Web London držao je poluautomatsku pušku SR75 koju je točno prema njegovim zahtjevima

izradio jedan od legendarnih puš-kara. SR ne bi samo ranjavala meso i kosti; ona bi izazivala
raspadanje tkiva. Web nikada ne bi odlazio od kuće bez tog vrhunskog poglavice među
snažnim puškama, jer bila je riječ o čovjeku do grla uronjenom u nasilje. Uvijek bi bio
pripravan ubijati, djelotvorno i bez pogrešaka. Bože sveti, kada bi jednom nekome pogreškom
oduzeo ži-vot, bilo bi bolje da sam proguta isti metak, koliki bi jad u njemu takvo što
izazvalo. Web je svakodnevni kruh jednostavno zarađivao na tako složen način. Nije mogao
reći da obožava posao kojim se bavi, no u nje-mu se svakako isticao.
Unatoč činjenici da mu je puška bila srasla s rukom, praktički cijeli život, gotovo u svakom
trenutku koji bi proveo u budnome sta-nju, Web nije bio od onih koji nježno tepaju i paze na
svoje oružje. Iako pištolj nikada nije nazivao svojim prijateljem, niti mu davao nekakvo
zgodno ime, oružje je ipak bilo važan dio njegova života, premda ga, poput divljih životinja,
nije bilo lako pripitomiti. Čak i obučeni policajci u osamdeset posto slučajeva promašili bi
metu i sve ostalo. Webu je to bilo ne samo neprihvatljivo, nego i suicidalno. Odlikovao se
brojnim ne-običnositma, no među njime nije bila i želja za smrću. Web se ionako suočavao s
više nego dovoljno ljudi koji su ga željeli ubiti, a jednom su zamalo i uspjeli u naumu.
Približno pet godina ranije nedostajala je još samo litra-dvije prolivene krvi pa da prijeđe na
drugi svijet s poda jedne školske sport-ske dvorane prepune drugih ljudi koji su već bili
preminuli ili su umi-rali. Pošto je slavodobitno nadvladao rane i zadivio liječnike koji su se
brinuli za njega, Web je počeo nositi SR umjesto automata koje su no-sili njegovi kolege. Ta
je puška nalikovala na model" M16, u sebi nosila veliko zrno kalibra .308 i bila je odlična za
zastrašivanje neprijatelja. Zahvaljujući SR-u, s njegovim su vlasnikom svi željeli biti
prijatelji.
Kroz zamagljeni prozor Suburbana Web je promatrao fluid-ne skupinice ljudi uz uglove i
sumnjive nakupine pripadnika ljudskog roda koji su vrebali u zamračenim uličicama. Kada bi
se povukli dublje u neprijateljsko područje, Webov bi se pogled vratio na ulicu, gdje je, znao
je, svaki automobil mogao biti zamaskirano borbeno vozilo. Tražio je bilo kakav zalutali
pogled, kimanje glavom ili prste koji bi potajno tipkali na mobilnome telefonu u pokušaju da
teško naškode starome Webu.
Suburban je skrenuo na jednome uglu i zaustavio se. Web pogleda šestoricu muškaraca koji
su se vozili s njim. Znao je da razmi-šljaju o istim stvarima: Izići brzo i bez problema, zauzeti
poziciju, pok-rivati svoje polje vatrom. Strah zapravo i ne bi ulazio u tu jednadžbu; sa živcima
je, međutim, bilo drukčije. Visokooktanski adrenalin nije mu bio prijatelj; štoviše, zbog njega
bi vrlo lako mogao i poginuti.
Web duboko udahne kako bi se smirio. Puls mu mora biti iz-među šezdeset i sedamdeset. Pri
osamdeset pet otkucaja puška bi podrhtavala uz tijelo; pri devedeset otkucaja ne bi bio u
stanju držati prst na otponcu, dok bi stiskanje krvnih žila i stezanje živaca u rame-nima i
rukama zajednički zajamčilo da čovjek neće funkcionirati na prihvatljivoj razini. Pri više od
stotinu udaraca srca u minuti posve se gube profinjenije motoričke vještine i čovjek ni s
udaljenosti od jednog metra ne bi bio u stanju prokletim topom pogoditi prokletog slona; ta-da
bi jednako tako mogao na čelo zalijepiti natpis BRZO ME UBIJ, jer bi mu to nedvojbeno bila
neizbježna sudbina.
Web izdahne napetost, udahne mir. On je u takvim trenucima iz sve većeg kaosa bio u stanju
izvući smirenost.
Suburban krene, skrene na još jednome uglu i zaustavi se. Posljednji put, Web je to dobro
znao. Zvukove radioveze prekinuo je Teddy Riner koji je počeo govoriti u sićušni mikrofon,
ugrađen u mini-jaturnu slušalicu u uhu. Riner reče: — Charlie CTO-u, tražim odobrenje za
izlazak i prijelazak na žutu.
Web je u svojem uređaju začuo kratak odgovor CTO-a, ili Centra za taktičke operacije: —
Prijem Charlie Jedan, budi u pripravnosti. — U svijetu Webovih boja »žuta« je bila posljednji
položaj za skri-vanje. Zelena je bila krizno mjesto, trenutak istine: prijelomna točka. Prolazak
tim izdubljenim dijelom zemlje koji se proteže izhaeđu razmjerne sigurnosti i ugode žute i
trenutka istine zelene katkada bi bio i više nego zanimljiv, prepun raznoraznih događaja.
»Odobrenje za izla-zak«, ponovi Web u sebi. Bio je to tek jedan od načina traženja
dopuš-tenja za ubijajne ljudi, u slučaju potrebe, a na taj način sve je izgledalo kao da od šefa
tražiš tek da cijenu rabljenog automobila spusti za po-koji dolar. Zvukove radioveze ponovno
je prekinuo CTO: — CTO svim jedinicama: imate odobrenje za izlazak iz zaklona i
dopuštenje za prijelazak na žuto.
Tisuću puta hvala, CTO. Web se još malo približi tovarnim vratima Suburbana. On je bio
prvi, dok se na začelju nalazio Roger McCallam. Tim Davies bio je prvi upadač, dok je Riner
bio vođa ekipe. Krupni Cal Plummer i preostala dvojica napadača, Lou Patterson i Danny
Garcia, stajali su u pripravnosti, sa strojnicama MP-5, granata-ma i pištoljima kalibra .45,
držali se posve mirno. Čim se vrata otvore, svi će se rasporediti u liniju i krenuti naprijed,
pogledom tražeći izvore prijetnje na svim stranama. Prvo će krenuti nožnim prstima, zatim
pe-tama, koljena savijenih radi amortiziranja trzaja u slučaju da trebaju zapucati. Webu je
maska za lice sužavala pogled tako da je vidio tek vr-lo malo područje: bio je to njegov
minijaturni Broadway za predstojeće stvarno pustošenje, bez skupe ulaznice i elegantnog
odijela. Odsada će biti dovoljni znakovi dani rukom. Kada prema tebi lete meci, usta ti se
ionako nekako stišaju. Web na poslu nikada ne bi puno pričao.
Gledao je kako se Danny Garcia križa, kao što bi to činio sva-ki put. A Web je rekao isto što
bi rekao svaki put kada bi se Garcia pre-križio prije nego što bi se rastvorila vrata Chevvja. —
Bog je prepame-tan da bi dolazio ovamo, moj Danny. Snalazimo se sami. — Web bi to svaki
put izgovorio kao u šali, no zapravo se nije šalio.
Pet sekundi poslije vrata su se naglo rastvorila i ekipa je iziš-la predaleko od nulte točke. U
uobičajenim bi se okolnostima dovezli sve do krajnjeg odredišta i napravili pravi vatromet
eksplozivnim sred-stvima, no ovdje je logistika bila bitno složenija. Napušteni automobili,
odbačeni hladnjaci i drugi krupni predmeti lijepo su zatvarali put do cilja.
Zvuk otvorene radioveze ponovno se prekinuo kada su se javili snajperisti iz ekipe X-Ray*. U
uličici pred njima vide se neki ljudi, dojavili su oni, ali ne pripadaju skupini koju Web lovi.
Tako barem iz-gleda snajperistima. Web i pripadnici njegove ekipe, Charlie, kao je-dan su
ustali i pojurili prolazom. Sedmorica njihovih kolega, pripadni-ka ekipe Hotel izišla su na
suprotnoj strani bloka iz drugog identičnog vozila, kako bi cilj napali sa stražnje lijeve strane.
Prema planu, Char-lie i Hotel trebali su se sastati negdje u sredini te borbene zone koja se
izdavala za gradsku četvrt.
Web i društvo sada su se uputili prema istoku, dok im se iza leđa primicala oluja. Sijevanje,
grmljavina, vjetar i vodoravna kiša naj-češće bi zeznuli komunikaciju na terenu, taktičko
postavljanje i živce članova ekipe, gotovo uvijek u presudnom trenutku, kada bi svi trebali
funkcionirati besprijekorno. Uza sva čuda tehnike, na ćudi Majke Prirode i lošu situaciju na
terenu može se reagirati samo na jedan na-čin: brže trčati. Jurili su uličicom, tim uskim
asfaltnim prolazom pre-punim rupa i prekrivenim smećem. I s jedne i s druge strane, na
malo-me razmaku, oko njih su bile zgrade čija je površina od opeka bila pre-puna tragova
desetljeća vatrenih okršaja. Neki su od tih sukoba bili iz-među dobrog i lošeg, no u većini su
sudjelovali mladići koji su ubijali braću u ratu za preprodavačko područje, žene ili tek tako.
Ovdje si zahvaljujući pištolju muškarac, iako si možda tek dijete koje je istrčalo na ulicu
pošto je u subotnje jutro odgledalo crtice, dijete uvjereno da netko, načiniš li u njegovom
tijelu veliku rupu, doista može ustati i nas-taviti se igrati.
Sada su naišli na onu skupinu koju su otkrili snajperisti: više malih grupica crnaca,
Latinoamerikanaca i Azijaca koji preprodaju drogu. Čini se da snažna opojna sredstva i
mogućnost jednostavnih go-tovinskih transakcija nadilaze sva mučna pitanja rasne
pripadnosti, načela, boje i političke pripadnosti. Webu je većina tih ljudi izgledala kao da ih
od groba dijeli još samo jedno šmrkanje, injekcija ili tableta. Nije se mogao načuditi činjenici
da je ta jadna skupina okorjelih pro-palica i ovisnika uopće imala dovoljno energije i mozga
da obavi jedno-stavnu transakciju, za zamjenu gotovine za malene vrećice pakla za um tek
površno zamaskiranog u pripravak za postizanje zadovoljstva, i to samo kada prvi put uneseš
otrov u tijelo.
Suočeni sa zastrašujućim zidom Charliejevih pušaka i pancir-nih odijela, svi osim jednog
dilera bacili su se na koljena i stali preklinjati da ih ne ubiju ili predaju sudu. Web je
pozornost usmjerio na je-dinog mladića koji je ostao na nogama. Glava mu je bila omotana
crvenom krpom, simbolom pripadnosti nekakvoj bandi. Imao je tanak struk i snažna ramena;
ofucane sportske hlačice visjele su mu ispod početka stražnjice, dok mu je majica bez rukava
mišićavi torzo pokri-vala tek dijelom, i to nakrivljeno. Na licu mu se više nego jasno
ocrta-vao stav prepoznatljiv i iz zraka. Kao da je želio reći: Pametniji sam, izdržljiviji i
nadživjet ću vas. Web je, međutim, morao priznati da je tipu taj izgled pristajao odlično.
Već nakon pola minute utvrdili su da su svi osim Tipa s Mara-mom totalno ukokani i da nitko
od preprodavača ne nosi oružje — kao ni mobilne telefone kojima bi mogli nazvati metu i
upozoriti ih. Tip s Maramom imao je nož, ali noževi nisu imali nikakvih izgleda u sukobu s
njihovim oklopom i automatskim puškama. Nož su mu ostavili. Ali ka-da je ekipa Charlie
nastavila dalje, Cal Plummer za njima je nastavio trčati unatrag, dok je njegov MP-5 bez
prestanka bio usmjeren prema tom uličnom poduzetniku, za svaki slučaj.
Tip s Maramom nešto je doviknuo Webu, otprilike koliko se divi njegovoj puški i kako bi je
želio kupiti. Dat će mu vrlo primamljivu ponudu, vikao je za njim, a nakon toga rekao da će
ustrijeliti i Weba i sve ostale. HA-HA-HA! Web načas pogleda prema krovovima, gdje su,
znao je, pripadnici ekipa X-Ray i Whiskey, pripravni zapucati, držeći glave tih gubitnika na
nišanu. Snajperisti su Webovi najbolji prijatelji. Točno je znao kako pristupaju poslu jer je
godinama bio jedan od njih.
Web je ne jednom mjesecima ležao u zagušljivim močvarama dok bi po njemu puzale bijesne
otrovnice. Ili bi nepomično stajao u ne-kakvim raspuklinama ledenih planina, pod naletima
olunog vjetra, ob-razom naslonjen na kožni jastučić na dršku po mjeri izrađene puške, dok bi
motrio kroz teleskop, štitio i opažanjima pomagao ekipama u napadu. Kao snajperist je stekao
mnoge važne vještine, na primjer ka-ko vrlo tiho mokriti u neku posudicu. Među lekcijama je
bilo i pakira-nje hrane u precizno odmjerene paketiće, kako bi se ugljikohidratima mogao
opskrbiti i u potpunome mraku, te raspoređivanje metaka za optimalno novo punjenje,
pridržavanje strogog vojničkog modela koji je svoju vrijednost dokazao već nebrojeno puta.
Istina, nijednu od tih jedinstvenih sposobnosti nije bilo lako prebaciti u privatni sektor, ali
Web takvo što i ionako nije priželjkivao.
Život snajperista naglo bi prelazio iz jednog omamljujućeg ekstrema u drugi. Zadaća je
glasila: doći u najbolji mogući položaj za otvaranje vatre uz najmanje moguće izlaganje
samog sebe, a ta dva cilja nerijetko su jednostavno bila nespojiva. Čovjek bi tako, kratko i
jasno, davao sve od sebe. Satima, danima, tjednima, čak i mjesecima ne bi bilo ničega osim
zamora koji bi najčešće potkopavao moral, a trenuci nepodnošljivog bijesa, koji bi čovjeka
obično obuzeli usred provale puščane vatre i masovne pomutnje, posve bi rastvorili temeljne
spo-sobnosti. Tvoja odluka da ćeš zapucati značila bi da će netko umrijeti, a ti nikada ne bi
pouzdano znao hoće li se u toj jednadžbi naći i tvoja vlastita smrt.
Web bi te slike uvijek bio u stanju prizvati za tili časak, koliko su mu bile stvarne u sjećanju.
Pet identičnih šupljih zrna nalazilo bi se u okviru i čekalo da se zarije u neprijatelja dvostruko
brže od brzine zvuka, čim bi Webov prst povukao draguljima ukrašen otponac koji bi
popustio, uvijek tako ugodno, točno kod pritiska od 1,1 kilograma. Čim bi netko stupio u
njegovu zonu, Web bi opalio i ljudsko bi se biće iznenada pretvorilo u truplo koje beživotno
pada na tlo. Ipak, najvaž-niji Webovi snajperski hici bili su oni koje nije ispalio. To je
jednostav-no bio takav posao. Nije bio za ljude slaba srca, glupe, čak ni za osobe prosječne
inteligencije.
Web u sebi zahvali snajperistima nad glavom i nastavi juriti uličicom.
Ubrzo zatim naišli su na neko dijete, možda devetogodišnja-ka, koje je bez majice sjedilo na
komadu betona, a nigdje u okolici nije bilo ni traga nekoj odrasloj osobi. Približavanje oluje
spustilo je tem-peraturu najmanje za deset stupnjeva, a živa je i dalje padala. Ipak, dječak je
bio bez majice. Je li na sebi ikada i imao majicu, upita se Web. U životu je vidio nebrojenu
djecu koja su živjela u krajnjoj neimaštini. I premda se nije smatrao cinikom, Web je bio
realist. Žalio je te klince, ali im nije mogao osobito pomoći. A prijetnje su u današnje vrijeme
mogle doći iz bilo kojeg smjera, tako daje automatski spustio pogled s dječakove glave na
noge, tražeći oružje. Nasreću, nije ugledao ništa; nije bio ni najmanje raspoložen za pucanje u
dijete.
Dječak ga pogleda izravno u oči. Pod treperavim svjetlom ulične lampe koja je nekim
slučajem ostala netaknuta, crte dječakova lica jasno su se isticale. Web uoči i odviše mršavo
tijelo, te mišiće na ra-menima i rukama koji su već bili čvrsti i skupljali se oko ispupčenih
re-bara, onako kako čvorovi kore prekrivaju ranu na stablu. Dječak je na čelu imao ožiljak,
trag noža. Naborana i podignuta točka na djeteto-vom lijevom obrazu nedvojbeno je trag
metka, znao je Web.
— Grom i pakao — reče dječak umornim glasom, a zatim se nasmije, prodorno i nekako
isprekidano. Ta riječ i gotovo ptičji smijeh u Webovoj su glavi odzvonili poput činela, iako
mu razlog nikako nije bio jasan; koža mu se od toga doslovce naježila. Već je viđao takvu
bez-nadnu djecu, u ovim ih je krajevima bilo u izobilju, no u Webovoj se glavi ipak događalo
nešto što nije znao točno odrediti. Možda se ovime bavi predugo, a nije li upravo sada vraški
dobar trenutak da počne razmi-šljati o tome?
Web je držao prst u blizini otponca i sada je skladnim koraci-ma krenuo prema naprijed, i
dalje se pokušavajući osloboditi slike tog dječaka. Iako je i sam bio vrlo mršav i nije imao
istaknute mišiće, Web je u dugačkim rukama imao veliku snagu, kao i snažne prste, dok su
njegova prirodno široka ramena skrivala varljivu silinu. I bio je daleko najbrži član ekipe
kojeg je ujedno krasila i velika izdržljivost. Web bi cijeli dan mogao trčati štafete na dionici
od deset kilometara. I kada bi mogao birati, uvijek bi dao prednost brzini, reakcijama i
izdržljivosti, a ne krupnim mišićima. Metak kroz mišiće prolazi jednako lako kao kroz salo.
Ipak, olovo ti ne može naškoditi ako te ne može pogoditi.
Većina bi ljudi Weba Londona, s tim širokim ramenima i visi-nom od stotinu osamdeset osam
centimetara, opisala kao velikog i krup-nog muškarca. Ljudi bi se, međutim, najčešće
koncentrirali na stanje njegovog lijevog obraza, odnosno onoga što je od njega ostalo. Web je
nevoljko morao priznati da je to upravo nevjerojatno, to kako danas uspijevaju rekonstruirati
razmrskano meso i kosti. Pod odgovarajućim svjetlom, a to je značilo gotovo u potpunoj tami,
stari se krater gotovo i ne bi vidio, kao ni nova izbočina na obrazu i profinjeno transplantira-
na kost i koža. Istinski čudesno, rekli su svi. Točnije, svi osim Weba.
Na završetku uličice još su jednom zastali, svi nisko u čučnju. Uz Weba se nalazio Teddv
Riner. Posredstvom bežičnog Motorolinog uređaja Riner je komunicirao s CTO-om, govoreći
kako je Charlie na žutome, ujedno tražeći odobrenje da prijeđu na zeleno — »krizno mje-sto«,
cilj, što je u ovom slučaju bio tek kićeni naziv za ulazna vrata. Web ostavi SR75 u jednoj ruci,
a drugom potraži svoj po narudžbi izrađeni pištolj kalibra .45 koji se nalazio u taktičkome
držaču pripijenom uz njegovu desnu nogu. Identičan pištolj visio mu je na keramičkoj
zašti-tnoj ploči koja mu je prekrivala prsa i on sada, u tom svojevrsnom obredu uoči napada
dotakne i taj pištolj.
Web zatvori oči i pokuša zamisliti kako će se razvijati sljede-ća minuta. Pojurit će do vrata.
Davies će ići prvi. Napadači će u drugoj ruci opušteno držati granate. Puške će biti otkočene,
a mirni prsti klo-nit će se otponca sve dok ne dođe vrijeme za ubijanje. Davies će uklo-niti
mehaničke osigurače na kontrolnoj kutiji i provjeriti žicu povezanu s eksplozivom za
provaljivanje, tražeći eventualne probleme i nadajući se da na njih neće naići. Riner će CTO-u
prenijeti sljedeće besmrtne riječi: »Charlie na zelenome«. CTO će, kao i uvijek, odgovoriti:
»Budi-te u pripravnosti, imam potpuni nadzor«. Te bi riječi Webu uvijek zas-metale, jer tko
zapravo dovraga ima nadzor nad onime što rade?
Tijekom cjelokupne karijere Web nijednom nije čuo da CTO dolazi do završetka
odbrojavanja. Na dva bi snajperisti pokrili ciljeve i zapucali, a jato pušaka kalibra .308 koje
pucaju istovremeno bilo je malčice prebučno. Potom bi se eksploziv aktivirao prije nego što
bi CTO rekao »jedan«, a taj gromoglasni uragan u čovjeku bi zagušio i vlastite misli.
Zapravo, kada bi i čuo da je CTO završio odbrojavanje, to bi značilo da se našao u velikoj
nevolji, jer bi uzrok bilo zatajenje eksploziva. A to bi bio uistinu gadan početak radnoga dana.
Kada eksploziv razori vrata, Web i njegova ekipa navalit će na cilj i baciti granate »bljesak-
prasak«. Naziv je bio vrlo prikladan, jer će »bljesak« zaslijepiti sve koji gledaju, dok će
»prasak«probiti ne-zaštićene bubnjiće. Naiđu li još na neka zaključana vrata, ona će brzo
popustiti ili pod nimalo uljudnim kucanjem Daviesove sačmarice ili pod ljepljivim
eksplozivom koji izgleda poput komada automobilske gume, ali u sebi nosi eksploziv C4 koji
ne bi izdržala praktički nijedna vrata. Krenut će u uobičajenom rasporedu, koncentrirajući se
na ruke i oružje, precizno pucajući, razmišljajući u okvirima šahovskih mane-vara.
Komunicirat će posredstvom dodira. Pogodit će glavne točke, lo-cirati eventualne taoce i
izvući ih brzo i žive. Čovjek, međutim, nikada ne razmišlja o smrti. To odnosi previše
vremena i energije, odvlači ih od pojedinosti zadaće, od temeljnih instinkata i disciplina
izoštrenih beskrajnim ponavljanjem svega, sve dok to ne postane dijelom onoga od čega si
načinjen, sve dok ne postane dijelom tvojega bića.
Prema pouzdanim izvorima, u zgradi u koju su se spremali ući nalazilo se cjelokupno
financijsko središte velikog lanca krijumča-renja i preprodaje droge sa sjedištem u glavnome
gradu. Među poten-cijalnim uhićenicima večeras bi mogli biti knjigovođe i financijaši,
dra-gocjeni svjedoci optužbe uspiju li ih Web i njegovi ljudi izvući žive. Na taj način savezne
bi vlasti s više fronta i krivično i građanski nagazili najveće zvjerke. Čak se i najveći
krijumčari boje frontalnog napada
Porezne uprave, jer vođe lanaca rijetko plaćaju porez američkoj vladi. Upravo je to i bio
razlog pozivanja Webove ekipe. Oni su se specijalizi-rali za ubijanje ljudi kada bi to bilo
potrebno, ali su bili i vraški dobri kada bi nekome trebalo očuvati život. Barem dok ti ljudi
polože dlan na Bibliju, daju iskaz pred sudom i na dugo vrijeme u zatvor pošalju neko veće
zlo.
Kada se ponovno oglasi CTO, započet će odbrojavanje: — Pet, četiri, tri, dva...
Web otvori oči i pribere se. Spreman je. Puls je na šezdeset četiri; Web je to jednostavno
znao. U redu, dečki, piljenje točno pred nama. Idemo. CTO se ponovno javi u njegovim
slušalicama i odobri prilazak ulaznim vratima.
I upravo u tom trenutku Web London zastao je kao ukopan. Pripadnici njegove ekipe izletjeli
su iz zaklona i uputili se prema zele-nome, kriznome mjestu, a Web nije pošao za njima.
Činilo se kao da ru-ke i noge više nisu dio njegova tijela, osjećao se kao kada čovjek zaspe s
nekim udom ispod tijela i probudi se sa spoznajom da u njemu više nema cirkulacije. Činilo
mu se da nije riječ ni o strahu ni o živcima koji ga tjeraju na bijeg; Web se ovim poslom bavi
predugo da bi bila riječ o tome. Ipak, bio je u stanju samo gledati kako ekipa Charlie juri
dalje. Dvorište je označeno kao posljednja opasna zona prije kriznog mjesta, tako da su
članovi ekipe još više ubrzali trk, gledajući posvuda uokolo, tražeći i najmanje naznake
otpora. Izgledalo je da nitko od njih nije primijetio da Web nije s njima. Dok se s njega
slijevao znoj, dok su se svi mišići naprezali kako bi nadvladali to nešto što im nije dopuštalo
da se pokrene, Web je uspio polagano ustati i načiniti nekoliko nesigurnih koraka naprijed.
Ruku i nogu kao optočenih olovom, tijela u plamenu i glave koja je pucala, zateturao je još
malo prema naprijed, došao do dvorišta i potom ničice pao, dok se ekipa udaljavala od njega.
Podignuo je pogled i još vidio kako njegovi kolege trče svom snagom, ne odvajajući pogled
od cilja, koji kao da ih je dozivao da ga sravne sa zemljom. Od sraza ih je dijelilo pet sekunda.
A tih sljedećih nekoliko trenutaka zauvijek će promijeniti život Weba Londona.

KNJIŽNICA
Teddy Riner pao je prvi. Od one dvije sekunde koliko mu je trebalo da padne, čovjek je jednu
bio mrtav. Na drugoj se strani Cal Plummer stropoštao kao da ga je pokosio neki div. Dok ih
je Web bespomoćno promatrao, uzduž čvrste vatrene linije teško se streljivo sudaralo s
Kevlarom*, potom s mesom, a nakon toga više nije bilo ničega. Nekako se činilo da nije u
redu da dobri ljudi umiru samo tako, bez glasa.
Prije nego što se začula paljba, Web je bio pao na svoju puš-ku, koja je ostala zaglavljena
ispod njegova tijela. Jedva je uspijevao disati; imao je dojam da su mu Kevlar i oružje
pritisnuli ošit. Imao je nešto i na maski. To nije mogao znati, no bila je riječ o dijelu Teddvja
Rinera, komadiću koji je odbacio čudovišno veliki metak koji mu je u oklopu načinio rupu
veličine muškog dlana, te dijelove Rinerova tijela lansirao do mjesta na kojem je ležao Web,
posljednji iz ekipe Charlie i, što je bilo najironičnije, jedini još na životu.
Web se i dalje osjećao paralizirano: nijedan ud nije slušao na-redbe i molbe njegova mozga.
Je li u dobi od trideset sedam godina do-živio moždani udar? Tada mu se odjednom učinilo da
su mu se misli razbistrile od zvukova vatre. Konačno je počeo osjećati ruke i noge, te uspio
strgnuti masku i prebaciti se na leđa. Izdahnuo je oblak zagušlji-vog zraka i kriknuo od
olakšanja. Sada je piljio izravno prema nebu. Vidio je munje, iako zbog puščane vatre nije
čuo čak ni grmljavinu.
Imao je snažnu, premda vjerojatno suludu potrebu da podig-ne ruku prema kaosu iznad sebe,
možda kako bi potvrdio nazočnost metaka koji jure iznad njega, kao da je neko dijete kojem
je rečeno ne-ka ne dira vruću peć, a koje nakon toga, dakako, više ne razmišlja ni o čemu
drugome. Ipak, na koncu je spustio ruku do pojasa, otkopčao torbicu koja je stajala na boku,
te izvadio uređaj za termalno izviđanje. I za najmračnijih noći TI bi nudio pogled na čitav
jedan svijet nevidljiv oku bez pomagala, hvatajući jedinstvenu unutarnju toplinu koja posto-ji
praktički u svemu.
Iako ih nije vidio čak ni pomoću tog uređaja, Web je bez po-teškoća uočavao tragove
isparavanja koje je odavala cijela mreža zrna koja su fijukala iznad njega. Web je tako uočio i
da gusta vatra dopire »oklop« specijalaca od posebnog materijala; pokriva torzo i najveći dio
ekstremiteta
iz dvaju različitih izvora: stambene zgrade točno ispred i oronulog zda-nja neposredno s desne
strane. Kroz uređaj je pogledao to drugo zda-nje i ondje uočio samo nazubljeno staklo. A tada
je uočio nešto zbog če-ga mu se cijelo tijelo još više napelo. Cijevi su bljeskale istodobno sa
svih razbijenih prozora. Kretale su se s jedne na drugu stranu, po širini otvora, zaustavljale na
nekoliko sekunda, a potom se vraćale, kao da te puščane cijevi koje ne vidi, a ipak zna da su
ondje, dovršavaju kontrolirani luk paljbe.
Kada je vatra počela iznova, Web se prebacio na trbuh i kroz TI promotrio zgradu koja im je
izvorno trebala biti cilj. I ondje se, na nižem katu, nalazio niz prozora. A identični bljeskovi
završetaka cijevi pojavljivali su se uz jednako sinkronizirano kretanje. Web je sada ra-
zaznavao dugačke cijevi strojnica. Kroz TI, obrisi pušaka bili su crveni poput opeke, metal
gotovo na rubu taljenja od silne količine streljiva koje je izlazilo iz cijevi. Međutim, nije vidio
nijedan ljudski obris, a da je netko od ljudi bio u blizini, Web bi ga svakako bio opazio. Nije
bilo sumnje u to da promatra nekakav sustav kojim se upravlja na daljinu. Sada je znao da je
njegovoj ekipi netko namjestio zamku, a da neprijatelj opasnosti nije izložio ni jedan jedini
život.
Zrna su se odbijala od zidova od opeke iza i desno od njega i Web je osjećao komadiće
šrapnela kako bjesomučno udaraju posvuda uokolo, poput otvrdnulih kišnih kapi. Najmanje
desetak puta odbijena su se zrnca dotaknula i njegovog Kevlara, ali već su bila ostala bez
ve-ćeg dijela brzine i ubojitosti. Nezaštićene šake i stopala i dalje je držao pripijene uz asfalt.
Međutim, čak ni njegov Kevlar ne bi podnio izravan pogodak, jer su strojnice gotovo sigurno
izbacivale streljivo kalibra .50, pri čemu je svaki projektil bio dugačak poput noža za maslac i
vje-rojatno bio u stanju probijati pancir. Web je sve to procijenio na teme-lju supersoničnih
prasaka i više nego prepoznatljivog bljeska na zavr-šetku cijevi. A i trag isparavanja kalibra
.50 bilo je nešto vraški nezaboravno. Štoviše, čovjek bi osjetio prasak čak i prije nego što bi
začuo hitac. Od toga bi se čovjeku na tijelu nakostriješila i posljednja dlaka, kao prije kobnog
udara groma.
Web je počeo jedno po jedno izvikivati imena svojih kolega. Nije bilo odgovora. Nije bilo ni
pokreta. Nitko nije stenjao, nijedno se tijelo nije trzalo i pokazivalo da u njemu negdje još
postoji tračak živo-ta. A Web je ipak i dalje izvikivao njihova imena, u nedogled, kao u
kak-voj suludoj prozivci. Posvuda oko njega rasprskavale su se kante za
smeće, pucalo staklo, a u zidovima od opeka nastajali kanali kao da na-bujale rijeke u njima
urezuju kanjone. Bila je to obala u Normandiji, ili, prikladnije, bitka kod Gettvsburga, a Web
je upravo ostao bez cijele vojske. Ulična gamad pobjegla je pred pokoljem. To dovrište
nikada nije bilo tako očišćeno od sličnih glodavaca. Nijedan gradski sanitarni inspektor
nikada nije obavio posao tako dobro kao ritmična paljba iz cijevi kalibra .50 te večeri.
Web nije želio umrijeti, ali kad god bi pogledao što je preos-talo od njegove ekipe, dio
njegova bića želio im se pridružiti. Obitelj se zajedno bori i umire. Webu je ta pomisao na
određeni način bila privlačna. Čak je i osjetio kako mu se mišići u nogama napinju za takav
skok u vječnost. Ipak, obuzelo gaje nešto snažnije, te je ostao šćućuren, pri-pijen uz asfalt.
Umrijeti znači izgubiti. Odustati znači dopustiti da svi poginu uzaludno.
Gdje su, dovraga, X i Whiskey? Zašto se konopcima ne spuš-taju kako bi spasili kolege?
Međutim, snajperisti s okolnih zgrada ni-kako se ne bi mogli spustiti a da ih vatra ne rastrga,
no, s druge strane, snajperista je bilo i na krovovima zgrada u ulici kojom se probila ekipa
Charlie. Oni bi se mogli spustiti. Ali bi li im CTO dao zeleno svjetlo? Možda i ne bi, ako
CTO ne zna što se događa, a kako bi mogao znati? Čak ni Web ne zna što se dovraga događa,
a nalazi se usred svega. Ipak, baš i ne može tako nepomično stajati i čekati da CTO nešto
odlu-či, a da za to vrijeme neki zalutali metak posve istrijebi Webovu ekipu.
Osjećao je kako ga pokriva tanahni plašt panike, unatoč godi-nama obuke kojoj je cilj bio
upravo iz psihe iskorijeniti tu slabost. Akcija, mora nešto poduzeti. Kako je ostao bez
minijaturne slušalice s mikrofonom, Web iz zatvorenog džepa na ramenu izvuče prijenosnu
Motorolu. Pritisnuvši dugme, poviče u uređaj: — ES14 CTO-u, ES14 CTO-u. — Nije bilo
odgovora. On prebaci na rezervnu frekvenciju, a nakon toga i na opći kanal. I dalje ništa.
Zatim pogleda uređaj i osjeti kako ga obuzima malodušnost. Prednja se strana razbila kada je
pao. Web se na trbuhu povuče naprijed i dođe do tijela Cala Plummera. Ka-da je pokušao
uzeti njegov radiouređaj, nešto ga pogodi u ruku i on je povuče. Samo odbijeno zrno; izravan
bi mu pogodak odnio šaku. Web prebroji prste, svih pet još je uvijek bilo na mjestu, a zbog
intenzivne boli osjeti želju za borbom, za preživljavanjem. Ako ni zbog kojeg dru-gog
razloga, onda kako bi uništio onoga tko je ovo učinio, tko god to bio, iako je već bio
upotrijebio gotovo sve adute iz rukava. Prvi put u karijeri Web se sada upita je li neprijatelj
pred kojim se našao zapravo bolji od njega.
Web je znao da bi, prestane li razmišljati, i dalje mogao pos-kočiti na noge i zapucati prema
nečemu što ne može ubiti. Stoga se koncentrirao na taktički scenarij. Našao se u pomno
ograničenoj zoni smrti, a automatski pokretni vatreni sustavi nalazili su se s dviju stra-na,
oformivši kut razaranja od punih devedeset stupnjeva, bez ljud-skog faktora koji bi bilo
moguće spriječiti u funkcioniranju. U redu, ta-ko izgleda situacija na terenu. Što bi on sada,
dovraga, u vezi s tim tre-bao poduzeti? Koje je to poglavlje u priručniku? Nosi naslov »Nema
ti spasa«? Bože, kako to zaglušuje. Nije čuo ni udaranje vlastitog srca. Disao je kratko i
isprekidano. Gdje su dobijesa Whiskey i X? A Hotel? Zar ne mogu brže trčati? S druge, pak,
strane što mogu poduzeti? Obu-čeni su za skidanje ljudskih ciljeva i na velikim i na malim
udaljenosti-ma. On sada krikne: — Nemate u što pucati!
Brade priljubljene uz prsa, Web se trgnuo ugledavši onog dječaka, bez majice, dječaka koji je
maločas sjedio na komadu betona. Dlanovima prekrivajući uši, mali je čučao na uglu, u uličici
kojom su došli Web i društvo. Stupi li u dvorište, tijelo će mu, znao je Web, za-vršiti u
mrtvačkoj vreći — vjerojatno u dvjema vrećama, jer bi zrna kalibra .50 doista mogla prerezati
to mršavo tijelo na dva dijela.
Dječak načini korak naprijed, približavajući se završetku zi-da od opeke i već se zamalo nađe
u dvorištu. Možda je naumio prisko-čiti u pomoć. Možda čeka prestanak paljbe kako bi s
tijela mogao ski-nuti sve što imalo vrijedi, odnijeti oružje za kasniju preprodaju na uli-ci.
Možda je jednostavno znatiželjan. Web to nije znao odrediti i zapra-vo mu je bilo svejedno.
Paljba je prestala i istog trenutka, tek tako, posvuda je zavla-dala grobna tišina. Dječak načini
još korak naprijed. Web iz sveg glasa poviče na njega. Ovaj stane kao ukopan, očito ne
očekujući da bi mrt-vaci mogli vikati na živuće. Web za nekoliko centimetara podigne ruku,
dovikne mu neka se kloni dvorišta, no uto je ponovno počela paljba i zaglušila završetak
upozorenja. Web se na trbuhu stane provlačiti pod kišom metaka, sa svakim pokretom
zdjelice vičući: — Ne idi naprijed! Povuci se!
Mali nije ni trepnuo. Web nije odvajao pogled od njega, što nije lako kada se čovjek pokušava
kretati najbrže što može, na trbuhu, u strahu da bi mogao ostati bez glave podigne li je samo
za centimetar.
I dječak tada konačno učini ono što je Web i pretpostavljao: počne se povlačiti. Web stane
puzati još brže. Mali se okrene kako bi potrčao, a Web mu poviče neka stane. Što je bilo
najšokantnije, ovaj ga i posluša.
Web se našao gotovo na samome rubu uličice. Pokušat će i nastojati odabrati najpovoljniji
mogući trenutak, jer je sada postojao i element opasnosti za dijete. Tijekom posljednjeg
prekida u pucnjavi Web je u daljini čuo usklađene korake i povike. Dolaze. Web je držao
kako to moraju biti svi: Hotel i snajperisti, te rezervna jedinica koju CTO uvijek ima u
pričuvi, za nepredviđene situacije. No, da, ako ovo nije nepredviđena situacija, takve više i
neće biti. Da, krenuli su u po-moć, ili tako barem misle. A zapravo napreduju na slijepo, bez
pouzda-nih podataka.
Poteškoća se sastojala u tome što je njihovo približavanje čuo i mali. Web je jasno vidio da
mali točno zna o kome je i čemu riječ, po-put izviđača koji njuši zemlju i na temelju mirisa
određuje položaj velikih krda bizona. Dječak je imao dojam da je u stupici i za to je svakako
imao razloga. Web je znao da za dijete s ulice društvo ljudi poput Weba u očima sviju znači
pravu smrtnu kaznu. Glavni igrači jednostavno bi zaključili da je izdajica i kao nagradu
njegovo tijelo ostavili u nekoj šumi.
Dječak se trgne, pogleda iza sebe upravo u trenutku kada je Web ubrzao tempo. Dok je tako
puzao grubim asfaltom, poput zmije od devedeset kilograma na speedu, Web je ostao bez pola
opreme. Os-jećao je kako mu krv curi iz desetak ogrebotina na nogama, rukama i licu. Lijeva
ga je šaka boljela kao da se na njoj ludo zabavlja najmanje tisuću osa. Oklop za tijelo sada je
bio tako prokleto težak, a tijelo gaje boljelo pri svakom pokretu ruku i nogu. Web je mogao
ispustiti pušku, ali još mu je uvijek trebala. Ne, nikada neće ostaviti prokletu SR75.
Web je znao što će mali sada učiniti. Kako su mu odsjekli od-stupnicu, krenut će naprijed,
pojuriti preko dvorišta i nestati u jednoj od zgrada na suprotnoj strani. Dječak je metke čuo
jednako dobro kao Web. Ipak, nije bio u stanju vidjeti vatrene linije. Nije ih mogao izbje-ći. A
Web je ipak znao da će pokušati.
Dječak iskoči iz prolaza među zgradama, a Web u posljednji mogući trenutak poskoči uvis,
tako da su se njih dvojica našli točno na rubu sigurnosti, u sudaru koji bi išao u Webovu korist
deset puta od deset pokušaja. Dječak nogom udari Weba; koščate šake stale su ga udarati po
licu i prsima, dok ga je Web obavijao svojim dugačkim ruka-
ma. Web se povuče u dubinu uličice, noseći dječaka. Kevlar pod šakama nije ni približno
mekan, tako da je dječak na koncu prestao udarati. Sada pogleda Weba. — Nisam ništ' učinio.
Pusti me!
— Istrčiš li onamo, mrtav si! — poviče Web, nadglasavajući vatru. Tada podigne krvavu
ruku. — Ja na sebi imam oklop, pa to ipak ne bih mogao preživjeti. Ta će te zrna prepoloviti.
Dječak se smirio kada se bolje zagledao u Webovu ranu. Web ga je nosio dalje od dvorišta i
pucnjave. Sada su barem mogli razgova-rati bez vikanja. Povodeći se za nekakvim neobičnim
nagonom, Web dodirne ožiljak od metka na dječakovom licu. — Jednom si već imao sreće —
reče. Dječak zareži i trgne se, oslobađajući se Webova zahva-ta. Bio je na nogama, poput
lasice, prije nego što je Web uspio i trepnu-ti, te se već okrenuo kako bi uličicom potrčao
natrag. — Naletiš li na njih u mraku — reče Web — sreća će te napustiti. Jednostavno će te
otpuhati.
Dječak zastane i ponovno se okrene prema njemu. Činilo se da je tek tada prvi put istinski
pogledao Weba. A zatim načas pogleda prema dvorištu.
— Mrtvi su? — upita.
Umjesto odgovora, Web s ramena spusti veliku pušku. Dje-čak načini korak unatrag čim je
uočio tako zastrašujuće oružje.
— Dovraga, gospo'n, što ćete s tim?
— Ostani ovdje i ne diži glavu — reče Web. Zatim se ponovno okrene prema dvorištu. Sada
su se već posvuda čule sirene. Stiže ko-njica, prekasno, kao što je to uvijek slučaj.
Najpametnije bi bilo ne či-niti ništa. Pa ipak, to jednostavno ne ide. Web treba dovršiti posao.
On sada iz notesa koji je nosio na pojasu istrgne komadić papira i brzo nažvrlja kratku
poruku. Zatim skine kapu koju je nosio ispod kacige. — Uzmi ovo — reče dječaku. —
Korakom, ne trkom, vrati se ulicom. Drži kapu visoko podignutu, a poruku predaj ljudima
koji dolaze pre-ma nama. — Dječak uzme kapu i papir, dugačkim noktima stiskajući materijal
i presavijeni lisitć. Web iz torbice izvadi signalni pištolj i pos-tavi raketu. — Kada opalim,
kreni. I hodaj! — ponovi Web. — Nemoj trčati.
Dječak spusti pogled na poruku. Web nije imao pojma ni zna li čitati ili ne. U ovim se
krajevima ne uzima zdravo za gotovo da djeca dobivaju temeljnu naobrazbu koja je drugdje
uobičajena. — Kako se zoveš? — upita Web. Dječaka je sada trebalo smiriti. Nervozni ljudi
griješe. A Web je dobro znao da bi specijalci u naletu kremirali svako-ga tko trči prema
njima.
— Kevin — odgovori dječak. U trenutku kada je izgovorio ime, odjednom je poprimio izgled
prestrašenog djeteta, što je i bio, ta-ko da je Web osjetio još izraženiji osjećaj krivnje zbog
zahtjeva koji je pred njega postavio.
— U redu, Kevine, ja sam Web. Samo učini što sam ti rekao i sve će biti u redu. Možeš mi
vjerovati — reče i potom osjeti još veću grižnju savjesti. Web usmjeri raketu prema nebu,
pogleda Kevina, po-kuša ga umiriti kimanjem glave, te opali. Signalna će im raketa biti pr-vo
upozorenje. Poruka koju nosi Kevin drugo. Dječak krene, ne trkom, ali ipak brzim korakom.
— Nemoj trčati — poviče Web. Tada se ponov-no okrene prema dvorištu i na pušku postavi
TI, te pogleda u tom smjeru.
Crvena je raketa raskrvarila nebo i Web je sada u mislima vi-dio kako napadači i snajperisti
zastaju kako bi razmotrili novonastalu situaciju. Dječak će tako imati dovoljno vremena da
dođe do njih. Ke-vin neće poginuti, barem ne večeras. Kada je došlo do sljedeće stanke u
pucnjavi, Web izleti iz uličice, zakotrlja se i podigne pušku zauzevši ležeći položaj, te spusti
dvonožac ispod cijevi, a držak priljubi uz rame. Tri prozora točno ispred njega bile su mu
prve mete. I golim je okom lijepo vidio bljeskove cijevi, ali mu je termalni uređaj
omogućavao da nanišani zagrijane obrise strojnica. Upravo je njih želio pogoditi. SR75
zagrmi i jedno mitraljesko gnijezdo za drugim počele su zahvaćati eksplozije. Web postavi još
jedan magazin s dvadeset metaka, nacilja i povuče otponac, tako da su još četiri strojnice
napokon utihnule. Pos-ljednje je gnijezdo još uvijek otvaralo vatru kada je Web dopuzao
nap-rijed i u njegovo ždrijelo bacio udarnu granatu. I potom je nastupila ti-šina, sve dok Web
u sada utihle prozorske otvore nije ispraznio oba pištolja kalibra .45, pri čemu su izbačene
patrone iz oružja padale poput padobranaca iz trupa zrakoplova. Ispalivši posljednji metak,
Web se pre-savije u struku, uvlačeći dragocjeni zrak. Bilo mu je toliko vruće da mu se učinilo
da bi se sam od sebe mogao zapaliti. Uto su se otvorili oblaci i počeo je snažan pljusak. On
pogleda na drugu stranu i ugleda oklopljeno borbeno vozilo kako se oprezno primiče dvorištu.
Web mu pokuša mahnu-ti, ali ruka ga nije slušala; samo je beživotno visjela uz tijelo.
Web pogleda smrskana tijela članova svoje ekipe, svoje prija-telje ispružene na sjajnome
asfaltu. Potom se spusti na koljena. Živ je iako to zapravo ne želi biti. Posljednje što je Web
London zapamtio od te večeri bile su kapljice njegovog vlastitog znoja. Gledao je kako
pa-daju u krvlju obojene lokvice kiše.
Randall Cove bio je vrlo krupan muškarac obdaren velikom tjelesnom snagom i iznimnim
uličnim instinktima koje je dodatno izoštrio dugo-godišnjom praksom. Bio je FBI-ev tajni
agent, i to već gotovo sedam-naest godina. Već se ubacivao u latinskoameričke bande
krijumčara droge u Los Angelesu, hispaničke ekipe na granici Teksasa i Meksika, te među
krupne europske zvjerke na jugu Floride. Većina njegovih mi-sija završila je zadivljujućim i,
katkada, dramatičnim uspjehom. Tre-nutačno je nosio poluautomatski pištolj kalibra .40 sa
šupljim zrnom koji bi se po ulasku u tijelo pretvorili u malene palačinke, unutra izazi-vajući
pravi kaos i vjerojatno smrt. Usto je u koricama imao i nož na-zubljene oštrice kojim bi u
metežu mogao prerezati ključne arterije. Oduvijek se ponosio profesionalnošću i pouzdanošću
u poslu. A sada će ga neki neznalice osuditi kao svirepog kriminalca kojeg treba doživot-no
zatvoriti ili, još bolje, smaknuti zbog užasnih grjehova. Cove je znao da se našao u ozbiljnim
nevoljama i uviđao da se iz toga može izvući je-dino vlastitim snagama.
Sjedio je duboko zavaljen na vozačkome sjedalu automobila i promatrao skupinu ljudi kako
ulaze u vozila i kreću. Čim su se udaljili, Cove se pridigne, malko pričeka i pođe za njima.
Sada još bolje navuče skijašku kapu preko svježe podšišane glave, na kojoj više nije bilo
du-gačkih tankih pletenica, za što je već bilo krajnje vrijeme, zaključi. Au-tomobili ispred
njega sada se zaustave i Cove se povede za njima. Kada je ugledao skupinu ljudi kako izlaze
iz vozila, Cove iz naprtnjače izvadi fotoaparat i stane snimati.
Odloživši Nikon, uzme noćni dalekozor i prilagodi povećanje. Dok je identificirao jednog po
jednog, samo je polagano kimao.
Cove još jednom uzdahne i ubrzano prevrti film svojeg dosa-dašnjeg života u trenutku kada je
skupina ušla u neku zgradu. Na fak-su je Cove bio krupnija, brža inačica Waltera Pavtona*;
američki rep-slavni igrač Chcago Bearsa (r. 1954.)
rezentativac iz Oklahome, nije bilo momčadi američkog nogometa koja ga nije zasipala
ponudama za brda novca i razne druge pogodnosti. Odnosno, tako je bilo sve dok zbog
puknuća ligamenata u oba koljena tijekom neviđenog sudara u pokaznoj utakmici od
nadnaravnog igrača kojem je bio zajamčen najbolji izbor nije postao tek čovjekom
uobiča-jenih sposobnosti koji više ne uzbuđuje nogometne trenere. Milijuni obećavanih
dolara u trenutku su nestali, a s njima i jedini način života koji je dotada upoznao. Još se dvije
godine deprimirano povlačio uokolo, tražeći izgovore i sažaljenje, i tako vrtoglavo tonuo sve
dok više nije imao kamo. I tada je pronašao nju. Suprugu mu je poslala božanska ru-ka, u to je
oduvijek bio uvjeren, od potpunog zaborava spašavajući to jadno truplo prepuno
samosažaljenja. Uz njezinu se pomoć sredio i ostvario skriveni san da u stvarnosti postane
tajnim vladinim agentom.
U FBI-u su ga premještali čas ovamo čas onamo. U to su se vrijeme crncima još uvijek nudile
tek ograničene mogućnosti. Cove je uviđao da ga guraju prema tajnome radu na suzbijanju
širenja droge, jer su mu nadređeni bez uvijanja rekli kako je većina »negativaca« up-ravo
njegove boje kože. Znaš njihove sisteme, znaš njihov jezik, a ne odudaraš ni izgledom, rekli
su. I tome se zapravo nije mogao usprotivi-ti. Posao je bio dovoljno opasan da nikada ne
prijeđe u dosadu. Randall Cove nikada nije lako podnosio dosadu. I u mjesec dana zatvorio je
više prijestupnika nego većina agenata tijekom cijele karijere. A bila je ri-ječ o krupnim
zvjerkama, planerima, istinskim profiterima, a ne onim sitnim uličnim preprodavačima koji su
na samo korak od jadne smrti od droge. On i supruga imali su dvoje predivne djece i već je
ozbiljno razmišljao o zaključivanju karijere kada je cijeli njegov svijet izgubio uporište i kada
je ostao bez nje i djece.
U stvarnost se vratio u trenutku kada su oni ljudi izišli, sjeli u automobile i odvezli se. On
ponovno pođe za njima. Cove je ostao još bez nečega što nikada neće moći vratiti. Šestorica
su poginula jer je on gadno zabrljao, nasjeo na varku poput najneiskusnijeg agenta na svije-tu.
Zbog toga mu je bio povrijeđen ponos, a bijes u njemu ključao. I taj sedmi pripadnik razorene
ekipe silno ga je zaintrigirao. Čovjek je pre-živio premda je i on trebao biti mrtav, a, kako se
činilo, nitko ne zna zašto, iako je još bilo rano. Cove se s njim želio naći oči u oči i upitati:
Kako to da još uvijek dišeš? Nije imao dosje Weba Londona i činilo mu se da u skorije
vrijeme nema izgleda da do njega dođe. Da, Cove radi u FBI-u, ali, da, svi su nesumnjivo
pomislili da je prešao u izdajničke
redove. Tajni agenti po definiciji žive negdje na samome rubu, nije li tako? Svi bi trebali biti
ovakvi ili onakvi luđaci, zar ne? Kakvim se ne-zahvalnim poslom bavi sve te godine, ali ovo
je u redu, jer u ovo se uva-lio sam, ne zbog nekog drugog.
Automobili su skrenuli na nekakav dugački prilaz i Cove se zaustavi, snimi još nekoliko
fotografija, a potom se okrene. To je, kako se čini, sve za večeras. Uputio se prema jedinome
mjestu na kojem sa-da može biti siguran, a to nije bio dom. Prešavši jedan zavoj i ubrzavši,
uočio je par svjetala koja kao da su se pojavila niotkuda i počela ga pra-titi. To nije dobro,
pogotovo na ovakvoj cesti. Cove nikada nije ni tražio ni poticao pozornost. On skrene; onaj
automobil također skrene. U redu, ovo je već ozbiljno. On ponovno ubrza. Kao i pratnja.
Cove spusti ruku do korica na pojasu, izvadi pištolj i otkoči ga.
U retrovizoru je pokušao utvrditi s koliko ljudi ima posla. Za to je bilo odviše mračno, jer
ovdje nije bilo ulične rasvjete. Prvim met-kom probušili su mu stražnju desnu gumu, drugim
stražnju lijevu. Dok je svim silama nastojao održati nadzor nad vozilom, neki se kamion
po-javio sa sporedne ceste i udario ga sa strane. Da je imao otvoren pro-zor, Coveu bi glava
prošla točno kroz otvor. Kamion je sprijeda imao ralicu, iako nije bila zima. Kamion ubrza,
gurajući Coveov automobil. Osjećao je kako će se vozilo svakog trenutka zakotrljati, a
kamion ga u tom trenutku odgura preko ograde koja je onamo postavljena upravo kako se
vozila ne bi stropoštala niz strmi obronak koji je zavojita cesta obilazila. Auto jednom
stranom udari o zemlju i zakotrlja se, a oboja se vrata rastvore dok se vozilo prevrtalo, da bi
se na koncu zaustavilo u stjenovitome podnožju strmine, gdje ga je zahvatila iznenadna
provala plamena.
Automobil koji ga je pratio zaustavi se i jedan čovjek iziđe, dotrči do deformirane ograde i
pogleda dolje. Ugledavši vatru, još je vidio i eksploziju do koje je došlo kada je gorivo koje je
isparavalo na-išlo na plamen: Nakon toga trkom se vratio u automobil. Dva su vozila na
odlasku iza kotača odbacila mnoštvo šljunka.
U tom trenutku Randall Cove polagano se pridignuo s mjesta na koje je pao kada je prvi sudar
s tlom s automobila strgnuo vrata s vozačeve strane. Ostao je bez pištolja i imao je dojam da
mu je nekoli-ko rebara napuknulo, no ostao je živ. Sada pogleda ono što je ostalo od njegova
automobila, a zatim ponovno gore, prema mjestu s kojeg su odjurili ljudi koji su ga pokušali
ubiti. Uspravivši se na drhtave noge, Cove se polagano počne penjati.
Web je čvrsto stiskao ranjenu šaku iako mu se činilo da bi mu se glava svakog trenutka mogla
rasprsnuti. Kao da je za redom popio tri čiste tequile. Bolnička je soba bila prazna. Ispred je
stajao neki naoružani čuvar, kako bi svi bili sigurni da se Webu neće ništa dogoditi — točnije,
ništa više.
Web je ondje ležao cijeli dan i dio noći, razmišljao o svemu što se dogodilo, a da za to
vrijeme nije došao ništa bliže odgovorima nego što im je bio blizu kada su ga onamo
dopremili. Već ga je posjetio i za-povjednik, zajedno s nekolicinom pripadnika skupine Hotel
i nekima od snajperista iz Whiskeyja i X-a. Rekli su vrlo malo, svi su se još uvi-jek
oporavljali od osobne agonije, ne vjerujući da im se tako nešto uop-će moglo dogoditi. A Web
je u njihovim očima vidio sumnju, pitanja o tome što je bilo s njim.
— Žao mi je, Debbie — rekao je Web, obraćajući se udovici Teddvja Rinera. Isto je rekao i
Cynde Plummer, Calovoj supruzi, sada također udovici. Išao je redom popisom: ukupno šest
žena, sve odreda njegove prijateljice. Njihovi su muževi bili njegovi partneri, njegovi drugovi;
Web je osjećao jednako velik gubitak kao te žene.
Pustivši ozlijeđenu ruku, on njome sada dodirne metalnu stranicu kreveta. Kakva jadna ranica.
Nijedan metak nije ga pogodio izravno. — Na vrijeme nisam dobio ni jedan jedini metak —
reče, ob-raćajući se zidu. — Ni jedan jedini! Shvaćaš li uopće koliko je to nevje-rojatno? —
reče stalku s intravenoznom tekućinom, prije nego što je ponovno ušutio.
— Sredit ćemo ih, Web.
Od tog se glasa trgnuo, jer nije čuo da je netko ušao u sobu. Ali glas je, dakako potekao iz
nekog tijela. Web se malko pridigne u krevetu i ugleda obrise muškarca. Percy Bates sjedne u
naslonjač do Weba. Proučavao je linoleum na podu kao da je riječ o nekakvom zem-ljovidu
koji će ga dovesti do mjesta na kojem se nalaze svi odgovori.
Obično se govorilo da se Percy Bates u dvadeset pet godina nije ni najmanje promijenio.
Vitko tijelo visoko stotinu sedamdeset osam centimetara nije ni dobilo ni izgubilo na težini.
Kosa mu je bila crna poput ugljena, bez ijedne sjedine, a bila je počešljana jednako kao kada
je izravno s Akademije pristupio FBI-u. Stjecao se dojam da mu je tijelo nekako zamrznuto,
što je bilo upravo nevjerojatno u profesiji u kojoj bi ljudi najčešće prerano starjeli. Tako se u
FBI-u prometnuo u svojevrsnu legendu. Izazvao je neviđenu pomutnju među krijumčari-
ma droge na teksaško-meksičkoj granici, a potom podignuo veliku prašinu na Zapadnoj obali,
u losangeleskoj podružnici. Brzo je na-predovao unutar hijerarhije, te je trenutačno bio u vrhu
podružnice koja je pokrivala Washington, WFO, kako se nazivao taj dio FBI-a. Iza sebe je
imao iskustvo u svim najvažnijim FBI-evim odjelima i znao je kako među sobom
funkcioniraju sve kockice.
Bates, kojeg su svi zvali Perce, obično je govorio vrlo tiho. Ipak, određenog bi agenta mogao
spržiti samo jednim pogledom zbog kojeg bi čovjek stekao dojam da nije dostojan zauzimati
ni tih nekoiko desetaka kvadratnih centimetara prostora. Mogao ti je biti ili najbolji saveznik
ili najgori neprijatelj. Možda to tako i ide kada čovjek odrasta s imenom Percy.
Web je već odslušao nekoliko klasičnih batesovskih tirada, kada je radio pod njegovim
izravnim zapovjedništvom u sklopu ranije karijere u FBI-u. Dobar dio pogrda i vrijeđanja bio
je zaslužen, budući da je Web griješio dok je pekao zanat dobrog agenta. Da, Bates bi s
vremena na vrijeme imao miljenike, kao i svi ostali, katkada bi tražio žrtvene jarce na koje će
svaliti krivnju kada bi sve otišlo k vragu. Sto-ga Web njegove izjave sada nije shvaćao
doslovno. Kao što ni prigušeni ton nije shvaćao kao znak naklonosti i dobre volje. Ipak, one
večeri ka-da je Web u žaru borbe ostao bez pola lica, Bates mu je pritrčao među prvima i Web
to nikada nije zaboravio. Ne, Percy Bates nije jednostav-na jednadžba, premda takvih
vjerojatno i nema. On i Bates nikada ne-će biti prijatelji koji će se družiti uz čašicu, no Web, s
druge strane, io-nako nikada nije držao da nekoga možeš početi poštivati tek pošto s njim
popiješ nekoliko runda.
— Znam da si nam dao preliminarnu izjavu, ali čim budeš mogao, trebat ćemo tvoj potpuni
izvještaj — reče Bates. — No nema žurbe. Samo polako, oporavi se.
Poruka je bila više nego jasna. To što se dogodilo sve ih je do-tuklo. Bates neće imati nikakve
ispade. Barem ne zasada.
— To su više ogrebotine... — promumlja Web.
— Rekli su da ti je metak ranio šaku. Da ti je tijelo prepuno porezotina i ogrebotina. Liječnici
kažu da izgledaš kao da te netko pre-mlatio palicom za bejzbol.
— Ništa — odgovori Web i tada osjeti kako je od izgovaranja te riječi odjednom postao
iscrpljen.
— Još ti je potreban odmor. Nakon toga ćemo o službenoj iz-javi. — Bates ustane. — A ako
ti je do toga, i znam da će biti teško, bilo bi nam puno lakše kada bi mogao ponovno otići
onamo i točno nam po-kazati što se dogodilo.
/ kako sam uspio preživjeti? Web kinine. — Bit ću spreman ubrzo, nećete trebati dugo čekati.
— Bez žurbe — ponovi Bates. — Ovo neće biti lako. Ali već ćemo srediti stvar. — On
potapša Weba po ramenu i okrene se prema vratima.
Web se promeškolji, pokušavajući se pridignuti u sjedeći po-ložaj. — Perce? — U tami je
zapravo vidio samo Batesove bjeloočnice. Webu su izgledale kao dvije kockice koje nekako
vise, pokazuju dvice. — Svi su mrtvi, zar ne?
— Svi — potvrdi Bates. — Ostao si samo ti, Web.
— Dao sam sve od sebe.
Vrata se otvore i zatvore i Web ostane sam.
Vani, na hodniku, Bates je razgovarao sa skupinom muškaraca odje-venih jednako kao on:
bezlično plavo odijelo, košulja s dugmadi na vr-hovima ovratnika, kravata prigušene boje,
crne cipele s gumenim pot-platom i veliki pištolj u malenim koricama na kopčanje.
— Bit će to prava medijska noćna mora, to ti je jasno. — reče jedan od njih. — Zapravo, već
je počela.
Bates u usta stavi gumu za žvakanje, zamjenu za Winstonsice kojih se sada odrekao peti i ne
posljednji put. — Potrebe novinarskih hulja ne nalaze se visoko na popisu mojih prioriteta —
reče.
— Moraju znati što se događa, Perce. U protivnom, zaključit će najgore i početi izmišljati. Na
Internetu je već bilo stvari da čovjek ne bi vjerovao, da je ovaj masakr nekako povezan s
apokaliptičkim povratkom Isusa ili da ima nekakve veze sa zavjerom u trgovini s Ki-nom.
Hoću reći, odakle im sva ta sranja? Izluđuju ljude zadužene za odnose s javnošću.
— Ne mogu vjerovati da netko ima petlje to činiti nama — reče jedan drugi muškarac, koji je
služeći zemlji posijedio i udebljao se. Bates je znao da taj agent već više od deset godina nije
vidio ništa osim plohe vladinog radnog stola u svojem uredu, ali se volio držati kao da nije
tako. — Ni Kolumbijci, Kinezi, pa čak ni Rusi ne bi imali petlje tako napasti nas.
Bates ga načas pogleda. — To je upravo to, »mi« protiv »njih«. Zar si zaboravio? Mi ih
neprestano pokušavamo uhvatiti za gu-šu i ugurati nož do balčaka. Misliš da nam ne žele
uzvratiti jednakom uslugom?
— Ali, Bože moj, Perce, promisli malo. Upravo su pobili cijelu napadačku ekipu ljudi. Na
našem teritoriju — usprotivi se stariji tip ogorčeno.
Perce ga pogleda i ugleda slona bez kljova koji samo što nije pao i uginuo, pretvorio se u
večeru za mesojede iz džungle. — Nisam znao da smo prisvojili taj dio Washingtona — reče
Bates. Posljednji je put spavao prekjučer i sada je počeo osjećati posljedice. — Štoviše, imao
sam dojam da je to njihov teren, a da smo mi momčad u gostima.
— Znaš što sam mislio. Što je moglo izazvati takav napad?
— Dovraga, ne znam, možda je stvar u tome što toliko nasto-jimo zatvoriti njihov dovod
droge vrijedan milijardu dolara na dan, pa im je to počelo malko smetati, idiote jedan! — Dok
je to govorio, Bates odgurne čovjeka u kut i tada zaključi kako je ipak odviše nedužan da bi
zaslužio suspenziju.
— Kako mu je? — upita jedan drugi muškarac, plave kose i nosa crvenog od prehlade.
Bates se nasloni na zid, žvačući gumu, i slegne ramenima. — Mislim da mu je stvar najviše
naškodila psihički. Ali to je očekivano.
— Ja mogu samo reći da je imao vraške sreće — reče Crveni Nos. — Nikome nije jasno kako
je uspio preživjeti.
Batesu nije trebala ni cijela sekunda da se tom muškarcu unese u lice. Bilo je očito da večeras
nije pripravan nikoga štedjeti. — Ti to nazivaš srećom? Kada gledaš kako ti nešto pred očima
na koma-diće trga šestoricu članova tvoje ekipe? To mi, dovrgaa, želiš reći, ti glupi kučkin
sine?
— Isuse, nisam mislio tako, Perce. Znaš da nisam. — Crveni Nos dobro se iskašlje, kao da
Batesu želi dati do znanja daje bolestan i da nije u formi za sukob.
Bates se udalji od Crvenog Nosa, osjećajući krajnje gađenje prema svima. — Trenutačno ne
znam ništa. Ne, povlačim posljednju iz-javu. Znam daje Web sam samcat sredio osam
mitraljeskih gnijezda i pritom spasio još jednu ekipu i nekog klinca iz geta. To jedino
pouzda-no znam.
— Prema preliminarnom izvještaju Web se oduzeo. — Te ri-ječi došle su iz usta jednog
drugog muškaraca koji im se bio pridružio, a koji se tako očito isticao iznad sviju. Dvojica
gospode nepomična lica pridošlicu su pratili u stopu. — Zapravo, Perce, znamo samo ono što
smo čuli od Weba — reče taj muškarac. Iako je bilo očito daje po polo-žaju nadređen Percvju
Batesu, bilo je jednako očito i da bi mu Bates najradije odgrizao glavu, samo što se ipak ne
usudi.
Taj čovjek nastavi: — London nam još treba objasniti vraški puno stvari. A u ovu ulazimo
širom otvorenih očiju, neusporedivo šire nego sinoć. Sinoć se dogodila prava sramota. To se
više neće ponoviti, nikada. Barem ne dok ja odgovaram. — Prodorno pogledavši Batesa, uz
razoran sarkazam još reče: — Pozdravi mi Londona. — I nakon tih riječi Buck Winters, čelni
čovjek FBI-eve podružnice u Washingtonu, bijseno se udalji, nadmeno koračajući u pratnji
one dvojice robota.
Bates je s neskrivenom mržnjom piljio u njegova leđa. Buck Winters bio je jedan od glavnih
nadglednika na terenu u Wacu , te je, po Batesovom mišljenju, svojom nesposobnošću
pridonio završnom kr-voproliću. A potom je, kako do takvih neobičnosti već dolazi unutar
ve-likih organizacija, Winters više puta za redom promaknut zbog te neumjesnosti i tako
zasjeo na sami vrh WFO-a. Možda FBI jednostav-no nije želio priznati da je zabrljao, te je
mislio da time što ga promiče sa čelnog mjesta u katastrofalnoj operaciji Waco svijetu šalje
snažnu poruku da se FBI osjeća nedužnim. Na koncu je zbog spaljivanja Da-vida Koresha i
njegovih sljedbenika u Teksasu palo mnogo glava, no kod Bucka Wintersa ona je i dalje
čvrsto stajala na ramenima. Za Per-cyja Batesa, Buck Winters bio je simbol velikog dijela
svega onoga što nije dobro unutar FBI-a.
Bates se nasloni na zid, prekriži ruke i stane gristi Wrigley's toliko energično da su ga
zaboljeli zubi. Bio je uvjeren daje stari Buck otišao na sastanak s direktorom FBI-a,
ministrom pravosuđa, vjero-jatno čak i predsjednikom. No, dobro, neka razgovaraju, samo
neka se klone s puta Percvju Batesu.
Skupina ljudi počela se udaljavati, pojedinačno i u parovima, tako da su na koncu ispred sobe
ostali još samo Bates i uniformirani
Poprište kontroverznih događaja u Teksasu 1993. godine: snage saveznih policijskih i
pravosudnih organizacija nakon pregovora koji su trajali 51 dan sukobile su se sa
sljedbenicima vjerskog vođe Davida Koresha, pri čemu je poginulo oko 80 pripadnika kulta
(među njima je bilo i djece), te 4 agenta FBI-a.
čuvar. Bates se na koncu također udalji, s rukama u džepovima, zagle-dan u prazno. Na izlazu
ispljune gumu u kantu za smeće. — Šupci i idi-oti — reče. — Šupci i idioti.
Odjeven u plavi kirurški ogrtač, Web je nosio vrećicu s osobnim stva-rima i piljio u osunčano
nebo koje je ispunjavalo prozor u njegovoj bol-ničkoj sobi. Slojevi gaze oko ranjene šake jako
su mu smetali; imao je osjećaj da na njoj nosi boksačku rukavicu.
Već se spremao otvoriti vrata i izići kada su se ona otvorila sama od sebe. Barem se njemu
tako činilo sve dok se na njima nije po-javio neki muškarac.
— Sto ti radiš ovdje, Romano? — reče Web iznenađeno.
Ovaj nije odmah pokazao da gaje vidio. Imao je tek malo ma-nje od metar osamdeset,
osamdesetak kilograma i izgledao je vrlo sna-žno i žilavo. Imao je tamnu valovitu kosu i
nosio staru kožnu jaknu, ka-pu sa znakom Yankeesa* i traperice. FBI-eva značka bila mu je
uč-vršćena za remen; držak pištolja vufio je iz futrole.
Romano odmjeri Weba od glave do pete, a pogled mu se zau-stavi na omotanoj šaci. On sada
rukom pokaže prema njoj. — I to je to? To je ta tvoja prokleta rana?
Web pogleda ruku, pa Romana. — Bi li bio sretniji da imam rupu u glavi?
Paul Romano bio je napadač iz skupine Hotel. Bio je to izra-zito zastrašujuć tip koji se isticao
čak i među mnogim takvim muškar-cima i čovjek bi uvijek točno znao kako kod njega stoji,
najčešće nimalo dobro. On i Web nikada nisu bili bliski — ponajviše, činilo se Webu, jer je
Web dobio metak jednom više nego on, a Romanu se nikako nije svi-đao eventualni dojam da
bi Web mogao biti veći junak ili nekako izdrž-
— Ovo ću te pitati samo jednom, Web, i želim jasan odgovor, čovječe. Počni srati meni, sam
ću te napucati.
bejzbol-momčad iz New Yorka.
Web spusti pogled prema tipu i još mu malo priđe, tako da je razlika u visini postala još
očitijom. Znao je da i to silno ljuti Romana. — Hej, Paulie, jesi li mi donio i cvijeće i
slatkiše?
— Samo molim istinu, Web. — Zastavši, tada upita: — Jesi se usrao?
— Da, Paulie, one su se strojnice nekako same rasprsnule.
— Znam za to. Mislio sam na ono ranije. Kada je pao cijeli Charlie. Nisi bio s njima, zašto?
Web osjeti kako mu se lice žari, zbog toga mrzeći samog sebe. Romano ga obično ne bi bio u
stanju naljutiti. Ipak, istina je glasila da Web nije znao što bi mu rekao.
— Nešto se dogodilo, Paulie, meni u glavi. Ne znam točno što. Ali nije imalo veze sa
zasjedom, za slučaj da si iznenada poludio i po-mislio na to.
Romano odmahne glavom. — Nisam mislio da si postao izda-jicom, Web, samo da si se
ukakao.
— Ako je to sve što si mi došao reći, možeš se okrenuti i nositi se odavde.
Romano ga ponovno odmjeri od glave do pete, a Web je sa svakim novim prodornim
pogledom imao osjećaj da je sve manje i ma-nje muškarac. Romano se potom bez riječi
okrene i iziđe. Webu bi bilo draže da je izišao nakon još jedne uvrede nego u tišini.
Web pričeka još nekoliko minuta i otvori vrata.
— Što radite na nogama? — upita iznenađeni čuvar.
— Liječnici su me otpustili, nisu ti rekli?
— Nitko mi nije rekao ništa slično.
Web podigne umotanu ruku. — Vlada ne plaća još jednu noć zbog ogrebotine na ruci. A
proklet bio ako ću od svoje plaće pokriti razliku. — Web nije poznavao stražara, no činilo mu
se da bi mogao su-osjećati s tako zdravorazumskim razmišljanjem. Web nije čekao odgo-vor,
nego se samo udaljio. Znao je da ga stražar nema na temelju čega zaustaviti. Samo će o
razvoju događaja obavijestiti nadređene, što sa-da već nedvojbeno i čini.
Web se iskrade kroz pokrajnji izlaz, pronađe telefon i nazove jednog prijatelja. Sat poslije već
se našao u svojoj trideset godina sta-roj niskoj kući s poluetažama, u mirnome predgrađu
Woodbridge u Virginiji. Odjenuvši traperice, mokasine i tamnoplavi pulover, strgnuo
je gazu i umjesto nje stavio samo jedan flaster nenadmašne simbolike. Nije želio ničije
sažaljenje, pogotovo ne u trenutku dok mu šestorica najbliskijih prijatelja leže u mrtvačnici.
Prvo je provjerio poruke. Nije bilo ničeg važnog, no već je znao da će se to ubrzo promijeniti.
Otključavši ormar s oružjem, izva-dio je rezervni devetmilimetarski pištolj i spremio ga u
korice na re-menu. Iako službeno nije nikoga ustrijelio, ovo će sada ipak biti stvar za OROS
— Odbor za reviziju oružanih sukoba — budući da je Web bez imalo sumnje pucao iz svog
oružja. Odmah su ga zaplijenili, a to je bilo gotovo kao da su mu oduzeli ruke. Nakon toga
upoznali su ga s nje-govim pravima, a on je njima dao izjavu. Sve je to bio uobičajen
postu-pak, sve po pravilima, no zbog svega se nekako ipak osjećao poput kri-minalca. No
dobro, u svakom slučaju ne namjerava ići uokolo bez opre-me. Po prirodi je paranoičan, a
zbog masakra koji je doživjela njegova ekipa postao je živućim šizofrenikom koji je u stanju
stvarnu opasnost vidjeti i u maloj djeci i zečićima.
Izišavši u garažu pokrenuo je motor svog posve crnog Forda Mach One iz 1978. i krenuo.
Web je imao dva automobila: taj Mach i prastari Suburban kojim su on i njegovi Charliejevci
išli na nebrojene utakmice Redskin-sa*, na plaže u Virginiji i Marvlandu, na pivo i razne
druge izlete uzduž Istočne obale. Svaki od kolega imao je točno određeno sjedalo u Subur-
banu, ovisno o starosti i sposobnosti, prema čemu se dijelilo sve u Webovu poslu. Kako su se
samo ludo zabavljali u tom divovskom vozilu. Web se sada pitao koliko bi novca mogao
dobiti za terenac, jer nekako više nije mogao zamisliti da bi i dalje vozio tu zvijer.
Skrenuvši na međudržavnu autocestu 95, uputio se prema sjeveru i prešao prepreku koju je
činilo veliko raskrižje Springfield, nastalo, kako se činilo, u glavi nekog prometnog inženjera
pretjerano sklonog kokainu. Sada kada je počelo veliko građevinsko obnavljanje, koje bi
trebalo potrajati najmanje deset godina, vozači koji su tom pet-ljom prolazili svakodnevno
mogli su se samo ili smijati ili plakati dok su gledali kako im život izmiče iz ruku, a promet
napreduje centimetar po centimetar. Web prijeđe most Fourteenth Street, prijeđe
Sjevero-zapadni kvadrant, u kojem se nalaze svi najznačajniji washingtonski
football-momčad iz Washingtona
spomenici i zdanja, kao i turistički dolari, te se ubrzo nađe u ne više toliko ugodnome dijelu
grada.
Web je bio FBI-ev specijalni agent, ali na sebe nije gledao na taj način. Prije svega, član je
Ekipe za spašavanje talaca (EST), elitne FBI-eve skupine za intervencije u kriznim
situacijama. Nije nosio odi-jela. Izvan EST-a ne provodi puno vremena s kolegama. Ne dolazi
na mjesto zločina pošto meci prestanu fijukati. Ondje je obično od samog početka, trči,
izmiče, puca, ranjava i povremeno ubija. Takvih taktičkih agenata ima samo pedeset, budući
da je postupak odabira toliko napo-ran. U prosjeku, u EST-u provedu pet godina. Web se
odupro tom trendu i ovo mu je bila osma godina na dužnosti. Činilo se da EST u posljednje
vrijeme pozivaju neusporedivo češće i to u krizna žarišta širom svijeta, uz nepisano pravilo
EST-a da u roku od četiri sata mogu poletjeti iz ba-ze Ratnog zrakoplovstva Andrews. No
dobro, zastor se spustio nakon njegovog dijela predstave. Web više nema ekipu.
Nijednom u životu nije mu palo na pamet da bi u nečemu mo-gao biti jedini preživjeli.
Jednostavno mu se činilo da mu to nije u pri-rodi. Svi su se u vezi s time šalili, čak su sklapali
i morbidne oklade o tome tko će poginuti jedne noći bez mjeseca. Web je gotovo uvijek bio
prvi na popisu, jer se nekako činilo da je uvijek prvi na vatrenoj liniji. To ga je sada, međutim,
mučilo, jer mu nije bilo jasno što se to isprije-čilo između njega i sedmog lijesa. A od osjećaja
krivnje gori je bio sa-mo stid.
On zaustavi Mach uz pločnik i iziđe kod policijske prepreke. Pokazao je službenu iskaznicu
ljudima koje su onamo postavili, a oni su se odreda zapanjeno zapiljili u njega. Web je
umakao niz onu uličicu prije nego što ga je uspio dohvatiti netko od novinara. Otkako se
dogo-dio masakr, odavde su izvještavali iz svojih kombija i kamiona s viso-kim stupovima i
satelitskom opremom. Web je dio vijesti vidio u bolni-ci. Javnosti su prenosili iste činjenice u
nedogled, služeći se malim gra-fikonima i snimkama, obavezno s onim svojim ozbiljnim
izrazima lica, govoreći stvari poput: »To je sve što zasada znamo. Ali ostanite s nama, uvjeren
sam da ćemo ubrzo doznati više, čak i budemo li morali iz-mišljati. Toliko za sada, Sue«.
Web polagano potrči uličicom.
Sinoćnja se oluja već odavno povukla nad Atlantik. Zrak koji je dolazio za njom bio je
svježiji od zraka koji je u posljednje vrijeme kružio nad gradom. Budući da je nastao na
močvarnome području, Washington se bolje nosio s vrućinom i vlagom nego s hladnoćom i
sni-
jegom. Kada bi pao snijeg, čistih ulica najčešće bi bilo jedino u snovima njegovih stanovnika.
Negdje oko polovice ulice naišao je na Batesa.
— Rekao si da te zanima moje viđenje događaja, pa sam ti došao pokazati. — Bates načas
pogleda Webovu ruku. — Idemo, Perce, svaka je minuta važna.
Točno s mjesta na kojem su izišli iz Chevroleta Web je krenuo stopama svoje ekipe. Pri
svakom koraku kojim se približavao meti, os-jećao je kako u njemu bujaju i bijes i strah.
Tijela više nije bilo; ostala je krv. Čak ni jaka kiša, po svemu sudeći, nije uspjela sve očistiti.
Web je u bljeskovima iznova proživljavao sve svoje pokrete, sve emocije ko-je su ga tada
obuzimale.
Uništena mitraljeska gnijezda rastavljali su i proučavali ljudi koji su neprestano pomagali
osuđivanju kriminalaca na temelju mikro-skopskih tragova. Drugi su pregledavali pravokutno
dvorište, klečali, saginjali se, obilježavali predmete, kopkali i ispitivali, u biti tražili od-govore
u stvarima koje, kako se činilo, nisu bile voljne dati ih. Dok ih je tako promatrao, Web nije
osjećao ni tračak samopouzdanja. Vrlo je malo vjerojatno da kristalno jasni lukovi i uočljive
vitice na oružju sa-mo tako čekaju da ih skinu stručnjaci za otiske. Tko god je isplanirao ovu
složenu zasjedu nikako nije mogao biti toliko neoprezan. Zaobila-zio je krvave mrlje kao da
se na vršcima prstiju probija nekakvim gro-bljem, a to je djelomično i bilo točno, zar ne?
— Prozori su bili obojeni crno, tako da strojnice nije bilo mo-guće uočiti sve dok nisu počele
pucati. Nije bilo odbijanja svjetla od ci-jevi, ničega — reče Bates.
— Zgodno je znati da su nas sredili profići — odvrati Web s gorčinom u glasu.
— Ti si sredio pedesetice. — Bates pokaže jednu uništenu strojnicu.
— Tako radi SR75.
— To su ministrojnice, vojne proizvodnje. Šestocjevne puške tipa Gatling, na tronošcima koji
su učvršćeni za pod, tako da se mjesto s kojeg pucaju uopće ne mijenja. Svaka je strojnica
imala sanduk sa streljivom, dodatak s automatskim prijenosnikom i po četiri tisuće me-taka na
redeniku. Bile su programirane za ispaljivanje četiri stotine metaka u minuti, iako je
maksimalna brzina osam tisuća.
— Četiri stotine bilo je više nego dovoljno. A strojnica je bilo osam. Tri tisuće dvjesto zrna
leti prema tebi svakih šezdeset sekundi. Znam jer su me sva osim jednog odbijenog zrna
promašila za nekoliko centimetara.
— Uz tako mali broj zrna u minuti, te su strojnice mogle pu-cati dugo.
— I jesu.
— Pogon je bio električni, a zrna pancirna.
Web je samo odmahivao glavom. — Otkrili ste što ih je akti-viralo?
Bates ga povede do zida od opeke na najudaljenijoj strani dvorišta u odnosu na uličicu kojom
je došao Web. Bio je to dio zgrade okomito postavljen prema ciljanoj napuštenoj stambenoj
zgradi, te iz-vor polovice vatrenog luka koji je izbrisao ekipu Charlie, osim Weba. Ono što je
u tami bilo nevidljivo, pri danjem je svjetlu bilo tek malko očitije.
Web klekne i pogleda nešto što je odmah prepoznao kao laser-ski uređaj. U opeci je bila
načinjena malena rupa, a u nju umetnut la-ser i baterija. Rupa je bila dublja od baterije, tako
da je ona, kada se jednom našla u rupi bila uglavnom nevidljiva. Snajperisti je nikako ne bi
mogli identificirati sa svojih položaja, čak ni da su tako nešto tražili, a podaci kojima su
raspolagali nisu, barem koliko je Web znao, ukazi-vali ni na što slično. Nakon aktiviranja,
laserski je snop prolazio u visi-ni koljena i, nema sumnje, preko cijelog dvorišta.
— Snop se prekine, paljba počinje i ne prestaje osim na neko-liko sekundi nakon svakog
ciklusa, sve dok ima municije. — On izbe-zumljeno pogleda oko sebe. — Sto bi se dogodilo
da je snop prije nas prekinuo nekakav pas, mačka ili netko tko se ovuda slučajno šetao?
Na temelju Batesova izraza lica bilo je jasno da je već razmi-šljao o toj mogućnosti. —
Mislim da su ljude diskretno upozorili neka se klone ovog prostora. Sa životinjama je već
drukčije. Stoga mi se čini da laser ima daljinski.
Web ustane. — Znači da su čekali da se nađemo na nekoliko metara odavde i tek tada
aktivirali laser. A to znači da je taj netko mo-rao biti razmjerno blizu.
— No, da, čuo je da dolazite ili mu je to netko dojavio. Čeka možda dok skrenete za ugao,
aktivira daljinski i bježi.
— U dvorištu nismo vidjeli nikog živog, a moj TI nigdje nije otkrio temperaturu od trideset
šest stupnjeva.
— Mogli su biti u zgradi... dovraga, bilo kojoj od ovih zgrada. Samo s jednog prozora
usmjere uređaj, pritisnu dugme i više ih nema.
— A snajperisti i Hotel nisu vidjeli ništa?
Bates odmahne glavom. — Hotel kaže da nisu vidjeli ništa dok im klinac nije donio tvoju
poruku.
Na spominjanje Hotela, Web se sjeti Paula Romana i raspolo-ženje mu još više potone.
Romano je trenutačno vjerojatno u Quanticu, svima priča da se Web pretvorio u kukavicu, da
je dopustio da mu eki-pa pogine, te da sve pokušava svaliti na nekakav mentalni propust. —
Whiskey? X? Morali su nešto vidjeti — reče Web, govoreći o snajpe-ristima na krovovima.
— Vidjeli su određene stvari, ali o tome još nisam spreman govoriti.
Webu je instinkt govorio da je bolje ne inzistirati na toj temi. Sto bi rekli snajperisti? Da su
vidjeli kako je Web stao kao ukopan, do-pustio da njegova ekipa pojuri naprijed bez njega, a
zatim se bacio na zemlju dok su njegovi drugovi pod kišom metaka nestali s lica zemlje? —
DE A*? Oni su bili s Hotelom, a jedna njihova ekipa bila je u pričuvi.
Bates i Web u tom se trenutku pogledaju i Bates odmahne glavom.
FBI i DE A nikada nisu bili u osobito prijateljskim odnosima. DEA je, činilo se oduvijek
Webu, poput mlađeg brata koji starijeg uda-ra nogom u potkoljenicu, sve dok stariji brat ne
uzvrati, a onda mali bježi i tuži ga roditeljima.
— No, dobro, izgleda da ćemo to morati prihvatiti do trenut-ka kada nas nešto natjera na
suprotan stav — primijeti Web.
— Izgleda... Je li itko od vas nosio opremu za gledanje u tami?
Web je istog trenutka spoznao logiku koja je dovela do tog pi-tanja. Naočale za noćno
promatranje pokazale bi i laser, pretvarajući snop u dugačak i prepoznatljiv pojas svjetla.
— Ne. Ja sam termalni izvadio kada je počela paljba, ali na-padači ne nose naočale. Kada ih
nosiš, vidiš svaki izvor svjetla, a onda
Drug Enforcement Agency — u SAD-u: savezna agencija za suzbijanje korištenja i
preprodaje droge
praktički oslijepiš ako ih moraš skinuti. Ni snajperisti ih vjerojatno ne koriste tijekom napada:
loše utječu na percepciju dubine.
Bates glavom pokaže prema praznim zgradama u kojima su bile postavljene strojnice. —
Tehničari su pregledali puške. Svaka je imala signalni link. Drže daje postojao razmak od
nekoliko sekunda iz-među trenutka kada je ekipa Charlie prekinula laserski snop i kada su se
strojnice aktivirale, kako bi se zajamčilo da su svi točno u njihovoj zoni. Dimenzije dvorišta i
smjerovi paljbe to su svakako dopuštali.
Web odjednom osjeti vrtoglavicu i rukom se uhvati za zid. Imao je dojam da ponovno
proživljava onu paralizu koja gaje zahvatila u vrijeme kobnog napada.
— Trebao si se još malo oporavljati — reče Bates, već pri-državajući Weba pod rukom.
— Imao sam gorih porezotina i od papira.
— Ne govorim o ruci.
— I u glavi je sve u redu, hvala na brizi — odvrati Web ljuti-to, a zatim se opusti. —
Trenutačno samo želim nešto raditi, ne razmi-šljati.
Sljedećih pola sata Web je navodio mjesta i opise svih osoba pokraj kojih su te večeri prošli,
te sve ostalo čega se mogao prisjetiti od vremena kada je ekipa krenula iz vozila do trenutka
kada je u dvo-rištu ispaljen posljednji metak.
— Misliš li da je netko od njih mogao surađivati s metom? — reče Bates, govoreći o ljudima
pokraj kojih su Web i društvo prošli u uličici.
— Ovdje je sve moguće — odgovori Web. — Nešto je očito procurilo. A moglo je doći s bilo
kojeg mjesta.
— Tu postoji mnoštvo mogućnosti — reče Bates. — Razmot-rimo neke od njih.
Web slegne ramenima. — Ovo nisu bile tri osmice — reče, misleći na tri brojke osam koje bi
se pojavile na njegovom pageru, a značile bi da se svi operateri EST-a odmah moraju dovući
u sjedište FBI-a u Quanticu. — Prošla je noć odabrana unaprijed, tako da smo se svi sastali u
EST-u kako bismo pripremili opremu i ekipe, a potom smo krenuli u Suburbanima.
Preliminarno grupiranje obavili smo kod Buz-zard Pointa i odvezli se do mjesta iskrcavanja.
Na raspolaganju nam je bio i savezni tužitelj, za slučaj da nam zatrebaju nekakvi dodatni
nalo-^
zi. Snajperisti su već bili na položajima. Onamo su došli rano, glumeći radnike koji nešto
popravljaju na krovovima dviju zgrada uz ulicu ko-jom smo trebali doći do cilja. Napadači su
sve dogovorili s mjesnom po-licijom, baš kao i uvijek. Pošto smo prošli posljednju točku
skrivanja, Teddy Riner zatražio je i dobio odobrenje za sukob zbog neprijateljske logistike.
Željeli smo biti u mogućnosti pucati u trku, bude li potrebno. Znali smo da je udar s prednje
strane i takvo izlaganje vatri u dvorištu opasno, ali smo mislili i da to nikako neće očekivati.
Osim toga, s obzi-rom na smještaj i konfiguraciju zgrade, nije bilo puno drugih mo-gućnosti.
Dobili smo zeleno svjetlo za dolazak na kriznu točku i spre-mali smo se napasti uz
odbrojavanje iz CTO-a. Imali smo jednu glavnu vanjsku točku za ulazak. Plan je predviđao da
se razdvojimo čim uđe-mo i napadnemo s dviju točaka, dok bi Hotel i DEA upali sa stražnje
strane, uz jednu jedinicu u pričuvi i snajpere kao podršku i zaklon. Snažno i brzo, kao svaki
put.
Njih dvojica sjednu na kante za smeće. Bates baci paketić žvakaćih guma u smeće, izvadi
cigarete i ponudi Webu, koji odbije.
— Mjesna je policija znala koji je cilj, zar ne? — upita Bates. Web kimne. — Znali su
približnu fizičku lokaciju. Kako bi
mogli biti tu negdje, pomoći u zatvaranju područja, kako ljudi više ne bi ulazili, tražili
suradnike mete koji bi mogli prenositi informacije i sli-čne stvari.
— Što misliš, koliku su prednost lokalci imali ako je procurilo odande?
— Sat.
— No, da, nitko nije mogao postaviti smrtonosnu zamku za jedan sat.
— Tko je bio tajni agent u ovoj operaciji?
— Podrazumijeva se da to ime sa sobom nosiš u grob. — Ba-tes načas zastane, vjerojatno
kako bi riječima pridao veću težinu, a za-tim reče: — Zove se Randall Cove. Istinski veteran.
Na meti je radio duboko iznutra. Ali uistinu duboko, moglo bi se reći u glibu kanalizaci-je.
Crnac, građen poput kamiona, mogao se na ulici nositi s najboljima među njima. Odradio je
milijun ovakvih predstava.
— I što on kaže?
— Nisam ga pitao.
— Zašto?
— Ne mogu ga pronaći. — Bates zastane, pa doda: — Jesi li siguran da je Cove znao kada će
doći do napada?
Weba je to pitanje iznenadilo. — To bi se s tvoje strane treba-lo znati bolje nego s moje. Ja ti
mogu samo pouzdano reći da nismo do-bili informaciju da bi tajni agent ili neki doušnik
mogao biti u zgradi. Da je netko trebao biti ondje, rekli bi nam prije početka operacije. Ta-ko
bismo znali tko, kako izgleda, pa bismo mu stavili lisice i izveli ga baš kao i ostale, tako da
prave mete ne bi ništa skužile i ubile ih.
— Koliko ste znali o cilju?
— Financijski stručnjaci koji rade za krijumčare droge, uz nazočnost stratega. Jako
osiguranje. Željeli su računovođe kao poten-cijalne svjedoke. Prema njima smo se trebali
odnositi kao prema taoci-ma. Pokupiti ih brzo i izvući prije nego što netko skuži što radimo i
ušutka ih metkom, kako ne bi mogli pričati. Naš je plan napada odob-ren, operativne naredbe
napisane. Dobili smo nacrt mete i u Quanticu izradili maketu. Vježbali smo u nedogled, sve
dok nismo upoznali svaki centimetar. Dobili smo upute za djelovanje, ništa neuobičajeno,
pripre-mili se i ušli u Suburban. Kraj priče.
— Vaši dečki rade vlastitio promatranje, snajperisti... lećama — reče Bates, misleći na
snajperiste koji promatraju metu dalekozo-rom i teleskopom. — Nešto od njih?
— Ništa osobito, jer bismo to inače doznali prije operacije. Osim mogućnosti hvatanja
svjedoka, meni je to jednostavno bio glori-ficirani prepad na kuću s drogom. Dovraga, na
njemu smo slomili zube.
— Da je bilo obično skladište droge, ne bi trebali vas, Web. WFO bi poslao svoj SWAT*.
— No, da, ali rekli su nam da je situacija vrlo opasna, a tako je i bilo. I znali smo da bi ciljevi
trebali biti istinski gadni i da imaju oružje za koje je SWAT držao da se s njime ne može
nositi. A tu je još bilo i pitanje potencijalnih svjedoka. To je bilo dovoljno da predstavu
prepuste nama. No nitko od nas nije očekivao osam ministrojnica na daljinsko upravljanje.
— Sve je to očito bilo sranje. Koje su nam davali kao majčino mlijeko. Osim strojnica, sve je
bilo prazno. Prava pravcata zasjeda. Ni-je bilo knjigovođa, ni financijskih knjiga, ničega.
Special Weapons and Tactics — specijalne taktičke jedinice obučene za hitne inter-vencije,
osobito za borbu protiv terorista i spašavanje talaca
Web dlanom prijeđe tragove metaka na zidu od opeke. Mnogi su bili toliko duboki daje Web
vidio betonske blokove ispod njih... pan-cirni meci, nema sumnje. Dobro je jedino što je kod
njegovih prijatelja smrt nastupila trenutačno. — Snajperisti su morali nešto vidjeti. — Nadao
se da su vidjeli ono nešto zbog čega je Web stao kao ukopan, što god to bilo. S druge strane,
kako su uopće nešto mogli vidjeti?
— Nisam završio razgovore s njima — glasilo je jedino što je Bates u tom trenutku bio
pripravan ponuditi i Web ponovno odluči ne inzistirati.
— Gdje je mali? — Web je još malko oklijevao, nastojao se sjetiti. — Kevin.
Bates je također još nekoliko trenutaka neodlučno šutio. — Nestao.
Web se sav ukoči. — Kako? Pa to je dijete.
— Ne kažem da je to izveo sam.
— Znamo identitet?
— Kevin Westbrook. Deset godina. Tu negdje ima nešto od obitelji, ali većina ih gostuje u
državnim turističkim apartmanima. Ima starijeg brata, ulično mu je ime Veliki F, a to F
označava upravo to što misliš. Glavni ulični gangster, velik poput stabla, pametan kao diplo-
mant s Harvarda. Preprodaje metadon, maricu s Jamajke, stvarno su-per stvari, jedino još
nikada nismo uspjeli sastaviti optužnicu. Ovo je područje manje-više njegovo.
Web ispruži prste ozlijeđene ruke. Flaster trenutačno nije pomagao i on osjeti krivnju što
uopće razmišlja o tome. — Poprilično velika podudarnost... to što je mlađi brat tipa koji je
glavni u ovom pod-ručju sjedio u uličici kada smo mi naišli. — Još dok je govorio o dječa-ku,
Web je osjetio kako mu tijelo obuzima nekakva promjena, kao da mu sama duša nekako izlazi
iz tijela i kreće dalje. Učinilo mu se da bi se doista mogao onesvijestiti. Web se već počeo
pitati bi li se za pomoć trebao obratiti nekom liječniku ili egzorcistu.
— No, dobro, živi negdje ovdje. I na temelju onoga što smo doznali, život kod kuće nije mu
osobito bajan. Vjerojatno ga izbjegava ako može.
— Nema ni velikog brata? — upita Web kada mu se ravnote-ža počela vraćati.
— Baš i ne živi na nekakvoj normalnoj, stalnoj adresi. U tom je poslu čovjek stalno u pokretu.
Nemamo izravnih dokaza koji bi ga
povezali čak i s nekakvim prekršajem, ali trenutačno ga intenzivno tra-žimo. — On prodorno
pogleda Weba. — Siguran si da ti je dobro?
Web samo odmahne rukom. — Kako vam je mali točno nes-tao?
— To trenutačno nije posve jasno. Više ćemo znati pošto do kraja pročešljamo četvrt. Netko
je morao vidjeti dopremu tog oružja i postavljanje gnijezda. Čak je i ovdje to ipak pomalo
neobično.
— Doista misliš da će netko ovdje razgovarati s vama?
— Moramo pokušati, Web. Potreban nam je samo jedan par očiju.
Njih dvojica još su nekoliko trenutaka šutjeli. Bates konačno podigne pogled, s izrazom
nelagode na licu.
— Web, što se doista dogodilo?
— Reci mi na što točno misliš. Misliš, kako to da nije bila sa-vršena sedmica?
— 0 tome i govorim.
Web se zagleda na suprotnu stranu dvorišta, točno prema mjestu na kojem se bacio na asfalt.
— Kasnio sam u izlasku iz uličice. Imao sam dojam da se ne mogu pomaknuti. Učinilo mi se
da sam doži-vio moždani udar. A onda sam pao trenutak prije prije nego što je po-čela
pucnjava. Ne znam zašto. — Web na trenutak osjeti kako mu je um zahvatio potpuni mrak, a
onda se ponovno pojavi svjetlo, kao daje on nekakav televizor, a negdje u blizini udario je
grom. — Sve je za-vršilo za sekundu, Perce. Sekundu i ništa više. Najgori mogući trenu-tak u
povijesti svijeta. — Pogledao je Batesa ne bi li odredio kako je re-agirao. Njegovi suženi
kapci pokazali su mu sve što ga je zanimalo.
— Dovraga, nemoj se zbog toga gristi. Ni ja ne mogu vjero-vati — reče Web. Bates je i dalje
šutio, tako da Web odluči prijeći na drugi razlog svog dolaska. — Gdje je zastava? — upita.
Bates se doi-mao iznenađenim. — Zastava EST-a. Moram je vratiti u Quantico.
Na svakoj misiji najstariji član EST-a dobio bi zastavu koju je nosio među svojom opremom.
Po završetku misije, najstariji član zastavu treba vratiti zapovjedniku. Slučaj je htio da to sada
bude Web.
— Pođi sa mnom — reče Bates.
FBI-ev kombi bio je parkiran uz pločnik. Bates otvori jedna stražnja vrata, ispruži ruku i
izvadi zastavu presavijenu na vojnički na-čin. Potom je preda Webu.
Web primi zastavu objema rukama, na trenutak zagledan u boje, dok su mu glavom ponovno
prolazile sve pojedinosti masakra.
— Ima nekoliko rupa — primijeti Bates.
— Kao i svi mi, zar ne? — reče Web.
Web se sutradan uputio u Quantico, u EST-ove prostorije. Cestom Marine Corps 4 provezao
se pokraj FBI-eve Akademije u kojoj su se nalazili i FBI-evi i DEA-ini novaci. Web je na
Akademiji, učeći kako postati FBI-evim agentom, proveo trinaest vrlo intenzivnih i stresnih
tjedana svojega života. Za uzvrat je dobivao sitniš od plaće i živio u do-mu sa zajedničkom
kupaonicom u koju je morao donositi čak i vlastite ručnike! Web je sve to, ipak, obožavao,
svaki budni trenutak posveću-jući ostvarenju cilja: postati najboljim FBI-evim agentom jer
mu se či-nilo da je za taj posao upravo rođen.
Uspješno dovršivši obuku i prisegnuvši kao agent FBI-a, Web je Akademiju napustio sa
svojim pištoljem Smith & Wesson .357, čiji je otponac trebalo pritisnuti silom od fantastična
četiri kilograma. Tim se oružjem rijetko tko upucao u stopalo. Novaci sada nose
poluau-tomatske pištolje Glock .40 s magazinima za četrnaest metaka i daleko osjetljivijim
otponcem, no Web se i dalje s toplinom sjećao Smith & Wessona i cijevi od sedam i pol
centimetara. Modernije nužno ne znači i bolje. Sljedećih šest godina učio je posao FBI-eva
agenta na terenu. Preznojavao se u srazu s glasovitim FBI-evim brdima papira, iskopa-vao
tragove, privodio doušnike, odgovarao na pritužbe, pratio prisluš-ne uređaje, bio na
cjelonoćnim motrenjima, skupljao dokaze i privodio ljude koje je svakako trebalo uhititi. Web
je već bio došao u fazu kada je mogao za pet minuta osmisliti plan djelovanja dok bi FBI-
evim auto-mobilom — Buearom*, kako ih svi oduvijek zovu — autocestom jurio stotinu
osamdeset na sat, upravljajući koljenima i pritom puneći sač-maricu. Naučio je kako ispitivati
osumnjičenike, odrediti granice i po-tom im postavljati teška pitanja kojima ih treba iznenaditi
i zbuniti, da bi poslije lakše procijenio kada lažu. Naučio je i svjedočiti tako da ga
Bureau car (FBI = Fedral Bureau of Investigation)
ne slome lukavi zastupnici obrane čiji je jedini cilj ne otkriti istinu i za-kopati je što dublje.
Njegovi nadređeni, a među njima i Percy Bates (pošto su Weba nakon nekoliko godina
provedenih na Srednjem zapadu prebaci-li u washingtonsku podružnicu), u njegov su osobni
dosje upisivali poh-valu za pohvalom, impresionirani njegovom predanošću, tjelesnim i
mentalnim sposobnostima, kao i mogućnošću razmišljanja u hodu. U određenim je fazama
radio izvan granica određenih pravilima, no, to je, po njegovom mišljenju, činila većina
istinski dobrih agenata, budući da su neka od pravila FBI-a jednostavno glupa. Bila je to još
jedna od stvari koje je naučio od Percvja Batesa.
Web se zaustavi, iziđe iz automobila i uputi prema zgradi EST-a, koju nitko sa zdravim očima
nikada ne bi nazvao lijepom. Doče-kali su ga raširenih ruku, a nepopustljivi, otvrdnuli
muškarci, koji su za radnoga vijeka vidjeli više smrti i opasnosti nego što obični građa-nin
može i zamisliti, plakali su s njim u privatnosti malenih soba. Sje-dište EST-a nije od onih
mjesta na kojima se čovjek trudi pokazati ra-njivost i emocije. Nitko ne želi pucati i izlagati
život opasnosti u druš-tvu nekakvog stidljivog i osjetljivog tipa. Toplo i nježno držanje
ostav-lja se na vratima, a na posao se donosi samo prava muška, macho, nes-miljena strana
ličnosti. Ovdje se sve temelji na iskustvu, statusu i spo-sobnosti; a te tri stvari obično se, iako
ne uvijek, razvijaju usporedno.
Web je vratio zastavu zapovjedniku. Webov šef, vitak i miši-ćav muškarac prosjede kose i
bivši EST-ov operativac koji je i dalje bio bolji od većine potčinjenih, primio ju je
dostojanstveno i uz stisak ruke koji je u samoći njegova ureda prešao u zagrljaj. No dobro,
pomisli Web, barem me ne mrze iz dna duše.
Administrativna zgrada EST-a izgrađena je za pedesetero ljudi, a u njoj je sada svakodnevno
boravilo njih stotinu. Svi ti ljudi na raspolaganju su imali jedan običan nužnik s dvjema
kabinama, tako da su redovi bili dugački čak i za elitu lovaca na kriminalce. U prostoru iza
recepcije nalazio se maleni skup uredskih prostorija za zapovjednika, koji je bio u rangu
ASAC-a, tj. pomoćnika glavnog specijalnog agenta, i njegove izravno podređene, a to su bili
nadzornik napadača i nadzor-nik snajperista. EST-ovi operateri imali su prostore s odjeljcima
nalik na pčelinje saće jedni nasuprot drugima, snajperisti s jedne, a napada-či s druge strane
prolaza. U zgradi se nalazila samo jedna učionica, ko-ja je u tom tijesnom prostoru služila i
kao konferencijska dvorana i
dvorana za predavanja. Na jednoj polici na stražnjem zidu učionice na-lazio se niz šalica za
kavu. Kad god bi slijetali helikopteri, šalice bi po-čele zveckati zbog vibracija izazvanih
okretanjem elisa. Taj zvuk Weba je nekako uvijek smirivao. Članovi ekipe bez problema se
vraćaju u si-gurnost doma, zakljčio bi svaki put.
Zastao je kako bi se javio Ann Lyle, koja je radila u zapovjed-nikovom uredu. Ann je imala
šezdeset godina, bila puno starija od sviju ostalih žena u administraciji, te se istinski mogla
nazvati matrijarhom i poluslužbenom pomajkom grubih momaka koji su EST nazivali svo-jim
domom. Nepisano je pravilo nalagalo da se u Anninom društvu ne psuje, kao i da se ne
koriste ni druge neprimjerene riječi ili geste. I no-vaci i veterani koji bi prekršili te odredbe
ubrzo bi uvidjeli da su posta-li metom odmazde u rasponu od ljepila u kacigi do osobito
snažnih uda-raca tijekom vježbe, od onakvih zbog kakvih se čovjek pita je li mu is-palo jedno
plućno krilo. Ann je u EST-u radila gotovo od nastanka, onamo došavši nakon dugogodišnje
službe u washingtonskoj podružni-ci, a u tom je razdoblju postala i udovicom. Kako nije
imala djece, do-pustila je da joj se cijeli život vrti oko posla, suosjećajno slušala mlade,
neoženjene agente i njihove probleme, te davala razborite savjete. Us-to je bila i neslužbeni
EST-ov bračni savjetnik koji je više puta sprije-čio razvod. Svakodnevno je posjećivala Weba
u bolnici dok je čekao da mu vrate lice, neusporedivo češće nego što se oko toga trudila
njegova vlastita majka. Ann je u ured redovito donosila domaće poslastice. I bi-la je na glasu
kao glavni izvor informacija o svemu što je imalo veze s FBI-em i EST-om. Usto je bila pravi
čarobnjak u snalaženju u FBI-evoj močvari, službi koja se zvala Izdavanje materijala i ako je
EST-u nešto trebalo, bez obzira koliko krupno ili sitno, Ann Lyle pobrinula se da to i dobije.
Ann je pronašao u njezinom uredu, zatvorio vrata i sjeo joj nasuprot.
Annina je kosa sada već nekoliko godina bila posve sijeda, a tijelo izgubilo izvorni oblik, no
oči su još uvijek izgledale mlado, a osmi-jeh bio istinski lijep.
Ann ustane i privuče Weba u toliko potrebni zagrljaj. Obrazi su joj bili vlažni od suza. Bila je
osobito bliska upravo s pripadnicima ekipe Charlie, koji su se silno trudili kako bi joj pokazali
koliko cijene sve ono što bi činila za njih.
— Ne izgledaš dobro, Web.
— Sjećam se i boljih dana.
— To ne bih poželjela nikome, čak ni najgorem neprijatelju — reče ona — ali ti si doista
posljednji na svijetu kojem se ovo trebalo dogoditi, Web. Trenutačno želim samo vrištati i
nikada ne prestati.
— Cijenim tvoje suosjećanje, Ann — reče Web. — Još uvijek ne znam što se dogodilo,
odista. Još se nikada nisam tako smrznuo.
— Web, dušo, posljednjih osam godina stalno si pod nečijom vatrom. Ne misliš li da se te
stvari ipak malko i nakupe? I ti si samo čovjek.
— Upravo je u tome stvar, Ann, trebao bih biti više od obič-nog čovjeka. Zato i jesam u EST-
u.
— Potreban ti je dobar i dugotrajan odmor. Kada si posljed-nji put bio na godišnjem? Sjećaš
se uopće?
— Potrebne su mi određene informacije, a tebe trebam kako bih do njih lakše došao.
Ann bez riječi prihvati promjenu teme. — Učinit ću što mo-gu, to znaš.
— Tajni agent Randall Cove. Nestao u akciji.
— Ime mi zvuči poznato. Čini mi se da sam poznavala nekog Covea doko sam radila u WFO-
u. Kažeš daje nestao?
— On se bio uvukao u skupinu koja nam je bila cilj. Pretpos-tavljam da je ili znao što se
sprema ili da su ga prokužili. Trebam sve što možeš pronaći o njemu. Adrese, lažna imena,
njegove kontakte, sve.
— Ako je radio u Washingtonu, onda mu dom nije u blizini — reče Ann. — Za tajne agente
postoji neslužbena granica od četrdeset kilometara. Nitko za svoje smjene ne bi volio naletjeti
na susjeda. Za krupnije stvari katkada dovedu čak i agenta iz nekog drugog dijela zemlje.
— Razumijem. Ali i uz tih četrdeset kilometara od grada još uvijek imamo mnoštvo
mogućnosti. Možda bismo mogli dobiti ispis te-lefonskih brojeva, komunikacije s
washingtonskom podružnicom, tak-ve stvari. Ne znam kako u tome uspijevaš, ali doista mije
potrebno sve do čega možeš doći.
— Tajni se agenti uglavnom služe telefonskim karticama s malim iznosima koje poslije
bacaju. Kupe u prvom dućanu, upotrijebe, bace, pa kupe novu. Tako ne ostaje apsolutno
nikakav trag ni o čemu.
Web osjeti kako mu nade tonu. — Znači nema načina da mu uđem u trag? — Još nikada u
karijeri nije trebao tražiti tajnog agenta.
Ann mu uputi svoj prelijepi osmijeh. — Oh, Web, uvijek pos-toji nekakav način. Samo mi
dopusti da se malko raspitam, da malko kopam.
On spusti pogled na dlanove. — Osjećam se otprilike kao tip u Alamu kojeg su Meksikanci
nekako promašili.
Ann suosjećajno kimne. — U kuhinji ima svježe kave i kolača s čokoladom i orasima koji
sam donijela. Posluži se, Web, ionako si odu-vijek premršav. — Zbog sljedećih riječi koje je
izgovorila Web je istog trenutka pogledao to lice koje je ulijevalo čudesnu sigurnost. — I ja
ću ti ovdje paziti na leđa, dušo, nemoj misliti da neću. Znam što je što, Web. Čujem sve, i
gore i dolje. I nitko, ali doista nitko, neće ti nešto na-vući dok ja sjedim ovdje.
Dok je izlazio, Web se pitao bi li Ann Lyle jednom bila voljna razmisliti o mogućnosti da ga
usvoji.
Web je pronašao jedan slobodan kompjutorski terminal i s njega ušao u EST-ovu bazu
podataka. U međuvremenu mu je sinulo, a bio je uvjeren da je palo na pamet i ostalima, da je
ubijanje njegove ekipe moglo biti posljedica jednostavnog čina osvete. Još dosta vreme-na
posvetio je pregledavanju ranijih slučajeva u kojima je u pomoć pozvan EST. Tako gaje
obuzela bujica sjećanja na slavodobitne pobje-de i jezovite neuspjehe. Poteškoća se sastojala
u tome što bi, kada bi se zbrojili svi ljudi na koje je nekako utjecala jedna EST-ova misija, te
još uračunali njihovi članovi obitelji i prijatelji, zajedno s čudacima i luđa-cima koji bi tražili
sve moguće povode kojih bi se svojim poremećenim rukama mogli dokopati, broj osoba
dosegnuo i nekoliko tisuća. Web će to morati prepustiti nekom drugome. Bio je uvjeren da
neka računala u FBI-u već pretražuju upravo takve podatke.
Web prođe glavnim hodnikom i načas se zaustavi pred izlože-nim fotografijama ranijih EST-
ovih operacija. Bile su to snimke mno-gobrojnih spektakularnih uspjeha. Moto spašavatelja
talaca glasio je »Brzina, iznenađenje i nasilno djelovanje«, a EST je tim riječima pri-dodao i
fantastične rezultate. Web pogleda jednu fotografiju terorista s popisa najtraženijih zločinaca
kojeg su izvukli iz međunarodnih voda (pecanje, tako su to nazivali) poput morskog raka koji
ni u što ne sum-nja, a vade ga iz rupe u pijesku. Odande su ga na najbrži mogući način
prebacili pred suca koji će mu ubrzo odrediti doživotnu zatvorsku kaz-
nu. Bilo je tu i nekoliko fotografija zajedničke međunarodne ekipe koja je sudjelovala u
operaciji na nekoj farmi s drogom u jednoj latinsko-američkoj zemlji. Na koncu je ugledao i
fotografiju vrlo napete i neiz-vjesne situacije s taocima u jednom vladinom neboderu u
Chicagu. Krajnji ishod: svi su taoci oslobođeni, a trojica od petorice otmičara na koncu su bili
mrtvi. Nažalost, stvari se uvijek nisu razvijale na tako po-voljan način.
Izišavši iz administrativne zgrade, uočio je jedno usmaljeno stablo. Bilo je to jedno od onih
drva koje su simbol savezne države Kansas. Posađeno je kao uspomena na jednog EST-ovog
operativca koji je poginuo na vježbi, a bio je iz te države. Kad god bi prošao pokraj tog stabla,
Web bi u sebi izgovorio kratku molitvu za to da više ne bude potrebe za sadnjom sličnih
uspomena. Toliko o uslišanim molbama. Ubrzo će ovdje imati pravu šumu.
Webu je uistinu bilo potrebno da nešto radi, bilo što zbog če-ga se ne bi osjećao tako krajnje
neuspješnim. Sada je otišao do žicanog ormara s opremom, uzeo snajpersku pušku kalibra
.308 i nešto strelji-va, te se ponovno uputio van. Morao se nekako smiriti, a, što je bilo naj-
ironičnije, smirio bi se kada bi pucao, budući da je to iziskivalo preciz-nost i koncentriranost
koji će blokirati sve ostale misli, koliko ga god one inače uznemiravale.
Prošao je pokraj zgrade u kojoj se nalazilo izvorno sjedište EST-a, uske i visoke, nalik na
nekakav neopravdano veličani silos za ži-tarice, a ne dom elitne policijske jedinice. Potom je
zastao i pogledao obronak na kojem se nalazila jedna od streljana. Ondje se gradila i no-va
streljana dugačka devet stotina metara, a ekipe radnika upravo su rušile susjednu šumu kako
bi proširile iz godine u godinu sve veći EST-ov kompleks, u sklopu kojeg se nalazila i nova
unutarnja strelja-na. Iza vanjske streljane drveće je bilo prepuno gustog zelenog lišća. Webu
se to oduvijek činilo neobičnim kontrastom: predivne prirodne boje koje služe kao pozadina
mjestu na kojem je stajao toliko godina i učio kako bolje ubijati. Ipak, on je u svemu tome bio
na strani pozitiva-ca, pa je sve, dakle, u redu. To je, tako se barem općenito držalo, dola-zilo u
paketu s dobivanjem službene značke.
On sada postavi mete. Spremao se za partiju snajperskog po-kera. Karte su bile tek malo
raširene u lepezu, preko držača mete, tako da se, osim prednje karte, vidio tek po dijelić
ostalih. Cilj je bio složiti dobitnu kombinaciju. A poteškoća je bila u tome što se mogla brojati
samo karta koja bi primila čisti pogodak. Ako bi metak malko oštetio i neku drugu kartu,
ciljanu kartu ne bi bilo moguće ubrojiti. A mogao je upotrijebiti samo pet metaka. Tako je
prostora za pogreške bilo nemo-guće malo. Bio je to upravo onakva zadaća za živce koja
čovjeku može donijeti opuštanje, dakako, ako je čovjek pripadnik EST-a.
Web se smjestio na stotinu metara od mete. Ispružen na tr-buhu, pod držak puške postavio je
malenu vrećicu s pijeskom kako bi podupirala težinu gornjeg dijela njegovog tijela. Tijelo je
položio u skladu sa smjerom trzaja kako bi što više umanjio pomicanje cijevi; bo-kovi su mu
bili priljubljeni uz tlo, koljena razdvojena u širini ramena, a gležnjevi također posve na zemlji,
kako bi suzili njegov profil u slučaju da netko puca na njega. Web na kotačiću za kalibraciju
snajperskog ni-šana odabere željenu vrijednost i uračuna vjetar. U zraku je bilo puno vlage,
tako da je pridodao i klik od pola minute. Snajperistima se svaki metak ispaljen za vrijeme
misije bilježi u njegov dosje. Bilo je to vrlo vrijedna zbirka podataka o utjecajima okoline na
ispaljena zrna, a usto i izvor mogućih objašnjenja zašto je snajperist promašio metu. To bi
ujedno bile i jedine situacije u kojem je nekome uopće bilo stalo do tak-vih stvari. Kada
pogodiš metu, samo obavljaš svoj posao, ne dobivaš ključeve grada. Nijedna pojedinost nije
zanemariva kada je riječ o ubijanju s velike udaljenosti. I najmanja sjena na leći objektiva
mogla bi skriviti da malko manje budni snajperist ubije taoca umjesto otmi-čara koji ga drži.
Web blago stisne držak i privuče ga na rame, uz njega prilju-bi obraz, namjesti teleskop i
lijevom rukom dodirne prednje hvatište kako bi umirio dvonožac. Udahnuvši zrak, polagano
ga ispusti iz pluća. Nijedan mišić ne smije se ispriječiti između Weba i njegovog ciljanja.
Mišići su nepredvidivi; potrebna mu je kost na kosti jer se kosti ne tr-zaju. Web se pri pucanju
iz snajperske puške redovito služio tehnika-ma namijenjenima zasjedi. A one su obuhvaćale
čekanje do trenutka kada cilj uđe u unaprijed određenu zonu smrti. Snajperist križ konča-nice
postavlja neposredno ispred mete i broji militočkice na koordinat-noj mreži kako bi odredio
udaljenost do cilja, kut upadanja i brzinu. Trebalo je računati i elevaciju, vjetar i vlagu, a
zatim pričekati taj tre-nutak, poput poslovičnog pauka u mreži. U lubanju se uvijek puca iz
vrlo jednostavnog razloga. Mete koje pogodite u glavu nikada ne uz-vraćaju vatru.
Kost na kost. Puls na šezdeset četiri. Web ispusti posljednji dah; prst mu povuče otponac i on
preciznim pokretima čovjeka koji je
to učinio već više od pedeset tisuća puta, ispali pet metaka. Cijeli je postupak ponovio još
četiri puta, tri puta sa stotinu metara, dok je pos-ljednju partiju pokera odigrao na udaljenosti
od dvije stotine, što je bi-la krajnja granica za takvu zabavu.
Kada je došao provjeriti mete, Web se jednostavno morao nasmiješiti. U dva je slučaja imao
royalflush u piku, u još dva asove s kraljem, a među kartama na koje je pucao s dvije stotine
metara ful; i ni jedan jedini trag na nekoj drugoj karti. Usto nije uludo potrošio ni jedan jedini
metak. Zahvaljujući tome još je barem deset sekundi osjećao zadovoljstvo, no zatim sa svih
ga je strana ponovno obuzela depresija.
Vrativši oružje u spremište, nastavio je šetnju. U sklopu sus-jednog kompleksa koji je
pripadao Marincima nalazila se Cesta od žute opeke, zapravo paklenska staza od dvanaest
kilometara s preprekama, elementima za skakanje uzetom s visine od četiri i pol metra,
jamama s bodljikavom žicom koje su samo čekale nečiji pad, te strmim liticama. Tijekom
razdoblja u kojem se tek trebao dokazati sposobnim za pristu-panje EST-u, Web je stazu
prešao toliko puta da je napamet naučio svaki njezin odvratni centimetar. Na ekipnim
natjecanjima trčali bi po dvadeset pet kilometara opterećeni s više od dvadeset pet kilograma
opreme i dragocjenog materijala poput opeka koje ni u jednom trenut-ku ne smiju dodirnuti
tlo jer tvoja ekipa inače gubi. Bilo je tu i plivanja u ledenoj, prljavoj vodi, te petnaest metara
visokih ljestava usmjere-nih izravno prema Bogu. Nakon toga jurili bi do »ljubavničkog
mote-la«, običnog uspona stazom uz okomitu liticu visine četverokatnice i, po želji (da, to!) s
ograde nekog starog broda skakali u rijeku James. Ot-kako je Web pristupio EST-u, motel je
ponešto pripitomljen, tako da ima žičane vodilice, ograde i mreže. Tako je nesumnjivo
sigurnije, no, po njegovom mišljenju, i neusporedivo manje zabavno. Ipak, oni koji se boje
visina nikako ne bi trebali ni pokušavati. Iskakanje dvostrukim konopcem iz helikoptera u
gustu šumu uistinu odvaja muškarce od dje-čaka, jer ako propustiš jedini trenutak za to,
tridesetmetarski hrast i predobro će se upoznati sa sadržajem tvoje utrobe.
A tijekom obuke, svaki je novak morao proći i veliku saunu, odnosno troetažni betonski
toranj sa zavarenim čeličnim prozorskim kapcima na prozorima. Unutarnja konfiguracija, s
mrežastim podovi-ma, omogućavala je da plamen iz prizemlja za samo nekoliko sekunda
dovede dim do najvišeg dijela zdanja. Nesretnog novaka ubacili bi na
drugi kat, a on bi se potom s pomoću dodira, odvažnosti i instinkta tre-bao snaći i doći do
prizemlja, te izići na sigurno. Nagrada za preživlja-vanje bila je kanta vode u oči kako bi
raščistila dim, te prilika za ponov-ni pokušaj nekoliko minuta poslije, uz lutku od sedamdeset
kilograma na leđima.
Između svega toga bile su nagurane tisuće ispaljenih metaka, nastava u učionici koja bi
zbunila i smela čak i Einsteina, strogi instruk-tori tjelovježbe koji bi iza sebe ostavili mnoge
zadihane olimpijce, plus dovoljno šokantnih scenarija u kojima je potrebno donositi odluke u
djeliću sekunde koji bi čovjeka nagnali da se odrekne cuge i žena, puzi u gumom obloženoj
sobi i počne razgovarati sa samim sobom. Na sva-kom koraku tog puta pravi operativci EST-a
ocjenjivali su tvoje žalje-nja vrijedno dupe na svakoj pogrešci i svakom uspjehu, a ti si se
mogao samo nadati da ćeš na koncu iza sebe imati puno više uspjeha. No to ni-kada nisi
mogao znati unaprijed, jer pripadnici EST-a s tobom nikada ne bi razgovarali. Za njih si bio
obično smeće, smeće oznojenog dupeta, ali ipak smeće. A ti si znao da ne bi čak ni pokazali
da te primjećuju sve dok ne diplomiraš. Dovraga, vjerojatno ti ne bi došli ni na pogreb da
nekako pogineš tijekom vježbe.
Web je nekako uspio preživjeti sve to, te su ga po izlasku iz Škole za obučavanje novih
operativaca angažirali kao snajperista, tako da se još dva mjeseca obučavao u Snajperskoj
školi koja je djelovala u sastavu Marinaca, ondje od najboljih učivši vještine djelovanja na
te-renu, promatranja, kamufliranja i ubijanja puškom i optičkim niša-nom. Nakon toga više od
sedam godina Web je prvo bio snajperist, a poslije napadač koji se ili nasmrt dosađivao u
dugotrajnim iščekivanji-ma krajnjeg ishoda, nerijetko u više nego jadnim uvjetima, ili pucao i
izbjegavao metke širom svijeta, pod paljbom nekih od najporemećeni-jih stanovnika planeta.
Za uzvrat je dobivao oružja i streljiva koliko mu je srce željelo, te plaću u iznosu koji je i neki
šesnaestogodišnjak mogao u stanci za objed zaraditi programiranjem računala. Sve u sve-mu,
cijela je priča bilo vrlo cool.
Web sada prođe pokraj hangara u kojem su se nalazili veliki helikopteri Bell 412 njegove
ekipe, te njihovi neusporedivo manji mo-deli MD530, koje su svi nazivali »Ptičicama« jer su
bili brzi i okretni, te su brzinom od 120 čvorova mogli prevoziti četvoricu ljudi unutra i još
četvoricu vani, na uskim platformama s obiju strana. Web je Ptičicama došao u više
paklenskih situacija, a te su ga letjelice uvijek iz njih i
izvlačile, dvaput dok je naglavce visio s užeta učvršćenog za helikop-tersku ruku. Ipak, Web
nikada nije bio izbirljiv u vezi s načinom pre-življavanja misije.
Parkiralište za motorna vozila nalazilo se iza žičane ograde. Web se zaustavi i zakopča
patentni zatvarač na jakni kako bi se zaštitio od studenog vjetra. Na nebu se ubrzano skupljala
naoblaka, dio oluj-nog sustava koji je počeo zahvaćati cijelo područje, što je bilo posve
uo-bičajeno za ovo doba dana i godine. On uđe i sjedne na jedino oklopno vozilo koje je
pripadalo njihovoj ekipi, rabljeni dar Kopnene vojske. Pogledom je prelazio nizom parkiranih
Suburbana. Ta su vozila bila po-sebno preuređena tako da su imala komplete s ljestvama i
mogla su do-ći do same zgrade, izvući ljestve i stanarima na četvrtome katu, u ne-kom
krijumčarskom brlogu, prirediti veliko iznenađenje! Bilo je tu i posebnih kamiona koji su
prevozili njihovu opremu, Jet-Skija, zatvorenih kamiona za pripremu i dostavu hrane, kao i
jedan gumeni čamac s tvrdim dnom koji su projektirali pripadnici jedinice SEAL* Ratne
mornarice. Plovilo je imalo dva Chrvslerova motora V-8, a njihov uči-nak Web je mogao
usporediti samo s dojmom koji čovjek stječe u zgra-di koju ruše velikom kuglom
postavljenom na dizalicu. U njemu se vozio nebrojeno puta — točnije, nebrojeno je puta
preživio vožnju u tom čamcu.
Ovdje su imali sve, od opreme za napade u džungli do opreme za arktičke ekspedicije.
Vježbali su za sve moguće prilike i uvjete, u rad ulagali sve što su imali. Ipak, i unatoč tome
moglo im se dogoditi da pokleknu pred nekakvom nepovoljnom podudarnošću, nesretnim
okol-nostima ili slabijim protivnikom ili, pak, pred vještim planiranjem i povjerljivim
podacima kojima bi rasplagao neki izdajica.
Počela je kiša, tako da se Web sklonio u zgradu za vježbanje, a to je bilo veliko zdanje nalik
na skladište s dugačkim hodnicima koji su simulirali hotelske hodnike, te pomičnim zidovima
obloženima gu-mom. Vrlo nalik na pomoćni prostor nekog hollywoodskog studija. Ka-da bi
im se posrećilo da pribave nacrt ciljanog objekta, EST bi ga re-konstruirao upravo ondje, tako
da bi se vježbe provodile uz točne para-metre. Posljednji put takvu su scenografiju pripremili
za operaciju u kojoj je ekipa Charlie prestala postojati. Dok je Web proučavao tu kon-
specijalne diverzantske postrojbe američke Ratne mornarice
figuraciju, nijednom mu nije palo na pamet da u stvarnosti nikada neće vidjeti unutrašnjost
zgrade. Nisu uspjeli doći čak ni do ulaznih vrata. Nadao se da će sve ovo ubrzo biti uklonjeno
i pripremljeno za sljedeću operaciju. Rezultat nikako neće moći biti gori, nije li tako?
Gumom prekriveni zidovi apsorbirali su zrna, jer bi EST čes-to vježbao s pravim streljivom.
Stube su bile načinjene od drva koje ne dopušta odbijanje metaka; međutim, ekipa je, na sreću
bez ozbiljnih ozljeda, utvrdila da čavli u drvu mogu odbiti metak na neželjeno mjes-to. Prošao
je pokraj makete trupa zrakoplova postavljene kako bi mo-gli uvježbavati scenarije otmice
aviona. Visio je s grede i u vježbama ga je bilo moguće podizati i spuštati.
Koliko li je samo zamišljenih terorista ovdje ustrijelio? Ali obuka se isplatila, jer je to činio i
u stvarnosti, kada je otet jedan ame-rički putnički zrakoplov u Rimu. Teroristi su pilotu
naložili da leti u Tur-sku, a potom u Manilu. Web i njegova ekipa poletjeli su iz baze An-
drews za manje od dva sata od pojave vijesti o otmici. Leteći u zrakoplovu C141 američkog
Ratnog zrakoplovstva, pratili su kretanje ote-tog aviona. U zračnoj luci u Manili, gdje se
zrakoplov popunjavao gori-vom, teroristi su izbacili dvoje mrtvih talaca, oboje Amerikanaca,
a jedno od njih bila je i četverogodišnja djevojčica. Bila je to politička iz-java, objavili su s
ponosom. To je bila njihova posljednja izjava.
Polijetanje otetog aviona odgodili su prvo vremenski uvjeti, a potom i mehanički kvar.
Negdje oko ponoći po mjesnome vremenu Web i njegova ekipa, Charlie, ušla je u zrakoplov
prerušena u mehani-čare. Tri minute nakon ulaska, u zrakoplovu su bila petorica mrtvih
te-rorista, a svi preostali putnici bili su živi. Web je jednog od terorista svojim pištoljem .45
ustrijelio točno kroz limenku Coca-Cole bez šećera koju je ovaj upravo bio prinio ustima. Ni
dan danas još ne može piti taj napitak. Ipak, nikada nije požalio što je povukao otponac. Slika
one nedužne djevojčice na asfaltu — Amerikanke, Iranke, Japanke, Webu je sve to bilo
jednako — bila je dovoljna motivacija za sve prošle i buduće situacije u kojima treba zapucati
na krajnje zlo. Ti bi tipovi ugnjetavali cijeli svijet, u svojim vjerskim skladištima zazivali sva
veli-ka i svemoćna božanstva, iznosili sva idiotska opravdanja koja bi im pala na pamet, kako
bi mogli detonirati svoje eksplozivne naprave i pu-cati iz oružja, a Webu ništa od toga nije
značilo apsolutno ništa kada bi počeli ubijati nedužne ljude, osobito djecu. I on bi se s njima
borio ko-liko god bi bili voljni izvoditi taj svoj perverzni mali ples grijeha i krvo-
prolića širom zemaljske kugle, jer kamo god bi oni mogli otići, on bi mogao doći za njima.
Web je prolazio kroz malene sobe gumenih zidova u kojima su se na potpornjima nalazili
posteri zlikovaca koji su ga gađali pišto-ljima. Instinktivno ih je naciljao prstom i tako ih
raznio. Pri susretu s naoružanom osobom uvijek se koncentriraš na ruke, a ne oči, jer još
ni-kada nikoga u povijesti nije ubio par očiju. Spuštajući svoj »pištolj«, Web nije mogao ne
nasmiješiti se. Sve je tako lako kada nitko zapravo ne puca na tebe. U drugim su se sobama na
držačima nalazile glave i gornji dijelovi tijela lutaka, a njihova »koža« i oblik oponašali su
izgled stvarnih ljudi. Web ih nekoliko puta postrance opali nogom u glavu, do-vrši posao
silovito ubojitim udarcima šake u bubrege, te pođe dalje.
Iz jedne je sobe začuo nekakvo kretanje, te stoga zaviri u nju. Muškarac koji se nalazio unutra
na sebi je imao majicu bez rukava i maskirne hlače, a upravo je brisao znoj s mišićavog vrata,
ramena i ru-ku. Sa stropa su visjeli dugački konopci. Bila je to jedna od soba za uv-ježbavanje
brzog penjanja i spuštanja uzetom. Web ga je promatrao kako se tri puta penje i spušta
skladnim, tečnim pokretima, kako se snopovi mišićnog tkiva u njegovim rukama i ramenima
zatežu, pa opuštaju.
Pošto je završio vježbu, Web uđe i reče: »Bok, Ken, ti nikada nemaš slobodan dan?«
Ken McCarthv Webu uputi pogled koji mu se nije učinio odvi-še prijateljskim. McCarthv je
bio jedan od snajperista pozicioniranih iznad one učilice na čijem je završetku Charlie nestao
pod kišom zrna kalibra .50. McCarthv je bio crnac, tridesetpetogodišnjak, rođeni Tek-sašanin
i vojničko dijete koje vidjelo cijeli svijet o trošku američke vla-de. Nekoć je bio član SEAL-a,
a ipak nije zračio onom neskrivenom umišljenošću kojoj je sklona većina pripadnika te elitne
postrojbe. Vi-sok tek stotinu sedamdeset sedam centimetara, mogao je iz ležećeg po-ložaja
rukama podignuti i kamion, a imao je više naprednih stupnjeva crnog pojasa u trima različitim
borbenim vještinama. Bio je najum-ješniji vodeni operativac u ESTu-u, a bio je u stanju
upucati čovjeka točno među oči i s tisuću metara, usred noći, sjedeći na grani nekog stabla.
Kao trogodišnji veteran EST-a bio je šutljiv, držao se uglavnom povučeno i nije imao onaj
morbidni smisao za humor poput većine ope-rativaca. Web ga je naučio stvarima koje
McCarthv nije znao ili koje mu nisu išle od ruke, a McCarthv je s njim za uzvrat podijelio dio
svo-
jih fantastičnih vještina. Koliko je Web znao, u njihovom odnosu nika-da nije bilo problema,
no McCarthvjev je pogled sada možda najavlji-vao završetak tog razdoblja. Možda je
Romano sve kolege okrenuo protiv njega.
— Što ti radiš ovdje, Web? Mislio sam da si još u bolnici i lije-čiš ozljede.
Web mu priđe još za korak. Nisu mu se svijdeli ni McCar-thvjeve riječi ni ton kojim ih je
izgovorio. Web je posve razumio i Ro-manovu pozadinu i motive; to je jednostavno takvo
mjesto. Od čovjeka se očekuje da obavi svoj posao, i to besprijekorno. Ovdje se traži samo
savršenost. Web nije došao ni blizu. U redu, ušutkao je one strojnice, ali tek kada je sve već
završilo. A to je kod ovih ljudi bilo ravno nuli.
— Pretpostavljam da si sve vidio.
McCarthv skine gimnastičarske rukavice i protrlja debele žuljevite prste. — Bio bih se
konopcem spustio u uličicu, ali CTO nam je naložio da se ne mičemo.
'— Ne biste mogli ništa, Ken.
McCarthv je i dalje bio zagledan u svoje noge. — Konačno smo dobili odobrenje za pokret.
Predugo je trajalo. Udružili smo se s Hotelom. Trajalo je prokleto predugo — ponovi. —
Neprestano smo zastajkivali, pokušavali radiovezom dobiti vas. CTO nije imao pojma što se
dovraga događa. Zapovjedni se lanac manje-više prekinuo. To si vjerojatno znao.
— Bili smo spremni na sve osim na ono što se dogodilo.
McCarthv sjedne na pod pokriven strunjačama i privuče ko-ljena. Zatim podigne pogled
prema Webu. — Čuo sam da si malko kas-nio u izlasku iz uličice i da si nekako pao ili tako
nešto.
Ili tako nešto. On sjedne uz McCarthvja. — Strojnice je akti-virao laser, a njega je vjerojatno
daljinski upravljač, tako da se pedese-tice ne bi aktivirale prerano i pogodile pogrešnu metu.
Netko je morao biti negdje u blizini kako bi to obavio. — Web nakon tih riječi načini stanku,
ne odvajajući pogled od McCarthvja.
— Već sam razgovarao s WFO-om.
— U to uopće ne sumnjam.
— U tijeku je NSD, Web — reče. NSD je označavao istragu o napadu na saveznog
dužnosnika, u ovom slučaju, zapravo, mnogo njih.
— I ja sve to znam, Ken. Čuj, ne znam točno što mi se dogo-dilo. Nisam imao takav plan.
Učinio sam sve što sam mogao. — Web duboko udahne. — I kada bih sve mogao nekako
vratiti, promijenio bih stvar. A sada s time moram živjeti do kraja života, Ken. Nadam se da to
možeš nekako shvatiti.
McCarthv podigne glavu, a onaj neprijateljski izraz na njego-vom licu sada je već bio manje
izražen.
— Nismo imali u što pucati, Web. Snajperi jednostavno nisu imali što raznijeti; nakon svih tih
vježbi, nisu nam organizirali feštu na kojoj bismo pokazali sve što znamo. Imali smo trojicu
na zgradama ko-je gledaju na dvorište, a nijedan od njih nije bio u mogućnosti naniša-niti čak
ni proklete ministrojnice. Dovraga, bojali su se pucati jer im se činilo da bi neki odbijeni
metak mogao pogoditi vas.
— A što je bilo s klincem? Vidio si ga?
— Onim malim crncem? Da, kada se pojavio u uličici, s tvo-jom kapom i porukom.
— Mi smo pokraj njega prošli i na dolasku.
— Vi ste nam valjda zaklonili pogled. A svjetlo u toj uličici na mjestu na kojem smo stajali
odražavalo se istinski suludo.
— U redu, što je s ostalim tipovima? S onim narkićima?
— Cijelo vrijeme imali smo ih na nišanu. Ni u jednom trenut-ku nisu se pomaknuli s mjesta,
sve do početka pucnjave, a onda su pob-jegli. Jeffries kaže da su izgledali iznenađeno kao i
svi ostali. Kada nam je CTO dao zeleno, krenuli smo.
— I što je bilo nakon toga?
— Udružili smo se s Hotelom, kao što sam već rekao. Vidjeli smo malu raketu, zaustavili se,
rasporedili. I tada je do nas došao onaj klinac. Dobili smo poruku, tvoje upozorenje. Everett i
Palmer krenuli su kao izvidnica. Prokleto prekasno. — McCarthv tada zašuti, a Web ugleda
suzu koja je počela kliziti lijepim mladolikim licem tog muškar-ca; normalnim licem, kakvo
je nekoć imao i Web.
— Nikada u životu nisam čuo takvu paljbu, Web. Nikada u ži-votu nisam se osjećao toliko
bespomoćno.
— Radio si svoj posao, Ken, i ne možeš ništa više od toga. — Web načas zašuti, pa reče: —
Izgleda da ne mogu pronaći malog. Znaš što o tome?
McCarthv odmahne glavom. — Preuzela su ga dvojica iz Ho-tela. Romano i Cortez, čini mi
se.
Ponovno Romano. Sranje, to znači da će Web morati razgova-rati s tim tipom. — Što si ti
radio?
— S nekolicinom ostalih otišao sam u dvorište. Vidjeli smo te, ali ti si već bio izišao. — On
ponovno obori pogled. — I vidjeli smo os-tatke Charlieja. — Tada načas pogleda Weba. —
Dvojica snajperista rekli su mi kako si se vratio onamo, Web. Vidjeli su što si učinio i još
uvijek ne mogu vjerovati da si se odlučio na to. Rekli su kako te negdje iz stražnjeg džepa
vjerojatno čuvao nekakav anđeo kada si se vratio onamo. Mislim da ja to ne bih mogao.
— Mogao bi, Ken. I bio bi bolji od mene. Činilo se da je ta pohvala McCarthvja zatekla.
— Pošto si se vratio iz dvorišta, jesi li negdje vidio malog? McCarthv promisli o tom pitanju.
— Sjećam se kako je sjedio
na kanti za smeće. Tada su se već svi počeli pojavljivati.
— Jesi li vidio da je netko od naših civila odveo malog? McCarthv se ponovno zamisli. —
Ne, manje-više se sjećam
da je Romano s nekim razgovarao, ništa više.
— Jesi li koga prepoznao?
— Znaš da baš puno ne komuniciram s regularcima.
— ADE A?
— To je sve što znam, Web.
— Razgovarao si s Romanom?
— Malo.
— Ne vjeruj svemu što čuješ, Ken. Nije zdravo.
— Pa i od tebe? — reče McCarthv značajno.
— Pa i od mene.
Dok se automobilom udaljavao od Quantica, Web je uvidio da treba ispitati puno toga. Ovo
službeno nije njegova istraga, a ipak, na određeni način, njemu pripada više nego ikome. No
najprije se mora pobrinuti za nešto drugo, nešto što je još važnije od pronalaženja oso-be koja
je namjestila zamku njegovoj ekipi. I otkrivanja sudbine onog dječaka s rupom od metka na
obrazu i bez majice.
Šest pogreba. Web je u tri dana bio na šest pogreba. Kod četvrtog iz sebe više nije bio u stanju
izvući ni jednu jedinu suzu. Ušao je u crkvu u sklopu pogrebnog poduzeća i slušao kako ljudi
koje uglavnom nije poznavao govore o palim ljudima koje je na određeni način znao bolje
nego što je razumio sebe. Imao je dojam kao da su mu se svi živci ne-kako rastopili, zajedno s
dijelovima duše. Nekako mu se činilo da nije u stanju reagirati onako kako bi trebao.
Užasavala ga je mogućnost da se počne smijati kada bi trebao tugovati.
Tijekom misa, pola je kovčega bilo otvoreno, pola zatvoreno. Neki od poginulih prošli su
bolje s obzirom na veličinu i smještaj rana koje su ih usmrtile, pa su imali otvoreni lijes.
Međutim, pogled na ta blijeda, urušena lica i nepomična, stisnuta tijela u metalnim
kovčezi-ma, udisanje cvjetnog mirisa i zvuk jecaja sviju oko njega, u Webu su pobudili želju
za time da i on jednostavno legne u takav kovčeg i da ga zauvijek smjeste pod zemlju, gdje bi
se mogao skrivati. Pokop junaka; postoje i neusporedivo gori načini na koje te mogu pamtiti.
Šaku je bio ponovno obavio slojevima gaze, jer bi inače osje-ćao još veću grižnju savjesti
kada bi se među onima koji su ostali bez nekoga morao kretati i bez najmanjeg traga rane.
Bilo je to jadno raz-mišljanje, bavljenje glupim pojedinostima, dobro je znao, a ipak je imao
dojam daje živuća pljuska u lice svima koji su ostali iza poginulih. Oni su zapravo znali samo
da se Web London nekako izvukao tek uz malu ogrebotinu. Je li pobjegao? Je li ostavio
drugove da umru? Na li-cima nekih ljudi vidio je upravo takva pitanja. Je li to redovita
sudbina onih koji jedini ostanu na životu?
Pogrebne povorke prolazile su između beskrajnih nizova muškaraca i žena u odorama i stotina
drugih ljudi u skladnim odijelima i udobnim FBI-evskim cipelama. Predvodili su ih motocikli,
a građani su se okupili na ulicama, dok su zastave posvuda vijorile na pola koplja. Na pogrebe
su došli Predsjednik i većina članova vlade, zajedno s mno-gobrojnim drugim uglednicima.
Još nekoliko dana cijeli svijet brujao je isključivo o ubojstvu šestorice dobrih ljudi u nekakvoj
uličici. Sedmi se gotovo i nije spominjao, a Web je zbog toga bio zahvalan do neba, Ipak,
pitao se koliko bi taj moratorij još mogao potrajati.
Grad Washington bio je duboko pogođen. I to ne isključivo zbog sudbine ubijenih ljudi, jer su
mučne bile i šire implikacije. Jesu li
kriminalci doista bili toliko drski? Raspada li se cijelo društvo po šavo-vima? Zar poliicja ne
uspijeva održavati korak s porastom kriminala? Je li dragulj u kruni američkih policijskih
snaga, FBI, počeo gubiti sjaj? Bliskoistočne i kineske novinske agencije osobito su uživale
pišu-ći o još jednom primjeru pokolja i kaosa na Zapadu koji će jednog dana arogantnu
Ameriku baciti na nejaka koljena. Nema sumnje da su se slavodobitni povici razlijegali
ulicama Bagdada, Teherana, Pyongyan-ga i Pekinga, već i na na samu pomisao o tome kako
se SAD raspadaju u krizi za krizom koje raspiruju mediji. Politički mudraci u medijima su
lansirali toliko apsurdnih scenarija da Web više uopće nije otvarao novine, uključivao
televiziju ili radio. Daje netko, međutim, pitao nje-ga, bio bi rekao da je cijeli svijet, a ne
samo Sjedinjene Države, još davno otišao k vragu.
U toj unakrsnoj vatri došlo je do malenog predaha, premda je katalizator za to bila jedna
druga užasna tragedija. Japanski putni-čki zrakoplov pao je u Tihi ocean, tako da su prekupci
vijesti pojurili za novostima iz te priče i zasada na miru ostavljali uličicu i njezine mrtva-ce.
Ondje je ostao još samo jedan kamion s opremom za prijenos tele-vizijskog signala, no
komadići tri stotine tijela koji su plutali morem bi-li su neusporedivo privlačniji od danima
stare priče o ekipi mrtvih FBI-evih agenata. I zbog toga je Web također bio zahvalan. Ostavite
nas da tugujemo u miru.
Izvještaj je podnio »gore«, u Hooverovoj zgradi, te u WFO-u, i to tri puta, a ispitivalo ga je
nekoliko ekipa istražitelja. Svi su imali notese i olovke, diktafone, neki od mlađih čak i
prijenosna računala. Webu su postavili neusporedivo više pitanja nego što je on imao
odgo-vora. Međutim, kad god je svakoj skupini rekao da ne zna zašto se ona-ko sledio i
potom pao, olovke su se zaustavile, prsti prestali kuckati na tipkovnicama.
— Kada kažete da ste zastali kao ukopani, jeste li nešto vid-jeli? Čuli nešto zbog toga ste tako
stali? — Taj je muškarac govorio vr-lo jednoličnim tonom, za, barem se tako učinilo Webu,
jedan gotovo neprimjetan ton od zapanjenosti ili, još gore, čiste nevjerice.
— Zapravo doista ne znam.
— Doista ne znate? Niste sigurni jeste li stali kao paralizira-ni?
— Nisam siguran. Hoću reći, jesam. Nisam se mogao ni po-maknuti. Kao da sam bio
paraliziran.
— Ali pokrenuli ste se pošto su članovi vaše ekipe poginuli?
— Da — prizna Web.
— Što se u međuvremenu promijenilo, kako ste to uspjeli?
— Ne znam.
— A kada ste ušli u dvorište, pali ste?
— Tako je.
— Neposredno prije nego što je počela paljba iz strojnica — rekao je neki drugi istražitelj.
Web gotovo ni sam nije čuo vlastiti odgovor. — Da.
Tišina koja je uslijedila nakon tih oskudnih odgovora zamalo je razorila Webovu već ionako
krhku utorbu.
Tijekom svakog salsušanja Web je držao ruke na površini stola, ne odvajajući pogled od
ispitivačeva lica, blago nagnut prema naprijed. Svi su ti ljudi bili profesionalci, iskusni
istražitelji. Web je znao da će, odvrati li pogled, nasloni li se, na pogrešan način dlanom
protrlja glavu ili, još gore, prekriži ruke, istog trenutka zaključiti da laže. Web nije govorio
neistinu, ali nije govorio ni potpunu istinu. Ipak, daje počeo pričati o tome kako je pogled na
onog dječaka u njemu izaz-vao neke čudne osjećaje, možda neobjašnjivo i tu paralizu, i tako
mu spasio život — ili o tome kako se potom osjećao otežalo, kao da je oba-vijen betonom, da
bi se već samo nekoliko trenutaka kasnije mogao slobodno kretati — njegova karijera u FBI-u
trenutačno bi završila. Nadređeni se ne bi držali blagonaklono kada bi netko od agenata
da-vao sulude izjave. Ipak, jedno mu je išlo u prilog. One se strojnice nisu raspale same od
sebe. A u svima njima pronađeni su meci iz njegove puške. I snajperisti su vidjeli sve, a on je
upozorio ekipu Hotel i još spasio onog dječaka. Web je dobro pazio da sve to iznese u izjavi.
Po-brinuo se da to dođe do sviju. Možete me udarati dok sam na zemlji, prijatelji moji, samo
ne prejako. Ipak sam nekakav prokleti junak.
— Sa mnom će sve biti u redu — rekao im je Web. — Samo mi je potrebno još malo
vremena. Sve će biti u redu. — I u jednom tre-nutku užasa Web pomisli kako bi to mogla biti
prva prava laž koju je iz-govorio u toku dana.
Ponovno će ga pozvati kad se ukaže potreba, rekli su. Zasada žele da jednostavno ne radi
ništa. Treba odvojiti puno slobodnog vre-mena i srediti se. FBI mu je ponudio pomoć stručne
osobe s područja mentalnog zdravlja, štoviše na tome su inzistirali, a Web je pristao, ia-
ko su se unutar FBI-a ljudi koji bi tražili psihijatrijsku pomoć još uvi-jek smatrali nekako
obilježenima. Kada sve bude izgledalo u redu, rek-li su mu, stavit će ga u neku drugu
napadačku ili snajpersku ekipu, ako želi, do trenutka kada će biti moguće obnoviti ekipu
Charlie. Spominja-lo se čak i kako bi mu mogli srediti čak i prijelaz u »odabrani ured«, što bi
mu omogućilo da dođe izravno do uredskog posla s kojeg će otići u mirovinu. Takav tretman
obično su imali dugogodišnji agenti na viso-kim položajima, a značio je da FBI zapravo točno
ne zna što bi s njim. Službeno, Web se nalazio usred administrativne istrage koja bi se mog-la
razviti u pravu istragu, ovisno o tome kako se stvari budu razvijale. No, dobro, Webu još
nitko nije pročitao prava koja su mu na raspolaga-nju kao uhićeniku, što je ujedno bilo i dobro
i loše. Dobro jer bi upoz-navanje s tim pravima značilo daje uhićen, a loše jer se sve stoje
pekao na tim ispitivanjima moglo upotrijebiti protiv njega u nekom građan-skom ili
kaznenom postupku. Jedino u čemu je pogriješio, kako se čini-lo, bilo je to što je preživio. No
ipak, ta je činjenica bila izvor osjećaja krivnje neusporedivo snažnije od svega za što gaje FBI
mogao otpuži-ti.
Ne, doista, što god želi, rekli su Webu, može dobiti. Svi su mu prijatelji. Ima njihovu punu
potporu.
Web je upitao kako napreduje istraga i na to pitanje nije do-bio odgovor. Eto ti njihove pune
potpore, pomislio je.
— Oporavite se — rekao mu je jedan drugi muškarac. — Sa-da se trebate koncentrirati
isključivo na to.
Prije odlaska s posljednjeg sastanka netko mu je postavio posljednje pitanje. — Kako je ruka?
— upitao je taj muškarac. Web ga nije poznavao, i premda mu se pitanje učinilo posve
nedužnim, u tipo-vim se očima pojavilo nešto zbog čega bi ga Web bio najradije oborio.
Umjesto toga rekao je kako je dobro, zahvalio im i izišao.
Na povratku s posljednjeg sastanka prošao je pokraj FBI-evog Zida slave, na kojem su se
nalazile komemoracijske pločice za svakog pripadnika FBI-a poginulog na dužnosti. Uskoro
će zid dobiti i nove uspomene, što će zapravo biti najveći skupni dodatak u povijesti
organizacije. Web se katkada pitao hoće li i on završiti na tom zidu, gdje će cijeli njegov
profesionalni život biti sažet u taj komadić drva i mjedi. Izišavši iz Hoovera, odvezao se kući.
Jednostavno nije imao sna-ge za mnoštvo pitanja koja su ga opsjedala.
FBI je službeno značio i odanost, hrabrost i integritet*, a Webu se činilo da trenutačno nema
ništa od toga.
Francis Westbrook bio je pravi div, visine i opsega kakvog lijevog be-ka iza NFL-a**. Bez
obzira na vrijeme i godišnje doba, nosio je svilene košulje kratkih rukava s tropskim uzorkom,
odgovarajuće hlače i mo-kasine od antilopa bez čarapa. Imao je ćelavu glavu, velike uši
pokrive-ne dijamantnim iglama, dok su mu ogromni prsti bili ukrašeni zlatnim prstenjem.
Nije bio kicoš, no jednostavno nije bilo toliko stvari na koje bi novac zarađen preprodajom
droge mogao potrošiti a da ne izazove sumnju policije ili, još gore, poreznika. Usto je volio
dobro izgledati. Trenutačno se vozio na stražnjem sjedalu velikog Mercedesa zatam-njenih
stakala. Lijevo je sjedio njegov prvi pomoćnik, Antoine Peebles. Automobilom je upravljao
visoki, dobro građeni mladić po imenu Too-na, dok se na suvozačevu mjastu nalazio njegov
glavni čovjek zadužen za osiguranje, Clyde Macy, jedini bijelac u cijeloj Westbrookovoj
ekipi, tako da je bilo lako uočiti da se tip zbog te časti silno ponosi. Peebles je imao uredno
podšišanu bradu i afro-frizuru, bio je nizak i krupno gra-đen, ali su mu Armanijevo odijelo i
skupe sunčane naočale stajale više nego dobro. Bio je sličniji nekom hollywoodskom
producentu nego vi-sokopozicioniranome trgovcu drogom. Macy je izgledao kao živi kos-tur,
najviše je volio crnu odjeću i profesionalni izgled, a s tom obrija-nom glavom čovjek ga je
lako mogao smatrati nekakvim neonacistom. Bio je to najuži krug Westbrookovog malenog
carstva, a nje-gov vođa u desnoj je ruci držao devetmilimetarski pištolj i, kako se či-nilo,
tražio nekoga na kome će ga upotrijebiti. — Možeš mi još jednom ispričati kako si izgubio
Kevina? — U tom trenutku pogleda Peeblesa i još čvršće stisne držak pištolja kojeg je upravo
bio otkočio. Činilo se da je Peebles to primijetio, ali ipak nije oklijevao s odgovorom. — Da
si nam dopustio da ga netko drži na oku dvadeset četiri sata na dan i se-dam dana u tjednu, to
se ni slučajno ne bi dogodilo. Noću katkada izi-đe. I te je večeri izišao i nije se vratio.
moto na engl. glasi »Fidelity, Bravery and Integrity« " National Football League,
profesionalna liga američkog nogometa
Westbrook dlanom pljesne po divovskome stegnu. — Bio je u onoj uličici. FBI-evci su ga
imali, sada ga nemaju. Nekako je povezan s tim sranjem koje se dogodilo meni pred prokletim
nosom. — Pištoljem udarivši vrata, zagrmi: — Vratite mi Kevina!
Peebles ga nervozno pogleda, dok Macy nije pokazao nikakvu reakciju.
Westbrook položi ruku na vozačevo rame. — Toona, ti skupi neke dečke, pa ćete pročešljati
sve dijelove ovog prokletoga grada, mo-že? Znam da si to jednom već učinio, ali učini još
jednom. Želim da mi se taj dečko vrati, živ i zdrav, čuješ me? Živ i zdrav i ne vraćaj se bez
njega. Dovraga, čuješ me, Toona?
Toona načas pogleda u retrovizor. — Čujem, čujem.
— Namještaljka — reče Peebles. — Sve. Kako bi okrivili te-be.
— Misliš da to ne znam? Zato što si iš'o na faks misliš da si pametan, a ja glup? Znam da će
me FBI zbog toga tražiti. Znam što se priča. Netko pokušava skupiti sve ekipe, kao u
nekakvom prokletom sindikatu, ali znaju da ja neću pristupiti nikakvom sranju i to im kvari
plan. — Westbrookove su oči bile crvene. U posljednjih četrdeset osam sati nije puno spavao.
Život mu je jednostavno bio takav; preživjeti noć bilo je obično najveći svakodnevni projekt.
A misli su mu se nepresta-no vraćale samo na tog dječaka koji je negdje vani. Sada se
približavao rubu; to je jasno osjećao. Znao je da bi taj dan mogao jednom svanuti, a ipak za
njega nije bio pripremljen.
— Tko god je pokupio Kevina, o tome će me obavijestiti. Neš-to traži. Želi da pristupim sa
svojom ekipom, eto što želi.
— I ti ćeš pristati?
— Mogu uzeti što god imam. Samo da mi vrate Kevina. — Za-šutjevši, pogleda kroz prozor,
uglove, uličice i jeftine barove pokraj ko-jih su prolazili, u koje su se uvlačili pipci njegovog
posla. Živahne pos-love imao je i u predgrađima, gdje se zapravo nalazi prava lova. — Da,
tako je. Čim dobijem Kevina, ubit ću svakog od gadova. Osobno. — Sa-da usmjeri pištolj
prema zamišljenom neprijatelju. — Počet ću od ko-ljena i ići prema gore.
Peebles oprezno pogleda Macvja, na kojem se i dalje nisu vid-jele nikakve reakcije; izgledao
je kao da je od kamena. — No, da, ali dosada nam se nitko nije javio — reče Peebles.
— Javit će se. Nisu oteli Kevina jer s njim žele igrati košari-cu. Traže mene. A ja sam ovdje,
samo trebaju doći na tulum. Ja sam spreman za tulum, samo neka jebeni tulum počne. —
Westbrook sada smirenijem glasom doda: — Priča se da jedan tip nije ostao u dvorištu. To je
istina?
Peebles kimne. — Web London.
— Kažu da su bile strojnice, da su kenjale kalibar pedeset. Kako se tip izvukao? — Peebles
slegne ramenima, a Westbrook pogle-da Macya. — Što si ti čuo, Mace?
— Nitko još ne zna ništa pouzdano, ali čuo sam da tip nije ušao u dvorište. Prestrašio se ili
poludio ili tako nešto.
— Poludio ili tako nešto — reče Westbrook. — U redu, isko-paj nešto o njemu, pa ćemo
vidjeti. Kada se netko izvuče iz takve stva-ri, mogao bi mi nešto i reći. Na primjer: gdje je
Kevin. — Sada pogleda svoje ljude. — Tko god da ih je upucao, Kevin je kod FBI-a. U to se
možete kladiti.
— Kao što sam rekao, mogli smo ga čuvati bez prestanka — reče Peebles.
— A kakav je to, dovraga, život? — reče Westbrook. — Ne mora tako živjeti, zbog mene. Ali
kada FBI dođe do mene, samo ću ih uputiti u drugom smjeru. No, mormao doznati kojem.
Budući da imaju šestoricu poginulih, neće biti spremni na nekakve pogodbe. Tražit će
konkretne stvari, dupe koje bi mogli strpati iza rešetaka, a ja neću biti među takvima.
— Tko god daje odveo Kevina, nema jamstva da će ga pustiti — reče Peebles. — Znam da
takve stvari ne želiš slušati, ali ne možemo znati čak ni je li Kevin živ.
"VVestbrook se nasloni. — Oh, živ je, budi bez brige. Njemu ni-je ništ'. Barem ne još zasada.
— Kako možeš biti siguran?
— Jednostavno znam i ne treba ti više ništa. Samo mi doznaj nešto o tom FBI-evcu.
— Webu Londonu.
— Webu Londonu. A ako on nema to što trebam, požalit će što nije poginuo sa svojom
ekipom. Nagazi, Toona. Imamo posla.
Auto još brže pojuri kroz noć.
8
Webu su trebala dva dana kako bi dogovorio termin s psihijatrom ko-jeg je FBI po potrebi
angažirao kao vanjskog suradnika. FBI je i me-đu svojim zaposlenicima imao profesionalnih
psihijatara, ali Web se odlučio za čovjeka izvana. Nije točno znao zašto, ali otvoriti se
nekome iznutra trenutačno mu se nije činillo mudrim. Možda je u pravu, a mož-da i griješi,
međutim pričati pihiću iz FBI-a znači pričati i FBI-u, tako je razmišljao Web, bez obzira na
povjerljivost odnosa liječnika i paci-jenta.
FBI je po pitnaju mentalnog zdravlja svojih ljudi još uvijek bio uglavnom u Srednjem vijeku,
a za to su vjerojatno u jednakoj mjeri bili krivi i pojedinačni agenti kao i sama organizacija.
Sve do prije ne-koliko godina, ako biste radili za FBI i osjećali da ste pod pretjeranim
stresom, ili imali problema s alkoholom ili opojnim sredstvima, to ste uglavnom držali u sebi i
s problemom se nosili na svoj način. Agenti iz stare škole o traženju stručne pomoći
razmišljali bi koliko i o odlasku iz kuće bez pištolja. Ako bi neki agent i zatražio
profesionalnu pomoć, nitko za to nije znao, a pogotovo o tome govorio. U tom slučaju čovjek
bi, u određenome smislu, postao pokvarenom robom, a postupak indok-trinacije novih
pripadnika FBI-a nekako je, kako se činilo, u čovjeka usađivao i stoicizam i tvrdoglavu
neovisnost koje je bilo teško nadići.
FBI-evi moćnici na koncu su zaključili da je nužno pozabaviti se pitanjem stresa koji donosi
rad u FBI-u, a koji se odražava u sve ve-ćem broj slučajeva zloporabe alkohola i opojnih
sredstava te sve većem broju razvoda. Tako je uveden program pomoći zaposlenicima, ili
PPZ. Svaki odjel FBI-a dobio je svojeg koordinatora za PPZ i stručnog sav-jetnika. Ako tako
zaposleni psihijatar ne bi mogao izići na kraj s prob-lemom, pacijenta bi preusmjerio
odobrenom vanjskom suradniku, za što se u ovom slučaju odlučio i Web. PPZ u FBI-u nije
bio općepoznata stvar, a Web nikada nije dobio nekakav pisani materijal o njegovom
postojanju. 0 tome se samo nekako šaputalo u povjerenju. Unatoč na-porima uprave
organizacije, onaj se negativni predznak zadržao.
Psihijatrijska se ordinacija nalazila u jednom neboderu u ok-rugu Fairfax, u blizini Tvson's
Cornera. Web je već bio kod dr. O'Ban-nona, jednog od psihijatara u toj ordinaciji. Prvi put
jednom davno, ka-da je EST pozvan na spašavanje učenika jedne privatne škole u Ri-
chmondu, u Virginiji. Skupina nekakve paravojne organizacije koja se
nazivala Slobodno društvo, a koja je, kako se činilo, s pomoću vlastite inačice etničkog
čišćenja nastojala stvoriti arijsku kulturu, upala je u školu i odmah ubila dvoje nastavnika.
Opsada je trajala gotovo dvade-set četiri sata. EST je na koncu upao u zgradu kada se već
činilo neiz-bježnim da će teroristi ponovno početi ubijati. Sve je išlo kao podmaza-no sve dok
netko nije uzbunio teroriste i to neposredno prije nego što je EST namjeravao navaliti. U
pucnjavi koja je uslijedila poginula su petorica terorista, dok su dvojica članova EST-a
ozlijeđena. Jedan od njih bio je i Web, koji je bio u kritičnome stanju. Od ostalih je talaca
po-ginuo još jedino desetogodišnji David Canfield.
Web je bio na samo nekoliko centimetara od dječaka, gotovo dovoljno blizu da ga izvuče na
sigurno kada je sve otišlo k vragu. Lice poginulog dječaka mučilo gaje u snu toliko često daje
Web svojevoljno potražio pomoć. U ono vrijeme još nije bilo PPZ-a, tako da je Web, opo-
ravivši se od ozljeda, O'Bannonovo ime diskretno dobio od jednog dru-gog agenta koji je
odlazio tom liječniku. Bila je to jedna od najtežih stvari koje je ikada učinio, jer je time
zapravo priznavao da se ne može nositi s vlastitim problemima. 0 tome nikada nije razgovarao
s drugim pripadncima EST-a i bio bi prije prerezao jezik nego otkrio da odlazi psihijatru.
Njegovi bi kolege to smatrali isključivo slabošću, a u EST-u nema mjesta za takve stvari.
Operativci u EST-u imali su jedan prijašnji susret s psihijat-rijskim savjetovanjem, a taj
događaj nije protekao dobro: Nakon Waca, FBI je doveo nekoliko stručnjaka koji su se
izravno susreli s psi-hički pogođenim ljudima, ali skupno, ne pojedinačno. Rezultat bi bio
komičan da nije bio toliko užasno tužan. Bilo je to posljednji put da je FBI s pripadnicima
EST-a pokušao učiniti nešto slično.
Web se s O'Bannonom posljednji put vidio neposredno nakon majčine smrti. Nakon podosta
seansa s O'Bannonom, Web je zaključio da stvari po tom pitanju nikada neće biti u redu, te je
lagao i psihijatru da je sada sve u redu. Nije krivio O'Bannona, jer nijedan liječnik ne bi
mogao popraviti takvu zbrku, to je znao. Za takvo što bilo bi potrebno pravo čudo.
O'Bannon je bio nizak i krupan i često bi nosio crnu dolčevitu koja bi samo naglašavala
podvoljke. Web se sada prisjeti kako O'Ban-non pri rukovanju ima mlak stisak, kako je
ugodan sugovornik. Ipak, kad su se prvi put vidjeli osjetio je kako bi najradije pobjegao van.
Umjesto toga pošao je za njim u ordinaciju i uronio u poprilično opasne vode.
— Moći ćemo ti pomoći, Web, samo što će to malo potrajati. Žao mi je što smo se morali
upoznati u tako teškim okolnostima, ali lju-di meni ne dolaze zato što im je dobro i lijepo; bit
će da mi je to životna sudbina.
Web je rekao da je to u redu, no ipak ga je obuzela maloduš-nost. Bilo je očito da O'Bannon
ne raspolaže nikakvim magičnim spo-sobnostima zahvaljujući kojima bi Web ponovno postao
normalan.
Sjedili su u O'Bannonovoj ordinaciji. Ondje nije imao kauč, nego maleni dvosjed ni pribiližno
dovoljno dugačak da bi pacijent sjeo. To je objasnio ovako: — To je najveća od svih
pogrešnih predodžaba o našem poslu. Svi psihijatri nemaju kauč.
O'Bannonova je ordinacija bila sterilna, bijelih zidova, s indu-strijskim namještajem i vrlo
malo stvari osobne prirode. Zbog svega toga Web se osjećao ugodno kao da sjedi u samici
zatvorskog odjela za osuđenike na smrt i čeka posljednji ples na električnoj stolici. Nekoli-ko
su minuta neobavezno razgovarali, vejrojatno kako bi se Web lakše otvorio. O'Bannon je u
blizini imao olovku i notes, ali ih ni u jednom trenutku nije dirao.
— Pisat ću poslije — rekao je O'Bannon kada ga je Web upi-tao kako to da ništa ne bilježi. —
Zasada ćemo samo razgovarati. — Imao je prodoran i munjevit pogled, koji je u Webu
izazivao nemir, iako je psihijatrov glas bio blag i razmjerno umirivao. Nakon jednosatne
se-anse, Web nije primjećivao osobite pomake. Doznao je više o O'Banno-nu nego što je ovaj
doznao o njemu. Nije došao ni do jednog problema koji ga je mučio.
— Takve stvari traju, Web — reko je O'Bannon, izvodeći ga u prijemni ured. — Doći će i to,
bez brige. Za takve stvari jednostavno treba vremena. Ni Rim nije podignut u jednome danu.
Web bi ga bio najradije upitao koliko će točno trebati za iz-gradnju Rima u njegovom slučaju,
no na koncu je samo rekao do viđe-nja. Isprva mu se činilo da više nikada neće otići tom
niskom, zdepas-tom čovjeku u bezličnome uredu. A ipak je otišao. O'Bannon je seansu za
seansom s njim rješavao pitanja i probleme, tjerajući ga da se s nji-ma suočava. No Web
nikada nije zaboravio onog dječaka kojeg su tako hladnokrvno ubili pred njegovim očima, na
samo tridesetak centimeta-ra razmaka, a on mu nije mogao pomoći. To ne bi bilo zdravo,
ikada za-boraviti tako nešto.
O'Bannon je Webu rekao da on i drugi u njegovoj psihijatrij-skoj ordinaciji već godinama
rade s ljudima iz FBI-a te da su i agenti-ma i pripadnicima administrativnog osoblja pomogli
u nebrojenim kri-zama. Weba je to iznenadilo jer je dotada pretpostavljao da je jedan od
rijetkih koji su zatražili profesionalnu pomoć. O'Bannon ga je samo značajno pogledao i
rekao: — Samo zato što o tome ne govore, ne znači da ljudi ne žele rješavati probleme ili da
ne žele ozdraviti. Ne mogu, dakako, otkrivati imena, ali vjeruj mi da posve sigurno nisi jedini
koji mi je došao iz FBI-a. Agenti koji skrivaju glavu u pijesku obične su tempirane bombe i
mogli bi svakog trena eksplodirati.
Web se sada pitao je li i on tempirana bomba. Ušao je u zgra-du i krenuo prema dizalima, a
svaki njegov korak postajao je sve težim.
Misli tako očito okrenutih nečemu drugome, zamalo se suda-rio s jednom ženom koja je
naišla iz suprotnog smjera. Ispričavši se, pritisnuo je dugme dizala. Kada su se vrata otvorila,
oboje su ušli. Web je pritisnuo dugme željenog kata i povukao se. Dok su se penjali, Web ju
je načas pogledao. Bila je srednje visine, vitka i vrlo privlačna. Procijenio je da se približava
četrdesetoj. Na sebi je imala sivo žensko odijelo, s izvučenim ovratnikom bijele bluze. Imala
je valovitu crnu, kratko podrezanu kosu, te malene naušnice na kopčanje. U ruci je no-sila
aktovku. Dugački prsti bili su obavili dršku, čvrsto je pritiskajući, uočio je Web, koji je cijeli
profesionalni život proveo u opsjednutom bavljenju pojedinostima, jer su pojedinosti gotovo
uvijek određivale njegovu budućnost ili označavale završetak nadanja u budućnost.
Dizalo se zaustavi na Webovom katu i on se pomalo iznenadi uvidjevši da izlazi i ona. Ali
tada se sjeti da nije pritisnula neko drugo dugme. No, da, toliko o tome da mu nikada ne
promiču pojedinosti. Za njom se uputio prema uredu prema kojem je krenula i ona. Ona se
os-vrne.
— Mogu li vam nekako pomoći?
Glas joj je bio prigušen, odmjeren i nekako kao da ga je pozi-vao, umirivao ga. Pozornost su
mu tada privukle njezine neuobičajeno intenzivno plave oči. Bile su i velike, tužne i prodorne.
Te oči čovjeku su jednostavno zadržavale pogled.
— Došao sam doktoru O'Bannonu.
— Imate dogovoren termin?
Doima se nekako opreznom, pomisli Web. Ipak, znao je da že-ne imaju puno pravo na sumnju
kada se pred njima nađe nepoznati
muškarac. Više je puta vidio ružne posljedice mnogih takvih susreta, a te slike jednostavno ne
izlaze iz glave.
— Da, u devet, u srijedu ujutro. Malo sam uranio.
Ona ga suosjećajno pogleda. — Danas je zapravo utorak.
Web promumlja: — Sranje — i umorno odmahne glavom. — Bit će da su mi se dani nekako
malo pomiješali. Oprostite na smetnji. — On se okrene prema dizalima, već poprilično
uvjeren da više nikada neće doći ovamo.
— Oprostite, ali nekako ste mi užasno poznati — reče žena. Web se polagano okrene. —
Ispričavam se — reče ona još. — Obično nisam toliko neuljudna, ali znam da sam vas negdje
već vidjela.
— Pa, ako ovdje radite, onda vjerojatno jeste. Već sam bio kod O'Bannona.
— Ne, nije to. Čini mi se da sam vas vidjela na televiziji. — A onda joj konačno sine. — Vi
ste Web London, FBI-ev agent, zar ne?
Još nekoliko trenutaka nije točno znao što bi rekao, a ona ga je samo promatrala, čekala, kako
se činilo, potvrdu svojeg opažanja. — Da. — Web pogleda pokraj nje. — Radite ovdje?
— Imam ordinaciju.
— Znači, i vi ste psihić?
Ona ispruži ruku. — Draži nam je naziv psihijatar. Ja sam Claire Daniels.
Web joj stisne ruku i s nelagodom ostane na mjestu.
— Spremam se skuhati kavu, ako želite popiti šalicu... — reče ona na koncu.
— Ne bih želio da se posebno mučite...
Ona se okrene i otključa vrata. Web za njom uđe. Sjedili su u malenoj prijemnoj sobi i pili
kavu. Web je razgle-davao prazni prostor.
— Danas ne radite?
— Ne, većina ljudi ne dolazi prije devet.
— Oduvijek mi je bilo neobično što ovdje nemate recepciju.
— Želimo da se ljudi osjećaju koliko je moguće ugodnije. A najavljivanje nepoznatoj osobi,
pa još zbog nekakvog liječenja, čovjeka može itekako zastrašiti. Znamo kada imamo
dogovorene termine, a zvonce nam govori da je netko došao, pa odmah izlazimo. Imamo ovu
zajedničku čekaonicu jer je to neizbježno, ali, u pravilu, ne volimo da
pacijenti ovdje sjede jedni s drugima. I to mogu biti neugodne situaci-je.
— Kao da ljudi tako sjede i igraju igru »Pogodi kako se zove moj poremećaj«?
Ona se nasmiješi. — Tako nekako. Taj je običaj uveo dr. O'Bannon, još davno i silno mu je
stalo do ugode ljudi koji ovamo dola-ze po pomoć. Ljudima koji imaju ovakav ili onakav
oblik tjeskobe ili straha te osjećaje nikako ne treba pojačavati.
— Znači, dobro poznajete O'Bannona?
— Da. Zapravo sam nekoć radila za njega. A zatim je on prije nekoliko godina odlučio
pojednostaviti vlastiti život, tako da smo svi sada samostalni, iako još uvijek dijelimo ovaj
prostor. S godinama nam je tako postalo draže. Vrlo je dobar. Moći će vam pomoći.
— Mislite? — reče Web bez tračka nade.
— Čini mi se da sam, poput cijele zemlje, pratila što se doga-đalo. Užasno mi je žao zbog
vaših kolega.
Web bez riječi otpije gutljaj kave.
Claire reče: — Ako ste namjeravali pričekati, dr. Bannon predaje na sveučilištu George
Washington. Danas uopće neće doći ova-mo.
— Nema problema. Ja sam pogriješio. Hvala na kavi. — On ustane.
— Gospodine London, biste li željeli da mu kažem da ste bili ovdje?
— Možemo na ti... Web. Ne, čini mi se da u srijedu neću doći. I Claire sada ustane. — Mogu
li ti ja nekako pomoći?
On pridigne šalicu. — Već si me okrijepila kavom. — Web du-boko udahne. Vrijeme je da
pođe odavde. — Sto radiš sljedeći sat? — upita umjesto toga, već trenutak kasnije upravo
zaprepašten vlastitim riječima.
— Samo rješavam papirologiju — reče ona brzo, oborena pogleda, blago zarumenjena lica,
kao da ju je upravo pozvao na matu-ralni ples, pa je umjesto da odbije njegov pokušaj, zbog
nekog nejas-nog razloga odlučila potaknuti ga.
— Što kažeš da umjesto toga razgovaraš sa mnom?
— Profesionalno? To nije moguće. Ti si pacijent doktora O'Bannona.
— A onako, ljudski? — Web ni približno nije imao pojma odakle su potekle riječi koje izlaze
iz njegovih usta.
Ona je još nekoliko trenutaka oklijevala, a zatim mu reče ne-ka pričeka. Ušla je u jedan ured i
vratila se za nekoliko minuta. — Po-kušala sam doći do doktora O'Bannona na sveučilištu, no
nisu ga uspje-li pronaći. Bez razgovora s njim doista ti ne mogu ni pokušati pomoći. Moraš
shvatiti da je to etički podosta osjetljivo pitanje, Web. A ja baš ne namjeravam preotimati tuđe
pacijente.
Web neočekivnao sjedne. — Zar to ni u kojem slučaju ne bi bilo opravdano?
Ona je još nekoliko trenutaka razmišljala o tim riječima. — Vjerojatno... ako liječnik koji te
inače liječi nije dostupan, a ti si u kri-zi...
— On nije dostupan, a ja proživljavam istinsku krizu. — Web je pritom govorio apsolutnu
istinu, jer je imao jednak osjećaj kao tada u dvorištu: da se ne može pomaknuti, da ne može
učiniti baš ništa kako bi pomogao, da je beskoristan. Ako ga ipak odbije, Web nije bio
sigu-ran čak ni da će moći ustati i izići.
Umjesto toga, ona ga hodnikom povede do svoje ordinacije i iza njih zatvori vrata. Web
pogleda oko sebe. Razlika između prostora Claire Daniels i sobe u kojoj je radio O'Bannon
nije mogla biti veća. Zi-dovi su bili obojeni prigušenom sivom, a ne bijelom čistom bojom, a
sve je nekako bilo ugodno i prisno, s tim ženstvenim zastorima s cvjetnim uzorkom umjesto
bezličnih roleta. Posvuda su visjele slike, uglavnom ljudi, najvjerojatnije članova obitelji.
Diplome na zidu svjedočile su o više nego dojmljivim akademskim uspjesima Claire Daniels:
diplome s Browna i Columbije, te medicinski diploma sa Stanforda. Na stolu se nalazila
staklena posuda s natpisom »Terapija u staklenci«. Na stolovi-ma je bilo nezapaljenih svijeća,
dok su se u dvama kutovima nalazile svjetiljke od kaktusa. Na policama i na podu stajali su
deseci plišanih životinja. Uz jedan zid nalazio se kožni naslonjač. I, Bože moj, Claire Daniels
imala je kauč!
— Želiš da sjednem ovamo? — On rukom pokaže kauč, očaj-nički nastojeći nadzirati živce.
Odjednom požali što je naoružan, jer je počeo osjećati da pomalo gubi nadzor nad sobom.
— Zapravo, ako tebi to ne smeta, ja više volim biti na kauču. On se svom težinom spusti u
naslonjač, promatrajući kako
ona niske cipele zamjenjuje papučama koje su dotada stajale pokraj
kauča. To što je načas vidio njezina gola stopala u Webu je izazvalo pos-ve neočekivanu
rekaciju. U tome nije bilo ničeg seksualnoga; Web se samo sjetio okrvavljene kože u dvorištu,
ostataka ekipe Charlie. Claire sjedne na kauč, s pokrajnjeg stolića uzme blok i kemijsku
olovku, te s olovke skine poklopac. Web više puta kratko udahne kako bi smirio živ-ce.
— O'Bannon za vrijeme seanse ne radi bilješke — primijeti.
— Znam — reče ona uz zabavljen osmijeh. — Čini mi se da mene pamćenje ne služi toliko
dobro. Žao mi je.
— Nisam čak ni pitao jesi li na popisu vanjskih suradnika ko-je je odobrio FBI. Znam da
O'Bannon jest.
— I ja sam. A o ovoj seansi morat ćemo obavijestiti tvojeg nad-glednika. Uobičajena FBI-eva
odredba.
— Ali ne i o sadržaju seanse.
— Ne, dakako da ne. Trebamo prijaviti samo činjenicu da smo se našli i razgovarali. I ovdje
vrijede sva temeljna pravila povjer-ljivosti, jednako kao i kod uobičajenog odnosa između
psihijatra i paci-jenta.
— Temeljna pravila?
— Postoje određene modifikacije, Web, zbog jedinstvene pri-rode tvojeg posla.
— O'Bannon mije to objasnio kada sam dolazio njemu, ali či-ni se da mi sve to nikada nije
bilo posve jasno.
— No, dobro. Ja imam obvezu tvog nadglednika obavijestiti ako sam tijekom seanse otkrila
nešto što može biti prijetnja za tebe ili za druge.
— To bi valjda trebalo biti u redu...
— Misliš? Ali, barem iz moje perspektive, ja tako imam širo-ko diskreciono pravo, jer nešto
što nekome izgleda bezazleno, nekom drugom može zvučati kao istinska prijetnja. Stoga baš i
nisam uvjere-na da su ta pravila osobito pravedna prema vama. Međutim, tek tako da znaš, još
nikada nisam imala priliku koristiti se tim pravom, a već dugo radim s ljudima iz FBI-a,
DEA-e i drugih policijskih i pravosud-nih organizacija.
— Što još treba otkriti?
— Druga je krupna stvar zloporaba droga ili specifični oblici terapije.
— U redu. FBI je u tome nepopustljiv, znam — reče Web. — Moraš prijaviti čak i stvari koje
se izdaju bez recepta. To zna biti prava gnjavaža. — On pogleda oko sebe. Kod tebe je puno
udobnije. O'Ban-nonova ordinacija podsjeća me na operacijsku salu.
— Svatko poslu pristupa na svoj način. — Ona zastane i za-gleda se u njegov struk.
Web spusti pogled i uvidi da mu se jakna ondje rastvorila, te da se vidi držak pištolja. Stoga
zakopča jaknu, a Claire spusti pogled na blok.
— Žao mi je, Web, nije da se baš prvi put susrećem s agen-tom koji ima pištolj. Iako
pretpostavljam da, kada ih baš ne viđaš svaki dan...
— Mogu te vraški prestrašiti — dovrši on njezinu misao. Pogled mu se zaustavi na mnoštvu
plišanih igračaka.
— Kako to da imaš toliko plišanih životinja?
— Mnogi su moji pacijenti djeca — reče ona, pa još doda: — Nažalost. Uz te se životinje
lakše opuste. Iskreno govoreći, i ja se uz njih lakše opuštam.
— Gotovo ne možeš vjerovati daje i djeci potreban psihijatar.
— Većina ih ima poremećaje u vezi s prehranom, bulimiju, anoreksiju. Problemi se obično
vrte oko pitanja nadzora između njih i roditelja. Pa tako treba liječiti i dijete i roditelja. Djeca
danas ne žive u jednostavnome svijetu.
— Ni odraslima nije bajno.
Ona ga pogleda tako da Web zaključi kako ga na brzinu poku-šava procijeniti. — Ti si u
životu prošao puno toga.
— Više od nekih, manje od nekih drugih. Nećeš me valjda tjerati da tumačim značenje onih
mrlja od tinte, zar ne? — Te je riječi izgovorio kao šalu, no zapravo je mislio ozbiljno.
— Psiholozi provode Rorschacha, MMPI, MMCI i neurotes-tiranje, a ja sam samo skromni
psihijatar.
— Ja sam morao rješavati MMPI kada sam pristupao ekipi za spašavanje talaca.
— Minnesota Multiphastic Personalitv Inventorv, znam taj test.
— Cilj mu je na vidjelo izvući ludilo.
— Na određeni način, da. I je li bilo rezultata?
— Neki su tipovi pali. A ja sam skužio koja je svrha ispitiva-nja, pa sam se izvukao lažima.
Claire Daniels blago uzdigne obrve i pogledom još jednom dođe do mjesta na kojem je on
držao pištolj. — To je utješno.
— Čini mi se da nisam posve siguran koja je razlika. Mislim na razliku između psihologa i
psihijatara.
— Psihijatar mora položiti MCAT-ove, potom još četiri godi-ne studirati medicinu. Nakon
toga čeka ga još tri godine stažiranja na bolničkim psihijatrijskim odjelima. Ja sam odradila i
četverogodišnji staž na forenzičnoj psihijatriji. Sve otada imam privatnu praksu. Kao liječnici,
psihijatri također mogu propisivati lijekove, dok psiholozi to u pravilu ne mogu.
Web nervozno sklopi, pa razdvoji dlanove.
Claire, koja gaje pomno promatrala, reče: — Kako bi bilo da ti ispričam kako ja pristupam
poslu? A nakon toga, bude li ti odgovara-lo, možemo nastaviti. Pošteno? — Web kimanjem
potvrdi slaganje, a ona se ponovno nasloni na jastučiće. — Kao psihijatar, oslanjam se na
razumijevanje obrazaca normalnog ljudskog ponašanja kako bih pre-poznala kada se određeni
oblik ponašanja ne uklapa u norme. Očit je primjer jedan od onih s kojima si nesumnjivo
dobro upoznat: serijski ubojice. U velikoj većini slučajeva takve su osobe u djetinjstvu
proživ-ljavale stalna i užasna zlostavljanja. U mladoj, pak, dobi pokazuju jas-ne obrasce
bijesa, na primjer muče malene životinje i ptice, a bol i okrutnost koje su trpjeli prebacuju na
živa bića slabija od sebe. Malo-po-malo prelaze na sve veće životinje i druge ciljeve, postaju
snažniji i od-važniji, te na koncu, u odrasloj dobi, prelaze na ljude. Riječ je zapravo o
razmjerno predvidljivom razvoju doagđaja.
— Usto je potrebno slušati i sa svojevrsnim trećim uhom. Ono što mi netko govori uzimam
zdravo za gotovo, ali tražim i znakove u pozadini tih riječi. Ljudi svoje izjave uvijek
prožimaju i drugim poru-kama. Psihijatar igra mnoge uloge, nerijetko i istodobno. Ključno je
slušati, i to istinski dobro slušati ono što sugovornik govori riječima, gestama i tako dalje.
— U redu, kako želiš početi sa mnom?
— Pacijent obično ispuni maleni upitnik o sebi, ali mislim da ću s tobom to preskočiti. Rekli
smo da ćemo razgovarati onako, ljudski — doda ona uz vrlo srdačan osmijeh.
Web konačno osjeti kako ona bol u trbuhu počinje popuštati.
— Ali popričajmo malo o tvojoj prošlosti, da čujem uobičaje-ne informacije. Nakon toga
možemo krenuti dalje.
Web ispusti dugotrajan uzdah. — U ožujku ću napuniti tride-set osam. Krenuo sam na faks,
nekako završio na studiju prava* na sveučilištu Virginia i čak uspio diplomirati. Nakon toga
oko pola godi-ne radio sam u uredu javnog pravobranitelja u Alexandriji, sve dok ni-sam
shvatio da takav život ipak nije za mene. S jednim prijateljem od-lučio sam prijaviti se u FBI.
Za to smo se doista odlučili bez razmišlja-nja, više iz nekakvog hira, kako bismo vidjeli jesmo
li sposobni ili ne. Ja sam upao, on nije. Preživio sam Akademiju i u FBI-u sam sretnih trinaest
godina. Počeo sam kao specijalni agent, brusio zube malo na ovome malo na onome, u nizu
područnih ureda širom zemlje. Prije neš-to više od osam godina prijavio sam se u EST. To
znači Ekipa za spaša-vanje talaca, a djeluje u sklopu SKI-ja, Skupine za kritične incidente,
premda tek od razmjerno nedavno. U postupku odabira totalno te zga-ze, a devedeset posto
prijavljenih ne uđe u izbor. Najprije ti ne daju spavati, slome te fizički, a zatim te prisile da u
časku donosiš odluke koje znače život ili smrt. Tjeraju te da radiš i žrtvuješ se kao momčad,
ali tako da se i dalje nadmećete među sobom, jer je na raspolaganju sa-mo mali broj mjesta.
Prava šetnja kroz park. Vidio sam nekadašnje pripadnike mornaričkih SE AL-ova, specijalce,
čak i ljude iz Delta, ka-ko padaju, plaču, padaju u nesvijest, haluciniraju, prijete
samouboj-stvom, masovnim ubojstvima, samo da bi oni koji ih muče nekako pre-stali.
Nekakvim čudom, uspio sam proći obuku i potom još pet mjeseci proveo na obuci za nove
operativce ili NOTS-u. Za slučaj da ti je to ne-kako promaknulo, FBI obožava skraćenice.
Sjedište nam je u Quanti-cu. Trenutačno sam na dužnosti napadača. — Claire se doimala
zbunje-nom. — EST ima Plave i Zlatne jedinice, a svaka od njih u svojem sas-tavu ima po
četiri ekipe. Posve su identične, tako da smo u stanju isto-vremeno se nositi s dvjema kriznim
situacijama na dva različita mjes-ta. Polovicu ekipe čine napadači ili glavna udarna sila,
polovicu snajpe-risti. Snajperisti se obučavaju u Školi za snajperiste koju vode marinci.
Povremeno se mijenjamo, mi prolazimo njihovu obuku, oni našu. Ja sam počeo kao
snajperist. Oni su običavali uvijek izvlačiti deblji kraj, premda se situacija bitno poboljšala
otkako je EST 1995. reorganizi-
u Sjedinjenim Državama pravo se studira nakon završenog dodiplomskog studija, dakle po
rangu odgovara postdiplomskom studiju
ran. Ipak, tjednima ležiš u blatu, na kiši i snijegu, špijuniraš metu, ot-krivaš neprijateljeve
slabosti koje će ti pomoći da ga poslije ubiješ. Ili mu možda čak spasiš život, jer u
promatranju možeš uočiti nešto što će ti reći da u određenim situacijama neće uzvratiti vatru.
Čekaš te male prilike i nikada ne znaš hoće li tvoj metak izazvati nekakvu prokletu vatrenu
oluju, nepredviđenu katastrofu.
— Po tvojem pričanju rekla bih da si nešto slično iskusio.
— Jedna od mojih prvih zadaća bio je Waco.
— Tako...
— Trenutačno sam član ekipe Charlie u Plavoj jedinici. — Bio sam, ispravi se u sebi Web.
Charlie više ne postoji.
— Dakle, nisi FBI-ev agent kao takav?
— Ne, svi smo mi agenti. Moraš provesti najmanje tri godine u FBI-u i imati iznimne ocjene
rada da bi se uopće prijavio za EST. No-simo iste značke, imamo ista prava. Ali mi iz EST-a
držimo se za sebe. Imamo odvojene objekte, nemamo nikakve druge dužnosti izvan EST-a.
Zajedno vježbamo. Osnovne sposobnosti, pletenje, BSP
— Što je sve to?
— Pletenje pokriva borbene vježbe i rukovanje vatrenim oružjem. BSP označava borbu u
skučenom prostoru. Vatreno oružje i borba na skučenom prostoru najopasnije su vještine, tako
da na njima radimo neprestano.
— Podsjeća me na vojsku.
— Tako i jest. I kod nas je sve vrlo vojnički. Dijelimo se na aktivnu službu i obuku. Ako si na
aktivnoj dužnosti i pojavi se neka mi-sija, ideš. Svo slobodno vrijeme onih koji su na aktivnoj
dužnosti pro-vodi se na specijalnim projektima i uvježbavanju posebnih vještina po-put
uspinjanja pomoću užeta, iskakanja iz helikoptera, vježbanja po uzoru na SEAL-ove, prvu
pomoć. A tu su i vještine bojnog polja, ono što nazivamo snalaženjem u šumi. Vjeruj mi, dani
prolaze vrlo brzo.
— U to uopće ne sumnjam — reče Claire.
Web se zagleda u svoje cipele. Tako su u tišini proveli još ne-koliko trenutaka. — Pedeset
macho-muškaraca na istome mjestu kat-kada i nije osobito dobra stvar. — On se nasmiješi. —
Neprestano nas-tojimo nadmašiti ostale. Znaš one puške Taser koje ispaljuju elektro-ničke
strelice koje čovjeka privremeno paraliziraju?
— Da, vidjela sam ih.
— Pa, jednom smo imali natjecanje u tome tko će se najbrže oporaviti od takvog pogotka.
— Bože sveti! — usklikne Claire.
— Znam, suludo. — On još doda: — Nisam pobijedio. Pao sam kao da me oborio neki bek na
gol-liniji. Samo želim reći kakav je to mentalitet. Ultranatjecateljski. — On se sada uozbilji.
—Ali dobro obavljamo svoj posao. A taj posao nije nimalo jednostavan. Sto ne želi nitko
drugi, radimo mi. Naš je službeni moto »Spašavati živote«. I u to-me uglavnom uspijevamo.
Pokušavamo misliti na sve eventualno ne-predviđene okolnosti, no nema puno mjesta za
pogreške. I naš uspjeh ili neuspjeh može ovisiti o nekakvom lancu na vratima koji nismo
oče-kivali pri dinamičnom ulasku, ili skretanju ulijevo umjesto udesno, sus-tezanju od
pucanja ili pucanju. A u današnje vrijeme, ako tip zadobije već i najmanju ogrebotinu dok je
nama pokušavao raznijeti glavu, svi počinju vrištati i tužiti FBI, a agenti samo padaju poput
muha. Možda bi mi život, da sam se povukao nakon Waca, uistinu bio drukčiji.
— A zašto se nisi povukao?
— Jer posjedujem mnoštvo posebnih sposobnosti kojima mo-gu štititi poštene građane. Štititi
interese ove zemlje od ljudi koji bi naškodili njoj i njima.
— To mi zvuči vrlo domoljubno. Ali neki bi te cinici zbog toga mogli ukoriti.
Web je još nekoliko trenutaka samo piljio u nju, a zatim reče: — Koliko je tih mudraca s
televizije pod nosom imalo odrezanu cijev sačmarice dok je nekakav drogirani luđak držao
prst na okidaču i od-lučivao o njihovom životu? Ili čekalo usred neke pustoši dok se neki lu-di
pseudo-Isus, koji je negdje u svojoj svetoj knjizi pronašao daje u re-du| ševiti djecu svojih
sljedbenika, poigrava psihom cijele zemlje, a za-tim svojih petnaest minuta slave okončava u
vatrenoj lopti koja s njim odnosi i svu zlostavljanu djecu? Ako se cinicima ne sviđaju moji
motivi ili metode, mogu lijepo sami obaviti taj posao. Preživjeli bi cijele prve dvije sekunde.
Oni od pozitivnih likova u priči očekuju savršenstvo u svijetu u kojem se tako nešto nikada
neće dogoditi. A zlikovci su isto-vremeno mogli otrgnuti glave tisućama beba i njihovi će
odvjetnici sve-jedno vrištati do neba ako dobiju i zanokticu dok ih pokušavaš uhititi. U redu,
viši dužnosnici u FBI-u griješe kada izdaju naloge i neki od njih ne bi trebali biti na svojim
mjestima jer su nesposobni. Nisam bio u Ruby Ridgeu, ali to je bila katastrofa od samog
početka i za smrt ne-
dužnih ljudi prije svih su odgovorni upravo FBI-evci. Ali na koncu up-ravo tipovi poput
mene, ljudi koji se povode za naredbama, ostaju bez jaja jer imaju drskosti izložiti život
opasnosti kako bi radili ono za što vjeruju daje ispravno, te za tu povlasticu dobivaju sranje od
plaće. To je moj svijet, doktorice Daniels. Dobrodošli u pakao.
Web duboko udahne, počne drhtati i pogleda Claire, na kojoj se jasno vidjelo koliko je
zapanjena. — Žao mi je — reče on na koncu — kada je riječ o svemu tome, ja sam pomalo
domoljubna budala.
Claireine prve riječi zvučale su kao da je ispunjava osjećaj krivnje. — Čini mi se da bih se
trebala ispričati. Uvjerena sam da ti po-sao katkada izgleda nezahvalno.
— Na određeni način tako mi izgleda upravo sada.
— Pričaj mi o obitelji — reče ona nakon još nekoliko trenuta-ka nelagodne tišine.
Web se nasloni i stavi ruke na potiljak, još jednom zrak udi-šući kratko i isprekidano.
Šezdeset četiri otkucaja u minuti, Web, tre-baš samo to. Šezdeset četiri u minuti. Zar je to
tako teško? Sada se nagne naprijed. — Svakako. Nema problema. Jedinac sam. Rodio sam se
u Georgiji. Kada mi je bilo oko šest godina, preselili smo se u Virgi-niju.
— Tko je to mi u cijeloj priči? Majka i otac? Web odmahne glavom. — Ne, samo ja i majka.
— A otac?
— Nije pošao s nama. Država ga je željela još malo zadržati.
— Radio je za vladu?
— Moglo bi se i tako reći. Bio je u zatvoru.
— Što je bilo s njim?
— Ne znam.
— Nije te zanimalo?
— Da me zanimalo, bio bih zadovoljio znatiželju.
— U redu. I tako ste se doselili u Virginiju. Zatim?
— Moja se majka ponovno udala.
— A tvoj odnos s očuhom?
— U redu.
Claire ne reče ništa, očito čekajući da on nastavi. Kako nije rekao ništa, ona reče: — Pričaj mi
o svojem odnosu s majkom.
— Umrla je prije devet mjeseci, tako da nemamo nekakav odnos.
— Od čega je umrla? — Ona još doda: — Ako ti ne smeta tak-vo pitanje.
— Od velikog C.
Claire se doimala zbunjenom. — Misliš od velikog R? Od ra-ka?
— Ne, mislim od velikog C, od cuge.
— Kažeš da si u FBI ušao iz hira. Misliš li da je moglo biti i nešto više od toga?
Web je munjevito pogleda. — Misliš, jesam li postao policaj-cem jer mi je pravi otac lopov?
Claire se nasmiješi. — Ovo ti ide od ruke.
— Ne znam zašto sam još uvijek živ, Claire — reče Web tiho. — Po svim pravilima trebao
sam poginuti sa svojom ekipom. To me iz-luđuje. Ne želim biti jedini preživjeli.
Clairein je osmijeh brzo izblijedio. — To mi izgleda važno. Razgovarajmo o tome.
Web je sada kršio ruke. U tom trenutku ustane i pogleda kroz prozor. — Sve je ovo strogo
povjerljivo, zar ne?
— Da — reče Claire. — Apsolutno.
On ponovno sjedne. — Ušao sam u uličicu. Napredujem za-jedno sa svojom ekipom, već smo
gotovo kod točke ulaska i tada... i ta-da... — On zašuti.
— I tada sam se, dovraga, smrznuo, zaledio, paralizirao. Više se nisam mogao pomaknuti. Ne
shvaćam što se, dobijesa, dogodilo. Moja je ekipa izišla u dvorište, a ja nisam mogao. I kada
sam se konač-no uspio pokrenuti, imao sam osjećaj da imam najmanje pet stotina ki-lograma,
da imam noge od betonskih blokova. I pao sam jer se nisam mogao održati na nogama.
Jednostavno sam se srušio. I tada... — On zašuti i dlanom prekrije lice, ne onu oštećenu
stranu, te ga pritisne svom snagom, kao da želi spriječiti da iz njega iziđu stvari koje već
iz-laze. — I onda je počela paljba na nas. A ja sam preživio. Jedini sam preživio, dok je cijela
moja ekipa poginula.
Olovka koju je Claire držala u ruci nije se micala, a ona ga je promatrala.
— Sve je u redu, Web, to mora izići iz tebe.
— Ali to je sve! Što još, dovraga, mogu dodati? Prestrašio sam se, izbezumio. Obična sam
prokleta kukavica!
Njezin je glas bio vrlo smiren i odmjeren. — Web, jasno mi je da ti razgovor o tome pada
užasno teško, ali voljela bih kada bismo sa-da prešli točan slijed događaja koji su doveli do
trenutka kada si se »sledio«, kao što si rekao. Koliko se točnije možeš sjetiti. To bi moglo biti
vrlo važno.
Web s njom počne prelaziti pojedinosti, krećući od trenutka kada su se otvorila vrata
Chevroleta do trenutka kada nije bio u stanju obaviti povjereni posao, kada je gledao kako mu
prijatelji umiru. Do-vršivši priču, osjećao se posve otupjelo, kao da joj je uz tu tužnu priču
predao i vlastitiu dušu.
— Zacijelo si se morao osjećati kao paraliziran — reče ona. — Pitam se jesi li osjetio neke od
ranijih simptoma prije nego što te pogodilo tako potpuno. Nešto poput drastične promjene
pulsa, ubrza-nog disanja, osjećaja užasnutosti, hladnog znoja, osušenih usta...
Web još nekoliko trenutaka razmisli o tome i u mislima po-novno proživi svaki korak. Već je
počeo odmahivati glavom, želeći po-kazati da je odgovor negativan, no onda reče: — U
uličici je bio neki klinac. — Claire Daniels nije namjeravao otkriti kakvu je važnost Ke-vin
Westbrook poprimio u istrazi; međutim, nešto joj može reći. — Ka-da smo prošli pokraj
njega, nešto je rekao. Nešto doista neobično. Sjećam se da mu je glas na određeni način
zvučao vrlo odraslo. Po nje-govu je izgledu bilo jasno da ga život baš i nije mazio.
— Ne sjećaš se što je rekao?
Web odmahne glavom. — Tu imam rupu, ali bilo je nešto čudno.
— No to što je rekao u tebi je izazvalo nekakav osjećaj, nešto što nadilazi uobičajeno žaljenje
ili naklonost?
— Čujte, doktorice Daniels...
— Molim te, na ti smo... Claire.
— U redu, Claire, nije mi cilj prikazati se kao sveca. Na ovom poslu neki puta ulazim u pravi
pakao. Pokušavam ne razmišljati o svim ostalim stvarima, poput djece.
— Kada bi tako razmišljao, čini mi se da i ne bi mogao obav-ljati svoj posao.
Web je prostrijeli pogledom. — Misliš da mi se to moglo do-goditi? Vidio sam klinca i u
mozgu mi se nešto prelomilo?
— Moguće je, Web. Rastrojenost, sindrom posttraumatskoga stresa koji izaziva tjelesnu
paraliziranost, zajedno s još nizom drugih tjelesnih nemogućnosti. Događa se češće nego što
ljudi misle. Stres ko-ji čovjek doživljava u borbi jedinstven je.
— Ali tada se još nije bilo ništa dogodilo. Nitko nije ispalio ni metak.
— To radiš već godinama, Web; sve se to u tebi moglo naku-piti, a djelovanje nakupljanja na
površinu može izbiti u najnezgodnijim trenucima i na najnezgodnije načine. Nisi prvi kojem
se takva reakcija dogodila u ovakvoj ili onakvoj bitki.
— Ali se prvi put dogodila meni — reče Web s ponešto oštri-ne u glasu. — I članovi moje
ekipe prošli su stvari kao ja, pa se ipak nitko od njih nije zablokirao.
— Iako ti se dogodilo prvi put, Web, moraš shvatiti da smo svi različiti. Ne možeš se
uspoređivati ni s kim drugim. Ne bi bilo pra-vedno prema tebi.
On prema njoj podigne kažiprst. — Ja ću ti reći što je praved-no. Pravedno bi bilo da sam te
večeri možda nešto učinio i promijenio tijek događaja. Možda sam mogao nešto poduzeti,
vidjeti nešto što bi upozorilo moje dečke, tako da bi danas još možda bili živi, a ja ne bih
sjedio ovdje i pričao o tome zašto nisu živi.
— Razumijem tvoj bijes i razumijem da život često nije pra-vedan. Nesumnjivo je da si
stotinu puta vidio takve primjere. Pitanje je samo kako se najbolje nositi s time što ti se
dogodilo.
— Kako se uopće nositi s nečim takvim? Ne može biti gore od ovoga.
— Znam da ti možda izgleda beznadno, ali bilo bi još gore ka-da ne bi mogao riješiti stvari
koje te muče i nastaviti živjeti.
— Živjeti? Ah, da, svakako, moguće je da mi je još preostalo nešto od života. Želiš se
mijenjati sa mnom? Ponuda je vraški dobra.
— Želiš se vratiti u EST? — upita ona jednoličnim tonom.
— Da — reče on bez oklijevanja.
— Siguran si?
— Apsolutno.
— U tom slučaju imamo cilj kojem oboje možemo težiti. Web dlanom prijeđe po bedru i
zaustavi se na mjestu na ko-jem je ispod jakne provirivao pištolj. — Doista misliš da je takvo
što
moguće? Hoću reći, barem u EST-u, ako nisi u stanju nositi se sa situ-acijom mentalno ili
tjelesno, no, da, onda si gotov. — Gotov si, pomisli on, i ostaješ bez jedinog mjesta na kojem
sam se ikada uklapao u okoli-nu.
— Možemo pokušati, Web, ništa više. Ali i ja poprilično dobro radim svoj posao. I obećajem
da ću učiniti sve kako bih ti pomogla. Pot-rebna mi je samo tvoja suradnja.
On je pogleda izravno u oči. — U redu, obećajem suradnju.
— Postoji li nešto posve određeno što te trenutačno osobito muči u životu? Neki izrazito
stresni problemi koji nisu uobičajeni?
— Baš i ne.
— Spomenuo si nedavnu majčinu smrt.
— Da.
— Pričaj mi o svojem odnosu s njom.
— Za nju bih bio učinio bilo što.
— Pretpostavljam, dakle, da si s njom bio vrlo blizak. — Web je oklijevao toliko da Claire na
koncu reče: — Web, u ovom je trenutku apsolutna istina neobično važna.
— Ona je imala svojih problema. Ako ništa drugo, piće. I mr-zila je moj posao.
Clairein se pogled ponovno spusti do mjesta na kojem je sta-jao Webov pištolj. — A to i nije
tako neuobičajeno za majke. Tvoj je po-sao vrlo opasan. — Ona pogleda njegovo lice, a zatim
brzo obori pog-led. Webu to, međutim, nije promaknulo.
— Moguće je — reče jednoličnim tonom, te odvrati unakaže-nu stranu lica od nje. S
vremenom je postao toliko vješt da najčešće vi-še i nije primjećivao taj pokret.
— Zanima me jedna stvar... Što si od nje naslijedio? Je li ti ostavila nešto što ti nešto znači?
— Ostavila mi je kuću. Hoću reći, nije mi je ostavila, jer nije imala oporuku. Po zakonu je
pripala meni.
— Kaniš živjeti u njoj?
— Ni slučajno!
Claire od njegovog tona zamalo poskoči. On brzo, neusporedivo smirenijim glasom, doda: —
Hoću re-ći, imam svoju kuću. Ne treba mi njezina.
— Tako... — Claire nešto zapiše, a potom, kako se činilo pos-ve svjesno, promijeni brzinu. —
Usput, jesi li se kada ženio?
Web odmahne glavom. — No, dobro, barem ne u konvencio-nalnome smislu.
— Kako to misliš?
— Svi ostali dečki iz moje ekipe imali su obitelj. Imao sam os-jećaj da preko njih imam hrpu
žena i djece.
— Bio si, znači, vrlo blizak s kolegama?
— U našem poslu ljudi se obično drže zajedno. Što se bolje poznajete, to bolje surađujete, a
to ti jednom može spasiti život. Usto, bili su to jednostavno super tipovi. Volio sam biti s
njima. — Čim je iz-govorio posljednju riječ, onaj plamen u želucu ponovno se vratio. Web
poskoči na noge i uputi se prema vratima.
— Kamo ideš? — dovikne za njim zatečena Claire. — Tek smo počeli. Pred nama je još
puno tema.
On zastane na vratima. — Zasada sam dovoljno pričao. Potom za sobom zatvori vrata, a
Claire i ne pokuša krenuti za njim. Odloživši blok i olovku, samo je ostala sjediti, zagledana u
vrata.
9
Na nacionalnome groblju Arlington Percv Bates uputio se od centra za posjetitelje
asfaltiranim putem koji je vodio do kuće Custis-Lee. Pošto se Robert E. Lee na početku
Građanskoga rata odlučio za svoju rodnu saveznu državu Virginiju i čelno mjesto u vojsci
Konfederacije, odbijajući sličnu ponudu Sjevernjaka, savezna je vlada na odbijanje re-agirala
konfisciranjem njegovog doma. Prema predaji, Lincolnova je vlada tijekom rata generalu
Konfederacije ponudila povrat imovine. On je trebao samo doći i platiti porezna dugovanja.
Osobno. Lee, daka-ko, nije pristao na Lincolnovu ponudu, tako daje njegovo imanje
pret-voreno u danas najprestižnije nacionalno groblje u Sjedinjenim Drža-vama. Zbog tog
bisera iz povijesti Percv Bates, rođen u Michiganu, re-dovito bi se nasmiješio, iako je kuća
danas služila kao svojevrsni me-morijalni centar posvećen Leeju i svi su je uglavnom zvali
Arlington House.
Bates sada dođe do njezina pročelja i pogleda ono što su mno-gi smatrali najljepšim
pogledom u cijelome Washingtonu, pa možda i
zemlji. Na tome mjestu čovjeku bi se pod nogama prostirao cijeli glav-ni grad. Bates se pitao
je li stari Bobby Lee ikada razmišljao o tome kada bi svakog jutra ustao i pogledo u tom
smjeru.
Groblje se prostiralo na više od šest stotina jutara zemlje, a njime su dominirale jednostavne,
identične nadgrobne ploče od bijelog kamena. Bilo je tu i ponešto vrlo raskošnih uspomena na
pokojnike ko-je su podignuli preživjeli ili oni koji su im bili neizmjerno zahvalni; me-đutim,
pravo more bijelih ploča, koje su, gledane pod odgovarajućim kutem, čak i ljeti stvarale
dojam o zemlji pokrivenoj snijegom, prizor je koji najviše pamti većina posjetitelja. Na ovom
groblju posljednje počivalište pronašli su američki vojnici poginuli u borbi za svoju zem-lju,
najviši vojni dužnosnici, jedan ubijeni predsjednik, sedam sudaca Vrhovnog suda, istraživači,
glasoviti pripadnici manjina i mnogi drugi koji su nečim zaslužili mjesto u tom nacionalnome
svetištu. Ovdje je bi-lo pokopano više od 200.000 ljudi, a ta se brojka svakog radnog dana
povećavala za osamnaest.
Bates je ovdje bio već bezbroj puta. Nekoliko puta na pokopu prijatelja i kolega. U drugim je
prilikama dolazio kao svojevrsni vodič, kada bi njegovu obitelj posjetilo neko društvo. Svi su
najviše voljeli gledati smjenu straže, pripadnika Treće pješačke, koji su dvadeset čet-riri sata
na dan bdjeli nad Grobnicom neznanih junaka. Bates sada pogleda na ručni sat. Požuri li se
malo, stići će točno na vrijeme.
Došavši do samog groblja, Bates je primijetio da se ljudi već skupljaju, uglavnom iz drugih
dijelova zemlje, s fotoaparatima i dje-com. Stražar je izvodio svoju bolno preciznu točku:
dvadeset jedan sve-čani korak, stanka od dvadeset jedne sekunde, prebacivanje puške na
drugo rame, pa povratak istom uskom stazom.
Bates se često pitao je li puška koju stražar nosi na ramenu uopće nabijena. Međutim, bio je
uvjeren da bi svatko tko bi eventualno pokušao opljačkati ili oskvrnuti neki od grobova naišao
na munjevitu i bolnu reakciju. Ako vojska u ovoj zemlji i ima neko sveto mjesto, onda je to
svakako ovo. Groblje Arlington zauzima taj visoki položaj zajedno s Pearl Harborom.
Kada je počela smjena straže i kada se na tom mjestu okupilo novo mnoštvo ljudi željno
atraktivnih fotografija, Bates je pogledao u lijevo i stao se spuštati stubama, probijajući se
kroz redove turista. Smjena straže pomno je osmišljen i dugotrajan obred. Taj bi prizor
privukao praktički sve ljude koji bi se našli na groblju, ali ne i Percvja Batesa.
Zaobišao je veliki Memorijalni amfiteatar koji se nalazio pok-raj dijela obilježenog
grobnicama. Nastavio je šetnju, prešao Memori-al Drive i zaobišao memorijalni kompleks
Challenger Space Shuttle. Potom se vratio i ušao u amfiteatar. Spustio se do pozornice s
velikim stupovima, zabatima i balustradama; prišao zidu i izvadio plan groblja, pridignuo ga i
stao proučavati.
Taj se muškarac skrivao, tako da ga nije mogao vidjeti ni Ba-tes ni bilo tko drugi. U futroli na
pojasu nosio je pištolj, a jednu ruku zadržao je na njegovom dršku još i kada se približio
mjestu na kojem je stajao Bates. Pratio ga je tijekom većeg dijela šetnje, želeći se uvje-riti da
je agent FBI-a posve sam. Sada priđe još bliže.
— Mislio sam da se nećeš pojaviti, sve dok mi ondje nisi dao znak — reče Bates. Plan mu je
posve zakrivao lice od svih eventualnih pogleda.
— Morao sam se uvjeriti daje sve u redu — reče Randall Co-ve. I dalje se skrivao iza jednog
dijela zida.
— Provjerio sam i nitko me nije pratio.
— Što god smo nas dvojica u stanju učiniti, netko drugi može još bolje.
— Tome se baš i ne mogu usprotiviti. Kako to da se uvijek vo-liš nalaziti na grobljima?
— Volim mir i tišinu. A toga drugdje gotovo i nema. — Cove zastane, pa reče: — Smjestili
su mi.
— To sam i mislio. Ali ja imam šestoricu mrtvih, a sedmi je trenutačno pod upitnikom.
Iznutra su provalili tvoju priču? Umjesto da te ubiju, davali su ti lažnjake kako bi smjestili
EST-u? Trebam poje-dinosti, Randy.
— I ja sam bio u toj prokletoj kući. Ušao sam kao potencijalni igrač s tim tipovima i želio sam
vidjeti kako rade. Vidio sam stolove, ar-hive, računala, čudake koji su samo trčkarali uokolo i
izbacivali brojke, gotovinu, proizvod, sve. Vidio sam ih vlastitim očima. Vas nikako ne bih
zvao na takvu stvar da se nisam uvjerio na vlastite oči. Nisam baš žu-tokljunac.
— Znam. Ali kada smo došli onamo u kući nije bilo apsolutno ničega. Osim osam uništenih
strojnica.
— Da. Uništenih. Pričaj mi o Londonu. Vjeruješ mu?
— Svakako, kao i ostalima.
— Sto on kaže? Zašto je još živ?
— Čini mi se da ne zna. Kaže da se sledio.
— Vraški dobro odabran trenutak.
— On je sredio strojnice. Pritom spasio nekog klinca.
— To nije bilo koji klinac. Kevin Westbrook.
— Znam.
— Čuj, u sve to ušli smo loveći starijeg Westbrooka, jer su oni gore mislili kako je vrijeme da
ga srušimo kako bi se mogli na sva usta hvaliti. Ali što sam dublje ulazio, to sam više uviđao
da je on sitna riba, Perce. Dobro živi, ali to nije ništa posebno. Ne uništava četvrti, drži se
povučeno.
— Ali, ako nije on, tko je onda?
— U ovom gradu djeluje približno osam glavnih uličnih pre-prodavača, a Westbrook je samo
jedan od njih. Zajedno prodaju tone sita. Sada to pomnoži sa svim glavnim gradskim
područjima odavde do New Yorka i južno do Atlante, pa ćeš dobiti pravu krupnu ribu.

