Professional Documents
Culture Documents
Jezik I Pol 1
Jezik I Pol 1
ISTRAŽIVANJA U SVETU
Svenka Savić
APSTRAKT: Prikazuju se osnovne linije istraživanja u oblasti jezika i pola u svetu i ukazuje
na teorijska određenja.
Od početka 70-tih godina do danas feministički pokret je u velikoj meri bio zamajac
intenzivnim istraživanjima međuzavisnosti jezika, pola i društva. Intenzivnije, i u okviru bolje
teorijske osnove, raspravlja se o međuzavisnosti jezičke strukture i onih koji se njome koriste.
Različita istraživanja otvorila su čitav niz pitanja:
Da li muškarac i žena govore različito?
Kako pripadnost polu utiče na njihovo verbalno ispoljavanje?
Kakav je odnos između strukture i upotrebe jezika u zavisnosti od pola govornika?
Niz radova u kojima se analizira struktura jezika iznosi na videlo da je jezička upotreba
"seksistička" - žena se ignoriše, omalovažava pomoću reči i izraza kakvi su, na primer, nazivi
za oslovljavanje ili označavanje profesije žene. Nova perspektiva otvorena je istraživanjem
odnosa jezika i pola u diskursu. Ranih sedamdesetih godina objavljivani su radovi u kojima su
se dokazivale razlike u konverzaciji muškaraca i žena vezane za izgovor, intonaciju, melodiju,
boju glasa (žene imaju mekši glas od muškaraca), zatim za sintaksičku organizaciju i sl. Na
svakom jezičkom nivou ustanovljeno je mnogo razlika. Istraživački rezultati upućuju na dva
osnovna tumačenja. Prema jednome, reč je o jeziku žene (women's language), a prema
drugome, reč je o nekoj vrsti ženskog dijalekta (genderlect) u okviru datog jezika. U oba
slučaja naglašavaju se razlike a ne sličnosti među polovima vezane za jezik, samo se u prvom
slučaju govori o potpuno drugom jeziku, dok se u drugom priznaje samo delimično
odstupanje od "norme" muškog govorenja.
1
dece različitog uzrasta u kojima se potvrđuje različita jezička socijalizacija dečaka i devojčice
u (istim) socijalnim grupama.
U zaključku se konstatuje da svaki od ponuđenih teorijskih pristupa osvetljava jedan deo
empirijskog materijala. U ovom trenutku analiza diskursa afirmiše se kao pristup koji
posmatra jezik kao delatnost, pa omogućava da se bolje sagleda na koji način diskurs pomaže
konstruisanju građevine društvenog života. Izvan ovog pregleda ostaju interesantne studije iz
psihologije i neurolingvistike.
Prve studije
Od početka 70-tih godina pa do danas feministički pokret je u velikoj meri bio zamajac
intenzivnim istraživanjima međuzavisnosti jezika, pola i društva. Intenzivnije i u okviru bolje
teorijske osnove raspravlja se o međuzavisnosti jezičke strukture i onih koji se jezikom
koriste. Doduše, ovom se problematikom dominantnije bavila antropologija iz ranijih dekada,
poznati su podaci koje je početkom ovoga veka objavio lingvista Oto Jespersen (1922), o
specifičnim osobinama govora/jezika žena i muškaraca. Ranija su se istraživanja, uglavnom
etnografska, odnosila na opis upotrebe izolovanih elemenata govora, na izgovor, imeničke
sufikse ili lične zamenice, najčešće u nekim egzotičnim jezicima, ali ređe u evropskoj kulturi.
Pri tom se naglašavala razlika, ili tipičnost muškog/ženskog govorenja i pisanja. U opisima
situacije u evropskim jezicima podrazumevalo se da žene govore govorom koji je čedan,
svojstven, nelogičan, koji ima poseban rečnik iz kojeg se vidi da one izbegavaju neuljudne i
grube reči (psovke), da čuvaju konzervativnu formu jezika, i da govore više od muškaraca.
Izgledalo je da su ovakve osobine očigledne i da ih ne treba posebno istraživati.
Strukturalistička istraživanja
U poslednje dve dekade situacija se promenila što se možemo uveriti ako pogledamo
bibliografije radova iz ranijih godina i u poslednje vreme - znatno je povećan broj radova i to
u različitim disciplinama: pored sociolingvistike, antropološke lingvistike i psiholingvistike tu
su i mnoge nove interdiscipline, poput analize diskursa, tekst lingvistike, retorike i sl.
