IVAN GORAN KOVAČIĆ

 Do dana današnjeg ostaju polemični tonovi je li ovo vizionarska pjesma Ivana Gorana Kovačića, je li
on svojom intuicijom uspio naslutiti svoj tragičan kraj i bezimenost svojega počivališta.

Pjesma Moj grob napisana je 1937. godine. Uz polemiku o viziji pjesnikova tragičnog završetka,
dosta prijepora izazvali su i središnji stihovi pjesme u kojima pjesnik odriče svaku mogućnost
dopiranja zvonjave crkvenoga tornja ili molitve za spas do njegova počivališta. Radi li se ovdje o
ateizmu, antiklerikalizmu ili nečem trećem odgovorio je akademik Vlatko Pavletić. U tumačenju
ovih stihova aludira na poveznicu između jedne Goranove pripovijetke iz ranijeg perioda u kojoj je
djevojka Joana, zbog svojih stavova i zalaganja za društvenu pravdu, optužena kao grješnica te je
poslije smrti morala biti pokopana toliko daleko da do njezinog groba ne dopre nikakav crkveni
zvon. Goran kao ogorčeni protivnik nepravde, ponižavanja, zla koje čovjeku oduzima njegovu
čovječnost, ne želi u svom ljudskom ponosu bilo kakvo sažaljenje ili molitvu koja bi značila
odricanje od ovih načela.

Vanjska struktura pjesme

 Pjesma se sastoji od pet dvostiha, a napisana je u vezanom stihu jedanaestercu. Rima je parna (aa, bb
...) i stalna tijekom cijele pjesme. Rimovane riječi su jednosložne.

Doživljajni sloj (sadržaj)

 Dramatičnu uzburkanost i panteističku snagu elementa prirode pjesmi je dao izbor riječi i stilskih
izražajnih sredstava te duboko proživljenih osjećaja iz kojih izbija skrivena energija u svim svojim
mnogobrojnim pojavnostima. Tako je uz vuka imenica urlik, uz snijeg pridjev visok, uz travu
glagol šikne, uz besput pridjevi strm i nedostupan. Ovakav izbor riječi, osim zadnjeg dvostiha,
govori o ekspresivnosti i snazi pjesnikovih emocija, o njegovoj sklonosti k mračnom, ali i onom
gromoglasnom, pa i razornom elementu prirodnih sila. Izvornu snagu prirode duboko u sebi je
osjećao i s njom se gotovo panteistički stapao. Uz naglašene osjećaje izolacionizma, nepristupačnosti
i zatvorenosti pojavljuju se u zadnja dva stiha, sa svojim blagim tonom koji smiruje, osjećaji koji
širom otvaraju srce dragim ljudima, prijateljima, emocije prihvaćanja i dopuštanja.
 U kompozicijskom smislu pjesma je strukturirana tako da je osnovni motiv (hum) centripetalno
vezan s perifernim motivima. I vuk, i crne grane, i silan vihor, i visok snijeg te ostali motivi
kompozicijski su u stalnom uzročno---posljedičnom odnosu prema grobu.