— Molim? Želiš reći da jedna skupina nadzire cijeli taj pro-tok? To je nemoguće.
— Ne, želim reći kako mislim da jedna skupina ima nadzor nad dotokom Oxycontina iz
ruralnih područja u velike gradove na go-tovo cijeloj Istočnoj obali.
— Oxycontina, lijeka na recept?
— Tako je. Nazivaju ga seljačkim heroinom, jer je protuzako-nita preprodaja započela u
ruralnim područjima. Ali sada sve više pre-lazi u gradove. U gradovima se, znaš, vrti prava
lova. Gorštaci nemaju love kao ljudi u gradovima. Radi se o sintetičkom morfiju, za kronične
bolove ili neizlječive bolesti. Ovisnici drobe pilulu, ušmrkavaju je, puše ili ubrizgavaju, a
učinak je sličan djelovanju heroina.
— Da, osim što djeluje postupno, tako da ti se, ako tako uz-meš cijelu pilulu, pa zaobiđeš
polagano oslobađanje, može dogoditi da se više i ne probudiš.
— Dosada je bilo najmanje stotinu slučajeva smrti, a trend se nastavlja. Stvar nije jaka poput
heroina, ali kratkoročno djeluje dvo-struko brže dramatičnije, a riječ je o posve zakonitome
lijeku, zbog če-ga su neki uvjereni da je i kod zloporabe siguran. Možeš vidjeti čak i
starce kako na ulici prodaju po jednu pilulu, kako bi pokrili cijenu pre-ostalog dijela recepta,
jer ga osiguranje ne pokriva. Ili navedeš dokto-re da ti napisu lažne recepte ili provališ u
ljekarnu ili u kuću pacijenta koji ga koristi.
— Gadna stvar — složi se Bates.
— Zato su FBI i DEA oformili zajedničku skupinu upravo za to. I stvar nije samo u Oxyju, jer
imaš i starije stvari poput Percoceta i Percodana. Njih sada na ulici možeš dobiti za deset do
petnaest zelem-baća po tableti. Ali nemaju snagu kao Oxy. Za učinak jedne pilule Oxy-ja od
osamdeset miligrama morao bi popiti šesnaest tableta Percoceta.
Tijekom razgovora Bates je nekoliko puta oprezno pogledao uokolo, ne bi li uočio nekoga tko
ga eventualno promatra. Ipak, nigdje nije bilo nikoga. Cove je za sastanak zapravo odabrao
vrlo dobro mjes-to, zaključi Bates, budući da njega nitko ne vidi, a Bates je, tako okre-nut
zidu i s podignutom kartom u rukama, izgledao jednostavno kao turist koji traži put.
Bates reče: — No, da vlada prati podjelu kontroliranih nar-kotika, dakako, a čim neki liječnik
ili ljekarna izdaju desetke tisuća is-tih tableta, to izaziva sumnju, ali usto se ne moraš brinuti
ni za preba-civanje preko granice.
— Upravo tako.
— Kako to da ja nisam znao za taj Oxy, Randy?
— Jer sam tek prokljuvio taj dio. Kada sam tek naišao na ci-jelu priču, nisam znao da imam
posla s pravim dovodom Oxyja. Mislio sam da se radi o uobičajenoj koki i heroinu. Ali onda
sam malo-pomalo neke stvari vidio i načuo. Izgleda da najveći dio droge dolazi iz
ograni-čenih i izoliranih područja u gorju Appalachian. Dugo, dugo to su bili tek mali,
obiteljski pokušaji, većinom od strane ljudi koji su i sami ovis-nici. Ali sada slutim da postoji
neka velika sila koja povezuje lance i or-ganizira stvar, te smeće doprema u gradove. Eto, to
je sljedeći korak. Ovo bi mogao biti rudnik nad rudnicima i netko je to prokužio, barem ovdje.
Stvar dovodi do standarda pravog krijumčarenja droge, ali uz zaradu trostruko veću od onoga
što ostvaruju karteli i ostali, te uz neusporedivo manje opasnosti. To su ljudi koji nam trebaju.
I mislio sam da upravo oni rade u kući koju je trebao napasti EST. Mislio sam da sve to
možemo lijepo razotkriti ako se domognemo financijaša. A nekako bi bilo logično financijski
i distribucijski centar premjestiti u veliki grad.
— Jer bi se u ruralnim područjima tako nešto isticalo — do-vrši njegovu misao Bates.
— Baš tako. A motiva imaju u izobilju. Recimo da dođeš do razine kada tjedno prenosiš
milijun pilula i da je ulična vrijednost toga stotinu milijuna. Eto, mislim da sada kužiš što
želim reći.
— Ali tko god već prenosi proizvod, nema razloga potpuno uništiti jednu jedinicu EST-a.
Time bi na sebe samo navukli nevolje ko-je im nisu potrebne. Zašto bi to radili?
— Mogu ti samo reći da ono što sam ja vidio u zgradi nije bila Westbrookova firma. Bilo je to
nešto veliko. Puno aktivnosti, neuspo-redivo više nego što bi mogli izazvati njegovi poslovi.
Da sam mislio da se radi samo o Westbrooku, bio bih otkazao EST. Uhvatili bismo sitne ribe,
ali velike bi jednostavno otplivale. I uz to, čini mi se da Westbrook u Washingtonu distribuira
taj proizvod, kao i druge ekipe. Ali čvrste dokaze za to nemam. Tip je uistinu pametan i već je
sve vidio.
— Da, ali ti si uspostavio vezu s nekim iz njegove ekipe. A to je vrijedna stvar.
— Da, ali kada u tom poslu cinkaš, sutra si već mrtav.
— Znači da nam je netko doista postavio pravu broadwaysku predstavu u tom skladištu, tako
da je sve izgledalo kao sjedište velikog biznisa s drogom. Imaš kakvih ideja?
— Ne. Pošto sam prenio informacije vama i pošto je isplani-rana akcija, tko god me
nasanjkao, više nije trebao starog Randalla Covea. Vjerojatno mogu biti sretan što sam živ,
Perce. Zapravo se pi-tam zašto još hodam.
— Jednako kao Web London. Pretpostavljam da nakon sva-kog masakra uvijek ima puno
takvih pitanja.
— Ne, hoću reći da me netko nakon napada EST-a pokušao ukokati. Ostao sam bez svog
Bucara i još zaradio nekoliko napuklih re-bara.
— Isuse, zašto nas nisi obavijestio? Moraš doći do nas, Ran-dy, podnijeti potpuni izvještaj,
tako da ovo nekako riješimo.
Bates još jednom pogleda oko sebe. Razgovor već traje pre-dugo. Ubrzo će morati krenuti. Ne
može u beskraj gledati plan groblja a da ne potakne sumnju. Ali nije želio otići bez Randalla
Covea.
— Nema šanse, Perce, ni teoretske — odgovori Cove tonom zbog kojeg je Bates spustio
kartu. — To ne mogu učiniti jer ovo ide preduboko.
— A to točno znači...? — reče Bates uz podosta oštrine u gla-su.
— Znači da to sranje smrdi iznutra, a ja ne namjeravam pre-dati život u nečije ruke ako nisam
siguran da će taj netko prema meni biti fer.
— Govorimo o FBI-u, Randy, ne o KGB-u.
— Tebi možda jest tako. Ti si oduvijek s unutarnje strane, Perce. A ja ne mogu biti dalje od
tih vaših povjerljivih krugova. Dođem li sada, a ne znam što se dogodilo, može se dogoditi da
me više nikada ne pronađu. Znam da mnogi gore misle da sam ja skrivio to što se do-godilo
EST-u.
— To je ludost.
— Ludost kao kada pokose šestoricu naših tipova? Kako im je to uspjelo bez informacija s
druge strane?
— Takva se sranja u našem poslu događaju.
— U redu, ti mi govoriš kako nisi primijetio da se sve posvu-da raspada? Upropaštene misije,
dvojica tajnih agenata ubijeni u pos-ljednjih godinu dana, FBI-eve ekipe dolaze na mjesto
napada i ondje uviđaju da kod kuće nema nikoga s kime bi se mogli poigrati, velika uhićenja
krijumčara propadaju jer su ovi unaprijed saznali za raciju. Mislim da u FBI-u postoji neki
veliki smrdljivi štakor koji prodaje pu-no toga, a među prodanima sam i ja!
— Nemoj mi počinjati s teorijama zavjere, Randy.
Cove nastavi pribranijim glasom. — Želio sam ti samo reći da nisam znao ništa o tome. Imaš
moju riječ jer ti trenutačno ne mogu da-ti ništa drugo. Nadam se da ću uskoro znati više.
— Znači, njušiš nešto? — reče Bates žurno. — Čuj, Randy... Vjerujem ti, kužiš, ali i ja
odgovaram određenim ljudima. Tvoje su mi brige razumljive, u posljednje se vrijeme događa
hrpa gadnih stvari, i mi pokušavamo locirati izvor, ali moraš shvatiti i što muči mene. — On
načas zašuti. — Dovraga, dođi, dat ću ti sva jamstva da ću, dođeš li sa-da, paziti na tebe kao
na vlastitog oca na smrtnoj postelji, može? Na-dam se da znaš da mi možeš vjerovati, nakon
svega što smo prošli za-jedno. Zbog tebe sam se već izlagao raznim stvarima. — Cove nije
od-govarao. — Čuj, Randy, reci mi što trebaš da bi došao, pa ću vidjeti što mogu učiniti. — I
dalje nije bilo odgovora. Bates tiho opsuje i pojuri iza zida. Na suprotnoj strani praznog
prostora ugledao je neka vrata koja
su vodila na drugu stranu. On im priđe, no bila su zaključana. Ponovno potrči natrag, oko
amfiteatra i iziđe na otvoreni prostor. Svečana smje-na straže je završavala i mnoštvo se već
raspršilo asfaltiranim stazama i travnjacima. Dok je i dalje gledao posvuda, Bates je znao da
gaje već izgubio. Unatoč fizičkoj veličini, Cove je godinama učio kako se nepri-mjetno stopiti
sa svakom okolinom. Mogao je biti odjeven kao vrtlar ili možda kao turist, Bates ga nije
vidio. On sada baci kartu u kantu za smeće i umorno pođe dalje.
IO
Četvrt kojom se Web vozio nije se razlikovala od većine četvrti u tom dijelu grada. Skromne
poslijeratne kuće nalik na kutije, pošljunčani prilazni putevi i metalni krovovi iznad
trijemova. Travnjaci pred kuća-ma bili su maleni, ali je prostor iza njih bio velik, s odvojenim
garaža-ma i roštiljima u zaštićenim prostorima, dok su stabla jabuke pružala ugodan hlad.
Bilo je to područje radničkih obitelji koje su se još uvijek ponosile svojim domovima i nikada
nisu uzimale zdrvao za gotovo da će im djeca ići na studij. Danas su muškarci nešto petljali
oko starih auto-mobila u svježini garaža, žene se skupljale na trijemovima, pile kavu, pušile i
razmjenjivale tračeve pod suncem pretoplim za ovo doba godi-ne i nebom s kojeg je konačno
nestala posljednja oluja. Klinci u krat-kim hlačama i tenisicama jurili su ulicom na
romobilima, i to onima koji za pokretanje traže čak i korištenje nogu.
U trenutku kada se zaustavio ispred kuće Paula Romana, Web je ugledao Paulieja, kako su ga
svi zvali, kako nešto radi pod pok-lopcem motora starog modela Corvette Stingrav kojim se
užasno po-nosio i koji mu je pružao neizmjeran užitak, dok su njegova žena i klin-ci bili
malko niže na njegovom mjeraču ljubavi i nježnosti. Paul Roma-no, rođen u Brooklvnu, bio
je od tipova koji vole »uprljati ruke« i odli-čno se uklapao u ovakvu okolinu, među te
mehaničare, električare, vo-zače kamiona i slične tipove. Jedina se razlika sastojala u tome što
te Romano, ako bi to poželio, mogao ubiti na stotinu različitih načina, a ti u vezi s tim ne bi
mogao poduzeti apsolutno ništa. Paul Romano bio je od onih koji razgovaraju sa svojim
pištoljima i puškama, daju im ime-na, kao kućnim ljubimcima. Njegov MP-5 bio je Freddv,
prema Fred-dyju iz Strave u Ulici brijestova, dok su dva modela .45 bila Cuff i
Link, nazvani po kornjačama iz filma Rocky. Da, koliko god u to bilo teško povjerovati, Paul
Romano iz Brooklvna bio je veliki obožavatelj Slyja Stallonea — iako se nikada nije prestao
žaliti kako je »lik pro-kletog Ramba ispao kao plačljivi seronja«.
Romano iznenađeno podigne pogled u trenutku kada mu je Web prišao i zagledao se u utrobu
tirkizne Corvette kabrioleta. Web je znao da je automobil proizveden 1966., a to je bila prva
godina kada se počeo proizvoditi glasoviti motor od 7.000 kubičnih centimetara, snage 450
konja, jer je njemu i drugim dečkima iz EST-a Romano to ispričao najmanje stotinu puta. —
Četverobrzinski ručni mjenjač. Maksimalna brzina od oko dvjesto šezdeset kilometara. S ulice
će pomesti bilo što — govorio je sve dok se Webu od toga već nije bilo smučilo. —
Policij-ska patrolna kola, frizirane ulične kante, dovraga, čak i pola prokletih trkaćih
automobila na manjim stazama.
Web se često pitao kako je to bilo biti dijete koje pred kućom s ocem nešto radi s
mehaničarskim ključevima i rastavlja automobile. Uči toliko stvari o rasplinjačima, sportu,
ženama, svim onim stvarima koje životu daju smisao. Na primjer, hej, tata, znaš ono, ona je
do tebe i te se pitaš, da prebacim ruku preko njezinog ramena i možda poku-šam dodirnuti je
tamo? Da, to, tata, pomogni mi, i ti si nekad bio mlad, zar ne ? Nemoj mi pričati da nikada
nisi razmišljao o takvim stvarima, jer ja sam tu, zar ne? I kada trebam pokušati s prvim
po-ljupcem? Koje znakove trebam pratiti? Tata, nećeš vjerovati, ali ja jednostavno ne mogu
prokužiti te lude žene. Hoće to biti lakše kada ostare? A stari bi samo namignuo, znalački se
nasmiješio, otpio gutljaj piva, duboko uvukao dim iz Maribora i sjeo, krpom obrisao masne
ruke i rekao: OK, slušaj me sada mali, evo kako ti to ide. Sve ću ti objasniti, a ti bi mogao
zapisivati, jer to ti je Sveto pismo, sine moj. Zagledan u utrobu Corvette, Web se upita kakav
bi osjećaj doista budio takav raz-govor.
Romano pogleda Weba i ne spomene motor od 450 konja koji bi na ulici pomeo svaku
krntiju. Rekao je samo: — Pivo je u hladnjaku. Dolar po limenci. I nemoj se raskomotiti.
Web uvuče ruku u mali Colemanov hladnjak koji mu je stajao pod nogama i otvori
Budweiser, ne ostavivši, međutim, dolar. — Znaš, Paulie, ima i drugih stvari, osim Buda.
Trebao bi probati par južno-američkih piva. Opaka su.
— A-ha. S ovom plaćom?
— Imamo istu plaću.
— Ja imam ženu i klince, a ti imaš drek.
Romano još nekoliko puta snažno povuče ključ, prođe pokraj Weba i pokrene motor. Zvučao
je dovoljno snažno da izleti kroz tanki metal koji ga je pridržavao.
— Prede kao mačka — reče Web i otpije gutljaj piva.
— Vraga... kao tigar.
— Možemo razgovarati? Imam par pitanja.
— I ti i svi ostali. Svakako, dođi. Imam vremena koliko hoćeš. Što bih trebao raditi kad imam
slobodan dan, uživati? Što trebaš? Ba-letne tajice? Pitat ću ženu.
— Znaš da bih ti bio zahvalan da mi ne trljaš nos pred svima u Quanticu.
— A ja bih ti bio zahvalan da mi ne naređuješ što ću raditi. I kad smo već kod toga, nosi se s
moje zemlje. Ja imam određene stan-darde kada biram ljude s kojima ću se družiti.
— Možemo samo razgovarati, Paulie? Toliko mi ipak duguješ. Romano mu priprijeti
mehaničarskim ključem. — Ne dugu-jem ti ništa, London.
— Nakon osam godina ovog sranja, čini mi se da obojica je-dan drugome dugujemo više nego
što ćemo ikada moći otplatiti.
Njih dvojica tako su se gledali sve dok Romano na koncu nije odložio ključ, obrisao ruke,
isključio tigra i uputio se prema vrtu iza kuće. Web je to shvatio kao poziv da pođe za njim.
Ipak, dio njega još je uvijek mislio kako je Romano možda samo otišao u garažu po veći ključ
kojim će ga raspaliti po glavi.
Iza kuće je trava bila ošišana kratko, stabla obrezana, dok se veliki ružin grm dizao uz jedan
garažni zid. Temperatura je na suncu vjerojatno bila i preko dvadeset pet stupnjeva, a to je
bilo ugodno na-kon nezapamćenih količina kiše. Privukli su svatko po jednu vrtnu sto-licu i
sjeli. Web je promatrao kako Romanova supruga, Angie, vješa rublje. Ona je bila iz
Mississippija. Imali su dvoje djece, dva dječaka. Angie je bila sitna i još uvijek privlačnih
oblina, s dugačkom plavom kosom, fascinantnim zelenim očima i izgledom koji kao da je
govorio »dušo, dopusti da te progutam«. Neprestano je očijukala, neprestano ti dodirivala
podlakticu ili ti stopalom klizi po nozi, govoreći kako si sladak, no to je sve bilo nedužno.
Romana bi to katkada izluđivalo, no
Web je ipak jasno uviđao koliko mu je drago što njegova žena tako privla-či druge tipove. Bio
je to jednostavno dio onoga što je činilo bit Paula Ro-mana. Ipak, kada bi se Angie Romano
naljutila, bilo je najbolje biti na oprezu. Web je u pojedinim društvenim prilikama s ljudima iz
EST-a vidio i tu njezinu stranu; ta mala ženica pretvorila bi se u paklenski bi-jesnu mačku —
kada bi iskopala ratnu sjekiru, zbog nje bi i beskrajno samouvjereni tipovi koji svaki dan
pucaju iz velikih pištolja potražili zaklon.

Paul Romano sada je bio napadač, član ekipe Hotel, no on i Web u E ST su došli iz iste klase i
oko tri godine bili su snajperski par. Romano je prije FBI-a bio u Deltama. Iako je bio građen
kao Web, bez velikih mišića, oni mišići koje je Romano imao bili su poput čeličnih kablova.
Nije ih bilo moguće prekinuti, a njegov motor nikada ne bi prestajao raditi. Što god bacao
prema njemu, on jednostavno nikada ne bi zastajao. Jednom, za noćnog prepada na uporište
nekog vođe kri-jumčarskog lanca na Karibima, jurišni je čamac Romana ostavio pre-daleko
od obale, a on je, s gotovo trideset kilograma opreme pao u pet metara duboku vodu. Umjesto
da se utopi, što bi se dogodilo svima ostalima, on je došao do dna, dočekao se na nogama,
nekako se ori-jentirao, zadržao dah tek kakve četiri minute, došetao do obale i pri-družio se
napadu. Zbog pogreške u vezama i zbog toga što se meta nije nalazila točno ondje gdje su
očekivali, Romano je na koncu osobno na-gazio velikog krijumčara, prethodno ubivši dvojicu
njegovih tjelohra-nitelja. A nakon toga žalio se samo na to kako mu se smočila kosa i ka-ko je
izgubio pištolj po imenu Cuff.
Romano je imao tetovažu po većem dijelu tijela, zmajeve, no-ževe i zmije, kao i zgodnu malu
ANGIE unutar srca na lijevome bisep-su. Web je na Romana naletio već prvog dana
klasifikacijskog postup-ka u EST-u za tu godinu, dok je većina prijavljenih stajala onako gola
i preplašena, u iščekivanju užasa za koji su svi znali da je pred njima. Web je dotada
promatrao sve ostale tipove, tražio nekakve ožiljke na koljenima ili ramenima koji bi govorili
o fizičkoj slabosti ili izraz lica koji bi ukazivao na mentalnu paraliziranost. Bili su to ujedno i
slobod-na inicijativa i darvinizam u najpunijem obliku, grozničavo nadmeta-nje, i Web je
tražio bilo što, samo da stekne malu prednost pred konku-rentima. Znao je da će ih samo
polovica preživjeti prvi krug eliminacije do kojeg će doći za dva tjedna, a samo jedan od
desetorice odabranih dobit će priliku vratiti se i uistinu se ubiti.
Romano je došao iz FBI-evog newyorškog SWAT-a, gdje je stekao glas iznimno
zastrašujućeg tipa usred hrpe zastrašujućih tipo-va. Prvog dana selekcije u EST-u, dok je
stajao u sobi sa sedamdeseto-ricom svučenih muškaraca, nije se doimao preplašenim. Web je
u nje-mu vidio tipa koji voli bol i koji jedva čeka da mu EST počne prašiti du-pe. A znao je i
zadavati bol. U ono vrijeme Web ni sam nije znao hoće li upasti na dostupna mjesta u EST-u,
a ipak je već od prvog dana znao da će Paul Romano uspjeti. Njih su dvojica uvijek bili
superkonkurenti i tip je Weba uvijek izluđivao, iako mu je morao priznati i sposobnost i
hrabrost.
— Želio si razgovarati, razgovaraj — reče Romano.
— Kevin Westbrook. Klinac iz uličice. Romano kimne prema limenci piva. — U redu.
— Nema ga.
— Vraga!
— Znaš Batesa? Percvja Batesa?
— Ne. Trebao bih?
— On vodi WFO-ovu istragu. Ken McCarthv rekao je da ste ti i Micky Cortez bili s
Kevinom. Što mi možeš reći?
— Ne baš puno.
— Sto je klinac rekao?
— Ništa.
— I kome si ga proslijedio?
— Dvojici civila.
— Imaš njihova imena? Romano odmahne glavom.
— Hej, Paulie, znaš koja je razlika između razgovora s tobom i razgovora sa zidom?
— Koja.
— Nema je.
— A što želiš da ti kažem, Web? Vidio sam klinca, držao ga na oku, a onda je nestao.
— I kažeš mi da ti nije rekao ni jednu jedinu prokletu riječ?
— Bio je poprilično šutljiv. Rekao nam je kako se zove i dao adresu. To smo zabilježili.
Mickev je još malo pokušavao razgovarati s njim, ali nije išlo. Dovraga, Cortez ne razgovara
ni s vlastitom djecom. Znaš, nismo baš bili sigurni koju ulogu mali ima u cijeloj priči. Hoću
reći, vučemo se prema dvorištu, vidimo tvoju raketu i zastajemo. I on-da se iz mraka
pojavljuje taj klinac, s tvojom kapom i porukom. Nisam bio siguran je li na našoj strani ili
nije. Nisam želio zeznuti stvar s pra-vne strane i pitati stvari koje ne bih smio.
— U redu, to ti je zapravo bila pametna odluka. Ali tim si ga tipovima predao bez riječi?
Kako se, dovraga, to slaže?
— Oni su nam pokazali iskaznice, rekli da su došli po malog i to je bilo sve. A mi baš nismo
imali ovlasti odbiti ih. EST ne provodi is-trage, Web, mi ih samo mlatimo i bušimo. Civili
njuškaju. Osim toga, mene su mučile i druge stvari. Znaš da smo ja i Teddy Riner bili
zajed-no u Deltama.
— Znam, Paulie, znam. Kada je to približno bilo, to kada su se pojavili civili?
Romano se malo zamisli. — Ondje nismo bili tako dugo. Još je uvijek bilo mračno. Recimo
oko pola tri.
— To je poprilično učinkovito od strane WFO-a, kada su tako brzo poslali ljude po malog.
— A što sam im, po tebi, trebao reći? Hej, dečki, ne možete odvesti malog, prebrzi ste, FBI
tako jednostavno ne funkcionira? Hej, kako bi mi to samo unaprijedilo karijeru! Tako bih se
mogao lijepo po-zdraviti i s ovom crkavicom od plaće.
— Možeš opisati te tipove?
Romano razmisli o tom pitanju. — Već sam sve ispričao agen-tima.
— Hrpi drugih civila. Reci onda i meni. Neće te ubiti, vjeruj mi.
— A-ha. Da sam tako glup, ne bi se morao zaustaviti na mos-tu, nego bi mi mogao prodati i
cijeli Brooklvn.
— Hajde, Paulie, kao kolega kolegi. Hotel ostatku Charlieja.
Romano još nekoliko trenutaka promisli o tim riječima i za-tim se nakašlje. — Jedan od njih
bio je bijelac. Malo niži od mene, mr-šav ali žilav. Zadovoljan?
— Ne. Kosa?
— Kratka i plava... FBI-ev agent, što bi još moglo biti? Misliš da je J. Edgar uokolo hodao s
kosom svezanom u rep?
— Neki tvrde da jest. To i haljine... Mlad, star, negdje izme-đu?
— Tridesetak. U uobičajenom odijelu za takve agente, možda zapravo malo zgodnijem. Puno
zgodnijem od bilo koje stvari iz tvojeg ormara, London.
— Oči?
— Imao je sunčane naočale.
— U pola tri u noći?
— No, dobro, možda su bile zatamnjene dioptrijom. Nisam ga baš namjeravao ispitivati u
vezi s time.
— Sjećaš se svega toga, ali ne sjećaš se kako se tip zvao?
— Cim je pokazao iskaznicu, totalno sam se isključio. Stojim nasred mjesta zločina, ljudi trče
na sve strane, a šest naših dečki više nema glavu. Ovaj je došao po malog i odveo ga. Znao je
što radi i što treba reći. Dovraga, vjerojatno je i po činu bio viši od mene.
— A njegov partner?
— Molim?
— Njegov partner, drugi agent, rekao si da su bila dvojica...
— Tako je. — Romano više nije izgledao toliko samopouzda-no. Sada protrlja oči i otpije
gutljaj piva. — Znaš, taj drugi tip zapravo nam i nije prišao. Onaj prvi pokazao je na njega,
rekao da mu je to par-tner i to je bilo sve. Drugi je tip razgovarao s nekim policajcima, tako da
zapravo uopće nije prišao.
Web mu uputi skeptičan pogled. — Paul, to znači da pouzda-no ne znaš je li tip s kojim si
pričao uopće bio s tim drugim tipom. Mo-gao je raditi posve sam i samo ti mazati oči. Jesi li
sve to ispričao pra-vom, poštenom FBI-u?
— Cuj, Web, ti si nekoć bio pravi i pošteni agent. Ti si navik-nut na istrage u takvm sranjima.
Ja sam bio u Deltama. U FBI sam ušao samo kako bih mogao prijeći u SWAT i potom u EST.
Bilo je to davno i više se ne znam igrati detektiva. Ja ih samo mlatim i bušim. Ništa drugo,
stari moj.
— No, da, tako si možda upravo izbušio i onog malog. Romano ga je još nekoliko trenutaka
bijesno promatrao, a
zatim se opusti i odvrati pogled. Web zaključi kako Romano vjerojatno razmišlja o svojim
sinovima. Web je želio da Romano osjeti grižnju savjesti, kako više nikada ne bi došlo do
takve pogreške. — Klinac je sada vjerojatno na nekom smetlištu. Ima brata. Kriminalca po
imenu Veliki F.
— Uvijek je tako — zareži Romano.
— Mali nije imao Bog zna kakav život. Vidio si rupu od metka u obrazu. U deset godina
života.
Romano otpije gutljaj piva i obriše usta. — No, da, šestorica naših su mrtvi, a ne bi trebali
biti, a ja se još uvijek pitam zašto i sedmi nije mrtav. — Na te riječi prostrijeli Weba zlobnim
pogledom.
— Ako će ti tako biti imalo lakše, zatražio sam profesionalnu pomoć kako bih to lakše
utvrdio. — Bilo je to krupno priznanje, osobi-to pred Romanom, zbog čega je Web odmah
požalio.
— Oh, da sada mi je toliko lakkše da ću istrčati na ulicu i po-četi vikati: »Web ide psihiću,
svijet je sada siguran!«.
— Smiri se, Paulie, misliš da sam želio tako se zalediti baš na tom mjestu? Misliš da sam
želio geldati kako mi ubijaju cijelu ekipu? Doista to misliš?
— Čini mi se da na to možeš odgovoriti jedino ti — odvrati Romano.
— Čuj, znam da sve izgleda gadno, ali zašto mi toliko zagor-čavaš život?
— Zanima te zašto? Stvarno želiš razlog?
— Da.
— U redu, razgovarao sam s onim klincem. Ne, dopusti da se bolje izrazim. Klinac se obratio
meni. I zanima te što mije mali rekao?
— Sjedim i slušam, Paulie.
— Rekao je da si se toliko usrao da si cmizdrio poput djeteta. Rekao je da si ga molio da
nikome ne kaže. Bio si najveća kukavica ko-ju je ikada vidio. Rekao je da si mu čak pokušao
dati pušku jer si se bo-jao upotrijebiti oružje.
Kakvo nezahvalno dijete. — I ti si povjerovao u ta sranja? Romano otpije gutljaj piva. — To
o oružju nisam. Ti svoj pro-kleti SR 75 ne daješ nikome.
— Baš ti hvala, Romano.
— Ali mali je morao vidjeti nešto kada je pričao takve stvari. Hoću reći, zašto bi lagao baš o
svemu?
— Oh, ne-znam, Paulie, možda zato što sam ja drot, a on tak-ve baš i ne ljubi. Zašto se malo
ne raspitaš kod snajperista? Oni će ti reći jesam plakao ili pucao. Ili možda ne bi vjerovao ni
njima.
Romano se nije obazirao na te riječi. — Bit će da ljudi neprestano postaju kukavicama.
Dakako, ja o tome ne bih znao ništa.
— Znaš, stvarno si gad.
Romano odloži pivo i već napola ustane. — Želiš stvarno doz-nati koliki sam gad?
Njih dvojica već su bili na rubu obračuna šakama kada im je Angie prišla i pozdravila se s
Webom, utješno ga grleći uz umirujuće ri-ječi.
— Paulie — reče — možda bi Web volio ostati na večeri. Ima-mo svinjske kotlete.
— Možda ja ne želim da Web ostane na prokletim svinjskim kotletima, kužiš? — zareži
Romano.
Angie se sagne i ščepa Romana za košulju, tim ga zahvatom istovremeno pridižući. —
Ispričavam se na trenutak, Web — reče ona.
Web je gledao kako Angie svojeg supruga odvlači do zida ga-raže i priređuje mu nešto što je
Web mogao opisati jedino kao ukor za-strašujućih razmjera. Toptala je golim stopalom,
prijetila mu stisnu-tom šakom pred nosom, odlično oponašajući narednika koji se na obuci
okomio na novaka. A Paul Romano, koji je bio u stanju ubiti praktički sve što je živo, samo je
stajao pognute glave, bez riječi slušao prodiku svoje »male ženice«. Angie ga na koncu
ponovno dovede do Weba.
— Hajde, Paulie, pitaj ga.
— Angie — reče Web — nemoj...
— Zaveži, Web — obrecne se Angie, a Web zašuti. Angie još uvijek nijemog Romana opali
dlanom po zatiljku. — Ili ga pitaj ili spa-vaš u garaži, s tim svojim glupim autom.
— Želiš li ostati navečeri, Web? — reče Romano, ne odvaja-jući pogled od svojeg travnjaka,
ruku prekriženih na prsima.
— Na svinjskim kotletima — reče Angie — i kako bi bilo da to pokušaš reći kao da iskreno
želiš da ostane, Paulie?
— Hoćeš li ostati na svinjskim kotletima, Web? — upita Ro-mano najponiznijim glasićem
koji je Web ikada čuo, pritom čak pogle-davši Weba u oči. Ta je Angie stvarno čudotvorka.
Uza sve te patnje koje je Romano proživljavao, kako je Web mogao odbiti, iako je, istini za
volju, bio u velikom iskušenju da odbije ponudu samo kako bi ga raz-jario.
— Svakako, Paulie, ostat ću, hvala što si mislio na mene.
Kada je Angie otišla pripremiti večeru, njih su se dvojica koncentrirali na pivo i nebo.
— Ako će ti biti malo lakše, Paulie, Angie i mene na smrt pla-ši.
Romano ga pogleda i prvi se put, barem koliko se Web sjećao posljednjih nekoliko godina,
istinski nasmiješi.
Web spusti pogled na pivo. — Pretpostavljam da si i gore re-kao što si čuo od malog.
— Nisam.
Web iznenađeno podigne pogled. Romano je samo piljio pred sebe.
— Zašto?
— Jer to nije bila istina.
— Hvala.
— Znam kada klinci lažu, u tome i prečesto hvatam svoje deč-ke. Čini mi se da sam te samo
zavitlavao. To mi je valjda prešlo u navi-ku.
— Ali doista ne mogu vjerovati da je mali sve to izgovorio, Paulie. Spasio sam mu dupe.
Dovraga, dvaput je imao sreće. Samo zah-valjujući meni nije dobio još jednu rupu u glavi.
Romano ga zbunjeno pogleda. — Taj mali nije imao ranu od metka.
— Itekako je imao, na lijevom obrazu. A na čelu trag od noža, dugačak poput mog malog
prsta.
Romano odmahne glavom. — Cuj, Web, bio sam s malim i moguće je da nisam obraćao svu
pozornost, ali tako nešto ne bi mi pro-maknulo. Znam kako izgleda rana od metka, jer je
imam i na sebi. A ukokao sam dovoljno tipova da znam kako izgledaju.
Web se odjednom uspravi u stolici. — Kakva mu je bila koža? Koje boje?
— 0 čemu ti to, dovraga, pričaš? Kakva boja kože? Bio je crn!
— Dobijesa, znam to, Paulie! Ali svjetlija put, vrlo tamna?
— Svijetla. Glatka poput djetetove guze, bez ijedne točkice. Iz mojih usta ravno papi, kunem
se.
Web dlanom udari po naslonu za ruku. — Dovraga! — Kevin "VVestbrook, barem onaj na
kojeg je naišao Web, imao je kožu boje čo-kolade.
Nakon večere s obitelji Romano, Web je posjetio Mickevja Corteza i od njega čuo identičnu
priču. Od klinca nije doznao ništa dru-go. Ne zna ime tipa koji ga je odveo, ali potvrdio je isto
vrijeme. I dje-čak nije imao rupu od metka.
Tko je onda zamijenio klince? I zašto?
11
Fred Watkins iziđe iz automobila nakon još jednog napornog dana provedenoga na radnome
mjestu saveznog tužitelja. Iz predgrađa u sjevernome dijelu Virginije svaki se dan sat i pol
vozio do Washingto-na, a približno toliko trajao je i put natrag. Devedeset minuta za malo
više od petnaest kilometara — on na tu pomisao samo odmahne gla-vom. Usto još i nije
dovršio sav posao. Unatoč činjenici da je ustao u četiri ujutro i danas već odradio deset sati,
pred njim su još barem tri sata u malenoj radnoj sobi koja mu kod kuće služi kao ured. Nakon
kratke večere i par minuta provedenih u kvalitetnome druženju sa že-nom i djecom,
tinejdžerima, započet će noćnu smjenu. Watkins se u Ministarstvu pravosuđa u Washingtonu
bio specijalizirao za glasovite slučajeve reketarenja, nakon što je godine i godine proveo kao
skrom-ni javni pravobranitelj u Richmondu, tužeći sve moguće zlikovce koji bi naišli. Volio
je raditi i imao je osjećaj da istinski služi domovini. Za to je dobivao i pristojnu naknadu, i
premda je katkada često radio pre-kovremeno, život mu je na koncu ispao dobar, bio je
uvjeren. Najstariji će na jesen na studij, a za dvije godine na faks će i najmlađe dijete. On i
supruga tada planiraju početi putovati, razgledavati dijelove svijeta koje su vidjeli samo u
turističkim časopisima. Watkins je zamišljao i ra-no povlačenje s posla, nakom čega bi
predavao kao izvanredni profesor prava na sveučilištu Virginia, gdje je i diplomirao. On i
supruga razmi-šljali su o tome kako bi se jednog dana možda mogli trajno preseliti u
Charlottesville i zauvijek izbjeći tu prometnu tamnicu u koju se pret-vorio cijeli sjeverni dio
Virginije.
On protrlja vrat i udahne svjež zrak ugodne večeri. Ukupno uzevši, dobar plan; on i njegova
supruga barem imaju plan. Neki od njegovih kolega otvoreno su odbijali razmišljati o svemu
što nadilazi sutrašnji dan, a kamoli o razdoblju koje treba nastupiti tek za više go-dina. Ali
"VVatkins je oduvijek bio praktičan i razuman čovjek. Tako je oduvijek pristupao svome
poslu i tako se oduvijek nosio sa životom.
Zatvorivši vrata automobila, pločnikom se uputio prema kući. Usput je domahnuo susjedu
koji se upravo zaustavljao pred svojom kućom. Jedan drugi susjed pripremao je roštilj, a miris
pečenog mesa ispunio mu je nosnice. Možda se i on večeras odluči za roštilj.
Poput većine ljudi na širem washingtonskom području, Wat-kins je o zasjedi u koju je upala
Ekipa za spašavanje talaca čitao s veli-kim zanimanjem i sve izraženijim očajem. S nekima od
tih ljudi jednom je surađivao na nekom slučaju i o njihovoj hrabrosti i profesionalnosti mogao
je izreći samo najveće pohvale. Ti su dečki bili najbolji, barem po njemu, i odrađivali posao
koji praktički nitko drugi nije bio voljan raditi. Watkinsu se činilo da mu je posao težak sve
dok nije vidio što sve oni proživljavaju. Osobito je žalio članove njihovih obitelji, čak
raz-mišljao o tome da se raspita je li otvorena neka zaklada za njih, kako bi pomogao. Ako još
i ne postoji, Watkins je razmišljao o tome da je pok-rene. Još jedna stvar na dobrom starom
popisu obaveza, no život jednostavno tako nekako funkcionira, činilo mu se.
Nije je vidio sve dok se nije podignula iz grmlja i pojurila toč-no na njega. Watkins krikne i
sagne se. Ptica ga je promašila tek za ne-koliko centimetara; bila je to ista ona prokleta sojka.
Činilo se da ga gotovo svake večeri čeka u zasjedi, kao da daje sve od sebe kako bi ga
prestrašila i kod njega izazvala preuranjeni infarkt. — Ovaj put neće ići — reče Watkins ptici
u bijegu. — Nikada. Ja ću srediti tebe, ne ti mene. — Tiho se nasmijavši, prišao je trijemu. U
trenutku kada je ot-vorio ulazna vrata zazvonio je njegov mobilni telefon. Stoje sada,
po-misli. Malo je ljudi koji imaju ovaj broj. Njegova žena, ali ona ga ne bi zvala jer je
nesumnjivo vidjela da se zaustavaio pred kućom. U tom slučaju mora biti netko iz ureda. A
ako je netko iz ureda, znači da se dogodilo nešto što će mu vjerojatno oduzeti preostali dio
večeri, zahti-jevati možda čak i da se okrene i vrati u grad.
On izvadi telefon, uoči da broj pozivatelja nije dostupan i već pomisli kako bi mogao ne javiti
se. Ali Fred Watkins jednostavno nije tako funkcionirao. Možda je važno, a, s druge strane,
možda netko sa-mo zove pogrešan broj. Ne, večeras neće biti ništa od roštilja, pomisli
pritiskajući dugme na telefonu, pripravan suočiti se sa svime, o čemu god bila riječ.
Ono što je preostalo od Freda Watkinsa pronašli su u susje-dovom grmlju na suprotnoj strani
ulice, kamo gaje odnijela eksplozija koja mu je raznijela kuću. Čim je pritisnuo dugme na
mobilnome tele-
fonu, sićušna iskra iz uređaja zapalila je plin koji mu je bio ispunio ku-ću, plin koji Watkins
gotovo i nije mogao otkriti kada je otvorio vrata zbog mirisa mesa sa susjedovog roštilja.
Njegova se aktovka nekako očuvala, i dalje stisnuta u ruci od koje je sada bila preostala još
prakti-čki samo kost. Dragocjeni papiri bili su netaknuti i spremni za tužitelja koji će preuzeti
posao od pokojnika. Tijela njegove supruge i djece pronađena su među ruševinama.
Obdukcija će pokazati da su svi umrli od gušenja. Gašenje požara trajalo je četiri sata, a za to
vrijeme vatra je zahvatila još dvije kuće. Nasreću, nije bilo drugih težih ozljeda. S ovog
svijeta nestala je samo obitelj Watkins. Pitanje o tome kako će on i supruga provesti mirovinu
nakon cijelog života marljivoga rada poko-pano je s njima. Nisu imali poteškoća s traženjem
Watkinsovog telefo-na, budući da mu se stopio s dlanom.
Približno u vrijeme kada je Fred Watkins okončao život, oko stotinu pedeset kilometara
južno, u Richmondu, sudac Louis Leadbetter sje-dao je na stražnje sjedalo vladinog
automobila pod budnim okom jed-nog saveznog šerifa. Leadbetter je bio savezni sudac i u toj
je funkciji radio već dvije godine, od promaknuća s mjesta na okružnome sudu u Richmondu.
Kako je bio razmjerno mlad — tek četrdeset šest godina — i kako je rasplagao iznimnim
pravosudnim sposobnostima, mnogi ljudi na utjecajnim mjestima na njega su bacili oko kao
na eventualnog kandidata za Četvrti prizivni sud Sjedinjenih Država. Kao sudac u
pra-vosudnim rovovima, Leadbetter je vodio nebrojena suđenja različitog stupnja
kompleksnosti, emocionalnog naboja i potencijalnih eruptiv-nih posljedica. Nekolicina ljudi
koje je osudio na zatvorske kazne zap-rijetila mu je smrću. Jednom je zamalo pao kao žrtva
bombe u pismu koju mu je poslala organizacija bijelih rasista kojoj se nije dopalo Lead-
betterovo čvrsto uvjerenje da su svi ljudi, bez obzira na uvjerenja, boju kože i etničko
podrijelto jednaki pred Bogom i zakonom. Sve te okolno-sti nalagale su dodatno osiguranje
Leadbettera, a zabrinutost za nje-govu sigurnost dodatno je pojačao i jedan nedavni događaj.
Čovjek koji se zakleo da će se osvetiti Leadbetteru ovih je dana pobjegao iz zatvora. Zatvor u
kojem je služio kaznu nalazio se da-leko, a prijetnje je izgovorio prije više godina, no vlasti su
ipak mudro odlučile ne izlagati se opasnosti u slučaju dobrog suca. Leadbetter je, pak,
jednostavno želio živjeti onako kako je oduvijek živio, tako da mu se pojačane mjere opreza
nikako nisu dopadale. Međutim, kako je već
jednom zamalo izmakao smrti, bio je dovoljno praktičan da shvati kako je zabrinutost
vjerojatno posve utemeljena. I nije želio poginuti nasil-nom smrću od ruke nekog smrada koji
bi trebao trunuti u zatvoru; su-dac Leadbetter ne bi mu želio pružiti takvo zadovoljstvo.
»Ima novosti o Freeju?« upita sada šerifa.
To što se bjegunac iz zatvora zvao Free* Leadbetteru je odu-vijek silno smetalo. Ernest B.
Free. Srednje ime i prezime nisu bili stvarni, dakako. Ime je promijenio kada je pristupio
paravojnoj neo-konzervativnoj skupini čiji su pripadnici odreda preuzeli to prezime kao
simbol prijetnji njihovoj slobodi koje su vidjeli posvuda. Štoviše, skupina se nazivala
Slobodnim društvom, a to je bilo vrlo ironično s ob-zirom na činjenicu da su bili nasilni i da
nisu tolerirali nikoga tko nije izgledao poput njih i nije se slagao s njihovim stavovima
ispunjenima mržnjom. Bila je to jedna od onih organizacija bez kojih je Amerika si-gurno
mogla, a ipak su ujedno bili i primjer silno nepopularnih tipova skupina zbog čije je zaštite i
prihvaćen Prvi amandman na Ustav Sje-dinjenih Država. Koji ne bi vrijedio i kada bi takve
organizacije počele ubijati. Ne, nikako kada ubijaju. Nikakav papir, koliko god bio cije-njen,
ne može te zaštititi od posljedica takvog čina.
Free i ostali pripadnici pokreta bili su upali u jednu školu, ubili dvoje nastavnika, a kao taoce
uzeli brojnu djecu i nastavnike. Mjesne vlasti okružile su školu i pozvani su pripadnici
SWAT-a, no Free i njegovi ljudi bili su odlično naoružani automatskim oružjem i pancirnim
oklopima. Stoga su iz Quantica pozvani savezni policajci koji su se specijalizirali za
spašavanje talaca. Isprva je izgledalo da će sve završiti bez metaka, no unutra je došlo do
pomutnje i pucnjave, tako da je EST na koncu ušao u školu. Uslijedila je užasna paljba.
Leadbetter se i danas živo sjećao stravičnog prizora: malenog dječaka koji je mr-tav ležao na
pločniku, zajedno s dvoje nastavnika. Ranjeni Ernest B. Free na koncu se predao kada su
poginuli svi njegovi ljudi.
Poslije su se pojavile određene nedoumice u vezi s time hoće li se Freeju suditi na saveznome
ili državnome sudu. I premda se drža-lo daje škola kao cilj odabrana jer je bila jedna od
najnaprednijih, pra-vi magnet za integraciju i unaprjeđivanje međurasnih odnosa, a optu-
ženikovi rasistički stavovi bili su vrlo dobro poznati, što bi ipak bilo
engl. slobodan
teško dokazati, uvidio je Leadbetter. Za početak, troje ubijenih — dvo-je nastavnika i maleni
dječak — bili su bijelci, tako da je optužnica pro-tiv Freeja prema saveznome zakonu
usmjerenome protiv mržnje izgle-dala razmjerno slabašno. I dok je Freeja teoretski bilo
moguće optužiti za napad na savezne dužnosnike, činilo se najboljim cijelu priču
po-jednostaviti i suditi mu na državnome sudu, te zatražiti smrtnu kaznu zbog višestrukih
ubojstava. Krajnji ishod nikako nije bio u skladu s nji-hovim namjerama.
— Nema, suce — odgovori šerif, tako prenuvši Leadbettera iz sjećanja. Taj je šerif sada već
neko vrijeme pazio na njega, tako da su malo-pomalo bili izgradili srdačan odnos pun
razumijevanja. — Ako se pita mene, taj tip namjerava otići u Meksiko, pa u Južnu Ameriku.
Ondje se može povezati s nacistima i ostalim istomišljenicima.
— No, da, ja se nadam da će ga uhvatiti i vratiti onamo kamo i pripada — reče Leadbetter.
— Oh, vjerojatno hoće. Traži ga FBI, a oni sigurno imaju do-voljno mogućnosti...
— Želio sam da taj gad dobije smrtnu kaznu. To je jedino za-služio. — Bila je to jedna od
rijetkih stvari za kojima je Leadbetter ža-lio iz vremena kada je bio okružni sudac. Ali
optuženikov je branitelj, dakako, potaknuo pitanje mentalnog zdravlja, došavši čak i do ruba
tv-rdnje da mu je »kult«, kako je nazvao njegovu organizaciju, isprao mo-zak. Odvjetnik je
samo radio svoj posao, no kod tužitelja je tako pobu-dio dovoljno sumnje u izglede za
pravednu kaznu da su s braniteljem postignuli dogovor prije nego što je porota izrekla
presudu. Umjesto potencijalne smrtne kazne, Free je dobio dvadeset godina do doživot-ne, uz
mogućnost, koliko god bila neznatna, da ga jednog dana uvjetno puste. Leadbetter se nije
slagao s postignutim dogovorom, a ipak nije imao izbora, mogao se samo potpisati. Mediji su
poslije neslužbeno an-ketirali članove porote. I tako se Free doista smijao posljednji i to
sla-tko. Svi bi ga članovi porote bili proglasili krivim i svi bi bili preporučili smrtnu kaznu.
Novinari su tih dana imali pravi praznik. Svi su na kon-cu imali lice umrljano jajima. Freeja
su, zbog raznoraznih razloga, premjestili u jedan zatvor s najstrožim sigurnosnim mjerama na
Sred-njem zapadu. I on je odande pobjegao.
Leadbetter pogleda svoju aktovku. Unutra se nalazio presa-vijeni primjerak njegovog
ljubljenog New York Timesa. Leadbetter se rodio i školovao u New Yorku, a tek se poslije
uputio prema jugu i na-
stanio u Richmondu. Transplantirani je Sjevernjak obožavao svoj novi dom, no ipak bi svake
večeri kada bi se vratio kući točno jedan sat pos-vetio čitanju Timesa. Bila mu je to navika
tijekom svih godina sudačke karijere, a njegov primjerak posebno se dostavljao u zgradu suda
sva-kog dana prije njegova odlaska. Jedan od rijetkih načina opuštanja u kojima je još bio u
stanju uživati.
Kada je šerif izvezao automobil iz podzemne garaže zgrade suda, zazvonio mu je telefon i on
se javi. — Kako, molim? Razumijem, gospodine suce. U redu, reći ću mu. — On odloži
telefon i reče: — Zvao je sudac Mackev. Rekao je da vam kažem da pogledate pretposljednju
stranicu prvog dijela Timesa. Ako vas zanima nešto uistinu nevjerojat-no.
— Je li rekao o čemu je riječ?
— Nije, gospodine, samo da pogledate i da mu se nakon toga odmah javite.
Leadbetter pogleda novine, silno podgrijane znatiželje. Mac-kev mu je bio dobar prijatelj, a
njegovi intelektualni interesi bili su sli-čni Leadbetterovima. Ako je Mackevja nešto
fasciniralo, vjerojatno će i njega. Sada su stajali na semaforu. To je bilo dobro, jer Leadbetter
ne bi mogao čitati u vožnji a da ne osjeti neizdrživu mučninu. On izvadi novine, međutim,
bilo je odviše mračno da bi vidio slova. On podigne ruku, uključi svjetlo za čitanje i rastvori
novine.
Razdraženi šerif osvrne se i reče: — Suce, već sam vam više puta rekao da ne uključujete to
svjetlo. Na taj način pretvarate se u prokletu patku koja čeka lovca...
Zveket stakla prekinuo je njegove riječi, taj zvuk i pogled na suca Louisa Leadbettera koji se
licem stropoštao na svoj ljubljeni New York Times čije su stranice sada bile umrljane
njegovom krvlju.
12
Majka Kevina Westbrooka, doznao je Web, vjerojatno je mrtva, iako mu to nitko nije mogao
pouzdano potvrditi. Nekako se izgubila još pri-je više godina. Kao ovisnica o metadonu i
kokainu, najvjerojatnije je okončala život ubodom prljave igle ili ušmrkavanjem nečistog
praha. Identitet Kevinovog oca nije bio poznat. Činilo se kako to nisu neuobi-čajene rupe u
osobnoj povijesti, barem u svijetu u kojem je živio Kevin
Westbrook. Web se odvezao do jednog dijela Anacostije koji su izbje-gavali čak i policajci,
do jedne oronule dvoetažne kuće među ostalim jednakim zdanjima, gdje je Kevin navodno
živio s hrpom bratića u dru-gom koljenu, prateta, manje-više ujaka ili polušurjaka. Webu
situacija u kojoj živi dječak nije bila ni približno jasna, kao ni, kako se činilo, drugima. Bila je
to nova i poboljšana temeljna američka obitelj. Cijelo područje izgledalo je kao da gaje
nekakav reaktor iz neposredne blizi-ne zračio već desetljećima. Koliko je uspio vidjeti, ondje
nije bilo mo-gućnosti za rast cvijeća i drveća; trava u malenim dvorištima bila je bo-
lesnožuta; čak su i psi i mačke na ulici izgledali kao da bi se svakog tre-nutka mogli prevaliti
na leđa. Svi ljudi, mjesta i stvari izgledali su kraj-nje istrošeno.
Iznutra je kuća bila pravo smetlište. I izvana je smrad smeća koje trune bio nepodnošljiv, dok
je unutra taj odvratan miris još više pojačavala zatvorenost skučenog prostora. Ta smrtonosna
kombinaci-ja Weba je pogodila toliko snažno, čim je prošao kroz vrata, da mu se učinilo da bi
mogao poljubiti pod. Kriste, bez razmišljanja bi se mije-njao za suzavac umjesto ovog toksina
domaće proizvodnje.
Ljudi koji su mu sjedili nasuprot nisu se doimali pretjerano zabrinutima zbog činjenice da
Kevin nije među njima. Možda bi klinac i inače nestajao nakon vatrenog obračuna
fantastičnih razmjera. Neki mrzovoljni mladić sjedio je na kauču. — Već smo razgovarali s
murja-cima — reče, više pljujući riječi prema Webu nego ih izgovarajući.
— Samo ispitujem dodatne pojedinosti — reče Web, koji nije ni želio razmišljati o tome što
bi mu Bates učinio kada bi doznao da na svoju ruku njuška uokolo. No, dobro, to duguje
Rineru i ostalim dečki-ma, dovraga sa službenom politikom FBI-a. Ipak, nelagoda u želucu
bila je više nego primjetna i neobuzdano se pojačavala.
— Začepi, Jerome — reče neka žena, oličenje bake, koja je sjedila do Jeromea. Imala je
srebrnu kosu, velike naočale, divovsko poprsje, a držala se kao da joj nije ni do kakvih šala.
Webu se nije pred-stavila imenom, a on nije inzistirao; ionako se nesumnjivo nalazi u ne-kom
FBI-evom dosjeu, no on je do njega došao iz drugih izvora. Bila je velika poput omanjeg
automobila i izgledala kao da bi bez poteškoća mogla srediti Jeromea. Dovraga, izgledalo je
kao da bi bez problema mogla srediti i Weba. Zatražila je njegovu značku i iskaznicu, i to
dva-put, prije nego što je skinula lanac s ulaznih vrata. — Ne volim puštati neznance u kuću
— objasnila je. — Ni policajce ni druge. Ovd'e ni' si-
gurno otkad znam za sebe. I to i sjedne i s druge strane. — To je izgo-vorila uzdignutih obrva
i sa značajnim pogledom koji je dopirao sve do Webove savezne policijske duše.
Doista ne želim biti ovdje, bio bi joj najradije rekao, osobito s obzirom na to da susprežem
dah kako ne bih povraćao. Kada je sjeo, Web je kroz široke pukotine u podnim daskama vidio
sve do tvrde ilo-vače na kojoj je počivala kuća. Ovdje je zimi zacijelo ugodno toplo, po-misli.
Vani je bilo oko osamnaest stupnjeva, a on je unutra imao osjećaj daje barem stupanj ispod
nule. Nije bilo onog ugodnog zvuka peći koja radi, niti miomirisne hrane iz bakine tople
kuhinje. U jednom uglu so-be nalazila se hrpa limenki Pepsi bez šećera. Netko pazi na
kilograme. Ipak, do nje se nalazila hrpa smeća iz McDonald'sa. Vjerojatno Jero-meovi ostaci,
pomisli Web. Izgledao je kao tip koji guta Big Macove i pržene krumpiriće. — To mi je
razumljivo — reče Web. — Dugo živite ovdje?
Jerome samo prijezirno otpuhne, a baka spusti pogled na sklopljene dlanove. — Tri m'eseca.
U onom drugom stanu bili smo du-go. L'epo smo ga sredili.
— Ali oni su zaključili da smo previše zaradili da bi živili u tak' dobrom stanu, pa su nas
izbacili — doda Jerome bijesno. — Jed-nostavno izbacili.
— Ni'ko nije rek'o da je život pravedan, Jerome — reče mu ona. Zatim pogledom obuhvati
prljavu sobu i teško uzdahne, time Webu, kako mu se učinilo, oduzimajući i posljednju nadu.
— Sredit ćemo mi i ovo. Bit će dobro. — Web primijeti da ne zvuči odviše uvjere-no u to.
— Je li policija ostvarila određene pomake u vezi s Kevino-vim nestankom?
— A da pitate njih? — reče Baka. — Jer oni nama ne govore ništ' o jadnom Kevinu.
— Oni su ga izgubili — reče Jerome, tonući još dublje u hrpu užasno umrljanih jastučića koji
su služili kao kauč. Web nije bio u sta-nju odrediti čak ni postoji li još nekakav okvir. Strop je
bio rastvoren na tri mjesta i Web je jasno vidio da se ovjesio toliko da za dolazak na kat
gotovo i nisu trebale stube, jer je čovjek mogao jednostavno po-dignuti ruke i povući se gore.
Na zidu se vidjela crna plijesan, a u nje-mu je vjerojatno bilo i olovne boje. Nema sumnje ni
da oko cijevi visi azbest. Posvuda je bilo izmeta raznih glodavaca, a Web bi se bio okladio
i u tisuću dolara da su termiti pojeli veći dio drva u toj kući, što je vje-rojatno i bio razlog
zbog kojeg se onako nagnula ulijevo, što je uočio dok se primicao pločnikom. Građevinski
inspektori zacijelo su već otpi-sali cijelu četvrt, ili su negdje pili kavu i pucali od smijeha.
— Imate li Kevinovu sliku?
— Naravno, jednu smo dali policiji — reče Baka.
— Imate i drugu?
— Hej, nismo dužni stalno nešto davati — zareži Jerome. Web se nagne naprijed i dopusti da
držak njegova pištolja
postane vrlo uočljiv. — Da, Jerome jeste. A ako se ne prestaneš tako držati, jednostavno ću ti
odvući dupe u grad, pa možemo u tvojem dos-jeu potražiti neki malo krupniji nalog zbog
kojeg ćeš još neko vrijeme biti u dubokoj hladovini, osim ako mi želiš srati i reći da još nisi
bio uhićivan, stari moj.
Jerome odvrati pogled i promumlja: — Sranje.
— Začepi, Jerome — reče Baka. — Samo l'epo zatvori tu pro-kletu gubicu.
Tako, je, Bako, pomisli Web.
Ona izvadi maleni novčanik i izvuče fotografiju. Dok ju je do-davala Webu, prsti su joj malo
zadrhtali, a glas zastao u grlu, no odmah se sredila. — Ovo mi je posljednja Kevinova slika.
Molim vas, nemojte je izgubiti.
— Pazit ću na nju. Vratit ću vam je.
Web pogleda fotografiju. Bio je to Kevin. U najmanju ruku, onaj Kevin kojeg je Web spasio u
onoj uličici. Znači da je mali kojeg su čuvali Cortez i Romano bio netko drugi tko je lagao i
rekao daje Kevin Westbrook. U to je trebalo uložiti određeno planiranje, no i to je mora-lo biti
obavljeno u žurbi. A na koncu ipak: zbog čega?
— Rekli ste da ste Kevinovu sliku dali policiji...?
Baka kimne. — Dobar je to dečko. Ide u školu, znate, skoro svaki dan. U posebnu školu, jer je
stvarno poseban dečko — doda još s ponosom.
Ovdje je, znao je Web, odlazak u školu pravi uspjeh, nešto či-me se treba ponositi, a veće od
toga možda je samo preživjeti noć.
— Uvjeren sam da je dobar. — On pogleda potencijalnog kri-minalca Jeromea. / ti si nekoć
bio dobar dečko, zar ne, Jerome? — Po-licajci su bili u uniformi?
Jerome ustane. — Što, misliš da smo tako glupi? Bili su iz FBI-a, isto k'o ti.
— Sjedni, Jerome — reče Web.
— Sjedni, Jerome — reče Baka i Jerome sjedne.
Web stane ubrzano razmišljati. Ako FBI ima Kevinovu foto-grafiju, tada moraju znati i da su
u pritvor, koliko god bio kratkotrajan, odveli pogrešnog dječaka. Ili možda ipak nisu?
Romano nije imao poj-ma da su se ondje nalazila dvojica dječaka. Malog je opisao samo kao
crnog klinca. Što ako je tako glasio cjelokupan službeni izvještaj? Ako se lažni Kevin
Westbrook izgubio prije nego što su Bates i ostali stupili na scenu, tada bi znali samo da nema
tamnoputog dječaka od desetak godina po imenu Kevin Westbrook, a koji živi na toj i toj
adresi u blizini one uličice. Došli bi ovamo i razgovarali s obitelji, uzeli sliku, kao što su i
učinili, i nastavili s istragom. Nije baš posve sigurno da bi svakako išli pi-tati Romana i
Corteza za posve pouzdanu identifikaciju, osobito ako nisu imali razloga sumnjati u zamjenu.
A Ken McCarthv rekao je da snajpe-risti nisu valjano pogledali pravog Kevina kada je ekipa
Charlie na dolas-ku prošla pokraj njega. Moguće je da samo Web zna za prijevaru.
Web pogleda uokolo i zbog bake, ili što je već bila Kevinu, ulo-ži krajnji napor kako ne bi
pokazao gađenje. — Je li Kevin doista živio ovdje? — Bates je bio rekao da je Kevinova
situacija kod kuće očajna i da je vjerojatno izbjegava kad god može, što bi objasnilo zašto je
bio sam, vani, usred noći, a ne ovdje u krevetu. Fizičko je okruženje uisti-nu bilo užasno, no
vjerojatno ne puno gore od mnogih drugih kuća u okolici. Posvuda su vladali siromaštvo i
zločin, a tragovi koje su ostav-ljali nisu bili nimalo lijepi. Baka je, unatoč tome, izgledala
čvrsto poput stijene. Dobroćudna osoba, kojoj je, kako se činilo, iskreno bilo stalo do Kevina.
Zašto bi je izbjegavao?
Baka i Jerome se pogledaju. — Uglavnom.
— A gdje bi živio kada ne bi bio ovdje?
I jedno i drugo samo su šutjeli. Promatrao je Baku kako spu-šta pogled u svoje raskošno krilo,
a Jerome zatvara oči i naginje glavu, očito u ritmu neke opake glazbe koju čuje u glavi.
— Koliko znam, Kevin ima brata. Živi Kevin neki puta s njim?
Jeromeove se oči iskolače, a Baka prestane piljiti u krilo. Što-više, prema izrazu njihova lica
čovjek je mogao steći dojam da je Web prema njima usmjerio pištolj i rekao im neka se
oproste sa životom.
— Ne poznajem ga, nikad ga nisam vidjela — reče Baka žur-no, ljuljajući se naprijed-natrag
kao da ju je iznenada nešto počelo bo-ljeti. Trenutačno nije izgledala kao da bi nekoga mogla
srediti. Izgle-dala je poput starice izbezumljene od straha.
Čim je Web pogledao Jeromea, ovaj je poskočio na noge i nestao prije nego što je on uspio i
ustati. Web začuje otvaranje ulaznih vrata, zatim tresak i na koncu korake koji se trkom
udaljavaju.
Web ponovno pogleda Baku.
— Ni Jerome ga ne zna — reče Baka.
13
Tako je došao i dan određen za službeni oproštaj s poginulima. Web je ustao rano, otuširao se,
obrijao i odjenuo najbolje odijelo. Došao je tre-nutak za službeno odavanje počasti i tužno
sjećanje na njegove prijate-lje, a Web je želio samo pobjeći glavom bez obzira.
S Batesom nije razgovarao o onome što je doznao od Romana i Corteza, kao ni o posjetu
Kevinovom domu. Nije točno znao zašto, sa-mo mu se činilo da nije raspoložen tako da ima
baš potpuno povjerenje, te stoga što bi ga Bates nesumnjivo napao zbog miješanja u istragu.
Webu je Bates malog identificirao kao Kevina Westbrooka, a to je zna-čilo ili da mu je dječak
rekao da se tako zove ili da je Bates ime dobio od Romana i Corteza, ako je dječak nestao
prije nego što je Bates sti-gao na mjesto događaja. Web će morati nekako potvrditi o čemu je
toč-no riječ. Ako je Bates vidio onog drugog klinca, tada bi, uzimajući Ke-vinovu fotografiju
od bake, znao da se radi o dvojici dječaka.
I tako je Web dječaku s ranom od metka na obrazu dao poru-ku za dečke iz EST-a. Taj je
dječak Webu rekao da se zove Kevin. Po-ruka je predana, no, kako se činilo, to nije obavio
isti dječak onaj dje-čak kojem ju je Web dao. Što je, pak, značilo da je, između trenutka ka-da
je on dao poruku dječaku koji je sebe nazvao Kevinom i trenutka kada je poruka predana,
dječaka zamijenio jedan drugi dječak. To se moglo dogoditi isključivo u uličici između mjesta
na kojem se nalazio Web i mjesta do kojeg je u tom trenutku došla EST-ova jedinica u
nap-redovanju. To nije bio osobito velik prostor, a ipak dovoljan za zamjenu klinaca, što je
značilo da su negdje u toj uličici vrebali i drugi ljudi, če-kali da do toga dođe, možda čekali da
se dogodi puno toga.
Je li Kevinova nazočnost u toj uličici bilo planirana? Je li ra-dio za svojeg brata, Velikog F-a?
Je li trebao provjeriti ima li preživje-lih, a takve zapravo nije očekivao? A kada je Weba
zatekao na životu, je li to poremetilo nečiji plan? I koji je, dovraga, mogao biti cilj takvog
plana? I čemu izvući jednog, a umjesto njega postaviti drugog klinca? I zašto je lažni Kevin
lagao i rekao da je Web kukavica? I koji je to civil koji je odveo drugog dječaka? Bates je bio
poprilično šutljiv u vezi s ti-me kako su izgubili maloga. Je li tip u civilu s kojim je
razgovarao Ro-mano uopće bio FBI-ev agent? Ako nije, kako je jedan varalica mogao samo
tako doći s iskaznicom i k tome dovoljno samouvjereno da preva-ri Romana i Corteza, pa se
lijepo udalji s još jednim varalicom? Sve je to užasno zbunjivalo, tako daje Web bio vrlo
sumnjičav u vezi s moguć-nošću da se za odgovore i razmjenu informacija obrati Batesu.
Mach One parkirao je koliko je mogao bliže crkvi. Ondje se već nalazilo mnoštvo automobila,
a parkirališnih je mjesta bilo razmjerno malo. Crkva je bila kameni monolit sumorna pročelja
podignut u dru-goj polovici devetnaestoga stoljeća, kada je graditeljska zapovijed gla-sila:
»Tvoja će kuća Božja imati više tornjeva, balustrada, jonskih stu-pova, zabata, lukova, vrata,
prozora i ukrasnih vitica od tvog susjeda«.
Upravo su u tom svetom hramu predsjednici, suci Vrhovnog suda, članovi Kongresa,
veleposlanici i ostali niži uglednici s raznih ra-zina molili, pjevali i, vrlo rijetko, ispovijedali
se. Političke vođe često su snimali ili fotografirali kako se uspinju tim širokim stubama, s
Bibli-jom u ruci i bogobojaznim izrazom na licu. Unatoč odvojenosti crkve od države u
Americi, Web je oduvijek držao kako glasači kod izabranih dužnosnika vole vidjeti malo
pobožnosti. Nijedan pripadnik EST-a nije dolazio u ovu crkvu, no političari su morali imati
svoju veličanstvenu pozornicu kako bi izgovorili riječi utjehe. A ona mala zabačena Božja
kuća u blizini Quantica, u kojoj su se pojedini članovi ekipe Charlie ui-stinu molili, očito nije
bila dovoljno dobra.
Nebo je bilo vedro, sunce ugodno grijalo, dok je blagi povje-tarac osvježavao. Bilo je odviše
lijepo poslijepodne za nešto depriman-tno poput ovakve službe, činilo se Webu. Ipak, uspeo
se stubama pred ulazom, a svaki kucaj njegovih ulaštenih cipela na kamenu oponašao je zvuk
okretanja puščanog cilindra, jedna komora, jedan metak, jedan po jedan potencijalno okončan
život. Takve nasilne smrti njegova su ži-votna sudbina, zaključi Web. Gdje drugi vide nadu,
on vidi samo rane čovječanstva koje propada. Bože, s obzirom na stavove i nije čudo što ga
nikada ne pozivaju na zabave.
Posvuda je bilo agenata Tajne službe, s futrolama pod rukom, bezizražajnim licima i
slušalicama u uhu. Web je prije ulaska u crkvu morao proći kroz detektor metala. Pokazao je
pištolj i FBI-evu iskaz-nicu, na temelju čega su pripadnici Tajne službe zaključili da njega i
pištolj može razdvojiti isključivo smrt.
Čim je otvorio vrata, Web se zamalo sudario sa stražnjim re-dom mase ljudi koji su se nekako
natisnuli u taj prostor. Odlučio se za poprilično neuljudnu taktiku pokazivbanja FBI-eve
značke, tako da se more razdvojilo i on se uspio probiti dalje. U jednom kutu bila je
pos-tavljena kamera s ekipom koja je emitirala cijeli spektakl. Koji je idiot dopustio tako
nešto, pitao se Web. I čija je to točno bila zamisao, poz-vati cijeli prokleti svijet na nešto što
je trebalo biti zatvoreni obred? Zar preživjeli tako trebaju pamtiti poginule, kao cirkus?
Uz pomoć nekoliko kolege agenata Web se uspio uvući u jed-nu od klupa i pogledati uokolo.
Obitelji su bile smještene u prva dva re-da, od ostalog prostora odijeljenih konopcem. Web
pogne glavu, u sebi izgovarajući po jednu molitvu za svakog od poginulih kolega, najduže se
zadržavajući na Teddvju Rineru, koji je bio Webov mentor, vrhunski agent, čudesan otac i
općenito divan čovjek. Dvije suze kliznule su mu niz obraze kada je shvatio koliko je zapravo
izgubio u tih nekoliko se-kundi pakla. Ipak, kada je pogledao naprijed, prema obiteljima,
jasno je uvidio da nije izgubio ni približno koliko i oni.
Istina je počela dopirati do svijesti mlađoj djeci, jer je Web čuo kako plaču jer se tata više
nikada neće vratiti. A jecanje i jauci nas-tavili su se za vrijeme svih govora, od sranja o tome
kako treba oštro s kriminalcima iz usta raznih političara, do propovjednika koji nikada ni-su
upoznali nikoga od ljudi kojima su držali posljednji govor.
Borili su se na strani dobra, Web bi bio najradije ustao i tiho rekao. Poginuli su braneći sve
nas. Nikada ih nemojte zaboraviti, jer je svaki od njih bio nezaboravan na svoj način.
Završetak govora. Amen. Idemo nešto popiti.
Kada je misa konačno završila, svi okupljeni istodobno su odahnuli. Web je na izlasku
razgovarao s Debby Riner, ponudio nekoli-ko utješnih riječi Cynde Plummer i Carol Garciji,
te se zagrlio i razmi-jenio još pokoju riječ s nekoliko drugih žena. Čučnuo bi i razgovarao s
malenom djecom, u rukama držao malena tijela koja su drhtala tako da ih Web jednostavno
nije želio pustiti. To najizravnije fizičko davanje zamalo ga je nagnalo da počne
nekontrolirano tuliti. Suze se u njego-
vim očima nikada nisu pojavljivale lako, a ipak ih je u posljednjih se-dam-osam dana prolio
više nego u cijelome životu. No djeca su ga jed-nostavno ubijala.
Netko mu je u odjednom kucnuo po ramenu. U trenutku ka-da je ustao i okrenuo se pomislio
je kako će sada tješiti još jednu osobu koja je ostala bez nekoga. Međutim, žena koja je piljila
u njega nije, kako se činilo, osjećala takvu potrebu niti željela njegovo suosjećanje.
Julie Patterson bila je udovica Loua Pattersona. Imala je čet-vero djece i očekivala peto, koje
je pobacila samo tri sata pošto je doz-nala da je postala udovicom i samohranom majkom.
Pogled u njezine staklaste oči Webu je pokazao da je žena pod jakim utjecajem nekih
sredstava, a on se samo nadao da je riječ o lijekovima koje je propisao liječnik. Web je usto
jasno osjećao i miris alkohola. Tablete i piće nika-ko nisu dobra kombinacija za ovakav dan.
Od sviju supruga, Julie je bi-la najmanje bliska s Webom, jer je Lou Patterson Weba voilo
kao bra-ta, tako da je Web odmah naslutio da je Julie ljubomorna na njihov od-nos.
— Ti doista misliš da si se trebao pojaviti ovdje, Web? — reče Julie. Posrtala je u crnim
cipelama s visokom potpeticom, ne uspijeva-jući ga posve fokusirati. Govorila je gutajući
pojedine glasove, jezikom prelazeći na sljedeći prije nego što bi završila prethodni. Bila je
podbu-hla, koža joj je bila blijeda, ali i s crvenim mrljama na pojedinim mjes-tima. Dijete nije
nosila dovoljno dugo da bi joj se povećao trbuh, a ta iz-gubljena prilika, kako se činilo, samo
je produbila njezinu bol. Trebala bi biti kod kuće u krevetu i Web se pitao zašto je netko nije
zadržao. — Julie, pođimo van, malo na zrak. Dođi, pomoći ću ti.
— Nosi se što dalje od mene! — poviče Julie, toliko glasno da su se i ljudi na pet-šest metara
od njih zaustavili i zagledali prema nji-ma. Taj mali incident vidjela je i televizijska ekipa,
tako da su i snima-telj i novinar, kako se činilo, u istome trenutku uočili zlatnu priliku.
Ka-mera se naglo okrenula prema Webu, a novinar se uputi prema njemu.
— Julie, idemo van — ponovi Web tiho i blago joj položi ruku na rame.
— S tobom ne idem nikamo, gade jedan! — Ona odgurne nje-govu ruku, a on zastenje od
boli, privijajući ozlijeđenu ruku uz tijelo. Bila mu je zarila nokte točno u rupu, izvlačeći
konce; rana je počela kr-variti.
— Što je, boli te ručica, ti usrani kučkin sine bez muda? Ti s Frankensteinovim licem! Kako
te majka uopće mogla gledati? Ti naka-zo jedna!
Cynde i Debbie pokušale su razgovarati s njom, utješiti je, ali Julie ih je samo odgurnula i
ponovno se približila Webu. — Sledio si se točno prije početka pucnjave, a ne znaš zašto? I
onda si pao? Od nas očekuješ da nasjednemo na takva sranja?!? — Miris alkohola u
njezi-nom je dahu bio toliko snažan da je Web na trenutak morao zatvoriti oči, što je u njemu
samo pojačalo osjećaj gubitka ravnoteže.
— Kukavice! Pustio si ih da poginu! Koliko si dobio? Koliko je Louove krvi palo na tebe,
šupčino jedna?!?
— Gospođo Patterson. — Te je riječi izgovorio Percy Bates, koji se bio probio do njih. —
Julie — reče vrlo smirenim tonom — ide-mo do automobila prije nego što se stvori neopisiva
gužva. Djeca su ov-dje sa mnom.
Julieine usne zadrhte na spomen djece. — Koliko ih je? — Bates se doimao zbunjenim. —
Koliko djece? — ponovi Julie. Jednu ruku spustila je na prazni trbuh i ostavila je ondje, a
mokri tragovi su-za umrljali su prednju stranu njezine crne haljine. Julie se ponovno
koncentrira na Weba, sada već režeći. — Trebala sam ih imati petero. Imala sam petero djece
i muža. Sada imam četvero djece i nemam Loua. Mojeg Loua nema! I nema našeg najmanjeg
djeteta, proklet bio! Pro-klet da si! — Glas joj se ponovno pojačavao, dok joj je ruka
sumanuto kružila po trbuhu, kao da trlja nekakvu čarobnu lampu, možda tako že-leći vratiti
dijete i muža. Kamera je sve to upravo gutala. Novinar je izbezumljeno pisao bilješke.
— Zao mi je, Julie. Učinio sam sve što sam mogao — reče Web.
Julie prestane trljati trbuh i pljune mu u lice. — To ti je za Loua. — Tada ponovno pljune. —
A ovo je za moje dijete. Idi dovraga. Nosi se u pakao, Web London. — Zatim ga pljusne,
pogađajući ga toč-no posred unakaženog obraza, gotovo padajući od siline kojom ga je
udarila. — A ovo ti je za mene, gade jedan! Ti... ti nakazo!
Julie više nije imala snage, tako da ju je Bates morao ščepati jer bi se već trenutak poslije
srušila. Izveli su je iz crkve, a nervozno se mnoštvo počelo udaljavati i okupljati u malenim
skupinama koje su ži-vahno raspravljale; mnogi od njih ljutito su se osvrtali prema Webu.
Web se nije ni pomaknuo. Nije čak ni obrisao Julieinu plju-vačku. Lice mu je bilo crveno od
pljuske. Upravo su ga proglasili na-kaznim čudovištem, kukavicom i izdajicom. Julie
Patterson mogla mu je jednako tako i odrubiti glavu i odnijeti je sa sobom. Web bi nasmrt
premlatio svakog muškarca koji bi mu rekao nešto slično. Ali uvrede udovice i majke koja je
ostala bez muža i djeteta jednostavno su se mo-rale prihvatiti; umjesto toga, osjećao je kako bi
najradije samome sebi oduzeo život. Ništa od onoga što je rekla nije bilo točno, a ipak, kako
je Web mogao bilo što poreći?
— Gospodine... Web, je li tako? Web London? — reče onaj no-vinar, u časku se našavši uz
njega. — Čujte, znam da je ovo vjerojatno vrlo nezgodan trenutak, ali novosti katkada
jednostavno ne mogu če-kati. Biste li malo popričali s nama? — Web mu ne odgovori. —
Hajde — reče novinar. — Samo koji trenutak. Nekoliko pitanja.
— Ne — reče Web i već se počne udaljavati. Sve do tog tre-nutka nije bio siguran čak ni
može li uopće hodati.
— Čujte, razgovarat ćemo i s tom gospođom. A vi vjerojatno ipak ne biste željeli da javnost
dozna samo jednu stranu priče. Dajem vam priliku da se čuje i vaš glas. Pošteno je pošteno.
Web se okrene i ščepa ga za nadlakticu. — Nema tu nikakvih »strana«. A tu ženu ostavite na
miru. Proživjela je dovoljno za cijeli ži-vot. Ostavite je na miru. Klonite je se! Jeste li me
razumjeli?
— Samo radim svoj posao. — Čovjek se oprezno izvuče iz Webova zahvata. Zatim pogleda
snimatelja. Izvrsno, glasila je neizgo-vorena misao koju su razmijenili.
Web iziđe i brzo iza sebe ostavi crkvu glasovitih i imućnih. Ušavši u Mach, uključio je motor
i krenuo. Skinuo je kravatu, pogledao novčanik kako bi se uvjerio da ima nešto gotovine,
svratio u jednu pro-davaonicu alkoholnih pića u Washingtonu, te kupio dvije boce jeftinog
Chiantija i šest limenki Negra Modela.
Dovezavši se kući, zaključao je sva vrata i na sve prozore na-vukao rolete. Zatim je otišao u
kupaonicu, uključio svjetlo i zagledao se u odraz u ogledalu. Koža na desnoj strani njegova
lica bila je blago pre-planula, razmjerno glatka, s tek pokojom dlačicom koja je promaknula
britvici. Lijepa strana kože, vrlo dobra. »Strana kože«. Sada je tako mora analizirati. Dani
kada je mogao smatrati da ima zgodno lice dav-no su iza njega. Julie Patterson, međutim, nije
imala ni najmanjih po-teškoća kada se trebala izraziti u vezi s njegovim licem. Ali baš Fran-
kenstein? To je nešto posve novo, Julie. Sada kada je imao vremena bolje promisliti o svemu,
više nije osjećao toliko razumijevanja prema njoj. Bez Loua bi bila ostala još davno da
Frankenstein nije učinio to stoje već učinio i zbog čega je izgubio pola prokletoga lica. To si
zabo-ravila? Ja nisam, Julie. Ja ga gledani svakodnevno.
Sada se malko okrene kako bi vidio i lijevu stranu. Ondje nije bilo nikakvih dlaka. A ta koža
nikada ne bi istinski potamnjela. Liječ-nici su ga bili upozorili na tu mogućnost. I činilo se da
je nema dovolj-no, bila je prenapeta. Katkada, kada bi se želio nasmijati ili širom nas-miješiti,
ne bi mogao, jer bi ta strana njegova lica jednostavno odbila suradnju, kao da mu govori neka
se smiri, čekaj malo, stari, pogledaj što si mi učinio! A ozljeda je bila došla sve do ruba oka,
tako da je dup-lja bila privučenija sljepoočici nego što bi bilo uobičajeno. Prije svih tih
operacija izgledao je vrlo asimetrično. Sada je izgledao bolje, no te dvi-je strane njegova lica
zauvijek će ostati u određenome neskladu.
Ispod transplantirane kože nalazili su se komadići plastike i metala koji su zamijnili uništene
kosti. Titan u njegovom licu aktivirao bi aerodromske detektore praktički svaki prokleti puta.
Bez brige, deč-ki, samo sam u dupe nagurao AK-h.7.
Web je podnio nebrojene operacije kako bi lice doveo u ovak-vo stanje. Liječnici su dobro
obavili posao, iako će njega uvijek smatra-ti unakaženim. Kirurzi su mu na koncu rekli kako
su dosegnuli krajnje granice svojih profesionalnih sposobnosti, čak i medicinskih čuda, te
kako mu žele sve najbolje. Prilagodba je bila teža nego što je očekivao i do dana današnjega
nije mogao reći da se potpuno pomirio i prilago-dio. Takve se stvari jednostavno nikada ne
mogu preboljeti, činilo mu se, budući da u tebe svakog jutra pilje iz ogledala.
Još malo nagnuvši glavu, za nekoliko je centimetara spustio ovratnik košulje, tako da se sada
posve vidjela stara rana od metka pri dnu vrata. Metak gaje pogodio iznad oklopa, a to kako je
promašio sve vitalne arterije i kralježnicu bilo je pravo pravcato čudo. Rana je nali-kovala na
opeklinu od cigare, opeklinu od proklete cigare na njegovoj koži, šalio se dok je ležao u
bolničkome krevetu, bez jedne strane lica i s dvjema velikim rupama u tijelu. I svi su se dečki
smijali s njim, iako je on u svom tom smijuljenju osjećao i nervozu. Bili su razmjerno si-gurni
da će preživjeti, a u to je vjerovao i on. Ipak, nitko od njih nije znao kakva se fizička i
emocionalna noćna mora skriva ispod zavoja. Plastični kirurzi ponudili su da će pokriti rane
od metka. Ali Web je od-
bio. Bilo mu je već dosta liječnika koji bi mu krali kožu s jednog mjesta na tijelu i lijepili je
negdje drugdje. Stari se Web više neće poboljšava-ti.
On dodirne prsa na mjestu na kojem se ona druga »opeklina od cigare« vidjela u svoj svojoj
sjajnoj i rascvjetaloj raskoši. Ušao mu je u tijelo i izišao na stražnjoj strani ramena, nekako i s
jedne i s druge strane okrznuvši Kevlar, ali i dalje dovoljno snažan da skine glavu tipu iza
njega koji se spremao Webovu lubanju raspoloviti mačetom. I tko kaže da nije imao sreće?
Web se nasmiješi vlastitome odrazu. — Pravi si sretnik — reče, obraćajući se liku u zrcalu.
EST je Weba oduvijek neizrecivo cijenio zbog junaštva kojim se istaknuo te večeri. Bila je to
ona situacija s taocima u školi u Rich-mondu, u Virginiji, prepad koji su izveli pripadnici
Slobodnog društva. Web je tek nedavno od snajperista bio postao napadač i još uvijek je učio,
silno želeći pokazati koliko vrijedi u prvim redovima. Eksplodira-lo je nešto domaće
proizvodnje što je bacio jedan od otmičara. Da Web nije poskočio i snažno ga odgurnuo,
projektil bi bio pogodio Loua Pat-tersona. Vatrena kugla zahvatila je Weba izravno po lijevoj
strani lica, oborila ga i rastopila mu kacigu, slijepivši je uz kožu. On ju je strgnuo zajedno s
dobrim dijelom lica i nastavio se boriti, a adrenalin koji navi-re u svakoj bitki bio je jedino
sredstvo koje je potiskivalo užasnu bol.
Slobodnjaci su otvorili vatru i Webu je metak prošao kroz torzo, dok mu je drugi pogodio
vrat. Mnogi nedužni ljudi poginuli bi da nije bilo onoga što je Web učinio nakon svih tih
ozljeda. Umjesto da ga oslabe, ti su mu pogoci donijeli neku novu energiju, jer bilo je upravo
nevjerojatno kako se borio, kako je ubijao ljude koji su pokušavali ubi-ti njega i članove
njegove ekipe! Ozlijeđene je kolege izvukao na sigur-no, među njima i pokojnog Loua
Pattersona, kojem je minutu nakon što ga je Web spasio iz plamena metak prošao kroz
nadlakticu. Ono što je Web učinio te večeri daleko je nadmašivalo sve što je učinio u onom
dvorištu; jer tada je bio ostao gadno ranjen, tada nije bilo tek ogrebo-tine, tog dana nije bio
dovoljan običan flaster. I za veterane i za novake u EST-u Web je bio legenda. A u toj užasno
natjecateljskoj macho-at-mosferi, čovjek se nije mogao uzdignuti uspješnije nego hrabrošću i
umijećem iskazanima u žaru borbe. Sve to stajalo ga je tek nekoliko mjesta na tijelu
povezanih s taštinom i većeg dijela krvi.
Web se čak i nije sjećao boli. Ali kada je ispaljen posljednji metak i kada je pao posljednji
čovjek, i on se samo srušio. Dodirnuo je
otvorenu ranu na licu i osjetio kako krv istječe iz dviju rana, te je znao kako je konačno došlo
vrijeme za smrt. U kolima hitne pomoći pao je u stanje šoka, a kada je došao u ruke
liječnicima virginijskog Medical Collegea, više gotovo i nije imao puls. Kako se te noći vratio
među žive nije bilo jasno nikome, a ponajmanje njemu. Iako nikada dotada nije bio vjernik,
počeo je razmišljati o stvarima poput Boga.
Oporavak je bio nešto najbolnije što je Web ikada doživio. Ia-ko je bio junak, nije bilo
jamstva da će ponovno moći raditi u EST-u. Ako ne može podnositi sve što treba, oni ga neće
željeti, bio junak ili ne — to tako jednostavno ide. A Web nikako ne bi bio želio da uvjeti za
njega budu drukčiji. Koliko utega, koliko pretrčanih kilometara, koliko preskočenih zidova,
koliko iskakanja iz helikoptera, koliko ispaljenih metaka? Nasreću, rane na licu nisu mu
oslabile vid ni streljačke spo-sobnosti. A bez savršenog vida mogao bi se pozdraviti s EST-
om. Psi-hološki udarci tijekom oporavka, međutim, bili su još gadniji od fizič-kih napora.
Hoće li moći pucati kada bude trebalo? Hoće li mu se dogo-diti da se sledi u nekoj kriznoj
situaciji i dovede svoju ekipu u opa-snost? Ne, to se nije dogodilo, barem ne do onog
prokletog dvorišta. Vratio se, potpuno. A povratak je trajao gotovo cijelu godinu, no nitko nije
mogao reći da nije zaslužio vratiti se sam, bez ikakvih prečaca. Što će sada ljudi reći? Hoće li
se i ovaj put vratiti? Poteškoće sada nisu bile tjelesne naravi; sve je bilo u njegovoj glavi i
stoga stotinu puta užasni-je.
Web stisne šaku i učas njome prođe kroz ogledalo, ostavljaju-ći napuklinu i u gipsanoj ploči
iza njega. — Nisam ih pustio da poginu, Julie — reče, obraćajući se smrskanome staklu.
Potom pogleda šaku. Nije čak ni krvarila. I dalje ima sreće, nije li tako?
Otvorio je i razbio ormarić s lijekovima i iz njega izvadio bo-čicu šarolikih tableta. Skupljao
ih je godinama, iz različitih izvora, slu-žbenih i neslužbenih. Međutim, bio je oprezan, jer je
već bio gotovo postao ovisan o analgeticima dok su mu ponovno oblikovali lice.
Web isključi svjetlo i Frankenstein nestane. Dovraga, svi znaju da je čudovištima puno
ugodnije u tami.
Spustio se u prizemlje i pomno posložio boce s pićem te sjeo između njih, poput generala koji
s pomoćnicima još jednom razmatra plan bitke. Ipak, nije otvorio ni jednu jedinu bocu.
Telefon bi zvonio svakih nekoliko minuta, no Web se nije javljao. Čulo se i kucanje na
vratima; ni na to se nije obazirao. Web je tako sjedio i piljio u zid do
kasno u noć. Prekopavao je po tabletama i izvadio jednu kapsulu, pog-ledao je i vratio natrag.
Leđima se naslonivši na naslonjač, zatvorio je oči. U četiri ujutro zaspao je na podu podruma.
Web se još uvijek nije bio potrudio umiti se.
14
Sedam ujutro. Web je znao koliko je jer je sat na okviru iznad kamina zvonio kada se
omamljeno podignuo s poda u podrumu. Protrljao je le-đa i vrat; u trenutku kada se pridignuo
u sjedeći pložaj, nogom je uda-rio jednu od boca s vinom, tako da je pala, malo napuknula, pa
se Chi-anti počeo razlijevati po podu. Web baci bocu, uzme papirne ubruse i obriše mrlju.
Dlanovi su mu od vina bili crveni i u jednom omamljenom trenutku usporeni um počeo mu je
govoriti da ga je netko ustrijelio u snu.
Zbog onoga što se čulo ispred stražnjeg donjeg prozora poju-rio je stubama i usput zgrabio
pištolj. Web dođe do ulaznih vrata na-mjeravajući zaobići kuću, navaliti na onoga tko je iza
nje, tko god to već bio. Možda samo neki zalutali pas ili vjeverica, no Webu se činilo da ipak
nije tako. Čovjekove noge koje daju sve od sebe kako bi bile što nečujnije imaju
karakterističan zvuk, samo ako znaš kako slušati, a Web je to znao.
Kada je otvorio vrata, zbog mase ljudi koji su navalili u nje-govom smjeru Web je zamalo
podignuo pištolj i zapucao. Novinari su mahali mikrofonima, olovkama i papirima, dovikivali
pitanja toliko br-zo da se u toj kakofoniji glasova stjecao dojam da svi govore kineski. Vikali
su mu neka pogleda ovamo i onamo, kako bi ga mogli fotografi-rati, snimiti, kao da je
nekakva zvijezda ili, još prikladnije, životinja u zoološkom vrtu. Web preko njih pogleda na
ulicu, gdje su medijski bro-dovi s visokim elektronskim jarbolima bili usidreni ispred njegove
skromne kuće. Ona dvojica FBI-evih agenata koji su bili zaduženi za nadzor nad njegovom
kućom pokušavali su, kako se činilo, zadržati ma-su, no očito su gubili bitku.
— Ljudi, što, dovraga, želite? — poviče Web.
Jedna žena u žutobijelome lanenome kostimu, pomno obliko-vane plave kose, progura se
naprijed i nogu u štikli položi na stubu od opeke samo nekoliko centimetara od Weba. Zbog
prodornog mirisa
njezinog parfema Webov se prazan želudac zamalo preokrenuo. Ona ga upita: — Je li istina
da tvrdite kako ste pali neposredno prije nego što je pobijena vaša ekipa i da ne znate koji je
tome razlog? I preživjeli ste upravo zbog toga? — Kretanje njezinih obrva točno je
pokazivalo što misli o toj apsurdnoj priči.
— Samo sam...
Jedan drugi novinar, muškarac, gurne mikrofon Webu gotovo u usta. — Po nekim
izvještajima, uopće niste pucali iz svog oružja, ne-go je paljba nekako prestala sama od sebe,
tako da vi zapravo niste bili ni u kakvoj stvarnoj opasnosti. Kako odgovarate na to?
Pitanjima nije bilo kraja, a tijela su se sve više natiskivala oko njega. — Je li istina da ste, kao
agent u washingtonskoj podružnici bili podvrgnuti stegovnom ispitivanju zbog kršenja pravila
službe s pucnjavom u kojoj je ranjen osumnjičenik?
Web reče: — Što je to sada, dovraga...
Neka žena laktom ga pogurne sa strane. — Iz pouzdanih iz-vora doznala sam daje dječak
kojeg ste »navodno« spasili u cijeloj pri-či zapravo bio suučesnik.
Web se s nevjericom zagleda u nju. — Suučesnik u čemu? Čiji suučesnik?
Žena ga prodorno pogleda. — Nadala sam se da ćete to vi re-ći meni.
Web zalupi vratima, odjuri u kuhinju, uzme ključeve Subur-bana i ponovno se uputi van.
Proguravši se kroz gomilu, pogledom je zatražio pomoć od kolega agenata. Oni su mu prišli,
povukli i odgurali nekolicinu ljudi, no Webu se ipak činilo kako je očito da to ne rade s
is-krenim uvjerenjem, a osim toga trudili su se da ga ne gledaju u oči. Ta-ko će to, znači, biti,
pomisli Web.
Masa se odjednom stisnula oko njega, zatvarajući mu put do vozila.
— Mičite mi se s puta — poviče Web i pogleda oko sebe. Cije-lu predstavu promatrali su svi
susjedi. Muškarci, žene i djeca koji su mu bili prijatelji ili barem poznanici spektakl su gledali
razrogačenih očiju, razjapljenih usta.
— Hoćete li odgovoriti na optužbe gospođe Patterson? Web zastane i pogleda tog novinara.
Bio je to isti onaj čovjek
koji ga je počeo ispitivati u crkvi.
— Hoćete li? — ponovi novinar nepopustljivo.
— Nisam znao da Julie Patterson ima pravo iznositi optužbe — odgovori Web.
— Više je nego jasno rekla da ste se ili ponijeli kukavički ili da ste nekako sudjelovali u
svemu. Da su vas potplatili.
— Nije znala što govori. Upravo je ostala bez supruga i nero-đenog djeteta.
— Kažete, znači, da su te optužbe neistinite? — nije popuštao novinar, još mu više
približavajući mikrofon. U trenutku kada ga je netko gurnuo sa stražnje strane, ruka mu je
poletjela naprijed, tako da je mikrofonom udario Weba u usta i raskrvario mu usnu. I prije
nego što se snašao, Webova je šaka poletjela i čovjek je već ležao na zemlji i držao se za nos.
Činilo se da i nije osobito uzrujan. Štoviše, vikao je prema svojem snimatelju: — Jesi li to
snimio? Jesi snimio?
Svi su se još više natisnuli naprijed, a Weba, koji se nalazio u sredini, amo-tamo nosila je gola
i nezaustavljiva sila mase. Fotoaparati su bljeskali pred njegovim licem, zasljepljujući ga.
Krupne kamere prenosile su slike, deseci glasova blebetali u isto vrijeme. Dok su ga ljudi i
aparati tako vukli amo-tamo, Webu je noga zapela za nekakvu ži-cu, tako da je pao. Masa se
natisnula oko njega, no on se uspio probiti i ustati. Situacija je već bila više nego izmaknula
kontroli. Web u jednom trenutku osjeti kako gaje u leđa pogodila neka koščata šaka.
Okrenuv-ši se, u napadaču je prepoznao muškarca koji je živio malo dalje u ulici i kojem Web
kao susjed i ljudsko biće nikada nije bio drag. Prije nego što se Web stigao obraniti, čovjek je
pobjegao. Dok je Web gledao oko sebe, postalo mu je jasno da masu ne čine samo novinari
željni strukov-nih priznanja. Bila je to podivljala rulja.
— Nosite se od mene — poviče Web. Zatim se obrati onoj dvojici agenata: — Hoćete vi
pomoći ili ne?
— Neka netko pozove policiju — reče ona namirisana plavu-ša, pokazujući rukom prema
Webu. — Upravo je napao jadnika, svi smo vidjeli. — Ona se sagne kako bi pomogla kolegi
novinaru, dok se iz džepova odjednom pojavio roj mobilnih telefona.
Web pogleda oko sebe, taj kaos kakav još nikada nije doživio, a on je barem doživio više toga
nego većina ljudi. No sada mu je doista bilo dosta. Web izvuče pištolj. FBI-evi agenti to su
primijetili i odmah se nekako više zainteresirali. Web podigne ruku i ispali četiri hica u zrak.
Svjetina se sada na svim stranama žurno povlačila. Neki su se ba-
čili na zemlju, vičući, preklinjući da ih ne ubije, govoreći kako samo obavljaju svoj posao,
koliko god bio jadan. Ona miomirisna plavuša do-pustila je da kolega ponovno padne u blato,
te se okrenula i potrčala koliko su je noge nosile. Potpetice su joj uronile u meku travu, tako
da su joj ispale i dalje je nastavila bosonoga. Njezina je punašna zadnjica bila lijepa meta,
samo da je Web bio raspoložen. Onaj novinar s okrva-vljenim nosom puzao je na trbuhu i
vikao: — Snimaš ovo? Dobijesa, Sevmour, snimaš li ovo? — Susjedi su pokupili djecu i trčali
prema kućama. Web spremi pištolj i priđe Suburbanu. Kada su mu prišli sa-vezni agenti,
rekao je samo: — Nemojte ni pomišljati. — Ušavši u vo-zilo, pokrenuo je motor. Potom
spusti prozor. — Hvala na pomoći — re-če još onoj dvojici i odveze se.
15
Jesi li ti poludio? — Buck Winters piljio je u Weba, koji je stajao pok-raj vrata malene
konferencijske sobe u washingtonskoj podružnici. Percy Bates stajao je do Weba. — Potežeš
pištolj i pucaš u zrak pred hrpom novinara, ni manje ni više, a oni sve to snimaju. Jesi li posve
skrenuo? — reče.
— Moguće — odvrati Web. — Zanima me od koga su infor-macije procurile do Julie
Patterson. Mislio sam da bi istraga u vezi s Charliejem trebala biti povjerljiva stvar. Kako je
ona, dovraga, znala što sam rekao istražiteljima?
Winters s gađenjem pogleda Batesa. — Bates, ti si tipu bio mentor. Kako si uspio ovako
gadno zabrljati? — Zatim ponovno pogle-da Weba. — Hrpa različitih ljudi ispituje cijelu
priču. Nemoj mi glumi-ti nekakvu djevicu i čuditi se kada nešto promakne, osobito kada nešto
dođe do žene koja želi znati što se, dovraga, dogodilo njezinom mužu. Izgubio si glavu, Web,
i zeznuo stvar, a nije ti ni prvi put.
— Čuj me, iziđem iz kuće i dočeka me rulja koja me želi obje-siti za prvi stup, a moji vlastiti
dečki ne podignu ni ruku kako bi mi po-mogli. Ljudi su me udarali šakama, optuživali me,
vrištali mi u lice. Svatko bi na mojem mjestu postupio upravo tako.
— Pokaži mu što je učinio, Bates. — Bates tiho ode do televi-zora u kutu. Uzevši daljinski,
nešto pritisne. — Zahvaljujući Odjelu za medije — pridoda Winters. Vrpca se pokrene i Web
ugleda unut-
rašnjost crkve za vrijeme mise. Konkretnije, promatrao je Julie Patter-son kako gladi trbuh
bez djeteta, vrišti na njega, pljuje mu u lice, uda-ra ga svom snagom. A on samo tako stoji,
bez riječi, sve podnosi. Nje-gova izjava o tome kako je učinio sve što je mogao na neki je
zagonetan način nedostajala, ili se barem nije čula. Na snimci je rekao samo: — Žao mi je. —
U očima javnosti tako će izgledati kao da je osobno ubio Loua Pattersona.
— Ni to još nije najbolji dio — reče Winters, ustavši i Batesu preotevši daljinski. Pritisnuo je
jedno dugme i Web sada na ekranu ug-leda prizor pred svojom kućom. Snimke su bile vješto
montirane tako da se nije vidjela atmosfera u kojoj ga je napala podivljala rulja, a ru-bovi
kadrova bili su oštri i uski. Pojedini novinari prikazani su kao od-lučni — čak i prodorni —
ali svakako uljudni i profesionalni u svakom pogledu. Onaj kojeg je Web raspalio šakom
doimao se osobito junač-kim, budući da čak i nije pokušavao sakriti okrvavljeni nos, nego je
nastavio raditi, uvoditi gledatelja u kaos koji će uslijediti. I onda se još vidio Web koji je
izgledao poput pomahnitale životinje. Vrištao je, pso-vao i na koncu podignuo pištolj. Zbog
brzine kojom je emitirana snim-ka stjecao se dojam gotovo kao da pištolj izvlači na usporenoj
snimci, tako daje sve izgledalo promišljeno, kontrolirano i na temelju toga nit-ko ne bi
zaključio da se čovjek bori za preživljavanje. Bilo je tu i neko-liko zastrašujućih sekvenci u
kojima su njegovi susjedi bježali odvo-deći djecu, sklanjali se pred tim raspomamljenim
zlotvorom. I potom je Web ostao onako sam. Hladan i nesmiljen, spremio je pištolj i smire-no
napustio kaos koji je sam izazvao.
Osim u hollywoodskim filmovima, Web još nikada nije vidio ništa toliko suptilno izvedeno.
Izgledao je kao sadist, oličenje zla, čov-jek s Prankensteinovim licem. Kamera je nekoliko
puta u krupnome planu snimila njegovu unakaženu kožu, ali se ipak nigdje nije spomi-njalo
kako je zadobio takve ozljede.
Web odmahne glavom, pogleda Wintersa i reče: — Dovraga, nije bilo tako. Nisam baš
Charles Manson.
Winters je bio bijesan. — Koga još zanima je li to istina ili ni-je! Stvar je isključivo u dojmu
koji se stječe u javnosti. To sada emiti-raju sve postaje u gradu. A došlo je i do nacionalnih
mreža. Čestitam, postao si udarna vijest. Kada je doznao za to, direktor se odmah vratio s
nekog važnog sastanka u Denveru. Dupe ti gori, London, gori.
Web se beživotno spusti u jedan naslonjač i ne reče ništa. Ba-tes mu sjedne nasuprot i
olovkom kucne po stolu.
Winters stane ispred njega, ruku sklopljenih iza leđa. Webu se činilo da tip istinski uživa.
— Nego... znaš da FBI u ovakvim situacijama uobičajeno uo-pće ne reagira. Već smo se
nebrojeno puta igrali noja u pijesku. Stvar neki put upali, a neki put ne, ali ljudi na vrhu vole
pasivnu taktiku. Što se manje govori, to bolje.
— Bravo oni. Ne tražim od FBI-a da skuplja govna u moje ime, Buck.
U razgovor se sada uključi i Bates. — Ne, Web, ovo nećemo odraditi u ležećem položaju.
Ovaj put ne. — Bates je prstima pokazi-vao koliko je razloga za to. — Kao prvo, ljudi za
odnose s javnošću montiraju naš film s najvažnijim momentima. Svijet trenutačno misli da si
nekakav psihički bolesnik. Ovako će dozanti da si jedan od na-jodlikovanijih agenata koje
imamo na raspolaganju. Izdat ćemo priop-ćenja u kojima će sve stajati. Kao drugo, iako bi te
trenutačno najradi-je ubio golim rukama, Buck će sutra u podne održati tiskovnu
konfe-renciju koju će prenositi i televizija, a na kojoj će nedvosmisleno na-vesti koliko si
izniman agent, a taj svoj film prikazat ćemo u cijelosti. I objavit ćemo određene pojedinosti o
tome što se dogodilo u onoj uličici i one će svakako pokazati da se nisi okrenuo i pobjegao,
nego si sam samcat uspio srediti vatrenu silu koja je mogla pobiti i cijelu bojnu pje-šaštva.
Web reče: — To ne možete učiniti dok još traje istraga. Mogli biste upropastiti određene
tragove.
— Voljni smo izložiti se i toj opasnosti.
Web pogleda Wintersa. — Živo mi se fućka što ti ljudi govore o meni! Znam što sam učinio.
Samo ne želim da činite nešto što bi mog-lo ugroziti pronalaženje onih koji su pobili moju
ekipu!
Winters mu se unese u lice. — Da može biti po mojem, tvoje dupe više ne bi bilo ovdje. Ali
nekima u FBI-u ti si svojevrsni junak, ta-ko daje donijeta odluka da ćemo te zaštititi. Vjeruj
mi, protivio sam se, jer to sa stajališta odnosa s javnošću, zapravo ne pomaže FBI-u, nego
služi samo popravljanju tvoje slike u javnosti. — On pogleda Batesa. — Ali bitku je dobio
ovaj tvoj prijatelj.
Web iznenađeno pogleda Batesa.
Winters nastavi: — Ali ne i rat. A ja ne želim od tebe stvoriti nekakvog prokletog mučenika.
— Winters načas pogleda Webovo de-formirano lice. — Unakaženog mučenika. Perce će te
provesti kroz
FBI-evu predstavu koju smo organizirali kako bismo počistili što si os-tavio za sobom. Ja ne
ostajem na tome, jer bi mi bilo zlo. Ali dobro me slušaj, London, jako dobro. Trenutačno visiš
o tanahnome končiću, a meni ništa ne bi bilo draže nego prerezati ga. Pratit ću te tako budno
da ću čuti svaki tvoj dah. A kada zezneš stvar, a do toga će doći, čekić ti pada na glavu i gotov
si zauvijek. Ja ću nakon toga popušiti najveću prokletu cigaru koju pronađem. Je li to jasno?
— Da, puno jasnije od zapovijedi koje si davao u Wacu. Winters se uspravi i njih dvojica još
su se nekoliko trenutaka
tako netremice promatrali.
Web zatim reče: — Oduvijek se pitam, Buck, kako to da si ti bio jedini u zapovjednome
lancu... oprosti, u lancu kaosa... kojem zbog tog užasa nije prekinuto napredovanje u karijeri.
Znaš, dok sam ja on-dje dvaput sjedio kao snajperist, doista mi se učinilo da surađuješ s tim
manijacima, zbog svih glupih odluka koje si donio. — Bates oštrim to-nom reče: — Web,
zatvori ta prokleta usta. — Zatim nervozno pogleda Wintersa. — Stvar dalje vodim ja, Buck.
Winters je još nekoliko trenutaka samo prodorno piljio u Weba, a zatim se uputi prema
vratima, ali se osvrne: — Kada bi bilo po mojem, ne bi bilo EST-a, a bit će po mojem. Sto
misliš, koji će kučkin sin otići prvi? Što sada kažeš na zapovjedni lanac?!
Winters zatvori vrata, a Web odahne s velikim olakšanjem, premda dotada i nije bio svjestan
silne napetosti. Bates mu se u tom trenutku unese u lice. — Ja se tu trgam da te spasim,
pozivam se na sve što sam ikada postigao i učinio u FBI-u, a ti zamalo sve zezneš i još tako
napadaš Wintersa. Jesi li doista tako veliki idiot?
— Izgleda da jesam — odgovori Web prkosno. — Alija nisam tražio ništa od toga. Novinari
me mogu svući do gola, ali ništa, baš niš-ta ne smije smetati ovoj istrazi.
— Zbog tebe ću dobiti srčani udar, najozbiljnije. — Bates se konačno smiri. — U redu, slušaj
upute. Na neko ćeš se vrijeme pritaji-ti. Nemoj ići kući. Dat ćemo ti neki auto. Otiđi nekamo i
ondje još neko vrijeme ostani. FBI će podmiriti račune. Komunicirat ćemo preko si-gurne
mobilne veze. Javljaj se redovito. Koliko god sada loše izgledao na telki, toliko ćeš izgledati
dobro kada mi ispričamo svoju priču. Vi-dim li te u sljedećih trideset godina samo u blizini
Bucka Wintersa, osobno ću te upucati. A sada se nosi odavde! — Bates priđe vratima, no
Web je i dalje nepomično sjedio.
— Perce, zašto sve to radiš? Izlažeš se velikoj opasnosti samo zbog mene.
Bates je još nekoliko trenutaka pomno promatrao pod. — Znam da će zvučati sladunjavo,
tako možda i treba, no u svakom sluča-ju to je istina. To radim jer znam da je Web London
kojeg poznajem riskirao život za ovu agenciju više puta nego što sam u stanju pamtiti. Jer sam
te gledao kako tri mjeseca ležiš u bolnici dok nitko nije znao hoćeš li preživjeti. Tada si se
mogao povući s punim pravima, otići dok si bio na vrhu. Otići na pecanje ili što već rade
umirovljeni FBI-evci. Ali ti si se ponovno vratio na vatrenu liniju. Ne poznajem puno tipova
koji su učinili tako nešto. — On duboko udahne. — I jer znam što si učinio u onoj uličici,
iako to ne zna i ostatak svijeta. Ali to će vraški si-gurno doznati, Web. Više nema puno
junaka. A ti si jedan od njih. To je sve što namjeravam reći o toj temi. I to me više nikada
nemoj pitati, ni-kada.
Nakon toga iziđe, ostavljajući Weba da se zamisli nad dru-gom stranom Percvja Batesa.
Već je bila gotovo ponoć i Web je bio u akciji. Penjao se preko ograda i iskradao kroz vrtove
svojih susjeda. Večeras je imao jednostavan, premda apsurdan cilj. Mora provaliti u vlastitu
kuću, ući kroz prozor sa stražnje strane, jer ga novinari još uvijek čekaju ispred kuće, kako bi
ga okružili i napali. I zatim potopili. Ondje su bila i dvojica uniformi-ranih čuvara iz FBI-a,
potpomognuti patrolnim kolima državne polici-je Virginije, čije su plave rotirke parale tamu.
Web se nadao da više ne-će biti raspomamljene rulje, da više neće biti nereda. Točnije, da
toga neće biti pod uvjetom da ga nitko ne ugleda kako se penje kroz prozor vlastite kupaonice.
U tom slučaju više se ništa ne bi moglo predvidjeti. Web je u tami brzo spakirao stvari u
platnenu torbu, ubacio još nekoliko okvira s mecima, još nešto opreme za koju je držao da bi
mu mogla dobro doći, te se iz kuće izvukao kroz prozor. Prešavši ogra-du, ušao je u susjedov
vrt i zastao. Otvorio je torbu, izvadio sklopivi te-leskop na baterije zahvaljujući kojem je tama
izgledala poput dana, ia-ko bi sve bilo zelenkasto, te pogleda kroz napravu. Tako je promotrio
vojsku koja se bila ulogorila ispred njegove kuće, te fokusirao povećalo kako bi ih bolje vidio.
Svi ti ljudi čiji je jedini životni cilj trenutačno iz-vući svaku eventualnu prljavštinu i prognati
istinu sada su naveli Weba
na to da zaključi kako im se treba odužiti, koliko god nagrada bila nez-natna, kada se ukaže
prilika. A trenutačno je vidio vrlo dobru priliku. Web izvadi signalni pištolj, stavi patronu,
nacilja prema nebu, točno iz-nad te skupine dobrih i časnih ljudi te je ispali. Raketa poleti
uvis, ras-prsne se i obasja nebo blistavožutom bojom. Web je kroz teleskop gle-dao kako hrpa
uzornih građana u strahu podiže pogled, a zatim uz vri-štanje sumanuto trči u pokušaju
spašavanja glave. Život uistinu najbo-lje uljepšavaju te sitnice: dugačke šetnje, pljuskovi,
psići, nasmrt pre-plašena hrpa licemjernih novinara.
Lagano trčeći došao je do Crown Vica, osigurao mu ga je Ba-tes, te se njime odvezao. Tu je
noć proveo u nekom otrcanome motelu u blizini Route Onea u južnoj Alexandriji, gdje je
mogao platiti gotovi-nom, gdje ga nitko nije gnjavio i gdje se u sobama posluživalo samo ono
što bi gost sa sobom donio iz McDonald'sa ili automata za pića i grickalice koji je lancem bio
vezan za grafitima prekriven potporni stup ispred njegove sobe. Gledao je televiziju, jeo
cheeseburger i prže-ne krumpiriće. Potom je iz torbe izvadio bočicu s tabletama i popio
dvi-je, te utonuo u dubok san iz kojeg ga ovaj put, za promjenu, nisu budile noćne more.
16
U subotu rano ujutro Scott Wingo u invalidskim se kolicima uspeo prilazom i otključao vrata
četveroetažnog zdanja od opeke iz devetna-estog stoljeća u kojem se nalazio njegov
odvjetnički ured. Razveden, s odraslom djecom, Wingo je bio uspješan branitelj u kaznenim
procesi-ma u Richmondu, svojem rodnome gradu, u kojem je živio cijeli život. Subotom bi
mogao otići u ured a da ga ondje ne gnjave nemogući tele-foni, kuckanje tipkovnica,
unezvjereni suradnici i zahtjevni klijenti. Te su ugode bile rezervirane za preostali dio
radnoga tjedna. Ušavši, sku-hao je kavu, pojačao je svojim omiljenim viskijem, burbonom
Gentle-man Jim, te se odvezao do ureda. Tvrtka Scott Wingo i suradnici, pra-vna pomoć, već
je trideset godina u Richmondu bila prava institucija. U tom je razdoblju Wingo od jedinog
odvjetnika u tvrtki koji je radio u uredu veličine ormara, i u biti branio svakoga tko je imao
dovoljno love da podmiri račun, postao čelnim čovjekom tvrtke s još šestoricom od-vjetnika,
stalno zaposlenim privatnim istražiteljem i pomoćnim osob-
ljem od osam duša. Kao jedini vlasnik tvrtke, Wingo bi za uspješnih go-dina izvukao
sedmeroznamenkasti iznos, a čak i u najlošijim razdoblji-ma barem petstotinjak tisuća. I broj
klijenata u međuvremenu se bitno povećao. Godinama je odbijao braniti ljude povezane s
drogom, no oni su nedvojbeno imali novac, tako da je Wingu već bilo dosta gledanja
neusporedivo nesposobnijih odvjetnika koji su izvlačili sve te zelemba-će. Tješila ga je
pomisao da svatko, bez obzira na to koliko je užasno to što je učinio, zaslužuje stručnu — čak
i nadahnutu — obranu.
Wingo je bio vrlo vješt u radu u sudnici, a njegovu pojavu pred porotom ni najmanje nije
narušilo to što se zbog sve izraženijih poteškoća s dijabetesom, bubrezima i jetrom prije dvije
godine morao početi služiti invalidskim kolicima. Na određeni način, imao je dojam da su mu
te nedaće omogućile da još lakše i bolje dopire do porotnika. Mnogi članovi državne
Odvjetničke komore zavidjeli su mu na nizu pobjeda. Usto su ga prezirali svi oni koji su
držali da služi kao jednos-tavno sredstvo kojima bogati kriminalci izbjegavaju pravedne
poslje-dice svojih užasnih zločina. Wingo na to, posve prirodno, nije gledao na jednak način,
no još je davno prestao odnijeti prevagu u toj raspravi. Bilo je to jedno od uistinu rijetkih
pitanja na koja, kako mu se činilo, nema smisla trošiti snagu.
Živio je u podosta otmjenoj kući u Windsor Farmsu, vrlo imućnome i traženome dijelu
Richmonda; vozio je posebno opremljeni Jaguar prilagođen njegovim tjelesnim
mogućnostima; kad god bi pože-lio odlazio bi na raskošna putovanja u inozemstvo; bio je
dobar prema djeci, te velikodušan i u dobrim odnosima s bivšom suprugom, koja je i dalje
živjela u njihovom nekadašnjem domu. No uglavnom je radio. U dobi od pedeset devet
godina Wingo je preživio mnoge prognoze o svo-joj preranoj smrti. A one su se temeljile ili
na njegovim raznolikim bo-lestima ili na prijetnjama nezadovoljnih klijenata ili ljudi s druge
stra-ne zločina kojima se činilo da pravda nije zadovoljena uglavnom zato što je Wingo učinio
ono u čemu je najbolji, a to je poticanje opravdane sumnje kod dvanaestero porotnika. Ipak,
znao je da mu je vrijeme na izmaku. To je osjećao u umornim organima, u lošoj cirkulaciji,
općoj premorenosti. Pretpostavljao je da će raditi do smrti; a to neće bti tako loš način odlaska
s ovog svijeta.
Otpivši gutljaj kave i Gentleman Jima, podignuo je telefon-sku slušalicu. Volio je telefonirati,
čak i vikendom, osobito javljati se ljudima s kojima nije želio razgovarati. Njih subotom prije
podne uglav-
nom ne bi bilo, tako da bi im ostavio uljudnu poruku, govoreći koliko mu je žao što ih nije
uspio dobiti. Odradio je deset takvih poziva i činilo mu se da je vrlo produktivan. Usta su mu
se već silno osušila, vjerojat-no od toliko pričanja, tako da je popio još jednu kavu s viskijem.
Zatim se koncentrirao na jedan prijedlog na kojem je radio, a kojim bi, odobri li ga sudac,
najvjerojatnije poništio dokaze o djelovanju jedne skupine provalnika koju je branio. Većina
ljudi ne shvaća da se suđenja često dobivaju i prije nego što itko stupi nogom u sudnicu. U
ovom slučaju, prihvati li sudac njegov prijedlog, suđenja uopće neće biti, jer tužitelji neće
imati argumente.
Nakon nekoliko sati rada i još nekoliko telefonskih poziva, skinuo je naočale i protrljao oči.
Taj prokleti diabetes užasno mu je smetao praktički u svakom dijelu tijela, a prošli je tjedan
doznao i da ima glaukom. Možda mu se Gospodin osvećuje za to što radi ovdje, na Zemlji.
U jednom trenutku učinilo mu se daje začuo neka vrata, te je zaključio kako je moguće da je
netko od njegovih preplaćenih suradni-ka zalutao ovamo u želji da nešto doista odradi i preko
vikenda. Današ-nja mladež jednostavno nema jednaku radnu etiku kao Wingova gene-racija,
iako ubiru nečuvene iznose. Kada on to tijekom prvih petnaest godina bavljenja odvjetničkim
poslom nije radio vikendom? Ovi klinci danas se bune i kada treba raditi nakon šest. Dovraga,
kako ga samo muče te oči! On dovrši šalicu, no žeđ se vrati jednakim intenzitetom. Otvorivši
jednu ladicu u stolu, popije malo vode koju je ondje držao u boci. Sada je već osjećao
pulsiranje u glavi. I boljela su ga leđa. Prstom pritisnuvši ručni zglob, stao je brojati. Dovraga,
i puls mu je totalno poremećen; s druge strane, to bi se događalo gotovo svaki dan. Već je
uzeo inzulin i nova mu injekcija još neko vrijeme neće trebati; ipak, već se pitao bi li trebao
ubrzati raspored. Možda mu je nekako naglo pala razina šećera u krvi. Neprestano bi mijenjao
i prilagođavao taj inzulin, nikako ne uspijevajući pogoditi optimalnu dozu. Liječnik mu je bio
re-kao neka prestane piti, ali do toga jednostavno neće doći, znao je Win-go. Za njega je viski
potreba, a ne luksuz.
Bio je uvjeren da je čuo otvaranje nekih vrata. — Halo — za-zove. — Ti si, Missy? — Missy,
pomisli, Missy je je bio njegov prokleti pas koji je uginuo prije deset godina. Odakle mu,
dovraga, sada to? Sa-da se pokuša koncentrirati na dokument, ali pogled mu je već bio toliko
zamućen, a tijelo činilo tako neobične stvari da je Winga na koncu uh-
vatio strah. Dobijesa, možda je to početak srčanog udara, iako ne osje-ća nikakvu bol u
prsima, nikakvo tupo podrhtavanje u lijevom ramenu i ruci.
Pogledao je na zidni sat, ali nije uspio razabrati koliko poka-zuje. U redu, nešto će ipak morati
poduzeti. — Halo! — zazove ponov-no. — Potrebna mi je pomoć. Već mu se učinilo da je
začuo korake kako se približavaju, ali nije se pojavio nitko. U redu, dovraga, pomisli. —
Kučkini sinovi — poviče. Zatim podigne slušalicu i nekako uspije do-vesti prst na devetku pa
još dvaput na jedinicu. Čekao je, ali nitko mu se nije javio. Eto kako funkcioniraju službe koje
plaća svaki porezni obveznik. Nazoveš hitnu, a dobiješ ništa. — Potrebna mi je pomoć —
poviče u mikrofon. I tek tada primijeti da u slušalici uopće nema tona za biranje. On spusti
slušalicu i ponovno je podigne. NI sada nije bilo tona. Sranje! On svom snagom zalupi
slušalicu, ali promaši postolje i ona padne na pod. Sada povuče ovratnik košulje jer je već
imao poteš-koća s disanjem. Već je namjeravao kupiti jedan od onih prokletih mo-bilnih
telefona, ali do toga još na koncu nije uspio doći. — Ima li koga, dobijesa? — Sada je čuo
korake. Disanje je u međuvremenu postalo praktički nemoguće, kao da mu je nešto nagurano
u ždrijelo. Znoj mu se cijedio s cijelog tijela. On podigne pogled prema vratima. Kroz mag-lu
je vidio samo da se otvaraju vrata. Netko uđe.
— Majko? — Proklet bio ako to nije njegova majka, a u stu-denome će biti dvadeset godina
otkako je umrla. — Majko, potrebna mije pomoć, ne osjećam se baš najbolje.
Nije bilo nikoga, dakako. Wingo je samo halucinirao.
Sada spuzne na pod, jer se u kolicima više nije mogao držati u uspravnome položaju. Po podu
je puzao prema njoj, pritom dašćući i pišteći. — Majko — reče promuklim glasom toj viziji
koju je proživlja-vao. — Moraš pomoći svome sinu, nije mu baš dobro. — Došao je do nje, a
ona je tada jednostavno nestala, tek tako, upravo kada ju je naj-više trebao. Wingo položi
glavu na pod i polagano zatvori oči.
— Ima li koga? Potrebna mi je pomoć — reče posljednji put.
17
Francis Westbrook imao je osjećaj da je ozbiljno sputan. Uobičajena mjesta, sva ona mjesta
na kojima bi inače obavljao posao, nisu mu bila dostupna. Znao je da ga traži FBI, a tko god
da mu je to namjestio ne-sumnjivo ga također želi zaskočiti. Westbrook jednostavno nije
mogao zaključiti nešto drugo. U njegovoj je profesiji krajnja paranoičnost ui-stinu jedino što
čovjeka može održati na životu. Stoga će čekati, barem sljedeći sat, u stražnjem dijelu jednog
skladišta mesa u jugoistočnome dijelu Washingtona. Na deset minuta vožnje od mjesta na
kojem je če-kao i gdje mu se smrzavalo dupe, nalazila se zgrada Kongresa, kao i os-tala
velika zdanja od nacionalnoga značaja. Westbrook je cijeli život proveo u Washingtonu i
nikada nije obišao ni jedan jedini spomenik. Ta veličanstvena zdanja jedne velike nacije
njemu nisu značila apsolutno ništa. Nije se smatrao Amerikancem, Washingtoncem niti
građaninom bilo čega. Bio je tek još jedan brat koji pokušava preživjeti. S deset go-dina cilj
mu je bio doživjeti petnaestu. Zatim je želio poživjeti do dva-desete a da ga ne ubiju. Potom
do dvadeset pete. Kada je prije dvije godine napunio trideset, priredio je tulum dostojan
čovjeka koji je napunio osamdeset, jer je, u svojem svijetu, postigao upravo to. Sve je
relativno, možda još i malko više u svijetu Francisa Westbrooka nego u svijetu drugih ljudi.
Najveći dio njegovih razmišljanja sada je zauzimalo pitanje kako je zeznuo stvar s Kevinom.
Želja da klincu pruži barem malo nor-malniji život navela ga je na to da bude manje oprezan u
vezi s Kevino-vom sigurnošću. Nekoć je Kevin neprestano bio uz njega, ali onda je u jednom
trenutku sukob unutar ekipe prerastao u pravu bitku i Kevin je dobio metak u lice i zamalo
umro. Francis ga nije mogao čak ni odve-sti u bolnicu jer bi ga vjerojanto uhitili. Nakon toga
Kevinu je dopustio da vodi nekakav kvaziobiteljski život, s jednom staricom i njezinim
unukom. Dobro je pazio na Kevina i obilazio ga kad god je mogao; me-đutim, dječaku je
davao određenu slobodu, jer je sloboda potrebna svakom djetetu.
A sigurno je bilo jedino da Kevin neće odrastati kao Francis. Imat će pravi život, daleko od
oružja, droge i brze vožnje do mrtvozor-nika s etiketom obješenom za nožni palac. Kada bi
previše boravio uz Francisa, kada bi neprestano gledao takav život, svaki bi se mladić na-šao
u iskušenju 4a prstom iskuša i tu vodu. A kada to učiniš jednom,
gotov si za cijeli život, jer je to jezerce, unatoč dražesnome izgledu, čis-ti živi pijesak, prepun
zmija koje odreda tvrde da su ti prijatelji, sve dok se jednom ne dogodi da ne gledaš, pa ti
neka od njih zarije zube u vrat. To se neće dogoditi i Kevinu, zarekao se Francis kada se
Kevin tek bio rodio, a to se možda ipak, unatoč svemu, već dogodilo. Bilo bi is-tinski ironično
da ga Kevin ne nadživi.
Dok je vodio jedan od unosnijih lanaca droge na širem podru-čju Washingtona, Westbrooka
nijednom nisu uhitili ni za što, čak ni za nekakav glupi prekršaj, iako mu je to bila već
dvadeset treća godina u poslu, budući da je počeo vrlo mlad i da se nikada nije osvrtao, jer iza
sebe nije imao što gledati. Ponosio se tim čisitm dosjeom, unatoč krimi-nalnim djelatnostima.
A sve nije bilo samo u sreći; štoviše, na većem dijelu uspjeha mogao je zahvaliti pomno
razrađenim strategijama pre-življavanja, načinu na koji je davao informacije, kada bi to bilo
potreb-no, odgovarajućim ljudima, koji bi mu za uzvrat dopuštali da u miru nastavi s poslom.
To je bio ključ svega, ne ljuljaj čamac, ne izazivaj ne-volje na ulici, ne pucaj ni u koga i ni u
što ako baš ne moraš. Ne gnjavi savezne agente, jer oni imaju i dovoljno ljudi i dovoljno
novca da ti ži-vot pretvore u pakao, a kome su još potrebna takva sranja. Život mu je i bez
toga bio dovoljno kompliciran. Unatoč svemu, život bez Kevina ni-je život.
Sada pogleda Macvja i Peeblesa, svoje dvije stalne sjene. Vjerovao im je koliko i drugima, a
to nije bilo osobito puno. Uvijek bi nosio pištolj i više puta zatrebao mu je i spasio život.
Lekciju je potreb-no učiti samo jednom. Sada pogleda prema vratima na kojima se upra-vo
pojavio veliki Toona.
— Toona, imaš novosti za mene, zar ne? Nešto dobro o Kevi-nu?
— Još ništa, šefe.
— U tom slučaju miči to jadno dupe i ne vraćaj se dok nešto ne doznaš.
Ljutita izraza lica, Toona odmah iziđe, a Westbrook pogleda Peeblesa,
— Slušam, Twan.
Antoine »Tvvan« Peebles izgledao je razdraženo. Sada pomno namjesti skupe naočale za
čitanje. Imao je odličan vid, znao je West-brook, no držao je da s naočalama lakše postiže
izgled pravog mena-džera, tako pokušavajući biti ono što mu nikada neće uspjeti, čovjekom
koji se bavi zakonitim poslom. Westbrook se s tim stvarima pomirio još davno. Odluka u vezi
s njim zapravo je pala još u trenutku kada se ro-dio na stražnjem sjedalu Cadillaca
postavljenog na betonskim blokovi-ma, dok je njegova majka ušmrkavala kokain i kada joj je
Francis iz-među nogu pao u naručje trenutačnog kavalira, koji je odmah odložio dijete na
stranu, prerezao pupčanu vrpcu prljavim nožem i novopečenu majku prisilio da mu ga bez
odlaganja popuši. Majka mu je to pričala poslije, sa svim pojedinostima, kao da je to nešto
najsmješnije što je ikada čula.
— Novosti nisu dobre — reče Peebles. — Naš glavni distri-buter kaže kako nije siguran da će
prije slijeganja prašine moći osigu-ravati nove količine proizvoda. A zalihe su nam i ovako
poprilično male.
— Dovraga, kako sam samo šokiran — reče Westbrook i nas-loni se. Westbrook je morao
pred Peeblesom, Macvjem i svojim ljudi-ma pokazivati odlučnost i nepokolebljivost, no sada
se zapravo suoča-vao s velikim i stvarnim problemom. Poput svakog preprodavača,
Westbrook je imao obaveze prema ljudima u lancu ispod sebe. Ako od njega ne mogu dobiti
što žele, obratit će se nekom drugome. A on na taj način neće preživjeti dugo. Kada jednom
nekoga razočaraš, taj prak-tički više ne želi imati posla s tobom. — U redu, time ću se
pozabaviti poslije. A taj tip, Web London, što imaš o njemu?
Peebles otvori neki fascikl koji je izvukao iz kožne aktovke i ponovno namjesti naočale za
čitanje. Služeći se rupčićem s monogra-mom, prethodno je pomno obrisao stolicu na kojoj je
sada sjedio, jasno dajući do znanja da je sastanak u nekakvom skladištu za meso daleko ispod
njegove razine. Peebles je obožavao hrpe gotovine u džepu, lije-pu odjeću i otmjene
restorane, te zgodne dame koje bi mu radile što god bi mu palo na pamet. Nije nosio pištolj i,
koliko je Westbrook znao, Peebles se njime čak i nije znao služiti. Pojavio se u vrijeme kada
su poslovi s drogom bili neusporedivo manje nasilni i odvijali se puno urednije, s
računovođama, računalima i poslovnim knjigama, kada se od prljavog novca stvarao čisti,
kada su se kupovale dionice, čak i vi-kendice do kojih je čovjek putovao privatnim
mlažnjakom.
Deset godina stariji od Peeblesa, Westbrook je napredovanje u karijeri ostvario isključivo na
ulici. Preprodavao je crack za kovanice po vreći, spavao u rupama, najčešće bio gladan,
izbjegavao metke i pu-cao na druge kada bi morao. Peebles je u svojem poslu bio dobar;
bri-nuo se za to da se Westbrookovi poslovi odvijaju nesmetano i da proiz-
vod dolazi kada treba doći, te da odlazi ljudima kojima je namijenjen. A brinuo se i za to da se
ulazni računi — Westbrook se od srca nasmi-jao kada mu je Peebles prvi put došao s tim
izrazom — da se ulazni ra-čuni odmah plaćaju. Westbrookova je organizacija učinkovito
prala no-vac, višak ulagala promišljeno, pratila sve trendove u poslu, služila se
najsuvremenijom tehnologijom, a sve to pod budnim okom Antoinea Peeblesa. I Westbrook
se unatoč svemu tome nije mogao navesti na to da ga poštuje.
Kada bi, međutim, iskrsnuli problemi s ljudstvom, što je ug-lavnom značilo da ih netko želi
zeznuti, Antoine Peebles brzo bi se po-vukao u stranu. Za taj dio posla jednostavno nije imao
želudac. Stvar bi tada preuzimao Westbrook i rješavao probleme. I upravo je u tom dije-lu
posla Clyde Macy zapravo zarađivao sav novac koji bi primao.
Westbrook pogleda svog malog bijelca. Kada mu se Macy ob-ratio u vezi sa zaposlenjem,
isprva je pomislio da se radi o šali. — Do-šao si u pogrešni dio grada, mali moj — rekao je
tada Macvju. — Bijel-ci su ti na sjeverozapadu. Miči to dupe kamo i pripada. — I mislio je da
će to biti završetak priče, sve dok Macy nije ukokao dvojicu tipova koji su se pokušavali
zavitlavati s "VVestbrookom i, kako je Macy tada objas-nio, to je učinio pro bono, tek kako bi
dokazao koliko vrijedi. I taj mali skinhead još nikada nije iznevjerio šefa. Tko bi još pomislio
da će veliki i crni Francis Westbrook zaposlenicima pružati jednake mogućnosti, bez obzira
na boju kože?
— Web London — reče Peebles, koji je bio zastao, pa zakaš-ljao i na koncu ispuhao nos — u
FBI-u je više od trinaest godina, a u EST-u oko osam. Svi ga užasno cijene. U dosjeu ima
hrpu pohvala, od-likovanja i sličnih stvari. U jednoj je misiji gadno ranjen i zamalo oteg-nuo
papke. Nešto u vezi s paravojnim organizacijama.
— Paravojne... — reče Westbrook. — Da, to su oni bijelci s puškama koji misle da je vlada
sjebala njih. Trebali bi doći vidjeti nas, crnce, pa bi skužili koliko im je zapravo dobro.
Peebles nastavi: — Trenutačno se vodi istraga u vezi s puc-njavom u onom dvorištu.
— Twan, reci mi nešto što ne znam, jer će mi se smrznuti du-pe, a vidim da ni tebi nije bolje.
— London odlazi psihijatru. Ne u FBI-u, nego nekome izva-na s kime imaju ugovor.
— Znamo kome?
— To je jedna skupina liječnika na Tyson's Corneru. Još toč-no ne znam o kojem se psihijatru
radi.
— No, dobro, doznajmo barem to. Psihiću će pričati o stvari-ma o kojima neće pričati
nikome. A onda možda i mi možemo malo pop-ričati s tim psihićem.
— U redu — reče Peebles i nešto zabilježi.
— I, Twan, možeš mi reći što su to dovraga one noći tražili? Ne misliš da bi moglo biti neko
važno sranje?
Peebles se na to nakostriješi. — Upravo sam namjeravao pri-jeći na to. — On prelista još
nekoliko papira, dok je Macy pomno čistio svoj pištolj, brisao čestice prašine na cijevi koje je,
kako se činilo, vidio isključivo on.
Peebles pronađe traženi papir i podigne pogled prema šefu. — Ovo ti se stvarno neće dopasti.
— Ima puno sranja koja mi se stvarno ne sviđaju. Reci...
— Priča se da si meta bio ti. U toj zgradi navodno su trebali biti svi naši financijski poslovi.
Računovođe, računala, arhive, sve... — Peebles odmahne glavom. Izgledao je uvrijeđeno, kao
da netko sumnja u njegov osobni ugled. — Kao da bismo bili toliko glupi i sve držali
cen-tralizirano. Poslali su EST jer su ljude zadužene za lovu željeli izvući žive, kako bi
svjedočili protiv tebe.
"VVestbrooka je to toliko zapanjilo da čak i nije ukorio Peeble-sa jer je rekao »naše«
financijske poslove. Bile su to, kratko i jasno, sa-mo Westbrookove financije. — A zašto su,
dovraga, uopće pomislili ta-ko nešto? Nikada se nismo služili tom zgradom. Ja nikada nisam
bio u toj prokletoj kući. — Tada mu odjednom nešto sine, no to odluči za-držati za sebe. Kada
želiš postići nagodbu, moraš drugoj strani nešto i ponuditi, a on možda ima nešto što bi moglo
poslužiti u tu svrhu, nešto što ima veze s kućom. Kada je Westbrook tek počeo raditi na ulici,
zap-ravo je vrlo dobro poznavao upravo tu zgradu. Bila je to jedna od stam-benih zgrada čiju
je izgradnju pedesetih godina financirala vlada, a sv-rha je bila pomoći siromašnim obiteljima
da ponovno stanu na noge. Dvadesetak godina poslije ta se četvrt pretvorila u jedno od
drogom najpogođenijih područja u gradu u kojem su se ubojstva događala sva-ke noći. Bijela
djeca u predgrađima uvečer bi gledala televiziju, dok je Westbrook gledao ubojstva u
vlastitome dvorištu. Ali u vezi s tom zgra-dom i njoj sličnima postojalo je nešto što FBI-evci
možda nisu znali.
Da, to ide među njegov materijal za lakše postizanje dogovora. Već se počeo osjećati malo
bolje, ali tek za nijansu.
Peebles postavi naočale na sam vrh nosa i pogleda Westbroo-ka. — No, da, pretpostavljam da
FBI ima nekog tajnog agenta koji prerušen radi na tome, a taj im je izgleda rekao nešto drugo.
— Tko je taj prokleti agent? — upita Westbrook.
— To ne znamo.
— Ali to je sranje koje moram doznati. Ljudi hodaju uokolo i lažu o meni, pa me zanima 'ko
je to. — Nešto vrlo hladno odjednom mu je zahvatilo prsa, iako se trudio ostavljati dojam da
je jak i hrabar. Sa-da se više nije osjećao toliko dobro. Ako je FBI-ev agent za cilj posta-vio
nešto što je smatrao središtem Westbrookovih operacija, to znači da je FBI obratio pozornost
na njega. A zašto bi se, dovraga, dogodilo tako nešto? On nema tako velike poslove, a posve
sigurno nije jedini u gradu koji se bavi sličnim stvarima. Hrpa drugih ekipa radi stvari
ne-usporedivo gore od njegovih aktivnosti. U redu, nitko ne gazi preko njega i nitko ne može
dolaziti na njegov teritorij, ali on već godinama radi diskretno i glatko, nikome ne stvara
nevolje.
Peebles reče: — No, da, tko god da je odao informaciju FBI-u, znao je koje konce treba
povući. EST ne zovu osim ako imaju nešto vr-lo ozbiljno. Na tu su zgradu krenuli jer je
navodno trebala biti prepuna dokaza koje će upotrijebiti protiv tebe. Tako barem kažu naši
izvori.
— I što su tamo pronašli, osim strojnica?
— Ništa, sve je bilo prazno.
— Znači da je agent srao?
— On ili njegovi izvori.
— Ili su mu smjestili kako bi on smjestio meni — reče Westbrook. — Znaš, Twan, drotove
neće zanimati ono čega nema. I da-lje će misliti da je iza svega stajalo moje dupe, jer je stvar
na mojem području. Znači, tko god daje to učinio, nije se izlagao nikakvoj opas-nosti. Od
samog početka sve su namjestili protiv mene. Ja u tome nika-ko nisam mogao dobiti. Imam
pravo, Tvvan, ili ti na sve gledaš drukči-je?
Westbrook pomno promotri Peeblesa. Njegove su se geste i držanje za nijansu promijenili.
Westbrooku, kojem je uočavanje takvih stvari postalo dijelom instinkta, darom koji mu je
nebrojeno puta spa-sio život, to nikako nije promaknulo. A znao je i razlog. Unatoč fakul-
tetskom obrazovanju i vještini u vođenju posla, Peebles u vezi sa shva-ćanjem situacije i
dolaženjem do ispravnog zaključka jednostavno nije bio brz koliko i Westbrook. Njegovi
ulični instinkti nisu se mogli uspo-rediti s instinktima njegova šefa. A za to je postojao vrlo
jednostavan razlog: Westbrook je godinama preživljavao zahvaljujući tim instinkti-ma, cijelo
ih vrijeme izoštravajući tako da su postali još točniji i pro-finjeniji. Peebles za to nikada nije
imao potrebe.
— Vjerojatno imaš pravo.
— Da, vjerojatno — reče Westbrook. Zatim se prodorno zag-leda u njega, tako da je ovaj na
koncu morao spustiti pogled na papire.
— Znači, situacija je ovakva, kako je ja vjerojatno vidim: o Londonu znamo drek, osim da
odlazi psihiću jer se sledio. On bi mogao biti upućen u cijelu priču, pa se pretvarati i govoriti
da je stvar samo u glavi.
— Ja sam uvjeren da je on umiješan — primijeti Peebles. Westbrook se nasloni i nasmiješi.
— Ne, nije, Tvvan, samo
sam želio vidjeti jesi konačno u stanju pokazati mi kako razmišljaš u okvirima ulice. Ali ti još
nisi došao do toga, stari moj. Ni blizu. Peebles iznenađeno podigne pogled. — Ali, rekao si...
— Da, da, znam što sam rekao, Tvvan, čujem što govorim, u redu? — Sada se ponovno nagne
naprijed. — Gledam telku i čitam no-vine, pratim tog tipa, Weba Londona, Tvvan. Kao što si
i sam rekao, tip je prokleti junak, bili su ga napucali u dupe i sve to.
— I ja sam to pratio — reče Peebles. — I nisam vidio ništa što bi me uvjerilo da London nije
sudjelovao u namještanju. Štoviše, udovica jednog od poginulih misli da je unaprijed znao što
će se dogo-diti. A jesi li vidio što se dogodilo ispred njegove kuće? Tip je izvukao pištolj i
pucao na hrpu novinara. Lud je.
— Nije, nego je pucao u zrak. Da je takav čovjek nekoga želio ubiti, taj bi i bio mrtav. Tip se
kuži u oružje, to je očito.
Peebles nije namjeravao popustiti. — Mislim da nije izišao u dvorište jer je znao da su ondje
postavljene strojnice. Zalegnuo je ne-posredno prije nego što su otvorile vatru. Morao je znati
unaprijed.
— Stvarno, Tvvan? Morao je znati?
Peebles kimne. — Želio si čuti stav koji sam stvorio na teme-lju informacija i sada si ga čuo.
— Onda dopusti da ja tebi dam još nekoliko prokletih infor-macija. Je li tko na tebe kada
pucao?
Peebles pogleda Macvja, a zatim ponovno Westbrooka. — Ni-je. Na sreću.
— Da, stvarno imaš na čemu biti zahvalan. Ali, vidiš, na mene su pucali. I na tebe, Mace, ne?
Macy kinine i spremi pištolj, sada prateći raspravu.
— Znaš, ljudi ne vole kada netko na njih puca, Twan. Jedno-stavno nije prirodno voljeti nešto
što ti može raznijeti glavu. Ako je znao što će se dogoditi, London je mogao napraviti puno
drugih sranja kako se ne bi ni našao na tom mjestu. Mogao se na vježbi upucati u no-gu,
pojesti nešto zbog čega bi završio na ispumpavanju želuca, zatrčati se u zid i slomiti ruku,
razne stvari, tako da mu se dupe ne bi našlo čak ni u blizini tog mjesta. Ali bio je ondje,
dovukao se onamo s ostatkom ekipe. I onda se više nije mogao pomaknuti, a njegova je ekipa
poginu-la. E, sada, ako tip zna za namještaljku, što će učiniti ako je dovoljno glup da uopće
ode tamo? Malo će sjediti i čekati, možda ispaliti pokoji metak i otići psihiću kojem će reći da
je sjeban u glavi. A čovjek koji je nešto skrivio neće izići u dvorište i navaliti na strojnice. Bit
će lijepo u zaklonu i pokupiti lovu za namještaljku. A ovaj je tip izišao u dvorište i učinio
nešto za što ni ja nemam muda. — On zastane. — I učinio je još nešto, jednako ludo.
— A to je?
Westbrook odmahne glavom, zaključujući kako je za Peebel-sa doista prava sreća što je tako
dobar u poslovnome smislu, jer mu sve ostalo tako očito nedostaje. — Osim ako cijeli svijet
laže k'o dupe, taj je tip spasio Kevina. A da je kriv, čovjek se ni slučajno ne bi gnjavio s
takvim sranjima.
Peebles se nasloni. Izgledao je krajnje potučeno. — Ali ako si u pravu i ako nije sudjelovao,
tada ne zna ni gdje je Kevin.
— Tak' je. Ne zna. Zapravo, ni ja ne znam ništ', ne, osim sra-nja koja nemaju veze. — Te
posljednje riječi izgovorio je uz prodoran pogled upućen Peeblesu. — I tako nisam nimalo
bliže vraćanju Kevina nego što sam bio prije tjedan dana, ne? Tebe to veseli, Tvvan? Mene
ne.
— I što ćemo onda? — upita Peebles.
— Pratit ćemo Londona i doznati koji mu je psihić. I čekati. Ljudi koji su oteli Kevina to nisu
učinili tek tako. Obratit će nam se, pa ćemo vidjeti što će biti. Ali dopusti da ti kažem jedno:
Kada doznam 'ko je prodao mene i Kevina, mali moj, taj može pobjeći i na Južni pol, a ja

