August Strindberg

SABLASNA SONATA
scena: Gospođica, Student
U sobi sa zumbulima gospođica prati na harfi studenta. Preludij, a zatim pjesma:

Vidjeh sunce i pomislih

da Skrivenog gledam.
Ljepoti njegovog djela
divi se tko je dobar.
A za srdžbu svoju
bez srdžbe se pokaj.
Utješi onog koga si rastužio
i bit će ti oprošteno.
Bez straha je onaj tko je bez zla
dobro je biti bez grijeha.

Soba u pomalo bizarnom stilu s orijentalnim motivima. Posvuda jorgovani u raznim

bojama. Na peći veliki Buda, u krilu mu jedan korijen. Iz korijena je izrasla stabljika
kozjaka iz koje se razvio šitac bijelih zvjezdolikih cvjetova.
Desno u pozadini vrata za okrugli salon. Tamo pukovnik i mumija nijemo sjede. Vidi se i
dio samrtnog zaklona. Lijevo ulaz u blagovaonicu.
Za stolom student i gospođica. Ona sjedi kraj harfe, on stoji.

GOSPOĐICA:
A sada otpjevajte nešto mom cvijeću!

STUDENT:
Je li to cvijet vaše ljubavi?

GOSPOĐICA:
Moja jedina ljubav. Volite li zumbule?

STUDENT:
Volim ih više od ostalog cvijeća, njihovu djevičansku stabljiku
koja se diže iz korijena vitka i uspavana, odmara se na vodi i uranja
svoje bijelo čisto korijenje u bezbojnu tekućinu. Volim njihove boje,
sniježnobijelu, nedužnu, čistu, toplu medenožutu, mlađahnu ružičastu,
zrelu crvenu, ali više od svega modru, rosno plavu, duboku, vjernu...
volim ih više od zlata i bisera, volio sam ih od djetinjstva,
divio sam im se, jer nemaju sve one lijepe osobine koje meni nedostaju... Ali!...

GOSPOĐICA:
Što?

STUDENT:
Moja ljubav nije uzvraćena, jer me lijepo cvijeće mrzi...

GOSPOĐICA:
Kako to?
 STUDENT:
Njegov miris, snažan i opojan od prvih proljetnih vjetrova koji su
prešli preko otopljenog snijega, zbunjuje moja osjetila, opija me,
zasljepljuje me, tjera me iz sobe, sasipa na mene otrovne strijele
koje mi ranjavaju srce i užaruju glavu! Znate li povijest cvijeta?

GOSPOĐICA:
Ispričajte mi!

STUDENT:
Najprije značenje cvijeta: njegov korijen je zemlja koja leži
u vodi ili na prašini. Stabljika mu raste ravna kao svijeća kao i zemljina os,
a na njegovu gornjem kraju nalaze se šestokraki zvjezdani cvjetovi.

GOSPOĐICA:
Iznad zemlje zvijezde! To je veličanstveno!
Odakle vam to, gdje ste to vidjeli?

STUDENT:
Moram razmisliti! U vašim očima! Cvijet je slika svemira.
Zbog toga drži Buda korijen, zemlju, i svojim ga pogledima
potiče da raste i da se pretvara u nebo.
Ova jadna zemlja mora postati nebo, Buda na to čeka!

GOSPOĐICA:
A visibaba, snjeguljica, sniježna je zvijezda...
jer je izrasla iz snijega.

STUDENT:
A Sirius, naveća i najljepša zvijezda na nebeskom svodu,
žuta i crvena, to je sunovrat i žutocrvene čaške
sa šest bijelih zraka...

GOSPOĐICA:
Jeste li vidjeli kozjak kad cvjeta?

STUDENT:
Svakako! On nosi svoje cvjetove u kugli,
loptici koja bijelim zvijezdama podsjeća
na zvjezdano nebo.

GOSPOĐICA:
Bože, kako je to divno! Čija je to misao?

STUDENT:
Tvoja!
 GOSPOĐICA:
Tvoja!

STUDENT:
Naša! Zajedno smo je stvorili,
vjenčani smo...

GOSPOĐICA:
Još nismo...

STUDENT:
Šta je još preostalo?

GOSPOĐICA:
Čekanje, iskušenje, strpljenje!

STUDENT:
Dobro! Iskušajte me! (Stanka)
Recite, zašto roditelji sjede tako tiho bez riječi?

GOSPOĐICA:
Jer nemaju što reći jedno drugome,
jer nijedno ne vjeruje drugome.
Moj otac kaže: kakvog smisla ima govoriti
kad se ne možemo zavaravati!

STUDENT:
Užasno je to čuti...

GOSPOĐICA:
Evo kuharice...
Pogledajte samo kako je velika i debela...

