INFORMACIJE I KOMUNIKACIJE 2018-02-05

STRUKOVNA ŠKOLA GOSPIĆ

TEHNIČAR ZA RAČUNALSTVO

HIDROAKUSTIKA

BRUNO FARKAŠ
SADRŽAJ

1. UVOD ............................................................................................. 3
2. POVIJEST....................................................................................... 3
3. ŠIRENJE ZVUČNOG SNOPA U MORU ...................................... 5
5. ODBIJANJE I LOM ZVUČNIH VALOVA U VODI ..................... 6
6. ŠTETNOSTI ZVUKA U MORU .................................................... 7
7. ZAKLJUČAK ................................................................................. 8
8. IZVORI ........................................................................................... 9

2
1. UVOD

Hidroakustika je dio akustike koji istražuje zakone širenja zvuka u tekućini (najčešće u
vodama- morima i jezerima). Širenje zvuka u vodi prigušenije je nego u zraku zbog jačih
refleksija zbog jačih refleksija, refrakcija, hidrostatskog tlaka, slanosti vode u morima i dr.,
što se očituje kao manji doseg zvuka u tim sredstvima.

Posebno je istaknuta činjenica da su zvučni valovi u tekućinama, kao što je morska

voda, longitudinalni valovi. Pokazuje se da brzina širenja zvučnih valova u morskoj vodi ovisi
(u empirijskom smislu) o trima parametrima morske vode: temperaturi, slanosti i dubini. Tako
je empirijski izraz za brzinu zvuka prikazan u numeričkom i grafičkom (nomogram) obliku.

Vrlo je kratko obrazložena jednadžba valnoga gibanja te su iznesena dva

fundamentalna pojma znanosti o zvuku, i to: jakost zvuka i zvučna impedancija. Također je
istaknuto da Snellov zakon vrijedi i za zvuk. Rezultati tih izlaganja omogućuju rješavanje
problema odbijanja i loma zvučnoga vala u morskoj vodi na dvjema graničnim površinama:
morskoj površini i morskom dnu. Konstatira se vrlo bitan podatak da medij zrak djeluje kao
reflektor za zvučni val u morskoj vodi.

2. POVIJEST
Jedan od najstarijih podataka o spoznaji da se zvuk širi i u vodi nađen je u
bilješkama Leonarda da Vincija. Godine 1490. on je zapisao da se, ako se zaustavi brod i
zaroni jedan kraj duge cijevi u vodu , a drugi kraj prisloni na uho, mogu čuti brodovi na
velikoj udaljenosti.

U 19. st., u burnom razvoju prirodnih znanosti fizičari su razmatrali i širenje zvuka
pod vodom. D. Colladon i C. Sturm izmjerili su 1827. godine brzinu zvuka u jezeru u Genevi.
Dva čamca bila su usidrena na udaljenosti od 13.487m. U zvono spušteno s jednog čamca
udario bi pod vodom bat preko poluge, a istovremeno je svijeća upalila barut. Promatrač na
drugom čamcu je mjerio vrijeme od blijeska baruta do zvuka zvona koji se slušao pomoću
cijevi. Srednja vrijednost iz više mjerenja vremena bila je 9,4sek, pa je brzina zvuka bila
1.435 m/sek , dok bi prema modernoj empirijskoj formuli (za temperature vode od 8°C) ona
iznosila 1438m/sek.

U početku 20.st. u SAD- u i Velikoj Britaniji već je postojala mala industrija za

proizvodnju pomagala u navigaciji koja se služila podvodnim zvukom. Izvori su bili
podvodna zvona, a prijemnici uvećani stetoskopi. Godine 1912, mjesec dana nakon što se
Titanic sudario s ledenim brijegom, L.F. Richardson prijavo je patent uređaja za lokaciju
prepreka pod vodom pomuću zvuka, ali ga nije i praktično realizirao. U SAD-u je R.A.
Fessendsen razvio elektroakustički pretvarač, koji je vrlo efikasno radio pod vodom, na

3
frekvenciji od oko 1100Hz. Godine 1914., služeći se njime kao predajnikom i prijemnikom,
dobio je jeku od ledenjaka, udaljenog oko 2NM. U pokusima gotovo uvijek je dobivao
dodatnu jeku za koju je ustanovio da potječe od refleksije zvuka na dnu. Tako je “usput”
otkrio i zvučni dubinomjer.