ću ga pronaći i njime nahraniti polarne medvjede, ud po ud. A ljudi koji misle da serem neka
se samo nadaju da to nikada neće doznati.
Unatoč niskoj temperaturi u prostoriji, kapljica znoja kliznu-la je Peeblesovim čelom u
trenutku kada je Westbrook zaključio sasta-nak.
18
Zrak ovdje nije bio svjež, mirisi s vremena na vrijeme odvratni, ali je barem bilo toplo. Za
jelo su mu davali sve što bi htio i to je bilo dobro. I imao je knjige koje je mogao čitati, iako je
rasvjeta bila poprilično loša, no zbog toga su se ispričali. Dali su mu čak i crtaće blokove, te
ne-koliko olovaka kada ih je zatražio. Zahvaljujući tome, zatočeništvo je podnosio lakše.
Kada bi mu u životu išlo loše, određenu utjehu uvijek bi potražio u crtanju. Ipak, unatoč tome
što su svi bili dobri i ljubazni, kad god bi netko ušao u sobu, on bi bio uvjeren da će već
trenutak kas-nije umrijeti, jer zašto bi ga inače doveli ovamo ako ne kako bi ga ubili?
Kevin Westbrook pogleda oko sebe, sobu puno veću od sobe koju je imao kod kuće, a za koju
mu se ipak činilo da se smanjuje i zat-vara, kao da mu se zidovi približavaju ili da on postaje
nekako veći. Ni-je imao pojma koliko je već dugo u toj sobi. Kako nije vidio ni izlaske ni
zalaske sunca, odrediti vrijeme nije moguće, uvidio je. Više i nije raz-mišljao o dozivanju u
pomoć. Jednom je pokušao i tada je došao neki čovjek i rekao mu neka to više ne radi.
Obratio mu se vrlo uljudno i nije uopće prijetio, kao daje Kevin tek ugazio u neku drgaocjenu
cvjetnu li-jehu. Ipak, Kevin je jasno slutio da bi ga taj čovjek ubio kada bi još jed-nom
povikao. Tihi i ljubazni uvijek su najopasniji.
U svakom trenutku čulo se nekakvo metalno zveckanje, to i pištanje, kao i voda koja je
neprestano tekla u blizini. Sve zajedno vje-rojatno bi pokrilo zvukove koje bi on mogao
proizvesti, ali ipak mu je smetalo, iritiralo ga i prekidalo mu san. Ispričali su se i zbog toga.
Bili su neusporedivo uljudniji od običnih otmičara, razmišljao je Kevin.
Bio je tražio i mogućnosti za bijeg, no soba je imala samo jed-na vrata, a ona su bila
zaključana. Stoga je čitao knjige i crtao. Jeo je, pio i čekao trenutak kada će netko doći i ubiti
ga.
Dok je radio na još jednom crtežu koji je dešifrirati mogao is-ključivo on sam, Kevin se u
jednom trenutku lecne začuvši korake. Dok
je slušao kako netko otključava vrata, pitao se je li došao i onaj trenu-tak.
Bio je to isti onaj čovjek koji mu je rekao neka ne viče. Kevin ga je već vidio, ali nije znao
kako se zove.
Zanimalo ga je je li Kevinu dobro i udobno, treba li još nešto.
— Ne. Prema meni ste stvarno dobri. Ali baka će se brinut' za mene. Možda bi' sad' treb'o ić'
kući.
— Još ne — rekao je samo taj muškarac. Zatim je sjeo na ve-liki stol nasred sobe i pogledao
krevet u kutu. — Dobro spavaš?
— U redu je.
Nakon toga još ga je zanimalo što se, točno, dogodilo između Kevina i onog muškarca u
uličici, onog koji je ščepao Kevina, dao mu poruku i uputio ga natrag.
— Nisam mu rekao ništ', jer nisam imao što reć'. — Kevinov je ton bio prkosniji nego što mu
je bila namjera, ali ovaj gaje sve to već pitao i on mu je dao identične odgovore, tako da ga je
to već počelo umarati.
— Razmisli — reče muškarac vrlo smirenim tonom. — On je profesionalni istražitelj, mogao
se uhvatiti za nešto što si rekao, iako nije izgledalo važno kada si govorio. Pametan si ti
dječak, sjetit ćeš se.
Kevin je u ruci držao komadić ugljene boje, stiskao ga sve dok mu zglobovi nisu počeli
pucketati. — Otišao sam u uličicu kako ste mi rekli. Obavio što ste rekli i to je sve. I rekli ste
da se on neće micati ni ništ'. Da će sve bit' gadno i sve to. Al' nije bilo tako. Usr'o sam se od
straha. Znate, tu ste pogriješili.
Čovjek sada ispruži ruku, a Kevin se lecne, no ovaj ga samo obzirno pogladi po ramenu. —
Nismo ti rekli da se približavaš dvoriš-tu, zar ne? Rekli smo ti samo da ostaneš na mjestu, a
mi ćemo doći po tebe. Znaš, sve smo savršeno zamislili i rasporedili. — Čovjek se sada
nasmije. — A ti si nas, sinko, stvarno natjerao da se malo i pomučimo.
Kevin je osjećao kako se njegov zahvat na ramenu pojačava i unatoč tome što se ovaj smijao,
bilo mu je jasno da je uzrujan, pa stoga odluči promijeniti temu. — Zašto je s vama bio i onaj
drugi dječak?
— Tek tako da ima neku zanimaciju, kao ti. Zaradio je lijep novac, baš kao ti. Zapravo, ti ga
nisi trebao vidjeti, ali morali smo pro-mijeniti plan, znaš, jer nisi bio gdje si trebao biti. Sve je
bilo vraški knap. — On još malo pojača stisak.
— Njega ste, znači, već pustili?
— Samo nastavi s pričom, Kevine, dječak te se nimalo ne tiče. Reci mi zašto si učinio to što si
učinio.
Kako bi to mogao objasniti? Kevin nije imao pojma što će se dogoditi kada učini što su mu
rekli. A onda su strojnice počele pucati i on se prestrašio, užasnuo, no to je bio užas prožet
znatiželjom. Bio je to znatiželjni strah, zapravo, dok je gledao što je sve izazvao; kao da si,
recimo, bacio kamen s mosta na autocestu, tek tako, bez svrhe, osim da prestrašiš pokojeg
vozača, a onda vidio kako je to tvoje djelo za poslje-dicu imalo lančani sudar s pedeset vozila
i više poginulih osoba. Stoga je Kevin, kada je trebao potrčati koliko ga noge nose, otišao
dalje niz uličicu kako bi vidio što je učinio. A te strojnice, umjesto da ga natjera-ju u bijeg,
nekako su ga privukle, poput užasa i privlačnosti kojima istodobno zrači mrtvo tijelo. — I
onda je taj čovjek povikao na mene — reče sada svojem otmičaru. Bože sveti, kako ga je to
prestrašilo. Izme-đu svih onih tijela podignuo se glas koji mu je govorio neka se makne,
povuče, upozoravao ga!
Pošto je sve opisao, Kevin pogleda tog muškarca. Njihove je naloge poslušao zbog jednog od
najstarijih razloga na svijetu, novca, dovoljno novca da baki i Jeromeu pomogne da se odsele
u neki ljepši stan. Dovoljno novca kako bi Kevin povjerovao da pomaže, da se brine za druge,
a ne da se netko neprestano brine za njega. Baka i Jerome već su ga bili upozoravali na
ponude za brzu zaradu od ljudi koji vreba-ju u njihovome kvartu i traže ljude koji će im
obaviti stvari koje se ne rade. Mnoge Kevinove prijatelje tako su navukli i sada su bili mrtvi,
osakaćeni, u zatvoru ili doživotno bez ikakvih iluzija. A on je sada pridodan toj hrpu jada, i to
već u dobi od deset ogdina.
— I tada si začuo kako i ostali dolaze uličicom — potakne ga muškarac sladunjavim glasom.
Kevin kimne, prisjećajući se tog trenutka. Bilo ga je užasno strah. Strojnice ispred njega, ljudi
s puškama presijecaju mu jedini iz-laz. Preostajalo mu je još samo potrčati na suprotnu stranu
dvorišta. Barem mu se tako činilo. A onaj ga je muškarac u tome spriječio; spa-sio mu život.
Nije ga čak ni poznavao, a ovaj mu je pomogao. Kevinu je to bilo jedno posve novo iskustvo.
— Kako se taj čovjek zvao, recite mi još jednom — reče Kevin.
— Web London — odgovori muškarac. — S njim si razgova-rao. On me zapravo jedini
zanima.
— Rekao sam mu da nisam ništa učinio — ponovi Kevin, u na-di da će nakon ponovljenog
identičnog odgovora taj čovjek izići i pusti-ti ga da se vrati crtanju. — Rekao je da ću i ja
poginuti ako iziđem iz uličice. Pokazao mi je ruku, u koju ga je pogodio metak. Već sam
počeo trčati natrag, kada mi je rekao da će me i oni ubiti. Tada mi je dao kapu i poruku.
Ispalio je raketu i rekao da krenem. I posluš'o sam ga.
— Sva je sreća što smo u pripremi imali drugog dječaka koji je zauzeo tvoje mjesto. Ti si
proživio puno toga.
Kevinu se nekako nije činilo da je to osobito dobro za tog dru-gog dječaka.
— I London se nakon toga stvarno vratio u dvorište? Kevin kimne. — Jednom sam se
osvrnuo. Imao je tu nekakvu
strašnu pušku. Vratio se u dvorište i čuo sam pucnjavu iz te puške. Ho-dao sam jako brzo. —
Da, hodao je vrlo brzo. Koračao brzo sve dok se na nekim vratima nisu pojavili ljudi i ščepali
ga. Kevin je tada načas ugledao i onog drugog dječaka, približno njegove dobi i veličine, a
ipak posve nepoznatog. Doimao se jednako prestrašenim kao Kevin. Jedan od muškaraca brzo
je pročitao poruku, upitao Kevina što se dogodilo. I potom je onom drugom dječaku dao kapu
i poruku i uputio ga da ih preda umjesto Kevina.
— Zašto ste doveli tog drugog dječaka? — upita Kevin po-novno, ali ovaj mu ne odgovori. —
Kako to da ste poruku poslali po nje-mu, a ne po meni?
Čovjek je samo prešao preko pitanja. — Je li ti London izgle-dao imalo izgubljeno? Kao da
nije u stanju razmišljati kako treba?
— Rekao mi je što da radim. Meni se činilo da razmišlja čist' dobro.
Muškarac uzdahne i odmahne glavom, očito razmišljajući o tim riječima. Potom se nasmiješi
Kevinu. — Nikada nećeš shvatiti ko-liko je to neobično i iznimno, Kevine. Web London
uistinu mora biti drukčiji čovjek kada mu je to uspjelo.
— Niste mi rekli što će se dogodit'.
Onaj se muškarac i dalje smiješio. — Jer to nisi trebao znati, Kevine.
— Gdje je onaj drugi dječak? Zašto ste doveli njega? — po-novi on pitanje.
— Moraš misliti na sve mogućnosti, pa u tom slučaju na kon-cu uglavnom ispadne dobro.
— Je li drugi dječak mrtav?
Muškarac sada ustane. — Slobodno reci kada nešto zatrebaš. Pokušat ćemo ti ispuniti želju i
pobrinuti se za tebe.
Kevin sada odluči izreći i svoju prijetnju. — Tražit će me brat. — To još nije spominjao, ali je
o tome razmišljao, bez prestanka. Svi su znali Kevinovog brata. Praktički svi koje je poznavao
bojali su se njegovog brata. Kevin se molio samo za to da ga se boji i taj čovjek. Na-de su mu
se naglo raspršile kada je na njegovom licu jasno uočio da se ne boji. Možda se taj čovjek ne
boji ničega.
— Ti se samo odmori, Kevine. — Sada pogleda neke od crte-ža. — Znaš, doista si nadaren.
Tko zna, možda si mogao završiti druk-čije od svog brata. — Zatim iziđe, zatvori vrata i
zaključa ih.
Kevin ih je pokušao zustaviti, no suze su se samo stale slije-vati niz obraze, kapajući na
pokrivač. On ih obriše, ali se na istome mjestu odmah pojave nove. Kevin beživotno utone u
kut i zaplače toli-ko nezadrživo da bi svakih nekoliko trenutaka ostao bez daha. Potom navuče
deku preko glave i ostane sjediti u tami.
19
Web je Crown Vicom došao u ulicu u kojoj je nekoć živjela njegova majka. Bila je to četvrt
na umoru, neostvarenih potencijala i davno is-crpljene vitalnosti. Ipak, i u tome kvartu, koji se
prije trideset godina smatrao ruralnim područjem, sada se nalazila usred glavnih predgra-đa, s
obzirom na to neprestano širenje gradskog područja, u naseljima u kojima su zaposlenici
ustajali u četiri kako bi u ured došli do osam. Za pet godina neki će poduzetnik vjerojatno
kupiti sve te trošne kuće, sravniti ih sa zemljom i iz prašine nekadašnjih domova žrtvovanih
za premalo novca izrast će nova zdanja pretjerano visokih cijena.
Web iziđe iz Crown Vica i pogleda oko sebe. Charlotte Lon-don bila je jedna od starijih osoba
koje su živjele u toj ulici, a njezina je kuća, unatoč Webovom trudu, bila oronula kao i ostale.
Žičana ograda bila je toliko zahrđala da se gotovo raspadala. Metalne su nadstrešnice bile
ovješene od vode i u sebi imale prljavštinu koju više nije bilo mo-guće očistiti. Onaj
usamljeni javor ispred kuće više nije davao znakove života, a prošlogodišnji smeđi listovi na
povjetarcu su odavali tužnu melodiju. Trava već neko vrijeme nije bila košena jer Web nije
dolazio.
Godinama je ulagao junačke napore kako bi sve ostalo kako je bilo ne-koć, no na koncu je
odustao jer se njegova majka gotovo uopće nije za-nimala za održavanje kuće i dvorišta. Sada
kada je umrla, Web je pretpostavljao da će jednom, prije ili kasnije, prodati tu kuću; s time se
samo nije želio baviti trenutačno, možda i nikada.
Web uđe i pogleda oko sebe. Ovamo je bio došao neposredno nakon njezine smrti. Posvuda je
vladao kaos, točno onakav kakav je njegova majka ostavila. On je cijeli dan čistio i
pospremao, a na koncu je na pločnik iznio deset velikih vreća za smeće. I nakon majčine smrti
Web je nastavio plaćati struju, vodu i ostale režije. Ni u jednom trenut-ku nije zamišljao da bi
mogao ondje živjeti, ali nešto mu jednostavno nije dopuštalo da sve prekine. Sada je
razgledavao sobe, čiste i uredne, ako bi se zanemarili prašina i mjestimična paučina. Smjestio
se na ka-uč, pogledao na ručni sat i uključio televizor upravo u trenutku kada je neku sapunicu
prekinuo izvanredni prijenos nekog događaja. Bila je to obećana FBI-eva konferencija za
medije. Web se trgne i namjesti sliku i zvuk.
U tom trenutku, preneražen, za govornicom ugleda Percvja Batesa. Gdje je, dovraga, Buck
Winters, pomisli Web. Slušao je kako Bates navodi najvažnije trenutke iz Webove istaknute
karijere u FBI-u, a prikazan je i nekakav sladunjavi film u kojem se vidjelo kako Web prima
raznorazne nagrade i priznanja, odličja i pohvale od šefova FBI-a, jedno i od samog
predsjednika Sjedinjenih Država. Bates je govorio o užasu koji se dogodio u onom dvorištu,
te Webovoj hrabrosti i odlučno-sti kada je učinio ono što je učinio, sukobivši se s tako
nadmoćnim nep-rijateljem.
Na jednoj snimci vidio se Web u bolnici, a pola lica bilo mu je pokriveno zavojima. Od tog
prizora Web je i nehotice podignuo ruku i dodirnuo staru ranu. Istodobno se osjećao i
ponosno i nekako jeftino. Odjednom je požalio što se Bates odlučio na sve to. Ta »promocija«
ne-će promijeniti ničije mišljenje. Svi će samo steći dojam da se on očajni-čki brani. Novinari
će ga razapeti, vjerojatno optužiti FBI da štiteći jednog od svojih zapravo štite vlastito dupe.
A tako je, možda, na odre-đeni način i bilo. On prigušeno zastenje. Činilo mu se da više ne
može biti gore, a sitaucija se upravo pogoršala. On isključi televizor, ostane sjediti i zatvori
oči. U mislima je osjetio nečiju ruku na ramenu, no u kući nije bilo nikoga. To bi mu se,
izgleda, događalo kad god bi došao ovamo; nazočnost njegove majke osjećala bi se posvuda.
Charlotte London sve do smrti imala je kosu do ramena koja je s godinama od veličanstvene
seksi plave postala otmjenom i ras-košnom srebrnom kosom. Koža joj nije bila naborana jer
je bila alergi-čna na sunce, te se od njega skrivala cijeli život. Vrat je bio dugačak i gladak,
čvrstih mišića u donjem dijelu. Web se pitao koliko je muškara-ca zavela ta profinjena ali
neizrecivo snažna linija. Kao tinejdžer, Web je doživljavao snove o svojoj mladoj seksi majci
kojih se i dan danas sti-dio.
Unatoč piću i nimalo zdravoj prehrani, njegova majka u če-trdeset godina nije dobila ni
grama, a sva težina uglavnom se zadržala na početnim mjestima. Kada bi se istinski dotjerala,
i u dobi od pedeset devet godina bila je strašan komad. Šteta je samo što ju je izdala jetra. Sve
ostalo moglo je funkcionirati još dosta dugo.
I unatoč takvoj ljepoti, većinu ljudi privlačio je njezin inte-lekt. Ipak, razgovori između majke
i sina bili su krajnje bizarni. Njego-va majka nije gledala televiziju. — S razlogom je nazivaju
kutijom za idiote — govorila bi često. — Radije ću čitati Camusa, ili Goethea ili Jeana
Geneta. Od Geneta mi se istodobno i smije i plače, a da zapravo točno ne znam zašto, jer kod
njega pouzdano nema ničeg humoristič-nog. On se bavio temom zla i podlosti. Izopačenosti.
Toliko patnje. Go-tovo sve autobiografski.
— Da. Svakako, Genet, Goethe — rekao joj je Web prije ne-koliko godina. — Sve vladini
ljudi, poput mene, manje više. — Njegova majka nikada nije shvatila tu šalu*.
— Ali znaju biti čudesno snažni i zanimljivi... čak i erotični — rekla je.
— Sto to? — upitao je on.
— Podlost i izopačenost.
Web je u tom trenutku samo duboko uzdahnuo. Želio joj je reći kako je i on na vlastite oči
vidio dosta zla, podlosti i izopačenosti, toliko da bi stari Genet nakon toga povratio objed.
Želio je nedvosmis-leno reći majci da to zlo nikako ne može biti predmetom šale, jer bi se
jednog dana netko podao i izopačen mogao pojaviti pred njezinim
Prezimena tih pisaca počinju slovom G, to su dakle »ljudi s G«, a izraz »G-men« u
engleskome označava »vladine ljude«, ponajprije agente vladinih javnih i tajnih pra-vosudnih
agencija i službi.
vratima i nasilno joj okončati život. Umjesto toga, samo je ušutio. Nje-gova je majka na njega
često djelovala upravo tako.
Charlotte London bila je čudo od djeteta koje širinom i sna-gom intelekta nije prestajalo
iznenađivati roditelje. Na studij se upisa-la u dobi od četrnaest godina i na Amherstu
diplomirala američku knji-ževnost, među najboljima na godini. Tečno je govorila četiri strana
je-zika. Nakon studija sama je gotovo godinu dana putovala svijetom, znao je Web, jer je
vidio fotografije i čitao njezine dnevnike. A to je bilo još u vrijeme kada mlade žene nisu
radile takve stavri. Napisala je čak i knjigu u kojoj je opisala svoje pustolovine i ta se knjiga
prodavala još i danas. Naslov je glasio London Times*; London je bilo njezino djevo-jačko
prezime, a ponovno ga je uzela nakon smrti drugog supruga. Webovo je prezime službeno
promijenila nakon što se razvela od prvo-ga, Sullivana. Web nikada nije imao očuhovo
prezime. Njegova majka to nije željela dopustiti. Jednostavno je bila takva. I do dana
današnjeg njemu nije bilo jasno zašto je dobio tako neobično ime, Web samo s jed-nimi »b«.
Pročešljao je cijelo obiteljsko stablo s majčine strane i nije naišao na odgovor. Majka je
odlučno odbijala reći čak i tko mu je dao ime.
Dok je bio malen, majka mu je često i opširno pirčala o tome što je sve vidjela i radila na
putovanjima, i držao je da su te njezine pri-če nešto najčudesnije što je ikada čuo. I želio je
tako s njom putovati i voditi dnevnik i snimati tu prelijepu pustolovnu majku ispred
djevičan-ski čistog mora u Italiji, ili na nekoj snijegom pokrivenoj planini u Švi-carskoj ili na
terasi neke pariške kavane. Prelijepa majka i njezin ele-gantni sin osvajaju svijet... taj je san
nekako dominirao njegovim dje-čačkim mislima. No ona se onda udala za Webova očuha i
svi su se snovi raspršili.
Web otvori oči i ustane. Prvo se spustio u podrum. Debeli sloj prašine prekrivao je sve
površine i Web ondje nije pronašao ništa ni približno slično onome što je tražio. Vratio se
gore i otišao u stražnji dio kuće, gdje se nalazila kuhinja. Otvorivši stražnja vrata, pogledao je
van, prema malenoj garaži u kojoj se, među ostalim stvarima, nalazio i majčin prastari
Plvmouth Duster. Web je čuo povike djece koja su se igrala u blizini. Zatvorio je oči i
naslonio lice na mrežu na vratima dok
igra riječima; neka od značenja: »londonski dani«; »Londoničini dani«; londonski »Ti-mes«...
su mu ti zvukovi dopirali duboko u svijest. Web je sada u mislima goto-vo vidio bačenu loptu
za football, još ne osobito spretne dječačke noge kako trče za njom, vrlo mladog Weba koji
razmišlja kako će mu, ne uh-vati li loptu, život biti okončan. Omirisao je zrak u kojem se
miris dima od drva miješao sa slatkastom aromom svježe pokošene jesenske tra-ve. Nema
ničeg boljeg od ovoga, učinilo mu se, no to je ipak bio samo miris, koji se nikada ne bi održao
dugo. I čovjek bi se potom uglavnom odmah našao usred životnog sranja. A to sranje, utvrdio
je, nikada nije prolazno.
U toj njegovoj viziji mladi je Web trčao sve brže i brže. Spuš-tao se mrak i znao je da će ga
majka ubrzo pozvati u kuću. Ne kako bi jeo, nego kako bi obišao susjede i užicao cigarete za
očuha. Ili kako bi otišao u obližnji Foodway s par dolara i nekakvom tužnom pričom za
Starog Steina, koji je kao vlasnik prodavaonice imao veće srce nego što je trebao. U Foodway
bi uvijek išao mladi Web. I uvijek bi pjevao tužnu irsku pjesmu, a majka bi ga poučavala
tekstu. Gdje ju je ona naučila, tu tužnu pjesmu, pitao ju je Web. Kao i u vezi s podrijetlom
njegovog kr-snog imena, nikada mu nije odgovorila.
Web se živo sjećao kako bi gospodin Stein čučnuo s tim svo-jim velikim naočalama, u
starome puloveru na kopčanje i urednom bi-jelom pregačom, te zahvalno prihvatio izgužvane
novčanice od »Webbi-eja« Londona, kako ga je volio zvati. Zatim bi mu pomogao da odabere
namirnice za večeru, možda čak i doručak. Sve bi to, dakako, redovito stajalo više od dva
dolara, a Stein ipak nikada nije rekao ni riječi o ci-jeni. Unatoč tome, u vezi s drugim stvarima
nije bio toliko suzdržan.
— Reci majci neka ne pije toliko — doviknuo bi za Webom dok bi ovaj trčao kući s dvjema
vrećicama prepunima hrane. — I onom vragu od njezinog muža možeš reći da će ga Bog
satrti za to što je uči-nio, ako već prije ne padne od ljudske ruke. Kad bi mi Gospodin samo
ukazao tu čast. Za to se molim svake večeri, Webbie. Reci joj to. I nje-mu! — Stari je Stein
bio zaljubljen u Webovu majku, kao i praktički svi muškarci u susjedstvu, bili oženjeni ili ne.
Zapravo, jedini koji, kako se činilo, nije zaljubljen u Charlotte London bio je muškarac s
kojim je bi-la u braku.
On pođe na kat i zagleda se u ljestve na spuštanje koje su sa sredine hodnika vodile u
potkrovlje. Ovdje je trebao započeti pretra-gu, dakako, ali nije želio ići gore. Na koncu je
uhvatio konopac, spustio ljestve i uspeo se. Uključio je svjetlo, pogledom odmah sijevajući na
sve strane, u sve mračne zakutke. Web još jednom duboko udahne i sa-mome sebi objasni da
kukavice rijetko nešto postižu, daje on već velik, naustrašivi napadač iz EST-a s nabijenim
devetmilimetarskim pišto-ljem za pojasom. Ušao je u potkrovlje i ondje još cijeli sat gotovo
opsjed-nuto pregledao više elemenata povijesti nego što je želio.
Ovdje su se nalazili školski godišnjaci s neprivlačnim fotogra-fijama dječaka i djevojčica koji
su nastojali izgledati starije od stvarne dobi, a već samo nekoliko kratkih školskih godina
poslije očajnički će se truditi postići suprotan učinak. Dio vremena proveo je i u pokušaji-ma
dešifriranja onoga što su u godišnjake upisali njegovi kolege iz raz-reda, iznoseći grandiozne
planove za budućnost, koji se, koliko je on znao, nisu ostvarili nikome od njih, pa tako ni
njemu. Njegova stara jakna i kaciga za football nalazili su se u jednoj kutiji. U nekom
dav-nom vremenu sjećao se točnog porijekla svake ogrebotine na kacigi. Sada se više nije
mogao sjetiti ni broja dresa. Bilo je tu starih i besko-risnih školskih udžbenika, dnevnika u
kojima su se nalazile samo glupe slike, djelo ruku koje se dosađuju. Njegovih ruku koje se
dosađuju.
U jednom se kutu nalazila vješalica s odjećom iz posljednja četiri desetljeća koja je skupljala
prašinu, plijesan i rupe od moljaca. Bilo je tu i starih ploča, deformiranih od vrućine i
hladnoće. Bilo je ku-tija sa sličicama igrača baseballa i footballa koje bi danas vrijedile pu-no
da ih Web nije koristio kao mete za pikado i pucanje iz zračnice. Bili su tu dijelovi bicikla
kojeg se Web sjećao tek nejasno, zajedno s pet-šest istrošenih baterijskih svjetiljaka. Vidio je i
glinenu figuricu koju je ob-likovala njegova majka i to dobro; ali njegov ju je otac toliko
bacao uo-kolo da taj kip sada nije bio samo slijep, nego nije imao ni uši i nos.
Sve to bile su tužne uspomene na jednu posve običnu obitelj koja zapravo, na određeni način,
ni slučajno nije bila obična.
Web je već razmišljao kako bi bilo najpametnije odustati ka-da ju je ugledao.
Kutija se nalazila ispod zbirke majčinih knjiga s fakulteta, djela davno umrlih filozofa, pisaca
i mislilaca. Web brzo pregleda sadr-žaj kutije. Dovoljno za početak. Doista je jadan istražitelj
ako ga to ne dovede barem do nečega. Iznenadio se kako je nije primijetio nikada ranije, dok
je odrastao u toj kući. Ali tada je i nije tražio.
Sada se naglo okrene i zagleda u najudaljeniji kut. Bio je mračan, pun dubokih sjena, a on bi
se gotovo bio mogao zakleti da se nešto ondje pomaknulo. Ruka mu se spusti na pištolj. Mrzi
to potkrov-
lje. Mrzi ga! A ipak ne zna točno zašto. Riječ je tek o prokletom potkro-vlju.
Kutiju je odnio u auto, a na povratku do motela s mobilnog je telefona nazvao Percvja Batesa.
— Lijepo obavljen posao, Perce. Kak-va razlika samo dan poslije... Ali što je bilo s dobrim
starim Buckvjem?
— Winters je odustao u posljednji trenutak.
— Da... Za slučaj da izgorim poput noćnog leptira. Pa je tako tebi prepustio da posao obaviš
umjesto njega.
— Kada se povukao, ja sam se zapravo sam ponudio.
— Dobar si ti dečko, Perce, ali u FBI-u nikada nećeš napre-dovati nastaviš li raditi samo ono
što treba.
— Kao da mi je stalo do takvih sranja.
— Ima li kakvih pomaka?
— Utvrdili smo porijeklo strojnica. Ukradene iz jednog voj-nog objekta u Virginiji. Prije
dvije godine. To nam je stvarno od velike pomoći. Ali istražit ćemo sve tragove, dok se ne
izjalove.
— Ima li kakvih tragova o Kevinu Westbrooku?
— Ništa. I nisu se pojavili svjedoci. Čini se da su ondje svi ne-kako gluhonijemi.
— Pretpostavljam da si razgovarao s ljudima s kojima Kevin živi. Je li bilo što od toga?
— Ništa važno. Nisu ga vidjeli. Kao što sam već rekao, on je ionako izbjegavao taj stan.
Web je pomno birao riječi u sljedećoj rečenici: — Znači, ne-ma nikoga tko bi volio malog?
Nekakve stare dame ili bake koja ga če-ka?
— Ima neka starica. I držimo daje to pomajka Kevinove maj-ke, ili nešto slično. Ni ona nije
znala točno objasniti rodbinsku vezu. Čovjeku se čini da bi barem to trebalo ići jednostavno,
ali tako to ide u širim obiteljima. Otac u zatvoru, mame nema, brat mrtav, sestra kur-va, djeca
se ostavljaju posvuda, svakome tko izgleda imalo pošteno, a to su najčešće stariji ljudi. Čini
se da je iskreno zabrinuta za dječaka, ali je ujedno i prestrašena. Tamo su svi u strahu.
— Perce, jesi li uopće u živo vidio Kevina prije nego što je nestao?
— Zašto?
— Pokušavam odrediti vremenski slijed od trenutka kada sam ga ja posljednji put vidio do
trenutka kada je nestao.
— Vremenski slijed. Dovraga, da je barem meni to palo na pamet! — reče Bates sarkastično.
— Hajde, Perce... nikome ne gazim po prstima, ali tom sam klincu spasio život i nekako bih
volio da i dalje živi.
— Web, dobro znaš da su izgledi za to da se mali negdje poja-vi živ prokleto tanahni. Tko
god da ga je odveo, nije ga namjeravao vo-diti na proslavu s čudesnim iznenađenjima u
McDonald'su. Pretražili smo sve što nam je uopće palo na pamet. Izdali smo obavijesti u svim
susjednim saveznim državama, odaslali ih čak i na granicu s Kanadom i Meksikom. Nije baš
da se netko s klincem šeće gradom.
— Ali ako je surađivao s bratom, možda je na sigurnome. Ho-ću reći, koliko sam čuo, taj je
Veliki F opaki gad, ali baš ukokati vlasti-tog malog brata? Molim te...
— Vidio sam i gorih stvari, jednako kao ti.
— Ali jesi li vidio Kevina?
— Ne, ne, osobno nisam vidio malog. Nestao je prije nego što sam došao. Eto.... Zadovoljan?
— Razgovarao sam s dečkima iz EST-a koji su ga čuvali. Rekli su da su ga predali dvojici
FBI-evih civila. — Web je bio odlučio ne spominjati kako je Romano rekao da je u tome
zapravo pouzdano sudjelovao samo jedan muškarac, jer je želio doznati kako na to gleda
Bates.
— Vjerojatno ćeš se zapanjiti, ali i ja sam razgovarao s njima i došao do identične priče.
— Nisu mi znali reći imena agenata. Ima li kakve sreće na tom planu?
— Još je malo prerano za to.
Web sada odluči više ne glumiti strpljivost. — Ne, zapravo i nije, Perce. Ja sam godinama
radio to što ti sada radiš. Znam kako se slučaj razvija. Ako mi još ne možeš reći tko su bili
tipovi u civilu, to znači da nisu bili iz FBI-a. Što znači da su dvojica varalica ušli na mje-sto
događaja koje je čuvao FBI, tvoje mjesto događaja i nestali u prat-nji ključnog svjedoka.
Možda bih ja mogao pomoći.
— To je tvoja teorija. A ja ne želim i ne trebam tvoju pomoć.
— Želiš mi reći da sam u krivu?
— Reći ću ti samo da se držiš što dalje od moje proklete is-trage. I to mislim najozbiljnije.
— To je bila moja prokleta ekipa!
— To mi je jasno, ali doznam li da si nešto radio, bilo što, pos-tavio i jedno ptanje, na svoju
ruku pratio neki trag, tvoje dupe bit će samo moje. Nadam se da sam ti situaciju objasnio
dovoljno jasno.
— Nazvat ću te kada riješim slučaj.
Web prekine vezu i samog sebe ukori jer je ostao bez jedinog saveznika u FBI-u. Ponio se
tankoćutno poput kamiona za smeće, no činilo se da Bates iz čovjeka nekako uvijek izvlači
buldoga. Kada samo pomisli kako je zapravo nazvao u vedrome raspoloženju, tek kako bi
ti-pu zahvalio na onoj konferenciji za novinare!
2O
Claire protegne ruke i zatomi zijevanje. Ustala je prerano i sinoć ra-dila predugo; takav je
raspored u njezinom životu sada već postao uo-bičajen. S devetnaest se udala za dragog iz
srednje škole, s dvadeset rodila, s dvadeset dvije se razvela. Žrtve koje je podnijela u sljedećih
deset godina, dok je studirala medicinu i specijalizirala psihijatriju, bi-le su odviše brojne da
bi ih i pamtila. Ipak, nije žalila zbog kćeri, današ-nje brucošice. Maggie Daniels bila je
zdrava, pametna, zrela i prilago-đena djevojka. Otac uopće nije želio sudjelovati u njezinom
odgoju, pa neće dobiti nikakvu ulogu ni u njezinoj odrasloj fazi. To zapravo ovisi 0 Maggie,
znala je Claire, no djevojka se nikada nije odviše raspitivala za oca, te je posve normalno
prihvatila da ima samo jednog roditelja. Claire se zapravo više nikada nije vratila u društvene
krugove i na koncu je došla do zaključka da će život posvetiti poslu.
Sada otvori fascikl i stane proučavati bilješke. Web London bio bi fascinanatan pacijent za
svakog proučavatelja čovjekove psiholo-gije. Na temelju oskudnih informacija koje je Claire
prikupila prije ne-go što je on onako naglo otišao iz njezine ordinacije, čovjek je bio živa
zbirka osobnih problema. Od očitih neriješenih pitanja iz djetinjstva do unakaženosti u
odrasloj dobi i opasnog posla iz kojeg je, kako se či-nilo, izvlačio tako puno... čovjek bi
takvom pacijentu mogao posvetiti cijeli profesionalni život. Misli joj je prekinulo kucanje na
vratima.
— Da?
Vrata se otvore i na njima se pojavi jedan od Claireinih kole-ga. — Mogla bi doći nešto
pogledati.
— Što to, Wayne? Imam posla.
— FBI-eva konferencija za novinare. Web London. Vidio sam ga kada je neki dan odlazio
odavde. Ti si imala seansu s njim, zar ne?
Ona se namršti na njegovo pitanje i ne odgovori. Ali ustane i za njim pođe u predvorje, gdje je
bio postavljen maleni televizijski pri-jemnik. Prijenos je pratila još nekolicina psihijatara i
psihologa koji su ondje imali ordinacije, a među njima je bio i Ed O'Bannon. Bilo je vri-jeme
podnevne stanke i činilo se da nitko od njih trenutačno nema pa-cijenta. Nekolicina je u ruci
imala i dio objeda.
U sljedećih desetak minuta Claire Daniels stekla je neuspo-redivo temeljitiji i dublji uvid u
život i karijeru Weba Londona. Samu sebe zatekla je kako rukom pokriva usta kada je
ugledala Weba u bol-nici, kada su mu zavoji prekrivali veći dio lica i torza. Taj je čovjek
pro-živio puno toga, i previše za samo jednog čovjeka. A Claire je sada osjećala neodoljivo
snažnu potrebu da mu pomogne, unatoč onako dra-matičnom završetku njihove seanse. Kada
je konferencija završila i pošto su se ljudi počeli vraćati u ordinacije, Claire zaustavi
O'Bannona.
— Ede, sjećaš se kako sam ti rekla da sam primila Weba Lon-dona kada ti nisi bio dostupan?
— Svakako, Claire. Na tome sam ti zapravo zahvalan. — On priguši glas. — Za razliku od
nekih drugih ovdje, znam da tebi mogu vjerovati, znam da mi nećeš preotimati pacijente.
— E, pa, hvala, Ed. Ali istini za volju, moram reći da me Web osobito zaintrigirao. I na toj
nam je seansi baš nekako dobro krenulo. — Potom još, vrlo odlučnim galsom, doda: — I
željela bih ga preuzeti.
O'Bannon se doimao zapanjenim, no samo je odmahnuo gla-vom. — Ne, Claire. Već sam više
puta imao Weba kao pacijenta i mogu ti reći da je pomalo tvrd orah. On i ja zapravo nikada
nismo završili to istraživanje, no čini mi se da ima ozbiljnih problema s pitanjima u od-nosu
majka-sin.
— Sve mi je to jasno, ali uisitnu bih voljela poraditi na njego-vom slučaju.
— To svakako cijenim, međutim riječ je o mojem pacijentu i mislim da treba voditi računa o
kontinuitetu liječenja, što počinje od-nosom s istim liječnikom.
Claire duboko udahne i reče: — Možemo li odluku prepustiti Webu?
— Kako, molim?
— Možeš li ga nazvati i dopustiti da odluči kome će radije do-laziti?
O'Bannon se doimao vrlo uzrujanim. — Nikako ne bih rekao da je to potrebno.
— Doista mi se učinilo da smo se dobro poklopili, Ed, a čini mi se da bi cijelom slučaju
pomogao i još jedan par očiju, netko sa stra-ne.
— Ne sviđa mi se to što insinuiraš, Claire. Imam besprijekor-ne kvalifikacije. Za slučaj da
nisi znala, služio sam u Vijetnamu, gdje sam se bavio slučajevima sindroma posttraumatskog
stresa zadobive-nog u borbama, bombardiranjima, ratnim zarobljenicima kojima je is-piran
mozak, i u tome sam bio vrlo uspješan.
— Web nije vojnik.
— EST je od svih civilnih agencija najsličniji vojsci. Znam taj soj i govorim njihovim
jezikom. Mislim da je moje iskustvo na je-dinstven način prikladno za ovaj slučaj.
— I ne govorim nešto suprotno. Ali Web mi je rekao da se s tobom ne osjeća posve ugodno i
opušteno. A ja znam da ćeš se ti složiti kako su najvažniji od svega upravo pacijentovi
interesi.
— Ti me ne trebaš učiti profesionalnoj etici. — On na trenu-tak zastane. — Ali to je rekao...
da mu sa mnom nije posve ugodno?
— Da, no čini mi se da je to više odraz činjenice da imaš pra-vo: jest, tvrd je orah. Vrlo je
moguće da mu ni ja više neću biti simpa-tična kada jednom započnemo liječenje. — Ona
položi ruku na O'Ban-nonovo rame. — Onda... nazvat ćeš ga? Danas?
O'Bannon nevoljko odgovori: — Nazvat ću ga.
Kada je zazvonio mobilni telefon, Web je vozio. On pogleda prikaz na ekranu. Neki broj u
Virginiji koji mu nije bio poznat.
— Molim? — reče oprezno.
— Web?
Glas mu je izgledao vrlo poznato, no još ga nije uspio povezati ni s kim.
— Ovdje dr. O'Bannon.
Web zatrepće. — Odakle vam ovaj broj?
— Ti si mi ga dao. Na posljednjoj seansi.
— Čujte, nekako sam razmišljao...
— Web, razgovarao sam s Claire Daniels.
Web osjeti kako mu se lice zažarilo. — Rekla vam je da smo razgovarali?
— Jest. Ali nije mi rekla o čemu, dakako. Koliko sam shvatio, našao si se u nekakvoj maloj
krizi, a Claire je pokušala doći do mene, pa je tek nakon što me nije dobila razgovarala s
tobom. To je i pravi razlog za ovaj poziv.
— Baš i ne shvaćam o čemu se radi...
— Claire je rekla kako joj se učinilo da je tebi i njoj razgovor krenuo više nego dobro. Izgleda
da drži kako bi ti s njom bilo ugodnije. A budući da si moj pacijent, ti i ja trebamo pristati na
takav dogovor.
— Čujte, doktore O'Bannon...
— Web, želim ti samo reći da smo dosada imali uspjeha u su-očavanju s tvojim problemima i
kako mislim da ponovno možemo imati uspjeha. Claire je vjerojatno malko pretjerivala s tom
tvojom navod-nom nesigurnošću u vezi sa mnom. Ali, tek tako da znaš, Claire nema isksutvo
kao ja. FIB-eve agente liječim duže nego ona. Ne volim govo-riti takve stvari, ali, među
nama, ti si izvan njezinih dometa. — On zas-tane, čekajući, kako se čnilo, Webov odgovor. —
Znači, sve je u redu, i dalje ćeš dolaziti meni?
— Ići ću Claire.
— Web, hajde, molim te!
— Želim Claire.
O'Bannon je još nekoliko trenutaka šutio. — Siguran si?— reče na koncu kratko.
— Siguran sam.
— U tom slučaju reći ću Claire neka ti se javi. Nadam se da ćete vas dvoje dobro
funkcionirati — doda još otresito.
Linija se prekine i Web nastavi voziti. Prošle su dvije minute i telefon ponovno zazvoni.
Zvala je Claire Daniels.
— Vjerojatno se osjećaš poput čovjeka za kojim vlada velika potraga — reče ona
razoružavajućim tonom.
— Zgodno je biti tako popularan.
— Web, ja volim dovršiti stvari koje započnem, čak i ako to znači da moram uzrujati kolegu.
— Claire, cijenim sve to i znam da sam O'Bannonu rekao da pristajem, ali...
— Molim te, Web, držim da ti mogu pomoći. Voljela bih ba-rem pokušati.
On je još nekoliko trenutaka razmišljao o tome, zagledan u onu kartonsku kutiju. Kakvo je u
noj sve blago? — Mogu te dobiti na ovaj broj?
— Ovdje sam do pet.
— A nakon toga?
Zaustavivši se na nekoj benzinskoj postaji, zapisao je broj Claireinog mobilnog telefona i
kućni broj. Rekao je da će je nazvati poslije i isključio telefon. Potom je u memoriju utipkao
brojeve, vratio se na cestu i pokušao valjano promisliti o svemu. Nije mu se sviđalo što se ona
toliko trudi, možda i pretjerano.
Web se vratio u motel. Odande je provjerio poruke na sekre-tarici. Nekolicina ljudi koja je
vidjela konferenciju nazvala je kako bi mu poželjela sve najbolje. Jednak broj nepoznatih
glasova u biti mu je rekao kako bi ga najradije šakom raspalili posred te kukavičke, unaka-
žene face. Webu se u jednom trenutku učinilo da je začuo glas Julie Patterson i djecu koja su
zavijala u pozadini, ali nije bio siguran. Teško je mogao očekivati da se nalazi pri vrhu
njezinog popisa telefonskih brojeva.
Sjeo je na pod, leđima naslonjen na zid i odjednom počeo to-liko žaliti Julie da se počeo
tresti. Dakako, njemu je sada teško, ali to će već proći. A ona pred sobom ima ostatak života s
kojim se mora no-siti sama, dok će joj oko vrata zauvijek biti izgubljeni suprug i dijete, te
četvero male djece koje treba podignuti sama. I ona je jedna od pre-živjelih, poput Weba. A
preživjele boli najviše od sviju, jer oni moraju nekako ponovno sastaviti sve komadiće i
nastaviti živjeti.
Okrenuo je njezin broj i javilo mu se neko dijete. Najstarije, Lou, Jr., s punih jedanaest godina
već najstariji muškarac u kući.
— Louie, je li ti majka kod kuće? Ovdje Web. Dugotrajna stanka. — Ti si kriv što nam je
poginuo tata,
Web?
— Ne, nisam, Louie. Znaš da nije tako. Ali otkrit ćemo tko jest. Zovi mamu, sinko — reče
odlučno.
Web začuje kako je dječak odbacio slušalicu i počeo se udalja-vati. Dok je čekao, osjeti kako
se ponovno počinje tresti, jer ni slučajno ne zna što će reći toj ženi. Nervoza se dodatno
pojačala kada je čuo ko-rake koji su se približavali telefonu i kada je netko uzeo slušalicu u
ru-ku. Međutim, taj netko nije rekao ništa.
— Julie? — reče on na koncu.
— Što želiš, Web? — glas joj je bio umoran. Što je bilo najiro-ničnije, taj je premoreni ton
Webu bio bolniji od onog bijesnog vrišta-nja u crkvi.
— Zanima me samo mogu li ti nekako pomoći.
— Ne možeš, ni ti, ni bilo tko drugi.
— Netko bi trebao biti s tobom. Nije dobro da u ovakvim tre-nucima budeš sama.
— Došle su mi sestra i majka iz Newarka.
Web uzdahne. No, da, to je dobro. Julie u najmanju ruku zvu-či smireno i razumno. — Otkrit
ćemo tko je to učinio, Julie. Čak i ako bude trajalo do konca mojeg života. Samo želim da
budeš svjesna te či-njenice. Lou i ostali meni su bili sve.
— Radi što moraš, ali time ih nećeš vratiti, Web.
— Jesi li vidjela današnju konferenciju za novinare?
— Nisam. I molim te, više nemoj zvati. — Ona spusti slušali-cu.
Web je još neko vrijeme tako sjedio i upijao nove spoznaje. Stvar nije bila u tome da je doista
očekivao da bi ona mogla reći kako joj je žao što ga je neki dan onako napala. To bi bilo
pretjerano očeki-vati. Weba je mučilo stoje imao osjećaj da gaje otpisala. Molim te, više
nemoj zvati? Možda i ostale supruge dijele njezin stav. Ni Debbie ni Cynde, nitko od ostalih
supruga nije mu se javio i pitao kako je. S dru-ge strane, podsjeti samog sebe, one su izgubile
puno više od njega. Iz-gubile su muževe. On je samo izgubio prijatelje. A razlika je,
pretpo-stavljao je, užasno velika. Samo što u njegovom slučaju nije izgledalo tako.
Pretrčao je ulicu i ušao u samoposlugu, te uzeo šalicu kave. U međuvremenu je počela sipiti
kišica, a temperatura se spustila. Preli-jep i topao dan sada je postao siv i vlažan, što je u
ovom dijelu zemlje toliko uobičajeno i što je samo pojačavalo njegovo suicidalno
raspolo-ženje.
Web se vrati u sobu, sjedne na pod i otvori kartonsku kutiju. Dokumenti su bili pljesnivi,
nekoliko fotografija požutjelo i poderano. Pa ipak, sve ga je to opčinilo, jer je te stvari gledao
prvi put. Dijelom stoga što nije znao da je njegova majka zadržala uspomene iz prvog braka.
Usto, još nikada nije pretražio kuću tražeći upravo to. Zašto, to nije točno znao. Možda je
odnos s očuhom potisnuo svako Webovo zani-manje za očeve.
Sada raširi fotografije po podu i stane ih proučavati. Njegov otac, Harry Sullivan, bio je
zgodan čovjek. Vrlo visok i širokih ramena, imao je valovitu tamnu kosu začešljanu u
nauljenu kokoticu i na toj je fotografiji izgledao samouvjereno. Nalikovao je na neku filmsku
zvi-jezdu iz četrdesetih godina, tako mlad i dominantan, s vragolastom is-krom u plavim
očima. Web je jasno uviđao čime je to Harry Sullivan mogao privući mladu ženu koja je bila
naivna možda i unatoč inteligen-ciji i tome što je proputovala svijet. Web se pitao kako
njegov otac iz-gleda sada, nakon godina i godina zatvora, nakon desetljeća nečega što se,
pretpostavljao je, moglo nazvati brzim življenjem bez ikakvog od-redišta.
Na jednoj drugoj fotografiji Sullivan je bio obujmio Charlotte oko uskog struka. Imao je
toliko dugačke ruke da joj je posve obavio torzo i položio prste neposredno ispod grudi,
možda ih čak i dodirivao. Izgledali su užasno sretno. Štoviše, Charlotte London u svojoj je
plisi-ranoj suknji i s podignutom i pomno uređenom kosom izgledala još ljepše, još dražesnije
i bila uzbuđenija što je živa nego što je Web ikada vidio. Ipak, to je bio dio mladosti,
pretpostavljao je. Još nisu bili doživ-jeli nikakve probleme. Web dodirne obraz. Ne, teški
trenuci nisu divni i čovjeka nužno ne jačaju. Dok ju je gledao tako punu života, Web go-tovo
nije mogao vjerovati da je ta žena zapravo mrtva.
Dok se kiša vani pojačavala, Web je sjedio u svojoj sobi, pola-gano pio kavu i pregledavao
ostale stvari. U ruku je uzeo Sullivanov vjenčani list. Web se iznenadio što je njegova majka
zadržala i to. S druge strane to je ipak bio njezin prvi brak, koliko god poslije otišao u
pogrešnome smjeru. Potpis njegova oca bio je neobično sitan za tako visokog i
samouvjerenog muškarca. A slova su bila nepravilna, kao da je starom Harrvju bilo neugodno
vježbati potpis, kao da nije znao kako ispisati slova. Neobrazovan čovjek, zaključi Web.
Potom odloži list i uzme neki drugi papir. Pismo. Nosilo je zaglavlje nekog zatvora u
Georgiji. Bilo je iz godine nakon što su maj-
ka i sin pobjegli od kažnjenika u kojeg se pretvorio suprug i otac. Pis-mo je bilo napisano
pisaćim strojem, ali na dnu je stajao potpis Harry-ja Sullivana. I sada je bio nekako odvažniji,
slova veća i pravilnije ob-likovana, kao da je u međuvremenu doista poradio na tome. No, s
dru-ge strane, u zatvoru je uistinu imao puno »slobodnog« vremena.
Pismo je bilo kratko, a sadržavalo je svojevrsnu ispriku Charlo-tte i Webu. Kada iziđe, bit će
posve novi čovjek, tvrdio je. Ispravit će sve pogreške. No, dobro, točnije, u pismu je stajalo da
će Harry Sulli-van dati sve od sebe kako bi ispunio sva ta obećanja. Web je morao pri-znati da
je to možda bila nesmiljena iskrenost sa Sullivanove strane, što nikako nije moglo bilo lako
čovjeku koji je polagano trunuo u zatvo-ru. Web se dovoljno puta našao u ulozi ispitivača
zatočenika da bi znao kako čelične rešetke, velike brave i nestanak budućnosti na slobodi
čovjeka najčešće navode na bestidne laži, samo ako misli da će mu to nekako pomoći. Pitao
se jesu li dokumenti za razvod do njegova oca došli ubrzo nakon što je poslao to pismo. Kako
to djeluje na čovjeka u zatvoru? Lišen je slobode, a ubrzo će ostati i bez žene i sina? Čovjeku
tako nedvojbeno ne ostaje puno toga. Web majku nikada nije krivio za korak na koji se
odlučila, a nije je krivio ni sada. Ipak, te pojedinosti iz obiteljskog života u njemu su pobudile
određeno sažaljenje prema Harrvju Sullivanu, gdje god bio, mrtav ili živ.
Web odloži pismo. Sljedeća dva sata posvetio je pregledava-nju preostalih stvari u kutiji.
Uglavnom je bila riječ o stvarima koje su mu bile posve beskorisne u traženju oca. Ipak, Web
je svakoj pojedi-nosti posvetio određeno vrijeme, ne bi li u najmanju ruku nekako ste-kao
bolju predodžbu o tome kakav je bio taj čovjek. Ruka mu se zad-ržala na dvjema stvarima
koje su ukazivale na moguće tragove. Jedna je bila nevažeća vozačka dozvola s očevom
fotografijom, a druga, što je bilo još važnije, njegova iskaznica socijalnog osiguranja. Te su
mu dvi-je stvari otvarale raznorazne mogućnosti. Web je trebao obraditi još jedan pristup.
Prešavši preko ponosa, nazvao je Percvja Batesa i počeo se ispričavati, čak toliko da je stvar
već gotovo postala neugodna. Potom mu je dao ime Harrvja Sullivana, broj socijalnog
osiguranja* i približ-no vrijeme koje je proveo u onom zatvoru u Georgiji. Web je već pomis-
Budući da u SAD-u ne postoje osobne iskaznice, broj socijalnog osiguranja važan je pri
identifikaciji, otprilike kao JMBG u Hrvatskoj.
lio kako se s tom molbom mogao obratiti Anne Lyle, ali u to se nije že-lio upuštati prečesto.
Ann i ovako ima dovoljno posla, a EST trenutač-no uisitnu treba njezinu nepodijeljenu
pozornost. Usto, Webu se još ni-je javila u vezi s Coveom, a on nije želio da počne osjećati
pritisak.
— Tko je taj tip? — zanimalo je Batesa.
Kada se prijavljivao za pristupanje FBI-u, Web je u obrazac morao unijeti ime pravog oca, a
istražitelje su zanimale dodatne poje-dinosti. Od majke je tada zatražio da mu da više
informacija o tom čov-jeku, no ona je apsolutno odbijala razgovor o toj temi. Web je
istražite-ljima rekao kako ne zna što mu je s ocem i kako nema nikakvih podata-ka koji bi im
pomogli u njegovu traženju. Koliko on zna, to je bio za-vršetak te priče. Prošao je provjeru i
tako započeo karijeru u FBI-u. Posljednji put s ocem je kontaktirao kada mu je bilo šest
godina, a FBI Webu baš i nije mogao zamjeriti što mu je otac kriminalac.
— Ništa važno, samo neki tip kojeg trebam pronaći — rekao je Web Batesu. Web je znao da
FBI provjere radi vrlo temeljito i kako je vrlo vjerojatno da raspolaže informacijama o
Webovu ocu. On tije-kom godina jednostavno nije osjećao sklonost zavirivanju u taj dosje.
Ipak, Bates bi mogao znati da je Harry Sullivan Webov otac. Ako je znao, laganje mu je išlo
vrlo dobro.
— Ima li kakve veze s istragom?
— Ne, kao što si rekao, to je za mene zabranjeno područje, ali bio bih ti istinski zahvalan za
tu uslugu.
Bates reče kako će vidjeti što može i završi razgovor.
Web vrati stvari u kutiju i gurne je u kut. Zatim izvadi mobil-ni telefon i ponovno nazove svoj
pretinac govorne pošte. Od obračuna u dvorištu bio je opsjednut tim porukama, iako nije znao
razlog. Kada je začuo glas, odmah mu je bilo drgao što je toliko revan. Debbie Riner zanimalo
je bi li Web danas mogao doći na večeru. Odmah ju je nazvao i pristao. Ona je gledala
konferenciju na televiziji. — Ja ni u jednom trenutku nisam ni najmanje sumnjala, Web —
rekla mu je. On je s olakšanjem odahnuo. Život mu se trenutačno činio neusporedivo bo-ljim.
Na ekran je pozvao željeni broj. Bilo je prošlo pet, a to je zna-čilo da Claire Daniels nije u
uredu. Njegov prst oklijevao je nad tip-kom. A zatim ju je nazvao. Automobilom se upravo
vraća kući, rekla mu je. — Možemo se vidjeti odmah ujutro. U devet — reče još.
— Znači, riješila si sve moje probleme?
— Djelotvorna sam, ali ipak ne toliko brza. — On se zateče kako se smiješi tim riječima. —
Drago mije što si dopustio da ti poma-žem. Znam da je svaka promjena teška.
— S promjenama se mogu nositi, Claire. Muči me to što ću poludjeti. Vidimo se u devet.
21
Večera s Debbie Riner i njezinom djecom nije protekla ni približno onoliko dobro kako se bio
nadao. Došla je i Carol Garcia, s jednim dje-tetom. Sjedili su za stolom u blagovaonici,
neobavezno razgovarali i ug-lavnom izbjegavali pitanja povezana s potpunim uništenjem
njihovih života. Kada su se članovi obitelji Garcia prekrižili, Web se prisjetio što bi govorio
Dannvju Garciji uoči svake misije. Web je imao pravo, jer Bog te noći nije bio s njima. Ipak,
sada je rekao samo: — Možeš li, mo-lim te, dodati krumpir?
Operativci EST-a zapravo nisu poticali supruge da se udru-žuju u skupine za međusobnu
potporu. U pojedinim slučajevima nisu željeli da njihove bračne družice između sebe
ogovaraju muževe. Ope-rativci su na vježbama i misijama pokazivali mnoge svoje strane, a
sve one nisu bile i dobre. Kada bi netko slučajno nešto izlanuo pred ženom, to bi se, u slučaju
da su ozbiljno povezane, među njima proširilo poput šumskog požara. U ostalim slučajevima
cilj je bio ne dopuštati ženama da se kolektivno nasmrt opterećuju brigom, razmjenjuju
netočne infor-macije, nagađanja i čiste laži koje stvara strah u vezi s time gdje su im muževi,
koliko ih neće biti i jesu li mrtvi.
Djeca su prebirala po hrani, beživotna i pognuta, očito ne že-leći biti ondje. Prema Webu, koji
im je bio prisni prijatelj, s kojim su se igrali i šalili i koji ih je gledao kako rastu, odnosili su
se kao da ga ne poznaju. Svi, čak i sedmogodišnja kći Debbie Riner, koja je Weba obo-žavala
praktički otkako se rodila, izgledali su kao da su osjetili veliko olakšanje kada se on oprostio.
— Bit ćemo u vezi — rekla je Debbie, dajući mu poljubac u obraz. Carol mu je samo
odmahnula sa sigurne udaljenosti, uz široke bokove stiskajući sina staklasta pogleda.
— Svakako, nema problema — rekao je Web. — Čuvajte se. Hvala na večeri. Ako vam što
zatreba, samo se javite. — Odvezao se Vi-
com, znajući da se s njima najvjerojatnije više nikada neće vidjeti. Vri-jeme je da se pođe
dalje, glasila je očita poruka te večere.
Sutradan točno u devet Web je stupio u svijet Claire Daniels. Što je bilo najironičnije, prvo je
naišao upravo na doktora O'Bannona.
— Web, drago mi je vidjeti te. Jesi li za kavu?
— Znam gdje je. Uzet ću, hvala.
— Znaš Web, bio sam u Vijetnamu. Nikada pod paljbom, već i tada sam bio psihijatar. Ali
vidio sam puno ljudi koji su proživjeli pra-vu vatru. U borbi se događaju razne stvari, stvari za
koje misliš da se nikada neće dogoditi. Ali, znaš što, zahvaljujući njima vjerojatno pos-taješ
jači. A radio sam s ratnim zarobljenicima koje je mučio prokleti Vietkong. Strašno je što su
sve proživjeli, klasično fizičko i mentalno mučenje, manipulacije, bojkotiranje onih koji su
izazivali nevolje, odu-zimanje i posljednje mrvice morala i fizičke potpore. Kontroliranje
nji-hovih života u toj mjeri da su im određivali položaj za spavanje, po-kušavali zavaditi
svakoga sa svima u ime skupine, kako bi to nazivali njihovi čuvari. Dakako da nije etično
kada jedan psihijatar drugome otima pacijenta, iako, iskreno govoreći, malo me iznenadilo to
s Claire. Ali mislim da će se i ona složiti da je najvažnije ono što je u tvojem in-teresu, Web.
Stoga, ako se ikada predomisliš u vezi sa suradnjom s Claire, ja sam uvijek ovdje. — On
potapša Weba po leđima, ohrabruju-će ga pogleda, ili mu je to barem, kako se učinilo Webu,
bila namjera, te se udalji.
Claire je iz svoje ordinacije izišla nekoliko trenutaka poslije i ugledala ga, tako da su zajedno
uzeli kavu. Gledali su kako neki maj-stor s alatom i u službenom kombinezonu izlazi iz
zidnog ormara u ko-jem su se nalazili električni i telefonski vodovi te odlazi.
— Problemi? — upita Web.
— Ne znam, tek sam došla — odgovori Claire.
Dok su uzimali kavu, Web promotri ženu od glave do pete. Claire je na sebi imala bluzu i
suknju do koljena ispod koje su se vidjeli lijepi preplanuli listovi i gležnjevi. Međutim, kosa,
iako kratka, nije bi-la besprijekorno dotjerana. Činilo se da je primijetila kako je Web
pro-matra, te je počela popravljati neposlušne pramenove.
— Ujutro sam se odlučila za malo brzog hodanja oko zgrade, radi kretanja. A vjetar i vlaga na
kosu baš i ne djeluju najbolje. — Ona otpije gutljaj kave i doda još malo šećera. — Spreman
si?
— Spremniji ne mogu biti.
Kada su se našli u njezinom uredu, Claire je još nekoliko tre-nutaka pomno čitala dva
dokumenta, dok je Web piljio u par tenisica u kutu. Vjerojatno je u njima hodala. On je sada
nervozno pogleda.
— Kao prvo, Web, željela bih ti zahvaliti što mi vjeruješ do-voljno da preuzmem tvoje
liječenje.
— Zapravo točno ne znam zašto sam se odlučio na to — reče on iskreno.
— No, dobro, koji god bio razlog, dat ću sve od sebe kako bi se pokazalo daje to bila dobra
odluka. Doktor O'Bannon zbog toga nije bio presretan, ali u svemu si najvažniji ti. — Ona
podigne maleni dosje. — Ovo sam dobila od doktora O'Bannona kada sam te preuzela.
Web se pokuša slabašno nasmiješiti. — Nekako sam mislio da će biti deblji.
— Zapravo, to sam očekivala i ja — glasio je, na njegovo veli-ko iznenađenje, Clairein
odgovor. — Unutra su bilješke s niza uobiča-jenih seansa; prepisivao je razne lijekove,
antidepresive. Ponavljam: ništa neuobičajeno.
— Onda? Je li to dobro ili loše?
— Dobro, ako ti je pomoglo, a ja pretpostavljam da jest, bu-dući da si se vratio
produktivnome životu.
— Ali?
— Ali moguće je da tvoj slučaj iziskuje malo više kopanja. Moram ti reći da sam iznenađena
što te nije hipnotizirao. U tome je vr-lo vješt, a ta je tehnika obično dio njegova načina
liječenja. Štoviše, O'Bannon na sveučilištu George Washington drži jedan kolegij na ko-jem
svake treće ili četvrte godine hipnotizira nekog od studenata. Tada ga recimo natjera da
blokira neko slovo abecede, tako da, recimo, na ploči pogleda riječ »ton« i pročita je »on«. Ili
ga natjera da pomisli ka-ko mu oko uha leti mušica i slične stvari. To obično radimo kako
bismo pokazali halucinacije izazvane vizualnim i auditivnim elementima.
— Sjećam se da smo o tome razgovarali kada sam prvi put bio kod njega, prije više godina.
Nisam želio da me hipnotizira, pa tako i nije — reče on kratko.
— Tako... — Ona sada uzme jedan puno deblji fascikl. — Tvoj službeni dosje iz FBI-a, ili
barem jedan njegov dio — reče ona, odgo-varajući na njegov upitan pogled.
— Tako sam i mislio. Ali držao sam da je to povjerljivo.
— Potpisao si davanje na raspolaganje kada si pristao na pro-fesionalnu pomoć. Dosjei se i
inače uvijek daju psihoterapeutu, kako bi se olakšalo liječenje, izostavljaju se, dakako, svi
tajni ili osjetljivi poda-ci. Doktor O'Bannon prebacio mi je i taj dosje kada si postao mojim
pa-cijentom. Detaljno sam ga proučila.
— Blago tebi. — Web potegne prste tako da se začulo pucke-taje u zglobovima i s
iščekivanjem je pogleda.
— U prvom razgovoru nisi spomenuo da ti je očuh, Ravmond Stockton, poginuo padom u
kući kada si imao petnaest godina.
— Nisam? Hmm... činilo mi se da jesam. Ali, ti nisi ništa pisa-la, pa ne možeš provjeriti, nije
li tako?
— Vjeruj mi Web, toga bih se sjetila. Rekao si i da si se sla-gao s očuhom, zar ne? — Ona
spusti pogled na papire.
Web osjeti kako mu puls ubrzava, a uši počinju gorjeti. Imala je klasičnu tehniku ispitivanja.
Najprije mu je odredila granice, a sada mu je povukla lanac, u čemu joj je pomogao gorila od
dvjesto pedeset kilograma. — Imali smo određenih neslaganja, ali tko ih nema?
— Ovdje su stranice i stranice optužaba o napadima. Neke su podnijeli susjedi, neke ti. U
svima je optužen Ravmond Stockton. To nazivaš »određenim neslaganjima«? — On se
bijesno zacrveni, a ona žurno doda: — To ne govorim sarkastično, samo želim pokušati
shvati-ti tvoj odnos s tim čovjekom.
— Nemaš što shvatiti jer nismo imali odnos.
Claire ponovno pogleda bilješke, listajući naprijed-natrag, dok je Web svaki njezin pokret
pratio sve tjeskobnije.
— Kuća koju ti je majka ostavila ista je ona kuća u kojoj je umro Stockton? — Web ne reče
ništa. — Web? Je li to...
— Čuo sam te! — obrecne se on. — Da, ista kuća, pa što?
— Samo pitam. Onda, misliš li da ćeš je prodati?
— Što ti imaš s tim? Na crno prodaješ nekretnine?
— Samo imam dojam da imaš određenih problema u vezi s tom kućom.
— To baš i nije bilo jako zgodno mjesto za dijete.
— To mi je posve jasno, ali kako bi ti bilo bolje i kako bi kre-nuo dalje, često se sa svojim
strahovima moraš suočiti izravno.
— U toj kući nema ničega sa čime se trebam suočiti.
— Kako bi bilo da još malo popričamo o tome?
— Čuj, Claire, ovo je sada već poprilično daleko od teme, zar ne? Tebi sam se obratio jer su
mi pobili cijelu ekipu i to me užasno zez-nulo u glavi. Držimo se toga! Zaboravi prošlost.
Zaboravimo kuću i haj-demo lijepo zaboraviti očeve. Oni sa mnom i time tko sam nemaju
ap-solutno nikakve veze.
— Naprotiv, upravo s time imaju puno veze. Ako ne shvatim prošlost, ne mogu ti pomoći sa
sadašnjošću i budućnošću. Vrlo jednos-tavno.
— Zašto mi lijepo ne daš neke proklete tablete pa da završi-mo za danas, može? Tako će FBI
biti zadovoljan, jer sam malo izmasi-rao glavu, a ti si obavila svoj posao.
Claire odmahne glavom. — Ja tako ne radim, Web. Želim ti pomoći. I mislim da ti mogu
pomoći. Ali moraš surađivati. Tu nema kom-promisa.
— Mislio sam da si rekla da imam sindrom neposredne borbe ili tako nešto. Kakve to ima
veze s mojim očuhom?
— Samo smo razgovarali o tome kao o jednome od mogućih objašnjenja za to što ti se
dogodilo u onoj uličici. Nisam rekla da je to jedina mogućnost. Trebamo temeljito istražiti sve
pristupe ako se isti-nski želimo pozabaviti tvojim problemima.
— Problemi... kod tebe je sve tako jednostavno. Kao da se ža-lim na akne.
— Možemo se služiti i nekim drugim izrazima, ako bi ti tako bilo draže, ali to zapravo neće
utjecati na pristup.
Web dlanovima pokrije lice i progovori kroz taj štit. — Sto točno želiš od mene?
— Iskrenost, koliko god je moguće. A mislim da možeš biti is-kren, samo ako se potrudiš.
Moraš mi vjerovati, Web.
Web ukloni ruke. — U redu, evo i istine. Stockton je bio očaj-ni ljigavac. Tablete i cuga.
Izgleda da je zauvijek ostao u šezdesetima. Imao je nekakav nevažni uredski posao. U ured je
odlazio u odijelu, a nakon radnog vremena valjda se smatrao novim Dvlnom Thomasom.
— Želiš mi zapravo reći da je bio neka vrsta frustriranog sa-njara, možda čak i folirant,
krajnje odan afektiranju?
— Želio je biti veći intelektualac i nadareniji od moje majke, a to nije bio, ni približno.
Poezija mu je bila sranje; nikada nije ništa objavio. S Dvlanom mu je zajednička bila
isključivo činjenica daje pre-više pio. Valjda je mislio da će ga cuga nadahnuti.
— I stoga je tukao tvoju majku? — ona prstom kucne po fas-ciklu.
— Tako piše?
— Zapravo je ono što ne piše još zanimljivije. Tvoja majka ni-kad ga nije prijavila.
— U tom slučaju valjda moramo vjerovati dokumentaciji.
— Je li je tukao? — ponovi ona, a Web još jednom ne odgovo-ri. — Ili je tukao samo tebe?
— Web polagano podigne pogled prema njoj, i dalje ipak samo šuteći. — Znači, samo tebe?
A tvoja je majka to dopuštala?
— Charlotte baš i nije bila često kod kuće. Pogriješila je udavši se za tog tipa. To je znala, pa
je cijelu stvar izbjegavala.
— Tako... Pretpostavljam da se razvod nije razmatrao kao mogućnost.
— To je jednom već prošla. Čini mi se da je imala dojam da nema snage još jednom. Bilo je
jednostavnije lijepo se odvesti nekamo u noć.
— A tebe je ostavljala s čovjekom za kojeg je znala da te zlo-stavlja? Kako si se ti zbog toga
osjećao?
Web ne odgovori.
— Jesi li s njom kada razgovarao o tome? Dao joj do znanja što osjećaš?
— Ne bi ništa pomoglo. Za nju tip nije ni postojao.
— Znači da je potiskivala to sjećanje?
— Znači što god dovraga želiš. 0 tome nikada nismo razgova-rali.
— Bio si kod kuće kada ti je očuh umro?
— Možda, zapravo se ne sjećam. Nekako sam i to potisnuo.
— U dosjeu stoji samo da ti je očuh pao. Kako je pao?
— S vrha ljestava koje vode u potkrovlje. Gore je držao tajnu zalihu tabletica za glavu. Bio je
drogiran, promašio jednu prečku, raz-bio glavu na rub otvora i na podu slomio vrat. Policija je
nakon istrage u izvještaj unijela nesretan slučaj.
— Je li tvoja majka bila kod kuće kad se to dogodilo, ili se otišla voziti?
— Sada se pretvaraš da si FBI-ev agent?
— Samo pokušavam shvatiti situaciju.
— Charlotte je bila kod kuće. Ona je nazvala hitnu. Ali, kao što sam rekao, već je bio mrtav.
— Majku oduvijek zoveš imenom?
— To mi se čini nekako prikladnim.
— Stocktonova smrt vjerojatno ti je donijela olakšanje.
— Recimo samo ovako: na pokopu nisam plakao.
Claire se nagne naprijed i vrlo tiho reče: — Web, sljedeće će pitanje biti vrlo teško, i ako sada
ne želiš odgovoriti, nema problema. No moram se pozabaviti situacijama u kojima je dolazilo
do zlostavlja-nja od strane roditelja.
Web uzdigne obje ruke. — Nikada me nije dirao po spolovilu, i nikada me nije tjerao da tako
diram njega, dobro? Ništa slično. Pitali su me onda i također sam rekao istinu. Tip nije
zlostavljao klince na taj način. Samo je bio okrutan, sadistički šupak koji je cijeli život
nesigur-nosti i razočaranja nadomještao tako što bi na mrtvo ime premlatio jednog dječaka.
Da je sa mnom pokušao nešto tako, već bih pronašao načina da ga osobno ubijem. — Web
uvidi što je upravo izgovorio i žurno doda: — Ali tip je sve poštedio muke kada se tako
stropoštao.
Claire se nasloni i odloži fascikl. Ta mala gesta ponešto je ub-lažila Webovu tjeskobu i on se
malko uspravi. Ona reče: — Očito je da se sjećaš vremena provedenog s očuhom i da si to
mrzio s razlogom. Jesi li još malo razmišljao o eventualnim uspomenama u vezi s pravim
ocem?
— Otac kao otac.
— To znači da svog biološkog oca i Ravmonda Stocktona svr-stavaš u istu kategoriju?
— Tako je lakše o tome puno ne razmišljati, zar ne?
— Laganim se rješenjima najčešće ne rješava ništa.
— Ne bih znao odakle početi, Claire, doista ne bih.
— U redu. Vratimo se onda nakratko u ono dvorište. Znam da će biti bolno, ali prijeđimo još
jednom tu pirču.
Web je posluša. I bilo je bolno.
— U redu, ta prva skupina ljudi na koje si naišao... ne sjećaš se da su na određeni način
djelovali na tebe?
— Osim što sam se upitao hoće li nas jedan od njih pokušati ubiti ili nekome nešto dojaviti,
no znao sam da ih pokrivaju snajperisti. Dakle, osim moguće trenutačne smrti, sve je ostalo
bilo super.
Ako je ženi i zasmetao njegov sarkazam, to nije pokazala. A to se Weba zapravo silno
dojmilo.
— U redu, a sada u sebi zamisli tog malog dječaka. Sjećaš li se imalo bolje što je točno rekao?
— Je li to doista važno?
— U ovoj fazi još ne znamo što je važno, a što nije.
Web teško uzdahne i reče: — U redu, vidio sam malog. Pogle-dao nas je. I rekao je... — Web
na tom mjestu zašuti, jer je u mislima sada posve jasno vidio Kevina. S rupom od metka u
obrazu, s ožiljkom preko čela, bio je mala olupina od djeteta koja je očito već proživjela dug i
usran žvot. — Rekao je... Rekao je: »Grom i pakao«, to je rekao. — Sada je uzbuđeno
pogleda. — I to je sve. Oh, i zatim se nasmijao. Hoću reći, bio je to nekakav vrlo neobičan
smijeh, isprekidan zapravo nalik na glasanje nekakve ptice.
— I kada je to počelo djelovlao na tebe?
Web razmisli o tom pitanju. — Vjerojatno čim je progovorio. Hoću reći, te riječi kao da su mi
u mozak natisnule nekakvu maglu — doda Web. — »Grom i pakao«, točno je tako rekao.
Evo, događa se po-novno, osjećam kako mi se u prstima pojavljuju trnci. Ovo je ludo!
Claire nešto zabilježi, pa ga pogleda. — Poprilično je neobič-no da se maleni dječak služi
upravo tim riječima, osobito ako je iz geta. Svakako bi upotrijebio i »grom« i »pakao« ili
»pakleno«, ali baš »grom i pakao«? Hoću reći, to mi zvuči nekako arhaično, kao izraz iz
nekog drugog vremena. Možda puritanskog, kada su se služili i biblijskim izrazima. Što ti
misliš o tome?
— Meni zapravo zvuči kao iz Građanskog rata, ili približno iz tog razdoblja — reče Web.
— Sve je to vrlo neobično.
— Vjeruj mi, Claire, cijela je noć bila vrlo neobična.
— Jesi li osjetio još nešto?
Web se sada zamisli. — Čekali smo završnu zapovijed za na-pad na cilj. I tada smo je dobili.
— On odmahne glavom. — Čim sam u
slušalici začuo taj nalog, sledio sam se. Istog trenutka učinilo mi se da sam paraliziran. Sjećaš
se da sam ti pričao o onim puškama Taser s ko-jima smo se zezali u EST-u? — Ona kimne.
— Eto, bilo je to kao da me pogodila jedna od tih naelektriziranih strelica. Nisam se mogao ni
po-maknuti.
— Je li te netko u uličici možda doista mogao pogoditi Tase-rom? Bi li to mogao biti razlog
tvoje paraliziranosti?
— Nemoguće... Nitko nije bio toliko blizu, a strelica mi ne bi probila pancir. I konačno, stvar
bi onda i virila iz mene, zar ne?
— Da. — Claire još nešto zapiše, pa reče: — Već si rekao da si, iako si se tako sledio, bio u
stanju ustati i stupiti u dvorište...
— Bilo je to nešto najteže što sam u životu učinio, Claire. Imao sam dojam da težim
najmanje tonu, a ništa na meni nije funkcio-niralo kako treba. I to nešto na koncu je
pobijedilo, tako da sam samo pao i ostao na mjestu. I onda je počela paljba.
— Kada si se počeo oporavljati?
Web promisli o tom pitanju. — Imao sam dojam da u toj mo-joj nepomičnosti prolaze godine.
Ali zapravo nije bilo tako dugo. Čim su strojnice počele pucati, osjetio sam kako mi se sve
počinje vraćati. Opet sam mogao pomicati i ruke i noge, a one su me vraški pekle, kao kada ti
noga ili ruka utrne, pa krv ponovno počne kolati... Takav sam osjećaj imao u udovima. U tom
trenutku zapravo mi i nisu osobito tre-bali, praktički se nisam imao kamo pomaknuti.
— Znači, sve se vratilo tek tako, samo od sebe? Ne sjećaš se da si radio nešto što je kod tebe
moglo izazvati paralizu? Možda neki problemi s leđima izazvani obukom? Jesi li kada doživio
nekakvo oš-tećenje živca? I zbog toga bi mogao biti nepokretan.
— Ništa slično. Ako nisi u vrhunskoj formi, ne sudjeluješ u operaciji.
— Znači, čuo si paljbu i ponovno počeo osjećati tijelo?
— Da.
— Još nešto?
— Taj mali... vidio sam milijune takvih klinaca. A ipak mi je izgledao nekako drukčije.
Nisam ga mogao izbaciti iz glave. Stvar nije bila samo u tome što je imao ranu od metka,
viđao sam i takve klince. Ne znam. Dok su te strojnice rigale metke, ponovno sam ga ugledao.
Čučao je na uglu uličice. Još jedan korak, i meci bi ga bili prerezali na
dva dijela. Viknuo sam mu neka se vrati. Na trbuhu sam dopuzao do njega. Jasno sam vidio
da je nasmrt prestrašen. Začuo je ekipu Hotel koja je dolazila s jedne strane, vidio mene s
druge, a te su proklete strojnice i dalje pucale. I jasno sam vidio da se sprema očajnički
po-trčati na suprotnu stranu dvorišta te da će tako poginuti. I jednostavno nisam mogao
dopustiti da dođe do toga, Claire. Toliki su ljudi već pogi-nuli te noći. On je iskočio i ja sam
poskočio i uhvatio ga, smirio ga jer je vikao kako nije ništa učinio, a, dakako, kada klinac
kaže nešto tako, znaš da nešto skriva.
— Kao što sam rekao, smirio sam ga. Upitao me je li moja ekipa mrtva a ja sam rekao da jest.
Dao sam mu poruku i svoju kapu i ispalio signalnu raketu. Znao sam da je to jedina
mogućnost da ga Ho-tel ne ubije kada se pred njima pojavi iz tame. Jednostavno nisam želio
da mali pogine, Claire.
— To je za tebe zacijelo bila užasna noć, ali, Web, trebao bi osjećati zadovoljstvo jer si ga
spasio.
— Doista? A za što sam ga to spasio? Da se može vratiti na ulicu? Znaš, to ti nije običan
klinac. Ima brata koji se zove Veliki F, a vodi jedan od mjesnih lanaca za preprodaju droge.
Gadan tip.
— Znači da bi sve to moglo imati veze s nekim neprijateljem Velikog F-a?
— Moguće. — On zastane, pokušavajući odrediti treba li to otkriti ili ne. — Netko je
zamijenio klince. U onoj uličici.
— Zamijenio klince? Kako to misliš?
— Hoću reći da Kevin Westbrook kojeg sam spasio u uličici nije bio dječak koji je ekipi
Hotel dostavio poruku. A klinac koji je nes-tao s mjesta događaja nije bio Kevin "VVestbrook
kojeg sam spasio.
— Zašto bi netko učinio tako nešto?
— To je glavno nagradno pitanje i izluđuje me. Znam samo da sam u onom dvorištu spasio
dupe Kevina Westbrooka, a da je mali koji ga je zamijeno ekipi Hotel rekao da se ponašam
kao kukavica. Zaš-to bi učinio tako nešto?
— Izgleda mi kao da je gotovo pokušavao svjesno te diskre-ditirati.
— Neki klinac kojeg čak i nisam poznavao? — Web odmahne glavom. — Netko je doista
pokušavao stvoriti lošu sliku o meni, u to nema sumnje, i zacijelo je klincu objasnio što točno
treba reći. A taj
netko onda je lijepo ušetao i odšetao s lažnim klincem. Vjerojatno je mrtav. Dovraga, Kevin
je vjerojatno mrtav.
— Izgleda da je netko u planiranje uložio velik trud — reče Claire.
— A ja bih vrlo rado doznao zašto.
— Možemo samo pokušati, Web. Ja ti mogu pomoći s jednim di-jelom, no ono što se odnosi
na istragu daleko je izvan mojeg područja.
— Vrlo je moguće da je i izvan mojeg područja. Ja se u pos-ljednjih osam godina baš i nisam
često bavio detektivskim poslom. — Sada se poigravao prstenom na prstu. — O'Bannon mi je
jutros, kada sam tek došao ovamo održao lijepo malo predavanje o sindromu borbe.
Claire uzdigne obrve. — Oh, doista? Govorio je o svojem is-kustvu iz Vijetnama? — Činilo
se da daje sve od sebe kako se ne bi nas-miješila.
— Mislim da tu foru nije upotrijebio prvi put. Ali misliš li i ti da je stvar u tome... hoću reći,
unatoč tim drugim stvarima u vezi s klin-cem?
— To ti ne mogu reći, Web, zasada još ni približno ne znam.
— Znaš, znao sam neke vojnike koji su postali takvi. Netko zapuca na njih, a oni se izbezume.
To je svakome razumljivo.
Ona ga pomno pogleda. — Ali?
On počne govoriti vrlo ubrzano. — Većina vojnika prođe tek kratku obuku i zatim ih bacaju u
srce bitke. Ne znaju ništa o tome ka-ko ubijati ljude. Nemaju pojma o tome kako je doista biti
na vatrenoj liniji. A ja sam se veći dio života obučavao za ovaj posao. Bio sam u
ne-vjerojatnim situacijama, Claire. Zasipavala me vatra iz strojnica do prokletih granata iz
minobacača koje bi me, da su pogodile, raznijele na tisuće komadića. Uspio sam ubijati i kada
se većina krvi iz mojeg ti-jela već našla na podu. A ni u jednom trenutku, ni jedan jedini
prokleti put, nisam se izgubio kao te noći. Tada još nitko nije bio ispalio nijedan jedini
prokleti metak. Reci mi kako je to, dovraga, moguće!?
— Web, znam da tražiš odgovore. Moramo ustrajno nastaviti. Ali mogu ti reći samo da je,
kada se bavimo umom, sve moguće.
On se zapilji u nju, odmahujući glavom i pitajući se gdje bi, dovraga, mogao sići s te ceste na
kojoj se našao, kako se god zvala. — E, pa, doktorice, to baš i nije neka pomoć, zar ne?
Koliko vam FBI pla-ća da biste mi rekli ništa? — Tada naglo ustane i iziđe.
Claire ga ni ovaj put nije pokušala zaustaviti, što, osim toga, ionako ne bi bila u stanju učiniti.
Već joj se događalo da pacijent samo tako ode, iako nikada tijekom prve dvije seanse. Caire
se udobnije smjesti, još jednom pročita bilješke, a zatim uzme diktafon, uključi ga i počne
govoriti.
Claire, međutim, nije znala daje u detektoru za dim na stro-pu skriven vrlo profinjen uređaj za
prisluškivanje koji je napajala stru-ja iz jednog voda u zgradi, ali koji je imao i baterije za
slučaj nestanka struje. Svi psihijatri i psiholozi koji su radili ovdje imali su slične tajne
uređaje. U ormaru s telefonskim priključcima u uredu nalazili su se dodatni uređaji za
elektroničko prisluškivanje, a jedan od njih bio se pokvario, što je i bio razlog jutrošnjeg
dolaska onog »tehničara«.
Te su znatiželjne uši pokupile nevjerojatne količine podataka o svakom pacijentu koji je ušao
onamo. Tijekom prošle godine, više od stotine FBI-evih agenata iz svih odjela, pa tako i tajnih
agenata, age-nata za suzbijanje korupcije, agenata iz washingtonske podružnice, iz grada i
EST-a, te više od dvadeset bračnih partnera tih agenata, došlo je ovamo očekujući krajnju
povjerljivost pri otkrivanju tajnih proble-ma. A dobili su upravo suprotno.
Cim je Web izjurio iz zgrade, Ed O'Bannon također se nepri-mjetno izvukao iz ureda, dizalom
se spustio do parkirališta, ušao u svoj posve novi Audi coupe i odvezao se. U vožnji je uzeo
mobilni telefon i utipkao jedan broj. Nakon nekoliko signala, netko se javio.
— Može ili sada baš nije zgodno? — upita on nervozno. Sugovornik mu reče da može i sada,
samo ako razgovor bude
kratak i konkretan.
— Danas je ovdje bio London.
— čuo sam — reče taj glas. — Moj je tip došao popraviti mali kvar. I kako ide starom
dobrom Webu?
O'Bannon nervozno proguta slinu. — Ide drugome psihijat-ru. — Zatim žurno prirdoda: —
Dao sam sve od sebe kako bih to spri-ječio, ali nije išlo.
O'Bannon je sada morao odmaknuti telefon od uha, koliko je sugovornikova reakcija bila
glasna i bijesna.
— Čuj, to mi nikako nije bila namjera — reče O'Bannon. — Nisam mogao vjerovati da bi
doista bio u stanju otići nekom drugome. To se pojavilo posve iznenada... Molim? Zove se
Claire Daniels. Nekoć
je radila za mene. Ovdje je već godinama, vrlo stručna. U drukčijim okolnostima to ne bi bio
ni najmanji problem. Nisam mogao podizati previše prašine a da njih dvoje ne posumnjaju.
Sugovornik tada reče nešto zbog čega je O'Bannon zadrhtao. On sada skrene i zaustavi se uz
rub ceste. — Ne, njezina bi smrt samo izazvala sumnju. Poznajem Londona. Možda i
predobro. Pametan je. Dogodi li se nešto Claire, uhvatit će se toga i neće puštati dok ne dođe
do rješenja. Jednostavno je takav. Vjeruj mi, dugo sam radio s njim. Sjećaš se... zato si me i
angažirao.
— Ali to nije jedini razlog — reče taj drugi muškarac. — I dobro ti plaćamo, Ed. Više nego
dobro. Ni najmanje mi se ne sviđa što se viđa s tom Danielsicom.
— Sve držim pod nadzorom. Ako dobro poznajem Londona, doći će još nekoliko puta i zatim
odustati. Ali ako iz toga iziđe još nešto, znat ćemo. Ja ću sve pratiti.
— To ti toplo preporučujem, jer inače... — reče ovaj. — A čim više ne budeš imao nadzor, na
scenu stupamo mi. — Veza se prekine, a O'Bannon, krajnje uznemiren, pokrene automobil i
vrati se na promet-nicu.
22
Web je još dugo ostao u Vicu, vozio se ulicama u blizini mjesta na ko-jem je došlo do
pokolja. Bio je na neplaćenom dopustu i nije sudjelovao u službenoj istrazi. Tako nije mogao
zatražiti eventualna pojačanja, a osim toga nije imao ni jasnu predodžbu o tome što traži.
Tamu ulica prekidao je jednolični sjaj semafora. Na mnogima od tih raskrižja bile su
postavljene kamere, navodno kako bi snimale vozače koji ne poštuju crveno. Međutim, Web
je držao kako vjerojatno služe i kao uređaji za nadzor u tim četvrtima s visokom stopom
kriminala. Morao je odati priznanje i domišljatosti mjesnih kriminalaca, jer su mnoge kamere
bi-le jednostavno preusmjerene. Neke su gledale prema nebu, neke pre-ma tlu, mali broj
prema nekim zgradama, dok su neke bile i jednostav-no razbijene. Toliko od Velikog brata.
Web je redovito provjeravao poruke na sekretarici kod kuće. Više nije zvala nijedna od
supruga. Cynde i Debbie vjerojatno su proširile glas, obavijestile ostale kako su one obavile
prljavi posao i
udaljile ga iz njihovih života. Web je u glavi gotovo čuo kako su sve od-reda odahnule.
Na koncu je dogovorio i novi termin s Claire. Ona nije spomi-njala njegovu uvredu na
odlasku, kao ni drugi nagli izlazak iz ordinaci-je. Samo je zabilježila vrijeme i rekla da se
vide. Ženska valjda stvarno ima debelu kožu, pomisli on.
Kada je došao, u čekaonici je bilo još nekoliko ljudi. Nitko od njih nije pogledao prema
njemu, a ni Web nije pokušao promotriti njih. Tako to vjerojatno ide kod psihića, pomisli.
Tko još želi da neki neznan-ci vide kako se pokušavaš osloboditi ludosti?
Claire iziđe, dođe po njega s osmijehom koji je ulijevao sigur-nost, te mu doda kavu s
mlijekom i šećerom, upravo onako kako je naj-više volio. Potom su se smjestili u njezinu
ordinaciju.
Web dlanom prođe kroz kosu. — Čuj, Claire, žao mi je zbog onoga prošli put. Obično baš i
nisam takav idiot. Znam da mi samo po-kušavaš pomoći i znam da ništa od ovoga nije lako
prokužiti.
— Nemoj se ispričavati jer radiš upravo ono što trebaš, Web, a to znači da iznosiš sve te
osjećaje, izvlačiš ih na otvoreno, kako bi se s njima mogao suočiti.
On se slabašno nasmiješi i reče: — Onda, kamo ćemo danas, doktorice? Na Mars ili na
Veneru?
— Za početak ćemo istražiti poremećaje izazvane posttrau-matskim stresom i utvrditi odnosi
li se to doista i na tvoj slučaj.
Web se u sebi nasmiješi. No, dobro, s time se već može nositi. — Nešto poput omamljenosti
granatiranjem?
— Taj se izraz vrlo često pogrešno koristi, a ja bih željela biti malo preciznija. S kliničkog
stajališta, u onom si dvorištu vjerojatno proživio traumatski stres.
— S time bih se vjerojatno složio.
— Hajdemo sada, međutim, ispitati taj zaključak. Ako je to dijagnoza, postoji nekoliko
dokazanih metoda suočavanja s time, a me-đu njima su i tehnike nošenja sa stresom, ispravna
prehrana i obrasci spavanja, vježbe opuštanja, kognitivno preoblikovanje i lijekovi anksi-
olitici.
— Dovraga, to mi zvuči posve jednostavno — reče on sarkas-tično.
Ona ga pogleda i to, učinilo se Webu, na nekakav neobičan na-čin.
— Katkada jest jednostavno. — Zatim spusti pogled na svoje papire. — U redu, jesi li uočio
kakve promjene na sebi, u tjelesnome smislu? Drhtavica, trnci, vrtoglavica, bol u prsima,
povišeni krvni tlak, poteškoće s disanjem, premorenost, mučnina, bilo što slično?
— Kad sam se prvi put vratio u ono dvorište i rekonstruirao događaje, osjetio sam blagu
vrtoglavicu.
— A otada?
— Ništa.
— U redu. Jesi li od tog vremena pretjerano razdražljiv? Web nije morao dugo razmišljati. —
Ne, zapravo nisam.
— Pomaže li ti u nošenju s time zloporaba nekog opojnog sred-stva?
— Ne! Zapravo pijem još manje.
— Vraćaju li ti se ti događaji u nekakvim bljeskovima? Web odmahne glavom.
— Osjećaš li se otupjelo, želiš li izbjegavati život, ljude?
— Ne, želim utvrditi što se dogodilo. Želim biti proaktivan.
— Pokazuješ li u odnosima s ljudima više bijesa, razdražlji-vosti ili neprijateljstva nego
inače? — Ona ga pogleda i nasmiješi se. — Pitanje se ne odnosi i na nazočne.
Web načas uzvrati osmijehom. — Zapravo i ne, Claire. Zap-ravo mi se čini da sam cijelo
vrijeme razmjerno smiren i pribran.
— Ustrajna deprimiranost, napadaji panike, pojačana tjes-koba ili začeci fobije?
— Ništa slično tome.
— U redu, pojavljuju li ti se sjećanja na taj događaj često, pa se iznenada ubacuju u misli?
Traumatični snovi ili noćne more, drugim riječima?
Web sada progovori polagano, birajući put kroz minsko polje svojega uma. — One noći u
bolnici, nakon samog događaja, nešto sam ružno sanjao. Bili su mi dali lijekove, ali sjećam se
kako sam se u bes-kraj ispričavao ženama svih kolega.
— S obzirom na okolnosti, to je bilo posve prirodno. Nešto slično otada?
Web odmahne glavom. — Imao sam pune ruke posla u vezi s istragom — reče on, kao da se
brani. — Ali neprestano razmišljam o
tome. Hoću reći, to što se dogodilo u onom dvorištu posve me shrvalo. Poput parnog valjka.
Još nikada nisam doživio nešto slično.
— Ali u svojem si poslu već viđao i proživljavao smrt?
— Da, ali nikada nije poginuo nitko iz moje ekipe.
— Čini li ti se da si dio onoga što se dogodilo nekako blokirao, izbacio iz misli? To nazivamo
disfunkcijom pamćenja ili amnezijskim sin-dromom.
— Ne, uglavnom se sjećam svih prokletih pojedinosti — od-govori Web umorno.
Dok je Claire čitala bilješke, Web izlane: — Nisam želio da poginu, Claire. Žao mije što su
poginuli. Učinio bih bilo što, samo da se nekako vrate.
Ona ga pogleda i odloži bilješke. — Web, sada me dobro pos-lušaj. Samo zato što nemaš
simptome posttraumatskoga stresa, ne znači da ti nije stalo do prijatelja koji su poginuli. To
ne znači da još uvijek ne patiš. To jednostavno moraš shvatiti. Ja u tebi vidim čovjeka koji
pati od svih uobičajenih simptoma koji se pojavljuju nakon doga-đaja nakon kojih većina
ljudi uopće ne bi mogla funkcionirati, barem još dugo, dugo...
— Ali kod mene nije tako.
— Ti imaš jedinstvene sposobnosti, godine i godine obuke i psihološki profil koji ti je itekako
pomogao još pri samom ulasku u EST. Otkako dolaziš k meni, doznala sam užasno puno o
EST-u. Znam da su fizički napori i stres kojima vas podvrgavaju uistinu nesvakidaš-nji, ali
ono što trebate preživjeti mentalno još više zastrašuje. Zah-valjujući i tjelesnoj i psihološkoj
građi, možeš se nositi s više toga nego praktički svi, Web. Preživio si to dvorište, očito ne
samo netaknuta ži-vota nego i uma.
— Znači, nemam poremećaj posttraumatskog sindroma?
— Ne, mislim da nemaš.
On spusti pogled na dlanove. — Znači li to da smo završili?
— Ne. Samo zato što nemaš traume zbog tih događaja ne znači da nemaš određene probleme
koje treba riješiti. Možda neke probleme koji su u tebi već dugo, koji su se pojavili još davno
prije ne-go što si pristupio EST-u?
On se nasloni, istog trena počinjući sumnjati; činilo se da si ne može pomoći. — Na primjer?
— Upravo ćemo o tome razgovarati. Spomenuo si kako si imao dojam da si dio obitelji
svojih kolega. Zanima me jesi li kada po-želio imati vlastitu obitelj.
Web je o tom pitanju razmišljao još nekoliko trenutaka. — Oduvijek sam nekako mislio da ću
imati veliku obitelj, znaš, hrpu sino-va s kojima ću igrati bejzbol i hrpu kćeri koje ću
razmaziti, koje će svo-jeg starog tatu vrtjeti oko malog prsta i cijelo se vrijeme smiješiti.
Claire uzme notes i olovku. — I zašto nemaš obitelj?
— Godine su mi promaknule...
— I ništa više?
— To nije dovoljno?
Ona mu se zagleda u lice, i jednu i drugu stranu. Web odvrati glavu, baš kao i prošli put.
— Uvijek to činiš?
— Što?
— Odvraćaš ozlijeđenu stranu lica kada je netko pogleda.
— Ne znam, zapravo ne razmišljam o tome.
— Meni se čini, Web, da vrlo pomno razmišljaš o svemu što činiš.
— Možda bi se iznenadila...
— Još nismo razgovarali o osobnim odnosima. Izlaziš s ne-kim?
— Posao mi za takve stvari ne ostavlja puno vremena.
— Ali ostali članovi tvoje ekipe ipak su bili oženjeni.
— Možda su u tome jednostavno bili bolji od mene — reče on kratko.
— Reci mi... kada ti se dogodilo to s licem?
— Doista moramo o tome?
— Čini mi se da u vezi s tim osjećaš nelagodu. Možemo prije-ći na nešto drugo.
— Ne, dovraga, nema problema. Nije mi nelagodno. — On ustane, svuče jaknu i, dok ga je
Claire promatrala sa sve većom nevje-ricom, otkopča najviše dugme na košulji i pokaže ranu
od metka na vratu. — Lice mi je stradalo neposredno prije nego što mi je stradalo ovo.—
Tada pokaže ranu u donjem dijelu vrata. — Neki bijeli rasisti iz organizacije pod nazivom
Slobodno društvo zauzeli su jednu školu u Richmondu. Dok mi je lice gorjelo, jedan od njih
pogodio me iz magnu-
ma .357. Lijepa, čista rana, metak je samo prošao kroz mene. Samo mi-limetar ulijevo, pa bih
bio ili mrtav ili nepokretan. Imam još jednu, ali neću ti pokazati rupu. Ovdje je. — On
dodirne ranu u blizini pazuha. — Mi takve metke nazivamo Chunneler. Znaš, kao onaj
engleski tunel is-pod La Manchea i one čudovišne bušilice koje su ga probušile... Prok-leto i
opako zrno, Claire, s čeličnom košuljicom. U tebe se uvuče prib-ližno brzinom od tri macha.
Sve što mu se slučajno nađe na putu, jed-nostavno se pretvori u kašu. Metak je prošao kroz
mene i ubio tipa iza mene koji mi je u tom trenutku želio raspoloviti glavu mačetom. Da je
umjesto čeličnog bio dum-dum metak, još bi uvijek bio u meni, a ja bih poginuo od mačete
koja bi mi virila iz glave. — On se nasmiješi. — Hoću reći... nije li nevjerojatno kako me
pogodio u najboljem mogućem trenutku?
Claire spusti pogled, i dalje šuteći.
— Hej, doktorice, nemoj odvraćati pogled, još nisi vidjela najbolje. — Ona podigne pogled
dok je on dlanom obuhvaćao bradu i prema njoj okretao unakaženu stranu lica, tako da je sada
posve dobro vidjela taj obraz. — Ova je ljepotica djelo bacača plamena koji je zama-lo ubio
mojeg dobrog prijatelja Loua Pattersona... znaš, pokojnog supruga žene koja me ocrnjela pred
cijelim svijetom? Uvjeren sam da si vidjela na televiziji, zar ne? Prokleti se štit rastopio i
zalijepio meni za lice. Kažu da su se i doktor i sestra onesvijestili kada su me ugledali u
bolnici u Richmondu. Cijela je strana bila oguljena, otvorena rana. Netko je rekao da
izgledam kao da sam se već raspao. Pet operacija, Claire, i bol, mogu ti reći samo da bol
jednostavno ne može biti jača. Vi-še su me puta morali remenima vezati za krevet. A kada
sam vidio što mi je ostalo od lica, želio sam samo strpati pištolj u usta i zagristi me-tak, a to
sam zapravo zamalo i učinio. I pošto sam konačno proživio sve to i izišao iz bolnice, bilo je
stvarno zabavno gledati kako žene bježe i vrište kada bi im se stari Web počeo približavati.
Moja je mala crna knjižica otišla niz vjetar. I eto, mogu ti reći, ne, ne izlazim često sa
že-nama, a brak je nekako jednostavno poprimio sporednu ulogu u odno-su na važne stvari
poput iznošenja smeća i košenja trave. — On se nas-loni i zakopča košulju. — Zanima te još
nešto? — upita susretljivim to-nom.
— Zapravo sam gledala FBI-evu konferenciju za novinare na kojoj su otkrili puno pojedinosti
o tvojim ranjavanjima. To što si učinio bilo je nevjerojatno junački. A ipak mi se Čini kao da
ti na sebe gledaš
kao na nekoga tko je ženama neprivlačan i neprihvatljiv. — Potom još pridoda: — Zanima me
i misliš li da bi bio dobar otac.
Prokleta žena, jednostavno ne prestaje. — Volio bih misliti da bih bio dobar — reče on
bezličnim glasom, ulažući velik, velik trud kako bi ostao miran.
— Ne, pitam te misliš li da bi bio...
— Kakvo je to, dovraga, pitanje? — reče on bijesno.
— Misliš li da bi svoju djecu, da ih imaš, u bilo kojoj prilici zlostavljao?
Web je već napola ustao. — Claire, nedostaju mi još približno dvije sekunde pa da iziđem
odavde! I ne vratim se.
Ona ga spusti nepopustljivim pogledom. — Sjeti se... na sa-mome smo početku rekli kako mi
moraš vjerovati. Terapija nije jedno-stavna stvar, Web, osobito ako imaš problema i pitanja s
kojima se ne želiš suočiti. Ja ti samo pokušavam pomoći, ali ti prema meni moraš bi-ti
otvoren i iskren. Želiš li gubiti vrijeme s predstavama, neka ti bude. Ja sam sklonija
produktivnosti.
Psihijatrica i policajac netremice su se gledali još nekliko du-gih trenutaka. Na koncu je prvi
trepnuo Web, koji je zatim i sjeo. Od-jednom je stekao puno više razumijevanja za muke koje
Romano pro-življava s Angie. — Ne bih tukao djecu. Zašto bih ih tukao, nakon ono-ga što je
Stockton činio meni?
— To što govoriš doima se savršeno logičnim. Međutim, u stvarnosti su većinu roditelja koji
zlostavljaju djecu zlostavljali njihovi roditelji. To nije jednostavno poput učenja na
roditeljskim pogreška-ma, jer naša emocionalna psiha ne funkcionira toliko djelotvorno. A
djeca nisu opremljena za takvo razmišljanje. Ona nisu u stanju odupri-jeti se zlostavljanju, te
stoga potiskuju mržnju, bijes i osjećaj bespo-moćnosti, nerijetko i godinama. I to onda ne
nestaje samo od sebe, ta točka vrenja, zbunjenosti, osjećaja prevarenosti ili niske razine samo-
poštovanja koja prati zlostavljano dijete — tata ili mama ne mogu me voljeti jer me udaraju, a
to je posljedica moje krivnje, jer tata i mama ne mogu griješiti. Takva djeca odrastaju i imaju
djecu i katkada rješavaju te svoje probleme i pretvaraju se u iznimno dobre roditelje. U
drugim slučajevima, međutim, bijes i mržnja koji su toliko dugo bili prikriveni i neaktivni,
usmjeravaju se na njihovu vlastitu djecu, onako kako su njihovi roditelji to činili njima.
— Ja nikada ne bih podignuo ruku na dijete, Claire. Znam da zbog posla možda izgledam
drukčije, ali nisam takav.
— Vjerujem ti, Web. Doista. Ali važnije pitanje glasi: vjeru-ješ li ti sebi?
Njegovo se lice ponovno zacrveni. — Gospođo, stvarno me iz-luđujete.
— Dopusti, onda, da se izrazim izravnije. Misliš li da je mo-guće da je tvoja odluka da se ne
oženiš i imaš djecu mogla proisteći iz činjenice da su te u djetinjstvu zlostavljali, te da si se
pribojavao da bi i ti mogao zlostavljati svoju djecu? To ne bi bilo prvi put u povijesti, Web;
doista ne bi. Neki bi čak ustvrdili daje riječ o krajnjem obliku žr-tvovanja.
— Ili krajnjem obliku bježanja od problema.
— Neki bi rekli i tako.
— A što ti misliš?
— Vrlo je lako moguće da je točno i jedno i drugo. Ali ako je to razlog zbog kojeg si se
suzdržavao od stupanja u brak i osnivanja obitelji, to možemo nekako i razriješiti, Web. I
premda razumijem ka-ko bi ozljede lica mogle utjecati na tvoju privlačnost u očima nekih
že-na, nemoj misliti da su sve žene takve, jer to nije točno.
On stane odmahivati glavom, a zatim zastane, podigne pogled prema njoj i pogleda je u oči.
— Dok sam čučao usred Montane, za vri-jeme još jedne opsade i promatrao još jednu skupinu
ljudi bijesnih na vladu, cijelo sam prijepodne kroz snajperski nišan gledao tipove u pro-lasku
pokraj prozora. Svaki sam dan po nekoliko sati samo čekao tre-nutak kada ću jednog od njih
morati ubiti. A takve te stvari jednostav-no iscrpe, Claire. To čekanje da ubijaš. Stoga sam,
kada ne bih bio na dužnosti, dok bih navečer sjedio pod zvijezdama, ondje, usred pustoši
Montane, najčešće pisao pisma kući.
— Kome?
Činilo se daje Webu pomalo neugodno, te mu je trebalo neko-liko trenutaka kako bi počeo, jer
to još nije nikada nikome otkrio. — Pretvarao sam se da imam djecu. — On odmahne
glavom, sada je više ne uspijevajući ni pogledati. — Izmišljao sam čak i imena, na primjer
Web mlađi, Lacey. Moja se najmlađa zvala Brooke, crvenokosa i krezu-ba. I svima bih pisao
pisma. Zapravo sam ih slao na vlastitu adresu, ka-ko bi me čekala kada se vratim kući. Usred
čekanja da pobijem hrpu
jadnika koji su brojčano i po oružju bili u toliko nepovoljnijem položaju da to više nije bilo ni
smiješno, pišem Brooke Louise i govorim joj kako će se tata uskoro vratiti kući. Već sam bio
počeo doista vjerovati da me kod kuće čeka nekakva obitelj. To me zapravo jedino držalo na
životu, jer sam na koncu i morao povući otponac, tako da se broj stanovnika Montane smanjio
za dva. — On zastane i obriše usta, proguta, kako mu se činilo, pravi plimni val želučane žuči
i zagleda se u tepih. — Kada sam se vratio kući, ondje su me dočekala sva ta pisma. Nisam ih
čak ni čitao. Znao sam što piše. Kuća je bila prazna. Nije bilo Brooke Louise.
Tada je na koncu podignuo pogled. — Poprilično ludo, zar ne? — reče. — Pišeš pisma djeci
koju nemaš...
Iako mu to nije bila namjera, Web je sada jasno uvidio da je konačno uspostavio pravu vezu s
Claire Daniels, na nju ostavio dubok dojam.
Izišavši iz Claireine ordinacije i ugledavši dvoje ljudi kako tiho razgo-varaju u čekaonici,
Web je najprije na trenutak ostao posve zatečen, jer je kontekst bio pogrešan. Ondje je stajao
O'Bannon i to se uklapalo u okruženje, jer je tip, naposljetku, ondje radio. Međutim, ženi s
kojom je stajao ondje nije bilo mjesto. Kada je podignula pogled i ugledala Weba, Debbie
Riner doslovce je ostala bez daha.
I O'Bannon je uočio Weba, te mu prišao s ispruženom rukom.
— Web, nisam znao da ćeš danas doći. Vjerojatno i nisam mo-gao znati, Claire i ja baš i ne
usklađujemo rasporede, a kada bismo ih usklađivali, to bi bila svojevrsna etička noćna mora.
Web nije prihvatio liječnikovu ruku; i dalje je piljio u Debbie, koja je izgledala kao da se ne
može pomaknuti, kao da je on upravo ot-krio njezinu ljubavnu vezu s O'Bannonom.
O'Bannon je pogledavao čas nju, čas njega. — Vas se dvoje poznajete? — A potom se
dlanom pljusne po čelu i odgovori na vlastito pitanje. — EST.
Web priđe Debbie, koja je iz torbice vadila papirnu marami-cu.
— Deb? Ti dolaziš O'Bannonu?
— Web — reče O'Bannon — to su odista povjerljive stvari. Web samo pokretom ruke odagna
tog čovječuljka. — Da,
znam, vladina tajna.
— Nikada mi se nije sviđala da zajednička čekaonica... to nije dobro za privatnost pacijenata,
ali drukčije konfiguracije nisu moguće — reče O'Bannon, iako je bilo očito da njih dvoje ne
slušaju njegove pritužbe. On na koncu reče: — Vidimo se, Debbie. — Obraćajući se Webu,
još doda: — Samo polako, Web. Uvjeren sam da ćeš s Claire postići čuda. — Pritom mu uputi
upitan pogled.
/ hoću, doktore, bio bi mu najradije rekao Web. Ta mi žena priređuje takva čuda da ću
poludjeti.
Web otvori vrata i propusti Debbie. Njih dvoje tako krenu prema dizalima. Nije ga gledala, a
Web je osjećao kako mu lice postaje sve crvenije, od bijesa, nelagode, nije točno znao čega.
Na koncu reče: — Dolazim psihijatru kako bi mi pomogao oko onoga što se dogodilo.
Pretpostavljam da je tako i s tobom.
Ona ispuše nos i konačno ga pogleda. — Ja doktoru O'Banno-nu dolazim već više od godinu
dana, Web.
On se ponovno zapanjeno zagleda u nju, čak i ne začuvši otva-ranje vrata dizala.
— Ideš dolje? — zanimalo je Debbie.
Izišli su na ulicu i već su se spremali krenuti svatko u svojem smjeru, kada se Web nekako
oslobodio krajnje smetenosti i rekao: — Imaš vremena za kavu, Deb? — Bio je apsolutno
uvjeren da neće imati ni minutu za njega i njemu slične.
— Iza ugla je Starbucks. Dosta dobro poznajem ovaj kvart.
S kavom u velikim čašama sjedili su u jednom skrovitom kut-ku lokala dok su blistavi aparati
zujali, srkali i prštali, poslužujući žed-ne mušterije.
— Više od godine, kažeš? I cijelo to vrijeme odlaziš psihiću? Debbie je miješala cimet,
uranjajući ga duboko u kavu. —
Neki ljudi na liječenju provedu cijeli život, Web.
— Da, ali drugi ljudi. Ne ljudi poput tebe.
Ona ga pogleda kao nikada dotada. — Dopusti da ti nešto ka-žem o takvim ljudima, Web.
Kada smo se tek vjenčali, Teddy je bio u običnoj vojsci. Znala sam što me čeka, zadaće u
inozemstvu, gdje nitko ne zna engleski, ili u nekakvim žabokrečinama i pustošima u našoj
zemlji, gdje se do najbližeg kina moraš voziti stotinu pedeset kilometa-ra. Ali voljela sam ga i
pošla s njim, širom otvorenih očiju. Potom je prešao u Deltu. I počela su dolaziti djeca i
premda smo uglavnom bili na istome mjestu, Teddvja na tom mjestu najčešće nije bilo. Vrlo
često
uopće nisam znala gdje je. Je li živ ili mrtav. Samo bih čitala u novina-ma ili gledala na CNN-
u, baš kao i svi ostali. Ali i to smo nekako prebrodili. A onda je ušao u EST, a ja sam čak
pomislila da bi to nekako moglo biti i bolje. Bože moj, nitko mi nije rekao da je EST još luđi
od Delte, Web, niti da mojeg supruga neće biti još više nego dotada. Sve sam to još mogla
trpjeti dok sam imala dvadeset godina i bila bez dje-ce. Ali više nemam dvadeset, Web. I
imam troje djece koju sam uglav-nom podignula sama, s Teddvjevom plaćom, koja je, nakon
svih tih go-dina služenja prokletoj domovini, približno jednaka plaći blagajnice u kakvom
supermarketu. Svaki sam dan bila na raspolaganju djeci, a moje najmlađe dijete zanima samo
zašto je tata morao otići. Zašto se tata ne može vratiti kući? A ja joj ne mogu reći baš ništa.
— Poginuo je časno, na dužnosti, Deb. Dao je život za domo-vinu.
Ona udari šakom po stolu, toliko snažno da su se svi gosti ok-renuli prema njima. — To je
hrpa govana i ti to dobro znaš. — Uz ne-viđeni trud, ona se ipak pribere.
Webu je izgledala poput aktiviranog vulkana koji svim silama nastoji ponovno uvući lavu u
sebe.
Ona sada reče: — Donio je odluku. Želio je biti sa svojim kompićima, svojim puškama i
svojim pustolovinama. — Glas joj je pos-tao smireniji, tužniji. — Obožavao vas je. Obožavao
je tebe, Web. Bože, nemaš pojma koliko te volio. Neusporedivo više nego što mu je bilo
sta-lo do mene, pa čak i do vlastite djece, jer njih nije poznavao ni upola koliko tebe. Vi ste se
zajedno borili, jedni drugima spašavali život, sva-ki se dan izlagali opasnosti i bili ste
dovoljno dobri i dovoljno obučeni da preživite. Kao ekipa. Najbolja prokleta ekipa koja je
ikada postoja-la. S vama je razgovarao o stvarima s kojima sa mnom nikada ne bi
raz-govarao. Imao je cijeli jedan drugi život u kojem ja nikada nisam mog-la sudjelovati. I taj
je život bio uzbudljiviji, s puno više adrenalina, ne-go bilo što drugo što je upoznao. — Ona
nemoćno raširi ruke. — Kako se jedna obična žena može mjeriti sa svime time? Teddy bi mi
tek tu i tamo rekao nešto o tome što radi, tek pokoju mrvicu kako bi održao mir u obitelji. —
Ona odmahne glavom. — Nebrojeno puta sve sam vas mrzila jer ga odvodite od nas. — Ona
rupčićem pokrije oči kako bi uhvatila suze.
Web bi bio najradije ispružio ruku i dodirnuo je, ali nije znao kako bi reagirala. Imao je
osjećaj daje skrivio silno velike i užasne zlo-čine, a dotada nije znao čak ni da su ga optužili.
— Je li i Teddy išao psihijatru? — upita on tiho.
Debbie obriše oči i otpije gutljaj kave. — Nije. Rekao je da bi ga, kada bi netko u EST-u
samo načuo da odlazi psihiću, izbacili iz eki-pe, kako u EST-u nema mjesta za tipove koji
imaju slabosti. K tome, rekao je, nema razloga ići psihiću. S njim je sve u redu, čak i ako ja
imam nekih ludih problema. Nije želio ni da ja idem psihiću, no ja sam jednom, za promjenu,
udarila šakom po stolu. Morala sam, Web, mora-la sam s nekim razgovarati. I nisam jedina
žena iz EST-a koja odlazi psihijatru. Ima i drugih, poput Angie Romano.
Angie Romano! Web se upita dolazi li razgovarati o Paulieju. Možda je tuče. Ne, vjerojatnije
je da ona tuče njega. — Žao mi je što nisi bila sretna, Deb. Zaslužila si sreću. — Web je kod
kuće imao stoti-ne fotografija na kojima su se on i njegovi kompići iz Charlieja super
zabavljali. A ni na jednoj od njih ne pojavljuje se ni jedna žena, jer ih nikada nisu pozivali.
Web je o drugima sudio iako im nije bio u koži. Takvu pogrešku baš i nije želio ponoviti, jer
je otkrivanje vlastitog nez-nanja moglo biti tako bolno i potpuno.
Ona ga pogleda, ispruži ruku i dodirne mu dlan, čak se poku-ša i nasmiješiti. — Sada kada
sam te ovako zatrpala, poput snježne la-vine... kako ti napreduješ s terapijom?
Web slegne ramenima. — Ide, nekako. Ne znam točno kamo. Znam samo da se to ni slučajno
ne može mjeriti s tvojim gubitkom, ali odjednom mi je sinulo da su ti dečki bili jedino što sam
u životu imao. Njih sada nema, ja sam još uvijek ovdje, a ne znam točno zašto. Mislim da to
nikada neću točno znati.
— Žao mi je zbog onoga što ti je učinila Julie Patterson. Ona je totalno skrenula. Ionako
nikada nije bila osobito stabilna. Čini mi se da ste joj najviše od svega smetali svi vi.
— Julie mi to može ponovno učiniti, ako želi i ja ću sve ponov-no otrpjeti — reče on
bezličnim tonom.
— Ti bi sada trebao istupiti iz EST-a, Web. Dao si svoje. Više nego dobro odslužio si
domovini. Dao si dovoljno. Od tebe više ne mogu ništa tražiti.
— Vjerojatno ću nakon tridesetak godina blebetanja o psihi opet biti kao novi.
— To ne pali, Web. O'Bannon me čak i hipnotizirao; naveo da razmišljam o stvarima o
kojima nisam ni sanjala. Valjda su bile skrive-ne užasno duboko. — Debbie mu još snažnije
stisne ruku. — Znam da
je ona večera kod mene bila užasna. Nismo znale što bi ti rekle. Željele smo da se osjećaš
ugodno, ali znam da se nisi tako osjećao. Čudi me što još prije deserta nisi istrčao iz kuće.
— Nije vam bila dužnost ugađati mi.
— Godinama si bio tako dobar prema svoj djeci i želim ti sa-mo reći koliko svi to cijenimo. I
među nama nema nikoga kome nije drago što si ostao živ. Svi znamo kako si godinama
izlagao život opas-nosti kako bi naši muževi bili živi. — Ona podigne ruku i dodirne nje-gov
unakaženi obraz, mekim prstima prolazeći gore-dolje grubom, hrapavom površinom. Web se
nije odmaknuo.
— Svi znamo koliko si platio, Web.
— Trenutačno mi se čini da se isplatilo.
23
Toona se vrati za upravljač, te zatvori i zaključa vrata. Ispruživši du-gačku ruku, vrati
omotnicu Francisu, koji je sjedio na stražnjim sjeda-lima posve crnog Lincoln Navigatora.
Macy je sjedio u srednjem dije-lu, sa sunčanim naočalama, iako je vozilo imalo zatamnjena
stakla. U uhu je imao slušalicu radiouredaja, a u futroli pištolj. Peebles nije bio s njima.
Prancis pogleda omotnicu, ali je ne uzme. — Odakle ti to, Too-na? Nemoj mi davati sranja
ako ne znaš odakle su. Nisam te tako učio.
— Čisto je. Već su provjerili, šefe. Ne znam odakle je, ali nije ni bomba ni ništ'.
Prancis ljutito uzme omotnicu i reče Tooni neka nastavi vozi-ti. Čim ju je dodirnuo, Francis je
znao kakvo je to pismo. Otvorivši omotnicu, on izvadi prsten. Maleni zlatni prsten koji njemu
ne bi stao ni na mali prst, ali je odlično pristajao na Kevinov srednjak kada mu ga je Francis
kupio. S unutarnje su strane bila ugravirana imena Kevin i Francis: Zapravo je pisalo:
FRANCIS I KEVIN. ZAUVIJEK.
Francis osjeti kako mu se ruke počinju tresti, te brzo podigne pogled i uvidi da ga Toona
promatra u retrovizoru. — Vozi taj prokleti auto, Toona, ili će ti se to jadno dupe naći u
kontejneru za smeće, zajed-no s cijelim magazinom mojeg pištolja u toj prokletoj glavi.
Navigator se odvoji od pločnika i pojuri.
Francis pogleda omotnicu i oprezno izvuče pismo. Sva su slo-va bila velika tiskana, onako
kako se katkada viđa u kriminalističkim serijama. Taj netko kod koga je Kevin traži... ne,
govori Francisu neka nešto učini želi li svog malog ponovno vidjeti živog. A to što treba
uči-niti bilo je neobično. Francis bi bio očekivao zahtjev za otkupninom ili prepuštanjem
dijela svog područja i na to bi bio pristao, vratio Kevina kući i potom već nekako pronašao
njegove otimače i sve ih pobio, vje-rojatno golim rukama. Ali nije bilo takvih zahtjeva, tako
daje Francis ostao zbunjen, odjednom se za Kevina bojao i više nego dotada, jer mu nije bilo
jasno što je tim ljudima cilj. Iz prve je ruke upoznao motive koji ljude navode na razne stvari,
od oduzimanja nečijeg novca do odu-zimanja nečijeg života. Mislio je da više nema toga što
nije vidio. A su-deći prema sadržaju pisma, ti su ljudi očito znali nešto čega je bio svje-stan i
Francis: činjenice da ona zgrada kod koje su poginuli svi oni sa-vezni agenti ima nekakav
osobit položaj i ulogu.
— Odakle je došlo pismo, Toona?
Toona ga u retrovizoru pogleda u oči. — Twan kaže daje doš-lo na lokaciju u gradu. Netko ga
je gurnuo ispod vrata.
Bila je riječ o stanu u gradu, jednom od malobrojnih mjesta koja je Francis upotrijebio više od
dva puta. Vlasnik je bila korporacija čija je jedina svrha bila veletrgovcu drogom Francisu
omogućiti da u vlasništvu ima i nešto zakonito, a da mu policija ne razbija vrata. Lije-po je
uredio taj stan, ukrasio ga originalnim umjetninama neke od bra-će iz geta koje su mu se
svidjele, djela ljudi koji su pokušavali gotovo nemoguće: živjeti u skladu sa zakonom. Da,
tako je, Francis Westbrook bio je svojevrsni mecena. A u stanu se nalazilo i po narudžbi
rađeno po-kućstvo dovoljno veliko i izdržljivo da se na njemu izležava bez opasno-sti od
raspadanja. Adresa tog stana bila je jedna od tajna koje je naj-ljubomornije čuvao i to je bilo
jedino mjesto na kojem se mogao istin-ski opustiti. Sada je netko otkrio to mjesto, oskvrnuo
ga, i Francis je znao da onamo više ne može.
Presavio je pismo i spremio ga u džep, ali je u velikome dlanu zadržao onaj prsten i pogledao
ga. Zatim iz džepa košulje izvadi foto-grafiju i promotri je. Snimljena je na Kevinov deveti
rođendan. Fran-cis gaje držao na ramenima. Išli su gledati Redskinse* i na sebi su ima-
football-momčad iz Washingtona
li identične dresove. Francis je bio toliko velik da je većina ljudi na stadionu mislila da je
jedan od igrača. Tako je, crn je, visok i krupan, zacijelo nije ni za što drugo nego za igranje
footballa za astronomske iznose. Sjećao se, međutim, kako se Kevinu činilo da je to super.
Bolje nego da ti je stari preprodavač droge, mislio je.
A što je njegov sin doista mislio o njemu, o tom čovjeku za ko-jeg je držao da mu je stariji
brat, a koji mu je zapravo bio otac? Što si je mislio kada se našao pod unakrsnom vatrom koja
je za metu imala Prancisa? Francis se prisjeti kako je jednom rukom držao Kevina, šti-tio ga
od novih metaka, dok je u drugoj držao pištolj i pucao na one kučkine sinove koji su
rođendansku proslavu pretvorili u polje smrti. Nije ga mogao odvesti čak ni u prokletu
bolnicu, morao ga je predati Jeromeu. Kevin je vikao kako želi brata, a Francis u vezi s tim
nije mo-go baš ništa, jer je Opća nakon pucnjave bila prepuna murjaka. Samo su čekali da se
u bolnici pojave ljudi s mecima u sebi, tako da im odmah mogu staviti lisice. Policajci su već
dugo tražili kakvu-takvu izliku da mu dupe pospreme iza rešetaka. A Francis bi tako otišao na
lijep i du-gotrajan boravak u nekom zatvoru sa supermaksimalnim osiguranjem i to zbog tako
bezazlene stvari kao što je dovođenje ranjenog sina liječ-nicima kako bi mu spasili život.
Osjećao je kako mu u oči naviru suze i davao sve od sebe kako bi ih potisnuo. Koliko se
sjećao, u životu je plakao samo dvaput. Kada se Kevin rodio i kada je Kevin zaradio metak i
zamalo umro. Oduvijek je planirao zaraditi dovoljno novca da izdrži dva životna vijeka, svoj i
Kevinov. Jer kada se Francis povuče iz »posla« i ode na svoj otočić, ne-gdje, još ne zna gdje,
njegov sin ide s njim, daleko od droge, pištolja i preranih smrti koje se događaju posvuda oko
njih. Možda čak skupi i dovoljno hrabrosti pa Kevinu priopći istinu: da mu je on otac.
Zapravo nije točno znao zašto je u vezi s tim uopće počeo lagati, govoriti da mu je stariji brat.
Boji se očinstva? Ili su laži jednostavno temeljni dio ži-vota Francisa Westbrooka?
Uto se oglasi njegov mobilni telefon, baš kao što je i stajalo u pismu. Zacijelo ga prate. On ga
polagano prinese uhu.
— Kevin?
Toona se na spomen tog imena osvrne. Macy je i dalje sjedio posve bezizražajna izraza lica.
— Jesi dobro, mali moj? Dobri su prema tebi? — upita Fran-cis. Na odgovor koji je začuo
samo je kimnuo. Razgovarali su još oko minute, a veza se potom prekinula. Francis odloži
telefon.
— Mace... — reče.
Macy se istog trenutka okrene i pogleda ga.
— Mace, moramo doći do tog tipa... Weba Londona. Situacija se promijenila.
— Misliš da ga ubijemo ili samo razmijenimo informacije? Želiš da on dođe do nas ili mi do
njega? Bilo bi bolje da on pronađe nas, ako mislimo na informacije. Ali ako ga želiš ukokat',
ja ću otići do njega i stvar je sređena.
Macy je uvijek imao tako logične zaključke. Pročitao bi ti misli, malo razmislio, razmotrio
mogućnosti i šefa poštedio pritiska analiziranja, donošenja svih teških odluka. Francis je znao
da Toona ni-kada neće biti takav, a čak je i Peebles u tom smislu bio ograničen. Vra-ški je
ironično što mu je jedan bijeli klinac s izopačenim karakterom postao manje-više broj jedan,
svojevrsna srodna duša, koliko je to mo-guće u odnosu između crnca i bijelca.
— Zasada samo informacije. Znači, on dolazi k nama. Koliko dugo, što misliš?
— On u onom svom Bucaru već neko vrijeme njuška i vjero-jatno traži tragove. Ne bih rekao
da će trajati predugo. On krene pre-ma nama, mi mu izvjesimo lijepu mrkvu...
— Može. Oh, da, Mace, odlična odluka u onoj drugoj stvari. — Francis načas pogleda Toonu.
— Samo obavljam svoj posao — odgovori Macy.
Kevin podigne pogled prema muškarcu koji je sada spremao telefon.
— Bio si jako dobar, Kevine.
— Želim se vidjeti s bratom.
— Korak po korak. Upravo ste razgovarali. Znaš, mi ti nismo zli ljudi. Dovraga, mi volimo
obitelji, znaš. On se nasmije tako daje Ke-vin odmah pomislio kako mu uopće nije stalo ni do
kakve obitelji. Sada protrlja prst na mjestu na kojem je inače nosio prsten.
— Zašto ste mi dopustili da razgovaramo?
— Važno je da zna da je s tobom sve u redu.
— Kak' bi radio što mu vi kažete.
— Dovraga, stvarno si pametan, mali. Trebaš posao? — On se ponovno nasmije, okrene se i
iziđe, te za sobom zaključa vrata.
— Ja samo želim — dovikne Kevin — otići odavde.
24
Web već nekoliko dana nije ni pogledao novine. Na koncu je kupio Washington Post i
prelistao ga uz kavu za jednim stolom u blizini veli-ke fontane u Reston Town Centeru.
Dotada je polagano kružio širim gradskim područjem Washingtona i FBI-u nabijao poprilično
velik ra-čun za mobilni telefon. S vremena na vrijeme podignuo bi pogled i nas-miješio se
klincima koji su se penjali na zidić i u fontanu bacali kovani-ce, dok bi ih majke držale za
košulju, kako ne bi upali.
Prelistao je Sport, Gradsku, Kulturu i Život i tako od straž-nje stranice došao do prvog dijela
novina. Svaki trag njegove opušte-nosti ispario je kada se našao na stranici A6. Članak je
pročitao tri pu-ta za redom i pomno promotrio fotografije. Kada se naslonio i stao sve
analizirati, zatekao se kako dolazi do zaključaka koji jednostavno nisu izgledali moguće,
koliko su bili nategnuti. On sada dodirne unakaženu stranu lica i prstom pritisne mjesto ulaska
svakog od metaka. Hoće li se nakon toliko vremena ponovno morati suočiti sa svime?
Sada pritisne dugme s definiranim telefonskim brojem. Bate-sa nije bilo. Web ga pozove na
pager. Tip mu se javio za nekoliko minu-ta. Web mu prepriča članak.
— Louis Leadbetter. Bio je sudac dolje, u Richmondu, i vodio je suđenje Slobodnom društvu.
Ubijen. Watkins je u tom slučaju bio tužitelj. Ušao je u kuću, a kuća je eksplodirala. I sve
istog dana. A tu je još i Charlie. Mi smo reagirali na zahtjev područnog ureda u Richmon-du.
Ja sam osobno ubio dvojicu Slobodnjaka prije nego što su mi spržili lice i prije nego što sam
dobio dvije rupe u tijelu. A tu je još i sam Er-nest B. Free. Pobjegao iz zatvora, prije koliko...
tri mjeseca? Jedan od čuvara bio je potplaćen, izvukao ga je u kombiju za prijevoz
zatvoreni-ka, a u znak zahvalnosti ovaj mu je prerezao grkljan.
Batesov gaje odgovor iznenadio: — Sve to znamo, Web. Naša računala već su neko vrijeme
radila na tim stvarima, a onda su se do-godile te dvije smrti, ubojstva. Postoji još nešto.
— Što?
— Bit će najbolje da dođeš.
Kada je Web stigao u WFO, odmah su ga odveli u sobu za vođenje strateških operacija, u
kojoj su se nalazili svi specijalni uređaji i ultra-
moderna pomagala koje čovjek može očekivati u duboko skrivenom sa-veznome monstrumu
za suzbijanje kriminala: standardni bakrom pre-svučeni zidovi, profinjen sustav unutarnjeg
osiguranja, zvučni signali s nasumičnom izmjenom frekvencije na svim ranjivim portalima,
skene-ri mrežnice i dlanova, hrpe supersnažnih računala, videooprema i, što je bilo najvažnije,
velike količine svježe kave te hrpa toplih krafna Kri-spy Kreme.
Web uzme kavu i pozdravi se s nekolicinom ljudi koji su se vrz-mali velikim prostorom.
Pogledao je kompjutorske prikaze dvorišta i okolnog područja učvršćene na velikim pločama
postavljenima na zid. Na raznim mjestima na tim prikazima nalazile su se pribadače u boji
koje su, znao je Web, označavale važne dokaze ili tragove. Užurbani koraci, neprestano
kuckanje tipkovnica, zvonjava telefona, šuškanje papira i sve viša temperatura Webu su
govorili da se nešto događa. Već je sudjelovao u ovakvim operacijama u strateškome centru.
— Oklahoma City je postavio previsoke standarde — reče Bates uz ironičan osmijeh kada
mu je Web sjeo nasuprot. — Sada svi očekuju da će ispitati nekoliko komada metala,
pregledati nekoliko vi-deosnimaka, provjeriti nekoliko automobilskih registracija, pritisnuti
par tipki na računalu i eto nas... već nekoliko sati poslije imamo počini-telja. — On na stol
odbaci notes. — Ali stvar gotovo nikada ne funkci-onira tako. Kao i u svemu ostalome,
potrebno ti je malo sreće, stvari koje će ti ići na ruku. A nama je sada baš došlo nekoliko
takvih stvari. Netko nedvojbeno želi oglasiti svoje postojanje.
— Ja prihvaćam trag bez obzira na to kako dođe. 0 kome god bila riječ, ne može kontrolirati
način na koji ćemo reagirati.
— Znaš da mi je bilo istinski krivo kada si iz WFO-a otišao penjati se uz užad i pucati iz
velikih puca. Da si ostao uz mene, jednog bi dana postao pristojnim agentom.
— Namještaš svoj krevet, u njega liježeš, u njemu umireš. Rekao si da postoji još nešto...
Bates kimne i Webu pruži jedan izrezak iz novina. Web pogle-da članak.
— Scott Wingo... to mi je ime nekako poznato.
— Da, branio je našeg kompića Ernesta B. Freeja. Ja, daka-ko, nisam bio na suđenju. Još sam
se oporavljao. Ali dečki koji su bili pričali su o Wingu.
— Slatkorječiv i pametan. On je tipu namjestio neodoljivo zgodnu pogodbu s tužiteljem. A
sada je mrtav.
— Ubijen?
— Na telefonskoj slušalici imao je atropin. Uzmeš slušalicu, posve je prirodno prisloniš na
kožu, u blizini nosnice i slično... Atropin se kroz membrane apsorbira puno brže nego kroz
krv. Puls ti jednos-tavno poludi, dišeš sve teže, već možda i haluciniraš, a sve to za manje od
sata. Ako imaš oštećene bubrege ili probleme s cirkulacijom, tako da se tijelo ne može brzo
riješiti štetnih tvari, djelovanje otrova samo će se ubrzati. A Wingo je bio dijabetičar, srčani
bolesnik i nije se mo-gao maknuti iz invalidskih kolica, tako daje atropin bio upravo savršen
izbor. Subotom bi sam dolazio u ured, pa nije bilo nikoga tko bi mu mo-gao pomoći kada je
počeo osjećati posljedice atropina. A znalo se da su-botom puno telefonira. Tako nam barem
kažu ljudi u Richmondu.
— Znači da je ubojica, tko god to bio, dobro poznavao i njego-vo zdravstveno stanje i radne
navike?
Bates kimne. — Leadbettera su ustrijelili kada je uključio svjetlo kako bi pročitao neki članak
na koji ga je navodno upozorio je-dan drugi sudac. Šerif koji se bio javio na telefon izjavio je
da je zvao neki sudac Mackev. Dakako, Mackev nema pojma.
— I ponovno telefon.
— Ni to nije sve. Watkinsov je susjed autom upravo odlazio od kuće kada je Watkins, izišavši
iz svojeg automobila, prilazio kući. Policiji je ispričao kako je vidio da je Watkins uvukao
ruku u džep i iz-vadio mobitel. Tip nije čuo da je zazvonio, ali je rekao da je izgledalo kao da
se "VVatkins javlja na nečiji poziv. Kuća je bila puna plina, on je uključio telefon i... Buuum!
Web reče: — čekaj malo. Mobitel nije isto što i prekidač za svjetlo. Ne stvara dovoljno jaku
električnu iskru da zapali plin.
— Pregledali smo telefon, točnije ono što je od njega ostalo. Forenzičari su ga morali
doslovce sastrugati s Watkinsova dlana. Net-ko je u aparat postavio solenoid koji izaziva
upravo takvu iskru koja može zapaliti plin.
— Znači, netko mu je morao uzeti telefon, vjerojatno dok je spavao ili na neko vrijeme bio
podalje od njega, postaviti solenoid i za-tim ga morao pratiti u vrijeme događaja, kako bi se
sve vremenski pok-lopilo.
— Da. Provjerili smo popise razgovora za Watkinsov i šerifov telefon. I jedan i drugi poziv
upućeni su s pomoću telefonskih kartica koje se kupuju gotovinom i bacaju. Nema nikakvog
traga.
— Time se služe tajni agenti. Pretpostavljam da se tvoj još nije pojavio?
— Zaboravi naše civile.
— Ne, na njega ću se samo vratiti poslije. I koje su posljednje informacije o Freeju?
— Ništa. Kao da je otišao na neki drugi planet.
— Organizacija je još uvijek aktivna?
— Nažalost da. Vjerojatno se sjećaš da su zanijekali poveza-nost s prepadom na onu školu u
Richmondu, a Ernie nije želio otkucati pajdaše, nego je rekao kako je cijelu stvar isplanirao
sam, bez njihova znanja i to je bio kraj te priče. Ostali su napadači poginuli, dvojica
zah-valjujući tebi. Ostale članove nismo mogli slomiti i navesti ih na svjedo-čenje, tako da
Slobodno društvo nikada nije otpuženo ni za što. Na ne-ko su se vrijeme bili pritajili zbog
silnog negativnog publiciteta, no go-vori se da se vraćaju i da imaju svježu krv.
— Gdje su sada?
— U južnoj Virginiji, u blizini Danvillea. Možeš biti uvjeren da to mjesto dobro pokrivamo.
Nekako smo zaključili da bi se stari dobri Ernie nakon bijega mogao uputiti upravo onamo.
No, zasada ne-ma ništa.
— Nakon svega ovoga, možemo li dobiti nalog za ulazak u nji-hovo sjedište?
— Kako? Da kažemo sucu kako imamo tri ubojstva, zapravo šest, ako računaš i Watkinsovu
obitelj, i kako držimo da bi iza njih moglo stajati to Slobodno društvo, ali nemamo apsolutni
nijedan dokaz koji bi ih povezivao s napadom na EST ili nekog drugog? Ne misliš li da bi
udruge za građanska prava bile oduševljene takvom prilikom? — Bates načas zastane. — Ali
sve to ima smisla. Tužitelj, sudac, savršen motiv za osvetu.
— Ali zašto i branitelj? On je Ernieja spasio od smrtonosne injekcije. Zašto bi ukokao i
njega?
— To je točno, međutim, ne govorimo o racionalnim ljudima, Web. Koliko znamo, bijesni su
jer je njihov kolega luđak odsjedio jedan dan u zatvoru. Ili se Ernie možda zavadio s tipom, pa
je, kada je izišao, odlučio ukokati sve.
— No, dobro, ubijanje bi sada barem trebalo prestati. Više nema nikoga.
Bates iz jednog fascikla izvadi još jedan papir i fotografiju. — Baš i nije tako. Sjećaš se da su
u školi ubijene i dvije nastavnice?
Web duboko udahne u trenutku kada su ga zapljusnula bolna sjećanja. — I onaj dječak, David
Canfield.
— Tako je. No dobro, jedna od ubijenih nastavnica bila je udana. I znaš što? Njezin je suprug
poginuo prije tri dana, u zapadnom Marvlandu, dok se kasno noću autom vraćao s posla.
— Ubojstvo?
— Ne zna se točno. Automobilska nesreća. Policija još uvijek istražuje slučaj. Izgleda kao
nesreća s nepoznatim počiniteljem.
— Ima veze s telefonom?
— Imao je telefon u automobilu. Pošto smo im se javili, poli-cija je rekla da će provjeriti
zapise o razgovorima i utvrditi je li ga net-ko nazvao neposredno prije nesreće.
— A obitelj one druge nastavnice?
— Muž i klinci odselili su se u Oregon. Stupili smo u vezu i sa-da na njih paze dvadeset četiri
sata na dan. Ni to nije sve. Sjećaš se ro-ditelja Davida Canfielda? Billa i Gwen?
Web kimne. — Ja sam neko vrijeme bio u bolnici. Billy Canfield posjetio me dva puta. Dobar
tip. Gubitak sina pao mu je užasno teško, a kome ne bi? Ženu nisam upoznao, a ni njega
nisam vidio sve otada.
— Odeslili su se. Sada žive u okrugu Fauquier, imaju farmu konja.
— Je li se njima dogodilo što neobično?
— I s njima smo stupili u vezu čim smo povezali činjenice. Ko-liko su uspjeli primijetiti, nije
se dogodilo ništa neobično. Znali su daje Pree pobjegao. A Bili Canfield rekao je da ne želi
našu pomoć te da se čak i nada da će mu se gad pojaviti negdje u blizini, jer bi bio presretan
kada bi mu mogao sačmaricom raznijeti glavu.
— Billy Canfield nije kukavica. To mi je bilo jasno kada smo se vidjeli u bolnici: odlučan,
žilav i nepopustljivih stavova. Neki iz moje ekipe koji su svjedočili na suđenju rekli su mi da
je ondje bio i poprilič-no bučan. Nekoliko puta zamalo je kažnjen zbog nepoštivanja suda.
— Imao je svoju prijevozničku tvrtku, ali je nakon pogibije sina rasprodao sve kamione.
— Ako su Slobodnjaci odgovorni za ubojstva u Richmondu, okrug Fauquier puno je bliži od
Oregona. Canfieldi bi doista mogli biti u opasnosti.
— Znam, razmišljao sam o tome da se odvezem onamo i po-kušam ga malo urazumiti.
— Idem s tobom.
— Siguran si? Znam da je najbolje da se ne vračaš na sve to što se dogodilo u onoj školi u
Richmondu.
Web odmahne glavom. Takve se stvari ne zaboravljaju, Perce, i svejedno je koliko je vremena
prošlo. Dvije su nastavnice poginule pri-je nego što smo došli. U vezi s tim nisam mogao
ništa, ali David Can-field ubijen je dok sam ga gledao.
— Nitko nije mogao učiniti više od tebe i zamalo si poginuo. K tome na licu imaš i trajnu
uspomenu. Nema razloga za osjećaj kriv-nje.
— To znači da me doista ne poznaješ.
Bates ga pomnije promotri. — U redu, ali nemojmo zaboravi-ti ni tebe, Web. — Ako su
Slobodnjaci za cilj imali pobiti cijeli Charlie, onda ga još nisu ostvarili. Ti si posljednji na
nogama.
Ali jedva, pomisli Web. — Budi bez brige, kada prelazim uli-cu gledam i na jednu i na drugu
stranu.
— Govorim ti ozbiljno, Web. Ako su pokušali jednom, poku-šat će ponovno. Ti su ljudi
fanatici.
— Da, znam. Sjećaš se moje »trajne uspomene«?
— I još nešto. Na onom je suđenju Wingo uložio protutužbu protiv EST-a i FBI-a zbog
ubojstva iz nehaja.
— To je bilo potpuno sranje.
— Da. Ali su zahvaljujući tome otkrili neke stvari o EST-u. Slobodno je društvo vjerojatno
doznalo ponešto o vašim metodama, procedurama i sličnim stvarima. A to im je možda
pomoglo pri postav-ljanju zasjede.
Web o tome još nije bio razmišljao. A zapravo je bilo vrlo lo-gično.
— Obećajem da ću te odmah obavijestiti ako se pojave ne-kakvi neobični telefonski pozivi. I
pogledat ću imam li atropina na slu-šalici. A sada mi pričaj o tom svojem tajnom agentu.
Možda ima veze sa Slobodnjacima, ali i njima je morao pomoći netko iznutra. Znam da je
crnac i teško mi je vjerovati da bi Slobodnjaci surađivali s nekim tko nema bijelu kožu, ali
trenutačno si ne možemo dopustiti odbacivanje nijedne mogućnosti. Rekao si da je Cove
samotnjak. Što još znaš o nje-mu? — Ann Lyle još mu se nije javila u vezi s Coveom, tako da
je odlu-čio obratiti se samome izvoru.
— Oh, puno toga. Sve piše u dosjeu s oznakom »FBI-evi tajni agenti, sve što vas je ikada
zanimalo«.
— Perce, taj bi tip mogao biti ključ svega.
— Ali nije! Vjeruj mi na riječ.
— Želim ti samo reći da sam radio na sličnim slučajevima. I unatoč tvojem mišljenju,
pristupajući EST-u nisam zaboravio kako funk-cionira FBI-ev agent. Imao sam fantastičnog
učitelja. Samo nemoj da ti to udari u glavu. A drugi par očiju uvijek je drugi par očiju. Nisi
me bez prestanka tupio upravo time?
— Stvar jednostavno ne funkcionira na taj način, Web, žao mi je. Pravila su pravila.
— Nekako mi se čini da si mi u ono vrijeme govorio drukčije.
— Vremena se mijenjaju, ljudi se mijenjaju.
Web se nasloni i stane razmišljati o tome bi li iz rukava tre-bao izvući i aduta. — U redu, a što
bi rekao da ti ja kažem nešto što ne znaš, a moglo bi biti vžano?
— Rekao bih: Zašto mi, dovraga, nisi rekao ranije?
— Tek sam došao do toga.
— A-ha, svakako.
— Želiš čuti ili ne?
— A ti time dobivaš...?
— Ja tebi dajem informacije o slučaju, ti meni daješ informa-cije o slučaju.
— A da ja tebe natjeram da mi to kažeš besplatno?
— No, hajde, u ime dobrih starih vremena.
Bates kucne po fasciklu koji je ležao pred njim. — A kako ću znati da je doista riječ o nečemu
što mogu iskoristiti?
— Ako nije, ne duguješ mi ništa. Pouzdat ću se u tvoju proc-jenu.
Bates gaje još nekoliko trenutaka samo promatrao. — Počni.
Web mu ispriča sve što je utvrdio u vezi sa zamjenom Kevina
Westbrooka. Dok je tako pričao, Batesovo je lice postajalo sve crveni-
je, a Web je uviđao da mu puls nije ni blizu šezdeset četiri, nego je vje-rojatno odavno izišao
iz zone dvoznamenkastih vrijednosti.
— Kada si točno došao do toga? Zanima me u minutu.
— Dok sam pio pivo s Romanom, pa sam slučajno spomenuo da je Kevin Westbrook kojeg
sam ja vidio na obrazu imao rupu od met-ka. Klinac koji je završio kod njega, rekao je, nije
imao nikakav trag rane. To je potvrdio i Cortez. I nemoj sada navaliti na te dečke. Rekao sam
im da ću te obavijestiti u što kraćem roku.
— Svakako... A tko bi zamijenio klince i zašto?
— Nemam čak ni neodređenu pretpostavku. Samo ti kažem da su klinac kojeg sam spasio u
uličici i klinac kojeg je Romano predao navodnom FBI-evom agentu bili dvojica različitih
dječaka. — On kuc-ne po površini stola. — Onda, što kažeš? Vrijedi ili ne vrijedi?
Umjesto odgovora, Bates otvori jedan fascikl, iako je činjeni-ce sipao iz glave. — Randall
Cove. Četrdeset četiri godine. Cijelu kari-jeru proveo u FBI-u. Bio je savezni reprezentativac
iz Oklahome, ali je zeznuo koljena prije planiranog prijelaska u profesionalce. Ovo je jed-na
od svježijih fotki. — Bates je gurne prema njemu, a Web se zagleda u lice. Tip je imao kratku
bradu, dreadlockse i oči koje su se mogle opi-sati isključivo kao prodorne. Prema osnovnim
podacima, bio je to kru-pan muškarac, visok oko metar devedeset, težak gotovo stotinu deset
kilograma. Doimao se dovoljno jakim da se upusti u borbu s grizlijem i da iz sukoba možda
iziđe kao pobjednik. Web se nagne prema naprijed i, dok se pretvarao da pomnije proučava
fotografiju, zapravo je upijao koliko je više mogao iz dosjea koji je Bates bio otvorio. Godine
prove-dene u FBI-u podarile su mu mnoštvo trikova za poboljšavanje kratko-trajnog
pamćenja, tako da je bio u stanju upiti puno toga i gotovo sve zadržati u glavi do trenutka
kada bi sve mogao zapisati. Usto je postao vrlo vješt i u čitanju teksta okrenutog naopačke.
Bates reče: — Zna se pobrinuti za sebe, ulicu poznaje bolje od većine dilera. I pod pritiskom
ostaje pribran.
— Da, bijelci s Princetona po imenu William i Jeffrev nekako se ne uklapaju u svijet
preprodaje droge. Baš me zanima zašto... — re-če Web. — Već si spominjao da nije imao
ženu i djecu. Nije se ženio?
— Ne, žena mu je mrtva.
— A nisu imali djecu?
— Imao je.
— I što je bilo s njima?
Bates se se nelagodom premjesti. — Bilo je to dosta davno.
— Pretvorio sam se u uho.
Bates teško uzdahne. Činilo se da nema namjeru početi pri-čati.
— Ostao sam bez cijele ekipe, Perce, tako da bih ti nekako bio podosta zahvalan kada bi mi
otkrio sve.
Bates se nagne naprijed i sklopi dlanove. — Bio je na jednom zadatku u Kaliforniji. Duboka
tajnost, jer se radilo o ruskoj mafiji, a oni će ti u guzicu ispaliti pravi projektil, samo ako u
njihovoj blizini i zakašlješ. Mafija je za njih dječji vrtić. — Bates zašuti.
— I?
— I prokužili su ga. Pronašli njegovu obitelj.
— I ubili ih?
— Pobili. Pravi masakr, reklo bi se. — Bates se nakašlje. — Vidio sam fotke.
— Gdje je tada bio Cove?
— Namjerno su ga odveli na pogrešnu stranu, tako da bi mogli slobodno raditi.
— A nisu željeli ubiti i njega?
— Pokušali su, ali poslije. Čekali su da pokopa obitelj, onako obzirni i uljudni kakvi već jesu.
A kada su došli, Cove ih je čekao.
— I on je pobio njih?
Bates ubrzano zatrepće, a Web iznad njegovog lijevog oka ugleda iznenadni tik.
— Masakr. Vidio sam i te fotke.
— I FBI je tipu jednostavno dopustio da nastavi raditi? Ov-dje se više ne vjeruje u ranije
umirovljenje agenata kojima je masakri-rana obitelj?
Bates rezignirano raširi ruke. — FBI je pokušavao, ali on se nije dao. Želio je raditi. A,
iskreno govoreći, nakon toga što se dogodilo njegovoj obitelji, tip je radio više i bolje od svih
tajnih agenata koje smo ikada imali. Prebacili su ga u WFO kako bi bio što dalje od Kali-
fornije. I mogu ti reći da je došao do mjesta do kojih prije njega ni slučajno nismo uspjeli
doći. Uspjeli smo osuditi ozbiljne i krupne face s raznih strana, a sve zahvaljujući Randallu
Coveu.
— Reklo bi se: pravi junak.
Bates se konačno oslobodio onog tika. — Nekonvencionalan je, često radi po svome, a oni
gore s takvim stvarima imaju vrlo ograni-čeno strpljenje, čak i kada je riječ o tajnim agentima,
bez obzira na iz-masakriranu obitelj. Ali ništa od toga zapravo se nije odnosilo na Co-vea. Ne
mogu reći da nije djelovalo na njegovu karijeru, hoću reći, nije baš da FBI ima mjesta za
takve tipove izvan tajnih operacija, a uvjeren sam da je to znao i on. Ali on igre igra po
pravilima FBI-a. Uvijek pok-riva leđa. Odvagneš dobro i loše i skužiš daje tip uvijek
ispunjavao tra-ženu zadaću. Sve do sada.
— A to kako su Rusi došli do njegove obitelji... je li to kojim slučajem mogao biti FBI-ev
zajeb?
Bates slegne ramenima. — Činilo se da Cove tako ne misli. Sve otada on je samo ustrajno
radio, kao stroj.
— Znaš što kažu o osveti, Perce, to je jedino jelo koje je naj-bolje jesti kada se posve ohladi.
Bates ponovno slegne ramenima. — Moguće.
Web je tek počeo osjećati pravo uzbuđenje. — Znaš, ne mogu ti reći koliko mi je toplo oko
srca što je takvom tipu dopušteno da osta-ne u FBI-u i, nije nemoguće, odvede moju ekipu
lijepim putićem do Ar-magedona, a sve kako bi osvetio ženu i klince. Vi nemate nekakav
kva-litetan nadzor nad takvim sranjima?
— Zemlja agentu Webu: tajni su agenti poseban soj. Cijelo vrijeme žive u laži, a neki put odu
preduboko i zeznu stvar ili jednosta-vno sami od sebe polude. Upravo zato FBI ljude vadi iz
igre i vraća ih natrag, mijenja zadaće i pušta ih da napune baterije.