STUDENT:
Što želi?

GOSPOĐICA:
Pitat će me za ručak.
Otkad je majka bolesna, ja vodim kućanstvo...

STUDENT:
Kakve mi veze imamo s kuhinjom?

GOSPOĐICA:
Moramo jesti...
Pogledajte kuharicu, ja je ne mogu gledati...
 STUDENT:
Tko je ta divovska žena?

GOSPOĐICA:
Ona pripada vukoldačkoj obitelji Humel.
Sve će nas požderati.

STUDENT:
Zašto je ne otpustite?

GOSPOĐICA:
Neće otići! Nemoćni smo prema njoj,
ona je kazna za naše grijehe...
Zar ne primjećujete kako venemo, nestajemo...

STUDENT:
Zar ne dobivate nikakvo jelo?

GOSPOĐICA:
Naprotiv, dobivamo mnogo jela,
ali iz njih je izvučena sva snaga...
Kada skuha meso, nama daje žile i vodu,
a sama pojede krepku juhu,
a ako je pripremila pečenje,
najprije izvuče sav sok iz mesa, pojede sos,
a nama daje iscijeđene ostatke.
Sve što dodirne gubi krepkost,
čini se kao da je očima izvlači.
Kad skuha kafu, nama ostavlja talog a sama ispija napitak,
ispije vino iz boca i puni ih vodom...

STUDENT:
Izbacite je!

GOSPOĐICA:
Ne možemo!

STUDENT:
Zašto ne možete?

GOSPOĐICA:
Ne znamo! Ne odlazi!
Nitko joj ništa ne može – ta ona nam je oduzela svu snagu!

STUDENT:
Da je ja izbacim?
 GOSPOĐICA:
Ne! Neka ostane tako kako je sada!
Evo je! Kad upita što će spremiti za ručak,
i ja joj kažem to i to, ona prigovara i zatim bude onako,
kako to ona želi!

STUDENT:
Pustite je neka sama odluči!

GOSPOĐICA:
To neće!

STUDENT:
Čudna kuća! Ukleta!

GOSPOĐICA!
Da! Ali eno, okrenula se,
jer je vas ugledala!

KUHARICA:
(na vratima)
Nije zbog toga!
(ceri se da joj se vide zubi)

STUDENT:
Napolje!

KUHARICA:
Kad mi se svidi!
(stanka)
A sad mi se sviđa!
(nestane)

GOSPOĐICA:
Nemojte se žestiti! Vježbajte se u strpljivosti.
Ona je dio iskušenja koje moramo proći u ovoj kući!
No mi imamo i jednu kućnu pomoćnicu,
poslije koje moramo sve iznova raditi!

STUDENT:
Onesvijestit ću se.
Cor in aethere!
Pjesmu!

GOSPOĐICA:
Čekajte!
 STUDENT:
Pjesmu!

GOSPOĐICA:
Strpljenja! Ova se soba zove soba iskušenja.
Naoko je lijepa, ali sve je tu oštećeno...

STUDENT:
Nevjerovatno! No, to moramo predvidjeti!
Lijepa je, samo malo hladna. Zašto ne ložite?

GOSPOĐICA:
Jer peć dimi.

STUDENT:
Zar se ne može očistiti?

GOSPOĐICA:
Ne koristi!...
Vidite li onaj pisaći stol?

STUDENT:
Izvanredno lijep!

GOSPOĐICA:
Ali klimav. Svakog dana stavljam komad pluta pod nogu,
ali djevojka ga odnese kad pomete,
pa moram rezati novi.
Držalo je uvijek prljavo od crnila, a tako i pribor za pisanje.
Svakog jutra, kad svane, moram ga ispirati,
jer se ona njime služila.
(stanka)
Što je za vas najgore?

STUDENT:
Prebrojavati rublje!

GOSPOĐICA:
To je moj posao!

STUDENT:
I šta još?

GOSPOĐICA:
Probuditi se noću, ustati i zatvoriti gornju ručku na prozoru...
koju je djevojka otvorila
 STUDENT:
I zatim?

GOSPOĐICA:
Poslije nje čistiti, poslije nje obrisati prašinu,
poslije nje zapaliti vatru u peći, jer ona samo složi drva!
Paziti na pećna vratašca, obrisati čaše, prostrti stol,
otvoriti boce, otvoriti prozore i zračiti,
još jednom namjestiti krevet, isrpati vrč s vodom,
koja je pozelenjela od ustajalosti,
kupiti žigice i sapun kojih nikad nema u kući,
obrisati sjenila na svjetiljkama, očistiti stijenj da se svjetilje ne začađe,
a da se ne bi ugasile kad nam dođu gosti,
sama ih moram napuniti...

STUDENT:
Pjesmu!