Uspješno djelovanje njemačkih podmornica u 1. svjetskom ratu natjeralo je Veliku

Britaniju, Francusku i SAD da razmotre mogućnost podvodne detekcije. Ubrzo je
ustanovljeno da bi uređaji na bazi podvodnog zvuka bili najefikasniji. Razvoj uređaja tekao je
u dva pravca: na bazi aktivne i pasivne hidrolokacije. Pasivni uređaji bili su blizu da
Vincijeve ideje. Tzv. SC-cijevi ugrađivane su na protupodmorničke brodove , ali i na
podmornice, za otkrivanje ciljeva na površini.

Detektori podvodnog zvuka od brodova ili podmornice sastojali su se od dva gumena

balona, spojena zračnim cijevima i stetoskopom na uši operatora. Smjer prema cilju
određivan je okretanjem detektorske baze dok se ne bi postigao maksimalni intenizitet zvuka
(kasnije nazvani “onari”) služili su za otkrivanje ciljeva jekom zvuka generiranog
pretvaračima koji su radili na ultrazvučnom području.

U francuskoj K.V. Šilovski i P. Langevin eksperimentirali su kondenzatorskim i

ugljenim pretvaračem. Godine 1912. dobili su jeku od dna i čelične ploče udaljene do 200m.
Značajan je napredak Lengevin postigao kad je konstruirao izvor zvuka u obliku sendviča,
složenog od piezoelektrične pločice kvarca i dviju čeličnih ploča. Pri tom je upotrijebio i
cijevno pojačalo, što je prva poznata primjena elektronike u podvodnoj akustici. Godine 1918.
dobio je jeku od podmornice, udaljene 1500m.

Paralelno su hidroakustičke uređaje razvijali i Britanci. Šifra grupe stručnjaka koja je

pod rukovodstvom R.W. Boylearadila na tome bila je ASDIC, a to je ostao i naziv za sonare
do kraja 1. svjetskog rata.

Vojna primjena podvodne akustike bila je dominantna i u razdoblju između dva rata,
kad se javlja i komercijalna. Već prije pronađeni zvučni dubinomjer s pronalaskom rotirajuće
neonske cijevi kao izravnog pokazivača dubine (1925.) počinje se komercijalno iskorištavati.
Britanski kapetan ribarskog broda R. Balls služio se ranih tridesetih godina zvučnim
“ehometerom” za dobivanje jeke od ribljih jata. Norvežanin O. Sund opisuje 1935. primjenu
lokacije jekom pri istraživanju u ribarstvu. Usavršavaju se magnetostrikcijski pretvarači, a
piezoelektrički kvarc se zamjenjuje efikasnijim Rochelleovim solima.

Savršeniji elektronički sklopovi omogućuju primjenu viših frekvencija, a time i veću

preciznost usmjeranja. Britanci razvijaju pisač za sonar i kupolu koja omogućuje rad sonarom
i pri većim brzinama broda. Sve više pažnje posvećuje se istraživanjima akustičkih svojstava
mora. Sonari su, naime, bili nepredvidivo nepouzdani. U prijepodnevnim satima dobivali bi se
znatno veći dometi nego poslijepodne (afternoon effect). Kad je postalo jasno da za to nisu
krivi operateri ni uređaji, otkriveno je da na širenje zvuka u moru, a time i na domete, znatno
utječe ovisnost temperature mora o dubini. Godine 1937. A.F. Spilhaus razvio je
batitermograf kojim se ta ovisnost mogla precizno mjeriti.

4
 Na početku drugog svjetskog rata njime su bili opremljeni svi protupodmornički
brodovi Ratne mornarice SAD, a i danas je on glavni izvor podataka za hidroakustičku
prognozu u većih mornarica svijeta.

U 2. svjetski rat obje su strane ušle sa relativno jednostavnom hidroakustičkom

opremom. Sonari su se u SAD počeli serijski proizvodit oko 1937., a nešto kasnije i u SSSR-
u. Kompletan pasivni sonar za američku podmornicu stajao je tada oko 5.000$. Intenzivan rat
na moru ubrzo je naveo saveznike da opet mnogo više pažnje posvete podvodnoj akustici. U
SAD-u je osnovana posebna grupa za hidroakustiku pri Nacionalnom komitetu za
istraživanja za potrebe obrane (NDRC). Vrlo jak naučni potencijal te grupe i velika sredstva
koja su im bila na raspolaganju omogućili su im da postave temelje za mnoga modernija
rješenja: akustički vođeni torpedi, akustičke mine, sonari s elektroničkim skidanjem snopa.
Razvijene su metode kalibracije hidroakustičkih pretvarača, a definirani su i izmjereni mnogi
parametri koji određuju efikasnost uređaja (reverberacija, šum mora, jakost cilja). Tada je
stvorena i kovanica SONAR (Sound Navigaton and Ranging), slično radaru.

