranice o moru kao u kaledeoskopu
u kojem oblikuje pomorsku stvarnost biranim riječima u zanosu od ljubavi prema našoj prirodnoj
i povijesnoj baštini, koju su nam zaštitili i obranili naši hrabri hrvatski ribari, otočani i pomorci u
divovskoj borbi kroz tisućljeća. Naslijeđe koje smo od njih baštinili nema cijene i nije na prodaju,
i ni u jednom trenutku ne smijemo zaboraviti da smo to dobili za očuvanje našim budućim
naraštajima koji se tek imaju roditi u zagrljaju ljubavi na mediteranskim mirisnim poljima između
plavog i modrog. Malobrojni hrvatski narod na moru se odupirao i snažnijima i jačima u svemu
osim u hrabrosti i ljubavi prema domovinskim otocima i moru i zato je bio i ostao veliki pomorski
narod. Bisernu pučinsku ogrlicu smo upravo pokušali opisati iz rukohvata riječi iz knjige Nevena
Šerića. Spomen na pučinske otoke opisane u ovoj knjizi neka nam bude na sjećanje, ponos i poput
zavjetne knjige prema vlastitim vrijednostima. Zato se predlaže da na svim našim i malim i velikim
otocima , posebno onim pučinskim zataknemo hrvatske zastave ljubavi i zahvalnosti za veliki dar
Božje milosti. To naslijeđe moramo čuvati i braniti s više brige i odgovornosti, kako ne bi nestala
neizreciva ljepota, i kako ribe i Eleonorin sokol ne bi otišli u neku drugu oazu kao što je to već
učinila pučinska Adriana Jadranskog mora. Nadamo se njenom povratku kako ne bi zamrla
iskrena rič i pisma hrvatskog ribara i mornara, i kako ne bi prestao mlat vesala na gajetama,
kaićima i leutima Adrijanskog mora, kao što se na našu preveliku tugu i žalost već događa na nekim
od najljepših hrvatskih otoka i priobalju.
Na pučinskim otocima Dalmacije još se nalaze artefakti i još žive legende i mitske i hrvatske o
sirenama i ljubavi prema moru, još u svjetlu mora i sunca živi ples šargi i pica, zubataca i
kavala, trlja i fratara, po dnu i podmorskim klifovima još se igraju jastozi,
rakovice i škampi, jure i love dupini i modruji, palamide, kirnje i tune. Na pučini još plovi poneka
gajeta u kojoj vesla probuđeni čovjek s mora koji doziva Adrianu, koja će nam se vratiti samo
onda kada svi otvorimo srca za potpunu ljubav prema božanskoj prirodi i njegovom Duhu, u
predragoj hrvatskoj zemlji obala, škoja i mora.

U Kaštelima, lipanj 2005. Dr.sc. Milan Hodžić

Predsjednik
Matice hrvatske Kaštela