U glib i druge vijesti

I ja bih, da kojim nesretnim slučajem danas u školi predajem hrvatsku

književnost, djeci za obaveznu lektiru davao 24sata, Story i crnu kroniku
Večernjaka.

Svi ste pročitali tu priču, o poznatom jednom uglednom gradonačelniku, brižno

njegovanom i dobrostojećem gospodinu aristokratskih manira, koji svoje dijete
šalje na studij u Zagreb i priprema za život što ga čeka, pa - usprkos tome što
dugački red ubogih mladaca iz siromašnih obitelji tu stipendiju čeka kao jedinu
šansu za fakultet, i usprkos tome što novac u gospodina gradonačelnika nije
nikakav problem – svejedno svoje čedo prijavljuje za gradsku stipendiju.

Za gradsku stipendiju, kako je objavljeno, istodobno se prijavio i neki Jakov

Kosović, talentirani mladi matematičar čija je siromašna obitelj jedva skucala
novac za put do Zagreba, pa ipak je naposljetku – svi smo, rekoh, čuli tu priču
– stipendiju dobilo povlašteno gradonačelnikovo dijete, dok će ubogi Jakov,
poput hiljada njegovih vršnjaka, završiti bez potpore, studija i nade, u nekoj
irskoj tuđini.

„Život je prava škola, a vi djeco tu školu još niste učili“, ponudit će opravdanje
naš gospodin gradonačelnik, tumačeći kako se od morala i etike još nitko nije
kruha najeo, i kako je ta životna škola – laktarenjem i gaženjem preko slabijih
do uspjeha i statusa – njegovom djetetu važnija od fakulteta na koji ga je
upisao.

„Insinuirati da je gradonačelnikovo dijete uzelo stipendiju nekome iz socijalno

ugrožene obitelji izuzetno je zločesto i nekorektno, budući da bi, vodeći se
logikom iz objavljenog teksta, izvrsna studentica trebala biti kažnjena jer joj
roditelj obnaša visoku dužnost“, u pravednom se gnjevu na kraju priopćenjem
za javnost brani ugledni poteštat - svi ste, jasno, prepoznali splitskog poteštata
Andra Krstulovića Oparu – koji se ovih dana našao u središtu skandala, nakon
što je objavljeno da mu je kćerka dobila stipendiju iz gradskog budžeta, iako
naš gospodin gradonačelnik iz budžeta svakog mjeseca primi više od
osamnaest hiljada kuna plaće, zajedno sa suprugom i cijele trideset četiri
hiljade, koliko otac nesretnog Jakova Kosovića zaradi valjda u cijelu godinu
dana.

Bez razloga se, međutim, ljuti gospodin gradonačelnik Andro Krstulović

Opara, jer – ako „logika iz objavljenog teksta“ i jest „zločesta i nekorektna“ –
sam „objavljeni tekst“ uopće nije priča o njemu. Pripovijest o beskrupuloznom
gradonačelniku i stipendiji za njegovo privilegirano dijete na studiju u Zagrebu
objavljena je, naime, prije više od stoljeća, 1901. godine u zagrebačkom
Vijencu, zove se „U glib“ i jedna je od najpoznatijih pripovijedaka Vjenceslava
Novaka, jedne od središnjih figura hrvatskog realizma, pisca koji je u našu
književnost uveo socijalne teme, nejednakost, nepravdu i siromašnu djecu iz
provincije ispod crte na natječajima za stipendiju: to, očito vlastito bolno
iskustvo bit će tema još jedne poznate Novakove pripovijesti, „Nezasitnost i
bijeda“ se zove, u kojoj općina odbija nekog bolećivog, sušičavog siromaha i
stipendiju dodjeljuje – možda će vam i ovo biti poznato – sinu uglednog
časnika i ratnog veterana.

„Insinuirati da je gradonačelnikovo dijete uzelo stipendiju nekome iz socijalno

ugrožene obitelji izuzetno je zločesto i nekorektno, budući da bi, vodeći se
logikom iz objavljenog teksta, izvrsni student trebao biti kažnjen jer mu roditelj
obnaša visoku dužnost“, funkcionira tako kao savršena rečenica za kraj
Novakove pripovijetke, koja danas zvuči kao „objavljeni tekst“ iz novina: za
svaki slučaj, čak su i inicijali gradonačelnikova djeteta isti – A. K.