— Sve to radili su i s Coveom? Mijenjali ga, puštali da napuni te dreadlockse? Hitno ga

poslali psihiću pošto je pokopao obitelj? — Bates je sada samo šutio. — Ili je radio toliko
dobro da su mu jednos-tavno dopustili da nastavi raditi sve dok konačno nije eksplodirao i
po-bio moju ekipu?
— S tobom neću razgovarati o tim stvarima. S tobom ne smi-jem razgovarati o tome.
— A ako ti ja kažem da su to neprihvatljiva sranja?
— A ako ja tebi kažem da si se sada već previše približio gra-nici?
Njih dvojica tako su piljili jedan u drugoga sve dok se vatra i u jednom i u drugom nije stišala.
— A njegovi doušnici? Svi su također profići? — upita Web.
— Cove je uvijek bio tajnovit. Jedini je imao pristup njima. Nitko drugi. Nije baš po FBI-
evim pravilima, ali, kao što sam već re-kao, nitko nije mogao prigovoriti rezultatima koje je
postizao. To su bi-la njegova pravila.
— Znamo onda nešto više o toj meti? Rekao si da se ondje na-lazilo financijsko sjedište
jednog preprodavačkog lanca, čijeg?
— E, tu već ima ponešto razmimoilaženja u mišljenjima.
— Oh, pa to je fantastično, Perce. Obožavam takve zagonet-ke... sa svih strana.
— U takvim pitanjima nema egzaktne znanosti, Web. Podru-čje u koje ste upućeni uglavnom
nadzire jedna ekipa, šef joj je Veliki F to sam ti već rekao.
— Znači da smo u toj zgradi trebali nagaziti njegov biznis.
— Cove nije tako mislio.
— Nije znao sto posto pouzdano.
— A misliš da takvi tipovi nose sindikalne članske kartice ili iskaznice na kojima piše »Ja
sam član ekipe X«?
— Što je onda mislio Cove?
— Da te financije pripadaju nekoj puno većoj ribi. Možda čak skupini koja šire
washingtonsko područje opskrbljuje Oxycontinom. Čuo si za to?
Web kimne. — Tipovi iz DEA-e u Quanticu neprestano govo-re o tome. Ne moraš imati
laboratorij i ne moraš se brinuti oko preno-šenja preko carine. Trebaš se samo dokopati tog
sranja, što je moguće na desetak načina, i početi štancati lovu.
— Nirvana za kriminalce — reče Bates sarkastično. — Na tržištu je to jedan od najjačih i
najkorištenijih analgetika. Potiskuje signale boli iz živaca, tako da ne dolaze do mozga, i
izaziva euforiju. Inače funkcionira ravnomjerno tijekom dvanaest sati, ali ako tabletu razmrviš
ili popušiš, osjećaj je u mozgu, kažu neki, gotovo jednak kao kada uzmeš heroin. Kod čovjeka
može izazvati i prestanak rada respi-ratornog sustava, što se često i događalo.
— Zgodna mala nuspojava. I želiš mi reći da nemaš pojma tko je mogao biti njegov tip iz
organizacije?
Bates kucne po dosjeu koji je ležao pred njim. — Imamo od-ređene predodžbe. Pazi, ovo je
strogo neslužbeno.
— U ovoj fazi pristajem i na glasine i laži.
— Da bi Cove među njih ušao duboko koliko je ušao, doušnik je morao biti pripadnik vrlo
uskog kruga. Cove je radio na tom seg-mentu s Westbrookom kada je slučajno naletio na
priču s Oxyjem. Ali moram pretpostaviti da je taj netko koga je koristio za infiltraciju u
Westbrookovu organizaciju, tko god to bio, ista osoba koja mu je pomogla da dođe do tog
novog momenta. Antoine Peebles vodi sve Westbrookokove poslove, to je njegov izvršni
direktor, budući da nema boljeg izraza. A stvar vodi vrlo precizno i u tajnosti, tako da
najvećim dijelom upravo zbog njega nismo uspjeli ništa prišiti Westbrooku. Ovo je
Westbrook, a drugi je Peebles. — On mu doda dvije fotografije.
Web ih pogleda. AVestbrook je bio pravo čudovište, puno veći čak i od Covea. Izgledao je
kao da je preživio nekakav rat, budući da mu se u očima, čak i na tom dvodimenzionalnom
papirnatom prikazu odražavala ona žestina kakva se redovito viđa kod ljudi koji su preživ-jeli
nešto gadno. Peebles je bio nešto posve drguo.
— Westbrook je ratnik. Peebles izgleda kao da bi trebao dip-lomirati na Stanfordu.
— Tako je. Mlad je i nekako računamo da Peebles pripada novome soju poduzetnika na
području preprodaje droge, ljudima koji nisu toliko nasilni, više su okrenuti poslu i
ambiciozni k'o sam vrag. Na ulici se priča da netko pokušava udružiti sve lokalne distributere,
kako bi postali djelotvorniji, kako bi lakše pregovarali s onima iznad sebe, ekonomika
razmjera, pravi poslovni pristup.
— Čini mi se da bi stari Antoine rado postao pravi generalni, a ne samo izvršni...
— Moguće. Nego, Westbrook se uzdignuo s ulice. Prošao je sve, vidio sve, ali čuli smo kako
je moguće da traži izlaz iz posla s dro-gom.
— No, da, Peebles možda ima drukčie ciljeve ako upravo on pokušava organizirati lokalne
ekipe. Ali odavanje dragocjenih infor-macija Coveu baš se i ne poklapa s ulogom
neposrednog nasljednika. Ako zatvorite pogon, što preostaje Peeblesu?
— To i jest problem — prizna Bates.
— Koga još imamo?
— Westbrookovog glavnog snagatora. Clyde Macy.
Bates mu pruži Macvjevu fotografiju. Ovaj je, najblaže reče-no, izgledao kao da bi u nekom
zatvoru trebao iščekivati smrtu kaznu.
Macy je bio toliko bijel da je izgledao anemično; skinhead s nekakvim mirnim, ali ipak
bešćutnim očima kakve je Web redovito povezivao s najgorim serijskim ubojicama s kojima
se susreo.
— Da ga Isus negdje sretne, vrišteći bi otrčao po policiju.
— Izgleda da Westbrook radi isključivo s najboljima — pri-mijeti Bates.
— Kako se Macy uklapa među svu tu braću? Izgleda kao bi-jeli rasist.
— Ne. Izgleda da jednostavno ne voli kosu. Ne znamo puno o njemu iz vremena prije dolaska
u Washington. Iako to nikada nismo uspjeli dokazati, najvjerojatnije je bio poslušnik šefova
koji su završili u saveznom raju u Jolietu. Nakon toga došao je u Washington i pristu-pio
Westbrooku. Na ulici ga zasluženo prati glas odanog i krajnje nasil-nog tipa. Pravi luđak, ali
na svoj način profesionalan.
— Kao što i dolikuje svakom dobrom kriminalcu.
— Prvo svoje djelo izveo je kada je baki u glavu zario mesar-sku sjekiru, jer ga je, kako je
tvrdio, zakidala za večerom.
— Kako to da je na slobodi nakon takvog ubojstva?
— Bilo mu je tek jedanaest godina, pa je odgulio svoje u pop-ravnom domu. Otada su mu
jedini prijestupi tri kazne za prebrzu vož-nju.
— Znači, pristojan tip. Mogu uzeti fotke?
— Samo naprijed. Ali ako naletiš na Macvja u nekoj mračnoj uličici ili dobro osvijetljenoj
aveniji, preporučio bih ti da potrčiš gla-vom bez obzira.
— Radim u EST-u, Perce. Takve jedem za doručak.
— A-ha. Samo se zanosi.
— Ako je Cove doista dobar kako tvrdiš, nije mogao samo ta-ko ušetati u zasjedu. Tu se
događa još nešto.
— Možda, ali svi griješe.
— Jesi li potvrdio da Cove nije znao kada dolazimo?
— Jesam. Coveu nije otkriven datum prepada.
— Kako to da nije znao?
— Nisu željeli nikakva curenja, a on u to vrijeme ionako nije trebao biti ondje, tako da nije
bilo potrebe obavijestiti ga.
— Super, niste vjerovali vlastitom agentu. To ne znači da do in-formacija nije mogao doći iz
nekog drugog izvora. Na primjer WFO-a?
— Ili EST-a? — uzvrati Bates.
— A to kako će ondje biti potencijalni svjedoci... jesu li i ti po-daci potekli od Covea? —
Bates kimne. — Znaš, Perce, bilo bi zgodno da smo to znali odmah.
— Samo oni koji su trebali znati, Web. A vi za obavljanje pos-la to niste trebali znati.
— Kako to, dovraga, možeš reći kada nemaš pojma kako obavljam svoj posao?
— Opet se približavaš onoj granici, prijatelju moj. Ne pretje-ruj!
— Je li ikome imalo stalo do toga da su pritom poginula šes-torica?
— Ako gledamo širi kontekst, Web, ne, nije. Stalo je samo ljudima poput tebe i mene.
— Postoji još nešto što ne trebam znati?
Bates s velike hrpe dokumenata koje je donio izvadi jedan debeli rastezljivi fascikl, iz njega
izvuče manji fascikl i otvori ga. — Zašto mi nisi rekao da ti je Harry Sullivan bio stari?
Web istog trenutka ustane i uzme još jednu šalicu kave. Zap-ravo nije trebao još kofeina, ali
na taj mu se način pružala prilika da razmisli o odgovoru ili laži. Kada je ponovno sjeo, Bates
je još uvijek pregledavao onaj dosje. U trenutku kada je podignuo pogled prema Webu, bilo je
očito da prije nego što će mu prepustiti dokumente oče-kuje odgovor.
— Zapravo ga nikada nisam smatrao ocem. Razišli smo se kada mi je bilo tek šest godina. Za
mene je to bio tip kao svaki drugi.
— Trenutak poslije upita: — Kada si otkrio da je to moj otac?
Bates prstom prijeđe po jednoj stranici. — Tek kada sam iz-vadio cjelokupnu dokumentaciju
o provjeri tvoje prošlosti. Iskreno go-voreći, kada gledam ove dokumente o uhićenjima i
presudama, nije mi jasno kada je stigao tvojoj majci napraviti dijete. Ovdje ima puno toga
— reče, mameći Weba.
Web bi mu najradije bio preoteo fascikl iz ruku i istrčao iz so-be. Međutim, ostao je samo
tako sjediti, zagledan u naopako okrenute stranice, i čekati. Sada više gotovo i nije registrirao
užurbanost koja je vladala prostorijom. Ostali su još samo on, Bates i, u tim papirima, nje-gov
otac.
— Zašto te onda odjednom toliko zanima, kako kažeš, tip kao svaki drugi? — upita Bates.
— Kada dođeš u određene godine, pretpostavljam, takve ti stvari postanu važnije.
Bates vrati fascikl u veću mapu i sve to približi Webu. — Ugodno čitanje.
25
Vrativši se u motel, Web je prvo uočio da se na njegovom dotadašnjem parkirališnome mjestu
nalazi svježa mrlja od ulja. To zapravo nije bilo nimalo neobično, jer je neki drugi gost mogao
ostaviti automobil na tom mjestu, iako se nalazilo točno ispred Webove sobe. Prije nego što je
otključao vrata, provjerio je ručicu, pretvarajući se da nešto petlja s ključem. Nažalost, čak ni
Web nije bio u stanju odrediti je li netko obi-jao bravu. Nije bilo tragova nasilnog otvaranja,
ali netko tko zna što radi tako bi jednostavnu bravu mogao otvoriti za tili časak i ne ostaviti ni
najmanji trag.
Web otvori vrata, drugu ruku držeći na dršku pištolja. Treba-lo mu je približno deset sekundi
kako bi utvrdio da u malenoj prostoriji nema nikoga. Ništa nije bilo na pogrešnome mjestu, a
tu je bila čak i kutija koju je uzeo iz majčina potkrovlja, svaki papirić točno na mjestu na
kojem ga je ostavio. Međutim, Web je imao pet različitih vrsta si-ćušnih zamki postavljenih u
cijeloj sobi, a tri su bile pomaknute. Tije-kom godina Web je razvio taj sustav i koristio ga
kad god bi nekamo išao. No, da, tko god da je pretražio njegovu sobu bio je dobar ali ne i
savršen. To je već bila utjeha, poput spoznaje da nasilnik od stotinu osamdeset kilograma
kojeg se spremaš napasti ima staklenu donju vi-licu i povremeno piški u krevet.
Kakva ironija: dok je on razgovarao s Batesom, netko je pre-tražio njegovu sobu. Web u vezi
sa životom nikada nije bio naivan, jer je vidio njegove najružnije strane, i kao dijete i kao
odrastao čovjek. Ipak, nekako je uvijek mislio da je jedino na što može računati FBI i svi oni
ljudi koji mu daju život izvan granica službenih obrazaca i oruž-ja. Prvi put u njegovoj
karijeri ta je vjera bila poljuljana.
Spakirao je malobrojne stvari i već pet minuta poslije našao se u automobilu. Otišao je u neki
restoran u blizini alexandrijskog Sta-
rog grada, parkirao se tako da je kroz prozor vidio automobil, objedo-vao i počeo se
upoznavati sa životom Harrvja Sullivana.
Bates se doista nije šalio. Webov je stari kao gost boravio u nekima od najboljih zatvora koje
je zemlja uopće nudila, uglavnom na Jugu, gdje su se nalazili, znao je Web, neki od iznimno
zgodnih kaveza za ljude. Prijestupa je bilo mali milijun, no svi su ipak imali zajedničku temu:
Bili su to najčešće financijski zločini niske razine, poslovne prijevare, pronevjere i najobičnije
varanje. Na temelju nekih od starih zapisnika sa suda i uhidbene dokumentacije iz dosjea,
Web je jasno uvidio da je glavno oružje njegovog starog bio okretan jezik i više dr-skosti
nego što bi jedno ljudsko biće trebalo nositi u sebi.
Bilo je tu različitih fotografija njegova oca, s prednje, lijeve i desne strane, te s
identifikacijskim brojem uz donji rub. Web je vidio nebrojene fotografije uhićenika, i sve su
bile nevjerojatno slične: ljudi su bili shrvani, užasnuti, pripravni prerezati žile ili raznijeti
sljepooči-cu. Unatoč tome, Harry Sullivan na svim se policijskim snimkama smi-ješio. Taj se
gad cerio, kao da je nekako nasamario murjake, iako je on zapravo završio u zatvoru. Ali
starenje je na njegovom ocu ostavilo du-bok trag. Više nije bio onaj zgodan muškarac s
fotografija u kutiji iz potkrovlja. Na posljednjoj skupini fotografija vidio se vrlo star
muška-rac. Iako se i dalje smiješio, nedvojbeno je imao manje zuba. Web nije imao razloga
osjećati da mu je do njega nekako stalo, a ipak mu je bilo teško gledati kako čovjek propada u
toj bezličnoj Kodakovoj slavi.
Dok je čitao neke sudske iskaze svojega oca, Web nije mogao na pojedinim se mjestima ne
nasmijati. Iz dijaloga s tužiteljima koji su bili čvrsto naumili pospremiti ga iza rešetaka
pojavila se slika o jed-nom lukavom manipulatoru.
— Gospodine Sullivan — pitao je jedan javni tužitelj — nije li točno da ste u noći o kojoj
govorimo...
— Ispričavam se, mladiću moj, ali koja je to ono točno noć? Pamćenje me više ne služi kao
nekoć.
Web je jasno zamišljao odvjetnika kako koluta očima i ponav-lja: — Dvadeset šesti lipnja,
gospodine.
— Ah, tako je. Samo nastavi, mladiću moj, dobro ti ide. Uvje-ren sam da se tvoja majka
ponosi.
Zapisničarka je u zagradi navela: »Smijeh u sudnici«.
— Gospodine Sullivan, ja nikako nisam vaš mladić — odgovo-rio je odvjetnik.
— Oprosti, sine, jer ja baš nemam iskustva u takvim stvari-ma i sigurno nisam mislio ništa
loše. Prava je istina da ne znam kako bih te zvao. Iako sam za vožnje iz zatvora do ove lijepe
sudnice čuo da te drugi zovu onako kako ja ne bih nazvao ni najgoreg neprijatelja na svijetu.
Riječi zbog kojih bi se moja jadna bogobojazna mama okretala u svojem lijepom katoličkom
grobu. Napadali su tvoju čast i poštenje, a koji čovjek može izdržati puno takvih uvreda?
— Uopće me ne zanima što kriminalci govore o meni, gospo-dine.
— Ispričavam se, sinko moj, najgore su stvari dolazile iz usta čuvara.
»Ponovno smijeh«, zabilježila je zapisničarka. Gromoglasan smijeh, zaključi Web, sudeći
prema hrpi uskličnika na završetku reče-nice.
— Možemo li nastaviti, gospodine Sullivan? — reče tužitelj.
— Ah, samo Harry, budimo na ti. Tako se zovem još otkako mi se ovo irsko dupe pojavilo na
svijetu.
— Gospodine Sullivan! — Bio je to sudac, pročitao je Web, a u te dvije riječi činilo se da
sluti dugotrajan smijeh, iako je Web u tome vjerojatno pogriješio. No sudac se preživao
O'Mallev, tako da su on i Harry Sullivan, ako ništa drugo, možda osjećali jednaku mržnju
pre-ma Englezima.
— Posve sigurno neću s vama biti na ti — reče odvjetnik, a Web je jasno vidio pravičnu
ogorčenost na njegovom licu zbog činjeni-ce da mora voditi takav razgovor s jednim običnim
kriminalcem koji mu se još i ruga.
— No, dobro, sinko moj, znam da ti je posao mene starog i nemoćnog strpati u neku hladnu i
mračnu ćeliju u kojoj čovjek prema čovjeku nema ni najmanje poštovanja. A sve zbog jednog
sićušnog nes-porazuma koji je možda tek posljedica pogrešne procjene ili možda po-kojeg
piva viška. Ali ipak me zovi samo Harry, jer iako moraš provesti to užasno djelo do kraja,
nema razloga da ne budemo prijatelji.
Na završetku tog poglavlja očeva života Web je, uz određenu mjeru zadovoljstva, morao
primijetiti da je porota Harryja Sullivana oslobodila svih optužaba.
Za svoj posljednji zločin njegov je otac dobio dvadeset godi-na, što je bila daleko najduža
kazna. Dosada je odgulio četrnaest godi-
na u jednom zatvoru u Južnoj Karolini za koji je Web znao da je užasna rupetina na korak od
samog pakla. Pred njim je tako bilo još šest godi-na, ako ga ne puste na uvjetnu ili, što je bilo
vjerojatnije, ne umre iza rešetaka.
Web pojede posljednji zalogaj dimljene govedine i popije pos-ljednji gutljaj piva Dominion.
Preostao mu je još samo jedan fascikl. Bio je tanak, a Weba je samo zapanjio i još više
zbunio.
Svaka čast FBI-u; nema toga što nisu iskopali. Kada ti prov-jeravaju prošlost, dovraga,
stvarno provjere sve. Ako si se prijavio za posao u FBI-u, u bilo kojem svojstvu, razgovarat
će sa svima s kojima si imao bilo kakve veze, u cijelome životu. S učiteljicom iz prvog
razre-da, s čovjekom koji te slao u raznošenje novina, čak i s onom zgodnom djevojkom koju
si izveo na proslavu mature i s kojom si poslije spavao. I nesumnjivo s njezinim ocem, kojem
si morao objašnjavati svoje očaj-no ponašanje nakon plesa, kada se doznalo za tajnu, iako je
zapravo njegova nedužna djevojčica tebi strgnula hlače i pri ruci imala lubrici-rane kondome.
S tvojim zapovjednikom u skautima, s punicom i pun-cem, bankovnim službenikom koji ti je
odbio prvi kredit za auto, ženom koja te šiša — ništa, apsolutno ništa nije sveto kada FBI radi
na ne-kom slučaju. I dakako da su uspjeli doći i do Harrvja Sullivana.
Bio je tek došao u svoj mali umirovljenički dom u Južnoj Ka-rolini kada je agentima dao svoj
prikaz Weba Londona, svojeg sina. »Moj sin«. Bio je to izraz kojim se Harry Sullivan za tog
susreta poslu-žio trideset četiri puta, jer se Web potrudio i prebrojao ih.
Harry Sullivan »svojem je sinu« dao najbolju prokletu pre-poruku koju je uopće moguće dati
za nekog drugog, iako je »svojeg si-na« poznavao samo prvih šest godina života. Ali, prema
Harrvju Sulli-vanu, pravi Irac zna odrediti ima li »njegov sin« sve što je potrebno praktički od
prvog dana kada skine pelene. A njegov sin ima sve što je potrebno kako bi bio najbolji agent
FBI-a koji je ikada postojao ili će postojati i te njegove riječi mogu zapisati. I ako žele da
dođe u Wash-ington i isto to ponovi krupnim zvjerkama koje vode agenciju, to će ra-do
učiniti, premda će doći s okovima za ruke i noge, ali će mu srce ipak ispunjavati neizmjeran
ponos. Nema toga što je predobro za »mojeg si-na«.
Dok je Web čitao te riječi, glava mu je tonula sve niže, tako da se već zamalo spustila na stol
kada je došao do posljednje zapisane izjave Harrvja Sullivana: »A bi li dobri agenti, ti uzorni
agenti«, zapo-
čeo je, bili toliko ljubazni i »mojem sinu« rekli kako njegov otac sve te godine svaki dan misli
na njega, kako nikada nije izišao iz njegova srca i premda baš i nema izgleda da će jednom
ponovno doći u vezu, Harry Sullivan želi da »njegov sin« zna da ga on voli i da mu želi
najbolje? I neka ne stekne loše mišljene o starome zbog toga kako je sve na koncu ispalo. Bi li
dobrim agentima bilo teško »mojem sinu« to prenijeti, jer on će im za to biti veliki dužnik. I s
ponosom će svakome od njih platiti pivo-dva ukaže li mu se ikada za to prilika, premda
izgledi nisu bili ni-malo ružičasti, s obzirom na uvjete u kojima trenutačno živi, iako se s time
nikad ne zna...
No, da, Webu nitko nikada nije ništa prenio. Web nikada do-sada nije vidio taj izvještaj.
Prokleti FBI! Zar baš nikada nema mjesta za zaobilaženje čvrstih pravila? Zar sve mora biti
tako kruto, po njiho-vom ili nikako? Ipak, s druge strane, da je doista želio, Web je do tih
podataka mogao doći još davno, samo da je istinski želio. A on jednos-tavno nije želio.
Od sljedeće pomisli koja mu je pala na pamet, Webovo lice poprimilo je sumoran izraz. Ako
je FBI njegov dosje uputio Claire Da-niels, zna li ona već neke od svih tih informacija koje se
odnose na Har-ryja Sullivana? Ako zna, zašto se nije potrudila reći mu?
Web pospremi sve dokumente, plati račun i vrati se u Vic. Od-vezao se do jedne od FBI-evih
garaža i zamijenio vozila te kroz izlaz koji se nije vidio s ulice kojom je došao izišao u
novome modelu Grand Marquisa. FBI baš i nije imao višak slobodnih Bucara, no Grand je
netko vratio radi servisiranja, a Web je upravitelja uvjerio da je zaslu-žio nešto pristojnije od
dvadesetogodišnjeg veterana iz sjedišta u gra-du kojem je automobil bio dodijeljen. Ako se
nekome to ne sviđa, dodao je Web, neka popriča s Buckom Wintersom, on mije najbolji
frend.
26
Kada se ovaj pojavio na vratima, Bates se još uvijek nalazio u sobi za strateške operacije.
Bates je podignuo pogled i uložio sav trud kako iz-razom lica ne bi pokazao koliko je
obeshrabren.
Buck Winters sjedne mu nasuprot. Izglačane crte na hlača-ma njegovog odijela bile su
besprijekorne, prave FBI-evske, sjaj na vršku cipela također po svim propisima. Rupčić u
gornjem lijevom dže-
pu sakoa izgledao je kao da je presavijen i postavljen uz pomoć ravna-la. Tip je bio visok,
imao široka ramena, a izgledao je samopouzdano i inteligentno, poput pravog uzora za FBI-
eve agente. Možda je zahva-ljujući tome i dogurao toliko visoko.
— Maločas sam vidio Londona kako izlazi iz zgrade.
— Samo se javio, prema nalozima.
— Oh, u to sam uvjeren. — Winters položi dlanove na stol. Kako se činilo, pomno je
proučavao svaku crtu na Batesovom licu. — Zašto ti je, dovraga, toliko stalo do njega?
— Dobar je agent. I kao što si rekao, ja sam mu bio nešto po-put mentora.
— Iskreno govoreći, ja se time ne bih hvalio.
— Zbog ove je agencije zamalo poginuo više puta nego ti i ja.
— Ali je usijana glava. Kao i svi iz EST-a. Oni nisu kao mi. Idu svojim putem i sve nam
nabijaju na nos, kao da su nekako bolji od nas. A to je zapravo samo hrpa macho-tipova s
velikim pištoljima i pr-stima koji ih svrbe jer ih žele što prije upotrijebiti.
— Svi smo u istoj ekipi, Buck. Oni su samo specijalizirana je-dinica koja se brine za stvari za
koje se ne može pobrinuti nitko drugi. Da, svakako su samouvjereni, ali tko ne bi bio? No svi
smo mi agenti FBI-a, svi zajedno radimo na ostvarivanju istog cilja.
Winters odmahne glavom. — Doista vjeruješ u to?
— Da, najozbiljnije. Da ne vjerujem, ne bih bio ovdje.
— Ali oni su izazvali i neke od najgorih trenutaka u povijesti FBI-a.
Bates na stol ispusti dosje koji je čitao. — Baš u tome užasno griješiš. FBI ih baca u vatru bez
ikakve pripreme i najave, a kada neš-to rikne, najčešće zbog glupe naredbe s vrha za koju bi ti
svaki tip s fronte od kojeg se očekuje da je ispuni odmah mogao reći da neće upa-liti, krivnja
se svaljuje na njih. Zapravo me čudi što oni nisu zatražili da ih odvoje od nas.
— Nikada nisi igrao potrebne igre, Perce, da bi došao gore. Sada si došao do stropa, u tvojem
slučaju čeličnoga. Kroz njega više ne možeš.
— Ali ja sam posve zadovoljan i ovdje gdje jesam.
— Jedan mali savjet: Kada se ovdje prestaneš penjati, prije ili kasnije počinješ padati.
— Hvala na savjetu — reče Bates neljubaznim tonom.
— Primam tvoje izvještaje o istrazi. Iskreno govoreći, popri-lično su oskudni.
— Kao i rezultati istrage.
— Cove, kakvo je stanje? 0 tome si se izrazio poprilično ne-određeno.
— Nemam puno novosti.
— Pretpostavljam da si djelovao pod pretpostavkom da je svaki FBI-ev tajni agent koji se
nakon toliko vrmena nije pojavio ili mrtav ili da se, ako nije mrtav, okrenuo protiv nas, te da
bismo ga tre-bali gledati još jedino na potjernicama.
— Cove nije prešao na drugu stranu.
— Znači, razgovarao si s njim? To je baš neobično, jer u tvo-jim izvještajima o tome nisam
primijetio ni riječi.
— Još uvijek tražim... Ali od Covea sam dobio određene in-formacije.
— I što naš znameniti agent kaže o cijeloj prokletoj zbrci?
— Misli da je bila namještaljka.
— Isuse, kakva nevjerojatna teorija — reče Winters sarkas-tično.
— Kaže da ne žli doći jer drži da je stvar otkucao netko iz FBI-a. — Bates se prodorno
zagleda u Wintersa, iako nije točno znao koji je tome razlog. Winters baš i ne bi odavao tajne,
zar ne? — Zna sve o curenju informacija i upropaštenim misijama. Drži daje to što se
do-godilo EST-u još jedan takav slučaj.
— Zanimljiva teorija, ali pretpostavljam da za to nema doka-za.
Ta se izjava Batesu učinila neobičnom. — Meni nije naveo ni-kakav dokaz — odgovori. —
Sve držim pod kontrolom, Buck. Znam ko-liko imaš obaveza i ne želim tvoju legendarnu
viziju pretrpavati nevaž-nim pojedinostima. Imaš moju riječ: pojavi li se nešto krupno, bit ćeš
unaprijed obaviješten. Na taj način moći ćeš odraditi medijski cirkus. To ti stvarno leži.
Winters nije mogao ne uočiti sarkazam, a ipak je odlučio ne obazirati se. — Ako me sjećanje
ne vara, ti i Cove nekoć ste bili jako bliski. U Kaliforniji, nije li tako?
— Zajedno smo radili.
— U vrijeme kada su mu ubili obitelj.
— Tako je.
— Katastrofa za FBI.
— Meni se zapravo oduvijek činilo da je to bila katastrofa za obitelj Cove.
— Zbunjuje me kako se sve to dogodilo. Koliko sam shvatio, Cove je u toj zgradi otkrio
financijsko sjedište jedne preprodavačke skupine.
— I EST je pozvan kako bi izveo prepad — reče Bates. — Unutra je bilo mogućih svjedoka.
A EST se specijalizirao za izvlačenje takvih ljudi u živome stanju.
— Ovaj su put stvarno zeznuli. Na životu nisu uspjeli održati ni sebe.
— Upali su u zamku.
— Slažem se. Ali tko im je namjestio. Tko ako nije Cove? Bates se sada prisjeti svog susreta s
Randallom Coveom na
groblju. Cove smatra kako netko iz FBI-a daje informacije i kako je to objašnjenje za sve što
nije išlo po planu. Bates na trenutak pomnije promotri Wintersa. — Za tak* o nešto,
pretpostavljam, netko je morao imati povjerljive informacije najvišeg ranga.
Winters se nasloni. — Najvišeg ranga. Želiš reći netko iz FBI-a?
— Da, baš tako.
— To je vrlo teška optužba, Bates.
— Ja ništa ne tvrdim i nikoga ne optužujem. Samo ukazujem na jednu mogućnost.
— Bilo bi neusporedivo lakše pridobiti jednog prokletog taj-nog agenta.
— Ne poznaješ Randalla Covea.
— A ti ga možda poznaješ predobro. Toliko dobro da od drve-ća ne vidiš šumu.
Winters ustane. — Bez iznenađenja, Bates. Neće se događati ništa važno, a da ja unaprijed ne
znam za to. Jasno?
Dok se Winters udaljavao, Bates promumlja: — Jasno kao u Wacu, Buck.
Ann Lyle nazvala je dok je Web bio u automobilu.
— Žalim što je tako dugo trajalo, ali željela sam ti pronaći nešto konkretno.
— Nema problema. Iz FBI-a sam upravo dobio nešto o Co-veu. Jasno, bilo je kao da im
vadim zube...
— A ja ti imam nekoga.
— Koga? Covea?
— Dobra sam, ali ne toliko, Web. Došla sam do jednog nared-nika iz washingtonske policije
koji je bio redoviti čovjek za vezu s Co-veom dok je ovaj, još davno, radio u WFO-u.
— Mjesni policajac koji je veza tajom aegntu FBI-a? Kako je to uopće moguće?
— Nije neobično da se agenti viđaju s murjakom kojem vje-ruju i koji im služi kao posrednik,
Web. Cove je takvog tipa imao kada je tek počeo raditi ovdje, a tip je voljan s tobom
razgovarati.
On zaustavi automobil, uzme papir i olovku i zapiše ime Son-nyja Venablesa, koji je i dalje
radio kao policajac u Prvom washington-skom okrugu. Anrt mu je dala i broj telefona.
— Ann, zna li još netko za priču s Venablesom?
— Koliko je Sonny rekao, ne, a mislim da bi nešto tako spo-menuo. On je Coveu bio prva
neformalna veza na prvom poslu u Was-hingtonu, a to je bilo davno. Neki ih možda neće
povezati. Iako Sonny Venables pomalo odskače — doda još ona.
— Izgleda da ga poznaješ.
— Web, dušo, kada imaš staža koliko ja, uglavnom znaš sve. Često sam surađivala s
washingtonskim policajcima.
— I Venables je voljan razgovarati sa mnom? Zašto?
— Rekao je samo da je čuo za tebe. A ja sam ispričala svoju priču o tebi.
— Ali i dalje ne znamo njegovo viđenje situacije?
— Bit će da to preostaje tebi. — Ann prekine vezu.
Web nazove Venablesov broj. Kako ga nije bilo, samo je na sekretarici ostavio ime i broj
mobilnog telefona. Venables ga je nazvao poslije dvadeset minuta, pa su se dogovorili da se
nađu u toku poslije-podneva. Web mu je postavio još jedno pitanje, a Venables je rekao da će
vidjeti što se u vezi s time može učiniti. Bude li tip u stanju Webu da-ti nešto konkretno o
Coveu, Web bi možda mogao krenuti tim tragom.
Međutim, Weba je kopkalo nešto u vezi s Batesom, naime činjenica da Webu nije rekao kako
je Cove prije Kalifornije radio u WFO-u. To zap-ravo i nije bilo osobito važno. Bates je Webu
dopustio da pogleda tipov dosje i Web bi, pretpostavljao je, do toga došao i sam. Jednostavno
nije imao vremena pregledati cijelu njegovu povijest. Ali zašto je Bates to prešutio?
Venables je Weba zamolio da se u ranim poslijepodnevnim sa-tima nađu u jednom baru u
blizini područja u kojem je radio i u tome nije bilo ničeg neobičnog. Web je znao da se na taj
način može utažiti žeđ i možda usput doznati informacije koje bi ti poslije mogle dobro do-ći
u rješavanju nekog slučaja. Policajcima se nikako ne može prigovori-ti da vrijeme ne koriste
djelotvorno.
Sonny Venables bio je bijelac od približno četrdeset pet godi-na, veteran s gotovo
dvadesetogodišnjim stazom u policiji, rekao je Webu dok su naručivali pivo. Imao je više od
metar osamdeset i bio jak i čvrst, kako čovjek već postane od puno rada s utezima; izgledao je
kao da bi mogao pogurnuti šleper. Na glavi je nosio kapu sa zaslonom na kojoj je pisalo SVI
RIBIČI IDU U RAJ, a imao je i kožnu jaknu ko-ja je na leđima imala logotip automobilskih
utrka NASCAR. Vrat mu je bio debeo gotovo koliko i vrlo široka glava. Glas je obilježavao
juž-njački šarm prepun staloženog razuma, a Web je, dok su odlazili do jednog separea, u
stražnjem džepu njegovih traperica uočio i obris li-menke s duhanom za žvakanje. Pošto su
pronašli jedan miran ugao, s pivom su se smjestili za stol.
Venables radi noćnu smjenu, rekao je Webu. To mu se sviđa, ima više uzbuđenja. — Ali
ubrzo prestajem, točno nakon dvadeset go-dina. Idem malo pecati, piti pivo i gledati utrke
brzih pila, to mi je plan za preostale godine, kao i većini dobrih murjaka. — Nasmiješio se
vla-stitim riječima i otpio velik gutljaj Red Doga. Eric Clapton iz jukeboxa nije prestajao
pjevati o Lavli. Web pogleda uokolo. Dvojica muškaraca igrali su biljar u stražnjoj prostoriji,
uz hrpu novčanica od dvadeset dolara i dva Bud Lightsa na rubu stola. Povremeno bi
pogledali prema njihovom separeu, ali ako su i prepoznali bilo Venablesa bilo Weba, to nisu
ničim pokazali.
Venables pogleda Weba preko ruba krigle. Na njegovom je li-cu bilo dovoljno bora da ga
čovjek može smatrati iskusnim i žilavim. Čovjek koji je u životu vidio puno toga, uglavnom
lošega, zaključi Web, baš kao i on.
— Oduvijek se pitam kakvi su tipovi u EST-u.
— Nemaš se tu što pitati. Obični murjaci koji na raspolaga-nju imaju malo više igračkica.
Venables se nasmije. — Hej, nemoj tako skromno. Imam par prijatelja u FBI-u koji su se
prijavili za EST, pa su se vratili podvijena repa. Rekli su da bi radije rodili prokleto dijete sa
štapom među zubi-ma nego još jednom proživjeli nešto slično.
— Koliko sam uspio prosuditi po slici Randalla Covea, izgle-da mi kao da je mogao ući u
EST.
Venables je još nekoliko trenutaka promatrao tu glavu iznad piva. — Vjerojatno se pitaš što je
Randy Cove imao zajedničko s tipom koji izgleda tako južnjački i seljački kao ja?
— To mi je pitanje palo na pamet.
— Zajedno smo odrasli u jednoj zabiti u Mississippiju koja je bila toliko malena da nikada
nije imala čak ni ime. Cijelo smo se vrije-me zajedno bavili sportom, jer ondje i nije bilo puno
drugih aktivnosti. I ta je naša mala zabit dvije godine za redom bila prvak savezne države u
footballu. Zajedno smo igrali i u Oklahomi. —Venables odmahne gla-vom. — Randy je bio
najbolji slobodni bek kojeg sam ikada vidio, a So-oneri su takvih na tržište izbacili više nego
ostali. Ja sam bio branič. Prva postava, tri godine za redom, baš kao on. Blokirao sam za njega
na svakoj utakmici. Bacao se tijelom poput prokletog vlaka i uživao u svakom trenutku, iako
sada malo-pomalo doista počinjem osjećati posljedice. Znaš, Cove ti treba tek tračak dnevnog
svjetla i već ga ne-ma. Podignem pogled s hrpe tijela, a on je već kod gol-linije, najčešće s
dvojicom tipova koji se vješaju o njega. Na četvrtoj smo godini bili pr-vaci Sjedinjenih
Država, a razlog je bio on. Oklahoma u to vrijeme nije vjerovala u dodavanja prema naprijed.
Mi bismo prokletu loptu samo dali Randvju Coveu i prepustili mu da odradi svoje.
— Čini mi se da je riječ o jednom od onih odnosa koji traju.
— Tako je i bilo. Ja nikada nisam bio dovoljno nadaren za profesionalnu ligu, ali kod Randvja
nije bilo ni najmanje sumnje. Želje-li su ga svi, ali doslovno svi. — Venables načas zastane i
prstima prije-đe rubom stola. Web odluči jednostavno pričekati.
— Bio sam s njim u paru kada je zeznuo koljena. Obojica smo znali, odmah, čim se dogodilo.
A tada nije bilo kao danas. Odeš na ope-raciju, središ stvar i sljedeće si sezone opet na terenu,
praktički kao nov. Njegova je karijera tada završila. Tek tako. A football, čovječe to
je bilo jedino što je imao. Sjedili smo na tom prokletom terenu i zajed-no plakali gotovo cijeli
sat. Nisam plakao ni na maminom pogrebu. Ali volio sam Randvja. Bio je dobar čovjek.
— Bio?
Venables se još malo poigravao bočicom s paprom, a zatim se nasloni i pomakne kapu
unatrag, tako daje Web ispod nje ugledao uvo-jak kovrčave sijede kose.
— Pretpostavljam da znaš što se dogodilo njegovoj obitelji — reče Venables.
— Cuo sam dio priče. Možeš mi ispričati što ti znaš?
— A što imaš pričati? FBI je zeznuo stvar, a Randy je ostao bez žene i klinaca.
— Tada si se vidio s njim?
Izgledalo je kao da bi mu Venables najradije bacio pivo u lice. — Nosio sam proklete
lijesove. Jesi li kada nosio lijes četverogodiš-njeg djeteta? — Web odmahne glavom. —
Mogu ti samo reći da je to stvar koju ne zaboravljaš.
— To ti je rekao Cove... da je stvar zeznuo FBI?
— Zapravo mi i nije trebao reći. Murjak sam. Znam kako to ide. U Washingtonu sam završio
jer mi je odavde žena. I Randy je u FBI-u počeo ovdje. To, pretpostavljam, znaš. Mene je
koristio kao pos-rednika jer je znao da mi može vjerovati, što je u ovom poslu rijetkost.
— Izgleda da je rijetkost u mnogo raznih poslova.
Njih dvojica značajno se pogledaju, a to se razumijevanje po-javilo, kako se činilo, u
najboljem trenutku, možda ojačavajući vezu ko-ja je već počela posustajati.
— Randvja su zatim premjestili u Kaliforniju i ondje je ostao bez obitelji.
— Koliko sam čuo, osvetio se.
Venables ga hladno pogleda, jasno pokazujući da čuva više tajni nego što bi ih, bez obzira na
okolnosti, bio voljan iznijeti. — A ti se ne bi osvetio?
— Vjerojatno bih, da. Cove je onda zacijelo poseban tip. Rusi nikako nisu mačji kašalj.
— Samo pokušaj odrastati s pogrešnom bojom kože u najsi-romašnijem dijelu Mississippija.
—Venables se nagne naprijed i položi laktove na stol. — Čuo sam za tebe. Dio iz novina, dio
od Ann Lyle. —
On zastane, pomno ga, kako se činilo, proučavajući. Web tada uvidi da se Venables zapiljio u
unakaženu stranu njegova lica.
— U policiji sam dvadeset godina, pištolj sam potezao deset--dvanaest puta i pucao šest puta.
Četiri sam puta promašio cilj, a dva-put nisam. Nikada nisam ozlijeđen na poslu, nisam imao
čak ni zanok-ticu, a time se u ovom gradu možeš hvaliti, osobito u današnje vrijeme. Sada
sam u Četvrtom okrugu, koji baš i nije lijep i čist poput Sje-verozapada, ali nije ni kao Šesti ili
Sedmi u Anacostiji, gdje su pobili tvoju ekipu. I silno cijenim tipove na tankoj plavoj liniji
koji su bili na udaru i vratili se. A ti mi izgledaš kao prokleta živuća reklama za to.
— Nikada nisam tražio takvu ulogu.
— Stvar je u tome što te cijenim, jer inače i ne bih ovdje s to-bom sjedio. Ali stvar je i u tome
što me nikada nećeš navesti na to da pomislim kako je Randy nešto zgriješio. Znam da ti rad u
civilu i u taj-nim operacijama zezne glavu, a Randy nema razloga biti zadovoljan FBI-em, ali
nikako i nikada ne bi sudjelovao u tome što se dogodilo tvojoj ekipi. Samo bih želio da to
shvatiš.
— A ja bih želio da ti shvatiš kako, iako mi izgledaš vraški is-kreno i iako ne bih imao ništa
protiv još jednog piva s tobom, takvu iz-javu ne mogu prihvatiti zdravo za gotovo.
Venables s razumijevanjem kimne. — No, da, kada bi samo tako povjerovao, vjerojatno bi
bio idiot.
— Mogao je jednostavno otići. Provjerio sam. FBI mu je po-nudio potpuno novi život, punu
mirovinu. Što misliš, zašto nije prihva-tio ponudu?
— I što bi radio? Sljedećih četrdeset godina kosio travu u ne-kom bezličnom predgrađu na
Srednjem zapadu? To nije za Randvja. Što bi dalje radio ako ne svoj posao? To će možda
zvučati smiješno, no on se svojim poslom ponosio. Mislio je da radi nešto dobro.
— I ja se ponosim i tako razmišljam. Zato i jesam ovdje. Ot-krit ću istinu. Ako je Cove
sudjelovao u cijeloj priči, možda ću se i os-vetiti, baš kao on. Ne mogu ti obećati da neću,
koliko mu god ti bio pri-jatelj. Ali ako nije imao veze s time, bit ću mu najbolji frend. I vjeruj
mi, Sonny, većina ljudi više bi me voljela imati za prijatelja nego za neprijatelja.
Venables se nasloni. Činilo se da razmišlja o tim riječima. A onda je, kako je izgledalo, nešto
zaključio, te se nagne naprijed, pogle-da prema igračima biljara koji su redom uzimali kredu
za štapove,
pušili cigare i pijuckali pivo, te progovori vrlo tihim glasom. — Nemam pojma gdje je Randy.
Posljednji put javio mi se još prije cijelog sranja. Zapravo puno prije toga.
— Znači, nije ti pričao o tome na čemu radi?
— Moraš shvatiti da sam mu ja bio veza kada je prvi put ra-dio u Washingtonu. Viđao sam ga
i za ovog posljednjeg boravka u gra-du, ali ne, da tako kažem, poslovno. Znao sam da radi na
nečemu pop-rilično krupnome, no ni u jednom trenutku nije mi rekao na čemu.
— Znači da vas dovjica više niste bili toliko bliski?
— Bili smo bliski koliko čovjek može biti blizak s osobom kakva je Randy. Nakon onoga što
se dogodilo njegovoj obitelji, čini mi se da zapravo ni s kim više nije mogao biti istinski
blizak. Čak ni sa sta-rim Sonnvjem Venablesom iz Mississippija, koji je za njega izveo sve
one blokade,
— Je li kada spominjao nekog drugog posrednika, vezu u po-
— Ne, da se nekim služio, to bih svakako bio ja.
— Kada ste se posljednji put vidjeli?
— Prije malo više od dva mjeseca.
— Kako je izgledao?
— Bio je šutljiv, misli su mu bile negdje drugdje. Zapravo ni-je izgledao odviše dobro.
— Već neko vrijeme nije dolazio u svoj stan. FBI je provjerio.
— Nikada ne bih znao gdje je. Nalazili smo se na neutralnom terenu, zbog njegovog posla. I
doista bismo samo razgovarali o dobrim starim vremenima. Trebao mu je samo netko s kime
će razgovarati, či-ni mi se. Ako bi me trebao za prijenos neke informacije, stvar bih oba-vio.
— Kako ti se javljao kada se želio naći?
— Nikada me ne bi zvao kući. Zvao je u postaju. Svaki se put služio drukčijim imenom. A
kad god bismo se našli dao bi mi novo ime kojim će se poslužiti kada sljedeći put nazove,
kako bih znao da je to on.
— I nije nazvao? — Web ga pomno promotri. Činilo se da mu Venables sve govori posve
otvoreno, no čovjek zapravo nikada ne može biti posve siguran.
— Ne. Ni riječi od njega. Već sam se počeo brinuti da mu se nešto dogodilo. U ovom je poslu
ta briga više nego utemeljena.
Web se nasloni. — Znači da mi zapravo ne možeš pomoći da ga pronađem.
Venables dovrši pivo. — Pođimo u šetnju.
Tako su izišli i uputili se nekom poprilično praznom ulicom. Radni dan još nije bio završio i
većina je ljudi još uvijek u uredu, broji minute do trenutka kada će moći izjuriti, zaključi Web.
— Kada je prvi put radio u WFO-u, Randy je imao jedno mjesto na kojem bi ostavljao
poruke ako bi mi želio nešto prenijeti. Re-kao je da bi se na tom mjestu i preodijevao, da mu
je to bilo svojevrsno sklonište.
— FBI je znao?
— Ne. Mislim da čak ni tada nije potpuno vjerovao šefovima u vrhu FBI-a. Rekao bih da je
zato koristio mene.
— To je vjerojatno bio pametan potez. Ondje si bio u posljed-nje vrijeme?
Venables odmahne glavom. — Čini mi se da se pomalo pribo-javam onoga što bih mogao
zateći, iako točno ne znam zašto. Ne znam čak ni služi li se Randy još uvijek tim mjestom.
Koliko znam, kuću su u međuvremenu mogli i srušiti.
— Možeš mi dati adresu?
— Pušiš, zar ne?
— Ne.
— Ali sada pušiš. — Venables iz džepa izvadi kutiju Winston-sa i preda je Webu, koji je
prihvati. — Bit će najbolje da zapališ, za slu-čaj da netko gleda. — Venables mu doda i
šibice.
Web pripali i da sve od sebe kako se ne bi ugušio, a zatim spremi kutiju u džep. — Hvala na
pomoći. Ali ako je Cove bio povezan s time... — Web nije dovršio rečenicu.
— Ako je Randy učinio tako nešto, mislim da ne bi volio nas-taviti živjeti.
Kada se Sonny Venables počeo udaljavati, Web se vratio u au-tomobil, poderao kutiju
Winstonsa i izvukao umotani papirić koji se nalazio u njoj. Zatim pogleda zapisanu adresu. U
kutiji su se nalazile i tri malene presavijene fotografije. Web je Venablesa bio pitao i za sve
eventualne crne dječake svjetlije puti, približno u dobi Kevina
Westbrooka, koji su u posljednjih mjesec dana u gradu prijavljeni kao nestali, a to su očito bili
dječaci do kojih je došao. Web pogleda tri fo-tografije; sve su to malčice drukčije verzije
Kevina, zaključi on. Po iz-razu na njihovim licima jasno je vidio da im je već oduzeta svaka
nada u pristojan život. On uključi motor i krene.
Dvadeset minuta poslije Web je gledao kroz prozor automobila, dok mu je raspoloženje
lebdjelo oko rekordno niske razine. Venablesova usputna primjedba pokazala se posve
točnom. Na mjestu na kojem se nekoć nalazila kuća koju je Randall Cove korisito kao
sklonište sada je stajala velika rupa pretvorena u gradilište; iz njezine se sredine dizala velika
dizalica, a skupina građevinaraca upravo je napuštala posao nakon, kako se učinilo Webu,
napornog radnog dana. Sudeći po već obavljenim poslovima, Web je morao zaključiti kako
Cove tu kuću nije koristio u skorije vrijeme. Našao se u posve slijepoj ulici. Web zgužva
papirić s adresom i baci ga na pod. Ali preostala mu je još jedna mo-gućnost.
Sada iz automobila nazove Romana. — Jesi za malo njuška-nja?
Pošto je pokupio Romana, uputili su se prema jugu, u smjeru Predericksburga.
Romano razgleda unutrašnjost automobila. — Kakvo sranje od auta.
— Grand Marquis, u jednom od takvih vjerojatno se vozi i di-rektor.
— I dalje mislim da je sranje.
— Sljedeći put zbog tebe ću pokušati nabaviti nešto bolje. — Sada pogleda Romana i upita se
što je o njemu Angela rekla psihiću. S obzirom na to da joj je Romano životni partner,
vjerojatno je imala pu-no tema za razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje.
— Kako je u EST-u?
— Uvijek ista stara priča. Nisu nas nikuda zvali. Samo vjež-bamo. A to mije užasno dosadno,
čovječe.
— Samo polako, Paulie, ubrzo će ti se pružiti prilika da po-novno pucaš.
— Možda bih trebao otići u francusku Legiju stranaca ili neš-to slično.
— Jednostavno ne želiš priznati kada ti je dobro.
— Dečki su malo pričali i o tebi, Web.
Takvu promjenu teme trebao je i očekivati, no Web se ipak iz-nenadio. — I, što se priča?
— Dečki su podijeljeni za i protiv. Moglo bi se reći pola-pola.
— Isuse, mislio sam da sam malo popularniji.
— Nije stvar u tome. Nitko ne misli da si kukavica, Web. Ti-jekom godina učinio si previše
ludih stvari... Gotovo si lud kao ja.
— Ali...
— Ali neki dečki misle da će ti se, ako se smrzneš jednom, stvar ponoviti. To što se dogodilo
tebi nije utjecalo na sudbinu ekipe Charlie, ali sljedeći bi put moglo biti presudno.
Web je samo piljio pred sebe. — Bit će da se takvom razmiš-ljanju ne mogu usprotiviti.
Možda bih ja trebao pristupiti Francuzima? Naoružan si?
— Političari lažu?
Randall Cove živio je u rubnome dijelu Predericksburga, u Virginiji, približno sedamdeset pet
kilometara južno od Washingtona, i područja u kojem je Cove radio, što je bilo približno
dvostruko više od onog pra-vila Ann Lyle o četrdesetak kilometara minimalne udaljenosti
stana tajnog agenta i mjesta na kojem djeluje. Adresa Coveova doma bila je jedna od
informacija koje je Web kriomice pročitao iz Batesova dosjea. Za dlaku izbjegavši najveću
prometnu gužvu, četrdeset mi-nuta poslije našli su se u mirnoj ulici u predgrađu u kojoj je
živio Ran-dall Cove. Bio je to niz identičnih kuća od kojih su mnoge na travnjaku imale
obavijest o iznajmljivanju. Vani nije bilo ni mama ni djece, iako je vrijeme bilo ugodno, a u
ulici se nalazilo nekoliko parkiranih automobi-la. Cijela je četvrt zapravo izgledala nekako
napušteno, a Web je znao da će tako biti do trenutka kada se ljudi nakon radnog dana počnu
vra-ćati iz Washingtona i sjeverne Virginije. Bilo je posve jasno da te kuće služe uglavnom za
spavanje, te da u njima žive najvećim dijelom samci ili parovi bez djece, dok ih na presljenje
ne potakne plaća ili povećana obitelj. Jasno je uviđao razloge zbog kojih je Cove odabrao
upravo tak-vo mjesto. Ovdje nema znatiželjnih susjeda, ljudi se drže povučeno, a danju, kada
je on vjerojatno kod kuće, sve je ostalo uglavnom prazno. Znao je da većina tajnih agenata
koji se bave drogom lovi noću.
Ispred njegove kuće stajao je Bucar s vladinim registarskim pločicama. — Babvsitterica iz
FBI-a — reče Romano. Web kimne, raz-mišljajući kako najbolje postupiti. Došavši do FBI-
evog automobila, on se zaustavi, te iziđe, zajedno s Romanom.
Agent otvori prozor, pogleda Webovu i Romanovu iskaznicu, a zatim Weba.
— Vi ste sada slavni, ne morate pokazivati iskaznicu — reče agent koji Webu nije bio poznat.
Bio je to mlad tip, pun gorljive ener-gije i Web zaključi kako trenutačno vjerojatno mrzi život,
budući da su ga zadužili za nadzor nad kućom u čijoj blizini nitko nije očekivao Ran-dalla
Covea. On iziđe iz automobila i pruži im ruku.
— Chris Miler, iz područnog ureda Richmond. — Tada poka-že svoju iskaznicu, koju je
izvukao iz desnog gornjeg džepa, kako bi mu snažnija ruka, po pravilima FBI-a, ostala
slobodna. Ako i nije činio ništa drugo, FBI bi agentima nedvojbeno nametnuo neumoljivu
uni-formnost načina na koji izvode i najmanje pojedinosti. I bez gledanja, Web je znao da
Miller na sakou ima dodatnu podstavu, kako pištolj koji nosi ispod ne bi načinio rupu u
materijalu. Znao je i da je, kada se zau-stavio iza Millera i pristupio njegovom automobilu,
Miller gledao u ret-rovizor i zagledao se u Webove oči, jer oči uvijek pokazuju čovjekovu
namjeru.
Pošto su se rukovali, Web pogleda tihu i mračnu kuću. — Ov-dje se izmjenjujete dvadeset
četiri sata na dan?
— Osam, osam i osam — reče Miller umornim tonom. Zatim pogleda na sat. — A ja trebam
odguliti još tri sata.
Web se nasloni na njegov automobil. — Pretpostavljam da ni-je osobito uzbudljivo.
— Osim ako računate i tučnjavu mačaka kojoj sam svjedočio prije dva sata. — On zastane,
pomnije pogleda Weba, a zatim izlane. — Znate, razmišljao sam o tome da se prijavim za
EST.
— No, da, par kvalitetnih ljudi uvijek nam dobro dođe. — Zap-ravo trebamo šestoricu,
pomisli Web, kako bismo popunili Charlie.
— Čuo sam da su provjere paklenske.
Romano zamalo prijezirno otpuhne. — Sve što si čuo pomno-ži s deset, pa ćeš se naći blizu
istini.
Sudeći po skeptičnome pogledu, Miller očito nije nasjeo, jas-no je uviđao Web. Ipak, bio je
mlad i pretjerano uvjeren u vlastite spo-sobnosti, što je kod mladih redovit slučaj.
— Bili ste u Wacu? — upita Miller. Web i Romano kimnu. — Pucali ste?
— Ja sam to zapravo pokušao izbaciti iz podsvijesti — reče Web. Kako bi se samo Claire
Daniels ponosila!
— To mi je razumljivo — reče Miller nekakvim sumnjičavim tonom zbog kojeg je Web
postao uvjeren da mladi agent zapravo ne shvaća.
— Koliko si u FBI-u? — upita Romano.
— Gotovo dvije godine.
— No, da, kada iza tebe budu tri godine, možeš se prijaviti za EST. Nazovi me jednom. Ako
ozbiljno misliš ući u EST, mogu ti malo pokazati kako to izgleda. — Romano mu uruči
posjetnicu.
Dok ju je Miller spremao u džep, Romano i Web razmijenili su zabavljene poglede.
— Čovječe, to bi bilo super — reče Miller. — Čuo sam da ima-te strašne pucaljke.
Web je znao da u početku sve privlači oružje. Nekolicina nje-govih poznanika u EST je ušla
isključivo zbog prilike da nosi prvokla-sno oružje i iz njega puca. — To da. I pokazat ćemo ti
zašto je točno uvijek najbolje kada ga ne moraš upotrijebiti.
— Da. — Miller se doimao razočaranim, no to će već prebo-ljeti, znao je Web. Uslijedilo je
nekoliko trenutaka nelagodne tišine, a Miller zatim upita: — Ovaj, mogu li vam s nečim
pomoći?
— Ovamo smo došli samo kako bismo pogledali kuću. Znaš nešto o tom tipu?
— Ne baš puno. Znam da ima veze s time što se vama dogodi-lo. Čovjek se upita kako se
netko može tako okrenuti, mislim protiv svojih ljudi.
— Da, svakako. — Web pogleda niz kuća. Iza njih se nalazila šuma. — Nadam se da netko
pazi na stražnju stranu.
Miller se nasmiješi. — Nešto. U dvorištu iza kuće je K-9. Unutar ograde. Ako netko pokuša
ući s te strane, čeka ga iznenađenje. A K-9 je, valjda, jeftiniji od postavljanja dvojice agenata.
— Valjda. — Web pogleda na ručni sat. — Bliži se vrijeme za večeru. Već si jeo?
Miller odmahne glavom. — Ponio sam nešto krekera i sličnih stvari. I bocu vode. To sam
sredio. I kao što sam rekao, smjena mi do-lazi za tri sata. Najgore je što nemaš kamo otići na
WC.
— Znam kako ti je. Nebrojeno puta tako sam radio na Sred-njem zapadu. Pokrivao sam farme
od tisuću jutara za koje se sumnjalo da se koriste za distribuciju droge, a bio sam i u naseljima
prikolica i tražio dečke koji su bili uvjereni da pošteno raditi znači i pljačkati ban-ke i ubijati
ljude sačmaricama sa skraćenom cijevi. Morao si ili izdržati ili piškiti u bocu ili jednostavno
stajati u polju i pustiti mlaz.
— Da — reče Romano. — Mi smo u Delti obično čučali u redu na kojem smo se usranome
mjestu već našli i tako srali. Čovjeka jako dobro upoznaš kad uz njega kenjaš. Jednom sam
nekoga morao upuca-ti baš dok sam srao. Čovječe, mogu ti samo reći da je bilo jako čudno.
Miller baš i nije izgledao kao da mu se neka od tih mogućno-sti dopada. Odjeven je vrlo
elegantno, uočio je Web, tako da se u imidž mladog agenta vjerojatno nije uklapalo ni
mokrenje u bocu ni svlače-nje pred drugima.
— Malo dalje je Dennv's. Ako želiš večerati, mi ćemo ostati ovdje dok se vratiš.
Miller baš nije bio siguran smije li tako napustiti mjesto.
— A takve se ponude ne pojavljuju svaki dan, Chris. — Web je bio djelomično rastvorio
sako, tako da Miller uoči da je naoružan. — I, da, ja sam par puta zapucao u Wacu. Hajde,
lijepo se najedi.
— Sigurni ste da će to biti u redu?
Romano mu odgovori glasom koji nije mogao više zastrašiva-ti. — Naiđe li netko tko ne bi
trebao, požalit će što umjesto nas nije na-išao na onog psa straga.
Na te riječi agent Miller žurno uđe u automobil i odveze se.
Web pričeka da se ovaj nađe izvan vidnog polja, pa ode do prt-ljažnika svojeg automobila,
izvadi neki maleni uređaj zajedno s bateri-jskom svjetiljkom, pogleda uokolo i zatim s
Romanom dođe do ulaza u Coveovu kuću.
— Dovraga, taj bi mali u EST-u izdržao pune dvije minute — reče Romano.
— Nikad se ne zna, Paulie. Ti si uspio, zar ne?
— Stvarno ćeš provaliti ovu kuću?
— Da, stvarno hoću. Ako ti nešto smeta, sjedni u auto.
— U životu nema puno stvari koje mi smetaju. Pomagalo za obijanje brzo je sredilo
jednostavnu bravu na
ulaznim vratima, tako da su se Web i Romano unutra našli već za neko-liko sekunda. Web
zatvori vrata i uključi baterijsku svjetiljku. Uz vrata
je ugledao alarm, koji, međutim, nije bio aktiviran. Šifru vjerojatno zna isključivo Cove.
Uputili su se kratkim hodnikom i ušli u dnevnu so-bu. Web je obasjao sve kutove. I jedan i
drugi držali su ruku na pišto-lju. Prostor je bio namješten vrlo oskudno. Cove ovdje ionako ne
bora-vi često i dugo, zaključi Web. Brzo su pregledali prizemlje i nisu pro-našli ništa
zanimljivo, što Weba i nije iznenadilo. Cove je veteran, a takvi baš i ne ostavljaju detaljne
prikaze svojih aktivnosti koje bi čov-jek samo tako mogao pronaći.
Podrum nije bio dovršen. Dolje se nalazilo samo nekoliko ku-tija. Romano i Web brzo ih
pregledaju. Web se malo duže zadržao jedi-no na uokvirenoj fotografiji na kojoj su se vidjeli
Cove, supruga i djeca. Web ju je osvijetlio iskosa, kako se svjetlo ne bi odbijalo od stakla.
Co-ve je bio u odijelu, bez dreadlocksa, i izgledao zgodno i samopouzdano. Osmijeh je bio
upravo zarazan. Web je osjećao kako se već i zbog sa-mog pogleda na tu fotografiju počinje
smiješiti. Jednu krupnu i dugač-ku ruku bio je prebacio preko ženina ramena, dok je drugom
obgrlio oboje djece. Supruga mu je bila iznimno zgodna, s kosom do ramena, širokim
osmijehom i očima koje su kod svakog muškarca mogle izazva-ti podrhtavanje. Dječak i
djevojčica bili su sličniji majci. Bili bi to ne-sumnjivo vrlo zgodni mladi ljudi, u vrijeme kada
bi im roditelji zajedno ostarjeli. Tako bi se život barem trebao razvijati, ali do toga dolazi
ri-jetko, barem kod ljudi koji žive od onoga čime se bave Cove i Web. Ta je fotografija
prikazivala drugo lice Randalla Covea, koncentrirala se na njegovu ulogu supruga i oca. Web
je zamišljao nekadašnjeg repre-zentativca u footballu kako iza kuće dobacuje loptu sinu:
možda je dje-čak od starog naslijedio sportski dar. Možda je mogao ostvariti profe-sionalnu
karijeru do koje njegov otac nije uspio doći. To bi se možda dogodilo u nekom
hollywoodskome filmu, ali tek rijetko u nepravdi stvarnoga života.
— Zgodna obitelj — reče Romano.
— Ali više nije. — Web se nije potrudio objasiti te riječi.
Vrativši fotografiju u kutiju, uputili su se u prizemlje. U tre-nutku kada se snop svjetla iz
njegove baterije odbio od stražnjih kliz-nih vrata, nešto se baci na staklo. Web i Romano
istovremeno izvuku pištolje, no tada začuju lavež i uvide da je to samo K-90 koji obavlja svoj
posao.
No, dobro, pas te barem nikada ne bi izdao; možda je to pravi razlog zbog kojeg je najbolji
čovjekov prijatelj, pomisli Web. Tvoje taj-ne čuvaju do groba.
Brzo su otišli na kat, želeći svakako završiti davno prije nego što se Miller vrati. Webu se nije
sviđalo varati kolegu agenta, ali posve sigurno nije želio da ga uhavte u nedopuštenom
pretraživanju kuće jendog od glavnih osumnjičenika. Bates bi ga zbog toga okovao lanci-ma,
što mu Web vjerojatno ne bi mogao zamjeriti. Gore su se nalazile dvije sobe povezane
kupaonicom. Soba s prednje strane, koja je gleda-la na ulicu, bila je Coveova spavaća soba.
Krevet je bio namješten, a u ormaru se nalazilo nekoliko komada odjeće. Web izvadi jednu
košulju i prisloni je uza svoj torzo. U jedan od rukava gotovo bi bio mogao uvući cijelu nogu.
Web nikako ne bi volio naći se u obrani kada bi taj tip bio u napadu; čovjek bi jednako tako
mogao pokušati zaustaviti i neki kom-bi.
Soba koja se nalazila u stražnjem dijelu kuće bila je prazna. Bila je uređena kao spavaća soba,
no činilo se da je nitko nikada nije koristio. U unutrašnjosti malenog zidnog ormara nije bilo
tragova vješalica, a na sagu nije bilo tragova namještaja. Web i Romano već su se spremali
izići kada je Web nešto primijetio. Pogledao je prozore u toj stražnjoj sobi i kroz kupaonicu
ušao u sobu s prednje strane, te pogledao prozore u toj prostoriji. Imali su žaluzine; logično,
budući da ta strana gleda na ulicu. Web se kroz kupaonicu vrati u drugu sobu. I na tim
prozorima nalazile su se rolete, ali ne i žaluzine, uoči Web; ove su bile staromodne, platnene,
na podizanje. Stražnja je soba gledala na gustu šumu, tako da se nije moglo govoriti o potrebi
za zaklanjanjem od pogleda. Web pogleda kroz prozor i ugleda sunce na zalasku. Soba je
gledala na sjever, tako da popodne nije bilo sunca od kojeg bi se tre-balo štititi. A budući da
se soba ne koristi, čemu onda uopće rolete? A ako čovjek već bira nešto za prozore, zašto u
cijeloj kući ne bi postavio iste stvari? Žaluzine barem propuštaju malo svjetla i pritom još
za-državaju razmjernu privatnost unutar prostora. Kod roleta je uvijek sve ili ništa, a kako je
straga ionako bilo malo svjetla i kako na stropu nije bilo čak ni žarulje, tom bi sobom vladala
neprekidna tama. Sve to nije bilo osobito logično, no Cove je stanje možda naslijedio od
prijaš-njeg vlasnika, a nije imao volje mijenjati ga.
— Što ti je zapelo za oko? — upita Romano.
— Odabir roleta.
— Sad mi još postaješ i ženskast?
Web se nije obazirao, nego samo priđe prozoru. Rolete su bile podignute do kraja. Web uhvati
špagu i povuče. Roleta se spusti kako
treba, posve normalno. Prišavši drugom prozoru, on ponovi postupak. Konopac je bio zapeo i
roleta se nije ni pomaknula. U jednom trenutku Web je već bio odlučio odustati i otići. Ali
zatim je ipak osvijetlio me-hanizam i uvidio da je savijen tako da se roleta više ne može
povlačiti. On vrati mehanizam na mjesto i povuče konopac. Roleta se spusti, a Romano
zaprepašteno pogleda kada mu je omotnica koja je bila skri-vena u podignutoj roleti doslovce
pala u ruke.
Romano se zapilji u njega. — Dovraga, stvarno si dobar u ovim stvarima.
— Idemo, Paulie. — Web podigne roletu i njih dvojica potrče niza stube. Romano pogleda
kako bi se uvjerio da je sve čisto i njih dvojica iziđu. Web za sobom zatvori ulazna vrata.
Web i Romano uđu u automobil i Web uključi svjetlo u kabini te se smjesti kako bi pogledao
što su pronašli.
Otvorivši omotnicu, iz nje izvuče požutjeli izrezak iz novina. Bio je to dio Los Angeles
Timesa, a govorio je o tome kako je ruska mafija ubila obitelj jednog tajnog agenta. Službena
izjava FBI-a sa-državala je žestok napad na kriminalce i obećanje da će biti izvedeni pred lice
pravde. Autor izjave identificiran je kao osoba vrlo bliska istrazi. Bio je to zapravo
nadglednik tajnog agenta, kojeg nisu identifi-cirali iako su objavljena imena ubijenih članova
obitelji. Ugledavši ime tog FBI-evog dužnosnika, Web je mogao još samo odmahnuti glavom.
Percy Bates.
Miller se dovezao nekoliko minuta poslije, izišao i prišao nji-hovom automobilu, tapšajući se
po trbuhu. — Hvala na pomoći, dečki.
— Nema problema — reče Romano. — Radili smo kao ti, znamo kako je.
— Je li se što događalo dok me nije bilo?
— Ništa, sve čisto.
— Hej, za dva sata završava mi smjena. Jeste li zainteresira-ni za pivo?
— Sada smo... — Web pogleda pokraj Millera jer se svjetlo sunca na zalasku upravo bilo
odbilo od nekog predmeta u daljini.
— Web, pazi — poviče Romano, jer je i on očito ugledao istu stvar.
Web ispruži ruku prem Milleru, ščepa ga za kravatu i pokuša povući dolje. Metak je Millera
pogodio točno posred leđa i izišao kroz
prsa, prozujao na centimetar ispred Weba i razmrskao staklo sa suvo-začeve strane. Romano
je već bio vani i iza prednjeg kotača. Podignuo je pištolj iznad poklopca motora, ali nije
pucao.
— Web, dovraga, izlazi odavde.
Još djelić sekunde Web je držao Millerovu kravatu, dok je agent klizio uz vrata automobila.
Posljednje je vidio njegove oči koje su ga nepomično promatrale, a Millerovo tijelo zatim je
palo na tlo.
— Web, miči dupe iz tog auta ili ću te ja ustrijeliti.
Web se sagne u trenutku kada je drugi metak razbio stražnji prozor na strani Bucara. Web se
izvuče iz auta i zauzme položaj kod stražnjeg kotača. Na Akademiji su ih učili da trebaju
čučnuti iza kota-ča vozila jer ima vrlo malo vrsta oružja koje metkom može prodrijeti kroz
toliko metala.
— Vidio si nešto? — upita Romano.
— Samo onaj prvi bljesak. Sa snajperskog nišana. Na dobrih tristo metara, u šumi, između
ona dva niza kuća. Miller je mrtav.
— Ozbiljno? Čini mi se da bi to moglo biti nešto poput tristo-osmice s čeličnim navlakama i
Littonovim teleskopom.
— Odlično, ono čime se i mi služimo — odgovori Web. — Sa-mo spusti tu prokletu glavu.
— Oh, hvala na upozorenju, Web. Upravo sam namjeravao ustati i početi dozivati mamu.
— Ne možemo uzvratiti. Pištolji nemaju takav domet.
— Zašto mi ne kažeš nešto što ne znam? Imaš što u prtljažni-ku?
— Imao bih da imam svoj auto.
Još jedan metak pogodi automobil i njih dvojica spuste glavu. Sljedeći je metak probušio
gumu na lijevom prednjem kotaču. Još je-dan i iz hladnjaka je šiknula para.
— Ne misliš da bi netko mogao pokušati pozvati murjake? — potuži se Romano. — Sto je,
zar svaki dan u kvartu imate snajperiste?
— Moj je telefon u autu.
— Nemoj ići po njega. Tko god puca, dobro zna što radi. Pričekali su još pet minuta. Više nije
bilo pucnjave. I tek tada
iz daljine su se konačno začule sirene. Web za nekoliko centimetara proviri preko ruba i
pogleda kroz automobilske prozore. Iz šume se ni-su vidjeli odrazi.
Na mjestu događaja napokon se našla i policija. Web i Roma-no izvadili su iskaznice i
policajcima pokazali neka se spuste. Nekoliko minuta poslije Web je dopuzao do patrolnih
kola i objasnio situaciju. Više nije bilo pucnjave, a ondje su se već, kako se činilo, pojavili svi
po-licajci iz okruga, zajedno sa šestoricom državnih prometnih policajaca. Pročešljali su šumu
ne pronašavši nikoga, iako su se na zemljanome putu koji je vodio do glavne ceste na
suprotnoj strani niza kuća u ko-jem je živio Cove nalazili svježi tragovi guma. A pronašli su i
niz praz-nih čahura za pušku. Romano je imao pravo: kalibar .308 sa čeličnom košuljicom.
Chrisa Millera službeno su proglasili mrtvim, a njegovo tijelo odvezla su kola hitne pomoći.
Prije nego što su ga zatvorili u vreću, Web je na njegovoj ruci uočio vjenčani prsten. No, da,
gospođa Miller od FBI-evih će agenata večeras primiti vijest koje se cijelo vrijeme užasavala.
On odmahne glavom i pogleda Romana.
— Ovaj mi se život doista sve više gadi.
27
Web i Romano dali su službene izjave, svaki vjerojatno i po tri puta. A Bates je došao i
žestoko napao Weba zbog neovlaštenog provođenja istrage.
— Rekao sam ti da će te potražiti nišanima, Web. Ali ti tvrdo-glavi kučkin sine jednostavno
ne slušaš — bjesnjeo je Bates.
— Hej, polakše malo — reče Romano.
— Znam i tebe? — reče Bates, unoseći se Romanu u lice.
— Paul Romano, napadač iz ekipe Hotel. — On ispruži ruku. Bates se nije obazirao. Samo se
ponovno obrati Webu. — Je li
ti jasno da Buck Winters samo čeka priliku da te zgazi? — Sada načas pogleda Romana. —
Kako bi službeno kremirao cijeli EST? A ti igraš točno po njegovim željama.
— Samo pokušavam otkriti što se dogodilo mojim dečkima — odgovori Web. — Da si na
mojem mjestu, postupio bi jednako.
— Nemoj mi dolaziti s takvim sranjima. — Bates sada odjed-nom zašuti, ugledavši onaj
izrezak iz novina u Webovoj ruci.
— Ovo sam pronašao u kući.
Bates polagano podigne ruku i uzme izrezak.
— Želiš razgovarati o tome? — upita Web.
Bates ih povede podalje od mjesta zločina, do jednog mirnog mjesta. Pogleda Romana, pa
zatim Weba.
— Romano je OK — reče Web. — Ima odobrenje za sve mo-guće vrste tajnih poslova.
— Jednom sam sudjelovao i u zajedničkoj zaštiti Arafata — reče Romano. — Nego, kad smo
kod cilja, za tog je tipa zainteresirano puno ljudi.
— Nisi mi spomenuo da si radio s Coveom kada su mu pobili obitelj — reče Web.
— Ne dugujem ti cijelu povijest svojega života — obrecne se Bates.
— Možda mi duguješ barem kakvo-takvo objašnjenje.
Bates presavije izrezak i spremi ga u džep. — Za to doista ni-je bio kriv nitko. Cove nije
zeznuo, kao ni mi. Bila je to čista slučajnost, a Rusima se posrećilo. Zao mi je što to više ne
mogu promijeniti, no prošlost ne može mijenjati nitko. Randy Cove vraški je dobar agent.
— Znači da Cove nema razloga tražiti osvetu?
— Ne. Nas smo dvojica razgovarali. Zamalo su ga ukokali ubrzo nakon onog događaja s
Charliejem. Kaže da je vidio kako je ona zgrada pretrpana svime što je ondje trebalo biti.
— On, znači, tvrdi kako su mu namjesitli to da nas nakljuka pogrešnim informacijama.
Izvadili su kartoteke i postavili strojnice? — reče Web.
— Tako nekako. Bio je to kratak fitilj. Cove kaže da je u zgra-di bio malo prije vašeg dolaska.
Mislio je da se infiltrirao u veliki kri-jumčarski lanac.
— Perce, neću ti govoriti kako trebaš raditi svoj posao, no možda bi bilo pametno privesti ga.
Sada kada više nema paravan, izgle-da mi kao da mu je potrebna zaštita.
— Cove je u stanju sam se pobrinuti za sebe. I više je u stanju učiniti kada je vani. Štoviše,
moguće je da se približava jednom veli-kom dobavljaču droge.
— Za to mi se živo fućka. Želim samo doći do tipova koji su sve to namjestili.
— To je to, Web, to bi mogli biti isti ljudi.
— No, da, ali priča baš nema puno smisla. Zašto bi dobavljač droge želio da FBI na njega
navali punom snagom?
— Može postojati niz razloga. Osveta, održavanje distribute-ra pod kontrolom. Čak i
namještaljka protivniku kako bi se smanjili pritisak i konkurencija.
— Samo mi pokaži te tipove — reče Romano — pa ću ja nešto smanjiti, na primjer njihov
životni vijek.
— Pretpostavljam, znači, da se ne javlja redovito — reče Web.
— Kako znaš? — upita Bates.
— Ako je doista tako dobar, zna da svi misle da je povezan s namještaljkom. Stoga se pritajio,
ne vjeruje nikome i vodi vlastitu is-tragu, nastoji doći do istine prije nego što ga netko ukoka.
— To je poprilično dobro zaključivanje.
Web reče: — Zapravo govorim na temelju iskustva.
— A kad smo već kod iskustva, konačno mi se javio Bili Can-field. Dogovorili smo da ću ga
sutra posjetiti na njegovoj farmi. Želiš ići sa mnom?
— Rekao sam da ću ići. Ideš i ti, Paulie?
Bates s nevjericom pogleda drugog agenta. — Isti onaj Paul Romano koji je bio u Delti, a
potom u newyorškom SWAT-u?
— Samo je jedan Paul Romano — reče Romano bez najma-njeg tračka taštine.
— Arafat, ha?
— Hej, kada želiš poslati samo najbolje...
— Odlično, smatraj se privremeno premještenim. Razgova-rat ću s tvojim zapovjednikom.
Romano se doimao zapanjenim. — Premješten sam na što?
— Na ispunjavanje naloga koje primiš od mene. S vama dvo-jicom vidim se sutra.
Web je odvezao Romana kući.
Prije nego što će izići, Romano reče: — Hej, Web, misliš da ta nova gaza donosi veću lovu?
Angie već neko vrijeme spominje novu pe-rilicu i možda dovršenje uređenja podruma.
— Da sam na tvojem mjestu, njoj ne bih spominjao ništa od toga. Bit ćeš sretan ako ne
dobiješ manju plaću.
Romano odmahne glavom i iziđe. — Cijeli život ista priča.
Web krene i nastavi voziti bez cilja. Osjećao se jadno zbog Chrisa Millera i nije zavidio
ljudima koji će morati priopćiti novost nje-govoj supruzi. Nadao se samo da Miller nema
djecu, iako je izgledao kao jedan od onih koji ih imaju. Dovraga, na ovome je svijetu
jednosta-vno previše jada i patnje. Na koncu zaključi kako mu je potrebna još jedna doza
staromodnog policijskog rada.
Obilaznicom koja je okruživala cijeli Washington došao je do međudržavne autoceste 395,
uputio se na sjever i Mercurv koji mu je pribavio Bates provezao preko oronulog mosta
Fourteenth Street na koji se jednom davno doslovce srušio zrakoplov koji je s Nationala
po-lijetao po snježnoj oluji. Zatim je krenuo prema dijelu grada u koji bi se, osobito u ovo
doba, usudili ući tek rijetki pristojni građani, osim onih koji bi se izgubili ili nosili pištolj i
policijsku iskaznicu.
Prizor je Webu bio dobro poznat. Bio je to isti onaj put kojim je njegova jedinica prolazila
tijekom posljednje noći na ovome svijetu. Web je znao da i automobil i registarske pločice
upravo vrište: »Savez-ni agent«, ali mu je doista bilo svejedno. Još je cijeli sat polagano
pro-lazio svim uličicama, prolazima i slijepim ulicama, pogledom pretraži-vao sve rupe u zidu
koje su izgledale kao da nešto obećavaju. Nekoliko je puta prošao pokraj patrolnih kola koja
su njuškala i tražila nevolje, što je ovdje nalikovalo ulozi mačke u ptičnjaku: Ono što tražiš
nalazi se prokleto posvuda.
Upravo se spremao odustati kada mu je pogled zapeo za ne-kakav crveni odbljesak ispod
ulične lampe. Usporio je, iz torbe uzeo svoj pouzdani dalekozor i bolje se zagledao u tom
smjeru. Vjerojatno ništa, jer ovdje mnogi nose maramu na glavi, a među njima je velik broj
crvenih. Crvene kao krv; ljudi čak i ovdje imaju nekakav smisao za svrhu i humor u vezi s
poslom. Već nekoliko trenutaka poslije puls mu se prebacio u višu brzinu. Tip je nosio čak i
jednaku odjeću. Majicu bez rukava preko mišićavih ramena i kratke hlače ispod početka
prore-za stražnjice. Bio je to njegov dobri stari dobavljač finog kokaina i dru-gih droga iz
kvarta, iz uličice u kojoj je ekipa Charlie istrčala posljed-nji krug.
Web isključi motor, dopusti automobilu da se sam zaustavi, te tiho iziđe. Pomislio je kako bi
mogao ponijeti sačmaricu, no odmah za-tim zaključio je kako će mu i pištolj biti dovoljan.
Bilo bi teško udarati dok bi držao pušku. On stisne držak pištolja i polako se uputi ulicom,
držeći se mračne strane. Na putu do klinca morao je proći i ispod jedne ulične svjetiljke. I
upravo u trenutku kada je stupio na to osvijetljeno područje, odnekud se začuo krik. Mali
podigne pogled i ugleda njega. Web tiho opsuje i pojuri.
— Još uvijek želiš kupiti moju pušku? — dovikne mu Web dok je ovaj bježao.
Klinac pojuri onom uličicom. Web je znao da to ne bi trebao činiti, čak ni naoružan, te^se
zaustavio. Otići onamo bez potpore bilo bi isto što i nazvati pogrebnika da po njega dođe s
lijesom. Ipak, odluka je bila teška, jer je Web Klinca s Maramom želio na najgori mogući
na-čin. U Webovim razmišljanjima i povezivanjima točkica, upravo je ta Marama možda
pritisnula dugme daljinskog upravljača koji je aktivi-rao laser i tako uključio strojnice koje su
na drugi svijet poslale Webo-,ve najdraže prijatelje. Sada na koncu donese odluku. Još jedna
noć, prijatelju moj. A sljedeći put neću se zaustaviti dok mi se ruke ne na-du oko tvojeg
prokletog vrata.
Web se okrene kako bi se vratio u automobil. I u tom trenut-ku ugledao ih je kako dolaze.
Činilo se da im se ni najmanje ne žuri. Bi-lo ih je deset, možda dvanaest. Uz njihove dugačke
sjene na zidu od opeke ugledao je i raznovrsno oružje koje su nosili. Odsiječen od
auto-mobila, Web zamakne u uličicu i potrči svom snagom. Iza sebe je začuo i njihove korake
u trku.
— Sranje — promrsi sebi u bradu. Može netko reći da je ovo namještaljka?
Svjetlo ulične lampe ubrzo je ostalo daleko iza njega, tako da se Web sada mogao oslanjati
samo na nekakve ostatke svjetla s neba i zvuk trčanja ispred i iza sebe. Nažalost, u tom
labirintu visokih zidova odjeci nisu bili pouzdan vodič. Web je skretao, lijevo, pa desno, pa
lije-vo... sve dok se nije beznadno izgubio. Posljednji put skrenuvši za neki ugao, sada
zastane. Pretpostavljao je da je pola skupine vjerojatno za-obišlo zgrade kako bi mu
prepriječilo put, iako je, koliko mu se činilo, najvjerojatnije trčao u krug. Činilo mu se da i
dalje čuje kako mu se približavaju, ali više nije znao odrediti iz kojeg smjera. Zamaknuvši u
jednu drugu uličicu, sada se zaustavi. Stane osluškivati. Tišina. Tišina koja mu se ne sviđa.
Tišina znači da se netko prikrada, radi nešto što želi prikriti. On pogleda lijevo, desno, pa
gore. Gore. Gore je zvučalo dobro. On se uspne obližnjim požarnim ljestvama i zastane kao
uko-pan. Koraci su došli blizu. Ubrzo je ugledao i razlog. Dvojica su se po-

javila iza ugla. Bili su visoki, vitki, obrijane glave, u koži i širokim spu-štenim trapericama te
velikim cipelama debelih potpetica koje su nesumnjivo jedva čekale da zgaze Webovo lice.
Zaustavili su se i pogledali oko sebe. Nalazili su se točno is-pod njega. Baš kao i on, pogledali
su lijevo, pa desno. Činilo mu se da je samo pitanje trenutka kada će — poput njega —
pogledati uvis. Sto-ga se spustio i zaljuljao, jednom nogom pogađajući jednu, a drugom drugu
glavu, tako da su i jedan i drugi tresnuli o zid od opeka. Web je doskočio pomalo nespretno,
uganuvši gležanj. Budući da su i jedan i drugi stenjali i pokušavali ustati, drškom pištolja
udario ih je po zatilj-ku, tako da su utonuli u dugotrajan zimski san. On im uzme pištolje i sve
ih baci u obližnji kontejener za smeće, te potrči iz sve snage.
I dalje je čuo zvuk nogu u trku, a povremeno bi odjeknuo i ne-ki hitac. Web nije znao jesu li
to ljudi koji ga love ili je riječ jednostav-no o uobičajenim sukobima kakvi se ovdje među
raznim bandama odvi-jaju svake noći. U trenutku kada je skrenuo za još jedan ugao, nešto ga
je opalilo, nisko i jako. Taj gaje udarac oborio s nogu, tako daje, ispru-živši se na asfaltu,
ostao bez oružja. Zakotrljavši se u stranu, podignuo se stisnutih i spremnih šaka.
Pred njim je stajao Tip s maramom, a u ruci je držao nož ve-lik gotovo kao on sam. Na licu
mu je bio isti onaj drski osmijeh koji je Web vidio one noći kada je nestala ekipa Charlie.
Web sada uoči i da nož drži poprilično vješto. Mali je vjerojat-no sudjelovao u stotinu borbi
nožem. Bio je niži od Weba, ali i mišićavi-ji, vjerojatno i brži. Bit će to klasičan ogled
mladosti i iskustva. — No, dobro, dođi po malo iskustva, mali moj — promumlja Web,
priprema-jući se za obranu.
Klinac navali na Weba, oštricom zamahujući toliko brzo da ju je Web jedva uspijevao slijediti
pogledom. Ipak, to zapravo i nije bilo potrebno, jer gaje udario tako da su malome samo
poletjele noge uvis, nakon čega je tresnuo na tlo. Ustao je brzo, ali upravo na vrijeme da mu
se glava nađe pod naletom Webove cipele broj četrdeset šest. Kako je mali ostao omamljen,
Web svim silama navali na njega. Ščepao je ru-ku u kojoj je ovaj držao nož i potom još
prekinuo njegov stisak na nožu i vlastitoj ruci. Ostavši bez sigurnosti koju mu je pružao nož,
te uz na-zubljenu kost podlaktice koja mu je stajala pod nosom, mali je pobje-gao, dok su ga
ulicom pratili odjeci njegovih bolnih krikova, a ono nje-govo samouvjereno držanje ostalo
ležati zajedno s nožem na krvavome
asfaltu. Web odmahne omamljenom glavom i posrćući krene prema svojem pištolju. Nije
došao do njega.
Još je mogao samo nijemo promatrati kako se skupine muš-karaca pojavljuju iza svih uglova,
priječeći mu put do oružja. Svi su no-sili sačmarice s podrezanom cijevi i pištolje. Web je
jasno osjećao koli-ko su svi sretni što ga vide na tome mjestu, osobito kada ih je deset pu-ta
više u odnosu na neprijatelja. Webu se činilo da nema što izgubiti postavi li se agresivno.
Stoga izvuče FBI-evu iskaznicu. — Sve vas mo-gu privesti zbog posjedovanja oružja. Ali
znate što? Danas sam nekako velikodušan i ne da mi se ispunjavati sve te obrasce, stoga se
lijepo po-kupite i vratite svome poslu, pa ćemo cijelu priču zaboraviti. Zasada. Ali nemojte mi
se više pojavljivati s takvim sranjima.
Oni su reagirali tako što su načinili još nekoliko koraka pre-ma njemu. Web je na to
odgovorio tako što se počeo povlačiti, sve dok iza leđa nije osjetio zid, nakon čega će njegovo
daljnje povlačenje i, na koncu, bijeg, morati ostati ograničeni na njegovu maštu. Trenutak
za-tim dvojicu muškaraca koji su se nalazili točno ispred njega nešto je razmaknulo u stranu,
nasilno, kao da je ispod njih prestala djelovati si-la teža. I u tom novootvorenom prostoru
Web je odjednom ugledao naj-većeg muškarca kojeg je ikada vidio izvan profesionalnog
footballa. Taj je div imao barem metar devedeset osam ili dva i Webu se činilo da ne može
imati manje od stotinu osamdeset kilograma. Stoga zaključi da taj najnoviji protivnik
jednostavno mora biti legendarni Veliki F.
Na sebi je imao crvenosmeđu svilenu košulju kratkih rukava koja je bila toliko velika da se
Web njome mogao i pokriti. Krem lanene hlače pokrivale su dugačke noge koje su zapravo
izgledale kratko, ko-liko su bile debele i masivne. Nije nosio čarape, a gola stopala nalazila su
se u mokasinama od antilopa, dok mu je košulja bila otkopčana do pupka, iako je vani bilo tek
oko deset stupnjeva, uz podmukao povjeta-rac koji se čovjeku brzo uvlačio pod kožu. Na
njegovoj se glavi vidjela sjena nekakvog paperja koje ju je pokrivalo. Crte lica odgovarale su
toj silnoj veličini tijela: veliki i široki nos, te šiljate uši. U svakom uhu imao je desetak
dijamantnih igala koje su dojmljivo blistale čak i pri slabašnome svjetlu.
Ne gubeći vrijeme, odmah je prišao Webu. Kada je Veliki F ispružio ruku kako bi ga
dohvatio, Web ga žestoko udari u trbuh, sna-gom koja bi oborila i boksača teške kategorije.
Veliki F samo nešto progunđa. Potom podigne Weba s tla, zakorači unatrag, kao da se spre-
ma baciti kuglu i Weba koji je imao devedeset kilograma odbaci dobra tri metra niz uličicu.
Ostatak mu se bande počeo rugati, psovati i na druge načine uživati u prašenju tura saveznog
agenta, slaveći visoko uzdignutim rukama, pozdravima koji su odražavali životinjsku
zlura-dost.
Web se nije uspio ni pridignuti na noge, a tip se već ponovno našao na njemu. Ovaj je put
uhvatio Weba za pojas, podignuo ga i od-bacio na niz kanta za smeće. Web se pridigne brzo,
pokušavajući doći do zraka i osjećajući mučninu od silnih udaraca. Prije nego što je Veliki F
uspio doći do njega, Web pojuri naprijed, spusti rame i svojim se čvr-stim tijelom zarije u
čovjekov trbuh. Jednako tako mogao se zabiti i u neki omanji kamion, jer nije postigao
apsolutno ništa. Pao je na asfalt a da Velikog F-a nije pomaknuo ni za prokleti centimetar.
Imao je do-jam da je iščašio rame. Web ustane, odglumi teške ozljede, a zatim od-jednom
munjevito podigne nogu i svom snagom zahvati Velikog F-a iz-ravno po jednoj strani glave.
Mrlje krvi pojavile su se u uglu uha Veli-kog F-a i Web sa zadovoljstvom uvidi da mu je
skinuo nekoliko dijamant-nih igala, koje su iza sebe ostavile nazubljene komadiće usne resice.
Ipak, Veliki je F i dalje stajao, poput jedne od zgrada od ope-ka koje su se nalazile oko njih.
Web je na treninzima takvim udarcem iz ležišta skidao vreće od četrdeset pet kilograma.
Kako je ovo mogu-će? No, da, zapravo i nije imao vremena razmišljati o tome, jer je Veliki F,
krećući se upravo nezamislivom brzinom za tako krupnog muškarca, Weba opalio postrance
po glavi podlakticom dimenzija letve petnaest puta petnaest. Još jedna zvjezdica i Web bi bio
ostao ležati bez svijesti. Već nekoliko trenutaka poslije Veliki F napola ga je nosio a napola
vu-kao uličicom, tako da je ovaj negdje usput ostao bez jakne i bez cipela. Hlače su mu bile
poderane, a ruke i noge krvarile na mjestima na koji-ma su se povlačile po asfaltu.
Veliki F tada ga, kako se činilo iz čiste zabave, budući da se Web više nije opirao, naglavce
baci na kontejner. Web se sada ipak onesvijestio, u tom stanju ostajući sve dok nije osjetio da
ga netko baca na nešto mekano. Tada otvori oči; nalazio se u kabini Mercurvja. Lec-nuo se
ugledavši Velikog F-a koji je zalupio vratima i počeo se udalja-vati. Tip nije rekao ni riječi, a
Weba još ništa i nitko u životu nije toliko ponizilo. Nije ni čudo što su se Baka i Jerome
onako držali. Dovraga, Jerome je vjerojatno još uvijek u bijegu.
Web se polagano pridigne u sjedeći položaj i stane opipavati tijelo, tražeći slomljene kosti.
Kada je rastvorio desnu šaku, iz nje je
odlepršao nekakav papir. Web je na njemu ugledao nažvrljane riječi i brojke, te s nevjericom
pogledao prema mjestu na kojem se do maločas nalazio Veliki F Spremivši papirić u džep, on
izvadi ključeve, pokrene motor Mercurvja i u odlasku s tog prokletog mjesta stražnjim
guma-ma na asfaltu načini crne tragove, u ulici ostavljajući i jaknu i cipele i pištolj, kao i
poštenu mjeru samopouzdanja.
28
Bilo je rano prijepodne i Web se namakao u kadi u još jednom u nizu odvratnih motela. Bolio
ga je svaki dio tijela. Dugačke ogrebotine na rukama i nogama pekle su kao da netko na njima
drži užareno željezo. Na čelu je imao čvorugu od sudara s kontejnerom, te porezotinu na
ne-oštećenoj strani lica u kojoj je sada vejrojatno bilo i zrnaca asfalta. Bo-že, uistinu dobro
podnosi godine. Kada napusti FBI trebao bi se okuša-ti kao maneken.
Kada je zazvonio telefon, Web izvuče ruku i uzme slušalicu. Zvao ga je Bates.
— Za sat vremena dolazim po tebe i kompića ispred Romano-ve kuće.
Web zastenje.
— Sto je bilo? — upita Bates.
— Naporna noć. Gadan mamurluk.
— Oh, tako mi je užasno žao, Web. Za sat vremena. Dođi ili za život pronađi neki drugi
planet. — Bates prekine vezu.
Točno sat vremena poslije Bates je pokupio Weba i Romana i tako su se zajednički uputili u
dio Virginije poznat po farmama konja.
Bates pogleda Webove najnovije ozljede. — Sto je, dovraga, bilo s tobom? — upita Bates. —
Nadam se samo da nisi uništio još je-dan auto, jer nakon Mercurvja možeš dobiti samo bicikl.
— Bates pog-leda Webov automobil parkiran uz pločnik.
— Poskliznuo sam se u kadi.
— Sve ti je to od kade? — Bilo je očito da mu Bates ne vjeru-je.
— Znaš kako kažu, Perce, nesretni se slučajevi najčešće do-gađaju kod kuće.
Bates ga je promatrao još nekoliko dugih trenutaka, a zatim odluči više ne gnjaviti. Na popisu
prioriteta ima još puno toga.
Nakon sat vremena vožnje sišli su s autoceste i još se kilo-metrima vozili vijugavim cestama i
serpentinama posred gustih šuma. Negdje su zacijelo pogršeno skrenuli, jer su se odjednom
našli na zem-ljanome putu gotovo preuskome za njihovo vozilo. Web pogleda ovješe-na
metalna vrata u ogradi i natpis na kojem je stajalo: FARMA EAST WINDS, NEMA LOVA,
RIBOLOVA NI NEOVLAŠTENOG ULA-ŽENJA, PREKRŠITELJE ĆEMO GONITI DO
ISCRPLJIVANJA SVIH ZAKONSKIH MOGUĆNOSTI.
East Winds, znali su, naziv je Canfieldove farme. Bit će da su joj prišli sa stražnje strane,
zaključi Web. Dok je čitao natpis, morao se nasmiješiti. Dovraga, ti se ljudi ne šale; već se
trese od straha. Sada pogleda Romana, koji je gledao natpis i također se smiješio jer je
vje-rojatno mislio na isto. Ograda je ovdje bila niska, nizovi dasaka čavli-ma učvršćenih za
stupove. Farma se nalazila usred pustoši. — Netko tko zna što radi mogao bi začas preskočiti
ogradu, doći do kuće, pobiti Canfielde i sve ostale ljude, popiti piće, nešto pogledati na
televiziji, a da za to nitko ne bi doznao vjerojatno i do proljetnog topljenja snijega — primijeti
Romano znalački.
— Da, a budući da se ubojstvo ne navodi na natpisu — prido-da Web — taj netko vjerojatno
ne bi bio krivično gonjen.
— Sranja zadržite u sebi — zareži Bates. Međutim, Web je jasno vidio da je zabrinut. Ova je
farma vrlo ranjiva.
Konačno su pronašli mjesto na kojem je trebalo skrenuti i došli do glavnog ulaza na farmu.
Vrata su Weba podsjećala na ulaz u Bijelu kuću. Ipak, sa sigurnosnog stajališta, uz sve ostalo
tako izlože-no, ta su velika željezna vrata bila prava šala. Iznad ulaza nalazila se ukrasna
metalna ploča s velikim nazivom farme. A povrh svega, vrata su još bila i otvorena! Na njima
se, međutim, nalazio interfon i Bates pritisne dugme. Nakon još malo čekanja, netko se
konačno javio.
— Specijalni agent Bates iz FBI-a.
— Dođite — reče taj glas. — Glavnom cestom, pa desno do glavne kuće.
U trenutku kada je Bates krenuo, Web reče: — Nema kame-ra. Što se njh tiče možemo biti i
Charlie Manson i društvo.
Krenuli su ravno naprijed. Blage zelene uzvisine prostirale se do obzora na sve strane, a velik
dio terena bio je okružen ogradom.
Na poljama su se vidjeli veliki stogovi sijena. Na jednoj strani nalazilo se jezerce. Glavna je
cesta bila asfaltirana i neko vrijeme išla posve ravno, da bi zatim skrenula desno, zaobilazeći
šumarak divovskih hra-stova i američkih oraha, među kojima su rasli i borovi. Kroz drveće s
desne strane načas su ugledali nekakvo divovsko zdanje.
Tako su na koncu došli do velike dvoetažne kamene kuće s vi-sokim neorimskim prozorima i
širokim kliznim vratima u prizemlju. Gore se nalazila velika limom obložena kupola
prekrivena patinom, a na njezinom vrhu vjetrulja s likom konja i konjanika. Webu se činilo da
bi Martha Stewart tu boju mogla pokušati zaštititi autorskim pravima i potom masama
prodavati kao nešto neusporedivo otmjenije i profi-njenije od obične truleži izazvane kišom i
vlagom.
Skrenuli su desno, udaljavajući se od obnovljenog spremišta za kočije, te se našli na
dugačkom asfaltiranome prilazu. S obiju strana nizali su se neki od najvećih javora koje je
Web ikada vidio, formirajući prirodni krov koji se sastojao od grana i lišća.

Web pogleda naprijed i preneraženo zatrepće. Bila je to naj-veća kuća koju je ikada vidio,
izgrađena od kamena, s divovskim trije-mom i šest masivnih stupova.
— Dovraga — reče Romano — velika je poput sjedišta FBI-a.
Bates parkira automobil ispred kuće i otvori vrata. — Ovo je obična kuća, Romano, kuća u
kojoj ljudi žive, stoga zauzdaj jezik i po-kušaj ne sramotiti FBI.
Uto se otvore masivna ulazna vrata i na njima se pojavi neki muškarac.
Billy Canfield nije dobro podnio starenje, pomisli Web.
Još je uvijek bio visok i vitak, ali ona široka ramena i snažna prsa — kojih se Web sjećao
zahvaljujući posjetima u bolnici — nekako su se urušila. Kosa mu je sada bila prorijeđena i
gotovo posve sijeda, a lice postalo još naboranijim. Kada je Canfield izišao pred njih, Web je
primijetio da šepa i da se jedno koljeno savija prema unutra više nego što bi trebalo. Canfield
sada, računao je, vjerojatno ima šezdeset i ko-ju. Prije petnaest godina oženio se drugi put, za
Gwen, puno mlađu že-nu. Imao je odraslu djecu iz prvog braka, a on i Gwen imali su i svoje
dijete, desetogodišnjeg dječaka kojeg su u školi u Richmondu ubili pri-padnici Slobodnog
društva. Web bi u snovima još uvijek često viđao li-ce Davida Canfielda. Osjećaj krivnje s
godinama se nije umanjio; mož-da se čak i pojačao.
Canfield ih je sve prodorno promotrio ispod gustih obrva. Bates ispruži desnu ruku i drugom
pokaže iskaznicu, točno po pravili-ma FBI-a, primijeti Web.
— Ja sam agent Bates, iz područnog ureda FBI-a za Washing-ton, gospodine Canfield. Hvala
što ste nam omogućili posjet.
Canfield se nije obazirao na Batesa. Umjesto njega, pogleda Weba. — Mi se znamo, zar ne?
— Web London, gospodine Canfield. Spašavanje talaca. Bio sam u Richmondu onog dana —
pridoda diplomatski. — Posjetili ste me u bolnici. Samo bih želio da znate da mi je to puno
značilo.
Canfield polagano kimne, a zatim mu ispruži ruku. Web je prihvati. — Silno cijenim što ste
svi vi tada pokušali učiniti. Učinili ste sve što ste mogli, zbog mojeg sina izložili život
opasnosti. — On načas zašuti i pogleda Batesa. — Ali ja sam vam već preko telefona rekao da
se ovdje nije dogodilo ništa i da će taj kučkin sin, uputi li se ovamo, biti mrtav, a ne obrnuto.
— To mi je jasno, gospodine Canfield.
— Samo Billy, budimo na ti.
— Hvala, Billy. Ali moraš shvatiti da su trojica ljudi poveza-nih s onim što se dogodilo u
školi u Richmondu, a moguće i četvrta oso-ba, već ubijeni. Ako iza toga stoji Slobodno
društvo, a moram ti reći da zasada za tu pretpostavku još nemamo izravnih dokaza, no ako je
tako, i ti bi se mogao naći na meti. Zato sam došao.
Canfield pogleda na sat. — I što to znači... da me želite zatvo-riti? Moram voditi tu prokletu
farmu konja, a mogu vam reći da ovdje nemamo nekakav autopilot.
— To mi je jasno, no postoje i vrlo nenametljivi koraci koje možemo poduzeti...
— Ako želite nastaviti pričati, morate poći sa mnom. Imam posla.
Bates se pogleda s Webom i Romanom, a zatim slegne rame-nima. Tako su za Canfieldom
pošli do crnog Land Rovera i ušli u vozilo.
Canfield nije čekao da zakopčaju pojas. Pritisnuo je papučicu gasa i tako su pojurili. Web je
sjedio sprijeda, uz njega. Dok su se vozi-li, promatrao je farmu.
— Kada smo se posljednji put vidjeli, imao si autoprijevozni-čku tvrtku u Richmondu. Kako
si završio na farmi konja u okrugu Fauquier?
Canfield iz džepa na košulji izvuče cigaretu, pripali je, za ne-koliko centimetara otvori prozor
i otpuhne dim. — Gwen mi ne dopušta pušiti u kući. Koristim priliku kad mogu — objasni.
— Nego, to je vraški dobro pitanje, Web, s kamiona na konje. I ja se neki put pitam i žalim
što se više ne bavim prijevozom. Rodio sam se i odrastao u Richmondu i ondje mi se sviđa.
Taj ti se grad uvuče pod kožu, ovako ili onako, a ja sam vidio i lijepe i ružne strane.
— Ali Gwen oduvijek voli konje; odrasla je na jednoj farmi u Kentuckvju. Bit će da ti se i to
nekako uvuče pod kožu. A meni je od to-ga samo narastao krvni tlak, i to kako! Bilo kako
bilo, odlučili smo po-kušati. Još uvijek se ne zna kako nam zapravo ide. U ovu sam farmu
uložio i posljednji prokleti cent, tako da barem imamo motiva.
— Što točno radiš na farmi konja? — upita Romano, naginju-ći se naprijed. — Znaš, ja sam
od konja vidio samo one koji vuku kočije u Central Parku. Odrastao sam u New Yorku.
— Žao mi je što to čujem, Jenki — reče Canfield. Zatim se osvrne prema Romanu. — Nisam
zapamtio kako se zoveš.
— Romano, Paul Romano. Za prijatelje Paulie.
— No, dobro, mi nismo prijatelji, pa ćeš meni biti Paul. Na farmi konja glavna je stvar što ti
novac jednostavno curi na sve strane, Paul. Pada poput leda s neba usred oluje. Masno plaćaš
za jedno ovak-vo imanje i ljude koji ti pomažu voditi posao. Kupiš konje, a oni ti poje-du
kuću i dom. Plaćaš astronomske cifre za nekakvog napaljenog pastuha s nekoliko pobjeda na
utrkama koji će ti oploditi kobile. A on-da ti priroda daruje ždrjebad koja ti oduzima i ono
malo preostalog novca. Kako rastu, na te male gadove trošiš toliko da bi za tu lovu na Harvard
mogao poslati i desetero djece. I na koncu se još nadaš i moliš da će neki od njih pokazati
barem malo potencijala, pa ćeš ga moći pro-dati nekom jadniku i na uloženi novac izvući
zaradu od pet posto, kao nagradu za to što si rintao šesnaest sati na dan. A ako ne uspiješ,
onda se pojavljuje banka kojoj si prodao život i oduzima ti sve što si ikada imao u vlasništvu,
tako da umireš bez prebijene pare i bez krova nad glavom, gol i bos, bez i jednog jedinog
prijatelja. — Ponovno se osvrne prema Romanu. — I to ti je uglavnom to, Paul. Imaš još
pitanja?
— Ne, to je manje-više sve — reče Romano i ponovno se nas-loni.
Sada su došli do jednog kompleksa koji se sastojao od sjeni-ka, staja i drugih gospodarskih
zgrada i Canfield prođe kroz drveni
luk za koji je Canfield rekao da je podignut po uzoru na luk u Mount Vernonu Georgea
Washingtona; samo što je ovaj bio skuplji.
— Ovo je jahački centar. Boksovi s konjima, veliki sjenik, up-raviteljev ured, centar za
obuku, boksovi za pranje, krugovi za jahanje i slične stvari. Pravi mali raj, ako je tako nešto
uopće moguće — reče Canfield i nasmije se, izlazeći iz Rovera. Agenti pođu za njim.
Canfield zazove nekog muškarca koji je razgovarao s nekoli-cinom, kako se Webu učinilo,
radnika. — Hej, Nemo, dođi na sekundu.
Taj im čovjek priđe. Bio je približno Webove visine, ali kru-pan, s izgledom osobe koja živi
od fizičkog rada. Imao je kratku, gustu crnu kosu, s nekoliko sijedih u blizini sljepoočica, te
snažno izražene i skladne crte lica. Njegova je odjeća posve odgovarala radu na farmi: široke
traperice i izblijedjela košulja od trapera. Na nogama je imao čizme sa šiljatim vršcima. Nisu
bile skupe i elegantne, od krokodilske ili klokanove kože i nisu imale srebrne umetke. Bile su
prašnjave i iz-gužvane od svakodnevne uporabe, te izlizane na mjestima na kojima je,
zaključio je Web, kožu pritiskao stremen. Iz stražnjeg džepa virile su mu prljave platnene
rukavice. Prilazeći, on skine znojem umrljani Stetson i krpom obriše čelo.
— Nemo Strait vodi moju farmu. Nemo, ovo su ljudi iz FBI-a. Došli su mi reći da sam u
opasnosti jer su dopustili da onaj šupak koji mi je ubio sina pobjegne iz zatvora i kako je
moguće da me želi ubiti.
Strait im svima uputi fantastično neljubazan pogled.
Web ispruži ruku. — Ja sam agent Web London.
Strait mu stisne ruku, a Web osjeti dodatnu snagu koju je uložio u taj čvrsti zahvat. Nemo
Strait bio je vrlo snažan muškarac i očito je želio da Web to odmah spozna. Web ga uhvati u
tome kako pro-matra njegovo unakaženo lice. Kod većine ljudi izazivalo bi suosjeća-nje, što
je Web mrzio. Nemo je nakon toga samo izgledao još malčice mrzovoljnije, kao da je on i za
dobrih dana trpio gore rane. Webu se stoga odmah dopao.
Canfield rukom pokaže Weba. — Ovaj je tip zapravo i poku-šao spasiti mojeg sina, što ne bih
mogao reći za neke druge ljude koji su u tome sudjelovali.
— Ak' se mene pita, vlada i ne vrijedi puno, osim kad nekome treba zeznut' život — reče
Nemo, promatrajući Weba. Imao je krajnje ruralni glas, s malenim poniranjima u intonaciji
između svakog samo-glasnika, što je pratilo poskakivanje njegove ogromne Adamove jabu-
cice. Zbog nekog nejasnog razloga Web je zamišljao velikog Nema ka-ko uz pratnju s vrpce
pjeva countrv pjesme i kako je u tome neopisivo smiješan.
Web pogleda Batesa, koji reče: — Mi vam ovdje samo nasto-jimo pomoći, Billy. U slučaju da
netko nešto pokuša, željeli bismo biti u blizini kako bismo to spriječili.
Canfield pogleda svoje imanje, a zatim se zagleda u Batesa.
— Na farmi imam desetoricu stalno zaposlenih, a svaki od njih popri-lično se dobro snalazi s
oružjem.
Bates odmahne glavom. — Ovamo smo ušli bez ikakvih po-teškoća, a niste znali čak ni tko
smo. Ti si se na ulaznim vratima poja-vio sam i nenaoružan. Da smo te željeli ubiti, već te
odavno ne bi bilo.
Canfield se nasmiješi. — A što ako vam kažem da su vas neki moji dečki pratili od trenutka
kada ste stupili na imanje? I da su prema vama usmjerili nešto drugo, a ne samo prst?
Web i Romano krišom pogledaju uokolo. Web je imao šesto čulo za ljude koji bi prema
njemu usmjerili oružje i pitao se zašto se to čulo nije aktiviralo.
— U tom slučaju mogu ti reći da bi tvoji dečki na koncu vje-rojatno upucali nedužne ljude —
reče Bates.
— No, da, zbog takvih stvari, čini mi se, i imam osiguranje — odvrati Canfield.
— Provjerio sam podatke, Billy. Tijekom suđenja smrću ti je između ostalih zaprijetio i
Ernest Free. FBI te u to vrijeme stavio pod zaštitu.
Izraz Canfieldova lica postao je vrlo sumoran. — Tako je, kad god bih se osvrnuo, u mene bi
se zapiljio neki tip u odijelu i s pištoljem, podsjećao me na to da mi je sin mrtav i pokopan.
Stoga, bez uvrede, vas mi je dosta do konca života. Mislim da se ne mogu izraziti jasnije.
Bates uspravi ramena i priđe Canfieldu za nekoliko koraka.
— FBI ti ponovno nudi zaštitu. A do trenutka uhićenja Ernesta Freeja i trenutka kada budemo
sigurni da nisi u opasnosti, na tome ću manje-vi-še i inzistirati — pridoda Bates.
Canfield prekriži ruke na prsima. — U tom ćemo slučaju imati problema, jer se nalazimo u
Sjedinjenim Američkim Državama, slobodnoj zemlji u kojoj čovjek ima pravo birati koga će
pustiti na svo-je imanje, a koga neće. A ja od vas sada tražim da se istog trenutka no-
site s moje farme! — Strait se približi svojem šefu, a Web uoči da su im prišli i neki od
radnika. Nije mu promaknulo ni kako je Romano pola-gano spustio ruku na držak pištolja.
Jedan krupan tip počinio je istinski krupnu pogrešku polažu-ći ruku na Romanovo rame. Istog
trenutka našao se na zemlji, licem nadolje, dok ga je Romano koljenom držao u donjem dijelu
leđa, s jed-nim pištoljem kalibra .45 prislonjenim uz tipovo uho, dok je drugim takvim
pištoljem, kojeg je bio izvukao iz druge futrole, na stražnjem dijelu remena, na nišanu držao
ostale Canfieldove ljude.
— U redu — reče Romano — želi li se još netko od kauboja junačiti?
Web se žurno umiješa, prije nego što ih Romano sve pobije.
— Čuj, Billy, ja sam ubio dvojicu Slobodnjaka, i da mi se ukazala prili-ka, raznio bih i
Ernesta. Ali gad je imao sreće, pa mu je metak samo prošao kroz rame, a ja sam ostao bez
pola lica i većeg dijela krvi. Uis-tinu sam uvjeren da svi mi ovdje želimo isto; male razlike
pojavljuju se samo u vezi s načinom ostvarivanja tog cilja. Kako bi bilo da Romano i ja
dođemo ovamo i budemo s vama na farmi? Bez odijela, u traperica-ma i čizmama. Čak ćemo
i pomoći s poslom. Ali u zamjenu za to, s nama ćete morati surađivati. Morat ćete nas slušati
kada kažemo da postoje određeni problemi, a ako vam kažemo da se sagnete i zaklonite, onda
ćete tako i postupiti. Izgleda da su Slobodnjaci ukokali nekolicinu ljudi i to na poprilično
genijalan način. I premda sam uvjeren da su tvoji lju-di u svojem poslu više nego dobri, to
možda neće biti dovoljno ako te ti-povi doista žele ubiti. Jasno mi je da nisi od onih koji vole
kada im dru-gi govore što trebaju raditi, ali jednako tako ne vjerujem da Slo-bodnjacima želiš
pružiti zadovoljstvo da te ubiju. Ti i supruga već ste proživjeli pakao sa sinom. Ne bih rekao
da joj želiš priuštiti nove pat-nje.
Canfield je još nekoliko dugih trenutaka samo piljio u Weba. A cijelo to vrijeme Web nije bio
siguran hoće li skočiti na njega ili će svojim ljudima naložiti da otvore vatru. Canfield na
koncu spusti pog-led i šutne komad zemlje. — Vratimo se u kuću, pa ćemo još popričati.
— Straitu i ljudima pokazao je neka se vrate poslu. Romano onom rad-niku pomogne da se
pridigne i čak mu ukloni prašinu s odjeće.
— Bez uvrede, stari, to bih učinio svakome tko me dodirne. Kužiš?
Ovaj uzme šešir i brzo se udalji. S obzirom na prestrašen iz-raz u očima, Webu se činilo da
više nikada neće »dodirnuti« Romana.
Canfield i agenti uđu u Rover. Dok su se vraćali prema kući, Canfield pogleda Weba.
— U redu, ne kažem da je to što si rekao vrlo logično, ali ni-malo se ne radujem podsjećanju
na taj dio života. I nekako sam bijesan zbog činjenice da me ti šupei ponovno uvlače u to
sranje.
— To mi je jasno, ali... — Webovu rečenicu prekinuo je mobil-ni telefon. On pogleda svoj
uređaj, ali on nije zvonio. Bates i Romano pogledali su svoje telefone. Canfield izvadi telefon
iz pretinca i pogleda ga. Ni njegov uređaj nije zvonio. Sada pogleda na pod ispod nogu, sag-
ne se i uzme telefon koji je ondje ležao.
— Netko ga je izgleda slučajno ostavio, iako nije Gwenin, a ne znam tko još, dovraga, vozi
ovaj auto. Vjerojatno netko tko mi želi nešto prodati. — Već se spremao pritisnuti dugme sa
znakom slušalice, kada mu je Web istrgnuo aparat iz ruke, pritisnuo dugme za otvaranje
prozora na svojim vratima i bacio telefon.
Canfield ga pogleda. — Sto to, dovraga, radiš?
Sva četvorica gledali su kako telefon leti zrakom i pada nas-red praznog polja gole zemlje.
Nije se dogodilo ništa. Canfield zaustavi Rover. — Miči to dupe i donesi mi taj prokleti
telefon...
Eksplozija je bila toliko snažna daje zaljuljala Land Rover, a oblak crnog dima i plamen
podignuo se trideset metara uvis.
Svi su još nekoliko trenutaka piljili u taj vatreni spektakl. Uzdrmani Canfield na koncu
pogleda Weba. — Kada želite početi?
29
Web se ulicom dovezao do majčine kuće. I dalje nije znao što s njom, dovraga, učiniti.
Prodaja bi zahtijevala da je popravi i dotjera, a sve bi morao obaviti sam, jer mu stanje na
računu ne bi dopustilo luksuz an-gažiranja profesionalaca. S druge strane, nije imao volje
stegnuti ni-jednu šarku ni zamijeniti krovnu pločicu na toj kući.
Web je onamo došao jer mu je u jednom trenutku sinulo da će, bude li sada neko vrijeme
boravio na onoj farmi, trebati nešto odje-će. A trenutačno mu se nije išlo u vlastitu kuću.
Novinari vjerojatno i dalje dežuraju pred njom. Međutim, dio odjeće imao je i kod majke.
Usto je želio u potkrovlje vratiti kutiju u kojoj se nalazio velik dio živo-ta Harrvja Sullivana.
Kako se sada neprestano kretao uokolo, Web nije želio riskirati gubitak tih stvari. K tome,
nije točno znao ni što poduzeti u vezi s ocem. Bi li trebao nazvati zatvor? Je li to mjesto na
kojem bi se iznova mogao upoznati sa starim? Ipak, s obzirom na godine, Harry Sullivan po
svoj će prilici umrijeti u zatvoru. Ovo bi Webu mogla biti posljednja prilika. Neobično je
kako za dlaku izbjegnuta smrt od bom-be ugrađene u telefon čovjeka navodi na to da presloži
prioritete.
0 ocu je prestao razmišljati kada mu je zazvonio telefon. Zva-la ga je Claire. Zvučala je
nervozno ali i odlučno.
— Puno sam razmišljala o našim seansama, Web. Držim da djelomično trebamo mijenjati
taktiku. Zanima me nekoliko stvari, a mislim da se s njima bolje možemo suočiti na drukčiji
način.
— To je nevjerojatno neodređeno izražavanje, Claire. 0 če-mu točno govoriš?
— Na temelju naših dosadašnjih razgovora, Web, čini mi se da mnogi tvoji problemi potječu
iz odnosa s majkom i očuhom. Na pos-ljednjem si mi susretu rekao da si odrastao u majčinoj
kući i da si je ne-davno naslijedio.
— I?
— Spomenuo si i da nikada nisi čak ni razmišljao o tome da živiš u njoj. Rekao si i da ti je
ondje umro očuh.
— Još jednom: pa što?
— Imam dojam da bi tu moglo biti još nečega. Sjećaš se kako sam rekla da osluškujem sve
signale koje mi šalju pacijenti? A od tebe mi ovdje dopire jedan snažan signal.
— Kakve veze s mojim problemima ima stara kuća?
— Stvar nije u kući, Web, nego u onome što se u njoj eventu-alno događalo.
On je ostao ustrajan. — A što se moglo događati u kući, osim što mi je očuh ondje odapeo, a
da bi imalo nekakve veze sa mnom?
— To znaš samo ti.
— A ja ti govorim da je to sve što znam. I nikako mi nije jasno kako bi to što sam se smrznuo
u onoj uličici moglo imati veze s time što sam odrastao u toj kući. Bilo je to davno.
— Ne bi vjerovao, Web, koliko je dugo um u stanju nešto skrivati u svojim dubinama, a da to
onda jednog dana bukne, izazove
pravu erupciju. Tvoj susret s onim dječakom u uličici mogao je pokre-nuti nešto iz tvoje
prošlosti.
— A ja ti govorim da ne znam što.
— Ako imam pravo, onda znaš, Web, samo što tvoj svjesni um to još ne uviđa.
On zakoluta očima. — Kakva su to sada psiho-sranja? Claire odgovori: — Web, voljela bih te
hipnotizirati. On je ostao zatečen. — Ne.
— To bi nam uistinu moglo pomoći da ostvarimo određeni po-mak.
— Kako bi pomoglo ako me u nesvijesti tjeraš da lajem kao pas?
— Hipnotičko je stanje oblik poboljšane i pojačane svijesti, Web. Bit ćeš svjestan svega što se
događa oko tebe. Imat ćeš potpuni nadzor. Ne mogu te natjerati ni na što ako to ne želiš.
— Neće pomoći.
— To ne možeš znati. A može ti pomoći da se pozabaviš nekim pitanjima u vezi s kojima bi
te inače kočila inhibiranost.
— U glavi imam i neke stvari koje možda ne želim do kraja prokužiti.
— Nikad se ne zna, Web, dok ne pokušaš. Molim te, razmisli
0 tome. Molim te.
— Čuj, Claire, uvjeren sam da imaš puno luđaka kojima tre-baš pomoći. Kako bi bilo da neko
vrijeme razmišljaš o njima? — On prekine vezu.
Web zaustavi automobil na prilazu garaži, uđe u kuću, spaki-ra odjeću u platnenu torbu i
neodlučno zastane u podnožju ljestava za potkrovlje, pod jednom rukom držeći kutiju Harrvja
Sullivana. Ovo uistinu ne bi trebalo biti tako teško, reče samome sebi. Potkrovlje kao
potkrovlje. Iako to nije rekao Claire, u vezi s ovom kućom postojalo je nešto što ga je
uznemiravalo duboko u duši. Ipak, sada podigne ruku, uhvati konopac i privuče ljestve.
Kada se uspeo u potkrovlje, odložio je kutiju i posegnuo za konopcem svjetiljke, ali i odmah
povukao ruku. Pogledao je kutove, tražeći moguće izvore prijetnje, što je sada već više bio
instinkt nego navika. Pogledom je prelazio podom pokrivenim šperpločama, a zatim
1 zatamnjenim obrisima sumorne povijesti svoje obitelji, u obliku vje-
šalica s odjećom, hrpa knjiga, nepotrebnih stvari ostavljenih da trunu. Pozornost mu je
privukla hrpa ostataka saga crvenosmeđe boje u blizi-ni ljestava. Bili su čvrsto smotani i
povezani ljepljivom vrpcom. On uz-me jedan od njih. Bio je težak i vrlo tvrd, krut od stajanja
i hladnoće. Ti su ostaci po boji i materijalu odgovarali sagu na podu dolje i Web se upita zašto
ih je njegova majka sačuvala.
Na jednoj je strani nekoć stajala velika hrpa odjeće. Taj je prostor sada bio prazan. Web bi
ranije povremeno dolazio ovamo, za sobom zatvarao vrata potkrovlja i za nebrojenih se
očuhovih divljanja skrivao pod tu hrpu odjeće. Njegov je očuh ovdje čuvao i zalihu droge, kao
i posebna pića, jer se pribojavao da bi ih se mogla dokopati njegova supruga. Posrćući bi
došao gore usred noći, već izvan sebe, te tražio dodatna sredstva kojima bi mogao još više
razoriti mozak. Bilo je to početkom sedamdesetih godina, kada se zemlja još uvijek izvlačila
iz Vijetnama, a ljudi poput njegova očuha, koji nikada nisu nosili oružje za obranu domovine
ili nešto drugo, koristili su opću tjeskobu i indife-rentnost doba kao izgovor za neprestano
drogiranje. Dio potkrovlja nalazio se i iznad Webove sobe. Kada je bio mlad i ležao u krevetu,
znao je iznad sebe čuti očuhove korake, dok je ovaj tražio sredstva kojima će promijeniti
raspoloženje. Mladi se Web s užasom pribojavao moguć-nosti da Stockton kroz strop
propadne u njegovu sobu, padne na njega i prebije ga na mrtvo ime. Kobra u krevetu, ubij je
ili će ona usmrtiti tebe. Kada bi ga Stockton premlatio, Web bi otišao majci, no nje najče-šće
nije bilo kako bi ga utješila. Noću je često odlazila na dugotrajne vožnje, a kući se vraćala
ujutro, još nekoliko sati nakon što se Web već odjenuo, nahranio i odjurio u školu kako se za
doručkom ne bi morao vidjeti sa starim. Škripa stuba smetala mu je do dana današnjeg. On
sada zatvori oči i udahne hladan zrak, dok mu je u mislima ta hrpa sta-re odjeće koje više
nema iz trenutka u trenutak rasla. I tada, kao na nečiji znak, ugleda crvenu munju, a posvuda
se začuju zvukovi zbog ko-jih je Web otvorio oči, sjurio se ljestvama i zatvorio vrata
potkrovlja. Ta mu se vizija pojavila već tisuću puta i nikada je nije uspio odgonet-nuti. Već je
bio došao u fazu kada je nije ni želio dešifrirati, no sada je, zbog nekog razloga, imao dojam
da je došao bliže njezinom pravom značenju nego ikada.
Sjeo je u Mercurv i izvadio mobilni telefon, te onaj papirić koji mu je noć ranije dao Veliki E
Sada pogleda na sat. Točno vrijeme naznačeno na papiru. On utipka brojeve i netko se odmah
javi. Nakon
što mu je glas izdiktirao niz uputa, veza se prekinula. Ako ništa drugo, barem su učinkoviti.
No, da, čeka ga naporna noći.
Dok se udaljavao, u glavi mu se vrtjela parafraza besmrtnih riječi CTO-a:
— Web London ostatku čovječanstva: nitko nema nadzor.
3O
Web se odvezao po Romana. Angie je stajala na vratima kada je Ro-mano izišao sa stvarima i
nije se doimala osobito sretnom. Tako je ba-rem zaključio Web kada joj je mahnuo i kada
gaje ona nagradila podig-nutim srednjakom. Romano je u prtljažnik stavio dvije snajperske
puške, MP-5, komplet pancirnih štitnika Kevlar te četiri poluautomat-ska pištolja, zajedno s
okvirima za svaki od njih.
— Kriste, Paulie, ne spremamo se za atentat na Saddama.
— Ti radi po svojem, ja ću po svojem. Tip koji je ukokao Chrisa Millera još je uvijek negdje
na slobodi i ako namjerava s tristo metara gađati nižepotpisanog, svakako želim biti u stanju
tom gadu i uzvratiti. Žišku? — On se okrene i mahne Angie. — Bok, slatkice.
Angie i njemu pokaže srednji prst, a zatim bijesno uđe i zalu-pi vratima.
— Izgleda da se uzrujala — reče Web.
— Imao sam nešto dopusta. Trebali smo posjetiti njezinu majku u močvari. Točnije u
Slidellu, u Louisiani.
— Žao mi je, Paulie.
Romano ga pogleda i nasmiješi se, a zatim na oči navuče kapu sa znakom Yankeesa i udobno
se smjesti. — Meni nije.
Odvezli su se do East Windsa, gdje su ih na ulazu dočekala dvojica agenata FBI-a. Pošto su
pokazali iskaznice, pustili su ih na far-mu. Nakon pokušaja ubojstva Billvja Canfielda
eksplozijom mobilnog telefona, FBI je svoju nazočnost pokazao u punoj veličanstvenosti. Mi-
moišli su se s kombijem FBI-eve jedinice za eksplozive, u kojem se ne-sumnjivo nalazio
svaki komadić dokaza koje je bilo moguće izvući s mjesta eksplozije. Web je bio uvjeren da
agenti FBI-a razgovaraju sa svima na farmi koji su mogli imati ikakve veze s pojavom tog
telefona. Bio je uvjeren i da Billy Canfield nikako nije oduševljen svim tim ak-
tivnostima. Ipak, barem mu je uspio spasiti život. Tako su i dobili pris-tup na farmu.
Upravo u trenutku kada je dovršio tu misao, pred njima se pojavio neki konjanik. Konj je bio
velika, sjajna čistokrvna životinja pasmine Thoroughbred, savršena mješavina ljeskavih
mišića, tetiva i kosti. Sve to kretalo se profinjeno sinkronizirano, tako da je više nali-kovao na
nekakav stroj nego na životinju. Web je nekoliko puta jahao, ali se nikada nije istinski
zainteresirao za to. Međutim, i unatoč toj či-njenici morao je priznati da je prizor uistinu
osobit. Osoba na konju na sebi je imala smeđe jahačke hlače, visoke ulaštene crne čizme i
svijet-loplavu pamučnu majicu. Ruke su bile u rukavicama. Crni jahaći šeši-rić nije uspijevao
posve pokriti dugačku plavu kosu.
On spusti prozor u trenutku kada je žena na konju prišla au-tomobilu.
— Ja sam Gwen Canfield. Vi ste zacijelo Web.
— Jesam. Ovo je Paul Rbmano. Je li vam suprug objasnio do-govor?
— Da. Zamolio me da vam pokažem gdje ćete se smjestiti — reče Gwen.
Tada skine šeširić, povuče plavu kosu koja joj se spusti preko ramena.
Web pogleda konja i reče: — Prava ljepotica.
— Muško je.
— Žalim, nisam pogledao opremu. Nisam želio izazivati neu-godnosti.
Ona potapša konja po vratu. — Baronu ne smeta, nije li tako? Siguran si u svoju muškost, zar
ne?
— Kakav sretnik.
Gwen se sada malo opusti na malenome engleskome sedlu, jednom rukom čvrsto držeći uzde,
te pogleda oko sebe. — Billy mi je rekao što se dogodilo u Roveru. Stoga bih vam željela
zahvaliti na tome što ste učinili. Billy je vjerojatno zaboravio.
— Samo obavljam svoj posao. — Iako on nikada nije vidio Gwen, ostali pripadnici EST-a na
suđenju u Richmondu opisali su je kao napetu i emotivnu osobu. Ova je žena vrlo smirena, na
određeni na-čin gotovo rezervirana; unatoč riječima kojima je izrazila zahvalnost, ton joj je
bio prigušen, gotovo hladan. Možda je sve emocije jednosta-vno potrošila još tada.
Web je u novinama vidio fotografije Gwen Canfield sa suđe-nja. Za razliku od supruga, ona je
godine podnosila više nego dobro. Ima, računao je, negdje između trideset pet i četrdeset.
Plava joj je ko-sa još uvijek bila dugačka, a imala je tijelo deset godina mlađe žene, s
oblinama kakve muškarci vole i poprsjem koje nikada neće prestati privlačiti poglede. Imala
je dražesne crte lica, s visokim jagodičnim kostima i punim usnama. Da je bila glumica,
kamera bi je bezgranično voljela. Usto je bila visoka i držala se vrlo uspravno. Jahačko
držanje, zaključi Web.
— Idemo u spremište za kočije. Ovim putem.
Gwen okrene Barona, podbode ga čizmama, te glasno vikne nešto što je Webu bilo
nerazumljivo, ali je na konjskome jeziku moralo označavati prokleto vratolomni galop, budući
da je stari dobri Baron pojurio kao sumanut. Konj i jahačica upravo su poletjeli putem. Gwen
se potom nagnula naprijed, upravo se stopivši s konjskim torzom u tre-nutku kada se Baron
pridignuo s tla i preskočio jednometarsku za-košenu ogradu — spušteno mjesto u ogradi
postavljeno kako bi omo-gućilo prolaz konju i konjaniku — te savršeno doskočio na jedan od
og-rađenih pašnjaka i, ne zastavši ni na tranutak, nastavio galopirati. Web potrubi umjesto
pljeska, a Gwen mahne ne osvrnuvši se.
Pokazalo se daje spremište za kočije zapravo ona kuća s veli-kim neorimskim prozorima i
vjetruljom s patinom koju je Web već bio vidio. Gwen sjaše i sveže Barona za neki stup. Dok
su vadili stvari iz automobila, Web Romanu pokaže neka pred tom ženom ne vadi oružje.
Web potom promotri položaj kuće i smještaj u odnosu na glav-nu kuću, koja se jedva vidjela
na suprotnome kraju dugačke, drvećem obrubljene ceste. Tada se obrati Gwen. — Ne bih
volio ispasti nezahva-lan, ali bi li nekako bilo moguće da nas smjestite u glavnu kuću?
Dogo-di li se nešto, moglo bi predugo trajati dok bismo došli do vas.
— Billy je rekao ovako. Ako vam se ne sviđa, o tome ćete mo-rati s njim.
No, da, izgleda da hoću, reče Web samome sebi, njoj govore-ći: — Žao mi je zbog svega
ovoga, gospođo Canfield. Nikako ne biste trebali ponovno proživljavati ovakve stvari.
— Više mi ni u jednom trenutku ne pada na pamet da bi svijet mogao biti nekako pravedan.
— Ona ga pomnije pogleda. — Zao mi je, Billy je rekao da vas poznajemo, ali ja se ne sjećam
odakle.
— Ja sam bio član ekipe za spašavanje talaca koja je onda bi-la u školi.
Ona na trenutak spusti pogled. — Tako... A taj je čovjek sada ponovno na slobodi. Onaj koji
je ubio Davida.
— Nažalost, da. Ali nadamo se ne zadugo.
— Trebalo ga je ubiti.
— Po tom vam se pitanju neću usprotiviti, gospođo Canfield.
— Budimo na ti. Ovdje se baš ne držimo previše uštogljeno.
— U redu, Gwen. Isto vrijedi i s naše strane. Ali Paulie i ja došli smo se pobrinuti za tvoju i
Billvjevu sigurnost.
Ona ga načas pogleda. — Ja se već godinama ne osjećam si-gurno, Web. Ne bih rekla da će se
sada nešto promijeniti.
Potom ih povede u kuću. Prizemlje kuće ispunjavali su resta-urirani oldtimeri. Web pogleda
Romana i već pomisli da će njegov par-tner doživjeti srčani udar.
Gwen objasni: — Billy ih skuplja. Ovo bi valjda bio nekakav njegov mali privatni muzej
automobila.
— Isuse! — uzvikne Romano. — Pa ovo je Stutz Beareat s vo-lanom na desnoj strani. —
Zadivljeno je obilazio prostor, poput dječa-ka u Kući slavnih igrača baseballa. — A ovo je
Lincoln LeBaron iz 1939. Ukupno ih je izrađeno samo devet. Bože moj! — On otrči u
sup-rotni ugao prostorije i zastane kao ukopan. — Web, ovo je Diisenberg SSJ, sportska
verzija, iz 1936. — Tada pogleda Gwen. — Griješim li ili su doista izrađena samo dva takva
automobila u povijesti, jedan za Clar-ka Gablea, drugi za Garvja Coopera? Molim te, reci da
ne griješim.
Gwen kimne. — Kužiš se u aute. Ovaj je Cooperov. Webu se činilo da će se Romano
onesvijestiti.
— Pa ovo je predivno — reče Romano. Ponovno se obrati že-ni. — Gwen, želio bih samo da
znaš da mi je istinska čast biti pod istim krovom s tim legendarnim vozilima.
Web je imao dojam da već osjeća mučninu u želucu.
Gwen pogleda Weba i odmahne glavom, dok su joj se kutovi usta blago razvlačili. —
Muškarci i njihove igračke. Imaš li ti kakve ig-račke, Web?
— Zapravo i ne. Nisam ih imao ni kao klinac.
Ona ga prodorno pogleda. — Na katu su dvije sobe. Svaka ima svoju kupaonicu te potpuno
namještenu i opremljenu kuhinju i
dnevni boravak. U kolonijalno vrijeme ovo je na imanju bilo spremište za kočije. Imanje ima
povijesnu važnost. Četrdesetih godina dvadese-tog stoljeća vlasnik je ovdje uredio vatrogasnu
postaju. Pošto je kupio farmu, Billy ju je preuredio u prostor za goste, iako se meni oduvijek
čini da je gostinjska kuća suvišna s obzirom na dvadeset spavaćih soba u glavnoj kući.
— Dvadeset soba! — reče Romano.
— Znam — reče Gwen. — Ja sam odrasla na jednoj farmi u blizini Lousvillea. Mi smo imali
dvije sobe za nas sedmero.
— Koliko se sjećam, ni Billy nije potekao iz bogate obitelji — reče Web.
— Nije lako baviti se cestovnim prijevozom, no on je uspio.
— Tužio se da će mu ova farma pojesti i posljednji cent — primijeti Romano. — Ali ovi auti
nisu jeftini.
Gwen se sada prvi put istinski nasmiješi, a Web osjeti da se i on smiješi njoj. — Ubrzo ćete
uvidjeti da se Billy Canfield voli tužiti. Žali se u vezi sa svime. Ali najviše u vezi s novcem.
Uvjerena sam kako vam je rekao da smo u ovu farmu uložili sve što smo imali i to je točno.
Ali vam vjerojatno nije rekao da je prvo ždrijebe koje smo prodali osvojilo Kentucky Derby i
da je bio treći u Preaknessu.
— Kako se zvao taj konj?
— Kralj David — odgovori Gwen tiho. — Od te nagrade, da-kako, nismo dobili ništa, ali
zahvaljujući njemu ljudi su čuli za nas i još uvijek imamo njegovu majku. Pastuh koji ju je
tada oplodio nije bio to-liko izniman, što znači da su upravo podrijetlu naše kobile pripisane
velike zasluge za Kraljev uspjeh.
— To mi, međutim, nekako izgleda u redu, s obzirom na to da ženka zapravo obavlja sav
posao — reče Web.
Gwen ga prodorno pogleda. — Sviđa mi se kako razmišljaš. I tako, zahvaljujući Kralju, tko
god u ovoj zemlji zna nešto o konjima i utrkama, zna i za East Winds, tako da naši konji
uglavnom postižu lije-pu cijenu. Ovdje imamo nekoliko pobjednika utrka, a naknade za
pas-tuhe uistinu su više nego dojmljive. Usto smo u posljednje dvije godine imali i dobar urod
jednogodišnjaka, tako da nam ide dobro. Nemojte me pogrešno shvatiti, užasno je skupo
voditi farmu za uzgoj. Ali unatoč Billvjevim pritužbama, mislim daje s te strane sve u redu.
— To je dobro znati — reče Web. — Pretpostavljam da ste se ovamo doselili ubrzo nakon
završetka suđenja.
Ona kratko reče: — Zatreba li vam nešto, samo nazovite u kuću i pobrinut ćemo se za sve.
Broj je na zidu pokraj telefona na katu. — Otišla je prije nego što su joj uspjeli i zahvaliti.
Uspeli su se na kat i razgledali prostor. Posvuda se nalazio antikni namještaj, sve je bilo
uređeno vrlo profinjeno i elegantno, tako da je Web bio uvjeren da se tu jako osjeća trag ruke
Gwen Canfield. Billy Canfield jednostavno nije izgledao kao tip koji bi se bavio uređe-njem
interijera.
— Čovječe, kakva gajba — reče Romano.
— Da, kakva gajba daleko od ljudi koje bismo trebali štititi i to mi se nikako ne sviđa.
— Onda nazovi Batesa, pa će on nazvati Canfielda, pa njih dvojica mogu lijepo jedan na
drugoga vikati. Mi smo samo pijuni, radi-mo što nam narede.
— Onda, što kažeš na Gwen Canfield?
— Ljubazna je. A ni izgled nije za baciti. Prava dama. Can-field je sretnik.
— Nemoj se zanositi, Paulie.
— Kao da bi mi Angie dopusitla da poživim i u tome uživam.
— Raspakiraj se pa idemo u obilazak. Želio bih se vidjeti s Canfieldom. Ako ćemo ga štititi,
moramo biti barem koliko-toliko bli-zu. I vjerojatno ćemo se morati podijeliti u smjene,
naizmjenično spa-vati.
— Hej, baš kao u dobra, stara snajperska vremena.
— Da, baš kao u dobra, stara snajperska vremena, osim što ti hrčeš poput prokletog teretnog
vlaka.
— Više ne. Angie me sredila.
— Kako joj je to uspjelo?
— Doista ne bih o otme, Web.
Izišavši iz kuće, odmah su naletjeli na Percvja Batesa.
— Je li bilo sreće s bombom? — upita Web.
— Poprilično profinjena naprava, tako barem kažu tehničari. Razgovaramo sa svima koji bi
mogli nešto znati, ali zasada nemamo ništa. Međutim, taj telefon ovamo nije došao sam od
sebe.
— Znači, da je to možda učinio netko iznutra. Možda neki član Slobodnog društva koji je na
farmi? — reče Web.
Bates kimne. Doimao se vrlo zabrinutim. — Ljude regrutira-ju upravo iz ovakvih područja.
Bijelce sa seoskih područja koji vole oružje, zemlju i tradiciju, a ljuti ih što se svijet tako brzo
mijenja i što oni to više ne uspijevaju pratiti.
— Događa li se nešto sa Slobodnjacima u južnoj Virginiji?
— Naši ih ljudi prate, ali zasada nema ništa. S druge strane, moguće je da su se nakon svih
ovih aktivnosti samo pritajili. To bi im bio pametan potez. A nisu glupi. Svakako znaju da ih
sumnjičimo i pra-timo. Treba nam samo jedna veza, jedan trag, i možemo ih nagaziti.
— Gdje je Canfield? Nekako volim znati gdje mije čovjek ko-jeg bih trebao štititi.
Bates reče: — I Gwen. Ona je primila jednake prijetnje smr-ću kao i njezin suprug.
Web promisli o tim riječima. — No, dobro, Paulie i ja možemo se razdvojiti, ali bilo bi
zgodno imati još ljudi. Čini mi se da je East Winds poprilično velik.
— Točno dvije tisuće jutara i šezdeset osam zgrada. 0 tome sam razgovarao s Canfieldom, a
on kaže da se, ako želim dovesti još ljudi, vidimo na sudu, nakon toga u paklu. Shvaćam ga
ozbiljno. Sve ovisi o vama, ali čuj me, Web, nećemo biti jako daleko.
— Računam na to, Perce.
— Oh, da.... Web?
— Da?
— Hvala što si mi spasio život.
Billvja Canfielda zatekli su u jahačkome centru, gdje je jednom pas-tuhu pregledavao prednju
nogu, dok su ga Nemo Strait i dvojica mla-dića u jahačkim odijelima promatrali.
Canfield se obrati jednome od mladića: — Bit će najbolje poz-vati veterinara; možda je samo
uganuće, ali možda je nešto i slomljeno. Samo se vraški nadam da nije. — Dok se čovjek
udaljavao, Canfield za njim dovikne: — I tom prokletom potkivaču reci da idem nekom
drugom ako ne stavi bolje potkove. Imamo nešto grla s mekim kopitima i zalijep-ljene su
potkove za njih poprilično dobre, a on ih čak i nema.
— U redu, gospodine.
Canfield potapša konja po boku, obriše ruke i priđe EST-eov-cima.
— Potkivač? — upita Romano.
— Kovač — odgovori Canfield. — Samo malo otmjeniji naziv koji si daju kovači. Nekoć bi
farma imala stalno zaposlenog kovača. Sa-da dolaze jednom na tjedan s kamionetom i
potkivaonicom u tovarnom prostoru, s nakovnjem, čekićem i unaprijed pripremljenim
potkovama i tako rade. Nisu jeftini, ali tko bi još radio takav posao? Teško, vruće i opasno, s
tim ludim konjima koji ti nogom žele razbiti glavu.
— A te ljepljive potkove, što je to? — zanimalo je Weba.
Odgovorio je Strait: — Stijenke kopita neki put postanu pre-tanke za čavle i raspadaju se,
osobito kod konja uvezenih iz Europe, zbog razlike u klimi i tlu; njihova kopita postanu
krhka. Mekana potko-va ne iziskuje čavle, to je više poput nekakve vrećice koja prekriva
ko-pito. Ako se pravilno postavi, potraje i po dva mjeseca. I to je upravo to, kako i zvuči:
potkove su zalijepljene, nema čavala.
— Izgleda mi da o tom poslu treba puno učiti.
— No, da, ja oduvijek brzo učim — reče Billy i načas pogleda Straita. Zatim se zagleda u
Batesa. — Završili ste razgovore s mojim dečkima? Imamo posla.
— Još malo i odlazimo.
Canfield pogleda Weba, a zatim pokaže Batesa. — Ispričao mije sve o tim ubojstvima
telefonom. Ipak, pokazao si se vrlo snalažlji-vim i odlučnim.
— I ja brzo učim — reče Web.
Canfield ga znatiželjno pogleda. — A što sljedeće želiš nauči-ti?
— East Winds. Želio bih pregledati svaki kvadratni centime-tar.
— Za to moramo zadužiti Gwen. Ja imam drugog posla. Web pogleda Romana. — Paulie će
ići s tobom.
Canfield je na trenutak izgledao kao da bi mogao eksplodira-ti, no potom se ipak smiri. — U
redu — reče i pogleda Romana. — Paul, kako se snalaziš na konju?
Romano se trgne, zatrepće, pogleda Weba, pa Canfielda. — Nikada nisam ni sjedio na konju.
Canfield ga zagrli i nasmiješi se. — No, dobro, nadam se da učiš jednako brzo kao tvoj
partner.
31
Kada ju je suprug zamolio da Webu pokaže imanje, Gwen se nalazila u jahačkome centru s
Baronom. Prvo je povela Weba do pregrada s ko-njima.
— Farmu je najbolje razgledati na konju. Jašeš? — upita ga.
— Pomalo. Ali nisam ni približno dobar kao ti.
— U tom slučaju, imam pravog konja za tebe.
Boo je, rekla mu je Gwen, Trakehner, njemačka pasmina, toplokrvni konj uzgojen kako bi bio
vrhunski ratni konj, križanac iz-među energičnih i temperamentnih arapskih konja i mirnih,
marljivih i ustrajnih pasmina. Težio je oko sedamsto sedamdeset kilograma, bio visok gotovo
osamnaest dlanova, a Weba je pogledao kao da bi mu najradije odgrizao komad lubanje.
— Boo je bio sjajan konj za dresuru, no sada je odradio svoje i više se zapravo i ne voli puno
kretati. Udebljao se i postao sretan. Zo-vemo ga »staro čangrizalo« jer u biti to i jest. No
duboko u duši je drag i vrlo je fleksibilan. Na njega možeš staviti i englesko i vojničko sedlo,
kako ti više odgovara.
— Da, u to sam uvjeren — reče Web, piljeći u zvijer. Boo nije izgledao ni najmanje sretno
zbog činjenice da je Web ušao u njegov osobni prostor.
Gwen mu preko leđa prebaci četvrtasti podmetač za sedlo, a potom od Weba zatraži da joj
pomogne na njega postaviti i teško vojni-čko sedlo. — A sada gledaj kako će, dok
zakopčavam sedlo, zadržati dah i ispupčiti trbuh. —Web je opčinjeno promatrao kako konj
čini up-ravo to.
— Kad već pomisliš da je čvrsto vezano, ispustit će zrak i re-men više neće biti zategnut.
Pokušaš li ga uzjahati, sedlo će skliznuti na stranu. Konj će se lijepo nasmijati, a jahač zaraditi
par modrica.
— Dobro je znati da su glupe životinje toliko pametne — reče Web.
Gwen mu pokaže kako ga prebaciti s ulara na uzde i kako uz-de navući Boou na glavu,
ispravno ih postaviti i još zakopčati. Konja su potom izveli i doveli do kamenog bloka za
uzjahivanje.
Web prilagodi podmetače koje mu je Gwen dala kako mu sed-lo ne bi trenjem ozlijedilo noge
i kako bi Web lakše stisnuo konja. Po-
tom stane na kamen i uzjaše, dok je Boo cijelo vrijeme samo strpljivo čekao.
— Onda, što kažeš? — upita Gwen.
— Zemlja mi je daleko.
Ona uoči njegov pištolj u futroli. — Moraš ponijeti pištolj?
— Da — reče Web odlučno.
Otišli su u krug za jahanje i Gwen je ondje konja i jahača po-vela uokolo. Potom je Webu
pokazala što s uzdama treba činiti kako bi konj usporio, skrenuo, pošao unazad, te ga uputila u
zvukove i način pritiskanja nogama kojima se jahač služi kako bi životinja krenula i
za-ustavila se. — Boo poznaje cijelu farmu. Samo ako mu dopustiš, ići će kamo treba. Lijepo
i bez problema.
Dok su oni radili s Boom, jedan od radnika doveo je Barona. Gwen uzjaše svojeg konja. —
Boo je ovdje patrijarh i on i Baron još ni-kada nisu zajedno išli u šetnju. Stoga bi Boo mogao
pokušati dominira-ti, kako bi Baronu pokazao tko je gazda.
— Otprilike kao dečki s viškom testosterona — reče Web. Gwen mu uputi začuđen pogled.
— Boo je škopljen, Web. —
On je zbunjeno pogleda, ne shvaćajući. — Da je muškarac, rekli bismo da je eunuh.
— Jadni Boo.
Činilo se da su dva konja uspostavila nevoljko primirje i Web je promatrao kako Gwen iz
stražnjeg džepa vadi Motorolin walkie-tal-kie i uključuje uređaj. — Za slučaj da dođe do
nekih problema — reče.
— Pametno je održavati vezu — reče Web. — I ja imam svoj mobitel.
— Nakon onoga što se danas dogodilo Billvju, nisam baš si-gurna kad ću ponovno odlučiti u
ruku uzeti mobitel — reče ona.
Web spusti pogled na svoj aparat, sada već pomalo sumnjaju-ći.
Krenuli su u pratnji zlatnog retrievera po imeu Opie, te još jednog malenog ali snažno
građenog psa kojeg je Gwen zvala Tuff. — I Strait ovdje negdje ima svojeg psa — reče ona.
— Zove ga Old Cuss i samo izaziva nevolje. — Nebo je bilo čisto i dok su se uspinjali i
spuš-tali malenim obroncima, Webu se činilo da vidi sve do Charlottesvillea. Boo se nije
bunio što slijedi Barona i održavao je miran tempo koji nije opterećivao Weba.
Gwen u jednom trenutku zaustavi Barona. Web se zaustavi uz nju.
— Kao što sam već rekla, East Winds postoji već dugo. En-gleski kralj darovao je u
sedamnaestom stoljeću lordu Culpeperu zem-lju površine milijun jutara. Jedan potomak lorda
Culpepera dao je ti-suću jutara te zemlje najstarijoj kćeri kada se udala za čovjeka po ime-nu
Adam Rolfe. Središnji dio kuće započet je 1765., a Rolfe, vrsni graditelj i trgovac, dovršio
gaje 1781. Vidio si pročelje glavne kuće? — Web kimne. — Uređen je u georgijanskome
stilu. A drveni elementi, osobito vijenci, te štukature, pripadaju u red najboljih koje sam ikada
vidjela.
— Georgijanski, tako sam nekako i mislio. — Web je lagao; stil ne bi prepoznao ni da skoči
na njega i ugrize ga.
— Imanje je u vlasništvu obitelji Rolfe ostalo do početka dva-desetog stoljeća. U to je vrijeme
ovo bila prava plantaža, uzgajali su se duhan, soja, konoplja i slične stvari.
— A na njoj su, pretpostavljam, radili i robovi — reče Web. — Barem do završetka
Građanskog rata.
— Zapravo nisu. Nalazila se dovoljno blizu Washingtonu da vlasnici budu sjevernjački
simpatizeri. Štoviše, East Wind je bio dio Podzemne željeznice*.
— Godine 1910. — nastavi Gwen — obitelj je prodajom ostala bez imanja. Ono je
promijenilo nekoliko vlasnika, sve dok ga potkraj Drugog svjetskog rata nije kupio Walter
Sennick. Bio je to izumitelj koji se silno obogatio prodajom ideja proizvođačima automobila.
Od East Windsa je stvorio maleni gradić koji je imao sve što mu je trebalo za život, a na
vrhuncu razvoja ovdje je imao više od tri stotine stalnih zaposlenika. Imao je i vlastitu
prodavaonicu, telefonsku centralu, vat-rogasni dom i slične stvari.
— Nema boljeg nego kad uopće ne moraš odlaziti od kuće. — Dok je Gwen pričala, Web je
cijelo vrijeme motrio prostor oko sebe, pokušavao utvrditi moguće smjerove napada i najbolje
načine obrane. Ipak, ako na farmi postoji netko tko radi za neprijatelja, takav bi se
mreža sjevernjaka, uglavnom crnaca, koji su se protivili robovlasništvu i koji su u razdoblju
prije Građanskoga rata bjeguncima s Juga pomagali da dođu u slobodne države ili Kanadu
pristup mogao pokazati promašenim. Trojanski konj i danas funkcioni-ra jednako dobro kao
prije nekoliko tisuća godina.
Gwen kimne. — Sada se ovdje nalazi ukupno šezdeset osam zgrada, a ograda ima četrdeset tri
kilometra. Devetnaest ograđenih pašnjaka. Petnaest stalnih zaposlenika. Još uvijek uzgajamo
usjeve, uglavnom kukuruz, iako nam je glavna aktivnost uzgoj čistokrvnih ko-nja. Na godnu
bismo trebali imati dvadeset dva ždrijebeta. A imamo i odličnu generaciju godišnjaka koji
ubrzo idu na prodaju. Sve je to vrlo uzbudljivo.
Nastavili su jahati i tako došli do prijelaza preko potoka s vi-sokim obalama, gdje je Gwen
Weba poučila kako konju prepustiti da sam pronađe put kroz blato. Navela ga je da se jako
nagne unatrag, ta-ko da mu je glava, kada se konj počeo spuštati niz obalu, gotovo poči-vala
na Boovim križima. Potom ga je navela da se pripije uz Boov vrat i uhvati ga za grivu kada se
počeo uspinjati suprotnom obalom. Web je uspješno prešao potok i Gwen ga je pohvalila.
Potom su prošli pokraj neke stare kuće od kamena i drva za koju mu je Gwen rekla da je stara
bolnica iz doba Građanskoga rata koju namjeravaju pretvoriti u muzej. — Obnovili smo je,
postavili cen-tralno i klimu, ima kuhinju i spavaću sobu, tako da bi ondje mogao živ-jeti
kustos — ispriča mu Gwen. — Unutra su i operacijski stol i kirur-ški instrumenti iz tog doba.
— Na temelju onoga što znam o tome, vojnik u Građanskome ratu u svakom bi slučaju bio
više volio da ga pogodi rasprskavajući me-tak nego išao u bolnicu.
Prošli su pokraj dvije stotine godina stare kose suše, tako nazvane jer je imala dvije etaže i
bila podignuta na takvoj strmini da je imala dva ulaza na različitim razinama. Bio je tu i krug
za jahanje u ko-jem su konj i jahač uvježbavali dresuru. Dresura se, objasnila mu je Gwen,
sastoji od posebnih koraka i pokreta, i konja i jahača, nešto kao kod umjetničkog klizanja.
Prošli su i pokraj visokog drvenog tornja s kamenim temeljima koji se, rekla je Gwen, koristio
i za promatranje i sprječavanje izbijanja požara, kao i za konjske utrke koje su se ondje
održavale prije jednog stoljeća.
Web pomnije promotri toranj i okolni krajolik. Kao nekadaš-nji snajperist koji neprestano
traži najbolji položaj, Web zaključi kako bi to nedvojbeno bilo dobro mjesto za promatranje,
ali sada ipak nije imao dovoljno ljudstva da ga iskoristi na najbolji način.
Za sljedeće zdanje, dvoetžanu kuću s vidljivim drvenim gre-dama Gwen je rekla da je kuća
upravitelja farme.
— Čini mi se da Nemo Strait dobro odrađuje posao.
— Iskusan je i zna što radi, a sa sobom je doveo i cijelu ekipu koju je osobno odabrao, tako
daje to bio veliki plus — reče Gwen goto-vo, učinilo se Webu, nezainteresirano.
Pregledali su ulaze na stražnjem dijelu imanja, a Web je o svakome od njih u glavi pohranio
po nekoliko opažanja. U jednom tre-nutku na rubu šume pojavio se jelen i Opie i Tuff pojurili
su za njim. Ni jedan ni drugi konj nisu reagirali na tu pomutnju, iako je Weba jelen koji se
tako iznenada pojavio pred njima trgnuo toliko daje zamalo pao s Booa.
Nakon toga povela ga je u malenu usku dolinu zasjenjenu dr-većem. Web je začuo zvuk vode,
tako da nije bio pripremljen za ono što je ugledao kada su izišli iz kratkog zavoja: maleno
otvoreno zdanje obojeno bijelom bojom i s krovom od cedrovih pločica koje je izgledalo
poput sjenice sve dok Web na vrhu krova nije ugledao križ, a unutra maleni oltar s mjestom
za klečanje i malenim raspelom.
On pogleda Gwen, očekujući objašnjenje. Ona je kao u transu piljila u taj maleni hram i tek
nakon nekoliko trenutaka načas pogleda-la i njega.
— Ovo je moja kapelica, to bi se vjerojatno nazivalo tako ne-kako. Katolkinja sam. Moj je
otac bio euharistijski svećenik, a dvojica stričeva također su svećenici. Vjera ima poprilično
veliku ulogu u mo-jem životu.
— Ovo si dala izgraditi?
— Da, za svojeg sina. Dolazim ovamo i molim za njega prak-tički svaki dan, bez obzira na
vrijeme i temperaturu. Bi li ti smetalo?
— Nikako/
— Jesi li religiozan?
— Na svoj osobit način, vjerojatno... — odgovori Web neod-ređeno.
— Ja sam nekoć zapravo bila puno religioznija nego sada. Po-kušavala sam shvatiti zašto se
to što se dogodilo može dogoditi nekome tko je tako krajnje nedužan. I nisam uspjela doći do
odgovora.
Ona sjaše i uđe u kapelicu, prekriži se, iz džepa izvadi kruni-cu, te klekne i počne moliti dok
ju je Web bez riječi promatrao.
Nekoliko minuta poslije ustane i vrati se do njega. Nastavili su jahati i tako na koncu došli do
neke velike kuće koja je već neko vrijeme očito bila napuštena.
— Stari Majmunarnik — reče Gwen. — Sennick ga je izgra-dio i u njemu držao sve moguće
čimpanze, babune, čak i gorile. Zašto, nemam pojma. Legenda kaže da bi životinje, kada bi
neka pobjegla iz kaveza, kroz šumu progonili seljaci iz okolice, sa sačmaricama i pivom,
primitivci koji ionako nisu željeli u blizini imati majmune. Zbog toga su okolnu šumu nazvali
majmunskom džunglom. Osjetim mučninu već i kada pomislim na te jadne životinje kako
padaju pod vatrom hrpe pija-nih idiota.
Sjahavši, ušli su u zgradu. Web je kroz krov jasno vidio velike rupe, trag zuba vremena. Stari
kavezi, zahrđali i potrgani, još su uvi-jek stajali postavljeni uza zidove, a tu su bili i kanali,
vjerojatno za hva-tanje životinjskog izmeta i ostalih odvratnih stvari. Smeće i stari pok-vareni
strojevi nalazili su se na betonskome podu, zajedno s granjem i trulim lišćem. Korijenje
drveća prianjalo je uz vanjske zidove, a zgra-da je imala i nešto što je izgledalo kao rampa za
utovar. Web pokuša za-misliti kakav bi to izumitelj automobilske opreme poželio imati hrpu
majmuna. Nijedna od teorija nije bila ugodna. Web je uspijevao zamis-liti samo životinje
vezane za bolnička nosila na kotačićima, električne vodove koji hvataju snagu munja i starog
Sennicka u bijeloj kuti kako se sprema obavljati svoje prvljave poslove na užasnutim
životinjama. Sve je izrazito odisalo nekakvom melankolijom, beznađem, čak i smr-ću, tako da
je Webu bilo drago kada su izišli.
Nastavili su obilazak, a Gwen je vrijedno pokazivala sva zda-nja i upoznavala ga s njihovom
poviješću, sve dok Webu već nije posta-lo teško sve to pratiti. Silno se iznenadio pogledavši
na ručni sat i uvid-jevši da su protekla tri sata.
— Vjerojatno bismo se trebali vratiti — reče Gwen. — Tri su sata više nego dovoljna za prvo
jahanje. Uvidjet ćeš da te neka mjesta na tijelu i bole.
— Sve je u redu — reče Web. — Doista sam uživao. — Jahali su mirno i opušteno, a nešto
slično on nije doživio praktički nikada u ži-votu. Međutim, kada su se vratili u jahački centar i
kada je sišao s Booa, Web se iznenadio shvativši da su mu noge i leđa toliko ukočeni da više,
kada se našao na zemlji, gotovo i nije uspijevao hodati uspravno. Gwen
to nije promaknulo, tako da se samo lukavo nasmiješila. — Sutra će te boljeti jedan drugi dio
tijela.
Web je već trljao stražnjicu. — Već slutim na što misliš.
Dvojica radnika prišli su im i odveli konje. Gwen reče Webu da će im oni skinuti opremu,
istimariti i oprati. To bi obično bila obveza jahača, doda Gwen. Na taj način lakše uspostavlja
čvrstu vezu s ko-njem. — Ti se brineš za konja, pa se i konj brine za tebe — reče.
— Kao kada imaš partnera.
— Upravo tako. — Gwen pogleda prema malenome uredu i reče: — Vraćam se za nekoliko
trenutaka, Web, željela bih samo pro-vjeriti nekoliko sitnica.
U trenutku kada se udaljila, Web je s hlača počeo skidati kož-ne navlake.
— Prvi put na konju nakon nekog vremena? — Web podigne pogled i ugleda Nema Straita
koji se bio uputio prema njemu. Dvojica tipova u kapama sa zaslonom sjedili su u kabini
kamioneta u čijem su se tovarnom prostoru nalazile velike bale sijena. Netremice su
pro-matrali Weba.
— Dovraga, kako si znao?
Strait mu priđe i nasloni se na kameni blok za uzjahivanje. Zatim pogleda u smjeru u kojem je
maločas otišla Gwen.
— Dobro jaše.
— I ja bih rekao. Ali, s druge strane, što ja znam o tome?
— Međutim, neki put tjera konja više nego što bi trebala. Web mu uputi znatiželjan pogled.
— Čini mi se da ih istinski
voli.
— No, da, ali čovjek nešto može voljeti pa tome ipak nanositi bol, zar ne?
Web od Straita nikako nije očekivao takvu vrst mentalne ak-tivnosti. Mislio je da je prokužio
tog velikog i glupog neandertalca, a ovaj tip čak i razmišlja, možda je i osjećajan. —
Pretpostavljam da si već dugo s konjima.
— Cijeli život. Ljudi misle da ih mogu prokužiti. Ali to ne ide. Moraš se prepustiti i nikada
pogriješiti misleći da konja poznaješ. Jer tada ćeš uglavnom stradati.
— Čini mi se da je to dobra formula i za ljude. — Strait se za-malo nasmiješi, primijeti Web.
Zamalo.
Strait tada pogleda onaj kamionet iz kojeg su ih ona dvojica još uvijek napeto promatrala. —
Doista misliš da bi gospodin Canfield mogao biti u opasnosti?
— Ne mogu biti sto posto siguran, ali za svaki slučaj volim bi-ti na oprezu.
— Stari je težak, ali svi ga poštujemo. Nije naslijedio lovu kao većina ljudi u ovom kraju; sve
je zaradio svojim znojem. A to mo-raš poštivati.
— Da, tako je. Imaš li kakvu predodžbu o tome kako se onaj telefon uspio naći u njegovom
džipu?
— Razmišljao sam o tome. Znaš, stvar je u tome što taj auto ne vozi nitko osim njega i
gospođe Canfield. Svi mi imamo svoja vozila.
— Kada je ušao, nije bio zaključan. Drže li aute noću u gara-ži?
— Imaju puno automobila i kamioneta, a u garaži kod kuće postoje samo dva mjesta, od kojih
je jedno pretrpano zalihama.
— Znači daje netko, osobito noću, mogao doći do Rovera, os-taviti telefon a da ga nitko ne
vidi.
Strait se počeše po potiljku. — Vjerojatno. Moraš shvatiti da se ovdje većina ljudi ne trudi
zaključati čak ni ulazna vrata kuće.
— No dobro, reci svima da, dok ovo ne završi, zaključavaju sve što mogu. Moraš biti svjestan
toga da opasnost može doći sa svih strana, i iznutra i izvana.
Strait je još nekoliko dugih trenutaka piljio u njega. — To Slobodno društvo... Čuo sam za
njih.
— Znaš nekoga tko bi mogao biti član ili nekadašnji član?
— Ne, ali mogu se raspitati.
— Budeš li se raspitivao, budi nenametljiv. Ne bismo željeli nekoga prestrašiti i otjerati.
— Svi mi ovdje imamo dobar posao, ne bismo željeli da se Canfieldima nešto dogodi.
— Odlično. Još nešto što bih po tvojem mišljenju trebao zna-ti?
— Čuj, ako netko radi na tome, moraš shvatiti da farma može biti užasno opasna. Veliki
traktori, oštro oruđe, rezervoari propana, oprema za varenje, konji koji će ti nogom razbiti
glavu ne budeš li na
oprezu, zmije, strmine. Ima bezbroj načina da nekoga ubiješ a da sve izgleda kao nesretan
slučaj.
— I to je vrlo korisna informacija. Hvala, Nemo. — Webu zapravo nije bilo jasno je li riječ o
savjetu ili prijetnji.
Strait pljune na zemlju. — Hej, samo nastavi tako jahati i za koji dan bit ćeš pravi kauboj.
Gwen se ponovno pridružila Webu i povela ga u razgledavanje jahač-kog centra. Ukupno je
imao jedanaest zgrada.
Prva su postaja bili porodiljni boksovi i Gwen Webu pokaže kako imaju sustav kamera za
praćenje kobila koje očekuju ždrijebe. Podovi su bili obloženi gumom i prekriveni slamom
radi prašine.
— Polažemo velike nade u neku ždrjebad koja nam dolazi na godinu. U Kentuckvju smo
imali nekoliko kobila koje su oplodili pastu-si iznimnog podrijetla.
— Kolike su to cifre?
— Mogu dosegnuti i šest znamenaka po jednoj oplodnji.
— Skup seks.
— Uz tu cijenu, dakako, ide i mnoštvo uvjeta, a najvažniji je da ždrijebe na svijet dođe živo,
te da može stajati i piti mlijeko. Godiš-njak fantastična izgleda kojeg je začeo uspješan trkaći
konj može doni-jeti nevjerojatan novac. No posao je vrlo osjetljiv. Moraš misliti na sve
nepredviđene situacije, a izglede ti ipak može uništiti i običan nedosta-tak sreće.
Webu se učini da je time vrlo dobro opisala i posao agenta u EST-u. — Da, prema onome što
smo čuli od Billvja, rekao bih da taj posao nije za ljude slaba srca.
— No, da, zarada je lijepa, Web, ali to nije razlog zbog kojeg se bavim ovime. Stvar je u
uzbuđenju koje doživiš kada vidiš konja ko-jeg si odgojio, pazio na njega i trenirao, kako juri
stazom; to je najljep-ši, najsavršeniji stroj za utrke koji je ikada stvoren. A kada gledaš cilj-nu
crtu i vidiš da ta istinski plemenita životinja ponosno ulazi u pobje-dnički krug, znaš da je
barem na nekoliko minuta sve u tvojem životu apsolutno savršeno. Jednostavno nema boljeg
osjećaja.
Web se upita je li briga za konje zamijenila izgubljenog sina. Ako jest, drago mu je što je
Gwen Canfield u životu pronašla nešto u vezi s čime može osjetiti zadovoljstvo.
— Pretpostavljam da i ti tako razmišljaš o svojem poslu.
— Možda nekada — odgovori on.
— Sve dosada nisam uspjela zbrojiti dva i dva — reče ona. — Nisam znala da si sudjelovao u
onome što se dogodilo onim ljudima u Washingtonu. Užasno mi je žao.
— Hvala. Situacija je zapravo, gledano, poprilično jadna.
— Meni zapravo nikada nije bilo jasno kako se ljudi uopće mogu baviti takivm poslom.
— No, da... čini mi se daje na to, Gwen, najlakše gledati tako da mi taj posao radimo jer na
svijetu posotje ljudi koji nas na to prisi-ljavaju.
— Ljudi poput Ernesta Freeja?
— Upravo takvi.
Pošto su obišli centar, Gwen ga upita što je želio Strait.
— Samo mi je dao nekoliko prijateljskih, dobrosusjedskih savjeta. Usput, njega ste preuzeli s
farmom ili ste ga sami angažirali?
— Billy gaje doveo. Njega i njegovu ekipu s dobrim preporu-kama. — Ona pogleda oko sebe.
— I što sada?
— A da odemo u glavnu kuću?
Dok su se u otvorenome džipu vozili do vile, Web je negdje gore začuo brujanje i podignuo
pogled. Neki maleni helikopter pribli-žavao se nisko i brzo. Preletjevši ih, izgubio se iznad
drveća.
Web pogleda Gwen. — Kamo taj ide?
Ona se namršti. — Na susjednu farmu. Southern Belle. Osim heldroma imaju i slijetalište za
avione. Njihov mlažnjak nasmrt plaši konje. Billy je s njima već razgovarao, ali oni samo
nastavljaju po svo-jem.
— Tko su ti ljudi?
— Prije što su... nekakva tvrtka. I oni vode farmu konja, ali vrlo neobičnu...
— Kako to misliš?
— Mislim da nemaju previše konja, a ljudi koji za njih rade ne izgledaju mi kao netko tko zna
razliku između muškog i ženskog go-dišnjaka. Ali nešto ipak zasigurno rade kako treba. Kuća
na Southern Belleu još je veća od naše.
— Pretpostavljam da imaju puno pomoćnih zgrada, kao vi.
— Da, iako su naše došle s farmom. Oni su izgradili hrpu no-vih, velikih i masivnih zdanja,
gotovo poput skladišta, iako mi nije jas-no što bi mogli skladištiti u takvim količinama.
Ovamo su došli tek pri-je približno dvije i pol godine.
— Znači, bila si ondje?
— Dvaput. Jednom kako bih pokazala spremnost na dobro-susjedske odnose, na što oni nisu
bili spremni ni slučajno. Drugi put kako bih se požalila na avione u niskom letu. Nisu nas
izbacili odande, ali stvar je bila poprilično neugodna, čak i Billvju, a obično je on taj ko-ji kod
ljudi izaziva nelagodu.
Web se nasloni i stane razmišljati o svemu tome dok je pogle-davao u smjeru u kojem se
izgubio onaj helikopter.
Iako je potrajalo određeno vrijeme, kameno su zdanje pre-gledali od vrha do dna. Na najnižoj
su se etaži nalazili soba za biljar, vi-nski podrum i svlačionica za preodijevanje u kupaće
kostime. Sam je bazen imao dimenzije devet puta osamnaest metara, a u cijelosti je bio
izrađen od čelika jednog ratnog broda iz II. svjetskog rata, ispričala mu je ona. Dolje su se
nalazili i jedna kuhinja sa štednjakom Vulcan ko-ji je imao veliki kromirani poklopac iz
1912., funkcionalna dizala za hranu i praonica. U kotlovnici je Web imao priliku vidjeti velike
McLa-inove uređaje koji su stvarali blistavu parnu toplinu, dok su se u jednoj sobi nalazile
isključivo drvene kutije za pohranjivanje drva za ogrjev. Svaki je sanduk imao natpis i bio
pridružen određenoj prostoriji.

