Professional Documents
Culture Documents
Kritika Kriminalnog Uma PDF
Kritika Kriminalnog Uma PDF
Gregorio
BalkanDownload.org
1
Naslov izvornika
Michael Gregorio
Critique of Criminal Reason
Copyright © Michael Gregorio, 2006
2
Michael Gregorio
Lažni početak
3
Kritika kriminalnog uma
teškoćom nalazio izlaz iz njega. I doista, priprosta duša koja je zapisala te retke, i
čovjek koji zapisuje ove, dva su toliko različita stvorenja — unatoč tvrdnjama zdra-
vog razuma i dokazu kojeg vidim u ogledalu — da imam potrebu zapitati se jesu li
uopće ista osoba. Prizori koje sam vidio u Königsbergu proganjat će me do kraja ži-
vota…
4
Michael Gregorio
1. poglavlje
5
Kritika kriminalnog uma
nio prljavu košulju čađavo smeđeg ovratnika, a njegove su teške čizme bile kaljave.
Ponovno je radio u svojem kokošinjcu. Izgubio sam tu bitku i umorio se od prigova-
ranja. Gudjøn Knutzen pripadao je šačici seljana koji su znali napisati svoje vlastito
ime. Samo na temelju te činjenice uspio je izbjeći sudbinu svojeg oca i svih svojih
muških predaka. No kraljevska lisnica bila je prazna. Kralj je odabrao naoružanu ne-
utralnost, dok su ostale velike zemlje Europe okušavale sreću protiv Francuza.
Posljedica plaćanja vojnih izdataka bilo je i to da su srezani ostali javni izdaci. Valja-
lo je iznova opremiti vojnike, povećati generalske plaće, konje dobro timariti i hrani-
ti kako bi bili zdravi i spremni za rat za koji su svi znali da mora doći. Od Besarabije
su kupljeni teški topovi. Sve to donijelo je Pruskoj teškoće, pa čak i jad. Niži redovi
pravosudne uprave, što uključuje i mene, posebno su snažno bili pogođeni recentnim
gospodarskim činjenicama. No Knutzena su bacile u kameno doba. Plaća mu je pre-
polovljena. I stoga, radio je što je manje bilo moguće i sve vrijeme koje je meni mo-
gao zakinuti provodio je uz svoje patke. Vratio se u seljake. Kao i svaki drugi
Europljanin, plaćao je francusku revoluciju i strah što ga je Napoleon sijao diljem
europskog kontinenta.
Helena mu je obećala dati jednu od mojih odbačenih košulja čim pokućarac
sljedeći put dođe u grad. Pogledah kroz prozor nešto misleći da pokućarčeva kola
neće tako skoro doći k nama. Snijeg je opet stao padati u pahuljama veličine lovoro-
va lista. Padao je cijelog prethodnog dana i prijetio cijelog jutra. Što je to — pitao
sam se dokono — što bi čovjeka moglo natjerati da se nekamo zaputi u takav dan?
Priznajem, probudila mi se znatiželja. Unatoč tome, odlučio sam, onog trena kada
posjetitelj obavi svoje poslove, zatvorit ću ured i otići kući.
»Uvedite ga«, rekoh.
Knutzen je obrisao nos rukavom. Kad bi tu svoju jedinu jaknu skinuo sa sebe, a
što je bilo rijetko, bio sam sklon vjerovati da ona može stajati sama od sebe.
»Aha«, reče on, polagano se povlačeći iz sobe.
Vrata je ostavio širom otvorena i čuo sam kako mumlja niz hodnik.
Koji tren kasnije u sobu je umarširao čovjek teške građe u tamnoj putničkoj
odjeći i s visokim jahaćim čizmama, ostavljajući za sobom trag bljuzge koja se rasta-
pala. Zbog sablasne bjeline njegova lica i nezdravog drhtanja koje mu je potresalo ti-
jelo pomislio sam da je pogriješio adresu. Bio bih rekao da mu je valjalo prije potra-
žiti liječničku pomoć nego usluge jednog suca.
»Što mogu učiniti za vas, gospodine?« upitao sam pokazujući mu rukom da
sjedne na stolac za posjetitelje, dok sam ponovno sjedao za svoj radni stol.
Stranac je čvršće stisnuo svoj teški ogrtač oko sebe i glasno pročistio grlo. »Vi
6
Michael Gregorio
7
Kritika kriminalnog uma
8
Michael Gregorio
9
Kritika kriminalnog uma
na vrijeme obaviješteni.
Ne vraćaj se. Tvoja prisutnost nanijela je više nego dovoljno štete. Za njegovo
dobro, ne pojavljuj se više u Magisterstrasse!
Kočijaš je pucnuo bičem i vozilo je poskočilo unaprijed. Uzeh to kao znak sud-
10
Michael Gregorio
bine. Trebao sam zabraviti na prošlost i gledati naprijed u svjetliju i uspješniju bu-
dućnost. Što bih još mogao zaželjeti? Na kraju krajeva, bila je to sjajna prilika za
profesionalno napredovanje.
Helena je zacijelo sjedila negdje kraj prozora kad se to sjajno vozilo zaustavilo
pred malenom, trošnom kućicom na rubu grada koji je pripadao u prebendu Lo-
tingen. Dok sam silazio, dotrčala mi je u susret bez kaputa i šešira, ne mareći ni za
mećavu ni za sjeverni vjetar koji je štipao za obraze. Stala je preda me, gledajući ne-
sigurno u moje lice.
»Što je bilo, Hanno?« upitala je prilazeći mi i hvatajući me za ruku.
Slušala je dok sam joj govorio sve što se dogodilo, polagano se udaljavajući i
križajući ruke na grudima. Ta mi je gesta bila dobro poznata iz situacija kada bi je
zasmetalo ili uzrujalo nešto što bih učinio ili rekao.
»Mislila sam da si izabrao Lotingen upravo zato da izbjegneš takve stvari,
Hanno«, promrmljala je. »Uistinu sam vjerovala da si ovdje našao ono što si tražio.«
»I jesam, draga moja«, odmah sam otpovrnuo. »Hoću reći, naravno, ovo jest
ono što ja hoću.«
»Onda te ne razumijem«, odgovorila je. Oklijevala je tren pa nastavila: »Ako to
radiš radi svojeg oca, ništa ne može promijeniti ono što je bilo, Hanno. Njega ništa
ne može promijeniti.«
»Nadao sam se da ćeš se ponositi mojim napredovanjem«, rekao sam joj,
možda mrvicu oštrije nego što sam namjeravao. »Što te muči? Nemam izbora. Kada
kralj pozove, moram se odazvati.«
Nekoliko je trenutaka zurila u tlo.
»Ali umorstvo, Hanno?« usprotivila se naglo, podigavši pogled. »Nikada nisi
imao posla s takvim gnusnim zločinom.«
Iz nje je govorila navala strasti. Nikada je nisam vidio toliko uzbuđenu. Bacila
mi se na grudi kako bi sakrila tihi plač, a ja sam dobacio pogled naredniku Kochu.
Stajao je ukočeno kraj vrata kočije, nepromijenjena i bezizražajna lica, kao da nije
čuo ništa od onoga što je moja žena upravo rekla. Ponešto sam joj zamjerio zbog ne-
ugodnosti koju mi je uzrokovala.
»Pričekajte me, naredniče, ako nije problem!« doviknuo sam mu. »Neću
dugo.«
Koch je kimnuo glavom, s jedva vidljivim osmijehom na tankim usnama.
Hitro sam uveo Helenu u hodnik. Držala se rezervirano i oprezno. Ne mogu
reći kakve sam reakcije očekivao s njezine strane. Možda ponos? Veselje zbog mog
11
Kritika kriminalnog uma
12
Michael Gregorio
2. poglavlje
Kočija je nastavila drndati više od sata i jedva da smo išta rekli. Narednik Koch sje-
dio je u svojem kutu, ja u svojem, obojica turobni kao i svijet kroz koji smo putovali.
Netremice sam promatrao krajolik koji je promicao. Turobna sela i osamljena ima-
nja, raštrkana tu i tamo, popunjavala su prostor oko ceste i vrhove brežuljaka. Selja-
ci, do koljena u snijegu, zlopatili su se ne bi li kako izbavili krave i ovce zapale u
snijegu. Cijeli svijet bio je veliko zamućeno platno, udaljeni su se brežuljci stapali u
obzor bez jasne točke u kojoj bi zemlja prestajala, a nebesa započinjala.
Upravo smo bili prošli kroz maleno selo po imenu Endernffords kad se kočija
morala zaustaviti pred rampom pokretnog mosta preko uske rijeke. Bolno vrištanje
razbilo je tišinu. Toliko je bilo divlje i ledilo krv u žilama, da sam isprva pomislio da
je ljudsko. Skočio sam sa sjedišta, snažno povukao zastor na vratima i spustio prozor
te se nagnuo van da vidim što se zbiva.
»Seljaku se zaprega otklizala na ledu«, izvijestio sam Kocha preko ramena.
Konj je prevrnuo kola i ležao na leđima na sredini ceste dok mu je jedna od prednjih
nogu slomljena mlatarala zrakom. Neki je čovjek stajao nad životinjom, urlajući pi-
jane kletve i udarajući bičem po izvrnutoj beštiji. Moj prvi poriv bio je da izađem iz
kočije. Bih li bio pomogao životinji ili oštro reagirao na besmislenu vozačevu
okrutnost, ne mogu reći. Ono što je uslijedilo dogodilo se tako brzo i u tako uvježba-
noj maniri da sam bio uvjeren kako je riječ o uobičajenoj pojavi na tom udaljenom
raskrižju te sam stoga ostao gdje sam i bio.
Svatko od prisutnih — a bilo ih je ukupno četvorica koji su sjedili na drvenoj
gredi mosta — doimao se kao da točno zna što se događa. Trojica od tih besposličara
odjednom su pohitala, jedan je zamahnuo dugim zakrivljenim nožem, a druga su
dvojica podignula sjekire. Oštrica je bljesnula, a onda se zarila u napeti konjski vrat.
Jadikovka nesretne životinje zamrla je u mlazovima krvi i pjene koji su snijeg pod
ubojičinim nogama pretvorile u crvenkastu krvavu smjesu. Vozač se zaledio na
mjestu, s bičem iznad glave. Odjednom ga je ispustio, okrenuo se i pobjegao na si-
gurno, preko mosta, posrćući i skližući se po ledu. Kasapi su sa svojim sjekirama na-
valili na truplo. Bilo je to čas posla. Para se u kovitlacu nadvila nad njima dok su
energično sjekli i komadali palu životinju u tucet komada, a onda brzo utovarili meso
na kolica. Četvrti čovjek žurno je pomogao ostalim lopužama pri utovaru, odgurao
kolica s puta i mahnuo našem vozaču da proveze kočiju preko pokretnog mosta.
Noge su me izdale i sjeo sam. Ali opet sam poskočio da zatvorim prozor. Dok
smo prolazili kraj kolica s njihovim odvratnim tovarom otpadaka, mesa i utrobe,
13
Kritika kriminalnog uma
vonj svježe krvi ispunio je kočiju u toploj, zagušljivoj izmaglici. Bila je slatka, gad-
ljiva, nagrizajuća, bolna mojim osjetilima.
»Gadna vremena, gadni ljudi«, reče narednik Koch tiho. »Što mi tu možemo,
gospodine?«
Zatvorio sam oči i naslonio se na kožom presvučenu klupu.
»Vjerojatno gladuju«, promrmljao sam. »Glad je mnogo dobrih ljudi natjerala u
zlo.«
»Nadajmo se da su spremni komadati Francuze s jednakim žarom«, rekao je
Koch suho. »Ako se Bonaparte pojavi u Prusiji, neće ostati ničega za jelo, a kamoli
konja. Tada ćemo vidjeti o kakvoj se vrsti ljudi radi.«
»Molite se Bogu da nas nikada ne stavi na tu kušnju«, odgovorih oštrije nego
što sam mislio.
Još sat je prošao bez mnogo riječi s bilo koje strane.
»Vidite li kakvo je to nebo!« istupio je odjednom Koch, trgnuvši me iz letargi-
je. »Izgleda da će se mnogo toga srušiti na naše glave, gospodine. Naopako vrijeme
je prikladna kazna za naše grijehe, znate kako se kaže.«
Bilo je u njegovoj ozbiljnosti nečega gotovo komičnoga. Naginjanje kočije po-
maknulo je njegov trorogi šešir i čvrste su slijepljene kovrče stidljivo poput djevojči-
ca provirivale ispod tvrdih bijelih uvojaka perike. Kimnuo sam glavom i nasmiješio
se odlučivši ostatak puta provesti druželjubivije. A onda opet, teško da sam znao
kako. Gledajući s profesionalne strane, Koch mi je bio podređeni, malo više nego
sluga.
»Ovo bi mogao biti prikladan trenutak da pregledate ove papire, Herr Stiffeni-
ise«, objavio je narednik Koch, posežući za svojom torbom prije nego što sam stigao
progovoriti.
Dobro raspoloženje za koje sam se odlučio raspršilo se za tili čas.
»Želite li to reći da ste mi nešto zatajili, Herr Koch?«
»Samo radim kako mi je naređeno, gospodine«, reče vadeći zavežljaj papira iz
svoje kožne torbe. »Rečeno mi je da vam predam ove dokumente onog trenutka kada
dođemo na glavnu cestu za Königsberg.«
Kao da ga je čula, kočija se zanijela i skrenula lijevo pri Elbinškom raskrižju.
Dakle, takvu igru igramo, pomislih. Nalaskali su mi da bi me pridobili za ne-
ugodnu službu i sad, kad je kasno da se povučem, valja mi reći sve neugodne detalje
koji bi me bili naveli na odbijanje.
»Vlasti moraju jamčiti mir«, nastavio je Koch vedro. »Svi uključeni u istragu
14
Michael Gregorio
prisegnuli su na tajnost.«
»Uključuje li to i vas?« oštro upitah. »Morali ste svojoj ženi reći koji je razlog
što ste je ostavili samu tako rano ujutro.«
Osjetio sam rastući gnjev što mi je taj prosti teklič zatajivao informacije. »Za-
državate činjenice, Koch, otkrivajući ih kada god se ukaže potreba, odnosno kada
vam se prohtije.«
Sve sam više sumnjao da me narednik Koch nije samo vodio u grad; on me
možda promatrao, procjenjivao, u glavi već pripremao ključne bilješke koje će napi-
sati na uvid svojim pretpostavljenima. Takav je postupak uobičajen u javnoj službi
Prusije. Špijuniranje je najsigurniji način svladavanja prečaka nesigurnih ljestava bi-
rokracije.
»Ništa vam ne skrivam, gospodine«, odgovorio je narednik Koch kroz stisnute
zube, dohvativši svoj rupčić. »Ja sam službenik. Nisam aktivan u istrazi. Ovoga
jutra, kao i svakog drugog, došao sam na posao u pet i trideset i dobio sam upute da
postupim kako sam postupio. O svojim poslovima ne polažem račune ženi ni kome
drugome. Živim sam.«
Koch i ja smo loše započeli.
»Izjavljujete da vrlo malo znate o predmetu, Herr Koch. Nalazim čudnom či-
njenicu da ste upućeni prosvijetliti čovjeka koji ne zna apsolutno ništa. Slijepac vodi
slijepca, reklo bi se?«
»Ovi bi dokumenti trebali odgovoriti na vaša pitanja, gospodine. Očigledno, re-
čeno mi je da vas ne upoznajem s njima dok ne prihvatite zadaću.«
»Želite li reći da sam mogao i odbiti?« rekoh i istrgnuh papire iz njegovih ruku.
Pogledao je kroz prozor, ali nije odgovorio.
Nevoljko sam se latio dokumenata. Prvo je umorstvo bilo počinjeno prije više
od godine dana. Jan Konnen, sredovječni kovač, nađen je mrtav u Merresstrasse
ujutro 3. siječnja 1803. godine. Policijska istraga otkrila je da je prethodnu večer pro-
veo u lučkoj krčmi nedaleko od mjesta na kojem je nađeno njegovo tijelo. Krčmar se
nije sjećao da je ikad prije vidio Herr Konnena, a porekao je i da ga je vidio u kocka-
nju sa stranim mornarima. Za tog je čovjeka mislio da je bio stranac, rekao je. Tog se
dana usidrio litavski jedrenjak i krčma je bila krcata do ranih jutarnjih sati. Konnen
je krčmu napustio nedugo nakon deset uvečer, no vani ga nitko nije primijetio. Te je
noći bilo vrlo hladno i na ulicama nije bilo slučajnih prolaznika. Tijelo je pred zoru
spazila babica. Kako je žurila kroz maglu, a magla je toga jutra bila iznimno gusta,
zamalo je pala preko Konnena koji je klečao pred zidom. Babica je mislila da je bo-
lestan, no prišavši bliže, vidjela je da je mrtav. Izvješće su supotpisala dva pripadnika
15
Kritika kriminalnog uma
noćne straže Njegove Kraljevske Visosti, Anton Lublinsky i Rudolph Kopka. Ispisa-
no podnošljivim njemačkim, datirano je šest mjeseci po umorstvu. Podigao sam
pogled, primjećujući da je oštra susnježica počela tući po prozorima, u namjeri da od
Kocha zatražim objašnjenje. Bio je birokrat, bio je iz Königsberga: morao je znati
kakva je standardna procedura u takvim predmetima. Ali Kochu je glava pala na
prsa, lice mu je bilo napola uronjeno u nabore ogrtača i čegrtavo je hrkao. Zabavljao
sam se nekoliko trenutaka pomišlju da ga probudim. Umjesto toga bacio sam se na
drugi fascikl.
Prvo sam pogledao na datum u podnožju četvrte stranice. I taj je izvještaj bio
sastavljen nedavno, točnije 23. siječnja 1804. godine. Još samo tjedan dana i bila bi
prošla puna četiri mjeseca od ubojstva, što i nije baš govorilo u prilog učinkovitosti
područnih vlasti. Možda ih je drugo ubojstvo nagnalo revidirati ono prvo? Bilo bi se
reklo da je to krajnje neispravan pristup stvarima. Druga žrtva zvala se Paula-Anne
Brunner. I tu je otišla moja hipoteza! Bio sam pomislio da je u srži predmeta sigurno
neka banalnost, nešto toliko jednostavno da je previđeno. Naposljetku, nema ničeg
senzacionalnog u kockarskim dugovima i živom raspravljanju u nekoj krčmi među
ljudima koji su piću i kocki skloni u mjeri koja im ne čini dobro. No pruske žene u
pravilu ne piju u javnosti i ne kockaju. To bi posebno vrijedilo za Königsberg, poznat
po pijetističkom moralu.
»Na dan 22. rujna 1803.«, čitao sam, »pronađeno je truplo Paule-Anne
Brunner (rođ. Schobart) u gradskom parku u Neumannstrasse.«
16
Michael Gregorio
17
Kritika kriminalnog uma
18
Michael Gregorio
19
Kritika kriminalnog uma
»U tome i jest stvar, Herr Stiffeniise, zar ne? To je misterij koji otvara vrata
najrazličitijim nagađanjima. Ono o čemu se priča nije da je Konnen izboden, za-
davljen ili na smrt pretučen. Samo da ga je vrag ubio. I da je to učinio svojim
kandžama.«
»No stvarno! Kandže! Ponovno vam velim, to je glupo praznovjerje!«
»Ali ako vlasti ne žele čak ni vama reći što je uzrokovalo smrti, gospodine«,
prosiktao je pokazujući svežanj papira koji sam držao u rukama, »to nam ostavlja
dvije mogućnosti. Ne znaju oni ili ne žele da znamo mi. U oba slučaja, to je utrt put
glupom praznovjerju, kako vi to nazivate.«
Koch se zavalio u sjedalo čvrsto zatvorenih očiju, vidno uzrujan onim što mi je
upravo rekao. Vratio sam se svojem štivu, više odajući dojam rada nego napredujući
u istraživanju, zbunjen narednikovom pretpostavkom da su vlasti više nego nevoljne
čak i meni, magistratu postavljenom da razriješi ta umorstva, otkriti točne detalje u
vezi s njima.
Odlučio sam privremeno preskočiti treći izvještaj i potražiti dokaze koji su
mogli iskrsnuti prijašnjeg dana u nadi da je mjesna policija utvrdila neka pravila rada
i da će me posljednji predmet prosvijetliti više no prva dva.
Dana 31. siječnja, 1804. godine Gospodnje, nađeno je pred zoru tijelo Jeroni-
musa Tiffercha, notara, od Hilde Gnute, žene seljaka Abela Gnutea. Svjedoki-
nja izjavljuje da je jutro bilo hladno, da je snijeg padao cijele noći i oči su joj
toliko suzile da nije vidjela baš dobro. Dok je hodala duž Jungmannenstrasse u
smjeru dućana Herr Bendta Frodkea, kojemu je namjeravala prodati jaja, na-
išla je na tijelo Herr Tiffercha kako kleči pred zidom. Ubila ga je nepoznata
osoba ili osobe.
Zapis je bio tako kratak da je to bilo smiješno. Ime priloženo uz izvješće je bilo
samo ono Antona Lublinskog. Nije li službenik nalazio za shodno išta reći o tome
tko je i kako čovjeka zatukao? Naslonio sam čelo na hladno prozorsko staklo i zatvo-
rio oči kako bih ih odmorio od čitanja na sve slabijem svjetlu. Kad sam ih opet otvo-
rio, ušli smo u šumu. Kiša je i dalje pljuštala. Skupina seljaka sakrila se pod stabla i
čekala da oluja prođe. Kada smo prošli, kočija ih je zalila blatom. Bez glasa sam se
pomolio Bogu gospodinu našemu da zaštiti i te jadne ljude i mene. Shvatio sam da
mi se valja poniziti, da mi valja vrlo pomno osluhnuti što ljudi Königsberga imaju
reći. Trebao sam pokušati proniknuti u ono što doista misle, protumačiti ono u što
vjeruju, bez obzira na to kako mi se neobične ili praznovjerne njihove misli mogu či-
niti. Sagnuo sam se opet prema prozoru, koristeći malo preostalog svjetla da proči-
20
Michael Gregorio
21
Kritika kriminalnog uma
3. poglavlje
Nebo iznad nas bilo je impozantna plahta tamne boje, naborana i uskovitlana, nošena
snažnim vjetrom. Bodljike i iskre polarnog svjetla svijetlile su duž obzora obrublje-
nog srebrom za koje sam znao da je Baltik. Snijeg je prestao padati. Ležao je na tlu
poput blistava saga dok smo prilazili gradu.
»Vrijeme kao da se smiruje«, počeo sam govoriti dok se kočija zaustavljala
pred masivnim gotičkim lukom koji je obilježavao zapadni ulaz u Königsberg.
Narednik Koch nije se oglašavao dok je grupa teško naoružanih vojnika izlazila
kroz vrata grada i opkoljavala kočiju. Otvorivši prozor, nagnuo se van da bi im se
obratio. »Zaposlenik sam suda. Gospodin, ovdje, novi je prokurator Königsberga«,
hrabro je izdeklamirao stražarima pozivajući me na prozor da pokažem lice.
Vojnici su gledali nas, zatim jedni druge, sve vrijeme sa zapetim puškama, dok
je jedan od njih otrčao natrag kroz vrata. Nitko nije rekao ni riječi dok se malo kasni-
je nije vratio u društvu nekog časnika.
»Koji od vas je navodno sudac?« upitao je oštro.
Tamnoplava boja njegova ogrtača, kožni kalpak s vitkim purpurnim perjem,
impresivan niz srebrnih ukrasa koji su ispresijecali kaputić njegove odore, ništa od
toga nije davalo dostojanstva čovjeku koji je odmjeravao moje lice. Oči su mu bile
izbuljene, goveđe, nauljeni brkovi teško su se objesili preko usta, a lice je odavalo
istodobno proturječne znake izrugujuće nepovjerljivosti i oprezne napetosti. Njegova
desna ruka, prirodno prilagođena prevrtanju teških klada u nekom odsječenom selu
iza divljina Bory Tucholskije, držala je kuburu uperenu u moje lice. Očito se ne bi
premišljao isprazniti je.
»Ja sam prokurator Hanno Stiffeniis«, rekao sam, podižući torbu k njegovom
pogledu. »Ovdje mi je pismo, potpisano od kralja osobno…«
»Ometate prokuratora u izvršavanju njegovih obveza«, rekao je iznenada Koch
s neočekivanim autoritetom u glasu.
»Ispričavam se, ali moram vidjeti vaš laissez-passer«, inzistirao je časnik.
»Imam naređenja koja izvršavam. General Katowice izdao je dnevnu zapovijed.
Nitko nema pravo neovlašteno ulaziti u grad kopnom. Niste li čuli, bilo je
ubojstvo…«
»Upravo sam zato i došao«, prasnuo sam, predajući mu postavljenje koje mi je
tog jutra donio Koch.
Časnik ga je pažljivo pročitao, ponovno me pogledao, a zatim mi vratio doku-
22
Michael Gregorio
ment.
»Nemojte izgubiti taj dokument, gospodine«, upozorio me, odmahujući straža-
rima da se odmaknu. Salutirao je i zatim dao kočijašu znak da može nastaviti.
»O čemu se to ondje radilo, naredniče?« pitao sam dok se kočija kotrljala po
kaldrmi u pravcu gradskog središta. Nije bilo još ni četiri sata, no svi su dućani bili
zatvoreni i zakračunati, a ulice prazne, izuzevši odrede vojnih ophodnji koje su
patrolirale ili grupice vojnika s bajunetama na puškama koji su stajali na svakom
uglu. »Je li proglašeno izvanredno stanje?«
»Ne bih znao, gospodine«, Koch je odgovorio. Zapravo, nije ništa više rekao
prilično dugo, dok vozilo nije stiglo i stalo na trokutast trg ispred velike zelene zgra-
de nalik štaglju.
»Ostmarktplatz«, objavio je i iskočio iz kočije s iznenađujućom spretnošću te
rastvorio pomoćnu stubu da lakše siđem. »Herr Rhunken vas očekuje, gospodine.«
Mogao sam pretpostaviti da će prokurator Rhunken odmah htjeti razgovarati sa
mnom. Zašto mi to narednik Koch nije rekao prije? Duboko sam udahnuo i dao sve
od sebe da zagladim zgužvanu odjeću govoreći sam sebi da će uskoro sve biti otkri-
veno. Naposljetku, Rhunken je bio najpozvaniji uputiti me u moje dužnosti. Očeki-
vao sam da će mi osobno prenijeti upravo one činjenice koje su izostavljene iz doku-
menata koje sam bio pročitao putem.
»Rekli ste da nije u stanju govoriti, Koch?«
Narednik nije odgovorio, bio je zaposlen izdavanjem naredbi kočijašu, čija su
impregnirana kabanica i kožne rukavice bljeskale injem u sumraku koji se spuštao.
Dva puta sam ponovio pitanje prije nego sam uspio privući Kochovu pažnju.
»Prokurator Rhunken pretrpio je moždani udar, nije li?«
»Uistinu, jest, gospodine«, odgovorio je Koch. »Prokurator Rhunken bio je ma-
gistrat za kojega je bilo odlično raditi.«
Odlučio sam ignorirati implikacije tog komplimenta. »Je li već dugo bolovao?«
»Uvijek je bio zdrav kao dren, sve do jučer, gospodine. Herr Rhunken se srušio
u svojem uredu i liječnik je utvrdio da je uzrok apopleksija.«
Koch je pokazao na lijepu ružičastu vilu s majušnim vrtom prekrivenim snije-
gom, uvučenu od ceste i smještenu iza ružne zelene zgrade. »To je njegova kuća,
gospodine. Postavljena je nasuprot tvrđavi na drugoj strani trga, kao što vidite. Ondje
se nalazi sud. Posao mu je bio sve.«
Očima sam pratio Kochov debeli kažiprst kako prelazi golemo područje zasuto
snijegom i cijelu dužinu enormno velike građevine od upečatljiva sivog kamena.
23
Kritika kriminalnog uma
24
Michael Gregorio
bokoga glasa, a zatim oštar jauk propara zrak. Stisnuo sam djevojčinu ruku prije
nego je uspjela zakucati na vrata i upitao je: »Može li prokurator govoriti?«
»Doktor ga je dva puta pročistio jutros. Sada će to opet raditi…«, zaustavila se
obrisati nos i otrti suze. »Poslao me tamo do luke jutros, jest, gospodine. Išla sam po
te… nakaze.« Ramena su joj zadrhtala od straha ili gađenja, ili moguće i od hladno-
će. Temperatura u kući bila je niža nego ona uličnoga zraka.
»Brod je pristao jučer. Mornari su se smijali i rekli mi da pažljivo ponesem vje-
dro. Ako taknem koju, ta će isisati život iz mene, tako su mi rekli. Nisam znala da
takva stvorenja postoje, gospodine. Učinila sam to za svoga gospodara«, šaptala je,
iznova šmrcajući u rupčić.
Nisam imao pojma o čemu je pričala. Mornari? Stvorenja, što god to bilo?
»Ako je stvarno vidio vraga«, dodala je, »sva ljekarenja svijeta neće ga spasi-
ti.«
Nisam se mogao natjerati da je tješim, tek sam razmišljao kako je vražje ime
dobivalo na popularnosti u Königsbergu. Baš tada se vrata otvoriše i visoki koščati
muškarac iziđe iz sobe u slabo osvijetljen hodnik. Bio je bez perike, a kosa mu je ne-
davno bila ošišana. Usko tamno odijelo činilo ga je još višim i tanjim nego što je
uistinu bio. Vidio je djevojku i lice mu se ozarilo nekom osobitom dragošću. No kad
je spazio mene, držanje mu se promijenilo.
»Tko ste vi?« nepristojno je zarežao. Ne čekajući moj odgovor, okrenuo se dje-
vojci i procijedio: »Njegova Ekscelencija nije u stanju primati nikakve posjete. Već
sam ti to rekao!«
»Ja sam novi prokurator«, objavio sam. »Imam posla s vašim pacijentom. Hitna
posla, neodgodiva.«
Doktor je ustuknuo kao kobra koja namjerava zagristi. Oči su mu sjajile kao
mala rasvjetna tijela u tom mračnom prolazu.
»Dakle, vi ste uzrok ovim nevoljama«, prasnuo je u neotesanom i svadljivom
tonu. »Herr Rhunken je cijeli dan zbog vas bio u stanju živčane napetosti. Priznajem
da sam iznenađen«, nastavio je, nepristojno zureći u mene, »da sam očekivao neko-
ga… pa, potpuno drugačijeg. Starijeg, da tako kažem. Prije bih očekivao… iskusnog
magistrata.«
»Neću ga dugo zadržavati«, rekao sam.
»Pa nikako nemojte«, odgovorio je. »Imam posla.«
Ako je doktor bio neotesan, to sam pripisao napetosti. I sâm sam bio na rubu
dok sam išao za njim u bolesnikovu sobu. Prokurator Rhunken nije bio pao u krevet,
kao što sam očekivao, nego je ležao na kožnom naslonjaču uz daljnji zid, ogoljelih
25
Kritika kriminalnog uma
nogu podignutih na jastuke prema otvorenom prozoru. Ta ledeno hladna odaja bila je
zatrpanija nego cijeli ostatak kuće zajedno. Tri tanka nosača svijeća uvezana u veći
svijećnjak osvjetljavala su knjige i papire porazbacane svuda unaokolo. Velike kli-
mave nakupine knjiga kao pijanci su se naslonile na zidove sa svake stranice četve-
ronogog kreveta smještenog u najtamniji kut prostorije.
Ako je već doktor Plucker bio očekivao nekog mlađeg, Njegova Ekscelencija,
Herr prokurator Rhunken, bio je daleko mlađi nego što sam ja predviđao. Teško da
mu je moglo biti i četrdeset pet. Prisjetio sam se kako ga je sobarica nazvala finim i
pristalim, no nisam mogao naći uzroka takvom njezinom opisu. Poduprt u sjedećem
položaju, s velikim jastucima iza leđa, sjedio je zagrnut u tamni vuneni šal golih
nogu podignutih k ledenom noćnom zraku. Prišavši bliže, primijetio sam nezdravu
boju u licu, usne povučene čvrsto u tanki crni procjep i poluzatvorene oči naoko
uprte u drugi svijet. Grašci znoja su mu stajali na blijedim arkadama kao kondenzat
na hladnom staklu, a i kosa je bila natopljena unatoč glacijalnoj hladnoći. Okrenuo
se kao slijepac kada su moje čizme stale gaziti po kamenoj podlozi.
Upitno sam pogledao doktora.
»Bliže, gospodine, priđite bliže«, poticao je. »Obavimo to! Što prije, to bolje.«
Kako sam prišao pacijentu, začuo sam kako doktor u hodniku doziva djevojku.
»Donesi stolicu novom prokuratoru. I donesi tu kantu!«
Rhunkenove upaljene oči su se u tren otvorile kad je začuo grubu ironiju dokto-
rova glasa. Zapiljio se u mene, ali nije govorio. Stolica je stigla i postavljena je kraj
kauča. Tek tren sam oklijevao dok bolesnik nije podigao drhtavu ruku, pokretom koji
je izgledao natprirodno naporan, te pustio da padne na sjedalo uz težak udarac.
Duboko sam udahnuo i sjeo, a djevojka je kraj postelje svojega bolesnoga
gospodara postavila veliko hrastovo vjedro pokriveno lanenom krpom. Oštar vonj
koji sam u početku bio smatrao ustajalim zrakom slabo korištene prostorije sada se
pojačavao. Ta prodorna mješavina znoja, fecesa i urina, zasićena kamforom i drugim
lijekovima, djelovala je kao nestvarno isparavanje magistratova naglog propadanja.
»Nadam se vašem brzom ozdravljenju, gospodine«, rekao sam ne znajući što
bih drugo, glasom tišim nego što sam htio. Usta prokuratora Rhunkena su se otvori-
la, donja mu je usna podrhtavala, a lijeva strana lica frenetično se trzala. Boreći se
protiv odmetnutih mišića, zgrabio je moju ruku i potegao me k tom zloćudnom smra-
du. I tada je, ne uspijevajući reći ni riječ, zahroptao i pao natrag na jastuke. U jed-
nom trenutku činilo mi se da će izdahnuti pred mojim očima. Silovit grč prošao mu
je tijelom dok je pokušavao ponovno podignuti glavu.
»Ne iscrpljujte se, gospodine!« opomenuo ga je doktor Plucker. »Uši ovoga
26
Michael Gregorio
gospodina su mlade i ima strpljenja napretek. Sada malo mirujte dok vam stavljam
lijek«, progunđao je. »Sinoć je došao brod iz Rio del Plate. Za ove sam se morao bo-
riti protiv kirurga Franzicha iz vojnog stacionara. Zapanjili biste se da znate koliko
koštaju. Haementaria ghilianii«, priopćio nam je. Strgao je krpu s vjedra i prinio ga
nosu. »Hmmm! Primordijalni smrad šuma Amazone! Gotovo da možete vidjeti crne
močvare u kojima gmižu i pužu. Ove će vam čuda činiti, gospodine. Stotinu puta su
efikasnije od crva hiruda kojeg je Monsieur Broussais donio na povratku iz Egipta.
Vojne vlasti zgrću ih diljem Europe, stvaraju zalihe prije nego što izbije rat.«
Gledao sam užasnuto kako liječnik lakim kliještima vadi krupnog crnog crva.
Stvor je pulsirao i migoljio se pokušavajući omotati doktorovu ruku. One sekunde
kada je dotakao pacijentovo tkivo, prestao se boriti. Doktor Plucker razvukao je veli-
ku pijavicu duž lista Herr Rhunkena, od koljena do gležnja, i ostavio je ondje neka se
hrani.
»Ako ikako mogu pomoći«, slabašno sam ponudio netremice buljeći u krupnog
amazonskog golaća. Bio je dvanaest palaca dugačak. Kad je stao crpiti krv nemoćni-
ka, izgledalo je kao da raste i natiče. »Ja sam…«
Ispod Rhunkenova šala izletjela je žuta ruka i zastala pred mojim licem takvom
brzinom da mi je stao dah. »Vi ste, dakle, došli«, zadahtao je. »Iz Berlina,
pretpostavljam.«
»Berlin, gospodine?« ponovio sam, na shvaćajući o čemu govori. Bacio sam
pogled na liječnika, ali od toga nije bilo koristi. Bio je zaposlen stavljanjem druge di-
vovske pijavice na drugu pacijentovu nogu. »Došao sam danas iz Lotingena, Vaša
Ekscelencijo.«
Herr Rhunken se namrštio. Duboka mu je bora presjekla čelo.
»Odakle?«
»Lotingen. Zapadni okrug«, rekao sam. »Ja sam tamošnji predsjedavajući ma-
gistrat.«
»Lotingen?« Rhunken je zavapio, a jad mu se lako dao iščitati s lica. »Što vi tu
tražite?«
Zadnje što sam očekivao bilo je da me o mojem identitetu ispituje osoba koja
me je preporučila.
»Njegova Visost mi je naredila da vas odmijenim sa slučaja. Vaša vlastita poru-
ka nalazi mi se u džepu!«
S nevjericom ispisanom preko cijelog lica, Rhunken je odmahivao glavom.
»Sigurno ste me vi nominirali?« inzistirao sam. Prokurator Rhunken okrenuo je
lice k zidu dok je doktor Plucker nanosio još dvije krvopije na njegova gola bedra.
27
Kritika kriminalnog uma
28
Michael Gregorio
ustuknula pred očajem, dok sam gledao kako Rhunken zatvara oči i izgleda kao da
pada u samrtni hropac uza sve te crve koji gmižu i uvrću se po njegovom licu i slje-
poočnicama, podsjećajući na portret Meduze koji sam vidio u Firenci.
»Ne vidite li u kakvu je stanju?« uzviknuo je doktor Plucker, primajući me za
ruku, odvodeći me i gurajući prema vratima. »Moram vam narediti da napustite ovu
sobu!«
Silovito raskrilivši vrata, doktor me iznenadio snagom kojom me je izgurao u
hodnik, gdje je čekala djevojka.
»Isprati Herr Stiffeniisa van!« zagrmio je.
Zacijelo sam se doimao kao izgubljeno dijete jer me djevojka uzela pod ruku i
nježno povela niz hodnik u pravcu ulaznih vrata.
»Pođimo, gospodine«, rekla je, vodeći me kroz sobe pune knjiga i mračne hod-
nike. »Samo vi mene pratite.«
Nakon što su se za mnom zatvorila ulazna vrata, stajao sam okamenjen na hlad-
noj svjetlosti niskog mjeseca. Narednik Koch čekao je s druge strane dvorišne ogra-
de. Okrenuo se kad je čuo zvuk zatvaranja vrata i krenuo prema meni, lica išaranog
kao šatirani crkveni mramor. Temperatura je pala dok sam bio unutra i snijeg mu je
zaposjeo obod šešira.
»Je li sve u redu, Herr Stiffeniise?«
Zanemario sam njegov pokušaj da bude pažljiv. »Tko je vama rekao da dođete
danas u Lotingen, naredniče Koch?« Tresao sam se od poniženosti i bijesa.
»Prokurator Rhunken, gospodine«, ispalio je bez trunke oklijevanja.
»On nije imao pojma tko sam ja«, rekao sam s mirnoćom koja je i mene samog
iznenadila. Koch je otvorio usta da nešto kaže pa ih opet zatvorio. Naposljetku je re-
kao: »Ja sam pretpostavio da je u pitanju bio Herr Rhunken. Teklič mi je donio
otpravak.«
»Tko je bio u potpisu otpravka?«
»Nije bio potpisan, gospodine. Ja sam prokuratorov zaposlenik. Teklič je rekao
da je dokument došao odozgor. Herr Rhunken ne mora potpisivati naredbe koje mi
izdaje«, rekao je. »Naredba je sadržavala kamo treba ići i što treba učiniti. Isti teklič
mi je dao pismo s kraljevskim pečatom i dokumente koje sam vam trebao povjeriti
na putovanju za Königsberg. Ako sam što učinio krivo, meni je najiskrenije žao zbog
toga, gospodine.«
»Herr Rhunkena niste ni vidjeli?«
Koch je odmahnuo glavom: »Ne, gospodine, nisam.«
29
Kritika kriminalnog uma
»Iz ovih stopa moram na sud«, rekao sam, okrenuvši se na petama i krenuvši
prema masivnoj tvrđavi na suprotnoj strani trga. Nešto puta sam i prešao kad sam
shvatio da se Koch nije ni pomakao.
»Zgrada suda, gospodine?« zazvao me. »Ne biste li prije vidjeli svoje odaje?«
Obrušio sam se na njega. Bilo je nečeg smiješnog u njegovu prijedlogu. »Misli-
te li da sam ovdje na ladanju? Došao sam istraživati umorstva, naredniče!«
Koch je koraknuo prema meni i skinuo šešir. »Mjesec nije dovoljno visoko,
gospodine«, rekao je. Na tren sam pomislio da ga nisam dobro čuo, ali on je nasta-
vio: »Imamo dovoljno vremena da…«
»Je li ova hladnoća imala utjecaja na vaš mozak, Koch?« prekinuo sam ga.
»Kakve, za Boga miloga, veze ima mjesec s time?«
»Naređeno mi je da vas dovedem u tvrđavu čim mjesec dosegne najvišu točku.
Ni minute prije.«
Odmarširao sam natrag po snijegu, odupirući se porivu da ga zadavim.
»Mjeri li se i inače vrijeme u Königsbergu na takav način, Koch? Mjesečevim
mjenama? Ili je ovo samo još jedan oblik vaših praznovjernih besmislica?«
»Ondje se treba održati sastanak, gospodine. Kada mjesec bude najviši. Samo
to znam«, odgovorio je smireno Koch.
»O tome nije bilo ni spomena, naredniče«, primijetio sam. »Nije prvi put da ste
me izigrali.«
Koch me gledao s odmjerenom hladnoćom. »Nije moje da pitam zašto, gospo-
dine. Netko vam je stavljen na raspolaganje kao pomoć i to je sve što je meni reče-
no.«
»Ljudi imaju imena, Koch«, odvratio sam.
Snijeg je opet počeo padati u prozračnim lelujavim pahuljama i Koch je pogle-
dao u zrak prije nego se udostojio odgovoriti, »Čovjekovo ime je doktor Vigilanti-
us.«
Otvorio sam usta da bih protestirao, ali riječi nisu htjele van. Pahuljice su se
spuštale na moje usne i topile mi se na jeziku.
»Nekromant?« naposljetku sam uspio. »Što on tu radi?«
»Čuo sam«, odgovorio je Koch oklijevajući, »da će doktor izvoditi eksperi-
mente znanstvene naravi, gospodine.«
»O kakvoj je znanosti riječ, Koch?«
Moj se sarkazam izgubio u sudaru sa mojim tupavim pratiocem.
30
Michael Gregorio
31
Kritika kriminalnog uma
4. poglavlje
Kočija je polagano krenula. Konj je bio napet, a kočijaš oprezan zbog svježeg snije-
ga na kaldrmi. Klepetanje kotača odzvanjalo je o tamne kamene zgrade koje su
obrubljivale uzak put kojim smo se vozili, no nisam mnogo mario za okruženje.
Moje su misli bile okupirane s prokuratorom Rhunkenom. Nije me očekivao. Nije
imao pojma ni tko sam ja ni zašto sam došao. U tom slučaju, zašto su me poslali da
se sretnem s njim? Ako on nije taj koji me spomenuo kralju, tko je onda? Sam
Rhunken je priznao da je očekivao magistrata iz Berlina. Kraljevska prijestolnica
bila je i sjedište tajne policije. Je li očekivao nekoga takvoga, prokuratora iz tajne po-
licije, specijalista za politiku i ubojstva? Te su me nove nepoznanice, zajedno s već
skupljenom hrpom neodgovorenih pitanja što su zirkala iz svežnja dokumenata koje
mi je bilo dopušteno vidjeti na putovanju u Königsberg, bacale u nekakav rastući
očaj. Da stvar bude još ljepša, ostavljen sam bez upotrebljive pomoći. Narednik Herr
Koch bio je niži časnik, neupućeni teklič koji je postupao prema zapovijedima, ono-
liko rigorozno koliko mi je bio i beskoristan.
Oporo kreštanje galebova prodrlo mi je u misli. Nos mi se počeo trzati od smra-
da ustajale ribe i vodenih biljaka kad sam podigao zavjesu i pogledao van iz kočije.
Ravnodušno sivo more protezalo se od uskog pješčanog pojasa prema sjeveru, do u
beskonačnost. Bila je oseka i manja flota ribarskih brodica ležala je čudno na svojim
bokovima. Njihovi jarboli i snasti izgledali su kao naslage inja. Plitka plaža bila je
ravan čvrsta leda, izuzevši uski kanal brzaca po sredini estuarija. Crni kameni mol
ispružio se u kanal kao ruka. Vitke škune su se poredale duž obalne crte kao mrtvi
kitovi koji čekaju da ih se otegli na obalu. Lučki radnici nosili su vreće i bale uz
platnice i dolje, a prastare koloture i dizala škripala su i cviljela pod težinom tereta
koje su uzimali, prenosili i otpuštali. Ne računajući na sveprisutne vojnike, to je bio
prvi znak života koji sam vidio otkako sam došao u Königsberg. Taj je grad bio ču-
ven po marljivosti svojih građana i po lukavštini i nepopustljivosti trgovaca. Na kra-
ju krajeva, bila je to najveća luka na Baltiku. Hamburg i Gdanjsk su do neke mjere
bili konkurencija, ali nijedan od njih nije se mogao pohvaliti kenigsberškom tona-
žom. Svakodnevno se događalo, rekao mi je Koch, da desetak brodova pristigne iz
najudaljenijih kutaka Zemlje i ukotvi se uz taj dok, dok bi drugih desetak podiglo si-
dra i krenulo u suprotnom smjeru. Radnici su dolazili i odlazili. Svaki od njih išao je
jednakom putanjom od broda do skladišta i svaki je išao ukorak s prethodnikom pa
su izgledali kao mravi koji nose zrna žita u spremnik svoje zajednice. Palo mi je na
pamet da je jedan od tih brodova bio doplovio skroz iz tropskih prašuma Južne Ame-
rike donoseći vojsci teret pijavica.
32
Michael Gregorio
33
Kritika kriminalnog uma
šanka. Konjski rep zaglađen voskom i uvezan crvenom vrpcom pridonosio je dojmu
da je taj čovjek nekoć bio mornar na kitolovcu. Vratio se s velikim snopom ključeva
i smiješkom koji je odavao poštovanje, no bez ulizništva.
»Ja sam Ulrich Totz, vlasnik prenoćišta. Čekali smo vas cijeli dan, gospodine«,
rekao je dubokim, snažnim glasom koji ga je činio mlađim nego što bi se reklo po
kosi. »Poslao sam maloga gore da raspiri vatru u vašoj sobi. Idem po vaše torbe iz
kočije.«
Zahvalio sam mu i stao se ponovno ogledavati po prostoriji dok je Koch grijao
ruke pokraj blistave vatre. U tu ranu večer bilo je malo prisutnih. Nedaleko od
ognjišta skupina gostiju sjedila je na drvenim stolicama visokog naslona i proučavala
Kocha i mene s neskrivenom znatiželjom. Vratili su se svojem pivu i lulama nakon
što su se zadovoljili zaključkom da smo samo dva obična trgovačka putnika koji tra-
že zaklon od mećave. Trojica od ljudi s pićem nosila su odore pruske mornarice, dok
se jedan ukrasio odorom ruskog husara s kratkim zelenim ogrtačem i bokorima izve-
zenog cvijeća koji su mu prorešetali prsa odore kao rebra kostura. Čovjek najbliži
kaminu bio je tamnoput i gladio je brkove dugačke kao ručke. Nosio je svijetlocrven
fes nehajno i postrance na svojoj maloj glavi. Pretpostavio sam da bi mogao biti Ma-
rokanac ili Turčin, a sva je prilika da je časnik na trgovačkom brodu. Novotarije s
Mediterana već su nekoliko godina bile pristizale u Europu, pa čak i u Prusiju. Uisti-
nu, opće je bilo mišljenje da su Egipćani imali razuma sakriti svoje egzotične tajne,
Bonaparte bi ih bio ostavio na miru. No car je toliko volio plodove datuljnih palmi te
je…
Prije nego sam mogao išta više primijetiti, vlasnik krčme ušao je s mojom
prtljagom. »Vaša je druga nalijevo, prvi kat. Dođite kada god vam paše, gospodine.«
Pridružio sam se Kochu pred vatrom i zagrijao ruke.
»Ovo je dobrodošao prizor«, priznao sam.
Koch je nešto potvrdno promrmljao, ne dižući pogled s cjepanica u ognjištu;
obojica smo neko vrijeme samo šutke gledali u vatru, kao začarani rasplesanim pla-
menovima.
»Imamo oko sat vremena do vašeg termina kod doktora Vigilantiusa, Herr pro-
kuratore«, podsjetio me je.
»Ah, pa da! Mjesec!« našalio sam se. »Pravit ćete mi društvo, nadam se?«
Koch se okrenuo k meni vidljivo iznenađen. »Gospodine?«
»Imate li za večeras kakvih drugih planova?«
»Ma ne, Herr prokuratore«, branio se. »Naređeno mi je da vam se stavim na
raspolaganje na bilo koji način koji vi smatrate prikladnim. Nisam znao…«
34
Michael Gregorio
35
Kritika kriminalnog uma
Herr Jachmanne,
36
Michael Gregorio
37
Kritika kriminalnog uma
skliznuo u hodnik.
»Taj mali!« reče Totz uz teatralno prevrtanje očima i odmahivanje glavom,
»lažljivi mali fakin. A i rad ga plaši. Ako dopustite…«
»Rekao mi je da je Jan Konnen bio u vašoj krčmi one noći kad je ubijen, Herr
Totz«, rekao sam. »Je li to istina?«
Ulrich Totz nije odmah odgovorio. Potom, pojavi se tanušan osmijeh, a odgo-
vor poteče kao med i mlijeko. »Tako je, gospodine«, reče. »Već sam rekao policiji
sve što znam. Pod prisegom. Konnen je čas bio tu, drugi čas nije. Ne mogu vam reći
više od toga. Ako biste me ispričali sad, gospodine, imam posla dolje.«
Odobrio sam kimanjem glave i on ode van tiho zatvarajući vrata za sobom. Je-
sam li bio uvučen u nekakav bizarni labirint ili je tek puka slučajnost da me smjestiše
u isto ono prenoćište gdje je prva žrtva ubojstava provela svoje zadnje sate? Odlučio
sam prvom prilikom u policiji potražiti izjavu Ulricha Totza. Očito, postojalo je više
dokumentacije od one tanke hrpice koju mi je Koch pokazao u kočiji.
Dolje, u krčmi, narednik Koch je sjedio kraj vatre, a na stoliću kraj njega stajale
su dvije velike čaše toddyja. Krčma je bila življa nego prije. Dvije žene u širokim,
crvenim suknjama i bluzama duboka izreza bile su u centru pažnje, osim za ruskog
časnika u živopisnoj odori koji je spavao za stolom čelom uza zid i uz prevrnutu čašu
iz koje je na pod kapao grog.
»Koch«, pozvao sam ga tapšanjem po ramenu.
Narednik je poskočio na noge i udario se šeširom po glavi kao da sam ga zate-
kao u stanju očajne razgolićenosti. »Kočija je…«
»Jan Konnen je ubijen ovdje«, prekinuo sam ga. »Jeste li to znali?«
Koch je zastao dovoljno dugo da se zapitam sprema li mi se opet nešto zatajiti.
»Ne, pojma nisam imao, gospodine. Pojma!«
»Je li tomu stvarno tako?« htio sam znati. »Stvarno neobično. To sigurno zna
cijeli grad.«
Koch je duboko udahnuo prije nego je odgovorio. »Kao što sam vam rekao,
gospodine, detalji su bili čuvani u najvećoj tajnosti. Znao sam, naravno, da je čovjek
bio ubijen negdje blizu mora, ali ne baš u ovom prenoćištu.«
»Izvan prenoćišta«, ispravio sam ga makinalno. »Vi to možda ne znate, ali onaj
tko me odlučio smjestiti upravo ovdje zacijelo je znao, naredniče.«
Stajali smo ondje nekoliko minuta, licem u lice u tišini, i osjećao sam kako hla-
dan mraz nerazumijevanja opet pada među nas.
Podignuo sam omotnicu koju sam držao. »Ovo je pismo koje sam prije spome-
38
Michael Gregorio
39
Kritika kriminalnog uma
5. poglavlje
Tama je pala na Ostmarktplatz. Vani nije bilo ni žive duše. Čak su stražarnice pred
tvrđavom i sudom bile prazne jer su stražare opozvali za noći. Baklje su sa svake
strane ulaznih vrata bacale slabo svjetlo i urezivale plamene treperave ornamente u
sumorni kamen pročelja. Nakon što smo Koch i ja izišli iz kočije, nadvilo se nad
nama masivno kameno zdanje. Na blijedom svjetlu izlazećeg mjeseca zloslutnost
stražarnica, tornjeva i središnjeg zamka nadjačavala je nevinu bjelinu blještavog sni-
jega.
Narednik Koch podigao je veliki željezni prsten zvekira i pustio ga da padne na
mala prolazna vrata unutar gigantskih fortifikacijskih vrata. S bukom je izvučen neki
teški klin i prozorčić se otvorio, a iznutra nas je promatrao par očiju veličine glave
pribadače.
»Prokurator Stiffeniis radi sastanka s doktorom Vigilantiusom«, izjavio je
Koch.
Špijunka se zatvorila uz zveckanje metala, vrata su otvorena, a mi smo stupili u
maleno dvorište.
»Tu čekajte«, naložio je stražar i mi smo bili ostavljeni dangubiti na hladnoći
nekoliko minuta. U sredini dvorišta dva su vojnika u košuljama radila lopatama oko
dugačke drvene kutije. Uz toliko snijega na sve strane, nisam se mogao ne zapitati u
čemu je svrha spremati ga u kutije?
»General Katowice!« Koch odjednom procijedi, a ja sam se okrenuo i ugledao
skupinu časnika u plavom seržu kako stupaju očito u našem smjeru. »On je za-
povjednik garnizona«, dodao je šaptom Koch.
Pomalo sam strepio od susreta s generalom. Našao sam se pred čovjekom nižim
od prosjeka i natprosječna opsega. Također, njegovi crni zubi bili su gađenja vrijed-
ni, a veliki bijeli brkovi širili su se od njegove gornje usnice na rumene obraze.
Prekrižio je kratke ruke na prsima, mrštenjem naborao čelo, a onda specifičnim
pokretom zamahnuo glavom ulijevo i zabacio dugu pletenicu bijele kose preko ruke,
gdje je polegla kao zmija na grani. Visoko rangirani časnici nisu nikada prestali nosi-
ti frizure kakve je uveo Fridrik Veliki.
»Stiffeniis?« zalajao je general nudeći svoju debeljuškastu šaku.
Nasmiješio sam se s olakšanjem. Ovdje su me, izgleda, očekivali.
»Neću vam trošiti vrijeme, osim da vam kažem kako mi je drago što ste došli«,
počeo je, a svojom se debelom rukom igrao drškom svojega mača. »U gradu je pre-
40
Michael Gregorio
viranje, kao što znate. Ta ubojstva! Kralj želi da se stanje bez odugovlačenja dovede
u red. Ja znam što je posrijedi«, unio mi se u lice, bazdeći po češnjaku i drugim bezi-
menim poluprobavljenim tvarima. »Jakobinci!« rekao je. »Eto, to vam je odgovor.«
»Uhode?« pitao sam.
General Katowice položio mi je ruku na rame. »Upravo tako! I ja želim doznati
gdje se oni kriju«, rekao je uznemireno, dok mu se bijela pletenica uvijala na prsima.
Više je izgledao kao barbarski kolovođa nego kao pruski general. »Nikad ne vjeruj
Francuzu. To su lukavi vrazi koje sam sotona vodi! Napoleon bi dao lijevu ruku i
nogu da može zaposjesti kenigsberšku utvrdu! Ja sam svoje snage strateški raspore-
dio u gradu i izvan njega. Udarit će nemilosrdno. Vaša riječ i moja riječ. To je sve što
još treba.«
Stavio je desnicu na moje lijevo rame i zurio mi ravno u oči pojačavajući sti-
sak. »Vidite li bilo što, što izgleda francuski i smrdi francuski, ja želim to znati.
Rhunken je sumnjao u stranu urotu protiv države, ali su nedostajali dokazi. Naravno,
time su mi ruke bile vezane. Uvjerit ću kralja da preuzme inicijativu. Udarit ćemo
prije nego oni. Možda sve ovisi o vama. Ima li pitanja?«
Prvo koje mi je padalo na pamet bilo je više nego dovoljno da pokrene lavinu.
Što ja tu radim? No nisam pitao. Niti je general Katowice čekao.
»Nema! E, to je čovjek! A sad, vjerujem da vas iščekuju.«
General je sa svojim ešalonom odmarširao nalijevo, dok je s desne strane
kaplar stupio pred nas i salutirao. »Za mnom, gospodo«, rekao je, okrenuo se na pe-
tama pa odmarširao.
Je li to bio motiv za umorstva, jakobinska urota s namjerom da se podrije mir u
Königsbergu i cijeloj Prusiji? Zbunjeno sam pratio kaplara. Grmjeli smo tamnim
prolazom kroz veliku praznu halu u kojoj je odzvanjala buka naših koraka, prošli
smo ispod niskog luka koji je vodio u labirint mračnih hodnika, dok nismo stigli do
vrata urezanih u vlažni sivi zid.
»Tuda«, rekao je kaplar i zgrabio baklju iz prstena na zidu te odskakutao niz
spiralne stube koje su vodile u utrobu zemlje. Bilo mi je mučno od zadaha plijesni.
Baklja našeg vodiča vodila je rovovsku bitku protiv mraka kakav se može sresti
samo unutar roga.
»Nisu li uredi iznad zemlje?« pitao sam Kocha.
»I jesu«, odgovorio je.
»Pa što onda radimo pod zemljom?«
»Pojma nemam, gospodine.«
41
Kritika kriminalnog uma
42
Michael Gregorio
43
Kritika kriminalnog uma
»Niste li vi… znatiželjni da vidite što se nalazi pod ovim pokrivačem, Herr
prokuratore?« upitao me Vigilantius s prijezirnim smiješkom. »U Königsbergu neće-
te naći veće pomoći, kunem vam se.«
»Što to skrivate?« zatražio sam.
»Sklonite ga«, rekao je vojnicima ne odgovorivši mi.
Dok su vojnici razmicali snijeg golim rukama, ja sam stajao i kiptio od bijesa.
Je li to bila svrha mojeg postavljanja za odgovornog te delikatne istrage? Da bi me se
povlačilo, manipuliralo, razjarilo? Nisam li imao neke stvarne ovlasti?