Dostupni su i podaci laboratorijskih eksperimenata kojima se neka osobina uočena u
spontanom razgovoru dokazuje u strogo kontrolisanim uslovima. Tu su i podaci dobijeni
drugim istraživačkim tehnikama, pomoću upitnika, testova i sl., koji služe kao dopuna
podacima dobijenim posmatranjem u prirodnoj situaciji. Ova istraživanja su otvorila čitav niz
pitanja:
2
muškarcu: u mladosti ocu, a nakon udaje mužu. To potvrđuje upotreba terminâ za
oslovljavanje kao što su gospođica, gospođa, prezime muža nakon udaje i sl. Ukazivano je na
različite oblike shvatanja žene kao dela muškarca. U vezi sa tim je i čitav niz radova u kojima
se dokumentuje da je u velikoj većini jezika prisutna segregacija žene u odnosu na muškarca i
u titulama i u nazivima za profesije koje obavljaju žene (M. Hellinger ur., 1985) 1. Zapravo,
istraživanja sračunata na opisu jezičke strukture prikazuju muškarca kao onaj parametar
prema kome se odmerava žena: ukoliko nije kao on, ona je deficitarna ili manje vredna. U
svojoj knjizi Muškarac je stvorio jezik (Man made language), D. Spender (1980) pokazuje na
više načina kako su žene bile isključene iz onoga što je jezička slika - žene su isključene iz
kreiranja jezičkog sistema i naterane da se služe jezikom koji nije njihov proizvod. Na primer,
nema žena među informantima u antropološkim istraživanjima. Nadalje, u vrednovanju
literarnih dela u obzir se uzimao kriterijum muškog pisanja (D. Smith, 1979).
3
opštijim razlikama među polovima i to u okviru teorija koje više vode računa o strukturi
jezika nego o upotrebi.
Procenjujući istraživanja 70-tih godina P. M. Smit (P. M. Smith, 1979: 115-117), zaključuje da
nije dovoljno samo dovesti u direktnu vezu neku jezičku osobinu sa polom, već je nužno
istovremeno uzeti u obzir više varijabli, kao što su starost, ili pripadnost socijalnoj grupi
govornika. Nije dobro govoriti o stereotipnom govoru žene, već o stereotipnim aktivnostima
koje žena obavlja svakodnevno, jer njen govor prati ili odražava tu ustaljenost.
Govorni registri su povezani sa tipovima aktivnosti, koji, za uzvrat, odražavaju podelu rada
među polovima. Govori se o polno preferiranim aktivnostima i onima polno isključenim. Na
primer, tipično je da se majka angažuje oko malog deteta, pa njen govor upućen malom
detetu, baby talk, ima neke ustaljene osobine, kao što su povišena intonacija ili specifičan
rečnik namenjen razgovoru sa malom decom (biba, duda, nona i sl.). Radi se, zapravo, o
specifičnoj aktivnosti majke oko deteta, vezanoj onda i za njen način govorenja detetu. Kada
otac obavlja ove aktivnosti, u njenom govoru ima neke sličnosti sa govorom majke. Ovakva
istraživanja diskursa, zapravo, pomerila su ceo problem razmišljanja tako da se ne posmatraju
izolovane varijable, ili apstraktni jezički kod, već se posmatra i analizira jezik u aktuelnoj
kontekstualnoj upotrebi. Jer diskurs se pre svega oslanja na kontekst govorenja (S. Savić,
1993).
Dok je za lingviste osnovni zadatak da traže moguće polne razlike u samom jezičkom i
govornom materijalu,2 u jezičkoj strukturi (u raznim sufiksima za rod i pol, 3 dotle je za
istraživače diskursa važan odgovor na pitanja kako i zašto se nešto u jezičkoj formi pojavljuje.
Na primer, u čemu je društveni značaj težnje žena da budu jezički ispravnije od muškaraca?
Da li je reč o nekim anatomskim razlikama ili je ovaj nalaz uslovljen polnim osobinama
markiranim društvenim okolnostima?