U blagovaonici u prizemlju na zidovima su se nalazile glave engleskih jelena, te luster od

jelenjih rogova. Kuhinja je bila dojmljivo velika, s antiknim keramičkim zidnim pločicama i
izvornim ormarom za srebrninu. Kuća je imala tri dvorane, raznovrsne radne sobe, salo-ne,
dnevne sobe i sobu za tjelovježbu. Na gornjim se etažama nalazilo sedamnaest kupaonica,
dvadeset spavaćih soba, knjižnica koja je izgle-dala kao da nema kraja, te mnoštvo drugih
prostora. Bila je to istinski velika kuća i Web je znao da u njoj jednostavno ne može postići
potpu-nu sigurnost.
Kada su završili obilazak, Gwen čeznutljivo pogleda uokolo. — S vremenom sam uistinu
zavoljela ovu kuću. Znam da je prevelika i da je na pojedinim mjestima odveć grandiozna, ali
usto ima i vrlo bla-gotvoran utjecaj, znaš...
— To mi je nekako razumljivo. Koliko je u kući osoblja?
— Pa, imamo tri žene koje dolaze čistiti, prati rublje i brinuti se za ostale stvari, no one odlaze
kući, osim ako imamo puno gostiju na večeri, a tada ostaju i pomažu. Sve su ovdje, iz okolice.
— Tko kuha?
— Ja. Još jedna stvar u kojoj uživam. Imamo još jednog kuć-nog majstora za sitne popravke.
Izgleda kao da mu je milijun godina, no zapravo je samo imao užasno težak život. Dolazi
gotovo svaki dan. Nemo i njegovi ljudi brinu se za sve ostalo na farmi. Trkaći konji mora-ju
vježbati svakodnevno, tako da imamo i jahače, tri mlade žene i jed-nog mladića. Svi žive u
jahačkome centru.
— Ali postoji i alarmni sustav, vidio sam na dolasku.
— Uopće ga ne koristimo.
— Sada hoćete.
Gwen na to ne reče ništa, nego Webu pokaže posljednju pro-storiju.
Glavna je spavaća soba bila ogromna, no u njoj se nalazilo ne-obično malo namještaja. Web
je primijetio i sobicu u koju se ulazilo iz spavaće, a u kojoj se također nalazio krevet.
— Billy često radi do kasna i ne želi me uznemiravati kada ide spavati — objasni Gwen. — U
tome je uvijek obziran.
Zbog njezinog pogleda Web je zaključio kako Billy zapravo uopće nije toliko obziran.
Ona sada nastavi: — Većina ljudi vidi samo njegovu tešku stranu i rekla bih da nisu rijetki oni
koji su bili pomalo skeptični kada smo se nas dvoje vjenčali. Polovica je vjerojatno mislila da
se za njega udajem zbog novca, druga polovica da on samo želi mlado meso. Ali či-njenica je
da se sve nekako jednostavno poklopilo, da smo nas dvoje počeli odlično funkcionirati.
Uživamo biti zajedno. Kada smo počeli ho-dati, moja je majka proživljavala posljednju fazu
raka pluća i Billy je četiri mjeseca svakodnevno dolazio u bolnicu. I nije samo sjedio i piljio u
moju majku koja je umirala. Donosio joj je razne stvari, s njom raz-govarao, s njom se
prepirao o politici i sportu, pretpostavljam da je u njoj budio osjećaj da je još uvijek živa. To
je svima nama silno olakšalo stvar i to nikada neću zaboraviti. Imao je težak život i zbog toga
je u nekim stvarima težak. Ali kao muž je sve što žena može poželjeti. Oti-šao je iz
Richmonda, grada koji obožava, i napustio posao koji je jedini poznavao kako bi počeo
ispočetka, s farmom konja, a sve samo zato što
sam ja to tražila. I mislim daje znao kako se moramo maknuti od svega toga, jer je ondje bilo
previše ružnih uspomena.
— I Davidu je bio čudesno dobar otac, s njim radio sve. Nije ga razmazio jer je mislio da će
David tako postati slabićem, ali dječaka je volio svakim atomom svojega bića. Ako je tako
nešto uopće moguće, čini mi se da je gubitak više dotukao Billvja nego mene, jer mu je, iako
je imao djecu iz prvog braka, David bio jedini sin. Ali ako nekog smat-ra prijateljem,
apsolutno ne postoji ništa što za njega ne bi učinio. Po-mogao bi ti ako bi trebao potrošiti i
posljednji cent. A danas više nema puno takvih ludi.
Web pogleda fotografije na zidu i u ugrađenoj vitrini. Na mnogima od njih vidio se David.
Bio je to zgodan dječak, sličniji majci nego ocu. Web se okrene i zatekne Gwen kako preko
njegova ramena promatra sina.
— Bilo je to sada već davno — reče ona.
— Znam. Izgleda da vrijeme jednostavno ne staje, ni za koga i ni za što.
— Vrijeme bi trebalo i pomagati, ali nije tako.
— David vam je bio jedino dijete?
Ona kimne. — Billy ima odraslu djecu iz prvog braka, ali Da-vid je bio moj jedinac.
Neobično je što sam kao malena dejvojčica bila uvjerena da ću imati veliku obitelj. Ja sam
bila jedno od četvero djece. Teško je povjerovati da bi moj mali dječak sada bio
srednjoškolac. — Ona se iznenada okrene i Web uoči kako je pridignula ruku prema licu.
— Mislim da bi to zasada bilo dovoljno, Gwen. Uistinu sam ti zahvalan na vremenu i trudu.
Ona se ponovno okrene prema njemu, a on ugleda vlažne ob-raze. — Billy me zamolio da
tebe i tvojeg prijatelja danas pozovem na piće i večeru.
— To doista nije nužno.
— Ali tako želimo. Ti si mu, naposljetku, spasio život, a ako ćemo neko vrijeme biti zajedno,
vjerojatno bismo se trebalo malo bolje upoznati. Sto kažeš na pola šest?
— Samo ako si sigurna...
— Sigurna sam, Web, ali hvala na obzirnosti.
— Samo da znaš, nismo ponijeli nikakvu elegantnu odjeću.
— Mi nismo elegantni ljudi.
32
Claire se bila uputila prema svojem automobilu u podzemnoj garaži zgrade u kojoj je radila
kada joj je prišao neki skladno građeni muška-rac u odijelu. — Doktorica Daniels?
Ona ga oprezno pogleda. — Da.
On pokaže službenu iskaznicu. — Agent Phillips iz FBI-a. Željeli bismo popričati s vama...
odmah, ako je moguće.
Claire ga smeteno pogleda. — Tko točno želi razgovarati sa mnom?
Agent Phillips okrene se i pokaže prema ulaznim vratima, gdje se vidjela crna limuzina sa
zatamnjenim prozorima. Motor je bio uključen.
— Sve će biti objašnjeno, gospođo. — On je blago dodirne za lakat. — Dođite ovamo,
doktorice, neće trajati dugo, a poslije ćemo vas vratiti ovamo.
Claire mu dopusti daje izvede s parkirališta. Phillips joj je pri-držao vrata i zatim sjeo na
suvozačevo mjesto. Prije nego što se Claire va-ljano smjestila, limuzina je već pojurila.
Claire se prene u trenutku kada se muškarac koji joj je sjedio nasuprot, na sjedalu okrenutom
prema natrag, nagnuo prema njoj.
— Hvala što ste pristali na razgovor s nama, doktorice Dani-els.
— Nisam pristala ni na kakav razgovor. Čak i ne znam zašto sam ovdje.
Sada primijeti da je staklena pregrada između prednjeg i stražnjeg dijela kabine podignuta. —
Tko ste vi?
— Zovem se John Winters i vodim washingtonsku podružni-cu FBI-a.
— E, pa, gospodine Winters... — zpočne ona.
— Prijatelji me zovu Buck.
— No, da, gospodine Winters, nije mi jasno zašto biste željeli razgovarati sa mnom.
Winters se nasloni. — Oh, rekao bih da već slutite. Vrlo ste pronicljiva žena. — On prstom
kucne po velikome fasciklu koji se nala-zio uz njega. — Poprilično dojmljiv životopis.
Claire se zapilji u fascikl. — Ne znam baš bi li mi to trebalo laskati ili duboko uznemiravati...
činjenica da ste istraživali moju pro-šlost.
Winters se nasmiješi. — Zasada ćemo samo zaključiti da vam laska. Ali morate shvatiti i da
na mjestu na kojem radite viđate popri-ličan broj naših agenata, njihovih bračnih drugova i
drugog osoblja.
— Kod mene su sve sigurnosne provjere bile besprijekorne. I ne može se baš reći da sam
izložena nekakvim strašno velikim tajna-ma. Prije nego što dođu do mene, svi su dokumenti
temeljito cenzuri-rani.
— Ali kako cenzurirati čovjekov um, doktorice Daniels?
— Sve što čujem od pacijenata apsolutno je povjerljive priro-de.
— Oh, u to sam uvjeren. I uvjeren sam da ljudi opterećeni stresom, ljudi s ozbiljnim
mentalnim i emocionalnim problemima, va-ma vjerojatno otvaraju srce.
— Neki manje, neki više. Kamo ovo točno vodi, gospodine Winters?
— Činjenica je, doktorice Daniels, da ste u situaciji da sluša-te određene važne informacije
koje vam daju neki vrlo ranjivi pojedin-ci.
— Toga sam posve svjesna. I ništa ne ide dalje od mojeg ure-da.
Winters se ponovno nagne naprijed. — Trenutačno vam je pacijent i Web London. Je li tako.
— Na to pitanje ne mogu odgovoriti. Winters se nasmiješi. — No, hajde, doktorice.
— Mislila sam ozbiljno kada sam rekla da ne otkrivam povjer-ljive podatke. A povjerljiv je
podatak i činjenica je li mi netko pacijent ili nije.
— No, dobro, samo da znate da kao prvi čovjek WFO-a znam tko iz FBI-a traži pomoć
psihića. Kužite?
— Draža nam je riječ »psihijatar« ili barem »stručnjak za mentalno zdravlje«.
— Tako znam da vas posjećuje Web London — reče Winters. — I znam da je ranije nekoliko
puta ondje bio kod jednog drugog psi-
hijatra. Nekog Eda O'Bannona. — Claire je i dalje šutjela. — Stoga me zanima samo zašto je
prešao k vama.
— A ja vam ponavljam da ne mogu odgovarati na... Gledala je kako Winters uzima papir koji
je dotada ležao na
fasciklu pokraj njega. On joj ga uruči. Ona pogleda papir. Bio je to ob-razac koji je potpisao
Web London i koji je imao službene ovjere. Među ostalim, u dokumentu je stajalo da osoba
koja Webu Londonu pruža psihijatrijsku pomoć o parametrima dijagnoze i liječenja može
raz-govarati s Johnom Wintersom, direktorom WFO-a. Claire još nikada dotada nije vidjela
sličan obrazac, no bila je riječ o originalnome doku-mentu sa službenim FBI-evim
zaglavljem.
— Sada se možemo riješiti te suzdržanosti.
— Odakle je potekao ovaj dokument i zašto ga nisam vidjela ranije?
— Riječ je o novosti u našoj praksi. Štoviše, takav pristup pr-vi put koristimo upravo u
Webovu slučaju. Moja zamisao.
— Time se narušava povjerljiv odnos liječnika i pacijenta.
— Ne ako je pacijent pristao.
Claire pomno pročita dokument — zapravo je čitala toliko pomno i sve je trajalo toliko dugo
da je Winters u sebi na koncu počeo bjesnjeti. Ona mu ga vrati.
— U redu, pokažite mi neku iskaznicu — reče ona.
— Kako, molim?
— Ovdje stoji da određene informacije mogu otkriti Johnu Wintersu, šefu WFO-a. A ja o
vama znam samo da se uokolo vozite u limuzini i tvrdite da ste John Winters.
— Mislio sam da je moj pomoćnik pokazao službenu iskazni-cu.
— On jest. Ali vi niste.
Winters se nasmiješi, izvadi iskaznicu i pokaže je. Ona ju je proučavala dulje nego što je bilo
nužno, tek tako da mu da do znanja kako joj se sve to ni najmanje ne sviđa i kako mu ne
namjerava olakšati situaciju.
On se nasloni. — A sada, u vezi s Webom Londonom...
— Mene je odabrao jer doktor O'Bannon nije bio dostupan. Odradili smo kvalitetnu seansu,
pa je odlučio ostati kod mene.
— Kako glasi dijagnoza?
— Mislim da još nisam odredila definitivnu dijagnozu.
— Jeste li mu predložili način liječenja?
— To bi bilo malo preuranjeno — reče ona hladno — budući da još nemam dijagnozu. Bilo bi
to otprilike kao da se spremate nekoga operirati bez pregleda.
— Žao mi je, ali većina psihića... ispričavam se, psihijatara koje poznajem jednostavno
prepiše neke tablete.
— U tom slučaju vejrojatno nisam poput psihijatara koje poznajete.
— Možete li mi reći što mu se dogodilo u onom dvorištu?
— Ne, ne mogu.
— Ne možete ili ne želite? — On joj ponovno pokaže ono Webovo dopuštenje. — Ovo može
ići lako, ali vam stvar možemo i užas-no otežati.
— U tom dokumentu stoji i da mogu za sebe zadržati bilo ko-ju informaciju koju sam u
povjerenju doznala od pacijenta, kao i vlasti-te zaključke koji se temelje na takvim
inforamacijama, ako mislim, slu-žeći se profesionalnim diskrecijskim pravom, da bi takvo
otkrivanje moglo naškoditi mojem pacijentu.
Winters se premjesti i sjedne do Claire. — Doktorice Danie-ls, znate što se dogodilo u onom
dvorištu?
— Da. Čitala sam novine i o tome sam razgovarala s Webom.
— Znate, to nije tek ubojstvo šestorice agenata, koliko je god već i to samo po sebi užasno.
To je udarac samim temeljima integriteta FBI-a. A bez toga, nemamo ništa.
— Nisam baš sigurna kako zasjeda postavljena jednoj ekipi FBI-evih agenata potkopava
integritet cijelog FBI-a. To bi u najmanju ruku trebalo pobuđivati suosjećanje.
— Nažalost, ne funkcioniramo u takvome svijetu. Dopustite da vam objasnim posljedice te
zasjede. Kao prvo, ostali smo bez elitne napadačke jedinice, tako da kriminalni elementi sada
drže da smo ra-njivi na svim razinama. Kao drugo, novinari su taj nesretni slučaj toli-ko
napuhali, služeći se tako uvredljivim riječima, da je povjerenje javnosti u nas gadno
poljuljano, pa čak i članovi Kongresa, koji bi tre-bali biti upućeniji, već sumnjaju u nas. I na
koncu, moral u FBI-u u cje-lini na rekordno je niskoj razini upravo zbog toga. Tri muhe
jednim udarcem.
— U redu, to je nekako razumljivo — reče Claire oprezno.
— Stoga, što prije razriješimo cijelu situaciju, to ćemo prije shvatiti kako se sve to uopće
dogodilo, to ćemo prije sve ponovno do-vesti u normalno stanje. Uvjeren sam da ne želite da
kriminalci u ovoj zemlji misle kako s poštenim građanima mogu raditi što god žele.
— Uvjerena sam da do toga neće doći.
— Doista? — On je prodorno pogleda. — A ja sam usred sve-ga toga i nisam ni približno
uvjeren kao vi.
Claire osjeti kako je od tih riječi obuzimaju ledeni srsi.
On je potapša po ramenu. — Nego... što mi možete ispričati o Webu, a da, prema svojem
diskrecijskome pravu, ne narušite profesi-onalne standarde?
Claire započne polagano, budući da joj je sve to padalo teško, da se protivila i samoj pomisli
na to. — Ima određenih problema. Uv-jerena sam da vuku korijene još iz njegovog
djetinjstva, što je čest slu-čaj s takvim stvarima. U onoj se uličici smrznuo, paralizirao.
Uvjerena sam da je to rekao FBI-evim istražiteljima. — Ona ga pogleda, tražeći potvrdu te
činjenice, no Winters nije zagrizao mamac.
— Nastavite — reče jednostavno.
Claire mu prepriča pojedinosti o onome što je Web vidio i čuo u toj ulčičici, pa tako i što mu
je rekao Kevin Westbrook, te kako je to na njega utjecalo, kako se nakon toga osjećao
paralizirano i kako se bo-rio protiv tih osjećaja i na koncu pobijedio.
— Da, pobijedio je — reče Winters. — Srušio se točno prije nego što su počeli pucati i uspio
se izvući živ.
— Mogu vam reći da osjeća neizrecivu grižnju savjesti zbog činjenice da je jedini preživio.
— S pravom...
— Nije odjednom postao kukavicom, ako vas to zanima. To je jedan od najhrabrijih ljudi koje
sam ikada vidjela. Štoviše, možda je i previše hrabar, možda je previše spreman prihvaćati
rizike.
— Nisam mislio na to da je postao kukavica; čak ni njegov najgori neprijatelj ne bi mogao
reći da je Web London kukavica.
Ona ga upitno pogleda. — 0 čemu je onda riječ?
— Ima i gorih stvari od toga. — On na trenutak zašuti. — Na primjer, gori su izdajice.
— Moje profesionalno mišljenje glasi da to ovdje nije slučaj. To što se paralizirao u onoj
uličici odraz je duboko ukorijenjenih prob-lema koji potječu iz vrlo teškog djetinjstva s kojim
se Web još uvijek pokušava nositi.
— Tako. To znači da možda ne bi trebao biti u EST-u. Možda uopće ne bi trebao biti u FBI-u.
Claire sada osjeti kako nju obuzima paraliziranost. Stoje up-ravo učinila?
— Nisam to rekla.
— Ne, doktorice, to sam rekao ja.
Kao što su i obećali, ostavili su je kod njezinog parkirališta. Dok je izlazila, Buck Winters
nagnuo se naprijed i čvrsto je uhvatio za nadlakticu. Claire je osjetila kako je instinktivno
ustuknula.
— Nikako vam ne mogu zabraniti da Webu spomenete naš susret, doktorice, no molim vas da
o tome ipak šutite. Riječ je o FBI-evoj istrazi koja je u tijeku, a rezultati, kakvi god bili,
potrest će našu organizaciju više nego išta u povijesti. Stoga od vas, kao uzorne gra-đanke,
tražim da zasada sve ostane među nama.
— To vam ne mogu jamčiti. Usto, Webu vjerujem.
— U to sam uvjeren. Za to ima puno razloga. Znate li koliko je u karijeri ubio ljudi?
— Ne, je li to važan podatak?
— Uvjeren sam da bi rođacima ubijenih bio važan.
— Kao da govorite o nekakvom kriminalcu. Pretpostavljam da je, ako je već ubijao, to bio dio
posla, onoga što od njega očekujete.
— No, da, rekao bih da je to uvijek otvoreno za ovakva ili onakva tumačenja, nije li tako? —
On pusti njezinu ruku i na rastanku još reče: — Uvjeren sam da ćemo se još viđati.
Kada su se Romano i Web uputili na večeru u vilu, Romano je hodao nekako neobično. Webu
je ispričao kako ga je Billy natjerao da uzjaše i kako je odmah pao.
— Nikako mi nije jasno zašto tipa ne mogu pratiti u autu. Ko-nji jednostavno nisu za mene.
— No, da, ja sam danas prejahao veći dio imanja, a na velik dio mjesta ne možeš doći ni
terenskim vozilom.
— I ti si pao?
— Da, dvaput — reče Web. Čemu istinom ponovno uzrujavati Romana, razmišljao je.
— I s kim si ti jahao? — upita Romano.
— S Gwen. Dobro sam se proveo. A ti? Jesi li se zabavio?
— Da, nisam imao pojma koliko je zabavno čistiti boks. Tre-bao bi jednom pokušati.
Billv ih je dočekao pred ulazom u kamenu kuću. Na sebi je imao stari sako od samta sa
zakrpama na laktovima, svijetle hlače od kepera, izgužvanu bijelu košulju sa zakopčanim
vrhovima ovratnika i mokasine, bez čarapa. U ruci je već držao piće. Poveo ih je kroz
pred-vorje i prema dolje, zavojitim stubištem od orahova drva koje je izgle-dalo kao da je u
Kolonije došlo kao dar nekog davno umrlog kralja ili kraljice. Iako je već vido kuću iznutra,
Web bi se i dalje u pojedinim trenucima uhvatio kako pilji u te velike sobe, raskošne drvene
ukrase, velike draperije i divovska umjetnička djela koja su izgledala kao da kvalitetom
pripadaju u kakav muzej, što je vjerojatno i bilo točno. Tako su na koncu došli u podrum.
Romano je samo gledao oko sebe i bez pre-stanka mumljao: — Bože presveti!
Web ponovno uoči kako Billv šepa. — To je posljedica nesre-će? — upita, rukom pokazujući
njegovu nogu.
— Da, tovarni konj od jedne tone odlučio se malo valjati dok sam jahao na prokletome gadu.
Pod u podrumu bio je pokriven kamenim pločama, goli zidovi bili su od kamena, dok su strop
podupirale drvene grede dimenzija tri-deset puta trideset centimetara. Velike kožne sofe i
naslonjači bili su namješteni po vrlo preciznome rasporedu, vjerojatno kako bi se potak-nulo
formiranje nekoliko skupina za razgovor, ili možda čak zavjerenič-kih frakcija, jer je Webu
sve to izgledalo upravo tako, iako Canfieldi ni-su nalikovali na taj tip ljudi. Ako im netko ne
bi bio simpatičan, to se vjerojatno ne bi stidjeli pokazati, osobito Billv. Na zidovima je bilo
još primjeraka engleskih jelena, zajedno s nebrojenim glavama jelena, jednog geparda, lava,
nosoroga, losa, te cijelih prepariranih tijela raz-novrsnih ptica i riba. Na jednom drugom zidu
stajala je velika prepari-rana štuka. Bio je tu i grizli u naravnoj veličini i u naletu na
gledatelja, kao i divovska sabljarka u stalnome letu uvis. Na jednom stolu s izloš-cima
nalazile su se sklupčana čegrtuša, te kraljevska kobra, čije su se oči sjajile, a dugački zubi bili
spremni na sve osim šale. Web je i jednog
i drugog gmaza obišao u širokome luku. Zmije mu nikada nisu bile oso-bito drage, osobito
pošto ga je na jednoj misiji u Alabami zamalo ugri-zla neka razjarena vodena otrovnica.
Uz jedan zid stajao je dobro opskrbljeni ormar s oružjem. Web i Romano sa zavišću su
promatrali izbor vatrenog oružja iz arse-nala proizvođača poput Churchilla, Rizzinija i
Piottija, primjeraka koji su bez problema dosezali cijenu izraženu peteroznamenkastim
iznosi-ma. Čovjek uistinu ne može biti pripadnik EST-a i ne biti poklonik tak-vih primjeraka,
iako većina agenata FBI-a nije imala dovoljno financij-ske moći za nešto drugo osim
pritiskanje nosa uz staklo ispred tih lje-potica. Web se pitao je li oružje samo izloženo, ili ga
netko ovdje doista i koristi. Billy je izgledao kao da bi se u društvu s oružjem mogao os-jećati
ugodno, možda čak i Gwen. Ako je tip ubio sve te životinje, onda jednostavno mora biti i
vraški spretan u rukovanju puškama.
Veliki šank od tamnog trešnjinog drva bio je postavljen uz suprotni zid. Izgledao je kao da su
ga istrgnuli izravno iz nekog london-skog puba. Kada je prvi put ugledao tu prostoriju, Web
je stekao sna-žan dojam da njome vlada atmosfera nekakvog engleskog kluba proša-rana
elementima Divljeg zapada.
Gwen je sjedila na kauču koji je izgledao dovoljno čvrsto i da preplovi Atlantik. Ustala je čim
su oni ušli. Na sebi je imala žutobijelu ljetnu haljinu koja joj se spuštala sve do gležnjeva i
koja je imala dubo-ki dekolte koji je pokazivao dobar dio poprsja. Ispod tankih narameni-ca
vidio se djelić bijelog grudnjaka. Gole ruke bile su preplanule od sunca, čvrstih i zategnutih
mišića. Vjerojatno od zatezanja uzda, zak-ljuči Web, budući da je on u rukama osjećao bol
već i od ona tri sata ja-hanja. Na nogama je imala crne kožne cipele bez potpetica. I unatoč
tome, bila je tek nekoliko centimetara niža od Romana. U trentuku ka-da je sjela i prekrižila
noge, haljina se povukla za nekoliko centimeta-ra, tako da se Web iznenadio ugledavši zlatni
lančić oko gležnja, budući da mu se učinilo da to nije u skladu s njezinim profinjenim
držanjem. Lice joj je također bilo lijepo preplanulo, a kontrast u odnosu na plavu kosu upravo
nevjerojatan. Billy Canfield uistinu je pravi sretnik, po-misli Web, iako se pitao koliki je dio
živosti u njihovome braku umro zajedno s njihovim sinom.
Web se iznenadio kada je u jednome od naslonjača ugledao i Nema Straita. Upravitelj farme u
međuvremenu se bio oprao i na sebi je nosio majicu s kratkim rukavima i ovratnikom koja je
isticala njego-
vo mišićavo tijelo, dok je na nogama imao hlače od kepera i mokasine. Izrazito naočit
muškarac, morao je priznati Web.
Strait uzdigne čašu pozdravljajući Weba i Romana.
— Dobro došli u Času Canfield — reče uz širok osmijeh. Web pogleda nebrojene lovačke
trofeje. — Ovo ste naslijedili
s kućom? — upita Billvja.
— Dovraga, nikako — odgovori mu ovaj. — Prije približno četiri godine začuo sam zov,
mislim da bi se to tako reklo, da krenem u prirodu i ubijam. Počeo sam se baviti lovom na
krupnu divljač i podvod-nim ribolovom. Nekoliko puta bio sam i na televiziji, u sportskim
emi-sijama. Putovao sam svijetom i lovio takve stvari. — On sada pokaže glavu divlje svinje
s kljovama, na jednome zidu, a potom i onog grizlija, visokog najmanje tri metra na
posebnome držaču, obnaženih zuba i du-gačkih kandža spremnih da nekoga poderu na
komadiće.
On mu priđe i protrlja divovski vrat velikog medvjeda. — Ova je zvijer dala sve od sebe kako
bi me ubila, dvaput. Drugi je put za-malo i uspjela, ali ja sam ubio njega. — On sada pokaže
nosoroga. — Ove proklete životinje izgledaju sporo i nespretno. Tako i jest dok ne navale na
tebe brzinom od pedeset kilometara na sat, a između tebe i Stvoritelja nalaze se samo tvoji
živci i sigurna ruka. Ciljaš u mozak. Ako promašiš i pogodiš u rog, gotov si.
— Jadne životinje — reče Gwen.
— Dovraga, sve to stajalo me pravo malo bogatstvo — odgo-vori njezin suprug nimalo
ljubaznim tonom. Pogledavši jednog jelena, kimne Webu. — Znaš da je jelen tradicionalni
simbol muževnosti, mud-rosti i života. A eto, visi s mojeg zida, nepomičan poput komada
drva. Nekako mi se sviđa ta ironičnost. Prepariranje obavljam sam. Za to moraš biti vraški
dobar taksidermist, čak i ako pohvala dolazi iz mojih vlastitih usta.
Web je razmišljao o trenutku kada se kod Billvja pojavila že-lja za ubijanjem. Do tog je
poriva zasigurno došlo ubrzo po završetku suđenja Ernestu Freeju, koje je okončano
nagodbom s tužiteljima, zbog čega je on ostao na životu.
Billy nastavi. — Evo, dopustite da vam pokažem. Želiš li i ti doći, Nemo?
— Ni slučajno. Već sam vidio trag tvoje male operacije, a još nisam večerao.
Billy ih povede niz jedan hodnik i otključa neka vrata. Ni Gwen nije pošla s njima. Ušli su i
Web pogleda uokolo. Prostor je bio velik i pretrpan radnim stolovima i policama, a na njima
su se nalazile limenke s tekućinama, ljepila, oštri noževi i skalpeli, deseci drugih po-magala,
veliki škripovi, užad i složeni sustavi koloturnika učvršćeni za strop. U jednom se kutu
nalazila koža jednog losa djelomično prevuče-na preko nekog kalupa, dok je u drugome kutu
stajao divlji puran u svoj svojoj mrtvoj raskoši. I u ostalim je uglovima bilo prepariranih ptica,
riba, te pojedinih velikih i malih životinja koje Web nije uspio čak ni prepoznati. Web je imao
iskustva sa smradom leševa i ovdje nije bilo ni približno tako, no ipak je znao da ne bi volio
svaki dan udisati takav zrak.
— Ti si sve to pobio? — upita Romano.
— Sve do jednoga — reče Billy s užitkom u glasu. — Prepa-riram samo ono što ubijem. U
tome nikome ne radim uslugu. — On uz-me krpu i na nju štrcne malo neke tekućine, te njome
počne trljati jed-no pomagalo. — Drugi radi opuštanja idu na golf, ja ubijam i prepari-ram.
— Ja bih rekao da je sve to relativno — primijeti Web.
— Ja sam utvrdio da je ovo ljekovito. Ali Gwen ne dijeli moj stav. Ona još nikada nije bila
ovdje, vjerojatno nikada i neće ući. Nego, taksidermija je užasno napredovala. Više ne morate
sami izrađivati formu, oblikovati tijelo, možete kupiti istinski dobre kalupe izrađene od
komprimiranog pluta, laminatnog papira i sličnih stvari, a potom ga prilagoditi onome što već
radite. I dalje je riječ o poprilično zahtjevno-me poslu. Zahtijeva puno planiranja, mjerenja, a
u sebi morate imati i ponešto od mesara i ponešto od umjetnika. Osnovni su koraci vađenje
utrobe i priprema kože. Većina ljudi koristi boraks, ali puristi poput mene još uvijek na kožu
stavljaju arsen. Tako se postiže prava dugo-vječnost. A ja djelomično radim čak i štavljenje.
— Ovdje imaš arsen? — upita Romano.
— Koliko ti srce želi. — Billy ga pomnije pogleda. — Bez bri-ge, uvijek perem ruke nakon
rada ovdje u podrumu, a ništa ne kuham. — On se nasmije, a Romano mu se pridruži, premda
malko nervozno.
— Potom prepariraš lubanju, skupiš žice i slično, a zatim pu-niš i obavljaš završno
sastavljanje.
Web promotri opremu u toj sobi. Činilo mu se da je sve samo na korak od nekakve klaonice.
— Ovdje imaš hrpu stvari.
— No, da, ako posao želiš obaviti kako treba, potrebno ti je puno toga. — On stane pokazivati
različita pomagala. — Kao što sam rekao tu su anatomski besprijekorni uretanski kalupi
životinja, ali ja i dalje volim raditi i neke svoje stvari od gipsa, gline, drvene pulpe i sli-čnih
stvari. Ne moraju ti baš sve isporučiti na pladnju, zar ne?
— Tako je — reče Romano.
— Tu su onda još i kemikalije, otrovi i sol, puno soli za čuva-nje kože. Potom je potrebno još
imati i mjerače i mjerne šestare za li-nearno mjerenje i postizanje simetričnosti. Skalpele za
posve očite stvari; ja se služim nečim što zovu savršenim nožem, njemačke proiz-vodnje, a ti
prokleti Nijemci doista znaju izrađivati noževe. Služe za deranje kože i slično... znate,
odvajanje vrata od kože tijela, na prim-jer... precizne radove oko očiju, usta i tako dalje. Tu su
još noževi za ko-žu, obrezivanje, pila za kosti, strugači, rezači za kožu, čak i stroj za ski-danje
mesa. E, to je već vršaki dobar izum.
Web ispod glasa reče: — Kakva sreća vlada ovim svijetom.
— Kupio sam i Kevlarove zaštitne rukavice kako pri radu ne bih ostao i bez pokojeg prsta.
Škare, izvlakače za kožu, umetače i kon-ce za usne, kliješta, forceps, sonde i kirurške igle.
Zvuči kao križanac mrtvozornika i plastičnog kirurga, zar ne? — On pokaže zdjele za
mi-ješanje, kistove, zračni kompresor i niz plitkih metalnih posudica.
— Ovo je umjetnički dio posla. Završni potezi koji životinju prikazuju u pravome svjetlu.
— To je neobično — reče Web — razmišljati o pravome izgle-du životinje koju si ubio.
— Rekao bih da se u tome sastoji razlika između mene i onih kučkinih sinova koji samo
ubijaju i nastavljaju dalje — odvrati Billy.
— Bit će da je tako — reče Web.
Billy priđe jelenjoj koži koja se sušila na nekom velikom sto-lu. — Znaš što prvo odrežeš
kada jelenu vadiš utrobu? — upita, netre-mice zagledan u Weba.
— Što?
— Penis.
— To je dobro znati — reče Web bezličnim tonom.
— Jeleni umiru poput ljudi — nastavi Billy. — Otvorenih oči-ju. Do zamućivanja pogleda
dolazi praktički istog trenutka. Ako su oči zatvorene ili trepću, najbolje je pucati još jednom.
— On ponovno pog-leda Weba. — Pretpostavljam da u svojem poslu na to nailazite često.
— Kod ljudi to neki put nije jedna od ponuđenih mogućnosti.
— Vjerojatno nije, iako bih svakoj od ovih životinja dao pred-nost pred ološem kojim se vi
morate baviti. — On otpije gutljaj pića. — Čini mi se da je to jedan od razloga zbog kojih
toliko volim ovo mjesto
— reče Billy. —? Proklete proturječnosti, budući da sam i ja, izgleda, jedna od živućih
kontradikcija. Rodio sam si siromašan kao crkveni miš, jedva sam završio i osnovnu, zaradio
puno nimalo glamuroznim poslom prevoženja cigareta i drugog smeća autocestama ove
zemlje i oženio se predivnom i inteligentnom mladom ženom s fakultetskom diplomom. A
sada sam ovdje gospodar imanja usred otmjenog lovač-kog kraja u Virginiji i prepariram
životinje. Pravi sretnik. Zbog toga bih se najradije napio, pa stoga učinimo nešto po tom
pitanju.
Poveo ih je natrag i tako su se ponovno našli kod Gwen. Ona Webu uputi slabašan osmijeh,
kao da želi reći: Znam, žao mije.
Bili zauzme mjesto iza šanka i rukom pokaže prema supruzi.
— Viski, dušo? — Ona kimne. — Ja ću ti se pridružiti — reče on. — Dečki? I nemojte mi
početi sa sranjima o tome kako ste na dužnosti. Ne budete li sa mnom pili, letite odavde.
— Pivo, ako imaš.
— Imamo sve, Web.
Web u glavi zabilježi da je ovaj to izgovorio kao da misli vra-ški ozbiljno.
— I meni — reče Romano.
— I ja ću pivo, Billy — reče Strait, prišavši šanku, od šefa je uzeo bocu s pivom i pridružio se
Webu i Romanu.
— Pivo mi više leži od otmjenih koktela.
— Dečko sa sela? — upita Romano.
— Tako je. Odrastao sam u podnožju Blue Ridgea, na farmi konja — reče Strait. — Ali želio
sam vidjeti svijet. — On zadigne rukav i pokaže im tetovirane oznake marinca. — Tako sam i
vidio svijet, na račun dobre stare vlade. Zapravo, vidio sam samo jedan mali dio koji se zove
Jugoistočna Azija, a u njemu je teško uživati kada netko na te-be neprestano puca.
— Ne izgledaš mi dovoljno staro za Vijetnam — primijeti Web.
Strait se široko nasmiješi. — Izgleda da je to od zdravog na-čina života. — Zatim pridoda: —
Zapravo, mobilizirali su me već uoči
samog završetka, imao sam tek osamnaest godina i koji dan. Prve go-dine u džungli samo sam
sklanjao glavu i davao sve od sebe da mi osta-ne na ramenima. A onda su me uhvatili i tako
sam tri mjeseca bio ratni zarobljenik. Prokleti Vijetkongovci bavili su se bolesnim stvarima,
po-kušavali ti utjecati na mozak, pretvoriti te u izdajicu.
— To nisam znao, Strait — reče Billy.
— No, da, takve stvari baš i ne stavljam u životopis. — On se nasmije. — No na koncu sam
pobjegao, a jedan psihić u vojsci pomo-gao mi je da se sredim. To i puno cuge i drugih stvari
koje ne smijem spominjati — doda još, smiješeći se. — Otpusitli su me, vratio sam se u
Ameriku i još neko vrijeme radio kao čuvar u maloljetničkome zatvo-ru. Mogu vam reći da bi
u odnosu na neke klince koje sam čuvao prok-leti Vijetkongovci izgledali kao hrpa slabića. I
onda sam se oženio, ali mojoj se bivšoj nije dopala plaća od šest zelembaća na sat, pa sam
neko vrijeme radio u uredu. No to jednostavno nije bilo za mene. Kao što sam rekao, odrastao
sam u prirodi, cijeli život bio sam u blizini konja. A te ti stvari uđu u krv. — Sada pogleda
Billvja. — Tako i treba biti, jer se sigurno ne osjete na bankovnom računu.
Na te su se riječi nasmijali svi osim Gwen. Ona se doimala uz-rujanom što joj je taj kauboj
uopće u kući, činilo se Webu, koji ju je pomno promatrao.
— Bilo kako bilo — nastavi Strait — vratio sam se konjima i žena me napusitla, odvela i
malog i malu.
— Viđaš se s njima? — upita Web.
— Nekoć jesam, više ne. — On se nasmiješi. — Mislio sam da će sin krenuti očevim stopama
i biti ili vojnik ili se možda čak i zainteresi-rati za konje. — On se pljesne po stegnu. —
Dovraga, znaš što je bilo?
— Sto? — upita Romano.
— Pokazalo se da je alergičan na konje. Život je neki puta stvarno smiješan.
Dok ga je Web netremice promatrao, činilo mu se da Strait život ne smatra ni najmanje
zabavnim. Na samome je početku Straita svrstao među tupe tipove koji rade što im se naredi.
0 tome će morati malo bolje promisliti.
— I tada se pojavio Billy, tako da sada pomažem njemu — za-tim načas pogleda prema Gwen
— i gospođi Canfield u izgradnji ovog njihovog malog carstva.
Billy prema njemu uzdigne svoje pivo. — I to radiš više nego dobro, Strait.
Na te riječi, primijeti Web, Gwen je odvratila pogled, a činilo se da Billy, unatoč svemu, nije
odviše oduševljen svojim upraviteljem. Web odluči promijeniti tijek razgovora.
— Na nižim je katovima obično hladno — reče, obraćajući se Billvju. — Osobito s obzirom
na sav taj kamen. Ipak, ovdje mi se sada čini toplije nego gore.
— Mi ovdje imamo najbolje grijanje na svijetu — odgovori Billy, koji se za šankom snalazio
kao rođeni konobar. — Isijavanje pa-re. Gwen je rekla da ti je pokazala sve. E, pa ona tri Weil
McLainova kotla koje si vidio zagrijavaju vodu na stotinu stupnjeva i pretvaraju je u paru,
dakako. Para prolazi kroz cijevi i odlazi u Gurnevjeve radijato-re od lijevanog željeza koji se
nalaze u svim prostorijama. Para se hla-đenjem ponovno pretvara u vodu, ponovno prolazi
kroz sustav, ponov-no pretvara u paru i tako dalje. Tako imaš ne samo toplinu, nego i
ug-rađeni ovlaživač. — On sada Webu doda pivo. — Velik broj cijevi za ra-dijatore prolazi
ispod ovog poda, pa je stoga ovdje tako ugodno. To obožavam. U ovo doba godine danju zna
biti trideset, a noću četiri-pet stupnjeva. Ali upravo zahvaljujući tim kotlovima Gwen ovdje
može imati gole ruke i još se osjećati ugodno, nije li tako, dušo?
— Zapravo mi je cijeli dan vruće.
Web dlanom pogladi šank. — Ovo je jako zgodan dodatak.
— Potječe iz 1910. — reče Billy. — Tadašnji je vlasnik u sve uložio puno truda. Ali to je bilo
i nužno. Nažalost, kada smo mi došli ovamo, trebalo je uložiti još puno više. Cijeli život ista
priča. — On do-nese pića na srebrnom pladnju i podijeli ih. Potom su svi sjeli.
— Gwen kaže da imate dosta godišnjaka koji obećavaju.
— Da, među njima je možda i osvajač trostruke krune — re-če Billy. — To bi bilo lijepo.
Otplatio bi barem mjesec dana režija za ovo prokleto imanje.
Gwen i Web na te se riječi pogledaju i nasmiješe.
— Uvijek se možemo nadati — reče Gwen. — Ali to što smo neprestano na korak od
prosjačkog štapa u najmanju je ruku uzbudljivo.
— No, dobro, ide nam dobro — reče Strait, gledajući je. Webu se učini kako je upotrijebio
vrlo zanimljivu zamjenicu.
Već se počeo pitati tko je pravi vlasnik cijelog imanja.
Billy otpije gutljaj viskija. — Da, nije tako loše. Imamo čak i lov na lisice.
Gwen je pokazivala gađenje. — To je uistinu odvratno.
— Ali ovo je kraj u kojem je lov na lisice glavna stvar, a čov-jek u Virginiji mora raditi što i
njezini snobovski stanovnici. — Billy se nasmiješi Webu. — Ti naši prokleti susjedi zapravo
znaju biti veliki gnjavatori. Naljutili su se na mene jer im nisam dopustio jahanje pre-ko naše
zemlje dok su lovili tu prokletu lisicu. Rekao sam im da se u Richmodnu ne love lisice i činilo
se da je mala već ionako bila gotova, a ja sam nekako uvijek navijao za slabije. I tako su me
idioti odvukli na sud. I dobili slučaj. U mojem vlasničkome listu postojala je neka stara
odredba u kojoj je stajalo da se dopuštanje lova na lisice nekako pod-razumijeva s
vlasništvom nad zemljom.
Činilo se da se Romanu sve to gadi. — No, da to je gadno. Eto što ti je slobodna zemlja.
— Ali više ne dolaze na East Winds — reče Strait.
— Kako to? — upita Web.
— Billy im je ustrijelio jednog psa... lovačkog. — On se plje-sne po stegnu i nasmije.
Billy je kimao glavom, kao da se sjeća nečeg ugodnog. — Na-valio je na jednog od mojih
konja. A baš je taj vrijedio oko tri stotine tisuća dolara. Prokleti pas vrijedio je neki sitniš.
Stoga je i pravo što sam ga ustrijelio.
— I ponovno su te odvukli na sud? — upita Web.
— Jesu, a ovaj sam put ja isprašio njih. — On se nasmiješi, uzme novo piće i pogleda Weba.
— Onda, jesi li uživao u obilasku s Gwen?
— Ona bi zapravo bila odličan turistički vodič. Jako me zain-trigirala pričom o tome kako je
farma u Građanskome ratu bila jedna od postaja Podzemne željeznice.
Billy pokaže prema ormaru s puškama. — A ta je postaja toč-no ovdje.
Web pogleda onamo i reče: — Ne kužim.
— Hajde, pokaži mu, Billy — reče Strait.
Billy Webu i Romanu pokaže neka pođu za njim. Zatim priđe ormaru i pritisne neku,
zaključio je Web, skrivenu ručicu u okviru.
Web je začuo škljocaj i ormar se okrene prema njima, otkrivajući ma-leni otvor u zidu.
— Unutra nema ni struje ni prozora, samo nekoliko tvrdih le-žaja, ali kada bježiš prema
slobodi, ne možeš biti previše izbirljiv — re-če Billy. Tada uzme baterijsku svjetiljku koja je
visjela s neke vješalice i doda je Webu. — Pogledaj.
Web uzme svjetiljku, zaviri unutra i snopom svjetla osvijetli prostor. Baterija mu je zamalo
ispala iz ruke kada je ugledao nekog muškarca koji je sjedio u naslonjaču za ljuljanje. Pošto
su mu se oči priviknule na oskudno svjetlo, uvidio je daje zapravo riječ o lutki odje-venoj
poput roba, sa šeširom i velikim zaliscima, kojoj su bjeloočnice bile u uznemirujućoj opreci s
obojenom crnom kožom.
Billy se nasmije i reče: — Imaš vršaki dobre živce. Većina lju-di krikne.
— Postavio ga je Bily, nisam ja, Web — reče Gwen žurno, uz blago gađenje u glasu.
— To je jedna od mojih bolesnih malih šala — doda Billy. — Ali, dovraga, ako se ne možeš
smijati životu, čemu ćeš se onda smijati?
Nakon tih riječi dovršili su pića i uputili se gore, na večeru.
Nisu jeli u svečanoj blagovaonici. Kao što je objasnio Billy, ta je soba bila toliko velika da je
onemogućavala normalan razgovor, bez vikanja, a on je ionako bio malo nagluh. Jeli su u
malenoj sobi pokraj kuhinje. Gwen je blagoslovila hranu i prekrižila se, kao i Romano. Strait,
Web i Billy samo su ih gledali.
Gwen je bila spravila Cezarovu salatu, bubrežnjak, svježe šparoge u umaku od vrhnja, te
nešto što je imalo miris i okus kao do-maće pecivo. Večeru su zaključili pitom od trešanja i
kavom, a Romano se naslonio, gladeći se po ravnom, čvrstom trbuhu.
— Puno bolje od SDO-a — reče, misleći na vojničku suhu hranu.
— Hvala, Gwen, bilo je divno — reče Web.
— U Richmondu smo često imali goste — reče ona. — To se sada više ne događa često. —
Ona uz te riječi načas osine muža pogle-dom.
— Puno je toga što više ne radimo — reče Billy Canfield. — Ali večera je bila odlična i ovo
je zdravica za mojeg šefa kuhinje. — On priđe komodi i donese bocu od brušenog stakla s
vinjakom te četiri kri-
stalne čaše. — Silno volim svoj Jim Beam, poput svakog dobrog juž-njačkog gospodina, ali
valjana zdravica zahtijeva i primjerenu žrtvu. On svima natoči vinjak, a sebi viski, tako da su
svi nazdravili Gwen.
Ona se nasmiješi i uzvrati uzdignutom čašom. — Lijepo je kad je žena popularna među
tolikim muškarcima.
U trenutku kada su se spremali za odlazak, Web povuče Bil-lyja u stranu.
— Samo sam želio razjasniti osnovna pravila. Kada odemo, svakako aktiviraj alarm i
aktiviraj ga svake večeri prije odlaska na spavanje. Nebrojeni su načini ulaska i izlaska
odavde, stoga želim da ti i Gwen idete istim putem. Na taj način nećete ostaviti neka vrata
ne-zaključanima. Ako razmišljate o izlasku, čak i o šetnji, najprije nazovi-te nas, pa idemo s
vama. Ako nešto prestraši tebe ili Gwen, nazovite nas. Nema nevažnih sitnica, kužiš? Ovo je
broj mojeg mobitela. Bit ću dostupan dvadeset četiri sata na dan. I želio bih da dobro
razmisliš o tome da meni i Romanu dopustiš da spavamo u kući. Dođe li do nečega, važne su i
sekunde.
Billy pogleda papirić s Webovim brojem. — Zatvorenici u vla-stitome domu, izgleda da smo
došli do toga. Ti gadovi. — On umorno odmahne glavom.
— One puške u vitrini, samo su za izložbu ili ih koristiš u lo-vu?
— To su većinom sačmarice. Ne možeš ih koristiti za divljač koju želiš izložiti, jer sačma
uništava kožu i skida glavu. Oružje za kru-pne zvjeri držim pod ključem u ormaru na katu.
Imam i dvanaesticu i jedan Magnum .357. I jedno i drugo je napunjeno. To je za dvonožnu
gamad koja mi neovlašteno dolazi na imanje. I Gwen gađa vraški dob-ro. Vjerojatno i bolje
nego ja.
— Odlično, samo zapamti da treba pucati samo u zločince. Nego, imate kakvih planova za
skorašnja putovanja?
— Za nekoliko dana trebamo dostaviti konje u Kentuckv. Idemo Strait, ja i još neki dečki.
— Razgovaraj s Batesom, on bi na to mogao gledati drukčije.
— Poslušaj Weba — reče Nemo, koji im je prišao pošto je slu-čajno čuo dio razgovora. —
Netko te želi srediti, Billy. Budi gdje jesi, kako bi te FBI mogao štititi.
— Nešto si se smekašo prema meni, Nemo? — reče Billy.
— Dovraga, ni slučajno. Dogodi li se nešto tebi, ja ostajem bez posla.
— Očekuješ li neke neuobičajene posjetitelje? — upita Web. Billy odmahne glavom. —
Većina naših prijatelja iz Richmon-
da više nam nisu prijatelji. Možda smo za to najviše krivi mi. Mi se ov-dje držimo povučeno.
— A ti vaši susjedi, na Southern Belleu, što znaš o njima?
— Samo da su još neuljudniji od mene. — On se nasmije. — Iskreno govoreći, o njima ne
znam puno. Baš se i ne bave lokalnim pi-tanjima, kao ni ja. Vidio sam samo upravitelja, ili
barem mislim da im je to upravitelj.
— A što je s helikopterom i njihovim avionom?
Billy načini grimasu. — To me užasno ljuti. Plaši konje.
— Koliko često viđate odlaske aviona i helikoptera? Billy na trenutak razmisli. — Često.
— Sto to znači? Svake večeri? Jednom na tjedan?
— Ne svake večeri, ali više puta tjedno.
— Svaki put u istom smjeru ili u nekom drugom?
— Svaki put u drugom. — On umorno pogleda Weba. — Što misliš?
Web se suzdržano nasmiješi. — Mislim da ćemo malo pripazi-ti na te letače u susjedstvu.
Pošto su se vratili u svoju kuću, Web je Romanu prenio sadržaj razgo-vora s Billvjem.
— Misliš da se nešto događa na susjednom imanju? — upita Romano.
— Ne, mislim da se događa nešto krupno.
— No, da, u svakom slučaju, bila je to zanimljiva večer. Mo-ram ti priznati da je taj
Canfieldov hobi pomalo sablastan.
— Da, nije baš poput aeromodelarstva. A što kažeš na Nema Straita?
— Izgleda mi kao normalan tip.
— Malo sam se iznenadio što su ga pozvali u veliku kuću na večeru sa šefom.
— Da, ali pogledaj odakle je Billy potekao. Vjerojatno se ugodnije osjeća u društvu ljudi
kakav je Strait nego s hrpom bogataša koji love lisice.
— Vjerojatno imaš pravo. No, imam dojam da mu Gwen nije ni najmanje sklona.
— Ona je više dama. A on je nekako grub. — Zatim uz osmi-jeh doda: — Kao ja. Nisam znao
da je katolkinja.
— Da, ima malenu kapelu u šumi, gdje svaki dan moli za sina, onog čiju sam smrt ja
dopustio.
— Nisi dopustio da mali pogine, Web. Dovraga, da su vam pregovarači na početku dopustili
da obavite svoj posao, mali bi vjero-jatno bio živ.
— Cuj, Paulie, večeras imam jedan dogovor, tako da ćeš dalje morati sam. Još neko vrijeme
ne moram krenuti, pa možeš malo odspa-vati. Bates će sljedeća dva dana imati agente na
prednjem i stražnjem ulazu na farmu, tako da ipak ne ostaješ posve sam.
— Dogovor, kakav dogovor?
— Sve ću ti ispričati kada se vratim.
— To ima nekakve veze s onim što se dogodilo Charlieju?
— Moguće.
— Dovraga, Web, i ja bih volio sudjelovati.
A ja bih volio da mi štitiš leđa. — Ne možemo posve napus-titi mjesto za koje smo zaduženi.
Trebao bih se vratiti do jutra. A na tvome bih mjestu malo izišao u obilazak. Ne bih se
iznenadio da nas Canfield počne iskušavati, kako bi se mogao neprimijećeno iskrasti. Iako
mislim da ga je onaj jutrošnji incident, kada je zamalo poginuo, ispunio Božjim strahom. No
ne možemo se izlagati takvom riziku.
— Bez brige, malo ću pronjuškati.
— Ako vidiš prelet onog aviona ili helikoptera, zabilježi vrije-me. A ja sam donio hrpu
opreme za noćno promatranje, tako da se slo-bodno možeš poslužiti.
— Te proklete naprave kod mene izazivaju glavobolju i previ-še ti zeznu dubinu perspektive.
— Da, ali sjećaš se da su nam te »proklete naprave« spasile glavu na Kosovu.
— U redu, u redu. Idem malo odspavati.
— I, Paulie...?
— Da.
— Samo zato što oko nas ne čuči hrpa tipova s velikim puška-ma, ne znači da nije opasno.
Budi vrlo oprezan. Ne bih volio još nekoga izgubiti, kužiš?
— Hej, Web... Zaboravio si s kim razgovaraš?
— Ti i ja s godinama smo imali razmimoilaženja, ali smo za-jedno bili i u paklu i iz njega se
vratili. Nekako mi je drago što si mi tu, u blizini. Čuo si me?
— Isuse, Web, tebi je doista stalo do nekih stvari.
— Stvarno si idiot, Romano, znaš?
33
Kada je nazvao broj koji mu je na papiriću dao Veliki F, Webu se javio neki muški glas. Web
nije znao je li to glas Velikog F-a, budući da pri prvom susretu s tim divom nije bilo riječi,
nego samo kontuzija. Web se nadao da je na liniji Veliki F jer je glas bio visok i prodoran.
Kako bi to samo bila čudesna Božja šala: tako velik čovjek s nekakvim piskavim glasnicama.
Ipak, smiješni glas neće umanjiti strah od novog plesa s tim hrastom na nogama. Veliki F ne
udara krajnicima.
Muškarac s druge strane linije rekao je Webu neka točno u jedanaest te večeri prijeđe most
Woodrow Wilson u smjeru sjevera. Web će u to vrijeme primiti dodatne upute; na mobitel,
pretpostavljao je Web. Nije imao broj u imeniku, no činilo se da u današnje vrijeme vi-še
ništa nije sveto.
Web je, dakako, posve razumno upitao zašto bi uopće trebao doći.
— Ako želiš doznati što se dogodilo tvojim kompićima, doći ćeš — odgovorio mu je ovaj. —
I ako želiš i dalje živjeti — dodao je još. Posve prikladno, veza se nakon toga prekinula.
Web je o tome razmišljao dok je odlazio u Quantico po pušku Barrett kalibra .50 i dvije tisuće
metaka iz kaveza s opremom. Jedna od divnih stvari u vezi s EST-om bilo je to što je za svoje
ljude kupovao najnovije oružje i dopuštao im da s njim čine što ih je volja. Bilo je to poput
velike prodavaonice slatkiša za ljubitelje nasilja. Ipak, na koncu je zaključio da bi to čak i
među ljubiteljima pucnjave u EST-u moglo izazvati ponešto čuđenja — to što je otišao s
puškom kalibra .50 i do-
voljno streljiva da pobije omanji grad. Nekoliko trenutaka čak je raz-mišljao da nazove Batesa
i pozove ga kao pojačanje, no odmah je shva-tio da bi takav potez mogao imati katastrofalne
posljedice. Veliki F na ulici nije preživio ovako dugo jer je glup ili ima nemoguću sreću.
Ne-sumnjivo bi nanjušio dečke iz FBI-a, a to bi ga upravo kraljevski raz-jarilo. No ako
raspolaže informacijama o tome tko je smjestio njegovoj ekipi, Web mora utvrditi o čemu je
riječ.
Provezao se pokraj ulaza na farmu Southern Belle koji nije bio raskošan kao na East Windsu.
I Web je primijetio da su vrata zat-vorena i zaključana. Učinilo mu se da je u blizini ulaza
vidio nekog muškarca u ophodnji, ali nije bio siguran, kao što nije znao točno odre-diti ni je li
naoružan, ako ga je uopće vidio. Zanimljivo mjesto. Upravo dok je razmišljao o tome, iznad
glave je začuo helikopter. Podignuvši pogled, vidio ga je kako ga nadlijeće i gubi se iz vida.
Možda slijeće na Southern Belle. Možda su se teroristi spustili u Ameriku. Samo se
dje-lomično šalio.
Zaustavio se kako bi kupio gorivo. Pomislio je kako bi mogao nazvati Claire, no ubrzo je
zaključio kako je bolje da je ne zove. Što bi joj rekao. Možda se vidimo sutra, a možda i ne.
Most Woodrow Wilson već je dugo bio daleko najgore usko grlo sustava američkih autocesta.
Većinu vozača sa šireg područja Washingtona obuzeli bi pravi napadaji bijesa već i na samo
spominja-nje imena dvadeset osmog predsjednika Sjedinjenih Država. Kakvo naslijeđe,
pomisli Web, u znak zahvalnosti za cijeli život nesebičnog služenja društvu i domovini. Bolje
je da tvoje ime daju nekoj postaji za odmor uz autocestu. Tada bi ljudi barem o tebi
razmišljali u vezi s pri-jeko potrebnim olakšavanjem tjelesnih funkcija.
Došavši na stari most, pogledao je na sat. Trideset sekundi do jedanaest. Rijeka Potomac te je
večeri bila mirna, a, barem koliko je uspio vidjeti, na njoj nije bilo prometa. Gusti niz drveća
na obali koja je pripadala Marvlandu bio je u očitoj opreci s blistavim svjetlima
alexandrijskog Starog grada na strani koja pripada Virginiji, te kupo-lom Kongresa i
nacionalnim spomenicima nešto sjevernije. Prešao je oznaku sredine mosta. Promet je bio
razmjerno rijedak, a protočnost dobra. Policijski automobil savezne države Virginije prošao je
pokraj njega vozeći u suprotnome smjeru. Web bi bio najradije povikao za njim: Hej, hoćete li
mi večeras biti prijatelji? Imam sastanak... čeka me dr. Smrt.
Web je sišao s mosta i nastavio voziti. Pogledavao je oko sebe. Ništa. Toliko o točnosti. A
onda mu je na pamet palo nešto zbog čega se sledio od užasa. Jesu li mu namjestili zamku i
namjeravaju ga ubiti? Čuči li negdje nekakav snajperist koji ga upravo sada prati kroz nišan?
Prilagođava li tip upravo sada elevaciju, postavlja metak, spušta prst na otponac, još jednom
ispušta zrak prije povlačenja? Je li Web Lon-don najveća budala na svijetu?
— Skreni u prvu desno. SADA! SADA!
Činilo se da glas dolazi odsvuda i niotkuda, a Weba je pres-trašio toliko da se Mercurvjem
zamalo okrenuo za stotinu osamdeset stupnjeva.
— Sranje! — poviče dok je vozilom naglo prelazio preko tri vozne trake i dok su ga u tome
pratile bijesne sirene ostalih vozača koji su ga morali izbjegavati. Provukao se toliko tijesno
da je autom malko okrznuo zaštitnu ogradu.
Web se sada našao na prilazu međudržavnoj autocesti 295.
— Kreni prema Washingtonu — reče mu onaj glas smireni-jim tonom.
— Dovraga, sljedeći mi put daj malo više vremena — odvrati Web i odmah se zapita čuje li
ga tip uopće ili ne. Pitao se i kako su mu uspjeli u auto postaviti komunikacijski uređaj a da ih
nitko nije vidio. Web skrene na sjever, prema Washingtonu, i duboko udahne kako bi se
smirio. Trenutačno je želio samo više nikada ne čuti glas koji nema lice.
— Samo nastavi — reče onaj glas. — Ja ću ti reći gdje trebaš skrenuti.
No, da, toliko o ispunjenim željama. To nije bio onaj pištavi glas. Možda je ovo Veliki F.
Činilo se da bi to mogao biti glas tako kru-pnog muškarca, razmišljao je Web, jer je dubok,
izravan i nekako pri-jeti. To se poklapa.
Web je vrlo dobro poznavao dio grada u kojem se sada našao. Ukratko, kada bi ti se na ovom
potezu samotne autoceste okružene šu-mom dogodio kvar na automobilu i kada bi ga ostavio,
na povratku ga više ne bi zatekao. A ako bi vlasnik ostao u pokvarenome autu, ni on se više
ne bi vratio kući. Dečki čije je to bilo lovište bili su kriminalistički Autoklub. U tom se
području nalazila i psihijatrijska bolnica St. Eliza-beth's, ustanova za manijake koji opsjedaju
slavne, poput Johna Hin-cklevja i, među brojnim drugima, one koji pokušavaju preskočiti
ogra-du oko Bijele kuće.
Glas sada reče: — Skreni na sljedećem izlazu. Na semaforu skreni lijevo, prijeđi još kilometar
i osamsto metara, pa skreni desno.
— Da zapišem ili mi možeš faksirati? — reče Web, jer mu je baš tako došlo.
— Zaveži, dovraga!
No, dobro, barem zna da ga čuju. I vide. On pogleda u retro-vizor, ali iza njega je bilo više
svjetala. A ako je i postojalo nešto što Web nije mogao podnijeti, to su svakako bili kriminalci
bez smisla za humor. On cijelu epizodu prebaci u svoj dosje s dugovanjima, među one kojima
se treba odužiti. Povodeći se za uputama, ubrzo se našao usred zona smrti sjeveroistočnog i
jugoistočnog Washingtona uz rijeku Anacostiju, u području na kojem je u posljednjih sedam
godina ubijeno više od tisuću ljudi. Za usporedbu s time, bogati Sjeverozapad, na sup-rotnoj
strani rijeke i, kako se činilo, nekliko svjetova dalje, u istom je razdoblju doživio tek dvadeset
i koje ubojstvo. Međutim, stjecao se do-jam o nekakvoj sveobuhvatnoj ravnoteži, jer je
Sjeverozapad imao ne-usporedivo više provala i krađa i to zbog vrlo jednostavnog razloga:
si-romasi ni po čemu nisu zanimljivi kradljivcima, dok bogataši, dakako, imaju stvari u
izobilju. Web je prolazio pokraj spomenika Fredericku Dougalsu i sada je razmišljao kako taj
Martin Luther King, Jr. svoga vremena ne bi bio nimalo zadovoljan kada bi vidio u što se
situacija na koncu razvila.
Web je dobio nove upute i ubrzo se našao na zemljanome pu-tu koji je vijugao među drvećem
i gustim zelenilom. Web je već bio i na tome mjestu. Bilo je to omiljeno odlagalište otpada
onih u nasilnijim dijelovima grada koji nisu voljeli svoje kvartove nagrđivati dijelovima tijela.
EST je ovdje zapravo izveo dvije operacije. Jedna je prošla škol-ski dobro, bez ispaljenog
metka. U drugoj su ostala trojica poginulih. Odreda zločinci koji jednostavno nisu bili u stanju
prihvatiti činjenicu da ih ima puno manje te su glupo podignuli puške umjesto da podignu
ruke. Možda su mislili da će specijalci najprije pucati u zrak, u znak upozorenja. Ali u
priručniku prema kojem djeluju agenti EST-a nije bilo poglavlja koje bi spominjalo
upozorenja. Kad god bi Web povukao otponac, nekome bi okončao život.
— Zaustavi automobil — reče onaj glas — i iziđi. Pištolj osta-vi na prednjem sjedalu.
— Kako znaš da imam pištolj?
— Ako ga nemaš, onda nemaš ni mozak.
— A ako ostavim pištolj, što je onda s mojim mozgom?
— Ako ga ne ostaviš, neće ti ostati ništa od mozga.
Web položi pištolj na prednje sjedalo i polagano iziđe iz auto-mobila, pogledavajući oko sebe.
Vidio je samo drveće i nebo bez mjese-ca. Osjećao je miris rijeke, što ga baš i nije tješilo.
Ono što se i čulo od pokreta posve sigurno nije imalo veze s Velikim F-om. To su
najvjero-jatnije bile vjeverice, lisice i sitni prijestupnici u potrazi za večerom. Web je
trenutačno žalio samo što u prtljažnik nije pospremio Romana. Sada si se sjetio!
Kada je začuo kako se približavaju, blago se napeo. U trenut-ku kada su izišli iz zaklona, iza
drveća, Web je razabrao trojicu krupnih muškaraca u redu. Svi su bili viši od njega i svi su
prema njemu usmje-rili više nego ozbiljnu opremu. Web se, međutim, pogledom nije
koncen-trirao baš na njih, jer se na korak iza njih nalazio još neusporedivo krupniji muškarac.
Web je bio siguran da će se večeras vidjeti s tim di-vom, no pogled na Velikog F-a ipak ga je
malko obeshrabrio. Na sebi je imao drugu odjeću, ali je stil bio jednak. Košulja, međutim,
ovaj put ni-je bila otkopčana. Webu se činilo da mu sve ozljede koje mu je ovaj na-nio u
njegovoj nazočnosti sada bride, kao da je dolaskom pokrenuo nekakvu kemijsku reakciju. Uz
Velikog F-a stajao je neki bijelac, što je Webu bilo neobično sve dok nije prepoznao Clvdea
Macvja glavom i bradom. U prirodi je bio još sličniji kosturu nego na snimci. Web se prisjeti
razgovora s Batesom, kada su nagađali o tome tko bi mogao bi-ti Coveov doušnik. Macy?
Peebles? Macy nije izgledao kao cinker, ali tko zna? Dok je Web i dalje promatrao Macvja,
uočio je da zbog odijela i slušalice u uhu izgleda kao pripadnik Tajne službe. Možda je nekoć
želio pristupiti upravo njima, no poslije je uvidio da više uživa ubijati ljude. Peeblesu nije bilo
ni traga ni glasa. Novi soj kriminalnih podu-zetnika očito ne voli prljati nokte.
Ona trojica okružili su Weba dok je Veliki F ostao stajati i sve promatrati. Macy se premjestio
na stranu. Istovremeno je izgledao i budno i opušteno. No jasno se vidjelo da posao shvaća
vrlo ozbiljno. Webu su druga dvojica izgledala pomalo kao da se dosađuju, kao da su
reprezentativci pozvani na trening s juniorima. No, da, to uisitnu ulije-va samopouzdanje.
Jedan od njih iz džepa izvadi kratak predmet koji je izgledao kao mikrofon. Njime je prešao
cijelim Webovim tijelom, dok je onaj drugi potražio eventualno dodatno oružje. Nije
pronašao ništa, ali je Webu oduzeo mobilni telefon. Treći je elektroničkim šta-
pom, za koji je Web znao da služi za otkrivanje uređaja za snimanje i praćenje, pregledao
Webovo vozilo. Uređaj se oglasio samo jednom, u blizini stražnjeg sjedala, no činilo se da
čovjeka to nije zabrinulo. Vra-tio se i kimnuo Velikom F-u koji je shvatio poruku: Uređaj je
otkrio elektroničku napravu koju su postavili u Webov automobil. Njih trojica udalje se za
nekoliko koraka, a Veliki F priđe i nasloni se na poklopac motora Webovog automobila.
Webu se već učini da čuje kako automobil stenje. Tko bi mu takvo što uopće mogao
zamjeriti?
— Kako je lice?
Glas nije bio ni pištav ni surovo dubok. Bio je odmjeren, smi-ren i nikako nije odisao
prijetnjom. To nije bio onaj glas bez lica koji se pojavio u Webovom automobilu. Web je
jednako tako mogao razgova-rati i sa svojim burzovnim mešetarom — da ga je imao.

— Povrijeđen mi je jedino ponos. Pretpostavljam da si ti Ve-liki F.

Muškarac se na te riječi nasmiješi i pljesne stegno. Webu je to zazvučalo poput zlokobne
grmljavine. Što god bi tip činio bilo je ve-liko i bučno. I ostali su se nasmijali, očito se
povodeći za šefom.
— Sranje. Veliki F. Vraški točno, taj sam. Taj je dobar. Nije dobar, ha, dečki?
Svi su kimnuli i rekli da je dobar. Vraški dobar. Macy se nije čak ni nasmiješio. Samo je
stajao i piljio u Weba, kao da ga želi ubiti snagom volje.
— Jer ako tim putem dolazi netko još krupniji od tebe, čini mi se da ga ne bih želio upoznati.
— Web je znao da je uvijek dobro doći do dobre strane takvog tipa, pokazati da ga se ne
bojiš. Nasilni krimi-nalci upravo obožavaju strah. I obožavaju rezati grlo ljudima koji su u
strahu.
Veliki F ponovno se nasmije. Ipak, kada je prestao i uozbiljio se, i na svim ostalim licima
pojavio se ozbiljan izraz. Istog trenutka, uo-čio je Web.
— Imam jedan problem.
— Došao sam pomoći. — Web se za nekoliko centimetara po-makne naprijed. Sada bi
dvojicu tipova mogao srediti udarcem nogom. Veliki F posve je druga priča, to bi bilo kao da
udaraš Mount Rushmore, ali uvijek valja krenuti linijom manjeg otpora.
— Ne'ko mi želi namjestit' tako da me sruši zbog nečeg što nisam učinio.
— Znaš što se dogodilo mojoj ekipi?
— Ne trebaju mi takva sranja, jasno? — On se pridigne, nad-visujući se nad sve njih, a zbog
pogleda u njegovim očima, Webu je srce zakucalo brže. — Što misliš, koliko mi je godina?
Web ga bolje odmjeri. — Dvadeset dvije.
— Trideset dvije — reče Veliki F ponosno. — To su crnačke godine. — Sada se obrati
Macvju. — Koliko bi to bilo u bjelačkima?
— Stotinu dvadeset — reče Macy učenim tonom, kao da je u toj znamenitoj skupini upravo
on doktor znanosti.
Veliki F ponovno pogleda Weba. — Imam sto dvadeset godi-na. Starac s mladenačkim
poslom. Ne trebaju mi takva sranja. To reci svojima. Neka ne dolaze po mene, jer nisam ništ'
učinio.
Web kimne. — U tom slučaju moram doznati tko stoji iza to-ga. Bez toga ne mogu jamčiti
baš ništa.
Veliki F ponovno se nasloni na automobil i izvadi Berettin de-vetmilimetarski pištolj s
prigušivačem, uočio je Web. Situacija posve izvjesno nije izgledala dobro.
— Glasnika ima na bacanje — reče Veliki F, staloženo pro-matrajući Weba.
— Značit će puno više iz mojih usta. Ja sam u ovo uložio puno.
— Web načini gotovo neprimjetan korak prema naprijed, pretvarajući se da samo premješta
težište. Sada bi udarcem noge u okretu mogao zahvatiti Velikog F-a točno u mali mozak. Ako
mu ni to ne bi ništa zna-čilo, trebalo bi ga proglasiti kraljem svijeta. — A možda se sjetiš i da
si mi dužnik jer sam spasio Kevina. Koji je tvoj mlađi brat i sve to...
— Nije mi brat.
Web je davao sve od sebe kako ne bi pokazao koliko je iznena-đen. — Stvarno?
— Kevin mi je sin. — Veliki F protrlja nos, zakašlje i pljune.
— Dakako, imamo istu mamu.
Web se na trenutak preneraženo zapilji u njega, a zatim pog-leda ostale muškarce. To su već
očito znali i prihvaćali kao opcepoznatu činjenicu. S druge strane, zašto i ne bi, pomisli Web.
Sto je malo inces-ta u obitelji? To se baš i ne radi s neznancima. Baka je rekla daje Kevin
malko usporen. S obzirom na izopačeno podrijetlo, Webu su razlozi sa-da bili jasni.
— No, da, nadam se da je s Kevinom sve u redu — reče Web.
— Mali s tobom nema nikakve veze — reče Veliki F oštrim tonom.
U redu, pomisli Web, Kevin tipu ipak nešto znači. A to je dra-gocjen podatak. — Tko mi je
pobio ekipu? Reci pa se možemo lijepo ra-zići. Kao prijatelji.
— Kako bi to samo bilo lako i lijepo.
— Svakako — potakne ga Web. — Imena. Samo me to zani-ma.
Veliki F proučavao je pištolj. — Znaš koji je moj najveći pro-blem?
Web pogleda Berettu i upita se je li upravo on najveći prob-lem Velikog F-a. Već se
pripremio za napad.
— Ekonomija predobro napreduje. Ne uspijevam zadržati dobre ljude. — Sada pogleda svoje
pratitelje. — Toona, naprijed i u sredinu.
Web je gledao kako jedan od ljudi stupa naprijed. Imao je vi-še od stotinu devedeset
centimetara i široka ramena, a na sebi odijelo koje je Webu izgledalo vrlo skupo, dok je oko
vrata, ručnih zglobova i prstiju imao dovoljno zlata i srebra da otvori vlastitu burzu
dragocje-nih kovina.
— Misliš da ovog malog tipa možeš srediti samo rukama, Toona? Toona se prijezirno
nasmiješi. — Za tog malog dosta mi je
jedna ruka.
— Ne znam baš — reče Veliki F. — Kada me opalio nogom, osjetio sam to sranje. No, dobro,
ako misliš da možeš, odloži pištolj i baci se na posao.
Toona izvadi pištolj koji je dotada držao za pojasom i položi ga na zemlju. Bio je barem
petnaest godina mlađi od Weba i puno krupni-ji. A ipak se kretao toliko skladno i s lakoćom
da je Web bio uvjeren da je jednako okretan koliko i snažan. Kada je Toona zauzeo i klasičan
stav iz borilačkih vještina, Webu je postalo jasno da ga očekuje nešto ozbiljno. A još se nije
bio oporavio ni od prethodne noći.
Web podigne ruku. — Čuj, ne moramo se gnjaviti s ovim. Ti misliš da možeš premlatiti
mene, ja mislim da mogu premlatiti tebe. Recimo da je rezultat neriješen.
Veliki F odmahne glavom. — A-ha, mali moj. Ili se bori, ili te čeka metak.
Web pogleda tipa i njegov pištolj, pa uzdigne šake.
Njih dvojica još su nekoliko trenutak kružili jedan oko dru-goga. Web gaje dobro odmjerio i
uočio nekoliko slabosti, ali je primije-tio i još nešto što bi se moglo pokazati korisnim.
Iskušao je jedan uda-rac nogom, a Toona ga je bez poteškoća uhvatio za nogu, zadržao je na
trenutak i potom je izokrenuo tako daje Weba odbacio na tlo. Web brzo ustane i u tom
trenutku dobije postranični udarac po podlaktici. Vraški ga je zaboljelo, ali bilo je bolje dobiti
udarac u ruku nego u glavu. Njih su dvojica još nekoliko puta fingirali i odbijali probne
udarce, a onda je Toona zahvatio Weba kružnim udarcem nogom, tako da je ovaj ponov-no
pao, ali se i odmah vratio na noge.
— To je sve čime raspolažeš, Toona? — dražio ga je Web. — Čovječe imaš prednost od
dvadesetak kila i petnaest godina. Daje obr-nuto, već bi bio u nesvijesti.
Toona odbaci onaj samozadovoljni osmijeh i opali Weba dob-rim starim udarcem šakom,
odozdo i s desne strane, ali zato za uzvrat popije lijevi kroše u glavu. Izgledalo je da mu se ne
sviđa kada mu neš-to ostavlja tragove na licu, što je Web odmah uočio.
— Hej, Toona, zeznuto lice nije smak svijeta. Ako ti ženske neće pljačkati novčanik,
vjerojatno ćeš moći uštedjeti za poštenu miro-vinu.
— Gotov si, čovječe — reče Toona. — I više se ne dižeš.
— Neće me valjda jedna takava kukavica...
Razjareni Toona navali na Weba i oštrim ga udarcem pogodi točno u bubreg. Web od udarca
zamalo padne, ali uspije obaviti ruke oko Tooninog struka, te ga počne stiskati. Toona ga još
dvaput pogodi u glavu, no Web se i dalje nepopustljivo držao za njega. Poput udava, kad god
bi Toona udahnuo, Web bi ga još malo stegnuo, ne dopuštajući da se ošit vrati u početni
položaj.
Još udaraca u glavu, još malo stiskanja i Web je ubrzo počeo osjećati kako krupniji muškarac
popušta, dok su isprekidani uzdasi postajali sve ugodnijima. U tom trenutku Web tek malčice
popusti sti-sak, a to je bilo dovoljno da Toona zgrabi njega, što je Webu i bio cilj. Njih
dvojica tako su se ljuljali u čvrstom zahvatu, i jedan i drugi zadihani, dok su se potoci znoja
stapali kad god bi im se dodirnula tije-la.
Toona je pokušao zbaciti Weba na zemlju, no Web se čvrsto držao na nogama, jer je imao
drukčije namjere. Toona ga na koncu za-
okrene i Webove ruke popuste, tako da je poletio. No zapravo se samo hotimice zakotrljao
prema naprijed, ščepao Toonin pištolj s mjesta na kojem gaje ovaj ostavio, uspravio se,
pojurio naprijed, zapanjenog Toonu rukom snažno obujmio oko vrata, te mu prislonio pištolj
uz glavu, a sve to u jednom jedinom pokretu.
— Moraš angažirati bolje čuvare — reče Web Velikom F-u. — Je li tako, Toona?
Veliki F podigne pištolj i opali. Ustrijelio je Toonu posred če-la. Ovaj se samo sruši bez
zvuka. Web je znao da većina pogodaka u če-lo završava upravo tako, jer žrtva gubi dar
govora i prije nego što mo-zak uspije oblikovati krik. Meci i meso nalik su na bivše supruge.
Jed-nostavno se nikada najbolje ne slažu.
Web je samo gledao kako Veliki F nehajno sprema pištolj za pojas, kao da se upravo riješio
nekakve dosadne krtice u povrtnjaku. Njegovi ljudi doimali su se jednako zapanjenima kao
Web. Bilo je očito da se Veliki F kanio riješiti Toone. Macy je, međutim, samo nepomično
stajao, pištolja usmjerenog prema Webu; činilo se da ga iznenadna na-silna smrt kolege ni
najmanje ne zanima. Držao se totalno hladno i profesionalno, stojeći u klasičnom položaju za
pucanje, pogleda priko-vanog za pištolj u Webovoj ruci. Web se upita gdje se tip obučavao.
Vje-rojatno u nekom paravojnom logoru u kojem su instruktori bili bivši policajci i vojnici
koji su, zbog ovog ili onog razloga, prešli na mračnu stranu.
Kako je ostao bez taoca i kako je prema njemu bilo usmjer-neo više pištolja, Web sada odbaci
oružje.
— Dobri ljudi... — obrati se Veliki F Webu. — Takve jednos-tavno ne uspijevam pronaći.
Članovima svoje ekipe dajem lovu, odjeću, aute i kurve. Učim ih svemu, učim ih poslu, jer se
cijeli život ne namje-ravam baviti ovim sranjem. Želim unovčiti žetone i nestati do kraja
ži-vota. I misliš da su mi zbog toga odani? Dovraga, ni slučajno. Nepres-tano grizu ruku koja
ih hrani. Toona vodi svoju malu operaciju u fušu i misli da ja to ne znam. Cijelo vrijeme na
stranu odvaja dio zelembaća i droge. I misli da sam ja glup i da takve stvari ne provjeravam.
Ali to mu nije najveća glupost. Najveća mu je glupost što je koristio robu. Staviš to sranje u
sebe, pa ćeš sa svakim pričati o svemu. Kad se napu-ca te stvari, pjeva pred cijelom ekipom iz
DEA-e, a da mu glupo dupe za to i ne zna. Sve nas prodaje. Ali ja se ne namjeravam prodati.
Neću biti kralj droge koji radi iznutra i više nema izgleda da se nađe vani. A-a.
Ni slučajno, mali moj. Za mene nema takvog kraja. Ja ću popiti nekoli-ko metaka prije nego
što ću otići u kuću moćnog bijelca.
On sada prodorno pogleda svoje ljude. — Toonu ćete ostaviti ovdje ili što? Pokažite barem
malo prokletog poštovanja prema mrtva-cima.
— Što, dovraga, želiš od nas? — reče jedan od njih, raširenih ruku, bijesna izraza lica, iako je
Web jasno slutio koliko je zapravo u strahu od šefa. Web je bio uvjeren da Veliki F također
njuši taj strah. Nema sumnje da se u vođenju posla oslanja upravo na to. Ako ljude že-li
naučiti odanosti, jedan vrlo uvjerljiv razlog već im je ostavio pred no-som, u sve većoj lokvi
krvi. A Toonino ubojstvo vjerojatno je trebalo bi-ti i upozorenje Webu. No, dobro, on je sada
već imao dojam da je upo-zoren više nego dobro.
Veliki F odmahne glavom s očitim gađenjem. — Moram vam govoriti baš svaku prokletu
stvar, kao da ste mala djeca ili tako nešto? Osjećam miris vode, baš kao i vi. Bacite mu dupe u
rijeku. I za nešto ga svežite, kako ne bi isplivao!
Njegovi ljudi oprezno su podignuli palog kolegu, cijelo se vri-jeme žaleći kako će im krv i
drugi dijelovi Toone ostati na finim Versa-ceovim odijelima. Macy se nije ni pomaknuo.
Izgleda da je on, zaključi Web, pripadnik najužeg kruga, te može ostati.
Kada su ostali odmaknuli putem kroz šumu, Veliki F pogleda Weba. — Vidiš na što mislim
kada govorim o kvalitetnim pomoćnici-ma? Nema ljudi. Svi se žele obogatiti preko noći.
Nitko više ništa ne že-li raditi i zaraditi. Treba početi od vrha. Svi žele samo početi od vrha. Ja
sam počeo s osam godina, prenosio sam vreće s bijelim prahom. Dvadeset godina radio sam
kao životinja, a ova braća danas misle da su zaslužili svaki moj cent jer to rade dva-tri
mjeseca. Nova ekonomija, moje dupe!
Da je Veliki F sjedio u ćeliji nekog maksimalno čuvanog zat-vora u odori Hannibala Lectera,
a on na sigurnome s druge strane re-šetaka, Web bi se možda počeo od srca smijati toj
kapitalističkoj tiradi. Ipak, trenutačno se samo pitao kada će se Veliki F konačno
koncentri-rati na činjencu da je Web vlastitim očima vidio ubojstvo.
— Toona je zacijelo ubio pet-šest ljudi. Tako sam vas lijepo poštedio muka: ne trebate mu
pržiti dupe. Ne trebaš mi zahvaljivati.
Web mu nije zahvalio. Štoviše, nije rekao ništa. Vjerojatno je mogao smisliti neki duhoviti
odgovor, ali prizor u kojem netko hladno-
krvno ubija drugo ljudsko biće, koliko god to drugo biće zaslužilo, Webu nije bio osobito
dobar uvod u šaljiv razgovor.
— Bit će da svi imaju probleme. — Veliki F obriše jedno oko. — Ali Gospodin je mene
obasuo dodatnim darovima. Iz dupeta mi izla-zi obitelj, a svi traže samo lovu. Imam
devedesetogodišnju pratetu za koju i nisam znao, a koja mi također tako dolazi. — Glas mu je
sada već bio povišen. — »Francis, možeš se pobrinut' za moje oči? Imam mrenu, dušo, više
ne vidim igrat' bingo. Pomogni mi, može, dušo? Nekoć si mi sjedio u krilu. Skidala sam ti
usrane pelene«. I ja odvojim malo gotovi-ne i to je to. A ona ponovno dođe za tjedan dana i
žali se na svoju prok-letu mačku koja ima ženske probleme. — Sada s nevjericom u očima
pogleda Weba. — Jebena mačka sa ženskim problemima! »Samo soma dolara, Francis«,
kaže, »i to je sve, dušo, i nemoj zaboraviti da sam ti mijenjala usrane pelene dok ti je mama
bila u autu ili si upucavala one svoje igle«. I znaš što, ja lijepo odvojim deset stotica i dajem
ih njoj i njezinoj mački.
— »F« je Francis?
Veliki se F naceri. Webu se učini daje u tom divovskome ubo-jici prvi put prepoznao tračak
Kevina.
— Da, a što si mislio?
Web odmahne glavom. — Nisam imao pojma. Veliki F izvadi malenu kutiju, uzme tabletu i
stavi je u usta. Jednu ponudi i Webu, no ovaj odbije.
— Tagamet, Pepcid AC, Zantac — reče Veliki F. — Gutam ih k'o kikiriki. Pregledali su mi
gornji trakt. Prokleti trbuh izgleda kao da ga je izjela krtica. Ovo me sranje ubija, u to možeš
biti uvjeren.
— Zašto se onda ne povučeš?
— To je lako reći, ne i učiniti. U ovom poslu baš i neću dobiti oproštajni ručak i zlatni sat.
— Žalim što to moram reći, ali policija ne prestaje tražiti.
— S drotovima se mogu nositi. Muče me neki ljudi u poslu. Misle da ćeš ih izdat' ak'
prestaneš radit'. Nije im jasno zašto bi se ne'-ko želio udaljit' od ovakvog života. Sereš lovu,
al' je moraš skrivat', i neprestano se moraš selit', a ipak se stalno pitaš kada će ti ne'ko, mož-da
tvoja kučka ili brat ili prateta koja obožava mačke, probušit' glavu na spavanju. — On se
naceri. — Nego, ne brini se ti za mene. Sve će bit' u redu. — On proguta još jednu tabletu i
pomno promotri Weba. — Ti si jedan od tih tipova iz EST-a?
— Da.
— Čuo sam da su ti tvoji tipovi ozbiljno sranje. Kad si me ne-ku večer opalio... čovječe, boli
k'o sam vrag. A to je rijetkost, mali moj. Mogu ti reći da je to jako rijetko. Bit će da ste gadni.
— Zapravo smo vrlo simpatični kada nas bolje upoznaš. Veliki F nije se ni nasmiješio na
Webove riječi. — Kako to da
nisi mrtav?
— Anđeo čuvar...
Veliki F sada se širom nasmiješi. — Baš tako, to je dobro sra-nje. Reci mi gdje bi' ga ja
nabavio.
Veliki F premjesti težište zajedno s promjenom teme. — Za-nima te kako su postavili oružje u
zgradu?
Web se ukoči. — Voljan si svjedočiti?
— Da. Dođem u sudnicu. Ti me samo čekaj...
— U redu, kako su postavili oružje?
— Znaš kol'ko su te zgrade stare?
Web malčice stisne kapke. — Stare? Ne. Zašto?
— Iz pedesetih. Premlad sam da bi' se sjećao, ali mama nije bila. Ona mi je ispričala.
— Bila?
— Previše koke. Ne coca-cole. Da, pedesetih. Razmisli malo, EST, razmisli.
— Ne kužim.
Ovaj odmahne glavom, pogleda Macvja, pa ponovno Weba. — Mislio sam da ste svi vi
prokleti agenti išli na faks.
— Neki su fakulteti bolji, neki lošiji.
— Ako govna ne možeš dopremit' preko krova i ako ih ne mo-žeš uvest' na ulazna vrata, što ti
preostaje?
Web se na trenutak zamisli, a onda mu sine. — Ispod. Pede-sete. Hladni rat. Podzemna
skloništa za slučaj bombardiranja. Tuneli?
— Dovraga, ipak si bistar. Bravo.
— To ipak nije osobito dobar trag.
— To je tvoj problem. Ja sam ti dao nešto, a ti sada svojima reci da me puste na miru.
Apsolutno nemam razloga ukokat' hrpu sa-veznih agenata. Vrati se i pobrini da to nekako
shvate. — On zastane i divovskom nogom u zemlju utisne nekoliko borovih iglica. — Vi se
ne poigravate sa mnom i držite Kevina a da mi to skrivate, zar ne?
Web je još nekoliko trenutaka razmišljao o tome kako najbo-lje odgovoriti. Što je bilo
najironičnije, s obzirom na društvo u kojem se trenutačno nalazi, zaključio je daje najbolje
poslužiti se istinom. — Kevin nije kod nas.
— Znaš, mjesnim drotovima uopće ne vjerujem. Previše bra-će se ne vraća na ovaj svijet kada
dođu do njih. Ni savezni agenti meni nisu puno bolji, ali vi barem ne ubijate bez razloga.
— Hvala.
— Stoga, znaš, s obzirom na to da je sve ostalo jednako, ako je Kevin kod vas, znam da će
sve bit' u redu. I možda bi bilo dobro da ga još malo zadržite, dok se sve ovo ne slegne.
Na temelju toga kako ga je Veliki F neizravno gledao, Webu je bilo jasno da želi da se FBI
pobrine za Kevina, jer bi tako bio raz-mjerno siguran.
— Želio bih da je kod nas, ali nije tako. Govorim ti posve ot-voreno. — Potom još doda: —
Ali mislim da bi Kevin možda mogao biti nekako umiješan.
— Sranje — zagrmi Veliki F. — Još je klinac. Nije ništ' uči-nio. Ne ide u nikakav zatvor, ni
slučajno. Kevin, nikako...
— A ja bih rekao da je znao što radi. Imaš pravo: još je kli-nac, prestrašeni klinac. Ali, tko
god da ga je odveo stoji iza onoga što se dogodilo. Barem ja tako mislim. Ne znam zašto se
Kevin našao u toj uličici, međutim to nije bilo slučajno. Do njega želim doći jednako
očaj-nički kao ti. I želim da mu se ništa ne dogodi. Jednom sam ga spasio u toj uličici i ne
želim da to bude uzaludno.
— Da, kako bi mogao svjedočiti i do kraja života biti zaštićeni svjedok. Kakav život!
— Ali je barem život — odvrati Web.
Veliki F i on još su nekoliko dugih trenutaka piljili jedan u drugoga, sve dok krupni muškarac
na koncu nije odvratio pogled.
— Učinit ću sve što mogu kako bih Kevina vratio živog i zdra-vog, Francis. To ti obećajem.
Ali ako nešto zna, to će nam morati reći. Mi ćemo ga zaštititi.
— Da, naravno. To vam je do sada išlo baš dobro, ne?
U tom trenutku začuli su ostale kako se vraćaju. — Uz te tu-nele jako bi mi dobro došlo i
nekakvo ime — reče Web, no Veliki F već je odmahivao glavom.
— Nemam ti što dati.
Kada su se ovi pojavili na vidiku, Veliki F jednome od njih da znak rukom. — Pobrini se da
mu radio u autu ne radi.
Ovaj kimne i sjedne za upravljač Webova automobila, te ispa-li dva metka u vladin
radiouredaj i još iščupa mikrofon na žici. Usto je iz Webova pištolja izvadio okvir s mecima,
metak koji je bio u cijevi is-palio u zemlju, te mu vratio oružje. Drugi mu iz džepa izvuče
mobilni telefon, teatralno ga razbije udarcem o stablo i vrati Webu uz širok os-mijeh. — Više
ne proizvode kvalitetne uređaje kao nekada.
— Sada moramo krenuti — reče Veliki F. — A u slučaju da me namjeravaš proganjati jer
sam koknuo Toonu, razmisli malo o ovo-me. — On zašuti i mračno se zagleda u Weba. —
Kad god poželim tvoju smrt, mrtav si. Kad god poželim smrt nekoga od tvojih frendova, bilo
kojeg, gotovi su. Ako imaš kućnog ljubimca i želim ga vidjeti mrtvog, i on je mrtav.
Web ga je gledao i ne trepnuvši. — Ne želiš krenuti tim pu-tem, Francis. Bolje nemoj, doista.
— Molim? Ti ćeš me isprašiti? Ti ćeš mi nauditi? Ubit' me? — On otkopča košulju i priđe
Webu. Web je u svojem poslu vidio puno to-ga, no još nikada nije vidio nešto slično.
Prsa i trbuh bili su mu prekriveni ranama od noža, rupama od metaka, debelim, gadnim
ožiljcima, tragovima opeklina i nečim što je iz-gledalo poput tunela otrgnutog mesa koje je
loše zaraslo. Webu je sve to nalikovlao na nekakvu kolektivnu sliku koju je naslikao poludjeli
svijet.
— Stotinu dvadeset zgodnih malih bjelačkih godina — reče Veliki F tiho. Zatim zakopča
košulju, dok mu se na licu, učinilo se Webu, odražavao očit ponos jer je preživio sve te
ožiljke. A Web mu to trenutačno nije mogao poreći.
Veliki F reče: — Želiš li se namjeriti na mene, bit će ti najbo-lje da poneseš nešto čime ćeš
posao obaviti kako treba. A ja ću ti sve-jedno odrezati kurac i ugurati ga tebi u grlo.
Veliki se F okrene, a Web se krajnjim naporom suzdrži kako mu ne bi skočio na leđa. Sada
nije bilo vrijeme za rješavanje računa, no ipak nije mogao sve ostaviti na tome.
On zazove tog diva. — Pretpostavljam da Kevina pripremaš za to da naslijedi tvoje carstvo.
Svog brata-sina. Uvjeren sam da se ja-ko ponosi tobom.
Veliki F se okrene. — Rekao sam da te se Kevin ne tiče.
— Nas smo dvojica u onoj uličici zajedno proživjeli puno to-ga. Ispričao mi je puno stvari. —
Sve je to bilo blefiranje, ali krajnje proračunato, ako je Web ispravno tumačio znakove. Tko
god da je za-mijenio Kevina mogao bi biti prijatelj Velikog F-a. A ako je tome tako, tada
okretanje jednog protiv drugog možda uopće nije loša zamisao. Web je držao kako Veliki F
nije iznad toga da laže kako nije bio umi-ješan, no to ne znači da taj ulični kapitalist nije ušao
u zajednički posao s nekim drugim kako bi poskidali pripadnike Charlieja. Ako je tako, Web
ih želi sve. Sve do jednoga.
Veliki F priđe Webu i pogleda ga, kao da želi procijeniti koli-ko je hrabar ili koliko je glup.
— Želiš li doći do Kevina, očekujem i nekakvu suradnju — reče Web. Nije spomenuo ono
što mu je rekao Veliki F. Pretpostavljao je da želi da onaj podatak o tunelima ispod mete
ostane između njega i Weba, jer je upravo stoga onu dvojicu poslao da Toonu pokopaju u
rije-ci.
— Očekuj ovo — reče Veliki F.
Web je uspio tek dijelom blokirati udarac podlakticom, no udar divovske šake na ruci i donjoj
vilici odbacio ga je na poklopac au-tomobilskog motora, gdje je glavom opalio po vjetrobranu
koji je na-puknuo.
Web se probudio pola sata poslije, uvidjevši daje u međuvremenu po-lagano skliznuo s
poklopca motora. Stao je teturati uokolo, držeći se za ruku, trljajući vilicu i glavu i psujući.
Pošto se smirio, utvrdio je da ni vilica ni ruka ni glava na dodir ne izgledaju slomljeno, te se
upitao ka-ko je to uopće moguće. Pitao se i koliko još udaraca može podnijeti a da mu mozak
ne iscuri iz lubanje.
A zatim se naglo okrenuo i pištoljem naciljao čovjeka koji se upravo bio pojavio među
drvećem. Ovaj je, pak, na nišanu svojeg pišto-lja držao Weba.
— Zgodan pokušaj — reče ovaj — ali pištolj ti je prazan. — Zatim zakorači prema njemu, a
Web ga bolje promotri.
— Cove?
Randall Cove spremi pištolj i nasloni se na automobil. Tada reče: — Taj je tip jako opasan.
Čak ni ja nisam vidio da tako ubija vla-
stitog čovjeka. — Sada se zagleda u Webovo lice. — Sutra ćeš imati par gadnih modrica, ali i
to je bolje od odlaska mrtvozorniku.
Web spremi prazni pištolj i protrlja potiljak. — Pretpostav-ljam da si imao mjesto u prvom
redu. Hvala na pomoći.
Cove ga sumorno pogleda. — Cuj stari, ja sam ti kolega, agent, bez obzira na uniformu.
Imamo iste isprave, dali smo istu prise-gu, borim se s jednakim sranjima kao ti u FBI-u. Da su
te pokušali ukokati, čuo bi za mene. Ali nisu, pa nisam poduzeo ništa. Ako ti je ima-lo lakše,
dok si bio u nesvijesti, otjerao sam nekolicinu braće koji su došli onjuškati leš.
— Hvala, jer s tim lesom još nisam završio.
— Moramo razgovarati, ali ne ovdje. Neki od njegovih mo-maka mogli bi još biti u blizini. A
ovdje nije sigurno, čak ni za policajce s oružjem.
Web pogleda uokolo. — Gdje, onda? Tvoj su stari ured sruši-li.
Cove se nasmiješi. — Razgovarao si sa Sonnvjem, znam. Ako stari Sonny Venables misli da
si OK, onda si valjda stvarno čist. Mali ima nos za pokvareno meso, poput najboljeg lovačkog
psa u Mississip-piju.
— Događaju se hrpe sranja. Jesi li u posljednje vrijeme bio u vezi s Batesom?
— Razgovaramo, ali ni on ni ja ne otkrivamo sve i to je OK. Znam odakle dolazi Perce, a on
zna gdje ja stojim. — On Webu uruči neki papirić. — Vidimo se ovdje za pola sata.
Web pogleda na ručni sat. — Na specijalnom sam zadatku. Moram se vratiti.
— Bez brige, neće dugo trajati. Oh, i još jedna stvar. — On uđe u Webov auto i još nekoliko
trenutaka ostane nešto tražiti, a potom iziđe s nečim u ruci.
— Satelitski uređaj za praćenje. Jednako dobro kao uređaji kojima se služimo mi — reče
Cove.
— Imaju satelit — reče Web. — Baš utješno.
— Ima i uređaj za bežičnu komunikaciju.
Web je, znači, imao pravo kada je zaključio na koji su mu na-čin prenijeli informacije pošto je
prešao most.
Cove isključi uređaj i spremi ga u džep. — Dokaz je dokaz. Čudim se da ga nisu uzeli — reče
i nestane u šumi.
Dovoljno se oporavivši kako bi istovremeno gledao na oba oka i vidio tek dvostruko umjesto
mutno i trostruko, Web ubaci u brzi-nu i krene. S Coveom se našao u jendom trgovačkom
centru u središtu grada, na klupi u blizini Smithsonian Castlea. Kada je sjeo onamo, Web je
začuo neki glas, ali nije reagirao. Sve je to stajalo na onom papiru. Web zaključi da je Cove
iza onih nekoliko grmova u blizini klupe.
— Bates kaže da ti je dao podatke o meni.
— Jest. Žao mi je zbog onoga što se dogodilo tvojoj obitelji.
— Da — odvrati samo Cove.
— U tvojoj sam kući pronašao onaj izrezak iz novina, o tebi i Batesu.
— Dobar si. To je skrovište funkcioniralo godinama.
— Zašto si to skrivao?
— Odvraćanje pozornosti. Netko ti pretražuje kuću, tako pronalazi nešto, a sve to zapravo ne
znači ništa. Sve što je istinski važ-no držim u glavi.
— Znači da je izrezak bio samo varka? Ništa važno?
Cove ne reče ništa, stoga Web reče: — Bates kaže da si bio na tragu krupnim krijumčarskim
ribama, i da je moguće da su oni smjes-tili mojoj ekipi.
— Tako je. Ali ta priča još ni izdaleka nije završena. Čuo sam da ti je "VVestbrook spomenuo
tunele. To mi nikada nije palo na pamet. Odličan način za izvlačenje kompjutora i
postavljanje strojnica.
— 0 tome ću odmah izvijestiti Batesa, pa ćemo otići pogleda-ti. Želiš s nama?
Cove mu ne odgovori, a Webu je trebalo još nekoliko trenuta-ka kako bi dokučio razlog.
Suprotnom stranom ulice prolazio je neki muškarac. Bio je odjeven kao beskućnik, pomalo je
posrtao kao da je pijan, a vrlo je lako mogao biti i jedno i drugo. Međutim, Web se nije
mogao izlagati ni najmanjem riziku, jednako kao Cove. Web posegne za pištoljem i još
jednom shvati da je prazan. U prtljažniku automobila imao je rezervni okvir, no njega je
ostavio dobrih trideset metara da-lje, a zaboravio je izvaditi streljivo, kakav je već bio idiot.
Kao da odgo-vara na njegove misli, Web osjeti kako ga kroz naslon klupe nešto gur-ka u bok.
Tako uhvati pištolj koji mu je Cove upravo dodao. Prošapta-
vši zahvalu, ostao je tako sjediti, s pištoljem uza sebe, vrškom cijevi prateći svaki pokret onog
čovjeka na suprotnjoj strani sve dok se ovaj nije udaljio.
— Jednostavno nikad ne znaš kakvo će se smeće pojaviti — reče Cove.
— Bates je rekao da si možda radio preko nekoga od Westbrookovih tipova, možda Peeblesa
ili Macvja, pa da su ti oni mož-da smjestili.
— Ni Macy ni Peebles nisu mi bili veza. Mislim da je moj tip prema meni bio otvoren, barem
najvećim dijelom, ali mislim da su smjes-tili njemu.
— Onda, ako je tip prema tebi bio iskren, ima li kakvih izgle-da da nam on pomogne doći do
istine?
— Više ne.
— Kako to?
— Jer je moj tip bio Toona.
— Šališ se...
— Dečki koji rade za Velikog F-a neprestano potkradaju fir-mu. On ti je samo mazao oči
sranjima. Toonu je ubio zbog najvećeg gri-jeha, suradnje s policijom.
— Je li Toona mislio daje umiješan još netko osim Westbrooka?
— Toona je u biti bio radna snaga, ali nije bio bez mozga. S njim sam radio približno pola
godine. Pritisnuli smo ga u vezi s nekom sitnicom, no on je već na početku karijere odgulio
četiri godine, tako da mu se nije išlo natrag. Rekao mije za tu nekakvu novu skupinu koja je
dolazila a vodila je dio distribucije mjesne ekipe, čak i prala prljavu lo-vu kroz neke čiste
poslove. Usluga nije bila jeftina, no većina je ekipa ipak pristala... svi osim Westbrookove.
On nikome ne vjeruje baš toli-ko. Ali čak se i ekipe koje prodaju drogu umore od
međusobnog ubija-nja. A konsolidacija poslovanja i smanjivanje troškova funkcionira
jed-nako dobro kao i u legitimnim poslovima. Uspio sam se probiti duboko do te skupine, ali
je nisam uspio razbiti. Glumio sam izaslanika jedne ekipe koja je posao preprodaje željela iz
Arizone preseliti u ruralnu Virginiju. Čuo sam za tu skupinu pa sam se pozvao kako bih
pogledao kako funkcioniraju. Isprva sam mislio da su povezani s Westbrookom. Ali kada sam
vidio o čemu je riječ, shvatio sam da je riječ o krupnim stvarima.
— Bates je spominjao Oxycontin.
— Posebni su upravo po tome. Mislim da je ta skupina lokalce opskrbljivala uglavnom
lijekovima na recept poput Oxyja, Percoceta i sličnih. Niska razina opasnosti, astronomske
zarade. Toona nije sudje-lovao u operativnome dijelu posla, ali je, činilo se, razmišljao i o
tome. Bila bi to potpuno nova paradigma u prometu droga u Washingtonu. A ta nova skupina
nije namjeravala ostati samo na glavnome gradu. Uv-jeren sam da su proizvode razvozili po
cijeloj Istočnoj obali.
— Oxy je krenuo sa sela.
— Da, čuo si za high Rocky Mountains? E, pa, ovo ti je high Appalachian. Ali gorje
Appalachian povezano je s približno dvadeset saveznih država, od Alabame pa sve do
kanadske granice. I tu ima pu-no prostora za stvaranje novog domaćeg carstva droge, sve na
bazi le-gitimnih lijekova. Zato sam i nazvao WFO čim sam uvidio da je ono što se odvija u
tom skladištu puno veće od Westbrookove organizacije. U redu, mogao sam nastaviti kopati i
možda doći još do nekih stvari, ali postojala je opasnost da se povuku. Mislio sam da bismo,
kada bismo uspjeli kao svjedoke dobiti financijaše, mogli srušiti cijelu ekipu okup-ljenu oko
Oxyja. Čovječe, kada se sada osvrnem na to... znaš što mi-slim?
— Da je bilo predobro da bi bilo istinito?
— Upravo tako. — Cove na trenutak zašuti. — Cuj, Web, žao mi je zbog toga što se dogodilo
tvojim dečkima. Ni slučajno nisam nju-šio nekakvu namještaljku. Ali preuzet ću odgovornost
jer sam ja zez-nuo. I žrtvovat ću sve što mi je još preostalo, čak i život, da ispravim si-tuaciju.
— Ja se nikada ne bih mogao baviti tim tvojim poslom. Nije mi jasno kako vi to radite.
— Najsmješnije je što sam ja isto to pomislio o tebi. Ti sada idi do tih tunela i prokuži kako
su dopremili i otpremili stvari. Možda naiđeš i na nešto što će ti pokazati tko je to bio. A ja ne
bih rekao da je bio "VVestbrook. U igri je netko drugi, netko tko se lijepo smije na naš račun.
— Imaš malo konkrentijih pretpostavki o tome?
— Još uvijek tapkam u mraku. Tko god to bio, ima vezu na nekom važnom mjestu, jer izgleda
da uspijeva biti za korak ispred svi-ju.
— Ima vezu s kim... nekim u FBI-u?
— To si rekao ti, ne ja.
— Imaš dokaza za to?
— Samo instinkt. Ti slušaš svoj instinkt?
— Uvijek. Pretpostavljam da se osjećaš kao odmetnik?
— Što, misliš na to kako svi drže da sam postao izdajica i po-mogao srediti hrpu svojih ljudi?
Da, to mi u posljednje vrijeme zaokup-lja misli.
— Nisi jedini, Cove.
— Hej, Web, nas smo dvojica na određeni način braća po kr-vi. Optužuju nas za izdaju u
slučaju u kojem uopće nismo krivi, a neki ljudi za to ne žele ni čuti.
— Zato se ne pojavljuješ?
— Znaš, bit se svodi na ovo: namamili su me, povukli, navuk-li, nasamarili, kako god to želiš
nazvati. Nisam izdajica, ali sam zeznuo, a to je u mojem poslu gotovo jednako gadno kao da
sam prešao na nji-hovu stranu.
— U tom smo slučaju doista braća, jer je moj slučaj prokleto identičan.
— No, dobro, možda ćemo obojica na završetku ovog plesa još biti na nogama, što kažeš?
— Kažem samo da ću dati sve od sebe.
— Samo ne diži glavu, London, ovi gadovi pucaju nisko.
— Hej... Cove?
— Da?
— Isprika je prihvaćena.
Web se odvezao do DuPont Circlea. Iz prtljažnika je uzeo rezervni okvir za pištolj, a onaj koji
je dobio od Covea zataknuo je za pojas sa stražnje strane i taksijem se odvezao do WFO-a.
Bates je već odavno bio otišao kući i Web odluči da će mu se ipak javiti tek ujutro. Tipu će
vjerojatno dobro doći jedna noć mirnoga sna, a oni tuneli ionako po svoj prilici ne vode
nikamo. Umjesto da uzme neki drugi FBI-ev auto, Web se odlučio za nešto istinski ludo. Uzet
će svoj vlastiti auto.
Vojska novinara više nije bila stacionirana ispred njegove ku-će, no Web se ipak nije želio
izlagati rizicima. U kuću je ušao sa straž-
nje strane, sjeo u Mach, otvorio garažna vrata i izišao s isključenim svje-tlima. Pričekao je da
dođe do završetka ulice i tek tada uključio svjetla, a zatim nagazio papučicu gasa, cijelo
vrijeme gledajući u retrovizor. Ništa. Uputio se prema East Windsu.

34
Kada se Web vratio u kuću u koju su ih smjestili, Romana nije bilo; Web ga je potražio i kod
starih automobila u prizemlju, za slučaj da se njegov partner iskrao onamo kako bi im se
divio, pa je zaspao. Bilo je već gotovo četiri ujutro i agent vjerojatno njuška negdje vani. Kao
sna-jperist, Romano je bio nemiran od viška prirodne energije, unatoč du-gotrajnoj obuci na
kojoj je učio kako ostati miran i sve raditi polagano i metodično, osim ako drastične okolnosti
nalažu nešto drukčije. Ipak, kada bi bilo vrijeme za akciju, uz Paula Romana praktički svi bi
se našli u sjeni. Budući da Webov mobilni telefon više nije radio, on s kućnog telefona nazove
Romana i s olakšanjem odahne kada se ovaj javio.
— Onda, kako je bilo na sastanku? — upita Romano.
— Dosadno. Ispričat ću ti poslije. Gdje si?
— Sve je bilo u redu, pa sam malko pronjuškao uokolo. Na za-padnoj je strani stara
promatračnica. Vidi se kilometrima u svim smjero-vima.
— Znam. Bio sam...
— E, pa, ja sam sada tu. Baš mi se išlo u malu šetnju.
— To je dosta daleko, Paulie.
— Šetnjica parkom. Mogao bi doći ovamo i ponijeti noćni.
— Što promatraš?
— Vidjet ćeš.
Web je izišao na stražnji izlaz, navukao višenamjenski štitnik za glavu, na njega postavio
noćni dalekozor i prilagodio ga očima. Svi-jet je istog trenutka poprimio eteričnu, fluidnu
zelenu boju. Čovjek tu napravu ne bi mogao koristiti dugo, jer su naočale bile toliko teške da
bi ubrzo osjetio prodornu bol u vratu, a zatim i glavobolju zbog koje bi zaboravio bol u vratu.
Kada bi gledao kroz njih, Web bi uvijek imao jedno oko zatvoreno, iako bi se na taj način još
više iskrivljavala per-cepcija dubine; ako jedno oko ne bi bilo zatvoreno, kada bi prestao
gle-dati kroz te naočale, u svakom bi oku vidio samo blistavu narančastu
kuglu. A u tom bi slučaju čovjeka mogao iznenaditi i nekakav deve-desetogodišnjak u
invalidskim kolicima.
Snajperist se u obavljanju posla mora služiti raznom opre-mom, od visokosofisticiranih
uređaja do najobičnijih pomagala: maski-ranja. Web je žudio za svojim maskirnim odijelom,
mješavinom vrećevine i samta koje je strpljivo pokrio životinjskim izmetom i dru-gim
prljavštinama kako bi se boja što više prilagodila šumi ili džungli. Svaki snajperist iz EST-a
svojoj bi odori dao vlastiti pečat, a Web je svoje odijelo godinama poboljšavao još ga više
prljajući. Takvu su od-jeću izvorno stvorili Škoti, prije više od četiri stotine godina, tijekom
nebrojenih gerilskih ratova protiv svih onih koji su ih željeli pokoriti. Stvar je jednako dobro
funkcionirala i sada. Web je u svojem mas-kirnome odijelu ležao usred džungle u Srednjoj
Americi, dok su kri-jumčari droge sa strojnicama hodali posvuda uokolo, uopće ga ne
pri-mjećujući sve dok im nije prislonio cijev uz leđa i pročitao im prava.
On krene te prebaci prekidač uređaja na infracrveni status, tako da se uključio unutarnji izvor
svjetla koji je fantastično povećao vidno polje. Web se želio uvjeriti da sve radi kako treba, jer
se često događalo da te baterije iznevjere upravo kada ti je uređaj najpotrebni-ji. Nije volio
dugo koristiti infracrveno svjetlo, jer je imalo veliku ma-nu. Tko god bi njega promatrao
uređajem za noćno promatranje, infra-crveno povećalo vidio bi kao da je riječ o pravome
svjetioniku u tami, nalik na veliki snop svjetla na licu onoga tko nosi uređaj s uključenim
infracrvenim svjetlom. Web bi tako bio fantastična meta. On isključi infracrveno svjetlo i
vrati uređaj u naprtnjaču. Odsada će se oslanjati isključivo na oči, kao i kod svakog hica koji
je ikada ispalio. Prirodu katkada ipak nije moguće poboljšati.
Zrak je bio svjež, a zvukovi na farmi i okolnim šumama mno-gobrojni i raznovrsni. Web je
krenuo žustrim tempom, tako da je do promatrčanice došao zavidno brzo. Bilo je dobro znati
da je još uvijek u pristojnoj formi. Nakon osam godina nesmiljenog vježbanja, sve bi se
izgubilo u vrlo kratkome vremenu, razmišljao je. Volio je šumu noću; u njoj se osjećao
ugodno kao i prosječni američki muškarac uz jelo iz mikrovalne i televizor s velikim
ekranom.
Zastao je u trenutku kada je ugledao toranj. Budući da nije imao mobitel, prinio je dlanove
ustima i zazvao Romana, služeći se jed-nakim signalom kojim su se on i Romano služili dok
su surađivali kao snajperisti. Nekome tko ne bi znao, to je mogao biti tek nalet vjetra ili ptica
koja se može naći praktički bilo gdje. Web je bio uvjeren da će se
Romano sjetiti, a već nekoliko trenutaka poslija začuo je i šifrirani od-govor. Sve je čisto.
Web iziđe na čistinu i žurno priđe promatračnici, uhvati se za drvene prečke i bešumno uspne.
Romano ga je dočekao na malenim vratima u podu prostora za promatranje. Web je znao da
Romano ova-ko ne vidi njegove svježe ozljede do kojih je došao zahvaljujući Tooni i
Velikom F-u, što je bilo dobro, jer trenutačno nije želio gubiti snagu na objašnjenja. A
Romano bi ga zbog toga, dakako, gnjavio. U sebi je već čuo njegove riječi: Sranje, i dopustio
si im da ti to rade?
Web pogleda Romana, vadeći Littonov teleskop s poveća-njem od deset puta kakav se inače
stavljao na snajpersku pušku kalib-ra .308.
— Nešto dobro?
— Pogledaj ovo, kroz onaj otvor u drveću na sjeverozapadu. Web pogleda kroz teleskop. —
Pretpostavljam da promatram
Southern Belle.
— Ondje se događaju zanimljive stvari, s obzirom na činjeni-cu da bi i to trebala biti još jedna
farma s konjima.
Web prilagodi optiku oku i pogleda. Doista je postojala lijepa čistina među drvećem koja je
pružala lijep pogled na susjedno imanje.
Vidio je dva poveća zdanja koja su se doimala razmjerno no-vima. Uz njih su bili parkirani
veliki kamioni i Web je stao gledati kako muškarci s walkie-talkiejima jure amo-tamo. Uto su
se otvorila vrata na pokrajnjem zidu jedne zgrade i Web uvidi da to što se događa unut-ra, o
čemu god bila riječ, zahtijeva puno svjetla. Prikolica jednog šlepe-ra bila je stražnjom stranom
parkirana uz skladišna vrata na podiza-nje, a ljudi su na kolicima dovozili velike kutije i
ostavljali ih u prikolici.
— Ovdje se događa nešto krupno — reče Web. — Šverc auto-dijelova, droga, ukradeni
dijelovi za zrakoplove, špijuni, tehnološki pi-rati i još puno drugih stvari. Dovraga.
— Fascinantan kvart. A ja sam mislio da u ovom dijelu Virgi-nije, poznatom po konjima, žive
samo stari prdonje koji uokolo jašu pi-jani i love lisice, dok njihove ženice poslijepodne piju
čaj. Bože, kako još puno trebam učiti. — On pogleda Weba. — Onda, što misliš?
— Čini mi se da će, s obzirom na sve što se događa, Southern Belle morati pričekati. Ali ako
se nešto zezne, barem ćemo biti ovdje da nešto poduzmemo.
Romano se nasmiješi, očito radostan zbog pomisli na nadola-zeću akciju i moguće pustošenje.
— Sada si konačno progovorio mojim jezikom.
35
Kevin Westbrook ispunio je sve crtaće blokove i sada je sjedio i piljio u zidove. Pitao se hoće
li se ikada ponovno naći na suncu. Već se bio na-viknuo na zvuk strojeva i vode. To mu više
nije smetalo pri spavanju, iako je žalio što se naviknuo na takvo zatočeništvo, kao daje riječ o
ne-kakvome znaku da će u tom stanju ostati zauvijek.
Zvuk koraka sada se probio kroz ostale zvukove i on se povu-če na krevet, poput životinje u
kavezu u zoološkome vrtu kada se pred njom nađe posjetitelj.
Vrata se otvore i u sobu uđe isti onaj muškarac koji ga je već posjećivao. Kevin nije znao tko
je, a ovaj se nijednom nije potrudio predstaviti se.
— Kako si, Kevine?
— Boli me glava.
Čovjek uvuče ruku u džep i izvadi bočicu Tvlenola. — Ja u svojem poslu uvijek moram imati
pri ruci i ovakve stvari. — On dječa-ku da dvije tablete i iz boce na stolu natoči čašu vode.
— Vjerojatno zbog nedostatka sunca — reče Kevin. Mušakrac se na te riječi nasmiješi. —
No, da, ubrzo ćemo
vidjeti možemo li učiniti nešto po tom pitanju.
— To znaci da ću ubrzo izići odavde?
— Moglo bi značiti upravo to. Stvari se razvijaju.
V
— I više me nećete trebati. — Cim ih je izgovorio, Kevin je požalio zbog tih riječi, budući da
su se svakako mogle tumačiti na dva načina.
Onaj se čovjek zapilji u njega. — Poprilično si dobro obavio posao, Kev. Čak odlično, s
obzirom na to da si još dijete. To nećemo za-boraviti.
— Mogu uskoro ići kući?
— To zapravo ne ovisi o meni.
— Nisam nikome ništa rekao.
— Nikome poput Francisa?
— Nikome znači nikome.
— No, dobro, to zapravo i neće biti važno.
Na Kevinovom licu odmah se pojavi sumnjičav izraz. — Ne-ćete nauditi mojem bratu.
Ovaj podigne ruke, glumeći predaju. — Nisam ni rekao da hoćemo. Zapravo, bude li sve išlo
kako treba, stradat će samo oni koji trebaju stradati, dobro?
— Ali zbog vas su stradali svi ljudi u onom dvorištu. Naudili ste im tako da su mrtvi.
Tip sjedne na stol i prekriži ruke na prsima. Iako mu nijed-nim pokretom nije zaprijetio,
Kevin se još malko povuče.
— Kao što sam rekao, stradaju oni koji trebaju nastradati. Uvijek nije tako, to znaš,
neprestano se događa da strada i puno ne-dužnih ljudi. Ja sam doživio dovoljno lekcija o toj
temi, a čini mi se da si i ti. — Sada je promatrao rane na dječakovom licu.
Kevin na to ne reče ništa. Onaj muškarac otvori jedan od blo-kova i pogleda nekoliko crteža.
— Ovo je Posljednja večera? — upita.
— Da. Isus. Prije nego što su ga razapeli. On je u sredini — reče Kevin.
— Išao sam na vjeronauk — reče muškarac, ponovno uz ši-rok osmijeh. — Znam sve o Isusu,
sinko.
Kevin je prizor nacrtao iz sjećanja. Izradio ga je zbog dvaju razloga: kako bi prikratio vrijeme
i kako bi imao barem kakav-takav iz-vor utjehe: sada mu je Božji sin tako blizu. Možda
Gospodin shvati po-ruku i pošalje anđele zaštitnike koji će pomoći Kevinu Westbrooku,
ko-jem je očajnički potrebna nekakva pomoć, božanska ili neka druga.
— Ovo je jako dobro, Kevine. Doista si nadaren.
Zatim pogleda jednu drugu sliku i pridigne je. — A što je ovo?
— Moj brat, dok mi čita.
Ostavivši pištoj na noćnome ormariću, a svoje ljude u susjed-noj sobi, brat Francis zagrlio bi
Kevina svojom velikom rukom i privu-kao ga na divovska prsa. Njih bi dvojica tako sjedili i
čitali duboko u noć, sve dok Kevin ne bi zaspao. Ujutro bi se probudio i više ne bi bilo
nikoga, pa tako ni njegova brata. Ali mjesto na kojem su stali u knjizi
bilo bi označeno; bio je to siguran znak da se brat namjerava vratiti i dovršiti čitanje.
Onaj je muškarac izgledao iznenađeno. — On ti čita?
Kevin kimne. — Da, a zašto ne bi? Vama ni'ko nije čitao dok ste bili mali?
— Nije — odgovori ovaj. Zatim odloži blok na stol. — Koliko ti je godina, Kevine?
— Deset.
— To su dobre godine, pred tobom je cijeli život. Daje barem meni tako.
— Hoćete me ikada pustiti? — upita Kevin.
Pogled koji mu je ovaj uputio uspio je Kevinove nade svesti na nulu.
— Simpatičan si mi, Kevine. Nekako me podsjećaš na mene kada sam bio mali. Ni ja zapravo
nisam imao pravu obitelj.
— Ja imam brata!
— Znam. Ali govorim o normalnome životu, znaš, mama, ta-ta, sestre i braća na istome
mjestu.
— Što je normalno nekima nije normalno svima.
Muškarac se nasmiješi i odmahne glavom. — U toj maloj gla-vi ima puno mudrosti. Kada
bolje razmisliš, čini mi se da ništa u životu nije normalno.
— Znate mojeg brata. Znate da se čovjek s njim ne može ze-zati.
— Ne poznajem ga osobno, ali on i ja imamo određene zajed-ničke poslove. Uvjeren sam da
je bolje s njim se ne šaliti i hvala ti na savjetu. Ali stvar je u tome da i sada, trenutačno, na
određeni način su-rađujemo. Ja sam ga lijepo zamolio da mi učini jednu uslugu u vezi s onim
tipom, Webom Londonom, i on je to učinio.
— Mogao bih se okladiti da vas je poslušao jer ste mu rekli da sam ja kod vas. To radi jer ne
želi da se meni nešto dogodi.
— Uvjeren sam da je tako, Kevine. — Ali, tek tako da znaš, odužit ćemo mu se za uslugu.
Neki ljudi koji su jako bliski tvojem bratu žele mu se umiješati u posao. Mi ćemo mu u vezi s
tim pomoći.
— Zašto ćete mu pomoći? — upita Kevin sumnjičavo. — Što time dobivate?
On se nasmije. — Čovječe, da si samo malo stariji, uzeo bih te za partnera. Nego... recimo
samo ovako: takvim rasporedom snaga svi dobivaju.
— Ali niste odgovorili na moje pitanje. Hoćete me pustiti?
Onaj muškarac ustane i priđe vratima. — Ti samo lijepo budi ovdje, Kev. Strpljivima se
najčešće događaju dobre stvari.
36
Kada se vratio u kuću, Web je nazvao Batesa, probudivši ga kod kuće, te mu prepričao svoj
nasilni susret s Velikim F-om. Obavijestio ga je i o susretu s Coveom. S Batesom i skupinom
agenata našao se sat vre-mena poslije u onom dvorištu u jugoistočnome dijelu Washingtona.
Sunce je tek počelo izlaziti i Web je bio u stanju tek odmahnuti glavom. Još nije ni legnuo, a
već je započinjao novi radni dan. Bates mu je dao novi telefon, umjesto onog koji je razbio
Westbrookov tip; isti broj, ta-ko da je to bilo zgodno.
Web zahvali Batesu, koji nije rekao ništa na svježe ozljede na Webovom licu, iako je bilo
očito da Bates nije osobito raspoložen.
— Samo nastavi tako uništavati vladinu opremu, pa ćemo ti početi oduzimati od proklete
plaće. I na starom telefonu ostavio sam ti poruke na koje se uopće nisi javio.
— Dovraga, Perce. Obavijesti o porukama na sekretarici ne-ki se put pojave na ekranu i dan
kasnije.
— Ja nikada nisam imao nikakvih problema.
— No, da, to mi je doista velika pomoć, zar ne?
Jednog agenta ostavili su kod automobila. U ovom kvartu ništa nije ni sigurno ni sveto, a
najmanje imovina vlade Sjedinjenih Dr-žava. Štoviše, poduzetnim mladićima ništa ne bi bilo
draže nego rasta-viti neki FBI-ev auto i na njemu lijepo zaraditi.
Dok su hodali, činilo se da se bijes u Batesu samo pojačava. — Sretan si što si živ, Web —
reče razdraženo, ne pokazujući nimalo sreće zbog činjenice da se Web tako izvukao. — Tako
ti i treba kad ne-kamo ideš sam. Ne mogu vjerovati da si onamo otišao bez pomoći. Og-lušio
si se o moje naredbe. Mogao bih te pritisnuti i srediti. Trajno.
— Ali nećeš, jer ti dajem ono što trebaš. Još jedan korak nap-rijed.
Bates se konačno pomalo smiri i odmahne glavom. — I stva-rno je pred tobom ukokao tipa
jer ga je cinkao?
— U takvim stvarima baš i ne možeš pogriješiti.
— Isuse, kakva su to samo muda.
— Muda za kuglanje, ako su u srazmjeru s ostatkom tijela. Svi su ušli u zgradu-cilj i spusitli
se u podrum. Unutra je bilo
mračno, vlažno i smrdljivo. Web bi se bio najradije nasmijao zbog tak-vog prijelaska iz
palače na farmi u Virginiji u tamnicu u Anacostiji. Ipak, zapravo je morao priznati da je više
tip za ovakve prostore.
— Tuneli, rekao je tip — reče Bates, gledajući oko sebe. Do-lje nije bilo funkcionalne
rasvjete, tako daje svaki agent ponio baterij-sku svjetiljku. — Znaš, Web, stvar je u tome što
smo takve stvari već tražili.
— No, da, ali moramo provjeriti još jednom, jer sam stekao dojam da zna o čemu priča, a
doista nema drugog načina za neprimjet-no dopremanje takvog naoružanja i opreme. Zar u
Upravi za javne ra-dove nemaju nacrte na kojima bi se vidio položaj tih tunela?
— U Washingtonu smo, kužiš? Ako želiš pokušati nešto traži-ti u gradskim službama, samo
lijepo izvoli. Teško je ući u trag i nečemu od jučer, a kamoli otprije pola sotljeća.
Već su pretražili sve kada je Web u jednom udaljenom kutu naišao na mnoštvo bačava za lož-
ulje od dvjesto litara. Deset redova po deset bačava. — Što je sad ovo?
— Grijanje je radilo na ulje. Jednostavno je ostala zaliha ka-da su zatvorili zgradu, a
premještaj je bio preskup.
— Je li tko gledao ispod njih?
Umjesto odgovora, jedan od agenata priđe i pokuša pomak-nuti jednu bačvu. Nije se
pomaknula ni za centimetar. — Ispod nema ničega, Web. Na tunel koji trebaš za izlaske i
ulaske nećeš postaviti mi-lijun tona nafte.
— Doista? — Web je promatrao bačvu koju je ovaj pokušao pomaknuti. Zatim je udari
nogom. Doista je bila puna. Web pogurne susjednu, pa zatim i sljedeću bačvu. Potom pogura
bačve u drugome redu. Sve su bile pune.
— U redu, jesi li se sada uvjerio? — upita Bates.
— Budi još malo strpljiv sa mnom.
Dok su ga Bates i ostali agenti promatrali, Web se uspeo na bačve i stao prelaziti s jedne na
drugu. Na svakoj bi od njih zastao i po-kušao je zaljuljati. Kada se našao u sredini skupine,
tako je zaljuljao još jednu bačvu i zamalo pao zajedno s njom. — Ova je prazna. — On
prijeđe na susjednu. — I ova. — Tako je otkrio po četiri prazne bačve u četiri susjedna reda.
— Sve su prazne. Pomognite mi.
I ostali su se agenti popeli na bačve i vrlo brzo uklonili prazne bačve i svjetiljkama osvijetlili
vrata u podu.
Bates pogleda vrata, pa Weba. — Kučkin sine. Kako si došao do toga?
— Jednom kad sam radio u podružnici u Kansas Citvju, imao sam sličan slučaj... Tip je
zeznuo hrpu bankara ispunivši skladište bač-vama u kojima je navodno bilo ulje za grijanje
koje je koristio kao po-log za veliki zajam. Bankari su uputili svoje inspektore, otvorili
nekoli-ko bačava i u svima je, dakako, bilo ulje. Ali provjerili su samo vanjske bačve, jer se
dečki u odijelima ne vole penjati po prljavim bačvama. Pokazalo se da ih je devedeset posto
bilo prazno. Znam jer sam provje-rio sve do jedne, pošto su nas pozvali kada je tip odmaglio
iz grada.
Bates se doimao ojađenim. — Tvoj sam dužnik, Web.
— Vjeruj mi da ću te držati za riječ.
S pištoljima u rukama otvorili su vrata, spustili se stubama u tunel i krenuli kako ih je vodio,
ravno, pa naglo skretao.
Web je osvjetljavao pod. — Netko je ovuda prolazio u skorije vrijeme. Pogledajte tragove.
Tunel je završavao nekakvim stubama. Polagano su otvorili nezaključana vrata i našli se u
jednoj drugoj zgradi, gotovo identičnoj onoj iz koje su upravo izišli. U toj je četvrti bilo puno
napuštenih kuća. Nečujno su došli gore. Tako su se našli u velikoj praznoj sobi. Vrativši se
dolje, izišli su iz zgrade i pogledali uokolo.
— Rekao bih da smo oko dva bloka zapadnije — reče jedan od agenata. Web se slagao s
njegovom procjenom. — Svi su pogledali zgradu do koje je vodio tunel. Po izblijedjelim
slovima na jednome zidu jasno se vidjelo da je tu nekoć bila tvrtka za distribuciju hrane s
ram-pom na kojoj su se iz kamiona mogle istovarivati banane. Ili strojnice. Kod te rampe
nalazila su se dva napuštena kamioneta, bez guma i bez vrata.
— Usred noći ovamo dođeš kamionom, uvučeš se točno izme-đu ova dva vozila, istovariš
sanduke, provučeš ih kroz tunel i to je to —
reče Web. Pogledom je prelazio preko cijelog okolnog područja. — A ovdje nema stambenih
zgrada, nikoga tko bi nešto vidio, a to je vjero-jatno i razlog zbog kojeg su se odlučili za ove
zgrade.
— U redu, ali imamo Velikog F-a i ubojstvo s predumišljajem. Uz tvoje svjedočenje, više se
neće pojaviti na slobodi.
— Prvo ga treba pronaći, a na temelju onoga što sam vidio, svoj posao radi više nego dobro.
— Morat ćemo te staviti pod zaštitu, ograničiti kretanje.
— Ni slučajno. Nema problema.
— Kako to misliš: nema problema. Tip ima više nego dovolj-no motiva da ti raznese glavu.
— Da je to želio učiniti, ukokao bi me sinoć. Tada sam bio mr-vicu bespomoćan. K tome,
čeka me i posao... trebam zaštititi Billvja i Gwen Canfield. Taj posao namjeravam istjerati do
kraja.
— Baš to ne kužim. Tipa je ubio pred tvojim očima, a tebe sa-mo tako pustio.
— Kako bih mogao prenijeti poruku o tunelima.
— Molim? Tip nije čuo za proklete telefone? Ne šalim se, Web, želim te staviti pod zaštitu.
— Rekao si da si moj dužnik. Sada se pozivam na to.
— Što, dovraga, može biti važnije od čuvanja glave na rame-nu?
— Ne znam, Perce, ja u svojem poslu nikada nisam previše razmišljao o tome. I ne idem
nikuda.
— Ja sam tvoj nadređeni, mogu ti zapovjediti.
— Da, vjerojatno imaš pravo — reče Web, netremice ga pro-matrajući.
— Ah, sranje, London, od tebe čovjek ima više nevolja nego koristi.
— Mislio sam da si to spoznao još davno.
Bates pogleda prostor za utovar. — Stvar je u tome da Slo-bodnjake ništa ne povezuje s ovim
skladištem, kao ni s oružjem. Bez nečega na temelju čega možemo krenuti dalje, ne možemo
ih nagaziti. Trenutačno su to mali anđelići koji nam ne daju ni najmanji povod za posjet.
— U vezi s ubojstvima u Richmondu nije se pojavilo ništa što bi ih moglo povezati s njima?
Tu bi trebalo pokriti vraški puno tragova.
— U slučaju ubojstva suca Leadbettera, utvrdili smo da je ubojica pucao iz zgrade na
suprotnoj strani ulice koja je u izgradnji. Ondje cijelo vrijeme rade stotine ljudi, radnici dolaze
i odlaze.
— A što je s tim telefonskim pozivom u auto?
— Govornica u južnome dijelu Richmonda. Nikakvog traga.
— Ali sudac je bio u središtu grada. To znači da je u ubojstvu sudjelovalo najmanje dvoje
ljudi koji su bili u vezi, kako bi poziv stigao u željeni trenutak.
— Tako je. Ni u jednom trenutku nisam pomislio da imamo posla s amaterima.
— A što je s Watkinsom i Wingom?
— Provjerili smo sve ljude u Wingovu uredu.
— Čistačice? Netko od njih mogao je staviti atropin na sluša-licu.
— I to smo provjerili. I ti ljudi dolaze i odlaze, mijenjaju se, ali nismo došli ni do kakvih
tragova.
— Watkins?
— Iscurio je plin. Kuća je bila stara...
— No hajde... Telefon mu je zazvonio čim je ušao u kuću. I tu su pazili na stotinke sekunde. I
to je učinio netko tko je točno znao sva-kodnevne navike ove trojice. Tip je u mobitelu
slučajno imao solenoid koji je izazvao iskru potrebnu da odleti na nebo?