»Prebacite ga ovamo«, naredio je Vigilantius, a radnici su otkrili to što se spo-
minjalo s toliko okolišanja. »A sada, idite van!«
Vojnici su ga dragovoljno poslušali, ostavljajući nas nasamo s Vigilantiusom.
Približio sam se i pogledao dolje.
»Tko je to bio?« pitao sam.
»Bio?« grub glas je izazivao. »Ovo jest Jeronimus Tifferch, četvrta žrtva uboji-
ce koji užasava Königsberg.«
U Francuskoj sam vidio leševe. Znao sam što može učiniti svježe podmazana
oštrica giljotine, ali to me nije pripremilo na pogled na pravnika Tiffercha. Ležao je
na leđima u potpuno neprirodnom položaju. Trup mu je bio podignut prema gore, ko-
ljena svijena tako da su činila luk koji je pokazivao uvis i izdizao se iznad stola, a
ruke ispružene prema dolje. Život kao da je bio istrgnut iz njega. Koža mu je bila
staklasta i neprirodna, bjelokosno žuta poput talijanskih balzamiranih svetaca. Obra-
zi su mu bili upali, a usta zijevala širom otvorena. Bio je prilika zaprepaštene nevi-
nosti. Kosa mu se smrznula i bila je tako bijela da sam pomislio da je led. Dugačak
ravan nos vodio je do tankog para zafrknutih brčića koje je, reklo bi se, Tifferch
uzgajao s neuobičajenom pomnjom. Odijelo mu je bilo elegantno skrojeno, masli-
nastozeleno s finim zlatnim nitima oko ovratnika, rupica za puceta i na porubima.
Čarape boje biskvita labavo su visjele s listova koji su se smanjili od hladnoće. Oba
su mu koljena bila skorena blatom. Na njemu nije bilo očitog znaka umorstva. Niče-
ga što bi objasnilo što je pravnika Tieffercha dovelo do takvog kraja.
»Kako je umro?« pitao sam više sebe nego ikoga drugoga.
»To ćemo uskoro otkriti«, Vigilantius je odgovorio mračno, pripremajući se za
svoj posao. Bilo je to kao rimokatolički ritual. Nekoliko godina prije, u Rimu sam
bio na misi i fasciniralo me koliko je poganskih elemenata bilo prisutno u tome.
Spuštajući ruku s obje strane mrtvačeva lica, doktor je priljubio svoje i mrtvačevo
čelo baš kako katolički svećenik čini s kruhom i vinom kod blagoslova žrtve. U tom
je položaju ostao neko vrijeme, tih i ukočen kao i mrtvac pod njim. Odjednom je po-
44
Michael Gregorio
čeo glasno i divlje njušiti po usnama i nosu leša. Znoj mu se u potocima slijevao niz
čelo. Snažno se tresao, svi su mu udovi podrhtavali, činilo se da je opsjednut frene-
tičnom energijom koju nije mogao kontrolirati.
»Jeronimuse Tifferche«, izgovorio je u dubokim glasnim tonom. »Jeronimuse
Tifferche. Vrati se iz sjena. Ja, Augustus Vigilantius, naređujem ti…«
Bučno zavijanje je odjeknulo o kamene zidove, potrčalo lepetajući po sobi i
rastopilo se u dugi jauk pun agonije.
»Ovdje se još netko skriva«, rekoh sa strane Kochu.
Koch me netremice gledao. Stisnutih zuba i očiju zapaljenih plamenom baklje
odgovorio je: »Nikoga nema, gospodine, samo on, mi i tijelo.«
Vigilantius se energično izvinuo natrag na pete.
»Ostavite me, ostavite me da počivam u tami«, prosiktao je. Usta su mu bila
velika, izokrenuta, bezlična, a taj čudni bestjelesni glas oštar, jasan. U glasu je bilo
bezgranične tuge, za koju moram priznati kako nisam vjerovao da bi je Vigilantius
bio kadar prizvati. Disanje mu je postalo otežano, a — o, Bože moj, kako bi to želio
zanijekati — ogrtač mu se po vlastitu nahođenju počeo dizati kao zloćudni crni oblak
koji prijeti da će ga progutati. Sve se dogodilo tako brzo! Kao da smo se nalazili
usred kakve mahnite pošasti ili divlje oluje.
»Uzmi moju energiju!« vrisnuo je Vigilantius, kao da mu nevidljiva ruka čupa
srce iz tijela. »Tko si ti?«
»Ja više nisam ja«, glas je odgovorio grozomornim zavijanjem, a ja sam osjetio
kako Koch traži hrabrost hvatajući moj rukav. Zatim je neko vrijeme bilo tiho, a tada
je vjetar stao ponovno naricati i jadikovati. »Ja nisam ja… nisam više… nisam
više…«
»Tko te je odvukao u tamu?« Vigilantius je pitao mirno, kao da je to
najnormalnije pitanje na cijelom svijetu.
»Ubojstvo… ubojstvo… ubojstvo…«, vjetar se u bijesu vraćao desetak puta,
kao zamah čekićem koji se ponavlja i ponavlja. Odjekivao je i odzvanjao u mojemu
mozgu. Na tom treperavom svjetlu učinilo mi se da vidim mrtvačeve otvrdnjele usne
kako se pomiču i govore. Vigilantius se sav tresao. Krhotine riječi i razderane fraze
kuljale su iz njega u obliku neshvatljive lavine zvuka.
Zatim se začuo kratak i bolan vrisak.
»Tko je to učinio, duše?« Vigilantius je navaljivao. »Tko te je ubio?«
Čuo sam hukanje sove i golubice su gukale, čuo sam kako mačke zavijaju, lu-
đačko brbljanje pjesme bez nota i na kraju ponovno nalet vjetra.
45
Kritika kriminalnog uma
46
Michael Gregorio
47
Kritika kriminalnog uma
48
Michael Gregorio
mrtvačeva šešira!«
Bio je to pun pogodak.
»Kada je mjesec najviši«, nekromant je uzvratio, »tokovi ljudskog duha uzdižu
se do svoje najveće snage. Tada ih može osjetiti bilo koji znalac podučen vještini di-
vinacije. Njegovo tijelo je ovdje čuvano baš radi toga. No vitalni trenutak je prošao i
više se neće vraćati. Trujete se vanjskim manifestacijama, Herr Stiffeniise.«
»Pomozite mi da ga okrenemo natrag, naredniče Koch«, rekao sam ne obraća-
jući pažnju na varalicu.
»Trebali biste mi biti zahvalni, Herr prokuratore!« Vigilantius je ustrajao pored
mog ramena. »Ne prezrite pomoć koju sam kadar ponuditi.«
Nisam odgovorio, a u tišini koja je uslijedila začuo sam iste odvratne šumove
koji su me zgrozili samo nekoliko minuta prije. Kad sam se okrenuo, sreo sam se s
nekromantovim podrugljivim očima. Nosnice su mu se otvarale i zatvarale u kratkim
istrzanim pokretima pri pohlepnom usisavanju zraka. Približio je svoju glavu mojoj i
mirisao me.
»Zar ste pas, gospodine?« odbrusio sam odstupajući. »Taj trik možda pali kod
mrtvaca, ali ja sam živ.«
Povukao se podalje, ali ništa nije moglo skinuti ono smijuljenje s njegova lica.
»Samo na površini, Herr Stiffeniise. Njušim smrt koju svuda nosite sa sobom«,
dotakao se postrance po nosu. »Smrdi. Imate tamnu ustajalu lokvu u kojoj trune leši-
na. Mrtva tvar truje vam um i život. Griješim li, Herr prokuratore? Što vas uhodi u
vašim noćnim morama? Kakve se tajne kriju u tim mutnim vodama? Bojite li se ono-
ga što bi moglo svakog časa isplivati na površinu?«
Riječi su mu odzvanjale pod svodovima.
»Hvala vam na vašim neprocjenjivim razmišljanjima«, progunđao sam. »Ovdje
nemamo što više vidjeti, Koch.«
Vigilantius je od iznenađenja širom otvorio oči. »Ali još vam nešto trebam po-
kazati. Od ovoga se trupla može dobiti nešto još vrednije.«
»Dosta mi je i leševa i njihovih ljubitelja«, prasnuh.
»Ali gospodine!« usprotivio se i otkrio nešto dvolično u načinu na koji je to
učinio, a što je bilo u oštroj suprotnosti sa sladunjavim molbama koje su uslijedile.
»Ima još jedan aspekt moje vještine koja bi vama mogla dobro doći.«
»Vaše me vještine ne zanimaju«, narugao sam se.
»Kako god želite, Herr prokuratore«, rekao je uz groteskno pretjeran ljubazan
naklon. »Ne mogu vas prisiliti da ostanete protiv svoje volje.«
49
Kritika kriminalnog uma
Praćen Kochom, odmarširao sam van iz prostorije i vratili smo se istim tamnim
prolazima kojima smo bili došli. Hodali smo nijemo do površine, a naši su skladni
koraci odzvanjali stubama, hodnicima i klaustrofobičnim dvorištima.
»Kakva drskost! Tako vam se obraćati, gospodine!« reče Koch uzrujano kad
smo izbili u glavno dvorište. »Što mislite, što on hoće?«
»To nitko ne zna«, odbio sam diskusiju. Nisam osjetio nimalo želje razmišljati
o tome što bi Vigilantius u društvu mrtvaca mogao raditi ondje dolje. Jak vjetar
razbio je naoblaku, a ja sam udišući svjež zrak podigao oči i zagledao se u zvijezde
koje su se raspršile tamnim nebom kao dragocjena zrnca šećera slučajno porazbaca-
na po stolu. »Jeste li znali da postoji još neka osoba, ne računajući prokuratora
Rhunkena, koja je uključena u ovu istragu, Koch?«
Narednik nije odgovorio odmah.
»Ne, gospodine«, rekao je naposljetku, »ali možete zamisliti da bi se gradski
oci obratili bilo kome za koga bi mislili da bi im mogao pomoći u njihovoj nevolji?«
Ako je Koch imao neku neospornu kvalitetu, onda je to bio njegov zdrav ra-
zum. U tome sam našao potporu i morao sam se nasmiješiti.
»Kočija nas čeka«, podsjetio me.
»Neka čeka«, rekao sam. »Odvedite me u ured Herr Rhunkena. Dovoljno smo
vremena potratili večeras. Istraga mora početi bez ikakva odgađanja. Njušenje
mrtvačkih kostiju neće nas daleko odvesti.«
50
Michael Gregorio
6. poglavlje
51
Kritika kriminalnog uma
stali pred drvenim vratima nimalo drugačijim od stotina drugih kraj kojih smo prošli.
»Eto nas, gospodine«, Koch me je obavijestio. »To je ured Herr Rhunkena.«
Bio sam previše preneražen da bih išta rekao. Nije bilo natpisne pločice na vra-
tima, nikakva simbola moći kojom je Herr prokurator sigurno raspolagao, ničega što
bi upućivalo da se u toj sobi može naći čovjeka vješte ruke kojem se može povjeriti
spokoj i sigurnost grada.
»Tako blizu onom talogu dolje?«
»Prokurator Rhunken bio je nadležan za Sekciju D, gospodine. Želite li biti
negdje drugdje…«
»Ni pomisliti!« odgovorio sam brzo. »Ako je njemu ova soba bila dobra, i ja ću
se u njoj snaći.«
»U tim kavezima držimo zločince koji su predviđeni za Sibir. Herr Rhunken je
još radio na popisu. Ima još mjesta na brodovima. Kad ledeni pokrivač krene puca-
ti…«
Posljednje tri ili četiri godine bjesnjela je debata o deportacijama. Kralj Fridrik
Wilhelm III. odlučio je jednom za svagda državu očistiti od kriminalaca recidivista,
šaljući ih doživotno u neku udaljenu koloniju, pod prijetnjom smrću ako bi se ikada
usudili vratiti. Ponude Njegove Visosti mnogim udaljenim državama koje su imale
kolonije s nenastanjenim područjima, uključivo i Sjedinjene Države i Veliku Britani-
ju, bile su odbijene, ali naposljetku je ruski car objavio da ih je voljan preuzeti uz
određenu naknadu.
Još uvijek se mnogo nesuglasica vezanih uz kraljevu odluku moglo naći u kru-
govima liberalnih mislilaca. Kriminalci ne uživaju osobite simpatije u Prusiji, baš
kao ni igdje drugdje, ali i sama pomisao da ih se prodaje u rusko roblje naišla je na
otpor u društvu Prosvijetljenih. »Plemeniti divljak« još je uvijek bila popularna fra-
za, a francuska je vlada, kao i američka prije, obznanila da su svi ljudi jednaki. Sve-
jedno, 28. veljače 1801. godine sporazum je potpisan. Upraviteljima zatvora diljem
zemlje naređeno je da za progon izaberu najokorjelije zločince i prijestupnike recidi-
viste.
»Her Rhunken je sam sebi odabrao ovu sobu, gospodine«, odgovorio je Koch.
»Ovdje je vodio ispitivanja. Jauci i vrištanje odozdol imali su određeni utjecaj na
ispitivanoga.«
»Mogu misliti«, rekao sam i nehotice zadrhtao.
»Herr Rhunken je uživao veliko poštovanje zbog drastičnosti svojih metoda«,
Koch je zaključio vadeći iz džepa veliki ključ i otključavajući vrata.
Odstupio je kako bi me propustio da uđem prvi, a ja sam čekao u tami, sve
52
Michael Gregorio
53
Kritika kriminalnog uma
54
Michael Gregorio
Edikt je potpisan ukrasnom viticom kralja Fridrika Wilhelma III., a bila je,
kako sam primijetio, vidljivo drugačija od vitice na pismu koje je meni poslao.
Je li doktor Vigilantius bio u pravu?
Je li moj poziv u Königsberg lažan?
To je pismo bilo poslano iz prijestolnice prije tri dana, što znači da ga je
Rhunken dobio prije dva dana. Baš toga se dana njegova bolest naglo pogoršala. Ono
što sam greškom pripisao običnoj bolesti — drhtaj lica, nesigurni udovi, zaudaranje
tijela u stanju početka raspadanja — sve to je izazvano šokom primitka tog pisma.
Rhunken je bio pretrpio moždanu apopleksiju kao izravnu posljedicu poniženja
nastalog zbog najave mog dolaska.
Sjetio sam se unesrećene olupine od čovjeka s kojom sam se sreo tek nekoliko
sati prije. Kako li je samo to odrješito pismo moralo zagorčati njegov odnos prema
meni. Magistrat postavljen da ga zamijeni, navodno »visokoosposobljena osoba
iznimno specifičnih talenata«, onaj koji ne samo da ga je istisnuo i zadobio kraljev
patronat, ne samo da je bio mlad nego je također potpuno neiskusan. Usto, dolazi iz
Lotingena, malenog sela na krajnjoj granici zapadnog okruga. Rhunken je bio očeki-
vao ozbiljnog suparnika, magistrata seniora, pripadnika tajne policije ili sigurnosnog
vijeća, nekog darovitog berlinskog doajena. Ono što je dobio, to sam bio ja.
»Izjave svjedoka bi trebale biti ovdje, gospodine«, prenuo me Koch.
Rovao sam po bijednoj hrpici papira i s lakoćom našao izjavu koju je krčmar,
vlasnik Baltičkog kitolovca, dao policiji. Bila je kratka i nije sadržavala ništa više od
onoga što je Ulrich Totz rekao meni osobno. Jan Konnen pio je u salonu te večeri,
iako ne pretjerano. Bio je u društvu koje je možda, a možda i nije kartalo za novac,
ali Totz je svakako izbjegavao tu temu. Reklo bi se da je u prošlosti bilo oštrih
prosvjeda protiv obnove njegove dozvole za točenje alkohola nakon silovitih koc-
karskih obračuna zbog optužbi za varanje. Iznosi su bili prilični, a i jedan je sudionik
bio izgubio dva prsta u obračunu noževima.
55
Kritika kriminalnog uma
»No te večeri nije bilo kockanja«, tvrdio je Totz. Preskočio sam do dna stranice
gdje se moglo vidjeti:
Herr Totz je izjavio da ne vidi očite veze između gosta koji je te večeri viđen u
njegovoj krčmi i tijela koje je nađeno niže niz kej sljedećeg jutra. Kada mu je
policija prvi puta prišla, porekao je da bilo kako poznaje žrtvu.
56
Michael Gregorio
stoljeću, tako brzo nakon revolucije u Francuskoj i Napoleonova uspona, bio sam
pročitao upravo taj protokol. Upozoravao je na moguće infiltriranje uhoda i revoluci-
onara koji bi imali za cilj podrivanje stabilnosti nacije i uvođenje republikanstva. Či-
nilo se da se Rhunken uvjerio da bi istraga trebala ići u tom pravcu i dodijelio je
Konnenu nizak, ali značajan stupanj potencijalne opasnosti.
Okrenuo sam stranicu tražeći još, ali sljedeći se list odnosio na Paulu-Anne
Brunner, sljedeću ubojičinu žrtvu. Bila je to izjava njezina muža o tome kako je
»jadna gospođa« toga dana kada je ubijena radila više ili manje sve isto što je radila
svakog drugog dana, što je uključivalo i hranjenje kokošaka, skupljanje jaja i njihovo
prodavanje nekolicini susjeda i jednom ili dva gradska dućana. »Jedino neobično što
je toga dana učinila«, zaključio je ucviljeni suprug, »jest što je otišla i dala se ubiti!«
Frau Brunner bila je društvena žena koja je posjećivala pijetistički hram dva puta na
dan, nedjeljom tri puta. Bila je poznata po poštenju, moralnoj čestitosti i dobrim dje-
lima te je zbog toga među susjedima bila silno obljubljena. Nije imala poznatih
neprijatelja. Štoviše, smatralo se da se ta žena u cijelom svom životu ni s kim nije ni
posvađala. Naravno, Rhunken je za zločin osumnjičio supruga. Heinz-Carl Brunner
bio je dva dana zadržan u zatvoru i podvrgnut »temeljitom ispitivanju«. Ukratko, ši-
bali su ga dok nije vrišteći molio milost i onda su ga pustili a da nije rekao išta inkri-
minirajuće. U vrijeme ubojstva, kao što je potvrdilo nekoliko susjeda zemljoradnika,
Brunner je radio u svom polju s dvojicom svojih pomoćnika i tu se njegov alibi nije
moglo oboriti. Stoga, on je čist. Još jednom je Rhunken dodao bilješku koja je izgle-
da opisivala smjer u kojem se istraga počela kretati: »Političke veze ili radikalne
sklonosti nisu dojavljene ni nađene. Prot. 2779?«
Bit će da sam jauknuo.
»Je li sve u redu, Herr Stiffeniise?« zabrinuo se Koch.
»Je li prokurator Rhunken surađivao s nekim drugim magistratom? Hoću reći,
je li mu možda tko pomagao prikupljati dokaze ili izjave svjedoka?«
»O, pa ne, gospodine«, odmah je odgovorio Koch. »Herr prokurator je uvijek
radio sam, to sigurno znam. Nije imao povjerenja ni u koga.«
Kimnuo sam i pogledao sljedeći list papira, odnosno izvješće koje se ticalo dru-
ge žrtve u nizu. Kako sam pročitao ime žrtve, tako me protresao električni udar koji
je projurio mojim žilama. Johann Gottfried Haase? Kako sam se proklinjao zbog te
nedosljednosti! Kad smo tog dana putovali u Königsberg, namjerno sam preskočio
ime najvažnije osobe koja je umrla od ruke toga ubojice. Johann Gottfried Haase bio
je međunarodno poznat naučenjak i često objavljivan autor. Nekoliko godina ranije
pročitao sam pamflet koji je napisao. Profesor orijentalnih jezika i teologije na Sve-
učilištu u Königsbergu izazvao je senzaciju kada je objavio da rajski vrt nipošto nije
57
Kritika kriminalnog uma
bio fikcija. Zmija je doista izazivala Adama i Evu, tvrdio je znanstvenik, manje ili
više upravo na mjestu na kojem smo mi stajali. Prema Haaseu, Königsberg je izgra-
đen upravo na izvornom lokalitetu biblijskog raja. Tko bi se usudio ubiti tako emi-
nentnu osobu?
Idući dalje niz stranicu, željan novih detalja, nisam mogao ne nasmijati se.
Uistinu, prasnuo sam u glasan smijeh, a narednik Koch me promatrao s izrazom
ozbiljne zabrinutosti.
»Kakav sam bio idiot«, rekao sam.
»Gospodine?«
Ime žrtve jest bilo Johann Gottfried Haase, ali to nije bila osoba na koju sam ja
mislio. Bio je to običan slučaj dvojice ljudi istoga imena. Ubijeni Johann Gottfried
Haase bio je siromašni slaboumnik. Spajao je kraj s krajem skupljajući mrvice usta-
jalog kruha i ostatke kolača u gradskim pekarnicama i proseći novac od slučajnih
prolaznika. U gradu su ga svi znali iz viđenja, ali nitko ga nije dobro poznavao. Pro-
kurator Rhunken zapisao je primjedbu da nije nađen pisani podatak o njegovu rođe-
nju — on znanstveniku nije bio ni daljnji rođak. Nitko nije mogao reći ni je li ikada
bio u školi, je li proveo noć u ubožnici, mjesec dana u sirotištu ili godinu dana u
zatvoru, iako se policija raspitivala o svim tim činjenicama. Herr Haase je bio, reklo
bi se po svemu, nitko i ništa. Rhunken je dodao »NIJE OTVORENO POLITIČAN«.
Nije povukao ni očitu poveznicu s poznatim imenjakom ubijene žrtve. Ipak, ponovno
sam si postavio ono zbunjujuće pitanje kojim sam se već bavio — čemu ubijati takvo
jadno i prilično beskorisno stvorenje? Orijentalist i lingvist teolog mogao je u nekim
krugovima izazvati priličnu nesklonost, ali što s ubogim prosjakom? I opet, protokol
broja 2779 pojavio se na dnu stranice.
Bio je to lajtmotiv. Mogao sam se samo pitati što je nagnalo prokuratora
Rhunkena na zaključak da su ubojstva politički motivirana. Jedino što sam našao za-
jedničko kod tih žrtava bila je odsutnost bilo kakve politike u njihovim životima. Je
li se njihova apolitična pojava njemu činila kao fasada? Dopisao je bilješku koja je
navodila na to da bi Konnen mogao biti tajni agent. Je li tako vjerovao i za druge? I
ako je tako, za koju stranu silu je mislio da špijuniraju? I sam zbunjen, prešao sam na
sljedeći list papira.
Očito bez ikakvog redoslijeda, na tom se mjestu našla izjava babice koja je pro-
našla tijelo Jana Konnena. U svemu što sam prije pročitao, bila je spominjana samo
preko njezinog zanimanja, a nikada po imenu, što jest bilo čudno. Brzo sam prošao
kroz informacije. Opet, ime nije spomenuto. Rano toga jutra, kao što je rekla misteri-
ozna babica, dok je išla poroditi ribarovu ženu koja je živjela pri dokovima, naletjela
je na tijelo čovjeka za kojega je mislila da se spotaknuo i pao uza zid. Jedan je do-
58
Michael Gregorio
nekle važan detalj dopunjavao oskudne iskaze koje sam bio pročitao prije u kočiji.
»Znala sam da je zlo u tome«, izjavila je. »Sotona je koristio svoje kandže.«
Zastao sam. Narednik Koch je upotrijebio isti izraz kada mi je prvi put spome-
nuo zločine, ali na što je točno ona mislila? Ta praznovjerna žena vidjela je truplo
svojim očima. Zašto bi upotrijebila te riječi da bi opisala ono što je vidjela? Ime
vražje, primijetio sam, u Königsbergu je uvijek odmah iza ugla. Već sam bio čuo
kako ga spominju s mnogo familijarnosti Koch, Rhunkenova sobarica, doktor Vigi-
lantius i vojnici u tvrđavi. Možda to i nije ništa više nego površinska manifestacija
snažnog religijskog sektaštva po kojem je taj grad bio poznat u cijeloj Prusiji? Pije-
tisti su dominantna snaga u Königsbergu; sveučilište vrvi njima. Njihovo tumačenje
Biblije pod vodstvom pijetista navelo ih je na zaključak da se vječno spasenje može
postići samo svakodnevnim hrvanjem s vragom i njegovim iskušenjima. Čak su
izmislili poseban izraz za to, Busskampf, i propovijedali da je to bitka koju svaki pra-
vi vjernik mora voditi i u njoj pobijediti želi li ući u kraljevstvo nebesko.
Odmahivao sam glavom i pročitao do kraja. Lublinsky i Kopka, dvojica časni-
ka koji su supotpisali ženinu izjavu i na temelju nje sačinili svoj izvještaj, nisu je do
kraja pritisnuli da bi došli do detalja. Zaista je nisu pitali mnogo. Nisu je pitali čak ni
kako se zove! Uostalom, nije ju pitao ni izvrsni među izvrsnima, moj prethodnik pro-
kurator Rhunken…
»Vaš pretpostavljeni nije mnogo zapisivao, Koch«, rekao sam odlažući list.
»Istina, gospodine, vrlo točno. Sve je on to držao u glavi, stvarno jest.«
Nisam ništa rekao, misleći u sebi kako način na koji se prokurator Rhunken ba-
vio istraživanjem nije bio baš sjajan primjer savršenstva. Određena razina profesi-
onalne zavisti mogla je objasniti nevoljkost da mi usmeno prenese ono o čemu ta
skoro pa nikakva dokumentacija nije govorila, ali to niti je išlo u prilog njegovoj re-
putaciji kao čovjeka niti je meni imalo olakšavalo posao istrage.
Na kraju se nalazila kratka bilješka koja se ticala Jeronimusa Tiffercha, notara
čije sam tijelo prije sat vremena pregledavao u podrumu. U njegovom slučaju pojavi-
la se iznimna i primjetna razlika. U pogledu njegove osobne prošlosti i navika nije se
nalazilo baš ništa. Tek potvrda da je mrtav. Nitko nije ispitan, truplo nije pomno
pregledano. Činilo se da čak ni liječnik nije pozvan da ustanovi smrt i o tome ovjeri
osmrtnicu. Iz toga proistječe da nitko nije ni nagađao mogući uzrok smrti. Kao i u bi-
lješkama koje sam čitao ranije toga dana u kočiji — a do sada već naviknut na
izostavljanja — nije spomenuto oružje koje je moglo biti upotrijebljeno za ubojstvo
ni kakvu je ranu to oružje moglo nanijeti. Nedvojbeno je bilo da je uobičajeni tijek
istrage u ovom slučaju bio prekinut. Je li uzrok moglo biti očekivanje mog dolaska?
59
Kritika kriminalnog uma
Začulo se kucanje na vratima. Ne dižući glavu s posla, čuo sam Kocha kako
mrmlja s nekim na pragu.
Nadasve me smetao, razmišljao sam, očiti propust u svim spisima koje sam
pregledao. Naime, nigdje se u Rhunkenovim bilješkama nije spominjalo ime te
»iznimne osobe« koja je pozvala Vigilantiusa i mene da pomognemo riješiti niz
ubojstava u gradu. Zar on nije shvatio da je postojala paralelna, suparnička vlast koja
je vodila svoju istragu?
»Herr Stiffeniise?«
Kochov je glas prekinuo moja kombiniranja. Podigao sam pogled i našao ga
kako ukočeno stoji pred stolom sa svojim lanenim rupčićem na ustima, očiju crvenih
i otečenih.
»Što je bilo, Koch?«
»Njegova Ekselencija, Herr prokurator Rhunken, gospodine. Stražar je upravo
javio. Moj gospodar je mrtav.«
Takva ogoljena tuga rijetko se viđala na ljudskom licu. Instinktivno sam vratio
pogled na plohu stola i razbacane papire.
»Kada će biti pogreb?« upitao sam.
»Već je pohranjen u grobnicu, gospodine«, rekao je polagano prelazeći rukom
preko očiju. »Prije sat vremena, čini se.«
»Ali to nije moguće!« prosvjedovao sam. »Herr Rhunken je bio pripadnik
vlasti. Grad će se htjeti oprostiti…«
»Bila je to njegova posljednja želja, gospodine. Nije htio nikoga na svojem
pogrebu.«
Upro sam pogled u najtamniji i najdalji kutak sobe. Koch je bio silno vezan za
magistrata koji je umro. Iako teško da je mene mogao ikako okriviti za njegovu smrt,
osjetio sam skriveni tračak osude u njegovu glasu. Nisam si mogao pomoći, obuzeo
me neki osjećaj nelagode. Pola sata prije bio sam si čestitao na činjenici što sjedim u
njegovu stolcu, imam na rasplaganju njegova asistenta koji stoji spremno pred mojim
stolom, njegove arhive su mi otvorene, na tome što su njegove rijetke zabilješke vo-
đene pri istrazi trebale biti temeljito pročešljane mojim rukama, podvrgnute kritici i
provjeri. Ali eto, odjednom, on je bio mrtav.
Zbog nekog nedokučivog razloga, osjećao sam se kao da sam kriv za to.
60
Michael Gregorio
7. poglavlje
Bilo je prošlo deset navečer kad me narednik Koch te večeri ostavio pri Baltičkom
kitolovcu. Gostionica je bila puna kada sam ušao pa sam sjeo u najmirniji kutak, to
jest onaj koji je bio najdalje od vatre, kako bih prije nego naručim večeru napisao pi-
samce svojoj ženi. Ipak, ono što je izgledalo kao jednostavna stvar ispalo je mnogo
teže nego što sam očekivao. Što sam trebao reći Heleni o onome što se događalo u
Königsbergu? Što sam joj utješno mogao javiti o istrazi, a što sam trebao zadržati za
sebe? Čekao sam inspiraciju nekoliko trenutaka, ponovno se latio pera, a onda nasta-
vio:
Vjeruj mi, draga moja, da ovo ne činim u jalovom nastojanju da ponovno pri-
dobijem ljubav svog oca. Ono što se dogodilo neće nikada biti izbrisano iz nje-
gove glave, što god ja učinio ili uspio postići. Predugo sam živio s tom sjenom i
prisiljavao te da sa mnom dijeliš izbjeglištvo u Lotingenu. Vrijeme nam je sko-
vati bolji život — za nas i naše malene. Lotingen nam je bio utočište, ali oluja
je prošla. Odbijam se skrivati i dalje. Ova je istraga otvorila…
Zastao sam ne znajući kako bih nastavio. Nisam imao želje javljati ženi kakve
sam sve teškoće morao preživjeti taj dan ni kakve sam sve užase vidio. Što je ona
mogla učiniti da mi pomogne? Umočio sam vršak pera u tintu i vratio misli na
svjetliju stranu.
Herr Koch i ja smo popodne sretno i sigurno stigli u Königsberg. Ovo ti pišem
iz svojeg smještaja u blizini luke. Pravo da ti kažem, zrak je ovdje vrlo svjež!
Ipak, moja soba je topla, čista i privlačna. Kao da sam kod kuće, da tako ka-
žem…
61
Kritika kriminalnog uma
62
Michael Gregorio
63
Kritika kriminalnog uma
vrčeva pjenušava piva ribarima koji su se veselili u kutu. Čim je otišla, Morik se opet
stišao. »Zaustavite ih, gospodine! Prije nego što opet udare!«
Netremice sam ga promatrao. Stajao je osvrćući se po prostoriji s ukočenim
smiješkom isklesanim na usnama. Bojao se, to se prilično jasno vidjelo.
»Da zaustavim koga?«
»Te Francuze, gospodine! Onaj je čovjek ubijen prije dvije noći. Oni su već bili
tu i ubit će ponovno.«
»Zašto bi oni ikoga ubijali?« pitao sam tiho držeći pero prema svjetlu kao da ga
proučavam, sad već pažljivije igrajući svoju ulogu.
»Dajte da ja pokušam, gospodine!« Morik je glasno rekao, istrgnuo pero iz
moje ruke i zgrabio papirić s hrpice koju sam si bio pripremio. Napisao je nešto
drhtavom rukom, a onda pogledao u mene promatrajući moju reakciju.
»Napoleon namjerava napasti Prusku«, pročitao sam.
Prije nego što sam stigao progovoriti, on je uzeo papir i zamotao ga u kuglicu,
otišao do kamina i bacio je duboko u vatru. Nije se vratio za moj stol. Umjesto njega,
kraj mene se pojavila Frau Totz. Zacijelo ju je Morik bio primijetio.
»Izvolite večeru, gospodine«, rekla je stavljajući na stol tanjur velik koliko i
pun. »Nadam se da niste previše čekali.«
Njezine oštrovidne oči su pratile Morika kad se udaljio od kamina i ušao kroz
kuhinjska vrata.
»Je li vas Morik poslužio kako valja?« upitala je.
»Čini se vrlo uslužnim momkom.«
»Stalno stvara gužvu kada dođu novi gosti«, objašnjavala mi je. »A previše
buke diže za svoje dobro, taj mali! Hoće mi sestru u grob otjerat, da! Ima samo nje-
ga. To što radi tu kod nas u krčmi sa svim tim mornarima koji dođu, zavrtjelo mu je
glavom. Gura nos u svačija, samo ne u svoja posla. Neka vam je dobar tek, gospodi-
ne.«
Je li to bilo istinito objašnjenje dječakova ponašanja? Slučajnost što je prva
žrtva nepoznatog ubojice provela svoju zadnju noć na Zemlji u baru Baltičkog kito-
lovca mogla bi biti izvor dječakova naklapanja. No u tom me trenu pogodio drugi
aspekt ove situacije. Je li ta osoba, koja me pozvala u Königsberg i koja je stajala iza
stvari koje su se do tada dogodile, također odlučila i da bih trebao odsjesti u Baltič-
kom kitolovcu? Je li sumnjala da se tu događa nešto nezakonito? I ako je tako, što
bih ja po tom pitanju trebao učiniti?
Odlučio sam učiniti dvije stvari. Imao sam namjeru razgovarati nasamo s Mori-
64
Michael Gregorio
kom o njegovim apsurdnim insinuacijama. Nakon toga, ispitao bih detaljno Herr
Totza imajući na umu izjavu koju je dao pred prokuratorom Rhunkenom. Ali prvo,
imao sam prazan želudac za koji se trebalo pobrinuti. Uzeo sam žlicu i vilicu i
zdušno se bacio na taj posao, večerajući bogati goveđi bujon s povrćem i pečeno pile
s obiljem onih malih repica koje se spremaju pod led i čuvaju do duboke zime. Vino
je bilo bijelo, sjajna berba uvezena iz pokrajine Nahe. Bilo je iznenađujuće dobro.
Kako god bilo, jedući nisam ispuštao iz vida onu trojicu na koje je Morik
sumnjao. Jedan od njih trojice posebno mi je zapeo za oko. Viši, krupniji i stariji od
svojih drugova. Samosvojan i oprezan, reklo bi se, i suzdržan u razgovoru s ostalima,
činio se više zainteresiran za ono što se događa u krčmi nego ostala dvojica. Svako
malo bi spustio glavu i rekao im u povjerenju nešto potiho.
Francuske uhode u uroti protiv Prusije? Ubijaju nedužne ljude po ulicama? Tre-
balo je maštu svojski rastegnuti da bi se povjerovalo u ono što je o njima rekao Mo-
rik. Kakva je vojna svrha takve paklene strategije? Žrtve nisu imale nikakva značaja
kao građani. Njihove smrti ne bi utjecale na grad i njegovu obranu, osim, možda, ši-
renjem panike. Bi li širenje panike pomoglo Bonaparteu u napadu na Prusiju i kada
bi se događalo samo u Königsbergu?
Nisam primijetio sve dok nije bilo prekasno da trojica strane gospode gledaju u
mojem pravcu. Dok sam ja njih mentalno razmatrao, oni su mene fizički promatrali.
Odjednom je najviši — vođa, kako sam ga ja samom sebi označio — ustao i prišao
do moga stola.
»Dobra večer, gospodine«, započeo je uz uljudan naklon. »Zovem se Guntar
Stolzen. Nadam se da vam ne smetam?«
»Nikako! Završio sam s objedom, Herr Stoltzen«, rekao sam, zavalio se na
naslon svoje stolice i pogledao u njega. »Što mogu učiniti za vas, gospodine?«
»Moji prijatelji i ja smo draguljari«, započeo je kimajući glavom preko ramena
u pravcu preostale dvojice članova družine. »Potrčko nam je jučer rekao za niz
ubojstava u gradu, gospodine. Rekao nam je da ste tu radi istrage.«
Dakle, Morik je imao posla i s njima.
»Ispričavam se, gospodine«, nastavio je, »ne bih želio ostaviti dojam da sam od
onih koji guraju nos u tuđe poslove prije nego u svoje, ali zabrinuti smo za svoju si-
gurnost. Još je dalek put pred nama i… razumijete što želim reći. Nosimo drago ka-
menje u Talin. Uznemirilo nas je to što smo čuli. Jedno je biti opljačkan. Biti opljač-
kan i umoren nešto je sasvim drugo!«
Otpio sam gutljaj vina da malo priberem misli. Očito, taj je Morik bio mutika-
ša. Prepao je te jadne putnike i s lakoćom pobudio moje sumnje. Frau Totz imala je
65
Kritika kriminalnog uma
pravo što se njega tiče. Taj je dečko definitivno bio mali izgrednik.
»Vi ste Francuz, zar ne?«
»Nijemac, gospodine, moji su suputnici Francuzi. Već smo mnogo puta propu-
tovali istočnu Prusiju i do sada nam se nikada nije dogodilo ništa neugodno, ali ovo
što čujemo je zabrinjavajuće. Ako su pljačkaši počinitelji tih umorstava, tada bismo i
mi bili u opasnosti. Ne mislite li tako?«
»Gdje ste čuli da su te zločine počinili kradljivci?« zanimao sam se, očekujući
da će nekako ponovno iskočiti Morikovo ime.
»Ima li kojeg drugog razloga za ubijanje nevinih ljudi?«
»Hoćete li reći da nema smisla ubiti ako od toga nema koristi, gospodine?«
Herr Stoltzen se nasmijao i kimnuo glavom.
»Biste li bili sretniji kad bih vas uvjerio da su ubojstva počinjena iz političkih
motiva?« iskušavao sam ga.
»Politika?« namrštio se vidno iznenađen takvom pretpostavkom. »Jesu li ti lju-
di zbog toga ubijeni, gospodine?«
Odmahnuo sam glavom. »Vi ste si stvorili jedno mišljenje o tome, a ja nudim
alternativu u kojoj je sigurno i vaše putovanje i suputnici i ono što nosite sa sobom.«
»Politička urota?« zamislio se. »Čemu, gospodine?«
Slegnuo sam ramenima i stavio komadić kruha u usta, polako žvačući neko vri-
jeme prije nego što sam odgovorio.
»Zamislimo da bi netko želio, iz razloga koji sada još nisu poznati, posijati užas
u Königsbergu. Salva naizgled slučajnih ubojstava pogodila bi metu, što kažete?«
»Ako je to pravac u kojem vodite istragu, želim vam sreću. Ja bih vas sada
ostavio da na miru probavite svoj obrok«, rekao je topla osmijeha i vedra pogleda, i
kao da se namjeravao vratiti za svoj stol.
»Politička vas urota ne zabrinjava, dakle?« rekao sam ne želeći prekinuti razgo-
vor.
»Naravno da me brine, gospodine, ali takvo objašnjenje znači i da putnici od
zanata kao što smo moji prijatelji i ja možemo nesmetano nastaviti svoje poslove.
Kad je u pitanju trgovina, vlade su jedna drugoj nalik kao jaje jajetu.«
»Drago mi je ako ste sada smireniji«, odgovorio sam s osmijehom.
Herr Stoltzen se naklonio i uzvratio smiješkom. »Moji prijatelji i ja ćemo vam
nazdraviti. Ako dopustite, gospodine?« Odmjereno je kucnuo petama, vratio se svo-
jim pratiteljima i tiho im govorio, a onda su svi podigli vrčeve i veselo mi se
osmjehnuli.
66
Michael Gregorio
Pregledavajući ono što sam dosada zapisao, draga, nalazim da sam propustio
javiti napredak moje istrage. Možda sam našao trag koji ću pratiti i nadam se
da neću dugo boraviti ovdje u Königsbergu. Tako, s tim dobrim vijestima, ša-
ljem ti svoje srdačne pozdrave.
Dodao sam još nekoliko nježnih riječi ljubavi za djecu, a zatim zapečatio
omotnicu i odložio je. Ostavivši svijeću na prozoru dok sam se presvlačio u odjeću
za noć, nehajno sam bacio pogled kroz prozor ne bih li vidio sniježi li još. Nebo je
bilo jednolična masa teških uskovitlanih oblaka, mjesec se jedva vidio. Baš sam se
bio okretao kako bih otišao u krevet, kad mi je za oko zapeo nagao pokret u prozoru
na suprotnoj strani dvorišta. Zirkajući kroz zamagljeni prozor uhvatio sam obris
tamne figure u sobi preko puta kako drži natkrivenu svijeću i glava joj je okrenuta na
jednu stranu kao da prisluškuje. Figura je izgledala groteskno jer su pod treperavim
svjetlom svijeće oči izgledale kao dvije velike crne rupe, a čelo i nos monstruozno
izopačeni sjenama. Lik je na trenutak odložio svijeću na prozorsku dasku i tada sam
ga prepoznao. Bio je to Morik.
Čime li se to dječak igrao?
Digao je pogled i mahnuo rukom. Mali je znao u kojoj sam sobi i činilo se da
pokušava privući moju pažnju. Misli su mi poletjele k trojici putujućih trgovaca. Je li
se usudio uhoditi ih? Taj je potrčko doista bio napast. Odlučio sam porazgovarati s
njim odmah ujutro. Prije ili kasnije bi se taj dječak mogao dovesti u ozbiljne neprili-
ke.
Navukao sam zastore, odlučan da ne želim više imati ništa s njim i njegovim
bedastoćama. Bio je to dug dan i ja sam bio potpuno iscrpljen. Brzo sam se umio i
oprao ruke pa se povukao u krevet. Prhke i svježe lanene plahte i njihov opojan miris
ribljeg sapuna i uškrobljene čistoće izazvale su snažan osjećaj ugode dok sam se
ušuškavao pod perinu. Znao sam da ću brzo zaspati, ali u onim osjetljivim trenucima
prije nego će mi Morfej potpuno omamiti osjetila, iznenada se trgoh od straha. Jesam
li to bio sanjao ili sam stvarno vidio sjenu kako se prikrada Moriku iza leđa? Blijeda
prilika koja je tako brzo nestala, da je moja svijest nije stigla zamijetiti.
67
Kritika kriminalnog uma
68
Michael Gregorio
8. poglavlje
Prve blijede natruhe zore pomilovale su zastore oko mojeg kreveta, no bio sam
potpuno budan već sat vremena. Uobičajena noćna mora probudila me je gušenjem.
Kosa mi je bila slijepljena na čelu, udovi ukočeni, a srce mi je kucalo u grlu. Ipak,
užasavajući san bio je nekako blaži nego inače u svojoj odurnosti. Stijena jedva da
mu je prodrla u lubanju. Trava nije bila crvena od krvi. Njegove staklaste oči kao da
nisu bile tako ukočene i optužujuće kao što je prije to znalo biti. Prvi put u sedam go-
dina koliko mi san napadaju takve more, nisam se ukočio od straha. Pomaknuo sam
se. Pokušao sam ga primiti, u skokovima sam silazio s vrha stijene držeći njegov
spas u ruci. Ovoga puta nisam mogao biti optužen za nemar. Bio sam već izvadio bo-
čicu iz džepa i osjećao sam njezin hladan dodir pod jagodicama prstiju, sunčev blje-
sak je rasvijetlio svjetlucavu sadržinu i ona se bljeskala sjajna kao tekući jantar…
Odbio sam ta sjećanja kad sam skočio iz kreveta i tresući se od hladnoće podja-
rivao sive ugarke svoje vatre dodajući oblanjke i veće trješčice koje je večer prije
Morik pripremio u tu svrhu. Prvi plamičci zapalucali su u život, a ja sam postavio
bakreni vrč nad vatru kako bih podgrijao vodu kojom sam se umivao večer prije.
Prešao sam do prozora i pogledao kakav je dan. Bilo je još snijega te noći, no biserno
sivo nebo bilo je bez prijetećih oblaka. Čekao me je leden dan, pomislio sam gleda-
jući izrazito duge ledenice koje su visjele sa žlijeba nad mojim prozorom. Prozor na
kojem sam večer prije vidio Morika bio je taman, vidio sam tek odsjaj svoje svijeće.
Što je to dječak ondje tražio? Je li ga tko pratio, možda suučesnik, ili mi se cijeli pri-
zor samo pričinio?
Ogrnuo sam se prekrivačem s kreveta i sjeo za stol sastaviti popis stvari koje
sam imao namjeru obaviti toga dana. Ime pravnika Jeronimusa Tiffercha nalazilo se
na vrhu. Tad je bio mrtav već treći dan i tragovi su se već hladili. Toga se dana valja-
lo vrlo ozbiljno primiti posla od samog početka. Dovoljno sam vremena izgubio na
onoga nekromanta prethodne večeri. Nisam daleko odmakao sa svojim poslom kada
sam začuo nekakav šušanj s vanjske strane svojih vrata.
»Morik!« pomislio sam, brzo usto i nečujno otišao do vrata u namjeri da tog
malog smutljivca uhvatim nespremnog. Dječak je opet nekog uhodio. Sada sam to
bio ja.
Naglim trzajem širom sam otvorio vrata.
Frau Totz klečala je u hodniku pomno zureći u mjesto gdje je ni tren prije bila
ključanica. Pala je unatrag na svoju krupnu stražnjicu i zamlatarala nogama po zraku.
Oteo joj se uzvik iznenađenja. Sekundu poslije već je bila na nogama, gledala me u
69
Kritika kriminalnog uma
oči kao da se ništa neobično nije dogodilo, a onaj njezin snishodljivi osmijeh, koji je
već po navici stalno nosila, bio je na svojemu mjestu, kao da ga je uklesala u svoje
lice.
»Dobro jutro, Herr prokuratore«, cvrkutala je veselo. »Nadam se da vam nisam
smetala? Učinilo mi se da sam vid'la tračak svjetla pod vašim vratima i nisam znala
bi li zakucala. Zanimalo me je l' biste htjeli neki specijalitet za doručak.«
»Sinoć sam vam rekao što hoću za doručak«, odbrusio sam joj. »Kruh, med,
vrući čaj.«
Taj smiješak nije ni blijedio niti je zatreptao unatoč mojoj neprijaznosti. Bio je
čvrst, nepokretan, zastrašujuć u svojoj žestini, pogotovo tako rano ujutro.
»Imamo svježeg sira i odabrane odreske od šunke u smočnici«, nastavila je teč-
no. »Pa sam mislila možda bi htjeli probati…«
»Neki drugi put«, rekao sam prekinuvši njezino navaljivanje. Gazdarica je uho-
dila mene. Morik je večer prije uhodio druge goste. Netko treći uhodio je Morika. Je
li uhođenje bila zarazna bolest u kući Totzovih? Nisam mogao suzdržati prizvuk
sarkazma kada sam dodao: »Vaša zabrinutost za moju dobrobit vrlo je ohrabrujuća,
gospođo. Odmah mi pošaljite Morika, ako nemate ništa protiv.«
Glavu je pokrila broj premalenom lanenom kapicom ispod koje se njezina
crvenkastosmeđa kosa upornim radom probijala van. Kapica je skliznula prema nje-
zinom desnom ramenu i onaj groteskni osmijeh polagano je blijedio sve dok nije bio
jadna, blijeda slika ranijeg sebe.
»Morik?« prošaptala je. »Taj je mali već prije sat vremena trebao biti na poslu
u kuhinji, ali nema ga ni za lijek. Mislila sam da je možda bio tu da vas probudi,
gospon.«
»Morik, ovdje?« Je li to bio njezin pravi motiv za virenje kroz ključanicu?
Oklijevao sam, pitajući se u kakvom sam to leglu ološa odsjeo. »Njegova soba je na
drugom kraju dvorišta, preko puta moje, zar ne?«
Teška sjena joj je preletjela čelom. »O ne, gospon«, rekla je. »Morik spava u
kuhinjskom zapećku.« Pustila je uzdah. »Bolje idem ja vidjet šta je sad smislio, ako
dopustite…«
»A tko onda stanuje u toj sobi?«
»Ta soba, gospon?« rekla je zbunjeno, bacivši pogled na drugu stranu dvorišta.
»Nitko, gospon. Prazna je otkako su prošlog četvrtka otišla dva poslovna čovjeka iz
Hannovera.«
»Ali ja sam sinoć ondje vidio nekoga i mogao bih se zakleti da je to bio Mo-
rik.«
70
Michael Gregorio
71
Kritika kriminalnog uma
72
Michael Gregorio
73
Kritika kriminalnog uma
com, odmarao se naslonjen na gredu dovratka i pušio nešto što je vjerojatno bilo nje-
gova prva jutarnja lula dok nas je hotimično odmjeravao i kimao glavom na neki po-
zivajući način. Ispustio je čujan znak prezira kada smo prošli kraj njegova Empori-
uma, a da nismo ni zastali. Bio je dovoljan letimičan pogled kroz njegov prašnjav
izlog da vidim kakvim se poslovima ondje nadaju. Prašnjavi snopovi smotanog, gru-
bog, crnog lulskog duhana visjeli su na kukicama; kratke lule od mekog drva ili od
bijele gline, požutjele od stajanja, stajale su na hrpicama kraj stoga smotuljaka suše-
nog pljesnivog sira. Kad je bio tako blizu luke, usudio sam se pretpostaviti, mušterije
koje je mogao očekivati bile su direktne i jednostavne, voljne ne birati mnogo i
nesklone nekoj posebnoj ekstravaganciji pri izabiranju. Većinom bi to bili mornari,
vojnici iz garnizona i ljudi u potrazi za jeftinim i snažnim duhanom, te lulom za koju
neće izdvojiti značajnu svotu, a koja će izdržati ne jedan udarac.
Pred sljedećim dućanom bio je izložen red kaputića načinjenih od čvrsta platna
za jedra. Bili su to ružni primjerci, umrljani morskom solju i očigledno rabljeni. Koc-
hova siva vunena teška jakna s dvorednim kopčanjem bila je nova, primijetio sam.
Moj crni ogrtač od engleske vune, koji je dizajnirala moja Helena za prigodu posjeta
u koji smo dva mjeseca prije pošli odgovarajući na poziv Baruna von Stiwalskog, čiji
je posjed Süchringern bio manje od milje udaljen od Lotingena, bio je možda trunku
lagan za to doba godine, ali nitko nije mogao posumnjati u kakvoću sukna. Unatoč
tome, vlasnik je istrčao iz radnje i na pločniku nas naklonima pozivao da uđemo u
dućan i razgledamo njegovu vodootpornu odjeću za koju je pomalo pompozno tvrdio
da »jamačno izdržava i hirove najhladnijih mora«. Mogli smo biti jedini kupci koje
je sreo u mjesec ili više dana.
Nasmiješio sam se i rekao, »Ne, hvala.«
»U pola cijene za vas, gospodo!« vikao je za nama. Nastavili smo niz ulicu, a
vlasnici dućana i dalje su pomno promatrali naše kretanje. »Izgleda da posao ne cva-
te ovih dana.«
»To je problem, gospodine. Ne samo ovdje nego gotovo svugdje u gradu. Du-
ćani se otvaraju rano ujutro«, odgovorio je, »a u tri se većina zatvara. Nitko ne izlazi
nakon što se smrači. Na zelenoj tržnici kraj katedrale ima nešto gužve oko podneva,
ali ribarnica niz Sturtenstrasse još uvijek je prilično aktivna, ovisno o stanju plime i
oseke, ali ni to nije kao što je bilo. Pogledajte ovo, gospodine«, rekao je Koch kada
smo zamakli za ugao i u luku rukom pokazivao cijelu široku ulicu popločenu kame-
nom i nastavio, »Baltijskstrasse.«
Vidio sam dva lijepo odjevena gospodina koji su kojih pedesetak metara ispred
nas hodali u istom smjeru. Na drugoj strani ulice jedna je djevojka s lanenom kapi-
com na glavi i crveno-bijelim prugama na pregači kao furija razbacivala snijeg sa
74
Michael Gregorio
stube pred nekom elegantnom gradskom kućom. Nešto dalje druga, slično odjevena
djevojka, utrčala je s pokrivenom košarom pod rukom u neku kuću i zalupila vrata za
sobom. Izuzmemo li to, ulica je bila prazna. Nije se moglo vidjeti ništa naročito.
»Na što mislite?« pitao sam.
»Baltijskstrasse je bila najprometnija ulica Königsberga, gospodine«, rekao je
uzbuđeno. »Prije godinu dana u ovo vrijeme niste na ovome mjestu mogli napraviti
korak a da se s kim ne sudarite.«
»Gdje su nestali svi ti ljudi?«
»Zabarikadirali se u svojim domovima, gospodine«, odgovorio je Koch. »Če-
kaju da se uhvati tog ubojicu.«
»Možda ste u pravu«, dopustio sam uz uzdah nelagode. Nisam nikada mogao
zamisliti da će prihvaćanje jedne istrage uključivati u sebi i vraćanje života u
Königsbergu u uobičajene tokove i sačuvati živote potencijalne žrtvene janjadi.
»Ima li čega novoga jutros, Koch?« pitao sam, odjednom shvativši koliko sam
udaljen i tih morao izgledati svojemu pomoćniku.
»General Katowice naredio je da svi muškarci ispod trideset pet godina i s bilo
kakvim vojnim iskustvom budu pozvani u aktivnu službu, Herr Stiffeniise«, odgovo-
rio je Koch uobičajeno srčano. »To je dodatni razlog zašto je grad tako prazan. Gene-
ral želi strogi nadzor nad svim poznatim agitatorima, stranim državljanima, pa i svim
ljudima koji nisu iz grada.«
»Postoji li kakav popis, Koch?«
»Pretpostavljam da bi morao postojati, gospodine.«
»Možete li mi pribaviti prijepis tih imena?«
»Pokušat ću, gospodine. Samo nebo zna koliko će biti cjelovit. Hotele će se
lako provjeriti.« Koch je uzdisao pod tempom koji sam nametnuo, ispuštajući oblači-
će pare dok je govorio. »Ali lučko područje je sasvim druga priča. To ćete i sami vi-
djeti, gospodine. Mnogo se dolazi i odlazi, a ako su u Baltičkom kitolovcu tražili da
se upišete u knjigu gostiju, to je bilo samo zato što su znali tko ste.«
»Želim imena svih posjetitelja koji su u protekla dva tjedna prenoćili u gradu,
naredniče«, odvratio sam nepokolebljivo. »Što se Baltičkog kitolovca tiče, on će nam
biti izvrsno mjesto za početak lova na ubojicu. Ondje su odsjela dvojica Francuza s
njihovim Nijemcem pratiocem, za sebe kažu da su putujući trgovci. Želio bih o nji-
ma doznati više.«
Koch je neko vrijeme šutio.
»Želite li da ih ispitamo, gospodine?« naposljetku je pitao ozbiljno, kao da
75
Kritika kriminalnog uma
76
Michael Gregorio
77
Kritika kriminalnog uma
9. poglavlje
78
Michael Gregorio
79
Kritika kriminalnog uma
80
Michael Gregorio
81
Kritika kriminalnog uma
82
Michael Gregorio
83
Kritika kriminalnog uma
nevažno ili beskorisno. Neki su dokumenti bili i trideset godina stari i papir im je bio
već žut i natruo od stajanja. Bilo je ondje svih zamislivih pravnih transakcija: bračni
ugovori, isprave o kupovini, potvrde o prodaji i utovaru, razriješena nasljedstva i
osporeni zahtjevi. Bilo što u tim papirima se moglo pokazati važnim, pretpostavljam,
ali nije iskrsnulo ništa što bi se moglo izravno povezati s pravnikovom smrću, a i ni-
kakve naznake koja bi njegovo umorstvo mogla povezati s bilo kojim drugim.
Zadnji slučaj na kojem je Tifferch radio bio je uredno rastrt po pisaćem stolu.
Bogati građanin Arnolph von Rooysters je svu pokretnu imovinu ostavio svom ko-
morniku, čovjeku po imenu Ludwig Frontissen. Reklo bi se da su rođaci pokušali
preokrenuti tu odluku, ali Tifferch je posjedovao oporuku ovjerenu rukom pokojnika
koja je glasila u korist sluge i to je razriješilo spor. Sjeo sam za Tifferchov stol da
pročitam te papire; Koch je s druge strane sobe radio na zadnjem svitku.
»Herr Stiffeniise«, rekao je Koch, »ovdje je zaključani ormarić.«
Kako sam vidio velik svežanj ključeva u jednoj od ladica pisaćeg stola, izvadio
sam ih i dobacio mu. »Pogledajte hoće li koji od ovih odgovarati«, rekao sam.
Slušao sam kako uzaludno zvecka ključevima po bravi dok sam nastavio čitati
niz dopisa i izjava povezanih s raspravama von Rooysrterovih rođaka i komornika.
Pokojnikovi potomci pisali su nekom ministru u Berlinu, koji je onda zatražio od
Tiffercha da ga precizno izvijesti kakvo je stanje toga slučaja. Tifferch je ustrajao na
tome da je zakon u tom slučaju nepobitno na strani sretnog komornika. Ministar Asc-
henbrenner, daljnji rođak obitelji von Rooysters, složio se s Tifferchom, ali je predlo-
žio kompromis koji bi okončao prepirku. Tifferch je u skladu s time ponudio obitelji
polovicu nasljedstva, što je, kako se činilo, komornik s njima bio spreman podijeliti.
Datumi na tim dokumentima sezali su i po nekoliko godina unatrag, a Tifferch je tih
dana bio zaključio slučaj u korist i na zadovoljstvo svih strana. Nije bilo baš ničega
što bi moglo uputiti na mogući razlog za njegovo umorstvo.
»Ne pomaže, gospodine«, Koch me je svojim glasom prenuo iz mojih
razmišljanja. »Nijedan ključ ne odgovara.«
»Ako je tako«, odgovorio sam, »onda postupite onako kako nam njegovateljica
savjetuje.«
»Gospodine?«
»Primijenite silu, naredniče. Ako je skrio ključ, vjerojatno je unutra spremio
dragocjenosti.«
Koch je uz kimanje krenuo na posao s bravom. Nekoliko minuta potom za-
gunđao je od trijumfalnog zadovoljstva, no ubrzo je uslijedila tišina.
»Dakle, Koch?« pitao sam nestrpljivo, odvukavši pažnju od papira koji sam či-
84
Michael Gregorio
85
Kritika kriminalnog uma
»Moramo li proći kroz sve te tiskovine, Herr prokuratore?« pitao je Koch s vid-
ljivim nezadovoljstvom.