Cijelih sedamdeset godina, još otkako su komunisti udarili graditi pravedno,

besklasno društvo, zbirka „U glib i druge pripovijetke“ Vjenceslava Novaka
nezaobilazni je dio školske lektire. Jednako je tako obavezna školska lektira i
danas, i jednako klinci u sedmom razredu osnovne prepisuju analize likova i
motiva Novakovih pripovijetki, kao što smo ih u sedmom osnovne prije
četrdeset godina prepisivali i mi. Jedna se jedina golema, strašna razlika
ispriječila među nama: sumorni, sivi svijet Vjenceslava Novaka nama je bio
dalek, tuđ i nepojaman poput svijeta Balzacova ili Zolina – ništa mi nismo
znali o obijesnim bogatašima i tuberkuloznim beskućnicima iz školske lektire i
Novakovih pripovijetki, nikad nismo vidjeli ni siromašnog nadničara Miku iz
priče „Iz velegradskog podzemlja“, ni nepodnošljivog kicoša Marcela iz
„Pripovijesti o Marcelu Remeniću“ - dok pučkoškolci danas Novakove teme
čitaju u raskupusanom i zgužvanom tabloidu 24sata, ostavljenom na stolu
kafića preko puta škole.

Kakvog onda smisla ima djeci davati da čitaju „U glib i druge pripovijetke“,
kakvog smisla u školskoj lektiri ima socijalna proza s kraja devetnaestog
vijeka, kad cijelo dvadeseto stoljeće kasnije potpuno iste pripovijetke - pod
egidama „šokantno!“ i „skandalozno!“ - školska djeca na svojim mali džepnim
elektronskim tabloidima čitaju kao najnovije vijesti iz crnih i društvenih
kronika?

Siromašni nadničar Mika, recimo, glavni lik priče „Iz velegradskog podzemlja“
- što u životnom bezizlazu pije, pa pijan do smrti pretuče vlastitu kćerku – u
NewsFeedu njihova Facebook-profila pojavljuje se valjda svaki drugi dan, kao
„otac monstrum“ i „otac iz pakla“, ili pak i sâm „žrtva sunovrata hrvatskog
društva“, ovisno već o moralizatorskom kutu gledanja, i danas istom kao i prije
stotinu godina. A Novakovu „Pripovijest o Marcelu Remeniću“ - bezveznom,
nepodnošljivom kicošu iz ilustriranih bulevarskih cajtunga, kojemu na dan
velikog bala služavka prolije juhu na najnovije hlače iz Beča - učenici danas
prate na Instagram profilima Modnog mačka Marka Grubnića ili Nevena
Ciganovića Cigija. S djecom bogatih, moćnih i utjecajnih iz priče „U glib“
susrest će se pak već za koju godinu, kad uzalud – poput Novakova Jakova
Kosovića – budu tražili svoje ime na listi odobrenih stipendija.

I ja bih, da kojim nesretnim slučajem danas u školi predajem hrvatsku

književnost, djeci za obaveznu lektiru davao 24sata, Story i crnu kroniku
Večernjaka. Vjenceslav Novak, Ante Kovačić, Miroslav Krleža, U registraturi,
U glib, U agoniji, Posljednji Stipančići, Gospoda Glembajevi, ispisuje se pred
našom djecom sumoran i siv početak dvadesetog stoljeća u realnom vremenu, u
NewsFeedu na zaslonu mobitela, pa čak i doslovno prepisan iz školske lektire,
da bi djeca valjda lakše razumjela. Poput, primjerice, Novakove pripovijesti o
stipendiji za kćerku gradonačelnika Opare, ili Krležinih Glembajevih, koje
jednom čitamo kao živu dramu o propasti Ivice Glembaja Todorića i dinastije
iz Kulmerovih dvora, a drugi put kao živu dramu o, štajaznam, Tomislavu
Glembaju Horvatinčiću, klajnburškom skorojeviću što bijesnim automobilima i
jahtama nekažnjeno gazi preko onih mitoloških malih, običnih ljudi.

Hrvatske su suvremene pripovijetke i socijalne teme zapanjujuće stoljetne,

svijet je današnjih školaraca cijeli od crvljivih bidermajer i empir komoda,
gospode načelnika, bankara, prelata, biskupa, velikih župana, komordinara i
illustrisimusa, plemenitaških gospođa, pijanih oficira, barunica i njihovih
lakeja i guvernanti, a Vjenceslav Novak – baš kao i Kovačić i Krleža, ili Josip
Kozarac, Eugen Kumičić, Ksaver Šandor i ostali demoni školskih lektira –
funkcionira u njemu kao reporter formata Provjereno Nove TV.