Analiza diskursa se zato više okreće od jezika ka društvu kako bi objasnila uzroke nekog
jezičkog ponašanja individue ili grupe. Došlo je, znači, do pomeranja perspektive istraživanja
jezičkih fenomena u odnosu na pol i seks. Pri tom, govor se posmatra kao delatnost, kao
neodvojivi deo mehanizma socijalnog života. Došlo se, dakle, na teren interdisciplinarnih
istraživanja u kojima sarađuju različiti istraživači koji posmatraju jezik iz različitih uglova -
jezičke razlike vezane za pol dovode se u vezu sa društvenim razlikama muškarca i žene,
različitom podelom rada, strukturom muške dominacije u društvu i sl.
U engleskom jeziku postoje pitanja koja govornik stavlja na kraju svoga izlaganja kao neku
vrstu partikule (tzv. tag questions: "Bio je odsutan trećeg, zar ne?" He was out at third, wasn't
he?). Robin Lakof razlikuje nekoliko tipova ove vrste pitanja vezanih za kontekst. Zaključuje
da neke tipove ovakvih pitanja češće koriste žene nego muškarci u određenim kontekstima.
Ona naglašava da je ova vrsta pitanja češće prisutna kada govornik pokazuje da očekuje
odgovor od sagovornika; zatim, ona dodaje da ova vrsta pitanja svedoči o govornikovom
4
shvatanju (speaker's opinion) za koje on traži odgovor od sagovornika, a ne samo njegovo
učešće u konverzaciji.
Uporedna analiza u engleskom jeziku (Manes, 1983) pokazuje da žene više od muškaraca
daju i primaju komplimente, što je odraz kulturnog vrednovanja žene u američkom društvu:
očekuje se da je žena atraktivna i da na to obraća pažnju. Istraživanje komplimenata je,
zapravo, neka vrsta prozora u društvo: pokazuje nam koliko je društvo spremno da bude
uljudno. U svom istraživanju komplimenata u engleskom i poljskom jeziku Robert K. Herbert
(1991) zaključuje da postoje razlike u komplimentima kojima se ukazuje na posedovanje
nečega ('Jao, što imaš lepu haljinu') - u poljskoj sredini su ovakvi komplimenti frekventniji.
Podatak se dovodi u vezu sa etnografijom svakodnevnog života u Poljskoj u vreme izvođenja
5
istraživanja (1983-1988) kada je posedovanje nekog novog dela odeće trebalo primetiti i
socijalno vrednovati.
Govori se, zapravo, o identitetu sagovornika u konverzaciji. Tri su osnovna tipa identiteta
sagovornika. Prvi se odnosi na pol, rasu i starost; drugi je onaj koji osobi daje neki
prepoznatljiv identitet vezan za situaciju (prodavac, student, blagajnik, glumac i sl.), pa
razgovor ima osobine tipičnog razgovornog registra. Treće je diskursni identitet, na primer u
situaciji intervjua to je onaj koji daje intervju i novinar, u pripovedanju to je narator itd.
Zadatak istraživača je da pokaže koji se od ova tri tipa identiteta očiglednije pojavljuje u
nekom segmentu razgovora koji se odvija među sagovornicima. Kada je reč o prekidanju u
razgovoru, onda se može reći kako je verovatno da žene frekventnije od muškaraca
podrazumevaju neke razgovorne identitete, pa u zavisnosti od toga češće ili ređe prekidaju
muškarca sagovornika.
Nakon ovih rezultata nameće se pitanje o drugačijoj socijalizaciji žene u društvu, što se
očituje u njenoj konverzacionoj ulozi. Pitanje je, kada takav proces počinje. Stoga, čitav niz
istraživanja u diskurs analizi odnosi se na analizu usvajanja diskursnih osobina kod dece
različitog uzrasta. Vršena su istraživanja sa decom sasvim ranog uzrasta, zatim u osnovnoj
školi i sa starijom decom, i to, pre svega, u američkoj sredini u kojoj je i inače konverzaciona
analiza najrazvijenija.
6
Analizirano je konverzaciono ponašanje dece pripadnika različitih rasnih skupina - bele i crne.