GOSPOĐICA:
Čekajte!
Najprije se treba pomučiti,
pomučiti da se ukloni prljavština sa života.

STUDENT:
Ali vi ste imućni, imate dvoje služinčadi!

GOSPOĐICA:
Ništa to ne koristi, čak kad bismo imali i troje!
Teško je živjeti i ponekad sam umorna...
A kad još zamislim djecu!

STUDENT:
Najveću od svih radosti...

GOSPOĐICA:
Najskuplju...
Zar život vrijedi toliko truda?

STUDENT:
To ovisi o nagradi koju očekujemo za svoj trud...
Meni ništa ne bi bilo teško da dobijem vašu ruku.

GOSPOĐICA:
Ne govorite tako!
Nikad me nećete dobiti!
 STUDENT:
Zašto ne?

GOSPOĐICA:
Ne smijete pitati
(stanka)

STUDENT:
Vaša je narukvica pala kroz prozor...

GOSPOĐICA:
Jer mi se ruka toliko stanjila...
(pojavljuje se kuharica s bocom japanske soje)
Evo, došla je ona koja proždire mene i sve nas.

STUDENT:
Šta to drži u rukama?

GOSPOĐICA:
Bocu soje sa škorpionovim slovima.
Soja pretvara vodu u juhu, zamjenjuje sos,
sa sojom se kuha kelj,
od soje se pravi juha od kornjače.

STUDENT:
Napolje!

KUHARICA:
Vi nama pijete krv i mi vama.
Uzimamo krv, a vraćamo vam vodu – sa sojom!
To je soja!
Sada idem, ali ostat ću koliko mi se bude svidjelo!
(ode)

STUDENT:
Zašto je Bengston dobio medalju?

GOSPOĐICA:
Za velike zasluge!

STUDENT:
Zar nema mana?

GOSPOĐICA:
Da, čak velikih, ali za njih se ne dobiva medalja.
(smiju se)
 STUDENT:
U ovoj kući ima mnogo tajni...

GOSPOĐICA:
Svi ih ljudi imaju...
Zašto ne bismo i mi svoje čuvali!
(stanka)

STUDENT:
Cijenite li iskrenost?

GOSPOĐICA:
Donekle!

STUDENT:
Katkad me obuzima neodoljiva želja da sve izgovorim što mi padne na pamet,
iako znam da bi svijet propao kad bismo zaista bili iskreni.
(stanka)
Nedavno sam bio na jednom pogrebu...
u crkvi – bilo je vrlo svečano i lijepo!

GOSPOĐICA:
Na pogrebu direktora Hummela?

STUDENT:
Mog lažnog dobročinitelja – da!
Uz glavu lijesa stajao je jedan pokojnikov stariji prijatelj
i on je predvodio pogrebnu povorku.
Osobito mi se sviđao svećenik zbog dostojanstvena držanja i dirljiva govora.
Plakao sam, svi su plakali, poslije smo otišli u gostionicu...
Tu sam doznao da je čovjek koji je poveo povorku zaljubljen u pokojnikova sina...
(gospođica ga pogleda kako bi shvatila smisao tih riječi)
I da je pokojnik posudio novac od obožavatelja svog sina...
(stanka)
Dan kasnije uhitili su svećenika, jer je pronevjerio crkveni novac! Divno!

GOSPOĐICA:
Odvratno!

STUDENT:
Znate li što sad o vama mislim?

GOSPOĐICA:
Nemojte reći, jer ću umrijeti!

STUDENT:
Moram, jer ću inače ja umrijeti!
 GOSPOĐICA:
Samo se u ludnici kaže sve što se misli...

STUDENT:
Tačno!
Moj otac je završio u ludnici...

GOSPOĐICA:
Je l' bio bolestan?

STUDENT:
Ne, bio je zdrav, ali lud. Da, to se pokazalo posve iznenada i to u ovim okolnostima:
Kao svi mi i on se kretao u većem krugu koji je
radi kratkoće nazivao krugom prijatelja.
U stvari, bila je to gomila nitkova, kakvi su već ljudi većinom.
Ali njemu je društvo bilo potrebno jer nije podnosio samoću.
Čovjek obično ne kaže ljudima što o njima misli,
pa ni on to nije činio, iako je dobro znao koliko su mu pretvorni,
njihova mu je neiskrenost bila dokraja poznata...
ali on je bio mudar i dobro odgojen čovjek i zato uvijek uljudan.
Jednog dana, međutim, pozvao je veliko društvo. Bila je večer.
Možda zato što je bio umoran od posla tog dana ili
jer mu je dosadilo da uvijek nešto prešućuje ili brblja gluposti svojim gostima...
(gospođica se snebiva)
Zakucao je na čašu i počeo govoriti...
Kočnice su popustile i u poduljem govoru razotkrio je čitavo društvo,
svakog pojedinca i njihovo licemjerstvo.
Zatim je umoran sjeo nasred stola i sve ih redom poslao do vraga.