»Bojim se da moramo, Koch, ne usudim se ostaviti nijedan put neistraženim.«
»A, tako, gospodine? Dobro.« Koch je odgovorio i žurno prionuo na ono što je
trenutak prije žarko htio izbjeći.
Ipak, želio sam mu olakšati. Pregledavali smo listove od A do Ž u potrazi za
imenima. Nismo, naravno, ništa našli, osim pseudonima koji su bili apsurdno
fantastični i frankofobni: Cul de Monsieur, Seigneur Duc de Porc, Milord Mont de
Merde i tako dalje. Vratili smo te materijale natrag na njihovo mjesto, a zatim krenuli
niz police ormara. Velika smeđa baršunasta kutija na sljedećoj polici bila je zatvore-
na malim lokotom. Koch je opet prošao ključeve sa svežnja i kako nije našao rješe-
nja, na moju zapovijed je stvar riješio svojim nožićem i uklonio lokot. Kutija se
otvorila i pred nama se ukazala domaća scena izrađena od drva i voska: Bonaparte i
njegova ljubavnica, Josephine Beauharnais. Car je stajao, a ona je sjedila na stolici i
bili su okrenuti jedno k drugom. Na ženinom lijepom licu bila je izrađena neobična
grimasa: usta su joj bila širom otvorena, a oči razrogačene, kao od užasa i šoka. Na
potezanje polugice u dnu pločice, Napoleonove hlače su se spustile do članaka, a tre-
ća se noga čvrsto podigla u zrak — duga kao i druge dvije — i klatila se blizu dami-
nih usta. Druga polugica automatona je ženinu glavu pokrenula naprijed kako bi či-
nila perverznu i bestijalnu stvar koju nijedna francuska carica koja drži do sebe ne bi
smjela činiti javno.
»Krajnje… neobičan smisao za humor«, Koch je nesigurno progunđao.
Znao sam da se zacrvenio u licu a da ga nisam ni pogledao.
Je li bilo moguće da su Herr Tiffercha ubili kenigsberški Napoleonovi pristaše?
Takve je igračke očito skrivao od supruge i sluškinje, ali zacijelo ih je podijelio s pri-
jateljima. U takvim opasnim vremenima kakva su bila naša, s prijateljima je trebalo
vrlo oprezno. Nakon Francuske revolucije nisu svi ljudi u Prusiji primjereno domo-
ljubni.
»Koliko su u gradu snažne simpatije prema Francuskoj, naredniče?«
Koch se pogladio po obrazu prije nego je odgovorio. »Prusija je u posljednjim
mjesecima politički izolirana, gospodine. Imamo tako malo saveznika, a Bonaparte
čini sve ne bismo li i bez njih ostali. I tada, napast će. Ali, ima pristaša u
Königsbergu. Ima pristaša po cijeloj Europi.« Zastao je i pogledao me. »Mislite li za-
ista da bi neki fanatik mogao ubiti Herr Tiffercha zbog sprdanja s francuskim carem,
gospodine? A što s onim ožiljcima na truplu? Kako se oni uklapaju?«
»Ne bih znao reći«, rekao sam uzdišući. »Ne vidim poveznicu. Rhunkenovi
86
Michael Gregorio
izvještaji nisu spomenuli tragove udarca na koži kod ostalih tijela, a čini se da je vje-
rovao kako je povezanost između ubojstava političke naravi. Sumnjao je na neku
konspiraciju koja stoji iza svih tih ubojstava, ali doduše, nije znao reći kakva je to
urota mogla biti. Ovo«, rekao sam pokazujući zbirku predmeta u ormaru, »čini se,
vodi u istom pravcu.«
Upravo tada tračak svjetlosti uleti u sobu. Kao zraka koja probije mračnu
unutrašnjost camere obscurae, ušao je i smjestio se baš na donju policu ormara
osvjetljavajući komad tamno purpurne svile gurnut na samo dno. Ne znajući kakav
bi mogao biti sljedeći posthumni trik Herr Tiffercha, uzeo sam zavežljaj objema ru-
kama i oprezno ga podigao prema Kochu kako bismo ga obojica mogli jasno vidjeti.
Bio je duljine i debljine kao začinjena danska sušena kobasica.
Postavio sam predmet na notarov pisaći stol i pažljivo ga rastvorio. Koch i ja
smo gledali sadržinu u tihoj nedoumici i nevjerici.
»Ovo bi moglo objasniti zašto je Herr Tifferch dolazio na doručak s onakvim
izrazom lica«, rekao sam.
»Nikad takvo što nisam vidio«, rekao je Koch prigušeno.
Podigao sam kožni držak i mahnuo kroz zrak. Tri duga jezička sa kuglama na
vrhovima zavijorila su zrakom slobodno i zlokobno. »Ako ništa drugo, sada barem
znamo što je uzrokovalo ragade na Tifferchovom tijelu, Koch. Stari ožiljci, nove
rane…«
Koch se borio da povrati dar govora. »Mislite li da je to radio sam sebi, gospo-
dine?«
»O tome gotovo da nema dvojbe«, rekao sam. »Ali ne možemo sada ni slutiti je
li to činio kažnjavajući se za grijehe ili radi seksualnog užitka. Možda i oboje?«
»Da takvoga nečega može biti u Königsbergu!« sudeći prema šoku vidljivom
na Kochovom jednostavnom i poštenom licu bilo je jasno da se našao u novoj i uzne-
mirujućoj dimenziji. »Čuo sam da u Francuskoj rade takve stvari. U Parizu. Ali u
Prusiji?«
»Vratite sve tamo gdje ste našli«, rekao sam tiho, promatrajući dok je svaki
predmet vraćao na njegovo predviđeno mjesto u ormaru. Baratao je njima kao da bi
mu mogli nagristi prste, a vrata ormara zatvorio je s očiglednim olakšanjem.
Dok smo se spremali otići, Agneta Süsterich spremala se nahraniti svoju gospo-
daricu. Frau Tifferch posjela je na stolicu tvrda naslona i skinula joj veo. Bijela lane-
na krpa joj je prekrila finu odjeću. Njezino okruglo lice bilo je natečeno, bijelo, be-
zizražajno, a plave oči potpuno prazne, usmjerene u zdjelu kaše smještenu na stol
ispred nje.
87
Kritika kriminalnog uma
»Nadam se da ste našli ono što vam treba da uhvatite ubojicu Herr Tiffercha«,
oštro je otpuhnula preko ramena. Bio je to prvi znak bilo kakvih osjećaja u vezi s
njegovom smrću koji je pokazala otkako smo stupili u tu kuću. »Znate gdje je izlaz.
Njezina popara je jedino do čega joj je stalo, gospodarici mojoj. Ne trpi čekanje.«
Vani, na ulici, preko duše mi se spustio sivi pokrivač depresije. Kakav život bez
muža može imati Frau Tifferch? Kakvu je budućnost mogla imati u društvu mrzo-
voljne njegovateljice u praznoj kući? A onda, opet, pomislih kakva li je sudbina
Agnete Süsterich? Pijetistica osuđena na boravak u svojevrsnom katoličkom svetištu,
koja će prije ili kasnije nabasati na tajne koje je pokojni gospodar čuvao u svojem
ormariću. Hoće li to grozno otkriće smanjiti njezinu brigu za gospodaricu i usto po-
vući za sobom još ogorčeniju mržnju prema grijesima pokojnoga gospodara? Hoće li
se i dalje brinuti o Frau Tifferch? A ako ne, tko bi to mogao? Osoba, ili osobe koje su
ubile Herr Tiffercha donijele su nedaće u tu kuću. Koji je kaos uzrokovan i koliko je
još toga nepovratno izgubljeno smrtima Janna Konnena, Paule-Anne Brunner i Jo-
hann Gottfrieda Haasea? Iz osobnog iskustva znam kakvu lavinu beskrajnih nedaća
ljudima koji su bliski u obitelji može prouzročiti jedan jedini nepromišljen potez.
»Gospodine?«
Podigao sam pogled i obratio pažnju na svoju okolinu. U uskoj vrpci plavoga
neba između krovova koji su se gotovo dodirivali sjalo je slabo zimsko sunce. Utaba-
ni led kao čelik je blistao na kamenu pločnika. Hladan vjetar oštar kao nož zviždu-
kao je s mora.
»Što ste zaključili, Herr Stiffeniise?« pitao je Koch oprezno dok smo izlazili iz
ulice.
»Našli smo bič u ormaru«, rekao sam. »Ali mi još uvijek ne znamo kako je toč-
no Herr Tifferch umro. A nismo ni bili kadri naći ikakvu poveznicu između njega i
ostalih umorenih. U mojoj glavi će se teško naći mjesta za zaključke.«
Utonuo sam u odsutnu šutljivost kad smo stigli do malog trga s nakupinom gola
drveća u sredini. Bio sam se nadao da ćemo otkriti mnogo više.
»Mislite li da je rat s Francuskom neizbježan, gospodine?« upitao je odjednom
Koch.
»Bez daljnjega se nadam da nije«, žurno sam odvratio, »ali mi ne možemo uči-
niti ništa posebno po tom pitanju. Rusija obigrava na našem desnom krilu, Francuska
na drugom, a onda i sva ta dokona naklapanja o Bonaparteu: tko je za njega, a tko
protiv! Pa onda može li kralj Fridrik Wilhelm zadržati Prusiju izvan svega toga. I
hoće li mu Francuzi to dopustiti? Čini se da raspravi nema kraja. U klimi rastućih
sumnjičenja i intriga, ova ubojstva ni najmanje ne pomažu.«
88
Michael Gregorio
89
Kritika kriminalnog uma
10. poglavlje
Pored ostalih u toj ulici, kuća u Klopstrasse isticala se kao truli zub. Nekoć zelena,
boja se gulila i otpadala. Mrtva loza bršljana omotala se kao kosturska ruka oko
kuće, naoko želeći iscijediti život iz nje. Izgledalo je kao da će sljedeća zimska oluja
srušiti hrđavi balkon koji se protezao cijelom širinom gornjeg kata. Žaluzine su polu-
razvaljene i tužne visjele na svojim šarkama. Prizor nije bio lijep. Blagoslovljeni i
veseli dani u životu Herr Rheinholda Jachmanna očito su bili odavno prošli.
»Trebam li ući s vama unutra, gospodine?« pitao je Koch.
»Ne, naredniče«, brzo sam rekao. Nisam želio svjedoke razgovora koji me če-
kao. »Pođite do Suda i pobrinite se za onaj popis stranaca koji sam vam spominjao.
Pošaljite žandare da to provjere.«
Koch se ukočeno naklonio. Je li mi se učinilo ili sam vidio da mu je licem pre-
letio izraz razočarenja? Gledao sam ga kako odlazi brzo koliko god je to svježe napa-
dali snijeg dopuštao i potom se okrenuo prema kući. Vrata kovane ograde glasno su
se bunila dok sam otvarao. Glasnu škripu zamijenilo je dugo, bolno stenjanje kad
sam ipak natjerao na popuštanje hrđave šarke koje nisu mjesecima okusile kitova
ulja. Osim Kochovih tragova koje je ostavio kada je rano jutros dostavio moju poru-
ku, drugih otisaka u snijegu nije bilo. Ni prije, a ni nakon toga, ni posjetitelj ni trgo-
vac nije došao u posjet.
Pustio sam željezni zvekir da padne na vrata, a zvuk je odzvanjao i odskakao
kroz zaleđeni zrak kao da su kuća i vrt obavijeni vakuumom. Usamljeni kos odletio
je uz ljutit cvrkut. Ta nagla buka razbila je tišinu koja je nadmoćno vladala tim
vrtom. Nepomično žbunje i grmlje skriveno pod debelim snježnim pokrivačem
sasvim je lako moglo biti zaboravljeno nadgrobno kamenje na napuštenu groblju.
Izgubljeno sam se osvrtao oko sebe kad su mi se iza leđa tiho otvorila vrata.
»A, došli ste, Stiffeniise.«
Prepoznao sam duboku, zvonku tutnjavu glasa Rheinholda Jachamanna, iako
nisam prepoznao čovjeka nakon što sam se okrenuo prema njemu. Hladna i neze-
maljska zima pregazila je i njega. Njegova tanka kosa izgledala je kao izbijeljena la-
nena plahta, a obrve kao dva snježna nanosa iznad prodornih očiju crnih kao ugljen.
Zbunila me njegova ukočena ozbiljnost. Pamtio sam ga kao toplog i prijateljski
nastrojenog čovjeka kojeg sam upoznao pri našem jedinom susretu prije sedam godi-
na, a taj sumnjičavi čovjek koji me promatrao s vrha stubišta bio je nešto sasvim
suprotno. Za trenutak sam pomislio da će mi zabraniti ulazak u kuću. U tišini smo pi-
ljili jedan u drugog.
90
Michael Gregorio
91
Kritika kriminalnog uma
92
Michael Gregorio
93
Kritika kriminalnog uma
94
Michael Gregorio
95
Kritika kriminalnog uma
postoji. U to je vrijeme bio vrlo duševno napet. Neki mlađi kolege optužili su ga da
ignorira dublje izvore duše. Emocije su, rekli su, snažnije od logike i Kant je uništen
oštrim suprotstavljanjima. Predavanja su u zadnjim godinama njegove profesure bila
prazna. Mladi nisu htjeli plaćati da bi ga slušali.«
»Tako sam i ja čuo«, rekao sam.
»Bilo je to vrlo tužno. Bio je gotovo zaboravljen. ›Staromodan‹ je novoiskova-
ni termin, čini mi se. Stvari su došle dotle da je jedan od njegovih ranijih štićenika,
sjajan mladi momak po imenu Fichte — sigurno ste čuli za njega — opisao Kanta
kao ›filozofa spiritualne nepokretnosti‹ u knjizi koja se vrlo dobro prodavala diljem
Europe.«
»To je zacijelo bilo ponižavajuće.«
»Sjećate li se njegove poslovične točnosti?« Jachmann se podsjećao. Izgledao
je smireniji dok se prisjećao davnije prošlosti. »Sjećate se kako su ljudi namještali
sat prema Kantovim dolascima i odlascima? Vidite, nove generacije studenata
smatrale su strašno dovitljivom dosjetkom da mu upadnu na predavanje, ulazeći je-
dan za drugim sa satom u ruci, i pitaju: ›Kasnim, gospodine? Ja, gospodine? Vaš sat
je zacijelo stao, gospodine.‹ To ga je potjeralo u rano umirovljenje.«
»Mogu samo zamisliti kako mu je bilo.«
»Sumnjam!« prasnuo je. Navalio je energijom starih ljudi u izgubljenim sluča-
jevima. »No osoba koja je najviše oćutjela tu nevolju bio je Martin Lampe.«
»Njegov komornik?« pitao sam iznenađeno.
»Bio sam primoran otpustiti ga. I to nakon trideset godina vjerne službe! Bio je
savršen sluga. Uredan um i stega mogu možda dovesti do vrsnih misli, ali nisu
dostatni za efikasno vođenje doma. Kant nije znao sam ni čarape navući! Lampe se
brinuo za njega dok se gospodar posvetio pisanju svojih knjiga.«
»I zašto ste ga onda otpustili?«
»Za Kantovo dobro, Stiffeniise!« Napeto me promatrao, kao da traži ispravan
ton kojim će izgovoriti sljedeće riječi. »Lampe više nije uživao moje povjerenje.
Možda bi bolje bilo reći da sam ga se bojao.«
»Bojao, gospodine? Kako to mislite?«
»Čudne su se ideje rojile po njegovoj glavi«, Herr Jachmann je nastavio. »Po-
čeo se ponašati kao da je on sam profesor Kant. Dakle, jednom mi je rekao da bez
njega ne bi bilo ni manje ni više niti kantovstva! Ta nova knjiga na kojoj je Kant bio
radio navodno je zapravo bila njegova, a ne njegova gospodara. Kada su studenti po-
čeli napuštati Kantova predavanja, najsilovitije je reagirao Lampe. Bio je upravo
naprasit i prgav, vikao je, govorio da Kant mora pokazati svijetu što može.«
96
Michael Gregorio
»Morao je otići«, složio sam se. »Ali tko se sada brine o profesoru?«
Jachmann se glasno nakašljao. »Mladić po imenu Johannes Odum vodi brigu o
kući, a čini se da to radi dobro.«
Zašutio je. Uostalom, izgledalo je da smo si rekli sve što smo trebali i ja sam
ustao te posegnuo za svojim šeširom kako bih se povukao. Bio sam rekao što sam
imao za reći.
»Za ime Božje, zašto ste izabrali baš pravo?« pitao me je tiho.
Zastao sam, ne odgovorivši odmah. Pretpostavljam da sam se trebao naći uvri-
jeđenim, ali bilo je i neke zadovoljštine u onome što sam mu kanio reći. »Onog dana
kada sam došao u Königsberg, sam profesor Kant me je savjetovao da odem u ma-
gistrate.«
»No zar zaista?« namrštio se Jachmann, očigledno zbunjen. »Imajući u vidu lu-
dosti koje ste mu izgovorili, ne mogu se načuditi njegovoj prosudbi.«
»Bilo je to poslije ručka, tijekom one šetnje oko tvrđave«, požurio sam nastavi-
ti, ne obazirući se na njegov sarkastični podsmijeh.
Herr Jachmann tužno je odmahivao glavom. »Ta šetnja, sve je počelo za te
šetnje tamo u…«
Začula se glasna larma na vratima i čovjek u šlampavo navučenoj smeđoj livre-
ji gurnuo je glavu u sobu ne ulazeći unutra.
»Onaj čovjek je opet tu, gospodine!« objavio je s iznenađenjem naširoko napi-
sanom preko cijelog lica, kao da je gospodar nenavikao na ikakve posjete, a moj je
bio više nego dovoljan za jedno jutro. »Želi govoriti s prokuratorom Stiffeniisom,
kaže.«
Lica blijedog kao krpa, povučenog i napetog, Koch je stajao u hodniku.
»Oprostite na smetnji, gospodine, ali stvar je hitna.«
»Što je?«
»Dečko iz krčme, gospodine.«
»Morik?« rekao sam oštro. »Što s njim?«
»Nađen je, gospodine.«
Gledao sam ga trenutak u tišini. »To mi je drago, naredniče, ali ne vidim što je
tako hitno…«
»Ispričavam se, gospodine«, Koch me je žustro prekinuo. »Možda se nisam
najbolje izrazio. Dečko je mrtav. I posrijedi nisu čista posla.«
97
Kritika kriminalnog uma
11. poglavlje
98
Michael Gregorio
99
Kritika kriminalnog uma
Naravno, meni je bilo jasno da smo se u Königsbergu morali kad-tad susresti. Ipak,
ne na tom mjestu i ne u tako žalobnim okolnostima. Tko mu je rekao za Morikovo ti-
jelo? Je li ga Jachmann obavijestio o mojoj prisutnosti u gradu i razlogu za nju? Herr
Jachmann me bio upozorio da je starost ostavila traga na filozofu, ali ono što sam vi-
dio mogao sam usporediti samo s onim čega sam se prisjećao od onoga dana kada je
nakon naše šetnje nestao bolno šepajući u vrtlog magle koja ga je progutala. Nije
ostario ni dana.
»Dragi moj Hanno, kako mi je drago što vas vidim!« rekao je srdačno.
Moj poriv bio je da mu uzmem ruku i prinesem je usnama, ali urođena suzdrža-
nost me je spriječila. »Nisam vas očekivao, gospodine«, rekao sam nastojeći prikriti
zbunjenost i nelagodu.
»A ja sam očekivao ni manje ni više nego vas«, odgovorio je s osmijehom do-
brodošlice. »Vjerujem da ste sinoć imali priliku upoznati se s doktorom Vigilanti-
usom?«
Nije čekao da mu odgovorim, nego se odgegao naprijed i dalje zakvačen za
ruku svojeg posilnog pa bacio pogled na užasan prizor.
»Reklo bi se da još nije potpuno gotov sa svojim pregledom.«
Vigilantius je klečao kraj mrtvog dječaka kao svinja nad brdom napoja. Na spo-
men svojeg imena javio se Kantu tek kimanjem glave i odmah se vratio svom poslu.
Prizor je bio stravičan, odbojan, jezovit, ali profesor Kant nije djelovao ni malo ome-
ten viđenim.
»Nadam se da će nam doktor moći reći nešto korisno«, povjerio mi se tiho, gle-
dajući me preko ramena. Koliko god mu je nedostajalo fizičke energije, to je više
nego nadoknađivao svojim žarkim zanimanjem. Gorljiva inteligencija koja je sjala iz
njegovih očiju kao da je upućivala da su mu intelektualne sposobnosti ostale ne-
taknute. »Pitate se što li on tu radi, zar ne?«
Kant je šutio i čekao moj odgovor.
»On je Swedenborgov sljedbenik«, rekao sam, pažljivo odmjeravajući dozu kri-
tike. »Tvrdi da razgovara s mrtvima, gospodine. Prokazali ste njegovog učitelja kao
varalicu i opsjenara.«
»A, to!« otpovrnuo je Kant uz zvonak smijeh. »Snovi lovca na sablasti jedina
je moja knjiga zbog koje sam se ikada ispričao. Zar ne odobravate to što sam Swe-
denborgova nasljednika pozvao da mi pomogne u potrazi za ubojicom?«
»Vaša potraga? Uistinu sam zbunjen«, priznao sam.
»Nije li vas se dojmilo ono što vam je imao pokazati u tvrđavi?« pitao je uz je-
dva vidan smiješak na blijedim usnama.
100
Michael Gregorio
101
Kritika kriminalnog uma
102
Michael Gregorio
103
Kritika kriminalnog uma
»I dječak je vidio što ga čeka«, dodao je Kant. »Šake će mu biti čvrsto stisnute,
mogao bih se kladiti. Hoćete li maknuti, molim vas, tu odjeću?«
Prije nego sam stigao reagirati, Koch je već bio na koljenima i razmicao
raskvašenu tkaninu s dječakovih ruku i tako otkrio da je Kantova intuicija bila na do-
brom putu.
»Narednik Koch je moja desna ruka«, objasnio sam brzo jer sam bio potpuno
zaboravio da je on nekoliko koraka iza mene. »Prije je radio za prokuratora Rhunke-
na.«
»Njegovo ime nije mi nepoznato«, odgovorio je Kant ne skidajući pogled s
Kocha i ruku s mene, a drugom se rukom oslanjajući na svojeg slugu.
»Pogledajte taj izraz na dječakovu licu«, u Kantovu glasu čuo se emotivni tre-
molo. »Fiziognomija nam govori mnoge stvari o takvom izrazu lica, zar ne?«
Mogao sam samo prazno gledati u lice, nesposoban sročiti i jednu jedinu mi-
sao.
»Ne vidite li?« Vigilantius je izgubio živce. »Ovdje je sve drugačije.«
»Pogledajte u kakvom su položaju noge«, nastavio je profesor Kant, ignoriraju-
ći obojicu, potpuno zabavljen onim što je radio. »Drugi su klečali kada su ubijeni.
Ovaj dječak nije. Vidjeli ste sinoć u kojem je položaju bilo tijelo Herr Tiffercha.
Sada imate s čime usporediti. Naredio sam vojnicima da snijegom konzerviraju nje-
govo tijelo kako biste ga mogli pregledati s doktorom.«
Tako, dakle. Odgovor na pitanje kojim sam davio Kocha. Profesor Kant je sta-
jao iza svega. On je taj koji je orkestrirao i dirigirao svakim pokretom otkako sam
došao u Königsberg. On me je poslao u posjet Herr Rhunkenu, koji nije očekivao
mene. Tada me usmjerio u Vigilantiusovu sobu strave i užasa. Kant je mislio da tre-
bam odsjesti u Baltičkom kitolovcu. Policija nije imala veze s tim. Kao ni kralj.
Immanuel Kant znao je o tim ubojstvima više nego bilo tko drugi u Königsbergu.
»Provjerimo ima li Vigilantius pravo«, rekao je. »Hoćete li, molim vas, Koch,
okrenuti dječaka na trbuh?«
Koch je nježno dječaka položio licem prema blatnjavom tlu. Morikov vrat i
kosa bili su oblijepljeni krvlju i muljem. »Donesite vode, naredniče«, zatražio je
Kant, a Koch je pohitao prema mostu i vratio se s metalnom čuturicom koju je uzeo
jednom od vojnika.
»Polijte mu glavu«, davao je upute. »Povucite kosu, odstranite mulj.«
Navodio je Kocha da prati njegove namjere kao što bi to činio nekom asistentu
u laboratoriju na sveučilištu. »Još vode, očistite vrat! Da, eto tako!« Kant je nestrplji-
vo pokazivao.
104
Michael Gregorio
105
Kritika kriminalnog uma
106
Michael Gregorio
107
Kritika kriminalnog uma
12. poglavlje
Koch se ogledao po sobi s brižnim izrazom. »Dao sam da vaše osobne stvari donesu
iz krčme ovamo«, rekao je. »To je bilo najbolje što sam tako na brzinu mogao učini-
ti, gospodine.«
Smještaj na prvom katu tvrđave bio je skučen. Bilo je upravo toliko mjesta da
stanu jedan drveni krevet i drveni stolac na kojem se nalazila moja putna torba. Usta-
jao zadah iz napukle porculanske noćne posude koja se nalazila pod krevetom ispu-
njavao je zrak. Prozor usječen visoko u zid nije davao gotovo nikakva svjetla, a bilo
je i ledeno hladno. Nitko se nije pretrgao da naloži peć. Olakšavajuće je bilo to što su
urlici zatvorenika bili prigušeni, no da je naišao ključar i sve nas pozaključavao na
dulje vrijeme, ne bi me bilo iznenadilo.
»Poslužit će svrsi«, rekao sam s manje oduševljenja nego sam zapravo osjećao.
Bio sam zaposjeo osobni prostor prokuratora Rhunkena, ono mjesto koje mu je služi-
lo za odmor u trenucima kad ga je posao lišavao odlaska vlastitom domu. Promatrao
sam sva četiri zida kao da sam se želio potanko upoznati s njihovom sirovošću. »Ovo
je mjesto gdje sam trebao od početka biti smješten«, rekao sam s uvjerenošću pusti-
njaka koji promatra pećinu u kojoj treba provesti ostatak svojeg isposničkog života.
»Vi jeste došli do nekih važnih otkrića u Baltičkom kitolovcu, gospodine«,
podsjetio me je narednik.
»Trebali bismo biti zadovoljni malim, pretpostavljam.«
»Čini se da je profesoru Kantu drago«, nastavio je Koch, premda su stisnute
usne odavale da možda i ne misli tako.
»Muči li vas što, Koch?«
Nije pokušao poreći moju pretpostavku. Natezao je i navlačio svoj ovratnik kao
da je u sobi bilo deset stupnjeva toplije nego što je uistinu bilo. »Nekoliko stvari,
gospodine«, nastavio je uz malo oklijevanja. »Nešto razmišljam o profesoru Kantu,
gospodine.«
»Što s njim?« grubo sam upitao.
»Bio sam više nego iznenađen kada smo ga jutros sreli tamo na obali, gospodi-
ne. Za njegovu dob, čini mi se neobično tako se… morbidno zanimati za ubojstva.
Ne mislite li tako, gospodine?«
»Njegovo zanimanje za ubojstvo nije vulgarno, Koch, ako ste na to mislili«,
brzo sam odgovorio, jer je narednik upravo pothranio moje vlastite misli. »Herr pro-
fesor Kant ne može tolerirati taj nered koji dolazi uz zločin i to je sve. Stalo mu je do
108
Michael Gregorio
109
Kritika kriminalnog uma
110
Michael Gregorio
»O, moj Bože!« uzviknuo sam s užasom čitajući optužbe protiv njih. »Sibirski
vukovi baš neće imati sreće s ovakvim ljudima.«
»A je, gospodine.« Stadtschen se kiselo smješkao. »Stvarno su krasno društvo.«
Srce mi je ubrzalo. Koliko bi godina teškog rada, bičevanja, leda i vjetra treba-
lo da se kazni takva Kaina?
»Ako želite dodati Totza i njegovu ženu na listu, gospodine«, dodao je Stadtsc-
hen, »odmah ću dati da ih se odvede u sekciju D.«
111
Kritika kriminalnog uma
Umočio sam pero u tintarnicu i podvukao crtu ispod imena. Dok sam se potpi-
sivao, pitao sam se koliko će dodatnih dana života na taj način dobiti ubojica Totz i
njegova suučesnica. Nije se očekivalo da bi osuđenik na teški rad u Rusiji mogao
preživjeti više od dva do tri mjeseca.
»Želim završiti istragu prije nego odlučim što će biti s njima. Izvrsno obavljen
posao, Stadtschen. Dobro ste radili«, rekao sam vraćajući mu dokument. Lice mu se
ozarilo. Mogao se nadati bržem napredovanju bude li mi u milosti.
»A sad, prvo ćemo uzeti Gertu Totz.«
Jedva sam čekao da počnem. Je li gazdarica znala Morikovu sudbinu tog jutra
kada je tvrdila da je zabrinuta za njegovu sigurnost? Hoće li se tako slatko smješkati
sada kada je Morik mrtav, a ona suočena s mogućnošću da je optužim za umorstvo?
Nekoliko minuta kasnije, zatvorenica je stigla u moj ured.
»Priđite, Frau Totz«, rekao sam upadljivo je ne gledajući dok sam šuškao po
papirima koje je Stadtschen ostavio na stolu. Bile su to crvene krpe koje su trebale
podjariti političko nezadovoljstvo, Bonaparteovo ime pomiješano s parolama koje
sam čuo u Francuskoj: Jednakost, Sloboda i barbarsko krvoproliće. »A sada, hajde-
mo…«
Podigao sam pogled i riječi su se zaustavile na vrh jezika. Ženu su tretirali
grublje nego je Stadtschen bio priznao. Lice joj je bilo otečeno, u podljevima i vidno
uvećano. Donja usna joj je bila rasječena i krvava. Ipak je nekako uspjela izvesti na-
herenu varijantu onog slatkastog smiješka kojim me je počastila ujutro.
»Herr prokuratore«, rekla je sklopivši ruke pred sobom kao da mi tom
servilnom gestom želi reći da očekuje narudžbu jela i pića.
»Sjednite«, rekao sam izbjegavajući njezin pogled.
Stadtschen je položio svoju tešku ruku na njezino rame i posjeo je takvom sna-
gom da je stolica zacviljela. Već sam krenuo prekoriti ga, kada mi je pred očima
bljesnula slika Morikove razvaljene glave i oka koje je visjelo u kutu usana.
»Dakle, Gerta Totz, što imate reći u svoju obranu?«
Podignula je pogled. Lice je iskrivila u otužnu grimasu odvratne zabrinutosti.
»Herr Stiffeniise, ponizno molim vaš oprost«, mumljala je, otirući suze stisnutim ša-
kama. »Zatvorili su prenoćište, gospodine. Što ćete vi sada? Gdje ćete odsjesti?«
»To vam je sad najmanja briga«, odgovorio sam. »Rekli ste mi jutros da ste tra-
žili Morika. Jeste li znali da je mrtav?«
»O, gospodine Stiffeniise, pa što govorite? Bila sam izvan sebe od brige. Bla-
goslovljeno dijete, bio je napast. Mislila sam da vam je možda smetao…«
112
Michael Gregorio
113
Kritika kriminalnog uma
gospodina s poštenim zakonima kakav je naš dragi kralj Fridrik. Te ideje od Francu-
za i nisu ništa strašno. Sloboda, jednakost, brat…«
»Nije riječ o idejama«, inzistirao sam. »Na djelu je bila urota protiv vlasti, Frau
Totz.«
»Urota, gospodine?« zacviljela je, podižući ruke prema nebu i odmahujući gla-
vom u znak negodovanja. »Je li to ono što ste čuli od Morika?«
»Rekao sam vam da sam vidio Morika u sobi s druge strane dvorišta, baš mojoj
preko puta. Vi ste tu činjenicu jutros zanijekali. A opet, u toj sobi, u toj istoj sobi,
žandari su našli hrpu subverzivnog materijala.«
»To je samo ostava, gospodine!« zaplakala je. »Zanijekala sam da postoji samo
zato što nisam htjela da se brinete oko smiješnih stvari koje su se motale po glavici
tog dečka.«
»Dečko je mrtav«, vikao sam. »Ubijen zbog tih smiješnih stvari!«
»Svi mi koristimo taj podrum, gospodine«, stenjala je očajnički. »Svi mi. Ja,
moj suprug, Morik. Da, Morik, gospodine! Krcata je slomljenim pokućstvom i
ljetnom posteljinom za krčmu, stvarima koje ljudi ostave, a mi ih čuvamo jer nikada
ne znate tko će se sjetiti i vratiti se jednom po njih. Što god da ste našli, a nije naše iz
krčme, to uopće nije naše, kunem vam se!«
»Stadtschen, gdje ste točno našli ovaj subverzivni materijal?«
»Dobro skriven u kovčegu ispod nekih pokrivača, gospodine«, potvrdio je
časnik.
»Ti papiri nisu naši, gospodine«, bunila se Gerta Totz. »Nikada ih nisam vidje-
la. A što se tiče Morika, njega sam uzela da pomognem sestri. Njemu je nešto falilo u
glavi, a ni ta ubojstva nisu mu nimalo pomagala. Lako je moguće da si je uvrtio da se
ubojica krije negdje kod nas u kući, ali valjda vi u to ne vjerujete? Ne vi, Herr Stiffe-
niise? Ulrich i ja se ovih zadnjih mjeseci bojimo proći ulicama kao i svaka druga ne-
vina duša. Nije bilo lako, posao nam je propadao. Otkako su tog čovjeka našli
mrtvog na keju, mi smo se dobro pomučili da zadržimo posao.«
Ispalila je sve to u bujici bez stanke i jedva sam uspio sve zapisati. Drznica je
lagala, ali sam morao probiti njezin otpor da bih optužio i nju i Totza.
»Ove laži su dovoljne da vam se presudi«, rekao sam hladno je gledajući u oči.
Pred sobom sam vidio drugačiju Gertu Totz. Izopačenu, kriminalnu inačicu do-
maće, uslužne i preznatiželjne gospođe koju sam prvi put upoznao večer prije.
Uporni osmijeh na njenom licu bio je kriv za taj dojam. Naježio bih se od njegova
prijetvornog licemjerja. Bila je optužena za ubojstvo i opet se uporno smješkala, kao
da je osmijeh ono najvrjednije i najpouzdanije što ima. Još me progoni.
114
Michael Gregorio
115
Kritika kriminalnog uma
116
Michael Gregorio
13. poglavlje
Gerta Totz rekla mi je ime Morikova ubojice. Unatoč apsurdnosti takve optužbe, ni-
sam se mogao otresti osjećaja odgovornosti i krivnje koju je donijela sa sobom. Je-
sam li nehotice ja izazvao dječakovu smrt? Je li već to što je sa mnom razgovarao
bilo dovoljno da isprovocira ubojicu?
Nastojao sam te tmurne misli zamijeniti nekim odlučnijima. Ako sam htio do-
kazati svoju teoriju urote u Baltičkom kitolovcu, valjalo mi je biti prodorniji. Od
Frau Totz nisam doznao mnogo. Ne bude li njezin suprug susretljiviji, bit ću prisiljen
posegnuti za mučenjem. Bez obzira na to koliko me ta ideja nije veselila, politička
situacija primorala bi me upotrijebiti usijano željezo i utege.
Časnik Stadtschen ušao je u sobu tren kasnije gurajući pred sobom Ulricha
Totza. Bilo bi se reklo da su s krčmarom postupali bolje nego s njegovom ženom.
Navrh čela imao je tamnu, nepravilnu modricu, ali ništa gore od toga. Nije bilo otvo-
renih rana ni krvi za štrcanje po mojim papirima i odjeći.
»Sjednite, Totz«, rekao sam pokazujući mu stolicu.
»Radije ću stajati«, odgovorio je.
Stadtschen ga je bubnuo u leđa.
»Učini kako ti je rečeno«, zarežao je.
Pripremajući čiste papire, krajičkom oka promatrao sam Ulricha Totza i pripre-
mao se da ga ispitam. Oholo se smješkao svojim grubim usnama.
»Zabavlja li vas štogod, Herr Totz?« zainteresirao sam se.
»Ako dopustite, Herr Stiffeniise«, započeo je, »ta ćelija smrdi. Puna je štakora.
Vi ste bili udobno smješteni kod mene.«
»U usporedbi s neobilježenim grobom jednog ubojice, ćelija vam je udobna«,
odbrusio sam.
Odgovorio je uz lijeno slijeganje ramenima. »Odlično, Herr prokuratore Stiffe-
niise«, rekao je, »prijeđimo na stvar. Neće nam puno trebati. Priznajem. Ubio sam
Morika ovim svojim rukama.«
Podigao je ruke kako bih ih mogao razgledati. Bile su velike i mesnate. Vidio
sam kako uzimaju neki težak predmet i udarcem otvaraju cijelu stranu Morikove gla-
ve. Stresao sam se u sebi pomislivši koliko li je udaraca bilo potrebno da dječakovo
oko iskoči iz duplje, a glava prospe u krvavu smjesu. Unatoč osjećaju odbojnosti,
srce mi je zakucalo brže. Ubojica je bio voljan priznati.
»Želim činjenice, Totz«, rekao sam smireno.
117
Kritika kriminalnog uma
Kimnuo je, a zatim deset minuta neprestano govorio objašnjavajući što se sve
dogodilo prethodne noći u Baltičkom kitolovcu. Takva izdašna ispovijed trebala mi
je činiti zadovoljstvo, ali ipak je u tom pripovijedanju bilo nečega namještenog i pro-
računatog što me je uznemirivalo. Tek me je iskušenje da prihvaćanjem takvog golog
priznanja na brzinu zaključim cijelu istragu zadržavalo da iziđem s nekim prigovori-
ma koje sam mogao iznijeti. Pustio sam ga da govori svoje, a ja sam samo letio ru-
kom i zapisivao njegova priznanja.
»Oduvijek sam bio pristalica onoga što se zbilo tamo u '89.«, izjavio je po-
nosno. »Kraljevi i plemenitaši šepurili su se naokolo, a mi smo robovali dan i noć
kao psi za malo kostiju. Dobro, jakobinac sam. Gospodin Robespierre je moj bog.
Baš me briga za religiju! To je još jedna hrpa krvopija. Popovi! Odsijecite im smrd-
ljive glave i zbogom s njima, tako im treba. Prokleti pijetisti. Samo čekajte da vam
Napoleon dođe ovamo. E, on će im pokazati! Znao sam da policija motri na krčmu,
ali nitko ništa nije mogao dokazati. Barem ne dok niste vi došli.«
Totz je obrisao usta rukavom i zurio u mene s nonšalantnom nezainteresira-
nošću. »Znao sam s kakvom se opasnosti susrećemo onog trenutka kad ste se pojavi-
li«, nastavio je. »Pa, svi igramo igru po istim pravilima, a ja sam dobro odigrao svoju
ulogu. A onda je Morik baš morao gurati nos tamo gdje mu nije mjesto. Sinoć sam
ga uhvatio kako špijunira. l prije ili kasnije bio bi vam rekao…«
»Jeste li ga zbog toga ubili?«
Totzove su oči zasjale mržnjom. »Revolucije traže žrtve! Gotovo da biste mogli
reći i da ste ga ubili vi osobno, Herr prokuratore. Da niste došli onda kada ste došli,
nitko u Königsbergu ne bi ni sekunde svog dragocjenog vremena poklonio Moriku.«
»Gdje je ubijen?«
Ulrich Totz je polako i umorno uzdahnuo. »Ne znam zašto se uopće zamarate s
takvim pitanjima«, narugao mi se. »Vidjeli ste ga s prozora, Gerta mi je rekla. Samo
Bog zna kako to da niste i mene vidjeli! Uhvatio sam ga kako vreba pred ostavom i
onda sam ga samo gurnuo niz stube.«
Dakle, njegovo je lice bilo ono koje sam prijašnje večeri vidio iza Morikovih
leđa. To je priznanje trebalo raspršiti sve zaostale sumnje u mojoj glavi. No zašto
sam imao osjećaj mi je govorio upravo ono što sam ja želio čuti?
»Gurnuli niz stube, Totz? Učinili ste mnogo više!«
»Kada sam ga našao kako tamo njuška, bio sam siguran da će vam reći. Morao
sam ga ubiti, zar ne? Vrtio se oko vas kao veliki masni crv na slasnom komadu crve-
nog mesa.«
»Budimo precizniji u pogledu onoga što se dogodilo, Totz«, prekinuo sam ga.
118
Michael Gregorio
119
Kritika kriminalnog uma
kovim tijelom. Lagan je kao perce. Pobacao sam u rijeku krpe kojima sam prao krv.
Deset, petnaest minuta bilo je dovoljno. Nitko nas nije vidio dok se nismo vratili
i…«
»Nas?« naglo sam podigao glavu na riječi koje sam upravo napisao. »Vas i
koga još, Totz? Vašu ženu? Nekoga od gostiju?«
»Konja i mene. Ne navaljujte, Herr prokuratore. Gerta ne zna ama baš ništa o
svemu tome.«
»Zna da ste ubili Morika, zar ne?« suprotstavio sam mu se, nesiguran postoji li
možda neka crta čovječnosti koja ga navodi na to da skriva ženinu ulogu u ubojstvu
njezinog nećaka.
»Ne zna, gospodine. Nikad mi neće oprostiti. Morik je bio jedinac njezine
sestre. Oduvijek je smatrala da je dužna pomoći tom djetetu.«
»Ali tko je pomogao vama, Totz? Teško mi je povjerovati da je jedan
čovjek…«
»Herr prokuratore, pa već sam vam rekao«, Totz mi je odlučno uzvratio. »Sve
sam učinio sam samcat i nitko mi nije pomagao.«
»Što je bilo s onim strancima koji su prošle noći odsjeli u prenoćištu?«
Slegnuo je ramenima. »Francuzi? Oni su mušterije. Gosti prenoćišta. Ni manje,
a ni više«, jednostavno je odgovorio gledajući me čvrsto u oči.
»Ne vjerujem vam«, rekao sam.
Gledao me mirno nekoliko trenutaka, a zatim mu je na licu iskočio gadan li-
cemjeran smiješak. »Vjerujte u što god želite, Herr prokuratore. Više vam neću go-
voriti o svojim privatnim poslovima.«
»To ćemo još vidjeti«, odgovorio sam, gledajući ga hladno, ostavljajući pri-
jetnju u zraku. »Imamo prokušane metode kojima neposlušne nagovorimo da progo-
vore.«
»Mučenje, zar ne? Time biste se bavili? Kladim se da s užitkom gledate
rastegnute na spravama kako vrište iz petnih žila. Je li tako, gospodine?«
Ako je Ulrich Totz imao namjeru izazvati me, uspio je. Posljedično, osjetio sam
kako oklijevanje da ga izložim mukama nestaje. Doista, gotovo pa sam uživao u
tome. Prisjeo bi mu taj bezobrazni osmijeh.
»Ostavite se tih bedastoća, Herr prokuratore«, uzvratio mi je pogledom prepu-
nim mržnje kakav sam već bio vidio. »Ja sam mrtav čovjek, s vašim pričama o mu-
čenju ili bez njih. Ne smeta mi što ću umrijeti za ono u što vjerujem.«
»To su bili bezazleni ljudi, Totz«, prosiktao sam. »Nema ničega plemenitoga u
120
Michael Gregorio
121
Kritika kriminalnog uma
viti ga, popričati malo dok se ne uvjerim da nema nikoga u blizini, a onda udariti.
Nisu imali vremena shvatiti što ih je snašlo.«
»Dobro«, rekao sam. »Sada mi još samo recite kakvo ste oružje koristili.«
Gledao me je mirno. »Već sam vam rekao«, odgovorio je.
»Morika ste ubili čekićem, to ste rekli. No što je s ostalima?«
Usprkos njegovoj spremnosti da prizna, ja još uvijek nisam imao pojma kako
su umrle ostale žrtve.
Ulrich Totz je protrljao svoje zglavke i oprezno me odmjerio.
»Koristio sam što god mi je došlo pod ruku«, rekao je polako. »Čekić, kamen,
vlastite ruke.«
»Kako ste ubili Herr Tiffercha? On na sebi nije imao vidljivih rana. Koje ste
oružje upotrijebili u njegovom slučaju?«
Po prvi put, Totz je ostao nijem.
»Što je s tom vražjom kandžom o kojoj cijeli grad naklapa?« inzistirao sam.
Ulrich Totz naizmjence je gledao mene pa Kocha. Nasmijao se, isprva sla-
bašno, a zatim sve samouvjerenije. »O, razumijem što hoćete, gospodine«, rekao je s
trunkom lukavosti. »Ja vam kažem sve što znam, a vi se lijepo spakirate i odete kući.
Žena i dječica vas čekaju, je li to u pitanju? Već sam vam rekao i više nego dovoljno,
Herr prokuratore. Ostatak ćete morati sami otkriti.«
Iznenada se nagnuo naprijed i naslonio podlakticom na stol. Podigao sam ruku
da zaustavim Stadtschena i narednika Kocha, koji su se već spremili skočiti na njega
u moju zaštitu.
»Dakle, Totz, što još imate reći?«
Neko vrijeme gledao me bez riječi.
»Slušajte, gospodine Stiffeniise i slušajte me dobro«, rekao je tiho, promuklo.
»Ako će vas to usrećiti, možete me mučiti, ali vam neću reći ništ. Možete mi mučiti i
ženu i ona će vrištati i reći što god joj naredite, ne znajući u stvari baš ništa. Nemam
namjeru reći više ništa ni vama ni ikome drugome, prije nego me odvedu na gubi-
lište.«
»Ovo nije kraj našeg razgovora, Totz«, uzvratio sam, gledajući čvrsto u njego-
ve poluzatvorene oči. »Ispitivat ću vas opet i reći ćete mi sve. Sve do posljednje
sitnice! O pamfletima i onim stranim agentima koji su sudjelovali u uroti. Sljedeći
put ćemo otpustiti sve kočnice.«
»Učinite što je gore moguće, to vam je posao«, tiho je prošaptao krčmar. »Moje
je da izdržim.«
122
Michael Gregorio
»Uskoro ćemo vidjeti tko je uspješniji u svojoj zadaći«, zaključio sam razgovor
i izvadio sat. Bilo je gotovo četiri poslijepodne. Moj termin za sastanak s profesorom
Kantom. Za jedan dan, napredak je bio zadovoljavajući.
»Odvedite ga, Stadtschene.«
Soba se odjednom doimala prazna. Ulrich Totz ju je bio napunio svojim gnje-
vom, okrutnošću i neskrivenom mržnjom prema vlastima. Koch je bio tih i bio sam
siguran kako čeka da ja nešto kažem. Ustao sam i pošao prema prozoru. Vani je da-
nje svjetlo nestajalo. Grlo mi je bilo suho i vrtjelo mi se u glavi. Ulrich Totz priznao
je Morikovo ubojstvo. Moja teorija o političkoj uroti s ciljem strašenja stanovništva
bila je potvrđena, a ubojica je dobio ime. Trebao sam se ponositi sobom, ali iz nekog
neuhvatljivog razloga nisam bio potpuno uvjeren. Je li to bilo trunčicu prelako? Je li
misterij Königsberga mogao biti tako jednostavan? Naravno, magistrat golema
iskustva kakvo je bilo ono prokuratora Rhunkena trebao bi do tog zaključka doći
mjesecima ranije.
»Ako bih smio predložiti«, Koch je progovorio, »javno bičevanje pred tvrđa-
vom ne bi bilo zgorega, gospodine. Mogu zatražiti dopuštenje generala Katowicea,
ako želite. Prokurator Rhunken bio je velik pobornik efikasnosti štapa. Prije dvije
godine imali smo bičevanje čovjeka koji je ubio oca. Naravno, dekapitiran je nekoli-
ko mjeseci kasnije, ali primjer je ostavio trajan dojam na građanstvo.«
Jesam li trebao pratiti Rhunkenove tragove? Fizičko kažnjavanje i tjelesno sa-
kaćenje još su bili dopušteni prema Constitutio Criminalis Carolina, iako ga je Karlo
V. formulirao još u 16. stoljeću.
»Vremena se mijenjaju, Koch«, odgovorio sam. »Kralj Fridrik Wilhelm je
prosvijetljeni monarh. On vjeruje, i u tome je sasvim u pravu, kako javna okrutnost
može pobuditi simpatije prisutnih i na taj način osujetiti izvornu namjeru kažnjava-
nja. Ako su Totz i njegova žena članovi aktivne jakobinske grupe, javno bičevanje
raspirilo bi duhove ostalih članova. U namjeri da ugušimo plamen, mi bismo podjari-
li vatru. Prvo ću razgovarati s osumnjičenima i upozoriti ih na opasnost. Imamo više
nego dovoljno vremena.«
Skupio sam svoje papire i počeo ih pospremati u torbu.
»U svakom slučaju«, rekao sam gledajući na sat, »trebamo se držati rasporeda.
Čekaju nas profesor Kant i misteriozna vražja kandža.«
»Ima li to ikakva smisla, gospodine?« uzvratio je Koch. »Hoću reći, čini se da
ste sasvim na dobrom putu da to riješite i bez njegove pomoći.«
Naravno da je imao pravo. Trebao sam nastaviti, tada i na tom mjestu, svoje
ispitivanje bračnog para Totz. »Željezo se kuje dok je vruće«, kaže narod u Lotinge-
123
Kritika kriminalnog uma
124
Michael Gregorio
14. poglavlje
125
Kritika kriminalnog uma
126
Michael Gregorio
na jeo isključivo kod kuće. Slavne osobe nemaju zaštitu od novinarskih uljeza.
»Kako je depresivna građevina ta tvrđava!« bilo je sljedeće što je rekao uz
novu naglu promjenu raspoloženja. »Sam pogled na nju me prepadao do srži kada
sam bio mali. Majka i ja smo morali ovuda proći svako jutro na putu u pijetistički
hram. Taj strah koji sam osjećao, govorila mi je, nije ništa u odnosu na strah koji sam
trebao osjetiti kada budem morao stati pred Stvoritelja i pogledati ga u oči.«
Profesor Kant gledao je kroz prozor kao izgubljeno dijete. Tvrđava je ostala da-
leko iza nas, ali njemu je možda još mogla biti vidljiva. »Hoćete li moći zaspati no-
ćas, Hanno? Kažu da je to mjesto opsjednuto žrtvama teutonskih viteza koje su
umrle u tamnicama.«
Što sam mogao odgovoriti? Koch i ja razmijenili smo značajne poglede, ali ni-
jedan se nije usudio reći ni riječi.
Dok se naša kočija treskala i udarala po prastarom drvenom mostu, gusta magla
zavijala se u oblačićima iznad mirne vode tamnog opkopa. Samo je zamak tvrđave
na brežuljku iznad još bio vidljiv na sve slabijem popodnevnom svjetlu. Izgledalo je
kao da grudobrani proviruju iznad zida sačinjenog od oblaka.
Kant mi je dobacio pogled. »Još malo!« uskliknuo je veselo kada je kočija
oštro skrenula desno i prešla još jedan most. Očito, bio je uzbuđen onime što nas je
čekalo. »Pretpostavljam da ste brojili mostove«, rekao je.
»Mostove, gospodine?« nisam imao pojma o čemu govori.
»Sigurno vam je poznat taj problem?« odgovorio je pitanjem. »Prije nego je
umro, veliki matematičar Leonhard Euler postavio je pitanje može li se ucrtati trasa
kroz Königsberg koja će proći preko devet mostova koji premošćuju rijeku, a da se
nijedan ne prijeđe dva puta. Trebali biste to jednom pokušati za boravka ovdje.«
Počeo sam ga podsjećati na razlog zbog kojega sam u Königsbergu, ali me nije
slušao. »Kad sam počeo predavati na sveučilištu«, nastavio je, »dobio sam okladu
protiv kolege koji je bio veliki matematičarov prijatelj. Rekao mi je da zapravo ni
sam Euler nije znao odgovor. Dakle, dao sam dva rješenja problema…«
Nije završio. Umjesto toga se okrenuo k meni, stavio ruku na moju nadlakticu i
žurno pitao: »Što mi imate reći o Totzovima?«
Nekoliko trenutaka nisam znao što bih mu rekao. Možda sam trebao reći da je
slučaj riješen, krivci zaključani u svojim ćelijama i čekaju presudu? Da je vražja
kandža, što god uistinu bila, zapravo nevažna.
»Suprug je priznao, gospodine. I to brzo«, odgovorio sam. Pažljivo i ograniča-
vajući se na činjenice, potiskujući potrebu za pobjedničkim povicima koji su mu već
bili na vrhu jezika, prenio sam Kantu činjenice najneutralnije što sam mogao.
127
Kritika kriminalnog uma
»Tako dakle, to je to«, rekao je. »Politička urota u korijenu je svega zla koje je
zatrovalo ulice Königsberga. Teroristički potezi usmjereni na…«
Naglo je stao i pogledao me.
»Usmjereni? Kuda usmjereni? Jesu li krivci odali svoje krajnje ciljeve?«
»Ne baš doslovno«, priznao sam. »Reklo bi se da Ulrich Totz vjeruje kako će ta
ubojstva poljuljati povjerenje građana u njihovu vlast i izazvati neku vrstu revolucije.
Sumnjam da je ciljao ljude za koje se znalo da su neskloni Francuzima.«
Profesor Kant se naslonio na svoje sjedalo. Zračio je oduševljenjem.
»Tako, dakle! Pa to mu je bila lukava zamisao! I opisao je oružje kojim je ubio
Morika, pretpostavljam?«
Nelagodno sam se gnijezdio na klupi.
»Čekićem, gospodine.«
Činilo se da ga je taj odgovor još više oduševio. »Veliki čekić, Stiffeniise, ili
neki mali?« pitao je.
»To… to je samo preliminarno saslušanje«, mucao sam. Imao sam namjeru
zaslužiti njegove pohvale. Umjesto toga, činilo se da je njegov prodorni um razotkri-
vao ograničenja metoda kojima sam vodio postupak. »Totz je priznao da je kod dru-
gih žrtava koristio razno oružje.«
»Ne samo jedno?« namrštio se Kant.
»Što god bi mu došlo pod ruku, rekao je«, dodao sam brzo. »Naravno, gospodi-
ne, ispitivat ću ga dok svi detalji ne iziđu na svjetlo dana.«
»Naravno, detalji su od najveće važnosti«, složio se Kant. »Kralj bi svakako že-
lio znati točan broj i snagu svojih neprijatelja.«
Je li bio ciničan? Osjećao sam se kao student koji je upravo predao svoj rad i
rečeno mu je da je vrlo, vrlo dobar iako je zapravo trebao biti daleko bolji. Kant je
odjednom prasnuo u smijeh. Nije rekao što ga je toliko nasmijalo. Taj njegov živahni
duh bio mi je nov i nije me ohrabrivao. Nije ni Kocha, što se jasno vidjelo po izrazu
njegovog lica.
»Drago mi je da ste pronašli cestu koja vodi ravno k Istini«, rekao je Kant. »Da
niste slučajno pitali štogod Totza o toj vražjoj kandži, kako je ljudi nazivaju?«
»Ne može se očekivati da Herr prokurator završi svoju istragu u jednom jedi-
nom danu, gospodine«, upao je narednik Koch. Njegovo stupanje u moju obranu bilo
je tako izrazito kao i ono ranije kada je stupao u obranu prokuratora Rhunkena. Naša,
pruska birokracija slavna je po proizvodnji takvih ljudi. Poslušni su i servilni koliko
god je moguće. A ponekad su i pretjerano izravni.
128
Michael Gregorio
»Što god predstavljala ta vražja kandža«, Koch je nastavio, »što god običan
puk govorio o njoj, teško da je relevantno, profesore Kant. Prokurator Stiffeniis ra-
zotkrio je urotu.«
»Dragi naredniče Koch«, Kant mu je blago odgovorio, »ne zanosite se
pretpostavkama. Iz iskustva vam mogu reći da više istine ima u glasu puka nego ig-
dje dalje na Zemlji.
»Ulrich Totz je priznao da je ubio dječaka«, nije se dao narednik Koch.
»Priznao je i da je ubio ostale. Herr Stiffeniis je uhvatio svog čovjeka, gospodine.«
Na moje iznenađenje, profesor Kant nije pokazao ni trunku odbojnosti prema
takvoj pobuni. Zamišljeno je zakimao glavom. »Mogu shvatiti vašu rezerviranost
prema korištenju onoga što vam namjeravam pokazati, Herr Koch«, nastavio je. »I
cijenim vašu otvorenost tamo gdje moj mladi prijatelj pokazuje samo službeni oprez.
Siguran sam da se Stiffeniis slaže s vama. Samo bih vas obojicu zamolio da se još
malo strpite. Ono što ćete ubrzo vidjeti, plod je najoriginalnijeg istraživanja koje sam
poduzeo u svome životu.«
Srce mi je poskočilo. Je li Immanuel Kant imao namjeru pokazati meni ono što
je skrivao od svojih najboljih i najbliskijih prijatelja?
»Remek-djelo, sigurno, gospodine«, rekao sam toplo, »iz vašeg pera svaka
knjiga…«
»Knjiga?« iznenađenje je bilo jasno vidljivo na njegovu upalom licu. »Očeku-
jete li takvo što, Stiffeniise?«
»Svijet je predugo čekao vaše novo djelo, gospodine,« objasnio sam.
Nije mi odmah odgovorio. Kada je progovorio, činio se još raspoloženiji nego
prije. »Knjiga… knjiga! Zašto ne?« rekao je oslanjajući bradu na stisnutu šaku. »A
kakav bi naslov mogla imati? Pa naravno, s obzirom na okolnosti, mislim da bi se
zvala Kritika kriminalnog uma.«
»Jedva čekam da je pročitam«, oduševio sam se dok se kočija napinjala svladati
uzbrdicu.
Kant se osmjehivao tako široko da su razvučene usne otkrivale nekoliko oštrih
žutih zuba koje je još imao. Moram priznati da prizor nije bio ugodan.
»Preuzeli ste Rhunkenov ured, rekao bih. Jeste li pročitali izvješća koja je skle-
pao o ubojstvima?«
»Jesam, jučer sam ih pročitao«, počeo sam žustro. »Bila su vrlo korisna, gospo-
dine. Doista se njegova teorija slaže s onim što je krčmar Totz priznao danas poslije-
podne…«
129
Kritika kriminalnog uma
130
Michael Gregorio
131
Kritika kriminalnog uma
132
Michael Gregorio
»Osjetite tu hladnoću!« uzdahnuo je Kant. »Sibir je daleko bliže nego što misli-
te!«
Naredio je Kochu da izlije malo ulja iz fenjera i upali svjetiljke koje su bile
ovješene po zidovima na jednakim međusobnim razdaljinama. Kako je Koch pojača-
vao svjetlost, predmeti u toj sobi počeli su se pomaljati iz mraka.