U Njemačkoj je pronađena apsorbirajuća obloga za podmornice koja je otežavala

njihovo otkrivanje sonarom i razvijen je pasivni sonar s hidrofonima (podvodni mikrofoni)
smještenim duž oplate podmornice (Gruppenhögreröt, GHG).

Kako se rat približavao kraju , protupodmornička borba saveznika bila je sve

uspješnija, zahvaljujući i primjeni rezultata rada grupe NDRC-a. Golem trud uložen u toku
rata, omogućio je međutim nagli razvoj hiroakustike poslije rata. Ona je velikim silama
omogućila da danas totalno nadziru sve oceane svijeta. Svaki pokret protivničkog broda ili
podmornice prati se i registrira u kompjutorskim centralama na obali pomoću senzora
hidrofona smještenih na velikim dubinama, na strateškim točkama oceana. Aktivni i pasivni
sonari otkrivaju ciljeve pedesetak kilometara daleko, a razvije je cijeli niz hidroakustičkih
uređaja posebne namjene (komunikacije, daljinsko upravljanje i dr.). Vojna primjena bila je,
dakle, pokretač svega novog u prvom razdoblju razvoja podvodne akustike. Poslije drugog
svjetskog rata tehnološka revolucija i intenzivnije iskorištvanje bogatstva mora omogućili su
međutim da podvodna akustika nađe opsežnu komercijalnu primjenu: u ribarstvu, geologiji
podmorja (nafta), oceanografiji, navigaciji, daljinskom upravljanju, komunikacijama i dr.

3. ŠIRENJE ZVUČNOG SNOPA U MORU

Brzina i smjer širenja zvučnog vala u moru ovisi o temperaturi, slanosti i dubini.
Temperatura mora u velikim dubinama oceana nepromijenjena je i iznosi 1°-3°C. Srednja
slanost morske vode iznosi oko 35‰. Sjeverna mora su manje, a tropska više slana.

5
 Ovisnost temperature (a slično i slanosti) o dubini daje gotovo paralelne i
horizontalne izoterme. Kako su u mirnoj vodi i linije stalnog hidrostatičkog tlaka
horizontalne, brzina zvuka, koja ovisi o ta tri faktora, uglavnom je nepromijenjena unutar
horizontalnih slojeva, a mijenja se dubinom mora. Pri tome nisu presudne apsolutne
vrijednosti brzine zvuka u pojedinim slojevima, već veličina i predznak gradijenta, tj. brzine
promjene brzine zvuka s dubinom. Kada bi gradijent bio jednak nuli, zvučne zrake širile bi se
iz izvora pravocrtno. Ako je gradijent pozitivan, zvučne trake se savijaju prema površini, a
širenje je rezultat višestrukih refleksija od površine. Formira se površinski zvučni kanal u
kojem se zvučna energija može širiti na veću udaljenost. Takvi uvjeti pojavljuju se u moru u
jesen i zimi. Pri negativnom gradijentu zvučne zrake savijaju se prema dnu. Širenje zvučnog
vala rezultat je višestrukih refleksija od dna. Dio energije se pri tom apsorbira u dnu, pa se
zvuk širi na kraće udaljenosti. Izraženost tog efekta ovisi o veličini gradijenta: što je on
negativniji, to su uvjeti nepovoljniji. Takvi uvjeti vladaju u moru u proljeće i ljeti, a postoje i
dnevna kolebanja: po danu su uvjeti širenja slabiji nego po noći. S prelaskom pozitivnog
gradijenta u površinskome sloju u negativni na većim dubinama dolazi do cijepanja zvučne
zrake na dvije u točke prijelaza. Jedna zraka savija se prema površini, a druga prema dnu.
Dalje od područja cijepanja nalazi se područje zvučne sjene, u kojoj je intenzitet zvuka
neznatan.