— Znam, Web, ali kod svih je postojalo još mnoštvo ljudi koji bi imali motiva ubiti ih. Jedno
ili dva ubojstva možda imaju veze, ali ne nužno i sva tri. Barem zasada, jedino što ih povezuje
jesu telefoni i slu-čaj Ernesta Preeja.
— Povezani su, Perce, vjeruj mi.
— U redu, ali još trebamo uvjeriti porotu, a to je u današnje vrijeme postalo gotovo
nemoguće.
— Ima novosti u vezi s onom bombom na East Windsu?
— Vrlo sofisticiran uređaj, s C4. Provjerili smo prošlost svih zaposlenika. Većina radnika
došla je sa Straitom kada se zatvorila far-ma na kojoj su dotada radili. Svi su uglavnom čisti.
Nekolicina iza sebe ima prekršaje, uglavnom zbog pijanstva i izazivanja nereda, stvari kakve
možeš i očekivati od hrpe radnika na farmi.
— A Nemo Strait?
— Kao što ti je i rekao. Odrastao je na malenoj farmi konja koju je vodio njegov otac. Tako je
naučio posao. Borio se u Vijetnamu i bio izniman vojnik. Hrpa odličja i puno žestokih bitaka.
Tri mjeseca bio je ratni zarobljenik.
— Izdržljiv tip, kada je sve to preživio. Kongovci nisu bili poznati po ljubaznosti i
gostoprimstvu.
— Po povratu je promijenio nekoliko poslova, zatvorski ču-var, prodaja računala. Usput se
oženio, dobio djecu, ponovno počeo ra-diti s konjima i razveo se. Kod Canfielda je prešao
upravo nekako u vri-jeme kad su kupili East Winds.
— AErnestB. Pree?
— Nitko ga nije vidio, što je meni, iskreno govoreći, nevjero-jatno. Obično dobivamo na
tisuće telefonskih poziva, od kojih devede-set devet posto nema veze sa stvarnošću, ali obično
dođemo i do jednog ili dva čvrsta traga. Ovaj puta... ništa.
Užasno frustrirani Web sada pogleda oko sebe. Pogledom je prošao pokraj tog stupa, a zatim
se vratio na njega, zadržavajući se on-dje kao prikovan. — Dovraga! — reče.
— Što? Što je bilo, Web? — reče Bates.
Web pokaže rukom. — Čini mi se da bismo mogli imati još jednog svjedoka.
Bates pogleda semafor na uglu, dijagonalno u odnosu na pro-stor za utovar ispred skaldišta.
Poput ostalih semafora u tom dijelu grada, i ovaj je na vrhu stupa imao kameru. A kao i ostale
kamere koje je Web vidio u tom području za posljednjeg izleta, i ova je bila usmje-rena
nekamo drugdje, što su vjerojatno učinile neke nestašne ruke. Međutim, ovdje je kamera
slučajno gledala točno prema prostoru za utovar.
— Dovraga — ponovi Bates. — Misliš isto što i ja?
— Da — reče Web. — Izgleda mi kao jedan od onih starijih modela koji rade dvadeset četiri
sata na dan. Novije se uključuju tek kada ih aktivira brzina automobila i snimaju stražnju
registarsku plo-čicu.
— No, da, nadajmo se da gradska policija nije presnimila od-ređeni dio vrpce.
Bates jednom od svojih ljudi rukom pokaže neka se odmah prihvati telefoniranja.
Web reče: — Moram se vratiti na farmu. Romano je već vje-rojatno usamljen.
— Ovo mi se stvarno ne sviđa, Web. Što ako u međuvremenu, od sada do tada, budeš mrtav?
— Imaš Covea. I on je sve vidio.
— A ako i on bude mrtav? To je jednako vjerojatno, s obzi-rom na sve što se događalo.
— Imaš olovku i malo papira?
Web tako zapiše cijelu priču o Tooninu ubojstvu. Toona se zapravo zvao Charles Tovvson,
doznao je od Batesa, a nitko nije znao odakle je potekao njegov nadimak. Ipak, činilo se da
svi koji rade na ulici imaju nekakav nadimak. No, dobro, tko god iz rijeke izvuče tijelo
Charlesa Towsona, dođe li uopće do toga, ostat će bez svega što ima u želucu. Web je ubojicu
nedvosmisleno identificirao kao Francisa »Veli-kog F-a« Westbrooka. Potpisao se kićeno i
energično, a dvojica agenata potpisali su se kao svjedoci njegova iskaza.
— Zafrkavaš me? Svaki zastupnik obrane jednostavno će po-derati taj papir — bjesnjeo je
Bates.
— Bolje trenutačno ne mogu — reče Web i udalji se.
37
Vrativši se na East Winds, Web se javio Romanu, pa otišao u kuću i spustio se u kadu s
vrućom vodom. Nekoliko minuta sna dok mu je ti-jelo uronjeno u vodu i bit će kao nov,
računao je. S godinama je neko vrijeme preživljavao i s puno manje sna.
Romano je vidio Webove svježe rane, a komentar je bio pred-vidiv.
— Ponovno si dopustio da te netko nasmrt premlati? Samo sramotiš EST, Web.
Web mu je rekao kako će sljedeći put paziti da ga tuku po mjestima koja se ne vide.
Sljedećih nekoliko dana Romano i on imali su krajnje jedno-ličan raspored. Kada su Gwen i
Billy vidjeli kako izgleda nakon susreta s Velikim F-om, Gwen je rekla: — Bože moj, je li ti
dobro?
— Izgleda kao da te stari Boo dohvatio nogom u lice — rekao je Billy, uvlačeći zrak kroz
nezapaljenu cigaretu.
— Zapravo bi mi bilo draže da mi je to učinio Boo — odgovo-rio je Web.
Gwen je ustrajno zahtijevala da mu na porezotine stavi neke masti. Dodir njezinih prstiju na
koži bio je vrlo ugodan. Dok gaje tako njegovala, Billy je rekao: — Izgleda da za vas, savezne
agente, nema dosadnih trenutaka.
— Izgleda — rekao je Web.
On i Romano bolje su upoznali Canfielde i uvidjeli koliko je zahtjevno voditi jednu takvu
farmu. Prema obećanjima, obojica su po-magali, iako se Romano Webu svake večeri zbog
toga tužio. Farma East Winds bila je velika i čudesna i Webu se već nekako počelo činiti da bi
možda čak trebao pokušati živjeti nekako drukčije. Pretpostavljao je da će se ti osjećaji
izgubiti čim trajno ode s East Windsa. Gwen je bila zanimljiva žena, na brojne načine
fascinantna i jednako inteligentna i rezervirana kao što je bila prelijepa i dobro odgojena. Ona
i Billy bili su nešto poput poslovične vatre i leda.
Web je s njom jahao svakodnevno, koliko daje zaštiti, toliko i kako bi stekao bolju predodžbu
o položaju i terenu. A i sam je morao priznati da postoje i neugodniji načini trošenja vremena
od jahanja prelijepim krajolikom s prelijepom ženom. Ona bi svaki dan zastala kod kapele i
molila, dok bi Web sjedio na Boou i promatrao je. Nikada ga nije pozvala da joj se pridruži, a
on takvo što nijednom nije predlo-žio. Činjenica da je David Canfield poginuo dok je on bio
na dužnosti bila mu je dovoljna da unutar odnosa s tom ženom održava distancu.
Svake večeri agenti FBI-a odlazili bi u veliku kuću i družili se s njima. Billy je iza sebe imao
fascinantan život i o njemu je volio priča-ti. Kad god bi s njima bio i Nemo Strait, Web bi sve
više uviđao da s ne-kadašnjim marincem ima još više toga zajedničkog nego što je dotada
pretpostavljao. Strait je u životu radio puno toga, od služenja vojske do kroćenja mustanga.
— Živio sam zahvaljujući mozgu i snazi, iako mi se čini da s godinama imam sve manje i
jednog i drugog.
— Manje-više u istom smo sosu — reče Web. — Misliš da ćeš se baviti konjima dok ne
otegneš papke?
— Moram priznati da razmišljam kako ću jednog dana napus-titi sav taj gnoj i tvrdoglave
životinje. — On načas pogleda Canfielde,
spusti glas i uz osmijeh doda: — Govorim i o dvonožnim i o četveronož-nim stvorenjima. —
Zatim normalnim tonom još reče: — Ali, kao što rekoh, to ti se uvuče pod kožu. Neki put mi
se čini da bih volio kupiti svoj mali ranč i sve voditi kako treba.
— Lijep san — reče Romano. — Ja bih jednog dana volio imati vlastitu ekipu za
automobislke utrke.
Web pogleda partnera. — To nisam znao, Paulie.
— Hej, svatko mora imati barem neku tajnu.
— Imaš pravo — reče Strait. — Bivša mi je jednom rekla ka-ko nikada ne zna što mislim.
Znate što sam odgovorio? Rekao sam da je u tome razlika između muškaraca i žena. Žene ti
točno kažu što mis-le o tebi. Muškarci to jednostavno drže u sebi. — Tada pogleda prema
Billvju Canfieldu, koji se nalazio na suprotnome kraju sobe, proučavao svojeg prepariranog
grizlija i pio treće pivo u posljednjih pola sata. Gwen je bila otišla gore, pogledati večeru. —
Iako katkada vrijedi i obr-nuto, znaš — reče Strait.
Web pogleda Canfielda, a zatim ponovno Straita. — Stvarno?
Sve očitijom postajala je i činjenica da Gwen i Billy puno vre-mena provode odvojeno. Web
njoj nikada nije postavio izravno pitanje o tome, no po njezinim povremenim opaskama činilo
se da je to više Billvjev nego njezin izbor. Možda jedno drugo okrivljuju zbog Davida,
pomislio je Web.
I unatoč onome što je Gwen natuknula ranije, bilo je jasno da je Nemo Strait važan kotačić u
funkcioniranja East Windsa. Web je vi-še puta vidio kako se Billy obraća svojem upravitelju
kako bi dobio de-finitavan odgovor u pitanjima povezanima s konjima i vođenjem farme.
— To radim otkako sam prohodao — rekao je jednom Strait Webu. — Baš i nema puno toga
što nisam vidio kada se radi o konjima, farmama i sličnim stvarima. Ali Billy sve kopča vrlo
brzo.
— A Gwen?
— Zna više od njega, ali je i ona nekako tvrdokorna. Pokuša-vao sam Baronu staviti meke
potkove jer taj konj ima krhka kopita, ali ona za to ne želi ni čuti. »Poznajem svog konja«,
kaže mi. Tvrdoglava je. Vjerojatno jedan od razloga zbog kojih ju je Billy uzeo za ženu.
— U svakom slučaju jedan od razloga — reče Web.
Strait uzdahne. — Imaš pravo, stvarno je komad. Ali znaš što, takve žene muškarcu u životu
donose nevolje i jad. Znaš zašto? Jer
ju neki drugi tipovi uvijek pokušavaju preoteti. Moja bivša ni za najbo-ljih dana ne bi bila
pobijedila na izboru za mišicu, ali, dovraga, barem nisam morao sjediti i brinuti se hoće li u
kokošinjac ući još neka lisica.
— Čini mi se da Billy u vezi s tim nije zabrinut.
— Tipa je neki put teško pročitati. Ali dobro razmišlja, u to-me je moćan. U toj se njegovoj
staroj glavi događa puno toga.
— S time se slažem — odgovorio je Web.
Web se svakodnevno čuo s Batesom, no u vezi s onom snimkom s ka-mere na semaforu
zasada nije bilo novosti.
Jednog dana rano ujutro Web je upravo izlazio ispod tuša ka-da se oglasio njegov mobilni
telefon. On ispruži ruku i uzme aparat s poklopca nužnika. Zvala ga je Claire Daniels.
— Jesi li još razmišljao o hipnozi?
— Cuj, Claire, na zadatku sam.
— Web, ako uistinu želiš ostvariti određeni napredak, čini mi se da ključ leži upravo u
hipnozi.
— Nitko mi neće zavirivati u glavu.
Ona je ustrajavala. — Možemo početi i bude li ti na bilo koji način neugodno, prestat ćemo.
Pošteno?
— Claire, u gužvi sam. Trenutačno se doista ne mogu baviti tim stvarima.
— Web, obratio si mi se za pomoć. Dajem sve od sebe kako bih ti pomogla, ali potrebna mi je
tvoja suradnja. Vjeruj mi, proživio si puno gore stvari od onoga što ti može donijeti hipnoza.
— Da. Žalim, ništa od toga.
Ona zastane, pa reče: — Čuj me, Web, vidjela sam se s nekim i mislim da bi te to moglo
zanimati. On ne reče ništa.
— Buck Winters. To ti je ime poznato?
— Što je tražio?
— Potpisao si odobrenje prema kojem me on može ispitivati u vezi s tvojom terapijom. Sjećaš
se toga?
— Vjerojatno. Tih sam dana potpisao hrpu papira.
— U to sam uvjerena. Uistinu su te iskoristili.
— Što je htio i što si mu ispričala?
— Između te dvije stvari postoji velika razlika. Pokušavao me uvjeriti da mu trebam ispričati
sve, ali po onom sam odobrenju imala dovoljno manevarskog prostora da izbjegnem izravne
odgovore na ključna pitanja. Zbog toga ću poslije vjerojatno dobiti jezikovu ju-hu, ali to
jednostavno tako ide.
On je još nekoliko trenutaka razmišljao o njezinim riječima.
— Stavila si ruku u vatru zbog mene, Claire. Doista sam ti zahvalan.
— Ali to je samo jedan od razloga zbog kojih te zovem. Činilo mi se da je Winters čvrsto
odlučio pritisnuti te uza zid zbog svega što se dogodilo. Čak je upotrijebio i riječ »izdajica«.
— To me zapravo i ne čudi. Buck i ja baš nismo u najblistavi-jim odnosima još od Waca.
— Ali uspijemo li doći do korijena tvojih probelma, Web, te njemu i svima ostalima
nedvosmisleno pokazati da nisi izdajica... ne shvaćam kako bi to moglo biti loše. A ti?
Web uzdahne. Nije želio popustiti u tom pitanju, ali nije želio ni da ljudi u vezi s njim u
beskonačnost sumnjaju. Ni on sam nije želio imati sumnje u vezi s vlastitom sposobnošću
obavljanja zadaća u EST-u.
— Doista misliš da će hipnoza pomoći?
— Web, to nećemo znati dok ne pokušamo. Ali kod drugih sam pacijenata već imala velikih
uspjeha s hipnozom.
On na koncu reče: — U redu, možda možemo još razgovarati o tome. U živo.
— Ovdje, u mojem uredu?
— Na zadatku sam.
— Mogu li ja doći do tebe?
Web sada razmisli o tome. Želi li se doista upuštati u to? Naj-pametnije bi bilo reći Claire
Daniels neka se nosi k vragu i nastaviti živjeti. U vezi s tom mogućnošću problematično je
bilo to što nikada ni-je dobio pomoć za koju je sada sve uvjereniji da je doista treba. Prije ili
kasnije morat će platiti svoje. I sada mu je već postajalo sve očitijim da mu Claire istinski želi
pomoći. — Poslat ću nekoga po tebe.
— Koga?
— Zove se Romano, Paul Romano. U EST-u je. Nemoj mu ništa reći, može? Katkada previše
priča uokolo.
— U redu, Web. Gdje si?
— Vidjet ćeš, doktorice. Vidjet ćeš.
— Slobodna sam za približno sat. Treba ti više vremena?
— To je više nego dovoljno.
Web se obriše, odjene, pronađe Romana i prenese mu molbu.
— Tko je ta žena? — upita ovaj sumnjičavo. — Tvoj psihić?
— Više vole kada ih zovu psihijatrima.
— Nisam tvoj vozač. Na zadatku sam, Web.
— Hajde, Paulie. Želim vidjeti što je s Billvjem i Gwen. A ti si ovdje dosada nosio sav teret,
pa dopusti da ga ja malo preuzmem. Kreneš li sada, ona će, dok dođeš, već biti spremna.
— A ako se nešto dogodi dok me nema?
— Ja ću riješiti stvar.
— A ako te ukokaju?
— Što je sad, odjednom se brineš za mene?
— Ne, ne bih volio da mi se dupe zbog toga nađe u nevolji. Moram misliti na obitelj.
— Misliš, Angie bi te ubila...
— Upravo tako.
— Cuj, jednostavno mi to učini, a ja ti se kunem da ću se sto-piti s dušama ovo dvoje dok se ti
vratiš.
Romano nije izgledao oduševljeno, ali je na koncu pristao i od Weba uzeo Claireino ime i
adresu. — Ali poslušaj me: pravi je razlog to što se želim dokopati vlastitog auta.
— Misliš Corvette?
— Da, mislim Corvette. Mogu se okladiti da bi je Billy volio vidjeti, budući da smo nas
dvojica takvi zaljubljenici u aute.
— Samo idi, Paulie, prije nego što počnem povraćati. Romano mu je rekao da su Canfieldi u
glavnoj kući, tako da
je Web polagano otrčao onamo i pokucao na vrata. Neka starija žena u trapericama i majici
kratkih rukava te s maramom jarkih boja na glavi otvorila mu je vrata i povela ga straga, u
malenu sobu za doručkovanje u blizini kuhinje, obasjanu sunčevim svjetlom, gdje su Gwen i
Billy up-ravo jeli.
Gwen ustane i reče: — Jesi li za kavu ili nešto za pojesti?
Web je prihvatio kavu, jaja i prepečenac. — Romano i ja neku smo večer izišli u malu
ophodnju, pa smo u susjedstvu uočili mnoštvo zanimljivih aktivnosti — reče.
Gwen i Billy se pogledaju, a Billy reče: — Na Southern Bel-leu? To si vraški dobro rekao:
više nego zanimljivo.
— Znači, i vi ste viđali slične stvari?
— Billy — reče Gwen — nemaš dokaza.
— Dokaza za što? — upita Web žurno.
— Možda i nemam dokaze, ali imam zdrav razum — reče Billy — a ono što se ondje događa
s uzgojem konja ima veze koliko i ja s vo-đenjem samostana.
— Što si zapravo vidio?
— Ti prvo reci meni.
Web mu ispriča, a Bily prizna da se sve to poklapa s njegovim opažanjima. — Znaš, muče me
zapravo — reče Billy — te prikolice. Dvadeset godina bavio sam se prijevozništvom i znam
da se takvi šle-peri koriste iskjučivo za prijevoz ozbiljnih tereta na velike udaljenosti.
— Je li se žalio još netko od susjeda? — upita Web.
On odmahne glavom. — Ja sam im daleko najbliži susjed. Ono imanje na suprotnoj strani...
vlasnici žive u Naplesu ili u drugoj kući u Nantucketu. Farmu su kupili samo kako bi mogli
jahati kad god požele. Možeš li to uopće zamisliti, dati osam milijuna dolara za devet stotina
jutara samo da bi dvaput na godinu jahao? Zar ti idioti nisu čuli za staje? — Odmahujući
glavom, on nastavi: — A kamioni dolaze i od-laze isključivo noću. Što baš i nije jednostavno,
te nemani voziti u tami, ovim uskim i zavojitim cesticama. Mi ovdje baš i nemamo uličnu
ras-vjetu. Tu je i još nešto...
Web zainteresirano pridigne glavu. — Sto to?
— Sjećaš se kako sam ti rekao da je to imanje kupila jedna tvrtka?
— Da.
— No, dobro, prije nekog vremena, nakon svih tih aviona, he-likoptera i sličnih stvari, otišao
sam na sud i malo prekopao po papiri-ma. Ta tvrtka... usput, riječ je o d.o.o.-u, društvu s
ograničenom odgo-vornošću... u vlasništvu je dvojice gospodina iz Kalifornije. Harvey i Giles
Ransome... pretpostavljam da su braća, ili možda u braku, znaš, s obzirom na to da su iz
Kalifornije i tako to... — Samo je odmahivao glavom.
— Znaš nešto o njima?
— Ne. Ali ti si detektiv, mislio sam da ti, ako želiš, možeš brzo doći do nečega.
— Raspitat ću se.
— Kada sam doznao kako se zovu, pozvao sam ih ovamo. Oti-šao do njih i sve to.
— I što se dogodilo?
— Ovaj su mi put njihovi ljudi zahvalili, uljudno, ali su rekli da njih nema. Rekli su i da će
prenijeti poziv. Baš tako! A ja sam po na-cionalnosti Kinez.
Gwen uzme još jednu šalicu kave. Na sebi je imala traperice, svijetlosmeđi pulover i čizme s
niskom potpeticom. Prije nego što će se vratiti za stol, pridignula je i svezala kosu, otkrivajući
vrlo dugačak vrat od kojeg Web, kako je utvrdio, još nekoliko trenutaka nije uspio odvojiti
pogled. Ponovno je sjela i stala zabrinuto pogledavati čas jed-nog, čas drugog muškarca, da bi
joj se pogled na koncu zaustavio na Webu.
— Što misliš, što bi to moglo biti, Web?
— Imam određene sumnje, ali ništa više.
Billy ga pomno pogleda, uzimajući posljednji zalogaj prepe-čenca i brišući usta ubrusom. —
Misliš da je riječ o mafiji koja krijum-čari ukradenu robu ili nešto slično. Vjeruj mi, takvih je
sranja bilo dok sam se bavio prijevozništvom. Da mi je bio po dolar za svakog Talijana koji
mi se na vratima pojavio s kovčegom prepunim love u zamjenu za prijevoz njihove robe
mojim kamionima, no, da, ne bih se morao mučiti s ovom farmom.
— Bože — reče Gwen, dlanom udarajući po stolu — iz Rich-monda smo otišli kako bismo se
maknuli od nasilnih bijelih rasista, a doselili smo se u susjedstvo hrpe kriminalaca. — Ona
ustane, priđe su-doperu i zagleda se kroz prozor.
Billy reče: — Poslušaj me, Gwen, tko god se nalazio pokraj nas, ne utječe na naš život.
Kužiš? Oni rade svoje, mi svoje. Ako rade nešto protuzakonito, to je njihov problem, a ne naš,
jer će ih Web str-pati iza rešetaka, dobro? Mi vodimo farmu konja, upravo onako kako si
željela. U redu?
Ona se okrene i zabrinuto ga pogleda. — Ali ne i što si ti že-lio?
On se nasmiješi. — Oh, svakako. Dovraga, čak mi se nekako i sviđa čistiti boksove. — On na
trenutak pogleda,Weba. — Izbacivanje
gnoja na određeni način djeluje terapeutski. — Web nije imao dojam da ozbiljno misli to što
govori. Billy odvrati pogled i reče: — No, da, pogledaj što nam je mačka donijela.
Web pogleda prema vratima i ugleda Nema Straita koji je on-dje stajao sa šeširom u ruci.
Netremice je piljio u Billvja, a izraz njego-va lica bio je pomalo neljubazan, učini se Webu.
Billy reče: — Spremni ste za polazak?
— Jesmo, gospodine, samo sam se došao javiti prije nego što krenemo.
Svi su izišli i spustili se do glavne ceste, gdje je Web ugledao povorku od deset prikolica za
konje. Neke su bile priključene na obične kuke na vozilima, dok su druge imale i peti kotač
sprijeda, a vukli su ih kamioni. Sve su imale veliki logotip East Windsa.
— Uglavnom je riječ o posve novim prikolicama — reče Billy. — Stajale su pravo malo
bogatstvo, jer smo neke morali prilagoditi specifičnim potrebama, ali pretpostavljam da u
javnosti moraš ostav-ljati dobar dojam, tako mi barem neprestano govore. Nije li tako, Ne-
mo?
— Ako ti tako kažeš, Billy.
Billy rukom pokaže prema prikolicama. — One su tri izrađe-ne po narudžbi, za tri konja. —
Nastavio je pokazivati pojedine priko-lice. — Imamo i ova dva modela Sundowner Pro Stock
MP, s pravom svlačionicom za konje, trometarski Townsmandov model u kojem je usamljeni
mladi Bobby Lee, dva modela Sunlite 760 i ono čudovište ta-mo. — Pokazao je posljednju
prikolicu, napravu vrlo složena izgleda koja je više nalikovala na prijevozno sredstvo za ljude
nego na prikoli-cu za konje. — E, to je već pravi mali biser ove skupine, iako ni slučaj-no nije
mala. Classic Coach Silverado. S prednje strane ima odjeljak u koji se mogu smjestiti dečki,
ima prostor za pribor i drugu opremu u sredini, dok je straga prostor za dva konja. Prava
ljepotica. Samodo-voljna.
— Kamo idu? — upita Web.
— U Kentucky — odgovori Gwen. — Ondje se održava velika prodaja godišnjaka. — Ona
pokaže prema prikolicama. — Ovo su naši najbolji jednogodišnajci, njih ukupno devetnaest.
Pomalo je tužna, učini se Webu. Moguće je da to doživljava kao da ponovno ostaje bez djece.
Billy reče: — To je ono što odvaja muškarce od dječaka. Pro-đe li ova prodaja dobro, imat
ćemo dobru godinu. Obično idem i ja, ali FBI me uvjerio da je bolje da ostanem. — On
pogledom prostrijeli Weba. — A ako prodaja ne protekne kako treba, pretpostavljam da mi vi
možete nadoknaditi razliku.
— 0 tome ne odlučujem ja — reče Web.
Billy odmahne glavom. — Da, mogao bih se okladiti. Oni ga-dovi od kupaca odvajaju i
pregledavaju konje, nude premalo, pa ćemo uskoro na pločniku prodavati kemijske olovke. A
ovo su neki od najbo-ljih jednogodišnjaka koje smo ikada imali. Ali ti će tipovi zagledavati i
prigovarati, pronalaziti sve moguće, najsitnije mane do kojih uspiju doći i potom ih pokušati
kupiti za sitniš, i prije nego što se snađeš, već će imati novog šampiona. Ali to se neće
dogoditi. Već sam imao takvih iskustava. Strait, ako ne postignu minimalne cijene koje sam
odredio, dovezi ih natrag. Svi se mogu lijepo nositi.
Nemo kimne. — Razumijem, gospodine.
Web je promatrao Gwen kako prilazi jednoj od manjih priko-lica i gleda u nju.
— To je Bobby Lee — reče Billy, rukom pokazujući prema konju koji se nalazio u toj
prikolici. — Bude li sve išlo po planu, taj će nam konj donijeti lijepu hrpu novca. Poseban je,
pa ne mora dijeliti pri-jevoz s drugim konjima. Dovraga, da sam barem ja imao takav
raspo-red. To je moj problem, oko sebe imam previše ljudi.
Web se upita na koga ovaj točno misli, ako se te riječi uopće odnose na konkretne osobe.
— Za uzgoj i održavanje čistokrvnih konja za utrke potrebne su ti hrpetine i hrpetine novca i
to je razlog zbog kojeg najuspješnije far-me uglavnom vode velike tvrtke i holdinzi. Oni u
zaleđu imaju veliki kapi-tal, i lako mogu prebroditi teška vremena. Mi se s takvima ne
možemo nadmetati. East Winds je farma za uzgoj i to nam je jedina ambicija. Vje-ruj mi da je
već i to dovoljno velika muka. Nije li tako, Gwen?
Ona ne reče ništa, nego se samo udalji kada je Web prišao trometarskoj prikolici Townsmand
i pogledao Bobbyja Leeja. Stražnji su prozori bili širom otvoreni i Web je unutra ugledao
konja, točnije gornji dio gustog repa. Strait mu priđe i stane uz njega.
— Nikako mi nije drago što Bobby Lee odlazi. Dobar je to konj. Već ima petnaest dlanova,
predivnu kestenjastu dlaku, sjajnu vi-še nego dojmljivu muskulaturu, pogledaj ta prsa, a još će
se razvijati.
— Lijepa životinja. — Web pogleda čvrste sanduke zavarene za unutarnju stranu zidova u
prikolici.
— Čemu služe te kutije?
Strait otvori prikolicu i uđe, gurajući Bobbvja Leeja u stra-nu. Zatim otvori jedan od sanduka.
— Kad treba ići na put, konji su go-ri od žena. — On se nasmiješi i malo se odmakne. Web u
sanduku ugle-da oglav i uzde, deke i svu moguću opremu koja bi konju mogla zatre-bati.
Strait rukom prijeđe po mekoj gumi kojom je bila obložena vanjska strana sanduka. —
Postavljamo gumu kako se konj ne bi ozli-jedio na rub.
— Ne ostaje puno prostora za pogreške — reče Web u tre-nutku kada je Strait zatvorio
sanduk.
— Postoji mnoštvo sitnih pojedinosti koje možda ne izgledaju očito ljudima koji se ne bave
konjima. Na primjer, kada ideš s jednim konjem u prikolici predviđenoj za dvije životinje,
konj mora biti s voza-čeve strane, kako te dodatna težina ne bi vukla prema rubu ceste. Ove su
prikolice uistinu višenamjenske. Sve se pregrade vade i moguće ih je posložiti prema
potrebama. Na primjer, možeš imati kobilu straga, a ždrijebe u prednjem dijelu. — On kucne
po zidovima. — Galvanizirani metal, nadživi većinu ljudi. — Zatim pokaže dugačak otvoreni
prostor točno ispred konja. — Ovdje je korito za hranu i vodu. A ondje... — sa-da je
pokazivao vrata sa strane — otvor za evakuaciju, ako konja tre-baš izvući brzo, a ne želiš da
te pritom izudara nogama.
— Gdje je televizor?
Strait se nasmije. — Pričaj mi malo... Volio bih na putovanji-ma imati barem pola takvog
komfora, iako ti moram priznati da ćemo s onim Silveradom sada živjeti na visokoj nozi.
Imamo čak i WC i kuhinju, tako da za mene više nema Porta Pottisa i McDonald'sa. Billy je s
time nadmašio čak i samog sebe, a dečki i ja takve stvari znamo cijeniti.
Web pogleda krov prikolice. Glava Bobbvja Leeja nalazila se na samo nekoliko centimetara
od njega.
Strait ga pogleda i nasmiješi se. — Bobby Lee veliki je jedno-godišnjak, a krov ne možemo
povisiti.
— Kako to?
— Daj konju dovoljno prostora i svaki će ga iskoristiti. Do-vraga, vidio sam kako jedan konj
koji se nije volio voziti u prikolici radi
salto unazad, ne možeš vjerovati... Iskočio je kroz stražnja vrata i dos-kočio na autocestu, a
ondje gaje udario kamion. Prizor nije bio ni naj-manje ugodan i zbog njega sam zamalo ostao
bez posla. Zato konje pos-tavljamo u prednji dio prikolice, jer bi inače pokušali iskočiti. I na
svim prikolicama imamo vrata i rampu sa strane, kako bismo ih u slučaju nužde mogli izvesti
sprijeda. Tako je brže, a kada preplašenog konja na autocesti pokušavaš izvoditi sa stražnje
strane, možeš ostati bez glave, samo ako odluči udarati. Shvaćaš?
— Kužim.
— Da, složeni su to strojevi. Nešto poput moje bivše žene. — Strait se ponovno nasmije.
Web je dlanom tjerao zrak ispred nosa. — Bože, kako te pri-kolice postanu smrdljive.
— Ah — reče Strait, tapšajući konja po vratu. Potom iziđe i zaključa vrata. — Pričekaj da
unutra provede nekoliko sati, pa ćeš tek tada osjetiti pravi miris. Psi, na primjer, obožavju
miris konjskog gno-ja, ali ljudi ne. Bit će da se zato smatramo civiliziranima. Upravo smo
stoga aluminijske podove zamijenili drvenima, bolje se suše; i zato pod prekrivamo
piljevinom. Jednostavno je pometeš, zajedno s izmetom i svime. Bolja je od slame.
Napustivši Bobbvja Leeja, vratili su se Billvju.
— Imaš sve naljepnice za prikolice i dokumente od konja? — upita Billy.
— Imam, gospodine. — Strait pogleda Weba. — Kada s hr-pom konja prelaziš granicu
savezne države, policija te nasumično zau-stavlja i ne pušta više ni za centimetar dok ne
provjeri komercijalnu dozvolu, veterinarske potvrde i slično. Boje se širenja konjskih bolesti i
sličnih stvari.
— A tko ih za to može kriviti? — reče Gwen, pridružujući im se.
— Ne, gospođo, nitko — reče Strait i prstom dodirne obod šešira. — East Windsu poželimo
pokoji novi dolar.
Strait uđe u jedan od kamiona. Web i Canfieldi gledali su ka-ko povorka prikolica kreće i
glavnom cestom odlazi s East Windsa. Web načas pogleda Gwen, koja se doimala vrlo
uzrujanom. Billy se vra-ti u kuću.
— Dobro ti je? — upita je.
— Kao i uvijek, Web. — Ona prekriži ruke na prsima i pođe dalje, udaljavajući se od kuće.
Web je samo tako stajao i promatrao muža i ženu kako idu svatko svojim putem.
38
Romano je pokupio Claire i sada je vozio na East Winds, dobro pazeći da ih nitko ne prati.
Claire u jednom trenutku pogleda njegovu ruku i upita: — Kada ste diplomirali na Columbiji?
Romano je iznenađeno pogleda i uvidi da ona promatra nje-gov prsten. — Odlično opažate.
Diplomirao sam tako davno da se sti-dim priznati.
— I ja sam ondje studirala. To je poprilično zgodno, biti stu-dent u New Yorku.
— Nema boljega — složi se Romano.
— Što ste studirali?
— Koga je još briga za to? Jedva sam upao i jedva diplomi-rao.
— Ali, Paule Amadeo Romano, mlađi, zapravo ste se na Co-lumbiju upisali sa sedamnaest
godina i za tri godine diplomirali polito-logiju, i to među najboljima na godini. Vaša je
diplomska radnja nosila naslov »Derivativna politička filozofija Platona, Hobbesa, Johna Stu-
arta Milla i Francisa Bacona«. I primili su vas na Kennedvjev postdip-lomski studij ustroja i
funkcioniranja državne vlade na Harvardu, ali se ondje više niste pojavili.
Romanov pogled svakome bi sledio krv u žilama. — Ne volim kada me netko tako
provjerava.
— Dio posla psihoterapeuta jest ne samo razumjeti pacijen-ta, nego se i upoznati s ljudima
koji u njegovom životu nešto znače. Web vam zacijelo vjeruje i o vama ima visoko mišljenje
kada vas je pos-lao po mene. Stoga sam nekoliko puta kliknula mišem i potražila vas. Ništa
povjerljivo, dakako.
Romano ju je i dalje sumnjičavo gledao.
— Malo je onih koji bi odbili Harvard.
— No, dobro, nitko me nikada nije optužio za pripadanje ve-ćini.
— Dobili ste stipendiju, što znači da razlog nije bio novac.
— Nisam otišao jer mi je već bilo dosta škole.
— I pristupili ste vojsci.
— Ne čine li to mnogi?
— Da, nakon srednje škole, ali ne oni koji su među najbolji-ma na Columbiji i koji mogu
besplatno studirati na Harvardu.
— Čujte, potekao sam iz velike talijanske obitelji, kužite... A mi imamo određene prioritete.
Tradiciju. — Zatim tiho doda. — Ljudi do nje katkada dođu malko prekasno. Ništa više.
— Znači da ste najstariji sin?
On joj uputi još jedan sumnjičav pogled. — Ponovno vam je pomogao miš? Bože, kako
mrzim kompjutore.
— Ne, ali u imenu imate ono »Mlađi«, što obično dobije naj-stariji sin. Otac vam je
preminuo, a on nije studirao?
Romano je već zamalo zaustavio automobil. — Izluđujete me, gospođo, i bit će najbolje da
prestanete.
— Nisam mađioničarka, gospodine Romano, samo skromna psihijatrica. Spomenuli ste veliku
talijansku obitelj, tradiciju i priori-tete. Ali niste spomenuli očekivanja. Najstariji se sin u
takvoj obitelji najčešće suočava s očekivanjima koja treba ispuniti. Rekli ste da ljudi do
tradicije katkada dolaze prekasno. Stoga mi se čini da ste na studij otišli unatoč očevu
protivljenju, a on je onda umro, pa ste vi napustili akademski svijet kako biste se posvetili
profesiji koju vam je on bio na-mijenio. Unatoč tome još uvijek nosite prsten s fakulteta. Na
taj način vjerojatno pokazujete da niste posve kapitulirali pred očevim planovi-ma. To je čisto
opažanje i zaključivanje, gospodine Romano, pomagala kakvima se policajci i agenti služe
svakodnevno.
— Zbog toga ih nije ništ' lakše prihvatiti.
Ona ga pomno promotri. — Znate da ponekad govorite poput neobrazovane osobe?
— Ljutite me.
— Žalim. Ali iznimno ste zanimljivi. Štoviše, i vi i Web ste za-nimljivi. Pretpostavljam daje
to u prirodi posla. Za tu profesiju čovjek mora biti vrlo, vrlo osobit.
— Nećete se iskupiti ulizivanjem, doktorice.
— Pretpostavljam da prirođena znatiželja u vezi s drugim ljudskim bićima dolazi s poslom
kojim se ja bavim. Nikako vas nisam željela uvrijediti.
Još su se neko vrijeme vozili u tišini.
— Moj je stari — reče Romano u jednom trenutku — u živo-tu želio samo jedno. Želio je biti
jedan od Newyorških najplemeniti-jih.
— Newyorški policajac?
Romano kimne. — Samo što nikada nije ni maturirao i što je imao slabo srce. Cijeli je život u
luci prenosio sanduke s ribom i mrzio svaki trenutak proveden na tom poslu. Ali kako je želio
tu uniformu, čovječe... kao ništa u životu.
— A budući da do nje nije mogao doći, želio je da je vi odjene-te umjesto njega?
Romano je pogleda i kimne. — Samo što se moja mama nije slagala s njegovim pogledima.
Nije željela da postanem lučkim radni-kom i vraški sigurno nije željela da živim od nošenja
pištolja na ulici. Bio sam dobar učenik, očarao sam fakultetske odbore i upisao se na
Columbiju, ondje bio vrlo uspješan i razmišljao čak i o profesorskoj karijeri.
— I onda vam je umro otac?
— Srce ga je konačno izdalo. U bolnicu sam došao nekoliko trenutaka prije nego što je
izdahnuo. — Romano zašuti i pogleda kroz prozor. — Rekao je da sam ga osramotio. Rekao
je da sam ga osramo-tio i nakon toga je umro.
— As njim su umrli i vaši snovi o sveučilišnoj karijeri?
— Nikada se nisam mogao navesti na to da pristupim grad-skoj policiji. A primili bi me, bez
problema. Stupio sam u vojsku, primi-li su me u specijalce, u Deltu, poslije sam prešao u FBI
i na koncu u EST. Ništa od toga meni nije bilo previše. Sto su me više pokušavali povrijediti,
to sam bio bolji.
— Tako ste na koncu ipak postali nekom vrstom policajca. On se zagleda u nju. — Da, ali na
svoj način. — Zatim zašuti.
— Obožavao sam svog starog, nemojte me pogršeno shvatiti. Ali nika-da ga nisam osramotio.
I svaki dan razmišljam o tome kako mu je to bi-la posljednja pomisao. Zbog toga dobijem
želju ili da zavijam od tuge ili da nekoga ubijem.
— To mi je razumljivo.
— Doista? Meni, dovraga, nikada nije bilo jasno.
— Niste moj pacijent, očito, ali mogu vam dati prijateljski savjet: Prije ili kasnije morat ćete
početi živjeti kako želite. Nakuplja-nje kivnosti i drugih negativnih faktora inače će vam
nanijeti veliku psihološku štetu. Uvidjet ćete da ćete time naškoditi ne samo sebi ne-go i
osobama koje volite.
On je pogleda uz određenu tugu u očima koja ju je duboko dirnula.
— Čini mi se da bi za to već moglo biti malko prekasno. — Po-tom još doda: — Ali imate
pravo u vezi s prstenom.
Onda, da čujem o toj hipnozi — reče Web.
Romano je ostavio Claire u spremištu za kočije i otišao paziti na Canfielde. Claire i Web
sjedili su u dnevnoj sobi i netremice se gle-dali.
— Znam da na to s njim nisi pristao, ali nije li ti O'Bannon ob-jasnio o čemu je riječ kada je
nudio hipnozu?
— Bit će da sam zaboravio.
— Samo se opusti i prepusti, Web. Znaš ono, iskustvo i in-stinkt. Ti si jedan od takvih.
— Oh, misliš?
Ona mu se nasmiješi preko šalice čaja koji joj je spravio. — Za to ne moram biti psihijatar,
Web. — Sada pogleda kroz prozor. — Fantastično imanje.
— Da.
— Pretpostavljam da mi ne možeš reći što tu radiš?
— Vjerojatno kršim sva moguća pravila već i time što sam te doveo ovamo, ali
pretpostavljam da bi Romano primijetio da vas je net-ko pratio. — Osim toga, nije baš da oni
koji su skrivili ubojstva, o kome god bila riječ, ne znaju gdje Canfieldi žive, pomisli Web,
budući da su ovdje postavili telefon s bombom.
— Romano bi bio zanimljiv slučaj za proučavanje. Kod njega sam identificirala približno pet
krupnih psihoza, klasično pasivno-ag-resivno držanje i nezdrav apetit za bol i nasilje, a sve to
samo tijekom vožnje do ove farme.
— Doista? Mislio sam da je toga više.
— Usto je i inteligentan, osjetljiv, duboko emotivan, nevjero-jatno neovisan, ali fantastično
odan. Pravi švedski stol.
— Ako trebaš nekoga tko će ti pokrivati leđa, nema boljeg od Paulieja. Ima tu grubu
vanjštinu, ali i veliko srce. S druge strane, čov-ječe, ako mu se ne sviđaš, čuvaj se. No njegova
je žena još zanimljiviji tip. Tek sam nedavno doznao da dolazi O'Bannonu. Kao i neke druge
supruge. Ondje sam vidio čak i Deb Riner. Udovicu Teddvja Rinera... On je bio vođa naše
ekipe.
— Imamo velik broj klijenata iz redova FBI-a, kao i drugih sličnih agencija i policije. Nekoć
davno doktor O'Bannon radio je kao psihijatar u FBI-u. Kada je otvorio privatnu ordinaciju,
doveo je i zna-tan broj dotadašnjih pacijenata. Riječ je o specijaliziranoj ordinaciji, jer ljudi
koji se bave policijskim poslom imaju jedinstvene probleme, zahtjeve, pritiske i osobna
pitanja povezana s tim poslom koji mogu bi-ti užasno štetni ako se ne liječe. Meni je sve to
osobno fascinantno. I silno cijenim i divim se tome što radite, svi vi. Nadam se da si toga
svjestan.
Web je prodorno pogleda, bolna izraza lica.
— Muči te još nešto? — upita ona tiho.
— Moj dosje iz FBI-a koji si dobila... Nalazi li se u njemu slu-čajno obavijesni razgovor s
Harrvjem Sullivanom?
Odgovorila je tek nakon nekoliko trenutaka. — Da. Mislila sam kako ću ti reći, ali mi se
činilo da će biti bolje ako otkriješ sam. Pretpostavljam da jesi...
— Da — reče on prigušenim glasom. — Približno četrnaest godina prekasno.
— Tvoj otac nije imao ni najmanjeg razloga o tebi reći nešto dobro. Pred njim je bilo
dvadeset godina zatvora. Nije te vidio cijelu vječnost. Ipak...
— I ipak je rekao da ću postati najboljim prokletim agentom FBI-a u povijesti i u budućnosti,
te da ga mogu držati za riječ.
— Da — reče ona tiho.
— Možda bismo se jednog dana on i ja trebali vidjeti — reče Web.
Claire ga pogleda u oči. — Mislim, Web, da bi to moglo biti traumatično iskustvo, ali držim i
da je zamisao dobra.
— Glas iz prošlosti?
— Tako nekako.
— Kad smo već kod glasova, razmišljao sam o onome što mi je u uličici rekao Kevin
Westbrook.
Claire zauzme uspravniji položaj. — »Grom i pakao«?
— Što znaš o vuduizmu?
— Ne osobito puno. Misliš da te Kevin prokleo?
— Ne, nego ljudi iza njega. Ne znam, samo naglas razmiš-ljam.
Claire se držala sumnjičavo. — Pretpostavljam da je to mo-guće, Web, iako ne bih računala
na to da smo došli do odgovora.
Web škljocne zglobovima. — Vjerojatno imaš pravo. U redu, doktorice, izvadi sat i počni ga
ljuljati.
— Služim se plavom olovkom, ako ti to ne smeta. Međutim, prvo bih željela da sjedneš u onaj
naslonjač i duboko se zavališ. Čovje-ka ne hipnotiziramo dok stoji u stavu mirno, Web.
Trebaš se opustiti, a ja ću ti u tome pomoći.
Web se udobno smjesti, a Claire sjedne njemu nasuprot, na kauč.
— A sada, kao prvo, trebamo se pozabaviti mitovima u vezi s hipnozom. Kao što sam ti rekla,
to nije stanje nesvijesti, nego promije-njeno stanje svijesti. Tvoj će mozak, štoviše,
proživljavati jednaku aktivnost moždanih valova kao u opuštenome stanju, a to je alfa-ritam.
Dok si u transu, bit ćeš nevjerojanto opušten, no riječ je i o stanju pojačane svijesti i
podložnosti sugestijama, a ti ćeš u cijelosti moći nadzirati sve što se događa. Svi su oblici
hipnoze zapravo samohipnoza, a ja ti samo pomažem u usmjeravanju do točke kada ćeš biti
dovoljno opušten da dođeš u to stanje. Nitko ne može hipnotizirati nekoga tko to istinski ne
želi i nitko te ne može prisiliti na to da radiš nešto što do-ista ne želiš raditi. Stoga ćeš biti
posve siguran. Psi koji laju ne trebaju se prijavljivati. — Ona se nasmiješi, želeći ga umiriti.
— Pratiš me?
Web kimne.
Ona podigne olovku. — Bi li mi vjerovao kada bih ti rekla da se ovom olovkom služio Freud,
glavom i bradom?
— Ne bih.
Ona se ponovno nasmiješi. — Odlično, jer i nije. Ovakvim se predmetom služimo pri
hipnotiziranju pacijenata. A sada bih željela da
do krajnosti koncentriraš pogled na ovu olovku. — Ona je postavi na petnaestak centimetara
od Webova lica i iznad točke u koju bi prirodno gledao. Web podigne glavu. — Ne, Web,
smiješ se služiti samo očima, ne pomicanjem glave. — Ona mu na glavu položi ruku kako bi
je spu-sitla u ravan položaj. Web je sada morao pogledati gotovo posve uvis kako bi vidio
vršak olovke.
— Vrlo dobro, Web, odlično. Većina se ljudi vrlo brzo umori, ali uvjerena sam da s tobom
neće biti tako. Znam da si vrlo jak i vrlo odlučan, samo nastavi gledati, promatrati vršak
olovke. — Iako tako nije izgledalo, Clairein je glas poprimio posve bezličan ton, a da pritom
nije postao monoton. Riječi su se pojavljivale ravnomjerno i svaka je umirivala, dok ga je ona
tako poticala.
Protekla je prva minuta. I tada, dok je Web i dalje nepomično promatrao vršak olovke, Claire
reče: — A sada trepni. — I Web trep-ne. Claire je jasno vidjela da mu se oči naprežu već i od
tog neugodnog kuta gledanja, tako da su se u njima počele skupljati suze. I on je zap-ravo
najprije trepnuo, a ona je istog trenutka rekla »A sada trepni«. Ali on neće znati koji je bio
točan slijed. Bio je odviše zaokupljen kon-centriranjem na vršak, držanje očiju otvorenima.
Međutim, zbog toga je počeo držati da se nešto dogodilo, da ona malo-pomalo preuzima
nadzor nad njim. Čak i da je imao ranijih iskustava s hipnozom, još bi se uvijek pitao
funkcionira li ta stvar ili ne. Prvo se pojavljuje umor, a zatim dolazi do pomutnje u umu. Sve
to služi kako bi se on dovoljno opustio da se otvori.
— Ide ti jako dobro, Web — reče ona — praktički još nisam vidjela da nekome ide tako
dobro. Sve se više opuštaš. Samo nastavi gledati vršak. — Jasno je vidjela koliko je odlučan u
nakani da nastavi gledati, da i dalje dobiva te poticaje. Klasičan slučaj štrebera, zaključi-la je
bez poteškoća; silno je želio ugađati i za to dobivati pohvale. Tre-bao je pozornost i ljubav, jer
kao dijete očito nije dobio puno ni jednog ni drugog.
— A sada trepni. — I on ponovno trepne, a ona je znala da mu to toliko godi, oslobađa ga
napetosti. Znala je da mu vršak olovke izgleda sve veće i veće i da sada već osjeća želju za
time da ga više ne gleda.
— I izgleda da doista želiš zatvoriti oči — reče Claire. — A kapci ti postaju sve teži i teži. Ne
možeš ih držati otvorenima i izgleda da ih strašno želiš zatvoriti. Zatvori oči. — I Web ih
zatvori, ali ih goto-
vo istog trenutka i otvori. To bi se dogodilo gotovo svaki put, znala je Claire. — I dalje gledaj
u vršak, Web, samo gledaj vršak, ide ti jako dobro. Fantastično. Samo pusti da ti se oči
prirodno zatvore kada za to budu spremne.
Webove se oči polagano zatvore i ostanu u tom položaju.
— Sada bih željela da naglas izgovoriš riječ »deset«, deset puta i to brzo. Hajde!
Web je posluša, a Claire upita: — Od čega se rade aluminij-ske limenke?
— Od lima — reče Web ponosno i nasmiješi se.
— Od aluminija.
Osmijeh istog trenutka izblijedi.
Claire nastavi umirujućim glasom: — Znaš što je strop? Re-men od grube kože koji se na
Divljem zapadu koristio za oštrenje brit-ve. Sada vrlo brzo deset puta izgovori riječ »strop«.
Hajde, reci.
Već očito vrlo umoran, Web riječ izgovori deset puta.
— Sto radiš kada je na semaforu zeleno?
— STOP! — reče on glasno.
— Na zeleno zapravo krećeš. — Očito frustriran, Web opusti ramena, no Claire ga žurno
pohvali.
— Ide ti doista jako dobro. Gotovo nitko ne daje točne odgo-vore na ta pitanja. Ali izgledaš
jako opušteno. Sada mi broji od tri sto-tine, unatrag po tri broja.
Web počne brojati. Došao je do 279, kada mu je rekla da poč-ne brojati unatrag po pet
brojeva. Tako je brojao dok mu nije rekla da počne ići po sedam, a malo poslije i po devet
brojeva.
Claire ga prekine i reče: — Prestani brojati i samo se opusti. Sada si na vrhu pokretnih stuba,
a sada te očekuje još opuštanja. Na dnu stuba čeka te najveće uopće moguće opuštanje.
Spustit ćeš se stu-bama, može? Opustit ćeš se kao nikada. U redu? — Web kimne. Clairein je
glas bio dobrodošao i blag poput ljetnog povjetarca.
— Polagano se spuštaš stubama. Kliziš prema dolje, poput jedrilice na zračnoj struji. Sve
dublje u opuštenost. — Claire počne brojati unatrag od deset, pritom ga obasipajući
umirujućim riječima. Došavši do jedan, reče: — Izgledaš vrlo opušteno.
Claire promotri Webove crte lica i boju kože. Napeto tijelo sada je bilo opušteno. Lice mu je
bilo crveno, što je govorilo o pojača-
nom protoku krvi u tom dijelu tijela. Kapci su bili zatvoreni, ali su podrhtavali. Ona mu reče
da će ga sada uhvatiti za ruku — prije nego što je to učinila, kako ga ne bi uzbunila. Sada je
nježno uhvati. Ruka je bila gotovo beživotna. Ona je ispusti.
— Pri samome si dnu stuba. Upravo se spremaš sići. Najdu-blja opuštenost, nešto što još
nikada nisi iskusio. Savršeno je.
Prethodno ga upozorivši, ponovno ga uhvati za ruku. — Koja ti je najdraža boja?
— Zelena — reče Web tiho.
— Zelena, to je lijepa boja. Umiruje. Poput trave. U ruku ti stavljam balon, zeleni balon.
Stavljam ga upravo sada. Osjećaš? — Web kimne. — Sada ću ga napuniti helijem. Kao što
znaš, helij je lakši od zraka. Punim zeleni balon. Sve je puniji. Počinje se dizati. Sve je pu-
niji.
Claire je gledala kako se Webova ruka diže s naslona, kao da je pridiže taj zamišljeni balon.
— A sada, kada nabrojim do tri, ruka će ti se ponovno spusti-ti na naslon. — Ona nabroji do
tri i Webova se ruka vrati na naslonjač. Pričekavši još približno pola minute, ona reče: —
Ruka ti sada postaje hladna, vrlo hladna, čini mi se da vidim ozebline.
Promatrala je kako se Webova šaka stišće i trese. — U redu, nema više hladnoće, sve je u
redu, toplo. — Ruka se opusti.
Claire inače ne bi toliko pomno pazila i pacijenta vozila kroz sve te faze, tehnike sve dubljeg
opuštanja. U uobičajenim okolnostima zaustavila bi se kod balona. Međutim, nešto ju je još
zanimalo, a ta je znatiželja dobila i odgovor jer je Claire zaključila kako je Web vjerojat-no
mjesečar. Većina stručnjaka složila bi se da je između pet i deset posto stanovništva izrazito
podložno hipnozi, dok je podjednak pos-totak na nju iznimno otporan. Mjesečari idu korak
dalje. Oni su toliko podložni da ih je na ovaj način moguće navesti na to da proživljavaju
tjelesne osjete, što je maločas i bio slučaj s Webom. Od njih se usto moglo očekivati i da
pouzdano provode posthipnotičke sugestije. I, što je bilo najnevjerojatnije, najčešće je bilo
najlakše hipnotizirati vrlo in-teligentne osobe.
— Web, čuješ li me? — On kimne. — Web, sada me pozorno slušaj. Koncentriraj se na moj
glas. Balona sada nema. Samo se nasta-vi opuštati. Sada u ruci držiš videokameru. Ti si
kamerman. To što vi-diš kroz objektiv sve je što ti i ja možemo vidjeti. Je li vam jasno, gos-
podine Kamermanu? — Ponovno kimanje glavom. — U redu, moja je jedina zadaća
usmjeravati vas unutar vremena, no sve je ostalo pod va-šim nadzorom. Kroz kameru ćete
gledati druge ljude, kako biste vidje-li što rade. Kamera ima i mikrofon, tako da ćemo ih moći
i čuti. U redu? — On kimne. — Ide vam jako dobro, gospodine Kamermanu. Jako se ponosim
vama.
Claire se nasloni i na trenutak se zamisli. Kao psihoterapeut-kinja koja je proučila Webovu
prošlost, znala je na koji će se točno dio njegove prošlosti koncentrirati kako bi mu pomogla.
Njegovi najteži psihički problemi nisu potjecali od smrti kolega u EST-u. Proistekli su
izravno iz trokuta odnosa između njegove majke, očuha i njega samog. Ipak, prva postaja
nalazit će se ranije u prošlosti.
— Željela bih da se vratite na osmi ožujka 1969., gospodine Kamermanu. Možete li me
odvesti onamo?
Web još nekoliko trenutaka nije odgovorio. Potom reče: — Da.
— Recite mi što vidite, gospodine Kamermanu. — Znala je da se rodio 8. ožujka. Godine
1969. Web je napunio šest godina. Tada je vjerojatno posljednji put bio s Harrvjem
Sullivanom. Ona je sada že-ljela utvrditi osnove Webova odnosa s tim čovjekom, nekakvu
ugodnu uspomenu, a rođendanska proslava malenog dječaka sjećanju će dati savršeno ugodan
ton. — Opušteni gospodin Kamerman fokusirat će i okretati kameru uokolo. Koga vidite? —
potakne ga ponovno.
— Vidim kuću. Vidim sobu, sobu u kojoj nema nikoga.
— Koncentrirajte se i fokusirajte, okrečite kameru uokolo. Ne vidite nikoga? Osmi ožujka
1969. — Odjednom se prestrašila da Web nije imao nikakvu proslavu.
— Čekajte malo — reče Web. — Čekajte malo, nešto vidim.
— Što vidite?
— Muškarca... ne, neku ženu. Zgodna je, jako zgodna. Na glavi ima šešir, smiješan šešir i
nosi tortu sa svjećicama.
— Izgleda da netko ima nekakvu proslavu. Neki dječak ili djevojčica, gospodine
Kamermanu?
— Dječak ima proslavu. Da, sada se pojavljuju i drugi ljudi, kao da su se dosada skrivali.
Nešto viču, viču: »Sretan rođendan.«
— Pa to je divno, Web, dječak ima rođendan. Kako izgleda?
— Ima tamnu kosu, dosta je visok. Gasi svjećice na torti. Svi pjevaju sretan rođendan.
— Čuje li taj dječak i tatu kako pjeva? Što je s tatom, gospo-dine Kamermanu?
— Vidim ga. Vidim ga. — Webovo se lice još više zarumenjelo i sada je ubrzano disao.
Claire je pomno pratila tjelesne znakove. Ni-kako nije željela Weba dovesti u fizičku ili
emocionalnu opasnost. Nika-ko ne bi išla toliko daleko.
— Kako izgleda?
— Velik je, jako velik, najveći od sviju koje vidim. Pravi div.
— I što se događa između tog dječaka i njegovog divovskog oca, gospodine Kamermanu?
— Dječak mu pritrčava. I muškarac ga podiže na ramena, kao da je lagan poput pera.
— Oh, jaki tata.
— Ljubi dječaka, tako plešu uokolo i pjevaju neku pjesmu.
— Dobro slušajte, gospodine Kamermanu, pojačajte ton. Čujete li riječi?
Web u prvi mah odmahne glavom, a zatim kimne. — Oči, sjaj-ne oči.
Claire stane prebirati po sjećanju, a onda joj sine. Harry Sul-livan je Irac. — Irske oči. Irske se
oči smiješe?
— Tako je! Ali ne, on je smislio vlastiti tekst za tu pjesmu i to smiješan, svi se smiju. A sada
nešto daje dječaku.
— Dar? Je li to rođendanski dar?
Webovo se lice izobliči i on se naglo nagne naprijed. Uzbunje-na, Claire se također nagne
prema njemu. — Opustite se, gospodine Kamermanu. Gledate samo jednu sliku, ništa više.
Samo sliku. Sto vi-dite?
— Vidim ljude, muškarce. Ušli su u kuću.
— Kakve muškarce? Kako izgledaju?
— U smeđem su, u smeđoj odjeći i imaju kaubojske šešire. Imaju i pištolje.
Claire osjeti kako joj je srce zamalo zastalo. Bi li trebala pre-kinuti? Pomno je promatrala
Webovo lice. Činilo se da će se malo-po-malo smiriti. — Što ti ljudi rade, gospodine
Kamermanu? Što žele?
— Hvataju ga, odvode tog muškarca. On viče. Vrišti, svi neš-to viču. Kauboji mu na ruke
stavljaju nešto sjajno. Mama vrišti, uhva-tila je onog malenog dječaka.
Web pokrije uši rukama i stane se ljuljati naprijed-natrag, toliko silovito da je zamajp
prevrnuo naslonjač. — Viču, viču. I dječak viče: »Tata! Tata!« — Sada je vikao i Web.
Oh, sranje, pomisli Claire. Sjajne stvari na rukama? Policija je došla uhititi Harrvja Sullivana
točno usred proslave Webova rođen-dana. Bože sveti!
Claire ponovno pogleda Weba. — U redu, gospodine Kamer-manu — reče ugodnim glasom,
dajući sve od sebe kako bi ga umirila — samo se opustite, idemo na neko drugo mjesto.
Isključite kameru dok odlučimo kamo ćemo sada poći. U redu, slika se sada zatamnila,
opuš-teni gospodine Kamermanu. Ne vidite ništa. Opušteni ste i ne vidite apsolutno ništa. Sve
je nestalo. Više nitko ne viče. Sve je nestalo. Sve je u tami.
Web se malo-pomalo smiri, spusti ruke i nasloni se.
Claire se nasloni i također se pokuša opustiti. Već je proživje-la nekoliko intenzivnih
hipnotičkih seansa i otkrila više neočekivanih stvari u vezi s prošlošću ispitanika, no svaki bi
joj puta to ipak bilo no-vo, duboko emocionalno iskustvo. Još barem minutu Claire se
koleba-la. Treba li poći dalje? Postojala je vrlo stvarna mogućnost da Weba vi-še nikada neće
dovesti u stanje hipnotiziranosti.
— U redu, gospodine Kamermanu, idemo dalje. — Ona načas pogleda bilješke koje je izvukla
iz fascikla spremljenog pod jastuk na kauču. Izvadila ga je tek pošto je Weba hipnotizirala. Za
njihovih je prijašnjih seansa bila uočila koliko mu korištenje dosjea smeta. To nije bilo
neuobičajeno, jer tko bi još volio imati cijeli život izložen na papi-ru, tako da ga svi mogu
vidjeti i po želji analizirati? A sjetila se i kako se sama osjećala kada je Buck Winters u
razgovoru s njom primijenio identičnu taktiku. Stranice su na sebi imale nažvrljane datume.
Bilješ-ke je izvukla iz Webova dosjea i iz razgovora s njim. — Prelazimo na... — Sada je
oklijevala. Hoće li se on s time moći suočiti? Hoće li se ona moći suočiti s tim stvarima?
Donijevši odluku, Webu je dala novi da-tum. Dan smrti njegova očuha. — Što vidite,
gospodine Kamermanu?
— Ništa.
— Ništa? — Claire se sada sjeti. — Ponovno uključite kame-ru. Što sada vidite?
— I dalje ništa. Još je uvijek mračno, potpuno crno.
To je neobično, pomisli Claire. — Je li noć? Uključite rasvje-tu na videokameri, gospodine
Kamermanu.
— Ne, nema nikakvog svjetla. Ne želim nikakvo svjetlo.
Claire se nagne naprijed, budući da je Web sada govorio o se-bi. To je već opasno. Pacijent se
sada našao u samome središtu vlastite svijesti. Ipak, ona odluči poći dalje.
— Zašto Kamerman ne želi svjetlo?
— Jer se bojim.
— Zašto se maleni dječak boji? — Ona je ovdje morala odr-žati objektivnost, iako je Web
nastavio tumarati prema litici subjektiv-nosti. Pad bi mogao biti dugotrajan i bolan, dobro je
znala Claire.
— Jer je on tamo.
— Tko, Ravmond Stockton?
— Ravmond Stockton — ponovi Web.
— Gdje je majka malenog dječaka?
Web ponovno stane ubrzano disati. Naslone za ruke stiskao je toliko snažno da su mu prsti
podrhtavali.
— Gdje ti je majka?
Webov je glas bio povišen, prodoran, kao u dječaka koji je još daleko od puberteta. — Nema
je. Ne, vratila se. Svađa se. Neprestano se svađaju.
— Tvoji se roditelji svađaju?
— Bez prestanka. Ššš! — prosikće Web. — Dolazi. On dolazi.
— Kako znaš, što vidiš?
— Vrata se spuštaju. Uvijek škripe. Svaki put. Baš tako. Pe-nje se stubama. Čuva je gore.
Drogu. Vidio sam ga. Vidio sam ga.
— Opusti se, Web, sve je u redu. Sve je u redu. — Claire ga nije željela dodirnuti,
pribojavajući se da bi ga mogla trgnuti iz tog sta-nja, no bila mu je toliko blizu da između njih
gotovo i nije bilo vidljivog prostora. Bdjela je nad njim kao da bdije nad vlastitom majkom
koja na ovome svijetu proživljava posljednje minute. Claire se već pripremi za završetak
hipnoze prije nego što stvar izmakne svakom nadzoru. Ipak, kada bi mogli otići još samo
malo dalje. Još samo malo.
— Sada je na vrhu stuba. Čujem ga. Čujem svoju majku. Ona je dolje. Čeka.
— Ali ništa ne vidiš. Još si uvijek u tami.
— Vidim. — Njegov ju je ton posve zatekao, jer je bio dubok i nekako pun prijetnje, ne više
nalik na povik onog užasno prestraše-nog dječaka.
— Kako to da vidite, gospodine Kamermanu? Što vidite? Web je sljedeće rijeci kriknuo toliko
iznenadno da je Claire
zamalo pala na pod.
— Dovraga, to već ionako znaš.
U jednom djeliću sekunde bila je posve uvjerena daje te rije-či uputio izravno njoj. Takvo što
još joj se nikada nije dogodilo za vri-jeme hipnoze. Što je time želio reći? Da ona već zna taj
podatak? No potom se smirio i nastavio.
— Malo sam podignuo hrpu odjeće. Sada sam pod hrpom od-jeće. Skrivam se.
— Od očuha malenog dječaka?
— Ne želim da me vidi.
— Jer se maleni dječak boji?
— Ne, ne bojim se. Ne želim da me vidi. Ne vidi me, još me ne može vidjeti.
— Zašto, kako to misliš?
— Točno je ispred mene, ali okrenut mi je leđima. Njegovo je blago točno ondje. Saginje se
kako bi došao do njega.
Webov je glas postajao sve dublji, kao da se pred njom dječak pretvara u odraslog muškarca.
— Izlazim iz skrovišta, više se ne moram skrivati. Odjeća se podiže zajedno sa mnom. To je
odjeća moje majke. Ona je hrpu ovamo stavila zbog mene.
— Doista? Zašto?
— Kako bih se sakrio pod nju, kada on dođe. Na nogama sam. Viši sam od njega. Veći sam
od njega.
Određeni ton u Webovu glasu kod Claire je izazvao veliku nervozu. Ona sada uvidi da i sama
diše isprekidano, čak i pošto se Web već smirio. Osjećala je ledeni strah zbog smjera u kojem
bi ih ovo mog-lo odvesti. Trebala bi ga izvući. Svi profesionalni instinkti govorili su joj da
prestane, no to nekako jednostavno nije mogla.
— Smotci saga. Tvrdi poput željeza — reče Web, svojim du-bokim muškim glasom. — Imam
jedan od njih, imao sam ga ispod od-jeće. Sada sam na nogama, veći od njega. On je malen
muškarac. Tako sitan.
— Web — započne Claire. Sada je odbacila sve priče o ka-mermanu. Ovo je već izmaknulo
svakom nadzoru.
— Imam ga u ruci. Poput palice za bejzbol. Ja sam veliki ig-rač bejzbola. Mogu odbaciti
lopticu i kilometar. Zamahnuti najjače od sviju. Velik sam i snažan. Poput svojeg tate. Svojeg
pravog tate.
— Web, molim te.
— On čak i ne gleda. Ne zna da sam ondje. Podižem palicu. Ona ponovno promijeni taktiku.
— Gospodine Kamermanu,
željela bih da isključite kameru.
— Dolazi loptica. Brza. Vidim je. Nema problema. Pripre-mam se.
— Gospodine Kamermanu, sada...
— Gotovo sam završio. On se okreće. To i želim. Želim da ovo vidi. Da vidi mene.
— Web! Isključi je.
— Vidi me. Vidi me. Ja zamahujem svom snagom.
— Isključi kameru. Prestani, kako to ne bi vidio. Prestani!
— Zamahujem. On me vidi, zna koliko jako mogu udariti. Sa-da se boji. Boji se! On se boji, a
ja ne! Nema više! Gotovo je!
Claire je bespomoćno gledala kako on čvrsto drži zamišljenu palicu i zamahuje svom snagom.
— Pogodak. Pogodak. Crvena rana, crvena porezotina. Lop-tica pada. Pada. Pun pogodak,
maksimalan broj bodova. Gotovo je, go-tovo je! Zbogom, veliki šupče! — Na nekoliko je
dugih trenutaka posve zašutio, a Claire ga je za to vrijeme pomno promatrala.
— Sada ustaje. Ponovno ustaje. — On zašuti. — Da, mama — reče. — Ovdje je palica,
mama. — On ispruži ruku kao da nekome neš-to daje. Claire je već gotovo posegnula za tim
zamišljenim predmetom, prije nego što je postala svjesna toga što se sprema učiniti.

— Mama ga udara. U glavu. Puno krvi. Više se ne miče. Ne miče se. Gotovo je.
Zašutjevši, svom se težinom naslonio. I Claire se iscrpljeno nasloni, dok joj je srce udaralo
toliko snažno da je položila dlan na pr-sa, kao da želi spriječiti da joj iskoči iz prsnog koša. U
glavi je vidjela samo Ravmonda Stocktona kako nakon udarca tvrdim smotkom saga pada niz
ljestve za potkrovlje, usput se udara u glavu, da bi ga nakon toga istim smotkom saga
dokrajčila vlastita supruga.
— Željela bih da se posve opustiš, Web. Željela bih da spavaš, da spavaš, ništa više.
Promatrala je kako se njegovo tijelo još više gubi u naslonja-ču. U trenutku kada je Claire
podignula pogled, dočekao ju je novi šok. Na vratima je stajao Romano, piljio u nju s rukom
na samo koji mili-metar od pištolja.
— Sto se to, dovraga, događa? — upita.
— Pod hipnozom je, gospodine Romano. Sve je u redu.
— Kako to mogu znati?
— Bit će da ćete mi jednostavno morati vjerovati. — I dalje je bila odviše pod dojmom
Webove priče da bi se prepirala s Romanom. — Koliko ste čuli?
— Vratio sam se kako bih provjerio je li sve u redu, kada sam čuo Weba kako viče.
— Ponovno proživljava neke vrlo osjetljive uspomene iz pro-šlosti. Još ne znam što sve to
točno znači, ali doći do ove faze bio je ve-lik korak.
Claire je na temelju iskustava s područja forenzike pred so-bom sada imala nekoliko teorija
koje je trebalo razmotriti. Udarci smotanim komadom saga bili su očito planirani. Stockton je
već pri pa-du na pod u rani na glavi vjerojatno imao vlakna saga. A ako je sag na podu bio isti
kao oni ostaci u potkrovlju, policija je vjerojatno zaključi-la kako su se vlakna u glavi našla u
trenutku kada je udario o pod. U tom slučaju nisu posumnjali da ga je netko u potkrovlju
udario koma-dom saga. Nakon svih pritužbi zbog zlostavljanja koje su podnijete protiv tog
čovjeka, svi su, pa tako i policija, vjerojatno bili zahvalni što je konačno mrtav. Tako
zaključivši temu oca, Claire je prešla na majku.
Web je bio rekao da je Charlotte London na to mjesto u pot-krovlju postavila hrpu odjeće. Je
li osigurala i smotak saga? Je li svog visokog i snažnog tinejdžera uputila u to kako je
osloboditi supruga koji ih zlostavlja? Je li tako odlučila riješiti situaciju? A potom se
umi-ješala kako bi dovršila posao, Webu prepuštajući da poslije pokupi os-tatke, omogućujući
mu da krivnju potisne toliko duboko da je se uspio sjetiti tek pod hipnozom? Ali takva krajnje
neuobičajena potisnuta us-pomena djelovala bi na sva aspekte njegova bića i budućnosti.
Pokazi-vala bi se na nebrojene načine, od kojih nijedan ne bi bio pozitivan. Claire je sada bilo
posve jasno zašto je Web takav kakav jest. Policij-skim je agentom postao ne kako bi
kompenzirao prijestupe Harrvja Sullivana, nego zbog vlastite grižnje savjesti. Dječak koji po
uputama
biološke majke pomaže ubiti očuha; sa stajališta mentalnoga zdravlja, situacija nije ni mogla
biti zeznutija.
Claire pogleda Weba, koji je mirno sjedio, zatvorenih očiju, čekao nove upute. Sada joj je
postalo jasno i njegovo mjesečarenje. Djeca iz obitelji u kojima dolazi do teških oblika
zlostavljanja nerijetko se povlače u izmišljeni svijet, tako se štiteći od užasa stvarnosti. Takva
djeca stvaraju zamišljene prijatelje kako bi se borila protiv usamlje-nosti i izmišljaju čudesan
život i pustolovine kako bi odagnala osjećaje nesigurnosti i potištenosti. Claire je već liječila
mjesečare koji su bili u stanju toliko nadzirati više moždane funkcije da su mogli ili
uljepšavati ili posve brisati cijele dijelove sjećanja, baš kao Web. Iako je izvana bio
dinamičan, neovisan, samostalan i pun samopouzdanja, Web London zapravo je, zaključila je,
iznutra poslušan i oslanja se na druge; to i jest izvor njegove ovisnosti o ekipi iz EST-a, te
njegove iznimne sposobno-sti provođenja zapovijedi. Svim silama želi udovoljavati, biti
prihvaćen.
Ona sada odmahne glavom. Tip u glavi doista ima pravu zbr-ku. A ipak, izdržao je sve
psihičke udarce i u FBI-u i u EST-u. Web je rekao kako je prokužio test MMPI i uspio se
izvući lažima. I nije znao koliko je ta izjava bila točna.
Ona pogleda Romana u trenutku kada joj je sinulo nešto no-vo. Pitanje će morati oblikovati
vrlo oprezno i delikatno jer ne može ot-kriti ništa od povjerljivih podataka o pacijentu. Web
joj je već bio re-kao da ne uzima nikakve lijekove, a ona mu je u tome povjerovala na ri-ječ. S
obzirom na ono što je upravo doznala, međutim, pitala se uzima li nešto što mu pomaže u
borbi s unutarnjim traumama koje ga očito nagrizaju. Ona sada Romanu pokaže neka dođe u
najudaljeniji kut so-be, kako ih Web ne bi čuo. — Znate li nešto o lijekovima koje Web
eventualno koristi redovito?
— Web je rekao da uzima nekakve tablete?
— Samo se pitam koristi li nešto. To je manje-više uobičajeno pitanje kod svakog psihijatra
— odgovori ona, izbjegavajući istinu.
— Puno ljudi uzima tablete za spavanje — reče Romano ob-rambenim tonom.
Ona nije spomenula tablete za spavanje. Znači, Romano zna za njih, pomisli Claire. — Ne
želim reći da je nešto u vezi s tim pogre-šno, samo sam se pitala je li vam ikada spominjao da
je nešto popio i, ako jest, što.
— Mislite da bi mogao biti ovisan, u tome je stvar? Ja vam sa-mo mogu reći da ste ludi.
— Uopće nisam mislila na to. Samo moram znati za slučaj da mu nešto prepišem. Ne bih
željela da dođe do nekakvih opasnih reak-cija među sredstvima.
Romano i dalje nije bio spreman nasjesti na priču. — Zašto ga onda ne pitate?
— Pa, uvjerena sam da znate kako ljudi liječniku uvijek ne govore istinu, osobito liječniku
kakav sam ja. Samo sam željela biti si-gurna da neće biti nikakvih problema.
Romano pogleda Weba, kako se činilo, kako bi se uvjerio da još uvijek nije pri punoj svijesti.
Zatim ponovno pogleda Claire. Izgle-dalo je da ima problema s oblikovanjem riječi. — Neki
dan vidio sam da drži nešto što mi je izgledalo kao bočica lijekova na recept. Ali, čuj-te,
trenutačno mu je sve to jako bolno i vjerojatno je malo zeznut u vezi s tim stvarima, pa mu je
možda potrebna mala pomoć u obliku tableta, ali FBI je doista jako strog u vezi s tim
sranjima. Samo te bace u more i puste te da se sam snalaziš, ne zanima ih hoćeš li plivati ili
potonuti. E, pa, stoga dečki moraju malo paziti jedni na druge. — Romano zas-tane, pogleda
Weba i pomalo čeznutljivo reče: — On je najbolji koji se ikada pojavio u EST-u.
— Znate da i on o vama ima vrlo visoko mišljenje.
— Vjerojatno sam znao...
Romano nato iziđe. Claire priđe prozoru, gledajući ga dok je prelazio cestu, gdje joj se ubrzo
izgubio s vidika. Zacijelo mu je bilo užasno teško otkriti joj tako povjerljivu svar o prijatelju i
zbog toga se vjerojatno osjeća kao izdajica. No Webu će to u konačnici više pomoći nego
štetiti.
Ona sjedne nasuprot Webu, nagne se naprijed i obrati mu se polagano, kako mu ne bi
promaknula ni jedna riječ. Hipnoza se inače koristi za uklanjanje inhibicija i slojeva koji
zakrivaju potisnuta sjeća-nja koja pacijentima onemogućuju da istinski progovore o
problemima koji ih muče. U najvećem broju slučajeva pacijent iz hipnoze izlazi uz potpuno
sjećanje na sve što se dogodilo dok je bio u tom stanju. Ovaj put Claire neće postupiti na taj
način. Bilo bi to odviše traumatično. Umjesto toga, Webu je dala posthipnotičku sugestiju.
Njome mu je na-ložila da se po izlasku iz hipnoze sjeća tek toliko da bude u stanju
pri-mjereno se nositi sa situacijom. 0 tome čega će se sjećati, i hoće li se
uopće nečega sjećati, odlučivat će njegova podsvijest. A s obzirom na okolnosti, Claire je bila
uvjerena da se neće sjećati gotovo ničega. Nije pripravan suočiti se s time, koliko je sve to
duboko zakopano u njego-voj podsvijesti. Sada ga je polagano vodila uz one pokretne stube,
ko-rak po korak. Prije nego što je posve izišao iz hipnotiziranog stanja, ona se već bila
dovoljno pribrala, pripremila se za suočavanje s njim.
Kada je na koncu otvorio oči, pogledao je oko sebe, a zatim u nju. Tada se nasmiješi. —
Nešto dobro?
— Prvo te moram nešto pitati, Web. — Ona zastane kako bi se još jednom pribrala, a zatim
reče: — Piješ li neke lijekove?
On je pogleda suženih kapaka. — Nisi me to već pitala?
— Pitam te sada.
— Zašto?
— Kao objašnjenje za to što si se onako zaledio spomenuo si vuduizam. Dopusti da ti
ponudim jedno drugo objašnjenje. Negativna interakcija lijekova.
— Nisam ništa pio prije nego što sam se našao u onoj uličici, Claire. To ne bih učinio ni u
snu.
— Interakcije među lijekovima vrlo su neobična stvar — od-govori Claire. — Ovisno o tome
što uzimaš, djelovanje se može iskazati i još dosta dugo nakon što si sredstvo prestao uzimati.
— Ona ponovno zašuti i pridoda: — Važno je da u ovoj stvari budeš posve otvoren i is-kren,
Web. To je doista užasno važno, ako želiš doći do istine.
Još su se nekoliko trenutaka dugo i netremice gledali, a Web potom ustane i ode u svoju
kupaonicu. Već nekoliko trenutaka poslije vratio se i dao joj malenu bočicu s tabletama. Dok
je ona čitala etiketu, on ponovno sjedne.
— Budući da ih imaš kod sebe, trebam li zaključiti da si ih uzimao i u skorije vrijeme?
—- Na zadatku sam, Claire. Nema tableta. Tako da se moram nositi s nesanicom i boli koja se
neki put pojavljuje kada u sebi imaš dvije velike rupe i samo pola lica.
— Zašto ih onda imaš?
— To je moja dekica za spavanje. Psihijatar si... znaš sve o to-me i sisanju palca, zar ne?
Claire izvadi tablete i pregelda ih jednu po jednu. Svaka je bila drukčija. Većinu je
prepoznala, neke ipak ne. Ona pridigne jednu od tableta. — Znaš li odakle je ova?
— Zašto? — upita on sumnjičavim tonom. — Nešto nije u re-du?
— Moguće. Jesi li ove dobio od O'Bannona? — reče ona sa sumnjom u glasu.
— Moguće, pretpostavljam. Iako sam mislio da sam njegov recept popio još davno.
— No, dobro, ako ih nisi dobio od O'Bannona, tko ti ih je onda dao?
Web se počne držati gotovo uvrijeđeno. — Cuj, morao sam se skinuti s onih analgetika koje
su mi davali za ozljede, jer sam već bio postao ovisan o njima. A nakon toga nisam mogao
spavati, približno godinu dana. Neki dečki iz EST-a imaju istih problema. Nije da koris-timo
nedopuštena sredstva ili slična sranja, ali postoji određena grani-ca, vrijeme koje možeš
preživjeti bez spavanja, čak i u EST-u. Tijekom godina, dečki bi mi dali pokoju tabletu. Ja ih
samo lijepo skupljam u bočici i uzmem kada mi zatreba. Tu sam tabletu mogao dobiti od
neko-ga od njih. U čemu je tako velika frka?
— Ne krivim te jer uzimaš sredstva za spavanje, Web. Ali glupo je i opasno da tako uzimaš
razne tablete, čak i od prijatelja, kada nemaš pojma do kakvih međudjelovanja može doći
nakon njihove upo-rabe. Imaš veliku sreću što ti se nije dogodilo nešto ozbiljno. A možda i
jest. U onoj uličici. Možda si se zablokirao upravo zbog neobičnog na-čina korištenja tableta.
— Claire je razmišljala i o tome kako su tragič-ni događaji koji su okruživali smrt Ravmonda
Stocktona možda izbili na površinu u najgorem mogućem trenutku — kada je Web bio u onoj
uličici. Možda je, kao što joj je na pamet palo već i ranije, pogled na Ke-vina Westbrooka u
Webu nešto pokrenuo, posve ga onemogućujući u obavljanju zadaće.
Web pokrije lice dlanovima. — Sranje! Pa ovo je nevjero-jatno. Nevjerojatno!
— Ne mogu pouzdano tvrditi da je riječ baš o tome, Web. — Ona ga suosjećajno pogleda, ali
zanimalo ju je još nešto. — Jesi li nad-ređenome prijavio lijekove koje si uzimao?
On otkrije lice, ali je ne pogleda.
— U redu — reče ona polagano.
— Hoćeš li nešto reći?
— Još uvijek uzimaš ta sredstva?
— Ne. Koliko se sjećam, tabletu sam prije misije uzeo jed-nom, tjedan dana ranije. I ništa
više.
— U tom slučaju nemam što prijaviti. — Ona ponovno pridig-ne onu malenu tabletu. — Ovaj
lijek nije mi poznat, a kao psihijatar vidjela sam praktički sve. Voljela bih ga dati na analizu.
Sve će biti strogo povjerljivo — pridoda žurno, u trenutku kada se na njegovom licu pojavio
zbunjen izraz. — Imam prijatelja. Nitko neće čuti tvoje ime.
— Doista misliš da je stvar bila u tabletama, Claire?
Ona je još nekoliko trenutaka promatrala onu tabletu. Zatim spremi bočicu u džep i ponovno
pogleda njega. — Web, bojim se da to nikada nećemo znati posve pouzdano.
— Znači da je hipnoza bila promašaj? — upita Web na koncu, iako je Claire jasno vidjela da
zapravo razmišlja o tabletama i njihovim eventualnim posljedicama u onome što se dogodilo
ekipi Charlie.
— Ne, nije. Doznala sam puno.
— Na primjer?
— Na primjer da su Harrvja Sullivana uhitili za vrijeme pro-slave tvojeg šestog rođendana.
Sjećaš se da si govorio o tome? — Bila je razmjerno sigurna da bi se on toga mogao sjećati iz
hipnoze. Ali ne i događaja sa Stocktonom.
Web polagano kimne. — Zapravo se sjećam. Barem djelomič-no.
— Po svemu sudeći, prije uhićenja, ti i Harry razmjerno ste se dobro zabavljali. Očito je da te
jako volio.
— To je koristan podatak — reče Web, bez imalo oduševlje-nja.
— Traumatična iskustva često potiskujemo, Web, to je svo-jevrstan sigurnosni ventil. Tvoja
psiha to ne može podnijeti, tu razinu sukobljavanja, tako da cijelu stvar u biti zakopavaš
duboko, kako se s time ne bi morao suočavati.
— Ali to je nešto poput zakopavanja otrovnog otpada — reče on tiho.
— Upravo tako. I on katkada izbije na površinu i izazove ve-liku štetu.
— Još nešto? — upita on.
— Sjećaš se još nečega?
On odmahne glavom.
Claire na trenutak odvrati pogled. Web ni slučajno, znala je, nije u stanju u kojem bi mogao
doznati za način na koji mu je poginuo očuh. Ponovno ga pogledavši, uspije se neuvjerljivo
nasmiješiti. — No, dobro, mislim da je to dovoljno.
Ona tada pogleda na ručni sat. — A ja se moram vratiti.
— Znači da smo se tata i ja doista dobro slagali?
— Zajedno ste pjevali, on te nosio na ramenimna. Da, odlično ste se zabavljali.
— Sada mi se sve to pomalo vrača. Znači da za mene još uvi-jek ima nade, zar ne? — Web se
nasmiješi, možda kako bi pokazao da se djelomično šali.
— Nada uvijek postoji, Web — odgovori Claire.
39
Sonny Venables nije bio na dužnosti i nije nosio uniformu. Sjedio je u neobilježenome
automobilu i motrio područje pred sobom. Iza njega se začulo neko komešanje. Krupni
muškarac koji je ležao na podu ispred stražnjeg sjedala protezao je dugačke noge.
— Nemoj mi biti nestrpljiv, Randy — reče Venables. — Još neko vrijeme trebamo čekati.
— Vjeruj mi da sam tipove čekao i dulje od ovoga i to na mje-stima puno usranijima od
stražnjeg sjedala u autu.
Venables iz kutije u džepu izvuče cigaretu, pripali je, za neko-liko centimetara otvori prozor i
ki-oz otvor otpuhne dim.
— Počeo si mi pričati o susretu s Londonom.
— Čuvao sam mu leđa, iako on to tada nije znao. To je bilo dobro, premda mi se čini da ga
Westbrook zapravo ipak ne bi ubio.
— Čuo sam za tog tipa, ali ga još nisam vidio.
— Tvoja sreća. No mogu ti reći da postoje i tipovi puno gori od njega. Westbrook barem ima
kakav-takav kodeks časti. Većina su samo čisti luđaci. Ubijaju tek da bi ubijali i u vezi s tim
još se hvale. Westbrook sve radi zbog više nego valjanih razloga.
— Na primjer ubija cijeli EST?
— Ne bih rekao. Ali Londonu je prenio poruku o tunelima is-pod zgrade koja je EST-u bila
cilj. Tako je izgleda dopremljeno oružje. London je stvar provjerio s Batesom. I čuo sam da je
imao pravo.
— Na temelju toga što si mi ispričao o Westbrooku, nisam stekao dojam da je nekakav
glasnik.
— Može biti, ako osoba za koju prenosi poruku ima nekoga tko mu je važan, na primjer
vlastiti sin.
— A-ha. Znači da je taj netko odgovoran za ono što se dogo-dilo EST-u?
— To je moja teorija.
— I gdje je u cijeloj priči Oxy?
— To je to što sam vidio u toj zgradi one noći. Ondje su imali čak i nešto od proizvoda. Ništa
od opeka koke, samo vreće s tabletama. I vidio sam kompjutorizirane zapise u kojima je sve
to bilo lijepo izlo-ženo. Posao vrijedan milijune dolara. Za dva dana sve je bilo čisto.
— Čemu toliki trud da bi tebi smjestili? Zašto bi pobili EST? Na taj način samo si na vrat
navlače FBI, poput tone opeka.
— Nema puno smisla — složi se Cove — ali izgleda da je bilo baš tako.
Venables se trgne i kroz prozor baci cigaretu. — Vrijeme je za početak predstave, Randy.
Venables je promatrao nekog muškarca koji je izlazio iz zgra-de koju su dotada promatrali.
Uputio se ulicom, skrenuo desno i uputio se nekim prolazom. Venables pokrene motor i
polagano krene napri-jed.
— To je tip kojeg si očekivao? — upita Cove.
— Da. Zanimaju li te informacije o novim drogama koje dola-ze u grad, ovaj će mali znati.
Zove se Tvrone Walker, ali se predstavlja kao T. Stvarno maštovito. Tijekom godina radio je
za tri-četiri različli-te ekipe. Odležao u zatvoru, odležao u bolnici, odležao na liječenju od
droge. Ima oko dvadeset šest, izgleda deset godina starije od mene, a ja baš ne izgledam
osobito dobro za svoje godine.
— Neobično je da još nikada nisam naišao na T-a.
— Hej, baš i nemaš monopol na informacije u ovome gradu. Ja možda i jesam tek mali,
nedostojni ulični policajac, ali krećem se uo-kolo.
— To je dobro, Sonny, jer sam ja trenutačno na vrlo niskoj ci- j jeni. Sa mnom nitko ne želi
razgovarati.
— No, dobro, stari T će razgovarati, samo ga treba uvjeriti j na ispravan način.
Venables skrene na uglu, pritisne papučicu gasa, a zatim i skrene desno, u ulicu usporednu s
ulicom u kojoj su do maločas bili parkirani. Čim se zamaknuli za ugao, T se pojavio iz onog
prolaza koji je dolazio do te ulice.
Venables pogleda na sve strane. — Obala izgleda čisto. Ti ćeš odraditi svoje?
Cove je već bio iskočio iz automobila. Prije nego što je i shva-tio što se događa, T je već bio
stručno pretražen i ležao na trbuhu, na stražnjem sjedalu Venablesova automobila. Cove ga je
jednom velikom šakom držao za vrat, tako da se nije mogao ni pomaknuti. Venables je već
krenuo, dok ih je T na sav glas psovao. Kada se konačno smirio, već su bili prešli barem tri
kilometra i nalazili se u boljem dijelu grada. Co-ve povuče T-a u sjedeći položaj. Ovaj
najprije pogleda njega, pa Venab-lesa.
— Hej, T — reče Venables. — Dobro izgledaš. Čuvao si se?
Cove je predosjećao da se T sprema izjuriti na suprotna vra-ta, tako da mu je rukom obavio
ramena. — Hej, T, s tobom želimo samo razgovarati. Samo razgovarati.
— A ako ja ne želim?
— U tom slučaju možeš jednostavno izići iz auta — reče Co-ve.
— Stvarno? U redu, zaustavite auto, pa izlazim.
— Hej, polako, T. Nije spominjao da trebam zaustaviti auto prije nego što ti iziđeš. —
Venables naglo skrene, dođe na prilaznu rampu i tako se nađu na međudržavnoj autocesti 395,
prijeđu most Four-teenth Street i nađu se u Virginiji. Venables je pritiskao gas dok nisu
dosegnuli brzinu od stotinu kilometara na sat.
T je kroz prozor piljio u promet koji je jurio pokraj njih, tako da se nakon nekog vremena
naslonio, prekriživši ruke na prsima.
— Moj prijatelj koji sjedi do tebe... — započne Venables.
— Ima taj tvoj prokleti prijatelj ime?
Cove jače stisne njegova ramena. — Da, imam ime. Ti ćeš me zvati T-Rex. Reci mu zašto,
Sonny.
— Jer male T-ove jede za doručak, ručak i večeru — reče Sonny.
— A zanima me samo par podataka o novom proizvodu u gra-du. 0 ekipama koje ga kupuju i
slično. Nema problema. Samo par ime-na i ostavit ćemo te na mjestu s kojeg smo te i odveli.
— I, vjeruj mi, T, nikako ne bi bilo pametno naljutiti ga — do-da još Venables.
— Vi drotovi meni nećete niš', osim ako želite da vas tužim.
Cove ga je još nekoliko trenutaka samo netremice promat-rao, a onda reče: — U ovom
trenutku, T, bilo bi ti najbolje da prema meni budeš užasno ljubazan. Ne osjećam se baš
najbolje u vezi s cije-lom situacijom i živo mi se jebe hoće me netko tužiti ili ne.

— Odjebi.
— Sonny, skreni na prvom desno. Kreni prema Parkwayju GW. Tamo ima mirnih mjesta
koliko ti srce želi — priroda još zlokob-nim tonom.
— Dogovoreno.
Već nekoliko minuta poslije našli su se na Parkwayju Geor-gea Washingtona, krećući se
prema sjeveru.
— Skreni na sljedećem izlazu — reče Cove.
Zaustavili su se na panoramskome odmorištu s kojeg se pru-žao lijep pogled na Georgetown i,
daleko ispod, rijeku Potomac. Kame-ni zid služio je kao ograda koja je posjetitelje odvajala
od velike strmi-ne. Dan je već bio prešao u suton, a na odmorištu nije bilo drugih
auto-mobila. Cove pogleda uokolo, otvori vrata i sa sobom izvuče T-a.
— Ako me želite uhititi, ja tražim odvjetnika.
Sada iz automobila iziđe i Venables i pogleda oko sebe. Pogle-dao je strminu, načas još
jednom pogledao Covea i slegnuo ramenima. Cove sitnog T-a ščepa za struk i podigne u zrak.
— Kojeg vraga radiš, čovječe?
Cove se s njim uspne na kameni zid i spusti se na suprotnu stranu, dok se T bezuspješno
opirao. S druge strane zida nalazio se us-ki pojas tla, a teren se zatim strmo spuštao, kakvih
trideset metara, do rijeke, prepune stijenja i kamenja. Nizvodno i na suprotnoj strani na-lazile
su se brojne zgrade u kojima su sjedišta imali mjesni veslački klubovi. Sva su zdanja bila
obojena blistavim bojama, a članovi klubova veslali su u kanuima, dugačkim čamcima,
kajacima i ostalim raznovrs-
nim plovilima koja su za pokretanje trebala mišiće, a ne motore s unu-J tarnjim izgaranjem.
Nekoliko čamaca i u tom je trenutku bilo na rijeci, f a T-u se pružio izokrenuti pogled na cijeli
slikoviti prizor, budući da ga j je Cove držao naglavačke, za noge, iznad strmine.
— Jebemti sve! — vikao je T, mlatarajući rukama i nogama, zagledan u smrt.
— Sada me poslušaj: sve možemo obaviti jednostavno ili na! puno teži način, a ti ćeš morati
odlučiti vrlo brzo, jer ja više nemam vremena ni strpljenja — reče Cove.
Venables je čučao na zidu, pazio na eventualni dolazak drugih automobila. — Bit će ti
najbolje da ga poslušaš, T, jer tip nikada ne la-že.
— Ali vi ste policajci — zapomagao je T. — Ne možete raditi ovakva sranja. To je jebeno
protuustavno.
— Ja nisam rekao da sam drot — reče Cove.
T se ukoči i pogleda Venablesa. — Ali, dovraga, on je polica-jac.
— Hej, ja ne odgovaram za svog brata — reče Venables. — Ionako se spremam za mirovinu.
Živo mi se jebe.
— Oxy — reče Cove posve smirenim tonom. — Zanima me tko ga kupuje u Washingtonu.
— Ti si ludi kučkin sin ili što? — krikne T.
— Da, jesam. — Cove malko popusti zahvat i T se spusti za petnaestak centimetara. Cove ga
je sada držao samo za gležnjeve.
— 0, Bože, o, Isuse predobri, pomogni mi — cvilio je T.
— Nemoj se obraćati Isusu, T, nakon takvog života — reče mu Venables. — Mogao bi ti
poslati munju, a ja sam ti preblizu.
— Pričaj — reče Cove, i dalje krajnje staloženim glasom. — Oxy.
— Ne mogu ništa reći. Tipovi će onda navaliti na mene. Cove ponovno popusti zahvat. Sada
ga je držao samo za sto-pala. — Nosiš mokasine, T — reče. — A one lako skliznu s noge.
— Idi k vragu.
Cove pusti jednu nogu, tako da ga je sada objema rukama dr-žao samo za jedno stopalo. Tada
pogleda Venablesa. — Sonny, čini mi se da će biti najbolje da ovoga pustim, pa da
pronađemo nekoga tko je malo pametniji.
— Znam upravo takvoga. Idemo.
Cove već počne popuštati stisak na stopalu.
— Ne! — krikne T. — Pričat ću. Reći ću vam. Cove se nije ni pomaknuo.
— Ne, mislim, spusti me, pa ću ti reci.
— Sonny, pokreni motor dok ja ovo govno bacam u Potomac.
— Ne! Ispričat ću vam, ovdje. Kunem se.
— Oxy — ponovi Cove.
— Oxy — ponovi T i počne brzo govoriti, Coveu dajući sve što mu je bilo potrebno.
Pošto se Volvom zaustavila na prilazu garaži, ispred svoje kuće, Claire je isključila motor.
Bila je to ugodna četvrt, ne predaleko od ordinacije, a imala je i sreće jer ju je kupila prije
nego što su se cijene kuća ondje vinule nebu pod oblake. Prihodi su joj bili više nego
pristojni, no cijena stanovanja u sjevernome dijelu Virginije u međuvremenu je postala upravo
apsurdna. Građevinske tvrtke podizale su kuće na svakom ko-madiću zemlje do kojeg bi
uspjele doći, međutim, i unatoč tome bilo je više nego dovoljno ljudi koji su ih željeli kupiti.
Živjela je u četverosobnoj kući tipa Cape Cod s lijepim trav-njakom ispred, cvijećem na
prozorima, krovom od cedrovih pločica i garažom za dva automobila koja je s kućom bila
spojena natkrivenim prolazom. Ulicu je obrubljivao drvored, a četvrt je obilježavala ugodna
mješavina mladih i starih obitelji, kao i stručnjaka i radnika.
Pošto je od razvoda proteklo već tako puno vremena, Claire se bila gotovo posve pomirila sa
činjenicom da će zauvijek ostati sama. U društvenim krugovima u kojima se kretala bilo je
vrlo malo priklad-nih muškaraca, a nijedan od njih nije je čak ni zainteresirao. Prijatelji-ce su
joj bez prestanka pokušavale namjestiti još jednog mini-mogula s područja najnovije
tehnologije ili odvjetnika, no njoj su svi bili toliko egoistični i zaokupljeni sobom da je
zaključila kako se brak s njima zapravo i ne bi bitno razlikovao od samačkog života. Želeći
mu uputiti prijekor, jednog tehnološkog tipa opsjednutog sobom na jednoj je za-bavi upitala je
li kada čuo za Narcisa. Njega je zanimalo je li to neki no-vi kompjutorski program, da bi
odmah potom nastavio pričati o tome koliko je divan.
Ona iz automobila izvadi aktovku i uputi se prema stubama pred ulazom. Automobil nije
ostavila u garaži, jer je namjeravala po-
novno izići. Muškarac koji se pojavio iz njezinog vrta iza kuće posve ju je iznenadio. Bio je to
vrlo krupni crnac, a učinilo joj se da ima izbrija-nu glavu, iako je na njoj nosio kapu. Claire se
koncentrirala na njegovu odoru s oznakama plinare i elektronički mjerač za plin koji je držao
u ruci. Prošao je pokraj nje, nasmiješio se i otišao na suprotnu stranu ulice. Ona osjeti stid što
je odmah tako posumnjala zbog njegove tam-ne kože, iako je morala priznati, također uz
podosta nelagode, da u nje-zinoj četvrti ima vrlo malo pripadnika crne rase. Ipak, tko je može
okriviti za paranoičnost pošto je dobar dio vremena provela s Webom Londonom i njemu
sličnima?
Ona otključa vrata i uđe, misli zaokupljenih seansom s We-bom. U mnogo je elemenata bila i
šokantna, ali je, više od šoka, toliko toga otkrila. Ona odloži aktovku i uputi se u spavaću
sobu kako bi se preodjenula. Vani je još uvijek bilo svjetlo i ona pomisli kako će iskoris-titi
lijepo vrijeme i otići u šetnju. Sada se prisjeti tableta u džepu, izva-di ih i pomnije pogleda.
Ona nepoznata tableta silno ju je zaintrigirala. Ima prijatelja koji radi na farmakološkome
odjelu bolnice Fairfax. On je može ispitati i reći joj o čemu je riječ. Nije nalikovala ni na
jedan li-jek za pomoć pri spavanju koji je ikada vidjela, ali u tome bi mogla i griješiti. Usto se
nadala i da griješi u vezi s time da se Web u onoj uli-čici sledio zbog interakcije lijekova. To
bi moglo biti nešto od čega se možda nikada neće oporaviti. Koliko god ona Webova teorija o
vuduiz-mu bila suluda, radije bi prihvatila i prokletstvo nego nešto što je Web ne znajući
stavio u tijelo, a zbog čega su njegovi prijatelji poginuli bez njega. Ne, odgovor se mora
nalaziti u njegovoj prošlosti, u to je bila uv-jerena.
Ona sjedne na krevet i skine cipele, uđe u zidni ormar, svuče se i nauvče majicu s kratkim
rukavima i kratke hlače jer se u međuvre-menu bila vratila vrućina. Bosonoga se vratila u
sobu i pogledala tele-fon. Možda bi trebala nazvati Weba i s njim razgovarati. Prije ili kasni-je
morat će mu reći što je doznala o Stocktonovoj smrti. Međutim, oda-bir pravog trenutka za to
upravo je ključan. Objavi li mu novost prera-no ili prekasno, posljedice bi mogle biti
katastrofalne. Ona odluči sak-riti glavu u pijesak i o tome razmišljati kasnije. Možda joj šetnja
po-mogne u donošenju odluke. Ona sada priđe ladici i izvadi kapu sa zas-lonom. Upravo se
spremala staviti je na glavu kada joj je nečija ruka pokrila usta. Ona ispusti kapu i instinktivno
se počne opirati, kada shvati da joj je uz obraz prislonjena cijev pištolja. Tako je zastala, očiju
razrogačenih od straha, odjednom krajnje zadihana. Sada se prisjetila da nakon ulaska nije
bila zaključala vrata. Njezina je četvrt bila izrazi-to sigurna, barem do tada. Grozničavo
razmišljajući, počela se pitati je li uljez onaj čovjek iz plinare i je li se vratio, pa se sada
sprema silovati je i ubiti.
— Sto želite? — upita glasom koji je bio toliko prigušen ru-kom da uopće nije zvučao kao
njezin glas. Znala je daje riječ o muškar-cu, iako je na ruci imao rukavicu, a to joj je bilo
jasno zbog snage ko-jom ju je držao. Ruka se sada spusti s usta i obujmi joj vrat.
Taj joj muškarac nije odgovorio i Claire ugleda povez za oči kako joj se primiče, tako da se
već trenutak poslije našla u potpunoj ta-mi. Osjećala je kako je čovjek vodi prema krevetu i s
užasom je razmi-šljala o neizbježnom silovanju. Bi li trebala vrištati ili se opirati? No pištolj
joj je još uvijek bio prislonjen uz desni obraz. A ta napadačeva šutnja plašila ju je još više
nego da mu je čula glas.
— Samo polako — reče sada taj muškarac — zanimaju nas samo informacije. Od vas ne
tražimo ništa drugo. — Činilo joj se da su te njegove riječi dovoljno jasne. Tijelo joj je
sigurno. Tome se barem može nadati.
On je spusti tako da je sada sjedila na rubu kreveta. Ona sada samoj sebi reče da će se, ako je
polegne i popne se na nju, boriti, bez obzira na pištolj.
Ipak, nekako je imala dojam da se udaljio. Istodobno je nas-lutila i ulazak neke druge osobe.
Sva se ukočila u trenutku kada je ta druga osoba sjela na krevet. Neki vrlo težak muškarac,
zaključi, jer se krevet pod njegovom težinom podosta spustio. Ali nije je dodirnuo, ia-ko je
ona čak i kroz povez osjećala njegov pogled.
— Web London dolazi k vama?
Ona se na to pitanje blago trgne, jer joj dotada nije sinulo da bi stvar mogla imati nekakve
veze s Webom, iako se sada pitala zašto joj to nije palo na pamet. Njezin je život razmjerno
uobičajen, odvija se rutinski, u njemu nema oružja i ubijanja. To je Webov život. A sviđalo se
njoj to ili ne, sada je postala dijelom upravo tog života.
— Kako to mislite? — uspije nekako izustiti.
Začula je kako je taj muškarac samo nešto progunđao, raz-draženo, učinilo joj se.
— Vi ste psihijatrica, a on je vaš pacijent, nije tako?
Claire bi bila najradije odgovorila kako joj etičnost ne dopuš-ta da otkrije taj podatak, no bila
je uvjerena da bi je ovaj u tom slučaju ubio. Kao daje njemu stalo do njezinih etičkih obaveza
i dvojbi. Kao da želi dodati uvjerljivost njezinom zaključku, on, bila je sigurna na teme-lju
zvuka, otkoči pištolj. Kao savjetnica za forenzičnu pshijatriju viđala je pištolje i taj joj je zvuk
bio podosta poznat. U trbuhu joj se sada stvori velika hladna masa, a svi joj se udovi ukoče.
Pitala se kako se Web svaki dan u životu može nositi s ovakvim ljudima.
— Da, dolazi mi kao pacijent.
— Tako je već bolje. Je li vam spominjao nekog dječaka, dije-te po imenu Kevin?
Ona kimne, jer su joj se usta u međuvremenu toliko osušila da joj se činilo da ne može
govoriti.
— Zna on možda gdje je mali sada?
Claire odmahne glavom i sva se ukoči u trenutku kada joj je on stisnuo rame.
— Opustite se, gospođo, ni'ko vam neće ništ' dok budete spremni na suradnju. Ako nećete
surađivati, naći ćemo se pred vel'kim problemima — pridoda on prijetećim tonom.
Claire je začula kako pucketa prstima, tako da je još gotovo minuta protekla u tišini, a onda je
odjednom osjetila kako joj nešto do-diruje usne. Ona ustukne.
— Voda — reče onaj muškarac. — Usta su vam se osušila. To je normalno kod ljudi koji se
useru od straha. Pijte.
Ta je posljednja riječ bila naredba i Claire je odmah posluša.
— A sada pričajte, više nema ni kimanja ni odmahivanja. Ra-zumijete?
Ona već počne kimati, a zatim se trgne. — Da.
— Što je rekao o Kevinu? Sve, moram doznati sve.
— Zašto? — Ona baš i nije točno znala odakle joj se pojavilo to odvažno pitanje.
— Imam svoje razloge.
— Želite nauditi dječaku?
— Ne — reče muškarac tiho. — Samo želim da se vrati živ i zdrav.
Glas mu je zvučao iskreno, ali to je čest slučaj kod kriminala-ca, podsjeti ona samu sebe. Ted
Bundy bio je kralj slatkorječivaca, dok
je istodobno metodički ubijao desetke žena, cijelo se vrijeme lijepo smiješeći.
— Znate da nemam razloga vjerovati vam.
— Kevin... je moj sin.
Ona se na te riječi ukoči, a zatim se opusti. Bi li to mogao biti onaj Veliki F kojeg joj je
spomenuo Web? Ali on je rekao da je tip Ke-vinu brat, a ne otac. A ovaj doista zvuči kao
zabrinuti roditelj. No nešto ipak nije posve u redu. Claire će u ovome jednostavno morati
postupiti prema svojem profesionalnome instinktu. Vrlo je jasno naslućivala da je ovi ljudi
namjeravaju ubiti. — Web je rekao da je vidio Kevina u onoj uličici. Rekao je i da je Kevin
njemu rekao nešto što je na neobičan na-čin djelovalo na njega. Vidio gaje i poslije, dok su
one strojnice pucale. Dao mu je poruku i otpravio ga s tog mjesta. Nakon toga ga više nije
vidio. Ali tražio gaje.
— To je sve?
Ona kimne i ponovno se trgne, prisjetivši se upozorenja. Os-jećala je kako joj se on primiče i
premda je imala povezane oči, sada ih zatvori. Osjećala je kako joj se u njima nakupljaju suze.
— Osnovna pravila glase: više nema ni kimanja ni odmahiva-nja glavom, moram čuti riječi,
to vam govorim posljednji put. Kužite?
— Da. — Sada se borila protiv suza.
— A sada mi recite je li rekao još nešto, eventualno o nečemu neobičnome što se dogodilo
kada je drugi put vidio Kevina.
Ona reče: — Nije — ali je pritom ipak djelić sekunde predu-go oklijevala. To je jasno
osjetila, kao daje ta stanka trajala cijeli dan. I činilo joj se da ju je i on primijetio. Ta je njezina
pretpostavka bila is-pravna, jer je istog trenutka na obrazu osjetila hladan završetak cijevi
pištolja.
— Ovdje je došlo do velikog nesporazuma... možda se nisam izrazio dovoljno jasno. A kako
bi sve bilo posve čisto, dopustite da vam još jednom izložim situaciju, kučko. Kako bih došao
do svog dječaka, raznijet ću mozak i tebi i svima do kojih ti je ikada bilo stalo. Posvuda vidim
slike jedne zgodne male djevojčice. Mogu se okladiti da ti je to kći, ne? — Claire ne odgovori
i osjeti kako joj njegova ruka obavija vrata. Nosio je rukavicu, što joj je bilo neobično sve dok
se nije sjetila otisaka prstiju i tragova DNA koji se uređajima mogu skinuti s leševa. S
njezinog lesa! Od te pomisli osjetila je blagu nesvjesticu.
— Nije tako?
— Da!
On je i dalje držao ruku na njezinom vratu. — Vidite, vaša je curica lijepo na sigurnome.
Savršena kućica na savršenome mjestu. Ali, znate, moj mali nije kod mene, a on mi je sve što
imam. Zašto vi imate svoju curicu, a ja nemam svojeg malog? Mislite da je to fer? Da? — On
joj malko stisne vrat i Claire se počne gušiti.
— Ne.
— Što ne?
— Ne, ne mislim daje to fer — uspije pritisnuti.
— Da? Ali za to je malo prekasno, mala moja.
Već trenutak potom osjetila je kako je odguruje na krevet. Ono što je ranije bila obećala samoj
sebi, da će se odupirati pokušaju li je silovati, sada joj se činilo apsurdnim. Bila je toliko
prestrašena daje jedva uspijevala disati. Osjetila je kako joj lice sada pokriva jastuk, a zatim je
nasred jastuka osjetila i nešto tvrdo. Trebalo joj je još nekoli-ko sekunda kako bi uvidjela da
je taj tvrdi predmet pištolj i da će jas-tuk poslužiti kao zamjena za prigušivač.
Sada pomisli na svoju kći, Maggie, te na to kako će biti pro-nađeno njezino tijelo. Niz obraze
su joj klizile suze. A zatim se, u jed-nom čudesnom trenutku, pribrala.
— Rekao je da je netko zamijenio dječake u uličici. Jastuk se još nekoliko trenutaka nije
micao i Claire pomisli
da je na koncu ipak izgubila bitku.
Jastuk se zatim polagano povuče, a onaj je muškarac pridig-ne toliko naglo da joj se učinilo
da joj je iščašio rame.
— Još jednom?
— Rekao je da su Kevina u uličici zamijenili nekim drugim dječakom. Dječak koji je došao
do policajaca nije bio Kevin. Odveli su ga iz uličice prije nego što je došao do policije.
— Web zna razlog?
— Ne. I ne zna tko je to učinio. Zna samo da se to dogodilo. Ona na obrazu ponovno osjeti
pištolj. Zbog nekog nepozna-tog razloga drugi je put nije prestrašio koliko i prvi.
— Ako lažeš, neće ti se dopasti što ću ti raditi.
— Tako je rekao. — Imala je dojam da je izdala Weba kako bi se spasila i sada se pitala bi li
on radije umro nego učinio nešto slično.
Vjerojatno da. Suze su se ponovno pojavile, ovaj put ne iz straha nego zbog vlastite slabosti.
— Misli da je taj koji je to učinio planirao da se Kevin nađe u onoj uličici. Misli da je Kevin
na neki način bio umiješan. — Zatim žur-no doda: — Ali ne svojom voljom i svjesno. On je
još dijete.
Pištolj se sada udalji od njezina obraza, a veliki ispitivačev lik također se malo odmakne.
— To je sve?
— To je sve što znam.
— Ako nekome pisneš da smo bili ovdje, znaš što ću učiniti. I pronaći ću tvoju kći. Pregledali
smo cijelu kuću, znamo sve što se može znati o tebi i njoj. Jesmo se razumjeli?
— Da — uspije ona procijediti.
— Sve ovo radim samo kako bih ponovno došao do sina, ništa više. Nije da baš ovako
upadam ljudima u dom i plašim ih, to nije moj stil, osobito sa ženama, ali učinit ću sve što
treba samo da dođem do svog malog.
Ona osjeti kako je već počela kimati, pa sada prestane.
Nije čula da odlaze, iako joj sluh nije mogao biti izoštreniji.
Pričekala je još nekoliko minuta, kako bi bila sigurna, a zatim reče: — Halo? Ima li koga? —
Pošto je ponovila te riječi, a odgovora ni-je bilo, polagano je podignula ruke i odvezala povez
na očima. Očekiva-la je da bi je nečije ruke mogle zaustaviti, no to se nije dogodilo. Na koncu
je skinula povez i brzo pogledala uokolo, napola očekujući da će je netko zaskočiti. Bila bi se
najradije bacila na krevet i cijeli dan i noć plakala, ali nije mogla ostati ondje. Rekli su da su
pretražili cijelu ku-ću. Ona u torbu potrpa nešto odjeće, zgrabi torbicu i tenisice te priđe
ulaznim vratima. Pogledala je van, ali nije vidjela nikoga. Brzo došavši do automobila,
otvorila je vrata i sjela. Dok se udaljavala, neprestano je pogledavala u retrovizor kako bi
utvrdila slijedi lije netko ili ne. Ni-je bila stručnjak u tim stvarima, no činilo joj se da iza nje
nema nikoga. Claire je tako došla na kružnu autocestu koja je obilazila cijeli Washing-ton i
povećala brzinu, iako još nije točno znala kamo će se uputiti.
4O
Antoine Peebles skine rukavice i nasloni se, sa širokim osmijehom na inteligentnim crtama
lica. Sada pogleda Macvja, koji je vozio. Na nje-govom licu, kao i uvijek, nije se moglo
pročitati baš ništa.
— Vraški dobra izvedba, čak i ako ocjena dolazi iz mojih vla-stitih usta — reče Peebles. —
Mislim da sam dobro skinuo i njegov glas i dikciju. U cijelom životu nisam izgovorio toliko
dijalektalnih rije-či. Što kažeš?
— Zvučao si kao šef — složi se Macy.
— I žena će se užasno uzrujati i potužiti se Londonu i murja-cima, a oni će krenuti u potragu
za Francisom.
— I možda za nama.
— Ne. Već sam ti sve objasnio. Moraš razmišljati na makro-razini i mikorazini, Mace — reče
Peebles, kao da drži predavanje stu-dentima. — Već smo se distancirali od njega. Osim toga,
on nema pro-izvoda, a pola ekipe zbog toga ga je već napustilo. Solventnost je zato spala
gotovo na nulu. A u ovom poslu možeš imati maksimalno dvo-dnevni inventar. On je imao
nešto skrivene robe, to mu moram prizna-ti, no i to je već otišlo. A kada je ustrijelio Toonu,
samo zbog toga izgu-bio je četvoricu ljudi. — Peebels odmahne glavom. — I s obzirom na
sva ta događanja, što on radi? Bez prestanka razmišlja o klincu. Svake ga no-ći traži,
zastrašuje ljude, iza sebe ruši mostove, nikome ne vjeruje.
— Ja bih rekao da je pametno što nikome ne vjeruje — reče Macy, načas pogledavši
Peeblesa. — Posebno tebi i meni.
Peebles se nije obazirao na te riječi. — Mogao bi napisati knjigu o glupim tehnikama vođenja
i upravljanja... kada pred svima ta-ko ubija jednog od svojih. I to još pred agentom FBI-a! To
je kao pos-ljednja želja pred smrt.
— Moraš održavati disciplinu — reče Macy monotonim gla-som. — Moraš voditi na temelju
snage. — Zatim pogleda Peeblesa uz izraz lica koji je jasno pokazivao kako smatra da
njegovom suvozaču ta odlika nedostaje, no Peebles to nije primijetio, jer je još očito uživao u
svojoj velikoj pobjedi. — I tipa ne možeš kriviti što želi pronaći sina.
Peebles reče: — Ne možeš miješati posao i osobne stvari. Već se ionako zeznuo, spalio
politički kapital, a zbog čega? Nečega što se jednostavno neće dogoditi. Taj se mali ne vraća.
Tko god da ga je od-
veo. Ako je od malog nešto i ostalo, to je sada barem dva metra pod zemljom. A ja sam već
dogovorio nove linije dostave i ljudi koji su od-bjegli od njega pristupili su meni. — Sada
pogleda Macvja. — To vje-rojatno ne znaš, ali ovo je klasičan machiavellijevski potez. Usto
sam posljednjih šest mjeseci skupljao najbolje članove iz drugih organiza-cija. Samo što
nismo posve spremni za početka rada, a ovaj put idemo do kraja. Stvar ćemo voditi kao pravu
firmu. Odgovornost, plaća i promaknuća za zasluge, bonusi za primjerno ponašanje i
rezultate, kao i nagrade za inovacije koje utječu na financijski uspjeh posla. Preuzet ćemo
vlastite jedinice za pranje novca i smanjiti troškove gdje ih treba smanjiti. Svaka ekipa ne
mora imati nakit i kurve po pet stotina dolara na noć. Razmišljam čak i o mirovinskom fondu,
umjesto da braća baca-ju novac na aute i karate, pa nemaju ništa kada postanu prestari za ovaj
posao. I uvodim pravila odijevanja za menadžere, tako da više ne-će biti ljudi koji izgledaju
kao govna. Profesionalac mora imati profesi-onalni izgled. Pogledaj sebe, ti izgledaš
elegantno, to tražim.
Macy pokaže osmijeh, što je bila prava rijetkost. — Nekim se dečkima to neće sivdjeti.
— Jednom moraju odrasti. — Sada pogleda Macvja. — Mo-ram ti reći daje to bio strašan
osjećaj... to, kada sam držao pištolj u ru-ci... nešto nevjerojatno.
— Bio bi je ubio?
— Jesi li poludio? Samo sam je htio uplašiti.
— No, da, kada izvučeš pištolj, prije ili kasnije može ti se do-goditi da ga moraš upotrijebiti
— reče Macy.
— To je tvoj posao. Ti vodiš osiguranje, Mace. Ti si moja des-na ruka. Pokazao si što znaš
kada si smislio plan za hvatanje Kevina. I obavio si sve prljave poslove kada je trebalo
pridobiti ostale ekipe da nam se pridruže. Sada ćemo ići na druga mjesta, prijatelju moj; puno
dalje nego što nas je vodio Prancis, i puno brže. On je iz stare škole, a nove su metode
najbolje. Zato su izumrli dinosauri.
Skrenuli su u neku uličicu i Peebles pogleda na ručni sat. — U redu, sredio si mjesto za
sastanak?
— Svi su došli, kao što si tražio.
— Raspoloženje?
— Dobro, ali sumnjičavi su. Zabrinuo si ih, ali svakako i zain-teresirao.
— To sam želio čuti. Sada osvajamo teritorij, Mace, i sada će-mo ostalima objaviti da Francis
više ne znači ništa. Ovo je naš trenu-tak. Idemo. — On zastane u trenutku kada mu je
odjednom nešto sinu-lo.
— 0 čemu je, dovraga, govorila ona žena... da je netko u uli-čici zamijenio Kevina?
Macy slegne ramenima. — Nemam pojma.
— Klinac je kod tebe, ne?
— Živ i zdrav, na sigurnome. Zasada. Želiš se vidjeti s njim?
— Ne želim mu doći ni blizu. Poznaje me... Nešto pođe krivim putem, pa on dospije do
Francisa... — Na Peeblesovu se licu jasno od-ražavao strah.
Automobil se zaustavi i Macy iziđe te dobro promotri uličicu u oba smjera, a zatim podigne
pogled prema krovovima. Na koncu no-vome šefu pokaže da je sve čisto. Peebles iziđe iz
automobila, popravi položaj kravate i zakopča sako dvorednog odijela. Macy mu otvori vra-ta
na ulazu u zgradu i Peebles žustrim korakom uđe. Krenuli su stubiš-tem, a sa svakom
prijeđenom stubom izgledalo je da Peebles nekako postaje sve većom i većom figurom. Ovo
je njegov trenutak, trenutak koji je čekao godinama. Novo zamjenjuje staro.
Došavši do vrha stuba, pričekao je da mu Macy otvori vrata. Ovdje će ga čekati sedmorica
muškaraca, a svaki od njih predstavlja jedan dio sustava distribucije ilegalnih narkotika na
područu grada Washingtona. Nikada nisu surađivali; umjesto toga, svaki je od njih ugrabio
svoj mali udio i nadzirao svoje malo područje. Nisu dijelili ni informacije ni potencijale. Kada
bi došlo do razmimoilaženja, stvari bi rješavali pištoljima. Policiji su dostavljali podatke o
drugim ekipama kada bi im to odgovaralo, a policajci bi dolazili i odvodili pojedince. Fran-cis
je činio isto, i premda je bila riječ o taktici kratkoga daha koja je izgle-dala kao da ima
određenih prednosti, Peebles je znao da, dugoročno gle-dano, nije moglo biti katastrofalnijeg
načina vođenja posla. Stoga je došlo vrijeme da na scenu stupi Antoine Peebles i preuzme
posao.
On otvori vrata i uđe u sobu u kojoj će prijeći u legendu.
Peebles pogleda oko sebe. I ne ugleda nikoga.
Nije uspio čak se ni osvrnuti, a pištolj mu je već bio prislo-njen uz glavu i metak ispaljen u
mozak. Ona padne na pod, dok mu je krv curila po elegantnoj kravati i prvorazrednom
poslovnome odijelu.
Maey spremi pištolj i nagne se nad mrtvo tijelo. — Čitao sam Machiavellija, Twan — reče
bez tračka taštine. Zatim isključi svjetlo i spusti se stubama. Mora požuriti na avion, jer će se
stvari tek sada is-tinski zakuhati.
Web je Booa poveo malenom uzvisinom i zaustavio se uz Gwen, koja je jahala na Baronu.
Romano je pokrivao Billvja u jahačkome centru; točnije, Web je njih dvojicu ostavio da se
dive Romanovoj Corvettei. Budući da je većina radnika s farme bila otišla na prodaju konja,
Web je imao osje-ćaj da su sada izloženiji nego ikada, te je naveo Canfielda na to da odobri
dolazak još nekolicine agenata na farmu, kako bi patrolirali i motrili, barem do povratka
njegovih ljudi.
— U ovo je doba godine tako lijepo — reče Gwen i pogleda Weba. — Vjerojatno misliš kako
živimo poprilično lagodno. Velika ku-ća, puno radnika i pomagača, samo po cijele dane jašeš
i diviš se pogle-du.
Ona se nasmiješi, no Web je ipak imao dojam da govori posve ozbiljno. Pitao se zašto bi žena
poput Gwen Canfield, nakon svega što je proživjela, od nekoga uopće trebala tražiti
odobravanje, pogotovo od neznanca poput njega. — Mislim da ste oboje proživjeli puno toga,
da ste puno radili i da sada uživate u plodovima tog rada. To bi trebao biti američki san, zar
ne?
— Vjerojatno — odgovori ona neuvjerljivo. Zatim pogleda prema suncu. — Danas je vruće.
— Webu je bilo jasno da žena s njim želi o nečemu razgovarati, ali zapravo ne zna kako
pristupiti temi.
— Ja sam već tako dugo FBI-ev agent, Gwen, da sam čuo praktički sve što se može čuti i da
najčešće vrlo dobro slušam.
Ona ga munjevito pogleda. — Srce ne otvaram čak ni ljudima koje istinski poznajem, Web,
barem sada. To više ne radim.
— To i ne tražim od tebe. Ali ako želiš razgovarati, ovdje sam. Još su neko vrijeme jahali, a
onda se ona u jednom trenutku
zaustavi. — Razmišljam o onom suđenju u Richmondu. Oni su užasni ljudi tužili čak i FBI,
zar ne?
— Pokušali su, ali je optužba odbačena. Odvjetnik, Scott Wingo, onaj koji je nedavno ubijen,
pokušao je nešto izvući iz toga tije-kom suđenja Ernestu Freeju, ali sudac ga je prozreo i
spriječio stvar.
No i to je već vjerojatno u očima porote stvorilo dovoljno sumnje da se j tužitelj prestraši i
pristane na nagodbu. — On zastane, pa doda: — Da-\ kako, i on je sada mrtav, kao i sudac.
Gwen ga pogleda svojim velikim, tužnim očima. — A Ernest! Free ipak je živ i zdrav, na
slobodi, nakon svega što je učinio.
— Život katkada jednostavno nema smisla, Gwen.
— Prije nego što se to dogodilo, Billy i ja imali smo divan ži-vot. Ja ga silno volim. Ali
otkako je David poginuo, ništa više nije kao prije. Stvar je vjerojatno više u meni nego u
njemu. Ja sam željela da David ide u tu školu. Ja sam željela da dobije prvorazredno
obrazova-nje i željela sam da bude izložen različitim vrstama ljudi — različitim jezicima,
različitim rasama i narodnostima. Billy je dobar čovjek, ali rodio se i odrastao u Richmondu,
ni uz kakvo bogatstvo i povlastice, nego u četvrti u kojoj čovjek ne viđa nikoga osim ljudi
vrlo sličnih sebi. — Potom žurno nadoda: — Nije rasist, niti bilo što slično. Pola vozača i
radnika u njegovoj tvrtki bili su crnci, a on se prema svima odnosio jednako. Ako si bio
vrijedan imao si posao i pristojnu plaću. S njim sam čak išla u kuće vozača koji bi se propili.
Obiteljima bi donosio hranu i novac, savjetovao muškarce, osiguravao im profesionalnu
pomoć, plaćao liječenje, ili ih vodio na sastanke liječenih alkoholičara, ponovno ih postavljao
na noge. I premda ih je mogao otpustiti, čak i po sindikal-nim pravilima, to nije činio. Jednom
mi je rekao kako je njegova misija na Zemlji biti Kraljem drugih prilika, jer je on sam dobio
više takvih prilika. Znam neke ljude koji mogu pogledati njega i mene i ne uvidjeti koji je
razlog za privlačnost, ali ja znam da nema toga što on ne bi uči-nio za mene i uvijek je bio uz
mene, i u lijepim i u teškim trenucima, a takvih smo imali i on i ja.
— Hej, Gwen, mene ne moraš uvjeravati. Ali ako imaš odre-đenih problema, jesi li pokušala
potražiti stručnu pomoć? Zapravo znam jednu osobu...
Ona ga beznadno pogleda, ponovno podigne pogled prema suncu i reče: — Idem se okupati.
Vratili su se do staja i Web je jednim od kamioneta s farme odvezao Gwen do kuće. Ona je
odjenula kupaći kostim i s njim se po-novno našla kod bazena. On se neće kupati, rekao joj je,
jer bi mu se ta-ko smočio pištolj. Na te se riječi nasmiješila i okrenula ključ u nekom uređaju
ugrađenome u kameni zid pokraj bazena. Automatski sivi pok-rov za bazen polagano se
povukao.
— Pokrov smo stavili jer smo inače u bazenu često nalazili kornjače, žabe, tu i tamo čak i
pokoju zmiju — objasni ona.
Kada se pokrov posve povukao u jarak na suprotnome kraju bazena, Web je čučnuo i stao
proučavati stroj za stvaranje vodenih struja ugrađen u dublji dio bazena. Podignuo je pogled
točno u trenut-ku kada je Gwen skinula sandale i svukla ogrtač. Na sebi je imala jed-nodijelni
kostim s dubokim izrezom na prsima i pomalo povišenim izre-zom na bokovima. Tijelo joj je
bilo lijepo preplanulo, a mišići na bedri-ma i listovima odgovarali su mišićima koje je već
vidio na rukama i ra-menima. Zaboravi sve one sprave za vježbanje iz reklama: žene bi
tre-bale jednostavno jahati.
— Kako ovo funkcionira? — upita Web.
Gwen dugačku kosu uvuče pod kapu za kupanje i priđe mu. — Voda iz bazena uvlači se kroz
taj top koji vidiš. On izbacuje vodu od-ređenim tempom i stvara otpor koji možeš smanjivati i
uvećavati po že-lji. Neko smo vrijeme imali prijenosni uređaj koji je bio vrlo nespre-tan. A ja
sam ga koristila toliko da se već isplatilo dati ga ugraditi. Ba-zen se grije, tako da ga
uglavnom korisitm tokom cijele godine.
— Bit će da si zato u tako dobroj formi.
— Hvala vam, ljubazni gospodine. Siguran si da se nećeš oku-pati sa mnom?
— Ja bih te vjerojatno samo usporavao.
— Da. Na tebi nema ni grama sala. — Ona priđe kontrolnoj ploči ugrađenoj u kameni zid koji
je bio postavljen uz stranu bazena najbližu kući, otvori kutiju i pritisne nekoliko prekidača.
Web je začuo kako pritisak vode raste, a zatim je pogledao u bazen i ugledao bijelu pjenu koja
je izlazila iz podvodnog vodenog topa, stvarajući struju protiv koje će Gwen plivati.
Ona stavi plivačke naočale i skoči u bazen. Web ju je promat-rao kako izranja i počinje
plivati. Tako ju je gledao desetak minuta. Ni u jednom trenutku nije promijenila tempo ili
zamahe. I sama je bila po-put stroja i Webu je zapravo bilo drago što je odbio poziv da joj se
pri-druži u vodi. Svi pripadnici EST-a morali su znati plivati i služiti se ro-nilačkom
opremom, a Web je bio snažan i dobro plivao, ali ipak nije toč-no znao koliko bi se dugo
mogao nositi s Gwen Canfield.
Nakon dvadesetak minuta voda se prestala pjeniti i Gwen dopliva do ruba bazena.
— Gotova si? — upita Web.
— Ne, bila sam namjestila na četrdeset pet minuta. Moguće je da je pregorio osigurač.
— Gdje je kutija?
Ona ga uputi prema dvokrilnim vratima u kamenome zidu kod male uzvisine. — U sobi s
opremom.
S obzirom na nagib terena na tome mjestu, Web je računao da se dio te prostorije nalazi pod
zemnljom. Sada se uputi onamo i ok-rene ručicu na vratima. — Zaključano.
— To je neobično, nikada ih ne zaključavamo.
— Znaš gdje je ključ?
— Ne, kao što sam rekla, nikada ne zaključavamo ta vrata. Jednostavno sam mislila da ključ i
ne postoji. Izgleda da ću morati skratiti plivanje.
— Ne. — On se nasmiješi. — FBI kao agencija pruža potpu-nu uslugu, a sretan je klijent naša
najboja mušterija. — On izvuče svoj privjesak s ključevima na kojem je uvijek imao i tanki
komad metala kojim se za približno pola minute moglo otvoriti devedeset devet posto brava
na svijetu. Vrata prostorije s opremom za bazen otvorio je za petnaest sekundi.
Ušavši, pronašao je prekidač i uključio svjetlo, što je bilo dobro, jer se čak i uz rasvjetu
zamalo stropoštao niz nekoliko stuba ko-je su se počinjale spuštati odmah iza vrata. No, da,
pomisli, bio bi to slučaj o kojem sanja svaki odvjetnik. Unutra je bilo bučno. Čulo se
pro-tjecanje vode, zveket i zujanje strojeva i crpki. On se spusti. Tako se našao među
policama prepunima stvari potrebnih za održavanje baze-na, velikih kanistara s klorom u
prahu, obirača, sredstava za čišćenje. Vidio je čak i vodenog robota za čišćenje bazena, kao i
raznovrsno sta-ro smeće koje nitko vjerojatno nije upotrijebio već godinama. Dolje je bilo
svježe i Web zaključi kako se sada nalazi barem tri metra pod zem-ljom, budući da se pod i
nakon stuba blago spuštao.
Pronašao je kutiju s osiguračima i uvidio daje doista došlo do iskakanja. Budući da je ona
naprava u bazenu bila pridodana tek ne-davno, osim ako su postavili i nove instalacije,
moguće je da previše op-terećuje sustav. To bi vjerojatno trebalo pregledati i nešto poduzeti
prije nego što dođe do požara. On to pohrani u mentalni podsjetnik kao nešto na što treba
upozoriti Gwen. Pošto je ponovno uključio osigurač, začuo je da je stroj ponovno proradio.
Unutra je bilo uistinu bučno. U tretnutku kada se okrenuo kako bi izišao, Web nije uočio
jedna druga
vrata, na završetku malenog hodnika. Okrenuvši se, došao je do vrata, isključio svjetlo i
izišao.
Na suprotnoj strani tih vrata i na završetku jednog drugog malog hodnika nalazila su se još
jedna vrata, jer je ondje postojao pra-vi mali podzemni tunel. U toj je sobi Kevin Westbrook
čekao suspreg-nuta daha. Prvo je začuo korake, a zatim se nije čulo ništa. Začuo je ka-ko se
onaj prokleti stroj uključio, pa je potom prestao raditi i onda se ponovno pojavio. Kao i miris
klora, koji je već odavno prepoznao i na njega se naviknuo. Ali koraci koji se udaljavaju
posve su ga iznenadili. Kad god bi netko dolazio onamo, uvijek bi došao vidjeti njega. Pitao
se zašto i sada nije bilo tako.
41
Dok se Gwen tuširala, Web je čekao u knjižnici. Jedan se zid te sobe sastojao od ugrađenih
ormara s jednim televizorom s velikim ekra-nom. Bilo je tu još i pet polica prepunih
videokaseta i Web je dokono počeo pregledavati te nizove, sve dok se nije sledio od rukom
napisane brojke na jednoj od njih. On izvuče kasetu. Bio je to tek datum, no, s druge strane,
bila je riječ o datumu koji Web nikada neće zaboraviti. On pogleda oko sebe. Bio je posve
sam.
Web ubaci kasetu u video. Bio je to prizor koji se u njegovoj glavi odvrtio nebrojeno puta.
Škola u Richmondu bila je prepuna pa-metne i marljive djece iz svih mogućih
socioekonomskih skupina. Bilo je to poprilično simbolično, pisale su u ono vrijeme novine, to
kako ne-kadašnja prijestolnica Konfederacije iskušava odvažan novi program za reintegraciju
škola, pošto je većina saveznih sudova i većina savez-nih država odustala i ustvrdila da se
postojeće stanje više ne može pop-raviti. Ali Ricmond je pokušao učiniti nešto više i u tome
uspijevao, skretao pozornost cijele nacije na svoje programe. Potom se na ulaz-nim vratima
škole pojavio Ernest B. Free, s nekolicinom svojih uboji-ca, pancirkama i dovoljno
automatskog naoružanja da pobijedi snage Unije u Građanskome ratu.
Uslijedio je kaos: ubijeno je dvoje nastavnika, a više od četr-desetero talaca, među njima i
tridesetero djece u dobi od šest do šes-naest, moralo je sudjelovati u događaju s kojim nitko
nije želio imati veze. Pregovarači su telefonom bez prestanka bili u vezi s otmičarima,
nastojali ih smiriti, utvrditi što žele i je li im to moguće osigurati. A Web i njegova ekipa
Charlie cijelo su to vrijeme bili u pripravnosti, za-jedno sa snajperskom ekipom Zulu,
raspoređeni na svim mogućim po-ložajima za napad. Potom su se iz škole začuli hici i Weba i
njegove lju-de pozvali su na prvu liniju. Svatko od njih u glavi je imao točan plan djelovanja,
iako je bio smišljen u hodu, prilikom dolaska iz Quantica. Web se sjećao daje poziv za napad
na metu bio toliko blizu daje za sre-ću već bio pogladio svoj .45.
Ono malo što je tada znao o Slobodnjacima Weba nije nimalo utješilo. Bili su nasilni, ali
disciplinirani i dobro naoružani. I bili su ukopani i imali nadzor nad mnoštvom nedužnih
života.
Slobodnjaci su se pregovaračima javili telefonima s improvi-ziranog sustava koji su sami
postavili. Do pucnjave je došlo posve slu-čajno, netko je nehotice ispalio nekoliko metaka u
zrak, rekli su. Webu se to već tada nije dopalo. Preodsjećao je da ih očekuje nešto gadno, i to
već zbog jednostavne činjenice da ljudi poput Slobodnjaka ne funk-cioniraju s dobrim
namjerama. Ipak, ekipa Charlie je opozvana. Na-kon Waca, FBI je promijenio stavove u vezi
s oslobađanjem talaca. Sa-da se sve u biti svodilo na igru čekanja, a FBI je pokazao da je
pripra-van čekati i iduću godinu prije nego što nešto pokuša učiniti nasilno, koliko je u svim
glavama bio duboko usađen krajnje okrutni prizor iz-gubljene djece koja gore u Teksasu. Ali
pošto su Slobodnjaci prekinuli pregovore, ponovno je pozvan EST i Web je znao da će ovaj
put ući u školu.
Uz televizijske kamere ispred škole koje su cijelom svijetu omogućavale praćenje svakog
koraka velike drame, Web i ekipa Cha-rlie približili su se rijetko korištenom ulazu sa stražnje
strane zgra-de. Kako bi faktor iznenađenja bio što veći, a budući da se točan sm-ještaj talaca i
otmičara nije znao, odlučili su ne koristiti eksploziv za nasilni ulazak na glavna vrata i
priklonili se što neprimjetnijem ulas-ku. U zgradu su ušli nečujno i hodnikom došli do
sportske dvorane, gdje su se, po najboljim dostupnim podacima, najvjerojatnije nalazi-li taoci.
EST se prikrao do dvokrilnih vrata, gdje je Web provirio kroz staklo na vratima i metodično
prebojao taoce i otmičare. Izgledalo je da su svi unutra. Neposredno prije nego što će spustiti
glavu, Web je uhvatio pogled tog dječaka: pokušao je kod njega održati pribranost, kako ne bi
odao Weba i društvo, čak mu je pokazao uzdignuti palac. U to vrijeme Web nije znao da se
dječak zove David Canfield.
EST je započeo odbrojavanje. Svaki je agent točno znao ka-mo treba pucati i svi su bili
uvjereni da će pobiti Slobodnjake a da više ne izgube nijednog taoca, iako su svi ujedno znali
i da sve može vrlo br-zo otići k vragu, dođe li do nečeg neočekivanog.
Tako je i bilo.
Neposredno prije nego što će uletjeti u dvoranu, začuo se glasan i prodoran zvuk. Trenutak za
to nije mogao biti nepovoljniji. Ni do dana današnjeg Web nije doznao koji mu je bio izvor.
EST je upao uz vatru iz svih oružja, ali su Slobodnjaci, nakon upozorenja, odmah i uzvratili.
A svi su hici bili precizno naciljani. Davidu Canfieldu metak je probio lijevo plućno krilo i
izišao kroz prsa. Dječak je pao. Sa svakim novim izdahom kroz veliku rupu u tijelu izbacivao
je mlazove krvi. Ia-ko sve nije moglo trajati više od dvije sekunde, David Canfield piljio je u
Weba uz izraz koji on nikada neće zaboraviti. Dječak kao da je svu vjeru položio u Weba, kao
čudesno sredstvo u borbi protiv tog ludila, a Web ga je iznevjerio. Uzdignuti palac.
I tek je tada počela prava borba, tako da je Web morao zabo-raviti Davida Canfielda i
koncentrirati se na ostale taoce i one koji su ga pokušavali ubiti. Bacač plamena pogodio ga je
pošto je spasio Loua Pattersona, a zatim je još dobio po metak u vrat i torzo. Nakon toga
postao je jednočlanom ekipom za uništavanje bez milosti, tako da nitko od Slobodnjaka više
nije ostao na nogama. Web nije mogao vjerovati da je Ernest Free uspio preživjeti.
Ponovno proživljavanje svega toga donijelo mu je mučninu, no Web se ipak nagnuo naprijed
kada su kamere ponovno prikazale njega. Iznosili su ga na nosilima, a članovi ekipa hitne
pomoći bili su posvuda oko njega. Lijevo od njega nalazio se Lou Patterson. Desno, tijelo
prekriveno plahtom. David Canfield bio je jedini talac koji je po-ginuo pošto se EST uključio
u akciju. Web je na ekranu i dalje gledao sebe, dok su se pred njim izmjenjivali kadrovi u
kojima se vidjelo nepo-mično Davidovo tijelo i kadrovi u kojima su se ljudi borili za njegov
ži-vot. Svjetlo jedne od kamera i dalje je osvjetljavalo dječaka sve dok ga netko nije konačno
isključio. Web se često pitao tko je to učinio. I na ekranu se tada pojavio mrak.
— Ja sam isključio svjetlo na toj kameri.
Web se naglo okrene i ugleda Billvja Canfielda koji je piljio u televizor i koji kao daje znao
točno o čemu Web razmišlja. On sada kre-ne naprijed, nesigurnim korakom, prstom
pokazujući prema ekranu.
Web ustane s kauča. — Bože, Billy, žao mi je, nisam trebao...
— Vidiš — nastavi Billy — to je prokleto svjetlo bilo usmje-reno točno na mojeg sina. A to
nisu morali učiniti. — Sada konačno us-mjeri pozornost na Weba. — To nisu trebali učiniti,
to nije bilo u redu. Moj je mali Davy uvijek bio osjetljiv na prejako svjetlo.
U tom trenutku u knjižnici se pojavila Gwen, u trapericama i ružičastoj bluzi, bosih nogu i još
uvijek mokre kose. Web joj se pokuša ispričati pogledom i ona u trenutku shvati što se
dogodilo. Uhvatila je supruga za nadlakticu, no on se odmah istrgnuo. Web u njegovim
oči-ma ugleda nešto blisko mržnji prema njoj.
— Zašto vas dvoje ne biste lijepo sjeli ovdje i sve pogledali? — poviče on na Gwen. —
Prokleta bila. Znam, Gwen. Nemoj misliti da ne znam.
Potom bijesno iziđe iz sobe, dok je Gwen, i ne pogledavši Weba, pobjegla u suprotnome
smjeru.
Osjećajući neizdrživu krivnju, Web izvadi vrpcu i već je počne vraćati na policu; a zatim
zastane. Pogledao je prema vratima, stavio kasetu u džep i vratio se u kuću koju su dodijelili
njemu i Romanu. On-dje je stavio kasetu u video i uključio televizor. Snimku je odgledao još
pet puta i primijetio nešto što još nije znao točno odrediti, nekakav zvuk u pozadini. Pojačao
je ton i prišao vrlo blizu aparatu, no ni to nije pomoglo. Na koncu je nazvao Batesa i objasnio
što mu se učinilo. — Vrp-ca je kod mene — reče.
Bates reče: — Znam o čemu govoriš. Stvar je snimila podru-žnica jedne televizijske mreže u
Richmondu. Imamo je u arhivi. Dat ću našim dečkima da je detaljno pregledaju.
Web isključi televizor i izvadi kasetu. Poslije je otkriveno i da su Slobodnjaci silovali dvije
crne tinejdžerice; kako se činilo, mržnja prema drugim rasama nije ih sprječavala u tome da
njihove pripadnike prisiljavaju na seks. #
Ali na što je Billy mislio kada je Gwen rekao da zna? Što zna?
Misli mu je prekinuo mobilni telefon. Javivši se, začuo je go-tovo histeričan ženski glas.
— Claire, što se dogodilo?
Poslušavši njezine prestrašene riječi, reče: — Ne miči se odande. Dolazim što brže mogu. —
Prekinuo je vezu, nazvao Romana, izvijestio ga o novostima i već se nekoliko minuta poslije
našao u auto-mobilu, na cesti.
42
Claire je bila otišla na jedno vrlo sigurno i javno mjesto, policijsku mi-ni-postaju u jednom
trgovačkome centru u predgrađu. Nije ništa prija-vila policiji, rekla je Webu kada se pojavio.
— A zašto, dovraga?
— Prvo sam željela razgovarati s tobom.
— Čuj, Claire, prema tvojem opisu, čini mi se da te posjetio moj kompić, Francis Westbrook,
te jedan od njegovih pomoćnika, vje-rojatno Clyde Macy. Kada sam se posljednji put vidio s
njima, netko je ostao mrtav. Nemaš pojma kolika si sretnica.
— Ali ne mugu pouzdano tvrditi da su to bili oni. Imala sam povezane oči.
— Ali prepoznala bi glasove?
— Vjerojatno. — Ona zbunjeno zastane.
— Što je, Claire, što te muči?
— Taj Francis, što misliš, koliko se školovao?
— U snalaženju na ulici ima doktorat. Onako, knjiški, bez škole. Zašto?
— Čovjek koji mi je prijetio govorio je nekako neobično, nep-restano je varirao između
slanga i žargona iz geta te dikcije i rječnika obrazovanog čovjeka. Nekako sam osjećala da mu
izgovaranje tih rije-či nije ugodno, jer je katkada zvučalo usiljeno, kao da prikladne riječi
pokušava smisliti dok govori, potiskujući ono što bi odabrao prirodno, ali povremeno
griješeći, i služio se riječima koje, znaš...
— Bi bile primjerenije osobi koju pokušava oponašati?
— Oponašati, upravo tako.
Web duboko udahne. No, da, ovo već postaje zanimljivo. Raz-mišljao je o drugom čovjeku u
hijerarhiji koji pokušava izvesti puč pro-tiv šefa ili malo dublje zariti nož, ovisno o tome kako
tko gleda na stva-ri. Antoine Peebles, pretendent na mjesto kralja trgovine drogom u ov-čjoj
koži. Sada pogleda Claire s novim divljenjem u očima. — Imaš do-bre uši, Claire, uvijek
tražiš nekakve znakove kod nas jadnika koji smo zeznuti u glavi.
— Bojim se, Web. Doista se bojim. Godinama sam ljudima pomagala da se suoče s onim što
ih plaši, da budu proaktivni, a ne rea-ktivni, a sada kada se to dogodilo meni, osjećam se
paralizirano.
U tom trenutku uvidio je da ju je već zaštitnički obavio ru-kom, odvodeći je u svoj automobil.
— No, da, imaš pravo biti uplašena. To što ti se dogodilo prestrašilo bi većinu ljudi.
— Ali ne i tebe. — To je izgovorila, primijeti on, gotovo sa za-višću.
Dok su ulazili u njegov Mach, Web reče: — Nije baš da se ni-kada ne prestrašim, Claire, jer
to nije istina.
— Ali to posve sigurno ne pokazuješ.
— Da, pokazujem, samo na drugi način. — On zatvori vrata automobila i još se na trenutak
zamisli, a onda je pogleda i stisne joj ruku. — Sa strahom se možeš nositi na dva načina.
Zatvoriti se poput školjke i sakriti od svijeta ili u vezi s time nešto poduzeti.
— Sada zvučiš kao psihijatar — reče ona umorno.
— Učio sam od najboljih. — On joj još jače stisne ruku. — Što kažeš, hoćeš li mi pomoći da
riješimo ovaj slučaj?
— Vjerujem ti, Web.
Iznenadila ga je, ponajviše stoga jer je to uopće nije pitao. On ubaci u brzinu. — No dobro,
pođimo potražiti tog malog Kevina.
Web se parkirao u prolazu iza one kuće u kojoj je živio Kevin, a on i Claire uputili su se na
stražnja vrata, za slučaj da netko pod prismot-rom drži glavni ulaz, na primjer Batesovi ljudi.
Sada posve sigurno ni-je želio raditi nešto protiv želja FBI-a. Web pokuca.
— Da, 'ko je? — Bio je to muški glas, ne bakin, i nimalo srda-čan.
— Jerome, ti si?
Web je jasno osjećao nečiju nazočnost odmah iza vrata.
— A koga to, dovraga, zanima?
— Ja sam Web London, FBI. Kako si mi danas, Jerome? Web i Claire začuli su riječ »sranje«,
glasno promumljanu, no
vrata se nisu otvorila.
— Jerome, još sam uvijek ovdje i ostajem dok ne otvoriš vra-ta. I nemoj mi pokušati pobjeći
na prednji ulaz kao prošli put. I sprije-da su naši ljudi.
Tada je začuo pomicanje lanaca i škljocanje brava. Tako se našao oči u oči s Jeromeom. Web
se silno iznenadio uvidjevši da na sebi ima bijelu košulju, lijepe hlače i kravatu koja je bila u
skladu s njego-vim mrzovoljnim izgledom.
— Imaš spojak?
— Dovraga, stvarno si duhovit za jednog saveznog agenta. Što želiš?
— Samo razgovarati. Sam si?
Jerome načini korak unatrag. —Više nisam. Cuj, rekli smo ti sve što znamo. Čovječe, možeš
nas nekako prestati gnjaviti?
Web uvede Claire, pođe za njom i zatvori vrata. Sada su raz-gledavali malenu kuhinju. —
Samo pokušavamo pronaći Kevina. To že-liš, zar ne? — upita Web.
— Sto bi to trebalo značiti?
— Znači samo da najčešće ne vjerujem nikome. Želim samo razgovarati, ništa više.
— Čuj, imam posla. Ako s nekim želiš razgovarati, razgova-raj s mojim odvjetnikom. —
Jerome pogleda Claire. — A 'ko je ova, tvoja ženska?
— Ne, ona mi je psihić.
— A-ha, taj ti je dobar.
— Ne, stvarno, Jerome, jesam — reče Claire i načini korak naprijed. — I bojim se da
gospodin London ima određenih problema.
— A njegovi problemi možda imaju veze sa mnom?
— Ovom je slučaju u posljednje vrijeme posvetio toliko vre-mena da mi se čini kako je to već
gotovo prešlo u svojevrsnu opsjednu-tost. A takva opsjednutost može dosegnuti opasne,
katkada i nasilne razmjere, ako se netko njome ne pozabavi u razumnome roku.

