Klibansky, Panofsky, Saxl: Melankolija

1. MELANKOLIJA KAO SUBJEKTIVNO RASPOLOŽENJE U POEZIJI KASNOG

SREDNJOVJEKOVLJA
 melankolija = sinonim za bezrazložnu tugu
 počinje mijenjati značenje: privremeno stanje misli, osjećaj depresije

 atribut melankoličan mogao se prenositi s osobe na objekt (pr. melankolični prostor,

note, krajolici)

 u ljubavnoj lirici melankolija sinonim za ludilo (kod Boccaccia označavala

privremeno mentalno raspoloženje; u francuskoj literaturi melankolija označavala
nevolje koje netko ima, jednako kao i nevolje koje osoba nanosi drugima, u europskoj
literaturi gubi značenje kvalitete i umjesto toga poprima značenje raspoloženja koje
može začas biti premješteno na nežive predmete).

2. DAME MERENCOLYE
 melankolija se u 15.stoljeću u poeziji pojavljuje i kao govorni izraz i kao aktivna
osoba koja govori te koja čak može biti i portretirana
 Alain Chartier (kraljevski notar i tajnik Charlesa IV.)

 Dame Merencolye zastrašujućeg je izgleda, blijeda, mršava, umotana u

siromašnu i odrpanu odjeću

 pjesnik lamentira nad nesretnim udesom svoje zemlje: najbolji su mrtvi, polja leže
opustošena, gradovi razrušeni, a učenost je razorena-> ima li ičega za što je vrijedno
živjeti?

"I čuo sam poslije da se ta starica zove Melankolija, koja brka misli, isušuje tijelo, truje
tjelesne tekućine, oslabljuje percepciju i vodi ljude u bolest i smrt"

 1665. Filderova Rasprava izmedu Melankolije i Mirte (Melankolija je starica odjevena

u dronjke, pokrivene glave koja sjedi na kamenu ispod stabla bez lišca, glave
nadvijene na koljenima.)

3. MELANKOLIJA KAO POVIŠENA SVIJEST O SEBI

 U Miltonovim poemama, Mirta i Melankolija apostrofirane su od dva govornika,
Radosnog i Zamišljenog, s takvim intenzitetom pogrde i pohvale da su njihove
individualnosti ostvarene s krajnjom živopisnošću
 melankolija je u pratnji personifikacija nižeg ranga, pokazuje osobine:
1) olovan pogled uprt u zemlju
2) tvrdoću

1
 3) ljubav prema usamljenim noćnim proučavanjima
4) čežnju za pustinjačkim životom

 Dok je Dame Merencolye iz francuskih romansi bila neka vrsta noćne more koja
nadahnjuje čitatelja još većim strahom i odbojnošću nego njezina prethodnica Dame
Tristesse, Miltonova Melankolija nazvana je najbožanskijom i slavljena je kao boginja
mudra i sveta te kao sjetna zamišljena redovnica, posvećena i čista. (Prva se
pojavljuje u bijednoj i neurednoj odjeći, čak u dronjcima, odruga je odjenuta u ruha od
najdubljeg grimiza).

 Povećana je senzibilnost, blagi su zvuci glazbe, opojni mirisi, snovi i pejzaži miješaju
se s tamom samoće i dubokom tugom.Melankolik govori o zadovoljstvu promatranja
mjeseca.
 Specifično poetsko melankolično raspoloženje moderne:

 dvosjekli osjećaj koji neprestance pruža hranu samome sebi, u kojemu duša
uživa u svojoj usamljenosti, no u tom zadovoljstvu biva iznova još svjesnija
svoje samoće, "radost u žalosti", "žalobita radost" ili "tužna raskoš jada".

 Moderno melankolično raspoloženje u svojoj je biti pojačana svijest o sebi, budući da

je ego taj oko kojeg se okreću sfere radosti i žalosti.
 Najprisnija povezanost s glazbom koja je podvrgnuta subjektivnim emocijama.

 Pod pritiscima religijskih konflikata (2.pol.16.st.) crte melankolije su stvarno

određivale fizionomiju ljudi.

Melankolik / humorist
• Obojica se hrane metafizičkom kontradikcijom izmedu konačnog i beskonačnog,
vremena i vječnosti.

• Melankolik primarno pati od kontradikcije izmedu vremena i beskonačnosti, tuzi

pridaje pozitivnu vrijednost. // Humorist kontradikciju ismijava, premda svoju zabavu
umanjuje budući da istodobno prepoznaje kako je jednom i zauvijek sputan
prolaznošću.
• Otuda se može razumjeti kako se u modernom čovjeku "humor", sa svojim značenjem
ograničavanja Jastva, razvijao usporedno s melankolijom koja je postala osjećaj
ojačanog jastva.

• Milton odbio duboki i ingeniozni plan da se tragično lice sakrije ispod komične
maske, bogatiji zato što on kombinira sve aspekte melankolika:

• ekstatični i kontemplativni, šutljiv i saturnovski ništa manje nego muzički i

apolonijski aspekt proroka propasti i aspek idiličnog zaljubljenika u prirodu, te
isprepliće njihovu mnogostrukost u jednu jedinstvenu sliku, blagu u cjelini.