5. ODBIJANJE I LOM ZVUČNIH VALOVA U VODI

Longitudinalni ravni zvučni val širi se kroz idealnu tekućinu bez gubitaka i
neograničeno dugo. Pretpostavimo da je idealna tekućina ograničena dvjema beskonačnim
graničnim ravninama. Donja ravnina predstavlja morsko dno, a gornja morsku površinu, uz
pretpostavku jednake i stalne temperature čitavog medija.

Pojave koje nastaju dolaskom čela longitudinalnog vala na granicu dvaju idealnih
kontinuuma različitih karakteristika, baziraju se na razmatranju loma i odbijanja promatranog
vala.

Zvučni val koji je nastao u morskoj vodi i dosegnuo granicu voda-zrak, ne može nikad
postići totalnu refleksiju, što se lako može dokazati. Zanimljivo je proračunati koji dio zvučne
energije prodire kroz graničnu površinu u drugo sredstvo, a koliki se reflektira.

Dolaskom čela zvučnog vala na granicu dvaju sredstava, zvučni tlak neposredno uz
graničnu površinu obaju medija ostaje nepromijenjen. Također ostaju jednake normalne
komponente brzina čestica medija neposredno uz graničnu površinu obaju medija.

6
6. ŠTETNOSTI ZVUKA U MORU

Naša mora i oceani izrazito su bučan okoliš. Rezultati novih istraživanja pokazuju da
onečišćenje bukom može dovesti do različitih tjelesnih oštećenja pa i do smrti mnogih vrsta
lignji, kitova, rakova, riba... Kako?

U moru zvuk putuje 5 puta brže nego u zraku. Morskim je životinjama upravo sluh
glavno osjetilo pri orijentaciji, lovu i socijalnoj komunikaciji. U moru postoje zvukovi
porijeklom iz prirodnih izvora (prirodni zvukovi glasanja raznih morskih životinja, zvukovi
valova i sl.) i antropogenih (neprirodni zvukovi). Zvukovi antropogenog porijekla, dakle
zvukovi naftnih bušotina, raznih plovila, zvukovi sonara, podmornica itd., su konstantni te
izrazito jakog intenziteta pa stvaraju buku. Ta buka je iz godine u godinu sve jača i
širi se dalje. Koliko jaki ti zvukovi mogu biti dočarava primjer zvuka proizvedenog pri
seizmičkim istraživanjima za pronalazak nafte i plina, koji prodire čak 10 km ispod
oceanskog dna.

Tek se zadnjih 20-ak godina, razvojem tehnologije, intenzivno proučava utjecaj

antropogenih zvukova na živi svijet. Da onečišćenje mora bukom nije nimalo bezazleno,
potvrđuju rezultati raznih istraživanja diljem svijeta. Naime, takvi zvukovi mogu omesti
komunikaciju između majki i mladunaca ili drugih članova grupe, onemogućiti pronalazak
plijena, partnera ili bijeg od predatora, dezorjentirati životinju te ju navesti na krivi
smjer, prouzročiti ozljede organa.

Upravo su masovna nasukavanja kitovanavela znanstvenike da

„neobjašnjive"događaje povežu s podvodnom bukom. Danas je neupitno da su mnoga
masovna nasukavanja povezana s podvodnom bukom, i to često zvukovima sonara ratnih
mornarica. Također, masovna su nasukavanja dramatično učestalija od 1961. godine, od kada
je američka ratna mornarica počela upotrebljavati puno jače sonare. Nasukani kitovi bi
krvarili u području mozga, organa za sluh, ali i drugih unutarnjih organa.
Također, dokazano je da kitovi izloženi buci imaju povišenu razinu hormona stresa, a stres
dovodi i do slabljenja imunološkog sustava. Kitovi oštećenog sluha, ne samo da imaju
problema u međusobnoj komunikaciji, već i pri izbjegavanju opasnosti poput sudara s
brodovima ili zapetljavanja u ribarske mreže.

U posljednje vrijeme se intenzivno proučava utjecaj buke i na ostale morske životinje,