Jerome pogleda Weba i ustukne za korak. — Ako je ovaj tip lud, ja s tim nisam imao nikakve
veze. Bio je lud i kad je prvi put došao ovamo.
— Ali ne želiš da se nešto nekome dogodi, na primjer tebi ili drugima. Gospodin London
samo pokušava doći do istine, a po mojem profesionalnome mišljenju, pronalaženje istine za
osobu koja ima od-ređeni sklop problema, vrlo je važno. Onima koji mu u tome pomognu, on
će, psihološki gledano, biti vrlo zahvalan. Druga je mogućnost nešto u što se doista ne bi želio
upustiti. — Ona pogleda Weba uz izraz tuge
pomiješan s primjerenim tračkom straha. — Posljedice toga već sam viđala kod gospodina
Londona; to i jest jedan od razloga zbog kojih sam ovdje. Želim spriječiti novu tragediju.
Web joj se jednostavno morao diviti.
Jerome je u nevjerici gledao čas njega, čas nju. Zatim neus-poredivo smirenijim tonom reče:
— Čujte, rekao sam vam sve što znam. Stvarno.
Web se sada oglasi vrlo odlučno: — Ne, Jerome, nisi. Zanima-ju me neke stvari o Kevinu o
kojima možda nikada i nisi razmišljao. Prestanimo sada sa sranjima i prijeđimo na činjenice.
Jerome im rukom pokaže neka pođu za njim, te se okrene i hodnikom dođe do malene dnevne
sobe u kojoj je Web prvi put razgo-varao s njima. Prije nego što je otišao iz kuhinje, Web je
uočio daje vr-lo čista i uredna, sudoper besprijekoran, pod opran. Dok su on i Claire za
Jeromeom išli kroz hodnik u dnevnu sobu, vidio je da je smeće po-kupljeno, podovi oprani,
zidovi očišćeni. Web je posvuda osjećao miris sredstva za dezinfekciju. Jedna su vrata bila
naslonjena na zid pokraj kupaonice, a ona je plahta bila uklonjena. Otvori u stropu imali su
pot-pornje i spone. Bakino djelo, pomisli on. Tako je mislio sve dok nije vi-dio kako Jerome
uzima metlu i njome hrpu smeća posprema u veliku vreću za smeće.
Web razgleda taj »novi« dom. — Tvoje djelo?
— Ne moramo živjeti u svinjcu.
— Gdje ti je baka?
— Na poslu. U bolnici. Radi u kantini.
— Kako to da ti nisi na poslu?
— Idem za jedan sat, nadam se da me ne namjeravate zad-ržati dulje.
— Izgledaš previše pristojno da bi planirao prepad na banku.
— Čovječe, stvarno si beskrajno smiješan.
— Gdje onda radiš? — Nemaš posao, Jerome, jednostavno priznaj.
Jerome završi sa smećem, sveže vreću i dobaci je Webu. — Bi li ti smetalo da je ostaviš
ispred ulaznih vrata?
Claire otvori vrata i Web iznese smeće, polažući vreću na stu-bu pred vratima, gdje ih je bilo
još nekoliko. Kada je zatvorio vrata, Je-rome je iz nekog ormara već bio izvadio kutiju s
alatom. Iz nje uzme
odvijač, hvataljke i čekić. Odloživši alat pokraj otvora za kupaonicu, sa-da uhvati vrata.
— Pomogni mi, može?
Web mu pomogne podignuti vrata i približiti ih otvoru. Potom ih je još držao i promatrao
kako Jerome steže ovješene šarke. Pridig-nuli su vrata, postavili ih na mjesto i Jerome je tada
čekićem učvrstio šarke u držače na vratima. Nekoliko je puta zatvorio i otvorio vrata ka-ko bi
se uvjerio da dobro stoje.
— Spretan dečko. Ali to ti nije posao, osim ako su stolari na posao počeli nositi kravate.
Prije nego što će odgovoriti, Jerome spremi kutiju s alatom. — Radim noću u jednoj tvrtki.
Održavam kompjutorski sustav. Posao sam dobio tek prije nekoliko mjeseci.
— Znači, razumiješ se u računala? — upita Claire.
— Završio sam višu informatičku na mjesnom koledžu. Da, kužim se u kompjutore.
Weba se to nije dojmilo. — A-ha. Kužiš se u kompjutore?
— Imaš problema sa sluhom? To sam upravo rekao.
— Kada sam posljednji put bio ovdje, nisi mi izgledao kao da nešto radiš.
— Kao što sam rekao, radim noću.
— A-ha.
Jerome se zagleda u Weba, a zatim priđe kauču i ispod njega izvuče kovčeg s računalom.
Sada ga otvori i uljuči.
— Jesi spojen, čovječe? — upita Jerome.
— Na što, telefon ili što?
— Ha-ha. Kompjutore, Internet. Znaš što je ovo, zar ne?
— Ne, posljednjih deset godina putujem galaksijom, pa sam tako zaostao.
Jerome pritisne nekoliko tipaka i ubrzo se začuo AOL-ov zvučni signal: »Imate nove poruke«.
— Čekaj malo, kako se spajaš na Internet bez telefona? — upita Web.
— Moj kompjutor opremljen je bežičnom tehnologijom, to mi omogućuje posebna kartica.
Kao da imaš ugrađen mobitel. — On se nasmiješi Webu i odmahne glavom, u očitoj nevjerici.
— Čovječe, na-
dam se samo da većina saveznih agenata nije tako neupućena u kom-pjutore.
— Ne pretjeruj, Jerome.
— Znaš što je cookie?
— Slatkiš od kojeg dobivaš šlauhiće oko struka.
— Ti jednostavno ne prestaješ, zar ne? Cookie je kratak i jednostavan tekst. HTTP-niz koji se
sastoji isključivo od teksta. Taj je niz domena, put, varijabilna vrijednost koju postavlja web-
stranica, i životni vijek. Velik broj tvrtki služi se cookiejima radi personaliziranja podataka,
praćenje popularnih linkova ili istraživanja demografije. Na taj način sadržaj stranica
korisniku je uvijek svjež i zanimljiv. Na pri-mjer... — On pritisne nekoliko tipaka i slika se na
zaslonu promijeni. — Na ovaj sam site u posljednje vrijeme dolazio često i on to zna. Stoga
mi ne pokazuje stalno iste stvari, osim ako to zatražim. A cookieje po-činju koristiti i kod
interakcija, poput pohranjivanja osobnih podataka koje je korisnik dao siteu, npr lozinka i
sličnih stvari.
— Pohranjivanje osobnih podataka. To mi nekako miriše na Velikog brata — reče Claire.
— Da, i to je moguće, ali cookieji su samo tekst, bez progra-ma, nisu podložni virusima. Ne
mogu čak ni pristupiti vašem disku, ia-ko vaš preglednik ondje može pohraniti vrijednosti
cookieja ako je to potrebno, no to je manje-više sve. Neki ljudi misle da im cookieji
zau-zimaju disk, no to je uglavnom nemoguće. Većina davatelja pristupa Internetu ograničava
uporabu cookieja. Netscape ih ograničava na tri stotine, tako da, kada ispunite kvotu, stare
jednostavno briše. Micro-sfot ih stavlja u poseban direktorij pri čemu je maksimalno
dopušteni prostor dva posto ukupne veličine tvrdog diska. A cookieji su obično toliko maleni
da bi vam trebalo oko deset milijuna cookieja kako biste napunili disk od jednog GB. Ja
zapravo pišem nekoliko milijuna linija koda koji će cookieje podignuti na jednu posve novu
razinu, iz njih iz-vući loše i nepotrebne stvari, tako da će postati puno korisniji. Pritom možda
zaradim i par milijuna zelembaća. — On se naceri. — Nema bo-ljeg slatkiša.
On isključi računalo i pogleda Weba. — Ima još pitanja? Na Webovom se licu jasno
odražavalo divljenje. — U redu, uvjerio si me, kužiš se u računala.
engl. i »keks, kolačić«
— Da, znojio sam se u školi, konačno dobio posao na kojem ne moram nositi mrežicu za
kosu, a oni ljubazni ljudi iz Socijalnog osi-guranja onda nam lijepo objave da previše
zarađujemo i da se moramo iseliti iz stana u kojem smo barem pet godina.
— Sustav smrdi.
— Ne, to misle ljudi koji nikada nisu bili u njemu. A oni koji su u njemu, bez njega ne bi
imali gdje živjeti. Ali i dalje me užasno ljuti što zarađujem tek malo više od onoga koliko
plaćaju u McDonaldsu, pa svejedno moramo napustiti stan. Poslodavac mi baš i nije prodao
dioni-ce s popustom.
— Cuj, i to je nekakav početak, Jerome. I bolje je od druge mogućnosti koja se ovdje nudi, to
dobro znaš.
— I dalje ću napredovati. Raditi k'o konj, pa ćemo otići odav-de i više se nikada nećemo ni
osvrnuti.
— Ti i tvoja baka?
— Ona me primila kada mi je umrla majka. Tumor na mozgu, bez zdravstvenog osiguranja.
Baš i nije neka kombinacija. Moj je tata zagrizao metak iz .45-ice koju je sam gurnuo u usta
kada se nečeg na-pušio. Još kako ću je čuvati i paziti, kao što je ona pazila na mene.
— A Kevin?
— Pobrinut ću se i za Kevina. — On sada bijesno pogleda Weba. — Ako ga vi pronađete.
— Trudimo se. Znam ponešto o njegovoj obitelji. 0 njegovoj vezi s Velikim.... hoću reći,
Francisom.
— On je Kevinu otac. Pa što?
— Malo više od toga. Francisa sam upoznao iz krupnog plana. Prekrupnog, zapravo. — Web
prstom pokaže ostatke raznovrsnih rana na licu koje je nosio kao uspomenu na susret s tim
čovjekom.
Jerome ga znatiželjno pogleda. — Sretan si što si se izvukao samo s time.
— Da, i ja sve više imam takav osjećaj. Rekao mi je kako je Kevin došao na ovaj svijet. S
njegovom majkom i sve to...
— Pomajkom.
— Molim?!?
— Francisu je bila pomajka. Prava ovisnica. Ne znam što je bilo s njegovom pravom majkom.
Web s olakšanjem odahne. Nije bio incest. Tada načas pogle-da Claire, koja reče: — Znači da
zapravo nisu braća. Otac i sin. Kevin zna za to?
— Ja mu nisam rekao.
— Ali misli da mu je Francis brat? Je li Francis tako želio? — upita Claire, dok ju je Web
pomno promatrao.
— Francis dobiva sve što poželi. Je li vam to dovoljno?
— Zašto bi Francis želio da Kevin drži kako su njih dvojica braća?
— Možda nije želio da Kevin dozna kako je ševio svoju po-majku i Kevinovu mamu. Zvala
se Roxy. Drogirala se i sve to, ali prije smrti Kevinu je bila dobra.
— Kako je Kevin zaradio onaj metak u lice? — upita Web.
— Bio je s Francisom, našao se usred pucnjave između dviju banda. Francis ga je doveo
ovamo. Bilo je to jedini put da sam ga vidio kako plače. Ja sam ga osobno odveo u bolnicu,
jer bi Francisa murjaci jednostavno uhitili da se pojavio. Kevin nije ni zaplakao, nijednom, a
krvario je očajno. Ali otada više nije onaj isti Kevin. Ostali ga klinci ze-zaju, zovu ga
retardiranim.
— Djeca znaju biti okrutna, a zatim odrastu pa postanu još okrutnijima, samo što su u vezi s
tim malo profinjenija — reče Claire.
— Kevin nije glup. Strašno je pametan. I zna crtati, čovječe, ne biste vjerovali...
Claire se doimala zainteresiranom. — Možete li mi pokazati? Jerome pogleda na ručni sat. —
Ne smijem zakasniti na po-sao. A idem autobusom.
— U svoju veliku prodavaonicu kolačića? — upita Web. Jerome i Web sada prvi put
razmijene pravi osmijeh. — Znaš
kako ćemo, Jerome, ti nam samo pokaži Kevinove stvari i još malo raz-govaraj s nama, a ja
ću te osobno odvesti na posao u jednom paklenom stroju zbog kojeg će ti svi prijatelji vraški
zavidjeti. Sto kažeš na to?
Jerome ih povede na kat i ondje kratkim hodnikom do neke vrlo malene sobe. Kada je
uključio svjetlo, Web i Claire s nevjericom su pogledali uokolo. Svaki kvadratni centimetar
zidova, čak i stropa, prekrivali su crteži na papiru, neki načinjeni ugljenom, drugi drvenim
bojama, treći perom i tintom. A na malenom stolu do madraca koji je bio položen na pod
nalazile su se hrpe crtaćih blokova. Claire uzme je-
dan od njih i stane ga pregledavati, dok je Web i dalje netremice gle-dao crteže na zidovima.
Neki od njih prikazivali su stvari koje su Webu bile prepoznatljive, pejzaže i ljude; Jerome i
njegova baka bili su pri-kazani s mnoštvom nevjerojatno točnih pojedinosti. Drugi su crteži
imali apstraktne sadržaje i Web ih nije uspijevao odgonetnuti.
Claire podigne pogled s bloka, pogledom još jednom obuhvati zidove, i tek se potom
koncentira na Jeromea. — Znam nešto malo o li-kovnim umjetnostima, Jerome, jer mi kći
studira povijest umjetnosti. Kevin je ozbiljno nadaren dječak.
Jerome Weba pogleda poput ponosnog oca. — Kevin kaže da neki puta tako vidi stvari.
»Samo crtam što vidim«, kaže mi.
Web pogleda crtaći pribor i blokove posložene na hrpi na sto-lu. U kutu se nalazio čak i
maleni slikarski stalak s praznim platnom.
— Sve ovo košta... Francis daje doprinos?
— Ja Kevinu kupujem sve potrepštine za crtanje. On Kevinu osigurava ostalo, odjeću, cipele,
osnovne stvari.
— Je li kada ponudio pomoć tebi i baki?
— Nudio je. Ali mi ne uzimamo takav novac. Znamo odakle dolazi. S Kevinom je druga
priča. To mu je tata. Otac ima pravo brinuti se za sina.
— Tata često dolazi?
Jerome slegne ramenima. — Kada želi.
— Misliš da bi Kevin mogao biti kod njega? Odgovori mi is-kreno.
Jerome odmahne glavom. — Koliko mi god Francis bio anti-patičan, ako pitate mene, prije bi
odrezao vlastitu glavu nego dopustio da se tom dječaku nešto dogodi. Hoću reći, ubit će vas
samo tako, jer ste ga ružno pogledali. Ali s Kevinom je tako nježan. Nježni div, vjero-jatno bi
se moglo reći. Nije želio da Kevin živi s njim jer je znao da bi to bilo preopasno.
— Pretpostavljam daje to za Francisa bila velika žrtva, odus-tati od nečega što toliko voli. Ali
to je zapravo pravi ispit ljubavi, žrtva — reče Web.
— Da, tip nikada ne spava na istome mjestu jer ga traže ljudi koji ga žele ubiti. Vraški zgodan
način života. No imao je ljude koji su pazili na Kevina, pazili da nitko ne naudi Francisu tako
što će oteti Ke-vina. Nije da svi baš znaju za vezu između njih dvojice, ali nije želio ris-kirati.
— Vidio si ga otkako je Kevin nestao? — upita Web. Jerome ustukne za korak i ugura ruke u
džepove, a Web istog •
trenutka osjeti kako se zid ponovno podiže.
— Ne želim ti na vrat navući nevolje, Jerome. Samo mi iskre-no odgovori, a ja ti obećajem da
ne idemo dalje. Ide ti doista dobro, i samo nastavi taj niz.
Činilo se da Jerome razmišlja o tim riječima, dok se jednom rukom poigravao kravatom, kao
da se pita što mu to radi oko vrata.
— One noći kada se Kevin nije vratio kući. Bilo je kasno, možda i tri ujutro. Ja sam se bio
upravo vratio s posla. Baka je bila budna i izvan sebe. Rekla mi je da Kevina nema. Ja sam
bio na katu i spremao se poći potražiti Kevina, pitao se bismo li trebali zvati policiju. A onda
sam začuo kako baka dolje s nekim razgovara, točnije on je pričao, zapravo vikao na nju. Bio
je to Francis. Nikada dotada nisam ga vidio toliko bijesnog. — On zastane. Na trenutak je
izgledalo kao da bi ponovno mogao pobjeći. — I on je tražio Kevina. Bio je uvjeren da ga je
baka nekamo sakrila, ili se tome možda barem nadao. S obzirom na to kako se držao, već sam
pomislio da će je ubiti. Zamalo sam se već spustio stubama. Nemojte me pogrešno shvatiti,
nisam kukavica, ali nisam ni glup; dovraga, taj bi me čovjek vjerojatno ubio za manje od
sekunde, ali nije baš da bih baš njemu ili nekom drugome dopustio da dođe ovamo i naudi joj,
a da ja u vezi s tim ne bih poduzeo baš ništ'. Ku-žiš?
— Kužim, Jerome.
— Francis se konačno smirio, bilo mu je jasno da Kevina ne-ma. I tako je otišao. Otada ga
nismo vidjeli. Živa istina.
— Cijenim to što si mi rekao. Trenutačno vjerojatno nije lako vjerovati ljudima.
Jerome odmjeri Weba od glave do pete. — Ti si Kevinu spa-sio život. I to nešto vrijedi.
Web ga oprezno pogleda.
— Čitam novine, gospodine Web London, iz EST-a. Kevin bi bio mrtav da nije bilo tebe.
Možda ti zato Francis nije razmrskao glavu.
— 0 tome dosada nisam razmišljao na taj način.
Web ponovno pogleda hrpu blokova. — Jesi li što od ovoga is-pričao i ostalim agentima koji
su dolazili ovamo?
— Zapravo i nisu pitali.
— A što je s Kevinovom sobom? Pretražili su i ovo?
— Dvojica su malo njuškala, ali vrlo kratko.
Web pogleda Claire. Činilo se da jedno drugome čitaju misli. Ona reče: — Bi li ti smetalo da
posudim neke od ovih blokova? Voljela bih ih pokazati kćeri.
Jerome pogleda blokove, pa Weba. — Moraš obećati da ćete ih vratiti. To je cijeli Kevinov
život — reče.
— Obećajem. Obećajem da ću učiniti sve što je moguće kako bih kući doveo i Kevina. — On
skupi blokove i položi ruku Jeromeu na rame. — A sada je vrijeme da pođeš na posao.
Uvidjet ćeš da imam vr-lo razumne cijene prijevoza.
Dok su se spuštali stubama, Webu je na pamet palo još jedno pitanje. — Kevin je u onoj
uličici bio sam, usred noći. To se često doga-đalo?
Jerome odvrati pogled i ne reče ništa.
— Hajde, Jerome, nemoj mi sada šutjeti.
— Dovraga, Kevin nam je želio pomoći, znaš, zaraditi nešto novca i maknuti se odavde.
Mučilo ga je što nikako ne uspijeva doći do nečega konkretnijeg. Bio je tek klinac, ali je u
nekim stvarima razmiš-lao kao odrastao čovjek.
— Određena okolina tako vjerojatno djeluje na dijete.
— No, da, Kevin bi katkada bio na ulici. Baka je prestara da bi stalno pazila na njega. Ne
znam s kim se družio, a kad god bih ga uh-vatio vani, dovukao bih ga kući. No možda je
pokušavao zaraditi malo sa strane. A ovdje se tako može zaraditi, bez obzira na godine, kužiš?
Jeromea su ostavili na poslu i uputili se prema Claireinoj ku-ći.
— Usput, ondje si se ponijela poput prave profesionalke — reče on.
— Rekla bih da je situacija imala više mentalna nego fizička obilježja, a to je moje područje.
— Ona sada načas pogleda Weba. — Znaš, s Jeromeom si bio poprilično grub.
— Vjerojatno stoga što sam u životu vidio milijun tipova na-lik na njega.
— Svrstavanje u stereotipe vrlo je opasno, Web, a da i ne spo-minjem koliko je nepravdeno
prema osobi koju tako kategoriziraš.
Činjenica je da možeš poznavati samo jednog Jeromea. A jasno sam vidjela kako je ovaj
Jerome posve razbio tvoje predrasude.
— Jest — prizna Web. — Kada ovako dugo radiš moj posao, vjerojatno je lakše stavljati ljude
na istu hrpu.
— Poput očeva?
Web na to ne reče ništa.
Claire reče: — Tužno je to s Francisom i Kevinom. Na teme-lju onoga što smo čuli od
Jeromea, izgleda da jako voli sina. A mora vo-diti takav život.
— Ni ja ne sumnjam da veliki voli Kevina, ali tog istog diva vidio sam kako hladnokrvno
ubija čovjeka koji stoji pred njim, s time da je i meni dvaput podmazao sat, tako da moje
suosjećanje ima odre-đenih ograničenja — reče Web vrlo odlučno.
— Čovjekova okolina najčešće diktira i čovjekov izbor, Web.
— Taj argument mogu prihvatiti jednim dijelom, no vidio sam previše tipova iz još lošijih
sredina kojima ide čisto dobro.
— Među njima si možda i ti?
Nije se osvrnuo na njezino pitanje. Umjesto toga reče samo: — Mislim da bi bilo najbolje da
spakiraš nešto stvari, pa da ti pronađe-mo neko sigurno mjesto, uz agente koji će te čuvati i
pobrinuti se da se oni tipovi ne vrate.
— Nisam baš sigurna da je to dobra zamisao.
— Želim da budeš na sigurnome.
— I ja želim biti na sigurnome, vjeruj mi, ne želim baš umri-jeti. Ali ako imaš pravo i ako se
netko samo pretvarao daje Prancis ka-ko bi me prestrašio i na njega bacio sumnju, vjerojatno
nisam u stvar-noj opasnosti.
— Vjerojatno, to si dobro rekla. A to je samo jedna od teorija, Claire, koja bi mogla biti i
pogrešna.
— Mislim da oni, ako održim jednak svakodnevni raspored, neće imati razloga pomisliti da ih
dovodim u nekakvu opasnost. Postoji još nešto na čemu doista moram poraditi.
— Što?
Ona ga pogleda. Web je još nikada nije vidio toliko uznemire-nu. — Razmišljam o jednom
vrlo hrabrom čovjeku koji je ušao u ne-kakvu uličicu, čuo kako neki mali dječak govori nešto
uistinu rijetko, a nakon toga više nije bio u stanju obaviti posao.
On je prostrijeli pogledom. — Ne možeš biti sigurna da pos-toji određena veza.
Ona mu pokaže stranicu u jednom crtaćem bloku. — Oh, po-prilično sam uvjerena da veza
postoji.
Crtež je bio jednostavan, pomno izrađen, obilježen snažnom jasnoćom koja kao da je
nadilazila sposobnosti tog malenog dječaka. Neki lik koji je bio toliko sličan Kevinu da je
mogla biti riječ o autopo-rtretu, stajao je u, kako se činilo, prolazu okruženim visokim
zidovima. Neki muškarac, a mogla je biti riječ o Webu, u punoj borbenoj opremi, trčao je uz
Kevina. Dječak je imao ispruženu ruku. To nešto što je dr-žao u ruci posve je opčinilo Weba,
koji nije uspijevao odvojiti pogled od dlana. Uređaj je bio malen, bilo gaje lako spremiti u
džep hlača. Zraka svjetla koja je izlazila iz njega prelazila je na suprotnu stranu stranice i
završavala na samome rubu. Sve je izgledalo kao da dječak ima ne-kakvo futurističko oružje
koje emitira zrake svjetla, nešto kao u Rato-vima zvijezda ili Zvjezdanim stazama. A to je
zapravo uređaj kakav je ljudima, a osobito djeci, u današnje vrijeme poznat. Bio je to daljinski
upravljač, samo što je ovaj emitirao zraku svjetla. Mogao je biti usmje-ren prema nekom
televizoru, glazbenoj liniji ili nekom drugom elektroničkom uređaju. Ali Web je znao da nije
tako. U Kevinovoj kući uopće nije vidio televizor, a pogotovo ga nije bilo u njegovoj sobi.
Daljin-ski je upravljač, bio je uvjeren Web, aktivirao onaj laser u dvorištu koji je, pak,
pokrenuo strojnice kada su Web i ekipa Charlie uletjeli u taj prostor. Sve je to pokrenuo taj
dječak. A netko gaje bio pripremio toč-no za ono što će vidjeti te noći: muškarce u
pancirkama i s puškama, jer se Kevin Westbrook baš i nije vratio kući i izradio taj crtež nakon
do-gađaja.
Tko je bio taj netko tko ga je pripremio?
Dva automobila iza Webova Macha, Francis Westbrook sam je uprav-ljao Lincolnom
Navigatorom. Kako nije bilo proizvoda za prodaju, ve-lik dio ekipe već je bio napustio njegov
brod. U prodaji droge čovjek ne dopušta da mu se negdje uhvati korijenje, a uvijek stječe
dojam da je situacija negdje drugdje bolja. Dakako, kada se nađeš na tom drugom mjestu,
uvidiš da su sve to ista sranja. Živiš i umireš ovisno o snalažlji-vosti, a glupi ne žive osobito
dugo, no ipak, mjesto svakog ubijenog di-lera spremno je zauzeti barem njih deset;
privlačnost trgovanja dro-
gom bila je velika unatoč visokoj stopi smrtnosti, jer ljudi u svijetu Francisa Westbrooka baš i
nisu imali previše drugih mogućnosti. Zabo-ravi sociologe s njihovim malim tablicama i
grafikonima: Westbrook bi mogao vrlo živopisno predavati najosnovniji od svih predmeta s
tog po-dručja.
On stane odmahivati glavom kada su mu se misli vratile na dvojbu pred kojom se našao.
Peeblesu nema ni traga ni glasa, a nestao je čak i nekoć odani Macy. Ljudima koji su mu
preostali Westbrook zapravo i ne vjeruje, tako da je na ovu misiju otišao posve sam. Bio je
motrio Jeromeov stan, u nadi da bi se ondje nekako mogao pojaviti Ke-vin. Umjesto toga,
pojavila se zgodna utješna nagrada: EST-ov Lon-don i ona žena. Psihić, barem je to uspio
doznati prije nego što je ostao bez ljudstva. Upravljač je držao samo vrškom prsta, desnu ruku
držeći na dršku pištolja koji se nalazio na suvozačevu sjedalu^ Promatrao je Londona i ženu
kako ulaze, a zatim izlaze s Jeromeom. Ženska je nosi-la Kevinove crtaće blokove, a Francis
se pitao koji je tome razlog. Na-lazi li se u njima nekakav trag koji bi im mogao reći gdje je
dječak? On je osobno pretražio cijeli grad, uzduž i poprijeko, tražeći sina, prijetio ljudima,
pritom lomio kosti i kod nekih ispuhavao prenapumpani ego, dijelio tisuće dolara za cinkanje,
a unatoč svemu tome nije došao ni do čega. Vraški je izvjesno da nije u rukama FBI-a; oni se
njime ne poigravaju, možda u pokušaju da Kevina navedu na svjedočenje protiv oca, u to je
bio uvjeren. Francis je u vezi s time bio krajnje oprezan; Kevin nema pojma što njegov stari
radi, barem ne zna pojedinosti kak-ve su potrebne za svjedočenje pred sudom. Ali da dođe do
toga, Fran-cis bi mirno podnio udarac i prepustio se. Iznad svega mora učiniti što je najbolje
za Kevina. U mnogim je stvarima već dosada vodio pun, bo-gat život, i više nego što se to
kod takve osobe razumno moglo očekiva-ti. Ali pred Kevinom je bilo još puno života.
London je pametan tip. Francis ga je sada kanio pratiti i vidjeti kamo će ga odvesti. Nadao se,
dakako, do Kevina.
43
Web je vratio Claire kući, gdje je ona spakirala nešto odjeće i drugih potrepština, a zatim je
odvezao do njezinog automobila i pratio do jed-nog hotela, u kojem je uzela sobu. Pošto su
jedno drugome obećali da
će redovito razmjenjivati novosti, Web je odjurio natrag na East Winds.
Romano je bio u njihovoj kući. — Canfieldi su u kući. Ne znam što se dogodilo, ali nešto ih je
gadno potreslo. Oboje su bijeli kao zid.
— Znam što se dogodilo, Paulie — reče Web i prepriča mu in-cident s kasetom.
— Znaš da nisi mogao ništa, Web. Ja sam samo bijesan što sam tada bio u inozemstvu. Više
od svega na svijetu bio bih voli napu-cati tu gamad. — On pucne prstima. — Oh, prije nego
što zaboravim, zvala je Ann Lyle, rekla je da se morate hitno čuti i da je važno.
— Kako to da nije nazvala mene?
— Ja sam s njom razgovarao prije dva dana. Samo se javio. Dao sam joj ovaj broj telefona, za
slučaj da nam ustreba veza preko fi-ksne linije.
Web izvadi svoj mobilni telefon. Dok je utipkavao Annin broj, upita Romana: — Onda, kako
se Billvju dopala tvoja 'Vette?
— Super, čovječe, super. Rekao je da je prije dvije godine imao priliku kupiti sličnu stvar
za... jesi li spreman?... pedeset tisuća dolara. Pedeset somova!
— Bit će najbolje da Angie ne dozna za to. Već vidim kako se četiri kotača i pomični krov
pretvaraju u novo pokućstvo i fondove za studij.
Romano problijedi. — Sranje, to mi nije palo na pamet. Mo-raš se zakleti da joj nećeš reći,
Web. Moraš mi se zakleti.
— Pričekaj malo, Paulie. — Web tada reče u mikrofon: — Ann, ovdje Web. Što se događa?
Ann je govorila vrlo tiho. — Ovdje se nešto događa. Zato sam ostala tako kasno.
Web se ukoči. Znao je što to znači. — Operacija u tijeku?
— Dečki su prije dva dana na vježbalištu podignuli novu me-tu i na nju su navalili kao ludi.
Napadači su danas u beskraj pripremali opremu, a zapovjednikova su vrata cijelo prijepodne
zatvorena i neki su snajperisti već na pozicijama. Znaš kako to ide, Web.
— Da, znam. Imaš neku predodžbu o meti?
Ann počne govoriti još tiše. — Prije nekoliko dana dobili smo snimku s jedne od kamera na
semaforima. Na njoj se vidi kamion par-
kiran kod prostora za utovar ispred jedne napuštene zgrade, u blizini mjesta na kojem je došlo
do pucnjave. Nije snimljena iz najboljeg kuta, koliko sam čula, ali izgleda da se vidi istovar
strojnica iz tog kamiona.
Web je zamalo slomio telefon na dva dijela. Bates mu je to za-1 tajio. — Na koga je bio
registriran kamion, Ann?
— Na Silasa Freeja. On je jedan od utemeljitelja Slobodnog društva, Web. Poprilično glupo
od njega... tako upotrijebiti pravo ime.
Dobijesa! Napadaju Slobodnjake. — Kako idu onamo?
— Vojnim zrakoplovom iz Andrewsa na staro uzletište mari-naca u blizini Danvillea. Kreću u
ponoć. Kamionete već šalju prikoli-com.
— Tko ide u napad?
— Hotel, Gulf, X-Ray i Whiskey.
— I to je sve? To nisu sve snage.
— Echo, Yankee i Zulu nisu u zemlji... zaštita uglednika. Cha-rlieja više nema. A k tome,
jedan od napadača iz Hotela slomio je nogu tijekom vježbe, dok je Romano s tobom na
posebnom zadatku. Trenu-tačno smo malčice tanki.
— Već krećem. Nemoj dopustiti da vlak krene bez mene. On pogleda Romana. — Neka se
dečki s ulaza približe kući i
preuzmu zaštitu.
— Kamo idemo?
— Vrijeme je da ih isprašimo, Paulie.
Dok je Romano nazivao čuvare na rubnim dijelovima imanja, Web je istrčao iz kuće, otvorio
prtljažnik Macha i provjerio čime raspo-laže. Imao je puno toga. Život od agenta EST-a
zahtijeva da u prtljaž-niku ima odjeću za nekoliko dana, kao i mnoštvo raznovrsnih sitnica
nužnih kada ga praktički bez najave pozovu na jednotjednu ili jed-nomjesečnu zadaću u
inozemstvu. Web je toj »normalnoj« količini pri-dodao i mnoštvo stvari koje je uzeo iz
skladišta opreme u EST-u i svo-jih zaliha kod kuće, a bila je riječ o više nego dojmljivom
arsenalu. Čak i uz FBI-eve iskaznice neće mu biti lako objasniti zašto ima takvu zali-hu
oružja i streljiva zaustavi li ga neki prometni policajac radi rutinske kontrole.
Kada se Romano vratio, Web reče: — Bates mi je to prešu-tio... to malo govno. Pronašli su
izravne dokaze koji Slobodnjake pove-zuju s napadom na Charlie, a poslužili su se prokletim
tragom koji sam
im dao ja. Nije nas čak ni namjeravao pozvati na tulum. Vjerojatno misli da ćemo se
izbezumiti i nepotrebno ubijati.
— Znaš — reče Romano — to je doista uvreda za moj osjećaj za profesionalnost.
— No, dobro, samo tom svojem osjećaju reci neka se trgne, jer nemamo puno vremena.
— Zašto ne kažeš? — On ščepa Weba za nadlakticu. — Ako nam je potrebna brzina, nećemo
ići tim smećem.
— O čemu ti, dovraga, pričaš?
Pet minuta poslije Corvette, s proširenim blokom i prepuna oružja, proletjela je kroz otvoreni
ulaz East Windsa i došla do glavne ceste.
Do Quantica su vodile uglavnom sporedne prometnice, no Romano je kazaljku gotovo cijelim
putem držao na 110, u zavoje ulaze-ći toliko brzo da bi se Web uhvatio kako se drži za rub
sjedala, u nadi da Romano to neće primijetiti. Kada su došli na međudržavnu autoces-tu 95,
Romano je počeo skladno mijenjati brzine i pritiskati kvačilo. Web je gledao kako se kazaljka
brzo penje preko 150 i prema 200. Ro-mano ubaci kasetu i pojača glazbu. Izbor najboljih
stvari skupine Bac-hman-Turner Overdrive ubrzo se prolamao kroz noćni zrak, budući da su
se vozili sa spuštenim krovom. Dok je Romano vozio, Web je provje-ravao oružje. Čak i uz
rasvjetu postavljenu uz autocestu bilo je vrlo mračno, no njegovi su prsti poznavali svaki
centimetar opreme.
On sada pogleda Romana, koji se smiješio i pjevao uz BTO dok su »odrađivali posao«. Tip je
kimao glavom kao da se vratio u sre-dnju školu i da uživa na Springsteenovom koncertu.
— Način na koji se pripremaš za borbu baš i nije uobičajen, Paulie.
— Što, misliš kao što ti za sreću gladiš pištolj? — Web ga iz-nenađeno pogleda. — Rekao mi
je Riner. Njemu je to bilo beskrajno smiješno.
— Bit će da više ništa nije sveto — promumlja Web.
Do Quantica su došli u rekordnome roku. Obojica su pozna-vali stražara na istočnome ulazu s
Bureau Parkwaya, tako da se Roma-no nije ni potrudio usporiti.
— Trostruka osmica, Jimbo — povikao je u vrtoglavome pro-lazu, spominjući znak za krizne
poruke na pageru koji bi agentu govo-rio da mora što prije doći u Quantico.
— Sredite ih, dečki! — odvrati Jimbo.
Romano parkira automobil; izvadivši opremu, odnijeli su je u upravnu zgradu. Romano je
sigurnosnom karticom otvorio vrata u og-radi i tako su se uputili prema ulazu, s kojeg ih je
motrila kamera. Is-pred ulaza je bilo posađeno šest malenih stabala, kao uspomena na pa-le
članove ekipe Charlie. Unutra su prošli pokraj ureda Anne Lyle. Ona je došla do vrata i s
Webom izmijenila pogled, ali ne običan pogled. Strogo prema pravilima, Ann nije smjela
nazvati Weba i reći mu za pla-nirani napad. A on nikada ne bi učinio nešto čime bi nju
uvukao u nevo-lje. No oboje su znali da je postupila ispravno, dovraga sa svim pravili-ma.
Web je na svog zapovjednika, Jacka Pritcharda, naišao u hod-niku. Ovaj zapanjeno pogleda
njega i Romana u punoj spremi.
— Javljamo se na dužnost, gospodine — reče Web.
— Kako ste, dovraga, uopće doznali? — upita Pritchard.
— Ja sam još uvijek član EST-a. Ovakve stvari njušim na ki-lometre.
Pritchard nije inzistirao, iako je pogledao prema uredu Ann Lyle.
— Želim s vama — reče Web.
— To nije moguće — reče Pritchard. — Još si uvijek na do-pustu, a njega je — sada pokaže
na Romana — netko povukao na spe-cijalni zadatak za koji ne znam čak ni ja. Sada se lijepo
nosite.
Zapovjednik se okrene i uputi natrag prema sobi s opremom. Web i Romano krenu, odmah za
njim. Napadači i snajperisti koji već nisu bili raspoređeni u sklopu misije ondje su se okupili i
razmatrali posljednje pojedinosti. Snajperisti su provjeravali zalihe streljiva, upi-sivali
podatke evidencijske knjige, postavljali specijalne dodatke na oružje, čistili teleskope i cijevi.
Napadači su provjeravali svoje oružje i pomagala za provaljivanje, taktičke torbe i oklop za
tijelo. Osoblje iz logističkog odjela EST-a trčalo je uokolo i utovarivalo opremu u kami-onete,
nastojalo misliti na sve što će biti potrebno za uspjeh ove mini-invazije. Svi su zastali kao
ukopani kada su u prostoriju upali Pritchard i, poslije njega, Web i Romano.
— Hajde, Jack — reče Web — ekipe su ti na svim mogućim stranama, a čak i ako ne
računamo Paulieja, nedostaje ti jedan tip u Hotelu. Dobro će ti doći svaka pomoć.
Pritchard se naglo okrene. — Odakle ti, dovraga to da nam nedostaje jedan čovjek? — Šefu
EST-a očito je bilo dosta curenja infor-macija.
Web pogleda uokolo. — Znam brojati. A u Hotelu sam izbro-jao petoricu napadača. Dodaj
mene i Paulieja i imat ćeš pun broj.
— Niste upoznati sa situacijom, niste vježbali na maketi, a neko vrijeme čak i niste uopće
trenirali. Jednostavno ne idete.
Web stane ispred njega i tako mu zapriječi put. Jack Pritcha-rd bio je visok oko stotinu
sedamdeset osam centimetara i Web je bio u prednosti barem dvanaest-trinaest kilograma i
pet godina, no znao je da bi, kada bi došlo do tučnjave, prošao lošije. Ali nije se želio tući,
ba-rem ne protiv vlastitog kolege.
— Uputit ćeš nas usput. Pokaži nam točke napada. Imamo svoju opremu i trebamo samo
Kevlar, letačko odijelo i kacigu. Koliko smo ovakvih Paulie i ja odradili, Jack? Nemoj se
prema nama odnositi kao prema nekim gadovima koji nemaju pojma i tek su završili obuku.
To nismo zaslužili.
Pritchard ustukne za korak, još nekoliko dugih trenutaka pi-ljeći u Weba. Što je to dulje
trajalo, to se Webu više činilo da bi ga Pri-tchard doista mogao izbaciti. Kao i u ostalim
kvazivojnim jedinicama, ni u EST-u se nije s naklonošću gledalo na neposluh.
— Znaš što, Web, odluku ću prepustiti njima. — On pokaže napadače.
Web nikako nije bio očekivao takvu odluku. Ali sada zakorači naprijed i pogleda, jednog po
jednog, dečke iz Hotela i Gulfa. S veći-nom njih već se borio rame uz rame, prvo kao
snajperist, a potom i kao jedan od njih, napadač. Pogled mu se na koncu zaustavio na
Romanu. Dečki će Romana prihvatiti bez pogovora. Ali s Webom je drukčije, on nije onaj
isti, stari, on je tip koji se zaledio u najgorem mogućem tre-nutku, tako da su se svi nazočni
sada pitali hoće li mu se to ponovno do-goditi, pa će oni zbog toga poginuti.
Web je Romanu spasio život za vrijeme prepada na utočište paravojnih snaga u Montani.
Romano je uslugu uzvratio godinu posli-je, tijekom zaštite uglednika na Bliskom istoku, kada
je jedan pobunje-nik iz malene odmetničke skupine ukradenim praznim autobusom po-kušao
pregaziti njihovu pratnju. Pobunjenik bi bio uspio zahvatiti ba-rem Weba, no Romano je
Weba odgurnuo u stranu i metkom iz svoje četrdeset petice ustrijelio vozača točno među oči.
Ipak, unatoč svemu
tome, i unatoč činjenici da su u posljednje vrijeme puno vremena pro-vodili zajedno, Web
Romana nikada nije uspio posve pročitati. Dok je tako gledao uokolo, činilo se da svi od
Romana očekuju da riješi stvar, a Web, iako ga je ovaj dovezao kako bi sudjelovali u napadu,
nije imao pojma što će sada reći.
Gledao je kako mu Romano stavlja ruku na rame. Okrenuvši se prema kolegama, Romano
reče: — Web London meni može čuvati leđa u svakom trenutku, na svakom mjestu.
A u društvu EST, obilježenom nesmiljenim muškim pono-som, takve riječi iz usta čovjeka
kakav je Paul Romano — čovjeka ko-jeg su se bojali čak i neki kolege — bile su dovoljne.
Pošto su se odje-nuli, Pritchard je sve ljude pozvao u malenu sobu za sastanke. Stao je
naprijed i zagledo se u njih, dok su oni jednako nepomično promatrali njega. Webu se činilo
da zapovjednik u njega gleda više nego u druge.
— Podrazumijeva se — započne Pritchard — da ova misija ima ključnu važnost. Znam da će
se svatko od vas ponijeti krajnje pro-fesionalno i usto obaviti posao kako najbolje može. —
Pritchard je go-vorio ukočenim tonom, izgledao nervozno, a iza sebe je imao toliko opasnih
akcija daje Web još davno bio zaključio kako više i nema živce.
Web i Romano se pogledaju. Takav je govor bio pomalo neuobi-čajen. Nije riječ o hrpi
srednjoškolaca koji se spremaju igrati football.
Pritchard se više nije mogao držati onoliko strogo. — U redu, prijeđimo preko službenih
sranja. Za ljude koje ćemo večeras napasti sumnja se da su pobili ekipu Charlie. To svi znate.
Nadamo se da ćemo ih iznenaditi. Kratko i slatko, bez ispaljenog metka. — On zastane i još
jednom pogleda sve redom. — Znate pravila djelovanja. S tim smo Slobodnjacima već imali
posla, u Richmondu. I ondje je u pitanju bila ekipa Charlie, tako da neki drže da je ono u
dvorištu bila osveta Slo-bodnjaka.
— Koliko znamo, nema talaca. Logistika je pomalo problema-tična, ali imali smo i
neusporedivo gorih situacija. Dolazimo zrakoplo-vom, kamioni nas čekaju i idemo u akciju.
— Pritchard je sada već ko-račao amo-tamo. U jednom trenutku zastane. — Ako večeras
trebate pucati, pucajte. Ali nemojte se ponijeti glupo. Samo nam još trebaju mediji koji će
sutra ujutro kriještati kako je EST pobio tipove koje nije trebalo pobiti. Ako su oni sudjelovali
u onome što se dogodilo Charlie-ju, pokupit ćemo ih, pa neka pravda obavi svoje. Nemojte
pucati, po-navljam još jednom, nemojte pucati jer razmišljate o onome što su ti-
povi eventualno učinili šestorici naših ljudi. Znate da to tako ne ide i zaslužili ste nešto drugo.
I znam da ćete zadaću obaviti uspješno. — On još jednom zastane, pomno zagledan, kako se
činilo, u svako lice, još se jednom, izgledalo je, najduže zadržavajući na Webu.
Pritchard je izlaganje završio riječima: — Idemo.
Dok su ljudi izlazili jedan po jedan, Web priđe Pritchardu.
— Jack, jasno mi je što želiš reći, ali ako te toliko brine mo-gućnost da netko poludi, zašto
EST uopće ide u ovu akciju? Rekao si da nema talaca, a to znači da bi FBI-ev SWAT sredio
stvar uz potporu mjesne policije. Zašto idemo mi?
— Još smo uvijek dio FBI-a, Web, premda se to ne bi reklo na temelju toga kako se neki ljudi
ovdje ponašaju.
— A to znači da je EST za ovo dobio nalog iz grada?
— Takva je procedura, a to znaš jednako dobro kao i ja.
— Jesi li zbog posebnih okolnosti zatražio da ovo preskoči-mo?
— Zapravo i jesam, jer osobno držim da ne bismo trebali ići. Nikako ovako ubrzo nakon što
smo izgubili svoje dečke. I slažem se s tobom, bez problema je mogao ići SWAT.
— Odbili su tvoj prijedlog?
— Kao što sam rekao, u sastavu smo FBI-a i ja samo radim što mi nalože. Želio si upasti,
sada si se predomislio?
— Vidimo se kod O.K. korala.
Nekoliko minuta poslije već su bili na putu za zrakoplovnu bazu Andrews, spremni za rat.
FBI je, doznao je Web od jednog od kolega iz EST-a, razmiš-ljao o provođenju naloga za
pretres u kompleksu koji je pripadao Slo-bodnjacima, ali je zaključeno da će EST najprije sve
osigurati, a da će pretraživanje uslijediti tek nakon toga. FBI-u je još samo trebalo da mu
Slobodnjaci ubiju dvojicu agenata koji pokušavaju provesti nalog za pretres. Usto, snimka
istovara strojnica kojima su ubijeni savezni agenti iz kamiona koji je unajmio Silas Free bila
je poprilično uvjerlji-va i mogla je poslužiti kao čvrst dokaz na sudu.
Tijekom kratkotrajnog i ne odviše ugodnog leta vojnim tran-sportnim mlažnjakom, Web je
pročitao nalog za djelovanje od pet odlo-maka, a on i Romano doznali su i konkretne
pojedinosti. Neće biti ni-kakvih pregovora sa Slobodnjacima i neće biti upozorenja da trebaju
izići s podignutim rukama. Sjećanja na onaj događaj u Richmondu i na masakr u kojem je
poginula ekipa Charlie dokinuli su tu mogućnost. Danas će poginuti manje ljudi ako ih EST
jednostavno napadne bez upozorenja, barem su tako zaključili nadređeni, a Webu je ta odluka
savršeno odgovarala. Činjenica da, koliko su znali, nema talaca, stvar je s jedne strane
olakšavala, a s druge komplicirala. Komplicirala jer se Web i dalje pitao zašto u akciju nisu
pozvani FBI-evi specijalci iz jedinice SWAT. Nadao se da je riječ o kombinaciji činjenice da
su Slo-bodnjaci na glasu kao iznimno opasni i dobro naoružani, te toga što se čak i
pozitivcima dopušta da neki put sami provedu slatku pravdu. Ali u vezi s ovim nešto mu se
jednostavno nije sviđalo.
Prema podacima koje je WFO prikupio u posljednjih nekoli-ko mjeseci, Slobodnjaci su se
nalazili u kompleksu koji su sami podig-nuli prije deset godina, približno šezdeset pet
kilometara zapadno od Danvillea, u Virginiji, u vrlo zabačenome dijelu te savezne države, na
mjestu s triju strana okruženome šumom. Snajperisti iz ekipa Whi-skey i X-Ray počeli su
motriti kompleks dvadeset četiri sata ranije, za-jedno s agentima iz WFO-a. Sve otada
dostavljaju vrlo korisne podat-ke. Tlocrti mete zapravo su već neko vrijeme bili u EST-ovoj
bazi po-dataka. EST je rekonstruirao unutršanjost škole na stražnjem parki-ralištu i vježbao uz
više od uobičajene energije i odlučnosti. I premda nije bilo člana EST-a koji bi svjesno
otvorio vatru osim kada bi se on sam, neki drugi član ekipe ili netko nedužan našao u
opasnosti, nije bi-lo ni jednog jedinog operativca EST-a koji nije barem dijelom priželj-kivao
da Slobodnjaci pokušaju uzvratiti vatru. Moguće je, razmišljao je Web, da je u toj skupini i
zapovjednik Jack Pritchard, unatoč strast-venome govoru u kojem je ustvrdio suprotno.
Sletjeli su, ušli u kamionete, upravo spuštene sa specijalnih prikolica, te se odvezli do
preliminarne točke za početak napada i on-dje se povezali s mjesnom policijom i ljudima iz
WFO-a koji su predvo-dili akciju. Web se okrenuo leđima i stao nešto petljati s opremom čim
je primijetio kako se Percy Bates pojavljuje iz jednog FBI-evog vozila i razgovara s
Pritchardom. Webu trenutačno nije trebao susret s Bate-som, i to iz više razloga, od kojih je
glavni bio to što samome sebi nije mogao dovoljno vjerovati da ga neće izudarati šakom jer
ga nije obavi-jestio o napadu. Bates je vjerojatno samo nastojao zaštititi Weba, mož-da i od
samoga sebe, ali Web bi bio više volio da je odluku o tome mo-gao donijeti sam.
Odvezli su se do posljednje točke i primili posljednje naloge. Sada je došlo vrijeme za
odlazak do cilja. Brzo su krenuli mračnim šumskim putevima. Ekipa Hotel bila je u jednome
od Suburbana i ima-nju Slobodnjaka približavala se sa stražnje strane, dok je Gulf dolazio
slijeva. Zbog topografije, napadačke će se ekipe morati kretati kroz mračne, guste šume. To i
nije bilo osobito problematično, jer su imali pomagala za gledanje u tami. Neposredno prije
nego što su se otvorila vrata kombija, Romano se prekrižio. Web mu već zamalo reče kako je
Dannvju Garciji uvijek govorio da Bog ne dolazi ovamo i kako su sami, no ipak je ostao
šutjeti. Ipak, bio bi više volio da Romano rukom nije načinio križ. Sve to počelo mu je
izgledati odviše poznato i Web se sada prvi put počne pitati je li uopće u stanju sudjelovati u
napadu. Vrata su se otvorila prije nego što je stigao još razmišljati o tome. Tako su se
razmiljeli po šumi i ubrzo zaustavili, čučnuvši i promatrajući teren is-pred sebe.
Zahvaljujući slušalici u uhu Web je slušao kako im snajperisti govore što je ispred njih. Web
je prepoznao glas Kena McCarthvja iz X-Raya. McCarthvjev je pozivni znak bio Sierra Jedan,
što je značilo da ima najviši promatrački položaj među snajperistima. Vjerojatno sjedi na
nekoj visokoj grani jednog od velikih hrastovih stabala koja okružuju kompleks, zaključi
Web. Na taj način vidi cijelo područje, ima dobar položaj za pucanje, kao i maksimalan
zaklon. Slobodnjaci su pos-ve izvjesno unutra. Većina ih ovdje zapravo i živi. Snajperisti su
ih nab-rojali najmanje deset. Ogradom okruženi kompleks činila su četiri zda-nja. U tri su
ljudi živjeli, a jedno je bilo velika zgrada nalik na skladište u kojoj su se sastajali i radili to što
su već radili, nesumnjivo, razmiš-ljao je Web, sastavljali bombe i smišljali kako će ubijati
nedužne ljude. Na ovakvim mjestima često bi bilo pasa. A s njima bi uvijek bilo prob-lema —
ne toliko u smislu osobne opasnosti za članove EST-a, budući da čak ni najkrvoločnij pas ne
bi mogao progristi Kevlar ili preživjeti metak, no uvijek bi sjajno upozoravali stražare. —
Nasreću — barem zasada — ovdje nije bilo pasa; možda su neki od Slobodnjaka alergični na
njih. Od oružja su uglavnom vidjeli pištolje i sačmarice, iako je neki klinac, od sedamnaestak
godina, rekao je McCarthv, nosio MP-5.
Vani su bila dvojica stražara, jedan naprijed i jedan straga, naoružani samo pištoljima i s
izrazom dosade na licu, primijetio je McCarthv zabavljeno. Kao što je bilo uobičajeno u EST-
u, stražaru je identifikacijski naziv davao snajperist koji bi ga prvi uočio. Stražar na
prednjoj strani tako je postao Blijedi Shaq, jer je pomalo nalikovao na veliku košarkašku
zvijezdu, ali je, dakako, bio bijelac, budući da Slo-bodnjaci nikako ne bi bili pripravni u
svojoj sredini imati osobe neke druge rase. Stražar na stražnjoj strani dobio je ime Gamebov,
jer je McCarthv uočio da mu iz džepa s prednje strane proviruje ta igrica. Snajperisti su
primijetili i da obojica stražara imaju mobilne telefone koji imaju i funkciju walkie-talkieja.
To je već bilo problematično, jer znači da kolegama koji su unutra mogu brzo dojaviti da se
nešto doga-đa.
Pripadnici Hotela sada su se raširili i krajnje oprezno krenuli šumom. Preko letačkih odijela
nosili su infracrvenu kamuflažu, zelene plašteve s vizualnim uzorcima koji su razbijali profil
u infracrvenim uređajima. Tako ih Slobodnjaci ne bi posve jasno vidjeli čak ni ako ima-ju
opremu za noćno promatranje. Iako se kompleks još nije vidio Slo-bodnjaci su među gustim
raslinjem mogli postaviti ili dodatne ograde ili čak eksplozivne zamke koji su promaknule
snajperistima, koliko god to bilo malo vjerojatno. Webu su naočale za noćno promatranje noć
pretvorile u dan, ali je ipak držao jedno oko zatvorenim, pretpostavljao je da tako postupaju i
svi ostali, kako bi izbjegnuli da im poslije sve bu-de narančasto. Došli su do sljedeće postaje i
Web pridigne naočale s očiju i stane ubrzano treptati kako bi umanjio djelovanje tog
napred-nog uređaja. Već ga je počela boljeti glava. Tijekom samog napada Ro-mano će ići
prvi, dok će Web pokrivati odstupnicu. Iako Romano nije s ekipom uvježbavao ovaj napad, i
dalje je bio najbolji napadač kojim su raspolagali. Web spusti ruku na cijev strojnice MP-5
koju je nosio. Nije uzeo svoju uobičajenu pušku, SR75, jer je uvidio da tu prokletu pušku,
nakon što ju je upotrijebio u onom dvorištu, više ne može uzeti u ruku. Prvo je dodirnuo
pištolj .45 u taktičkoj futroli, a potom dvocijevku koje je nosio u držaču učvršćenom preko
ramena, te se samo slabašno nas-miješio kada je uvidio da Romano gleda kako to čini i kako
mu pokazu-je uzdignuti palac.
— Sada smo sigurni, stari moj — reče Romano. Tip u sebi vjerojatno i dalje vrti BTO,
pomisli Web.
"VVebovi otkucaji srca još uvijek nisu bili dosegnuli šezdeset četiri i on je sada davao sve od
sebe kako bi postigao tu brzinu. On pr-stima protrlja dlan i s iznenađenjem osjeti znoj, budući
da je noć bila hladna. Ipak, dvadeset pet kilograma opreme i oklop čine lijepu malu osobnu
saunu. S pojasa su mu visjeli okviri za pištolj, dok je u džepovi-
ma na bedrima imao rezervno streljivo za MP-5, zajedno s ručnim gra-natama, plastičnim
eksplozivom i drugim spravieama koje bi mu veče-ras mogle zatrebati, budući da se takvo što
unaprijed nikad ne zna. Ipak, nadao se da znoj ne ukazuje na živce koji bi ga mogli natjerati
na to da zezne stvar u trenutku kada mora biti besprijekoran.
Ponovno su krenuli naprijed i približili se rubu šume. Web je kroz naočale jasno vidio
kompleks u kojem su se smjestili Slobodnjaci. Kako bi se zajamčila kratka i učinkovita
komunikacija i kako bi svi dje-lovali na temelju identičnih osonovnih podataka, prizemlje
cilja u EST-ovom žargonu uvijek bi bilo Alpha, prvi kat Bravo. Prednja je strana zgrade bila
bijela; desna crvena; lijeva zelena; a stražnja strana crna. Sva vrata, prozori i drugi otvori
dobivali su brojeve redom, od lijeve strane. Tako je Gamebov stajao izvan ograde približno na
razini Alpha crno otvor tri, dok se Blijedi Shaq nalazio na razini Alpha bijelo otvor četiri.
Web kroz svoje naočale pogleda Gamebova i ubrzo procijeni da je riječ o neuvježbanome tipu
koji je usto i krajnje neoprezan. Točnost takvog stava samo je pojačao sam stražar kada je iz
džepa izvukao ig-ricu i počeo igrati.
U glavnoj zgradi kompleksa vidjela su se uključena svjetla. Njih su zacijelo napajali
prijenosni generatori, jer se u zraku nisu vid-jeli električni vodovi. Da je bilo dovoda struje,
EST bi bio pronašao transformator i prije napada jednostavno isključio struju. Promjena sa
svjetla na tamu ljude dezorijentira, pa bi EST stekao blagu pred-nost potrebnu da bi se
neprijatelj nadvladao bez krvoprolića.
Budući da su u akciji sudjelovale smo dvije ekipe napadača, snajperisti su bili pripravni
uskočiti u crne komplete, ili letačka odijela Nomex, i pomoći u napadu. Svaki je snajperist,
osim svoje snajperske puške, nosio CAK-16, automatsku jurišnu pušku s noćnim teleskopom
Litton koji je imao povećanje od tri puta. Prema planu, trebalo je mu-njevito napasti sprijeda i
sa strane, tako da Slobodnjaci ostanu u glav-noj zgradi. U tom trenutku u kuću bi upali
redovni agenti FBI-a, pro-čitali im prava, proveli naloge za pretres, tako da bi sljedeća postaja
za Slobodnjake bio sud, pa zatvor.
Svega ima upravo toliko da stvar bude zanimljiva, pomisli Web. Slobodnjaci su morali znati
da ih FBI promatra. Ovo je vrlo zaba-čen kraj i glas o neznancima brzo se širi, a FBI ih je pod
prismotrom imao već neko vrijeme. EST je morao djelovati pod pretpostavkom da će njihovo
glavno oružje, element iznenađenja, u ovom slučaju biti u najmanju ruku oslabljeno.
Budući da u iz debakla ekipe Charlie ipak izvukli nekakve po-uke, ovamo su dopremili dva
vrlo nezgrapna ali vrlo snažna uređaja za termalno izviđanje. Romano sada uključi jedan od
njih i pregleda sve zgrade s njihove strane. Gulf je isto činio sprijeda. Taj je uređaj pružao
pogled čak i kroz zatamnjeno staklo, pa čak i zidove, pronalazio toplin-sku sliku svih
pojedinaca koji bi ondje vrebali s praćkom ili zračnicom. Romano dovrši pregled i objavi da
je zrak čist. Ovaj put nema automa-tiziranog snajperskog gnijezda. Sve zgrade osim glavne
prazne su. Ci-jela bi priča mogla proteći vrlo čisto.
Kroz naočale za noćno izviđanje Web je pogledao uokolo i uo-čio svjetla koja su treperila
kroz mnoštvo gusto raspoređenog drveća. To pulsiranje svjetla pokazivalo je položaje
snajperista koji su imali krijesnice, minijaturne elemente s infracrvenim sjajem veličine
upa-ljača za cigarete. Krijesnice bi zasjale svake dvije sekunde u svjet-losnome spektru koji bi
se vidio samo uređajima za noćno promatra-nje. Na taj način snajperisti su mogli biti u
međusobnoj vezi a da pri-tom nisu odavali položaj. Kada bi se pretpostavilo da i cilj ima
uređaje za noćno promatranje, krijesnice se iz očitih razloga ne bi koristile. Napadači se
nikada nisu služili takvim pomagalima. Svaki treptaj tak-vog svjetla predstavljao je prijatelja
s puškom kalibra .308 koji bi mu pokrivao leđa. A to je bila velika utjeha kada čovjek ne bi
znao ulazi li u slastičarnicu ili osinje gnijezdo. Web je pretpostavljao da će večeras biti riječ o
potonjem.
Pokretom palca, Web na MP-5 odabere položaj za rafalnu paljbu i potom poradi na tome da
broj otkucaja srca vrati u željeni ri-tam. Posvuda uokolo čuli su se zvukovi prirode —
uglavnom vjeverica — i ptica koje su prelijetale s grane na granu, uznemirene ljudima koji su
sa svom tom skupom opremom uzurpirali njihov prostor. Zvukovi ži-votinjskih šapa i klepet
ptičjih krila nekako su bili utješni, kao da su Weba uvjeravali da je još uvijek na planetu
Zemlji, da je još uvijek ne-kako povezan sa živućim bićima koja dišu, iako razmišlja o
mogućem ubijanju.
Plan je bio pomalo riskantan. Snajperisti neće zapucati na stražare. Hladnokrvno ubijanje ljudi
koji još nisu osuđeni ni zbog čega pripadnicima policijskih agencija nije bilo dopušteno često;
Web nika-da nije imao takvo dopuštenje. Odobrenje iz Washingtona došlo bi tek u slučaju
situacije s otmičarima i s vrlo visokim ulozima. Direktor i vjerojatno ministar pravosuđa
morali bi dati blagoslov za takav korak.
Ovdje će zaobići stražare, zaskočiti ih i pobrinuti se za to da nemaju ni vremena ni prilike na
predstojeći napad upozoriti kolege u zgradi. Na-padači su mogli postaviti i eksploziv koji bi
odvratio pozornost, ili mož-da čak nekako odvući stražare u šumu, gdje bi naišli na napadače
u maskirnim odorama koji bi čekali da ih zaskoče, ali plan zaobilaženja i ulaska sa strane
osmišljen je na temelju ranijih podataka prikupljenih
0 Slobodnjacima. Ti su se podaci pokazali točnima u neopreznome dr-žanju dvojice čuvara.
Stvar bi mogla upaliti, pomisli Web.
Ako su vanjske točke ulaza zaključane, njih će, dakako, razni-jeti. Tako će na opasnost
upozoriti preostale Slobodnjake, ali u to će vrijeme EST već biti unutra, a bitka uglavnom
završena, ne dogodi li se nešto posve iznimno, što Web više nikako i nikada neće moći
isklju-čiti kao mogućnost. Hotel će napasti sa stražnje strane, Gulf sa strane,
1 to vrlo eksplozivno. Napadačke ekipe uvijek moraju napadati pod ku-tem, nikada u smjeru
naprijed-natrag ili lijevo-desno, kako bi se izbje-gle žrtve u vlastitim redovima.
Web se napne u trenutku kada je Romano od CTO-a zatražio odobrenje za napad i ubrzo ga
dobio. Web sada još jednom duboko udahne, radi pročišćavanja misli, te u funkcioniranje
unese svu koncen-triranost napadača u jednoj od najelitnijih ikada okupljenih policijskih
jedinica. Uz puls na šezdeset četiri, Web je doista točno znao kako fun-kcionira njegovo
tijelo.
Romano podigne ruku, a on i Web krenu ulijevo, dok druga dvojica operativaca šmugnu na
desnu stranu. Već nekoliko trenutaka poslije našli su se s obiju strana Gamebovja, koji je i
dalje bio posve za-okupljen svojom videoigricom i, kako se činilo, sjajno se zabavljao
pob-jedama nad minijaturnim računalom. Kada je podignuo pogled, na oba je uha imao po
cijev pištolja kalibra .45.1 prije nego što je uopće stigao izgovoriti riječ »sranje«, našao se na
zemlji, s lisicama Peerless oko ručnih zglobova i gležnjeva, te plastičnim lancem koji ih je
povezivao, tako da je ostao posve nepokretan, poput vezanog teleta tijekom natje-canja u
hvatnaju lasom. Istodobno mu se preko usta našao komad ljep-ljive vrpce. Oduzeli su mu
pištolj, mobilni telefoni, nož koji su pronašli u koricama učvršćenima za jedan gležanj. Web
mu je ostavio ljubljenu videoigricu.
Prošli su pokraj stambenih prostorija i došli do krizne točke, stražnjih vanjskih vrata glavne
zgrade, te ondje čučnuli. Romano opre-zno dodirne vrata, a zatim snažno uhvati ručicu i
pokuša je okrenuti.
Web je kroz masku vidio kako je načinio grimasu. Zaključano. Romano pozove provalnika,
koji mu brzo priđe, postavi plastični eksploziv, raz-vuče fitilj i pripremi detonator, dok su mu
ostali štitili leđa povlačeći se u zaklon.
U tom je trenutku Romano izvijestio TOC da da su na faznoj liniji zeleno, a Web je odslušao
potvrdni odgovor TOC-a. Trideset se-kundi poslije istu stvar učinili su i pripadnici Gulfa,
tako da je Web znao da su uspješno sredili Blijedog Shaqa na prednjem ulazu i došli do svoje
strane zgrade kako bi izveli napad. TOC je naveo kako ima pu-ni nadzor, a te su riječi Weba
uznemirile još više nego ranije. Da, to ste rekli i Charlieju, zar ne?
Trojica snajperista pridružili su se dečkima iz Gulfa na sup-rotnoj strani zgrade, a Ken
MCcarthv spustio se sa svojeg položaja Si-erra Jedan i postao napadačem, zajedno s još
dvojicom snajperista iz skupine Whiskey koji su se pridružili Webu i ekipi Hotel. Kada ga je
Ken ugledao, Web nije uspio vidjeti izraz na njegovu licu, no bio je uv-jeren da je ostao
iznenađen. Svi su skinuli naočale za noćno promatra-nje, budući da bi ionako postale
beskorisne zbog bljeska iz cijevi i eksploziva, te bi čovjek s njima tako zapravo ostao slijep i
nemoćan us-red svog tog svjetla. Odsada će se svi jednostavno morati služiti samo
uobičajenim osjetilima, što Webu nije ni najmanje smetalo.
Počelo je odbrojavanje. Sa svakom novom brojkom, Webu se činilo da mu se otkucaji srca
sve više usporavaju. Kada je TOC došao do tri, Web je već bio posve u zoni. Na dva su svi
operativci EST-a od-vratili pogled od krizne točke kako ih ne bi zaslijepio bljesak
eksplozi-va. U istom trenutku svi su još jednom otkočili oružje; a kažiprst se na-šao na
otponcu. Idemo, dečki, pomisli Web.
Začuo se prasak i vrata padnu prema unutra, a Web i društvo navale unutra.
— Granata! — poviče Romano i iz držača od rastezljivog ma-terijala izvuče udarnu granatu,
povuče osigurač i baci je. Tri sekunde poslije eksplozija od stotinu osamdeset decibela
prolomila se kroz hod-nik, za sobom ostavljajući bljesak od milijun luksa.
Web se nalazio desno od Romana, tražio eventualne izvore prijetnje bez obzira na podrijetlo,
pogledom prvo pokrivajući najuda-ljenije kutove, a zatim ga povlačeći prema bližim
dijelovima. Nalazili su se u malenoj prostoriji iz koje je hodnik vodio u lijevu stranu.
Obav-ještajni podaci, koje je potvrdilo i izviđanje opremom za termalno ot-
krivanje, govorili su da su se Slobodnjaci okupili u glavnoj prostoriji u lijevom stražnjem
dijelu zgrade. Bio je to velik prostor, možda nekih dvanaest sa dvanaest metara, uglavnom
otvoren, tako da se nisu mora-li brinuti zbog mogućnosti postojanja mnoštva niša i udubina iz
kojih bi bilo moguće pružati ozbiljan otpor, no ipak je bila riječ o velikome pro-storu koji je
trebalo osigurati, prostoru u kojem nedvojbeno ima po-kućstva i opreme iza koje je moguće
sakriti se. Jednog operativca osta-vili su da čuva sobu u koju su ušli. Prema pravilima
djelovanja, nikada se nije smjelo prepuštati već osvojeno područje koje se ostavlja iza le-đa i
nikada se nije smjelo dopustiti neprijatelju da se dovuče iza leđa. Ostatak ekipe pojurio je
dalje.
Zasada još nisu vidjeli nikoga, iako su se ispred njih čuli po-vici. Web i ostali članovi ekipe
Hotel poletjeli su hodnikom. Još jedno skretanje i naići će na dvokrilna vrata koja vode do
ciljnog prostora.
— Bljesak! — poviče Web. Zatim izvuče osigurač i baci gra-natu za taj posljednji ugao. Sada
će svatko tko ih eventualno čeka u zasjedi napada dalje morati djelovati slijep i gluh.
Kada su došli do dvokrilnih vrata, nitko nije ni pokušao prov-jeriti jesu li zaključana. Romano
je brzo postavio plastični eksploziv na dovratnik. Naprava se sastojala od komada gume za
automobilske ko-tače širokog dva i pol centimetra i dugačkog petnaest, s komadom
eksploziva C4 zvanog Detasheet. Na dnu naprave nalazila se cijev i de-tonator. Svi su se
malko povukli, a Romano nešto prošapće u mikrofon. Prošlo je nekoliko sekunda, punjenje je
eksplodiralo, a vrata su pala prema unutra.
U istom tom trenutku pokrajnji zid glavne prostorije također se urušio prema unutra, a kroz
otvor je u sobu uletjela ekipa Gulf. Oni su svoja punjenja — komade držača i pjene u obliku
slova V punjen eksplozivom — bili postavili oko tog zida. Eksplozija je posve srušila zid,
ostatke odbacujući u sobu. Jedan od Slobodnjaka već je bio na po-du, držao se za krvavu
glavu i vrištao.
Hotel dojuri kroz glavna vrata i pokrije zone opasnosti, a to su u biti bili svi prostori u kojima
se mogao skloniti netko s oružjem i naškoditi EST-u.
— Bljesak! — poviče Romano, punim trkom jureći desnom stranom sobe. Zaglušujuća
eksplozija i bljesak uslijedili su nekoliko sekunda poslije. Sobu su ispunili dim, zasljepljujuće
svjetlo, te povici i krikovi Slobodnjaka koji su u bijegu padali jedni preko drugih. Među-
tim, nije bilo pucnjave i Web već pomisli kako bi cijela stvar mogla za-vršiti miroljubivo,
barem prema EST-ovim mjerilima. Web je bio pošao za Romanom, pogledom češljao prostor
ispred i oko sebe, u najudalje-nijim kutovima tražeći prijetnje, a potom se vraćajući na prostor
is-pred sebe. Vidio je i mlade i stare muškarce kako se skrivaju pod pre-vrnute stolice, kako
leže na podu ili su šćućureni uza zid, a svi pokriva-ju oči ili uši, omamljeni besprijekorno
izvedenim napadom. Svjetla na stropu EST je ugasio hicima još pri ulasku. Sada su svi
djelovali u tami koju je tek povremeno prekidao bljesak udarnih granata.
— FBI! Na pod! Ruke iza glave! Spojeni dlanovi! Hajde! Od-mah! Ili ste jebeno mrtvi! —
Romano je sve to izvikivao isprekidano i gromoglasno, svojim brooklvnskim naglaskom.
Tim je riječima privukao čak i Webovu pozornost.
Većina Slobodnjaka koja se nalazila u Webovom vidokrugu počela se povoditi za tim
uputama, budući da su ionako bile podosta očekivane. I tada se začuo prvi hitac. A pratio ga
je još jedan, koji je pogodio zid uz Webovu glavu. Web je krajičkom oka ugledao nekog
Slobodnjaka kako se diže s poda s MP-5 u ruci, cijev usmjerivši prema njemu. Romano je
zacijelo vidio istu stvar. Opalili su istodobno, i jedan i drugi iz MP-5 na rafalnoj paljbi. Svih
osam metaka pogodilo je onog muškarca ili u glavu ili u torzo, tako da su se i on i puška
vratili na pod i ondje ostali nepomični.
Preostali Slobodnjaci, zaslijepljeni i dezorijentirani, ali i bi-jesni zbog smrti jednog od svojih
članova, izvukli su oružje i otvorili vatru iz zaklona do kojih su uspjeli doći. EST je postupio
jednako. Me-đutim, pištolji, sačmarice, golo meso i neuvježbani muškarci koji se ig-raju
vojnika u toj su se borbi namjerili na oklope, strojnice i profesio-nalce koji su se svakodnevno
pripremali za borbu i ubijanje. Sukob nije trajao dugo. Slobodnjaci su nepromišljeno gledali
protivnicima u oči. Web i njegovi ljudi hladnokrvno su se koncentrirali na ruke i oružje u
rukama, ispaljujući metak za metkom, pomičući se prema naprijed, ne odvajajući se od
ciljeva. Crvene laserske točke za ciljanje s uređaja učvr-šćenih za strojnice bile su točno na
metama. Održavali su vatreno po-lje, pucali na sve strane i jedni preko drugih, kao da izvode
nekakav vr-hunski koreografirani ples. Izbezumljeni Slobodnjaci pucali su bez re-da i ikakve
discipline, užasno promašivali. EST je ciljao precizno i po-gađao i pogađao. Operativci EST-a
pogođeni su dvaput, više zahva-ljujući sreći nego umijeću, ali to su bili pogotci u torzo, obični
meci iz
pištolja koji su izravno naišli na najnoviju generaciju pancirnih eleme-nata Kevlar; i dok su
udarci zrna boljeli kao vrag, jedina bi posljedica bila tamna i duboka modrica. EST je gađao u
glavu i torzo, a kad god bi metak nešto pogodio, poginuo bi još jedan Slobodnjak.
Kako je potpuna pobjeda bila neupitna, Webu je već dojadilo to silno krvoproliće, tako da je
prebacio MP-5 na potpuno automatsku paljbu i zasuo gornje plohe jeftinih stolova i stolica,
tako da su u zrak poletjeli komadići plastike i drva, kao i metala, puneei suprotni zid olo-vom
dok je njegovo oružje izbacivalo zrna brzinom od gotovo devet stotina u minuti. EST nije
ispalio hice upozorenja, ali u uputama i na obuci koju je Web završio nigdje se nije
spominjalo da je deklasiranog neprijatelja potrebno bez razloga ubijati. Preostali Slobodnjaci
više ni-su predstavljali opasnost ni za koga; trebalo ih je još samo malo uvje-riti kako bi se i
službeno predali. Romano je postupio na jednak način, zasipavajući zidove iz svoje strojnice.
Zahvaljujući pravoj mećavi ra-zornih zrna, protivnici su ostali nepomično ležati na trbuhu, s
rukama na glavi, očito se oprostivši od svake pomisli na otpor i eventualnu pob-jedu. Web i
Romano istodobno su, posve automatiziranim i brzim pok-retima, zamijenili okvire sa
svježim desetmilimetarskim zrnima.
Ponovno su otvorili vatru, i ovaj put ciljajući točno iznad gla-va šćućurenog neprijatelja, tako
nastavili sve dok i posljednji živi Slo-bodnjak nije učinilo jedino što je još bilo razumno.
Dvojica su ispuzala ispod ostataka mrtvih tijela i uništenih stolica i stolova, s rukama u zraku,
oružjem na podu. Izgledali su šokirano i jecali su. Jedan drugi Slobodnjak samo je nepomično
sjedio, zagledan u vlastite ruke, krvave od dodirivanja velike rane na nozi, a na njegovoj
košulji vidjele su se bljuvotine. Jedan mu je operativac prišao, stavio mu lisice i oprezno ga
položio na leđa, navukao kirurške rukavice i masku, te mu počeo obra-đivati ranu; napadač se
odjednom prometnuo u spasitelja života vla-stitog neprijatelja. Pozvani su bolničari iz kola
hitne pomoći koje su pratile svaki EST-ov napad, kako bi zbrinuli ranjenike. Tip će
vjerojat-no preživjeti, zaključi Web, pošto je pogledao krvavu nogu, premda će vjerojatno do
konca života ostati u zatvoru.
Kada su Romano i jedan drugi napadač stavili lisice prvoj dvojici Slobodnjaka koji su se
predali, nekolicina je operativaca brzo obiš-la sobu, provjeravajući jesu li mrtvaci doista
mrtvi. To su sada još samo tijela na podu, bio je uvjeren Web. Ljudi nemaju konstituciju koja
bi im omogućila da prežive već i jedan metak u glavi, a kamoli pet-šest zrna.
Web konačno spusti pušku i duboko udahne. Promatrao je bojno polje, gledao preživjele.
Neki su se doimali premladima čak i za vozačku dozvolu, u širokim trapericama, majicama s
kratkim rukavima i prljavim čizmama. Jedan od njih imao je rijetku žućkastocrvenu koz-ju
bradicu; drugi čak i akne. Dvojica mrtvih Slobodnjaka doimala su se dovoljno starima da
budu i djedovi, tako da su možda u Slobodnjake doveli unuke; kako bi kao Slobodnjaci i
umrli. Teško se moglo reći da su to bili dostojni protivnici. Tek hrpa glupana s oružjem i
zeznutim ži-votima koji su naišli na ostvarenje najgorih noćnih mora i praznoglavo odabrali
pogrešan put. Web je izbrojao osam nepomičnih tijela, iz kojih je obilno istjecala krv i brzo se
upijala u jeftini sag. I premda bi se Slobodnjaci tome usprotivili, sva je krv, bez obzira na
etničko ili rasno podrijetlo, iz tijela istjecala crvena. Na toj su razini svi jednaki.
On se nasloni na zid, osluškujući približavanje sirena. Borba nije bila pravedna. S druge
strane, nije bila pravedna ni prošli put. Dio njegova bića trebao je osjetiti barem kakvo-takvo
zadovoljstvo. Među-tim, Web London osjećao je samo mučninu u želucu. Ubijanje nikada
nije lagano i jednostavno, tako da je upravo to možda ono po čemu se on razlikuje od ljudi
poput Ernesta B. Freeja.
U tom trenutku prišao mu je Romano. — Odakle su, dovraga, došli oni hici?
Web samo odmahne glavom.
— Sranje — reče Romano — cijelu si priču baš i nisam za-mišljao ovako.
Web sada primijeti veliku rupu od metka u Romanovom ka-muflažnom plastu ispod koje se
vidio Kevlar. Rupa se nalazila približno u području njegova pupka. Romano pogleda u tom
smjeru i samo sleg-ne ramenima, kao da je riječ o ubodu komarca.
— Još koji centimetar niže i Angie bi veselje morala tražiti negdje drugdje — reče Romano.
Web se s mukom pokušavao točno prisjetiti svega što je vidio i čuo, te točno kada. Jedno je
znao posve sigurno: sve ih očekuje hrpa pitanja, a nijedno od njih nema lagane odgovore.
Sada mu je u glavi po-novno bljesnulo ono Pritchardovo upozorenje. Upravo su do nogu
po-tukli velik broj pripadnika Slobodnjaka, skupine osumnjičene za ubi-janje praktički cijele
jedne EST-ove ekipe. A Web i ostali zapravo su otvorili vatru i pobili hrpu dječaka i staraca
jer su pucnji došli iz izvora koji nisu znali točno odrediti i jer je Web vidio kako je jedan od
njih po-
dignuo pušku i naciljao prema njemu. Web je imao puno pravo postupi-ti kako je postupio, no
čovjek ne bi morao biti vrhunski majstor za pro-pagandu da od tih činjenica složi nešto što će
smrdjeti do neba. A u Washingtonu živi više vrhunskih majstora propagande po broju
sta-novnika nego igdje drugdje na svijetu.
Web je iza sebe začuo teške korake. Ubrzo će se pojaviti re-dovna policija, među njima i svi
Batesi ovoga svijeta. Oni će preuzeti zadaću utvrđivanja svega što se, dovraga, dogodilo. Kao
što je rekao i Romano, EST ima samo jednu zadaću: mlatiti i bušiti. No, da, moguće je da su
ovaj put najjače opalili sebe. Web sada osjeti nešto što još nije osjetio dok su letjeli meci:
strah.
Neko se kretanje pojavilo oko devet stotina metara dalje, u šumi, iza kompleksa i iza kruga
koji je zatvorio EST. Izgledalo je kao da se na tom mjestu odjednom izdignulo tlo i neki se
muškarac podignuo u ču-čanj, u desnoj ruci držeći snajpersku pušku s teleskopom. Bila je to
is-ta ona puška koja je usmrtila Chrisa Millera ispred kuće Randalla Co-vea u
Fredericksburgu. FBI je vjerojatno držao daje cilj bio Web Lon-don, ali ta je pretpostavka bila
pogrešna. Millerova je smrt bila tek još jedan način izazivanja krajnjeg beznađa kod Weba
Londona. A to što je ovaj muškarac upravo učinio, izazvao borbu između nesretnih
Slo-bodnjaka i EST-a, bio je tek još jedan način izazivanja sve većih nevo-lja koje će završiti
na Webovim leđima. Muškarac sada odloži komad tkanine pokriven zemljom, blatom,
životinjskim izmetom, lišćem i dru-gim stvarima koje su mu olakšavale uklapanje u okolinu,
njegov vlasti-ti maskirni plašt. Još je davno bio zaključio da čovjek mora oponašati najbolje.
A, barem zasada, najbolji je EST. I Web London trebao bi biti najbolji među članovima te
elitne skupine. Upravo po tome što se tako isticao, našao se točno na meti ovog muškarca.
Ovo je za njega bio su-kob osobne naravi. Vrlo osobne. On sada složi tkaninu i zakvači je za
naprtnjaču. Clyde Macy nakon toga tiho se izgubi. Iako je inače bio ne-nadmašni stoik, sada
se jednostavno morao nasmiješiti. Zadaća je us-pješno obavljena.
44
Budući da nije uspio utvrditi podrijetlo skupine koja je Washington i okolno područje
opskrbljivala Oxyjem i drugim lijekovima na recept, Randall Cove promijenio je strategiju i
odlučio krenuti od kupaca, um-jesto od dobavljača. Ono što je doznao od doušnika T-a
upotrijebio je kako bi došao do jedne ekipe za koju mu je T rekao da u posljednje vri-jeme
dila te narkotike. Bilo je upravo nevjerojatno kakve je sve rezul-tate moguće izvući od
doušnika kada ga naglavačke držiš iznad strmi-ne od tridesetak metara. Cove je računao da će
ovi prije ili kasnije mo-rati podignuti novu zalihu proizvoda. Ta ga je nova taktika večeras
do-vela ovamo i nadao se da će i rezultati biti više nego vrijedni truda.
Šuma je bila gusta, a Cove se njome kretao nečujno koliko je to za čovjeka uopće bilo
moguće. Zaustavio se u blizini ruba šume, spu-stio se u čučanj i promotrio teren. Vozila su
bila parkirana na zemljano-me putu koji je vijugao kroz tu šumu u blizini granice Kentuckvja
i Za-padne Virginije. Da je imao ikakvih mogućnosti, Cove bi bio pozvao pomoć. Razmišljao
je kako je možda mogao pozvati Venablesa, no Son-ny je već učinio dovoljno, a usto je imao
i ženu i djecu, te se pripremao za mirovinu. Cove se s time neće poigravati. Cove je bio
odvažan čov-jek, itekako naviknut na opasne situacije, no ipak je znao da postoji vr-lo tanka
linija između hrabrosti i čiste gluposti, a on se uvijek uspije-vao održati na ispravnoj strani te
krhke granice.
Cove legne u trenutku kada se nekolicina muškaraca okupila oko jednog od vozila. Potom
izvadi teleskop opremljen za noćno izviđa-nje kako bi ih bolje promotrio. Stvari u plastičnim
vrećicama koje su nosili potvrdile su njegove sumnje. To nije bio kokain u opekama, nego,
barem prema izgledu, deseci tisuća tableta. On izvadi fotoaparat bez bljeskalice i snimi
nekoliko slika, nakon toga razmišljajući koji bi mu trebao biti sljedeći korak. Vidio je barem
petoricu muškaraca, a svi su bili naoružani. Zapravo ih ne bi mogao pokušati uhititi a da se ne
izloži velikoj opasnosti. Dok je tako razmišljao o sljedećem potezu, Cove nije primijetio da je
vjetar u međuvremenu malko promijenio smjer. To zapravo nije primjećivao sve dok pas koji
je dotada ležao na suprotnoj strani kamiona, izvan Coveova vidokruga, nije dojurio na drugu
stranu i punim se trkom uputio izravno prema njemu.
Cove tiho opsuje, okrene se i pojuri kroz šumu. Pas gaje, me-đutim, već sustizao, iz koraka u
korak, a Coveova istrošena koljena vi-
še jednostavno nisu bila za ovakve stvari. Začuo je i još nešto što mu nije ulilo puno nade.
Prema njemu su krenule i dvonoge životinje.
Stjerali su ga na močvarni teren. Pas je navalio na njega, is-kešenih očnjaka, a Cove je
izvukao pištolj i na mjestu ga ustrijelio. Bit će mu to posljednji hitac, budući da je prema
njemu već bila usmjerena zbirka raznovrsnih pištolja. On u znak predaje podigne pištolj
visoko u zrak.
— Baci ga — reče jedan od progonitelja i Cove ga baci. Sada su mu prišli, a jedan od njih
pretresao ga je i pronašao
drugi pištolj, skriven u rukavu kaputa, te mu oduzeo i fotoaparat.
Nemo Strait klekne uz psa i nježno ga dodirne. Potom pogle-da Covea kao da mu je upravo
ubio majku, prerezao joj grkljan. Strait podigne pištolj i priđe mu.
— Old Cussa imam šest godina. Vraški dobar pas.
Cove ne reče ništa. Jedan drugi muškarac pištoljem ga udari u leđa, no Cove samo prigušeno
zastenje.
Strait priđe još bliže i pljune mu u lice. — Proklet sam što se nisam uvjerio da si poginuo
kada smo ti auto gurnuli niz onu strminu. Tada si samome sebi trebao objasniti da ti je to
najsretniji dan u životu i maknuti se iz grada.
Cove ne reče ništa, ali se za nekoliko centimetara neprimjet-no približi Straitu. Pogleda još
neke od ljudi. Kupci lijekova bili su iz grada i odreda su bili crnci. Cove nije namjeravao
tražiti pomoć od pri-padnika vlastite rase. U svijetu kriminala novac je jači od svega.
Strait se osvrne prema mjestu na kojem se nalazila prikolica, u kojoj je stajao Bobby Lee, a
zatim svog zatočenika, pa se nasmiješi.
— Čovječe, ti se uvijek moraš miješati u tuđe poslove, ha? — Zatim vrškom cijevi kucne po
Coveovom obrazu, pa ga svom snagom opali metalom. — Odgovori mi kada te nešto pitam.
Cove mu umjesto odgovora pljune u lice.
Strait obriše slinu i stavi mu cijev na sljepoočicu.
— Pozdravi se s vlastitim dupetom.
Nož je izletio iz istog rukava u kojem se do maločas nalazio Coveov drugi pištolj. Još mu se
nikada nije dogodilo da netko traži oružje na istome mjestu na kojem je već nešto pronašao.
Naciljao je sr-ce, no noga mu se poskliznula u blatu, a Strait je bio malo brži nego što
je Cove bio očekivao, tako da se nož zario duboko u Straitovo rame. Strait padne na leđa u
močvarnu vodu, još uvijek s nožem u ramenu.
Cove je samo tako stajao i piljio u ljude koji su ga bili okružili.
Još djelić sekunde izgledalo je da su se svi zvukovi na svijetu stišali samo zbog Covea. U
mislima je vidio svoju suprugu i djecu kako mu trče u susret sa suprotne strane polja
ispunjenog samo prelijepim cvijećem, a njihovi osmijesi i zagrljaji koje su očekivali izbrisali
su sve ružne stvari koje su mu se ikada dogodile. A takvih je stvari bilo puno.
I u tom trenutku pištolji su opalili. Covea je pogodilo nekoli-ko metaka, tako da je pao. U
istom trenutku ljudi su pogledali prema nebu, jer se odande začulo brujanje helikoptera. Već
nekoliko trenuta-ka poslije, iznad drveća su se pojavila svjetla.
Strait poskoči na noge. — Bježimo odavde.
Čak i uz ranu, snažni je Strait uspio uzeti mrtvog psa u na-ručje i odnijeti ga. Za manje od
minute, to je mjesto ostalo posve praz-no. Helikopter je nastavio dalje, a njegova posada,
kako se činilo, nije uviđala da se ispod njih nešto upravo dogodilo. Strait je pogriješio —
helikopter je samo prevozio skupinu poslovnih ljudi sa sastanka koji se odužio.
Kada su se vratili noćni zvukovi, iz tame se začulo stenjanje. Randall Cove pokuša ustati, ali,
unatoč svoj snazi kojom je raspolagao, u tome nije uspio. Pancirni prsluk zaustavio je tri od
pet metaka. No, dva su ga zrna pogodila izravno i odnijela svoje. On ponovno padne na tlo,
gdje je njegova krv vodi davala crvenu boju.
Iako je bilo kasno, Claire Daniels nalazila se u uredu i radila. Vanjska su vrata bila
zaključana, a zgrada je imala osiguranje, tako da se ondje zapravo osjećala sigurnije nego u
hotelu u kojem je bila odsjela. Prija-telj farmaceut bio joj se javio u vezi s onom tabletom
neobična izgleda koju je uzela od Weba. Claire je bila pretpostavila kako je riječ o ne-kom
snažnom barbituratu, jer je i dalje smatrala mogućim da je Weba u onom dvorištu
onemogućilo neko loše i odgođeno međudjelovanje li-jekova. Na jednoj bi se razini to moglo
činiti nategnutim, no odgovar-lao je činjenicama koje su joj bile na raspolaganju, a trenutačno
ništa drugo nije bilo ni blizu. Telefonski je poziv sve to promijenio.
— Placebo — reče joj prijatelj. — Od onakvih kakvi se koris-te u kontrolnim skupinama kod
ispitivanja lijekova.
Placebo? Claire je ostala zaprepaštena. Sve ostale tablete iz-gledale su kao pravi lijekovi.
Dok je sada sjedila u svojem uredu, Claire je pokušavala sve to nekako otpetljati u mislima.
Ako nije bila riječ o interakciji lijekova, što je onda moglo biti? Odbijala je vjerovati da je
Kevin Westbrook svojim riječima »grom i pakao« nekako prokleo Weba. A ipak je bilo očito
da su te riječi nekako djelovale na njega. Je li jednostavno puk-nuo?
Claire pogleda neke od Kevinovih blokova koje je zadržala zahvaljujući Webu. Onaj crtež na
kojem je Kevin usmjerio daljinski up-ravljač otišao je izravno u FBI, a ni u jednom od
preostalih blokova ni-je bilo sličnog prikaza. Claire je proučavala slike koje su joj preostale,
mnoge od njih izrađene vrlo vješto. Dječak je imao izražen umjetnički dar.
Ni u jednom od blokva nije bilo riječi »grom i pakao«. Stvar i ne bi mogla biti toliko
jednostavna, pretpostavljala je Claire. Ponovno je počela razmišjati o tim riječima. Zvuče
arhaično — možda iz vreme-na Građanskog rata, moguće i ranije. »Dovraga i torpeda, punom
pa-rom naprijed« ili nešto slično što je admiral Farragut navodno rekao tijekom jedne
pomorske bitke u između zaraćenih saveznih država.
Claire te riječi zapiše na papir. Razdoblje Građanskoga rata, učinilo se Webu. Robovlasnički
sustav. Crnci i bijelci. Bjelački rasisti. Dok je razmišljala o tome, čelo joj se nabralo, no već
trenutak poslije nešto joj sine. Ipak, Claire je odmah pomislila kako je to nemoguće.
Slobodno društvo? Grom i pakao. Ona pogleda računalo. Mo-guće je. Pošto je nekoliko puta
kliknula mišem i nakon nekoliko minu-ta, došla je do odgovora. Slobodno je društvo imalo
stranice na Inter-netu. Odvratno oruđe s propagandom prepunom mržnje kojim su se
vjerojatno služili kako bi u svoje redove privukli demonske snage koje žive u neznanju. Čim
je ugledala početnu stranicu, dah joj je zastao u grlu.
Upravo u tom trenutku njezinim je uredom zavladao potpuni mrak. Zbog onoga što je vidjela i
činjenice da je u istom trenutku nes-talo struje samo je kriknula. Odmah je podignula
slušalicu i nazvala broj čuvara na recepciji.
Javio joj se glas koji ju je umirio. Ona čuvaru objasni što se dogodilo. — U zgradi nije nestlao
struje, doktorice Daniels. Mi ovdje
imamo svjetla. Vjerojatno je izbačen neki osigurač. Želite da dođem gore?
Ona pogleda kroz prozor i uvidi da su okolne zgrade također osvijetljene. — Ne, sve je u
redu. Mislim da imam baterijsku svjetilj-ku. Ako je samo to, mogu ga ponovno uključiti.
Ona spusti slušalicu, stane prekopavati po pisaćem stolu i na koncu pronađe baterijsku
svjetiljku, a zatim, pipajući kroz mrak, iziđe iz ureda u mračno predvorje. Tako je došla do
ormarića u kojem su se nalazili osigurači i okrenula ručicu. Vrata su bila zaključana. To je
po-malo neobično, pomisli ona, no zatim se prisjeti da se u tom ormariću nalaze i telefonski
vodovi i sigurnosni sustav za urede, tako da je njih potrebno zaštiti od neovlaštenih zahvata.
Ali kako će onda ponovno uk-ljučiti osigurač? Razmišljala je o tome da skupi stvari i ode u
hotel, no sve bilješke nalazile su se ovdje, a nije imala prijenosno računalo preko kojeg bi iz
hotela mogla pristupiti Internetu.
Ona osvijetli bravu. Izgledala je poprilično jednostavno. Po-tom ode u malenu kuhinju i
pronađe odvijač. Vrativši se do vrata orma-rića, stavila je svjetiljku pod ruku i počela raditi na
bravi. Trebalo joj je približno pet minuta, a zahvaljujući više sreći nego umijeću, brava je na
koncu popustila i ona otvori vrata. Osvijetlivši unutrašnjost, počela je tražiti osigurač. Ubrzo
je pronašla kutiju s osiguračima i ondje uvid-jela da je glavni strujni krug doista bio prekinut.
Ona podigne preki-dač i svjetla se uključe. Upravo se spremala zatvoriti vrata kada joj je
nešto privuklo pozornost. Neki maleni uređaj bio je priključen na žice koje su se protezale
zidom. Claire nije znala osobito puno o takvim stvarima, ali joj je ovo ipak izgledalo kao da
ne pripada onamo, gotovo kao prislušni uređaj.
Možda je razlog bilo ono što je upravo doznala, ili što je odje-dnom postala neprimjereno
paranoična, ali sve joj je sinulo u jednom jedinom trenutku. Ona izjuri iz sobe, ne
primjećujući maleni bežični prekidač na okviru vrata koji bi se aktivirao kad god bi netko
otvorio ormarić s osiguračima.
Otrčala je u svoj ured i pogledala na sve strane. S poda je prešla na zidove, a pogled joj se na
koncu zaustavio na stropu. Uzela je stolicu koja je stajala kod pisaćeg stola, skinula cipele i
stala na nju ka-ko bi dohvatila detektor dima. U radu s ljudima iz policijskih agencija provela
je dovoljno godina da bi znala kako su upravo takvi uređaji omiljeno mjesto za postavljanje
prislušnih naprava. Ona skine uređaj
sa stropa i ugleda nešto što joj je izgledalo poput žica koje se ondje zapravo ne bi trebale
nalaziti. Je li stvar samo u njezinom uredu, ili pri-slušne uređaje imaju i sve ostale ordinacije?
Ostavila je detektor da visi sa stropa, skočila na pod i otrčala do susjednog ureda,
O'Bannonovog. Bio je zaključan; međutim, brava je bila jednaka kao na ormariću s
osiguračima. Služeći se odvijačem, otvorila je i ta vrata. Ušavši, uključila je svjetlo i
podignula pogled. I ovdje se nalazio detektor. Ona ga strgne i pronađe iste sumnjive žice. Već
se spremala otrčati u sljedeći ured, kada je na stolu ugledala neki otvoreni fascikl.
Virenje u koleginu dokumentaciju protivilo se svim njezinim profesionalnim instinktima, ali
okolnosti su sada iznimno opravdane, reče samoj sebi.
Ona uzme dosje. Na njemu je stajalo ime Deborah Riner. Web ju je spominjao, bila je to
udovica jednog od ljudi iz njegove ekipe. Ona letimično pogleda mnoštvo stranica. Deborah
Riner dolazila je O'Bannonu već duže vrijeme i to često. Claire je iznenadio broj zabilje-ženih
seansa s hipnozom. O'Bannon ju je hipnotizirao gotovo svaki put kad bi došla.
Nešto istinski užasno sinulo je Claire kada je uočila neke od datuma kada je gospođa Riner
posjetila O'Bannona. Tri dana prije ne-go što je Webova ekipa pobijena u dvorištu. Taj se
datum isticao poput svjetionika.
Ona odloži papire i priđe ormaru u kojem se nalazila arhiva. I on je bio zaključan, ali i jeftine
izrade, tako da ga je brzo otvorila od-vijačem, više ne mareći za pravila profesionalnog
ponašanja. Počela je izvlačiti fascikle. Ondje je bilo mnoštvo agenata i njihovih bračnih
par-tnera iz raznih dijelova FBI-a. Letimično je pogledala neke od dosjea. Kao i kod Rinerice,
i u njima je naišla na nevjerojatno česte hipnotičke seanse.
Claire je grozničavo razmišljala. Hipnoza je neobična stvar. U vrlo rijetkim okolnostima
moguće ju je koristiti za to da netko čini nešto što inače nikako ne bi učinio. Ali je jednako
tako moguće i čovje-ka hipnotizirati, navesti ga da se opusti, da se osjeća udobno i da vjeru-je
ispitivaču, a zatim na profinjen način izvlačiti informacije o tome što ta osoba radi kao agent
— ili u slučaju njihovih partnera, što radi sup-rug ili supruga. Claire je jasno mogla zamisliti
kako O'Bannon iz hip-notizirane, ranjive i, moguće, uzrujane Debbie Riner izvlači sve pojedi-
nosti koje ona zna o suprugovom poslu. Pa i o tome koji će cilj napasti EST i točno kada, ako
joj je Teddy Riner rekao. A neki bi muškarci o tome govorili, unatoč profesionalnim
pravilima koja su to zabranjivala. Mnogi brakovi, znala je Claire, nadjačavaju sva slična
pravila, ako ni zbog čega drugog, onda zbog očuvanja mira u kući. Ili je moguće da je stvar
jednostavno u nečemu što se omaknulo nekome od agenata EST-a, a što bi hipnotizirana
supruga poslije mogla nehotice otkriti.
Sve bi to bilo razmjerno jednostavno za nekoga tko je isku-san kao Ed O'Bannon. Jednako
tako, kao što je ona učinila na seansi s Webom, O'Bannon je uvijek mogao primijeniti pomno
osmišljene post-hipnotičke sugestije koje bi iz ispitanikova sjećanja izbrisale sve sum-njivo
što se moglo dogoditi tijekom hipnoze — čak i činjenicu da je uopće bio hipnotiziran. Bože
moj, pomisli Claire, moguće je daje Deb-bie Riner nesvjesno pridonijela suprugovoj smrti.
A osim svega toga, prislušni su uređaji snimali sve povjerlji-ve podatke koje su iznosili
pacijenti u svim ordinacijama. Dragocjene informacije kojima ih je poslije bilo moguće
ucjenjivati ili namještati zamke drugima, kao na primjer Webovoj ekipi. Ne baveći se
pojedinos-tima, Web je bio spomenuo da u FBI-u stvari ne idu kako treba. Ako Claire ima
pravo u vezi s onim što čini O'Bannon, moguće je da je up-ravo taj psihijatar uzrok velikog
dijela problema.
Dok je piljila u ormar sa spisima, Clairein se pogled u jednom trenutku zaustavio na nečemu
čega ondje nije bilo. Pod slovom L bilo je nekoliko dosjea ljudi čije je prezime počinjalo tim
slovom. Ali jedan je veliki fascikl bio prazan. Claire se upita je li se na tome mjestu nala-zio
Webov dosje. Ipak, ono što je ona dobila od O'Bannona nije bilo ni približno tako veliko kao
prostor koji je sada promatrala, osim ako joj on nije dao cijeli dosje. Je li moguće da joj jedan
dio uopće nije poka-zao? O'Bannon je krajnje samouvjeren, čak i arogantan čovjek, to je
dobro znala. Po njemu nitko nije pametniji ili iskusniji od njega samog. Stoga je bilo moguće
da joj uskraćuje određene informacije kako bi ona i dalje tapkala u mraku. Možda je imao i
neki još važniji razlog, razlog koji nadilazi profesionalnu taštinu, za to da Weba zadrži među
svojim pacijentima.
Odmah je počela pretraživati ured. Prekopala je njegov radni stol i sva ostala mjesta na
kojima bi mogle biti skrivene informacije ko-je nedostaju, ali nije pronašla ništa. Zatim je još
jednom podignula pogled. Strop je bio spušten. Ona se ponovno popne na stolicu, u ruci
držeći baterijsku svjetiljku, i pridigne jednu od stropnih ploča. Stojeći na vršcima prstiju,
uspijevala je vidjeti preko ruba otvora. Snopom je osvijetlila prostor na više strana i gotovo
istog trenutka ugledala male-nu kutiju položenu na metalni okvir koji je držao konstrukciju.
Ona od-vuče stolicu do tog mjesta i brzo spusti kutiju. Unutra se nalazio preo-stali dio
Webova dosjea i kada je sjela kako bi ga proučila, uvidjela je daje riječ o pravoj škrinji s
blagom. Claire je bez prestanka odmahiva-la glavom, na svakoj novoj stranici dolazeći do
novog zapanjujućeg ot-krića.
Znala je da je O'Bannon osoba organizirana gotovo do razine opsjednutosti, budući da su se u
vezi s time njih dvoje više puta šalili. I znala je da vodi precizne i podrobne bilješke. A te
bilješke, premda za-gonetne i nerazumljive neupućenom oku, Claire su otkrile da je Weba
hipnotizirao nebrojeno puta, čak i više nego Debbie Riner, kada mu se Web nakon majčine
smrti obratio za pomoć. O'Bannon je svaki put primijenio posthipnotičku sugestiju, slično kao
Claire, kako bi tu sean-su istisnuo iz Webove svijesti. Claire je doslovce poskoličila od
iznena-đenja utvrdivši da je tijekom jedne od seansa s hipnozom Web O'Ban-nonu otkrio
cijelu epizodu u vezi sa smrću svog očuha. Bilješke su bile gotovo šifrirane, no Claire je
uočila da se spominju »Stockton«, »pot-krovlje« i »NAJDRAŽI TATICA«, napisano velikim
tiskanim slovima, što je bilo dovoljno da se uvjeri kako je O'Bannon došao do identične priče
kao ona. Sada su one Webove riječi, kada je za vrijeme hipnoze na nju povikao »To već
znaš!« bile itekako logične. Njegova je podsvi-jest sve to doista jednom otkrila, ali
O'Bannonu, a ne njoj. U bilješka-ma se govorilo i o uporabi placeba. Claire je zaključila kako
im je cilj vjerojatno bio odrediti koliko je čvrsto O'Bannon svoje zapovijedi usa-dio u
Webovu podsvijest. I doista, dok je čitala dalje, uočila je da je O'Bannon zapisao kako je
placebo dao zajedno s hipnotičkom sugesti-jom, Webu govoreći da je riječ o najjačim
tabletama za spavanje koje se uopće pojavljuju na tržištu. Web ga je poslije uredno izvijestio
da tablete daju željene rezultate. Web je O'Bannonu ispričao i za natjeca-nje među članovima
EST-a u pucanju iz Tasera.
I sada joj je konačno sinula istina u vezi s time što se Webu dogodilo u onoj uličici. Stvar je
bila upravo genijalna, pomisli, jer Weba nije trebalo navesti da čini nešto što ne želi, na
primjer da nekoga hla-dnokrvno ubije, što Claire i nije smatrala mogućim, nego mu je samo
trebalo zapovjediti da nešto ne učini.
Već je razmišljala o tome da nazove Weba i ispriča mu što je otkrila i utvrdila, te da ga
pozove u pomoć, ali to nije mogla učiniti odavde, uza sve te prislušne uređaje. Morat će izići
iz zgrade i nazvati ga.
I dalje je prelistavala materijal. Najokrutniji aspekt tog od-nosa liječnika i pacijenta otkrila je
na posljednjoj stranici, gdje se vid-jelo da je O'Bannon stekao određenu mjeru sigurnosti u to
da će Web poslušati sve upute. O'Bannon je na svoj enigmatičan način zapisao da je s Webom
uspostavio odlično razumijevanje i povjerenje. A O'Ban-non je primijetio i kako psihijatri
(lukavo ne tvrdeći da je to učinio up-ravo on) pacijentu kakav je Web u sugestiju mogu
ugraditi pojam da su mu oni očinska figura, te da će ga zaštititi od očuha. Kao i da će se očuh,
ne provede li Web psihijatrove naloge, vratiti i ubiti ga; tako je, u biti, mogao biti siguran
jedino kada bi radio točno ono što bi mu nala-gale upute. O'Bannon je zaključio da bi Web
bio odličan kandidat za post-hipnotičke sugestije, te da tako predstavlja opasnost za sigurnost.
Cla-ire je tek zahvaljujući svojim posebnim spoznajama i upoznatosti s Webovim slučajem
bila u stanju pročitati O'Bannonov izvještaj između redaka. Stoga je, s obzirom na odlično
razumijevanje Webovog psiho-loškog profila, znala da se Web nikako ne bi mogao protiviti
primljenoj naredbi. Ipak, unatoč svemu tome, Web je ipak uspio privremeno nad-vladati
posthipnotičke sugestije, ući u ono dvorište i zapucati na stroj-nice, iako mu je snažna
mentalna baražna vatra govorila neka to ne či-ni. To je zacijelo bio najveći Webov podvig te
noći.
Claire je morala priznati daje O'Bannon izvještaj napisao vr-lo umješno i da je očito pokrivao
vlastite tragove, a to je bio samo raz-log više da ona bude na oprezu. O'Bannon je predvidio
praktički sve opasnosti, osim mogućnosti da Claire počne liječiti Weba, te da osobno otkrije
ono što je O'Bannon već izvukao iz dubina Webove podsvijesti, kao i mogućnost da ovako
kao sada otkrije i prislušne uređaje i dosje. Nije ni čudo da se O'Bannon toliko trudio zadržati
Weba kao pacijenta.
Došlo je vrijeme da pozove ljude koji znaju kako se rješavaju ovakve stvari. Takvo što daleko
je nadilazilo njezine mogućnosti.
Claire već krene prema svojem uredu, kako bi uzela stvari i izišla. No na vratima je već stajao
neki muškarac i promatrao je. Ona podigne odvijač, no on prema njoj usmjeri pištolj.
Ed O'Bannon izgledao je kao da mu ne bi bio ni najmanji pro-blem upotrijebiti ga.
45
Po povratku u Quantico Web je spremio opremu i, kao i ostali članovi ekipe, podnio
pojedinačni izvještaj. Nisu bili u stanju objasniti osobito puno. Web je bio uvjeren da su oni
prvi hici mogli doći izvana. Ako je tako, meci moraju biti negdje u onoj sobi, iako je u
zidovima bilo mno-štvo zrna koje bi trebalo pregledati i odbaciti nakon povezivanja s oružjem
iz kojeg su ispaljeni. I snajperisti su podnosili izvještaj, no Web nije znao što su oni vidjeli ili
čuli. Ako su pucnji došli izvana, snaj-peri su u tom slučaju nešto morali primijetiti, budući da
su bili manje više okružili cijeli kompleks. Koliko je Web znao, nitko nije izišao iz one
zgrade. Ipak, ako je netko pucao izvana, taj je čovjek već bio na svojemu mjestu kada se EST
pojavio — a to je, ponovno, značilo da je nekako procurila informacija o napadu EST-a. Ništa
od toga nije bilo dobro.
WFO je češljao kompleks i tražio dodatne tragove koji bi Slo-bodnjake povezali s napadom
na ekipu Charlie. Web se nadao da će pronaći dovoljno dokaza da sve objasne, iako je
sumnjao daje to mogu-će. Kako objasniti klince i starce koji u srcu nose toliku mržnju?
Otuširavši se i preodjenuvši, Web i Romano već su se hodni-kom administrativne zgrade bili
uputili prema izlazu kada se pred nji-ma pojavio Bates, koji im rukom pokaže neka za njim
pođu u jedan prazni ured.
— Bit će da donosim nesreću, Perce — reče Web, samo se na-pola šaleći. Uistinu se počeo
pitati je li nekako ureknut.
Sada se javi i Romano. — Ne, prava bi nesreća bila da smo mi izgubili, a oni pobijedili. Ja se
nikada neću ispričavati jer sam neko mjesto napustio živ. Kao kod aviona, čovječe, svako je
slijetanje dobro slijetanje.
— Začepite, obojica — reče Bates i oni ga poslušaju. — Me-diji će nas zbog ovoga rastrgati,
no s time ćemo se već nekako nositi — nastavi on. — Ali ja se nikako ne mogu nositi s
dvojicom agenata koji ne slušaju naloge.
— Nisu bili na broju, Perce — reče Web — a ja ne mogu vje-rovati da mi ti uopće nisi rekao.
Ja sam te uputio na onu kameru!
Bates mu se unese u lice. — Nisam ti rekao, Web, upravo ka-ko bih spriječio ono što se
dogodilo.
Web nije ustuknuo ni za milimetar. — Ishod bi bio jednak i da me nije bilo. Ako zapucaju na
tebe, uzvraćaš vatru. A nisam namjera-vao dopustiti da moji dečki u akciju idu oslabljeni.
Možeš me izbaciti iz FBI-a, ali ja bih ponovno postupio upravo ovako.
Tako su piljili jedan u drugog sve dok im se nakon nekog vre-mena na licu nije pojavio
smireniji izraz.
Bates sjedne i odmahne glavom. Potom podigne pogled pre-ma onoj dvojici i pokaže im neka
sjednu. — Dovraga — reče — gore ne može biti, zašto bih onda trebao biti zabrinut?
— Ako te toliko brinuo ovakav ishod, zašto umjesto nas nisi poslao SWAT?
— 0 tome nisam odlučivao. Naredbe su dolazile odozgo.
— Koliko visoko?
— To se tebe ne tiče.
— Tiče me se ako će zbog ovoga opet stradati moje dupe. Bates samo tvrdokorno odmahne
glavom.
— Ako su meci došli izvana, netko je znao da se spremamo napasti to mjesto — reče
Romano.
— Pa to je genijalno, Romano, podsjeti me da te predložim za promaknuće — reče bijesno
Bates.
— Informacije mogu curiti s bilo kojeg mjesta — reče Web — od dna, pa sve do vrha, nije li
tako, Perce?
— Jebi se, Web.
— Onda, možeš nam nešto reći?
— Cijela akcija zapravo nije bila posve promašena. — On se okrene i otvori neki fascikl koji
je stajao na stolu iza njega. — Pronašli smo ponešto zanimljivih stvari o Slobodnjacima. Silas
Pree pronađen je među poginulima. A s njim su bila još neka gospoda od šezdesetak godina,
te četvorica koji još nemaju ni pravo glasa. Pretpostavljam da su se Slobodnjaci nakon one
pucnjave u školi doista našli u nemilosti... da su naišli na probleme s novačenjem.
— Ali tu nije bio i Ernest B. Free — reče Web. — Provjerio sam.
— Ne, Ernie nije. — Bates iz fascikla izvadi nekoliko doku-menata. — No u skrivenom
prostoru u podu jedne od kuća pronašli smo poveću količinu eksploziva i tri dosjea: o sucu
Leadbetteru, Scottu Wingu i Predu Watkinsu.
— Poprilično čist trag — reče Romano.
— Ni to još nije sve. Pronašli smo i Oxycontin, Peeocet i Per-codan, u količini koja na ulici
vrijedi desetak tisuća dolara.
Web se doimao iznenađenim. — Slobodnjaci su na crnom tr-žištu prodavali lijekove na
recept?
— Sve manje članova, moguće je da su imali problema s lo-vom. Oxy u ruralnim područjima
donosi strašnu lovu. Sve je dosta lo-gično — reče Bates.
— Dovraga, misliš da to ima veze s onim što je istraživao Cove? Slobodnjaci rade lažni centar
za distribuciju droge u Washingtonu, zeznu Covea, a mi šaljemo EST koji nestaje s lica
zemlje.
Bates je već kimao. — I možda upravo oni pritišću Westbroo-ka i ostale ekipe kako bi ih
naveli na suradnju — pridoda on.
Iako je Web također kimao kako bi izrazio slaganje, nešto mu jednostavno nije izgledalo kako
treba.
— Pronašli smo i ovo — nastavi Bates. — Popis nekadašnjih i sadašnjih članova Slobodnog
društva. — On pogleda Weba. — Želiš li pogađati tko je nekoć bio Slobodnjak?
Web odmahne glavom. — Preumoran sam da bih razmišljao. Reci mi.
— Clyde Macy.
Web odmah posve zaboravi Oxycontin. — Šališ se.
— Prije deset godina, približno do dva mjeseca nakon puc-njave u školi u Richmondu.
Slobodnjaci su uredno vodili dokumentaci-ju; možda kako bi poslije, kada im ponestane love,
mogli ucjenjivati bivše članove. I KKK vjerojatno ima sličnu politiku.
— Macy je Slobodnjak, a zatim prelazi na važno mjesto kod crnca u washingtonskome getu.
Bogojavljanje ili je tip jednostavno tražio posao gdje god ga je bilo.
— Ne znam. Sada mu se izgubio trag. A tu je, dakako, i drugo tijelo.
— Koje drugo tijelo?
— Antoine Peebles. Metak u glavi. Pronašli smo ga sinoć.
— Misliš da iza toga stoji Westbrook?
— To bi imalo smisla, iako u ovom slučaju još ništa nije imalo smisla.
Web sada nije bio u stanju odlučiti bi li Batesu trebao reći ka-ko je Claire naletjela na nekoga
tko je oponašao Velikog F-a, no na koncu zaključi daje bolje šutjeti. Webu se činilo da onaj
div ne može bi-ti kriv za Peeblesovu smrt. No, nema razloga pomagati Velikom F-u, a kada bi
Batesu prenio Claireinu priču, mogao bi samo zamrsiti situaci-ju.
Web ispruži ruku prema spisu. — Smijem pogledati?
Bates je još nekoliko dugih trenutaka samo piljio u njega. — Svakako. Ali ako uočiš nešto što
ti izgleda neobično, bio bih ti zahvalan da me upozoriš prije nego što odeš odavde.
Dok je Romano bio na hodniku, gdje je razgovarao s jednim drugim članom ekipe Hotel koji
je bio u prolazu, Web je prelistavao dosje. Unutra se nalazila fotografija mlađeg Clvdea
Macvja u borbenoj odori i sa strojnicom u jednoj, a sačmaricom u drugoj ruci. Pozirao je
namršten tako da bi izrazom lica vjerojatno bio prestrašio i medvjede. Dok je čitao dokument,
Web je uočio kazne za prometne prekršaje koje je Macy dobio a koje je Bates ranije
spominjao. Sada pogleda te kazne, pa podigne pogled. — Takav je tip dobio samo kazne za
prebrzu vož-nju?
— Hej, takav je život. Ili je sretnik ili je oprezan ili i jedno i drugo — reče Bates.
— A što je s onim unajmljenim kamionom iz kojeg su istova-rili strojnice?
— Doista ga je unajmio Silas Free. Provjerili smo u agenciji. Sjetili su se Silasa. Ali približno
tjedan dana nakon što ga je unajmio, prijavio je krađu vozila.
— Poprilično zgodno — reče Web.
— Ne, to je uobičajena procedura kod ljudi koji planiraju oz-biljne stvari. Unajmiš vozilo, pa
kažeš da ga je netko ukrao. I nekamo ga sakriješ, napuniš eksplozivom ili, u ovom slučaju,
strojnicama.
— Taj je kamion izravan dokaz povezanosti Slobodnjaka s onim što se dogodilo ekipi
Charlie — reče Web.
— A nakon onoga sinoć svakako ćemo ga trebati — primijeti Bates zlokobno.
Čim je okrenuo sljedeći list, Web osjeti kako su mu se usta posve osušila. Podignuvši pogled
prema Batesu, pokaže mu tu strani-cu. — Sto je ovo?
— Oh, to je stvarno zgodna stvar. To je njihov bilten. Valjda obavještavaju članstvo o raznim
ubojstvima i pokoljima. Razmjerno nova pojava, jer za nešto slično još nisam čuo. Sada imaju
čak i stranice na Internetu. Da čovjek ne povjeruje.
Web nije čuo posljednju Batesovu opasku. Samo je piljio u naziv lista koji je zauzimao cijelu
širinu naslovnice.
Grom i pakao. Tako je glasio naziv internog glasnika Slobod-nog društva. A upravo su to bile
riječi koje mu je Kevin Westbrook iz-govorio u onoj uličici.
Web i Romano prišli su Corvettei. Web je i dalje bio posve zaokupljen mislima o onome što
je upravo doznao. Sve je, međutim, bilo toliko ne-jasno i mutno, poput rubnih dijelova
nekakve noćne more. Znaš da nešto strašno vreba negdje u blizini, a ipak ne možeš
jednostavno i toč-no odrediti što.
Web stavi opremu u prtljažnik i već otvori vrata na suvozače-voj strani.
Romano ga je promatrao uz izraz lica koji je kod njega vjero-jatno bio najbliži suosjećanju. —
Hej, Web, znaš, sve ove godine radi-mo zajedno, a ja ti još nijednom nisam dopustio da voziš
ovu malu.
Web se doimao zbunjenim. — Molim?
— Što kažeš na to da nas ti odvezeš na farmu? Vjeruj mi, ka-da se osjećaš usrano,
raspoloženje će ti najlakše popraviti ova zvijer.
— Hvala, Paulie, ali mislim da radije ne bih.
Umjesto odgovora, Romano mu dobaci ključeve, a Web ih uh-vati. — Poput boce vrhunskog
vina, Web, trebaš se samo udobno naslo-niti i prepustiti iskustvu. — Romano sjedne na
suvozačevo mjesto i pogleda ga. — Prelijepu ženu nikada ne smiješ ostavljati da čeka, Web.
— Nemoj mi samo reći da i ovaj auto ima ime, kao svo tvoje oružje.
— Samo upadaj. — On mu namigne i reče: — Ako misliš da si dovoljno velik muškarac.
Tako su se odvezli do glavne prometnice. Prije nego što su se našli na autocesti, Romano
reče: — U redu, pravilo broj jedan: načiniš li na njoj samo jednu ogrebotinu, gotov si.
— Mislio sam da ćeš mi nakon što si osam godina sa mnom is-kakao iz helikoptera usred
noći, s eksplozivom na tijelu, vjerovati toli-ko da mogu voziti tvoj glupi auto.
— Pravilo broj dva: još jednom reci glupi auto, pa ću ti slomi-ti vrat. Zove se Destinv.
— Destinv*?
— Destinv.
Kada su došli do međudržavne autoceste 95, Web je skrenuo prema jugu i prošao pokraj
prometnog policajca koji je ispisivao kaz-nu. Još je uvijek bilo dosta rano, tako da se glavnina
prometa odvijala u suprotnome smjeru i na svojoj su strani bili manje-više sami.
— U redu, sada imamo malo prostora za disanje i dugačak ra-van potez. Stoga nagazi sada ili
se zauvijek drži za jaja — reče Roma-no.
Web ga načas pogleda i pritisne papučicu gasa. Uz grmljavi-nu motora automobil je do brzine
od stotinu šezdeset kilometara na sat došao toliko brzo da je Web osjećao kako ga sila
ubrzanja drži čvrsto pripijenog uz naslon. Upravo su proletjeli pokraj jedinog automobila koji
se kretao u njihovom smjeru, kao daje ovaj stajao na parkiralištu. — Nije loše, Paulie, a
nagazio sam samo do pola. Da vidimo što doista može.
Web ponovno jače pritisne papučicu i automobil pojuri još br-že. Sada su dolazili do jednog
zavoja na autocesti. Web je krajičkom oka promatrao Romana. Tip je smireno gledao
naprijed, kao da se sva-ki dan vozi tako brzo. Dovraga, možda se i vozi. Web poveća brzinu
na dvije stotine deset, pa na dvije stotine trideset. S obiju strana drveće je izgledalo tek kao
nekakva zelena mrlja, a zavoj je sada bio točno is-pred njih. Web ga nikako ne bi mogao
prijeći pri takvoj brzini. Sada ponovno pogleda Romana i na njegovom čelu ugleda sićušnu
kapljicu znoja. Već je i sama ta činjenica bila vrijedna deset milijuna dolara.
Od poljupca sa zidom borova dijelile su ih dvije sekunde.
— U redu, u redu — reče Romano — uspori tu prokletu nap-ravu.
— Misliš da usporim Destinv?
— Samo uspori!
Web pritisne kočnicu, tako da su dugačkim zavojem proletjeli tek brzinom od stotinu trideset
kilometara.
— Uspori još malo, neki dan sam promijenio ulje.
engl. »sudbina«
— Mogao bih se okladiti da Destiny obožava kada si u njoj. Je li i tebi bilo lijepo? — Web
smanji na stotinu deset, pronađe izlaz i zau-stavi automobil ispred nekog restorana. Unutra su
naručili kavu.
U trenutku kada se konobarica počela udaljavati, Web se nagne naprijed. — Nadam se da si
spreman na sranja koja ćemo trpje-ti zbog Slobodnjaka. — Romano slegne ramenima, ali ne
reče ništa. — A to nas čeka, znaš...
— Neka. Ti su idioti sami tražili takvu sudbinu. Pobili su Charlie.
— Ali još nisu osuđeni, Paulie.
— Glavonje iz FBI-a ne bi odobrili napad da nisu bili vraški sigurni da su oni gadovi krivi. —
Zatim manje uvjerenim tonom doda: — Barem se vraški nadam da je tako.
Web se nasloni. — Mene u cijeloj priči muči to što se od nas očekuje da povjerujemo kako su
tipovi koje smo upravo pobili bili toli-ko lukavi i vješti da su postavili automatska mitraljeska
gnijezda, slu-žeći se ministrojnicama ukradenima od Vojske, i to toliko dobro da nit-ko nije ni
u što posumnjao. I usto još da su ubili suca, tužitelja i odvjet-nika služeći se ultramodernim
eksplozivima, te da su samo za dlaku promašili Billvja Canfielda, tebe i mene. A sada bi još
trebali organizi-rati nekakvu veliku dilersku mrežu koja dopire i do Washingtona? I sve bi to
još trebala biti svojevrsna osveta za nešto što se dogodilo pri-je više godina? Dovraga, većina
tipova koje smo ubili u vrijeme kada je Ernie s kompićima napao onu školu još je išla u šesti
osnovne. Glupi stražari igrali su videoigrice, a cijela je skupina imala samo jednu sač-maricu.
To se jednostavno ne poklapa, Paulie, ili je meni nešto promak-nulo?
— Ne, ne poklapa se — složi se on. — Ali imaš izravne doka-ze, Web, dovoljno za sud i
presudu. Kome je još stalo do Slobodnjaka? Običan šljam.
— To je istina. Kome je stalo do Slobodnjaka? Oni su savršeni paravan. Svi misle da su oni
oslobodili Ernesta Freeja iz strogo čuva-nog zatvora tri i pol tisuće kilometara odavde, ali
njega nije bilo u onim kućama. A čini mi se da bi oni jadnici prije srušili Bijelu kuću nego
iz-vukli Ernieja iz zatvora.
Romano ga je netremice promatrao. — U redu, posve si mi zaokupio pozornost. Što ti misliš?
— Nije mi jasno zašto bi se nekakav stvarno opasan ulični di-ler uopće trudio meni pričati o
onim tunelima. I zanima me zašto je ka-mion koji je službeno unajmio Silas B. Free, i koji je
poslije prijavljen kao ukraden, snimljen točno na mjestu za koje, otkako smo doznali za
tunele, držimo da su odande dopremljene strojnice. Nisi čuo da Bates to govori jer si bio
izišao iz sobe. Možda je Silas govorio istinu. Možda su mu doista ukrali kamion. Ali imaš
pravo, vrijeme je za spajanje toč-kica na crtežu, sve se nekako, kako se čini poklapa. To
možda i jest zgo-dno sa stajališta javnog tužitelja, ali ja ne bih rekao daje čak i stari Si-las bio
toliko glup i ne bih rekao da je moj stari prijatelj Francis Westbrook toliko velikodušan. —
Web pogleda kroz prljavi izlog restorana uz autocestu kroz koji je počelo dopirati sunčevo
svjetlo. Ne bi li bilo divno kada bi se sve i u njegovoj glavi moglo tako lijepo rašči-stiti?
Zatim ponovno pogleda Romana. — Ti si se rodio pod sretnom zvijezdom?
— Da, baš tako. Kao jedno od desetero djece podstanara u Brooklvnu? Dovraga, imao sam i
vlastitog butlera!
— No, da, ni meni nije bilo bolje, ali instinkt mi sada govori da su nam uvalili najslađu
prokletu kašicu koju si ikada vidio, a mi smo je progutali do posljednje mrvice. Mislim da je
netko želio izbrisati Slobodnjake, a mi smo lijepo obavili posao umjesto njih.
46
N akon povratka na East Winds, Web je nazvao Claire na mobilni tele-fon, no ona se nije
javila. Pokušao je i s njezinim brojem na poslu, me-đutim ni ondje nije bilo odgovora. Web
nazove i hotel u kojem je bila odsjela. Ondje također nije bilo sreće. Odložio je telefon, već
podosta uvjeren da nešto nije u redu. Razmišljao je bi li trebao otići u taj hotel ili ne. Možda
se Claire jednostavno tušira. Sada odluči pokušati poslije. On i Romano zatim su učinili nešto
što ni jedan ni drugi nisu mogli izbjeći: nekoliko su sati odspavali. Nakon toga odvezli su se
do glavne kuće i zamijenili agente koji su ondje dežurali. Gwen ih je doče-kala na ulaznim
vratima, blijeda lica.
— Vidjeli smo u vijestima — reče. Potom ih uvede u dnevnu sobu u koju se ulazilo iz
predvorja.
— Gdje je Billy? — upita Web.
— Gore. Cijelo vrijeme samo leži u krevetu. Onu snimku nije vidio već godinama. Nisam ni
znala da se nalazi na toj prokletoj polici. — Web sada uvidi da joj je lice vlažno od suza.
— Ja sam kriv, Gwen, nije mi jasno gdje mi je bila pamet ka-da sam u vašoj kući pustio tu
snimku.
— Nije važno, Web, to se moralo jednom dogoditi, prije ili kasnije.
— Mogu li kako pomoći?
— Već si učinio vraški dovoljno, više nego dovoljno.
Uto se svi okrenu i pogledaju prema vratima, gdje je Billy stajao u starim trapericama,
bosonog, s košuljom koja je straga provi-rivala iz hlača. Kosa mu je bila nepočešljana i
uglavnom je izgledao užasno, primijetio je Web. Billy pripali cigaretu i savije dlan kako bi
mu poslužio kao pepeljara, prilazeći im. Web primijeti da ga Gwen nije ni pokušala spriječiti
u pušenju.
Sjeo je nasuprot dvojici muškaraca, prodorno ih promatraju-ći kroz oblake dima. Web je i s
mjesta na kojem je stajao osjećao miris alkohola, pretpostavljajući da ga osjeća i Gwen. Ona
ustane iz naslo-njača i krene prema suprugu, no on joj samo rukom pokaže neka po-novno
sjedne.
— Vidjeli smo na televiziji — reče Billy.
— Rekla nam je Gwen — odgovori Web.
Billy ga pogleda žmirkajući, kao da ima problema vidjeti na udaljenosti od tridesetak
centimetara koji su ih odvajali. — Sve ste ih pobili?
— Ne sve. Većinu. — Web ga je i dalje netremice promatrao. Dijelom mu se činilo da bi
Billy mogao nazdraviti smrti Slobodnjaka, a dijelom izgledalo da bi njega i Romana mogao
izbaciti jer su neke osta-vili na životu.
— I kakav je to bio osjećaj?
— Billy! — reče Gwen. — Nemaš pravo pitati takve stvari. Govorimo o ljudima koji su
poginuli.
— Znam ja sve o takvim stvarima, dušo — reče Billy, upuću-jući joj posve prazan osmijeh.
Zatim ponovno pogleda Weba, iščekujući odgovor.
— Osjećaj je usran. Uvijek je usran. Većinom su to bili sred-njoškolci i starci.
— Moj je sin imao deset godina. — To je rekao bez emocija, jednostavno navodeći čistu,
neoborivu činjenicu.
— To znam.
— Ali znam što želiš reći. Nije lako nekoga ubiti, osim ako si već ionako zeznut u glavi. To
pada teško samo pozitivcima. — Rukom pokaže prema Webu, pa zatim i Romanu. —
Ljudima kakvi ste vi.
Gwen žurno priđe suprugu, prije nego što ju je stigao sprije-čiti, te ga zagrli. — Vratimo se
gore.
Billy se nije obazirao na njezine riječi. — Na televiziji kažu da Ernest B. Pree nije bio među
poginulima. To je točno?
Web kimne, a Billy se nasmiješi. — Sreća tog gada jednosta-vno i dalje služi, zar ne?
— Tako izgleda. Ali ako je planirao vratiti se kući svojoj ma-loj skupini, morat će pronaći
novi dom.
Billy promisli o tim riječima. — No, da, i to je nešto. — Zatim pogleda Gwen. — Gdje je
Strait?
Činilo se da je Gwen silno laknulo što su promijenili temu. — Vraća se iz prodaje. Ovamo
dolazi navečer. Nazvao je s puta. Kaže da je sve prošlo jako dobro. Prodali su sve godišnjake,
a svi su postignuli željenu cijenu.
— Dovraga, pa to je razlog za slavlje. — On pogleda Weba i Romana. — Jeste raspoloženi za
proslavu? Evo kako ćemo... pričekat ćemo da se vrati stari dobri Nemo, pa ćemo ovdje
prirediti lijepu malu zabavicu. Što kažete?
— Sumnjam da im je baš do slavlja, Billy — reče Gwen.
— Ali meni se vraški slavi. Prodali smo godišnjake, Slobod-njaci su mrtvi, a mi moramo
Webu i Paulu prirediti oproštajnu zabavu, jer nam sada, kada su oni gadovi mrtvi, više nije
potrebna zaštita, nije li tako? Svi se možete spakirati i odmah se pokupiti — reče glasno.
— Billy, molim te — reče Gwen.
Web se već spremao reći kako još uvijek nije posve izvjesno da su Gwen i Billy na
sigurnome, no to ipak ne izgovori. — Znaš što, Billy, ti nama dopusti da ostanemo još dva
dana, pa ćemo večeras doći na zabavu.
Gwen ga zapanjeno pogleda, dok je Billy samo kimnuo i nas-miješio se, dugačkim uzdahom
uvlačeći dim iz ostatka cigarete. Nakon toga odloži opušak u ogrubjeli dlan, pritom se čak i ne
lecnuvši. Web
tada prvi put primijeti izgled njegovih šaka. Bile su velike, snažne i umrljane nečim što je
izgledalo kao kiselina ili nešto slično. Tada se prisjeti njegove radionice. Ubijanje i
prepariranje.
— Vidimo se navečer, gospodo — reče Billy.
Gwen ih povede van i prigušenim glasom reče Webu da se ne mora toliko truditi.
— Vidimo se navečer, Gwen — rekao je on samo, a za njima polagano zatvori vrata.
V
Sto je sve to, dovraga, bilo? — upita Romano. — Hoću reći, razgovor o tom sranju.
Prije nego što je Web uspio odgovoriti, oglasio se njegov mo-bilni telefon. On ga brzo izvuče,
u nadi da zove Claire, no bio je to Ba-tes.
— Izgleda da je došlo vrijeme da uklonimo šator na East Windsu — reče Bates.
— Možeš povući svoje ljude, ali Canfieldi su mene i Romana zamolili da ostanemo.
— Šališ se?
— Ne i zapravo mi se čini da je to dobra zamisao. Slobodnja-ka koji su bili u komplesku više
nema, ali tko može tvrditi da nema i drugih članova? Ne zna se ni gdje je Ernie.
— To je istina. U redu, čuj, ostanite ondje, ali me obavijestite bude li se nešto događalo, i to
odmah, čim se dogodi, a ne kada bude od-govaralo Webu Londonu.
— Dogovoreno. Nešto novo od Covea?
— Ništa. Izgleda kao da je nestao s lica zemlje.
Web pomisli na Claire. — Da, i ja imam jedan takav slučaj.
Približno u vrijeme kada je Web ubijao članove Slobodnog društva na jugu Virginije, Claire
Daniels sjedila je povezanih očiju i bolno začep-ljenih usta. U pozadini je čula muške glasove,
prije bi se reklo svađu nego razgovor, vjerojatno u vezi s njezinom sudbinom. Prepoznala je
glas Eda O'Bannona i nakostriješila bi se kad god bi ga čula. Taj ju je gad držao na nišanu
cijelim putem do podzemne garaže, a zatim joj ljepljivom trakom svezao ruke i noge i bacio je
u prtljažnik svojeg au-
tomobila. Nije imala pojma gdje se nalazi. Dok je ubrzanim treptanjem nastojala potisnuti
suze, i dalje nije mogla vjerovati daje cijelo vrijeme radila uz tog čovjeka, ni u jednom
trenutku ne posumnjavši što se do-gađa.
Glasovi utihnu i ona osjeti kako joj se ljudi približavaju. Us-pijevala je razmišljati samo o
tome kako će joj netko sada ponovno pri-sloniti pištolj uz glavu, a ovaj će put zasigurno
opaliti i ubiti je. Claire su odjednom povukli toliko grubo da joj se učinilo da su joj iščašili
ra-me. Osjetila je kako je netko podiže i prebacuje preko ramena. Tko god da ju je nosio bio
je snažan; nije se čak ni zadihao, a na mjestu na koje ga je pritiskala trbuhom bio je čvrst
poput željeza.
Nakon nekoliko minuta položio ju je i ona začuje zvuk suda-ranja metala s metalom. Ponovno
prtljažnik nekog automobila. Pove-zanih očiju i nakon toliko vožnje, Claire je bila posve
izgubila osjećaj za ravnotežu, te je osjećala i mučninu. Motor se uključi i automobil se ubrzo
pokrene. Pokušavala je osluškivati zvukove koji bi joj eventualno neka-ko pokazali gdje se
nalaze, no ubrzo je od toga odustala. Zvukova koji su stvarali pomutnju bilo je jednostavno
previše, a svi su bili prigušeni. Po njezinoj procjeni vozili su se oko jednog sata kada joj se po
kretanju automobila učinilo da je vozilo s ravnih i kvalitetnih prometnica sišlo na vijugave
ceste s puno uzvisina. Jesu li već negdje daleko izvan gra-da? Voze li je u neku zabačenu
šumu kako bi je ubili, a tijelo ostavili ži-votinjama, kukcima i zubu vremena, od čega će se
malo-pomalo raspa-sti? Surađujući s policijom i pravosuđem, Claire je vidjela ostatke neke
žene koju su silovali, ubili i dva tjedna ranije ostavili u šumi. Osim kos-tiju, od nje nije ostalo
praktički ništa. Od tog joj je prizora bilo pozlilo. Hoće li i nju pronaći u takvome stanju?
Automobil uspori i ona osjeti naglo skretanje, a zatim ponov-no usporavanje. Sada su se
vozili nekakvim neravnim zemljanim pu-tem i ona je poskakivala u prtljažniku, dvaput se
bolno udarivši u gla-vu, jednom tako jako da su joj na oči navalile suze. Automobil se
ponov-no zaustavi i ona začuje kako je vozač isključio motor i kako se otvaraju vrata. Sada se
pripremi za najgore. Začula je kako se koraci približa-vaju stražnjoj strani automobila. Još se
više ukočila, dok su je preplav-ljivali osjećaj beznađa i bespomoćnosti kakve još nije
doživjela. Kakav je to osjećaj umrijeti? Uz metak u glavi, hoće li se uopće pojaviti neka-kav
osjećaj boli? Web je dvaput dobio metak u tijelo. Zna kako je to ka-da čovjek misli da umire.
On je, međutim, preživio, jer je tako otporan.
Njemu je u životu bilo neusporedivo teže nego njoj. Ona je ljudima davala savjete u vezi s
problemima, a osim razvoda koji je protekao u razmjerno prijateljskim odnosima, Claire u
životu nije imala težih i ne-ugodnijih iskustava. Prvi put uopće pitala se odakle joj pravo,
osim diploma s uglednih sveučilišta, da ljudima govori kako rješavati istin-ske osobne
probleme. Da, Web je preživio puno toga; Claire se činilo da ona nije toliko jaka. Sada
duboko udahne, u trenutku kada se otvorio prtljažnik i kada su je obavile snažne ruke koje su
je odmah podignule. To nije bio O'Bannon. Claire je znala da on raspolaže tek neznatnom
tjelesnom snagom. Sa svih strana čula je zvukove šume i životinja koje žive u njoj,
grabežljivaca koji će možda ubrzo obilaziti njezine ostatke. U prvi se mah opirala suzama, a
zatim odluči pustiti da slobodno teku. Ovim će ljudima ionako biti svejedno.
Osjećala je kako se muškarac koji je nosi kreće po neravno-me terenu, kako je nekoliko puta
posrnuo, pa se uspravio. Sa zemlje je prešao na neku drugu podlogu, drvo, opeke ili možda
kamen, to nije znala točno odrediti, ali začula je drukčije zvukove, a zatim su se ot-ključala i
otvorila neka vrata. To ju je iznenadilo jer je pretpostavljala da se nalaze usred neke pustoši.
Možda je riječ o nekakvoj vikendici u šumi, no zatim je začula zvukove nekakvih strojeva i,
kako joj se učini-lo, tekuće vode. Jesu li u blizini potoka ili rijeke? Postoji li u blizini
ne-kakva brana ili vodocrpilište? Hoće li njezino tijelo završiti na takvome mjestu? A zatim je
stekla dojam da se spušta ili diže, ni to nije znala točno odrediti, jer je osim umanjenog
osjećaja za ravnotežu bila izgu-bila i osjećaj za orijentaciju. Zapravo joj se učinilo da bi joj
moglo poz-liti, a to što joj je trbuh pritiskalo to tvrdo i koščato muško rame nije joj osobito
pomagalo. Bio je tu još i prodoran miris nekakve kemikalije koji joj se činio poznatim ali koji
nije bila posve u stanju odrediti, koli-ko su joj sva osjetila bila poremećena. Na trenutak je
pomislila da bi joj povraćanje po tom tipu moglo pružiti određeni užitak, osjećaj pob-jede, no
time bi možda samo ubrzala vlastitu smrt.
Otvorila su se još jedna vrata i tako su ušli, zaključila je, u ne-ku drugu prostoriju. On čučne i
položi je na nešto meko, možda krevet. Dok mu je bila na ramenu suknja joj se podignula
neugodno visoko, a ona je vezanim rukama nikako nije mogla povući nadolje. Sva se ukoči-la
osjetivši kako joj njegove ruke napreduju po nogama, prema gore, sve do trenutka kada joj se
učinilo da će joj svući i gaćice te popisu zlo-čina koje je počinio dodati i silovanje. Međutim,
samo joj je vratio su-kunju u normalan položaj.
Zatim joj je vezane ruke prebacio preko glave, a ona je zbog metalnog zveckanja pomislila da
ju je lisicama vezao za nešto, moguće I krevet ili neki prsten učvršćen za zid. Čim se udaljio,
ona pokuša spus-1 titi ruke, ali ih nije uspjela pomaknuti ni za centimetar. Za što god bila
vezana, sigurno je da neće moći pobjeći.
— Poslije ćete dobiti nešto za jelo i vodu. Zasada se samo po-kušajte opustiti. — Glas joj je
bio nepoznat. Muškarac se nije nasmijao svojim apsurdnim riječima, no Claire je u njihovoj
pozadini jasno osje-ćala zadovoljstvo.
Vrata se zatvore i ona ponovno ostane sama. Točnije, mislila je da je sama dok nije naslutila
nekakvo kretanje na suprotnoj strani prostorije.
— Dobro vam je, gospođo? — upita je Kevin Westbrook.
47
Web je sada već bio zabrinut. Claire mu se nije javila, a on ju je naz-vao u hotel, gdje je
telefon zvonio bez odgovora. Nazvao ju je kući, no ni ondje nije bilo nikoga. U uredu je nisu
vidjeli; nije imala zakazanih pacijenata, jer joj je to i inače bio slobodan dan. Možda je
jednostavno otišla u vožnju do Blue Ridgea ili takvo što, razmišljao je. Nije mu spo-minjala
nikakav izlet, a čak i ako je nekamo otišla, zašto se ne bi javlja-la na mobilni telefon? Svi
profesionalni instinkti govorili su mu da neš-to nije u redu.
Ostavivši Romana na East Windsu, odvezao se do hotela. To nije bilo jedno od onakvih
mjesta na kojima bi ljudi nužno uočavali do-laske i odlaske gostiju, no Web je pomislio kako
bi ipak mogao pokuša-ti. Međutim, osoblje koje ju je sinoć i moglo vidjeti još nije došlo
zami-jeniti sadašnju smjenu. A nitko s kime je razgovarao nije se sjećao da se proteklog dana
u predvorju pojavila žena po opisu slična Claire. Na parkiralištu nije bilo ni njezinog
automobila. Odvezao se do njezine kuće, sa stražnje strane uočio jedan otvoreni prozor, te se
uvukao unutra. Web je temeljito pregledao unutrašnjost njezine kuće, ali nije pronašao ništa
što bi mu moglo ukazati na odredište na koje se eventu-alno uputila. Pronašao je knjižicu u
kojoj se nalazio telefonski broj nje-zine kćerke. Studirala je u Kaliforniji, tako da Claire baš i
nije mogla otići onamo i iznenada je posjetiti na jedan dan. Web je već razmišljao
o tome da bi mogao nazvati njezinu kći, ali poziv jednog agenta FBI-a mogao bi kod djevojke
izazvati nepotrebnu histeriju ako se na koncu pokaže da je sve u redu. Izišao je iz kuće i
uputio se u Claireinu ordina-ciju. O'Bannona nije bilo u uredu, ali je naišao na jednu drugu
liječni-cu. Ona nije razgovarala s Claire i nije znala gdje bi mogla biti.
— Tri promašaja i ispadaš iz igre — promumlja Web sebi u bradu.
Spustivši se do recepcije, pokazao je službenu iskaznicu i upi-tao je li se protekle noći
dogodilo nešto neuobičajeno. Zaštitar se naglo razbudio ugledavši FBI-evu iskaznicu, te je
temeljito pregledao bilješ-ke iz noćne smjene. Web je već bio prošao sigurnosnu provjeru
kada je dolazio do Claire, jer su se svi posjetitelji morali upisati, ali ovaj mu je čuvar bio
nepoznat. Vjerojatno ih rotiraju između više zgrada.
— Da, ovdje stoji da je doktorica Daniels nazvala recepciju u pola jedan u noći. Rekla je da je
nestalo struje u njezinom uredu, a ču-var ju je izvijestio da su svi električni sustavi u redu i
daje stvar možda u njezinim osiguračima, te je upitao treba li pomoć. — Mladić je sve to čitao
ukočenim, ali ipak i uzdrhtalim glasom, koji vjerojatno još i nije bio tako daleko od puberteta.
— Odgovorila je negativno i to je bilo sve. — On podigne pogled s bilježaka. — Želite li da
nešto poduzmem?
Velike oči tog mladića upravo su preklinjale Weba da ga uputi u akciju. Tip je naoružan, što
vjerojatno ne bi trebao biti, primijeti Web.
— Znam da bilježite dolaske i odlaske posjetitelja. Ja sam se upravo bio upisao kada sam
došao.
— Tako je.
Web je strpljivo čekao još nekoliko trenutaka, no mali jedno-stavno nije kužio.
— Smijem li pogledati popis? — reče Web na koncu.
Tip je zamalo iskočio iz naslonajča. Web je primijetio da mu je mali dobro promotrio lice i da
je moguće da ga je prepoznao na te-melju svega što se u posljednje vrijeme pojavljivalo na
televiziji. Vje-rojatno misli da je Web napola lud i kako mu pod svaku cijenu treba ugađati
ako čovjek želi izbjeći nasilnu smrt. Webu takva percepcija trenutačno nije ni najmanje
smetala.
— Svakako, gospodine.
On izvadi knjigu, a Web brzo pregleda stranice. Dan ranije, tijekom radnog vremena,
posjetitelja je bilo puno, no posljednji je izi-šao u šest. On pogleda čuvara.
— A što se događa nakon radnog vremena? Kakva je proce-, dura upisivanja?
— Sustav radi na kartice koje služe kao ključ, a vrata se au-tomatski zatvaraju u šest. Želite li
ući nakon šest, zakupac ureda mora nazvati ovamo i obavijestiti čuvara, a kada gost dođe,
mora nazvati go-re i osoba kojoj ide mora se ovamo spustiti po njega. Druga je moguć-nost da
se poslužitelj posluži vanjskim telefonom, da se predstavi i ka-že kome je došao. Mi zovemo
gore i čovjek se spušta po gosta. Ako se čovjek iz ureda ne javi ili ne očekuje posjete, ovaj ne
može ući, to je pravilo. Ovdje je smješteno i nekoliko vladinih ureda i sličnih stvari. Mislim
da čak ima neke veze s Pentagonom — doda, uz određeni ponos u glasu. — Objekt je vrlo
siguran.
— U to sam uvjeren — reče Web odsutno, i dalje proučavaju-ći zapise. — Postoji li ovdje i
podzemna garaža? — Web se uvijek par-kirao ispred zgrade.
— Postoji, gospodine, ali ona dvadeset četiri sata na dan funk-cionira isključivo pomoću
magnetskih kartica i namijenjena je isključi-vo zakupcima.
Web pomisli kako se mora sjetiti provjeriti je li na parkirališ-tu Clairein Volvo. — Znači da
vlasnici ureda mogu doći dizalom iz ga-raže i tako zaobići osiguranje?
— Tako je, ali to vrijedi samo za ljude koji gore imaju urede.
— Na ulazu u garažu nalaze se uobičajena vrata na podizanje? Čuvar kimne.
— A može li se u garažu uvući netko bez automobila? Može li se bez kartice uspeti dizalom?
— Nakon radnog vremena ne.
— A za vrijeme radnog vremena? — ustrajao je Web.
— Pa, to bi bilo moguće — reče čuvar tiho, kao da je Webova primjedba odjednom posve
razorila cijeli njegov profesionalni život.
— U redu. Čuj, postoji li način da razgovaram s tipom koji je na dužnosti bio sinoć, onim koji
je razgovarao s Claire?
— Tommy Gaines. Moj frend; zapravo smo u firmu došli za-jedno, odmah nakon srednje
škole. On radi od deset do šest. — Potom se nasmiješi. — Tommy je vjerojatno kod kuće,
ubija se od spavanja.
— Nazovi ga — reče Web tonom zbog kojeg je mladić odmah podignuo slušalicu i počeo
birati broj.
Tako je došao do Tommvja. Web preuzme slušalicu i predsta-vi se. Jasno je čuo je kako se
pospani Gaines istog trenutka razbudio. — Kako vam mogu pomoći?
Web objasni što ga zanima. — Pretpostavljam da nisi vidio Claire Daniels na odlasku.
— Ne, zaključio sam da je izišla kroz garažu, kao i svaki put. Godinu dana ondje sam radio
dnevnu smjenu, tako da sam je znao. Bila je vrlo draga, prava dama.
— Još nije mrtva, sinko — reče Web.
— Ne, gospodine, nisam tako mislio.
— Ovdje piše da te nazvala sinoć u pola jedan. Je li često ra-dila tako kasno?
— Pa, ja to nužno ne bih znao, budući da nije morala dolaziti i odlaziti kroz predvorje.
— To mi je jasno; samo sam nastojao utvrditi jesi li kada vi-dio da ostaje tako dugo.
— Ne, nisam.
— Je li zvučala nekako neobično kada je nazvala?
— Zvučala je prestrašeno, ali pretpostavljam da bih se i ja prestrašio da mi je nestalo struje: a
ona je bila žena i još sama i sve to.
— Da. —- Web je poznavao agentice FBI-a, Tajne službe i DEA-e koje bi mladog gospodina
Gainesa mogle zubima rastrgati na dva dijela a da se ne bi ni oznojile. — Je li rekla da je
posve sama?
— Molim? No, da, zapravo, kada bolje razmislim, nije. Ali ja sam nekako stekao takav dojam
jer me nazvala i tako...
— A dolje je sa strujom sve bilo u redu?
— Da. I kroz prozore sam vidio neke druge zgrade. Posvuda je bilo svjetla. Zato sam i rekao
kako je moguće da je iskočio osigurač. Znate, u ovoj zgradi svaki prostor ima zasebne kutije s
osiguračima. Na taj način preuređenje nekog prostora ili isključivanje struje u tom prostoru
zbog bilo kojeg razloga ne dovodi u pitanje struju u ostalim dijelovima. Postoji i glavni strujni
prekidač za cijelu zgradu, no on je pod ključem, a ključ ima građevinski nadzornik.
— Ti si joj rekao da ćeš doći gore, no ona je rekla da je sve u redu i da će sama provjeriti
osigurač.
— Tako je.
— I više ti se nije javljala?
— Tako je.
Web se na trenutak zamisli. U Claireinom uredu sada ima struje. Međutim, možda ne bi bilo
loše pogledati još jednom.
— Oh, agente London — reče Gaines. — Sada kada sam malo bolje razmislio... dvadesetak
minuta nakon Claireinog poziva nešto sam primijetio.
Web se ukoči. — Što? Ispričaj mi točno kako se sjećaš, Tommy.
— Pa... pokrenulo se dizalo. A nakon radnog vremena do toga može doći samo ako netko ima
karticu i aktivira je.
— Odakle je krenulo dizalo?
— Iz garaže, prema gore. To sam vidio na indikatoru. Bilo je na P2, a zatim se počelo penjati.
Ja sam bio u obilasku i dobro sam vi-dio signalna svjetla.
Sada se javi i onaj drugi čuvar. — Možda je to Claire Daniels odlazila.
Web odmahne glavom. — Većina dizala, osobito nakon rad-nog vremena, programirana je
tako da se vrati u prizemlje. Da je Claire pritisnula dugme i pozvala dizalo, ono bi došlo iz
prizemlja, a ne iz ga-raže.
— Oh, točno... — reče pokunjeno klinac.
Tommy Gaines očito je čuo njihove riječi, tako da je sada re-kao: — Bit će da sam i ja
pomislio da je to gospođa Daniels, jer je bila zvala tek nešto prije toga, pa sam mislio da se
prestrašila zbog nestan-ka struje i daje odlučila otići kući. Ali imate pravo u vezi s dizalima.
Di-zalo je morao pozvati netko s razine P2, a ja sam slučajno bio u prolas-ku kada se dizalo
penjalo, pa sam nekako pomislio da gaje pozvala gos-pođa Daniels.
Web reče: — Jesi li vidio gdje se zaustavilo? Ako se dobro sjećam, ured u kojem radi
zauzima najveći dio tog kata.
— Ne, samo sam nastavio ophodnju. Tako da nisam vidio ni to, ni kada se dizalo spustilo. Ali
tko god da je bio u njemu, nije izišao u predvorju, jer bih ga inače vidio. — Zatim još doda:
— Žao mi je, to je sve što znam.
— Ne, sve je u redu, Tommy, puno si mi pomogao. — On pog-leda onog klinca na recepciji.
— Ti također.
U trenutku kada je pritisnuo dugme dizala i ponovno se upu-tio gore, Weba su mučile mnoge
stvari. Ili je to što je netko, možda tek
još netko tko radi noću, otišao gore dvadeset minuta pošto je Claire nazvala recepciju bila tek
slučajnost ili se tu događalo nešto drugo. S obzirom na okolnosti, Web je morao zaključiti da
je posrijedi ovo dru-go.
Kada je došao do Claireine ordinacije, istu onu ženu koja mu je već pomogla upitao je bi li
mogao pogledati ormarić s električnim osiguračima.
— Čini mi se da je to ondje — reče ona nesigurno.
— Hvala.
— Mislite da se Claire nešto dogodilo? — upita žena nervoz-no.
— Uvjeren sam daje sve u redu.
Web priđe ormariću i utvrdi da je zaključan. Pogleda uokolo, no ona se žena već bila vratila u
ured. On izvadi svoje maleno pomagalo za obijanje brava i već za nekoliko trenutaka otvori
vrata, te pogleda unutra. Prvo je uočio da je nešto izvučeno iz zida. Na ploči se uočavala jasna
praznina, dok su se na podu vidjeli komadići izolacije za žice i drugi ostaci. Web nije mogao
utvrditi stoje li ondje već dugo ili su pali tek nedavno. Nadao se da se ništa slično nije
dogodilo sinoć. Dok je ta-ko gledao uokolo, njegovo iskusno oko uočilo je ono što je Claire
pro-maknulo: bežični prekidač s unutarnje strane okvira vrata, sličan oni-ma kakvi se
postavljaju u kuće, a aktiviraju alarm kada se vrata otvore i kontakt prekine. Web je vidio
mnoštvo sličnih uređaja, ali nikada na ormariću s osiguračima u nekom uredskom prostoru.
On priđe ulaznim vratima ordinacije i otvori ih. Ondje nije bilo takvog prekidača; što-više,
nije vidio nikakav alarmni uređaj. Zašto tako nešto postoji na or-mariću s instalacijama, a ne
na ulazu u ured? Osjećaj ledenog užasa obavio ga je kada je pogledao sva zatvorena vrata u
tom prostoru. Cla-ire mu je rekla da ovamo po stručnu pomoć dolazi velik broj FBI-evih
agenata, njihovih bračnih partnera i drugih osoba iz pravosudnih služ-bi. Iza tih vrata otkriva
se mnoštvo intimnih, povjerljivih podataka.
— Sranje! — Web potrči u Claireinu ordinaciju. Vrata su bila zaključana. On okrene bravu i
uđe. Na podu je ugledao baterijsku svje-tiljku i već se spremao pretražiti njezin radni stol
kada je slučajno po-dignuo pogled i ugledao detektor za dim koji je visio sa stropa. Već je
posegnuo za njim, no odmah je povukao ruku, budući da je sada već fu-nkcionirao kao
obučeni agent. Potencijalno mjesto zločina, otisci; ne kontaminirati dokaze. Nazvao je Batesa,
objasnio situaciju, a FBI je
odmah izdao obavijest o službenoj potrazi za Claire. Bates i ekipa teh-ničara u uredu se
pojavila već za tridesetak minuta.
Za manje od tri sata temeljito su pretražili cijeli ured i ispitali ljude. Web je cijelo vrijeme
sjedio u čekaonici. Bates je iz ureda izišao blijed.
— Ne mogu vjerovati, Web, doista ne mogu vjerovati.
— Detektori su zapravo bili prislušni uređaji, zar ne? Bates kimne. — I uređaji za snimanje.
Minijaturne kamere.
— Tehnologija PLC?
Bates ponovno kimne. — Takvima se koriste špijuni. Vrlo so-fisticirani uređaji.
— No, da, izgleda da smo pronašli izvor curenja informacija. Bates spusti pogled na neki
popis koji je držao u ruci. — Ako
na to gledaš pojedinačno, čini mi se, nije ništa strašno, tu i tamo neki agent, pokoja supruga,
ništa veliko. Ali provjerili smo u gradu... gdje vode svu dokumentaciju o tome, jer račune
podmiruje FBI-evo osigu-ranje. Ne bi vjerovao... među pacijentima je gotovo dvije stotine
age-nata, bračnih drugova i drugog osoblja povezanog s FBI-em... I to su ljudi od dna do
vrha. A tko zna koliko ih je još iz agencija poput DE A-e, Tajne službe, Kongresne policije i
tako dalje.
— Odlazak psihiću prije ovoga nije bio osobito popularan. Sa-da se s time, čini mi se, možeš
lijepo pozdraviti.
— O'Bannon je imao odobrenja s najviših mjesta. Bivši pri-padnik Kopnene vojske, radio u
FBI-u kao psihološki savjetnik, sve čv-rsto kao stijena. Tako smo barem mislili.
— Pravo more obavještajnih podataka. — Web je samo od-mahivao glavom. — Debbie
Riner, Angie Romano i ostale. Dečki nika-ko ne bi trebali sa suprugama razgovarati o poslu,
no i takve se stvari događaju. Hoću reći, svi smo mi ljudi.
— To je vjerojatno jedino objašnjenje... Inače nisu mogli zna-ti da se vi baš tada spremate
napasti onu zgradu, a znali su čak i koja će ekipa kada biti gdje. Bio je to planirani napad, bilo
je puno vremena za pripreme. Jedan od naših mogao je reći svojoj gospođi, a njoj je to
slučajno izmaknulo pred O'Bannonom i eto ti ga, uređaji su sve snimili. — Bates dlanom
prekrije lice. — Dovraga, kako ću Debbie Riner reći da je možda pripomogla smrti vlastitog
muža?
— Nemoj, Perce. I nemoj joj reći — reče Web odlučnim gla-som.
— Ali ako ne kažem, već će doznati iz nekog drugog izvora. I, Bože, promisli samo o
mogućnostima za ucjenjivanje. Kako možemo znati da se i to već nije dogodilo?
— Budimo realni, Perce, riječ je o hobotnici s pipcima koji ne prestaju rasti. — Web pogleda
uokolo. — Za svo se osoblje zna gdje je?
— Svi osim Claire Daniels.
— A O'Bannon?
Bates sjedne. — Izgleda da u njegovu umiješanost gotovo i nema sumnje. Njegova je
dokumentacija nestala. Provjerili smo i kod kuće. I ona je ispražnjena. Izdali smo tjeralice, ali
sve se to dogodilo još sinoć, ima veliku prednost. Privatnim avionom mogao bi već biti u
inozemstvu. — Bates protrlja tjeme. — Ovo je noćna mora. Znaš li što će se dogoditi kada se
ovoga dokopaju mediji? Slika o FBI-u raspast će se na komadiće.
— No, da, ali ako uspijemo pritisnuti ljude koji stoje iza ovo-ga, možda bismo mogli i
povratiti dio ugleda.
— O'Bannon neće čekati da ga dođemo uhititi, Web.
— Ne govorim o O'Bannonu.
— Nego o kome?
— Kao prvo, dopusti da te upitam nešto zbog čega ćeš osjetiti veliku želju da me opališ svom
snagom, ali potreban mi je iskren odgo-vor ako želiš da ti pomognem.
— Pitaj, Web.
— Postoji li ikakva mogućnost da je O'Bannon na tom prislu-škivanju ordinacija surađivao s
FBI-em, kako bi uprava znala s kakvim se problemima nosi vojska?
— To mi je zapravo već palo na pamet. A odgovor je ne. Stvar je u tome što ovamo dolaze i
neki ljudi koji su jako visoko, a ne samo običan FBI-ev puk. Pritom mislim na uistinu krupne
ribe... i njihove žene, uzgred... koje bi mogle srušiti praktički svakoga u FBI-u ako su se
doista događala takva sranja.
— U redu, pretpostavimo u tom slučaju da je O'Bannon orke-strirao cijeli plan prikupljanja
podataka. Zašto? Sigurno ne iz zabave. Zbog zarade. Sve se uvijek svodi na lovu. Prodaje
informacije hrpi raz-ličitih ljudi, a zbog toga stradaju policijske operacije posvuda. I mogu-će
je da je netko od O'Bannona kupio informacije kako bi izveo napad na Charlieja. Kao što si
rekao, pojedinosti je mogao izvući od neke od
supruga koje su mu dolazile kao pacijentice. Tko god bio iza svega to-ga, želim doći do njega.
— No, da, nekako sam mislio da znamo... Slobodnjaci. Njih smo već nagazili.
— Oh, doista tako misliš?
— Ti ne?
— Izgleda da se poklapa, gotovo odviše savršeno. Imamo li još informacija o tome što se
eventualno dogodilo Claire?
— Da, ali ništa od toga nije blistavo. Manje od pola sata pošto je nestalo struje u njezinoj
ordinaciji, O'Bannon je došao u podzemnu garažu. Ušao je služeći se karticom, tako da smo
došli i do identiteta i vremena ulaska.
Web kimne, a raspoloženje mu potone za još nekoliko stuba. — Ona je aktivirala alarm, a
O'Bannon je vjerojatno imao prijenosni uređaj kod kuće i primio signal. Odmah je došao
ovamo.
— I zatekao Claire.
— Da.
— Žao mi je, Web.
Web se automobilom vratio na East Winds, potišteniji nego ikada u životu. Koliko god
situacija trenutačno izgledala loše za FBI, njemu se živo fućkalo. Zanimalo ga je samo kako
Claire pronaći živu.
Romano je čistio jedan od svojih pištolja i podignuo je pogled kada se Web pojavio na vrhu
stuba. — Čovječe, izgledaš užasno.
Web sjedne nasuprot njemu.
— Zeznuo sam, Paulie.
— Dovraga, nije ti baš prvi put. — Romano se nasmiješi, no Web očito nije bio raspoložen.
Romano odloži pištolj i pogleda prijate-lja. — Pričaj...
— Claire Daniels.
— Tvoj psihić.
— Moja psihijatrica. — On zastane, pa reče: — I moja prija-teljica. Neki su joj tipovi prijetili,
ali su je pustili. Povezani su s mojim slučajem, tako da se u opasnosti našla zbog mene. Došla
mi je pomoći, a što sam ja učinio? Nisam joj pomogao.
— Ponudio si joj zaštitu?
— Da, no ona je nije željela prihvatiti. Mislila je da prijetnja nije stvarna; sve je objasnila vrlo
logično. A sada se pokazalo da je onaj tip s kojim je radila, O'Bannon, prisluškivao sve
psihijatrijske ordina-cije i za vrijeme seansa od pacijenata izvlačio informacije. Mnogi
paci-jenti bili su ljudi koji su radili u FBI-u. I osobe povezane s njima — pridoda još. Nije
mogao odrediti zna li Romano da Angie odlazi O'Banno-nu. Ako ne zna, Web nije želio biti
taj koji će mu priopćiti novost. — I tako prodaje informacije onome tko da najbolju ponudu,
kako bi taj netko in-formacije upotrijebio za podrivanje policijskih operacija po želji.
— Sveti Bože! Misliš daje Claire znala za to?!?
— Ne! Izgleda daje slučajno došla do istine i sada je nestala.
— Možda se skriva.
— Bila bi me nazvala. — Web stisne šake. — Dovraga, kako sam glup! Trebao sam je staviti
pod danonoćnu zaštitu. Sada je prekasno.
— Nemoj biti toliko uvjeren. Na temelju onoga što sam vidio kod nje, a to nije bilo puno, čini
mi se da se zna brinuti za sebe. Dok smo se vozili do farme, dosta smo razgovarali i mogu ti
reći da je žen-ska opasna.
— Želiš reći da si pokušavao doći do savjeta s područja psihi-jatrije...
— Nisam tražio nikakve savjete, ali, hej, svi imaju problema, kužiš. U razgovoru s Claire
uvidio sam određene stvari. Na primjer o sebi i Angie.
Web ga je promatrao s velikim zanimanjem, ako ništa drugo i kako bi barem na trenutak
odvratio misli od Claireine sudbine. — U redu, što je s tobom i Angie?
Romano je sada izgledao kao da mu je užasno neugodno što je potaknuo tu temu. — Želi da
istupim iz EST-a. Dojadilo joj je da me neprestano nema. To, vjerojatno, i nije neobično. —
Zatim tiho doda: — Usto, dečki rastu i zaslužuju oca koji će kod kuće biti više od mjesec dana
u godini.
— To ti je rekla?
Romano odvrati pogled. — Ne, to kažem ja.
— I stvarno razmišljaš o tome da pospremiš svoje četrdeset-petice?
Romano ga prostrijeli pogledom. — Ti nikada ne razmišljaš o tome?
Web se nasloni. — Nedavno sam razgovarao s Debbie Riner, a ona je manje-više isto rekla o
Teddvju. Ali sa mnom je drukčije, Pau-lie, ja nemam ni ženu ni djecu.
Romano se nagne naprijed. — Znaš, stvar je u tome što sam u posljednjih osam godina
propustio Božice, prvu pričest i jednog i drugog sina, sve proklete Noći vještica, dva Dana
zahvalnosti i Robbie-jevo rođenje! Osim toga još ne mogu ti ni reći koliko rođendana,
bejzbola i nogometa s djecom i sličnih stvari koje su zapravo posebne. Dovraga, dečki su
zaprepašteni kad sam kod kuće, Web, a ne kada me nema, jer im je to već nekako normalno.
On dodirne ono mjesto u blizini pupka. — A onaj pogodak si-noć? Imam gadnu modricu i
neko me vrijeme vraški boljelo, ali što bi bilo da me doista pogodio dva-tri centimetra niže, ili
šezdeset centime-tara više, pa da mi je metak prošao kroz glavu? I više me nema. Ali, znaš
što? Ne bi bilo puno drukčije nego da sam živ, barem Angie i deč-kima. I što biva onda?
Angie će se ponovno udati, to ti je jasno, a dečki će možda dobiti pravog oca i zaboraviti da
im je nekakav Paul Romano ikada bio stari. A da mogu birati, radije bih u glavu dobio metak
iz Bar-retta nego da mi se to dogodi, Web, najiskrenije ti kažem. Kad god po-mislim na to...
sranje!
Web je u njegovim očima sada ugledao prave suze, a prizor u kojem je jedan od
najtvrdokornijih ljudi koje je ikada upoznao pao na koljena zbog ljubavi prema obitelji Weba
je pogodo snažnije nego bilo koji udarac Prancisa Westbrooka. Romano žurno odvrati pogled
i obri-še lice.
Web ga snažno uhvati za rame. — To se neće dogoditi, Paulie; i dobar si tata. Klinci te nikada
neće zaboraviti. — Čim je izgovorio te riječi, Webu je odjednom sinulo. On je zaboravio
svojeg oca, potpuno, u cijelosti. Proslava šestog rođendana. Claire je rekla da su se on i stari
super zabavljali. Sve dok se nisu pojavili policajci. — A usto pomažeš domovini, to nikako
nemoj smetnuti s uma — pridoda. — Nikome više nije ni najmanje stalo do služenja
domovini. Svi se samo tuže na to ka-ko je užasno, a ne pokušavaju ništa poboljšati. Ali,
čovječe, čim te zat-rebaju, bit će ti najbolje da se odmah pojaviš na traženome mjestu.
— Da, služim domovini. I ubijam hrpe klinaca sa sela i starih prdonja koji ni s metra
udaljenosti ne bi bili u stanju bazukom pogoditi Kip slobode.
Web se nasloni i ostane šutjeti jer više nije imao što reći o toj temi.
Romano podigne pogled prema njemu. — Claire će se već ne-kako pojaviti, Web, a tko zna,
možda biste ti i ona mogli biti i nešto više od prijatelja. Možda bi mogao početi živjeti pravi
život.
— Ne misliš da je prekasno? — Sve to zvučalo je nekako ne-moguće.
— Dovraga, ako nije prekasno za mene, sigurno nije prekas-no ni za tebe — reče Romano.
Webu se učinilo da ne zvuči odviše uvjereno, tako da su se njih dvojica samo pogledali s
beznadnim izrazom na licu.
Web ustane. — Znaš, Paulie, obojca smo u jadnome stanju. I znaš što još?
— Što?
— Sada se doista veselim večerašnjoj zabavi.
48
Percy Bates sjedio je u centru za strateške operacije u WFO-u kada je u prostoriju ušao neki
muškarac. Buck Winters nije bio sam. Uz nje-ga su bila ona dvojica iz stalne pratnje i još
nekolicina ljudi. Bates je u jednoj osobi prepoznao neku mladu FBI-evu odvjetnicu, a u
drugoj is-tražitelja iz FBI-evog Ureda za profesionalnu odgovornost koji je bio zadužen za
interne istrage u vezi sa svim eventualnim pogreškama pri-padnika FBI-a. Držeći se
pretjerano svečano, svi su oni sada sjeli na-suprot Batesu.
Winters jednim od dugačkih prstiju kucne po plohi stola. — Kako ide istraga, Perce?
— Vrlo dobro — odgovori Bates. Zatim pogleda ostale. — Što bi sve ovo trebalo značiti?
Pokrećete istragu protiv svojih ljudi?
— Randall Cove ti se javljao u skorije vrijeme? — upita Win-ters.
Bates još jednom načas pogleda ostale. — Znaš, Buck, uza svo dužno poštovanje, je li u redu
da ovi ljudi slušaju o tom imenu?
— Svi imaju sva odobrenja, Perce. Vjeruj mi. Imaju odobre-nja za puno toga. — Winters ga
je sada netremice promatrao. — Ovo je bila velika katastrofa, znaš.
— Čuj, EST su poslali na zadatak, protivnik je zapucao, a oni su uzvratili. Ta su pravila
djelovanja jednostavna da ne mogu biti jed-nostavnija. Nigdje u Ustavu ne piše da naši dečki
trebaju mirno stajati dok ih ovi skidaju jednog po jednog.
— Nisam mislio konkretno na masakr Slobodnog društva.
— Dovraga, Buck, nije bio nikakav masakr. I oni su imali puš-ke i njima su se služili.
— Osmorica poginulih, starci i praktički dječaci, plus nijedna žrtva sa strane EST-a. Što
misliš, kako će to izgledati u medijima?
Bates odbaci fascikl koji je dotada držao, zajedno s posljed-njim ostacima strpljenja. — No,
dobro, ako se FBI odluči za svoje uo-bičajeno uvlačenje glave u pijesak i svima ostalima
dopusti nadzor nad činjenicama i tumačenjima, vjerojatno neće izgledati dobro. Sto bismo mi
trebali učiniti kako bismo popravili svoj imidž u javnosti, u svakoj misiji izgubiti po par ljudi?
— Novi Waco — reče ona odvjetnica mladolikog lica, odma-hujući glavom.
— Malo sutra! — poviče Bates. — Ne znate o čemu pričate. U vrijeme Waca još ste studirali
pravo i brisali šmrkavi nos.
— Kao što sam rekao — reče Winters smirenim tonom — ni-sam konkretno mislio na
Slobodno društvo.
— Nego na što? — upita Bates.
— Oh, ne znam, možda na to da je u pitanje dovedena cjelo-kupna sigurnost FBI-a.
Bates duboko udahne. — Misliš na psihijatrijsku ordinaciju?
Winters tada eksplodira. — Da, Perce, baš tako, jer su tko zna koliko dugo agenti i tajnice,
tehničari i sam će Bog znati tko sve ne, ali, kako se čini, svi koji su u FBI-u imali problema u
glavi, ondje otva-rali srce i istresali sve iz sebe. A netko je sve to lijepo skupljao i korisi-to
tko zna za što sve ne. Ja bih to nazvao narušavanjem sigurnosti.
— Trenutačno tražimo O'Bannona.
— Šteta je već počinjena.
— Ali je bolje nego da nikada nismo otkrili.
— Nije puno bolje. Vjerojatno znaš da sam se još davno služ-beno usprotivio korištenju
vanjskih psihijatara i psihologa, upravo zbog sigurnosnih razloga.
Bates ga sada oprezno promotri. Pa ćeš ovu katastrofu sada lijepo iskoristiti kako bi se uspeo
za još pokoju stubu na hijerarhij-skoj ljestvici, ha, Buck? Naći se, recimo, za direktorskim
stolom?
— Ne, Buck, to zapravo nisam znao.
— Sve ima papirnati trag — reče Winters s puno samopouz-danja. — Provjeri.
— U to sam uvjeren, Buck. Uvijek si bio najbolji među najbo-ljima kada se radilo o papirima
i papirnatim tragovima. — Ali ne i o osobito puno stvarnih stvari od kojih se sastoji rad
agenta FBI-a.
— No, da, zbog ovoga će padati glave. Ali ne i tvoja glava.
— Onda, što to čitam o Londonu kao sudioniku napada? Mo-lim te, reci mi da je riječ samo o
užasno velikoj tiskarskoj pogrešci.
— Bio je ondje — prizna Bates.
Činilo se da će Winters ponovno eksplodirati. No Bates u tom trenutku na njegovu licu uoči
maleni tračak zadovoljstva, te konačno shvati u kojem će se smjeru razvijati daljnji razgovor.
— No, dobro, mediji nas sada mogu lijepo razapeti — reče Win-ters. — EST se osvetio nad
starcima i dječacima. To će biti glavni naslov u sutrašnjim agencijskim izvještajima. A sada
me poslušaj, Bates, i to dobro. S Londonom je gotovo i odluka stupa na snagu odmah. —
Kako bi pojačao dojam, Winters sa stola uzme olovku i slomi je na pola.
— Buck, to ne možeš učiniti. Još je uvijek pod revizijom.
— Da, mogu. Bio je na službenome dopustu za trajanja OROS-ove istrage. — Winters rukom
da znak jednome od pomoćnika koji mu doda neki fascikl. Winters se nije žurio dok je na nos
stavljao naočale za čitanje. Nakon toga pogleda dokumente. — A sada smo ot-krili i da je za
vrijeme plaćenog dopusta zadužen za zaštitu nekog Williama Canfielda koji vodi farmu konja
u okrugu Fauquier. Tko je to odobrio?
— Ja. Canfieldovog sina ubili su Slobodnjaci u Richmondu. Ubijeno je troje ljudi povezanih s
tim incidentom, a vjerujemo da su ih ubili Slobodnjaci. Sve to znaš. Nismo željeli da Canfield
bude četvrta žrtva. Web je bio slobodan, a Canfield mu vjeruje. Štoviše, Web mu je spasio
život. Kao i meni. Stoga mi se učinilo da je to dobra odluka.
— U tom slučaju ne može se reći da Canfield dobro procje-njuje ljude.
— I imali smo izravne dokaze koji su kamion koji je unajmio Silas Free povezivali sa
strojnicama iz zasjede namještene EST-u. Imali smo puno pravo napasti ih. A napad su
odobrila sva potrebna ti-jela. Provjeri u pisanim tragovima.
— To mi je jasno. I ja sam se potpisao na tu zapovijed.
— Doista? — upita Bates, uz znatiželjan izraz lica. — Ja sam zapravo tražio ekipu SWAT,
Buck. Nisi valjda ti inzistirao na tome da u akciju ide EST, zar ne? — Winters mu ne
odgovori i Bates u tom tre-nutku shvati pravi razlog zbog kojeg je u akciju upućen EST.
Winters je upravo priželjkivao nešto slično, kako bi imao više materijala za kri-žarski rat
protiv EST-a. A Bates je znao i da, s obzirom na Wintersovu ljigavost, to nikada neće uspjeti
dokazati.
— Nitko mi nije spomenuo da će Web London sudjelovati u prepadu — nastavi Winters.
— Do toga je došlo poslije — reče Bates polagano. U tom se pitanju jednostavno nije mogao
braniti, čega je bio više nego svjestan.
— Oh, hvala na objašnjenju, sada je stvarno sve raščišćeno. A tko je odobrio Webovo
sudjelovanje u napadu?
— Njegov zapovjednik, Jack Pritchard, vjerojatno je trebao dati pristanak.
— U tom slučaju više nema ni njega. Od ovog trenutka.
Bates ustane. — Bože moj, Buck, ne možeš to učiniti. Prit-chard je u FBI-u dvadeset tri
godine. Jedan je od najboljih koje smo ikada imali.
— Ne, više nije. Odsada je jedna od najgorih. I to će službeno stajati u njegovom dosjeu.
Preporučit ću da mu skinu sve, pa tako i mi-rovinu, zbog neposluha, djelovanja na štetu FBI-
a, te još pet-šest stva-ri. Vjeruj mi, to neće biti teško prodati kada javnost dozna za
pojedi-nosti. Pojavit će se strašna potreba za žrtvenim jarcima.
— Buck, molim te, ne čini to. U redu, u tom je pitanju možda malo prekoračio ovlasti, ali
popis pohvala koje je dobio viši je od mene. Izlagao je život opasnosti toliko puta da sve ne
mogu ni pobrojati. I ima ženu i petero klinaca, dvoje na faksu. Ovo bi ga uništilo. To bi ga
ubilo.
Winters odloži fascikl. — Znaš kako ćemo, Perce. Ti i ja ćemo se nagoditi jer si mi drag i jer
te poštujem.
Bates sjedne, istog trena sumnjičav, sluteći da je kobra odlu-čila zadati završni udarac. —
Kako ćemo se nagoditi?
— Ako Pritchard ostaje, London odlazi. Bez pitanja i pogovo-ra. Bez otpora, bez obrane.
Jednostavno odlazi. Kako ćemo onda?
Percy Bates samo je još neko vrijeme sjedio, dok ga je Buck Winters promatrao i očekivao
odgovor.
Claire je godinama imala naviku škrgutanja zubima, i to toliko da joj je zubar izradio štitnik
koji je noću nosila kako joj se zubi ne bi izlizali do desni. Pitala se odakle je potekao taj
simptom tjeskobe, možda od slušanja tolikih problema koje su iznosili pacijenti. Sada je
osjećala za-hvalnost upravo zbog te neugodne navike, jer je zahvaljujući njoj krpu u ustima
izgrizla toliko da se na koncu poderala, pa ju je jednostavno ispljunula. Međutim, budući da
su joj ruke bile onako vezane iznad gla-ve, nikako nije mogla ukloniti povez na očima.
Pokušavala je trljanjem glave o zid skinuti tu tkaninu, sve dok nije osjetila da će tako ostati
bez kose. Iscrpljena, samo se beživotno opustila.
— Sve je u redu, gospođo, ja ću vam zamijeniti oči — reče Kevin. — I ja sam ovdje zatvoren,
ali radim na tome.
Kako više nije imala zatvorena usta, počeli su razgovarati i Claire je tako doznala tko je
Kevin.
— Web London pričao mi je o tebi — reče ona. — A ja sam bi-la u tvojoj kući. Razgovarali
smo s Jeromeom.
Kevin se doimao zabrinutim. — Sigurno se brinu. Baka će umrijeti od brige.
— Sve je u redu, Kevine. Ali istina je, zabrinuti su. Jerome te jako voli.
— On mi je uvijek dobar. On i Baka.
— Znaš li gdje smo?
— Ne.
Claire duboko udahne. — Osjećam miris nekakvih kemikali-ja. Kao da smo u blizini
prodavaonice sa sredstvima za čišćenje ili ne-kakvog proizvodnog pogona. — Svim silama
nastojala se prisjetiti po-jedinosti povezanih sa svojim dolaskom. Ceste i teren kojim ju je
nosio onaj muškarac nekako su više podsjećali na prirodu nego na grad.
— Koliko si dugo ovdje?
— Nemam pojma. Dani se nekako stapaju i miješaju.
— Netko te obilazi?
— Neki čovjek. Nemam pojma 'ko je. Prema meni je dobar. Ali ubit će me, to mu vidim u
očima. Moraš se čuvati onih koji su ljubaz-ni. Ljudi koji viču i prijete šakom draži su mi od
tihih.
Da nije bila toliko obeshrabrena pomišlju na to da će je ubiti, Claire bi se bila nasmiješila
dječakovom zrelom pogledu na ljudsku prirodu.
— Kako si upao u sve to?
— Lova — reče Kevin jednostavno.
— Vidjeli smo onaj tvoj crtež, s daljinskim upravljačem.
— Nisam znao što će se dogodit'. To mi ni'ko nije rek'o. Samo su mi ga dali i rekli što trebam
reći.
— Grom i pakao?
— Da. I nakon toga trebao sam ih pratiti uličicom i onda, ka-da se dovoljno približim
dvorištu, pritisnuti dugme na daljinskome. Vi-dio sam tog čovjeka, Weba, kako se sav ukočio,
kada su njegovi utrčali u dvorište. Web nije vidio da sam iza njega. Ustao je i krenuo za
prija-teljima, ali hodao je kao da je pijan ili tak' nešto. Ja sam pritisnuo dug-me, povukao se i
ostao gledati.
— Jer te zanimalo što će se dogoditi?
— Oni ljudi nisu mi spomenuli nikakve puške. Kunem se nad majčinim grobom, kunem se!
— Vjerujem ti, Kevine.
— Trebao sam se vratiti na ono prvo mjesto, ali nisam mo-gao... Kad sam vidio kako svi ti
ljudi tako umiru. A onda mi je Web neš-to doviknuo. Zamalo me izdalo srce. Spasio mije
dupe. Da nije bilo nje-ga, istrčao bi' u dvorište i bio bi' mrtav.
— Web je rekao da te netko zamijenio i postavio drugog dje-čaka.
— Tak' je. Ne kužim zašto.
Claire duboko udahne i u pluća joj se opet uvuče onaj prodo-ran miris kemikalija. Sada je i
ona uspjela odrediti da je riječ o kloru, ali nije imala pojma koji bi mu mogao biti izvor.
Osjećala se krajnje bespomoćno.
49
Web i Romano naišli su na Nema Straita kada su krenuli na zabavu u kući.
— Što je s tobom? — upita Romano. Strait je imao ruku u po-vezu.
— Dopustio sam prokletome konju da me zbaci. I još me uda-rio kopitom. Imao sam osjećaj
da mi je ključna kost ušla u grlo.
— Nešto je slomljeno? — upita Web.
— Bio sam na rendgenu u bolnici u Kentuckvju, ali nisu vid-jeli ništa. Ipak, zasada su mi dali
ovo. Sada sam jednoruki voditelj far-me i Billy će vjerojatno biti bijesan.
U kući ih je dočekao Billy. Weba je iznenadila njegova odjeća. Na sebi je imao lijepe
izglačane hlače, te plavi sako sa zlatnom dugma-di, dok mu je kosa bila uredno počešljana, a
bio se čak i obrijao. Ipak, dok su prolazili pokraj njega, Web je po njegovom dahu osjetio da
je još davno počeo slaviti.
Billy ih povede u podrum.
Kod šanka su stajala dvojica muškaraca koje Web nije pozna-vao. Nosili su skupa, premda
ležerna Armanijeva odijela, cipele Bruna Maglija bez čarapa, satove Tag Heuer i zlatne
lančiće koji su se vidjeli jer su im košulje bile otkopčane za približno dva dugmeta previše.
Bili su preplanuli, vitki i u dobroj formi, s profesionalno njegovanim nokti-ma i besprijekorno
friziranom kosom, tako da je Web zbog više razloga stekao početni dojam da su
homoseksualci.
Billy Romana i Weba dovede do njih. — Želio bih vas upozna-ti s dvojicom svojih novih
prijatelja. Giles i Harvey Ransome, braća su, nisu u braku. — Billy se jedini nasmijao tim
riječima. — Moji prvi sus-jedi. Konačno sam ih uspio dovući na piće.
Web i Romano kratko se pogledaju.
— Ovo su Web London i Paul... ne, Paulie — pridoda Bili i na-migne. — Iz FBI-a.
Stjecao se dojam da su se braća Ransome istog trenutka pri-premila za bijeg. Harvey
Ransome, učinilo se Webu, mogao bi se i onesvijestiti.
Web ispruži ruku. — Večeras nismo na dužnosti.
Braća Ransome oprezno ispruže ruke, kao da se pribojavaju da postoji vrlo stvarna opasnost
od toga da završe s lisicama na ruka-ma.
— Billy nam nije rekao da će večeras ovdje biti i FBI — reče Giles, nimalo srdačno
pogledavajući domaćina.
— Obožavam iznenađenja — reče Billy. — Još od djetinjstva. — Sada pogleda Straita. — Što
je, dovraga, s tobom?
— Sredio me konj.
— Ovo je voditelj moje farme, Nemo Strait — reče Billy, ob-raćajući se braći Ransome. —
Upravo mi je zaradio pravo malo bo-gatstvo u Kentuckyju, nekim novim naivcima prodao
hrpu konjskog mesa.
— Prodaja je bila vrlo uspješna — reče Strait tiho.
— Gdje mi je, dovraga, bonton? — reče Billy. — Dečki treba-ju piće. — Sada pokaže prema
Webu i Romanu. — Za vas, dečki, znam da pijete pivo. Ti, Nemo?
— Viski i voda najbolji su analgetik.
Billv, zaobiđe šank. — Ja ću ti se pridružiti. — Potom pogleda prema stubama. — Dođi i
pridruži se zabavi.
Web pogleda u tom smjeru, očekujući Gwen. Umjesto nje, ugledao je Percyja Batesa.
— Billy je bio ljubazan i pozvao me — objasni dok im je pri-lazio. Nasmiješio se Webu, no
Web je u tom osmijehu ugledao i nešto što mu se nije osobito dopalo.
Kada su svi dobili piće, odvojili su se u malene skupine. Web je prišao braći Ransome i počeo
ih na profinjen način ispitivati u vezi s time što se događa na Southern Belleu, no ovi su se
držali iznimno suz-držano, tako da je Web počeo još više sumnjati. Nemo i Romano
raz-gledavali su Canfieldovu zbirku sačmarica, dok je Billy stajao posve sam i mrštio se
prema grizliju u kutu.
Kada se ona pojavila na stubama, sve su se glave, jedna po jedna, okrenule u tom smjeru. Ako
je Billy bio odjeven elegantnije ne-go inače, njegova je supruga izgledala kao daje spremna za
odlazak na neku hollywoodsku premijeru; pojavom jednostavno nije mogla biti udaljenija od
uobičajenog lika u jahaćim čizmama i trapericama. Crve-na je haljina bila dugačka, uska i
spuštala joj se do gležnjeva; prorez je dopirao do polovice bedara, točno do točke na kojoj se
još uvijek za-
državala pristojnost, ali je muška mašta morala upravo podivljati. Ci-pele su imale otvor za
prste, uz remenčiće oko gležnjeva koji su, barem prema Webovu viđenju, u misli dozivali
pomisli o vezivanju, ako takvo što čovjeku već ionako nije palo na pamet. Haljina nije imala
narame-nice, a njezina su gola ramena bila preplanula i mišićava, i unatoč tome zadržala
izrazitu ženstvenost. Dekolte je bio dovoljno dubok da oteža-va manevriranje a da pritom ne
otkrije previše, što joj je možda i bila namjera. Kosu je nosila podignutu u visoku punđu,
nakit odabran s pu-no ukusa, a toj je ženi usto trebalo tek malo šminke.
Dok se spuštala prema njima, sobom je vladala potpuna tiši-na, sve dok Web nije začuo kako
Romano šapće: — Amore — a zatim brzo otpija gutljaj piva.
— Tek sada zabava može doista početi — reče Billy. — Što ćeš popiti, Gwen?
— Sok od đumbira.
Billy joj napuni čašu. Zatim pogleda braću Ransome.
— Nevjerojatna je — reče Harvev.
— Prava Božica, doda Giles.
— Usto je i moja supruga. — On joj donese piće. — Nemo se razbio na konju.
Web primijeti da gotovo i nije pogledala u Straitovom smje-ru. — Vidim. — Tada kimne
prema braći Ransome. — Čini mi se da se nismo upoznali — reče hladno.
Harvev i Giles samo što se nisu potukli oko toga s kojim će se prvo rukovati.
Web je samo stajao i sve promatrao. Ta je žena, bez imalo sumnje, iznimno lijepa, ipak, to
kako se odjenula i kako se drži uzviše-no poput kraljice, činilo mu se u posvemašnjem
neskladu s Gwen Can-field, ili barem s onim kako ju je bio ocijenio. Moguće je i da je
pogrije-šio.
Batesa, koji mu je bio prišao na samo nekoliko centimetara, primijetio je tek kada mu se ovaj
obratio.
— Koliko čujem, ovo je oproštajna zabava.
— Da, slučaj je zaključen. Pozitivci opet pobjeđuju — reče Web bezličnim tonom. —
Vrijeme je da se napijemo i potapšamo po le-đima, barem do novog sranja sutra.
— Poslije moramo razgovarati. Važno je.
Web ga pogleda. Nekome tko ga nije dobro poznavao, Bates je mogao izgledati kao da na
svijetu nema ni najmanje brige. Webu, ko-ji ga je znao dobro, možda i najbolje od sviju,
izgledao je kao da bi se svakog trenutka mogao rasprsnuti zbog svega što nosi u sebi.
— Nemoj mi reći da sam dobio na lutriji.
— Bit će da sve ovisi o tome kako gledaš na stvari. Zaključak ću prepustiti tebi. Želiš da se
sada nakratko izvučemo i razgovaramo?
Web ga je netremice promatrao. Stvar je odista poprilično gadna. — Ne, Perce, trenutačno
želim samo uživati u piću i razgovarati s jednom prelijepom ženom.
Udaljivši se od Batesa, uspio je odvojiti Gwen od braće Ran-some koji su i dalje slinili oko
nje. Njih su se dvoje potom smjestili u identične kožne naslonjače. Gwen je držala piće u krilu
i pogledavala supruga.
— On već barem šest sati žestoko slavi.
— Vidim. — On je odmjeri od glave do pete, držeći kako ona neće primijetiti taj pogled.
Ipak, ona ga naglo pogleda.
— Malko drukčija odjeća od onoga na što si se naviknuo, znam — reče ona. Obrazi su joj se
na te riječi blago zarumenjeli.
— Hej, kada nešto imaš, to onda i pokaži. Samo mi je drago što nema drugih žena, jer bi
stvarno bile duboko u sjeni. Ne bi bile sa-mo zidni ukrasi, nego i dio zida, barem u muškim
očima.
Ona ga potapša po ruci. — Tako si drag. A meni je u ovoj ha-ljini zapravo užasno neugodno;
pribojavam se da bih svakog trenutka mogla pasti i osramotiti se, a noge me već ubijaju. Ove
su talijanske ci-pele zgodne za oko, no apsolutno su nemoguće za nošenje ako imaš broj veći
od trideset pet.
— Zašto si se onda tako uredila?
— To mi je odabrao Billy. On nije od onih koji bi ženi govorili što treba raditi ili nositi —
doda žurno. — Naprotiv. Ja obično njemu biram odjeću. Ali želio je da izgledam istinski
senzacionalno, rekao je.
Web uzdigne čašu. — Zadaću smatraj ispunjenom. Ali zašto?
— Ne znam, Web, doista ne znam što mu se trenutačno doga-đa u glavi.
— Možda ima neke veze s onom prokletom vrpcom. Još jed-nom, žao mi je.
Gwen samo odmahne glavom. — Nije stvar samo u tome. Ovo u njemu kuha već neko
vrijeme. Billy se posljednjih nekoliko mjeseci mijenja, a ja točno ne znam zašto.
Webu se činilo da ona zna razlog, ali još nije došla do točke kada bi to bila spremna otkriti
napola nepoznatoj osobi poput njega.
— Ponaša se sve čudnije.
On je znatiželjno pogleda. — Kako?
— Postao je opsjednut tim svojim prepariranim životinjama, neprestano je dolje i nešto radi s
njima. Bože moj, nema odvratnije stvari.
— Poprilično je jezivo.
— I puno pije, čak i po njegovim mjerilima. — Sada pogleda Weba i nastavi tišim glasom. —
Znaš što mi je rekao dok smo se odije-vali? — Ona otpije gutljaj gaziranog soka. — Rekao je
da bi glave svih članova Slobodnog društva trebalo postaviti na motke i tako ih pokazi-vati u
povorci, kao što je bio običaj prije stotinu godina.
— Zašto? Kako bi se uputila poruka?
— Ne.
Oboje su podignuli pogled i pred sobom ugledali Billvja. On iskapi ostatak viskija u čaši. —
Ne, nego jer je najbolje neprijatelja postaviti ispred sebe, kako bi uvijek točno znao gdje je.
— To svaki put nije jednostavno — primijeti Web.
Billy mu se nasmiješi kroz čašu. — Istina. I zato neprijatelj čovjeka najčešće iznenadi. — Bio
je to tek kratak pogled, no Web je bio gotovo sto posto siguran da je Billy u trenutku kada je
izgovorio te ri-ječi pogledao Nema Straita.
Billy uzdigne čašu. — Može nova runda?
— Još radim na prvoj.
— Kada se predomisliš, svakako mi reci. Gwen, jesi li sprem-na za pravu zdravicu?
— Dok sam ovako odjevena u sobi punoj muškaraca, čini mi se da trebam ostati pribrana —
reče ona uz suzdržan osmijeh.
Tek tako da se zna, primijeti Web, njezin suprug nije uzvratio osmijehom.
Neposredno prije nego što će se svi uspeti na večeru, Web je začuo krik i pogledao prema
mjestu s kojeg je potekao. Ormar s oruž-jem bio je otvoren, tako da se iza njega vidjela ona
tajna sobica. I Har-
vey i Giles držali su se za prsa, prestrašeno ustuknuvši pred Billvje-vom lutkom prerušenom u
roba. A on se bio naslonio na zid i smijao se toliko jako da se zamalo počeo gušiti. Web se
jednostavno morao na-smiješiti.
Nakon večere, kave i vinjaka koji su na Billvjevo ustrajno traženje morali kušati, svi su otišli.
Gwen je zagrlila Weba, a on je pri-tom osjetio meke dojke koje su pritiskale njegova čvrsta
prsa. Učinilo mu se da su se njezini prsti na njemu zadržali djelić sekunde predugo. Nije znao
kako na to reagirati, te je samo nekako uspio izgovoriti poz-drav.
Pošto su izišli, Strait je ušao u svoj kamionet i vozeći jednom rukom otišao kući. Ispred
glavne kuće zaustavila se limuzina u koju su ušli Harvev i Giles Ransome. I jedan i drugi
ispali su budale zbog Gwen, učinilo se Webu, no ona je to prihvatila dobronamjerno. Sada je
već nesumnjivo na katu i skida one bolne cipele i neudobnu haljinu. Štoviše, trenutačno je
vjerojatno naga i Web osjeti kako već pogledava prema gore... i nada se čemu, točno, upita se.
Da će je načas ugledati? Do toga nije došlo.
U tom trenutku priđu mu Bates i Romano.
— Romano, Web i ja moramo razgovarati.
To je izgovorio takvim tonom da se Romano samo okrenuo i uputio prema spremištu za
kočije.
Web i Bates sada se pogledaju u oči. — U redu — reče Web — o čemu se radi?
Bates mu počne pričati, a Web je sve do završetka slušao bez riječi.
— Što je s Romanom? — pita Web.
— Buck ga nije spominjao, tako da pretpostavljam da je s njim sve u redu.
— Neka tako i ostane.
— Ne znam što učiniti, Web. Našao sam se između čekića i nakovnja.
— Nisi. Ja ću ti olakšati stvar. Povlačim se.
— Sereš?
— Vrijeme je da krenem dalje, Perce, da radim nešto drugo. Iz godine u godinu ne postajem
mlađim, a, iskreno govoreći, volio bih doznati kako je to imati posao na kojem ljudi u tebe ne
pucaju.
— Možemo se boriti, Web. Winters u tome nema završnu ri-ječ.
— Umoran sam od borbe, Perce.
Bates ga samo bespomoćno pogleda. — Nisam želio da ovako završi...
— Romano i ja završit ćemo ovdje, a nakon toga ja ću krenuti dalje.
— Znaš kakvu će ovo podignuti prašinu, to što se dogodilo sa Slobodnjacima. A ako sada
odeš iz EST-a svi će zaključiti da si žrtveni jarac. Postat će opasno. Mediji će navaliti na tebe.
Štoviše, oluja već počinje.
— Nekoć bi me to mučilo. Sada više ne.
Još su nekoliko trenutaka nepomično stajali, žaleći na izne-nadnome završetku dugogodišnje
zajedničke pravedne borbe. Činilo se da ni jedan ni drugi za to nisu spremni. Web se na koncu
okrene i udalji.
SO
Bilo je oko dva ujutro. Na East Windsu kretali su se još samo konji na pašnjacima te životinje
u okolnim šumama. U jednom trenutku začuli su se koraci na stazi među drvećem.
U kući je bilo uključeno samo jedno svjetlo, a obris nekog muškarca jasno se ocrtavao na
prozoru. Nemo Strait na ozlijeđeno ra-me stavi limenku s hladnim pivom, načini bolnu
grimasu u trenutku ka-da mu je ledeni metal dodirnuo oštećenu kožu. Na sebi je imao majicu
s kratkim rukavima i bokserice; njegove debele, mišićave noge raspo-rile su tkaninu na bedru.
Potom je legnuo na krevet, uzeo poluautomat-ski pištolj i spretno stavio okvir s mecima, no
imao je poteškoća s pov-lačenjem zatvarača, radi stavljanja metka u cijev, budući da se služio
samo jednom rukom. Frustriran, na koncu je odložio pištolj na noćni ormarić, ispružio se i
otpio gutljaj piva.
Nemo Strait po prirodi je bio sklon zabrinutosti. A trenutač-no je imao puno briga. Još je
uvijek razmišljao o onom helikopteru koji se u mračnoj šumi pojavio kao iz vedra neba. Strait
ga je još neko vri-jeme promatrao. Nije se spustio u šumi, a nije izgledao ni kao policij-ska
letjelica. Strait je već pomislio kako bi se mogao vratiti do mjesta
na kojem su ustrijelili Covea i uvjeriti se da je tip doista mrtav. Ipak, nije mogao ostati živ.
Pogodili su ga pet puta, a s time se ne bi mogao izvući nitko. Čak i da je nekako uspio
preživjeti, bio bi tek biljka, niko-me ne bi mogao reći što se dogodilo. Ipak, Straitu se cijela
priča nikako nije svidjela, te je pretražio sve programe s vijestima, u nadi da će doz-nati da je
jedan tajni agent FBI-a pronađen mrtav. Usto je želio čuti i da nema nikakvih tragova o
mogućim ubojicama. On sada protrlja ra-me. Na mjestu događaja, ostala je, dakako, Straitova
krv, ali policija bi morala imati i nešto sa čime bi povezala njegovu DNA, a njegovi se
po-daci nisu nalazili ni u jednoj kartoteci, barem koliko se on sjećao. Osim u kartoteci
Kopnene vojske! Ali postoje li ti podaci još uvijek, nakon dvadeset pet godina? Bi li to nešto
uopće značilo? U to je čisto sum-njao. Ipak, jasno je osjećao da se približava trenutak kada će
morati krenuti dalje. Ostvario je sve što je naumio, a nakon sinoćnje tran-sakcije ostaje mu
dovoljno novca da se povuče praktički kamo god po-želi. Isprva je pomislio da bi mogao
kupiti neko imanje u gorju Ozarks i do konca života samo odlaziti u ribolov, a novac trošiti u
malim količi-nama, kako nitko ne bi posumnjao. Sada je počeo smišljati novu strate-giju.
Imao je dojam da bi bilo bolje otići nekamo u inozemstvo. No, da, čuo je da je ribolov u
Grčkoj upravo čudesan.
Ako je i čuo otvaranje stražnjeg ulaza, Strait to nije ničim po-kazao. Dan je bio naporan, a
djelovanje analgetika sada je popuštalo. On otpije još jedan gutljaj svojeg sredstva za
ublažavanje boli i obriše usne.
Uto se polagano otvore vrata njegove spavaće sobe. I ovaj se put činilo da Strait ništa ne
primjećuje. Netko uđe u sobu. Strait uklju-či glazbu na radioprijemniku koji je stajao pokraj
kreveta. Ona pojava sada priđe krevetu. Strait se na koncu polagano okrene.
— Mislio sam da večeras nećeš doći — reče. — Mislio sam da s jednom rukom više nisam
dovoljno dobar. — On otpije gutljaj piva i odloži limenku.
Gwen je stajala i samo ga promatrala. Na sebi je imala onu is-tu crvenu haljinu, ali je sada
bila u cipelama bez potpetica; zlatna na-rukvica na gležnju svjetlucala je pod svjetlom sa
stropa.
Ona mu priđe, a pogled joj prijeđe na njegovo rame. — Jako boli?
— Praktički pri svakom udahu.
— Koji ti je konj to učinio?
— Bobby Lee.
— On baš i nije poznat po udaranju.
— Svaki konj može udariti.
— Zaboravila sam da si ti stručnjak. — Ona se koketno nas-miješi, no u tom je pogledu bilo i
nečeg ne odviše zaigranog.
— Nisam, ali sam odrastao s tim prokletim životinjama. Ho-ću reći, takve stvari ne naučiš za
godinu, čak ni za deset. Pogledaj samo Billvja, uči brzo, ali u biti još uvijek nema pojma o
vođenju farme ko-nja.
— Imaš pravo. Zato smo angažirali tebe i tvoje dečke. — Ona zastane. — Ti si naš bijeli
vitez, Nemo.
Strait pripali cigaretu. — Da, ta ti je dobra. — Iznenadila ga je kada je ispružila ruku i otpila
gutljaj njegova piva.
— Nemaš ništa jače? — upita.
— Viski.
— Donesi.
Dok je on vadio bocu i čaše, sjela je na krevet i stala gladiti list. Dodirnula je i onu narukvicu,
Billvjev dar. Na njoj su bili ugravira-ni i njegovo i njezino ime. Strait joj preda punu čašu, a
ona je isprazni u jednom gutljaju, te mu je vrati kako bi je ponovno napunio.
— Polako s tim, Gwen. Nije baš voćni sok.
— Meni jest. Osim toga, nisam pila na zabavi. Bila sam dobra djevojčica.
Strait spusti pogled po njezinom dugačkome tijelu, upijajući gole noge, raskošno poprsje. —
Svi živi najradije bi bili skočili na tebe. Gwen se nije nasmiješila tom komplimentu. — Ne
baš svi.
— Hej, Billy više nije u cvijetu mladosti, više ne može na za-htjev. Dovraga, i ja se
približavam toj fazi brže nego što bih htio.
— To nema veze s godinama. — Ona ispruži ruku, povuče dim iz njegove cigarete, pa mu je
vrati. — A kada je suprug ne takne godi-nama, žena se najčešće okrene drugim izvorima. —
Ona ga kratko pog-leda. — Nadam se da uviđaš koliko je tvoja uloga ograničena.