Samo posljednji primjer, nekidan objavljena potresna novinska priča o dječaku

iz Opatije - kojega su s Lida, gradske plaže na kojoj su se kupale generacije
Opatijaca, potjerali zaposlenici novog koncesionara, što zabranjuje prilaz
bijednoj sitneži bez para za ležaljku i piće – upravo je dušu dala za Vjenceslava
Novaka. Kao i priča one nesretnice iz Rijeke, jedne od tisuća sličnih, koja je
prije koji tjedan zbog duga manjeg od dvije hiljade eura deložirana iz stana u
kojemu je živjela četrdeset šest godina. Ili one prodavačice iz zadarskog
Interspara, koja je nakon jedanaest godina ropskog rada dobila otkaz jer je
iscrpljena i izgladnjela u dućanu pojela dvije fete pršuta, pa nedavno – godinu i
pol nakon što je pukao mali, kurtoazni skandal – tiho i bez medijske galame
izgubila i posao i sudsku parnicu i trinaest hiljada kuna sudskih troškova: da je
njenu priču napisao Vjenceslav Novak, bogami bi mu urednik Vijenca rekao da
je malo neuvjerljiva, a pri tom i prilično otrcana.

- Zaboga, ovo je kraj devetnaestog vijeka, nitko više ne ide pred sud zbog
ukradenog komada kruha – sažaljivo bi mu rekao urednik Ksaver Šandor
Gjalski. – Zadnji put je zbog toga najebao nesretni Jean Valjean u Hugoovim
Jadnicima, a to je, dragi moj Vjenceslave, bilo prije skoro sto godina.

„U glib i druge pripovijetke“ ispostavljaju se tako kao mlaka kamilica prema

pripovijetkama iz hrvatskoga gliba 2017. godine, u kojemu se čak i predsjednik
sindikata policije, koja čuva guzice debelih bankara i zbog nekoliko novčića
duga izbacuje cijele obitelji na ulicu, danas u novinama žali kako potplaćeni
policajci u Dubrovniku i sami jedu u pučkoj kuhinji. Uostalom, ni u Novakovo
vrijeme – eno vam njegove „Sličice iz života neznatnih ljudi“, iz 1894. –
siromahe što nisu mogli plaćati stan nisu izbacivali na ulicu.

U današnjem glibu župnik iz Županje odbija pričestiti dijete s Downovim

sindromom, a stroge odgajateljice u Osijeku vraćaju kući djecu čiji roditelji
nisu platili vrtić, u njemu beskućnici kopaju po smeću bogataša, učitelji od
svog novca kupuju užinu siromašnoj djeci, a obična jebena piletina na rubu
roka upotrebe – sjetit ćete se i te opore priče iz „drugih pripovijedaka“ – u
Konzumovim dućanima leži zapečaćena plombama poput najskupljih parfema i
viskija. Dok magična crta na listama za stipendije dijeli mladost na one iznad,
što će završiti na državnoj službi u mitološkom Zagrebu, i one ispod, koji će
završiti u mitološkoj tuđini.

„Sve je navalilo u Zagreb, sve traži pisarije, propali trgovci i umirovljeni

činovnici, sve vrvi u činovnike… A narod seli u tuđinu. Na njegovo mjesto
dolaze tuđi ljudi, trgovina i ono industrije što je imamo, i to je u tuđim rukama.
A vi, Hrvati, budite činovnici, to će reći mizerije“, rezignirano tako prije
stotinu šesnaest godina govori junak pripovijetke „U glib“, kao da to ne priča u
pero Vjenceslava Novaka, već u mikrofon Nove TV.

Jedno veličanstveno ljudsko stoljeće, najmračnije i najsvjetlije od svih dvadeset

i onih dvadeset prije, Hrvatima je prošlo u zalud, zamet i zakurac, potrošili su
ga na koncu cijeloga na mise zadušnice, i 2017. se zatekli na početku, u glibu i
drugim pripovijetkama, kao što su se tamo – u glibu i drugim pripovijetkama –
nalazili oduvijek, svaki se put između dva oduvijeka nejasno nadajući da je ta
zla, sumorna historija daleko iza njih, u dosadnoj, plošnoj školskoj lektiri o
zlim bogatašima i nesretnim siromasima.

Poput Jakova Kosovića, onoga ubogog mladića s početka ove pripovijesti, čije
su riječi suočenja s nepravdom iz školske lektire zapravo cijela povijest Hrvata
u tri-četiri rečenice, nešto najtužnije što ćete uopće danas pročitati:

„Duša se mladića zalila ogorčenjem - brutalna nezasitnost, nepravica pokazala

je na nj prvi put u životu svoje žive oči… U svojoj duši poznavao je takovu
nepravicu samo iz historije čovječanstva. Mislio je da joj je noga
civilizovanoga čovjeka davno zgazila glavu, a historija joj sačuvala lik samo
kao vječni spomen na odurnoga mrtvaca, neka zna potomstvo da je bilo
velikaša i mogućnika koji se nijesu stidjeli hraniti kruhom sirotinje… Pa gle,
ne kao mrtav kip u historiji, nego živu živcatu sreo je i poćutio na sebi udarac
njezine šibe, a još nije svojom nogom slobodno ni koraknuo u život!“

Vjenceslav Novak, stoljeće ti jebem, 1901. godine.

U glib i druge najnovije vijesti, odmah nakon reklama.