Profesor Kant se okrenuo prema zidu nasuprot ulazu.
»Sad, Stiffeniise, dopustite mi da vas upoznam s onima koji moraju boraviti u
ovom nezdravom svijetu sumraka«, rekao je.
Iz najtamnijeg kuta prostorije obasjane treperavim svjetlom uljnih plamičaka,
prazne, vodenaste oči uzvratile su naše poglede.
133
Kritika kriminalnog uma
15. poglavlje
134
Michael Gregorio
135
Kritika kriminalnog uma
136
Michael Gregorio
137
Kritika kriminalnog uma
138
Michael Gregorio
vas doveo ovamo, Hanno. Samo onaj koji je sam posjetio zemlju sjena može se nosi-
ti s onim što se događa u Königsbergu. Kao što dobro znate, najmračniji porivi ljud-
skog srca sežu puno dalje od razuma i logike.«
Impulsi ljudskog srca koji idu dalje od razuma…
Sledio sam se. Bila je to ista ona rečenica koju sam ja izrekao kada smo se prvi
put sreli.
»Zato sam vas i poslao u Baltički kitolovac«, rekao je s obješenjačkim sjajem u
očima. »Izgledalo je kao očigledna polazna točka. Bilo je to poprište prvog ubojstva,
a na sve se strane govorkalo da je vlasnik simpatizer Bonapartea. Mali pomoćnik,
Morik, izazvao je gazdinu sumnjičavost. E, to nisam predvidio«, dodao je zamišlje-
no. »Kako bilo, Totz ga je ubio i to je učinio čekićem, kao što vam je priznao. Uči-
nivši to tako, isključio je sebe iz daljnje istrage. Nadam se da vam je to do sada već
postalo jasno.«
»Zašto mi to niste odmah rekli, gospodine? Dopustili ste mi da griješim i gu-
bim se, a sve u ime Logike.«
Bio sam prebrzo uvjeren u političke uzroke. Zapravo, prelako sam u njih sam
sebe uvjerio. Sve je sjelo na svoje mjesto: jezivi sadržaj Tifferchova ormara, Moriko-
vo govorkanje, sve što sam čuo u krčmi, priznanje Ulricha Totza i osmijeh njegove
jadne žene! Izvrtao sam činjenice da bi se uklopile u moju teoriju. Štoviše, čineći
tako od sebe sam napravio budalu u očima osobe koja je imala toliko povjerenja u
moje dobre odlike.
»Mislili ste da imate krunski dokaz«, nastavio je Kant. »Ne biste bili prihvatili
ništa što bi ukazivalo na suprotno, pa čak i da vam je stajalo pred nosom i bilo jasno
kao bijeli dan. Sjetite se što sam vam rekao, Hanno. Vaša istraga treba se usredotočili
na pitanje kako su se stvari odvijale. Ona vam neće odgovoriti zašto su se dogodile
na taj način. Motiv je još uvijek skriven u tami. Logika i racio nisu vodiči ljudskog
srca, iako mogu objasniti njegove strasti.«
Izdvojio je dokument iz jednog od omota i stavio ga na stol.
»Pogledajte ovo«, rekao je.
Koch i ja smo se prignuli pod treperavim svjetlom. Bila je riječ o običnom pa-
piru na kojem je nešto skicirano. Na crtežu nije bilo ni traga umjetnosti, tek nejasni
obrisi tijela koje kleči naslonjeno na zid. Bilo je nečeg morbidnog u kontrastu izme-
đu tehničke nedorađenosti slike i jednostavnoga lika koju je namjeravala prikazati.
Kao da je nekome djetetu istrgnutom od njegovih vila i cvjetića u javu došao prizor
stvarnog užasa, a ono je svojom nevinom rukom pokušalo na papiru uhvatiti taj pri-
zor.
139
Kritika kriminalnog uma
140
Michael Gregorio
prikladno ime za znanost koju ovdje istražujem. Ovi materijali bit će korisni vlasniku
uma izvježbanog u istražiteljskim postupcima. Ako Herr Stiffeniis može razraditi
kako su ovi zločini počinjeni, može predvidjeti i zločinčev modus operandi i uhititi
ga. U jedno možemo biti apsolutno sigurni. Ta će osoba opet ubiti!«
»Totz nije imao pojma kako su ti ljudi ubijeni«, priznao sam. »No zašto bi mi
lagao?«
Kant je lagano dodirnuo moj rukav, kao da me želi ohrabriti.
»Morik je bio ubijen iz političkih motiva, Stiffeniise«, rekao mi je. »Što se toga
tiče, Totz vam je rekao istinu. Vjerojatno je mislio da će njegova urota biti uskoro ra-
zotkrivena i stoga je ubio osobu koja je imala neposredne spoznaje o činjenicama,
osobu kojoj nije mogao vjerovati. Morika.«
»Ali zašto je sam sebe optužio za ostala ubojstva?«
Kant je slegnuo ramenima. »Biste li se vi htjeli prikazati u bijednoj slici
bešćutnog ubojice bespomoćne djece? Ulrich Totz je vjerojatno samo htio sebe pri-
kazati u njemu privlačnijem svjetlu, kao nemilosrdnog lokalnog Robespierrea. Morat
ćete istinu silom izvlačiti iz njega.«
»I hoću!« rekao sam osjećajući kako u meni raste bijes.
Opet je profesor Kant pružio ruku da me zaustavi.
»Prije nego pođete«, rekao je s velikim veseljem, »još nešto trebate vidjeti.
Kako je to bio izgovor da vas dovučem ovamo, silno me čudi da već niste pitali za
to.«
Kao mađioničar koji izvlači zeca iz šešira, stavio je zamotanu sivu krpu na stol.
»Vražja kandža! Vjerovanje u njezino postojanje potiče više strahova u Königsbergu
nego što bi ijedna opipljiva stvar mogla. Otvorite to, Stiffeniise!«
Zastao sam.
»Ne grize«, od srca se nasmijao.
Omot je bio tanak. Moji nervozni prsti osjetili su nešto maleno začahureno unu-
tar tkanine. Što god da je to bilo, bilo je lako kao pero. Otvorio sam platno na plohi
stola i otkrio malen šiljast fragment kraći od inča. Izgledao je kao da je načinjen od
bjelokosti ili od kosti.
»Što je to, gospodine?« šapnuo je Koch.
Kant je odmahnuo glavom prije nego je odgovorio. »Dio oružja kojim je poči-
njeno ubojstvo. Vršak, pretpostavljam. Vjerojatno je bilo dulje kada ga je ubojica za-
bijao u lubanje žrtava. Vigilantius je ovaj fragment našao u vratu Jana Konnena. Mo-
žemo pretpostaviti da je ovaj dio odlomljen kada je ubojica htio izvući instrument iz
141
Kritika kriminalnog uma
žrtvine glave.«
»U izvješću noćne straže stoji da je žena koja je našla prvo tijelo rekla da je vi-
djela vražju kandžu. Očigledno, nije mogla vidjeti taj mali komad«, primijetio sam.
»Možda ta diskrepancija navodi na to da je zapravo vidjela cijelo oružje kako strši iz
mrtvačeva vrata?«
»To je moment vrijedan istraživanja«, Kant je potvrdio oduševljenim kima-
njem.
»Morat ću razgovarati s njom. Lublinsky je to slabo pokrio u svojem izvješta-
ju.«
»On bi mogao znati gdje ju može naći«, dodao je Koch podižući fragment sa
stola i razgledavajući ga pažnjom kakvom bi botaničar proučavao sjemenku egzotič-
ne biljke kakvu nikada prije nije vidio. »Kad je ovaj komad prsnuo i slomio se, ubo-
jica je uspio nabaviti drugi, gospodine. Kladio bih se da ih se može lako nabaviti.«
»I sakriti«, dodao je Kant. »Razuman čovjek ne stoji pored mesara koji maše
sataricom.«
Okrenuo se k meni blistajući od zadovoljstva.
»Vidite li sad kamo vam je krenuti, Hanno?« pitao je.
Pogledao sam staklenke, mape i kutije poslagane na policama.
»Sve ovo ovdje mi je novo, gospodine«, rekao sam s drhtajem uzbuđenja. »Ali
obećavam da ću ove izvrsne predmete upotrijebiti najbolje što znam.«
Kao da sam polagao svečanu prisegu.
»Izvolite ključ«, rekao je s ljubaznim osmijehom. »Glave su ondje, odjeća koju
su žrtve nosile u trenutku smrti složena je u onim kutijama. Svaka je kutija označena
imenom. Skice poprišta su u ovim omotima.« Kant je sve pobrojio metodičkom
mirnoćom. »Sve što vam treba, vjerujem, nalazi se u ovoj sobi. Izlošci su vaši,
Stiffeniise. Koristite ih po svojem nahođenju.
Kao da se Kant naočigled smanjivao nakon što mi je predao ključ u ruke. Osje-
ćao sam da ono nije bila potpuno prirodna predstava, iako će svakako biti dobro za-
pamćena. Njegova životna energija bila je potpuno iscrpljena.
»Odvedite profesora Kanta do kočije, Koch«, rekao sam. »Ja ću pješice do
glavnih vrata. Želim smjesta razgovarati s Lublinskim.«
»O, ne, gospodine!« snažno se usprotivio Koch. »Vi odvedite profesora doma.
Ja ću se pješke vratiti do glavne zgrade tvrđave. Vi biste se izgubili, gospodine, a ja
točno znam gdje ću naći časnika Lublinskog.«
»Moglo bi biti opasno«, odgovorio sam začuđen snagom njegova protivljenja
142
Michael Gregorio
mojem prijedlogu.
»Pazit ću na sebe«, odgovorio je narednik, pogledavajući ispod oka u smjeru
profesora Kanta. U trenu mi je sinulo što ga je mučilo. Nije ga bilo strah ni mraka, ni
magle, ni nepoznatog zločinca koji vreba u noći. Prestravio ga je Immanuel Kant.
»Vrlo dobro«, zaključio sam. »Nađite Lublinskoga i vidite što ima za reći o toj
ženi. Ja ću vam se čim prije pridružiti u tvrđavi.«
Vani je pao mrak. Magla je bila još gušća nego prije. Vidljivost na cesti pod
tvrđavom bila je gotovo nikakva. Johannes Odum priskočio je otvoriti vrata dok sam
ja pomagao profesoru Kantu popeti se uza stube kočije.
»Hoćete li doći s profesorom Kantom doma, gospodine?« upitao je Johannes,
opreznim tonom. Tog trena sam se sjetio kako mi je komornik htio nešto pokazati u
kući.
»Naravno da hoću«, odgovorio sam pomažući profesoru ući u kočiju. I opet
sam bio zadivljen njegovom tjelesnom slabošću i trudom koji je ulagao da tijelo prati
nevjerojatnu snagu njegova uma.
»Oprez, naredniče!« upozorio sam dok sam ulazio za profesorom, a Koch
zatvarao vrata. »Bez ikakvih rizika!«
Kočija je krenula i nastavila polaganu vožnju. Ni ja ni profesor Kant nismo
neko vrijeme ništa rekli. Naposljetku se on okrenuo k meni i rekao: »Nadam se da
ćete mi se pridružiti pri jednoj čaši okrepljujućeg Bischoff's Cordiala? Bio je napo-
ran dan i obojici nam treba nešto žestoko da nam obodri duh.«
»S najvećim zadovoljstvom, gospodine.«
Činilo se da ga je obećanje zadovoljilo. Nekoliko trenutaka poslije tiho je hrkao
glave naslonjene na naslon. Ja sam se zavalio i razmišljao o pismu koje sam htio na-
pisati Heleni, onom u kojem sam htio objaviti kako sam uspješno pronašao i uhvatio
ubojicu. Zahvaljujući profesoru Kantu, moji dani u Königsbergu neće biti tako brzo
odbrojeni.
143
Kritika kriminalnog uma
16. poglavlje
Profesor Kant spavao je cijelim putem. Pokretačka energija koja ga je držala cijeloga
dana potpuno ga je napustila. Samo nekoliko minuta prije oči su mu sijevale, pokreti
bili laki i neopterećeni godinama, um britak i govor živahan. No sada je, ležeći u
kutu kočije, njegov blistavi ogrtač djelovao kao prazna ljuštura iz koje se nedavno
izleglo neko stvorenje i odletjelo u okrutni svijet.
Za razliku od njega, ja nisam bio ni najmanje umoran. Neobjašnjivom silom
osmoze, energija koja je napustila mojeg mentora preselila se u mene. Toga jutra na
blatnim obalama Pregela vidio sam dječaka fatalno razbijene glave. Upravo sam izi-
šao iz zlokobne komore užasa teško zamislive i u suludim noćnim morama. U mrač-
nim ulicama Königsberga pritajen je vrebao ubojica kojemu ništa nije značilo odnije-
ti ljudski život, ubojica od kojeg se moglo očekivati još većih zala. Ipak, moje je srce
bilo veselo. Kao da sam se vraćao iz šetnje kroz idilične šume Vestfalije. Kada smo
napustili Kantov laboratorij, moj um napunio se osjećajima koje bi svatko čuvao za
susrete s rafiniranim i dragocjenim kolekcijama objets d'art. Je li mi se zgadilo ono
što sam vidio u onom mračnom i tmurnom mjestu? Upravo obrnuto!
U ruci koja se tresla od očaranosti i strahopoštovanja držao sam ključ Kantova
laboratorija. Oni su izlošci bili izvanredni, ali još izvanrednije bilo je to što je Kant
povjerio skrb za svoju kolekciju baš meni. Meni i nikome drugome! Nisam bio izne-
nađen što prokurator Rhunken nije bio pušten među upućene u tajne toga mjesta.
Jadni, lojalni Koch bio je šokiran tom spoznajom, a mene je visoko podignula.
Doznao sam i zašto me je Kant izabrao među svim drugim magistratima. Možda su
drugi bili iskusniji u poznatim metodama vođenja kriminalističkih istraga, ali Kant je
vjerovao da bih samo ja mogao shvatiti korisnost skupljenih predmeta i čak cijeniti
bolesnu ljepotu — nema bolje riječi za to — koju je njegov nevjerojatni um osmislio
i stvorio na tom mjestu. Sedam godina prije Kant me je uputio da postanem ma-
gistrat, a sada mi je čak nudio mogućnost koju sam namjerno izbjegavao selidbom u
Lotingen. Tutnuo mi je materijal u ruke i izazvao me da dokažem kako sam prvi od
nove vrste istražnih sudaca, da sam sposoban koristiti potpuno revolucionarne meto-
de i tehnike u borbi protiv najgorih od svih zločina. Zločina koji bi mogli ugroziti i
sam spokoj Nacije.
To ga je nagnalo također da pozove Vigilantiusa i koristi i njegove anatomske i
nadnaravne sposobnosti u pomoći zakonu. Je li bilo živućeg magistrata koji bi se
usudio primijeniti takvu strategiju? Zato i jest od mene očekivao da večer prije pro-
matram nekromanta pri radu. Naglo sam promijenio mišljenje o radu doktora Vigi-
lantiusa, promatrao sam ga u jednom potpuno novom svjetlu. Kantov ostarjeli um
144
Michael Gregorio
plutao je polako prema nekoj nepoznatoj mračnoj obali, ali veliki filozof nije izgubio
ni doticaj sa stvarnošću ni sposobnost primjene logike i zdravog rasuđivanja u rješa-
vanju zagonetke. Upućivao me je da činim ono što on fizički više ne može. Bio je
moj Sokrat, otvarao mi oči za potpuno nov način gledanja i postupanja. Istraživanje
kriminalne radnje nije bilo puko skupljanje zatečenih dokaza i cijeđenje istine iz ne-
voljnih svjedoka, kao što je to Rhunken smatrao. Kao što sam smatrao i ja sam,
priznao sam si u trenutku iskrenosti.
Kant me je bio pripremao za ono što sam upravo vidio, uvježbavao me da ko-
ristim takva znanja za dobro čovječanstva, upozoravao me da ne odbacujem niti je-
dan dokaz zbog njegove naizgledne izopačenosti ili čudovišnosti, kako je to Koch re-
kao. I Rhunken je sigurno u takvom svjetlu vidio Kantov način rada. Još večer prije
bio bih se složio s Rhunkenom. U trenutku sam znao koja je moja zadaća. Trebao
sam, kada se sve završi i ubojica bude uhvaćen i osuđen, napisati vlastiti znanstveni
rad u slavu neusporedivog genija Immanuela Kanta. U tom polju otišao je dalje od
bilo koga drugoga i bio sam ushićen time što mogu učiti od samog izumitelja tih no-
vih postupaka. Kao da mi je bio otac. Zapravo, shvaćao sam, dugovao sam mu više,
mnogo više nego što sam dugovao rođenom ocu.
Od snage tih misli zavrtjelo mi se u glavi i morao sam zatvoriti oči da povratim
ravnotežu i nisam ih otvarao sve dok se kočija nije iznenada trznula i stala. Vani je
magla bila još gušća nego prije. Pogledao sam profesora, a on je nastavio blaženo
spavati. Iza prozorskog stakla pojavio se obris čovjeka. Johannes Odum me gestom
pozvao da izađem van na cestu. Otvorio sam vratašca što sam tiše i žurnije mogao.
»Ne možemo dalje, Herr Stiffeniise«, priopćio je komornik kad sam stao pred
njega. Magla je bila nepropusna kao zid, a kraj ceste je tekao nekakav žuboravi poto-
čić. »Bojim se da bih mogao uvesti kočiju u jarak.«
»Ići ću ispred i voditi konje«, ponudio sam.
»Ponesite jednu od svjetiljki s kočije, gospodine, i budite oprezni, put je ovdje
vrlo varljiv«, savjetovao me.
Brzo sam krenuo u pravcu kuće, no uskoro sam bio prisiljen usporiti. Snijeg je
bio dobro ugažen pod mojim stopama. Iza mene su se konji trzali od straha. Johannes
ih je u strahu od najgoreg zauzdao na kratko, a ja sam bio primoran prtiti kroz snijeg
cijelu vječnost dok konačno nije iz magle provirila Kantova vila.
Johannes je podigao i ponio Kanta kao da je usnula beba, dok sam ja pridrža-
vao svjetiljku i pomagao mu otvarajući vrata. Stajao sam u hodniku gledajući kako
ga nosi gore bez ikakva napora, a zatim čekao da ga stavi na spavanje. Sve skupa tra-
jalo je manje od deset minuta.
145
Kritika kriminalnog uma
146
Michael Gregorio
se na mjere koje je trebalo žurno poduzeti. »Zaštitit ćemo ga«, rekao sam. »Dobro
zakračunajte sva vrata i zabravite sve prozore, Johannese. Pozvat ću žandarmeriju da
postavi stražu i motri na kuću i cestu.«
Dok sam govorio, gledao sam otiske u snijegu. Što bi Kant učinio u takvim
okolnostima, pitao sam se. Odgovor mi je sinuo. Moj um je skočio u smjeru koji mu
je profesor Kant sam zacrtao.
»Nešto moramo učiniti prije toga«, rekao sam odlučno. »Tako bi postupio sam
profesor Kant. Pridržite svjetiljku, Johannese.«
»Nećete valjda dovesti profesora ovamo, gospodine?« Johannes je preplašeno
uzviknuo.
»Što vam pada na pamet, čovječe?« odgovorio sam. »Ne bih ga uznemirivao.
Ono što sam želio reći jest da ćemo primijeniti analitičku metodu kako mi je sam
profesor Kant demonstrirao u svom laboratoriju.«
»Gospodine?« neshvaćanje je zasjalo u komornikovim očima.
»Treba nam čist primjerak. Cijeli i u komadu«, rekao sam osvrćući se naokolo.
»Primjerak? Čega, gospodine?«
»Otiska stopala, Johannese. Držite tu svjetiljku nisko pri tlu.«
Vjetar je gornji sloj snijega uglačao kao staklo. Kako sam se spustio bliže
površini snijega, primijetio sam da je određen trud uložen u zatiranje tragova. Tko
god da je provirivao kroz taj prozor, vukao je noge po snijegu izbjegavajući ostaviti
upravo one dokaze koje sam ja tražio.
»Pratite tragove kroz vrt«, naredio sam.
Johannes je progunđao neku žalbu ili prosvjed sebi u bradu, ali je podigao svje-
tiljku i poveo.
»Ne hodajte po otiscima«, upozorio sam ga. »Dovoljno je zbrke i ovako.«
Tragovi su vodili do živice i vrata od upletena pruća u najudaljenijem kutku
vrta. Po izgledu bi se reklo da ih je ostavio netko kome se žurilo i svi su bili naruše-
ni. Ni jedan nije bio čitav. Prošli smo do stazice sa stražnje strane kuće, ali umiješali
su nam se otisci stopala prolaznika i učinili zadatak neizvedivim.
»Ovo nema smisla, gospodine!« Johannes je nervozno planuo.
U tišini sam ga poveo natrag u vrt, još uvijek razgledajući ugaženi snijeg ispod
prozora, a zatim se pomakao do triju kamenih stuba koje su vodile do stražnjeg ulaza
u kuću.
»Bio je ovdje, vidite? I ovdje…«
Trijumfalni poklič izletio mi je kada sam ugledao nagradu za svoju tvrdoglavu
147
Kritika kriminalnog uma
148
Michael Gregorio
149
Kritika kriminalnog uma
usprotiviti, ali rekao mi je da iskoristim priliku što bolje mogu. U stvari«, još je do-
dao, »to se dogodilo više puta, gospodine«
»Kada se zadnji put dogodilo?«
»Prošle no…«
»Prije toga!« podviknuo sam.
»Prije sedam ili deset dana, gospodine. Dao mi je slobodno pet ili šest puta u
proteklih mjesec dana.«
Zadrhtao sam pri pomisli na smrtnu opasnost kojoj se profesor Kant izložio.
Zamišljao sam ubojicu kako ga uhodi samog u kući. Kao pauka koji gleda muhu
uhvaćenu u njegovu mrežu.
»Kako ste mogli?!« ljutio sam se. »Samoga u kući, noću, u njegovoj dobi?!«
Johannes je bio u suzama.
»Što sam mogao, gospodine?« pobunio se otirući suze rukavom. »Herr profesor
je bio tako dobar prema meni. Bio bih nezahvalan da sam ga odbio. Ne mogu poreći
da mi zbog života u ovoj kući nedostaju žena i djeca.«
»Trebali ste reći Herr Jachmannu«, rekao sam. »To vam je bila dužnost. On
upravlja domom profesora Kanta.«
»Znam, gospodine, ali Herr Jachmann više ne dolazi ovamo«, zastao je, a onda
se pobunio zdravom seljačkom logikom, »a profesor Kant jest moj gospodar, gospo-
dine. On je taj kojega trebam slušati. To je mene stavilo u neugodan položaj.«
Pognuo je glavu i ponovno zajecao kao dijete.
»Znate što se događa u Königsbergu«, rekao sam polažući ruku na njegovo
rame ne bih li ga smirio. »U gradu je ubojica. To morate stalno imati na umu.«
Johannes se ugrizao za usnu kako bi prigušio osjećaje.
»Kunem vam se gospodine, nikad više ga neću ostaviti samog…«
»Zar nije sada sam?« rekao sam. »Vratite se unutra, Johannese. Ja ću završiti
ovdje. Čim dođem u tvrđavu, poslat ću odred vojnika ovamo.«
Okrenuo se i stao. »Nećete ništa reći Herr Jachmannu, zar ne, gospodine?« mo-
lio me je gledajući me preko ramena.
»Očekujem da mi se javite na prvi znak opasnosti«, odvratio sam u nastojanju
da ga utješim. »Ne oklijevajte. Zovite vojnike!«
Gledao sam ga kako se stazicom vraća u kuću. Kada sam nekoliko trenutaka
poslije i sam krenuo tim putem, čuo sam kako je zatvorio ulazna vrata za sobom, a
onda i teške reze kako zabravljuju vrata. Dok sam žurio u smjeru grada, osjetio sam
150
Michael Gregorio
151
Kritika kriminalnog uma
17. poglavlje
Narednik Koch se klizeći zaustavio preda mnom. Snuždena, blijeda lica i poluotvo-
renih usta borio se doći do daha dok mu je iz usta izlazio oblak za oblakom.
»U čemu je problem?« pitao sam hvatajući i ja dah dok mi je srce ludovalo kao
zec u stupici. Živci su mi bili kao strune. Misteriozni otisci u Kantovu vrtu. Opipljivi
osjećaj opasnosti u gradu nakon što ga je pokrila noć. Svaki novi strah bio je jači od
prethodnog.
»Dogodila se nesreća, gospodine.«
»Što se dogodilo?« povikao sam grabeći revere Kochova kaputa i tresući ga.
Zgrabio mi je zapešća neočekivanom snagom i odmaknuo moje ruke. »Nismo
ništa mogli učiniti da ih spasimo, gospodine.«
»Spasimo koga?« viknuo sam.
»Totz i njegova žena, gospodine. Prije pola sata. Ubili su se.«
Sinule su mi implikacije tog događaja. Ono dvoje koje sam uhitio i optužio,
zatvorio u nadi da ću mučenjem izvući istinu iz njih, baš njih dvoje uzelo je sudbinu
u svoje ruke i presudilo si.
»Naredio sam da ih se drži razdvojeno«, uspio sam progovoriti.
Koch me je uzeo pod ruku i poveo prema ulazu. »I bili su, gospodine. Razgova-
rao sam sa Stadtschenom. Kune se da su vaši nalozi izvršeni do zadnjeg. Kada su
Totza vodili dolje, morali su ga provesti kraj ćelije u kojoj je bila njegova žena. Si-
gurno su razmijenili neke znakove. Sve se dogodilo za tili čas.«
Koch je zalupao po vratima i ona su se otvorila. Ušli smo u unutarnje dvorište
osvijetljeno bakljama. »Naredio sam stražarima da tijela iznesu ovamo prije nego što
ostali zatvorenici shvate što se dogodilo«, objasnio mi je. »Ti tamo dolje, oni imaju
šesto čulo, namirišu smrt kao gladni šakali. Moramo izbjeći nerede po svaku cijenu.
General Katowice to ne bi tolerirao. Sve bi ih povješao. Srećom, na putu je taj brod
koji ih treba odvesti u Sibir. Trebao bi pristati sutra, ovisno o vremenu. Stadtschen
sređuje sve što je potrebno da se oni iz sekcije D odvedu u luku Pillau. Ondje će pro-
vesti noć. To će biti daleko sigurnije nego da ih držimo ovdje u tvrđavi, gospodine.«
Kimnuo sam glavom, i dalje nijem.
»Imali smo sreće, gospodine. Stvarno jesmo, ako mogu još nešto reći«, nasta-
vio je. »Totz je bio sam u ćeliji. Njegova žena je bila s još dvije žene i obje su spava-
le kada se ova ubila. Nije ni pisnula. Stražar je prvo našao muža, a onda je otišao
pogledati…« Naglo je stao i pogledao preko mog ramena. »Ali evo stižu.«
152
Michael Gregorio
Vojnici su prelazili preko dvorišta noseći dvije sive deke s nečim teškim u nji-
ma.
»Ujutro će biti pokopani«, dodao je Koch.
Sjetio sam se ukočenog izraza lica Gerte Totz. Zanimalo me je li i u trenutku
kada si je oduzimala život imala taj isti servilni smiješak. Znatiželja je bila neizdrži-
va i krenuo sam preko dvorišta.
»Spustite ih na tlo«, naredio sam. »Razmaknite te pokrivače.«
Na tijelima je bilo očiglednih tragova nasilja. Lice Gerte Totz bilo je crno, na-
teklo do prsnuća, a oči ispale kao da joj je rečeno nešto vrlo neukusno. Traka kojom
se objesila još je uvijek bila čvrsto zavezana oko vrata, zarezana kada su je morali
spustiti s rešetki. Na nosnicama je još bila krv od mojeg udarca. Osim toga, razorna
ruka smrti obrisala je sve njezine životne crte. Onaj odbojni smiješak zauvijek je
nestao.
Lice Ulricha Totza bilo je maska od krvi.
»Nevjerojatnom silinom je razbio lice o zidove ćelije«, objasnio je Koch.
»Udario je više puta, sudeći prema stanju«, stresao sam se od pomisli dok sam
govorio.
Rijeka suhe krvi razlijegala se od nosa do prednjice bijele lanene košulje. Ili si
je uspio prosuti mozak ili slomiti vrat. Gledao sam u tijela neko vrijeme pa se okre-
nuo. Kako da mislim o njima? Kao o petoj i šestoj žrtvi monstruma iz Königsberga
ili su, kao Morik, žrtve moje vlastite aljkavosti?
»Odnesite ih«, progunđao sam. Gledao sam vojnike kako gacaju pod teretom
dok su ih odnosili i nastojao se otrgnuti depresiji. »Odmah pošaljite patrolu u Ma-
gisterstrasse, naredniče«, naredio sam. »Netko se šuljao po vrtu profesora Kanta.
Mogao bi biti i ubojica.«
Kochove obrve su se skupile. »Kantu nije bilo ništa, nadam se?«
»On je dobro, ali ne i siguran. Bit će u opasnosti sve dok se ova situacija ne
okonča«, procijedio sam kroz zube. »Izgleda da se ubojica okuražio.«
»Mislite li stvarno da bi bio u stanju ubiti profesora Kanta, gospodine? Taj
monstrum je uvijek nasumično odabirao žrtve. U tome mu je prednost. Nitko nije
znao gdje bi opet mogao napasti. Pa zašto bi onda odjednom odabrao baš tu i tu
metu?«
»Možda je promijenio strategiju«, odgovorio sam bespomoćno. »Ubojica je ne-
poznat, bezličan, skriven svojom anonimnošću, a s druge strane zna tko smo mi.
Jasno, zna da je Kant uključen, kao i gdje ga se može naći u bilo koje doba dana ili
153
Kritika kriminalnog uma
154
Michael Gregorio
»Lublinsky, gospodine.«
»Jeste li razgovarali s njim?«
Koch je potvrdno kimnuo. »Potpuno jedinstvena osoba, Herr prokuratore«, od-
govorio je Koch.
Prestao sam jesti i pogledao ga. »Kako to mislite?«
»Bolje sami pogledajte, gospodine«, nelagodno se osmjehnuo. »Bila je greška
dati tako osjetljive zadatke u ruke neotesanih vojnika, po mojem sudu. Bacite ih u
bitku i oni točno znaju što im je činiti. Pošaljite ih da razgovaraju sa ženskom oso-
bom i samo nebo zna što će iz toga proizići.«
»Je li on smješten ovdje?« rekao sam pijuckajući vino.
»U stacionaru je, gospodine.«
»Je li bolestan?«
»Nije on bolestan u pravom smislu. Potpuno je pokretan.« Koch je gurnuo prst
u svoj obraz. »Evo, ovdje. Izgleda kao da ga je neko probo.«
»Dvoboj?«
»Lublinsky bi vjerojatno porekao. U pravilu, vojnici sve poriču.«
»Želim s njim smjesta razgovarati.«
Koch je pokazao hranu preda mnom. »Ne biste li radije prvo pojeli?«
»On je jedan od onih koji su istraživali umorstva, Koch. Što prije ga vidim, to
bolje.«
»Otići ću u stacionar po njega, gospodine.«
Koch je otišao, a ja sam dokrajčio što sam imao na tanjuru. Do trena kad se
Koch vratio s Lublinskim, osjećao sam se kao drugi čovjek.
Nisam obraćao punu pozornost na njega kada je ulazio u prostoriju, nego sam
si natočio još vina, koje sam popio uživajući dok je topla tekućina rastapala hladnoću
neponovljivo užasnog jutra i još goreg popodneva iz mojih kostiju.
»Stani tu«, čuo sam kako Koch govori. Zatim je prošao oko stola i stao kraj
mojeg ramena kao anđeo čuvar.
Lublinsky je lupio petama i zauzeo stav mirno. Tek sam tada pogledao uvis
prema njemu i želudac mi se u trenu okrenuo zajedno sa svime što sam pojeo. Uzvik
gađenja popeo mi se na vrh jezika, iako sam ga na kraju uspio zatomiti. Nikada u ži-
votu nisam vidio tako nepodnošljiv prizor. Svaki komadić njegove grube kože bio je
izboden ili pokriven rupicama i ranama te svakakvim drugim oblicima koji mogu biti
posljedicom boleštine. Od čela pa do obraza, na njemu nije ostalo ništa što bi se
155
Kritika kriminalnog uma
moglo nazvati prirodnim. Među seljacima koji su radili na imanju mojeg oca vidio
sam što boginje mogu učiniti od čovjeka, ali ono što su učinile od Lublinskog bilo je
potpuno neopisivo.
Nosio je odoru visoka ovratnika koja mu je sakrivala gnojne čireve što su
prekrivali grlo i vrat. Namjerno je nosio dva broja veću šapku samo da nekako pokri-
je lice.
»Skini kapu pred Herr prokuratorom!« Koch je grubo naredio. Čovjek je poslu-
šao i na svjetlo je izišla njegova ćelavost sa svojom nemilosrdnom unakaženošću. Od
tjemena mu je glava bila pokrivena čirevima i ožiljcima kakve je imao na licu. Da
nije bio tako snažno građen i sposoban kao vojnik kraljeve vojske, mogao bi raditi
kao nakaza u putujućem cirkusu i nigdje drugdje. Gledao mi je preko ramena izazi-
vajući Kocha da ga pogleda u oči. Oči su mu bile crne i vatrene, i energično su strije-
ljale po sobi. Da mu je sudbina složila neke bolje karte, bio bi i zgodan. Imao je izra-
žene jagodice, orlovski nos, pravilnu vilicu i jaku bradu i s time bi u nekom boljem
svijetu lako mogao biti model kakvom umjetniku ili ljubavnik nekoj barunici.
»Želite li da maknem tanjure, gospodine?« Koch se ponudio.
»Neka ih tu.« Nisam želio rušiti Kochu ugled u očima onog čovjeka. »Vi ste
pomagali u istraživanju ubojstava pod izravnim nadzorom profesora Kanta, je li
tako?« rekao sam obraćajući se Lublinskom.
Pogled mu je skočio s Kocha na mene pa još jednom natrag i konačno je za-
ustio. Ako me je njegov izgled šokirao, glas me je prestravio. Pretpostavio sam da mi
je u usnu šupljinu netko pustio podivljalog babuna kojeg nikako nije uspio ukrotiti.
Vjerojatno sam pokazao da ga ne mogu pratiti jer je odjednom stao i počeo govoriti
ispočetka i polako, pazeći da artikulira govor i eliminira nazalne i guturalne zvukove
koji su glasove činili potpuno nerazumljivim.
»Profesor? Koji profesor?« cvilio je. Glas mu je šuštao kako je zrak prelazio
preko teško rasparanog nepca. »Ja sam radio kako mi je rečeno. Izvještaje su htjeli.
Izvještaje su dobili.«
»Osim toga ste bili i plaćeni za crteže za profesora Kanta.«
»O, on!« viknuo je. »Je l' on profesor?«
»A što ste mislili, tko je?« pitao sam.
Lublinsky je slegnuo ramenima. »Nisu me platili da mislim. Nije me bilo briga.
Dao sam mu što je tražio. Svijet je pun staraca čudnih prohtjeva.«
Natjerao sam se da ga pogledam i pokušam proniknuti što li mu je bilo na umu.
Sve je u Königsbergu djelovalo bolesno, otrovano, skriveno svjetlu dana. U tom tre-
nu osjećao sam pritisak što sam bio primoran postati dijelom toga. Kakvu sposobnost
156
Michael Gregorio
157
Kritika kriminalnog uma
158
Michael Gregorio
»Tek tako?«
Lice Lublinskoga pretvorilo se u sliku čiste boli. Među svim ružnim detaljima
te priče, upravo je njegovo uništeno lice ono koje mi najviše dolazi u san. Oči su mu
u očaju klizile po svim točkama prostorije, a usta zijevala kao u šarana obješena o
udicu. »Sažaljenje, gospodine. Njezino jedino dijete je umrlo od boginja, tako mi je
rekla. Znala je što sam pretrpio. To je razlog, tako je rekla.«
Dugo i pažljivo sam ga gledao. Njegovo otežano disanje bilo je jedino što se
čulo.
»Što je to točno ta žena predložila?« pitao sam spremajući se čuti još jedno
priznanje seksualne izopačenosti.
Prije nego je odgovorio, Lublinsky se prvo malo poigrao prstom u rupi u obra-
zu sve dok nije potekla krv. Tada je iz njega snažno prsnulo zgražanje, kao da je neka
intimna brana odjednom popustila.
»Rekla mi je da ga je ubio vrag.«
»Vrag«, ponovio sam mehanički.
»Vidjela mu je kandže, gospodine.«
»Jeste li ih i vi vidjeli?« smislio sam pitanje najbolje što sam se mogao dosjeti-
ti.
»Ne, gospodine. Nije se vidjelo niš. Pregledao sam tijelo. Nije bilo rane, nije
bilo oružja. Samo Sotona je to mogao, rekla je.«
»I tako, sami niste vidjeli ništa, a povjerovali ste njoj. Zašto to nije bilo uklju-
čeno u vaše izvješće?« prigovorio sam.
Lublinsky nije odgovorio. Umjesto toga mu je kroz udove prošao silovit drhtaj.
Nisam shvatio kakva mu se borba vodi u glavi, kakav ga je neprijatelj zgrabio za
gušu.
»Ona je… ona je rekla da će me… da će mi pomoći, gospodine«, napokon je
protisnuo.
»Babica, Lublinsky? Kako bi vam babica mogla pomoći?«
Podigao je prst prema svojem raznijetom licu posutom čirevima. »Obećala mi
je da će me izliječiti. Dobio sam groznicu u Poljskoj. Trebo sam umrijeti, ali nisam.
Volio bi da jesam. Bio sam zaručen za curu u Chelmu. Otjerala me kad mi je vidjela
lice. A to je bio tek početak toga. Društvo iz regimente me izbjegavalo. Bogami, zva-
li me sotonin sin. Pet godina je to tako išlo. Pet godina, gospodine! Anna je rekla da
će me spasiti. Obećala mi lice ko bebina guza i ja joj povjerovo. Ona je bila prva
ženska…«, zajecao je udahnuvši zraka, »… koja me i pogledala u sve to vrijeme.
159
Kritika kriminalnog uma
Prije nego se Kopka vratio, ja sam je otpravio neka ode. Uzeo sam njezinu adresu.«
»Jedno još nismo rekli. To su, točnije, dvije stvari«, prekinuo sam ga. »Što to
Anna Rostova jest vidjela, a vi niste? I kako je to točno ona htjela izliječiti vaš u bo-
lest? Vi ste u opasnosti od zatvora zbog neobavljanja svojih dužnosti, imajte to na
umu!«
Nije mu trebalo priprijetiti. »Nije meni ništa bolje nego prije godinu dana«, re-
kao je bijesno, okrećući lice k svjetlu. Izgledalo je gotovo kao da se hvali štetom
koju je priroda nanijela. »Anna je rekla da će vrag okončati moje muke. Zbog toga je
i htjela zadržati kandžu.«
Trudio sam se ostati hladan. »Vidjeli ste je, zar ne?«
Lublinsky se pogrbio u tišini.
»Ne otežavajte si«, upozorio sam. »Opišite tu… kandžu.«
»Dugačka stvar. Kao šiljasta kost«, naposljetku je rekao. »Kandža Luciferova.
Ima strašne moći. Zato ju je uzela iz tijela.«
»Moći? Kakve moći? O kakvim vi to moćima govorite, Lublinsky?«
»Da izliječi, da ubije, gospodine. Rekla je da će mi izliječiti lice tim predme-
tom iz pakla, gospodine. Nabijeno je životom pokojnika. On je bio žrtvovan. Njegov
život je trebao biti moje ozdravljenje.«
Naslonio sam se dublje u stolicu kad se Lublinsky nadvio nad stol, dok se nje-
gov jad pretvarao u bijes.
»Gospodine, pogledajte me, pogledajte to moje prokleto lice!« vikao je. »Zar vi
ne biste učinili isto na mome mjestu?«
Gledao sam u tragove koje je bolest ostavila na njegovom licu nastojeći otvrd-
nuti srce.
»Lice vam je užasno izobličeno«, rekao sam mirno. »Trebam li iz toga zaključi-
ti da tu ljubaznu ženu nikada više niste vidjeli?«
Lublinsky je spustio pogled.
»Znate odgovor, Herr prokuratore.«
»Što je učinila da bi vam pomogla?«
»Ovo, gospodine, ovo je ona učinila!« glas mu je drhtao od kiptećeg bijesa dok
je pokazivao crnu rupu u obrazu. »Probola mi je obraz vražjom kandžom.«
»Niste li ranjeni u dvoboju?« pogledao sam Kocha dok sam postavljao pitanje
Lublinskome.
»Nijedna oštrica to ne može napraviti. Samo vještica«, odgovorio je i ispuhao
160
Michael Gregorio
161
Kritika kriminalnog uma
brigama. Truckali smo se prema adresi koju je Lublinsky dao kočijašu. Nisam mo-
gao pogledati u smjeru čovjeka koji je sjedio preko puta mene a da me ne preplavi
osjećaj odvratnosti. Među svim žrtvama događaja koji su se zbili na ulicama
Königsberga, pa i kad uključim one koji se tek imaju dogoditi, Anton Theodor Lu-
blinsky pobudio je najviše sažaljenja.
Sada se u taj osjećaj umiješala prljavština zgražanja nad nemoralnim.
162
Michael Gregorio
18. poglavlje
Königsberg…
Nije mi bilo ni sedam godina kada sam prvi put čuo tu riječ. General von
Plutschow posjetio nas je jednoga dana u Ruislingu pri povratku u svoj ladanjski
dom. Očev najstariji prijatelj iz vojne akademije bio je nacionalni heroj. Upravo se
vraćao iz Königsberga, gdje je bio počasni gost na obilježavanju dvadesete obljetnice
slavne bitke kod Rossbacha, koja se dogodila 1575. Toga je dana general von Plutsc-
how vodio juriš šeste konjičke i tako osigurao našu pobjedu. Kao posebno veselje za
nas, mojem bratu Stefanu i meni dopustili su da budemo u salonu tijekom posjeta.
Otvorenih usta gutali smo živopisnu generalovu pripovijest o veličanstvenoj gala-ve-
čeri koja se održala prethodnog dana i na kojoj je bio i sam kralj. Dok je on govorio
nisam mogao skinuti pogled s mjesta gdje je trebala biti njegova desna ruka. Prazni
rukav generala von Plutschowa bio je uredno složen i za epoletu pričvršćen zlatnom
medaljom.
»Königsberg je srž svega najčasnijeg i istinski plemenitog u našoj velikoj naci-
ji«, uzdahnuo je otac kada je general završio svoju priču, a majka brisala suze s lica.
To su razlozi zbog kojih je u mojoj glavi slavno ime Königsberg neraskidivo poveza-
no s izgubljenom rukom generala von Plutschowa daleko prije nego sam grad i vidio.
Onako kako sam ja to shvaćao, Königsberg je bio mjesto gdje se samo sjajne stvari
mogu dogoditi i gdje žive samo najbolji ljudi. Unatoč ubojstvima zbog kojih sam do-
veden onamo, bez obzira na ubojstvo Morika i na samoubojstvo Totzovih, još sam u
srcu čuvao posebno mjesto za Königsberg, blagoslovljeni Königsberg kojemu se
može vratiti mir uz pomoć Immanuela Kanta, koji mu s punim pravom pripada.
Nasuprot tome, dok sam se klatio u kočiji što nas je vozila na adresu koju je
Lublinsky dao kočijašu i nakon što smo napustili središte grada, počeo sam uviđati
naličje Königsberga, mračnu trbušinu polumrtve zvijeri, svijet jada i bijede za koju
nikada ne bih pretpostavio da može postojati u mjestu gdje je slavljen general von
Plutschow i gdje je Immanuel Kant rođen, u mjestu hvaljenom kao da je raj na
zemlji.
Išli smo u četvrt Pillau. To je bila svojevrsna luka, kako mi je Koch objasnio.
Plitka plaža za nasukavanje na obalu na koju bi kitolovci doteglili svoj ulov, sjekli ga
na komade i sušili na oštrom vjetru. I uz zatvorene prozore, smrad tog mjesta bio je
upravo neizdrživ. Trulež kitova sala i raspadanje raskomadanih trupala trovali su
zrak dok smo putovali istočnom obalom Pregela k Baltiku. Put je bio mračan, a
nastambe rijetke i jadne. Izgledalo je kao da opasnost vreba iz svakog jarka i rupe
163
Kritika kriminalnog uma
uzduž blatnjavog puta kojim se koturala kočija. Miješanje hladnih morskih voda i
onih toplijih, riječnih, stvaralo je izrazito gustu maglu koja kao da je bivala još
gušćom sa svakim novim zaokretom kotača naše kočije.
»Idemo li u pravom smjeru, naredniče?« pitao sam. Nisam se želio izgubiti u
takvoj prokletoj pustoši.
»I ja sam bio ovdje svega nekoliko puta, gospodine«, Koch je odgovorio, nape-
to zureći kroz prozor. »Ali ne vjerujem da bi nas Lublinsky poveo u krivom smjeru.«
U tišini smotan pod svojom prevelikom kapom i uvučen u prevelik ovratnik ko-
šulje, časnik Lublinsky ustrajno je gledao van, kao da nikako ne želi privući naše ne-
željene poglede na sebe i svoje deformirano lice.
Pratio sam smjer njegova pogleda u tamu i razmišljao o ribarima koji ribare
tamo negdje na otvorenom, bezgraničnom moru. Kada bi magla progutala njihov
brod i našu kočiju, bi li itko znao gdje nas treba početi tražiti? Negdje daleko, brod-
ski se rog oglasio svojim čeznutljivim jaukom, ali taj zvuk nije bio nimalo utješan.
»To je to«, Lublinsky je probio opnu mračne tišine i još se jače naslonio na pro-
zor, gotovo spljoštivši nos na njemu. Njihanje svjetiljke na kočiji izobličilo mu je
profil i u meni se rodio snažan dvojaki osjećaj sastavljen od odvratnosti zbog uloge
koju je imao u skrivanju oružja kojim je izvršeno ubojstvo i neugodnosti kojoj je
zbog te žene sada bio izložen. No te noći nije bilo vremena za prazne sentimente.
Sve se počelo odvijati odjednom. Koch je pokucao na krov, kočijaš je zaustavio ko-
čiju, a mi smo izišli u maglu vlažnu kao spužva, koja mi je istog trena namočila lice.
Lublinsky nas je žustrim korakom poveo k nizu naherenih koliba koje su iznikle iz
tmine. Slabašni plamičak svijetlio je u jednom od prljavih prozora. Na trijemu kolibe
okrenuo se i pogledao me trenutak pa počeo udaranjem šakom po uskim vratima na-
javljivati vojnu posjetu.
Vrata su zaškripala gotovo odmah i na njima se pojavila tamna silueta žene
kose raspršene kao sjajna izmaglica oko lica koje je ostalo u tami.
»Ti, Lublinsky, opet ovdje?« zapreo je hrapavi glas.
Izronio sam iza časnikovih leđa, a ženi su se riječi smrznule na usnama. Strah
joj je frcao iz očiju, koje su šarale s mene na Lublinskog i natrag.
»Tko je to?« prosiktala je.
Koch se pojavio s njegove druge strane i žena je ispustila prigušeni vrisak.
»Što hoćete?« odbrusila je. »Večeras ne radim.«
Gurnuo sam Lublinskoga prema naprijed i ušli smo u kolibu, a žena je uzmica-
la korak po korak, sve dok se nije sudarila s niskim stolićem koji ju je zaustavio. Po-
digla je svijeću i njome nam prošla pred licima kao pastir koji bakljom pokušava
164
Michael Gregorio
otjerati vukove. Bila je visoka i naočita, u svijetlocrvenoj haljini niska izreza koji je
pokazivao duboki, tamni procjep između dojki. Po brzini pokreta i glasu procijenio
sam da bi joj moglo biti oko trideset. Njezina sjajna koža bila je na svjetlu svijeće
tako blijeda kao da je prozirna, a oči su bile iste takve jezovite nijanse. Srebrnobijela
kosa padala je preko ramena u zadivljujućoj bujici vrtloga i zavoja. Da sam ju sreo
usred noći negdje na ulici, pomislio bih da je kip isklesan iz komada leda. Nikada
prije nisam vidio albino osobu. Bilo je u njezinom licu ljepote koja može zarobiti,
prćaste usne bile su pravilan luk čvrstog bijelog tkiva, a hladne oči snažne i prodorne
kao u orijentalnih mačaka i smještene ponad izraženih jagodičnih kosti.
»Večeras se odmaram«, rekla je, s lukavim osmijehom na usnama. »Osim ako
biste mi vi, gospodo, odlučili to nekako nadoknaditi, razumije se.«
»Mi nismo vaša uobičajena klijentela«, rekao sam. »Istražujem ubojstva u
Königsbergu.«
Osmijeh je izblijedio. »Što onda hoćete od mene?«
»Donesite stolicu. Imate mi dosta toga za reći.«
Prostrijelila me pogledom ispod bijelih trepavica i otišla po klimavu stolicu s
izlizanim pletenim sjedalom u mračnom kutku sobe, pa ju je donijela na sredinu.
Razgledao sam naokolo pod svjetlom svijeće. Mogli smo biti u poganskom hramu ili
u šatoru jednog od onih autohtonih indijanskih vračeva koje opisuju putnici iz Ame-
rike. Na zidovima su visjele životinjske lubanje, kitove kosti, predmeti koje je more
izbacilo na obalu i neke neobičnije stvari kojima nije bilo lako odrediti ni podrijetlo a
ni svrhu. Na zidu potamnjelom od dima nalazili su se nožem urezani crteži muškara-
ca i žena sjedinjenih u nizu životinjskih poza. Kako sam pomicao svijeću, tako se či-
nilo da se figure trzaju i tresu u pohotnom plesu. Brzo sam se okrenuo i čekao da do-
nese stolicu. Ne znam od čega mi je lice gorjelo.
Žena mi je rukom pokazala da sjednem.
»Za vas je«, odgovorio sam. »Sjednite, Anna Rostova. Tako se zovete, zar ne?«
Sjela je, ali se nije potrudila odgovoriti na moje pitanje.
»Prije godinu dana pronašli ste tijelo«, nastavio sam. »Jan Konnen, kovač, prvi
je od četiri žrtve za sada nepoznatog ubojice. Časnik Lublinsky nam je rekao da ste
na mjestu ubojstva našli jedan predmet, važan predmet, koji ste ponijeli sa sobom.
Pokazali ste mu o čemu je riječ, vjerujem, ne jednom od tada.«
»Znaš li što to znači?« prasnula je kao otrovnica gledajući u Lublinskoga, koji
je krotko kao janje izbjegavao pogled.
»Obraćat ćete se meni i samo meni«, oštro sam reagirao.
»Nijedna te nikad neće pogledati, vojniče«, nastavila je drsko. »Bljuvat će ti u
165
Kritika kriminalnog uma
prljavo lice!«
»Što ste našli u tijelu Jana Konnena?«
»Mame će zastrašivati djecu«, zapjevušila je, zureći svojim svjetlucavim, pro-
zirnim očima u Lublinskoga. »Čudovište s govnima mjesto lica će te ljubiti ako ne
odeš odmah spavati, tako će im govoriti. On će doći…«
Digao sam ruku i snažno je ošamario.
»Umukni!« viknuo sam. Nisam znao što me je toliko izazvalo, ali nešto je u toj
spodobi bilo bestidno, divlje i izazivalo je snažnu nelagodu.
Oči su joj se unijele u moje, dodirnula je lice i pomilovala crvenilo kao da uži-
va u boli. »Mmmm, e ovo je bilo lijepo!« zaprela je sa smiješkom. »Volite čvrsto s
curicama, zar ne, gospodine?« Vlažan, ružičasti jezik promolio se na usnicama pa
vratio natrag u svoje gnjezdašce. »Dali biste me bičevati, to biste vi? Malo se zabavi-
ti na moj račun?« podrugivala se. »Zadnji put su mi dali trideset komada. Da ste
samo vidjeli kakve su im kvrge bile u hlačama! Skroz se uzbudili kad je moje bijelo
meso stalo krvariti, bome jesu! Hoćete to vidjeti, gospodine?« smijala se na glas.
»Prusija! Domovina šibe i biča!«
Ni trenutka nije skidala svoje zacakljene oči s mene. Morao sam skrenuti
pogled. Susreo sam se pritom s Kochovim pogledom i vidio da je i on zbunjen. Do
tada se Lublinsky već bio povukao do zida i ondje se šćućurio i tresao kao da ga je
spopala neka smrtna groznica, dok je govorila.
»Što ste ukrali s tijela?« ustrajao sam mučeći se da prikrijem drhtanje u glasu.
Ta me je žena drsko gledala. Iz oka joj je kuljao pravi mlaz blještave svjetlosti
trijumfa kao da ju je situacija zabavljala. »Ako vam je taj idiot već rekao, zašto bi
vam ponavljala?«
»Imam mogućnosti natjerati vas da progovorite, Ana Rostova.«
Zakikotala se. Zvuk je počeo duboko u njezinom grlu i izlazio u krešendu poru-
ge. »O, vi ste gruba vrsta mladića, gospodine! To se vidi. Sviđa li se to vašoj gospo-
đi?« Na licu je imala podrugljiv, pohotan i zao izraz. »Dirali bi se po svojem rudu
đavoljom kandžom, malo bi se tako igrali? Ne bi bilo zgorega, zar ne? Od jednog do-
dira je umro onaj čovjek u luci, a i drugi, al ima i mnogo ugodnijih načina da se
umre…«
Njezine mačje oči su sjale, a zjenice izgledale kao dva mala točkasta izvora
svjetlosti. Nikada nisam bio u tako bliskom kontaktu sa ženom tog soja. Bila je toli-
ko drugačija od moje žene, toliko daleko od bilo koje žene koja se nalazila u Heleni-
nom krugu. Kao da je razbludnost iskrila, palila i žarila iz svake njezine pore. Treba-
la mi se zgaditi. A nije.
166
Michael Gregorio
»Nemate se čega bojati kažete li mi istinu«, lagao sam nastojeći zatomiti emo-
cionalnu nelagodu.
Ponovno se zakikotala. »Istinu, gospodine? Pa, da vidimo. Te noći sam ubila
oko u Lobenichtu.«
»Što je to?«
»Rupetina«, Koch je pojasnio. »Potleušica iza gradske luke, Herr prokuratore.
Deset minuta od Baltičkog kitolovca.« Nakon što sam vidio Pillau, mogao sam se
samo stresti pri pomisli na taj Lobenicht.
»Neka iz Wasserstrasse dobila je trudove, ali joj još nije bilo vrijeme pa sam
otišla vidjeti prijateljicu koja živi u blizini. Bila sam kod nje nekoliko sati, a onda
otišla obaviti posao.«
»Kada ste otišli od prijateljice?«
»Bilo je već prošlo tri. Popila sam za snagu. Bilo je hladno te noći. Volite li i vi
kapljicu nečeg jakog, gospodine?« Prije nego sam stigao odgovoriti, nastavila je.
»Znala sam već što me čeka: jedna beštija koja vrišti, pijani muž i malo kreštavo
mlado, ako se Bog smiluje. Molila sam mu se putem za sreću.«
»Molila?«
Ta riječ je, dolazeći s njezinih usana, zvučala kao prostota.
»Molim se ja Bogu«, nasmijala se. »Ali i vragu. Oni se natežu kada dijete dola-
zi na svijet. Nekad dobi jedan, nekad drugi. E, al prvo se molim Bogu. Meni ne cvatu
ruže kad on izgubi. Ako beba umre, nemam dugo posla. Ne bi bilo prvi put da
nastradam na vražji račun. Bilo je meni i teško. U ovom zanatu vam je ugled sve.«
»Što ste vidjeli kada ste prolazili ulicom?« prekinuo sam je.
Trenutak me je gledala. »Nije bilo nikoga gospodine, ni pijanca ni žandara u
ophodnji. Nisam vidjela ni žive duše dok nisam došla do luke. Vjetar je bio otpuhao
skoro sva svjetla duž mojeg puta. I onda sam vidjela čovjeka kako kleči. Prvo sam
mislila da se i on moli, kao i ja. A onda, pa bilo je to čudno i vrijeme i mjesto da se
čovjek pomoli. Pucala je zora i tada je najhladniji dio noći. Kad sam prišla, vidjela
sam da nešto nije kako treba. Tada sam namirisala zlo.«
Napela je nos, raširila nosnice i ogolila savršenu nisku bisernih zuba.
»Kako to mislite, što ste namirisali?«
»Sumpor, zapaljeni. Miris đavla…«
Stala je naglo, frknula nosom i gledala po sobi kao da je ponovno nanjušila ta-
kav pakleni vonj. Glumila je i bila je dobra u tome. Kuja je bila više nego sposobna
smotati očajnog klipana kakav je bio Lublinsky.
167
Kritika kriminalnog uma
»Ne tratite moje vrijeme«, upozorio sam je. »Samo mi recite što ste vidjeli.«
»Čovjek je bio mrtav, gospodine.«
»Nanjušili ste zlo, čovjek je bio mrtav, a ipak ste mu prišli. Kako to da niste
prvo pozvali pomoć?«
»Mrtvi su posebni, gospodine«, prošaptala je napokon i činilo se da je straši to
što govori. Istodobno je izgledalo kao da snažno nastoji proniknuti u moje misli.
»Ali, to i vi dobro znate, gospodine. Ne znate? Mrtvi… vidjeli ste mrtvaca. Tijela su
im u ovom svijetu, a duše lutaju drugim mjestima. Znate vi, vidim ja…«
»Čas ste glumica, čas ste pjesnikinja«, rekao sam prekidajući je. Dodao sam
grublje: »Recite mi što ste ukrali iz trupla.«
Okrenula se prema Lublinskom bez ustajanja. »Proklet bio!« opsovala je.
Zgrabio sam je za kosu i okrenuo joj glavu k sebi . »Ako baš želite, zatvorit ću
vas u ćeliju.«
Zavrištala je na mene: »To ćete svakako, ali onaj će gorjeti u paklu. To kopile.
Molit ću sotonu…«
»Pustite sad sotonu!« povikao sam, stežući joj kosu dok nije počela vrištati.
»Što ste uzeli iz pokojnikova tijela?«
Stisnula je zube, podigla pogled prema meni i prosiktala, »Stršalo mu je iz vra-
ta. Mislila sam da je bodež, a onda sam vidjela što je.«
»Nastavite«, poticao sam je.