GOSPOĐICA:
Uh!

STUDENT:
Bio sam nazočan i nikad neću zaboraviti što se zatim zbilo!
Otac i majka počeli su se tući, gosti su navalili na vrata...
a oca su odveli u ludnicu, gdje je i umro.
(stanka)
Kad se predugo šuti, stvara se ustajala voda koja počne zaudarati...
I u ovoj kući je tako. Tu je nešto trulo.
A ja sam mislio, kad sam vas prvi put vidio kako ovdje ulazite, da ću tu naći raj...
Onog nedjeljnog jutra stajao sam vani i gledao ovamo.
Vidio sam pukovnika koji u stvari nije bio pukovnik,
imao sam plemenitog dobročinitelja koji je zapravo bio razbojnik,
vidio sam mumiju, koja to uopće nije bila i jednu djevicu – a propos, gdje ima nevinosti?
Gdje ima ljepote? U prirodi i u mom srcu kad ga ispuni nedjeljno raspoloženje.
Gdje ima vjernosti i vjere? U bajkama i djetinjoj mašti!
Gdje ću naći postojanost, što je obećava? Moja mašta!
 Sad me je vaše cvijeće zatrovalo, a ja sam vam vratio otrov.
Zamolio sam vas da mi budete žena u lijepom domu – pisali smo pjesme,
svirali i pjevali, a onda je došla kuharica... Sursum Corda!
Pokušajte još jednom izmamiti iz zlatne harfe vatru i grimiz...
Pokušajte molim vas na koljenima, zapovijedam vam na koljenima...
Ništa, pokušat ću sam!
(uzima harfu, ali žice ne daju zvuk)
Harfa je gluha i nijema! Zar je najljepše cvijeće tako otrovno!
Ono je najotrovnije, prokletstvo je palo na sve što je stvoreno i na sav život...
Zašto ne želite poći sa mnom pred oltar? Jer ste bolesni na izvorima života...
Sad osjećam kako me vukodlak iz kuhinje počinje ispijati,
mislim da je to lamija koja ispija djecu. U kuhinji se ostećuje dječji srčani zalistak,
ako se to ne zgodi već u spavaonici... Ima otrova koji slabe očnji vid i onih koji otvaraju oči.
Ja sam, čini se s takvim otrovom rođen, jer ono što je ružno ne mogu vidjeti kao lijepo,
a zlo ne mogu nazvati dobrim, ne mogu!
Krist je sišao u pakao, to je zapravo bio njegov život na zemlji,
u ovoj ludnici, u ovoj kaznionici, u mrtvačnici zemlji.
A luđaci su ga ubili kad ih je htio osloboditi,
a zločinca su pustili na slobodu, zločinci uvijek uživaju simpatije!
Jao, jao nama! Spasitelju svijeta, spasi nas, jer propadamo!

Gospođica je pala. Izgleda kao da umire, zvoni. Ulazi Bengston.

GOSPOĐICA:
Donesite zaklon! Brzo – umirem!

Bengston odlazi, vraća se sa zaklonom, rastvori ga i postavi oko gospođice.

STUDENT:
Dolazi osloboditelj! Dobrodošao ti blijedi, ti blagi!
Spavaj lijepa, nesretna, nedužna, koja si bez krivnje patila, spavaj bez snova,
a kad se ponovo probudiš, neka te pozdravi sunce koje ne plače,
u kojem nema prašine, gdje će te primiti rođaci bez grijeha,
s ljubavlju bez mrlje...
Bijeli, blagi Budo, koji čekaš da iz zemlje izraste nebo,
udijeli nam strpljivost u iskušenjima,
čistoću volje, da ne izgubimo nadu!

Žice na harfi zažubore. Soba se ispuni svjetlošću.

Vidjeh sunce i pomislih

da Skrivenog gledam.
Ljepoti njegovog djela
divi se tko je dobar.
A za srdžbu svoju
bez srdžbe se pokaj.
Utješi onog koga si rastužio
 i bit će ti oprošteno.
Bez straha je onaj tko je bez zla
dobro je biti bez grijeha.

Iza zaklona čuje se stenjanje.

STUDENT:
Jadno malo dijete, dijete ovog svijeta zabluda, grijeha,
patnji i smrti, ovog svijeta vječnih mijena, razočarenja i boli!
Neka ti gospodar neba bude milostiv na putovanju...

Soba nestaje. Bocklinov otok mrtvih zatvara pozadinu. S otoka dopire tiha, meka, ugodna
žalobna glazba.