poput glavonožaca, rakova, riba... Mnoga su istraživanja provedena na humboldtovoj (ili
divovskoj) lignji. Povod je bilo tisuće mrtvih lignji koje je more izbacilo na obale savezne
američke države Oregon 2004. godine, a potom i 2008. Mislilo se da je uzrok tome nagla
promjena u morskim strujama, međutim nova istraživanja dovode ove događaje u vezu s
podvodnom bukom. Isto se dogodilo i na sjeverozapadnoj obali Španjolske 2001. te 2003.
godine. Ni tada se nije naslućivao uzrok događaja. Na Tehničkom sveučilištu u Barceloni
provedeno je istraživanje na 87 glavonožaca (lignjama, sipama, hobotnicama). Životinje su
izlagane niskofrekventnim zvukovima (50 do 400 Hz) slabog intenziteta. Pokazano je da čak i
pri kratkotrajnom izlaganju takvim zvukovima dolazi do oštećenja stanica
statocista. Statocisti su, naime, organi koji ovim životinjama služe za održavanje ravnoteže.
Nakon duljeg izlaganja ovim zvukovima, nastale bi cijele rupe u tkivu statocista. Voditelj
istraživanja Michel André upozorava: "Ako kratkotrajno izlaganje životinja zvukovima
relativno slabog intenziteta može prouzročiti ovoliku akustičnu traumu, onda bi utjecaj
konstantnih visokointenzivnih antropogenih zvukova mogao biti značajan." Također,

7
objašnjava kako se oštećenjem statocista smanjuju sposobnosti životinje za lov, bijeg od
predatora i pronalazak partnera, tj. to utječe na sve životne aktivnosti.

I na ribe podvodna buka izrazito negativno utječe. Dokazano je da zvukovi seizmičkih

topova (za pronalaženje nafte) oštećuju sluh riba u krugu od 30 kilometara, često
uzrokujući potpuni gubitak sluha. Skupina engleskih znanstvenika otkrila je, radeći na
australskom Velikom koraljnom grebenu, da se juvenilne tropske ribice oslanjaju na prirodne
zvukove kako bi pronašle koraljne grebene koji će im potom pružiti sigurno utočište. Otkrivši
koliko im je zvuk važan, odlučili su provjeriti koliko neprirodni zvukovi mogu imati utjecaja
na ponašanje riba. Došli su do nevjerojatne spoznaje da čak i kratkotrajno izlaganje
antropogenim zvukovima uzrokuje dezorijentaciju riba te one odlaze prema neprirodnim
izvorima zvuka umjesto prema grebenima.

7. ZAKLJUČAK

Hidroakustika je dio akustike koji istražuje zakone širenja zvuka u tekućini (najčešće u
vodama- morima i jezerima). Širenje zvuka u vodi prigušenije je nego u zraku zbog jačih
refleksija zbog jačih refleksija, refrakcija, hidrostatskog tlaka, slanosti vode u morima i dr.,
što se očituje kao manji doseg zvuka u tim sredstvima.

Jedan od najstarijih podataka o spoznaji da se zvuk širi i u vodi nađen je u

bilješkama Leonarda da Vincija. Godine 1490. on je zapisao da se, ako se zaustavi brod i
zaroni jedan kraj duge cijevi u vodu , a drugi kraj prisloni na uho, mogu čuti brodovi na
velikoj udaljenosti.

Poslije drugog svjetskog rata tehnološka revolucija i intenzivnije iskorištvanje

bogatstva mora omogućili su međutim da podvodna akustika nađe opsežnu komercijalnu
primjenu: u ribarstvu, geologiji podmorja (nafta), oceanografiji, navigaciji, daljinskom
upravljanju, komunikacijama i dr.

Brzina i smjer širenja zvučnog vala u moru ovisi o temperaturi, slanosti i dubini.

Longitudinalni ravni zvučni val širi se kroz idealnu tekućinu bez gubitaka i
neograničeno dugo. Pretpostavimo da je idealna tekućina ograničena dvjema beskonačnim
graničnim ravninama. Donja ravnina predstavlja morsko dno, a gornja morsku površinu, uz
pretpostavku jednake i stalne temperature čitavog medija.

Naša mora i oceani izrazito su bučan okoliš. Rezultati novih istraživanja pokazuju da
onečišćenje bukom može dovesti do različitih tjelesnih oštećenja pa i do smrti mnogih vrsta
lignji, kitova, rakova, riba...

8
8. IZVORI

WEB- STRANICE:

http://biologija.com.hr/modules/AMS/article.php?storyid=8563#

http://www.paluba.info/smf/index.php?topic=17189.0

http://proleksis.lzmk.hr/26358/

https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=4&cad=rj
a&uact=8&ved=0CDAQFjAD&url=http%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F128
10&ei=-
6xfVL79FcPgavnigqAP&usg=AFQjCNHt3zD7S8AHNJrlBsdgvIBa__4n9Q&sig2=4A
Dwy2T6dH_kxrSz3RFkzQ