»Pustite me! Pustite!« skvičala je, omotavši prste oko mojih šaka u pokušaju da
oslobodi kosu. »Reći ću vam sve, gospodine, kunem se…«
Pogledala je opet ravno u mene čim sam je pustio. Onaj divlji bijes usmjeren
prema Lublinskom sada je nestao. Kao da ju je spopao neki nemilosrdan užas, izgle-
dalo je kao da se smanjila. »Najsnažnija amajlija«, šaptala je. »Onaj čovjek je bio
mrtav, hladan kao led, oružje je virilo iz njega, a nigdje ni kapi krvi. Tko bi to mogao
učiniti, ako ne vrag? Minutu prije sam prizivala Boga, a onaj zli mi je odgovorio. Bio
je to znak. Sotona je želio da nađem to tijelo, da mi pokaže njegovu moć nad živo-
tom i smrti. Ako se djetešce trebalo roditi te noći, jedan život je trebao otići. Kolo se
okreće. Bio je to simbol vražje moći. Sotonin dar. I tako sam ga uzela.«
»Niste obavijestili policiju?«
Slegnula je ramenima, a zatim pokretom glave prenijela srebrnu kosu s jednog
ramena na drugo, bljesnuvši svojim prozirnim pogledom prema meni. »Vražja
kandža je meni suđena. Drugi su našli ono što su oni trebali naći.«
»Ali ubojstva su se nastavila«, suprotstavio sam se. »Znali ste da policija traži
168
Michael Gregorio
oružje.«
Pogledala je Lublinskog. »Imala sam preča posla.«
»Njega ste obavijestili«, rekao sam. »Silom za koju tvrdite da je utjelovljena u
vražjoj kandži ometali ste Lublinskoga u njegovoj dužnosti. Obećali ste izliječiti mu
lice. Imam li pravo?«
Anna Rostova je na moj izazov odgovorila posprdnim smijehom. »Njemu je
vlastiti izgled bio važniji od pravde. Rekla sam mu što sam našla. Odlučio je nikome
ne reći. Neka on to rješava sa svojom savjesti.«
»Pokažite mi taj predmet, Ana Rostova.«
Nesigurno se zagledala u mene. »Vjerujte, gospodine…«
»Donesite ga ovamo«, oštro sam naredio.
Dogodila se čudna promjena dok sam stajao kraj nje. Nesigurnosti je nestalo i
pojavila se zavodljiva poslušnost. Prstima je nježno prešla preko bijele kože svojih
grudi, uputila mi je još jedan blistavi pogled, a na usnama se pojavio lukav osmijeh.
Ustala je i nagnula se prema meni. »Ako dopustite«, prošaptala mi je na uho.
Njezina kosa je dodirnula moj obraz i kao da je iz nje izbila neka energija. Zatim se
povukla prema najtamnijem kutku sobe i nestala iza kičastog zastora. Koch i ja smo
se pogledavali, slušajući kako prekapa po stvarima i kune sebi u bradu. Malo poslije
vratila se u slabašno osvijetljen krug noseći nešto u ruci. Kao vestalska princeza,
sagnula se i zavežljaj stavila u moje ruke. Ako je ta tkanina ikada i imala kakvu boju,
tad je već bila potpuno isprana. Plijesan je prodrla u tkanje i ostavila mrlje.
Dok sam prtljao da bih otvorio zavežljaj, morao sam skinuti rukavice. Unu-
tarnja strana krpe bila je posuta ružnim, hrđavo smeđim mrljama. Živac u obrazu mi
je luđački pulsirao dok sam rastvarao zavežljaj. Naposljetku, držao sam je u ruci.
Osam palaca duga, boje kosti, ravna i vitka, kao nijedno oružje koje sam dotad vidio.
Predao sam je Kochu koji ju je podignuo prema svjetlu kao da je primjerak kakve
egzotične zvijeri.
»Igla, gospodine«, rekao je, stabilan i praktičan kao i obično, prije nego ju je
vratio. »Nema ušice. Nema ni vrška.«
Okrenuo sam tu stvar među u prstima. Ovo je bilo oružje koje je užasavalo
grad. Komadić u posjedu profesora Kanta bio je vršak te iste igle i u to nije moglo
biti mnogo sumnje. U ženskoj košari za šiće vjerojatno je ne bismo ni primijetili.
Kada strši iz glave mrtvog čovjeka, ima neograničene moći.
»Te noći je moja mušterija rodila krasnog dječačića«, Anna Rostova je zado-
voljno promrmljala. »Dok je bila u trudovima, bocnula sam je time: tri puta u obraze,
tri puta u trbuh. Ta je beba preživjela bez obzira na to što ga je vrpca gušila kada je
169
Kritika kriminalnog uma
došao na svijet. Sotona ga je spasio. Vrijedilo je dobiti tu dušu. Koristila sam moći
kandže za liječenje svakakvih bolesti koje doktori nisu mogli. Cure bi se sjatile ova-
mo kad im je vrijeme za roditi.«
Lublinsky je nehotice zastenjao.
»Znala si da meni neće pomoći«, zaplakao je, leđima okrenut zidu kao sti-
ješnjena zvijer. Odjednom je skočio na Annu Rostovu.
»Pazite, Lublinsky! Vi ste časnik Njegova Veličanstva«, upozorio sam ga, stao
mu na put i odgurnuo ga.
»Htjela mi je pomoći samo u zamjenu za moju šutnju«, urlao je kao razjarena
životinja. »Cijedila ih je. Trudne žene, starce kojima se nije dizao, obogaljenu dječi-
cu. Bijela vještica, tako je zovu. Bacite pogled u tu njezinu stražnju sobu, Herr pro-
kuratore! Okrenut će vam se želudac. Pogledajte sami što Anna Rostova radi da dođe
do novca!«
Stavio sam iglu na stol, zgrabio svijeću, zaputio se u dno sobe i razmaknuo
zastor koji je služio umjesto vrata. Prašina je poletjela zrakom i zapuhnuo me je neki
neprirodan smrad, kao da je tu od pamtivijeka zatvorena neka smrdljiva živina.
Ogrtačem sam pokrio nos i podignuo treperavi plamen svijeće nad kuhinjski stol pri-
maknut uza sam zid. Bio je prekriven prljavštinom i posut jedinstvenim hrđavo sme-
đim mrljama od krvi. Na stolu su bili noževi, uredno poredani po veličini kao da su
spremljeni za kirurški eksperiment. Krv se osušila na oštricama i prekrivala ih u na-
rančastom sloju bez sjaja. Pod svjetlom svijeće metal je zabljesnuo, unatoč prljavšti-
ni. Na uskoj polici iznad stola nalazio se red prljavih lonaca i zdjelica. Mjed je
potmulo blistala. Po svemu sudeći, kuhinja, iako ne kuhinja kakvu bi ijedna poštena
kućanica držala.
Skinuo sam jedan od lonaca i pogledao unutra. Vidio sam nešto što je nalikova-
lo ovećoj posječenoj rotkvici ili nekoj čudnoj algi, a strašno je smrdjelo na trulež. Ni-
kada nisam vidio ništa slično. Velik debeo crv, možda, pokriven slojem želatine, crv
s rastućim izraslinama, svijetla bijela ličinka. Primaknuo sam svjetiljku i zamalo ba-
cio lonac na pod. Nije to bio ni crv ni rotkvica koja je trunula u sluzi vlastitog trulje-
nja. Bio je to nerazvijeni fetus ispruženih rukica i nožica, tek formirana glavica privi-
nula mu se na prsa. Nisam imao potrebe za otvaranjem drugih posuda niti se pitati
što se događalo u toj kući.
Od gađenja sam zatvorio oči i povukao se odande.
Lublinsky, kome je pola lica bilo u tami, a na drugoj je polovici plesalo svjetlo
svijeće, uzbuđeno me dočekao. »Pobačaji, gospodine, to je njezin zanat, time se ona
bavi! Kolač u pećnici, djevojko? Vražja kandža će to riješiti! Tako ona govori, tako
170
Michael Gregorio
ona živi. Pitajte kurve s Haafa! Dođu cmizdreći ovamo kada im sreća okrene leđa…«
»Gade lažljivi!« vrištala je žena skočivši prema Lublinskom, opisujući širok
luk stisnutim šakama. »Odnijet ćeš tu kugu u pakao skupa s tim svojim trulim i
smrdljivim licem!«
Lublinsky je zaskvičao kao svinja na klanju. Skvičanje se pretvorilo u vrisak, a
on je pao na pod, pokrivši lice rukama. Između prstiju virila mu je vražja kandža kao
neki ogroman žalac. Krv mu se slijevala u potočićima preko ruku, obraza i vrata.
Koch se bacio na koljena kraj Lublinskoga, koji je ležao opružen na podu i uda-
rao petama od boli. Odlučnim zahvatom Koch je u jednom trzaju izvadio iglu. Crve-
ni vodoskok šiknuo je uvis zalijevajući mu lice i ruke. Lublinsky se grčio i trzao, a
onda mu se tijelo opustilo. Koch je divlje zaurlao poziv kočijašu da dođe i njih su
dvojica odnijeli ozlijeđenog časnika. Kao Lotova žena, ukočena pred prizorom zapa-
ljene Gomore, tako sam i ja njih gledao ne mogavši pomaknuti i jedan mišić.
Kada sam se pribrao iz tog transa, Anna Rostova nije bila ni blizu. Sam u toj
sobi, izgledalo je kao da ponovno slobodno dišem. Vani, na ulici, Koch me užurbano
pozivao da dođem i otvorim vrata kočije.
»Trebamo kirurga, gospodine!« požurivao je. »Ako mu se ne pomogne, iskrva-
rit će.«
Upali smo u vozilo i odgalopirali natrag onim mračnim putem u grad, stružući i
poskakujući po kolotrazima i udarnim rupama. Kada su se počela pojavljivati prva
svjetla Königsberga, Lublinsky je ležao nepomično pod svojim ogrtačem.
»Je li još živ?« povikao sam dok je kočija jurila i bučila po kaldrmi, a iskre
frcale iz potkova.
Koch nije odgovorio dok nismo ušli u tvrđavu. Kad su se vrata zatvorila za
nama, okrenuo se prema meni i rekao: »Odvest ćemo ga u stacionar. Otrčite do stra-
žarnice, gospodine. Zovite vojnike, onu se vješticu mora uhititi.«
Jesam li odgovorio? Jesam li bio sposoban sastaviti rečenicu koja bi pokazala
da se još držim? Koch je preuzeo komandu. Odlučio je, rasporedio, izdavao naredbe
kada je kočija uz klizanje kotača stala i Lublinskoga smo spustili na tlo.
»Onuda, gospodine«, pokazao je Koch. »Tim putem, Herr prokuratore. Recite
Stadtschenu da pošalje ljude.« Okrenuo se kočijašu ne misleći više na mene. »Pomo-
zi mi, čovječe«, naredio je.
Trčao sam kako mi je bilo rečeno i molio se da kroz maglu idem u pravome
smjeru tumarajući kroz hladno, vlažno ništavilo. Kada se građevina pojavila iznad
mene u kovitlacima magle, čuo sam Kochove riječi kako mi glasno bubnjaju u glavi.
»Našli ste svoga ubojicu, gospodine.«
171
Kritika kriminalnog uma
Osjetio sam da u ruci grčevito stišćem vražju kandžu. Ne sjećam se ni kada sam
je podigao. Prsti su mi bili ljepljivi od krvi Lublinskog. Cijelim putem od Pilaua do
grada držao sam je kao da je amajlija istine.
172
Michael Gregorio
19. poglavlje
Sjedio sam u stražarskoj sobi i pijuckao okrepljujuću čašu vina zakuhanu usijanim
žaračem dok sam čekao da dovedu dežurnog stražara. Još uvijek sam bio u stanju
emotivnog i tjelesnog šoka, kad je u sobu upao časnik Stadtschen. Rekao sam mu
ukratko što se dogodilo, a onda mu naložio da pošalje naoružane ophodnje.
»Kako izgleda ta žena, gospodine?«
Počeo sam polako koračati gore-dolje po sobi iza njegovih širokih pleća pažlji-
vo birajući riječi, prisjećajući se što je Koch bio rekao ranije te večeri o »ženama i
grubim vojnicima«.
»Visoka je, Stadtschene. Oko trideset, po pitanju dobi. A na sebi ima… crvenu
haljinu«, polako sam počeo, a onda zašutio. Zašto sam bio počeo takvim manje
važnim detaljima? Zašto zadržavati podatke koje bi je učinile trenutno prepoznatlji-
vom?
»Ona… Ime joj je Rostova«, dodao sam oklijevajući. »I albino je.«
»Ona je što, gospodine?«
»Bijela je, Stadtschene. Skroz bijela«, počeo sam objašnjavati pomalo naivno.
»Koža, usne, kosa, sve joj je bilo kao svježe prosijano brašno.«
»Znam ja na koju čudakinju mislite«, rekao je s lukavim smiješkom. »Ta se
zove Anna.«
Nisam se trudio pitati ga kako ju je i gdje upoznao. Sasvim sam lako mogao za-
misliti te okolnosti i neželjene slike iskrsnule su mi pred očima. Kako su blijedile,
tako je rastao strah, strah od niza neugodnih događaja koji će se uskoro obrušiti na
nju. Na čudakinju, kako ju je on nazvao.
»Recite svojim ljudima da je ne smiju ni taknuti«, rekao sam ozbiljno. »Držim
vas osobno odgovornim, Stadtschene. Gerta Totz jučer se ubila nakon grubog postu-
panja vas i vaših ljudi. Anna Rostova treba doći ovamo neozlijeđena. Bez ijednog
traga na tijelu. Jesam li bio jasan?«
Stadtschen se ukočio. »Takve stvari se jednostavno dogode, gospodine. Dečki
priušte malu dobrodošlicu svakom zatvoreniku, da se tako izrazim. Da ih malo
omekšaju. Nema u tome ničeg lošeg, Herr prokuratore. Krivi ili pravi, nalemat ćemo
ih još jednom prije nego ih pustimo.«
Zadrhtao sam kad sam pomislio što bi bilo da im Anna Rostova padne šaka.
»Prusija, domovina biča i štapa!« smijala mi se u lice prije manje od dva sata.
Ako su se onako grubo ponijeli prema miloj i krotkoj Gerti Totz, koliko li bi lju-
173
Kritika kriminalnog uma
174
Michael Gregorio
lako, znate kakvi su dezerteri. Ne ostavljaju baš nešto tragova za sobom. Ne ostave
ništa, ako im pođe za rukom. Što točno trebate o tom Kopki, gospodine?«
Zaškiljio sam prema njemu. Lice mu je bilo veliko, bucmasto, crveno kao siro-
va govedina. Malene crne oči ukrižale su mu se dok je odozgor škiljio na mene preko
nosa. Reklo bi se da je zadržavao dah i od tog je napora su mu se rumeni obrazi osuli
bijelim mrljama. Je li njegov esprit de corps baš toliko prezirao dezertere ili mi je
nešto skrivao?
»Želim znati tko je taj i zašto je pobjegao«, rekao sam. »I samo jedno zapamti-
te, Stadtschene. Svaki nedostatak suradnje koji mi se dogodi u tvrđavi Königsberg
stavit ću u svoje izvješće vlastima u Berlinu. ›Prešutni otpor‹ je vojnički izraz za ne-
mar, vjerujem. Imena, vremena, datumi, sve će stajati u mojem izvješću. Nema izni-
maka. Pošaljite sada svoje ljude za tom ženom, recite im kako se trebaju ponašati i
javite mi sve u vezi s Kopkom. Čekat ću u svojim prostorijama. Pošaljite mi Kocha
gore čim se vrati. Ako uhvatite Annu Rostovu, o tome me odmah izvijestite. Razu-
mijete li me?«
»Razumijem!« dreknuo je vojnički. Okrenuo se na petama i odmarširao iz sobe.
»Trčećim korakom!« viknuo sam za njim.
Iz hodnika se čulo kako je potrčao.
Ispio sam svoju čašu slatkog, mlakog vina i povukao se na kat noseći uljanicu.
Nisam mogao ništa više. Čim sam otvorio vrata, ugledao sam pismo. Bilo je uredno
presavijeno, zapečaćeno i oslonjeno na svijećnjak koji je stajao na stolu. Odmah sam
prepoznao ruku koja ga je pisala. U drugim situacijama bih smjesta pohitao prelomiti
poštanski pečat. Te sam noći oklijevao trepćući kao rekonvalescent koji je izišao na
danje svjetlo nakon što je u zamračenoj bolničkoj prostoriji proveo tjedne. Sjeo sam
prije nego sam otvorio omot.
Helena si je utuvila u glavu da posjeti Ruisling. Ostavila je djecu Lotti i
odvezla se jutarnjom kočijom. Ruisling je petnaest milja od Lotingena, malo više od
sata vožnje, a mi nikada nismo otišli zajedno na taj izlet. Svrha njezinog putovanja
bila je »umiriti nesretnu dušu«, kako mi je objasnila. Helena je oduvijek bila odlučno
sentimentalna. Po prirodi nježna, otvorena i jasna kao dan. Njezin osjećaj za tuđe
potrebe, blaga narav i briga za sva živa bića, bilo velika ili mala, te za mene i našu
djecu, to su bile odlike zbog kojih je Helena uvijek blistala u mojim očima. Ako je
nešto trebalo reći, ona bi to rekla. Uvijek sam volio i cijenio te njezine čestite odlike.
Srce je bilo njezin kompas.
Odjednom mi je ta dobrota izjedala živce. Radije bih bio pročitao bljutavo
pismo neke manje poduzetne supruge. Pomisao na Helenu kako stoji pred nadgrob-
175
Kritika kriminalnog uma
nim spomenikom mojeg brata bila mi je nepodnošljiva. Nije li osjetila ponor koji joj
se otvarao pod nogama? Taj grob je crna jama u kojoj je pokopana moja duša.
»Željela sam se pomoliti na Stefanovom grobu«, napisala je. »Željela sam ga
zamoliti da pazi na tebe dok si u Königsbergu. Ima li boljeg načina za prevladavanje
prošlosti od sestrinskog poljupca na njegovom grobu!«
Znao sam što se dalje dogodilo, nisam morao dalje čitati. Moj otac s crnim šeši-
rom u ruci meditirao je pred uplakanim anđelom, kipom koji je obilježavao našu obi-
teljsku grobnicu. Bilo ljeto ili zima, on je tamo dolazio svakoga dana u jedanaest i
ostajao sve dok ne bi odzvonilo podne.
»Slutila sam da je on onog trenutka kad sam ga vidjela. Otišla sam ravno k nje-
mu i rekla tko sam i zašto sam došla. Rekla sam mu i gdje si ti i da te je Njegovo Vi-
sočanstvo pozvalo u Njegovu službu. ›Ponosili biste se Hannom‹, rekla sam mu.
›Imenovan je na vrlo važan položaj. On je vaš ponos, gospodine.‹«
Prestao sam čitati. Mogao sam zamisliti prizor. Dražesna živost i prostodušnost
s jedne strane, a na drugoj strani granitno lice čovjeka koji me je stvorio i odbacio
zauvijek, čovjeka koji je mene okrivio za smrt njegove voljene žene i sina mezimca.
Moj otac je u tišini saslušao Helenin poziv na pomirenje i zatim izgovorio jednu re-
čenicu prije nego je odšetao od groba.
»Ostavite ga dok možete«, rekao je.
Netremice sam gledao riječi nanesene na papir. U ušima mi je odzvanjao nemi-
losrdan, tvrd i gorak glas moga oca.
»Nezamisliv mi je razlog tolike mržnje jednog oca«, nastavila je. »Što on misli
da si učinio, Hanno?«
Zgužvao sam pismo u lopticu i spustio ga na stol. Kao da mi je srce bilo komad
leda i nisam ništa osjećao, sram me je reći. Nisam uspio skupiti dovoljno snage za
reakciju na te gorke vijesti. Niti sam mogao odgovoriti na Helenino pitanje.
Što on misli da si ti učinio…
Ponašanje mojeg oca, bratova rana smrt, odlazak moje majke, pa sama Helena i
naša djeca, sve to kao da je pripadalo nekom drugom životu. Znao sam da sam pove-
zan s njima, ali je sjećanje na njih brzo blijedjelo. Königsberg je bio kao kaleidoskop
koji brzo okrećete, svjetlucavi prizori su se mijenjali iz trena u tren i bilo je teško, pa
čak nemoguće, čvrsto se zadržati na bilo kojoj od tih obojenih slika.
Odmor mi je trebao, okrepljujući san, ali mračna ćelija u kojoj sam se zatekao
nije nudila gotovo nikakvu udobnost. Goli kameni zidovi bili su hladni kao led jer
pećica u kutu nije gorjela. Kako sam žalio za plamtećom vatrom Baltičkog kitolovca,
vrućom vodom koju mi je Morik pripremao za umivanje, izvrsnom kuhinjom Gerte
176
Michael Gregorio
Totz i krcatim podrumima koje je držao Ulrich Totz. Svukao sam hlače i iskoristio
jedinu pogodnost koju je imala moja sobica: napuknutu noćnu posudu koja je provi-
rivala ispod kreveta. Nakon što sam se olakšao, posegnuo sam u džep i izvadio
vražju kandžu, odmotao prljavu krpu i položio je na stol kraj svjetiljke. Bit će da sam
ondje sjedio neko vrijeme, osluškujući misli koje su mi odjekivale u glavi kao
grmljavina u fjordu. Što je to? Odakle je došlo? Zašto je ubojica odabrao tako ne-
obično oružje? Svo to vrijeme, kao svijetla munja koja para tamne oblake, kroz gla-
vu su mi prolazile riječi narednika Kocha:
»Našli ste svog ubojicu, gospodine.«
Je li Anna Rostova bila ubojica? Ako je tako, tada je mojim i mukama
Königsberga trebao uskoro biti kraj. Žarko sam želio otkriti počinitelja, naravno, ali
ni upola toliko nisam želio uhvatiti Annu Rostovu. Totz i njegova žena su umrli i
greška je sigurno bila moja. Stadtschen je opravdao ponašanje svojih ljudi kako mu
je to časnička dužnost i nalagala. Bilo je točno, potpuno točno da nisam zaštitio
zatvorenike onako kako sam trebao. Trebao sam predvidjeti neizbježan ishod te
aljkavosti. Koch me bio upozorio na opasnost od nehaja, ali ja sam odlučio ne obra-
ćati pažnju na njegov oprez. Vojnici su gurnuli Totza do samog ruba, a supruga ga je
vjerno pratila s litice u bezdan. A onda sam pustio pse na Annu Rostovu. Gdje god
došao — pomislio sam na Morika, Lublinskog, oca, majku, brata — donio sam raza-
ranje.
Baš kao i ubojica kojeg sam lovio…
Unutarnjim okom pogledao sam albinku, njezine neukrotive svilenkaste
uvojke, kožu bijelu kao snijeg, žar u očima dok govori, senzualnost njezinih punih
usana. Način na koji se tako besramno doticala, spuštajući bludno prste niz duboki,
topli procjep između bujnih dojki. Isti su ti prsti ščepali vražju kandžu i pustili krv
Lublinskom. A tek ono zadovoljstvo putenosti kojom je uzvratila na moj gnjev! I u
imenu je nosila neku pogubnu ljepotu. Anna Rostova… pa čak je nešto i čarobno
bilo u tome. Zlo i privlačno, i to ravnopravno. Utonuo sam u krevet, a prizori njezi-
nog lika salijetali su me velikom brzinom. Uzbudili su me. Puls mi je bio brz, disanje
snažno. Pokušavajući odagnati to čudno lice iz misli, prizivao sam Helenino lice —
milovao sam je i uzvratila mi je ljubav, ta moja draga žena… A na stolu je ležala
vražja kandža. Što je ono Anna bila rekla? Da vam ga pogladim, gospodine? Okre-
nuo sam lice u želji da vidim Heleninu kosu, pomirišem kožu svoje žene i spojim
naše usne. No druge su tjelesne slike zaposjele moj umorni um i trovale mi dušu.
Naglo sam se pridigao i snažno pritisnuo zglavke na očne kapke. Anna Rostova
bila je zlo. Zlo! Lublinsky je tvrdio da je vještica. Je li to bilo to? Je li me začarala?
Koji bi drugi razlog bio da je poželim zaštititi?
177
Kritika kriminalnog uma
»Dokaz«, izgovorio sam naglas, ponovno i ponovno. Dokaz je bio ono što sam
trebao. Dokaz njezine krivnje. Dok nisam imao taj dokaz, nije joj se smjelo ništa loše
dogoditi.
Prešao sam za stol, sjeo i počeo sastavljati pismo Heleni. Ne znam što sam pi-
sao. U svakom slučaju, pisao sam užurbano kao da sam pisanjem um rasterećivao
briga koje su me morile. Ruka mi se tresla dok je prelazila preko stranice. Ta ruka je
mogla pripadati i nekom drugom. Potpisao sam pismo, zapečatio ga, otvorio vrata i
pozvao stražara na dužnosti s kraja hodnika. Dotrčao je i stao mirno preda mnom.
Ruke kojima je držao pušku poplavjele su od hladnoće, a zelene oči bile su vlažne od
propuha koji je tutnjao prolazom.
»Izvolite, gospodine!«
Kimnuo sam i predao mu pismo. »Ova poruka mora biti dostavljena u Lo-
tingen. Hitno je.«
Je li uistinu bilo? Htio sam smiriti Helenu, reći joj da istraga dobro napreduje i
da bih uskoro trebao biti kod kuće s njom i djecom i da će tada biti sve opet
normalno, bez ikakvih repova prošlosti. Ubojstava neće biti, Königsberg će postati
prošlost, Vigilantius i njegove staklenke s ljudskim glavama, pa Lublinsky… sve će
biti samo davni san, ostavljen nepovratno za nama. A što s Annom Rostovom? Ako
je ona stvarno bila ubojica, bio bih joj potpisao smrtnu presudu laka srca.
Ako, ako, ako…
»Gospodine?«
Vojnik je zurio u mene. Koliko je već dugo čekao, dok sam ja držao pismo, ne
puštajući ga da mi ga laganim povlačenjem izvuče iz ruke?
»Ovo je vrlo hitna poruka«, rekao sam i otpustio pismo.
Pogledom sam ga ispratio niz hodnik, a onda sam se vratio u krevet. San nije
dolazio. Misli su mi bile zbrkane i teške. Unatoč onome što mi je Lublinsky rekao i
unatoč tome što mu je ta žena učinila i unatoč tome što je posjedovala oružje, bio
sam sve manje i manje uvjeren da je ona ubojica. Anna Rostova nije bila glupa. Lu-
blinsky je mogao misliti da bi mu vražja kandža mogla izliječiti lice, ali je li i ona?
Imala je previše zemaljskih iskustava i mudrosti. Bludnica, vračara, primalja i pro-
izvod podzemlja, Anna Rostova živjela je od varanja naivčina. Zašto bi ubila koku
koja joj je nosila zlatna jaja? Živjela je od Lublinskom sličnih, od donošenja i odno-
šenja djece sa svijeta. Ubojica će često ubijati radi dobiti, rijetko uz gubitak. Bi li
njoj pomagalo širenje užasa ulicama Königsberga?
Ako i bi, kako bi joj moglo ići na ruku?
Koch je pretpostavio ljudsku žrtvu kao motiv, davanje života vragu u zamjenu
178
Michael Gregorio
za snagu i blago. S druge strane, praznovjerje, vračke i čarobiranja bili su alati Anni-
na zanata. Od njih je zarađivala. Od smrti ne bi imala izravne koristi. Ako nije u pita-
nju zlato, zaključio sam, samo vrag bi mogao biti objašnjenje njezinog ponašanja i ja
bih se s time jednostavno trebao suočiti. Morao bih je javno optužiti za šurovanje sa
sotonom. Bio bih stavljen u neprivlačnu ulogu Sprengera ili Institorisa možda. Proči-
tao sam njihov Malleus Maleficarum. Ta su dvojica zaslijepljenih magistrata za sred-
njeg vijeka osudili bezbrojne žene na ispitivanje potapanjem i gušenjem, a onda ih
slali na spaljivanja na javnim trgovima u ime vjere. Bio bih primoran učiniti isto u
ime Prusije. Bih li bio ostao besmrtan kao »Hanno Stiffeniis, lovac na vještice iz
doba prosvjetiteljstva«?
Udarac je zatresao vrata i trenutno me je preplavio osjećaj olakšanja. U tom je
trenutku sve bilo bolje nego teret mojih vlastitih misli.
179
Kritika kriminalnog uma
20. poglavlje
Trup časnika Stadtschena ispunio je okvir vrata, a u tami mu se s lica nije moglo vi-
djeti ništa. Kako je stupio na svjetlo, tako se pokazalo da nije obećavalo ništa dobro.
»Jesu li je uhvatili?«
Odmahnuo je glavom i pružio mi smeđ papirnati omot koji je prije držao iza
leđa. »Kopka, gospodine«, rekao je kratko.
»Dakle, nije bilo problema s traženjem podataka, zar ne?«
Skrenuo je pogled. »Nisam morao daleko tražiti«, prošaptao je nevoljno.
»Utoliko bolje«, rekao sam.
Pognuo je glavu dok smo tako stajali u toj škatuljici. »Znao sam gdje trebam
tražiti«, tiho je dodao. »Znao sam Rudolpha Kopku. Znao sam gdje bi trebalo tražiti
njegove papire i inače, čim ste mi rekli da je dezerter.«
Napetost i iščekivanje mu se vidjelo na licu nakon što je nestao tmuran izraz.
Mišići vilice pumpali su i pulsirali od napetosti.
»I gdje bi to bilo, Stadtschene?«
»Mrtvi vojnici, gospodine. Tamo je bio njegov omot.«
»Mrtav? Mislio sam da je Kopka dezertirao?«
»Je, gospodine…«
»Prijeki sud, pretpostavljam?«
Odmahnuo je glavom i slabašno se nasmijao. »To ne ide baš tako, gospodine.«
Uzeo sam mu omot iz ruke i sjeo na krevet da proučim što mi je donio. U omo-
tu su bila tri lista papira i prvo sam pregledao prvi.
IZVJEŠĆE
Jutra 26-oga je predmetni Rudolph Aleph Kopka, nestali iz 3. žandarmerije
uhvaćen od odreda za potjeru u šumi smještenoj jugozapadno od Königsberga.
Nije utvrđen motiv za njegovo odsustvo. Iako je neposredno prije zatvaranja u
zatvorsku ćeliju ispitan od prijemnog časnika, por. Stauffelhna, Kopka nije
uspio naći obrazloženje za svoj postupak. Po liječničkom pregledu, zatvorski
doktor, pukovnik-kirurg Franzich, izvijestio je da je zatvorenikov grkljan zdrob-
ljen snažnim udarcem u grlo. Uhidbeni časnik izvijestio je da je prigodom uhi-
ćenja zatvorenik pao s konja nakon što je naletio na nisku granu drveta. Kopka
će biti sproveden u stacionar i zadržan dok ne bude mogao dati izjavu pred pri-
180
Michael Gregorio
jekim sudom.
Potpis: Sat. Ertensmeyer, zapovjednik satnije
181
Kritika kriminalnog uma
182
Michael Gregorio
183
Kritika kriminalnog uma
184
Michael Gregorio
di.«
»Prokurator Rhunken, želite reći?«
»Je, gospodine«, rekao je proučavajući moje reakcije. »Profesor Kant je dao da
ga se makne jer je htio da vi vodite ovu istragu. I sad, ako smijem reći što mislim,
sve to skupa je bilo vrlo neregularno. Vi niste imali iskustava u slučajevima kao što
je ovaj. To ste mi i sami rekli čim sam vam se predstavio u vašem uredu u Lotinge-
nu.«
Samo onaj koji je putovao kroz zemlju sjena…
Kako se moglo osobi kakav je Koch objasniti koji su to bili motivi da se posta-
vi mene za magistrata? Ili kako mu objasniti kakvu ulogu je u tome imao Immanuel
Kant?
»Mislio sam da to dolazi od filozofije«, Koch je nastavio oprezno. »Zajedničko
vam je to što se zanimate za racionalne analitičke metode. Možda je to baš ono što ih
čini posebnima, mislio sam. Ali navodi li filozofija čovjeka da počne ljudske dijelo-
ve držati u staklenkama? Natjera li filozofija čovjeka da od vojnika traži da čine ono
što ih uznemiri više od ičega što su morali činiti na bojištu? Kakva filozofija traži od
običnog vojnika da uzme olovku i crta mrtve ljude? Ili sprema trupla pod snijegom u
smrdljivim podrumima gdje čekaju da izađe mjesec? Kladim se da je to djelovalo na
duševno zdravlje Lublinskoga. Sva ta naklapanja o vragu! Nikakav uzrok ili jasno
logičko objašnjenje ja ne vidim u cijeloj toj priči.«
Tu sam ga zaustavio.
»Sve se to vama može činiti neobično, pomaknuto, pa čak besmisleno, Koch.
Ali ono što je profesor Kant stvorio u svojem laboratoriju, to je nova znanost, nova
metoda, rekao bih. To je revolucija u našem načinu razmišljanja. On to čini u borbi
za Istinu i Svjetlo.«
Koch je podignuo prst kao da želi dopuštenje da nešto kaže. Zabrinuto čelo
osulo mu se dubokim borama. »Mogu li završiti ono o čemu sam pričao, gospodi-
ne?«
»Molim, samo dajte«, rekao sam zatomljujući svoju obranu Kanta.
»S prvim suncem jutros mi je sinula jedna ideja koje se nikako ne mogu riješiti.
Profesor Kant upravo je nezdravo zainteresiran za zakonitosti Zla. Nimalo ga ne bri-
ne policijski posao. Jeguljar s Pregela od jutros, na primjer. Trebalo ga je ispitati.
Umjesto da smo to učinili, mi smo ga otpravili njegovim putem. Profesor Kant ima
na svom umu mnogo važnijih briga. On se pokušava zavući pod kožu ubojice, poku-
šava prodrijeti u Zlo, proniknuti u njegove tajne. Taj laboratorij je najpaklenije
mjesto na kojem sam ikada bio.«
185
Kritika kriminalnog uma
Zemlja sjena…
»Razljutilo me ono što sam ondje vidio«, nastavio je Koch, »dok ste vas dvoji-
ca tamo bili u svom elementu. Znate stvari koje sežu daleko izvan dosega moje spo-
sobnosti shvaćanja, gospodine. Ako je to filozofija, ja je onda ne želim.«
Dok je on bio užasnut, ja sam bio preneražen njegovim opisom onoga što je
mislio da profesor Kant i ja činimo u sveto ime filozofije.
»Vi stvarno, gospodine, mislite da Kant vjeruje u moć razuma?« nastavio je
lica iskrivljena od nevjerice. »Nakon onoga što smo vidjeli u onoj sobi?«
»Vi, Koch, očito ne vjerujete«, rekao sam gorko.
Nije se osvrnuo na provokaciju.
»Iskreno rečeno, mene je šokiralo«, nastavio je. »Nadlijetao je na obali tijelo
onog jadnog umorenog djeteta kao strvinar. Izgleda da mu ono što je vidio daje sna-
gu. Svatko pristojan bi se skutrio pred takvim prizorom, ali ne i on. Mozak mu se pu-
nio natprirodnom energijom od prizora tog trupla. U onoj sobi dobio sam jednak do-
jam. Jeste li vidjeli kako su mu se oči caklile? Bogami, poludio od uzbuđenja. Glas
mu se digao, sav je drugačije izgledao. Dakle, pa on je osamdesetogodišnjak…«
Koch je stao na tren i protrljao ruke kao da ih želi očistiti.
»Njegovo ponašanje me je prilično zgranulo, gospodine. Reklo bi se da mu je
smrt razlog za pir. Pred njome nema ni straha ni poštovanja. Ne, reći ću vam da on
jest tom temom fasciniran do mjere da to baš i nje skroz… zdravo.«
Koch je trenutak zastao prije nego je izgovorio zadnju riječ, a zatim je čekao
moj odgovor. No ja nisam imao nikakav odgovor. Nije izričito spominjao moj način
ponašanja, ali nije krio da je smatrao bolesnom činjenicu da ja dijelim Kantove ne
baš prisebne interese.
»Ne tratite svoje vrijeme nastojeći objasniti što je motiviralo Annu Rostovu.
Objašnjavanje ostavite profesoru Kantu. On će već pronaći neki odgovor.«
Kako li sam mogao obraniti profesora pred takvim izokrenutim tumačenjima
njegovih namjera? Immanuel Kant prikupljao je u svojem laboratoriju dokaze
potrebne razumijevanju i znanosti. Iz tog istog razloga išao je na obalu Pregela. Nije
lebdio nad Morikovim truplom kao strvinar, upijajući energiju mrtvih kao vampir.
Tražio je Istinu i nije mario za štetu koju je mogao nanijeti svom sjajnom umu i
krhkom tijelu. K tome, ja sam jedini živući čovjek koji je razumio njegove metode
dovoljno dobro da bi mu mogao biti od pomoći. Nije li to bilo kristalno jasno i Koc-
hu?
Frenetično tražeći neki presudan argument kojim bih preokrenuo narednikovo
gorko viđenje stvari, pogled mi je vrludao po sobi i odjednom sam spazio papir koji
186
Michael Gregorio
je ležao na podu. Bit će da mi je ispao iz džepa. Skica stope utisnute u snijegu koju
sam iscrtao večer prije u Kantovom vrtu. U tom je trenutku dubok mir preplavio
moje uzbibane misli i kao da sam se našao u nepregledno velikoj i tihoj šumi iz koje
su pjevice odletjele s prvim znacima zimske studeni.
»Pokazat ću vam da profesor Kant nije fasciniran Zlom, Koch! Dokazat ću
vam!« izgovorio sam u dahu pitajući se kako sam za miloga Boga uspio zaboraviti
tako važan dokaz. »Odmah nam zovite kočiju. Naše će nam oči reći je li Anna
Rostova ubojica ili nije. I to je tako zahvaljujući profesoru Kantu, mogu slobodno
reći.«
187
Kritika kriminalnog uma
21. poglavlje
Nakon što sam okrenuo ključ i kad smo otvorili teška vrata Kantova Wunderkamme-
ra, moji su živci zaplesali. Koch je bio sa mnom i djelovao je netaknut situacijom.
Smiren i distanciran, po svemu sudeći uvijek se dobro kontrolirao i kao takav je mo-
gao biti najuvjereniji zagovornik profesora Kanta. Izgledalo je gotovo kao da smo
zamijenili uloge. Koch je pouzdano gledao naprijed dok sam ja nervozno razgleda-
vao ovdje i ondje, proučavao pješčani sat u drvenom okviru, zatvorene kušalice i gli-
nene retorte koje je profesor Kant koristio za znanstvene eksperimente, kojima je pri-
davao daleko veću pozornost nego su je vjerojatno zasluživali. Imao sam dovoljan
razlog za neugodu; nisam bio siguran da ću naći ono po što sam došao. Jesam li mo-
gao odagnati Kochove sumnje i utišati svoje vlastite?
Nijedan od nas dvojice nije bio toliko odvažan da usmjeri svjetlo prema onom
zadnjem zidu i policama na njemu. Po tom pitanju sklopili smo prešutan savez: te
staklenke nisu postojale. Unatoč tome, bili smo svjesni na čemu to, izvan dometa na-
šeg pogleda, svjetla naših svjetiljki daju povremeni odsjaj. Nisam se mogao othrvati
osjećaju da bi neka neimenovana »stvar« mogla iskočiti iz tog mraka i uzeti neko
obličje. Nešto prijeteće i zlo. Je li Kant uistinu ovamo navraćao sam? Ili s doktorom
Vigilantiusom, koji je izrezivao i prerezivao ono što je ubojica ostavio u komadu?
Kochova sugestija da je profesor Kant u baratanju tim uznemirujućim predmetima
nalazio neko morbidno zadovoljstvo ušuljala mi se u um, ali sam je se nekako uspio
otresti.
»Moramo naći crteže koje je profesor Kant zatražio od Lublinskoga«, rekao
sam pomičući jednu tikvicu s radne plohe i vadeći svoj vlastiti crtež iz džepa. »Ako
su ikakvi otisci pronađeni kraj trupala, namjeravam ih usporediti s otiscima koji su
nađeni sinoć u Kantovom vrtu.«
»Mislite li da pripadaju ubojici, gospodine?« pitao je Koch.
»Zato i jesmo tu, baš to utvrditi. Ako pripadaju, tada ćemo ih usporediti s cipe-
lama Anne Rostove.«
»Prvo je žandari moraju uhvatiti«, Koch je upozorio.
»A kad to učine, ja želim biti spreman«, izjavio sam oprezno. »Ja osobno mo-
ram biti uvjeren je li prava ili kriva prije nego nastavim postupak.«
Uzeo sam omote s police na koju ih je odložio Immanuel Kant i postavio ih na
radnu ploču dok mi je Koch osvjetljavao.
»Naš rad mora započeti u ovoj sobi«, rekao sam dijeleći omotnice na dva ugru-
bo jednaka dijela. »Ove ćete vi provjeriti«, rekao sam gurajući prvu hrpicu prema
188
Michael Gregorio
Već sam dva dana mrtav i slike koje sam vidio blijede. Požuri jer ja ne pripa-
dam više svjetlu. Tama me grabi, moj smrtni duh curi kroz tu perforaciju.
189
Kritika kriminalnog uma
detalja otvorilo je nove horizonte po pitanju prirode i izvršenja zločina kakve prije
mene još nitko nije imao prilike razmotriti. Skice sam složio na stol redoslijedom ko-
jim su izvršena ubojstva i pozvao sam Kocha.
»Ta pogledajte ih«, rekao sam, a glas mi je odzvanjao pod svodovima.
»Što je to, gospodine?«
»Egzaktni položaji u kojima su se nalazila tijela kad su pronađena.«
Crte su bile nejasne, blijede. Podebljavane su nekoliko puta kako ih je crtač
amater pokušavao sve više i više približiti užasnoj stvarnosti pred njegovim očima.
»Te škrabotine su rad Lublinskoga. Dakle, pogledajmo sada odgovaraju li otisci sto-
pala nađeni u Kantovom vrtu bilo čemu što je ovdje prikazano.«
Počeli smo ih zajednički proučavati. Jedan intenzivnije od drugoga, zalijepljeni
za te crteže analizirali smo svaku crticu i oznaku sve dok nas naše jadne oči nisu za-
boljele, ali nismo naišli ni na što, što bi nas navelo da je skica koju sam večer prije
nacrtao slična bilo čemu što je Lublinsky skicirao.
»A što je s tim mrljama, gospodine?«
Koch je prstom pokazivao na neobične oblike nalik križu koji su se nalazili po-
red tijela Jana Konnena. Neko vrijeme smo ih netremice promatrali. Mogli su to biti
oblici slični križu kakav sam ja našao, ali razmjeri su bili potpuno drugačiji. Ja sam
nacrtao otisak u prirodnoj veličini, a Lublinsky je pokušavao uhvatiti cijelo poprište
ubojstva.
»No pa stvarno Koch, izgleda mi kao križ. S druge strane, čini mi se da sam
sklon vjerovati da je to križ, ali može biti i nešto drugo«, nevoljko sam priznao uzi-
majući sljedeći list papira. »Moramo uzeti u obzir i mogućnost da umjetnik nije bio
dorastao zadatku. Pokušavajući nacrtati sve, možda je unosio i previše toga. Opet,
ovo izgleda kao križ. Što vi mislite?« Prstom sam pokazivao na crtež. »Časnik Lu-
blinsky možda je izostavio mnoge vitalne informacije upravo nastojeći postići ono
što je smatrao jasnim. Previše? Premalo? U svakom slučaju, crteži nisu presudni.«
»Znači, sve dok ne nađemo Annu Rostovu i ne usporedimo njezine cipele s va-
šim crtežom«, zaključivao je Koch, »nećemo biti sigurni je li to ona bila u vrtu pro-
fesora Kanta, zar ne, gospodine?«
Slika Anne Rostove mi je bljesnula pred očima. Gledao sam kako je žandari
love, hvataju i bacaju na tlo, nanoseći joj zlo. Trebala je to biti moja najžarkija želja,
a bio je moj najveći strah. I prije sam odriješio pse i izazvao nepotrebno stradanje. I
tako sam sada lelujao između krajnosti. Ako je ona bila ubojica, slučaj bi bio gotov, a
ona osuđena. No što ako je po pitanju ubojstva nevina? Izbjegla bi egzekuciju, ali ne
i zatvor zbog pobačaja i neizbježno zatvaranje i prisilni rad. Nisam znao što mi je
190
Michael Gregorio
bilo draže.
»I onda ipak«, mrmljao sam pogleda prikovana na te crteže, »svi su klečali. Lu-
blinsky je, što se toga tiče, dosljedan. Svaki od njih pao je na manje ili više jednak
način.«
»Baš kao i Tifferch, gospodine. On…«
»Herr Tifferch je ležao na anatomskom stolu«, prekinuo sam. »Bio je izdvojen
iz svog konteksta. Koncentrirajte se na crtež, Koch. Vidite, tu su žrtve u stvarnom
svijetu u kojem su se kretale s ubojicom. Ja… ja nisam potpuno razumio kakve to
ima implikacije. Mislio sam da je to puka slučajnost, to što su klečale…«
Stao sam i duboko se zamislio.
»Možda to i nije slučajnost, gospodine? Možda ih je silina napada zbacila s
nogu.«
»O ne, Koch, ne«, inzistirao sam pregledavajući nasumično ponovno jedan pa
drugi crtež. »Vidite! Udarite li čovjeka odostraga on će pasti na lice ako je i trenutno
umro, ali to ovdje nije bio slučaj. Ovi ljudi jesu klečali. Cijeli niz umorstva nam je
tu, na skicama koje nam je Lublinsky napravio. Kao da ih gledamo kako se događaju
jedno za drugim. Svaka je žrtva pala baš tako i oslonila je čelo na nešto, zid ili klupu
kao u slučaju Frau Brunner. Pa zašto nisu jednostavno pali, Koch?«
»Rekao bih da mislite da postoji razlog, gospodine?«
»I stvarno, postoji. Zato što su već klečali kad su bili udareni. Odnosno,
kleknuli su pred ubojicom, a onda su smaknuti.«
Koch je podigao glavu i gledao me u čudu.
»No pa to je nemoguće, gospodine! Bi li itko normalan učinio takvo što? Neza-
mislivo mi je… Egzekucija, gospodine? Kao stoka spremna za klanje.«
»Točno, Koch. Egzekucija. No kako ih je naveo da kleknu?«
Koch je pregledavao jedan po jedan crtež. »Ali zašto vam profesor Kant nije
naglasio taj detalj, gospodine?« pitao je. »On je sigurno primijetio tu činjenicu.«
»Učinio je i mnogo više«, silovito sam reagirao. »Podastro mi je dokaze. Kant
se potrudio da Tifferchovo tijelo radi mene i mojeg uviđaja bude spremljeno u snije-
gu. On je taj koji je istaknuo činjenicu da Morikovo tijelo nije nađeno u klečećem
položaju. Njegov način komunikacije nije pokazivanje, Koch. On će vam podastrijeti
sve raspoložive podatke i onda će vas pozvati da objasnite ono očigledno. Trebalo mi
je to odmah biti jasno.«
»Slažem se ja sa svim tim, gospodine«, Koch je započeo primjedbu, »ali profe-
sor Kant nije imao načina da se uvjeri u istinitost onoga što je Lublinsky crtao.«
191
Kritika kriminalnog uma
Utihnuo sam na tren, bila je to racionalna primjedba i imala je uporište, ali od-
govor mi je došao u bljesku istoga trena. »Tifferchove hlače!« uzviknuo sam.
»Gospodine?«
»Ondje smo imali dokaz, Koch. Tifferchove hlače. Koljena njegovih nogavica
bila su slijepljena od blata. Sjećate li se? Ako je moja teorija točna, sve bi žrtve mo-
rale imati prljava koljena, ako je Lublinsky nacrtao točno ono što mu je rečeno da
nacrta.«
Ogledao sam se po prostoriji.
»Ovamo, Koch!« rekao sam pokazujući na gornju policu na drugome zidu.
»Dođite, pomaknite ovu vakuum pumpu i skinite jednu kutiju. Bilo koju. Da bismo
potvrdili dokaze koje je predao Lublinsky, sve što trebamo učiniti jest da pregledamo
odjeću.«
Koch je doteglio dugu, spljoštenu kutiju od prešana papira, od vrste kakve kro-
jači koriste za isporuku odijela i haljina. Uzbuđenje nam se povećavalo kad smo
otvorili poklopac. Zapuhnuo nas je oblak prašine i ušao nam u pluća.
»Paula-Anne Brunner«, izjavio je Koch, pljuckajući. U kutiji se nalazila traka
žutog papira na kojoj je pisalo njezino ime i popis predmeta koji su se nalazili u kuti-
ji. Nisam mogao ne prepoznati Kantov rukopis.
»Tanka, zelena haljina od češljana pamuka«, Koch je počeo čitati. »Bijela bluza
dugih rukava, siva haljina iz tankog tkanja neutvrđene vrste, par teških vunenih sivih
čarapa i par drvenih klompi pohabanih potplata…«
»Haljina, Koch«, prekinuo sam litaniju. »Pogledajmo haljinu.«
Koch je rasprostro odjeću na stol i odmaknuo se. Primakao sam se i sagnuo nad
ženinu opravu, okretao je i vraćao natrag i bio sve nervozniji.
»Nema mrlja«, uzdahnuo sam boreći se za zrak. »Ni jedne jedine blatne mrlje u
visini koljena.«
Kochov glas mi je šaptao negdje blizu uha. »Što to znači, Herr Stiffeniise?«
»Nemam pojma«, priznao sam dok mi se u glavi vrtjelo od zbunjenosti.
»Pričekajte trenutak, gospodine«, rekao je živahno Koch.
Bez riječi objašnjenja zgrabio je popis i počeo ga čitati, a zatim nešto tražiti u
kutiji za odjeću. Gledao sam tiho nastojeći ga ne sprečavati zbog bijesa koji me obu-
zimao dok sam ga gledao kako nepažljivo prekapa po predmetima koje je profesor
Kant tako uredno evidentirao i katalogizirao.
»A sad, da vidimo…«, rekao je tiho i izvadio van par vunenih čarapa. »Frau
Brunner imala je ovu haljinu i, vjerujem, ni jednu drugu. Prelagana je za to doba i
192
Michael Gregorio
stoga je neprocjenjiva. Kad bi morala kleknuti, učinila bi upravo ono što bi svaka
dama učinila. Zaštitila bi haljinu na taj način što bi kleknula na čarape. Vidite,
gospodine?«
U glasu mu nije bilo ni trunke trijumfa.
Kao Nevjerni Toma, ispružio sam ruku i vlastitim jagodicama opipao debeli
sivi worsted. Na prstima i petama bile su rupe. Više puta popravljane i krpane. Na
koljenima su imale velike tamne mrlje.
»Više je vjerovala debelim čarapama da će je zaštititi od zime«, Koch je nasta-
vio, »nego toj laganoj haljini koju je nosila.«
»Tako jednostavno i logično«, rekao sam sebi u bradu. »I prilično presudno.
Možemo zaključiti da su sve žrtve kleknule dobrovoljno pred osobu koja ih je htjela
smaknuti. Reklo bi se da su pomagali ubojici.«
U trenu sam se sjetio riječi koje sam pročitao u zapisu Vigilantiusova morbid-
nog razgovora s pokojnim Janom Konnenom i osjetio tračak uzbuđenja. Je li u ono-
me što je nekromant zvao svojom »vještinom« moglo biti i trunke istine?
Tama me je okružila nakon što sam kleknuo…
»Rekao bih da se odigrao neki ritual, gospodine. Žrtve su žrtvovane nekakvom
paganskom bogu, moglo bi biti. To ide u prilog slučaju protiv Anne Rostove«, uzbu-
đeno će Koch.
Odmah sam ga zaustavio. »Vratite sve natrag u omote. Vratite kutije. Još ne
znamo je li Anna Rostova stvarno ubojica, ali mi je drago što čujem kako sada cije-
nite ovu sobu i ono što se nalazi u njoj.«
Koch nije ništa odgovorio dok nije sve spakirao i odložio kutije.
»Što sad, gospodine?« okrenuo se k meni.
»Iziđimo kroz okrugao otvor jedan i ugledajmo zvijezde!« rekao sam mu.
»Zvijezde, Herr Stiffeniise?« Koch je buljio u mene. »Nije još ni podne!«
»Nisam potpuno poludio«, objasnio sam mu smiješeći se. »Malo sam parafrazi-
rao jednog talijanskog pjesnika koji je tako opisao izlazak iz pakla i povratak u
stvarni svijet. Mi smo bili primorani radi ove istrage sići u podzemlje, Koch. Prvo
smo morali u podzemlje tvrđave s Vigilantiusom, pa sada i u ovaj laboratorij. Vrije-
me je da se vratimo u ›Carstvo svjetla‹.«
Vani su se snopovi sunčana svjetla probijali između oblaka raskomadanih i
rasprostrtih sve do samog ruba zemlje. Povremeno je pahulja snijega zalepršala zra-
kom kao jesenji list, nošena krilima ubitačno ledenog vjetra. Pod nama su se prosti-
rale blistave krovne pločice i crkveni tornjevi Königsberga. Dalje, prema horizontu,
193
Kritika kriminalnog uma
rasteglo se tisuće ari mora kao nabrane sive svile. Stao sam i gledao nekoliko minuta,
puneći i nadopunjavajući pluća svježim jutarnjim zrakom.
»Moram ponovno razgovarati s Lublinskim«, rekao sam kad smo ušli u kočiju i
počeli se spuštati prema središtu grada. »No nešto bih morao učiniti prije toga.«
»Što to, gospodine?«
»Moram posjetiti profesora Kanta. Moramo mu odati poštovanje, Koch. Treba
mu dati do znanja da njegova vjera u mene nije bila potpuno uzaludna. Bojim se da
nisam bio baš najbolji učenik.«
194
Michael Gregorio
22. poglavlje
Da vidimo sada tko će biti prvi. Stariji ne znači uvijek i mudriji. Imaj to na umu,
Hanno! Ne dopusti da te brat opet pobijedi. On ima dobru glavu na tim svojim ma-
lim ramenima…«
Od svih sjećanja iz djetinjstva, najbolje su mi se urezala ona vezana za mog
oca, Wilhelma Ignatiusa Stiffeniisa. Utjelovljenje martineta, religiozan koliko god je
to moguće, on nije imao vremena ni za nemarnost niti za gnjev. Unatoč tome, pone-
kad bi se zabavljao na račun moga mlađeg brata i mene koristeći zagonetke vlastite
izrade. U toj igri bilo je i neke ozbiljne nakane, kao i u svemu što je moj otac radio.
Želio nam je utuviti lekciju koja bi nam bila od pomoći kad odrastemo.
U turobnoj brežuljkastoj krajini izvan Ruislinga još se uvijek nalazi naš obi-
teljski dom. Velika je to kuća, porazbacanih soba krcatih tricama. Otac je uživao u
skrivanju neke naše dobro poznate sitnice, a onda bi nas pozvao i tražio da ustanovi-
mo koji je to predmet promijenio svoje uobičajeno mjesto. Naše je pamćenje bujalo
kako smo se navikavali na mentalno katalogiziranje cijelog kućanskog inventara.
Kao rezultat te igre znali smo naše kompletno naslijeđe prije nego što smo napustili
dječju sobu.
»I, momčino, a što ti kažeš? Komadić spiralnog francuskog stakla? Bravo, moj
dječače!«
Pobjednik je nepogrešivo nagrađivan kriškom smeđeg kruha obilno premaza-
nog teškim, gustim medom iz očevih košnica. To je bila nagrada. Med mirisa kestena
donio je ime i bogatstvo kući Stiffeniisa. Stefanu i meni postao je sukus svega što je
naš otac predstavljao: autoritet održavan prepoznatljivom oštrinom, obećanje da će
predani rad donijeti bogat urod, ideju da će velikodušnost nagraditi napore potrebne
da se savlada teška kušnja. Okus očevog meda značio je dopuštanje pristupa u ovaj
svijet. Značio je njegovo prihvaćanje. I to je bilo tako samo stoga jer je on ustvrdio
da je to tako. Grub pogled upućen gubitniku bila je dovoljna kazna sama po sebi. Taj
grub pogled ostavio je traga na mojem ne baš savršenom djetinjstvu.
Iako mlađi od mene dvije godine, Stefan je bio sklon natjecanju više nego što
ću ja to ikada biti. Kako je bio blagoslovljen britkim umom i sposobnošću intenzivne
koncentracije, češće je pobjeđivao. Kad je otac bio zaposlen vođenjem poslova na
imanju, Stefan bi smišljao svoje vlastite izazove, što smo bili stariji, to tjelesnije i
odvažnije. Opet, odnosno bolje rečeno uvijek, ja sam bio taj koji je gubio. Stefan je
bio snažniji, Stefan je bio viši, Stefan je bio predodređen za vojnu karijeru. Ipak, ta
je vojna karijera trajala manje od šest mjeseci. Otac me pozvao u stranu kad je kočija
195
Kritika kriminalnog uma
dovezla njegovog najdražeg sina i rekao mi kakva je dijagnoza. »Nema više igara«,
zapovjedio je. »Nema više tjelesnih kušnji bilo kakve vrste. Ti si mi odgovoran za
bratov život, Hanno.«
Ukratko, naredio mi je da se prema bratu odnosim kao prema invalidu. Tako
sam i činio dok mi Stefan jednoga dana nije postavio izazov koji nisam mogao odbi-
ti.
Dok se kočija polako klatila prema Kantovoj kući, počeo sam se pitati ne igra li
moj mentor sada igre nalik očevima. Uporno mi se javljao osjećaj da je Kant iskuša-
vao moje sposobnosti, možda i zbog toga da izmjeri kako reagiram na provokacije.
Više nego jednom potakao me da ponovno razmotrim nešto što nisam uspio primije-
titi. Ali zašto je htio mjeriti i iskušavati moje istražiteljske sposobnosti? Je li mi
zamjerao nedostatak osjećaja za detalje? Možda je bio više zabrinut zbog površnosti
kojom sam analizirao raspoložive dokaze.
Upravo tada je kočija skrenula kod kraja šetališta oko tvrđave i skrenula u Ma-
gisterstrasse. Napustili smo kaldrmu i prešli na laki tucanik pa su se konji oslobodili
u laki kas. Bacivši pogled kroz prozor, bio sam podboden osjećajem da nešto nije u
redu u toj kući: crni dim se vijorio na vjetru iz najvišega dimnjaka na kraju sljemena.
Kao što sam pročitao u živopisnoj crtici iz Kantova života koja je bila objavljena u
nekom od sve popularnijih književnih magazina, on je zabranio potpaljivanje vatre
prije podneva i ljeti i zimi. Nadalje, zastori na katu još su bili navučeni. Pisac onog
članka naveo je i to da su se zastori morali razmaknuti pri prvom znaku svanuća. »I
najtanahnija promjena Kantove dnevne rutine«, zaključio je autor, »znači da je nastu-
pio određeni događaj koji je poremetio njezin normalan tijek kakav si je profesor
Kant zacrtao i da je takav događaj stvar određene težine…«
Iskočio sam iz kočije i uletio u vrt s Kochom neposredno iza sebe. Johannes je
otvorio vrata prije nego sam dotakao zvekir. Izraz njegova lica davao mi je potvrdu
mojih najgorih strahova. Oči su mu plamtjele nečim što sam si predočio kao strah.