Navešćemo podatke samo jednog istraživanja direktiva (govorni čin kojim se pokušava
delovati na drugog, da nešto uradi ili da promeni ponašanje, kao što su razni tipovi naredbi)
kod crnačke dece u zajedničkoj igri: dečaci i devojčice se razlikuju i te se razlike vezuju za
polnu pripadnost. Gudvin (Goodwin, 1980) zaključuje da dečaci upotrebom naredbi podstiču
na takmičenje u igri, dok devojčicama naredbe služe za poziv na saradnju i kooperaciju u igri.
Dečaci uspostavljaju i održavaju igru pomoću jasnih direktiva ("dodaj mi to", "uzmi ovo"),
dok devojčice više predlažu ili sugerišu zajedničke akcije ("hajde da ovo napravimo", "kako
bi bilo da to podupreš"), čime se ublažava naredba i ne pokazuje određeno pravo ili
nadređenost prema onom drugom u zajedničkoj aktivnosti.
Druga istraživanja su pokazala da ovakve polne razlike kod dece, zapravo, usmeravaju i
formiraju odrasli. Jedno istraživanje je pokazalo da vaspitačice na različite načine podstiču
dečake i devojčice na upotrebu uljudnih fraza kao što su "hvala", "izvolite", "izvini" i sl.
Pitanjem "Kako se kaže?", vaspitačica podseća devojčice da treba da se sete nečega što treba
da znaju i kažu "hvala", dok u istoj situaciji dečacima jednostavno daju model izgovarajući
"hvala". Time dokazuju da one same nisu sigurne da dečaci to zaista znaju, pa ovakvom
strategijom zapravo nude model koji dečaci treba da imitiraju.
Zaključak
U ovom trenutku, metod analize diskursa čini se mnogo pogodniji za opise odnosa jezika i
pola, nego što su to bili raniji pristupi. Ovaj pristup omogućava da se polne razlike
istovremeno sagledavaju kroz više varijabli koje su u datom kontekstu relevantne. Diskurs
analiza jezik posmatra kao delovanje među ljudskim bićima, pa ova analiza pomaže da bolje
sagledamo na koji način diskurs pomaže konstruisanju građevine društvenog života.
Ovo je, dakako, samo jedan od pristupa polnim razlikama danas u literaturi. Čitav niz
istraživanja odnosi se na psihološke razlike među polovima, a najnovija istraživanja ljudskog
mozga pokazuju da se radi o različitom funkcionisanju čitavog moždanog sistema kod
muškaraca i žena (Newsweek, mart 27, 1995).
Svenka Savić
Filozofski fakultet, Novi Sad
Juni 1995.
LITERATURA
7
Jespersen, O., 1966, Language. Its nature, development and origin, George Allen & Unwin
LTD, London. /Prvo izdanje je iz 1922/.
Lakoff, R., 1975, Language and woman's place, New York, Harper & Row.
Manes, J., 1983, "Compliments: A mirror of cultural value", N. Wolfson i E. Judd (eds.),
Sociolinguistics and language acquisition, Newbury House Publ. Inc., London, 96-102.
McConnell-Ginet, S; R. Borker, N. Furman eds., 1980, Woman and language in literature and
society, Praeger Publ., New York.
Savić, S., 1993, Analiza diskursa, Filozofski fakultet, Novi Sad.
Smith, D., 1979, "A peculiar eclipsing: Women's exclusion from men's culture", Women's
Studies International Quartierly, 1. 281-296.
Smith, P. M., 1979, "Sex markers in speech", K. R. Sherer & H. Gilis (eds.), Social markers
in speech, Cambridge, Cambridge University Press.
Spender, D., 1980, Man made language, London, Routledge & Kegan Paul.
Tannen, D., 1984, Conversational style: Analyzing talk among friends, Norwood, New York:
Ablex.
Tannen, D., 1989, Talking voices: Repetition, dialogue, and imagery in conversational
discourse, Cambridge: Cambridge University Press.
Tannen, D., 1990, You just didn't understand: Women and men in conversation, Ballantone
Books, New York.
Thorne, B., et. al. 1983, Language, gender and society, Rowley, MA: Newbury House.
Woman and Language, ed. Anita Taylor, no. 1 (1976) - no. 17, 1994.
Zimmerman, D. H. i C. West, 1975, Sex roles, interruptions and silences in conversations. B.
Thorne & N. Henley (eds.), Language and sex: Difference and dominance, Rowley, MA:
Newbury House, 105-129.
NAPOMENE