2
Početak 19.stoljeća
 Jedan novi tip melankolije izniknuo je iz čudnog dualizma jedne tradicije na umoru, te
s druge strane spontanog i intenzivnog osobnog izričaja duboke individualne tuge -
"romantična" melankolija.

• U svojoj biti bila je to "bezgraničnost" u smislu nečeg neizmjernog i neodredivog,

tražila je čvrstinu izravnog razumijevanja i egzaktnost jednog preciznog jezika sa
svrhom da "shvati" sebe.

Intelektualna pozadina nove doktrine

Odlučan trenutak u razvoju ideje poetske melankolije dosegnut kada je „merencolie
mauvaise“ koju su autori smatrali isključivo nečim lošim, prvi put uzeta u obzir kao pozitivna
intelektualna snaga
• Uzdizanje melankolije na rang intelektualne sile značilo je nešto posve različito od
interpretacije kao subjektivog emotivnog stanja
• Cilj koji je sebi postavio humanizam, usprkos voljnosti da ostane u granici kršćanske
dogme, bio je ovozemaljski, a metoda kojom se to postizalo bila je racionalna
• Slobodu se poimalo kao kršćansko postignuće zasnovano na energičnoj i iracionalnoj
vjeri te kao čovjekov privilegij utemeljen na razumu

• Svijet humanizma bio je napravljen po mjeri čovjeka: bio je otkrivan, istraživan,

klasificiran po ljudskom razumu
• Humanisti sjevera:
• Erazmo, Pirckheimer, Albrecht Durer koji je dovodio u pitanje principe talijanske
teorije umjetnosti
• Humanisti juga:
• Marsilio Ficino čiji intelektualni život zasnovan na klasičnoj kulturi; implicirao više
novu svijest o određenom tipu čovjeka, nego čežnju pojedinca za spasenjem
• Talijanski humanizam reafirmirao ideal koji je bio uzdignut još u klasičnoj
anitici, no postao zamagljen u srednjem vijeku
• Srednji vijek nikada nije zaboravio radosti života u potrazi i spoznaji
• Srednjovjekovni mislilac nije pripadao samome sebi već Bogu, bilo izravno u
kontemplaciji o Njemu, bilo neizravno, u ispunjavanju neke službe koja mu je od
Boga dodijeljena

• Svatko tko nije meditirao niti radio, padao je kao žrtva poroka lijenosti, koja je vodila
u druge vrste grijeha
• Renesansa nastojala odvojiti ponovno otkriven način života klasičnog tipa od načina
života medijevalnog „religiosus“ tipa

• Napuštanje tradicionalnog izraza „vita contemplativa“,

• kovanje novog termina „vita speculativa sive studiosa“
• -> život posvećen revnim proučavanjima

3
 • u opreci s „vita contemplativa sive monastica“ -> redovnički život
• Novi ideal pronašao izraz u jednom tipu čovjeka kakav je bio stran srednjem
vijeku
• -> „homo literatus“ -> obrazovan čovjek koji je u javnom i privatnom životu
bio odgovoran jedino sebi i svom vlastitom umu
• Otkako je stupio na svoj položaj, samodostatni „homo literatus“ našao se na
mukama između samopotvrđivanja koje se uzdizalo do arogancije i sumnje u
sebe koja je tonula do očaja
• Iskustvo tog dualizma razbudilo ga je da otkrije novi intelektualni obrazac
„modernoga genija“
• Samoprepoznavanje modernog genija moglo se odvijati jedino pod znakom Saturna i
melankolije

• Jedino je humanizam talijanske renesanse bio u stanju prepoznati u Saturnu i u

melankoliku polarnost

• Petrarca, možda prvi od onog tipa ljudi koji su svjesni toga da su genijalni, doživio taj
kontrast između trijumfa i očaja
• Svoje stanje nije nazivao melankoličnim, već srednjovjekovnim imenom „acedia“
koja lebdi na pola puta između grijeha i oboljenja

• Nije imao ideju o predočavanju depresije i entuzijazma koje je nazivao „acedia“ i

„dementia“

• To što je Petrarca mogao osjećati melankoliju i prije nego ju je tako nazvao te je

bio svjestan božanske i mahnite naravi svojih pjesničkih postignuća pokazuje
kako povezanost melankolije s genijem za renesansu nije bila puka kulturna
reminiscencija, već stvarnost koju se doživljavalo prije njezine humanističke i
literarne formacije

• To ne znači da je srednjovjekovlje u cjelini zaboravilo dobre kvalitete

melankolika ili Saturnov povoljni utjecaj

• Matteo Palmieri pokušava riješiti problem odnosa između slobodne volje i astralne
ovisnosti tako što spaja te nasuprotne interpretacije putovanja duše, prikazujući dušu
pri njezinom silasku kako bira između putova dobra i zla

• Dvije doline otvorene su duši na izbor – jedna svijetla koju je teško otkriti i
druga mračna koja mijenja i uznemiruje um svojom hladnoćom
• Tko god prolazi kroz Saturnovu sferu širokom, ali zlom stazom mnogih, taj će
naginjati srdžbi, tuposti, bijesu, zavisti, tugaljivosti, lažljivom umu, okrutnosti / a
tko odabere stazu nekolicine imat će rasvijetljen um

• Elita talijanskih humanista okrenula se prema Saturnu radije nego prema

Jupiteru