»Johannese, što nije u redu?«
»Došli ste uistinu prerano, Herr Stiffeniise«, rekao je odmahujući teatralno gla-
vom i stavljajući kažiprst pred usne. Gestikulirao je okretanjem glave preko ramena i
govorio nepotrebno preglasno. »Profesor Kant još nije stavio svoju periku.«
Je li takva sitnica mogla toliko uzrujati njegovog slugu?
»Moj gospodar još nije spreman primiti posjete«, objasnio je Johannes, izrazito
pokazujući glavom prema Kantovoj radnoj sobi dok je uzimao moj šešir i rukavice.
»Ali, vatra je upaljena, vidio sam dim…«
»Profesor Kant je prehlađen, gospodine.«
196
Michael Gregorio
Vrata radne sobe stajala su otkriljena iza Johannesova ramena i mogao sam vi-
djeti samo pisaći stol potisnut do zida, lakat oslonjen na njega i pod njime ispruženu
nogu u papuči. Osjetio sam olakšanje znajući da je Kant dobro, ustao je i imao snage
dovoljno da sjedne za radni stol, iako nisam imao ni najdalju predodžbu što bi mo-
gao raditi.
Primijetivši smjer u kojem sam gledao, Johannes je brzo koraknuo i pažljivo
zatvorio vrata radne sobe. »Upravo sada ga opslužujem, gospodine.«
»Što se događa?« prošaptao sam.
Sluga je opet nervozno pogledao preko svojega ramena i rekao nešto što nisam
želio čuti »Hvala Bogu da je sve u redu, gospodine! Imao je noćas posjetitelja.«
»Pojasnite mi to!« oštro sam naredio.
»Spavao sam u kući, gospodine, kako ste naredili«, nastavio je. »Profesor Kant
je rekao da ima nekog posla za dovršiti i da bi mu bilo mnogo lakše kad bi imao
potpuni mir. Pitao me želim li si uzeti slobodnu večer i posjetiti svoju suprugu. Na-
ravno da sam odbio, gospodine. Izvijestio sam ga kako imam mnogo nedovršenog
posla u kući.«
»No uistinu hvala Bogu!«
»Naučio sam svoju lekciju, gospodine. Rekao sam mu da ću biti u jutarnjoj sobi
ako me bude trebao. Povukao se u radnu sobu dok sam si ja pripremio stolicu u
susjednoj sobi. Planirao sam ostati na straži cijele noći, ali sam…«, progutao je
gorku pilulu. »Zaspao sam, očito. Odjednom me je nešto probudilo. Mogao bih se
zakleti da se radilo o francuskom prozoru prema vrtu.«
»Stražnja strana kuće?«
Kimnuo je. »Njegova krila škripe kao nijedna druga.«
»U koje doba je to bilo?«
»Ne mnogo iza ponoći, mislim.«
»Nastavite«, potaknuo sam ga.
»Pa, isprva sam mislio da je to profesor Kant, gospodine. Ponekad otvara pro-
zor da prozrači sobu. No onda sam čuo, odnosno mislio sam da sam čuo još nešto.«
»Prijeđite na stvar, Johannese!«
»Došaptavanje, gospodine. Glasove. Skočio sam i glasno zaškripio stolicom po
podnim pločicama. Ako je neki lopov provalio, želio sam dati do znanja da profesor
Kant nije bespomoćan i nezaštićen.«
»Je li tko provalio unutra?«
»Odmah sam pokucao i ušao u radnu sobu, ali profesor Kant je bio sam. Tada
197
Kritika kriminalnog uma
sam čuo buku u kuhinji pored i htio sam krenuti u prepad, ali…«
»Ali što, Johannese?«
Raširio je oči i neko me vrijeme promatrao. »Profesor Kant me spriječio,
gospodine.«
»Zaustavio vas je?«
»Bio je bijel kao kreč, držao je ruku na srcu i jasno je bilo da ga je uznemirilo
to što se dogodilo, što god bilo. Nisam ga mogao ostaviti samoga i otići, gospodine,
zar ne? Čak ni u potjeru za pljačkašima. On je hvatao zrak kao da se guši, bio je
prestravljen!«
»Znači, vidio je uljeza?« Iako sam bio šokiran rizikom kojem je Kant bio izlo-
žen, pobudila me mogućnost da je možda vidio ubojičino lice.
Johannes je opet odmahnuo glavom. »Mislim da nije, gospodine. Dao sam mu
kap brendija da se smiri, a prvo što je on učinio bilo je zahvaliti mi što sam ga probu-
dio.«
Pogledao sam ga ne baš oduševljeno. »Oprostite, ne mogu vas pratiti.«
»Noćna mora, gospodine. Rekao je da je vjerojatno vikao u snu. Dakle, nisam
vidio svrhe da ga još više uznemirujem. Ako je i bilo kakve opasnosti, prošla je.«
»Ali vi ste uistinu čuli buku?« pitao sam.
Odmahnuo je glavom kao da nije siguran. »Kuhinjska vrata su bila otvorena«,
izbacio je iz sebe. »Ili sam ih ja zaboravio zatvoriti, ili je netko izišao na ta vrata. Ali
bio bih se zakleo da sam ih zaključao iznutra, gospodine.«
»Siguran sam da jeste«, smirivao sam ga. »Jeste li zvali vojnike?«
»Prvo sam pomogao profesoru Kantu i smjestio ga u krevet. Nisam ga htio pla-
šiti još i više. Zatim sam otišao do vojnika, ali oni nisu vidjeli ništa, odnosno nikoga.
Prošle noći je magla bila gusta kao juha od graška.«
»Kako je vaš gospodar jutros?« pitao sam.
Johannes je pogledao svoje čizme i progunđao: »Izgledao je sasvim dobro,
gospodine. Donio sam mu čaj u krevet, popušio je jednu jutarnju lulu duhana kao i
obično, ali onda je opet zaspao. Nisam imao hrabrosti rastvarati zastore, gospodine.
On nije sasvim svoj jutros. Želio je da mu se upali kamin, žaleći se na hladnoću koja
ga je skroz obuzela. A njegova su crijeva…«
»Recite mu da sam tu«, rekao sam.
Johannes se naklonio i okrenuo, ali sam ga zadržao primivši ga za nadlakticu.
Ono što mi je rekao s početka vratilo mi se u svoj svojoj važnosti.
»Čekajte malo! Rekli ste da je noćas radio?«
198
Michael Gregorio
199
Kritika kriminalnog uma
čao. Unatoč svoj svojoj tjelesnoj osjetljivosti, Kant je izgledao kao os oko koje se
svijet okreće tek stoga što tako on sam želi.
»Dakle?« rekao je.
»Našao sam ubojičino oružje, gospodine«, počeo sam.
Kao da je munja proparala sobu. Kant se uspravio u svojoj sjedalici. »No jeste
li zbilja?« rekao je. Izvadio sam vražju kandžu iz džepa i odmotao krpu u kojoj ju je
čuvala Anna Rostova pa je podigao da je vidi.
»O, dragi moj Bože!« uskliknuo je. Nadao sam se da ću ga zadiviti i nisam se
razočarao. Kad je pružio ruku da je primi, primijetio sam da mu se ruka trese. »Što je
to, Stiffeniise?«
»Pletaća igla, tako narednik Koch misli. Čini se da je načinjena od kosti.«
»Ne bi li u tom slučaju trebala imati ušicu?« pitao je Kant, primajući iglu u
ruku i saginjući se da je promotri što podrobnije.
Koch se držao tiho i stajao je čvrsto uza me sve to vrijeme. »Skraćena je«, izne-
nada je rekao.
»Naravno«, odobrio je Kant kao neki mudrac. »Ubojica je taj instrument prila-
godio svojim specifičnim potrebama.«
»Ova igla je ukradena iz tijela Jana Konnena«, Koch je nastavio, uživljavajući
se u priču. »Onaj komadić koji ste vi pronašli, gospodine, bio je vršak upravo ovog
komada. Sigurno se odlomio dok je ubojica pokušavao izvaditi instrument iz tijela
ubijenog. Možemo zaključiti da ih ubojica ima još na zalihi.«
»No isto tako, Herr Koch«, Kant je prerezao kao da je iznerviran nečim što je
narednik rekao, »možemo zaključiti da postoji određeni razlog zašto je za ovu
namjenu odabrao baš taj čudan predmet. Gdje ste to našli, Stiffeniise?«
»Predala mi je osoba koju sam ispitivao«, počeo sam govoriti želeći istaknuti
svoj trijumf, ali Kant je bio nestrpljiv čuti detalje.
»Osoba koja je sudjelovala u ubojstvima?«
Kimnuo sam. »Vjerujem, Herr professore, premda bih volio biti siguran prije
nego krenem u nova uhićenja. Naime, ona…«
»Ona?« brzo je podignuo pogled. »Žena?«
»Upravo tako, gospodine.«
»Je li feminizirana osobina predmeta utjecala na to da pretpostavite da je riječ o
ženi?« pitao je pogledajući vražju kandžu smještenu na dlan svoje ruke kao da se
radi o rijetkom i dragocjenom leptiru za kojega se bojao da bi mogao odletjeti.
»Zato sam i došao, gospodine. Želio bih uz vaš u pomoć potvrditi način na koji
200
Michael Gregorio
201
Kritika kriminalnog uma
Nagnuo se prema meni i zapahnuo svojim trulim zadahom moje nosnice, grlo i
pluća do razine gušenja. »Već jednom, a mislim da se sjećam dobro, sami ste se našli
u sličnoj nepoznatoj zemlji i ono što ste ondje vidjeli, uplašilo vas je. Sami ste mi
rekli da niste ni slutili da takvih strasti može biti. Dakle, može! Vi ste se snašli u tom
labirintu. I to je razlog zbog kojega sam poslao po vas. Mislio sam da biste mogli do-
bro upotrijebiti svoja iskustva.«
Ukočio sam se protiv svoje volje.
»Ne uzmite mi za zlo, mladi moj prijatelju«, nastavio je s urotničkim smi-
ješkom, »u tom sam laboratoriju skupio dokaze za nekoga otvorena uma, nekoga tko
će moći doći do zaključaka koji i nisu toliko nezamislivi kakvima se mogu učiniti.
Ali hajdemo, recite mi zašto tu ženu sumnjičite za umorstva.«
S olakšanjem sam pričao o Anni Rostovoj, opisujući korake kojima sam došao
do nje. Pazio sam da ne spominjem otiske stopa koje je Johannes pronašao prethod-
noga dana u vrtu. Također sam prešutio i da sam se, iako sam poslao policiju da je
pronađe, toplo nadao da Annu Rostovu više nikada neću vidjeti.
»Tako dakle, taj je instrument stvarno radio vražje rabote«, rekao je ozbiljno
Kant nakon što sam završio. »Ta žena možda je, a možda i nije počinila ta ubojstva,
ali je sigurno iskopala oko Lublinskome. Žao mi je što sam uzrok njegovu sudjelova-
nju u ovom slučaju. Taj je momak već dobio svoju porciju zle sudbine.« Kant je od-
mahivao glavom. »Lublinsky mi je bio odan suradnik, ili sam tako vjerovao. No že-
lju za vraćanjem dobrog izgleda pretpostavio je mojem novcu. I gdje ga je to dovelo?
Prije je bio ružni tupan. A sada je još ružniji. Sačuvaj me, Bože!«
Slušao sam taj monolog u tišini, ali nisam bio slijep za ono što sam vidio niti
sam bio gluh za ono što sam čuo. Kant nije pokazao ni trun žaljenja za čovjeka, ni-
malo mu nije bilo žao što je Lublinskoga uvukao u taj slučaj koji ga je gurnuo u po-
nor iz kojega se ne može vratiti. Nije bilo sućuti u njegovu glasu, kao ni u očima
koje su pohlepno iskrile nad tim predmetom koji je ležao na dlanu njegove ruke.
»Došao sam u vezi s crtežima, gospodine«, rekao sam prekidajući tišinu koja je
nastala. »Tiče se klečećeg položaja u kojem su žrtve nađene. Vi ste nas upozorili na
detalj koji nedostaje kad smo razgledali Morikovo tijelo. Moram se ispričati za svoju
kratkovidnu nedotupavost. Naravno, vidio sam položaj trupla Herr Tiffercha, ali
shvatio sam njegovu važnost tek kad sam vidio niz crteža u vašem laboratoriju. Kako
ja to vidim, napadač je naveo žrtve da kleknu pred njim prije nego je udario. To je
misterij unutar misterija. Što vi mislite, kako je to učinio, gospodine?«
»Nadao sam se da ćete vi naći objašnjenje«, odgovorio je sliježući ramenima.
»Ja nisam bio sposoban riješiti tu enigmu. Ni doktor Vigilantius nije dao nikakav
202
Michael Gregorio
203
Kritika kriminalnog uma
poznato, bezazleno. Nije se osjećala napadnuto. ›Vrag je lice i ništa drugo‹, Tifferch
je govorio kroz Vigilantiusa.«
»Lice kao i svako drugo«, dodao je Kant uvjereno.
»Možda je bila primorana na klečanje uperenim pištoljem?« dodao je Koch.
»Zašto je ne bi onda jednostavno ustrijelio?« Kant je odbacio tu zamisao vrlo
oštrim pokretom kroz zrak. »Ne, ne, naredniče, korištenje jednog oružja za usposta-
vu kontrole i drugoga za nanošenje smrtne ozljede protivi se zdravom razumu. Nije
bilo znakova borbe niti imamo svjedočenja da je bilo zapomaganja ili poziva u po-
moć. Djelo je počinjeno brzo i s dozom suradnje.«
»Oružje koje isključuje potrebu za snagom, korištenje taktike koja zbunjuje i
zaustavlja žrtvu, lice na kojem se ne vidi ništa iznimno ili zastrašujuće«, ponavljao
sam indicije. »Sve to upućuje da je ubojičina psihološka želja da ubije veća nego nje-
gova fizička sposobnost da to i učini. Umjesto sile upotrijebljeno je lukavstvo. Mo-
žemo li zaključiti da je ubojica nesposoban ponašati se ikako drugačije?«
Kant me je na tren pogledao, a onda su mu se uske usne razvukle u smiješak.
»Osoba koja je slaba? Je li to ono o čemu teoretizirate, Stiffeniise?«
Kimnuo sam.
»Kakva to osoba nema alternative snazi?« Kant je nastavio. »Osoba koja je
nježna po svojoj urođenoj prirodi. Bolesna ili nejaka osoba. Žena. Starac… ciljate li
na to Stiffeniise?«
Je li me pokušavao navesti na Annu Rostovu?
»Mnogi elementi upućuju na tu ženu«, rekao sam.
»Spomenuli ste vještičarenje«, podsjetio me je.
»Potrebno je provjeriti, gospodine.«
»I to je nešto za početak, Stiffeniise. U najmanju ruku, sada znamo da je teorija
o terorizmu bila zavodljiva slijepa ulica.«
Tako, to je bilo to. Rugao mi se na spomen vještičjeg posla, ali na kraju sam ga
uvjerio. Imao sam njegov blagoslov za takav nastavak istrage. Baš tada je i zazvonilo
zvonce na vratima i potom je ušao Johannes.
»Herr Stiffeniise, vani je čovjek koji bi želio razgovarati s vama«, javio je.
Mladi žandar je u hodniku živo trljao svoje velike ruke i puhao u njih. Bile su
plave od hladnoće. Iako sam oduvijek odbijao vjerovati u prekogniciju, znao sam što
će reći prije nego je otvorio usta. Takve su koincidencije dijelom opće nekohe-
rentnosti života a ne emanacije tajnih Božjih nauma ni bilo kojeg nadnaravnog bića.
Unatoč tome, bio je to čudan osjećaj.
204
Michael Gregorio
»Anna Rostova?« pitao sam dok mi je krv šibala kroz žile, a on mi je prišao bli-
že i rekao što sam istodobno želio čuti i čega sam se bojao:
»Da, Herr prokuratore. Nađena je.«
205
Kritika kriminalnog uma
23. poglavlje
Napokon dobre vijesti, Stiffeniise! Našli su je. Efikasnost naše policije vam je omo-
gućila dodatni pokušaj da ispitate tu ženu i nađete dokaz koji vam nedostaje.«
»Upravo tako, gospodine«, odgovorio sam iako mi je toliko oduševljenje djelo-
valo neobično prenaglašeno. Zasmetao mi je prizvuk ironije u njegovu glasu.
No tad se njegove misli preokrenuše kao jedrilica na ćudljivom vjetru i on jed-
nako oduševljeno reče: »Vani je sigurno ledeno hladno. Donesite moj nepromočivi
ogrtač, Johannese.«
Komornik se zabrinuto zagledao u mojem pravcu prije nego je napustio sobu.
»Niste valjda namjeravali izlaziti, gospodine?« pitao sam, ali Kant nije odgova-
rao. Ostao je kraj prozora i s beskonačnim zanimanjem proučavao formacije oblaka
dok sam ja stajao i čekao zatečen i u snažnoj nelagodi jer sam imao potrebu pohitati
na važnije poslove.
Nekoliko trenutaka poslije Johannes se vratio noseći veliki vodootporni ogrtač
prepoznatljivog voštanog sjaja, koji je profesor Kant nosio prethodnog dana na obali
Pregela.
»Ovo je za vas, Stiffeniise«, izjavio je Kant. »Izrađen je prema mojim
standardima. Ovo čime se vi ogrnete može poslužiti svrsi u Lotingenu, ali kod nas u
Königsbergu klima je nemilosrdna.«
Nisam se usudio pobuniti. Nisam želio izgubiti više ni minute. Dopustio sam da
mi Johannes pomogne odjenuti kaput njegovog gospodara, a profesoru Kantu srdač-
no sam zahvalio na dobroti i sa svojim vlastitim ogrtačem smotanim pod rukom pru-
žio korak i krenuo hodnikom.
»On je danas stvarno čudno raspoložen«, promrsio sam.
»Godine su to, gospodine«, narednik je odgovorio oporo. »Senilnost se igra s
nama na najbizarnije načine. Čak im i geniji kad-tad podlegnu.«
Okrenuo sam se k slugi. »Držite ga stalno na oku, Johannese«, upozorio sam
ga. »Zovite vojnike ako se pojavi opasnost.«
»Bez oklijevanja!« odgovorio je Johannes i pri tome stavio ruku na srce.
Smirila me je svečanost njegove prisege. Pozvali smo žandara koji nas je čekao
da krene s nama i izišli na zrak, gdje nas je dočekala arktička bura koja je odlučila
zagospodariti vremenom tog dana. Požurili smo niz stazicu do kočije, gdje je mladi
vojnik morao prikupiti svu svoju snagu kako bi se othrvao vjetru i držao vrata otvo-
rena kako bismo Koch i ja ušli.
206
Michael Gregorio
Već sam stupio na dasku i htio se popeti u vozilo, kad se dogodilo nešto što me
spriječilo. Tada nisam pridao nikakvu važnost toj slučajnosti. Glave omotane crnim
vunenim šalom, omanja ženica doklipsala je stazicom iz susjedne vile. Šal joj je
divlje udarao po ramenima i nije pružao nikakvu zaštitu od hladnoće. Moglo je lako
biti da je u žurbi zgrabila prvi predmet koji joj se našao pod rukom ne mareći mnogo
za njegovu svrsishodnost.
»Jeste li vi prijatelj profesora Kanta?« pitala je zastavši kraj vrata kočije. Kroz
nabore crnog šala mogao sam vidjeti da je žena sličnih godina kao i njezin odlični
susjed.
»Imam tu sreću«, odgovorio sam.
»Je li mu dobro?« pitala je potpuno izravno.
»S obzirom na godine, izvanredno dobro«, odgovorio sam. »Mogu li znati koji
je razlog vašoj zabrinutosti, Frau…?«
»Mendelssohn. Živim u susjednoj kući«, odgovorila je pokazujući veliku pra-
vilnu vilu gotovo identičnu Kantovoj. »Uvijek razmijenim riječ-dvije s profesorom
Kantom kad prolazi u proljeće i jesen na svojim dnevnim šetnjama. Nikada ne odbije
ni vezicu peršina iz mojeg povrtnjaka.«
Pretpostavljam da sat u dnevnoj sobi namještate prema njegovim odlascima i
dolascima, rekao sam u sebi. Odavala mi je dojam jedne od onih zabadala koje je
sam vrag poslao da vječno gledaju tuđe poslove nikada ne mareći za vlastite.
»Zabrinula sam se za njega«, nastavila je. »U zadnje vrijeme ga i nisam viđala.
Tako, kad sam vidjela Herr Lampea, žandare, pa ljude kakvi ste vi, kako dolaze i od-
laze u svako doba dana i noći, dakle, onda sam se već zabrinula da mu se što nije do-
godilo.«
»Herr Lampe?«
»Njegov komornik«, pojasnila je. »Čovjek koji se brine za njega.«
Pomiješala je starog i novog slugu, zaključio sam i nisam je ni pokušao
ispravljati. »Profesor Kant ima blagu prehladu«, nadodao sam. »Neugodno vrijeme
mu ne dopušta izlaziti onoliko često koliko bi on to želio.«
Žena je potvrdno zakimala. »Vjerojatno zato i dolazi tako često. On je sa svo-
jim gospodarom uvijek najbolje znao.«
Vjetar je potpuno pobjesnio i ponovno je počelo sniježiti u naletima. Nisam
imao vremena za beskorisno čavrljanje sa starom blebetušom.
»Frau Mendelssohn, u ime profesora Kanta želim vam zahvaliti na vašim
najboljim namjerama i želim vam ugodan dan!« Nisam čekao odgovor, nego sam
207
Kritika kriminalnog uma
poskočio po gazištima u kočiju, misleći si kako je Martin Lampe kao neumorni kućni
duh u životu Immanuela Kanta.
Sigurno ukrcan, tresući se od hladnoće unatoč težini posuđenog ogrtača, izba-
cio sam taj razgovor iz glave i dopustio si da me ponese potraga za Annom Rosto-
vom i Istinom.
»Je li zarobljenica prebačena u tvrđavu?« pitao sam žandara koji je ukočeno
sjedio preko puta mene. Bio je vrlo mlad. Na njegovim rijetkim plavim brčićima još
su bili tragovi kajgane koju je doručkovao.
»Ne, gospodine, još je na Haafu gdje smo je pronašli.«
»Nitko je nije ni taknuo, nadam se.«
»O, ne, gospodine«, odgovorio je vojnik. »Doslovno se pridržavamo vaše na-
redbe. Časnik Stadtschen upozorio nas je da je ne diramo.«
»Odlično«, rekao sam s nepatvorenim osjećajem olakšanja. Jedan pogled na
potplate njezinih cipela bio bi dovoljan da je ili osudim ili oslobodim.
Nakon razgovora s Kantom razvio sam snažnu sklonost vjerovanju da ona uisti-
nu jest krivac, ali i dalje sam se radije nadao da nije. Što se motiva tiče — bilo da je
vještičja rabota ili nekakva duševna bolest — smiješila mi se i prilika i dovoljno vre-
mena da sve razotkrijem. U tom trenutku trebalo se pripremiti na ono što me je ne-
posredno čekalo. Već sam osjetio privlačnu silu te žene. Njezina zavodljiva osobnost
i te hipnotičke oči i ranije su me izbacile iz sedla i valjalo se pripremiti da se
oduprem njezinim čarima. U sebi sam se zakleo da ću ovaj put biti uporniji i pre-
cizniji u svojim ispitivanjima. Helenino lice više neće biti tako lako zamijenjeno pro-
dornim očima, bijelom kožom i srebrnim uvojcima.
Trebalo nam je gotovo trideset minuta da dođemo do Haafa, velikog spruda ne-
daleko od kolibe u kojoj je živjela Anna Rostova. Dok smo se patili da pregazimo
plažu na kojoj je brijao vjetar, shvatio sam da neće biti pitanja ni ispitivanja, da neće
biti iskušenja. Ne, osim ako se ne bih poslužio metodama doktora Vigilantiusa. Anna
Rostova plutala je licem prema dnu hladne, zamućene vode Pregela. Ruke je raširila
kao da želi prikupiti što više čega god joj plima donese. Udarano vjetrom i susnježi-
com, te namreškanim valićima, tijelo joj je ritmički strugalo o oblutke. Ona pre-
poznatljiva crvena haljina podigla se iznad golih nogu i naborala se kao balon oko
bokova. Stopala su joj bila zarobljena u gustom vijencu od crnih morskih trava. Pra-
menovi uvijene srebrne kose raširili su se po površini vode kao mjesečeve zrake. Pet
vojnika sjedilo je na kamenju i psovali su malo jedni druge, pa malo nebo, prepirući
se koji će pecati tijelo iz vode estuarija.
Narednik Koch oštro je izdao naredbe i dvojica su nevoljko zagacala u ledenu
208
Michael Gregorio
tekućinu i počeli vući tijelo k obali dok sam ja stajao šutke i po strani. Anna je izgle-
dala kao neko od bića kakve, prema njihovim pričama, ponekad uhvate zapetljana u
mrežama baltički ribari: pola žena, pola riba. Raštrkane misli rojile su se mojom gla-
vom kao jato izluđenih lastavica. Hoće li biti moguće dokazati krivnju albino žene za
ubojstvo onih ljudi bez njezinog svjedočenja? A ako je ona bila nevina i ubijena kao
i ostale žrtve, tada je ubojica još uvijek na slobodi. U svakom slučaju bit ću primoran
krenuti ispočetka sa svojom istragom.
Koch je meni za leđima ljutito vikao na žandara koji nas je doveo do Haafa.
»Zašto Herr prokurator nije obaviješten da je žena već mrtva?« grmio je. »Bit ćete
kažnjeni! Otrgnut će ti tu tvoju tanku bijelu crticu, potporučniče!«
Okrenuo sam se i položio ruku na njegovo rame. »Nije važno, Koch, samo im
recite da pod svaku cijenu sačuvaju njezine cipele.«
Koch je dao upute vojnicima.
»Mislite li da ju je ubojica dohvatio, gospodine?« pitao je ponovno stojeći uz
mene, pogleda uperena u radnu skupinu. Odmahnuo sam glavom. »Uistinu ne znam
što bih mislio«, rekao sam.
»Možda i samoubojstvo?«
U glavi mi je bljesnulo lice Anne Rostove i teškom sam mukom izbrisao tu sli-
ku iz svog uma. »Sve je moguće«, odgovorio sam. »Ipak, moram reći da na mene
nije ostavila dojam osobe koja bi odbacila svoj život.«
Pratio sam razvoj događaja dok su je odvlačili na obalu i položili na hladni šlju-
nak. »Oprosti mi Bože«, došapnuo sam Kochu, »ali mrtva nam može biti jednako
korisna kao i živa. Jedan pogled na korijen glave će to srediti. A njezine cipele dat će
iskaz istinitiji od bilo čega što bi ona sama rekla.«
Zatvorio sam oči i skupljao snagu za potragu za dokazima, koju sam nedugo
zatim trebao započeti.
»Ispričavam se, gospodine.«
Podigao sam pogled i ugledao mršavog mladog vojnika kako stoji preda mnom.
Njegovo četvrtasto lice možda izgledalo je kao da je istesano tupom sjekirom, a oki-
ce su mu bile sićušne i upaljene. Pobijelio je od hladnoće, a ušiljeni mu je nos bio
crven i šmrkav. »Časnik Glinka, gospodine.«
»Što je?« ispalio sam.
»Ja sam primijetio ženino tijelo tijekom ophodnje uz obalu, gospodine«, rekao
je. »Kako se valjalo po plićaku, ja sam prvo mislio da je mrtav tuljan.«
»Jeste li vidjeli koga drugoga na obali?«
209
Kritika kriminalnog uma
»Zimi, gospodine? Lovci na kitove ovu plažu koriste ljeti i u jesen. Neki kri-
jumčar se možda iskrca noću, ali inače…«, naglo je zastao i pogledao usamljenu
zgradu na drugoj obali.
»Dakle?« nestrpljivo sam upitao.
Glinka je skinuo šapku i poravnao tanku kosicu. »Tamo je nekakva… dakle, to
je mjesto sa strane, da se tako izrazim, gospodine, skrovito mjesto«, rekao je. »Na
drugoj obali. To je rupa u kojoj se pije, da tako kažem. Skitnice i slični se tamo sklo-
ne noću. A, da, tamo se i kriminalce vodi kad ih se prevozi.«
»Kad ih se prevozi?« pitao sam.
»U Sibir, gospodine. Ona se možda tamo malo zapijala sinoć. Tijelo je sasvim
lako moglo uz pomoć plime doplutati s one strane, a pogotovo kad je ovakav vjetar,
gospodine.«
»Hvala vam na mišljenju, Glinka«, rekao sam i dao mu otpust. Prošetao sam se
do ruba vode i pogledao mjesto preko ušća koje je Glinka spominjao. Nije se imalo
što ni vidjeti, tek lukobran, nasuti mol i zgrada ili dvije. Masivni oblaci pridonijeli su
da se čini kako nebo gnječi prizor kao impozantan olovni uteg.
»Gospodine!« pozvao me je Koch.
Okrenuo sam se i vidio ga da stoji kraj tijela. Morske trave bile su uklonjene s
nogu i konačno sam joj mogao vidjeti stopala. Bila su vitka, kosti su im bile ele-
gantne. I bila su bosa… Dva žandara užurbano su bacala čaklje u zamućenu vodu va-
deći velike snopove crnog vodenog korova na šljunčanu obalu, dok su ostali prebirali
po izvađenoj masi i bacali otpad dalje uz obalu, gdje se skupljala smrdljiva hrpa. Ra-
dili su metodično samo zato što se Koch nije odvajao od njih, povremeno im doba-
civši kakvu nabusitu naredbu i podsjećajući ih da tragaju za ženinim cipelama.
»Neka odnesu tijelo u onu ribarsku kolibu tamo preko, Koch«, naredio sam po-
kazujući stotinjak jardi niz plažu. »Izgleda napušteno. Nadajmo se da se nitko nije
sjetio krenuti u ribolov.«
»Danas nema takvih bojazni, gospodine«, odgovorio je ogledavajući se una-
okolo, »pogotovo ne uz toliko odori na plaži i ovakvo vrijeme.«
»Utoliko bolje«, progunđao sam i opet pogledao s druge strane estuarija dok je
Koch izdavao naređenja potrebna da prenesu tijelo.
Mokrim i promrznutim žandarima nije bilo stalo do posla koji su obavljali. Što
ih je bilo briga za Annu Rostovu. Bila je mrtva, bila je teška. To im je bilo više nego
dovoljno. Hodao sam za pogrebnom družinom, koja je posrtala i klizala se jer je šlju-
nak svako malo prevario čizmu dok su napredovali penjući se sve strmijom obalom i
noseći tijelo iz kojega je kapala voda. Onda je valjalo Annu spustiti pa obiti vrata
210
Michael Gregorio
prije nego što su ju mogli smjestiti na pod. Unutra je bilo mračno, zagušljivo, sve je
prožeo miris odavno uginule ribe. Ne pričekavši otpust, ali uz gunđanje kako je
smrad nesnošljiv, ljudi su počeli curiti van.
»Donesite svjetiljku«, dobacio sam za njima.
Koch je izišao i ponovio moju naredbu. Nitko, naravno, nije imao svjetiljku.
Nitko nije ni znao gdje bi je našao.
»Trči do kočije«, Koch je podviknuo. »Reci kočijašu da ti zapali kočijaški fe-
njer i donesi ga ovamo.«
Izišao sam pridružiti mu se i zajedno smo čekali svjetiljku u tišini.
»Ja ću čekati tu, Herr Stiffeniise, ako nemate ništa protiv. Ja… Pa, vidite, prvo
ono s onim tijelom neku večer. Jučer mladi Morik. Sinoć, Totzovi. To je meni više
nego dovoljno, gospodine. Gledat ću da vas tko ne bi uznemirivao«, rekao je. »Valja
pripaziti na ovu bandu, gospodine. Ima još i posla koji treba obaviti uz obalu, pa…«
»Vrlo dobro, naredniče«, rekao sam prekidajući ga. Prebrzo sam zaboravio da
on nije bio policajac, nego činovnik, nenaviknut na rad na ulici. »Takvi prizori nisu
nikome dobro činili.«
Glinka se vratio dašćući i boreći se za zrak i pružio mi kočijaški fenjer.
»Hvala«, rekao sam, okrenuo se i ušao u straćaru.
Stavio sam treperavo svjetlo na šljunčanu podlogu i kleknuo kraj tijela. Bilo je
to prvi put, primijetio sam, da sam bio nasamo s Annom Rostovom. Zatvorivši oči,
odmah sam se sjetio njezine kuće u Pillauu. U toj kolibici na obali mrak je bio ispu-
njen prodornim, nagrizajućim i nepoznatim mirisima, sve je bilo puno čudnih pred-
meta koje je voda izbacila na plažu, nalik onima koji su visjeli sa zidova njezine ku-
ćice. Bilo je to jedno od onih skrovitih mjesta u koje je vjerojatno često zalazila ba-
veći se poslom kojim se već bavila. Otvorio sam oči i pogledao dolje. Prožeo me je
drhtaj žaljenja i žalosti. Da nije bilo njezine srebrne kose, vjerujem da je nikada ne
bih ni prepoznao. Nekoć predivno lice bilo je natečeno i raskvašeno. Oštri zarezi i ti-
suće ogrebotina izbrazdali su njegove fine crte. Abrazivno djelovanje mora nasuprot
kamenitoj i šljunčanoj obali odnijelo je kožu s lica, nosa i čela. Bjelina lubanje bila
je tek malo svjetlija od prirodne bjeline njezine puti. Krabe Pregela temeljito su odra-
dile svoje oskvrnuće. Oči su nestale, ostale su tek dvije tamne, tmurne duplje. One
prodorne iskre više nikada neće prestrašiti časnika Lublinskog. Niti će mene izaziva-
ti, ni mene ni ijednog drugog muškarca neotpornog na njezina prešutna obećanja po-
žude i razbluda. Vodeno bilje zagrlilo ju je oko vrata i preko grudi, a slične niti iste
ljepljive tvari još su joj se držale nogu i bosih stopala. Maknuo sam morskog puža, a
onda i razmaknuo vlati koje su joj stiskale goli vrat. Tamne, zlokobne modrice nala-
211
Kritika kriminalnog uma
zile su se s obiju strana vrata. Neko vrijeme sam proučavao te tragove, svjestan jedi-
no bubnjanja svog srca kad sam obratio pažnju na grudi i noge. Uzeo sam njezine
ruke u svoje kako bih pregledao nokte, izgrebane, rasječene i potrgane. Tada, kad mi
to nije mogla spočitnuti, držao sam te hladne ruke mnogo dulje nego sam trebao…
»Zadavljena je, gospodine.«
Koch mi je bio uz rame. Nisam ga čuo kad je ušao. A nisam ni očekivao da će
to učiniti.
»Reklo bi se da je tako«, rekao sam nježno ostavljajući ruku mrtve žene i usta-
jući. Razgibao sam ukočena koljena i pogledao je kako leži. »Okrenite je, Koch, mo-
lim vas.«
Oklijevao sam ponovno je dodirivati pred njim. S druge strane, to je bio jedini
izbor ako sam želio provjeriti podnožje njene lubanje. Taj važni detalj bio je neizbje-
žan. Koch je prionuo poslu, a ženino tijelo je šljapnulo, zanjihalo se i na kraju smiri-
lo.
»Evo ga, gospodine«, rekao je otresajući vodu s ruku.
Spustivši se ponovno na koljena, razmaknuo sam tešku kosu s njezinog ala-
bastrenog vrata i osjetio ljigavu hladnoću beživotnog tkiva. Prošao sam prstom
uzduž kvrgavih članaka kralježnice od lopatica pa sve do ruba kose. Nije bilo ni tra-
ga vražjoj kandži. »Tko god ju je ubio«, rekao sam, »nije onaj kojega mi tražimo.
Nikada nećemo znati ni je li ona isti onaj uljez iz vrta profesora Kanta ako ne…«
»Gospodine…«, čuo se glas s vrata.
Ušao je Glinka držeći u ispruženoj ruci cipelu. Ni čaša hladne vode pružena
čovjeku koji je upravo pješke prešao pustinju ne bi bila tako srdačno dočekana.
Željno sam poskočio i primio je objema rukama.
»Bila je niže niz obalu. I druga bi morala biti tu negdje.«
»Ovo je više nego dovoljno«, odgovorio sam mu, brzo je prevrćući i promatra-
jući. Bila je to lijeva. Moje srce koje je trenutak prije poletjelo, sada je tonulo kao
kamen. Potplat je bio iznošen, gladak kao kamenčić kojeg je neumorno more valjalo
i trošilo milijun godina. Nije bilo onog prepoznatljivog križa kojeg je časnik Lu-
blinsky nacrtao na poprištu prvog ubojstva.
»To nije bila ona«, rekao sam, a meni su rasli i razočaranje i zbunjenost.
»Mislite li da je mogla imati drugi par, gospodine?« Koch je sugerirao.
»Čisto sumnjam, naredniče.«
Ostali smo šutke gledati u cipelu pa u tijelo i naposljetku jedan u drugoga.
»Što dalje, Herr prokuratore?« pitao je ispod glasa, s puno poštovanja. Moja se
212
Michael Gregorio
213
Kritika kriminalnog uma
24. poglavlje
214
Michael Gregorio
215
Kritika kriminalnog uma
seljacima bilo dopušteno sklapati brak s bliskim srodnicima. Onaj drugi, visoki i
mršavi čovjek s kaplarskim oznakama na rukavu podigao je svoju mušketu na rame i
nišanio preko mušice Kochu u lice.
»A koji si ti?« pitao je podrugljivo.
»Prokuratorov pomoćnik«, odgovorio je narednik. Polako je podigao kažiprst
kao da je pištolj i uperio ga u stražara. »Ometate gospodina Stiffeniisa u obavljanju
njegovih dužnosti!«
Oprezno su spustili muškete.
»Jeste li vidjeli sinoć kakvu ženu ovdje?« uporan je bio Koch.
»Bilo je mnogo ljudi«, počeo je Magdeburžanin bojažljivo. »Hladnoća je prodi-
rala do kosti…«
»Je li bilo kakvih žena?« puknuo sam.
»Nije vam ovo kapelica, gospodine«, rekao je oslanjajući kundak na zemlju i
zamišljeno se češkajući po bradi. »Trudimo se mi držati ih po strani, ali noć je duga.
Najbolje bi bilo za sve da ih se čim prije ukrca. Ako ih budemo ovdje još dugo drža-
li, bit će problema…«
»Zanima me albino žena«, rekao sam evidentno ignorirajući njegove lamentaci-
je. »Bijela kosa, bijela koža, oči prozirne kao…«
Preneraženo su se pogledali.
»Je li bila sama?« pitao sam.
»To… pa, nekoliko sati nakon što smo mi došli, došla je i ta žena ovamo. Pro-
bila se do vatre. Tresla se kao da će se raspasti, bogami. Bez kaputa, samo u halji-
ni…«
Stražari su se opet pogledali, pokušavajući odmjeriti što bi mogli priznati, a što
prešutjeti.
»Ne zanima me koliko ste revni pri obnašanju svojih dužnosti«, energično sam
im odrezao, »samo želim znati s kime je bila ta žena i ništa više.«
»U roku jednog sata, general Katowice imat će na stolu vaša imena«, Koch je
zaprijetio. »Stoga govorite!«
»Tako ti i treba!« dobacio je podrugljivo jedan od zatvorenika.
»I?« rekao sam kaplaru.
»Bila je sama«, priznao je. »S tom svojom bojom stršala je ovdje kao papiga.
Čim ju je rulja vidjela, odmah je krenulo zviždanje.«
»Jesu li je poznavali?« pitao sam osjećajući kako mi nadanja rastu.
216
Michael Gregorio
217
Kritika kriminalnog uma
218
Michael Gregorio
219
Kritika kriminalnog uma
ni vuk. Ona je znala kamo mi moramo, gospodine. Htjela je, bogami, i ona s nama.
Zato je i probala s ovom dvojicom.«
Pogledao je vojnike, strijeljajući ih pogledom.
»Eno, tamo«, Schuppe je pokazao kutak najdalji i od vatre i lanterne, a zatim je
pljunuo vojnike, i dalje zureći u njih.
»Dao bih ruku i nogu da mi je jetre ovih svinja staviti u zube! E, a oni imaju
puške, a ja bih živio. Nećete me se u Rusiji riješiti, sinovi kurvini!« pun mržnje za-
urlao je na njih. »Vratit ću se da vam se najedem toplih iznutrica!«
Šest tisuća milja pješke, kroz negostoljubivu zemlju. Zločinci će biti sretni da
dođu do tamo, a kamoli da se još i vrate.
»Dakle, obratila se zatvorenicima«, rekao sam hrapavim, tihim glasom.
»Jedan, možda dvojica su se okušali«, rekao je ponosno, »ali ja imam novce, o,
da. Dao sam joj Geld i ona mi je došla jako blizu. Ovima sam obećao da ću im
napraviti krznene kapute prije nego dođemo u Narvu. Tako da kažem, da budu tihi.
Na brodu ima štakora. Krzno bolje grije od sjećanja na kurvu.«
Osjetio sam navalu zbunjujuće zahvalnosti prema tom grubijanu. Za razliku od
vojnika, njegovo srce nije bilo imuno na čarobnu zavodljivost ljepote.
»Rekoste da se bojala. Čega? Koga?«
Schuppe je odmahnuo glavom. »Ljudi umiru po Königsbergu, to je sve što je
rekla«, fiksirao me je ponovno. »Što je time mislila, gospodine? Neka pošast je u
gradu?«
Zanemario sam pitanje. »Što se dogodilo među vama?«
Schuppe je napuhao obraze i počešao se po nosu. »Sibir, rekao sam joj. Zabora-
vi, žene ondje ne mogu preživjeti!«
U tom je imao potpuno pravo. Godine 1801. potpisan je ugovor s Pavlom Ro-
manovim i dvije su žene deportirane s prvom pošiljkom. Jedna je bila prostitutka, a
druga bijednica koja je pobila muža i djecu. Sjećam se izvješća koja su izišla odmah
u svim novinama i koji je nastao skandal. Ostali zatvorenici su ih opetovano i
uzastopno silovali, a hladnoća ih je ubila prije nego su stigle do cilja. Državni mi-
nistar von Arnim je izdao cirkularno pismo kojim je ispravio prethodno time što je
svim magistratima i ravnateljima zatvora zabranio deportaciju žena. Arnim je inzisti-
rao da se smiju poslati samo zdravi i snažni muškarci, jer car nije prihvaćao simu-
lante u svojim radnim kolonijama. Ironija je bila u tome što je rigidnost Romanovih
učinila više za pruski kazneni sustav nego što bi to bila u stanju bilo koja prosvi-
jetljena diskusija o prirodi zločina i kazne.
220
Michael Gregorio
221
Kritika kriminalnog uma
222
Michael Gregorio
izvršavanje dužnosti. Zato što su iskoristili ženu lažnim obećanjem da će joj omogu-
ćiti put u Sibir.«
»I oni bi sami mogli završiti u lancima«, Koch me je podsjetio. »Mogao bi ih
čekati dug, hladan marš.«
Okrenuo sam se i odšetao k izlazu. Nisam imao suosjećanja prema životinjama
koje su utažile požudu na štetu nejake žene, a onda propustili pružiti joj zaštitu od
čovjeka koji ju je ubio. Vani je smrdio estuarij, vlažno i ružno.
»Što ćemo sada, Herr prokuratore?« pitao je Koch zabrinutim glasom.
»Imate li njihova imena?« odgovorio sam.
»Da, gospodine.«
»Odlično. Pođimo natrag u grad. U stacionar«, rekao sam. »Lublinsky je imao
motiv da je ubije. Je li imao i priliku?«
Koch je šutio i pomislio sam da se duri, da se usudio osuđivati moje odluke, ali
nisam bio ni blizu istine. Bio je profesionalac. Nakon što je zatvorio vrata one pakle-
ne jazbine, već je mislio na budućnost.
»Uz vaše dopuštenje, gospodine«, rekao je, »neću poći s vama.«
»Nećete? Što sad smjerate, Koch?«
»Razmišljao sam o svojoj ženi, Herr Stiffeniise«, odgovorio je s takvom tanko-
ćutnom melankolijom u glasu, da se nisam usudio pogledati mu u svjetlucave oči.
»O vašoj ženi«, odvratio sam zapanjeno. »Rekli ste mi da živite sami.«
»Merete je umrla kada nas je poharala zadnja epidemija tifusa«, nastavio je du-
bokim glasom, očito još uvijek trpeći veliku bol zbog gubitka. »Bila je vezilja,
gospodine i razmišljao sam o onim iglama koje je koristila. Uvijek sam znao što joj
treba kupiti za imendan ili o Nikolinju. Sinoć, gospodine, kada ste otkrili sredstvo,
nisam mogao ne misliti na Merete. Kada bih samo našao čovjeka koji je prodavao te
igle, mislio sam, možda bi se on prisjetio kome je sve prodavao u prošlosti. Tu bismo
mogli naći neki trag, zar ne?«
»Ako domaćicama često trebaju takvi predmeti, mogla bi ih biti sva sila u
Königsbergu!« prigovorio sam, ali narednik Koch nije popuštao.
»Merete je spominjala čovjeka od te sorte«, nastavio je uvjereno. »Gospodina
koji je mogao nabaviti što god bi vam moglo ustrebati. Kada bih mu ušao u trag,
gospodine, mogao bi nam nešto reći o takvim iglama i ljudima koji su ih kupovali.
To nisu obične igle, kakve je koristila moja žena.«
Poslovica koja spominje plast sijena prirodno je pala na pamet, ali nisam želio
podrivati Kochov entuzijazam.
223
Kritika kriminalnog uma
224
Michael Gregorio
25. poglavlje
225
Kritika kriminalnog uma
226
Michael Gregorio
da je imao nekog važnijeg posla nego spašavati vlastiti život. Možete li to povjerova-
ti?«
»Mogu li ga vidjeti?« pitao sam. Prilično sam dobro nagađao kakve je to važni-
je poslove Lublinsky mogao imati.
»Naravno, gospodine«, odgovorio je pukovnik Franzich. »No imajte na umu da
je čovjek preživio strašnu ozljedu, ali ipak izgleda da se nosi s time. Koliko ja sada
mogu zaključiti, njemu gubitak oka ne znači baš ništa. Ne, ne«, nastavio je udarajući
se kažiprstom po glavi, »njegovi su problemi ovdje gore. Može nasrnuti na vas. Ho-
ćemo li?«
Pukovnik me poveo dolje na odjel.
»Eno ga«, rekao je pokazujući mi skroz drugi kraj prolaza među krevetima.
Bilo je možda čak i četrdeset ili pedeset kreveta poredanih s dviju strana
bolničkog odjela, ali samo je još jedan pacijent dijelio odjel s Lublinskim. Taj je pa-
cijent smješten na krevet tik do vrata, dok je Anton Lublinsky smješten u dija-
metralno suprotan kut kao da je pukovnik Franzich odlučio da su oni rijetke i opasne
divlje životinje koje treba držati razdvojeno.
»Ima li načina na koji mogu izići iz ove sobe?« pitao sam.
Pukovnik Franzich zbunjeno me je pogledao. »Ne dok se potpuno ne oporavi i
ne bude sposoban za službu«, odgovorio je.
»Nisam tako mislio«, prekinuo sam ga. »Je li im dopušten slobodan ulazak i
izlazak s odjela dok su tu na liječenju?«
»Ovo nije zatvor, Herr prokuratore! Pogledajte ih samo! Mislite li da bi itko od
njih mogao izići odavde bez tuđe pomoći? Ovome ovdje je noga amputirana ispod
koljena, a momak kojega vi tražite nepomično je sjedio i to bez trunke hrane otkako
su ga jučer doveli.« Kimnuo sam, iako nisam bio baš uvjeren.
»Pazite kako razgovarate s njim«, pukovnik Franzich mi je naglasio. »Rijetko
sam vidio osobu koja je toliko muklo depresivna.«
»Par riječi, tek«, brzo sam promrmljao hodajući na drugi kraj sobe.
Lublinsky je sjedio okrenut velikom prozoru, iako se nije činilo da vidi svijet u
koji je uperio oko. Možda je gledao samoga sebe u odrazu. Kako je bio čvrsto omo-
tan velikim crnim hubertusom i s onom njegovom glavom obrijanom i zamotanom,
koja je virila iz visokog ovratnika njegove odore, prizor je odisao očajem i tugom, a
on sam je djelovao smanjen u svojoj ljudskosti. Stoga sam oklijevao nekoliko trenu-
taka prije no što sam mu se obratio.
»Eto, Lublinsky, srećemo se opet«, rekao sam.
227
Kritika kriminalnog uma
228
Michael Gregorio
229
Kritika kriminalnog uma
230
Michael Gregorio
je igla ušla u mozak«, rekao je. »Ne mogu vas baš pratiti, gospodine. Kako sam mo-
gao provoditi takve paklenske planove? Pa Kopka je bio sa mnom!«
»Kopka je mrtav, a takvi ne govore. Ubili ste ga, zar ne?« siktao sam. »Po svoj
prilici je prozreo da prikrivate tragove u korist počinitelja. Umjesto da vas otkuca,
pokušao je dezertirati. No vi ste ga lovili i vi ste ga doveli natrag. Vi ste taj misteri-
ozni uhidbeni časnik kojeg izvješće spominje, Lublinsky, zar ne? Kopku ste poslali
da trči kroz batine dok mu je svaki vojnik regimente, pri tome uključujem i vas,
nastojao rascijepiti glavu.«
»Dezerteri znaju što ih ide«, zarežao je. »Nije tako lako napustiti prusku
vojsku. Kopile je dobilo što mu je pripadalo.«
»Kako prikladno, Lublinsky!«
»Ne možete me preplašiti, Herr prokuratore«, odgovorio je bodro. »Nemam što
izgubiti. Ako vam se sviđa da je Anna Rostova ubojica, a ja njezin suučesnik, slo-
bodno! Ali, nećete te riječi stavljati meni u usta. Od mene nećete izvući priznanje…«
Odigrao sam svoju zadnju kartu. Oprosti mi Bože, nije mi bilo druge.
»Ponosni ste što ste vojnik, niste li?«
»To je bio moj život«, zaroktao je. »Sad će me odbaciti, pretpostavljam.«
»Nečasni otpust«, dodao sam, »išiban po leđima pred regimentom. A onda još
građanski postupak. Suučesništvo u ubojstvu, ometanje pravde, pljačkanje leševa.
Platit ćete punu cijenu onoga što je Anna Rostova skrivila, a još i za ono što ste i
sami skrivili. Nećete naći mnogo suosjećanja kad jednom uđete u zatvor. Časnik koji
je izgubio čast? Šljam šljama. Presuda? Život. Uz teški rad i smanjene porcije. Uz
malo sreće mogli biste poživjeti godinu, dvije. Lublinsky, želim da patite. A kako bih
se dobro pobrinuo da to tako stvarno i bude, prosudit ću vam da svoje vrijeme odgu-
lite u… vojnom zatvoru!«
»Ne smijete to!« zaurlao je na prijetnju koja se stvorila pred njim. Ondje bi ga
stražari mrzili i zlostavljali, a ostali uznici vrijeđali i ponižavali. Svakog trenutka
svakoga dana bi mu za vratom dahtao čopor podivljalih pasa koji bi ga progonili i
zlostavljali.
»Ne mogu, Lublinsky? Znate Zakonik napamet, pretpostavljam. Imam pravo
osuditi svakoga na kaznu koju smatram najprikladnijom. Članak 137. Kaznenog za-
konika. Idete tamo gdje vas ja odlučim poslati.«
Takvog članka nije bilo, ali Lublinsky to nije znao. Izdeklamirao sam tu pri-
jetnju kao pogansko božanstvo koje nema milosti prema bićima koja su pod njego-
vom jurisdikcijom. Baš kao i božanstvo oslobođeno bilo kakve kršćanske samilosti,
priskrbio sam si ono što sam se zarekao dobiti. Malo je jecao, a onda je došao do gla-
231
Kritika kriminalnog uma
232
Michael Gregorio
233
Kritika kriminalnog uma
nije bila obilježena. Isti smo, jesmo. Ja, s licem razvaljenim od boginja. Ona s tim
svojim ludim srebrom. Te plamteće oči. Želio sam je. Čak i kad mi je zarila taj šiljak
u oko…« Fiksirao me tim svojim okom. »Je li vam palo na pamet da bi ključ vaše
zagonetke mogle biti takve dvije nakaze, Herr Stiffeniise?«
U njegovu tonu osjetilo se kako se smatra svemoćnim, shvatio sam u trenutku.
Bio je ponosan na to što je učinio. Činilo se da misli kako su on i Anna Rostova
držali Königsberg u svojim rukama. I bio je u pravu. Poigravali su se s vlašću, polici-
jom, kraljem. Čak su i profesora Kanta navukli. Pa i mene. Iz mene je prokuljao bijes
kao što vruća voda kulja iz kakva gejzira na Grenlandu. Nestalo je svako sažaljenje i
osjetio sam poriv da mu naudim, da mu naplatim tu bahatost.
»Ubili ste sinoć Annu Rostovu. Bili ste se uvjerili da je ona ubojica«, teškom
mukom sam održavao miran glas, zadržao sam dah i potrudio se potisnuti bijes prije
nego sam nastavio govoriti. »Bili ste u krivu, Lublinsky. U krivu! I, kako ste otišli iz
ove sobe?«
Nije se udostojao odgovoriti. Umjesto toga, kao kakva skaredna parafraza le-
gende o Narcisu, okrenuo se prema zimskom prizoru iza prozora i stao se ponovno
promatrati u staklu.
»Pomoću tog prozora? Jeste li tako pobjegni? Praktički ste sami«, mahnuo sam
preko glave prema amputiranom. »Onaj dečko dolje je u bolovima. Daju mu nešto da
ga uspavaju, kladim se. No osveta je još bolji lijek, a vaše su noge čile, vojniče.«
»Naći će sreću s đavlom kojeg je štovala«, rekao je Lublinsky s gorčinom.
»Ona nije ubojica, čujete li vi mene?« inzistirao sam hladnokrvno. »Ona nije
ubila te ljude.«
»Valjda ja znam«, ljutito je zarežao.
Odmahnuo sam glavom. »Ti tragovi koje ste nalazili pored mrtvaca nisu pripa-
dali Anni Rostovoj. Nije ih ona ostavljala. Izigrala vas je, prevarila jednom i svaki
put. Uvjerila vas je u ono što je htjela. Uzela vam je novac. Bili ste njezina buda-
la…«
»Objesite me, gospodine«, zastenjao je odjednom. »Ubijte me. Bio sam dobar
vojnik prije nego su crni vuci počeli zavijati u mojoj duši. Krcnite mi vratom. Se-
kunda, i gotovo!«
Gledao sam ga s gađenjem. Lice mu je bilo izobličeno agonijom i strahom, a i
uništeno nebrigom prirode. Bez obzira na to, shvatio sam i da je kirurg imao pravo.
Duša časnika Lublinskoga bila je još tamnija. Pribrao sam se, zgrabio šešir i napustio
sobu bez riječi ili osvrtanja.
Više nisam vidio Antona Lublinskoga. Pri zadnjem susretu sam mu lagao. U
234
Michael Gregorio
izvješću koje sam napisao te večeri, nemoćan dokazati ono što sam znao, prikrio sam
njegovu ulogu u smrti Anne Rostove i tako zaključio da je babicu ubila strana osoba
ili osobe koje su nam ostale nepoznate. U vremenu neposredno nakon tih događaja
nisam čuo ništa o njemu. Kada sam jednom nešto i doznao, to nije bilo dobro. Degra-
diran do pomoćnika u regimentalnoj kuhinji nakon što je ostao bez oka, završio je na
vojnom sudu jer je ubio vojnika koji ga je previše zadirkivao. Na suđenju je pojeo tu-
cano staklo i polako nasmrt iskrvario.
Kada sam izišao iz stacionara, stao sam pribrati misli. Osjećao sam se depre-
sivno, srce me je boljelo i pao sam u duboko beznađe. Za svoje duševno stanje tog
trenutka bih najblaže mogao reći da je bilo očajno. Kamo sam trebao krenuti? Što
učiniti? Da sam samo mogao smoći hrabrosti i odustati od te zahtjevne zadaće što ju
je kralj baš meni povjerio i vratiti se u moj Lotingen ženi i djeci, to bi bio korak u
pravom smjeru. Valjalo je pisati kralju, objasniti mu moju nesposobnost i zatražiti da
me razriješi dužnosti koje su me opterećivale.
Ali sam tada, kao i uvijek u trenucima nedoumice, pomislio na Immanuela
Kanta. Kako bih svoju izdaju mogao njemu opravdati? Bi li me odbacio kao
prevrtljivu kukavicu nesposobnu upotrijebiti njegove pretpostavke? Da nije bilo
mene, gotovo sam ga čuo kako govori, Morik, bračni par Totz i Anna Rostova bili bi
još živi, a Lublinsky možda ne bi bio izgubio oko i dušu.
»Herr Stiffeniise?« u misli mi se urezao glas žandara koji mi se našao uz bok.
»Tražio sam vas na sve strane, gospodine«, rekao je kopajući po svojoj dostavnoj
torbi. »Imam pošiljku za vas od narednika Kocha. I netko vas…«
»Od Kocha?« prekinuo sam ga.
Razderao sam omotnicu da ga otvorim i stao smjesta čitati.
Herr Stiffeniise,
našao sam čovjeka! Ime mu je Arnold Lubatz i opskrbljuje vunom, pamukom i
pletaćim priborom za domaću upotrebu niz dućana u Königsbergu. Herr Lu-
batz je iz mojih riječi odmah shvatio o kakvoj igli se radi. Vražja kandža je igla
za uvlačenje vune u tapiserije!
Rekao sam mu da trebam popis ljudi u našem gradu koji su kupovali taj
predmet, a on mi je odgovorio da vodi točan popis svih svojih kupaca. Opskrb-
ljuje privatne kupce, kao i dućane. U vaše ime i uz vaše ovlasti, zatražio sam
uvid u taj popis.
Iz ovih stopa se upućujem u njegovo prebivalište i odmah ćete biti obavi-
ješteni o ishodu, gospodine, sve u želji da potraga ne zastaje ni trena više.
235
Kritika kriminalnog uma
Sluga pokoran,
Amadeus Koch.