On slegne ramenima. — Čovjek mora prihvatiti što mu se nu-di. Ali nije u redu da te još
uvijek krivi za to što se dogodilo vašem sinu.
— Ima puno pravo. David se u toj školi našao zbog mene.
— Ti nisi ludim Slobodnjacima naredila da dođu u školu i počnu pucati, zar ne?
— Nisam i nisam tražila da FBI pošalje hrpu ljudi koji su bili prevelike kukavice ili
nesposobnj ako viči da bi spasili mojeg sina.
— Nekako je malo neobično imati FBI-evce na farmi.
— Znali smo da je to vrlo stvarna mogućnost. Strait se nasmiješi. — Da će vas doći zaštititi.
Gwen bezličnim glasom reče: — Od nas samih.
— No, da, ona mala bomba u Billvjevom telefonu koju sam aktivirao kada ga je Web bacio iz
automobila zauvijek ih je odvela s tra-ga. Ne traže na našoj strani.
— Web London puno je pametniji nego što vjerojatno misliš.
— Oh, znam da je jako pametan. U ovoj priči ne namjeravam potcijeniti nikoga.
Gwen otpije gutljaj druge čaše viskija, skine cipele i ispruži se na krevetu.
On joj pomiluje kosu. — Nedostajali ste mi, gospođo.
— Billvju se živo fućka, ali malo je teško kretati se kada ti FBI nadzire imanje.
— No, da — reče Strait — sada su ostali samo Web i Roma-no. I na njega treba pripaziti. Bio
je u SWAT-u i Delti, a to znači da mo-že biti i više nego opasan. Vidiš mu u očima.
Gwen se okrene na trbuh i pridigne na lakat, te se zagleda u njega. On nije odvajao pogled od
proreza među njezinim dojkama, koji je sada provirivao iz haljine. Ona je primijetila njegov
pogled, no činilo se da je takva vrst pozornosti ne zanima.
— Željela sam te pitati nešto o onim prikolicama za konje. Zbog tog pitanja, on je podignuo
pogled prema njezinom licu.
— Što je s prikolicama?
— I ja sam odrasla na farmi s konjima, Nemo. Neke od priko-lica dao si urediti na vrlo
neuobičajen način, a mene sada zanima zašto.
On se nasmiješi. — Čovjek ne može imati malu tajnu?
Ona se pridigne na koljena i još mu se više približi. Tada mu počne ljubiti vrat, a on položi
ruku prvo na njezine grudi, a potom na stražnjicu. Zatim joj zadigne haljinu do struka i tako
utvrdi da ne nosi donje rublje.
— Dobro razmišljaš. S obzirom na to kako sam uspaljen, io-nako bih ti ih samo poderao.
Ona mu zastenje u uho u trenutku kada ju je počeo dodirivati prstima. Jednom rukom
pomilovala mu je lice, a zatim se spustila do vrata i početka majice. Nakon toga, u trenutku,
podere mu majicu s prednje strane i sjedne.
Taj je pokret Straita iznenadio toliko da je zamalo pao s kre-veta.
Pratio je njezin pogled koji se zaustavio na krvlju umrljanom zavoju na njegovom ramenu.
— Vrlo neobična rana od konjskog udarca — reče Gwen.
Sada su se netremice gledali. A prije nego što ju je uspio spri-ječiti, ona uzme Straitov pištolj,
stavi metak u cijev i stane ciljati pre-ma raznim točkama unutar sobe. Potom pogleda pištolj.
— Nišan nije precizan. I doista bi trebao nabaviti litijski ni-šan, Nemo. Nemaš pojma kako
pomaže kod noćnog ciljanja.
Na Straitovu se čelu pojavi kapljica znoja. — Vrlo se dobro snalaziš s time.
— U Kentuckvju nisam odrasla samo uz konje. Moj otac i braća bili su vrlo aktivni članovi
Nacionalne uduge za vatreno oružje. I ja bih bila pristupila organizaciji, samo što su moji
roditelji mislili da takvo što nikako ne dolikuje damama.
— Hej, to je stvarno koristan podatak. I ja sam član. — On s olakšanjem odahne kada je
zakočila pištolj. Ipak, i dalje ga je držala u ruci.
— Onda, u čemu je stvar? — upita ga. — Droga?
— Čuj, mala, kako bi bilo da lijepo popijemo piće, pa se... Pištolj se ponovno uspravi i ona ga
otkoči. — Došla sam se
pojebati, Nemo, a ne zajebavati se. Kasno je i već sam pomalo umorna. Ako večeras želiš
dobiti neku nagradu, prestani srati.
— U redu, u redu. Dovraga, stvarno si opasna. — On brzo ot-pije gutljaj pića i dlanom obriše
usta. — Droga je, ali ne na kakvu mis-liš. Radi se o lijekovima na recept koji djeluju dvaput
jače od morfija. Nema laboratorija, nema problema s granicama. Samo ih ukradeš ili
dogovoriš stvar s nekim mladim ljekarnikom koji na sat zarađuje osam dolara. Taj je
Oxycontin krenuo sa sela. Ali ja ga dopremam u velike gradove. Već je bilo i vrijeme da mi
dečki sa sela dođemo do komada tog kolača. I vrlo je ukusan, mogu ti reći.
— A East Winds ti je baza i našim prikolicama prevoziš pro-izvod.
— Drogu smo distribuirali uglavnom kamionetima, na una-prijed dogovorena mjesta, čak i
poštom. A onda mi je palo na pamet da bi se mogle iskoristiti i prikolice za konje. Konje
neprestano prevozimo preko granice savezne države. Ako nas policija i traži dozvole i papire
za prikolice ili konje, zbog smrada neće tražiti na mjestima na kojima skrivamo robu, a koliko
mi se čini baš i nema puno pasa koji mogu na-njušiti tablete na recept. Rotirao sam ljude i
prikolice kako ti i Billv ne biste ništa primijetili. Ova pošiljka za Kentuckv bila je dosad
najveća.
On pridigne pivo, nazdravljajući, kako se činilo, sebi. Gwen promotri njegovu ranu. — Ali
uspjeh nije bio potpun.
— No, da, kad radiš nešto protuzakonito, moraš biti spreman i na određene opasnosti.
— Je li se opasnost pojavila iz redova tvojih kupaca ili možda policije?
— No, hajde, dušo, kakve to ima veze?
— Imaš pravo. Bit će da i jedan i drugi slučaj znače da si nas doveo u opasnost. A trebao si
raditi za nas, Nemo, puno radno vrijeme.
— No, da, ali čovjek se nekako mora pobrinuti za sebe. A ovo je bila predobra mogućnost da
bih je propustio. Ne želim do konca ži-vota rintati na farmi konja, kužiš?
— Angažirala sam te zbog točno određenih razloga, zbog tvo-jih jedinstvenih odlika i
iskustva.
— Da, činjenice da imam vraški dobru glavu na ramenima, da znam ljude kojima ne smeta
ubijati druge ljude i što znam složiti pop-rilično zgodne eksplozivne naprave. Sve sam to i
obavio, dušice. — On stane brojati na prste. — Jedan savezni sudac, jedan javni tužitelj,
je-dan branitelj.
— Leadbetter, Watkins, Wingo. Sudac bez kičme, tužitelj bez muda i odvjetnik koji bi rado
branio i ubojicu vlastite majke kada bi tip imao dovoljno novca. Držim da smo okončanjem
njihovih jadnih života društvu učinili uslugu.
— Da, i sredili smo EST i još ih navukli da pobiju proklete Slobodnjake. Čovječe, veterana
među tajnim agentima naveli smo na to da misli kako je naišao na krijumčarski lanac kojim će
prekinuti svo krijumčarenje. Mjesto smo uredili kao da se spremamo snimati film Žalac. —
On je pogleda, a lice mu poprimi sumoran izraz. — Sve sam vam obavio, gospođo, sve prema
željama. Stoga se to što radim u slo-bodno vrijeme tiče isključivo mene. Nisam tvoj prokleti
rob, Gwen.
Ona je i dalje držala pištolj usmjeren prema njemu. — Web London još uvijek je na nogama.
— Dovraga, sama si rekla da tako treba ostati. Da treba ispa-sti kukavica. Posrećilo nam se
kada sam utvrdio daje psihić kojem od-lazi moj stari kompić iz Vijetnama. Tako svi misle da
je Web truo do dna duše. Za sve to trebalo je puno planiranja, u cijeloj je priči bilo pu-no
opasnosti, a mogu ti reći da smo stvar izveli gotovo savršeno. I sve si dobila za pravu siću, jer
ja držim daje to što se dogodilo tvojem sinu užasno. — On je pogleda uz povrijeđen izraz lica.
— Ne sjećam se čak ni da si rekla hvala.
Odgovorila je poslovnim tonom, nedokučiva izraza lica. — Hvala. Koliko si zaradio na drogi?
Iznenađen, on spusti čašu. — Zašto?
— Nakon onoga koliko sam ti platila i koliko smo utukli u ovo imanje, Billy i ja smo u
škripcu. Ubrzo će doći zaplijeniti njegovu zbir-ku oldtimera, jer smo i njih iskoristili kao
jamstvo. Dobro bi nam došlo malo gotovine, jer ćemo i mi prodati imanje i krenuti dalje,
osobito sa-da kada znam da će netko, bez obzira na to kako ti se dogodila ozljeda, jednog
dana pokucati na naša vrata s pitanjima na koja neću znati od-govoriti. A iskreno govoreći,
sita sam Virginije i lovaca. Nekako mislim da bi nam sljedeća postaja trebao biti neki maleni
otok na kojem nika-da nije hladno i na kojem nema prokletih telefona.
— Želiš da ti dam dio svoje love od droge? — upita on s nevje-ricom u glasu.
— Točnije bi bilo reći da to zahtijevam.
Nemo raširi ruke. — Nisam se šalio, dušo, oni godišnjaci pos-tigli su stvarno dobru cijenu —
reče vrlo iskrenim tonom.
Ona se nasmije. — Prije nego što smo je kupili, ova farma ni-kada nije zarađivala, a neće
zarađivati ni sada. Bez obzira na dobre go-dišnjake.
— I što želiš od mene?
— Stvar je vlro jednostavna. Želim da mi kažeš koliko si za-radio na drogi.
On je nekliko trenutaka oklijevao, a zatim reče: — Zapravo i ne baš tako puno.
Ona podigne pištolj i usmjeri ga točno prema njemu. — Koli-ko?
— U redu, oko milijuna. Eto, zadovoljna si?
Ona objema rukama stisne pištolj i vrlo pomno nacilja prema njegovoj glavi. — Ovo ti je
posljednja prilika. Koliko, Nemo?
— U redu, nemoj se tako uzrujavati. — On duboko uzdahne. — Nekoliko desetaka milijuna.
— U tom slučaju tražim dvadeset posto. I nakon toga svatko ide svojim putem.
— Prokletih dvadeset posto!
— Prebačenih na račun u inozemstvu. Pretpostavaljam da je tako velik poslovni čovjek kakav
si ti negdje otvorio tajne račune, na koje će sakriti svoje milijune. Ispričavam se, desetke
milijuna.
— Ali, čuj, i ja imam raznorazne troškove.
— Da, a pomoćnike si vjerojatno platio tabletama, budući da ih je većina preglupa da bi im na
pamet palo nešto drugo. A budući da krijumčarenje lijekova na recept sa sobom nosi niske
troškove i nizak stupanj rizika, rekla bih da ti je zarada vrlo pristojna i sumnjam da si na nju
plaćao porez. K tome se još služiš našom opremom, koju smo mi platili, dok ti njome
prevoziš svoj proizvod, dok ti sve rade radnici koje mi plaćamo za poslove na farmi. Tako da
je iz tvog džepa uloženo vrlo malo kapitala, pa je tako povrat uloženoga još veći. Stoga, da,
želim svoj udio. Nazvat ćemo ga pristojbom za iznajmljivanje opreme i rad-nika. I pravi si
sretnik što tražim samo dvadeset posto. — Ona rukom izazovno prijeđe prednjom stranom
haljine. — Štoviše, pravi si sret-nik, jer sam trenutačno raspoložena izrazito velikodušno.
Strait samo odmahne glavom. — Što je... tvoj je stari bio i ekonomist?
— Billy i ja u životu već dovoljno dugo samo gubimo. Ali smo barem još živi. A moj je sin
imao samo deset godina. Tebi to izgleda pravedno?
— A ako odbijem?
— Ubit ću te.
— Tako hladnokrvno. Pa još jedna tako religiozna žena?
— Za sina molim svaki dan, ali više ne mogu reći da imam ap-solutnu vjeru u Boga. I uvijek
mogu pozvati murjake.
Nemo se nasmiješi i odmahne glavom. — I što bi im rekla? Da preprodajem drogu? I, oh,
da... da sam po tvojim nalozima ubio hr-pu ljudi? Čime me možeš pritisnuti?
— Time, Nemo, što mi se sada već živo fućka što će biti sa mnom. A to je najmoćnije oružje.
Više nemam što izgubiti, jer sam već ostala bez svega.
— ABillv?
— On nema pojma ni o čemu. I sada smo na dvadeset pet posto.
— No, lijepo, dovraga.
I dalje ga držeći na nišanu, ona ustane, otkopča haljinu i pusti je da padne na pod, a zatim iz
nje iskorači posve gola.
— Evo i nešto čime ćemo zasladiti dogovor — reče. — Nudi-mo prvi put, drugi put...
— Prodano! — reče Nemo Strait, pružajući ruke prema njoj.
Seks je bio nesmiljen, tako da su oboje ostali bez daha. Strait se iscr-pljeno ispružio na
leđima, oprezno dodirujući bolno rame, dok je Gwen spustila noge i istegnula ih. Strait ju je
zamalo natisnuo kroz opruge madraca, savijao joj noge u položaje za koje nikako nisu bile
predviđe-ne. Boljet će je još barem dva dana, no to je i>ila čudesno ugodna bol, nešto što joj
je suprug već tako dugo uskraćivao. I ne samo seks, nego i ljubav, što je bilo neusporedivo
gore. U javnosti je glumio naklonost; nasamo se nije ni trudio glumiti. Nikada je nije
zlostavljao — naprotiv, pokazivao je veliku plahost u kombinaciji s konstantnom
melankolično-šću; ignoriranje nikada nije bilo toliko bolno.
Gwen sjedne, naslanjajući se na uzglavlje, zapali cigaretu i stane otpuhivati velike kolutove
prema stropu. Tako je ležala još prib-ližno sat, a zatim je položila ruku na Straitova dlakava
prsa i polagano ga probudila.
— Bilo je divno, Nemo.
— A-ha — promumlja on.
— Misliš da bi do jutra mogao još jednom?
On otvori jedno oko. — Dovraga, ženo, nije mi baš devetna-est, a boli me ruka. Nabavi mi
malo onog sranja, Viagre, pa ću možda moći.
— Mislila sam da su ti, s obzirom na posao kojim se baviš, do-jadile tablete.
On malko pridigne glavu i pogleda je. — Hej, ti ne bi razmis-lila o tome da se sa mnom
odseliš u Grčku, zar ne? Bilo bi to vraški za-bavno. To jamčim.
— Uopće ne sumnjam, ali mjesto mi je uz muža, znao on to ili ne.
On se ponovno beživotno spusti na jastuk. — Da, i mislio sam da ćeš to reći.
— A ti mi samo želiš uskratiti mojih dvadeset pet posto.
— U redu, odustajem.
— Nemo?
— Da?
— Što misliš, što je bilo s Ernestom B. Freejem?
On se pridigne, njezinom cigaretom zapali novu, a zatim sje-dne uz nju i zagrli je.
— Vrag me odnio ako znam. Taj me stvarno zbunjuje. Mislio sam da će biti na imanju na
koje su upali EST-ovci, ali nije ga bilo. Osim ako FBI laže... a zašto bi lagao? Da su ga
sredili, to bi rastrubili cijelome svijetu. A tip kojeg sam iskoristio za namještanje
Slobodnja-cima ondje je podmetnuo i drogu i druge stvari, pa i nekoliko izmišlje-nih dosjea o
sucu i dvojici odvjetnika. On zapravo poznaje starog Erni-eja, tako da bi ga bio vidio i
prepoznao da je bio ondje. Čak i da su ga ne znam kako dobro sakrili.
Ona mu prstima prođe kroz kosu. — Web i Romano ubrzo od-laze.
— Da, znam. Sretan im put. Sputavaju me, premda je bilo poprilično zgodno voziti pedeset
tisuća ukradenih tableta doslovce pod nosom saveznih agenata. Ali iskreno govoreći, ta mi se
dvojica nekako sviđaju. Da su otkrili što smo učinili, pokušali bi nas smjestiti na elek-tričnu
sotlicu, ali osim te sitnice, ne bih imao ništa protiv kada bih s nji-ma s vremena na vrijeme
popio pokoje pivo.
Strait načas pogleda Gwen. Izraz njezina lica posve ga je za-tekao.
— Mrzim Weba Londona — reče.
— Čuj, Gwen, znam što se dogodilo tvojem sinu i sve to... Ona u tom trenutku eksplodira i
šakama stane udarati po
madracu. — Osjetim mučninu kada vidim to lice. Oni su gori od Slo-bodnjaka. Tako dojure
kako bi spasili svijet, a zbog njih umiru nedužni ljudi. Ondje su mi se svi zaklinjali da više
nitko neće poginuti, čim dođe EST. I nakon svega svi su oblijetali oko Weba Londona, kao
oko veli-
kog junaka, dok je moj sin ležao mrtav u grobu. Voljela bih ih sve osob-no pobiti.
Strait od tih njezinih riječi i izbezumljenog tona nervozno proguta slinu. Sada je klečala na
krevetu, lica zakrivenog kosom. Zbog tog vitkog, nagog tijela, na kojem je svaki mišić bio
napet, izgledala je poput pantere koja se sprema za skok. On pogleda pištolj koji je bila
odložila na noćni ormairć i već se spremao skočiti prema njemu, no ona je bila brža. Ciljala je
na sve strane, dok ju je Strait nervozno promat-rao. Na koncu se cijev zaustavila tako da je
bila usmjerena prema njoj samoj. Ona je pogleda, kao da točno ne zna što zapravo vidi. Prst
joj se još više približi otponcu.
— Zašto to onda ne obaviš sama? — reče on, ne odvajajući pogled od pištolja. — Mislim,
zašto ne ubiješ Weba. Kao što si sama rekla, nesreće se događaju. Osobito na ovakvoj farmi.
Gwen razmisli o tim riječima i konačno izbriše onaj bijesni iz-raz lica, te smiješeći mu se,
odloži pištolj.
— Možda i hoću.
— Samo nemoj zeznuti, jer smo sada već kod samog cilja. Ona se uvuče pod pokrivač, stisne
se uz njega, poljubi ga u
obraz i uvuče ruku pod plahtu, trljajući ga među nogama. — Još samo jednom — reče tiho,
grlenim glasom, zagledana u njegove oči. Zatim ih oboje otkrije, spusti pogled i nasmiješi se.
— Bože moj, Nemo, kome je još potrebna Viagra?
— Ženo, vrtiš me oko malog prsta.
Čak i bez sredstva za pojačavanje spolne želje, Strait ju je us-pio još jednom zadovoljiti, iako
je umirao od boli.
Poslije, dok se Gwen odijevala, on ju je promatrao.
— Dovraga, prava si tigrica.
Ona povuče patentni zatvarač na haljini i jednom rukom uz-me cipele. Strait ustane i stane
oprezno navlačiti majicu preko ranjene ruke. Ona ga pogleda. — Ranojutarnje obaveze?
— Ah, znaš kakav je život na farmi, uvijek imaš nekog posla. Ona se već okrene prema
vratima.
— Znaš, ovo nije ništa osobno ili tako nešto, Gwen, ne želim te uvrijediti, ali nije zdravo kada
čovjek u sebi nosi toliku mržnju. Jed-nostavno je prije ili kasnije moraš izbaciti iz sebe inače
će te upropas-
titi. I ja sam bio takav kada je moja bivša odvela klince. U jednom tre-nutku jednostavno
moraš prestati.
Ona se polagano okrene i pogleda ga. — Kada vidiš kako pred tobom leži tvoje vlastito dijete,
s krvavom rupom u prsima, Ne-mo, i kada zbog toga izgubiš i jedinu drugu osobu koju voliš;
kada do-đeš do najdubljeg očaja do kojeg je uopće moguće doći i potom još gle-daš kako
toneš još niže... tek tada možeš mi se obratiti i pričati o odu-stajanju od mržnje.
51
Claire se trgnula iz dubokog sna u koji je, unatoč užasnutosti, bila uto-nula od iscrpljenosti.
Na koži je osjetila nečije prste i već se spremala udariti napadača kada ju je u toj nakani
spriječio nečiji glas.
— Samo sam ja, Claire — reče Kevin, skidajući joj povez s očiju.
Nije bilo svjetla, tako da je Claire morala pričekati da joj se oči priviknu na tamu. Sada spusti
pogled na Kevina, koji je sjedio do nje i držao ruke na lisicama kojima je ona bila vezana za
zid.
— Mislila sam da si i ti vezan.
On se nasmiješi i pokaže joj komadić nekakvog metala. — Bio sam. Ali ovo sam skinuo s
jednog od markera koje su mi dali za cr-tanje. Time sam otključao bravu. Imam spretne ruke.
— To vidim...
— Još samo nekoliko trenutaka pa ću osloboditi i tebe. Kevin ju je oslobodio doslovce za
nekoliko trenutaka. Ona
protrlja ručne zglobove, pridigne se u sjedeći položaj i promotri vrata. — Vrata su vjerojatno
zaključana?
— Uvijek su bila zaključana. Sada možda nisu, jer misle da smo vezani.
— To si dobro primijetio. — Ona ustane, još nekoliko trenu-taka tražeći ravnotežu nakon što
tako dugo nije bila na nogama. U to-me joj je još više smetala tama. Sada ponovno pogleda
uokolo. — Ima-mo nešto što možemo upotrijebiti kao oružje, za slučaj da je netko s druge
strane tih vrata? — prošapće.
Kevin priđe ležaju, pridigne ga na stranu i odvije dvije metal-ne noge. Jednu zadržavši,
druguje dao Claire.
— Ti udari gore, ja ću dolje — reče on.
Claire kinine, no bez pravog samopouzdanja. Nije baš bila si-gurna da može nekoga udariti.
Činilo se da Kevin nekako naslućuje tu njezinu bojažljivost, jer je još rekao: — Udaramo
samo ako nam pokušaju nešto učiniti, je Y tako?
— Tako je — reče Claire, bitno odlučnije.
Polagano su prišli vratima i pokušali ih otvoriti. Bila su zak-ljučana. Još nekoliko trenutaka
pomno su osluškivali, ali s druge stra-ne nisu začuli nikoga, iako zvukovi uređaja sada nisu
bili onoliko glas-ni. — Izgleda da nećemo izići dok oni tako ne odluče — reče Claire.
Kevin pogleda vrata i udalji se za nekoliko koraka. — To još nisam primijetio.
— Što?
— Da su šarke s unutarnje strane.
Na Claireinom se licu pojavi izraz nade, no samo na trenutak. — Ali za skidanje bi nam
trebali odvijač i čekić.
— Čekić imamo. — On joj pokaže metalnu nogu stola. — A ovo je odvijač.
On priđe mjestu na kojem su lisice kojima je bila vezana Claire bile učvršćene za željezni klin
u zidu. Uz njezinu pomoć na koncu je us-pio iz zida odvrtjeti klin s navojima, tako da je
skinuo lisice. Sada pri-digne jedan metalni krug. — Ima lijep rub, baš kao odvijač.
— I u ovom slučaju odlično razmišljaš i snalaziš se, Kevine — reče Claire uz podosta
zadivljenosti u glasu. Ona se osjećala krajnje nemoćno, dok je Kevin iz šešira izvlačio čudo za
čudom.
Stvar je trajala dosta dugo i njih su dvoje s vremena na vrije-me zastajali i osluškivali dolazi li
netko prema njima, ali na koncu su uspjeli skinuti šarke. Tako su otvorili vrata i izišli. I vani
je bilo mračno, zbog čega su posrtali, put pronalazili pipanjem zidova uskog prolaza. Mi-ris
klora sada je bio vrlo jak. Našli su se pred još jednim zaključanim vra-tima koja je Kevin
uspio otvoriti svojom kopčom s flomastera. Potom su naišli još na jedna vrata, no ona,
nasreću, nisu bila zaključana.
Claire duboko udahne. Kevin također. On joj se nasmiješi. — Ugodno je konačno biti vani.
— No, da, ali pođimo prije nego što nas ponovno zatvore. Prošli su pokraj pokrivenog
bazena, iskrali se uz grmlje i
uputili vijugavom stazom preko trave. U trenutku kada su se približili završetku staze, Claire
je daleko ispred njih ugledala neku kuću. Bila je to prava vila. Bila ju je vidjela za kratkog
boravka u njezinoj blizini. Nalazili su se na farmi East Winds!
— 0, Bože moj! — usklikne ona.
— Šššš — reče Kevin.
Ona mu sada šapne: — Znam gdje smo. Ovdje imam prijate-lje, samo moramo nekako doći
do njih. — Poteškoća se sastojala u to-me što je u tami bilo teško odrediti u kojem se smjeru
nalazi kuća u ko-joj su Web i Romano, čak i uz glavnu kuću kao orijentir.
— Ako su tu gdje smo bili zatočeni, kako znate da su vam stvarno prijatelji?
— Jednostavno znam. Dođi. — Ona ga uhvati za ruku i tako su krenuli u smjeru za koji je
Claire mislila da vodi do spremišta za ko-čije. Još davno prije nego što im se ukazala prilika
da bilo što ugledaju, oboje su stali kao ukopani začuvši nailazak nekog vozila. Otrčali su u
grmlje i stali viriti kroz otvore. Claire osjeti kako je napušta i posljed-nja nada. Bio je to
kamionet, ne Mach, ni Romanova Corvette. Zapre-pašteno i prigušeno kriknula je kada se
kamionet zaustavio i kada je iz njega izišla nekolicina muškaraca s pištoljima. Izgledalo je da
su pri-mijetili njihov bijeg. Ona i Kevin otrče dublje u šumu, tako daje Claire potpuno
izgubila orijentaciju.
Na koncu su se zaustavili i uhvatili dah. Kevin pogleda uoko-lo. — Još nikada nisam vidio
toliko drveća na jednome mjestu. Nije mi jasno gdje bi bio izlaz.
Claire je duboko disala, pokušavala pod nadzor dovesti i plu-ća i živce. Sada kimne. — Znam.
— Proučavala je nepoznati teren i nastojala zaključiti u kojem bi smjeru trebali krenuti kada
je začula korake. Claire privuče Kevina i njih dvoje čučnu duboko među nisko raslinje. Taj
netko bio je na stazi i prošao točno uz njih, očito ih ne pri-mjećujući. Claire proviri iznad
grma. Nije poznavala Gwen Canfield i tako joj nikako nije bilo jasno zašto bi žena u dugačkoj
crvenoj haljini u to doba bosonoga hodala gustom šumom. Claire već pomisli kako bi je
mogla zazvati, no na koncu zaključi da je ipak bolje šutjeti. Nije ima-la pojma tko su ljudi
koji su ih zatočili. I ta bi žena mogla biti s njima.
Čim je Gwen nestala s vidika, Claire i Kevin ponovno krenu. Tako su došli do neke kuće
obavijene mrakom, ali ispred koje je bio parkiran kamionet. Claire u prvi mah nije bila u
stanju odlučiti bi li se trebali pokušati uvući u kuću i nazvati policiju, no tada je iz kuće
izju-rio neki muškarac, uskočio u kamionet i bjesomučno pojurio.
— Mislim da je taj čovjek upravo doznao da smo pobjegli — prošapće ona Kevinu. — Dođi.
Dotrčali su do kuće. Claire je bila uočila da je onaj muškarac u žurbi zaboravio zatvoriti vrata.
Upravo su se spremali ući, kada su začuli nešto od čega je Claire želudac zamalo iskočio kroz
usta.
— Vraća se — poviče Kevin. Pojurili su prema šumi dok je kamionet jurio prema njima.
Probijajući se kroz gustiš, Claire je ubrzo ostala bez cipela, dok su trnovito raslinje i tvrde
grane parali odjeću i njoj i Kevinu. Našav-ši se na nekoj čistini, zastali su kako bi došli do
daha, a zatim ponovno po-jurili kada su začuli zvuk nogu koje se probijaju kroz nisko grmlje.
Izjurili su na otvoreni prostor i Claire tada ugleda kuću koja se ukazala iz tame.
— Brzo — reče Kevinu — onamo.
Uspevši se rampom za utovar, kroz rupu u zidu ušli su u Maj-munarnik. Claire i Kevin
promotre uništenu unutrašnjost. Claire za-drhti ugledavši zahrđale kaveze. Kevin prstima
zatvori nos.
— Dovraga, kako ovdje smrdi — reče.
Muški glasovi te, sada, i lavež pasa, sve su im se više primica-li. — Onamo — reče Claire
izbezumljenim glasom. Uspevši se na neki sanduk, pridignula je Kevina i pomogla mu da se
provuče kroz rupu u zidu u kojoj se nekoć vjerojatno nalazio ventilator. — Sakrij se i pritaji
se — reče mu.
— A ti?
— Ne idem daleko — reče ona. — Ali ako me pronađu, ostani ondje; što god rekli da će mi
raditi, ne izlazi. Je li ti jasno?
Kevin polagano kimne. — Claire — reče. Ona se osvrne. — Molim te, budi oprezna.
Ona se slabašno nasmiješi, stisne mu ruku i spusti na pod. Još nekoliko trenutaka pogledavala
je na sve strane, a zatim se izvukla kroz pukotinu u stražnjem zidu. Čim se našla vani, lavež je
postao još užasniji. Životinjama su zacijelo dali nešto što je na sebi imalo njezin i
Kevinov miris. Ona otrgne komad suknje, uzme maleni kamen, poveže ga tim komadom
materijala i baci koliko je mogla dalje od Majmunar-nika. Potom potrči u suprotnome smjeru.
Tako je ponovno došla do šu-me, spustila se nekim nasipom i zaustavila u podnožju.
Pogledala je oko sebe, nastojeći odrediti smjer iz kojeg dolazi zvuk muških glasova i pasa.
Nažalost, zbog terena i položaja, zvukovi su odjekivali sa svih strana. Ona prijeđe maleni
potok, padajući oko sredine, tako da je os-tala posve mokra. Žurno ustavši, uspela se malenim
nasipom na supro-tnoj strani i nakon toga našla na ravnome dijelu. Sada je već bila toliko
umorna da je jedan dio njezina bića želio samo ispružiti se i pričekati da je pronađu. Ipak,
Claire se prisili na krajnji napor i potrči. Kada je došla do još jedne strmine, uhvatila se za
neko mlado drvo i tako se po-vukla prema gore. Došavši na vrh, pogledala je teren oko sebe.
U dalji-ni se vidjelo neko svjetlo, pa još jedno i još jedno, a sve su svijetle toč-ke bile u
parovima. Neka cesta. Nekoliko puta duboko udahnušvi, sada se ponovno uputi dalje,
polagano trčeći. Stopala su joj bila izranjavana i krvava, ali nije dopuštala daje bol uspori.
Mora doći do pomoći. Mora nekako pomoći Kevinu.
Sada se više nisu čuli ni muškarci ni psi i ona samoj sebi do-pusti slabašnu nadu u uspješan
bijeg. Puzala je posljednjih nekoliko metara do ceste i još nekoliko trenutaka sjedila u jarku
uz rub, dok su joj suze nezaustavljivo tekle niz lice, djelomično od iscrpljenosti i stra-ha,
djelomično od toga što se našla na slobodi. Začuvši nailazak nekog automobila, istrčala je na
cestu, mašući rukama i dozivajući u pomoć.
U prvi se mah činilo da vozilo i neće stati. I Claire uvidi da za-cijelo izgleda kao nekakva
luđakinja. No automobil je ipak na koncu usporio i zaustavio se. Ona priđe vratima sa
suvozačeve strane i otvori ih. Prvo je ugledala Kevina na prednjem sjedalu, začepljenih usta,
ve-zanih ruku i nogu. Odmah zatim ugledala je Nema Straita koji ju je dr-žao na nišanu
pištolja.
— Bok, doktorice — reče. — Da vas povezemo?
On ispruži dugačko tijelo i nehotice zadrhti. Noć je bila pomalo hladna i činilo se da se vlaga
nekako uvula duboko u njega. Sada se bolje omo-ta pokrivačem. Prancis Westbrook nije bio
naviknut na spavanje u pri-rodi. A ovo što je sada radio bilo je valjda najsrodnije kampiranju
od svega što će, po svoj prilici, ikada učiniti. I nikako nije mogao reći da u
tome uživa. Popivši nekoliko gutljaja vode, oprezno je glavom provirio iz zaklona. Ubrzo će
se pojaviti sunce, zaključi sada. Nije baš najbolje spavao; dovraga, posljednji je put valjano
spavao prije Kevinova nes-tanka. Jedan ušljivi telefonski poziv, to je sve što su mu pružili.
Našao se s Londonom, kao što su mu i naložili, i rekao mu za tunele, ponovno točno prema
njihovim uputama. Usput je obavio maleni nedovršeni po-sao s Toonom, svakako. Suprotno
onome što je Westbrook bio rekao Webu, mogao je trpjeti ljude koji bi mu oduzimali dio
zarade, pa čak i one koji bi koristili proizvod, jer inače čovjek ne bi mogao doći do ljudi koji
bi bili voljni za njega raditi na poslovima preprodaje droge. To je bilo jednostavno da nije
moglo biti jednostavnije. Ali nikada neće trp-jeti izdajicu. Macy mu je rekao što Toona radi, a
on je potom i sam pro-vjerio, utvrdio da je Macy imao pravo. Tako je Toona, sukladno imenu,
postao hranom za ribe. U životu neki put doista ima pravde, pomisli.
Zahvaljujući ulici doznao je da je netko ubio Peeblesa. Mali jednostavno nije imao ono što je
bilo potrebno za ovaj posao. Ali Westbrook je također doznao, iako prekasno, da je Peebles
pripremao preuzimanje njegove ekipe i okupljanje ostalih ekipa na tom području. To ga je
posve zateklo. Nikako nije mislio da je dobri stari Twan bio sposoban za takve stvari. Macy je
jednostavno nestao. Ta ga je nelojal-nost istinski razbjesnila. Westbrook slegne ramenima.
Pravo mu i budi kada je vjerovao jednom bijelcu.
Tko god da je ubio Twaina sada bi mogao biti za vratom nje-mu. Westbrook će se
jednostavno morati pritajiti i oslanjati se isključi-vo na sebe, dok se stvari malko srede.
Oslanjati se samo na sebe — kao nekoć. Imao je dva pištolja, nekoliko okvira streljiva, u
džepu oko tisu-ću dolara. Navigator je ostavio došavši ovamo, a policija ga još uvijek traži.
No, dobro, neka samo traže. Vidio je FBI-eve agente koji su pat-rolirali imanjem, ali imao je
dovoljno iskustva s izbjegavanjem policije da zna kako sakriti čak i svoje veliko tijelo, tako
da na mjestu na kojem se nađe bude neprimjetan. Ovdje je vidio dosta krajnje neobičnih
stva-ri. I u daljini je čuo lavež pasa. Psi nikako nisu dobrodošla novost. Spu-stio se još dublje
u svoje skrovište i preko sebe navukao deku s grana-ma i lišćem, sve dok se nisu izgubili svi
zvukovi. Koliko je bio u stanju odrediti, London je još uvijek negdje u blizini, a ako London
to imanje smatra važnim, Westbrook će također držati da je važno. On provjeri pištolj i
nasloni se, otpije još gutljaj vode, osluškujući cvrčke i pitajući se što će donijeti novi dan.
Možda Kevina.
Ed O'Bannon koračao je amo-tamo skučenim, praznim prostorom. Ni-je pušio već godinama,
a u posljednja dva sata ipak je popušio već go-tovo cijelu kutiju. Oduvijek je razmišljao o
mogućnosti da ga otkriju, no kako je vrijeme odmicalo, a sve je išlo bez najmanjih poteškoća,
strah se malo-pomalo povukao, dok je novac na računu samo bujao. Za-čuo je da se netko
približava i stoga se okrenuo prema vratima. Bila su zaključana, tako da se iznenadio kada je
uvidio da posjetitelj okreće ručicu. O'Bannon ustukne. Kada je ovaj ušao, O'Bannon odahne.
— Dugo se nismo vidjeli, doktore. O'Bannon ispruži ruku, a Nemo Strait je stisne.
— Nisam bio siguran da ćeš uspjeti, Nemo.
— Jesam li vas ikada iznevjerio?
— Moram krenuti. FBI će zatvoriti granice.
— Nemojte se toliko uzrujavati. Imamo puno načina da vas pošaljemo na put, kao i avione,
papire i ljude koji će vas otpremiti. — Strait mu pokaže snop dokumenata. — Preko Meksika
do Rij a, a na-kon toga u Johannesburg. Ondje vam se od daljnjih mogućnosti nude Australija
ili Novi Zeland, kamo odlazi velik broj bjegunaca. Ili se mož-da možete vratiti u naš stari kraj,
u jugoistočnu Aziju.
O'Bannon pogleda dokumenate i ponovno odahne. Nasmije-šivši se, pripali još jednu cigaretu.
— Imam dojam da je to bilo prije stotinu godina.
— Hej, ja to nikada neću zaboraviti. Spasili ste mi dupe na-kon što su se Vijetkongovci onako
poigrali mojim mozgom.
— Deprogramiranje. Što i nije tako teško ako čovjek zna što radi.
— Sretan sam što ste vi znali — reče Strait. Zatim zašuti i nasmiješi se. — I usto ste uhvatili i
dio kolača s drogom. To je bila zgo-dna mala pogodnost vašeg posla.
O'Bannon slegne ramenima. — To su u ono vrijeme radili svi.
— Dovraga, da, tako je, a ni ja nisam bio čist, iako sam uzi-mao samo koliko je trebalo meni.
— Moram ti odati priznanje. Kada si me potražio i iznio ideju o postavljanju prislušnih
uređaja u moj ured i prodaji informacija na ulici... Bio je to genijalan potez.
Strait se naceri. — No, da, FBI na raspolaganju ima sve te mogućnosti, pa smo morali malo
izjednačiti utakmicu. Ali jednostavno
nije bilo načina da izgubimo. Vi ste dobivali informacije, ja sam imao ljude kojima su te
stvari trebale kako bi vodili posao, a među njima sam bio i ja. Vi zarađujete, ja zarađujem, a
FBI ostaje praznih ruku. Postoji li uopće nešto bolje?
Kada je Gwen Straitu iznijela svoj plan o osveti protiv ljudi koji su sudjelovali u pogibiji
njezina sina, on je počeo istraživati podat-ke i o EST-u i o Webu Londonu. Kada čovjek
odraste na farmi konja, jednostavno postane tako metodičan, uvidio je još davno Strait.
Priku-piš sve informacije do kojih možeš doći, osmisliš plan i potom ga prove-deš. Sve do
padanja u ruke Vijetkonga, Strait je bio odličan vojnik koji je svoju jedinicu izveo iz
nebrojenih paklenskih situacija, što je mogao dokazati punom ladicom odličja, iako mu ništa
od toga nikada nije bilo važno. A zatim je otkrio da je onaj O'Bannon kojeg je poznavao u
Vijet-namu isti onaj O'Bannon koji liječi Weba Londona. Tako je došao na zamisao da
smjesti i Londonu i EST-u, jer je iz prve ruke znao što Ed O'Bannon može raditi s umom. U
početku, međutim, O'Bannon ni slu-čajno nije želio sudjelovati u planu. No kada je Strait
doznao koliko se ljudi povezanih s policijom i pravosuđem liječi kod njega, ponovno se
obratio O'Bannonu i ponovio ponudu da postave prislušne uređaje u njegove prostorije,
prodaju informacije kriminalcima, a zaradu dijele po pola. Uz takav poticaj, O'Bannon je
pristao bez daljnjeg razmišlja-nja. Godine koje su protekle nisu umanjile njegovu pohlepu.
Neke od seansa Straitu su pružile i sve informacije potrebne za smještanje zas-jede EST-u. On
O'Bannonu nikada nije spomenuo svoju trgovinu Oxy-continom, jer bi ovaj nesumnjivo tražio
udio i u tome. A Strait je sada već imao i partnericu. Gwen Canfield. Dvadeset pet posto.
Dovraga! Ali morao je priznati da je onim sinoć i zaslužila toliko.
Nemo sada reče: — Ostao sam beskrajno iznenađen kada ste nam doveli Claire Daniels. Iako
me to vjerojatno nije trebalo začuditi. Čim ste rekli da London dolazi k njoj, znao sam da će
se uskoro pojavi-ti problemi.
— Pokušao sam ga nagovoriti da ostane kod mene. Ali, kao što sam rekao, nisam mogao
pretjerivati a da ne pobudim sumnju. Za-držao sam veći dio njegovog dosjea, dakako. A
mogao sam se obratiti samo vama.
— Postupili ste ispravno. Ovo vam mogu zajamčiti: ona nika-da neće svjedočiti protiv vas na
sudu.
O'Bannon odmahne glavom. — Ne mogu vjerovati daje gotovo.
— No, da, imali smo jedan lijepi mali poslić.
— Da, imali — reče O'Bannon tužno.
— Pretpostavljam da ni vi baš ne ljubite našu saveznu vla-du...
— Nakon svega što sam vidio u Vijetnamu? Nikako. A ni rad u FBI-u nije puno utjecao na taj
stav.
— No, da, ali mogao bih se okladiti da imate jedno lijepo zla-tno jaje koje će vam potrajati do
konca života.
O'Bannon kimne. — U vezi s time postupao sam pametno. Sada se samo nadam da će mi se
pružiti prilika da uživam u plodovima.
— Želim vam zahvaliti, doktore, na svoj pomoći. Londona ste odradili savršeno.
— Uz takvu prošlost, vjeruj mi, bio je to više nego lagan slu-čaj. Nije trebalo čak ni
upotrijebiti sredstva. — On se nasmiješi. — Vjerovao mije. Toliko o moćnome FBI-u.
Strait zijevne i protrlja oči.
— Naporna noć? — upita O'Bannon.
— Moglo bi se reći. Gotovo kao da sam samome sebi ustrajno uskraćivao san i još si zadavao
posla.
Na vratima se začuje tiho kucanje.
Strait reče: — Uđi. — Tada pogleda O'Bannona. — Ovo je čovjek koji će vas voziti. Moj
najbolji čovjek. Pobrinut će se za sve.
Clyde Macy uđe i pogleda najprije O'Bannona, a zatim Straita.
— Dugo se znam s ovim mladićem. Pokazao sam mu u čemu griješi, čini mi se, nije li tako?
Macy reče: — Stari kojeg nikada nisam imao.
Strait se nasmije. — Upravo tako. Čovjek ne bi vjerovao, ali ovaj se mladac uvukao u jednu
crnačku ekipu za preprodaju droge u Washingtonu. Namjestio im da na njih padne krivnja za
ono što smo mi učinili. Jedan od njih, tip po imenu Antoine Peebles, pokušavao je pre-uzeti
teritorij tog Westbrooka. Stoga se Mace držao kao da je pristao na njegov plan, a Peebles nam
je pomogao kada je trebalo i nakon toga Mace je ubio Peeblesa.
O'Bannon se doimao zbunjenim. — Zašto ste to učinili?
— Jer sam ja tako želio — reče Macy, netremice gledajući O'Bannona očima u kojima nije
bilo ni traga nekakvom žaljenju. — Bi-la je to misija koju sam isplanirao za sebe. I uspješno
je izveo.
Strait se zasmijulji. — Nakon toga još se pobrinuo za to da iz-među EST-a i Slobodnog
društva svakako dođe do prave pucnjave. Mali je neprocjenjivo vrijedan. U redu, Mace, ovo
je Ed O'Bannon, pri-jatelj kojeg sam ti spomenuo. — On O'Bannonu uruči dokumente,
po-tapša ga po ramenu i stisne mu ruku.
— Ozbiljno sam mislio što sam rekao, doktore, za nas niste mogli postupiti bolje. Hvala još
jednom, a vi postanite bjeguncem pred pravdom odanim zabavi.
Strait se okrene i iziđe. U trenutku kada je iza sebe zatvorio vrata, začuo je prvi prigušeni
hitac, a potom još jedan. Dovraga, taj je Macy stvarno učinkovit. Doista ga je dobro poučio
svemu. Međutim, i on ima odrđenih mana. Macvjeva želja za nadmetanjem s FBI-em
kat-kada bi bila nezgodna. Jedna od stvari u kojima je popustio kako bi ma-li i dalje bio sretan
bila je poprilično riskantna, no sve u svemu, Strait u cijeloj priči ne bi uspio bez Clvdea
Macvja.
Strait nije imao ništa protiv Eda O'Bannona, no trag ipak uvijek ostaje trag. A Nemo Strait ne
vjeruje Edu O'Bannonu. Ne vje-ruje apsolutno nikome. U redu, jedan problem manje, sada su
preosta-la još samo dva: Kevin Westbrook i Claire Daniels. Pobjegli su im jed-nom, no takva
im se prilika više neće ukazati. Nakon toga doći će tre-nutak za zaključivanje karijere. Oni
grčki otoci zvuče sve bolje i bolje. Ni-je loše za klinca koji je odrastao u krajnjem siromaštvu
i koji se sve otada snalazi sam. Amerika je uistinu zemlja neograničenih mogućnosti.
Dok je ulazio u kamionet, Nemo Strait pitao se ima li u Gr-čkoj farma s konjima. Nadao se da
nema.
U spremištu za kočije Web je otvorio oči i pogledao oko sebe. Nije čuo Romana, a kada je
pogledao na ručni sat, uvidio je i razlog. Još nije bilo ni šest ujutro. Ustao je, otvorio prozor i
udahnuo ranojutarnji povjeta-rac. Spavao je neuobičajeno čvrsto. Ubrzo će otići odavde. Dio
njega zbog toga je bio sretan, a dio nije.
Međutim, najviše je razmišljao o Claire. Iskustvo mu je govo-rilo da su izgledi za to da je ta
žena još uvijek živa vrlo maleni. A pomi-sao da je više nikada neće vidjeti bila je upravo
otupljujuće bolna.
Dok je tako i dalje gledao van, ugledao je Gwen kako u Jeepu sa spuštenim krovom dolazi od
glavne kuće. Zaustavila se u poploča-nom dvorištu ispred spremišta za kočije i izišla. Bila je
odjevena za ja-
hanje, u trapericama, čizmama i puloveru, dok joj je dugačka kosa ele-gantno uokvirivala lice.
Nije nosila šešir.
U trenutku kada je prišla vratima, on je zazove. — Poslao sam ček za stanarinu, spriječi
izbacivanje stanara.
Ona podigne pogled, nasmiješi se i mahne. — Mislila sam da bismo mogli još jednom,
posljednji put, otići na jahanje. — Tada pogle-da sve svjetlije nebo. — Dok pripremimo
konje, bit će najbolje doba dana za obilazak staza. Idete sa mnom, gospodine London? —
Zablje-snula gaje osmijehom koji je, kako se činilo, raspršio sve Webove bri-ge.
Osedlali su konje, Gwen Barona, a Web jednog manjeg šarca po imenu Ocmet. Gwen objasni
da Boo ima infekciju na nozi.
— Nadam se da će s njim sve biti u redu.
— Bez brige, konji su vrlo otporni — odgovori Gwen.
U sljedećih sat i pol prevalili su veliku udaljenost, a dok su tako jahali, Gwen je uspijevala
razmišljati isključivo o tome kako još nikada nikoga nije ubila. Da, proteklu je noć blefirala
pred Nemom Straitom, ali kada dođe do toga, hoće li biti u stanju doista ubiti? Sada pogleda
Weba, koji je jahao uz nju, dajući sve od sebe kako bi u njemu vidjela svojeg najgoreg
neprijatelja, svoju najužasniju noćnu moru. Ipak, to nije bilo lako. Godinama je sanjarila o
tome kako bi rado pobi-la sve članove te navodno junačke skupine saveznih agenata za koju
su svi tvrdili da su najbolji na svijetu. Da će njezinog sina i sve taoce izvu-ći žive; to su joj
neprestano ponavljali, sve dok se strah u njoj nije po-vukao, a nada vinula visoko pod nebo.
Bilo je to kao da čovjeku kažu da ima rak, ali apsolutno izlječiv, tako da on u to vjeruje sve
dok nad njim ne zatvore lijes i polože ga u zemlju. No, da, zamalo su i uspjeli u nau-mu
spašavanja svih talaca, dopustivši da pogine jedino njezin sin. A po-tom je bijesno gledala
kako lice Weba Londona ukrašava sve novine i časopise, televizijske emisije, dok su njegova
junačka djela pobrojavali uz pojedinosti od kojih ju je hvatala muka, završavajući s odličjem
koje mu je uručio osobno predsjednik. Nije mogla razmišljati o užasnim oz-ljedama koje je
zadobio. Nije znala za užasne muke koje je proživio na putu povratka u EST. Premda joj sve
to zajedno ne bi ništa značilo. Bi-la je u stanju razmišljati samo o tome kako je Web živ, a
njezin sin mr-tav. Nema što, pravi junak!
Da, u trenutku kada je vidjela kako njezin sin leži do Weba Londona nešto joj je puknulo u
glavi. Sjećala se pucketanja koje kao
da joj je prošlo kroz sve živce u tijelu, kao da je grom udario negdje u blizini; i nakon toga
više nikada nije bila kao ranije. Otada nije doživje-la dan a da pred očima nije vidjela krvavo
tijelo svoga sina položeno na tlo. Jednako tako nije bila u stanju zaboraviti ni one muškarce u
borbe-noj opremi kako kreću u oslobađanje njezina sina i nekako uspijevaju izvući sve osim
njega. Pogledala je Weba i on je malo-pomalo poprimio sve nijanse crne boje, boje zla. On je
posljednji. Da, mogla bi ga ubiti. I to bi možda bio završetak njezinih noćnih mora.
— Pretpostavljam da ćete ti i Romano danas otići...
— Tako izgleda.
Gwen se nasmiješi i rukom zabaci pramen kose. Čvrsto je dr-žala uzde, jer je imala osjećaj da
bi joj ruka mogla početi drhtati. — Odradili ste sva dobra djela?
— Tako nekako. Kako je Billy?
— U redu. Prolazi kroz određenu fazu, kao svi mi.
— Ti mi ne izgledaš kao ćudljiva osoba. Prije bih rekao da se sa svime nosiš u hodu.
— Neki bi se put iznenadio.
— Ono sinoć bila je super zabava.
— Billy je u tome doista dobar. Braća Ransome baš i nisu is-punila moja očekivanja.
— Ne vjeruješ valjda da im je to pravo prezime?
— Ni na trenutak nisam pomislila.
— U prvi mah učinilo mi se da su pederi. Tako je bilo dok ti nisi ušla, tako da je njihova
seksualna orijentacija postala poprilično očita.
Gwen se nasmije. — To ću shvatiti kao kompliment. Prošli su pokraj čistine kojom se ulazilo
u onu malenu dolinu u kojoj se nalazila Gwenina kapelica.
— Danas ne ideš u kapelu?
— Danas ne. — Gwen odvrati pogled od otvora među drve-ćem. Danas nije dan za molitve.
Međutim, dok Web nije gledao, ipak se prekrižila. Oprosti mi, Bože, zbog toga što se
spremam učiniti I dok je bez glasa ponavljala te riječi, zapravo ni u jednom trenutku nije
očeki-vala da bi joj Bog molitvu mogao uslišati.
Došli su do jedne strmine na čijem se vrhu nalazilo drveće. Ovamo ga dotada još nije vodila.
Možda je u podsvijesti znala da će os-vanuti i ovaj dan.
Gwen podbode Barona i pojuri prema strmini, dok su ih Web i Comet pratili u sotpu.
Galopom su krenuli prema gore, Web već za-malo i na nekoliko centimetara ispred Gwen.
Došavši do vrha, zausta-vili su konje i zagledali se u krajobraz, dok su konji hvatali dah.
Gwen s istinskim divljenjem pogleda Weba. — Impresionirao si me.
— Hej, imao sam vrhunsku učiteljicu.
— U blizini je promatračnica. Odande se pruža još bolji pog-led.
Web joj nije rekao da je ondje već bio, s Romanom, kada su promatrali imanje braće
Ransome. — Zvuči dobro.
Odjahali su do tornja, svezali konje za drveni stup i pustili ih da pasu. Gwen je povela Weba
na vrh tornja. Odande su promatrali iz-lazak sunca koje je oživljavalo šume pod njima.
— Vjerojatno i nema boljega od ovog — reče Web.
— Vjerojatno — reče Gwen.
On se nasloni na ogradu u visini trbuha i pogleda je.
— Problemi između tebe i Billvja?
— Tako je očito?
— Vidio sam i gore.
— Doista? A što bi bilo kada bih ti rekla kako prokleto nemaš pojma o čemu govoriš? — reče
uz iznenadan bijes.
Web je nastavio smirenim tonom. — Znaš, to zapravo još nis-mo radili. Razgovarali.
Izbjegavala je njegov pogled. — S tobom sam zapravo razgo-varala više nego što razgovaram
s većinom ljudi. A jedva te poznajem.
— Moguće, ako misliš na usputno čavrljanje. A mene nije ta-ko teško upoznati.
— Uz tebe se još ne osjećam posve opušteno i lagodno, Web.
— No, da, ali sada nam već ponestaje vremena. Ne bih rekao da će se naši svjetovi ponovno
susresti. No to je vjerojatno i dobro.
— Vjerojatno — reče ona. — Nisam baš sigurna da ćemo Billy i ja još dugo ostati na East
Windsu.
Činilo se da su Weba te riieči iznenadile. — Mislio sam da vas dvoje ostajete ovdje. Čemu ići
nekamo drugdje? U redu, možda i vi imate svojih problema, ali ovdje ste sretni. Nije li tako?
Ovo je život kakav ste željeli, zar ne?
Ona se oglasi polagano izgovorenim riječima. — Jednadžbu sreće čine mnogobrojni faktori.
Neki su od njih očitiji, neki manje očiti.
— U tome ti vjerojatno ne mogu pomoći. Baš i nisam struč-njak za sreću, Gwen.
Ona ga upitno pogleda. — Ni ja. — Još nekoliko dugih trenu-taka samo su se s nelagodom
gledali.
— Ali ti si zaslužila sreću, Gwen.
— Zašto? — upita ona žurno. Zbog nekog nejasnog razloga doista ju je zanimalo njegovo
razmišljanje.
— Jer si toliko propatila. Tako bi bilo pravedno... odnosno, tako bi bilo kada bi u životu nešto
uopće bilo pravedno.
— A jesi li ti patio? — U njezinom se glasu začuo nekakav opor prizvuk, no odmah ga je
prikrila suosjećajnim izrazom lica. Želje-la je čuti da je patio. Iako to nije moglo biti ni blizu
onome što je ona pretrpjela.
— Imao sam svojih gadnih trenutaka. Djetinjstvo mi se baš i nije poklapalo s Američkim
snom. A u odrasloj dobi to zapravo i nisam nadoknadio.
— Oduvijek se pitam zašto ljudi rade to čime se ti baviš. Zaš-to u ovakvim pričama postaju
takvim pozitivcima. — To je rekla posve ozbiljna izraza lica.
— To radim jer netko to treba raditi, a većina ljudi ne može ili ne želi. Više bih volio kada bi
moje zanimanje pregazilo vrijeme, ka-da bi postalo nepotrebno, ali jednostavno ne vidim
kako bi do toga moglo doći. — On spusti pogled. — Još nisam imao priliku ovo reći, ali
možda mi se više i neće ukazati nikakva prilika. — On duboko udahne. — To što se dogodilo
u Richmondu... bila je to moja prva zadaća u ulozi napadača... to su dečki koji upadaju i
odvode taoce. — On ponovno na-čas zastane. — Nakon Waca, FBI se vraški prestrašio i u
takvim je si-tuacijama postao ultrakonzervativan. Ne želim reći daje to bilo isprav-no ili
pogrešno, samo drukčije. Čekamo pregovarače i slušamo sve te laži na telefonu. Izgleda da
uvijek netko najprije treba poginuti kako bi nam dopustili da učinimo to što činimo, a u to
smo vrijeme uvijek nastojali nadvladati neprijatelja. No bila su to nova pravila i morali smo
igrati prema njima. — On odmahne glavom. — Odmah sam znao da nešto nije u redu kada su
Slobodnjaci prekinuli pregovore. To sam jasno osjećao. Godinama sam bio snajperist i kada
cijelo to vrijeme gledaš kako se slične situacije razvijaju, razviješ nekakvo šesto čulo za
ono što slijedi. To je jednostavno tako. — On pogleda Gwen. — To ti ni-kada nisam ispričao.
Želiš čuti?
— Da. — Gwen je tu riječ izgovorila toliko brzo da nije imala vremena ni razmisliti o njoj.
— Billy zna dio te priče. Doznao je kada me posjetio u bolnici.
— Žao mi je što te ja nisam uspjela posjetiti.
— To nisam ni očekivao. Zapravo sam se zapanjio vidjevši Billvja. — Činilo se da je Web na
nekoliko trenutaka predahnuo kako bi sredio misli. Za to je vrijeme Gwen promatrala
podbrežje Blue Rid-gea u daljini. Sada kada je malo bolje razmislila, zapravo nije željela čuti
tu priču, to doista nije željela slušati, no više nije mogla reći ne.
Web reče: — Do ulaza u dvoranu došli smo bez problema. Pogledao sam kroz prozor. Tvoj
me sin vidio. Pogledali smo se u oči. Te su je riječi očito iznenadile. — To nisam znala.
— Još nisam nikome rekao, čak ni Billvju. Nikada mi se nije učinilo da je prikladan trenutak
za to.
— Kako je izgledao? — upita ona polagano. Dok je čekala od-govor, u ušima je čula potmulo
pulsiranje bila.
— Izgledao je prestrašeno, Gwen. Ali i tvrdoglavo i prkosno. A to baš i nije jednostavno kada
imaš deset godina i kada je pred to-bom hrpa luđaka s puškama. Čini mi se da sada vidim od
koga je David naslijedio takav duh.
— Nastavi — reče ona prigušenim glasom.
— Rukom sam mu pokazao neka ostane miran. Pokazao sam mu uzdignuti palac jer sam želio
da ostane pribran. U slučaju da se prestrašio, da je nekako reagirao ili nešto slično, vjerojatno
bi ga istog trenutka bili ubili.
— Je li ostao miran?
Web kimne. — Bio je pametan. Znao je što pokušavam. Pot-puno me pratio, Gwen. Uza sve
što se događalo bio je hrabar da nije mogao biti hrabriji.
Gwen je u njegovim očima jasno vidjela suze. Pokušala je nešto reći, ali nije mogla. Činilo se
da njegove riječi na određeni način brišu sve one godine užasa u njezinom životu.
— Spremamo se ući. Tiho, bez eksploziva. Kroz prozor smo vidjeli položaj svakoga od
Slobodnjaka. Jednostavno smo ih namjera-
vali sve pobiti u istom trenutku. Počelo je odbrojavanja i tada se to do-godilo.
— Što? Što se dogodilo?
— Iznutra se začuo nekakav zvuk. Poput glasanja neke prok-lete ptice ili zviždaljke, alarm ili
nešto tako. Bio je to glasan, prodoran zvuk koji se nije mogao pojaviti u nepovoljnijem
trenutku. Slobodnjaci su se istog trenutka uzbunili, tako da su otvorili vatru čim smo se
poja-vili na vratima. Ne znam zašto su ustrijelili Davida, ali on je prvi pao.
Gwen ga sada nije gledala. Činilo se da ne može odvojiti pog-led od brežuljaka. Zviždaljka?
— Vidio sam ga u trenutku kada ga je pogodio metak. — We-bov je glas sada podrhtavao. —
Vidio sam njegovo lice. I oči. — Web zatvori oči, a ispod kapaka se provuku suze. — I dalje
su gledale mene.
I njezine su oči sada bile pune suza, no ona i dalje nije gledala Weba. — Kako je tada
izgledao?
On se okrene i zapilji se u nju. — Izgledao je kao da je preva-ren, izdan — reče. Zatim
dodirne svoje unakaženo lice. — I moje lice i dvije rupe od metka u mojem tijelu... ništa od
toga nije me boljelo više od izraza na licu tvojeg sina. — Sada ponovi: — Kao da ga je netko
iz-dao.
Gwen se toliko tresla da se morala pridržati za ogradu, dok su suze nezaustavljivo tekle. Ipak,
nije ga mogla pogledati. Zviždaljka.
— Možda se upravo zato ja nisam pridržavao zapovijedi kada sam se pridružio napadu na
Slobodnjake. — Nepomično ju je promat-rao. — To sam platio karijerom, Gwen, zbog toga
su me izbacili iz FBI-a. Ali ponovno bih postupio jednako. Možda sam se na taj način okajao
za sve te stvari. Znaš, tvoj je sin zaslužio više od onoga što sam mu bio u stanju pružiti. Ja s
time živim svaki dan. I žao mi je što sam iznevjerio i njega i tebe. Ne očekujem oprost, samo
sam ti to želio reći.
Ona tiho reče: — Vjerojatno bismo se trebali vratiti.
Gwen se spustila prva i prišla Cometu, a ne Baronu, i podigne mu prednju nogu. Svi živci u
njezinom tijelu sada su plamtjeli, a u uši-ma je još uvijek osjećala bubnjanje. Jedva se
uspijevala održati na no-gama, no ovo mora učiniti, unatoč svemu što je upravo doznala, to
jed-nostavno mora učiniti. Dovoljno je čekala. Ona zatvori oči i ponovno ih otvori.
— Nešto nije u redu? — upita Web.
Nije ga mogla pogledati. — Učinilo mi se da s prednjim noga-ma nešto nije posve u redu. Ali
izgleda mi dobro. Morat ću malo pripa-ziti.
Ona podigne ruku i pogladi konja po vratu, a dok Web nije gledao, pod sedlo mu postavi
nešto što je dotada držala u ruci.
— U redu, ovo će sada biti tvoje veliko iskušenje — reče. — Idemo punim galopom niz
obronak prema onom drveću, ali ondje mo-raš brzo obuzdati konja jer je prolaz kroz drveće
toliko uzak da je mo-guć uglavnom samo hod. Jasno?
— Nema problema — Web pogladi Cometa po vratu.
— U to sam sigurna. Idemo — reče ona s prizvukom konač-nosti u glasu.
Oboje su uzjahali i uputili se prema drveću.
— Želiš ići prva? — upita Web.
— Ti kreni naprijed. Željela bih promatrati Cometovu nogu... Konj poleti, za što Web nije bio
ni približno spreman. Comet
je ubrzao i punim galopom krenuo niz strminu, izravno prema gustišu.
— Web! — poviče Gwen, krenuvši za njim, pritom, međutim, neprimjetno obuzdavajući
Barona i zaostajući. Dok ga je promatrala, Web je izgubio stremen i zamalo pao. Uzde su mu
ispale iz ruku i on se u očaju uhvati za prednji obluk sedla, dok se udaljenost između njega i
drveća ubrzano smanjivala. On to nije znao, no svako poskakivanje u sedlu samo je još više
pritiskalo maleni čavlić koji je Gwen postavila pod sedlo i guralo ga još dublje u tijelo konja.
Web se ni u jednom trenutku nije osvrnuo. No daje pogledao iza sebe, vidio bi ženu koja se
iznenada našla pred užasnim unutarnjim sukobom. Gwen Canfield očajnički je željela vidjeti
kako konj i jahač svom silinom udaraju u ono drveće. Željela je vidjeti kako Web London
umire pred njezinim očima, kako zauvijek nestaje. Željela se osloboditi boli koja ju je tako
dugo mučila. Jednostavno je više nije mogla trpjeti. Već je prešla sve granice izdržljivosti.
Nešto će morati popustiti. Ona treba samo sjediti i čekati. Umjesto toga, podbola je Barona i
pojurila za Webom. Web se nalazio na petnaest metara od onog drveća, a Co-met je jurio u
skladu s imenom. Na dvanaest metara Gwen se za neko-liko centimetara premjestila na
Baronov bok. Na deset je metara poče-la pružati ruku, postavljati je točno pod potrebnim
kutem. Nalazili su se na šest metara od drveća i Gwen je svoju sudbinu sada vezala za We-
bov usud, jer, ne uspije li zaustaviti Cometa, i ona i Baron udarit će u drveće.
Na tri metra od stabala uspjela se nagnuti dovoljno daleko da uhvati uzde. I povukla ih je
snagom koja je imala izvor u svim mukama i boli koji su se nakupljali sve te godine, jer je
gotovo sama i jednom rukom zaustavila konja od četiristo pedeset kilograma koji je
vrato-lomnom brzinom jurio naprijed, našavši se na nepunih metar i pol od prvih stabala.
Posve bez daha, pogledala je Weba, koji je samo sjedio, beži-votno nagnut naprijed. Na koncu
ju je pogledao, ali i dalje nije ništa govorio. Ipak, Gwen je imala osjećaj da se onaj teret
kolektivnog jada ovoga svijeta nekako podignuo s njezinih pleća. Već je dugo zamišljala da bi
to nešto trebalo biti nalik na lupare pripijene uz njezinu dušu, nešto što nije moguće ukloniti;
pa ipak, sve je sada nestalo poput pijes-ka na povjetarcu. I nije se mogla načuditi tome da
oslobađanje od sve te mržnje donosi tako divan osjećaj. Ipak, okrutnostima kojima ju je
obasuo život još nije došao kraj, jer je mržnju sada zamijenio nešto još razornije: grižnja
savjesti.
52
Kada ga je ostavila kod kuće za kočije, Gwen je bila neobično šutljiva. On joj je pokušao
zahvaliti što mu je spasila život, no ona ga je preki-nula i samo se odvezla. Vrlo neobična
žena, ta Gwen Canfield. Možda na određeni način krivi sebe za ono što se dogodilo s
Cometom.
Ipak, ako ništa drugo, Web je ostvario važan cilj i konačno joj ispričao ono što je sve te
godine držao u sebi. Već je pomislio kako bi mogao otići u kuću i istu stvar prepričati Billvju,
no možda će biti bolje da dozna od Gwen — u slučaju, dakako, da se ona uopće potrudi s
njim razgovarati.
Kada je ušao u kuću, Romano je doručkovao. — Izgledaš mi malo utučeno — primijeti
Romano.
— Gadno jahanje.
— Onda, ovdje smo službeno završili, ne? Znaš, Angie se vra-tila i mogu ti reći da se jako
ljuti. Uskoro ću morati krenuti kući, a on-dje me čeka jezikova juha.
— Da, izgleda da smo ovdje završili.
— Hej, Web, može utrka do Quantica? Da vidimo kakav je stvarno taj tvoj Mach.
— Čuj, Paulie, sada mi još samo treba prometna kazna... — On zašuti, a Romano ga
znatiželjno pogleda.
— Što je? Nije baš smak svijeta ako te policija zaustavi zbog prebrze vožnje. Samo pokažeš
iskaznicu, pa će te pustiti. Uobičajena kolegijalnost.
Web izvadi mobilni telefon i utipka broj. Zatražio je Percvja Batesa, no njega nije bilo.
— Gdje je? Ovdje Web London.
Web je znao Batesovu tajnicu, June, a ona mu je prepoznala glas. — Znam da si ti, Web. Žao
mi je zbog svega što se dogodilo.
— Percea, znači, nema?
— Zapravo je uzeo nekoliko slobodnih dana. Ljudi zaduženi za medije potpuno su poludjeli.
Željeli su dovesti tebe radi par izjava, ali Perce je rekao ne. Vidio si vijesti ili novine?
— Nisam.
— Čovjek bi pomislio da smo pogreškom ubili papu, kolika se prašina podignula.
— Poginulo je puno ljudi, June.
— Ljudi s puškama pucali su u druge ljude koji su se izložili opasnosti, Web — reče ona,
nepopustljivo zagovarajući FBI-ev stav. — Osim toga, Perce je rekao da se mora maknuti na
nekoliko dana. Znam da mu je užasno zbog cijele priče s tobom.
— Znam, June, ali u svakom zlu uvijek ima i nešto dobro. Možda će mi ovako biti bolje.
— Nadam se, najiskrenije. Mogu li ti sada kako pomoći?
— Clyde Macy bio je pijun u jednoj od mjesnih ekipa za pre-prodaju droge. U njegovom
dosjeu vidio sam nekoliko kazna za pre-brzu vožnju. Samo me zanimalo kada ih je točno
dobio i gdje.
— Za to ću morati nekog nazvati, ali ne bi trebalo potrajati duže od nekoliko minuta.
Web joj da broj na koji će ga nazvati. Kao što je i obećala, ja-vila se ubrzo. Pošto mu je dala
informacije, Web joj zahvali i prekine vezu. Zatim, posve osupnuta izraza lica, pogleda
Romana.
— Što je bilo? — upita Romano progutavši posljednji zalogaj doručka koji se sastojao od
dimljenog mesa na raženome kruhu.
— Clyde Macy dobio je tri kazne za prebrzu vožnju tijekom šest mjeseci. Zamalo je ostao bez
dozvole.
— Vel'ka stvar. Znači da prebrzo vozi. ,— Pogodi gdje je dobio sve tri kazne? -Gdje?
— Sve unutar kruga od kilometar i pol od farme Southern Belle, a jednu i na manje od stotinu
metara od ulaza na farmu. Polica-jac iz okruga Fauquier u izvještaju je čak naveo ulaz na
farmu kao ori-jentir. Zato sam to i povezao.
— U redu, znači da se danas vjerojatno ne vraćam Angie?
— Svakako, vraćaš se. Ali večeras upadamo na Southern Belle. Nakon toga spremili su stvari
i ušli svaki u svoj automobil.
— Reći ćeš im da odlazimo? — On rukom pokaže prema vili.
— Znaju. — Web se osvrne prema kamenoj kući i tiho reče: — Sretno, Gwen.
Dok su se udaljavali, ugledali su Nema koji se prema njima bio uputio u svojem kamionetu.
On uspori i zaustavi se. Činilo se, pri-mijetio je Web, da se silno iznenadio ugledavši ga.
— Hej, dečki, jeste za pivo? — upita Nemo.
Krov na Corvettei bio je spušten, a Romano je sjedio na vrhu naslona. — Može, svakako, ali
jednom drugom prilikom.
Strait rukom pokaže prema njemu i nasmiješi se. — Dogovo-reno, Delta.
— Hvala na pomoći, Nemo — reče Web.
— Zatvarate dućan, ha?
— Tako izgleda, ali pripazi na Canfielde. Stari je Ernie još uvijek na slobodi.
— To svakako.
Dok su se Web i Romano udaljavali, Nemo je zamišljeno gle-dao za njima, a zatim pogledao
prema vili. Izgleda da je tigricu izdala hrabrost.
Angie Romano nije bila raspoložena. Cijelo vrijeme o sinovima se bri-nula sama, a izlet u
močvaru, kako se pokazalo, nije bio osobito ugodan. Kada je došao po Romana, Web ju je
pokušao prijateljski zagrliti, no zastao je kada ga je ona bijesno pogledala, kao da bi mu,
odluči li se za to, mogla slomiti ruke.
Tako su se najžilaviji član ekipe Hotel i jedini preživjeli iz ekipe Charlie kasno u noći iskrali
iz kuće obitelji Romano i sjeli u Mach, odlazeći na, moguće, posljednju zajedničku zadaću.
Web Roma-nu nije bio rekao da je istupio iz FBI-a, no to se već bilo pročulo, tako daje
Romano doznao kada se vratio kući. Bio se jako naljutio na Weba što mu ovaj nije rekao, no
sada se još više ljutio na FBI.
— Daš im sve što imaš, a oni ovako... tako ti zahvale. Čovječe, dobiješ volju da počneš raditi
za neki kolumbijski kartel. S tim tipovi-ma barem znaš na čemu si.
— Zaboravi cijelu stvar, Paulie. Dovraga, bude li sve kako treba, otvorit ću vlastitu
zaštitarsku tvrtku, pa možeš doći raditi za mene.
— Da, a ja pod Kevlarom nosim grudnjak.
Bili su se pripremili za rat, ponijeli su četrdesetpetice i MP-5, kao i pancirne štitnike, čak i
snajperske puške kalibra .308, jer nisu točno znali na što bi sve na Southern Belleu mogli
naići. Nisu mogli pozvati FBI jer im nisu imali što reći, osim navesti nekoliko kazna za
prebrzu vožnju i nekoliko teorija zavjere. Ali dobra strana toga što Web više službeno nije bio
u FBI-u sastojala se u tome što pošteni gra-đanin katkada može doći na određena mjesta i
činiti stvari koje polica-jac nikada ne bi mogao. Web je već bio razmišljao kako bi bilo
najbolje predomisliti se i ne povesti Romana, ali kada je to spomenuo Romanu, ovaj mu je
rekao da, ako ne ide on, ne ide ni Web, jer je Romano rekao ida će ga upucati u mjesto u koje
ne bi želio biti pogođen nijedan muš-karac. A Web je odlučio ne iskušavati Romanovu
odlučnost.
Web je automobil ostavio na zemljanome putu koji je prolazio međom između East Windsa i
Southern Bellea. Dok su prolazili kroz gustu šumu, Romano se tužio: — Ove proklete naočale
za noćno pro-matranje već su mi donijele glavobolju. Mrzim ih. Imaš osjećaj da su teške
jednu tonu. A s njima ne možeš čak ni pucati. Čemu to onda, dov-raga, služi?
— Skini ih, Paulie, ili se prestani žaliti, prije nego što mene počne boljeti glava od tebe. —
Međutim, i Web je skinuo svoje naočale i protrljao vrat.
Dok su ih sa svih strana okruživali zvukovi šume, Romano re-če: — Nema snajperista koji bi
nam pokrivali dupe. Nekako sam ner-vozan i usamljen, Web.
Samo se šali, znao je Web. Na ovome svijetu, barem koliko je Web znao, nema toga što bi
istinski uplašilo Paula Romana. No dobro, osim, vjerojatno, Angie.
— Već ćeš preboljeti.
— Hej, Web, još mi nisi rekao što očekuješ od ovog posjeta.
— Što god bilo ondje, bit će više od onoga što trenutačno zna-mo. — Sada kada iza sebe nije
imao FBI i sve čime ta organizacija ras-polaže, Web nije mogao pokrenuti FBI-ev stroj za
pronalaženje i prov-jeravanje podataka i doznati sve stoje moguće doznati o Harvevju i Gi-
lesu Ransomeu. Mogao je nazvati Ann Lyle, no trenutačno jednostav-no nije želio razgovarati
s njom. Sada kada on više nije u EST-u, to bi jednostavno bilo preteško, jer bi ona briznula u
plač, a vjerojanto bi se slomio i on.
Njih dvojica tako su napredovali među drvećem sve dok nisu ugledali obrise zgrada koje su
vidjeli s one promatračnice. Web Roma-nu pokaže neka ostane na mjestu, dok se on iskrao
prema naprijed. Došavši do ruba šume, Web se nasmiješi. Na dobrom starom Southern Belleu
večeras je sve vrvjelo od aktivnosti. Jedan veliki kamion stajao je, sa spuštenom stražnjom
stranicom koja je služila i kao rampa, kod jedne od zgrada nalik na skladište. Ljudi su iz njega
iznosili opremu, a Web je pomno odmjerio svakoga od njih, želeći utvrditi ima li tko oruž-je.
Ipak, nešto slično nije primijetio. Viličar je u skladište vozio neka-kav veliki sanduk. Kada su
se vrata otvorila, Web je pokušao vidjeti što se događa unutra, ali u tome nije uspio. Prije
nego što su se zatvorila, ugledao je samo zasljepljujuća svjetla. S jedne je strane zgrade uočio
jednu prikolicu za konje oko koje je neki muškarac nešto radio. Iz tog kuta Web nije bio u
stanju utvrditi je li u njoj doista konj ili nije.
Walkie-talkiejem je pozvao Romana da dođe do njega. Roma-no mu se pridružio nekoliko
trenutaka poslije, te je čučnuo uz njega. Pogledavši ono što je Web dotada promatrao,
prošapće: — Onda, što kažeš?
— Moglo bi biti svašta, od droge do ukradenih auta, ne znam. U tom trenutku ponovno su se
otvorila vrata i iz zgrade iziđe
isti viličar. I upravo tada začuli su ženski krik. Vrištanje je postajalo sve glasnije. Web i
Romano se pogledaju.
— Ili možda preprodaju roblje — prosikće Romano.
Puške MP-5 namjestili su na automatsku paljbu i izišli iz šu-me. I jedan i drugi, držak puške
naslonili su na desni prsni mišić, a ci-jev čvrsto držali kažiprstom i srednjakom.
Do pokrajnjeg zida skladišta došli su neprimijećeno. Web uo-či vrata i pokaže ih Romanu, a
ovaj kimne. Web je rukama signalizirao još nekoliko stvari, Romanu se obraćajući prstima,
tim osobitim znako-vima napadača objašnjavajući što namjerava učiniti. Na određeni na-čin,
to je nalikovalo na komunikaciju bacača i hvatača u bejzbolu. Međutim, velika se razlika
sastojala u tome što će se pred njima naći nešto neusporedivo opasnije od udaraca iz
Louisvillea.
Web okrene ručicu. Začudo, vrata nisu bila zaključana. On ih otvori za nekoliko centimetara.
I tada su ponovno začuli one krikove, ali nekako prigušene, kao da ženi netko nešto gura u
grlo.
Web i Romano upadnu u prostoriju, spremni zapucati, već u sljedećem trenutku upijajući
cijeli raspored. Web je krajičkom oka vi-dio Gilesa Ransomea koji je sjedio u naslonjaču.
Web poviče: — FBI, svi na pod, ruke spojene na potiljku. Poslušajte ili ste već sada jebeno
mrtvi. — Romano se zacijelo ponosi, pomisli Web.
Sa svih strana začuli su se novi krikovi i ljudi se počnu bacati na pod. Web u jednom trenutku
načas ugleda nekoga tko je pojurio njemu na lijevu stranu i pušku usmjeri onamo. Romano
pojuri ravno naprijed, a zatim zastane.
Harvev Ransome stajao je usred nečega što je izgledalo kao spavaća soba, s hrpom papira u
ruci. Na krevetu su se nalazile tri lije-pe, kirurškim zahvatima uljepšane i posve nage žene, te
neki mladić s erekcijom.
— Što se to, dovraga, događa? — poviče Harvev. Kada je pre-poznao Weba, samo je
problijedio.
Web i Romano sada su gledali na sve strane, i jedan i drugi uočavajući filmske kamere,
mnoštvo reflektora, generatore, pomoćne radnike, električare, snimatelje, rekvizite i lažnu
spavaću sobu, koja je bila tek jedna od četiriju scena: ostale su nalikovale na ured,
unutraš-njost limuzine i, primijeti iznenađeno Web, crkvu. I to je to? Southern Belle zapravo
je studio u kojem se snimaju pornići? Krikovi su bili tek glumljena ekstaza?
Web spusti pušku u trenutku kada je Harvy, sa scenarijem u ruci, krenuo prema njemu.
— Što se, dovraga, događa, Web?
Web protrese glavu i zapilji se u njega. — To ti reci meni.
— Ovo je savršeno legalan posao. Možeš provjeriti. Imamo sve dozvole i dopuštenja. — On
rukom pokaže prema golim glumcima na velikome krevetu. — A ovo su sve profesionalni
glumci i to punoljet-ni. I njih možeš provjeriti.
Romano priđe krevetu, a Web mu se pridruži.
Mlade žene promatrale su ih prkosno, dok se onaj muškarac, čije je najistaknutije obilježje
već odavno bilo splasnulo, pokušavao sakriti pod plahtu.
Žene se nisu ni pokušale pokriti u nazočnosti nepoznatih muškaraca s puškama.
— Svi ste ovdje svojom voljom? — upita Romano.
— Još kako, medeni — reče jedna od žena, poprsja tako veli-kog da joj je gotovo pokrivalo
cijeli trbuh. — Hej, hoćeš sudjelovati u filmu? Voljela bih ti pokazati što sve mogu raditi
svojom voljom. — Ka-da se Romano zarumenio, sve su se žene počele smijati.
— Imaš tako veliku pucu i u hlačama? — upita ga jedna dru-ga.
— Web? — reče Romano bespomoćno. — Što želiš učiniti?
Sada se i Giles pridruži bratu. — Sada smo se našli na podru-čju Prvog amandmana*, Web.
Bilo bi ti bolje da se ne upuštaš u to. I te-be i FBI godinama ćemo razvlačiti po sudu i na
koncu ćemo dobiti.
— Ako je sve tako u skladu zakonom, zašto se onda skrivate na farmi?
— Moramo misliti na susjede. Kada bi znali što doista radi-mo, mogli bi početi izazivati
nevolje. Svi su imućni i znaju moćne ljude iz javnog života koji bi nam itekako mogli
zagorčati život.
— Želimo samo — reče Harvev — biti u miru kako bismo se mogli baviti umjetnošću.
— Umjetnošću? — reče Web, pa rukom pokaže prema golim tijelima. — Tako nazivate ševu
na jeftinoj sceni s napuhanim lutkama? Umjetnost?!?
Jedna od žena ustane u svoj goloj i napuhanoj raskoši. Izgle-dala je kao da je jedva napunila
dvadeset. — A što ti, dovraga, misliš, tko si ti?
prvi amandman Ustava Sjedinjenih Država jamči pravo na slobodu vjeroispovijesti, govora i
javnog izražavanja
— Bez uvrede, draga damo, samo govorim što vidim.
— Nemaš pojma o čemu, dovraga, govoriš.
— Da, imaš pravo, i mogu se okladiti da se mama tobom jako ponosi, zar ne? — reče Web.
Harvev mu položi ruku na rame. — Čuj me, Web, doista radi-mo legalno. Plaćamo porez, sve
ide kroz knjige. Provjeri; nećemo nika-mo otići. Moj brat i ja u Kaliforniji se ovime bavimo
već trideset godi-na.
— Zašto ste došli ovamo?
— Umorili smo se od losangeleske scene — odgovori Giles.
— A ovo je tako lijep kraj.
Romano pogleda gole glumce. — Sumnjam da ga oni ikada vi-de.
— Ne želimo nevolje, Web — reče Harvev. — Kao što sam re-kao, dobit ćemo spor na sudu,
ali ne želimo ići na sud. Ovdje nikome ne štetimo. A puno ljudi, priznali to ili ne, koriste naše
proizvode. I to ne samo čudaci i perverznjaci, nego i mame i tate usred najuzornijih
ame-ričkih predgrađa. Znaš kako se kaže, seks je dobar za dušu, a gledanje profesionalnog
seksa može biti još bolje.
— Stvar je u mašti, čovječe, sve su to fantazije — pridoda Giles.
— Mi samo ljudima dajemo što žele.
— U redu, u redu, shvaćam što želite reći. — Nije ni čudo da su braća onako piljila u Gwen.
Vjerojatnu su je željeli angažirati za sljedeći film.
— Čujte, možemo nešto učiniti za vas? Znate, zahvaliti jer ste sve sačuvali u tajnosti? —
upita Harvev zabrinuto.
— Tek tako da se razumijemo, Harv, stvarno ću provjeriti ka-ko stojite s papirima i sličnim
stvarima. A ako mi lažeš i ako je netko od ovih »glumaca« maloljetan, vratit ću se. I ako u
međuvremenu nam-jeravate nestati, nemojte ni pokušavati, jer ćemo postaviti ljude.
— U redu. Reklo bi se da je tako pošteno.
— Oh, da, i možete mi učiniti jednu uslugu.
— Samo reci.
— Prestanite nadlijetati East Winds. Smeta nekim mojim prijateljima.
Harvev ispruži ruku. — Imaš moju riječ.
Web je nije stisnuo. Umjesto toga, pogleda one mlade žene. — A vi, dame moje, primite moje
najdublje suosjećanje. Romano i Web iziđu praćeni smijehom.
— Isuse — reče Romano —ja bih ovu misiju nazvao krajnje blistavim uspjehom.
— Zašuti, Paulie.
Dok su se vraćali prema šumi, Web je kod prikolice za konje uočio istog onog muškarca
kojeg je vidio i maločas. Na sebi je imao od-jeću radnika s farme. Doimao se uzbunjenim
kada je ugledao njihove puške, no umirio se čim je Romano pokazao iskaznicu.
— Čujte, ne želim nikakve nevolje — reče taj muškarac, po izgledu približno
pedesetogodišnjak. — Ali pravo mi i budi kada sam pristao na rad na ovoj farmi.
— Pretpostavljam da pomažete u održavanju zakonitog para-vana...
Čovjek pogleda prema skladištu... odnosno, znao je sada Web, filmskoj sceni. — Ovdje treba
skrivati puno toga. Da je moja jad-na žena još s nama, živom bi mi oderala kožu. Ali oni
plaćaju dvostruko od uobičajene plaće.
— To vam je trebalo nešto značiti — reče Web.
— Znam, znam, ali bit će da smo svi mi pohlepni. Ja ovo ra-dim već dugo. Vjerojatno
predugo.
Web pogleda prikolicu. U njoj se nalazio konj. Web mu je vi-dio glavu.
— Idete nekamo?
— Da. Dalek put. Vozim ovog konja na prodaju. Moramo se pretvarati da znamo što radimo.
A ovaj je godišnjak zapravo poprilično zgodan.
Web priđe prikolici. — Stvarno? Meni se čini da je nekako malen.
Čovjek pogleda Weba kao da je lud. — Malen? Ima petnaest dlanova. To nikako nije malo za
godišnjaka.
Web pogleda u prikolicu. Strop se nalazio dobrih četrdeset pet centimetara konju iznad glave.
On pogleda radnika. — Ovo je ne-kakva specijalna prikolica?
— Specijalna... kako to mislite?
— Po veličini. Je li veća od ostalih?
— Nije, standardna Townsmandova prikolica od dvjesto de-set centimetara.
— Ovo je standardna Townsmandova prikolica? I ovaj godiš-njak ima petnaest dlanova?
Sigurni ste?
— Ne mogu biti sigurniji.
Web svojom baterijskom svjetiljkom osvijetli unutrašnjost.
— Ako je ovo standardna prikolica, kako to da dolje nemate kutije za opremu? —
Sumnjičavo pogledavši radnika, osvijetlio je unu-tarnju stranu zidova prikolice.
Čovjek pogleda u smjeru svjetla. — Kao prvo, sinko, takve se stvari ne stavljaju na mjesta na
kojima konj može ozlijediti nogu. To ti može upropastiti prodaju.
— Možete ih obložiti mekim materijalom — uzvrati Web.
— A kao drugo... — On pokaže prema prednjem dijelu priko-lice, gdje je Web ugledao veliki
sanduk ispunjen opremom, bočicama s lijekovima, konopcima, pokrivačima i sličnim
stvarima. — A kao dru-go, naprijed imaš prostora koliko ti srce želi, tako da ne shvaćam zašto
bi trebalo stavljati nešto posebno što bi konju moglo polomiti noge... — Weba je promatrao
kao da je uistinu skrenuo.
Web se na to nije obazirao jer mu se u mozgu počelo pojavlji-vati nešto što bi, ako je točno,
sve što se u posljednje vrijeme događalo prikazalo u posve novome svjetlu. Uvukavši ruku u
džep, nakon nešto petljanja izvukao je fotografije koje je čuvao u omotnici, fotografije ko-je
je dobio od Batesa. Web odabere jednu i pokaže je Romanu, osvjetljavajući je baterijom. —
Tip kojem si one noći predao klinca? — reče. — Je li to on? Pokušaj ga zamisliti s kratko
podšišanom plavom kosom, ne ćelavog. Znam da nije lako jer je nosio sunčane naočale. Ali
pokušaj.
Romano se na nekoliko trenutaka zagledao u fotografiju, a zatim razrogačenih očiju pogleda
Weba. — Mislim da je to on.
Web je istog trenutka potrčao prema šumi, Romano odmah za njim.
— Što ti je, dovraga, došlo, Web?
Web mu ne odgovori. Samo je nastavio trčati.
53
Vrata podzemne sobe sada se otvore i na njima se pojavi Nemo Strait. I Claire i Kevin bili su
lisicama vezani za veliki željezni zasun na vrati-ma, dok su im ruke i noge bile povezane
debelim uzetom. Strait je na-redio da im pokriju usta, ali ne i oči. — Već ste vidjeli previše,
doktori-ce — objasnio je tada, obraćajući se Claire — ali to neće imati nikakve veze. —
Jezovito značenje njegovih riječi bilo je više nego jasno.
Njegovi ljudi uđu za njim, te priđu njoj i Kevinu s dekama i još užadi.
— U pomoć, u pomoć! — pokuša kriknuti Claire, no zvuk je zbog povezanih usta bio jedva
čujan. Uzaludno se opirala snažnim muškarcima. Kevin je samo nijemo piljio u svoje
tamničare, kao da se njegovo očekivanje smrti konačno ostvarilo.
— Idemo — reče Nemo Strait. — Nemamo cijelu noć, a čeka nas puno posla.
Dok su iznosili Kevina, Strait ga s naklonošću potapša po glavi.
Web je zavirio kroz sve stražnje prozore kuće Nema Straita. Straitov kamionet nije stajao
ispred kuće, no Web se nije želio izlagati nepotre-bnim rizicima. Romano je provjeravao obje
strane i prednji ulaz. Pošto su se sastali, Romano odmahne glavom. — Ništa. Kuća je prazna.
— Ne zadugo — reče Web.
Za obijanje stražnjih vrata trebalo im je dvadeset sekundi, tako da su se ubrzo našli unutra.
Metodično su pretražili cijeli prostor i na koncu se našli u Straitovoj spavaćoj sobi.
— Što točno tražimo, Web?
Web se nalazio u zidnome ormaru u spavaćoj sobi, tako da ni-je odmah odgovorio. Na koncu
iziđe s nekom starom kutijom za cipele. — Ovo bi mogao biti početak.
On sjedne u naslonjač koji se nalazio uz krevet i stane preg-ledavati stare fotografije. Jednu je
odmah pridignuo. — Eto, vidiš. Sjećaš se kako je Strait rekao da je nakon povratka iz
Vijetnama bio čuvar u popravnome domu?
— I?
— I što misliš, tko je bio štićenik u istom tom centru, a ondje se našao jer je baki u glavi
ostavio mesarsku sjekiru? Dosje sam vidio kada sam se u WFO-u našao s Batesom.
— 0 kome govoriš?
— 0 Clvdeu Macvju. To je tip na fotki koju sam ti pokazao, tip koji je odglumio FBI-evog
agenta. Dovraga, da sam ti barem prije pokazao njegovu sliku. Mogu se okladiti da bi datumi,
da ih provjeri-mo, pokazali da su Macy i Strait ondje bili u isto vrijeme.
— Ali Macy je nakon toga bio sa Slobodnjacima.
— A Strait ga je možda pronašao i uvjerio da dođe raditi za njega.
— Ali rekao si da je Macy radio za Westbrooka.
— Macy je nesuđeni policajac. Mislim da je radio kao Strai-tov tajni agent i da se u
Westbrookovu organizaciju infiltrirao za račun Straitova lanca preprodaje droge.
— Straitova lanca preprodaje droge!
— Oxycontina. Prikolice za konje, savršeno prijevozno sred-stvo za takve stavri. Prave
Townsmandice nalaze se na Southern Bel-leu. Strait je jednu takvu prikolicu imao na East
Windsu, samo što je ona imala lažno dno koje je pod podignulo toliko da je godišnjak od
petnaest dlanova glavom zamalo doticao strop. I imao je sanduke za opremu u kojima je
mogao prevoziti još više droge. A one kazne za pre-brzu vožnju? Macy nije išao na Southern
Belle, dolazio je ovamo. A mogao bih se okladiti da je on otkrio da Toona cinka Coveu. Taj
poda-tak iskoristio je kako bi smjestio Coveu i nama, a zatim je rekao Westbrooku koji je
eliminirao Toonu.
— Misliš da je možda Macy ispalio one hice kod Slobodnjaka koji su izazvali pakao?
— I onamo podmetnuo drogu i sve ostale »dokaze« kako bis-mo ih mi lijepo pronašli. I
vjerojatno ukrao Silasov kamion. Mogao bih se okladiti i da je on ubio Chrisa Millera ispred
Coveove kuće. A Strait je nekoć bio u vojsci, pa je tako možda došao do onih strojnica i
vjero-jatno zna nešto o eksplozivima.
— Ali to znači da su i jedan i drugi nekako bili povezani s na-padom na EST. Zašto?
Cijelo to vrijeme Web je pregledavao fotografije. U jednom trenutku zastane i izvuče još
jednu. — Kučkin sine!
— Što je?
Web fotografiju okrene prema njemu. Bio je to Strait u odori, u Vijetnamu. Do njega je stajao
muškarac kojeg Romano nije pozna-
vao, ali ga je Web znao više nego dobro. Iako je na snimci bio neuspo-redivo mlađi, zapravo
se i nije osobito promijenio.
— Ed O'Bannon. Vojni psihić koji je Straitu pomagao nakon bijega iz ruku Vijetkonga.
— Isuse.
— A to znači da bi Claire mogla biti kod njih, možda čak i Ke-vin, negdje ovdje, u blizini.
Farma bi bila savršeno mjesto za skrivanje.
— Ali i dalje ne kužim, Web, zašto bi Strait, O'Bannon i Macy željeli pobiti ekipu Charlie?
To jednostavno nema smisla.
Web stane grozničavo razmišljati, no nikako nije dolazio do odgovora. Tako je barem bilo do
trenutka kada je spustio pogled i ug-ledao ga. On odloži kutiju, polagano se nagne naprijed i
spusti ruku, te podigne neki predmet koji je bio napola pao ispod kreveta.
Sada pridigne narukvicu, od onakvih kakve se nose oko glež-nja, i osvijetli je baterijom. Ipak,
i bez toga, Web je već znao čija je. Sa-da strgne pokrivač i pod snopom svjetla promotri
jastuke. Ondje nije trebalo dugo tražiti dugačke plave vlasi.
Samo je s nevjericom pogledao Romana. — Gwen.
Prikolica je stražnjim dijelom bila postavljena do samog ulaza u pros-toriju s opremom za
bazen. Prilazna rampa za konja bila je spuštena, a jedan od Straitovih ljudi bio je izvukao
dugački metalni dio ispod kojeg se vidjelo lažno dno, dovoljno veliko za divovsku pošiljku
tableta... ili za tijelo jedne žene i jednog dječaka.
Strait je nadgledao prebacivanje Claire i Kevina u taj pros-tor. Oni su se svim silama opirali i
stvarali buku — preveliku buku.
— Otvori bazen — naredi on. — Bit će jednostavnije ako se prvo utope. I čišće nego da ih
ovdje ustrijelimo.
Pokrov se povuče s bazena i muškarci s Claire i Kevina djelo-mično uklone deke i konopce te
ih stanu vući prema vodi. I tada se začuo neki glas.
— Što to, do vraga, radite?
Strait i njegovi ljudi naglo se osvrnu. Tako su ugledali Gwen, koja je u ruci držala pištolj.
— Hej, Gwen, kako to da si ti još budna? — upita Strait ne-dužnim tonom.
Ona pogleda Claire i Kevina.
— Tko je to, Nemo?
— Samo dva problema koja još moram riješiti, pa nakon toga svi možemo lijepo odjahati
prema suncu na zalasku.
— Ubit ćeš ih?
— Ne, pustit ću ih da svjedoče i pošalju me na električnu sto-licu.
Nekolicina Straitovih ljudi na te se riječi nasmijala. Strait se približi Gwen, ni u jednom
trenutku od nje ne odvajajući pogled.
— Dopusti da te nešto pitam, Gwen. Rekla si da ćeš srediti Londona. Ali vidio sam ga danas
kada je odlazio i bez problema je di-sao.
— Predomislila sam se.
— Oh, pa to je tako zgodno, predomislila si se. Želiš reći da te zapravo uhvatio strah. Tako
sam i mislio. Kada zagusti, Gwen, ti zapra-vo nisi stvorena za ovo. Za ubijanje. Zato su ti
potrebni muškarci poput mene, kako bi takve stvari obavili umjesto tebe.
— Želim da sada odeš. I ti i svi tvoji ljudi.
— Pa, tako nekako i planiram.
— Ne, mislim bez tih problema.
Strait se nasmiješi i još joj se više približi. — Čuj me, dušice, znaš da to ne mogu.
— Dat ću ti prednost od dvanaest sati i tek ih tada osloboditi.
— I što će biti nakon toga? Trebat će puno toga objasniti. A ti ćeš preuzeti odgovornost za sve
to?
— Neću ti dopustiti da ih ubiješ, Nemo. Već je poginulo do-voljno ljudi. I za to sam kriva ja.
Imao si pravo, još sam se davno tre-bala osloboditi mržnje, no kad god bih pokušala, samo
sam vidjela svo-jeg sina. Mrtvog.
— Vidiš, problem je u tome što me policija, ako ih ovdje osta-vim, a oni propjevaju, nikada
neće prestati tražiti. Ali ako ih ubijem, kada odem, nikome se neće fućkati. A to je velika
razlika, jer kada se jednom negdje skrasim, ondje želim ostati, a mirovinu ne želim proživ-jeti
u bijegu pred FBI-em.
On sada načas pogleda prema jednom od svojih ljudi koji je kružio i prilazio Gwen sa stražnje
strane.
Gwen stisne držak pištolja i nacilja prema Straitovoj glavi. — Govorim ti posljednji put,
odlazite!
— A što je s tvojim udjelom u lovi od droge?
— To si sve ti učinio. Ne želim taj novac. Preuzet ću odgovor-nost za sve. Samo idi!
— Dovraga, ženo, što ti je? Ukazao ti se Bog ili tako nešto?
— Nosi se s mojeg imanja, Strait, odmah! Bježi!
— Pazi, Gwen! — krikne Web.
Taj ih je glas sve zatekao, no onaj čovjek koji je Gwen prilazio straga ipak opali. Promašio je
jer se Gwen sagnula na Webovo upozo-renje. Metak je prošao iza nje.
Web opali i čovjek s pištoljem padne u bazen, a klorirana vo-da odmah poprimi crvenu boju.
Nemo i njegovi ljudi zaklonili su se iza prikolice za konje i ot-vorili vatru, dok je Gwen
nestala u grmlju.
Pošto su izišli iz Straitove kuće, Web i Romano otišli su u ja-hački centar, jer je Web želio
nešto provjeriti; kao što je i pretpostav-ljao, na Cometovom je vratu pronašao malenu ranu.
Gwen gaje namje-ravala ubiti, ali se na koncu ipak predomislila. Zbog onog razgovora? Ako
je bilo tako, Web je sada žalio što tako nisu razgovarali još davno, prije više godina. Za sve to
nije imao dokaza, no činilo mu se da je Gwen Nema i njegove ljude angažirala kako bi
osvetili pogibiju njezina sina. Je li je zanemarivanje Billvja Canfielda odvelo u Straitov
krevet, to nije znao.
Bili su se uputili prema vili kada su začuli nekakve zvukove iz smjera bazena, te su onamo
dotrčali upravo u trenutku kada je počeo razgovor između Gwen i Straita, na vrijeme da čuju
kako Gwen prizna-je daje ona skrivila pogibiju svih onih ljudi, daje to bila njezina osveta.
Sada su se našli usred prave bitke, a nisu imali mogućnosti pozvati po-jačanje. Najveća se
poteškoća sastojala u tome što su se Claire i Kevin našli usred vatrenog okršaja.
Činilo se da je Strait to uvidio, jer ga je sada zazvao: — Hej, Web, kako bi bilo da iziđeš iz
zaklona? Jer ako ne iziđeš, upucat ću i žen-sku i maloga.
Web i Romano sada se pogledaju. Strait nije znao da je na mjestu događaja i Romano.
Romano se okrene i uputi ulijevo. Web kre-ne desno i zastane.
— Hajde, Nemo, nemaš izgleda, a konjica je već na putu.
— Da, tako je, ja sam očajnik koji nema što izgubiti. — On opali, a metak pogodi mjesto
blizu Claireine glave. Ona je s Kevinom ležala uz bazen.
— Cuj, Nemo — reče Web —još dva ubojstva neće ti ni naj-manje pomoći.
Strait se nasmije. — Dovraga, Web, ali neće mi ni naškoditi.
— U redu, Nemo, reci mi jedinu stvar koju još nisam uspio prokužiti — dovikne Web. —
Zašto si zamijenio klince u onoj uličici?
— Što je sad? Želiš da optužim samog sebe? — poviče Strait i ponovno se nasmije.
— Pogledaj oko sebe, Nemo... više ne trebam ni jedan jedini dokaz.
— Pa ako učinim kako kažeš, sucu ćeš reći koju dobru za me-ne, ha? — Strait se ponovno
nasmije.
— Ne bi ti škodilo.
— No, da, Web, ali u mojem poslu čovjek nailazi na zanimljive ljude. Jedan je tip imao vrlo
čvrste zahtjeve. To je jedan od onih tipova kojima moraš ugađati. Takve svakako treba
usrećivati, znaš što želim reći?
— Clyde Macy?
— Ne, neću nikoga imenovati, Web. Nisam od onih koji bi cin-kali.
— Dopusti, u tom slučaju, da ti pomognem. Macy je nesuđeni murjak. Samo svim silama želi
dokazati da je bolji od nas. Umirao je od želje da se odjene poput FBI-evog agenta, lijepo
dođe i pred nosom nam uzme klinca. Samo kako bi razmetljivo pokazao da je to u stanju
učiniti.
— Dovraga, Web, bio bi vraški dobar detektiv.
— Ali ti možda nisi bio toliko samouvjeren. Tebi je trebao Ke-vin, a nisi mogao riskirati da
ga Macy ne uspije dovesti. Kevina si u onoj uličici morao upotrijebiti prije svega kako bi
bacio sumnju na Ve-likog F-a, a poslije ti je trebao kao sredstvo kojim ćeš ga pritisnuti. Stoga
si umjesto Kevina postavio onog drugog klinca. Na taj se način Macy lijepo zabavlja na račun
FBI-a, a ako ne bi uspio, Kevin bi ipak bio kod tebe. Je li tako?
— Dovraga, izgleda da to nikada nećemo doznati.
— Onda, gdje je taj drugi mali?
— Kao što sam rekao, izgleda da to nikada nećemo doznati. Web u slušalici začuje
pucketanje. Romano je zauzeo položaj.
— U redu, imaš još samo jednu priliku, Nemo, imaš još pet sekunda za predaju.
Web se nije trudio brojati do pet. Prebacio je MP-5 na auto-matsku paljbu i otvorio vatru,
zasuo prikolicu za konje iza koje su se bi-li sakrili Nemo i njegovi ljudi.
Strait i njegovi ljudi bace se na zemlju u trenutku kada se iza njih pojavio Romano.
Jedan od ljudi ugleda ga, te se okrene, kako bi zapucao. Za taj trud nagrađen je dvama zrnima
iz MP-5. Pogodila su ga između oči-ju.
— Bacite oružje. Odmah! — naredi Romano.
Web je to vidio, ali Romano nije, budući da je bio okrenut le-đima: maleni oblačić
kondenziranog zraka koji se iz šume podignuo u vis. Kondenzaciju je uzrokovala hladnoća s
cijevi puške. Bila je to kla-sična pogreška osobe koja zna nešto o djelovanju na terenu i
snajperis-tičkim tehnikama, ali ne poznaje i malene, ključne pojedinosti koje u konačnici
donose prevagu. Kao snajperist, Web bi cijev zagrijao dahom i tako eliminirao mogućnost
kondenzacije.
— Na šest sati, Romano — krikne sada.
No bilo je prekasno. Zrno izbačeno velikom brzinom pogodilo je Romana u donji dio
kralježnice i oborilo ga.
— Paulie! — poviče Web.
Jedan drugi muškarac iziđe iz zaklona i nacilja prema palome agentu EST-a, no Web ga
ustrijeli tristoosmicom. Dok je jednom ru-kom držao MP-5 na prsnome mišiću, drugom je
izvukao jedan od svojih pištolja kalibra .45.
— Romano!
S olakšanjem je ponovno udahnuo zrak kada se Romano po-čeo pridizati. I premda je prodrlo
kroz njegov oklop, zrno nije uspjelo proći kroz Link, treći pištolj kalibra .45 koji je ondje
držao u posebnoj futroli.
Sljedeće zrno pogodilo je Weba i on padne na tlo u trenutku kada se Romano bacio u grmlje.
Strait iskoristi priliku, pojuri i ščepa
Claire, napola je noseći, a napola vukući do kamioneta za koji je bila za-kopčana prikolica.
Web podigne pogled i shvati koje su Straitove namjere. Web hicima probuši gume na vozilu.
Glasno opsovavši, Strait odvuče Claire u tamu.
Web uzme walkie-talkie. — Paulie, Paulie, sve u redu? — Prošlo je nekoliko sekunda
ispunjenih neopisivom zabrinutošću. Ro-mano se na koncu javi. Glas mu je bio pomalo
drhtav, no to je ipak bio isti stari Romano.
— Tko god da je pucao u mene, nema pojma o padu zrna na distanci. Pogodio me prenisko.
— Tvoja sreća. Kondenzaciju od cijevi vidio sam tek kada je već bilo prekasno. Mogao bih se
okladiti da je Macy tu negdje. Claire je u Straitovim rukama. Ja idem za njima. Kevin
Westbrook još je uvi-jek kod bazena.
— Ja ovdje sve držim pod kontrolom, Web.
— Siguran si?
— Dovraga, protiv sebe imam samo četvoricu. Idi! Web se okrene i pojuri za Claire i
Straitom.
Romano je izgubio MP-5, a snajperska puška u tako skučenome pros-toru neće mu biti od
osobite koristi. Stoga je izvadio svoje pištolje ka-libra .45 i, povodeći se za Webom, čak i
jedan od njih protrljao za sreću. Unatoč razmetanju, omjer četiri prema jedan nikako nije bio
povoljan. Mogao bi srediti trojicu, a da četvrti na koncu ipak sredi njega. A tre-bao se brinuti
još i zbog tipa koji ga je maločas pogodio. On čučne i sta-ne se polagano kretati iza grmlja
koje je okruživalo bazen. Netko je is-palio nekoliko hitaca, no on nije uzvratio, jer su meci
prošli daleko od njega, a bljesak cijevi točno mu je pokazao položaj neprijatelja. I dalje se
samo kretao i promatrao. Kad god bi netko opalio, on bi u glavi pri-bilježio položaj. Ovi su
tipovi amateri, no čak se i takvima zna posrećiti, osobito ako imaju brojčanu prednost. Sada se
još više pogne i ugleda onog malog kod bazena. Nije se micao. Romano stoga pomisli kako
ga je možda pogodio neki od ispaljenih metaka. No u tom trenutku mali neznatno pridigne
glavu. Romano na oči stavi naočale za noćno proma-tranje i sada uvidi u čemu je problem.
Dječak je imao čvrsto povezane noge.
Romano se nastavio kretati, udaljavati se od neprijatelja. Že-lio je povećati razmak kako bi
mogao upotrijebiti pušku. Imao je noćni teleskop, tako daje trebao tek koji centimetar nečije
glave. Svesti broj neprijatelja na tri ili možda jedan, pa bi onda dalje stvar rješavao
piš-toljima. U situaciji jedan na jedan Romano nikada ne bi izgubio.
Plan je bio kao iz udžbenika. Prati bljeskove njihovih cijevi. Kreći se. Iznenadi ih manevrom
obilaženja. A potom navali, ubij jed-nog-dvojicu, a ostali će se obeshrabriti i predati se,
možda početi bje-žati. Tada će on upotrijebiti snajpersku pušku, pričekati da uđu u opti-malnu
zonu i sve će tako završiti.
Neki glas sada ga zazove. — Hej, Romano, sada iziđi, bez oružja.
Romano ne reče ništa. Vrijeme je posvetio fiksiranju točnog mjesta s kojeg je došao taj glas,
kako bi ga mogao utišati. Činilo mu se da je riječ o onom radniku na kojeg se bio namjerio
prvog dana borav-ka na farmi, no nije bio siguran.
— Romano, nadam se da me slušaš. Jer imaš pet sekunda da iziđeš. Inače ću malog upucati u
glavu.
Romano nešto promumlja sebi u bradu i približi se izvoru glasa. Nije želio dopustiti da dječak
umre, no ako iziđe iz zaklona, um-rijet će i on i Kevin Westbrook. Romano nikada nije igrao
tu igru i sada mu je preostalo jedino pokušati ih sve pobiti prije nego što dođu do dječaka, što
će biti poprilično nemoguće.
— Žao mi je, mali — promumlja i prijeđe u položaj za otvara-nje vatre.
Tip koji se bio oglasio doista je bio onaj radnik kojeg je Ro-mano oborio u jahačkome centru.
Sada je puzao na trbuhu, držao piš-tolj. Zaustavivši se i bez glasa odbrojavši do pet, zazove
još jednom: — Posljednja prilika, EST. — Još je malo pričekao, slegnuo ramenima, ustao i
zaklonjen grmljem naciljao točno prema glavi Kevina West-brooka. Tip nije bio osobito
dobar strijelac, no ovakvo smaknuće i neće zahtijevati osobito visok stupanj vještine.
Iz tijela tog muškarca nestala je i posljednja molekula zraka u trenutku kada je neki ogromni
muškarac, pravi div, iskočio iz zaklona i udario ga toliko snažno da je pao barem dva metra
dalje, uz bazen. Onaj veliki muškarac odjuri do Kevina i podigne ga. Nakon toga, Fran-cis
Westbrook se okrenuo i odjurio u noć sa sinom u naručju, pritom još pucajući preko ramena.
Jedan drugi muškarac sada iskoči iz zaklona i nacilja prema Westbrookovim širokim leđima.
Upravo u trenutku kada se spremao opaliti, Romano iziđe na otvoreno i ustrijeli ga. Nije znao
daje taj krupni muškarac bio Francis Westbrook, no nije kanio samo sjediti i gledati kako
netko nekoga ubija s leđa. Poteškoća se sastojala samo u tome što je tako otkrio svoj položaj,
te je zato što je bio tako ljubazan, dobio me-tak u nogu. Romano se pokuša odvući u zaklon.
Međutim, ubrzo je uvi-dio da je prema njemu usmjereno mnoštvo pištolja. Odvukli su ga na
platformu uz bazen, gdje su nad njim sada stajala trojica muškaraca.
— No, da, kakvo sranje... EST uopće nije tako strašan — re-če jedan od njih. Taj je već počeo
jako ljutiti Romana.
— Jednostavno ga ustrijeli — reče drugi. Romanovo lice pop-rimi crvenu boju, a šake mu se
stisnu.
— Ja predlažem da mu glavu uronimo pod vodu, pa ga lijepo polako ugušimo.
Romano podigne pogled i uvidi da je te riječi izgovorio onaj tip kojeg je Westbrook onako,
jednim udarcem, odbacio do bazena, isti onaj tip kojeg je Romano oborio prvog dana boravka
na East Windsu. Velikim je trbuhom i dalje uvlačio silne količine zraka, a oko nosa mu se
vidjela krv, budući da ga je oderao na kamenu oko bazena.
— Što kažeš na to, Romano? — upita ga ovaj sada, čizmom ga lupkajući u slabine.
— Zvuči mi dobro — reče Romano. Tada se munjevito pridig-ne i ramenom se zabije u
uzdrhtali trbuh tog čovjeka, tako da su se obojica našli u vodi. Romano udahne veliku
količinu zraka i povuče protivnika pod površinu. Ona dvojica uz bazen postupila su upravo
onako kako je Romano predvidio. Zapucali su u vodu. No Romano i onaj tip bili su
preduboko da bi im meci ozbiljnije naudili.
Jednom od tipova na pamet je pala naoko genijalna zamisao. Pritrčao je ploči s instrumentima
i pritisnuo dugme za pokrivanje ba-zena. Kada se pokrov našao nad Romanom i onim tipom s
kojim se još uvijek borio, Romano je, nimalo zabrinut, znao da mu se ukazala prili-ka da se iz
ovoga čak i izvuče. On izvadi nož i tipu prereze grkljan. Krv počne ispunjavati vodu u
bazenu. Romano obuhvati tijelo oko nogu i počne ga dizati, sve dok nije osjetio da je glavom
udarilo u pokrov, kao da je čovjek izronio na površinu po zrak. I tada je začuo ono što je i
oče-kivao, paljbu usmjerenu prema toj glavi. Spustio je tijelo, premjestio se i ponovno ga
pridignuo. I opet se začula paljba, od koje su se njemu
i s lijeva i s desna pojavile maleni vrtlozi vode. Sada nesumnjivo misle da su obojica mrtvi.
Tako se Romano barem nadao; štoviše, na to je ra-čunao.
On ponovno spusti tijelo i pusti ga. Ono polagano potone na dno, ondje se pridružujući tijelu
tipa kojeg je Web ustrijelio ranije. Sa-da je došlo vrieme za najopasnji dio plana. On ispusti
najveći dio preo-stalog zraka, dopluta do površine i uvuče ruku u otvor filtera, kao da mu je
ondje zapela pošto su ga pogodili u glavu. Kada se pokrov povu-če, nadao se samo da ovi
tipovi neće znati kako se u vodi doista ponaša-ju svježi leševi, naime da neće znati da tonu, a
ne ostaju na površini. Zapucaju li sada prema njemu, gotov je. Ali nisu. Pokrov je malko
po-vukao njegovo tijelo, a Romano nije pokrenuo ni jedan jedini mišić. Za to još nije bilo
vrijeme. Kada su ispružili ruke i počeli ga izvlačiti, i da-lje se nije micao. Uz bazen su ga
polegnuli na trbuh. Osjećao je kako se nalaze uz njega, svaki s jedne strane. A zatim je začuo
taj zvuk. Čuli su ga svi. Sirene. Netko je pozvao policiju.
Jedan od one dvojice reče: — Idemo odavde.
Bile su to njegove posljednje riječi. Romano se munjevito pridigne na noge i dvama
noževima, koje je dotada skrivao u rukama, i jednog i drugog pogodi točno posred prsa.
Oštrice su u tijela ušle do balčaka, probijajući srce.
Nepomično su pijili u njega još dok su padali u bazen. Roma-no se uspravi, promotri bojno
polje, rastrgne košulju, s pomoću neke malene grane na nogu stavi podvezu, iz bazena izvuče
Link, pištolj koji mu je spasio kralježnicu i život, te pridigne tog upropaštenog ljubimca.
— Dovraga — reče.
54
Web je pratio Straita i Claire koliko je bolje mogao. Čas je stavljao naočale za noćno
promatranje, čas gledao golim okom, no ovdje je bilo vrlo mračno, a čak je i toj optičkoj
opremi trebalo minimalno svjetlo da bi valjano funkcionirala. Zapravo se više oslanjao na
sluh nego na vid, no na temelju toga nije mogao ni na što pucati, jer je jednako lako mo-gao
pogoditi i Claire.
Približio se Majmunarniku, usporio i na koncu se zaustavio. Ruševna je zgrada tijekom dana
izgledala zlokobno; sada je upravo
obeshrabrivala. Poteškoća se sastojala u tome što bi se Strait, ako je unutra, a Web prođe kraj
zgrade prethodno ne provjerivši što je u njoj, mogao naći iza njega.
Web čvrsto stisne svoju MP-5 i krene naprijed. U zdanje je ušao s juga, prelazeći preko
otpada i komada građevinskog materijala koji su pokrivali pod nekadašnjeg zatvora za
životinje. Snopovi mjese-čevog svjetla dopirali su kroz rupe u krovu kako su se oblaci na
nebu pomicali. To je svjetlo sablasno obasjavalo uništene kaveze, a cijeli je prizor na kušnju
doveo čak i Webove otvrdnule živce.
Bešumno kretanje tim prostorom jednostavno nije bilo mo-guće i Web je neprestano
pogledavao u svim smjerovima, u nadi da će ugledati nešto što će mu pružiti priliku potrebnu
da bi spasio i svoj i Clairein život, a pritom još ubio Straita. Bio je tu još i Macy, koji se
nedvojbeno prikradao negdje kroz mrak, a to ga je mučilo jer je ovaj očito raspolagao
nekavim taktičkim vještinama.
U trenutku kada je začuo škripu s lijeve strane, Web se spu-sti na pod. Stavivši naočale, počeo
je pregledavati kvadrant po kvad-rant prostora. Pogledao je i prema gore, jer se ondje nalazio
uski povi-šeni prolaz. I u tom trenutku prolomio se nekakav prigušeni krik.
On se zakotrlja, a metak se zarije u beton, točno na mjestu na kojem je dotada ležao. On se
pridigne, već spreman otvoriti vatru. Činilo mu se da je ono bio Clairein glas, da ga je željela
upozoriti. Na suprotnome kraju zgrade čuo je povlačenje nogu po podu. Već se spre-mao
potrčati onamo kada je ugledao isto što i ranije, kondenzaciju s cijevi. Bacio se na pod djelić
sekunde prije nego što je puška opalila, a metak je pogodio jedan od kaveza i bezopasno se
odbio prema zidu.
No, dobro, to je korisno znati — Macy, ako je to doista on, ni-je dovoljno pametan da uvidi u
čemu je ranije pogriješio.
Web mecima zaspe prostor u smjeru iz kojeg je došao onaj metak, u zrak dižući krhotine s
poda i izazivajući zveket među praznim kavezima. Kada je prestao i stavio novi okvir, začuo
je drugi par nogu kako bježi. On iziđe i ponovno pojuri, sretan što je iza sebe ostavio
Majmunarnik.
Već je imao dojam da se približava bjeguncu kada mu se učni-lo da se nešto pojavilo s lijeve
strane, te se ponovno baci na zemlju. Me-tak se zarije u stablo točno iza mjesta na kojem je
dotada stajao.
Ovo je metak iz puške, ne iz pištolja, procijeni. To je, dakle, ponovno Macy, ne Strait.
Vjerojatno se ponovno približio i pokriva še-
fa. — Nadobudni mladac protiv profesionalca — reče Web tiho. — No, hajde da vidimo.
Kao snajperist, Web bi na dužnosti bio posve nepomičan. U ovakvim okršajima u pravilu bi
umirao onaj koji se prvi pomakne i tako oda položaj. Zbog toga bi on bio u stanju ležati posve
nepomično dok bi čekao da nekoga ubije. Mogao je smiriti puls, čak i utjecati na
djelotvor-nost mjehura, tako da bi mogao izdržati dugo bez potrebe za mok-renjem. Bio je
nalik na anakondu koja u travi iščekuje jaguara. Kada bi se pojavio, zmija bi se munjevito
pokrenula i jaguar bi bio gotov.
Dok je tako ležao, Web se pitao kako ga je Macy uspijevao ta-ko učinkovito pratiti. Zbog toga
je počeo razmišljati o opremi koju bi ovaj tip mogao imati kod sebe. Bates mu je otkrio još
jedan podatak o napadu na kompleks u kojem su se nalazili Slobodnjaci. Iz zida su izva-đena
dva metka kalibra .308. Ako Macy ima isto oružje kojim se služi i EST, možda nosi i drugu
opremu sličnu onome čime se služi Web. Web se prisjeti Macvjeve fotografije u paravojnoj
opremi. Svi ti elementi odlično su se poklapali s velikom željom da bude policajac.
Web se na trbuhu pomakne naprijed, stvarajući tek minima-lan šum. Želio je nešto ispitati, a
činilo mu se da će to najlakše obaviti ako oda svoj položaj.
Metak se zarije u zemlju u njegovoj blizini.
U redu, time smo potvrdili stvar, pomisli Web. I ovaj tip ima opremu za noćno promatranje.
On navuče svoje naočale i pregleda okolno područje. I tada ga je ugledao; tek na djelić
sekunde, ali i to je bilo dovoljno. Upravo to-liko koliko mu je trebalo.
Clyde Macy bio je zadovoljan strategijom koju je primijenio. Znao je da su agenti EST-a vrlo
umješni, ali je uvijek držao i da su precijenje-ni. On je, naposljetku, probio obruč koji su bili
stvorili oko Slobodnja-ka. I pogodio jednog od njih kod bazena. Nije se zadržavao i vidio daje
Romano ustao. Kada je Strait pokupio Claire i pobjegao, Macy je, kao uvijek odani
pomoćnik, krenuo u zaštitu šefovih leđa. Strait je prema njemu bio dobar, primio ga pod
zaštitu u maloljetničkom zatvoru. I ka-da je Macy izišao i nabasao na svijet Slobodnjaka,
Strait ga je prona-šao i pomogao mu da progleda. Slobodnjaci su bili amateri. To mu je
pokazao onaj debakl u Richmondu. A, kao što je istaknuo Strait, čovje-
ku ne plaćaju ni centa, dok od njega ipak očekuju da ih podupire. A za što, upitao gaje
značajno Strait. Za povlasticu druženja s glupanima.
Prihvatio je pametan savjet i nekoliko godina radio sa Strai-tom. Ovaj sadašnji posao bio je
najunosniji. S preprodajom droge zara-dili su pravo malo bogatstvo, a Macy je pritom još
dobio i mogućnost da smjesti Slobodnjacima. To i ubijanje starog dobrog Tvvaina — sve su
to bili razlozi zbog kojih se cijela stvar isplatila. Sada kada se plan raspršivao jednako brzo
kao što su im se približavale one sirene, Macy-ju je preostao još samo jedan cilj. Ubiti
Londona. Time bi dokazao kraj-nju nadmoć. Na određeni način Macy se veći dio života
pripremao up-ravo za ovaj trenutak.
On stavi naočale za noćno promatranje, uključi ih i promotri područje u kojem je posljednji
put uočio Londona. Tip se očito počeo gubiti, kada se počeo tako kretati. Pretjerano je
samouvjeren, a sada se odjednom našao pred neprijateljem koji je zapravo bolji od njega. I
došlo je vrijeme za završetak priče. Dok je razmišljao o tome, ugledao je zeleno svjetlo koje
ga je gotovo zaslijepilo. Još djelić sekunde Macy je bio posve osupnut, jer mu nije bilo jasno
o čemu je riječ. Tada uvidi da je to zacijelo odraz Webovih naočala. On nacilja i ispusti dah;
preba-ci prst na otponac. Bio je potpuno nepomičan. I u tom trenutku opali. Metak je ono
svjetlo pogodio točno po sredini, tako da se ugasilo. I tek je tada Macy uvidio da i njegove
naočale, uključene na maksimum, vje-rojatno odaju jednako svjetlo. Ali čovjek mora gledati
kroz svoje nao-čale da bi vidio svjetlo, a on je upravo sredio Londona. Bio je za djelić
sekunde brži i zbog toga je on bio živ, a London nije. Stvar se često svo-di upravo na to.
Prije nego što je Macy stigao ponovno udahnuti, metak ga je pogodio posred čela. Još jednu
milisekundu njegov mozak nije reagi-rao na činjenicu da više nema pola glave. Puška mu u
tom trenutku is-padne iz ruku, a Clyde Macy beživotno se ispruži na zemlji.

Web ustane iza malenog humka oko tri stupnja od mjesta na kojem je, na jednome panju, bio
ostavio naočale i namjestio ih na mak-simum. Nije se trebao oslanjati na zeleni snop svjetla
koji je dopirao iz Macvjevih naočala. Čim je Macy opalio misleći da puca u Webovu gla-vu,
bljesak iz cijevi otkrio je njegov položaj. Već trenutak poslije sve je završilo. Konačni ishod:
profesionalac jedan, aspirant mrtav.
Nije imao vremena dalje razmišljati o pobjedi jer se zbog zvuka trčanja kroz nisko raslinje
odmah bacio na zemlju i naciljao tris-
toosmicom. Kada se par pojavio iz šume i stupio u ciljnu zonu, Web je najprije malko
oklijevao, a zatim se pridignuo na koljena, puške us-mjerene točno prema divovskom
prsnome košu tog muškarca.
— Baci pištolj, Francis!
Westbrook se trgne i pogleda oko sebe u tami. Kroz teleskop na puški Web je jasno vidio
kako je div odgurnuo Kevina iza sebe, šti-teći ga od nove opasnosti.
— Ja sam, Web London. Odloži oružje. Odmah!
— Ostani iza mene, Kev — reče Westbrook i za nekoliko se koraka udalji od zvuka Webova
glasa.
— Posljednji put, Francis, na zemlju najprije ide pištolj, a za-tim ti. Ili padaš na drugi način.
— Samo vodim Keivna odavde, mali čovječe. Ne želim ništa više. Nema problema, ne želim
sranja.
Web nacilja jednu granu tri metra iznad "VVestbrookove glave. Tako ju je jednostavno
prerezao i ona padne iza one dvojice. Bio je to prvi hitac upozorenja koji je Web ikada ispalio,
te se sada upita zašto se uopće trudi. Kevin krikne, ali Westbrook ne reče ništa. Samo se i
da-lje povlačio. A zatim učini nešto što je iznenadilo čak i Weba. Ispusti pištolj, klekne i
povuče Kevina na leđa. Web u prvi mah pomisli da će dječaka upotrijebiti kao štit, no
Westbrook je cijelo vrijeme tijelo dr-žao između Weba i sina. I nastavio je uzmicati.
— Bez problema, EST. Samo odlazim. Imam posla.
Web ispali metak u zemlju lijevo od njega. Drugo upozorenje. Sranje. Što se to, dovraga, s
njim događa? Upucaj tipa, kriminalac je. Ubojica.
— Bez problema — ponovi Westbrook. — Samo odlazim, ja i mali.
Web nacilja čovjekovu glavu. A zatim uvidi da streljivom koje ima ne može pucati u
Westbrooka, jer bi metak mogao proći čak i kroz to krupno tijelo i pogoditi Kevina. Može
ciljati noge i oboriti diva. Već je razmišljao o tome i tražio najpogodniju točku, kada je začuo
Kevina.
— Web, molim te, nemoj mi ubiti brata. Molim te. Samo mi pomaže.
Web je kroz teleskop vidio dječakovo lice uz očevu glavu. Ob-jema se rukama držao oko tog
debelog vrata, a lice mu je prekrivao iz-raz straha, dok su mu niz obraze tekle suze. Francis
Westbrook doimao
se smirenim, kao da je spreman suočiti se sa smrću. Web se prisjeti svih onih ožiljaka na
čovjekovu trbuhu. Očito je više puta gledao smrti u oči. Ima stotinu dvadeset bjelačkih
godina. Web prebaci prst na otpo-nac. Ustrijeli li ga u nogu, Kevin će ga barem moći
posjećivati u zatvo-ru. To je ispravna odluka. On je policajac. Tip je kriminalac. Tako to ide.
Nema iznimaka. Nema pristranih unutarnjih dvojbi. Samo pucaj. No Web im je ipak dopustio
da nestanu u šumi. Uklonivši prst s otponca, poviče: — Vodi ga kući, Francis. A onda bježi
glavom bez obzira, jer ću doći po tebe, ti kučkin sine.
55
I Strait je čuo one sirene i nije mogao vjerovati kako je samo brzo sve otišlo k vragu. To je
priča koja simbolizira njegov cijeli život. On pris-loni pištolj Claire uz glavu i izvadi joj
povez iz usta. Već ju je bio odve-zao kako je ne bi morao nositi.
— Bojim se, gospođo, da si ti karta koja me vodi odavde. Čak ni to možda neće biti dovoljno.
No, tek tako da se ne bi počela previše nadati, bude li izgledalo da će me uhvatiti, ubit ću te.
— Zašto? — zavapi Claire bespomoćno.
— Jer sam bijesan i razjeban, eto zašto. — Jer sam uzalud crnčio, eto zašto. A sada dođi. —
On je povuče prema jahačkome cen-tru. Ondje ima kamioneta koje bi možda, ali samo možda,
mogao isko-ristiti za bijeg. Centru su se približavali s istočne strane, a kada je ug-ledao vršak
velikog sjenika, Strait se čak i nasmiješio. Farma je bila užasno velika, a konfighuracija terena
složena. Policajci će nesumnjivo doći s prednje strane, dok će Strait farmu napustiti sa
stražnje. Dok shvate što se događa, on će već negdje ostaviti vozilo, doći do malenog utočišta
koje je uredio upravo za ovakve situacije i potom tiho nestati, ne sa svim novcem, ali ipak ne
praznih ruku.
Došli su na vrh jedne male uzvisine i stali se spuštati prema staji. Čovjek se pred njima
stvorio iz potpune tame. Strait u prvi mah pomisli da je to Macy, no oblaci u tom trenutku
otkriju mjesec i on ug-leda Billvja Canfielda sa sačmaricom u ruci. Strait odmah pred sebe
postavi Claire, držeći joj cijev pištolja na sjepoočici.
— Miči se stari, nemam vremena za tebe.
— Zašto? Jer dolazi policija? Tu vraški imaš pravo, jer sam ih ja pozvao.
Strait odmahne glavom, zlobna izraza lica. — A zašto?
— Ne znam kojeg si vraga radio na mojoj farmi, ali znam da si spavao s mojom ženom.
Vjerojatno misliš da sam glup ili tako nešto.
— No, da, netko ju je morao ševiti, Billy, jer ti to sigurno nisi radio.
— To je moja stvar — zagrmi Canfield — a ne tvoja.
— Oh, i moja je, itekako, i mogu ti reći da je bila vraški dob-ra. Ne znaš što si sve propuštao,
stari.
Canfield podigne pušku.
— Da, hajde, samo pucaj, Billy, pa ćeš tom sačmom ubiti i ovu damu.
Njih su se dvojica još nekoliko trenutaka gledali bez riječi, sve dok Strait nije posve uvidio u
kakvoj je prednosti.
I dalje se služeći Claire kao štitom, on usmjeri pištolj prema Billvju i pripremi se za pucanje.
Strait u posljednji trenutak pogleda u tom smjeru, tako da je uočio kako Gwen na Baronu juri
točno na njega. On krikne, odgurne Claire i uspije brzo ispaliti dva hica. Upravo u tom
trenutku zrno ga pogodi u glavu i on se stropošta na tlo.
Web je bio izjurio iz šume, brzo shvatio što se događa i opalio, te tako ubio Straita. Baron se
propne na stražnje noge i prednjim ko-pitima nagazi Straitovo tijelo.
Web brzo dotrči do Claire. Nije morao provjeravati što je sa Straitom. Znao je da je mrtav.
— Je li ti dobro? — upita, obraćajući se Claire.
Ona kimne, a zatim se pridigne u sjedeći položaj i zaplače. Web je zagrli i tek tada podigne
pogled i ugleda Billvja Canfielda koji je bio prišao nekakvoj tamnoj masi i spustio se na
koljena. Web ustane, priđe mu i pogleda mjesto na zemlji na kojem je ležala Gwen, prsa
pre-krivenih lokvom krvi, na mjestu koje je pogodio barem jedan Straitov metak. Ona
pogleda obojicu, dišući bolno i isprekidano. Web se spusti na koljena, podere njezinu bluzu i
pogleda ranu. Pošto joj je ponovno pokrio prsa, pogleda je u oči. Izraz njegova lica očito je
govorio istinu,
Ona ga snažno uhvati za ruku. — Tako se bojim, Web.
Web joj priđe još bliže, dok je Billy samo tako čučao, zagle-dan u suprugu na samrti.
— Nisi sama, Gwen. — Bilo je to jedino što mu je padalo na pamet. Želio ju je mrziti zbog
onoga što mu je učinila, njemu, Teddvju Rineru i svima ostalima. Ali nije mogao. A stvar nije
bila samo u tome što mu je spasila život, kao i Claire i Kevinu. Stvar je bila i u tome što Web
nije znao što bi bio učinio da je bio na njezinom mjestu, uz sav taj bijes i mržnju koji su se u
njoj skupljali godinama. Možda bi i on pos-tupio na jednak način; nadao se da ipak ne bi.
— Ne bojim se smrti, Web. Bojim se da neću vidjeti Davida. — Iz usta joj je tekla krv i riječi
su bile jedva razumljive, no Web je sve shvaćao.
Raj i pakao; to je to? A čisitlište možda čak i nije realna mo-gućnost.
Pogled joj se počeo zamućivati i Web je osjećao kako zahvat na njegovoj ruci sve više
popušta.
— David — reče ona slabašnim glasom. — David. — Tada po-digne pogled prema nebu. —
Oprosti mi, Oče, jer zgriješih... — Glas joj se izgubi i ona zajeca.
Web zaključi kako bi najvjerojatnije otpuzala do svoje male kapelice, samo kada bi imala
snage. On sada pogleda uokolo, tražeći nešto, bilo što. I to nešto tada se pojavi u liku Paula
Romana, koji im je prilazio ukočenim korakom. Bio se dovezao onim kamionetom s
priko-licom, koji je bio stajao kod bazena.
Web pojuri prema njemu, zagledan u krvavu nogu. — Dobro si?
— Samo ogrebotina. Hvala na pitanju.
— Paulie, možeš poslušati Gweninu posljednju ispovijed?
— Molim?
Web pokaže prema Gwen, koja je ležala na travi. — Gwen umire. Želio bih da je ispovjediš.
Romano ustukne za korak. — Ti si poludio? Izgledam ti kao svećenik?
— Umire, Paulie, bit će joj svejedno. Uvjerena je da ide u pa-kao i da se neće vidjeti sa
sinom.
— To je ista ona žena koja je isplanirala pokolj ekipe Charlie, a ti sada želiš da joj još
oprostim za sve što je učinila?
— Da, to je važno.
— Nema šanse.
— Hajde, Romano, od toga nećeš umrijeti.
Romano na trenutak pogleda prema nebu. — Kako znaš?
— Paulie, molim te, znam da nemam pravo tražiti, ali molim te, nema puno vremena. Tako je
ispravno. — U očaju, on još doda: — Bog će razumjeti.
Njih su dvojica još nekoliko dugih trenutaka gledali jedan u drugoga, a Romano potom
odmahne glavom, došepa i klekne uz Gwen. Uhvativši je za ruku, prekriži je i upita želi li
posljednju pomast. Sve nemoćnijim tonom, ona reče da želi.
Pošto je završio, Romano ustane i udalji se.
Web ponovno klekne uz Gwen. Pogled joj je već bio gotovo posve staklast, no u jednom
kratkom trenutku uspjela se koncentrirati na njega, te mu se čak i slabašno nasmiješila, kao da
mu želi zahvaliti, dok je sa svakim dahom iz tijela izbacivala sve više krvi. Sličnost s ra-nom
koja je odnijela život njezina sina bila je upravo nevjerojatna.
Ona snažno uhvati Weba za ruku, kao da je upravo stekla ne-ku novu snagu, te usnama
oblikuje riječi: — Užasno mi je žao, Web, možeš mi oprostiti?
Web pogleda te prelijepe oči koje su iz trenutka u trenutak postajale sve mutnijima. U njima i
na njezinom licu ugledao je jednu drugu sliku, sliku dječaka koji mu je vjerovao i kojeg je on
iznevjerio.
— Opraštam — reče on ženi na samrti, u nadi da negdje, ne-kako, David Canfield oprašta
njemu.
Web se nakon toga povuče i njezinu ruku preda Billvju, koji je uhvati i klekne uz suprugu.
Web je promatrao kako se njezina prsa dižu i spuštaju sve većom brzinom, a zatim se,
konačno, jednostavno zaustavljaju, dok ruka ostaje posve beživotna. Dok je Billy tiho jecao
nad ženinim tijelom, Web pomogne Claire da ustane, uhvati Romana pod ruku kako bi mu
pomogao i njih troje tako zajedno pođu dalje.
Svi su poskočili u trenutku kada je odjeknuo pucanj iz sačma-rice. Osvrnuvši se, ugledali su
Billvja koji se upravo počeo udaljavati od Straitova tijela, dok se iz cijevi njegove puške
izvijao dim.
56
Tijekom sljedećih nekoliko dana policija i FBI pročešljali su cijeli Ea-st Winds, prikupljali
dokaze, umatali tijela i općenito pokušavali sve nekako povezati i shvatiti, iako bi to, čak i u
idealnim uvjetima, potra-jalo dosta dugo. Vrlo tragično odjeknula je novost o pronalaženju
tijela onog dječaka koji je u uličici zamijenio Kevina: nalazilo se u grobu du-boko u šumi na
East Windsu. Dječaka su identificirali kao bjegunca iz Ohia koji je nekako imao nesreću
naletjeti na Nema Straita i Clvdea Macvja, a oni su mu, nesumnjivo, obećali brzu i laku
zaradu.
Dok je obilazio farmu, Web je bio u stanju samo odmahivati glavom, čuditi se tome kako se
brzo pastoralni izgled farme pretvorio u bojno polje. Bates je bio skratio odmor i sada je
nadgledao cijelu ope-raciju. Romano je bio u bolnici na liječenju noge, no metak nije pogodio
ni kost ni neku važniju arteriju, tako da su liječnici predviđali brz i pot-pun oporavak za
muškarca u tako dobroj tjelesnoj kondiciji. Međutim, Web je bio uvjeren da Angie svojega
muža itekako gnajvi jer je zamalo poginuo. Nije bilo ni najmanje sumnje da želi, ako netko
već treba sre-diti Romana, da ta čast svakako pripadne njoj.
Dok je prilazio vili, ugledao je Batesa koji je upravo izlazio. Billy Canfield stajao ja na
trijemu, piljio, kako je izgledalo, u prazno. Tom čovjeku više nije ostalo ništa, pomisli Web.
Bates ga ugleda i priđe mu.
— Dobijesa, kakav kaos — reče Bates.
— No, da, sada je poprilično jasno da je kaos postojao još i davno prije ovoga.
— Zapravo imaš pravo. U Straitovoj smo kući otkrili pisane tragove i došli do njegovih
dobavljača. Za metak koji je usmrtio Antoi-nea Peeblesa utvrđeno je daje ispaljen iz pištolja
koji smo pronašli kod Macvja. Pronašli smo i Eda O'Bannona. U kontejneru za smeće.
Ubi-jen istim pištoljem. A puškom koju je Macy nosio kada si ga upucao ubijeni su sudac
Leadbetter i Chris Miller.
— Balistički hat-trick. Nije li predivno kada se dijelovi slaga-lice počnu tako poklapati?
— Oh, pregledali smo i snimku pucnjave u Richmondu, kao što si tražio.
Web ga naglo pogleda. — Što ste utvrdili?
— Imao si pravo, bilo je tu nečega. Zvonjava telefona.
— To nije bio telefon. Više nešto kao...
— Zviždaljka? Tako je. Bio je to mobilni telefon. Znaš da mo-žeš namjestiti zvuk kakav želiš.
A na tom telefonu čuo se ptičji pjev. 0 tome nitko nije ozbiljnije razmišljao. Stvar nam baš i
nije trebala kao dokaz kako bismo nagazili Ernieja Freeja.
— Čiji je bio telefon?
— Pripadao je Davidu Canfieldu. Mobilni telefon koji mu je majka dala za slučaj da se nešto
dogodi.
Web se doimao preneraženim, a Bates je samo tužno kimao.
— Tada ga je nazvala Gwen. Nije se javio. U tom joj se tre-nutku vjerojatno činilo da je to
jedini način na koji s njim može razgo-varati. Samo je odabrala najgori mogući trenutak.
Dakako, nije znala kada će EST upasti.
— Misliš da je to bio razlog zbog kojeg su kao tema za ona ubojstva odabrani telefoni?
— No, da, to nikada nećemo znati pouzdano, ali tako izgleda. Možda joj se činilo da bi,
budući da više ne može razgovarati sa sinom, bilo zgodno da ona trojica kao posljednju stvar
u životu vide telefon. Ostavila je i pisanu izjavu koja oslobađa Billvja svake krivnje. Izgleda
da je Gwen držala kako neće preživjeti i to se pokazalo točnim. Iz dru-gih izvora potvrdili
smo Billvjevu nedužnost. A uspjeli smo nagaziti i nekolicinu Straitovih ljudi koji te noći nisu
bili na farmi. Ispričali su sve.
— Odlično. Čovjek je dovoljno propatio.
Bates je odmahivao glavom. — Ti su dečki potvrdili da Gwen nije imala pojma o drogi. Ali
pretpostavljam da je doznala poslije i da je tražila udio. Bože, a izgledala je tako normalno.
— I bila je normalna — obrecne se Web. — Ali to što se do-godilo njezinom sinu
jednostavno je preuzelo njezin daljnji život. — On sada duboko uzdahne. — Znaš, imam
bezbroj razloga da mrzim tu že-nu, a ipak osjećam samo žaljenje. Žalim što nije mogla
nastaviti živjeti. A dio mojeg bića misli kako se ništa od svega ovoga ne bi dogodilo, sa-mo
da sam uspio spasiti njezinog sina. Kako sam možda učinio više šte-te nego koristi.
— Ne možeš nositi takav teret, Web. To nije pravedno prema tebi.
— No, da, ali život nije bio osobito pravedan ni prema Gwen Canfield, zar ne?
Njih dvojica nastave hodati.
— Da. Ako želiš i pokoju dobru vijest, ponovno si u FBI-u, a ako želiš, Buek Winters osobno
će ti se ispričati. Ja, pak, računam na to da ćeš tražiti njegovu ispriku.
Web odmahne glavom. — Treba mi vremena da razmislim o svemu, Perce.
— 0 Buckovoj isprici?
— 0 povratku u FBI.
Bates ga pogleda razjapljenih usta. — Šališ se. Hajde, Web, cijeli život ti je u FBI-u.
— Znam, u tome i jest problem.
— Nema problema, odvoji koliko god trebaš vremena. Nakon ovoga, u FBI-u se službeno
govori da možeš dobiti što god poželiš.
— Isuse, kako su ljubazni.
— Kako je Romano?
— Ljuti se i tuži na hrpu stvari, znači u redu.
Zastali su i osvrnuli se prema vili, gdje se Billy Canfield tek sada okrenuo i uputio unutra.
Bates pokaže prema njemu. — Eto, to je tip kojeg istinski ža-lim. Ostao je bez svega.
Web kinine, slažući se.
— Sjećaš se kako je na onoj večeri rekao kako neprijatelja moraš držati na otvorenome, tako
da ga u svakom trenutku vidiš? — Bates odmahne glavom i pogleda uokolo. — No, da, on je
imao neprija-telje posvuda uokolo, a da, jadnik, nije ni znao.
— Da.
— Trebaš prijevoz do grada?
— Još ću se malo zadržati...
Bates i Web potom su se rukovali. — Hvala, Web, na svemu.
Bates se okrene i udalji, dok je Web nastavio besciljno šetati. I u tom se trenutku zaustavi,
okrene, pogleda prema Batesu, pa prema kući. Web odjednom iz sve snage potrči prema
kamenoj kući. Proju-rivši kroz ulaz, spustio se u podrum i uputio se u Billvjevu sobu s
pri-borom za prepariranje. Vrata su bila zaključana. Web je bez problema obio bravu, ušao i
vrlo brzo pronašao što je tražio. U jednoj je ruci dr-
žao malenu staklenku i s njom pritrčao ormaru s oružjem. Pronašao je i pritisnuo skrivenu
ručicu i vrata su se tako otvorila. Sa zida skinuvši baterijsku svjetiljku, potom uđe. Ona je
lutka piljila u njega. Web obje-si svjetiljku na neku kuku na zidu, tako da je obasjavala lutku.
Ski-nuvši joj periku, oprezno je odlijepio zaliske. Nakon toga otvorio je onu staklenku i
pomno stao na lice nanositi razrjeđivač. Boja je nesta-jala brzo. Web je tako radio sve dok
tamna koža nije postala svijetla. Pošto je uklonio kosu, brkove i boju, Web se uspravi i
zakorači unatrag. To je lice već vidio toliko puta da bi ga prepoznao i u snu, a ti malobroj-ni
trikovi kojima se Canfield poslužio u prerušavanju ipak su savršeno ispunili namijenjenu
ulogu. Taj je čovjek doista radio ono što je govo-rio: Pravi neprijatelj uvijek mu je bio u
blizini, na mjestu na kojem ga je u svakom trenutku mogao pronaći.
Web je znao da prvi put nakon one pucnjave u Richmondu gleda Ernesta B. Preeja.
— Znaš one Talijane o kojima sam ti pričao? Web se naglo okrene i ugleda Billvja Canfielda.
— One Talijane — nastavi Billy — koji su mi ponudili silnu lovu da im prevezem ukradenu
robu? Sjećaš se da sam ti pričao o njima?
— Sjećam se.
Činilo se da je Canfield u nekakvoj magli. Nije čak ni gledao Weba; piljio je u Ernieja, možda
se divio vlastitome djelu, razmišljao je Web.
— E, pa, iako sam rekao drukčije, zapravo sam prihvatio jed-nu ponudu i odlično radio za
njih. A onda, nakon onoga što se dogodilo mojem sinu i svega toga, jednom su mi se obratili,
bilo je to prije četiri mjeseca, i ponudili mi uslugu u znak zahvalnosti za moju dugogodišnju
odanost obitelji.
— Ponudili su da će izvući Ernesta Freeja iz zatvora i dosta-viti ga tebi?
— Znaš, ti se Talijani jako drže zajedno i nakon onoga što je taj tip učinio mojem sinu... —
Billy zastane i protrlja oči. — U svakom slučaju, Gwen ti je vjerojatno pokazala malenu kuću
u kojoj se u Gra-đanskome ratu nalazila bolnica.
— Da.
— Eto, ondje sam ga sredio. Straita i njegove ljude poslao sam po neke konje, a Gwen
avionom u posjet obitelji u Kentuckvju, ka-
ko bih mogao nesmetano raditi. Poslužio sam se nekima od istih kirur-ških pomagala kojima
su se služili i ljudi u Građanskome ratu. — On priđe Freeju i dodirne mu rame. — Prvo sam
mu odrezao jezik jer je bio tako bučan. To sam i očekivao od jednog takvog crva. Obožava
dru-gima nanositi bol, ali sam ne može podnijeti ništa. I znaš što sam zatim učinio?
— Ispričaj mi.
Billy se ponosno nasmiješi. — Izvadio sam mu utrobu baš kao da je riječ o jelenu. Prvo sam
mu odrezao jaja. Znaš, nekako sam mis-lio da se netko tko je tako nešto učinio malome
dječaku ne može nazi-vati muškarcem, pa zašto bi mu onda trebala jaja? Uviđaš logiku?
Web ne reče ništa, no premda je izgledalo da Billy nije naoru-žan, Web je ipak spustio ruku
na držak pištolja. Činilo se da Canfield to ne primjećuje ili da mu je, ako je i vidio, svejedno.
Sada je naginjao glavu kako bi svoje djelo promotrio iz raz-nih kuteva.
— Nisam obrazovan čovjek ni nešto slično tome, nisam proči-tao puno knjiga i takvih stvari,
ali nekako mi se činilo da je to poetska pravda, mislim da bi se to tako reklo, to što stari Ernie
B. Free sjedi zaključan u sobičku u koji su dolazili robovi u potrazi za slobodom. Ali on
nikada neće doći do svoje. Mislim, slobode. A ja ću svaki dan i u sva-kom trenutku točno
znati gdje je taj gad i pokazivati ga ljudima kako bi se prestrašili, kao nekakvo malo cirkusko
čudovište. — Sada pogle-da Weba uz izraz čovjeka koji više ne pripada svijetu zdravog
razuma. — Tebi to ne izgleda u redu?
Web ni ovaj put ne reče ništa.
Billy ga je nepomično promatrao. Sada kimne. — Da mogu, ponovno bih postupio jednako.
Ne bih ni razmišljao.
— Reci mi, Billy, kakav je to bio osjećaj, to... ubiti čovjeka? Canfield ga je još nekoliko
dugih trenutaka pomno promat-rao. — Usran osjećaj.
— Je li umanjio tvoju bol?
— Ni za trunku. A sada mi nije ostalo ništa. — On zastane, dok su mu usne podrhtavale. —
Posve sam je prognao iz svojeg života, znaš. Vlastitu ženu. Otjerao je Straitu u krevet,
zanemarivao je. Znala je da ja znam, a ja to ipak nikada nisam ni spomenuo. To ju je
vjero-jatno boljelo više nego da sam je zbog toga premlatio. Upravo kada me
najviše trebala, mene nije bilo. Možda bi sve to nekako i preživjela da sam bio uz nju.
Web ga je nepomično promatrao. — Možda, Billy. No to sada više ne možemo doznati.
Uto su začuli korake koji su se spuštali stubama, tako da su i jedan i drugi izišli iz sobice. Bio
je to Bates. Iznenadio se ugledavši Weba.
— Zaboravio sam da ti trebam postaviti još nekoliko pitanja, Billy. — Bates pogleda Webovo
blijedo lice. — Je li tebi dobro? — Po-tom pogleda slomljenog Billvja, pa ponovno Weba. —
Što se to događa među vama dvojicom?
Web pogleda Billvja, pa se obrati Batesu: — Sve je posve u redu. Kako bi bilo da Billvju
pitanja postaviš poslije. Mislim da mu je potrebno da neko vrijeme bude nasamo. — Web
ponovno pogleda Can-fielda, a zatim zagrli Batesa i povede ga uza stube.
U trenutku kada su se našli u prizemlju začuo se prasak. Bila je to ona skupa sačmarica
Churchill.
Web je jednostavno znao.
57
Web je neočekivano posjetio Kevina "VVestbrooka dva dana nakon sa-moubojstva Billvja
Canfielda. Dječak je, zahvaljujući ocu, ponovno bio kod Jeromea i njegove bake. Web se
potajno nadao da se Francis »Ve-liki F« Westbrook dokopao umirovljenja. U najmanju je
ruku iz svega toga ipak izostavio sina. Baka, koja se, doznao je Web, zvala Rosa, bila je
fantastično raspoložena i svima je spravila objed. Kao što je i obećao, Web je donio onu
Kevinovu fotografiju i dao je Rosi, Kevinu vratio blokove koje je bila uzela Claire, te je usto
dugo razgovarao s Jeromeom.
— Nisam ga vidio — rekao je Jerome na pitanje o Velikom F-u. — U jednom trenutku
Kevina nije bilo, a sada je tu.
— Kako ide s kolačićima? — upita Web.
Jerome se nasmiješi i reče: — U pećnici su i baš se spremam uključiti struju.
Prije nego što je Web otišao, Keivn mu je darovao jedan cr-tež. Na njemu su se vidjeli maleni
dječak i neki veliki muškarac koji su stajali jedan uz drugoga.
— To ste ti i tvoj brat? — upita Web.
— Ne, to smo ja i ti — odgovori Kevin i zagrli ga.
Došavši do svog automobila, Web je doživio pravi šok. Na vje-trobranu se nalazio komad
papira. Zbog ispisanih riječi Web je počeo pogledavati u svim smjerovima, jednu ruku džreći
na dršku pištolja. Ipak, čovjek je već bio odavno nestao. On ponovno pogleda papir. »Tvoj
sam dužnik. Veliki F«.
Od ostalih dobrih vijesti Web je doznao da je pronađen i Ran-dall Cove. Neka djeca koja su
se igrala u šumi slučajno su naišla na njega. U mjesnu bolnicu primljen je kao bezimeni
građanin, budući da kod sebe nije imao ništa od isprava. Nekoliko je dana bio u nesvijesti, no
na koncu se probudio, tako da su liječnici obavijestili FBI. Usto se očekivalo i da će se posve
oporaviti.
Web gaje posjetio pošto su ga zrakoplovom prebacili u Wash-ington. Sav je bio pod
zavojima, puno mršaviji i ne baš najbolje raspo-ložen, ali je bio živ. I to je već razlog za
zadovoljstvo, rekao mu je Web, a ovaj mu je na to uzvratio rezanjem.
— Bio sam na tvojem mjestu — reče Web — osim što mi je nedostajalo pola lica. Ti si dobro
prošao.
— Ništa od toga ne izgleda dobro i ne osjećam ništa dobro. Naprotiv.
— Kažu da rane od metka jačaju karakter.
— U tom slučaju imam dovoljno čvrstine do konca života. Web pogleda uokolo. — Onda,
koliko još ostaješ?
— Proklet bio ako znam. Ja sam samo običan pacijent. Ali ako me još jednom ubodu iglom,
još nekoga u blizini nešto će boljeti.
— Ni ja baš nisam ljubitelj bolnica.
— No, da, da nisam nosio Kevlar, ležao bih u mrtvačnici. Na prsima imam dvije modrice koje
mi, čini mi se, ostaju doživotno.
— Prvo pravilo vatrenog djelovanja, uvijek pucaj u glavu.
— Drago mi je što nisu čitali tvoja pravila. Znači ti si razbio lanac trgovanja Oxyjem...
— Rekao bih da smo ga razbili mi.
— I ukokao si Straita?
Web kimne. — I onda je Billy Canfield dodao još malo sačme. Mislim da to nije bilo
potrebno, ali vjerojatno je osjetio zadovoljstvo. S druge strane, ne pretjerano zadovoljstvo.
Cove kimne. — Rekao bih da je to razumljivo. — Web ustane i krene prema vratima. — Hej,
Web, tvoj sam dužnik. Hoću reći, doista ti puno dugujem.
— Ne, ne duguješ. Nitko mi prokleto ne duguje baš ništa.
— Hej, EST, ti si srušio cijelu kuću od karata.
— Samo sam obavljao svoj posao. I, iskreno govoreći, to mije već malo dojadilo. — Njih se
dvojica rukuju.
— Samo polako, Cove. A kada te puste odavde, dopusti FBI-u da ti da jedan lijepi uredski
posao, na kojem ljudi na tebe pucaju jedino gadnim dopisima.
— Dopisima? Zvuči poprilično dosadno.
— Da, zvuči dosadno, zar ne?
Web je svoj Mach ostavio uz rub ulice i pješice krenuo pločnikom. Claire Daniels te tople
večeri nije bila u odjeći kakvu inače nosi na pos-lu, nego u zgodnoj ljetnoj haljini i
sandalama. Večera je bila ukusna, vi-no lijepa pratnja hrani, svjetla prigušena i primamljiva, a
Web nije imao pojma zašto se našao ovdje i zašto mu sjedi nasuprot, na kauču, kod praznog
kamina, nogu podvučenih pod tijelo.
— Posve si se oporavila? — upita on.
— Do toga neće doći nikada. Što se posla tiče, ne može biti bolje. Mislila sam da će mi priča s
O'Bannonom uništiti posao, ali tele-fon ne prestaje zvoniti.
— Hej, mnogima treba dobar psihić... oprosti, psihijatar.
— Zapravo sam često uzimala slobodne dane.
— Drukčiji prioriteti?
— Tako nekako. Vidjela sam se s Romanom.
— Izišao je iz bolnice. Posjetila si ga kod kuće?
— Ne. Bio je u mojoj ordinaciji. Došao je s Angie. Bit će da mu je rekla da odlazi psihijatru.
Pomažem im da nadvladaju određene probleme. Kažu da im ne smeta što znam.
Web otpije gutljaj vina. — No, da, vraški je sigurno samo da svi imaju probleme, zar ne?
— Ne bih se iznenadila kada bi Romano istupio iz EST-a.
— Vidjet ćemo.
Ona ga pomnije pogleda. — Znači, napuštaš EST?
— Vidjet ćemo.
Ona odloži čašu s vinom koju je dotada držala u ruci. — Želje-la sam ti zahvaliti jer si mi
spasio život, Web. To je jedan od razloga što sam te pozvala na večeru.
On pokuša sve okrenuti na šalu. — Hej, to mije posao, spaša-vanje talaca. — No šaljivi se
izraz lica brzo izgubio. — Nema na čemu, Claire. Drago mije samo što sam se našao ondje.
— Sada je znatiželjno pogeda. — Jedan od razloga. Koji su onda ostali?
— Pratiš moje geste? Čitaš među redovima? — Izbjegavala je njegov pogled, a Web je ispod
šaljivog tona slutio duboku ozbiljnost.
— 0 čemu je riječ, Claire?
— Ubrzo ću podnijeti izvještaj FBI-u. Izvještaj u kojem ću detaljno pisati o tome što držim da
ti se dogodilo u onoj uličici. Prije to-ga željela sam razgovarati s tobom.
Web se nagne naprijed. — U redu, da čujem...
— Mislim da ti je O'Bannon dao posthipnotičku sugestiju. Zapovijed, svojevrsnu uputu koja
te spriječila u obavljanju posla.
— Ali rekla si da pod hipnozom ne možeš natjerati nekoga da nešto čini ako on to ne želi, ili
što inače ne bi činio.
— Tako je, takva pravila uvijek imaju iznimke. Ako osoba ko-ju hipnotiziraš ima vrlo snažan
odnos s osobom koja provodi terapiju ili je ta druga osoba nekakav jak autoritet, pacijent
može učiniti nešto što ne pripada u raspon njegovog djelovanja, čak i nekome nauditi. Razlozi
mogu biti to što ima dojam da autoritativna osoba nikada ne bi nikoga navela da učini nešto
što je istinski pogrešno. Stvar se zapravo svodi na pitanje povjerenja. A, barem prema
njegovim bilješkama, O'Ban-non je s tobom ostvario odnos koji se temeljio na povjerenju.
— Ali kako se od povjerenja dolazi do toga da se ja sledim? Je li mi isprao mozak? Kao u
Mandžurijskome kandidatu?
— Ispiranje mozga nešto je posve drukčije od hipnoze. Za to je potrebno više vremena i više
je riječ o indoktrinaciji u kojoj, pomoću uskraćivanja sna, fizičkog mučenja i mentalnog
manipuliranja, mije-njaš nečiji karakter, posve ga mijenjaš, pretvaraš u drugu osobu, sla-maš
mu snagu volje, duh i potom ga iznova oblikuješ prema svojim že-
ljama. O'Bannon je u tvoju podsvijest ugradio određnu naredbu. Rea-kcija je trebala početi u
trenutku kada čuješ riječi »Grom i pakao«.
— Te su riječi imale svojevrstan osigurač, za slučaj da na ne-kom drugom mjestu, u nekoj
drugoj prilici, čuješ taj izraz ili nešto sli-čno. Mislim da je u tvojem slučaju taj osigurač bilo
slušanje razgovora preko radioveze dok si bio u onoj uličici. Sjeti se, rekao si da si se sledio
upravo tada. U O'Bannonovim bilješkama nalazi se i ona priča o igra-ma Taserom koju si
ispričao i meni. Tako da je znao da će te fizička re-akcija koju je u tebe programirao
paralizirati. »Grom i pakao«, uz ono što se čulo na radiovezi kod tebe će izazvati
paraliziranost, kao da te pogodila strelica iz Tasera.
Web je samo odmahivao glavom. — I O'Bannon je bio u sta-nju sve to učiniti s mojim
umom?
Claire reče: — Mislim da si ti mjesečar, Web, osoba koja je vrlo podložna hipnotičkim
sugestijama. Ali zamalo si ih uspio nadvla-dati. Uvjerena sam da nisi trebao biti u stanju
ustati i ući u dvorište. To je bila posljedica čiste snage tvoje volje, ako ti je zbog toga imalo
lakše. Bio je to vjerojatno tvoj najveći podvig večeri, bez obzira na strojnice.
— A izraz »Grom i pakao« upotrijebili su kako bi dodatno ok-rivili Slobodno društvo, jer je
to bio naziv njihovog biltena.
— Da. Kada sam to vidjela na njihovim stranicmaa na Inter-netu, puno toga poprimilo je novi
smisao.
— To je puno stvari koje treba prihvatiti, Claire.
Ona se nagne prema naprijed, držeći ruke u krilu. Web izne-nada stekne dojam da se ponovno
našao u njezinom uredu, da trpi još jednu seansu. — Web, trebam ti reći još nešto, nešto što
će te još više uznemiriti. Trebala sam ti reći ranije, ali nisam bila sigurna da si spre-man
suočiti se s time. A s obzirom na sve što se dogodilo, no, da, jedno-stvano sam se, izgleda,
pribojavala. U usporedbi s tobom nisam osobito hrabra. Štoviše, u usporedbi s tobom, nitko
nije hrabar.
On se nije obazirao na kompliment, nego je samo nepomično piljio u nju. — Reci mi... Što?
Ona ga pogleda u oči. — Kada sam te hipnotizirala, doznala sam puno više od puke činjenice
da su ti za vrijeme proslave šestog ro-đendana uhitili oca. — Ona žurno doda: — Ali tada ti
nisam mogla reći. Bilo bi odviše traumatično.
— Sto si mi trebala reći? Ne sjećam se baš ničega osim te proslave, a čak mi je i to podosta
mutno.
— Web, molim te, dobro me slušaj.
Uznemiren, on ustane. — Činilo mi se da si rekla kako ja pot-puno nadzirem situaciju. Kako
je riječ o stanju pojačane svijesti. Do-vraga, tako si mi rekla, Claire. Lagala si?
— Najčešće je tako, Web, ali ja sam morala postupiti drukči-je. A razlog za to bio je više
nego valjan.
— Jedini razlog, draga moja damo, zbog kojeg sam ti dopusi-to da se poigravaš mojim umom
bilo je to što si rekla da ću ja upravljati cijelom pričom. — Web sjedne i stisne dlanove kako
bi prestali podrhtavati. Sto joj je to, dovraga, prepričao pod hipnozom, osim fi-jaska
povezanog s rođendanskom proslavom?
— Postoje određeni trenuci, Web, kada moram donijeti odlu-ku da pacijentu pod hipnozom
ne smijem dopustiti da se poslije sjeti što se dogodilo. Na taj korak ne odlučujem se samo
tako, i posve je si-gurno da ga nisam olako poduzela u vezi s tobom.
Nije mogao ne osjetiti divljenje prema njoj. I glasom i sta-vom očito je držala situaciju pod
nadzorom. Nije znao bi li se trebao nagnuti naprijed i poljubiti je ili joj jednostavno opaliti
pljusku.
— Claire, što si mi, točno, učinila?
— Dala sam ti postihpnotičku sugestiju. — Ona spusti pog-led. — Riječ je o istoj tehnici
kojom se O'Bannon poslužio kako bi te paralizirao u uličici, a cilj mi je bio to da ne zapamtiš
određene stvari iz naše seanse.
— Odlično, Claire, ja sam lagan slučaj, jebeni mjesečar, tako da se bez problema možeš
poigravati mojim umom, je li tako?
— Web, učinila sam ono što mi se učinilo najboljim...
— Claire, jednostavno mi reci! — obrecne se Web nestrpljivo.
— Ima veze s tvojom majkom i očuhom. Točnije s njegovom smrću.
Njegovo se lice načas užari. Web odjednom osjeti strah. Izne-nada ju je počeo mrziti iz dna
duše. — Rekao sam ti kako je poginuo. Pao je. Sve piše u tvojem dragocjenom malom dosjeu.
Hajde, pročitaj ga još jednom.
— Imaš pravo. Doista je pao. Ali nije bio sam. Spomenuo si hrpu odjeće u blizini ulaza u
potkrovlje...?
On ju je samo preneraženo promatrao. — Nema je, nema je već dugo, dugo.
— Bilo je to odlično skrovište za jednog užasnutog mladog dječaka kojeg su zlostavljali.
— Što? To se odnosi na mene?
— Odlično skrovište na zahtjev tvoje majke. Ona je znala da Stockton onamo odlazi po
drogu.
— Pa što? To sam znao i ja. To sam ti ispričao kada nisam bio pod hipnozom.
— Spomenuo si mi i smotke nekog starog saga. — Ona sada vrlo tiho pridoda: — Rekao si da
su bili tvrdi poput željeza.
Web ustane i ustukne, povlačeći se od nje poput prestrašenog djeteta. — U redu, Claire, ovo
je i službeno suludo.
— Ona te navela da to učiniš, Web. Na taj se način riješila muža koji te zlostavljao.
Web sjedne na pod i dlanovima obavije glavu. — Ne razumi-jem... ništa... od svega... Claire.
Ništa!
Claire duboko uzdahne. — Nisi ga ubio, Web. Samo si ga uda-rio sagom i on je pao. Ali tvoja
majka...
— Prestani! — poviče on. — Jednostavno prestani! Ovo je najveća hrpa sranja koju sam
ikada čuo.
— Web, govorim ti istinu. Kako bih inače znala za sve to?
— Ne znam! — poviče on. — Ne znam ništa!
Claire klekne ispred njega i uhvati ga za ruku. — Nakon sve-ga što si učinio za mene, zbog
ovoga se osjećam užasno. Ali, molim te, vjeruj mi da sam to učinila samo kako bih ti
pomogla. I meni je bilo užasno teško. Možeš li to nekako shvatiti? Možeš li vjerovati? Možeš
li imati povjerenja u mene?
Ustao je toliko naglo da je ona od iznenađenja zamalo pala na leđa. Web krene prema
vratima.
Ona ga zazove: — Web, molim te...
On iziđe, a ona pođe za njim, dok su joj suze sada nesputano tekle niz obraze.
Web uđe u automobil i pokrene motor. Došavši na pločnik, Claire je nesigurnim korakom
krenula prema njemu.
— Web, ne možemo ostati na ovome.
On spusti glavu i pogleda je, dok ga je Claire netremice gle-dala u oči.
— Odlazim na neko vrijeme, Claire.
Ona se doimala krajnje zbunjenom. — Odlaziš? Kamo?
— Idem posjetiti oca. Kako bi bilo da to analiziraš dok me ne-ma?
Potom pritisne papučicu gasa i pojuri pod nebom kojim su do-minirali sve gušći olujni oblaci,
tako da se crni Mach ubrzo izgubio u tami. Web je samo jednom načas pogledao unatrag,
hvatajući pogled Claire Daniels, koja je i dalje nepomično stajala, obasjana svjetlom iz svojeg
udobnog doma. Web potom pogleda ravno naprijed i samo nas-tavi juriti.
Zahvale
Svojim dobrim prijateljima Philipu Ednevju i Nealu Schiffu iz FBI-a zahvaljujem na velikoj
pomoći i savjetima. Hvala na tome što ste mi uvijek bili na raspolaganju.
Hvala specijalnom agentu W. K. Walkeru na pomoći i sav-jetima.
Hvala dr. Steveu Sobelmanu na neprocjenjivo vrijednoj pomoći u vezi s psihološkim
aspektima romana i na tome što je bio divan i dobar prijatelj. Steve, obožavali bismo te u
svakom slučaju, čak i da nisi u braku sa svojom fantasitčnom suprugom, Sloane Brown.
Hvala mojim čudesnim prijateljima Kelly i Scottu Adam-su na pomoći i savjetima u vezi s
jahanjem i farmama, kao i na tome što su sa mnom jahali po snijegu preko dvije tisuće jutara
zemlje. Kelly, hvala ti i što si me naučila jahati Booa. Doći ću opet!
Mojem novostečenom prijatelju dr. Stephenu E Lonu na pomoći u vezi s Oxycontinom. Steve,
tvoje su primjedbe bile vrlo pronicave i krajnje točne.
Hvala Liši Vance i Lucy Childs na tome što održavaju moj književni život.
Hvala Artu i Lynette na svemu što čine za nas.
Hvala Steveu Jenningsu što je svojim sokolovim okom ponovno pročitao cijeli roman.
Hvala dr. Catherine Broome što mi je strpljivo objašnja-vala složena medicinska pitanja, i to
na način koji sam mogao shva-titi čak i ja.
Hvala Aaronu Priestu na svim divnim savjetima. Veliki sam ti dužnik.
Hvala Frances Jalet-Miller na još jednoj vrhunski izve-denoj uredničkoj zadaći. Ovaj si put,
Francie, nadmašila samu sebe. I hvala Robu McMahonu na vrlo promišljenim opaskama.
Hvala Deborah Hocutt jer mi je toliko poboljšala život. I njezinom suprugu, Danielu, jer je
izradio nevjerojatne stranice na Internetu.
Hvala Michelle što je naš ludi svijet održala na ispravno-me smjeru.
Hvala svim onim divnim dušama u obitelji Warner Books, među ostalima Larryju, Maureen,
Jamieju, Tini, Emi, Marthi, Ka-ren, Jackie Joiner i Jackie Meyer, Bobu Castillu, Susanni
Einstein, Kelly Leonard i Maji Thomas: jednostavno ste najbolji.
I na koncu, hvala mojem prijatelju Chrisu Whitcombu, agentu iz Ekipe za spašavanje talaca,
koji je usto i čudesan spisatelj i jedna od najiznimnijih osoba koje sam ikada upoznao. Chris,
ovaj roman ne bih mogao napisati da nije bilo tebe. Pomažući mi, daleko si nadišao okvire
dužnosti i to ti nikada neću zaboraviti. Želim ti naj-veći mogući uspjeh sa spisateljskom
karijerom, to si zaslužio.
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

BALDACCI, David
Jedini preživjeli / David Baldacci ; s engleskoga preveo Damir Biličić. - Zagreb : Mozaik
knjiga, 2003.
Prijevod djela: Last man standing.