Stilski postupci

 Cijela je pjesma građena na vizualnoj pjesničkoj slici, osim dvaju onomatopejskih riječi (šum i
šikne), s dosta eliptičnih izraza (Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg). Temeljnom ugođaju pjesme
pridonosi izbor pjesničkih sredstava i postupaka osebujnih i znakovitih, rekli bismo goranovskih, po
čemu je i prepoznatljiv. Već ranije spomenuta gusta uporaba imenica i atributa iz tamnog i
"burovitog" osjećajnog spektra daju pjesmi posebnu izražajnost i snagu. Znakovito je da se u
sadržaju pjesme pojavljuju dva epiteta s inverzijom imenice i atributa u prvim i zadnjim stihovima.
(planini mrkoj i ...prijatelj drag). Ove su dvije inverzije markirajuće linije i granični izrazi između
onih silovitih s jedne i smireno intoniranih stihova s druge strane. Panteistički suživljen sa silinom
prirodnih elemenata pjesnik je uporabio i kontrast (Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg) koji sam po
sebi svojom oprekom dočarava silinu i dramatiku prirodnih pojava. Jedina se usporedba javlja u
tematskom intermecu središnjih stihova, a vezana je uz prirodnu pojavu (oblak) i ljudsku tvorevinu
(tron) koji u pjesmi predstavljaju simbole čovjekova uzdignuća i moći. Pjesnik ovdje u narativnom
obliku odbija sve što je ljudski stvoreno; kao da želi ostati u čistom, nedirnutom ozračju prirode,
odbijajući svaki ljudski trag pa i molitvu za spas. Nakon ovoga tematskog intermeca nešto tiših
tonova, javlja se neobična zvučna metafora šikne u kojoj se vraća onoj dramatici iskaza. Uz još dva
epiteta slične ekspresivnosti (Besput da je do njeg nedostupan, strm), u samo jednom trenutku ton je
stišan do spokoja kao planinska bujica koja se našla u svojemu nizinskom toku . Prozorčić svoje
 distanciranosti i izolacionizma od ljudskih utjecaja pjesnik je za tren širom otvorio epitetom u
inverziji (Nitko da ne dođe do prijatelj drag). U ljudskoj komunikaciji veoma frekventan pridjev
drag kao da je dao do znanja tko su ti prijatelji koji mogu ući u intimu ove panteističke zajednice -
prirode i čovjeka. To su obični, iskreni, prijateljski nastrojeni ljudi, slični onoj čistoj, nepatvorenoj
prirodi. No, i to je moguće samo na kratko jer ta veza pjesnika i prirode mora ostati nedirnuta,
iskonska (I kada se vrati nek poravna trag).

Ritam

 Dramatičan, gotovo uzavreo ritam, prepun uzleta koji smjenjuju jedan drugi u većem dijelu pjesme
(osim zadnjih stihova), odraz je jakog senzibiliteta i posebne pjesnikove intime. Ovakvom
eruptivnom ritmu pridonosi kratkoća rečenica s dominacijom ekspresivnih pridjeva i imenica jakog
intenziteta koji se javljaju u određenim vremenskim intervalima (urlik vuka, vječan vihor, trnovit
grm), rečenica bez predikata (...Nad njim /nek se čuje/ urlik vuka). Posebnu ulogu u ritmičkoj
strukturi pjesme odigrala je jednosložna rima koja se na kraju stiha periodično javlja kao trenutak,
kao odjek i stalni je obrazac u cijeloj pjesmi. Jednosložnom je rimom pjesma dobila na lakoći i
tečnosti ritmičkoga slijeda. U ritmičku strukturu pjesme uklapa se i dosljedan dvostih, kao i
promjena intenziteta i tempa iz dramatike u smirenost u zadnjim stihovima pjesme. Varirajući
mnoštvo elemenata stila (kontrast, epitete, iznenadne obrate, ponavljanja, ekspresivne imenice i
pridjeve, dinamične jednosložne rime, izostavljene glagole u eliptičnim rečenicama), iz pjesme je
nikao specifični ritam iz kojeg izviru "uzvitlane", duboko proživljene emocije.

Tumačemje pjesme i umjetnička poruka

 Tko god može napisati ovakvu pjesmu, tko poželi da mu čak i grob bude zaštićen od svakog ljudskog
utjecaja, morao je imati prenaglašen senzibilitet i duboko razočaranje u ljudske odnose, neizmjernu
osjetljivost za ljudsku nepravdu, za bol koji ljudi nanose jedni drugima. To je rezultiralo osjećajem
zatvorenosti, tolikog izolacionizma da se i poslije smrti želi ostati netaknut bilo čime ljudskim.
Zaštitu od zla i bola, od ljudskog dodira, pjesnik je vidio u gotovo začahurenoj nepristupačnosti i
skrivenosti, ali i onom zaštitničkom, pa i opasnom elementu prirodnih sila kao čuvarima te
nedostupnosti. (urlik vuka, visok snijeg, trnovit grm, besput neprobojan, strm). Ostavljena je tek
jedna pukotina pristupa kroz koju može ući toplina dragih ljudi, iskrenih prijatelja. To je pukotina
koja kazuje da pjesnik nije potpuno izgubio vjeru u ljude, čudesnu moć prijateljstva, snagu koja
popravlja svijet. Tako smo dobili poruku da dragi prijatelji brišu svaku izoliranost, uljepšavaju život,
postaju čežnja i san koji trebamo sanjati kao ljudi zajedno s pjesnikom.