Osjećaj toga trenutka bio je onaj koji se doživi nakon duge i teške zime, kada
jednoga jutra otvorite prozor i ugledate nježnog leptira kako leprša po staklu. Iako je
svaka nada bila izgubljena, snaga i odlučnost vraćale su mi se sa svakom pročitanom
riječi, a svaka rečenica zvučala mi je kao dodatna vojna truba koja me zove da se
vratim u boj.
»Herr prokuratore?«
Zaboravio sam na vojnika.
»Jedan stariji gospodin čeka vas dolje, gospodine. Kaže da se zove Immanuel
Kant.«
236
Michael Gregorio
26. poglavlje
Ako je Immanuel Kant došao u tvrđavu, zaključio sam, dogodilo se nešto ozbiljno —
događaj tako važan da ga je primorao odustati od uobičajene rutine. Nešto drugim
ljudima sasvim jednostavno, nekakva nepredviđena promjena plana, za profesora
Kanta predstavljala je kataklizmu svoje vrste. Dodamo li toj činjenici i gustu maglu,
pojavu prema kojoj je on izražavao nesmiljen prezir, može se zamisliti abnormalnost
njegove odluke. Bez odgađanja sjurio sam se niz stube i van, na dvorište gdje se jed-
na jedina prilika mogla nazrijeti u kovitlacima magle. Nije to bila osoba koju sam
očekivao.
»Tako mi je žao, gospodine!« uzviknuo je Johannes Odum kada je čuo moje
stope. »Morao sam ga dovesti. Nije mi bilo druge.«
»Je li mu dobro?« pitao sam prisjećajući se uzburkanog mentalnog stanja koje
je njegov gospodar iskazao pred nama tog jutra, u nadi da situacija nije eskalirala.
Komornik je izgledao zbunjeno. »Nije bio sasvim pri sebi otkako ste otišli iz
kuće«, rekao je glasom napetim od brige. »Onda je odjednom tražio da razgovara s
vama, gospodine. Odmah, rekao je. On… on želi natrag ogrtač koji vam je dao.«
Ako me profesorova velikodušnost toga jutra iznenadila, večernji volte face me
upravo zaprepastio. Ako je taj teški komad odjeće bio toliko bitan za njegovu tje-
lesnu dobrobit, čemu je onda odlučio napuštati kuću po tako cičoj zimi i reumatoznoj
magli umjesto da me pričeka da ga vratim.
»Čemu to?« pitao sam.
Nije izgledalo da u tom ponašanju ima ičeg logičnog, pa čak ni razumnog.
»Pojma nemam, gospodine«, odgovorio je Johannes. »Ni sam ne zna što želi.
Vidjeli ste kakav je jutros bio. Tako vam je rado dao taj ogrtač, čak je inzistirao…
Eto, a sad ga želi natrag! Bio je toliko razdražljiv, da sam upregao konja i doveo ga
ovamo da ga smirim. Nisam znao što bih drugo mogao učiniti.«
»Gdje je on sada?« upao sam mu u riječ.
»U stražarnici. Ali dajte da vam kažem što se jutros događalo…«
Osjetio sam hladnu ruku kako mi steže srce.
»Kada ste narednik Koch i vi napustili jutros kuću, sjeo je pred vanjski prozor i
dobar dio sata proveo živčano zureći kroz njega.«
»Je li očekivao posjetitelje?«
»Oh, ne, gospodine«, odgovorio je Johannes suosjećajno. »Nitko ne dolazi ovih
dana. Vi ste prvi posjetitelj kojega je primio u više od mjesec dana ili čak i više. Od-
237
Kritika kriminalnog uma
nio sam mu jutarnju kavu u jedanaest, kao i obično, ali je nije ni pipnuo. Odjednom
je poskočio i rekao da smjesta treba jednu knjigu od svojeg urednika Flaccoviusa,
koji je u gradu. Za njegov rad, tako je rekao. Bez nje nije mogao nastaviti.
»Opet taj misteriozni rad«, rekao sam nadajući se da je Johannes u međuvreme-
nu možda otkrio nešto novo.
Nije zagrizao udicu. »Profesor Kant naredio mi je da otrčim skroz do knjižare«,
rekao mi je umjesto toga. »Bio je sav kao jedno klupko živaca dok nisam navukao
kaput i spremio se da iziđem iz kuće.«
»Ostavili ste ga samoga?« prasnuo sam ljutito. »Opet nezaštićena? Je li to ono
što mi pokušavate reći?«
»Što sam drugo mogao učiniti, gospodine?« Johannes je cvilio. »Bio je u svo-
jem vlastitom domu i siguran, bio je bijeli dan i vi ste nam poslali vojnike da motre
kuću. Nije bilo nikakve opasnosti. Kako sam mogao odbiti?«
»Magla je tako gusta da ne vjerujem da su žandari bili u stanju vidjeti ni prst
pred nosom«, ljutito sam ispalio, sav kipteći od bijesa i nezadovoljstva zbog takvih
vijesti.
»Poduzeo sam i određene vlastite mjere opreza«, Johannes je odgovorio u
namjeri da me smiri. »Zaustavio sam se kod Frau Mendelssohn i zamolio je da prije-
đe preko i posjedi malo s njime dok mene nema. Frau Mendelssohn živi…«
»Znam tko je ta žena«, prekinuo sam ga, prisjećajući se svojega nenadanoga ju-
tarnjeg susreta s ljubopitljivom damom kad sam napuštao kuću profesora Kanta.
»Ona je vjerna štovateljica profesora Kanta«, Johannes je nastavio. »Rekao
sam joj kako moram hitno u grad obaviti nekakav posao i upozorio je da mi gospo-
dara ne ispušta iz vida. Prešutio sam prave motive za tu molbu izgovarajući se kako
se on ne osjeća baš najbolje. Tek tada sam otrčao u knjižaru, ali kada sam došao
tamo, Herr Flaccovius nije imao nikakva saznanja o onome što sam mu prenio.
Pregledavao je svoj dnevnik i našao kako je moj gospodin, uistinu, naručio baš tu
knjigu. Ali Herr Flaccovius ju je prije četiri mjeseca osobno dostavio u ruke profeso-
ra Kanta. Strelovito sam se vratio kući misleći da sam možda ja pogriješio u nazivu
sveska. Očekivao sam ljutnju profesora Kanta, ali kada sam mu rekao za zabunu, nije
se ama baš nimalo uzrujao.«
»Svjedočili smo mnogim zabrinjavajućim, nelagodnim i nepredvidivim
promjenama njegovog raspoloženja. Opterećen je ovom istragom«, rekao sam da
skrijem vlastitu dezorijentiranost koja je već sama po sebi bila velika. Je li profesor
Kant mogao biti toliko temeljito zbunjen?
»Na kraju dolazi najčudnija stvar«, Johannes je brzo nastavio, kao da je čuo
238
Michael Gregorio
ono što sam mislio. »Kada sam je pratio na izlasku, Frau Mendessohn mi je rekla da
je moj gospodar bio u uistinu izvrsnom raspoloženju. Nimalo bolestan, rekla je.
Zapričali su se i odlutali u raspravi o uzrocima njezinih migrenskih glavobolja, koje
je on pripisivao višku magnetizma u vlažnom gradskom zraku. Bio je toliko zabrinut
za njezino zdravlje, da je odlučio otići u radnu sobu po neke anatomske otiske kako
bi joj pokazao koji su to živci koji reagiraju na vlagu. Frau Mendelssohn je ponudila
da će sama pronaći crteže, no on je inzistirao da ih pronađe sam.«
»Dakle, jest bio ostavljen sam«, zaključio sam ljutit na sebe, prije svega. Bez
obzira na to koliko se ja potrudio jamčiti njegovu sigurnost, profesor Kant je nekako
uspio pobjeći iz moje mreže.
»Je li ga mogla spriječiti da ode u vlastitu radnu sobu?« Johannes je prosvjedo-
vao iskazujući bespomoćnost. »Ali onda… onda….«
»Dakle, što?« pogurao sam ga.
Komornik je protrljao čelo, kao da želi izgladiti nabor koji mu se od mrštenja
urezao među obrve. »Veli da je čula glasove.«
»Možda je pričao sam sa sobom dok je tražio po slikama? Stariji svijet je sklon
govoriti sam sa sobom, a da toga nisu ni svjesni.«
Moje utješne riječi nisu djelovale uvjerljivo ni meni samome.
»Nije to bio slučaj«, Johannes je dodao i uzdahnuo. »U stvari, ona je i vidjela
posjetitelja kako odlazi vrtnom stazom, onom na kojoj smo vi i ja sinoć proučavali
otiske u snijegu, gospodine.«
Osjetio sam kako mi se čelo rosi hladnim znojem.
Je li ubojica uspio stupiti u kuću unatoč postavljenoj straži? Ali ne, Frau
Mendelssohn je izjavila da je čula njihov razgovor. Bi li ubojica ulazio u kuću tek da
razmijeni koju riječ s profesorom Kantom? A kad smo kod toga, što li je imao Imma-
nuel Kant reći njemu?
»Je li vam gospodar bio uzrujan?«
»Ni govora, gospodine«, odmah je odvratio Johannes. »Kao što je i Frau
Mendessohn rekla, koliko bi opasan mogao biti Martin Lampe?«
»Martin Lampe?« pitao sam prisjećajući se svoga kratkog razgovora s Frau
Mendessohn tog jutra. »Pa što, za ime Božje, on ima tamo raditi?«
»Nemam pojma, gospodine. Teško da mogu pitati Herr profesora.«
»Poznajete li Martina Lampea?« pitao sam.
»Ne, gospodine. Nisam ga nikada upoznao. Herr Jachmann mu je trajno zabra-
nio dolazak u kuću.«
239
Kritika kriminalnog uma
240
Michael Gregorio
pred sebe. Djelovalo je to kao da gleda neki stvaran lik, kojeg samo on može vidjeti.
»Što hoćete time reći, gospodine?« promucao sam tada već dvostruko zabrinut
da ga ne bih uznemirio u tom kompliciranom stanju odsutnosti, pa kamo god ono
njega odvelo.
»Želim reći da što više sudjelujem u ovom eksperimentu, to sam uvjereniji da
razum djeluje samo na površini. Događaje oblikuje ono što se događa u dubini. Ne-
izmjerno nas sve nadjačava. Po prvi put u svome životu osjećam nepobjedivu snagu
slijepe sudbine.«
Okrenuo se kako bi me pogledao u oči: »Ne osjećate li to, Hanno?«
Bio je smrtno blijed, krhkiji no ikada i riječi su mu tonule u bezglasan šapat.
»Pođite kući, profesore Kant«, nagovarao sam ga osjećajući kako mi srce tone.
U tom sam trenutku izgubio svu nadu da ću se pokrenuti naprijed. Immanuel Kant,
moj kompas u buri i moje sidro, sam je otplutao. Ostavio me samoga na divljem,
otvorenom moru.
»Vratit ću vam ogrtač«, rekao sam utješno, kao da je to lijek za sve njegove bo-
lesti, »čim se Koch vrati…«
»Ne želim ga«, odgovorio je mrzovoljno okrećući se svojem komorniku.
»Ostavite nas, Johannese. Idite!«
Johannes mi je dobacio zabrinut pogled.
»Pričekajte u sobi pored«, rekao sam potvrđujući glavom. »Zvat ću vas kada
bude vrijeme za polazak.«
Kada su se vrata zatvorila, Immanuel Kant nježno je položio dlan na moju
ruku. Nagnuvši se naprijed, zagledao mi se u oči. »Ta žena je nedužna, Stiffeniise«,
prošaptao je.
Zapanjio me je. »Kako ste došli do tog zaključka, gospodine?« pitao sam. Nje-
govi kolebljivi zamasi između lucidnosti i izgubljenosti blago su izluđivali. Nisam
mogao ništa drugo nego pratiti njihov tok.
»Nisam li u pravu?«
Kimnuo sam polako. »I stvarno, jeste u pravu, gospodine. Ali, kako ste to otkri-
li?«
Kant se nije obazro na moje pitanje. »Nije to sada bitno. Što vas je navelo da
promijenite svoje mišljenje o njoj. Još jutros ste bili uvjereni u njenu krivnju kada ste
spominjali vještičarenje.«
»Mrtva je«, odgovorio sam. »Umorena prije nego sam imao prilike ispitati je.«
Kant se pogrbio u svojem sjedalu i pomaknuo naprijed. »Vražja kandža?«
241
Kritika kriminalnog uma
»Zadavljena.«
»Nastavite«, rekao je.
»Oni crteži koje ste dali Lublinskom da nacrta bili su od neprocjenjive
važnosti, gospodine«, započeo sam. »Na prvom poprištu ostavljeni su tragovi cipela,
ali nije ih ostavila Anna Rostova, gospodine. Pregledao sam njezine cipele. Crteži je
isključuju. Vaše metode istrage zaslužuju da ih se objavi, gospodine«, nastavio sam
oduševljeno. »Čim se ova stvar završi, namjeravam osobno napisati memorandum
koji će, nadam se, široj javnosti pojasniti…«
»Duboko sam počašćen vašim mišljenjem«, Kant me je prerezao hladnim
sarkazmom. »Možda nađem neke nove štovatelje, sada kada su me oni stari ionako
napustili. Je li vam to namjera?«
Mislio sam da znam što ga muči. »Bez vašeg rada na izgradnji temelja metafi-
zičkog promišljanja, gospodine«, rekao sam s opravdanom samouvjerenošću, »ne bi
ni bilo nove generacije filozofa.«
Nije se dao zaustaviti, ipak. »Krckalica Kant, tako me je đubrad zvala, tvrdeći
da sam zarobio mozak i dušu u svijet krutih shema i nepromjenjivih zakona. Posljed-
nji dani na sveučilištu bili su mi nepodnošljivi. Tako ponižavajući. Nikada prije ni-
sam takvo nešto doživio. Kakvu sam agoniju pretrpio!«
Kantove oči strastveno su sjale. Lice mu je ogrubjelo od zlobe. U sumornom
smijehu koji je izlazio iz njega nije bilo ničega vedrog. »Oni su takve lude! Ro-
mantični sanjari… ne mogu zamisliti što sam samo ja mogao začeti i izvesti. Nikada
neće upoznati ljepotu…«
Nije završio rečenicu. Pogled mu je skrenuo s mojeg, a on se zagledao u neku
neodređenu točku na kamenom zidu vojničke sobe. Bio je tih neko vrijeme i ja sam
kleknuo kraj njegove stolice, previše uplašen da bih govorio, nesiguran kako bih mo-
gao smiriti tu plimu gorkog prezira u njegovim grudima. Odjednom mu je desna ruka
pala i legla na moj rukav, a glas mu je bio jedva čujan kraj plamena peći.
»Ne nalazite li odgovor? Ne možete, Hanno? Očekivao sam od vas da udarite u
samo srce zagonetke. Vi ste sve što mi je ostalo sada, kada su me svi napustili. Ne
mogu završiti svoj posao bez vaše pomoći…«
Bilo je očito da sam ga ponovno izdao. No kako sam ga točno zavarao? Što je
on želio da uvidim a još uvijek nisam uviđao? Je li to bio tek starčev san o ne-
dostižnim postignućima? Nema životnog puta bez hoda po trnju, mislio sam. Što mu
je bilo potrebno da novi soj filozofa ima dobro mišljenje o njemu? Njegova je geni-
jalnost daleko premašivala sposobnosti rasuđivanja njemu sličnih.
»Što vas je navelo da zaključite kako Anna Rostova nije ubojica?« pitao sam u
242
Michael Gregorio
243
Kritika kriminalnog uma
244
Michael Gregorio
245
Kritika kriminalnog uma
246
Michael Gregorio
27. poglavlje
Prije mog dolaska u grad, žandari su imali uputu da svaki slučaj nasilne smrti pri-
javljuju prokuratoru Rhunkenu. Kako sam tada, da se tako izrazim, ja bio u njegovoj
koži, postao sam izravno nadležan za sve što je u takvim slučajevima trebalo učiniti.
Činjenica da je postojao jedan hladnokrvni ubojica nije zaustavila kućne svađe ili
druge zločine koji su za posljedicu mogli imati gubitak ljudskih života. Stoga i nisam
odmah prišivao svako novo ubojstvo lancu ubojstava koja sam istraživao. Tako je i u
slučaju onoga što mi je teklič prenio bilo mnogo razloga da to i ne učinim.
Po mojem najboljem sudu, vrijeme ubojstva bilo je važan činitelj. Izuzmemo li
usamljen primjer Paule-Anne Brunner, čije vrijeme smrti nikada nije precizno
utvrđeno, sve ostale žrtve bile su ubijene noću i nisam imao razloga očekivati drama-
tičnu promjenu modusa operandi moje lovine. Posljednja vijest značila je da je
čovjek bio ubijen prije nego je zvono odbilo tri, to jest da je ubijen za dana. Nadalje,
postojalo je pitanje mjesta na kojem je tijelo pronađeno. Čak sam i ja, kao slab
poznavatelj geografije Königsberga, shvatio da je Sturtenstrasse živahna ulica koja
izlazi na riblju tržnicu. Ostala ubojstva počinjena su na zabačenim mjestima, u čemu
je ponovno iznimka slučaj Paule-Anne Brunner, koja je ubijena u vrlo slabo posjeće-
nom gradskom parku. Bi li ubojica kojega sam gonio bio voljan kockarski preuzeti
rizik da bude viđen i prepoznat u Sturtenstrasse?
»Imate li pojma tko je žrtva?« pitao sam, okrećući se vojniku. »Ili što je uzrok
smrti?«
Odmahnuo je glavom. »Muškarac jest, gospodine, ali nismo išli blizu tijela.
Naređeno nam je da ništa ne diramo naiđemo li na tijelo.«
Okrenuo sam se, zadovoljan.
»Na svojem putu kući proći ćete blizu Sturtenstrasse, zar ne, Johannese?«
»Točno tako, gospodine«, odgovorio je.
»Dopustite li«, rekao sam profesoru Kantu, »povest ću se s vama u kočiji. Jo-
hannes me može iskrcati blizu mojeg odredišta.«
Kant nije odgovorio, ali je prihvatio podršku moje ruke kada smo izlazili iz
sobe, no vani se dogodilo nešto vrlo čudno. Kako sam mu pomagao da se popne u
kočiju, zgrabio je moju ruku čvrsto i nagnuo se toliko blizu da me srednji rog njego-
va šešira udario posred čela.
»Ne razumijete li?« šištao je šapćući kroza zube. »Ja… Ja gubim nadzor.«
»Nadzor, gospodine?« pitao sam, zatečen njegovim riječima. »Što hoćete
247
Kritika kriminalnog uma
reći?«
No pao je u grobnu tišinu. Johannes je uskočio s teškom vunenom ponjavom i
pokrio koljena svojeg gospodara, dok je Kant izgledao duboko smeten, zureći u
mene kao čovjek koji je vidio duha. Činjenica da ponovno nisam shvatio ono što sam
po njemu trebao shvatiti, kao da ga je bacila u duboku depresiju.
»Nešto ga je prestrašilo, gospodine«, prošaptao je Johannes.
»Odvedimo ga brzo kući, Johannes«, rekao sam dok se komornik spremao izići
iz kabine i povesti konja. »U Sturtenstrasse ću pješice.«
Sjeo sam na klupu preko puta one profesora Kanta dok je kočija kretala, nesi-
guran bih li razgovarao s njim u namjeri da ga utješim, ili da ostanem tiho. Kao da
sam ostao sam u sobi za balzamiranje s mrtvim Egipćaninom kojega upravo trebaju
mumificirati. Bio je u stanju katatonije. Niti je govorio niti je ikakva glasa ispustio
dok smo se vozili do njegove kuće. Johannes je iskočio pred ulazom, zavezao konja i
zajednički smo pomogli Kantu da siđe pa ga pridržavali po vrtnoj stazi do ulaznih
vrata.
»Dobio je groznicu«, šapnuo je Johannes nad klonulom glavom svojeg gospo-
dara. Reklo bi se da je Kant izgubio i kontrolu nad nogama, jer je uvrnuo prste prema
unutra i tako ih vukao za sobom po kamenim pločama staze.
»Stavimo ga u krevet«, rekao sam.
Kant se razbolio. Lice mu je bilo blijedo, a disanje otežano; činilo se da ga je
napustila snaga, sva životna energija istekla je iz njega.
Pomogli smo mu kroz hodnik, primajući ga za ruke i uprtivši ga na ramena i
tako ga doslovno odnijeli u njegovu sobu. Johannes je bio pravi potporni stup, neka-
ko uspijevajući učiniti više od mene i još k tome nositi lanternu. U boljim okolnosti-
ma bih činjenicu da imam privilegij ući u sancta sanctorum profesora Kanta, pri
čemu mislim na njegovu privatnu radnu sobu i spavaonicu, doživio kao razlog za
ushit. Nitko od njegovih prijatelja i biografa nikada nije smio ući ondje. Unatoč tome
što je sva moja pažnja i briga bila usmjerena na njegovu dobrobit, nisam uspio spri-
ječiti da mi pogled nakratko ne pobjegne naokolo. Soba je bila daleko manja nego
što sam mogao zamisliti. Nazvao bih je isposničkom. Uski ležaj stajao je prislonjen
uz jedan zid, mala komoda s ladicama uz drugi, sićušan pisaći stol i stolica sasvim uz
treći zid. Posljednji zid bio je zauzet uskim procjepom prozora koji je gledao na unu-
tarnje dvorište. Sve se doimalo trezveno, uredno, funkcionalno i bio sam dirnut či-
njenicom da je Kant ispisao dijelove svojih monumentalnih radova, uključujući i
onaj posljednji i još neviđeni upravo za tim stolom.
Istodobno, moju zapanjenost prigušio je neobičan miris u toj sobi. Jednostavno
248
Michael Gregorio
se nametao. Očito je bilo da onaj uski prozor koji sam primijetio slijeva, s pogledom
na dvorište, nikada nije bio otvoren. Zrak u prostoriji bio je ustajao i pljesniv, i rekao
bih da su krov, pod i namještaj bili inficirani crvotočinom ili truleži. Zrak je bazdio
po starosti i neprozračivanoj posteljini. Nisam mogao ne primijetiti da je nepod-
nošljiv. Bez imalo sumnje, Johannes se dobro brinuo o svojem gospodaru, ali sam
prešutno poželio da se pomnije pobrinuo za rublje i čišćenje kuće. Ono što je situaci-
ju činilo još čudnijom bilo je to što su sve druge sobe u kući bile besprijekorno čiste i
prozračene. Stavio sam si za zadatak da ga pozovem na red po pitanjima ovih zapa-
žanja prije nego napustim kuću, no prvo je valjalo Kanta spremiti u krevet. Kako je
svjetlo palo na jastučnicu, blijed i siv oblak nastao je i nestao nad njom.
»Što je to na krevetu?« upitao sam šaptom boreći se za dah nakon nošenja
obamrlog tijela uza stube.
»Buhe, gospodine«, smireno je odgovorio.
Pobjesnio sam. »Tu slamaricu treba raskužiti!«
»O, ne, to je neprihvatljivo, gospodine«, sluga je ravnodušno odgovorio. »Pro-
fesor Kant ima vlastitu metodu kojom ih rastjeruje. Metoda ne funkcionira, ali on se
ne da krstiti.«
Dva ljeta prije toga, mi smo imali sličan problem u našem domu. Buhe su napa-
le svaku spavaonicu i pretvorile nam život u živi jad dok Lotte nije našla rješenje.
Postavila je kraj kuće ovčje runo u trajanju od dva dana i dvije noći, a onda ga je za-
motala i zapalila daleko od kuće, u vrtu. Ona i djeca su sa živim osmjesima pro-
matrali kako su buhe u plamenu skakutale gore i dolje, pucketale i rasprskavale se ne
mogavši izbjeći spaljivanje.
»To je jedino oko čega smo ikada došli u sukob«, Johannes je nastavio. »Govo-
ri da će ih nedostatak zraka i svjetla potamaniti i stoga mi je naredio da pokrijem taj
prozor. Martin Lampe je bio velik pobornik te ideje. Taj čovjek stalno je prisutan u
ovoj kući. Nekada bih rekao kao da nije nikada ni otišao. Profesor Kant me nazvao
njegovim imenom više puta nego što sam u stanju izbrojiti!«
Naglo se okrenuo k svom gospodaru, pripremajući ga za odlazak u krevet mje-
šavinom umiljavanja i čvrstine. »Dođite, dođite, Herr professore!« pozvao ga je.
Sjedeći ukočeno na rubu kreveta dok ga je Johannes presvlačio i spremao za
njegovu noćnu košulju, profesor Kant izgledao je kao bespomoćno djetešce koje
čeka dadilju da ga ušuška i otpravi u zemlju snova. No za razliku od bilo kojeg djete-
ta koje sam ja upoznao, bio je tup kao panj. Nije se ni jednim jedinim pogledom
osvrnuo na činjenicu da sam prisutan. Johannes je raskrio pokrivač i protresao jastuk,
pripremajući krevet.
249
Kritika kriminalnog uma
250
Michael Gregorio
Okrenuo sam se i otrčao bez riječi praćen Johannesovim glasom. »Ali, on vam
je Talijan, gospodine, i vrlo je mlad!«
Pet minuta kasnije i potpuno bez daha našao sam se pred mjedenom pločicom
na kojoj je stajalo »Dott. Danilo Gioacchini, Medico-Chirurgo«.
Iznutra se čulo prigušeno plakanje i gotovo sam se pobojao da ću upasti u neku
obiteljsku krizu. Kuća je bila izgrađena od trošnih dasaka, nekoć davno plavih, a
sada tek tužno blijedosivih. Bila je zgurana između čvršće sagrađenih zdanja od ope-
ke i pitao sam se je li njezina vanjska nijansa otmjenog propadanja imala veze s
onim što su proživljavali njezini stanari. Što je bio uzrok onim suzama? Unatoč pri-
jateljstvu s Immanuelom Kantom, jednom Talijanu u Königsbergu svakako se nije
bilo lako probiti. Na strance se gledalo svisoka, pogotovo na papiste, i to nije dolazi-
lo samo od Agnete Süsterich i Johannesa Oduma i njima sličnih, nego od svakog
iskrenog pijetista.
No što sam drugo mogao? Podigao sam željezni zvekir izliven u obliku stisnute
šake i udario njime. Trenutak potom vrata su zaškripala i otkrila lice tamnokose, lije-
pe žene. Držeći se za suknju mlade žene i svečano me promatrajući, stajala je dje-
vojčica od svega dvije ili tri godine.
»Tražim doktora«, rekao sam birajući riječi vođen strahom da neću biti shva-
ćen. Ako je to bila doktorova žena, vjerojatno je s njime došla iz Italije. »Radi se o
profesoru Kantu…«
Na spomen Kantova imena, domaćica se nasmiješila.
»Danilo«, zazvala je, okrenuvši se prema unutrašnjosti kuće, otvarajući mi vra-
ta i pozivajući me rukom da uđem.
Nedugo zatim u hodniku se pojavio sam doktor. Uistinu je bio mlad, možda tek
trideset pet godina, iako mu se duga plava kosa već rijedila. Visok, mršav, moderno
odjeven u baršunasti sako visoka ovratnika, pozdravio me toplim osmjehom i iskrom
u tamnim očima. U svakoj je ruci držao po jedno udobno smješteno identično do-
jenče, ne više od tjedan ili dva starosti. Obje su bebe plakale svom snagom svojih
malenih pluća.
»Blizanci!« rekao je. Iz njegovog namrštenog čela nisam mogao pročitati želi li
se time pohvaliti ili ispričati zbog neugodnosti.
»Ispričavam se na smetnji«, rekao sam. »Profesor Kant treba pomoć.«
Nisam ni završio.
»Uzet ću torbu«, rekao je na besprijekornom njemačkom. Dao je bebe ženi i
nešto joj brzo rekao na talijanskom, i minutu potom smo ostavili kuću za sobom.
Za pet minuta stigli smo pred Kantovu kuću. Dok smo trčali rame uz rame po
251
Kritika kriminalnog uma
snijegom pokrivenom puteljku, ispričao sam mu koliko sam mogao sve što se dogo-
dilo i pokušao mu opisati pacijentovo stanje.
»Trebam li poći s vama?« upitao sam.
»Ne bi imalo svrhe«, odgovorio je doktor s jedva primjetnim stranim
naglaskom. »Pretpostavljam da je njegov sluga kraj njega?«
»Johannes vas čeka. Ja moram otići u Sturtenstrasse«, ispričao sam se sjetivši
se svoje zanemarene dužnosti. »No vratit ću se čim budem mogao.«
Iza leđa sam čuo kako se ulazna vrata otvaraju i zatvaraju dok sam brzo odlazio
kroz sve tamnije, prazne ulice prema ribljoj tržnici, gdje sam stigao desetak minuta
kasnije, ponovno bez daha. Magla je bila gušća zbog blizine mora i ušća. Usamljeni
vojnik stajao je na uglu i držao stražu. U svojoj kožnoj kapi i nepromočivom ogrtaču
sav je svjetlucao pod narančastim svjetlom baklje koju je držao u ruci i stoga je
izgledao kao od leda isklesan. Do tada nisam razmišljao o identitetu osobe koja je le-
žala mrtva na tome mjestu. Kantov nagli kolaps bilo je jedino što mi je zaokupljalo
misli.
Stražar je istupio korak prema meni, s mušketom pod rukom, i zaustavio me.
»Ja sam Hanno Stiffeniis«, izjavio sam. »Magistrat istražitelj. Gdje je tijelo?«
»Tamo dolje, gospodine«, odgovorio je čovjek pogledajući preko ramena.
»Drugi vojnik drži stražu nad truplom.«
»Ništa nije odnijeto, nadam se.«
»Ne, gospodine, rečeno nam je da vas čekamo.«
Tu je rečenicu izgovorio uz škrgutanje zuba, kao da su se nesmiljena hladnoća i
duljina vremena u kojem me morao čekati stopili i pretvorili u snažno gađenje prema
meni.
»Neka nitko ne prilazi«, rekao sam oštro. »Osim narednika Kocha, mojeg po-
moćnika. On bi uskoro trebao stići.«
Nisam uopće znao kamo je potraga za pozamanteristom Lubatzom mogla
odvesti Kocha, ali sam bio siguran da će se pojaviti na poprištu čim dozna što se do-
godilo, a i želio sam ga uza se. Njegovo iskustvo, društvo i zdravo i razborito
razmišljanje pomogli bi mi u uviđaju koji sam krenuo obaviti. Srce mi je zastalo
kada sam primijetio figuru sagnutu nisko uz tlo i istodobno krajičkom oka spazio oti-
sak cipele utisnut u led na tlu. Imao je onaj karakterističan zarez u obliku križa…
Od toga dana često sam se pitao je li Emanuel Swedenborg nekako nabasao na
istinu kada je opisao tajni jezik mrtvih. Sada je njegovo postojanje za mene činjeni-
ca. No tada nisam bio u stanju prevesti tu hladnu i bezglasnu mimiku u riječi. Te sam
252
Michael Gregorio
večeri čuo mrmorenje te misteriozne energije koju svaka duša pri odlasku prenosi ži-
vima.
Nosio sam kamen u grudima dok sam, napola teturajući od rastuće napetosti
koja me iznenada preplavila, prilazio bliže truplu.
Mladi žandar je salutirao i odmaknuo se za korak.
»Herr prokuratore? Drago mi je što ste došli, gospodine«, rekao je s očiglednim
olakšanjem. Lanterna u njegovoj lijevoj ruci bacala je svjetlucavu aureolu veselih
svjetlosnih zraka na pločnik pokriven ugaženim ledom.
»Podignite to svjetlo«, rekao sam. »Želim vidjeti tijelo.«
Spustio je sjenilo uz oštar, metalni škljocaj i usmjerio usko svjetlo prema viso-
kom zidu od opeke koji je išao daleko niz ulicu. Pokojnik je klečao na zemlji, glave
pognute na ramenima i desnog ramena čvrsto prislonjenog uza zid. Stao sam, a ono
pitanje mi je bubnjalo na glavi kao divlji bat po koži bubnja.
»Bliže!« uzviknuo sam oštro.
Vojnik je glasno cvokotao zubima. Tek malo stariji od dječaka, bio je prepla-
šen. Koliko li je dugo stajao ondje sam i čekao me ne usuđujući se gledati prema ne-
jasnom obliku naslonjenom uza zid da ubojica ponovno ne izroni iz mraka i napad-
ne?
Kako sam se približio, na pamet mi je pao putopis koji sam bio pročitao. Radilo
se o azijatskoj sekti koja je vjerovala da duše mrtvih tumaraju oko tijela sve do tre-
nutka pogreba. I ja kao da sam lebdio na ulici nad klečećim tijelom zamotanim u
svjetlucav ogrtač, baš kakav…
Bespomoćno sam kleknuo na zamrznuti kamen i našao se licem u beživotno
lice Amadeusa Kocha. Zijevao je kao da je baš pokušao zazvati pomoć i oči su mu
bile širom otvorene kao da ga je pogodila munja iznenadne spoznaje. Znao sam da će
pri dnu lubanje biti malen ubod iglom. Misli su mi krenule u utrku krivnje i kajanja,
a krv šištala kroz uši i bubnjala kroz sljepoočnice.
Kantov ogrtač. Moj ogrtač. Ogrtač koji sam posudio Kochu…
Koga je ubojica nakanio napasti? Profesora Kanta? Mene? Je li na Kocha posve
slučajno nabasao? Uplašio sam se nesvjestice i morao sam se nasloniti uza zid, sav
oduzet od užasa. Mišići ruku i nogu bili su mi tvrdi i ukočeni kao da je iz njih nestalo
snage. Je li ubojica ubio pogrešnog čovjeka?
Kako je hladnoća ulazila u moja koljena, u mislima su me salijetale ranije izre-
čene riječi profesora Kanta: »Gdje je onaj ogrtač koji sam vam dao?« Je li on nekako
predvidio ono što se imalo dogoditi? Je li napustio uzvišene vrhunce logike radi tu-
maranja po mutnim stazicama gatanja? Je li znanost dovela Kanta do zaključaka koje
253
Kritika kriminalnog uma
254
Michael Gregorio
255
Kritika kriminalnog uma
28. poglavlje
Opak istočni vjetar brijao je uzbrdo iz obližnje luke i iz riblje tržnice, kidajući maglu
u uskovitlanim valovima. Visoko iznad moje glave klepetala su prozorska okna, a ža-
luzine se tresle. Negdje u blizini, teška vrata ograde stenjala su okrećući se na svojim
šarkama pri svakom jačem udaru vjetra koji je navaljivao s Baltika.
Sam u Sturtenstrasse i u društvu mrtvog tijela Amadeusa Kocha, skakao sam
živčano na svaki zvuk. Kosa mi je postala kruta od hladnoće, tijelo mi se počelo
pretvarati u kamen, ali umom je vladala jedna jedina misao: neću ga ponovno na-
pustiti. Toga popodneva pustio sam ga da ode sam i život mu je oduzet. Gledajući u
čudu i živčanoj prestrašenosti njegovo beživotno tijelo kako kleči na ledenom ploč-
niku, nisam se mogao ne upitati je li narednik Koch shvatio što se događa kada je
igla pogodila cilj. Je li prepoznao lice svoga ubojice?
»Herr Stiffeniis?«
Okrenuo sam se. Od zavijanja vjetra nisam nikoga čuo da dolazi. Uniformirani
muškarac stajao je preda mnom kao deblo. Još jedan, još viši od prvoga i lica umota-
nog u tamnu ešarpu, dolazio je uzbrdo povlačeći po ledu za sobom dugu drvenu kuti-
ju, kao da se radi o sanjkama. U tren oka sam ih prepoznao. Istegnuo sam se koliko
sam visok, ali i dalje sam bio patuljast pred narednikom Mullenom i njegovim ma-
đarskim druškanom Walterom.
»Što želite?« upitao sam.
»To tijelo je za podrum, gospodine. Naredba doktora Vigilantiusa…«
Nije mi palo na pamet slušati dalje, preplavila me plima gnušanja.
»Neće on ovo tijelo ni pipnuti!« Glas mi se odbio od kamenog zida i odjekivao
praznom ulicom. Smrznuti udovi su mi se tresli od snage osjećaja. Obuzela me neka
vrsta histerije očajnika, koktel beznađa i grizodušja. »Ovdje neće više biti komada-
nja. Vigilantius je otišao iz Königsberga. Neće se ni vraćati! Koch mora biti poko-
pan. Kako pristoji kršćaninu. Hoću da ga odnesete u crkvu.«
Divovi su se pogledavali.
»U tvrđavi je kapelica, gospodine«, spomenuo je kaplar Mullen. »A kako je to
jedino suho mjesto ondje, koriste ga…«
»Nije me briga za što je koriste«, oštro sam se suprotstavio. »Ako je posvećena,
namjeravam ondje postaviti Kochovo tijelo. Nadoknadit ću vam taj trud.«
Mullenove tamne oči su zasjale. Kompanjon je zagunđao.
»Vidjet ćemo što se tu može«, odgovorio je kaplar. Po njegovom tonu moglo se
256
Michael Gregorio
zaključiti da samo nebo zna kolike li će napore izazvati moj kapric. »A sada ćemo
jadnog nesretnog gospodina lijepo staviti u kutiju, zar ne, Waltere?«
Rigor mortis i ledeni vjetar ukrutili su Kochovo tijelo u klečećem položaju u
kojem je i nađen. Led se stvorio na nepromočivom ogrtaču i vojnici su bezuspješno
nastojali naći uporište u glatkom, svjetlucavom materijalu, dok su im se nespretni
prsti klizali i uzalud štipali.
»Svucite taj ogrtač s njega«, naredio sam.
Sigurno sam im zvučao divlje i nemilosrdno kad je Mullen huknuo od iznena-
đenja.
»Da ga svučemo? Čemu, gospodine? Već je tvrd ko letva. Neće to ići lako.«
Voštano platno ogrtača profesora Kanta — uzroka smrti narednika Kocha, kako
sam vjerovao — oblikovalo je omotač nalik sjajnom papiru za umatanje darova.
»Neću dati da se Koch pokopa u toj odjeći«, inzistirao sam osorno. »Ski-daj-te!«
Mullen me je gledao trenutak.
»Hajde, daj nam svoj nož, Waltere«, zastenjao je. »Valja nam ga prevaliti na
bok, gospodine. Nema drugog načina da se to obavi.«
»Učinite to!« buknuo sam gledajući kako izvršavaju naredbu.
Oštrica je bila kratka, ali oštra i Mullen je načinio rez od ovratnika pa sve do
poruba. Tada su, oslobodivši jednu stranu, zakotrljali tijelo na drugu i dobro se na-
mučili dok nisu oslobodili narednikove ruke. Odbacili su ostatke ogrtača i uz nemali
napor uhvatili Kocha za ukočene ruke i noge i stavili ga u sanduk.
»Pažljivo postupajte s njim«, zahtijevao sam dok su ga polagali na leđa u
sanduk.
»Morat ćemo ga izravnati«, ustvrdio je hladnokrvno Mullen, »ili nećemo moći
staviti poklopac.«
»Što čekate?«
Snažno su pritisnuli koljena. Prvo lijevi, a zatim i desni zglob koljena popustio
je uz pucanje. Bio je to zvuk koji je doslovno proparao srce, ali duša mi se smirila vi-
djevši Kochovo tijelo kako počiva u ležećem položaju i u njegovoj odjeći. Za tren
sam si dopustio vjerovati da se život može vratiti i da će moj pomoćnik ustati, disati i
opet mi nešto reći.
»Mogu li ga zatvoriti, gospodine?« upitao je Mullen.
Pogledao sam ga zadnji put i zatim potvrdno kimnuo.
Walter je postavio poklopac, zauvijek zatvarajući Amadeusa Kocha. Mullen je
zabio pola tuceta čavala i pripremili smo se za hod kroz mračne, prazne ulice. Vijesti
257
Kritika kriminalnog uma
o ubojstvu zadržat će ljude u njihovim domovima sigurnije nego bilo koji policijski
sat. Mullen i Walter išli su prvi, snažno vukući teške sanjke po ledu i poledici. Ja sam
išao sljedeći, odmah iza njih, a žandari koji su našli tijelo činili su začelje kolone.
Negdje usput morali smo proći kraj početka stazice koja je išla stražnjom stra-
nom kuće profesora Kanta. Nejako svjetlo tinjalo je iza zastora njegove spavaće sobe
na katu.
»Požurite, Mullene«, potjerao sam ih, gledajući ravno pred sebe, želeći što prije
napustiti vidokrug tog prozora i te kuće. Papir koji sam našao u narednikovu džepu
opterećivao mi je srce više nego tona olova: »6 igala od kitove kosti, veličina 8, za
tkanje pouljene vune za tapiserije — Herr Kant«.
Pokušali smo se požuriti, ali zapravo nismo napredovali ništa brže nego prije,
niti smo imalo prije stigli do tvrđave. Kada smo došli nadomak tvrđave, pojurio sam
naprijed da naredim otvaranje vrata povorci.
»Truplo za prokuratora Stiffeniisa«, dobacio je stražarima Mullen dok su on i
Walter ulazili mimo. Oni su se prekrižili i bojažljivo se okrenuli. Jedan se napola
okrenuo i potajno se rukom primio za genitalije kako to praznovjerni vojnici rade
kada vide mrtvački sanduk.
»Ima li on ženu, gospodine?« pitao je Mullen dovlačeći se sa sandukom pred
nisku zgradu na drugoj strani dvorišta. »Sigurno će htjeti noćas bdjeti.«
»Ja ću bdjeti«, rekao sam. »Nema nikog drugog.«
Mullen je kimnuo Walteru, a ovaj mu je odgovorio tim njihovim čudnim jezi-
kom pa su gurnuli vrata kapelice i počeli tegliti sanduk unutra. Pratio sam ih. Tada je
unesena i svjetiljka pa su upaljene i druge koje su visjele sa zidova. U crkvi je sve
blistalo. Piramide velikih srebrnastih topovskih kugla izgrađene su u urednim redovi-
ma duž središnjeg prolaza. Uzduž jednog zida bila su poslagana topnička oruđa kao
sjajne cigare u nekoj trgovini duhana. Zid u dubini je bio zatvoren poslaganim to-
povskim sanducima. Velike platnene mape pokrivale su ogromne zidove. Smrad šta-
kora, otrova za njih i onih otrovanih, koji su se raspadali, bio je sveprisutan. Jed-
nostavno drveno raspelo visjelo je sa stropa. Nije bilo nijednog drugog vjerskog obi-
lježja.
»To je regimentalna kapelica, gospodine«, priznao je Mullen šaptom. »Pokušao
sam vam reći, gospodine. Ovdje drže oružje i eksplozive. Ostatak tvrđave je vlažan
kao praljina krpa. Možemo postaviti kovčeg tamo preko, gospodine. Pomakli su oltar
da bude više mjesta, ali to je sveto zdanje. Hoće li to vama biti u redu, Herr prokura-
tore?«
Nisam trošio riječi na odgovor. Izvadio sam iz svoje kese novčanicu od deset
258
Michael Gregorio
talira i dao mu je. »Noćas popijte nešto jako u spomen na čovjeka koji ovdje leži,
Mullene. U zoru dovedite pastora. Tada ćemo ga pokopati. Kada ćete ići van, pošalji-
te mi Stadtschena ovamo.«
Kaplar Mullen je salutirao, Walter je lupio petama, vrata su se zatvorila za nji-
ma i slušao sam kako se smiju i šale dok su glasovi zamirali u daljini. Kad sam ostao
sam u kapelici, prošao sam pored hrpica streljiva i oružja i kleknuo kraj kovčega.
Stavio sam ruku na hladno drvo, zatvorio oči i molio se Bogu, tražeći od njega da ra-
širenih ruku primi dušu Amadeusa Kocha. Čak još gorljivije, molio sam narednika
da oprosti meni. Nisam prepoznao neposrednu opasnost u koju sam ga poslao. Nika-
da si nisam oprostio što sam mu dao onaj ogrtač. Kada moji maleni kleknu kraj svo-
jih krevetaca i sklope ručice i mole svoje jednostavne molitve, zovu ime Amadeusa
Kocha, jer sam ih naučio da tako čine u spomen na čovjeka koji je izgubio život ne-
dužno nastojeći pomoći njihovom ocu.
Iza mene se začulo struganje reze i oglasili su se oštri koraci po kamenom
podu. Okrenuo sam se i pribrao kada je Stadtschen umarširao u kapelicu. Bacio je
pogled na kovčeg pa na mene, sve sa svojim širokim crvenim licem punim čuđenja.
»Herr prokuratore?«
»To je Koch«, rekao sam, jedva smogavši snage da mu izgovorim ime.
Stadtschen je skinuo šapku i spustio glavu prema lijesu.
»Želim da mi nađete jednu osobu«, rekao sam prekidajući njegovu šutnju punu
poštovanja, »Taj se čovjek zove Lubatz. Roland Lubatz. Njegovo svjedočenje moglo
bi biti ključno za ovu istragu.«
»Odakle želite da počnem, gospodine?«
»Negdje je sigurno odsjeo. Nije odavde. Jeftin hotel, prenoćište možda.«
»Odaslat ću stražare.«
»Krenite odmah«, rekao sam. »Mogao bi svakog trena napustiti grad. Herr Lu-
batz trguje pozamanterijom, opskrbljuje dućane i trgovačke kuće po Königsbergu.«
Stadtschen se namrštio. »Poza… kako ste rekli, gospodine?«
»… manterijom, Stadtschene! Pamuk, igle, konci, takve stvari. Ljudi koji pro-
daju sličnu robu mogli bi znati gdje noći.«
»Mislim da znam odakle bismo mogli krenuti«, na moje iznenađenje, odgovo-
rio mi je časnik.
»Vaša žena?« pitao sam.
Iskra je zasjala u Stadtschenovim očima. Doživio sam to kao znak da mu je si-
tuacija zabavna, iako sam poslije bio primoran izmijeniti to svoje mišljenje. »Ni slu-
259
Kritika kriminalnog uma
čajno, gospodine! Ovdje, u tvrđavi imamo jednu staru babu. Ona… dakle, ona nudi
razne usluge vojnicima ove regimente.«
»Usluge?« uzvratio sam nemoćan suspregnuti sarkazam u glasu.
»Nije riječ o onome što mislite, gospodine«, odgovorio je Stadtschen. »Davno
je njoj prošlo to vrijeme! Ona pere, popravlja i šije samcima kojima treba mala po-
moć. Ona bi, po svoj prilici, mogla znati tko je čovjek kojega tražite.«
»U tvrđavi, velite? Tu ne može biti baš mnogo žena.«
»Osim te, drugih uistinu i nema«, Stadtschen je potvrdio.
Bacio sam pogled na kovčeg. Nisam namjeravao tako brzo napustiti svoje bdi-
jenje, ali oni živi bili su mi važniji. Tko bi više nego Koch mogao razumjeti moje
razloge? Neće se osjećati napušten u tvrđavi, u njemu tako utješnom i domaćem
okruženju streljiva, mapa i vatrenog oružja. Slušat će trubu kako kroz noć dojavljuje
smjene straža, odmjereni bat teških čizama na kamenom popločenim dvorištima,
smirujuće urlanje zapovijedi i njihovo žurno izvršavanje. Svoj je život proživio među
takvim stvarima. Doveo sam ga njegovom domu, jer drugoga i nije imao.
Pet minuta kasnije prolazio sam sa Stadtschenom stazama unutar smradne
košnice pod tornjevima i probijao se kroz vrevu. Bili smo unutar srednjovjekovnog
srca tvrđave, koje je pružalo dom svim zanatima i uslugama potrebnim za život vo-
jarne. Svako pojedino dvorište proklamiralo je svoju djelatnost smradom koji je
ispuštalo: ovdje konji, ondje kuhinje; smrad kuhanja mesa; kožari i čizmari; pekarske
peći; zadimljene kovačnice i oblaci ugljene prašine na mjestu gdje su se kovale
kugle. Bio je to samodovoljan svijet i izgleda da je bio sve smradniji i tamniji što
smo dublje zalazili u njega. Zaudarao je po otvorenim nužnicima, odurnim izlučina-
ma i konačno i po potpunoj napuštenosti. U najtamnijim sjenama sivi su štakori skvi-
čali kad su nam bježali pred stopama.
»Svaka vam čast, Stadtschene!« dobacio sam mu kad smo stupili pred trula vra-
ta koja nisu vidjela boje od dana krunidbe kralja Fridrika Velikog, a možda i dulje.
»To je to mjesto, gospodine«, rekao je udarajući na tanahne daske silom do-
voljnom da ih razbije u iverje.
Stara smežurana žena pojavila se gotovo istog trena. Virnula je van i odmjerila
dvostruku lentu i razlomljene crte na Stadtschenovoj odori. Mogla je imati devedeset
godina, no mogla je imati i sto devedeset. U tom mraku bilo je nemoguće odrediti
njezinu dob, a od prašine koja joj se uvukla u pore ten joj je bio crn, a bore na čelu i
koži lica i vrata ocrtane kao u gotske vodorige. Rite su se na njoj zalijepile kao da su
srasle. Prastara smeđa vreća služila joj je kao haljina, a ogrnula se nečim sličnim, što
je kao i haljina bilo kruto od čađi i prašine. Bez sumnje, njezin smrad je dopirao do
260
Michael Gregorio
nebesa, ali smrad njezine izbe bio je dovoljan da nadjača i najprljavije među drevnim
štalama.
»Očekivala sam Njegovu Ekscelenciju«, rekla je buljeći u Stadtschena.
»Drugim smo poslovima došli, majko«, odgovorio je. Strašno sam bio iznena-
đen tonom njegova glasa. Tom su divu povjerili stražu, imao je na skrbi sekciju D
zatvora u kojoj su držani ubojice, kanibali, lopovi i krivotvoritelji i on je sve to vodio
željeznom rukom, a sada mu je glas bio mek, gotovo pa ponizan pred tom starom
vješticom.
»Tri puta sam to napravila. Tri! I uvijek isto dođe«, gunđala je sve tišim i tišim
glasom. Odjednom je digla pogled i oštro rekla nikome: »Neće Königsberg. I opet ću
vam reći. Neće ovdje udariti, vojniče, u to se možete pouzdati!«
Pogledao sam starinu pa Stadtschena. Ni jedno nije progovorilo ni riječi, a
pogledi su im se sreli u bezglasnom razgovoru kao da jedno drugo savršeno razumi-
ju.
»O čemu ona govori, Stadtschene?« pitao sam.
Ponovio sam pitanje glasnije nakon što mi nitko nije odgovorio, a u tom trenu
se iz najdaljeg, najdubljeg i najtamnijeg kutka sobe promoli strahovita buka — divlje
udaranje krilima, glasanje ptica, mnogo ptica, cijelog jata ptica. Uzbuđeno su se
razgrajale kao gladni čvorci u šumi prije dolaska zime, prije seljenja u obliku vrtloga
crnog oblaka. No što li su te ptice radile u tvrđavi?
Žena je uperila kvrgavi i iskrivljeni prst Stadtschenu u lice.
»Reci tom šupljoglavcu da mi ne plaši dječicu!« zavrištala je. »Njegova Eksce-
lencija to neće dozvolit!«
Odjednom se odgegala u sobu, gmižući kroz tamu spretno kao riba u vodi i
ostavila za sobom vrata koja su se zanjihala na šarkama.
»Uđi«, zazvala je preko ramena. »Pogledaj sam, vojniče. Možeš sam poručiti
generalu.«
Stadtschen je gorljivo krenuo naprijed, kao lovački pas kad vidi lještarku koja
pada.
»Što se zbiva?« upitao sam, uhvativši ga za rukav. »Ne gubimo vrijeme. Imam
namjeru još noćas pronaći Rolanda Lubatza.«
Stadtschen se u tren postavio u stav mirno, kao da sam ga probudio iz nekog
sna.
»Ime joj je Margreta Lungerek, gospodine«, započeo je. »Poznaje čovjeka ko-
jeg tražite, gospodine. Kunem se…«
261
Kritika kriminalnog uma
262
Michael Gregorio
krila na drugu. Teško se moglo oteti dojmu da je ptica zapravo razapeta na križ.
»Pogledajte kljun«, šaptala je baba, stavljajući ruke na stol i naginjući se zada-
hu u susret. »Pokazuje ovo slovo ovdje. Krila pokazuju ova dva samoglasnika. A gle
kandže! To je to mjesto, gospodo! Jena! I to je daleko od Königsberga. Ovdje bi ge-
neral Katowice trebao biti, a ne se ovuda muvati!«
Kratkovidno je zurila u Stadtschena, smješkajući se sebi u bradu.
Znao sam da bih trebao žurno potražiti Herr Lubatza i Kochova ubojicu, ali
tvrdnja te žene da može predviđati budućnost čitajući iz ptičjih iznutrica nadražila je
moju novopronađenu znatiželju. Ako sam išta naučio od Immanuela Kanta u vezi s
mojim iskustvom s Vigilantiusom, to je bilo da treba pratiti svjetlo, čak i kada nije
veće od sjaja veličine pribadače na kraju dugog, mračnog tunela.
»Reći ću mu, majko«, rekao je Stadtschen brzo i nervozno. »Obećavam, reći ću
mu! Ali prokurator Stiffeniis ima pitanje za vas. Samo mu odgovorite pa da mi ide-
mo.«
»Poznajete li čovjeka po imenu Roland Lubatz?« pitao sam.
»A da, gospodine, znam!« odmah je odgovorila. »Bez njega bi bila nigdi. Znam
ga ko svoje ptice. Jučer sam ga vidila.«
»I gdje je to bilo?«
»Plavi jednorog, gospodine. Tamo on odsjeda kad je u gradu.«
»To je krčma kraj mosta Ferkel, gospodine«, objasnio je Stadtschen. »Pješke,
imamo samo pet minuta odavde, gospodine.«
»Znam i puno jeftinijih, ako trebate njihova imena«, ponudila je Margreta
Lungerek, dok sam joj gurao talir u ruku spremajući se za pokret.
»Bog vas prokleo, gospodine!« vrisnula je žena, bacila kovanicu na pod i
protrljala ruke kao da su joj upravo opečene. »Nešto se nadvilo nad vama!«
»Pazite, majko«, upozorio je Stadtschen, hrabrošću pojačanom našim skorim
odlaskom. »Pazite što govorite!«
»Vrag zna svoje«, odbrusila mu je i skupila stisnute šake na grudima kao da se
bori da odbije neku zlokobnu prisutnost. »Znam ja ranjenu dušu kad je vidim. Boga-
mi da!«
»Ranjenu dušu?« odjeknule su njezine riječi s mojih usana same od sebe, una-
toč mojoj racionalnosti.
Srce mi se skrutilo u grudima, popelo se u grlo i ondje me gušilo, stezalo dok
se prastara baba zagledala u mene svjetlucavim i poluslijepim očima.
»Otac vam je mrtav«, rekla je polako. »Mrtav i pokopan, ali nema mira. Diže
263
Kritika kriminalnog uma
se pod mjesečinom iz groba, ali uskoro će naći mir«, otpjevala je čudnim melodič-
nim glasom.
Brzo sam se okrenuo k Stadtschenu.
»Mudra gospa nam je rekla ono što smo trebali čuti. Pođimo!«
Vani, u dvorištu, hladan i vlažan zrak bio je upravo osvježavajuć nakon kužnog
zadaha one smrdljive potleušice. Okrenuli smo se i pošli natrag istim putem kojim
smo i došli, kroz mračne stazice tvrđave u smjeru glavne kapije.
»Mogu li vas nešto pitati, gospodine?« Stadtschen se zainteresirao nakon što je
nekoliko minuta hodao kraj mene u tišini. »General Katowice gleda budućnost po-
moću te babetine. A i vjeruje joj. Jednom sam je i sam pitao da meni vidi moju bu-
dućnost. Ubila je i rasparala pticu i rekla mi štošta što ja prije ne bi povjerovao,
gospodine.«
»Kao na primjer?« pitao sam pogledavajući ga. Lice mu se smračilo, zabrinuto
i zbunjeno.
»Razvila je crijeva po stolu, kao što smo sada vidjeli…«, zastao je odjednom,
primoravajući i mene da zastanem.
»Što je vidjela?« pitao sam ga.
»Govorila je maloprije o vašem ocu, zar ne? Je li to istina? Je li vidjela istinu?«
Strah je bljesnuo u njegovim očima, kao da je na njega djelovao isti onaj nevini
strah kojega sam često viđao u očima moje djece kada im je Lotte pričala strašljive
priče za laku noć, priče o patuljcima, vilenjacima, zarobljenim princezama, goblini-
ma i vukovima. Lotte je bila iznimno moćan pripovjedač. Kada je htjela, bila je u
stanju djecu izbezumiti od straha. Često sam je korio zbog nesputanosti njezine
mašte i nepažljivog govora.
»Što ste je pitali, Stadtschene?«
»O, znate, gospodine!« rekao je stidljivo se smješkajući. »Stvari koje svaki
vojnik želi znati. Pitao sam svoju sudbinu ako Napoleon ikada dođe u Prusiju…«
»Moj otac nije mrtav«, upao sam mu u riječ pažljivo birajući što ću reći. »I tako
će ostati još jako, jako dugo, najtoplije se nadam. Margreta Lungerek je pogriješila u
vezi s mojim ocem. Pogriješila skroz. Ona nema pojma o čemu govori. Prokleta nek
joj je glupost! Uistinu me čudi da general Katowice te gluposti uzima za ozbiljno.«
Lice mu je zasjalo kao sunce kada razbije tamu crnog oblaka, iako je taj isti
oblak i dalje zlosutno lebdio nada mnom.
Ubrzo nakon toga napustili smo tvrđavu, okrenuli nalijevo i krenuli prema gra-
du. Stadtschen je stvarno dobro predvidio. Nekoliko minuta potom izronili smo iz la-
264
Michael Gregorio
birinta uličica i udarili na prastari kameni most, jedan od mnogih koji prelaze Pregel,
koji se mota sam oko sebe unutar granica grada. Zastali smo kraj pristaništa s teškim
barkama i odmorili se tek da dođemo do daha promatrajući mornare kako razgovara-
ju pušeći svoje lule, a zatim smo se okrenuli prema krčmi s natpisom koji se okretao
na vjetru. Plavo obojeno mitsko biće galopiralo je preko polja srebrnih oblaka dok su
mu se potkove iskrile zlatnim iskrama.
»Plavi jednorog, gospodine«, objavio je.
265
Kritika kriminalnog uma
29. poglavlje
Čim je časnik Stadtschen povukao uže zvonca, kao da su istodobno sva zvona
Königsberga zajedno zazvonila i zasvirala svoje melodije. Prije nego što su utihnula,
jedan od gornjih prozora iznad crteža jednoroga otvorio se uz škripu, a na njemu se
pomolilo bijelo okruglo lice.
»Znate l' vi koe je doba noći?«
»Policija«, proderao se Stadtschen. »Otvaraj, i to odmah!«
Isti debeli, sada i preplašeni čovjek otkračunao je vrata nakon nekoliko trenuta-
ka i pokretom ruke nas pozvao da uđemo u salu. Izgledao je pretjerano zabrinut zbog
činjenice da smo ga zatekli u noćnoj košulji i kapi za spavanje. Ako se izuzme slaba-
šan sjaj jedva tinjajućih cjepanica u kaminu, niska prostorija bila je u potpunom mra-
ku.
»Spavao sam, gospodine«, krčmar je zacvilio trljajući ruke i ostavljajući dojam
krivca, koliko je takav dojam mogla ostaviti osoba za koju ni u ludilu ne biste po-
sumnjali da je učinila nešto protuzakonito.
Tada ga je Stadtschen još više uzbunio.
»Donesite Herr prokuratoru Stiffeniisu registar na uvid!« zalajao je.
Veliki registar umotan u kožu bio je postavljen pred mene za tili čas. Sjeo sam i
počeo okretati stranice, sve do jedne potpuno prazne.
»Je li ovo nekakva šala?« pitao sam podignuvši glavu. »Zar ovdje nitko ne od-
sjeda?«
Stadtschen se prijeteći nagnuo nad krčmarovo rame i procijedio mu na uho:
»Tajimo imena pred policijom, gazda?«
Debeljkovi strahovi postali su još izraženiji. »Ne bih se usudio, gospodine! U
ovoj situaciji panduri stalno pretražuju grad.« Nagnuo se nad knjigu. »Ako mi do-
pustite, gospodine?«
Liznuo si je vršak prsta i prolazio kroz stranice. »Imali smo tako malo gostiju,
gospodine! Posebno prošlog mjeseca. Tko bi dolazio u grad da bude ubijen? Ali, eto
ga, gospodine.«
Povukao se kako bi mi pokazao što je našao. Na stranici je pisalo jedno ime i
jedan datum.
»Herr Lubatz, gospodine. Trgovac«, bojažljivo će. »Nitko drugi večeras ne od-
sjeda ovdje. On je gospodin, putuje, a i vrlo je cijenjen u svojoj branši, koliko sam
načuo. On se pomalo ekscentrično… heh… ponaša i… heh… odijeva, ali što se
266
Michael Gregorio
267
Kritika kriminalnog uma
grijesi ipak nemaju veze sa ženama. Turban boje limuna koji je nosio na glavi izgle-
dao je kao da je iskočio iz tropskog mora. Noćna odjeća bila je od teškog damasta
uzorka riblje kosti u tamnijem tkanju koje se presijavalo i talasalo na svjetlu svijeće.
»Herr prokuratore?« pitao je hitro odskočivši u stranu i puštajući me u svoj te-
meljito naparfumirani budoir.
»Kako sam se prepao kad je gazda zakucao!« uskliknuo je gurajući stolicu za
mene bliže kaminu. Bacio je cjepanicu na žar i ona je ispalila rojeve žarkih iskrica u
zrak, a onda je namjestio svoj turban boje limuna. »Dakle, što mogu učiniti za vas,
gospodine?«
»Trebao bih vam postaviti neka pitanja, Herr Lubatz.«
Sjeo je sa suprotne strane kamina, napućio usne u najpretjeranijoj ženskoj
ekspresiji zabrinutosti i stao se gladiti rukom po prsima kao da želi smiriti lude otku-
caje uznemirenog srca.
»O, pa naravno, samo vi dajte, gospodine«, odgovorio je, uhvativši svoja kolje-
na kao da želi sam sebe zagrliti. Nokti su mu bili pažljivo podrezani i ulašteni, osim
noktiju malih prstiju obje ruke, koji su bili izrasli u obliku orlove kandže.
»U Königsbergu se dogodio niz ubojstava. Vjerujem da ste upoznati s tim, Herr
Lubatz?«
Ozbiljno je potvrdio kimanjem glave, a zatim su se njegove profinjene crte slile
u masku uzbunjenosti. Oči su mu sijevnule. »Ne mislite valjda da sam ja uključen,
gospodine?«
Umirio sam ga smiješkom.
»Trebam neke informacije povezane s vašim poslom, gospodine. Ništa više.«
Usta su mu se od iznenađenja uobličila u jedno veliko O.
»Ali, pa ja trgujem tkaninama. Jeste li sigurni da sam ja vaš čovjek?«
Nije dočekao moj odgovor, nego je neobično hitro skočio sa stolice i odjurio na
drugu stranu sobe. »Evo, vidite, gospodine. To je moj posao. Materijali najbolje
kakvoće.«
Otvorio je jednu od kutija koje su pokrivale dobar dio zida i izvukao vrpcu
tamno crvenog baršuna. »Putujem preko cijelog kontinenta, Francuska i jug,
uglavnom ondje kupujem robu koju prodajem tu u Prusiji. Svi dućani u Königsbergu
kupuju od mene, a i privatni kupci, naravno, sve odlični ljudi…«
»Frau Koch, na primjer?« pitao sam.
»Frau Koch, gospodine?« ponovio je očiju raširenih od iznenađenja. »Frau
Koch je pokojna već pet godina. Jadnica…«
268
Michael Gregorio
269
Kritika kriminalnog uma
270
Michael Gregorio
271
Kritika kriminalnog uma
Još sam govorio kad je Herr Lubatz kao furija preskočio sobu i našao se opet na
njezinoj drugoj strani. »Prije nego odete, Herr prokuratore, nadam se da ćete ostaviti
zapis u mojem albumu«, rekao je donoseći mi svezak. »Zamolim svakog posjetitelja
da upiše ime i jednu rečenicu po kojoj ću ga zapamtiti. To je velika utjeha za one koji
putuju svijetom i nemaju stalnih prijatelja. Nećete me razočarati, je li tako? Narednik
Koch je otrčao i ostavio me bez potpisa. Ne prihvaćam biti dva puta razočaran u jed-
nom danu!«
Uzeo sam knjigu u ruke — bila je to tek sitnica s kojom sam mu mogao izraziti
svoju zahvalnost — i razgledao elegantni, kožom presvučeni uvez. Veliko baršunasto
srce i bijelo uvezena dijagonalna riječ »Sjećanja« krasili su naslovnicu.
»Sam sam je opšio«, ponosno će Lubatz. »Moj vlastiti rad!«
»Uistinu je zapanjujuće«, priznao sam potpuno iskreno. Uistinu, svaka bi se do-
maćica ponosila takvim radom.
»Dakle, evo i pisala, gospodine«, reče donoseći pero i tintarnicu dok sam se ja
premišljao što bi za boga miloga mogao napisati. »Ako prelistate knjigu, možete
pogledati i što je svojom rukom upisao Herr Kant.«
Ruke su mi se tresle kada sam okrenuo stranicu i ugledao što je upisao posjeti-
telj te noći kada je došao po instrumente kojima će nanijeti smrtonosne udarce toli-
kim naivnim dušama:
Dvije stvari ispunjavaju moje srce divljenjem — zvjezdano nebo iznad moje
glave i crnilo u dubini moje duše.
272
Michael Gregorio
30. poglavlje
Jesam li uistinu vjerovao da je Immanuel Kant ubojica? Makar i na tren? Jesam li bio
sposoban sastaviti mentalnu predodžbu Rolanda Lubatza kako prijateljski čavrlja po-
red profesora Kanta, koji kupuje šest bjelokosnih igala u svrhu hladnokrvnog ma-
sakriranja nevinih građana Königsberga? U njegovoj dobi? Tako nejak?
Ako je ta ideja čak i na trenutak proletjela mojim uznemirenim umom, baš je
ona rečenica ispisana tako hrabro u trgovčevoj knjizi autograma spriječila da poto-
nem dublje u nezamislivu pogrešku. Ono što sam pročitao bila je bogohulna parodija
svega što je svijet znao i poštovao kod Immanuela Kanta. Dok sam promatrao ona
nezgrapna slova, ispisana tako čudno, takvom nedoraslom i dječjom rukom, odjed-
nom sam shvatio da me je taj, već poznati zloduh okrznuo mnogo puta u proteklih
nekoliko dana i da je osvojio još malo teritorija svaki put kada mi je prišao neopažen.
Prvi puta kada nisam vidio njegovu sablasnu prisutnost bilo je onoga dana prije
sedam godina kada sam došao u Königsberg i našao se tako neočekivano pozvan na
ručak u domu profesora Kanta. Njegov pradavni komornik nije bio prisutan toga
dana jer je išao na sestrin pogreb. U trideset godina stalne službe u kući, to je bio je-
dini dan kada on nije bio prisutan kod stola profesora Kanta. A samo kratko nakon
što sam se vratio doma, u Lotingen, šezdesetogodišnji sluga je neopozivo otpušten iz
službe i zabranjeno mu je da se ikada više vrati. Ipak, Frau Mendelssohn vidjela ga
je kako opetovano ulazi i izlazi iz kuće u svako doba dana i noći. Tako mi je rekla.
Osoba koju je vidjela bio je Martin Lampe!
Lampe je našao način ulaska i izlaska iz primaće sobe profesora Kanta nedugo
nakon što sam je napustio ili neposredno prije nego sam u nju ušao. Martin Lampe i
ja bili smo kao sateliti blizanci moćnog planeta u paralelnim orbitama. Uvijek smo
kružili, no nikada se nismo sastali. Ali zašto bi Kant dopustio Lampeu povratak iz
izgnanstva?
Mogao sam samo nagađati. Možda se sluga pozivao na velikodušnost bivšeg
gospodara. Moglo bi biti i da je ispunjavao neku potrebu, pružao utjehu redovitošću i
pravilnošću svojih posjeta ili stvarao onaj osjećaj uređenosti koji se činio toliko bitan
za dobrobit ostarjelog profesora. Ono što je profesoru Kantu zacijelo izgledalo kao
čašica razgovora sa starim i povjerljivim prijateljem, za Martina Lampea moglo je
biti izvor energije. Kao strana kukavica u gnijezdu, jednoga po jednoga poizbacivao
je sve ostale ptiće. Najdraži Kantovi prijatelji mislili su izbaciti Lampea iz sedla, no
on je njih otjerao daleko izvan gospodareva uskog kruga. Martin Lampe nikada se
nije distancirao od Immanuela Kanta. Niti trenutka. Znao je svaki moj pokret i kada
273
Kritika kriminalnog uma
274
Michael Gregorio
bez riječi isprike zbog neotesanosti. Povukao se natrag i u stranu, rukom mi pokazao
da uđem i usmjeri me k vrhu stubišta.
Herr Jachmann sjedio je na brdašcu od jastuka, glave pokrivene vunenom ka-
pom koja mu je pokrivala i čelo. Zrak u prostoriji bio je težak i natopljen mirisom
kamfora.
»Opet vi«, pozdravio me hladno. »Zadnja mora duge noći.«
Sjeo sam na stolicu kraj kreveta ne čekajući da me ponudi ni pozove. »Tu sam
zbog Martina Lampea«, rekoh.
Jachmann se brzo pridigao.
»Recite mi sve što znate o njemu.«
Bacio se natrag na jastuke uz glasan uzdah i zatvorio oči s crvenim podočnjaci-
ma. »Mislio sam da vam je zadatak pronaći ubojicu, a ne širiti tračeve o služinčadi.«
»Želim li zaštititi profesora Kanta, tada mi je potrebna vaša pomoć«, rekao sam
kruto, pa čekao dok nije otvorio oči i uzvratio mi pogled, iako je i dalje šutio.
»Poznajete li Frau Mendessohn?« krenuo sam dalje.
Kimnuo je ne govoreći ništa.
»Rekla mi je da je viđala kako Martin Lampe ulazi i napušta kuću profesora
Kanta u više navrata.«
Da sam mu rekao kako arktički tigar slobodan luta ulicama Königsberga, ne bih
bio postigao takav učinak. Razrogačeno i bijesno zagledao se u mene.
»Držite ga podalje od Kanta!« viknuo je takvom jačinom da je izazvao napad
kašlja. Zbunila me žestina njegova negodovanja na sam spomen Lampea.
»Jeste li vi meni rekli sve što bih trebao znati o njemu, Herr Jachmann?«
Starac nije odgovorio nego se pozabavio svojom vunenom kapom, namještao
je, pa prešao na vuneni šal koji je, opet, stezao kao da sam sa sobom unio zimsku
hladnoću.
»Lampe nije bio samo sluga«, Jachmann je polako odgovorio. »On je bio mno-
go, mnogo više. Bez njega je profesor Kant bio izgubljen. Kao siroče. Kantova inte-
lektualna dostignuća postignuta su u velikoj mjeri zahvaljujući doprinosu Martina
Lampea.«
Nevjerica na mojem licu vjerojatno je bila potpuno bjelodana.
»Mislite li da pretjerujem?« pitao me uz jedva vidljiv smiješak. »Martin Lampe
otpušten je iz vojske. Kant je trebao osobnog slugu. To je u to doba bila sretna podu-
darnost. Kant je bio nesposoban i za najjednostavniji kućanski posao i u Lampeu je
pronašao lijek za taj nedostatak. Dakle, on nije znao ni čarape navući! Kantov
275
Kritika kriminalnog uma
dnevni život je od tada nadalje organizirao efikasan i spreman vojnik. Nakon što mu
je profesor naložio da ga budi u pet ujutro, kaplar Lampe doslovce je poslušao. Kada
bi profesor pokušao drijemati nakon što je odzvonilo, sluga bi ga iščupao iz kreveta
kao da je lijeno derište. Kant mu je bio zahvalan. Bila mu je potrebna kruta discipli-
na kakvu je mogao dobiti samo od majke ili Lampea.«
Zastao je obrisati nos.
»Zašto ste ga najurili nakon cijelog života predane službe?«
»Predstavljao je ogromnu opasnost po svojeg gospodara.« Herr Jachmann
kihnuo je u svoj rupčić. »Martin Lampe je postao… nezamjenjiv.«
Proučavao sam Jachmannovo blijedo lice. Usne su mu drhtale, a oči gorjele.
Moglo se zaključiti da je prestravljen Martinom Lampeom osobno. »Ali na koji na-
čin je predstavljao prijetnju? Ne razumijem vas.«
»Znači li vam što ime Gottlieb Fichte?« grubo je upao, a onda nije ni sačekao
da odgovorim. »Fichte je bio jedan od Kantovih najdarovitijih studenata. Kada je
njegova doktorska disertacija objavljena, mnogi su mislili da ju je napisao Kant.
Mislili su da si je uzeo to ime kao prikladan pseudonim, ali u tome nije bilo istine.
Fichte ga je često pohodio, a profesor Kant dočekivao bi ga prijateljski i toplo. Ali
nakon što je disertacija objavljena, u njihov odnos uvuklo se nešto hladnoće. Filo-
zofska misao krenula je nekim drugim tokovima. Sentiment, iracionalnost i patos
bile su nove ključne riječi. Pet minuta Razuma je prošlo, Logika je odavno izvan
mode, a Kant je gurnut u stranu. Tada, Fichte iz nepoznatih razloga objavi oštri na-
pad na Kanta optužujući ga za intelektualnu tromost. I nakon nekog vremena, dolazi
Fichte zdrav i prav, kao da se ništa nije dogodilo i zakuca na vrata i veli da bi razgo-
varao sa svojim nekadašnjim mentorom.«
»Je li ga Kant primio?«
»Naravno da jest. Znate njega. Rekao je da je željniji nego ikada razgovarati s
nekim sposobnim razvijati nove teorije. Ali Martin Lampe je to vidio u sasvim dru-
gačijem svjetlu.«
Na trenutak sam razmislio o tome. »Lampe je bio tek sluga. Što je on mogao
učiniti po tom pitanju?«
Jachmann je ignorirao moj prigovor. »Fichte mi je pisao da bi mi priopćio što
se dogodilo tog dana. Bojao se za svoj život, kako mi je rekao.«
Kao da nema energije u sebi, potonuo je natrag u jastuke.
»Što vam je rekao?« nagonio sam ga ne ostavljajući mu ni sekundu stanke.
Pritisnuo je flanel na usta, duboko uzdahnuo, a zagušljivi miris kamfora poletio
je prostorijom. »Kada je te večeri napustio Kantovu kuću, Fichte se našao sam na
276
Michael Gregorio
277
Kritika kriminalnog uma
»Danju i noću. Sve te godine.« Jachmann je odmahivao glavom kao da još uvi-
jek nije mogao povjerovati. »U uvjetima Lampeovog zapošljavanja stajalo je da je
brak striktno zabranjen.«
Povukao se u turobnu tišinu.
»Zna li Lampe nešto o filozofiji?« upitao sam.
Jachmann je slegnuo ramenima. »Što časnik pješaštva zna o takvim stvarima?
Pretpostavljam da je znao čitati i pisati, ali mozgom mu je zavladala fiksacija.
Kantov rad bez mene ne može ići dalje, rekao mi je jednom. Više nego jednom zate-
kao sam ga kako u kuhinji prebire po gospodarevim objavljenim djelima. Samo nebo
zna je li što iz toga uspio razabrati. Kada je zadnji put napuštao kuću, upozorio me
da Kant neće više ni retka napisati bez njegove pomoći. Proročanstvo koje se poka-
zalo potpuno točnim, bojim se.«
»Jeste li nakon toga čuli još što o njemu?« pitao sam.
Činilo se da se Jachmann nadima od bijesa.
»Moj je kontakt s Kantom ili slab ili nikakav u zadnje vrijeme. Tome unatoč,
učinio sam sve što je bilo u mojoj moći da Lampea držim podalje od kuće. Ježim se
pri pomisli na to da bi se mogao suprotstaviti mojoj zabrani.« Gledao me grozniča-
vim očima, suze su mu jedna po jedna klizile niz obraze. »Je li Frau Mendelssohn
potpuno sigurna u svoje navode?«
»Vidjela ga je kako napušta kuću. To je bilo upravo jučer. Sama mi je rekla.«
»Nađite ga, Stiffeniise«, zavapio je Jachmann. »Nađite tog čovjeka prije nego
učini još kakvu štetu.«
»Imate li kakvu ideju gdje bi on mogao biti, gospodine?«
Jachmann se zapiljio u mene kao jastreb. »Žena će znati. Ona živi… oni žive«,
ispravio se, »negdje u blizini Königsberga. Ne znam točno gdje. Nikada nisam pože-
lio doznati ništa više o njemu. A sada, Stiffeniise«, nagnuo se prema meni i pružio
svoju hladnu i oznojenu ruku, »ispričajte me. Zahvaljujem na svemu što ste učinili za
profesora Kanta.«
Ubojiti sarkazam zadnje rečenice nije ostao nezamijećen.
»Učinit ću sve što je u mojoj moći da spriječim Martina Lampea…«
Zaustavio sam se bojeći se da sam već rekao previše, ali Jachmann nije ni slu-
šao. Izvadio je ručnik iz plitkog porculanskog lavora, gurnuo glavu pod šator i udi-
sao pare. Moj je posjet očito bio gotov.
Napustio sam kuću, uhvatio fijaker na kraju ulice i rekao pospanom kočijašu da
me odveze do tvrđave. Nisam spavao cijele noći, ali to je bilo zadnje na što sam
278
Michael Gregorio
mislio dok sam žurio u svoju sobu. Gdje je bio Lampe? Gdje mu je bila žena? Nisam
mogao koristiti žandarmeriju da ih traže. Nitko nikada nije smio doznati da postoji
veza između profesora Kanta i onih ubojstava. Zatvorio sam vrata za sobom i osje-
ćao se kao kućna muha zalutala u boci. Zujao sam gore-dolje, bespomoćno udarajući
nosom po staklu, a otvor je bio iznad moje glave, samo da sam se potrudio potražiti
ga… da sam se usudio potražiti ga. Rješenje mi je bilo pred nosom. Jednu osobu mo-
gao sam pitati za Martina Lampea: profesora Kanta osobno. Zacijelo je znao gdje bi
se moglo naći tog čovjeka, no tada bih mu morao i otkriti iz kojih ga razloga tražim.
Oštro dvostruko kucanje na vratima prestrašilo je tu misao i ona se skrila u
najdalji kut kao progonjeni kanalizacijski štakor.
Kada sam otvorio, gledao me je buljooki vojnik. Šaka mu je bila podignuta u
namjeri da ponovno zakuca. »Hitna poruka, gospodine.«
»Što je?«
»Dolje, gospodine. Neka žena vas traži.«
Nisam nikoga očekivao. Je li Helena, iz nekog već razloga, našla za zgodno
doći u Königsberg? Kao što joj je došlo pa je prošlog tjedna otišla u Ruisling i posje-
tila grob mojeg brata?
Pohitao sam dolje, snažno osokoljen i zahvalan Providnosti. Gospodinovi su
putovi nedokučivi, kažu. O, kako su uistinu teško shvatljivi nama smrtnicima! Nada
je tada bujala u mojim grudima, ali taj je plemeniti osjećaj bio samo posljednji korak
na mojem dugom putu propadanja u izgubljenost i zabludu. Teklič mi je donio ključ
kripte koju sam uzalud pokušavao otvoriti. Nezamisliv mi je bio užas s kojim ću se
suočiti jednom kada taj ključ okrenem.
279
Kritika kriminalnog uma
31. poglavlje
Frau Lampe bila je mlađa nego što sam očekivao. Jedva da joj je moglo biti četrdeset
i pet. Kako je stajala u hodniku pred stražarskom sobom, lice joj je bilo krasno iskle-
sano dugim tamnim sjenama. Treperavo svjetlo plamena svjetiljke joj je blijedo lice
presvuklo voskom. Tanki šal od sive valjane vune pokrivao joj je glavu i ramena i
slabašno se protivio okrutnostima vremena. Iako se na njoj vidjelo da je umorna i da
je štošta proživjela, njezina je pojava u sebi nosila nešto vječno i predivno. Mogla bi
biti i Cigančica koja prosi novčić na uglu. Pogledavši me u oči sasvim zabrinuto,
zabljesnula je iznenadnom izravnošću.
»Prokurator Stiffeniis?«
»Vi ste zacijelo Frau Lampe«, rekao sam.
Umjesto odgovora, malo je pognula glavu.
»Dajte, molim vas, pođimo na toplo«, pozvao sam je i uveo u sobu koju su u
pravilu koristili službujući časnici noćne straže.
»Hvala vam, gospodine«, rekla je žarom koji me iznenadio dok sam kresao sti-
jenj svijeće. Vjerovao sam da je postojao samo jedan razlog njezinog dolaska: odlu-
čila je priznati sve što zna o svojem mužu i njegovim zločinima.
»Trebala sam ranije doći, gospodine«, počela je. »Riječ je o mojem mužu.«
Pokazao sam joj prema stolici i sam sjeo za radni stol.
»Znam tko je vaš suprug«, rekao sam.
Oči su joj se raširile od iznenađenja. »Stvarno, gospodine?«
»Mnogo puta sam čuo njegovo ime u razgovorima povezanim s poslovima Herr
profesora Kanta.«
Frau Lampe je pognula glavu kao da želi sakriti lice. Ponosno držanje ju je na-
pustilo i ispuhala se kao jedro kada vjetar iznenada stane. Dogodilo se potpuno
naglo: na spomen Kantova imena, promjena je jednostavno došla.
»Dakle, poznajete profesora Kanta?« promrmljala je.
»Uistinu, dakle«, rekao sam, »imam to zadovoljstvo…«
»Zadovoljstvo, gospodine?« prekinula me je odrješito. »Znam ga i ja, kao što
bogalj poznaje svoj usahli ud.«
Njezine riječi su zvučale kao što bi u crkvi zvučalo glasno izrečeno svetogrđe.
»Bilo bi bolje da mi kažete što ste došli reći o svojem suprugu, Frau Lampe«, rekao
sam mrzovoljno, nastojeći kontrolirati osjećaje.
280
Michael Gregorio
281
Kritika kriminalnog uma
se ukrcali.
»Recite mu kamo idemo, Frau Lampe«, naredio sam, a ona je dala kočijašu
adresu u području sela Belefesta.
»Hoće li vam to što ćete vidjeti kuću pomoći da otkrijete gdje je?« pitala je s
nevjericom dok je kočija ubrzavala. »Sama sam je pretražila uzduž i poprijeko. Nije
ostavio ni poruku, niti je išta odneseno, gospodine.«
»To je uobičajena policijska procedura, Frau Lampe«, odgovorio sam što sam
neodređenije mogao. »Možda postoji neki trag koji je vama promakao.«
Zainteresirano je kimnula glavom i činilo se da je doživjela olakšanje predajući
stvar u moje ruke.
Crkveno zvono odzvonilo je sedam sati. U ovo doba, mislio sam gledajući kroz
prozor kočijske kabine, svaki drugi grad u Prusiji bit će sasvim razbuđen, radne sobe,
dućani i uredi otvoreni kupcima, ali u toj uskoj ulici, pod niskim svodovima sa svake
strane nalazili su se zatvoreni i zabravljeni dućani i njihovi izlozi. U Königsbergu
nije bilo ni žive duše, ako zanemarimo vojnike koji su čuvali svako raskrižje. Zbilja,
grad je bio pod opsadom, opsjednut. Sve to je bilo djelo Martina Lampea. Napole-
onove trupe nisu predstavljale onoliku prijetnju koliku je predstavljao neprijatelj koji
se već nalazio unutar gradskih zidina. Morao sam ga pronaći. Tek tada bi grad možda
našao mir.
Nakon jedne ili dvije milje kočija je počela usporavati a zatim je i potpuno stala
pred nizom trošnih seoskih kućica slamnatih krovova pepeljaste boje. Nalazili smo
se u Belefestu, kako mi je gospođa objasnila dok sam joj pomagao da siđe na zemlja-
ni, kaljav puteljak. S obje strane ceste izrasli su visoki drvoredi. Ljeti i u proljeće,
kada su im grane sjajno zelene, pa još i življe boje cvjetnjaka priskoče u pomoć, se-
oce možda i ne bi ostavljalo dojam tako siromašnog, pustog i očajnog mjesta.
»U kući i nećete naći mnogo tragova Martinova boravka, gospodine. Moj muž i
ja smo tako malo živjeli zajedno. Profesor Kant nije mogao, nije htio bez njega«,
rekla je oporo. Nije bilo greške. Sudeći po njezinom tonu, nije voljela Immanuela
Kanta. Izgledalo je kao da joj njegovo ime pali jezik kao kiselina.
Kuća je bila majušna i izgrađena u donjem dijelu niza. Mali vrt nalazio se pred
ulaznim vratima. Siromašno, ali ne i očajno, kako mi se činilo. A tada mi je Frau
Lampe objasnila da su ona i suprug živjeli u samo dvije sobe. Bili su primorani cijeli
gornji kat prepustiti podstanarima. Otvorila je vrata svojim ključem i preplavio nas je
miris kuhanog kiselog kupusa. Donijeta je svjetiljka i kresnuo je kremen — jer u toj
sobi nikad nema dana — i skromni je kutak ubrzo osvijetljen meni na uvid. Frau
Lampe me je promatrala dok sam pretraživao prostorije otvarajući ladice i ormariće,
282
Michael Gregorio
provirujući ispod svakog pokrivača i jastuka, ispričao se kada sam ogolio krevet i
razgledao slamarice tražeći bilo što, što bi moglo biti skriveno unutra ili ispod.
Najzanimljivije što sam našao bilo je nekoliko napuklih vrčeva i rasparenih tanjura,
stara prljava odjeća koju su koristili za rad u vrtu te ostatke negdašnje vojne slave
kaplara Lampea: dvije kaplarske epolete i izblijedjela jakna odore koju su moljci već
izrešetali.
U kovčegu sam našao ispranu lanenu posteljinu, neraspoznatljive primjerke
odjeće, prastaru ponjavu koju je Lampe donio iz Bjelorusije zajedno s parom žutih
pričuvnih plahti i nešto izblijedjelog nakita koji je Frau Lampe nosila u svojim mla-
đim boljim danima.
»Imali smo mnogo, mnogo više«, prošaptala je, »ali zalagaonice su sve odnije-
le. Moj prvi suprug, Albrecht Kolber, bio je žandar. Stajali smo dobro, ali onda je
umro od kolerične dizenterije.« Udova Kolber udala se za Martina Lampea devet go-
dina nakon što je časno otpušten iz pruske vojske, u kojoj je služio Fridrika Velikog
u Poljskoj i u zapadnoj Rusiji. Bez ikakva drugog zanata, Lampe se zaposlio kao ko-
mornik Immanuela Kanta.
»Martin me htio ženiti, a meni je trebao suprug«, jednostavno je rekla. »Na-
ravno, morali smo se vjenčati tajno. Profesor Kant je htio samo neženje u svojoj
službi.«
Obrisao sam prašinu s lica i okrenuo se prema njoj. Moja mi pretraga nije rekla
ništa što mi i ona sama već nije bila rekla dok sam preturao po materijalnim otpaci-
ma njezina života. Kratak i sretan brak s Kolberom, pandurom, osiromašeno udo-
vištvo i na kraju novi životni put koji je tražila s Martinom Lampeom.
Gledala me kako prestajem s onim što sam radio i bespomoćno gledam uokolo
ne znajući kuda bih dalje. Je li mi koji detalj promakao? Jesu li tajne Martina
Lampea zaključane u njegovu umu i nigdje drugdje?
»Već sam vam rekla, Herr prokuratore, da ovdje nećete naći ni traga Martinu«,
rekla je osjećajno. »Sve što ima, u pola krajcare bi stalo. Ničega vrijednog sjećanja.«
»Imate li skrovište za novac, dokumente, vrednote?«
Snuždeno je slegnula ramenima. »Ja vam imam samo svojih deset prstiju,
gospodine. Tražite na pogrešnom mjestu. A ako želite doznati što je Martin naumio,
samo je jedno mjesto gdje se to može doznati.«
»A to bi bilo?…«
Tračak zabrinutosti na tren se pojavio na ženinom licu, ali je u tren i nestao.
»Kažete da ste posebno bliski s profesorom Kantom, gospodine? Zašto njega ne pita-
te gdje je Martin? I ja bih sama htjela njega pitati, ali ne mogu…«
283
Kritika kriminalnog uma
284
Michael Gregorio
je Martina…«
»Nije tu bilo pitanje krivnje«, prekinuo sam je. »Herr Jachmann je zaključio da
je potreban mlađi čovjek.«
»Možda«, odgovorila je sliježući ramenima. Nervozni pokreti rukama i bljesak
oka naviještali su strah od nečega što nisam znao imenovati. »Martin je u toj kući
imao posebnu dužnost. Nešto što je samo on mogao obaviti«, dodala je, a glas joj je
tonuo u jedva čujan šapat.
»Posebnu dužnost?« ponovio sam. Smetena zbog muževljeva nestanka, pitao
sam se jesu li joj se počele priviđati urote?
»›Ja sam voda u Kantovom bunaru‹, jednom mi je rekao.«
»I što mislite da je time želio reći?«
Njezine oči su opet bljesnule.
»Pa da, knjiga koju je profesor Kant pisao!« uskliknula je. »Martin mi je rekao
da pomaže gospodinu da nabaci završni sjaj na svoje konačno djelo. Kantova ruka
više nije bila kao što je nekad, vid mu je oslabio i trebao je tajnika da zapisuje.«
»Kant je vašem suprugu diktirao tekst?« prasnuo sam u nevjerici. »Jeste li mi
upravo to pokušali reći, gospođo?«
Frau Lampe je zatvorila oči i kimnula. »Iz noći u noć. Često je zora svitala prije
nego je došao doma. Martin više nije mlad, ali je uvijek bio tako radišan. Bio je tako
ponosan na njihov zajednički rad. Pomagao je profesoru Kantu preformulirati njego-
vu filozofiju, kako je on rekao.«
»Kada je to sve počelo?«
Frau Lampe se namrštila pokušavajući se prisjetiti. »Prije više od godine dana,
gospodine. Opet je taj vukodlak iščupao Martina iz mojeg kreveta. Došao bi doma
kad bi mogao. Nekada nije dolazio po cijele noći. I kada bi i došao, nije bio isti. Sjeo
bi tamo kraj prozora gledajući van kao nespašena duša. Ne bi mi rekao ni riječ.«
Bacio sam pogled kroz zamrljan prozor i pokušavao zamisliti o čemu li je mo-
gao Martin Lampe razmišljati u tom trenutku. Je li ubilačka nemam izronila na
površinu dok ga je njegova žena bespomoćno gledala?
»Je li vam rekao u čemu se sastojala ta dužnost?« pitao sam.
»Rekao mi je da ja to ne bih mogla shvatiti. Dodao je da on i profesor Kant
istražuju novu dimenziju. Tako je, to je rekao. Novu dimenziju.«
Martin i profesor Kant, primijetio sam. Ne profesor Kant i Martin. Je li to nje-
zin način prenošenja Lampeovih riječi, ili je to način na koji joj je to njezin suprug
predočio.
285
Kritika kriminalnog uma
286
Michael Gregorio
gurnom. Ali nije se ništa promijenilo. Profesor Kant bi poslao tajnu poruku i pozvao
ga da dođe u kuću pod okriljem noći.«
»Frau Lampe«, upitao sam ne bi li promijenio temu, pokazujući na tabletić pre-
bačen preko naslona stolice, »bavite li se ručnim radom?«
Pogledala me zbunjeno, pa kimnula potvrdno.
»Gdje nabavljate materijal?«
Gledala me je kao da mi nisu sve čiste.
»Iz trgovine? Putujući trgovac, možda?« sugerirao sam.
»Postoje dva dućana u kojima kupujem«, rekla je oklijevajući.
»Govori li vam što ime Roland Lubatz?«
»Da, gospodine.«
»Jeste li u posljednje vrijeme kupovali što od njega?«
»Ne znam ja njega osobno, gospodine«, odgovorila je. »On dobavlja robu za
Herr Reutlingena. Vidjela sam ga tamo jednom ili dva puta.« Zastala je i namrštila
se. »Kakve veze ima Herr Lubatz s nestankom mojeg muža?«
»Izjavio je kako je nedavno bio u kontaktu s vašim suprugom«, odgovorio sam
joj. »Martin je bio zainteresiran za kupovinu igala za ušivanje tapiserijske vune.«
»Ušivanje vune?« ponovila je kao da joj nije bilo jasno.
»Jeste li tražili od vašeg supruga da vam ih nabavi?«
Nije odgovorila. Bilo je očito da je preplašena i kalkulirala je bi li njezin suprug
mogao što dobiti ili izgubiti, ovisno o njezinom odgovoru. Ja sam znao što sam želio
da odgovori. Želio sam to svom onom snagom umnog utjecaja o kojoj govori doktor
Mesmer kada podučava o prijenosu misli. Želio sam da kaže kako je njezin suprug
uistinu kupio te igle za njezine potrebe i ni za kakve druge osim onih za koje su na-
mijenjene. Svim sam se srcem molio da je ona pouzdanost kojom sam identificirao
ubojicu živjela zadnje trenutke prije no njezinom izjavom bude raskomadana i kao
vodom odnesena. Želio sam da Lampe bude nevin. Ako je Kantov neželjeni utjecaj
bio uzrok njegovom ubilačkom ludilu, skandalu neće biti kraja.
»Nisam od svog supruga tražila da kupi išta od Herr Lubatza«, rekla je na-
posljetku. »Možda me je htio iznenaditi poklonom. Ponekad to i čini.« Pažljivo me je
proučavala. »Hoće li vam to pomoći u razotkrivanju onoga što mu se dogodilo,
gospodine?«
»Vaša mi je pomoć bila uistinu od iznimne koristi, Frau Lampe«, rekao sam i
ustao u nakani da odem, sve uvjereniji u krivnju njenoga muža. »Molim vas da mi se
javite padne li vam na pamet bilo što novo. Uz vašu pomoć, ja sam siguran da će ga
287
Kritika kriminalnog uma
288
Michael Gregorio
32. poglavlje
Nakon što sam napustio Belefest, otišao sam u ured prilično uznemiren.
Znao sam točno što mi je bilo činiti. Ubojica je imao svoje ime. Martin Lampe
trebao je biti pronađen, uhvaćen, spriječen da počini još neko zlo. Ipak, postojalo je
još nešto što sam morao učiniti, ono nešto što magistrat nikada ne bi smio učiniti: od-
lučio sam zatajiti identitet ubojice. Profesor Kant nikada ne smije doznati tko je on,
niti koliko mu je bio blizu. Kad bi ubojica mogao biti zaustavljen, kad bih mu mogao
zamesti trag, vodio bih istragu dalje od njega dok se ne bi raspršila. Ako itko ikada
više spomene ime Martina Lampea, to treba biti u kontekstu komornika Immanuela
Kanta i nikako drugačije. Sve drugo bilo bi svetogrdno.
Nalaktio sam se na radni stol i pritisnuo dlanovima glavu. Imao sam osjećaj da
će mi mozak prsnuti iz pulsirajuće lubanje. Prvo što sam trebao učiniti bilo je dovući
ga u moju mrežu. Ubio je narednika Kocha, ali prava meta bio sam ja. Lampe se
namjerio na mene i neće imati mira dok me ne dokrajči, dok ne otkloni opasnost. Bih
li se mogao postaviti kao mamac koji će ga izvući iz njegove rupe?
Novi plan mi je sinuo u trenu, plan koji bi me trajno stavio van granica zakona.
Lampe je nestao. Njegov žena je pretpostavljala da je mrtav. Došla je u tvrđavu
prijaviti njegov nestanak. Bih li mogao tu okolnost okrenuti u svoju korist? Sve što
sam trebao učiniti bilo je pozvati Stadtschena, obavijestiti ga da čovjeku nema ni tra-
ga, dati mu detaljan opis i naglasiti mu da bi čovjek mogao biti i ubijen. Pokrenula bi
se potraga. Kad bi ga našli živoga, doveli bi mi ga na ispitivanje. Tada bi se nalazio
točno ondje gdje sam želio.
Natočio sam čašu vina i iskapio je. Kako se tekućina slijevala niz ždrijelo svo-
jim kiselim putem do želuca, zadrhtao sam pri pomisli što bi se dogodilo kada bi mi
Martin Lampe došao šaka. Strašna sila krenula je kolati mojim venama. Misli su mi
se uskovitlale, zarobljene na prepad sjećanjima na hladno i sivo jutro od prije deset
godina, na opojan miris krvi koja je prsnula nakon što je oštrica nehajno zviznula
kroz vrat kralja Francuske. Pritisnuo sam šake na oči nastojeći izbrisati ta sjećanja.
Ubio bih Martina Lampea.
Prilično dugo sam sjedio nepomičan, pokušavajući se ponovno pribrati, sjetiti
se tko ja jesam, shvatiti u što sam se pretvorio — što je od mene počelo nastajati. Ri-
zik javnog suđenja bio je nedopustiv. Manipulacija pravdom nije nimalo bezazlena.
Kad bi Lampe stao na podest pred mene, morao bih mu dokazati krivicu u cijelosti.
Dužnost magistrata nije samo dokazati krivicu, on je obvezan pored toga izvesti i do-
kazati što je ono što je počinitelja dovelo do njegova čina. U sudnici bi se moglo čuti
289
Kritika kriminalnog uma
previše toga o utjecaju profesora Kanta na njegova komornika. No ako bih naredio
da ga liše slobode radi njegove vlastite sigurnosti, tko bi posumnjao u moje motive?
Dogodi li mu se nešto dok je meni na skrbi, bi li se itko usudio optužiti mene?
Nedugo zatim, netko je pokucao na vrata i ušao je vojnik noseći pošiljke.
»Oprostite, gospodine«, ispričavao se, polažući ih na stol. »Časnik Stadtschen šalje.«
Pogledao sam dva pisma čekajući da se vrata zatvore. Zbog onog većeg, bijele
omotnice s upečatljivim crvenim pečatom, grlo mi se steglo dok sam ga razrezivao.
Bila je to jedna od onih poslanica kakvih se užasavao svaki službenik u javnoj upravi
kraljevine Pruske — neki anoniman činovnik obavještavao me je da moram podnijeti
iscrpno izvješće o svojem radu. Popis svih važnih činjenica o mojem radu od tre-
nutka kada sam postavljen da vodim istragu morao je biti sastavljen i predan Njego-
voj Visosti do sljedećeg jutra.
Papir mi je pao na stol.
Što sam trebao učiniti? Jesam li mogao kako izbjeći kraljevsku naredbu? Odgo-
diti taj zadatak dok ne budem u boljem položaju da otkrijem kralju što sam mu htio
razjasniti u vezi sa situacijom u Königsbergu? Ponovno sam uzeo pismo i pročitao
ga još jednom, pa opet odložio na radni stol i pogledao onu drugu pošiljku koja nije
djelovala toliko zastrašujuće. Bio je to list sivog papira, presavijen na četvero i
zatvoren omotanom uzicom. Ali kada sam počeo čitati što mi je Stadtschen javljao,
srce mi je poskočilo.
290
Michael Gregorio
moja se ljutnja pojačala do bijelog usijanja kako sam se primicao kraju bilješke.
»Iako nije unutar gradskih zidina, mjesto gdje su ostatci nađeni još spada pod
jurisdikciju Herr prokuratora«, nastavio je Stadtschen, »budući se radi o napuštenom
lovištu starog feudalnog…«
Skočio sam iz stolice, naglo otvorio vrata i izderao se izvikujući njegovo ime
koliko god sam imao ljutnje i snage u plućima. Pusti hodnik zabrujao je od zvuka.
Batovi koraka su udarali stubištem, a odjeci mojeg urlika bili su nošeni drugim gla-
sovima, koji su svi odreda izvikivali Stadtschenovo ime.
Čovjek je dojurio galopirajući ni minutu potom. Nakrivljene perike i otkopčane
odore, ostavio je dojam da ga je moj poziv zatekao nespremnog, u najmanju ruku.
Znojno lice mu je bilo tako sjajno, da sam mislio kako ga je netko premazao šakom
masti i moglo bi se reći da sam u njegovoj nevolji malo i uživao.
»Gospodine?« rekao je teško dišući od uzbuđenja.
»Gdje je, Stadtschene? Gdje je to tijelo?«
Stao me je gledati, a lice mu je mijenjalo raspoloženja od iznenađenja, šoka i
straha pa sve do nevoljne podložnosti mom autoritetu.
»Tijelo, gospodine?«
»Čovjek nađen u šumi kod Belefesta«, puknuo sam mašući mu njegovom poru-
kom pred nosom. »Tko vam je dopustio da prtljate po njemu? Jeste li vi slijepi, Stad-
tschene, vidite li vi što se događa u Königsbergu? Netko ubija ljude. Jedino kako
ćemo ga naći jest da svako poprište zločina ostane netaknuto, kako bismo mogli naći
tragove. Ali vi ste odlučili pomaknuti truplo! Pretpostavljam da su vaši ljudi ugazili
sve uokolo kao stado krava!«
»Prokuratore Stiffeniise«, prekinuo me je drhtavim glasom, »nije bilo razloga
ni pomisliti da ga je ubio ijedan čovjek.« Pokazivao je prstom na bilješku koju mi je
poslao. »To sam naveo u poruci. Pred kraj. Piše ›raskomadan od divljih životinja‹.
Vjerojatno vukovi. Oni bi potrgali…«
»Po čemu zaključujete da su ga vukovi ubili?« urlao sam. »Ubojica ga je mogao
goniti kroz šumu. Žrtva je mogla biti mrtva prije nego su životinje došle do njega.«
Ta mogućnost nikad se nije pojavila u prostoru između njegovih tupih ušiju.
»Ali, gospodine!« ponovno se protivio. »Ubojica uvijek ubija unutar gradskih
zidina. Zato sam mislio…«
»Vi ste mislili?«
Sarkastično sam ga oponašao, ali njegovo očajničko razmišljanje unijelo je
nešto nade u moje srce. Bio je u pravu. Martin Lampe nikada nije ubio izvan grada.
291
Kritika kriminalnog uma
A Belefest je mjesto u kojem je živio. Je li se skrivao negdje blizu kuće ili u šumi iza
nje? Manje od sat vremena prije vidio sam tragove koji su iz kuće vodili u šumu koja
leži na putu za Königsberg. Njegova žena mi ih je potvrdila. Je li Lampe ubio neko-
ga na povratku iz grada? Ili je on sam raskomadan nakon što je ubio narednika Koc-
ha?
»Je li tijelo još u tvrđavi?«
»Naravno, gospodine.« Činilo se da časnik Stadtschen raste naočigled dok je
odgovarao. Za razliku od onih prije njega, ono posljednje pitanje nije bilo garnirano
ljutnjom niti je sadržavalo implicitnu optužbu. Njegove su se krupne grudi ponovno
nadimale, a oblo lice opet mu je poprimalo onaj stav arogantne nepogrešivosti. »Mo-
žemo otići tamo, gospodine, ako želite, htio sam reći, Herr Stiffeniise«, dodao je
malo opreznije.
»Vodite!« rekao sam.
Na prvom katu nedaleko od glavnih vrata, Stadtschen je sa zida uzeo jednu go-
ruću baklju i dao mi je. Uzeo je i sebi jednu pa otvorio uska nadsvođena vrata i
spustili smo se kružnim stubištem u tamnice i labirint prolaza koji se nalazio ispod
tvrđave. Ondje sam bio s narednikom Kochom one večeri kada sam stigao u
Königsberg. Tada smo sreli nekromanta i slušali njegovu živahnu raspravu s hladnim
lešom.
Sada sam imao namjeru pregledavanje tijela zadržati na čisto činjeničnoj razini.
Na dnu smo skrenuli desno i ušli u uzak tunel koji je u pradavnoj prošlosti pro-
bijen kroz živu stijenu. Grubi zidovi bili su skliski od vlage i zeleni od plijesni. Hrpi-
ce slomljenih stolica, stolova, kreveta i smrdljivih prostirki bile su ostavljene na mi-
lost i nemilost truleži i propadanju. Hrpe drevnih prsnih oklopa s utisnutim dvogla-
vim orlom ostavljene su da hrđaju zaboravljene, naslagane u stupove. Zastarjele
muškete bile su odložene uza zid kao okamenjeno cvijeće. Svaki predmet kao da je
imao namjeru zaskočiti nas, spotaknuti nas ili nam zapriječiti prolaz. Treperave
baklje spasile su nas od spoticanja, ali nas od hladnoće nisu mogle zaštititi.
Kao što je Stadtschen krajnje ozbiljno rekao: »Nalazimo se u nepristupačnoj
utrobi zemlje, gospodine. Davno prije nego je Königsberg postojao, prije nego su
ljudi počeli graditi kuće, boravili su ovdje.«
Bilo je teško zamisliti bilo koje ljudsko biće kako duže boravi na takvoj hlad-
noći. Doslovno prodorna, izgledalo je kao da se provlači kroz pore i useljava u samu
koštanu srž. Teški vuneni odjevni predmeti koji su me čuvali od hladnoće unatoč le-
denom vjetru, šibanju snijega i naletima bure — nisu bili dorasli negostoljubivoj
hladnoći spilje. Toliko su mi pomagali, da sam jednako tako mogao biti i gol. Nisam
292
Michael Gregorio
mrzitelj hladnoće. Britko zimsko jutro, svjež mraz na travi, blistav sunčan sjaj, svjež
zrak — sve su to darovi prirode, no usamljenička hladnoća zemljine utrobe loše je
djelovala na moj duh. Već od dječačke dobi mrzio sam miris vlage i truleži
organskog raspadanja. Na svaku godišnjicu smrti mog djeda otac bi poveo obitelj i
sluge u obiteljsku kriptu, gdje bismo se zajedno molili za duše naših predaka. Već od
te nježne dobi upoznao sam miris grobnice. I uistinu sam se još kao dijete s užasom
zapitao jesu li moji preci osuđeni na vječno udisanje zagušljivog smrada.
Časnik Stadtschen okrene se prema meni.
»Tu smo, gospodine«, rekao je pokazujući na teška željezna vrata. Reklo bi se
da mu se živost malo bila povratila. Možda i stoga jer se ponadao da će me uvid u re-
zultate njegova rada ponukati da revidiram svoje mišljenje o njemu. »Koliko god
bilo hladno, Herr prokuratore, truplo neće dugo ni ovdje dolje potrajati. Vlaga je ta
koja im to učini. Uvuče se trulež, a onda tu su i štakori…«
»Jasno mi je!« hitro sam ga presjekao. Nije mi trebala inventura užasa koji su
mogli pridonijeti mojoj zgroženosti.
»Samo sam htio reći, gospodine, da se tijela drže u mrtvačnici što je kraće mo-
guće. Mnogi od njih su već i na tlu bili izloženi svakoj vrsti užasnih ne…«
»Koliko dugo je ovo truplo bilo ovdje?« pitao sam snažnije, potiskujući njego-
vo nedvojbeno divljenje prema mehanici ljudskog raspadanja.
»Teško da bismo to mogli nazvati truplom….«
»Koliko dugo?« inzistirao sam.
»Četiri sata, gospodine. Po gradu postavljamo obavijesti. Osobno sam izdao na-
redbu.« Zastao je nesiguran u moju reakciju. »Želite li da prestanemo, gospodine?«
»Neka ih«, odgovorio sam. »Možda se tko javi i nešto nam dojavi o čovjeku.«
»Pokušao sam vas obavijestiti o čemu se radi, gospodine«, nastavio je.« Ali kad
sam vam pokucao na vrata, niste otvorili. Rekli su mi da ste u stražarskoj sobi u
društvu jedne dame. Napisao sam tu poruku prije nego sam otišao u krevet i rekao da
vam je dostave onog trena kad se vratite, gospodine. Cijelu noć sam bio dežuran,
gospodine.«
Čuo sam ga, ali ga nisam slušao. Računao sam svoje računice. Jer ako je tijelo
bilo odloženo u mrtvačnicu četiri sata prije, tada je bilo nađeno dva, tri ili najviše če-
tiri sata prije toga. Odnosno, taj je čovjek umro oko osam, deset, dvanaest ili više sati
prije. Pogledao sam na svoj sat i vidio da je bilo deset sati i dvadeset minuta. Dakle,
oko ponoći je vjerojatno bilo vrijeme njegova odlaska s ovog svijeta, iako je bilo
moguće da se to dogodilo i prije. Fizički pregled tijela, njegova krutost i stanje raspa-
danja više će mi reći o vremenu smrti, no preliminarna kalkulacija pokazivala je da
293
Kritika kriminalnog uma
bi to moglo biti tijelo Martina Lampea. Ako je tako, računao sam, nekoliko sati na-
kon što je ubio narednika Kocha naletio je na šumskoj stazi na čopor vukova pri
povratku kući. Naravno, mogao je umrijeti u bilo koje doba nakon tri popodne (vrije-
me u koje je Kochovo tijelo otkriveno u Sturtenstrasse), ali ako je, kao što sam ja
mislio, ponoć bila vjerojatniji trenutak njegove smrti, gdje li se bio skrivao do tada?
Što je radio za to vrijeme?
A onda opet, razmišljao sam, u slučaju da to nije bilo Lampeovo tijelo, nego ti-
jelo nekoga koga je ubio na povratku u Belefest, tada sam u ozbiljnoj nevolji. Je li
Lampe napustio svoje omiljeno oružje i način ubijanja i prepustio se nasumičnom
pokolju? Dva ubojstva u jednom danu. Je li njegov ubilački bijes sve veći? Je li ga
želja za krvlju nagnala da ubija sve češće?
Kad je Stadtschen povukao hrđavu rezu čeličnih vrata mrtvačnice, željezo je
prodorno zaškripilo po kamenoj podlozi i prikrilo zvuk molitve koju sam izgovarao.
Molio sam Boga da me unutra čeka tijelo Martina Lampea. Pouzdana činjenica da je
mrtav okončala bi užase koji su vladali Königsbergom, a i moje bi vlastite ubilačke
porive bacila u zaborav.
»Pokrijte usta, gospodine«, savjetovao me Stadtschen zatvarajući mi put i drže-
ći me izvan sobe. »Jedan od naših momaka jutros je podlegao koleričnoj groznici.
Dušu je izbljuvao kad nije već sjedio na zahodu. Danonoćno, pa tako skoro cijeli tje-
dan. Krasnog li kraja!«
Stadtschen je podigao ruku i šakom pokrio usta i nos, a ja sam okrenuo glavu u
lijevo i u istu svrhu zabio nos u ovratnik jakne. Smrad je bio ljepljiv i gust i dizao je
želudac u grlo. Zidove su prekrivale vlažne naslage krečnjaka i odsijavale svjetla na-
ših baklji. Mjesto je bilo prazno, ne računajući limenu kadu smještenu uza suprotni
zid. Prišao sam, bacio pogled unutra i okrenuo glavu. Tijelo golog muškarca bilo je
polegnuto na leđa, oči su mu iskočile, široka prsa upala, koža je bila naborana i žuta,
a trbuh otečen do točke puknuća. Iako sam se trudio ne misliti o tome, znao sam da
neće proći dugo prije nego ga raznesu smrdljivi plinovi.
Nastojao sam usredotočiti se na neposrednu zadaću koju sam imao obaviti. Nije
bilo profesora Kanta da me vodi, kao što je bio slučaj u njegovoj Wunderkammer,
kad mi je s nemalim ponosom pokazao odsječene glave kako se ljuljuškaju uronjene
u destilirano vino.
»Eno, tamo, gospodine«, Stadtschen me je pozvao i uperio baklju u dubinu, u
kut. Čovjek pronađen u šumi bio je postavljen na krpu od grube jute. Priznao sam da
je Stadtschen bio u pravu. »Truplo« nije bila odgovarajuća riječ. Borio sam se protiv
mučnine koja mi je kucala na ždrijelo, a čuo sam kako iza mojih leđa Stadtschen
kašlje i pljuje.
294
Michael Gregorio
295
Kritika kriminalnog uma
296
Michael Gregorio
297
Kritika kriminalnog uma
33. poglavlje
Prethodnog dana i noći bio sam toliko zaposlen da sam jedva stigao i pomisliti na
profesora Kanta. Uistinu, nisam bio svjestan ni koliko ga nisam vidio, kao ni koliko
sam umoran dok se nisam naslonio na udobnu sjedalo kočije i predao se ritmičkom
lelujanju, od kojeg sam uskoro utonuo u dubok san.
Poskočio sam kad su se kola zaustavila pred kućom u Magisterstrasse. Kad sam
pogledao kroz prozor, u glavi mi zazvone zvona za uzbunu. Mladi doktor, Talijan ko-
jega sam upoznao prethodnog dana, trčao je niz vrtnu stazicu stišćući u rukama veli-
ku smeđu medicinsku bocu.
Skočio sam s kočije i potrčao kako bih stigao do ulaznih vrata prije nego ih je
Johannes Odum uspio zatvoriti.
»Što je bilo?« dahtao sam.
»Moj gospodar, gospodine«, plakao je sluga, suze su mu frcale iz očiju obrub-
ljenih crvenim kolutovima. »Jedva je pri svijesti. Doktor je otišao donijeti tonik.«
Progurao sam se mimo njega i poletio uza stube do Kantove spavaće sobe. Kad
sam došao na vrata, bilo mi je jasno da sam došao prekasno. Malena, usukana prika-
za na krevetu bila je jednom nogom već na onom svijetu. Nekada profinjeno lice
Immanuela Kanta kao da je odustalo od samog sebe. Obrazi su mu bili dvije velike,
prazne šupljine, a zatvorene i upale oči povukle su se u tamne duplje. Uska ramena
stršala su iz pamučnog pokrivača kao neka krilca koja mu zaklanjaju uši. Disao je
pravilno i čujno, ali nije odavao dojam osobe koja se povukla na odmor. Bio je to po-
četak sna bez snova, onog iz kojeg nema buđenja.
Herr Jachmann stajao je pognute glave na drugoj strani sobe, dok se doktor Gi-
oacchini posvetio profesoru Kantu nježno mu razmičući usne kako bi mu u usta ulio
tamnozelenu tekućinu. Primakao sam se korak, na dva pedlja od postelje. Doktor je
bacio pogled preko ramena, kratko mi kimnuo glavom i odmah se vratio s punom
pažnjom na svoj posao njege pacijenta.
Nekoliko minuta je prošlo u tišini, kadli se liječnik iznenada oglasio povikom:
»Herr profesore!«
Kant je otvorio oči. Nepomično je zurio u mene.
Doktor je spustio glavu na profesorova prsa i osluškivao slabašne otkucaje srca.
Primaknuvši uho bliže Kantovim razjapljenim usnama, iznenada je podigao glavu sa
začuđenim izrazom lica.
»Profesor Kant želi razgovarati s vama«, prošaptao je otvarajući sat kako bi
298
Michael Gregorio
299
Kritika kriminalnog uma
ražen jer ga je pravedna ruka Božja našla i kaznila kako je zaslužio. No nisam. Ni-
sam mogao. Možda mi nikad ne bi bilo ni dano da mu kažem. Vrijeme je istjecalo.
Pijesak je curio. Immanuel Kant bio je, kako sam vjerovao, izvan prostora u kojem
se čuje nada, prostora u kojem postoje bol i osjećaji.
»Imali ste pravo«, uzdahnuo je odjednom.
Zadržavao sam dah dok je on nastavljao.
»U Parizu ste vidjeli što je istina. Pa i vaš brat…«
Lišen sposobnosti razumne komunikacije, imao sam poriv uteći iz te sobe, po-
bjeći od tog umirućeg čovjeka i implikacija onoga što je govorio. Ali bio sam uhva-
ćen, ludilom zahvaćen, bespomoćan.
»Gledali ste kako umire«, nastavio je. Svaka riječ mu je bila napor, svaka
stanka uspon na vrh planine. »I zato sam poslao po vas, Hanno… Vi ste vidjeli
unutrašnjost uma uboji…«
Potonuo je, iscrpljen. Iz pluća mu je zviždao zrak u otegnutom decrescendu kao
završetak neke gajdaške skladbe.
»Um mu je odlutao«, šaptao mi je doktor Gioacchini stavljajući ruku utješno na
moje rame i stišćući mi ga snažno dok se na Kantovu licu sablasno stvarao posljednji
smiješak beskrvnih usana.
Odjednom naglo udahnuvši, Immanuel Kant je kristalno jasno izgovorio zadnju
rečenicu svojeg zemaljskog postojanja. Herr Jachmann ju je vjerno zapisao kako je i
izgovorena, u svojim memoarima izdanim nekoliko mjeseci poslije:
»Es … ist … gut.«
Ponavljao je tu rečenicu iznova i iznova dok mu se usta nisu počela micati bez
glasa i dok se na kraju nije nježno trznuo po posljednji put, kao da mu je neki velik
teret skinut s pleća.
Stajao sam kao okamenjen.
Immanuel Kant je umro.
Iza prozora se spuštalo sunce. Sivi dan povlačio se pred nastupajućim sumra-
kom, najavljujući dolazak noći. U toj je izmjeni bilo nečega kobnog i primjerenog
trenutku. Um mi je bio prazan. Nekoliko trenutaka potom, kad sam došao k sebi, za-
tekao sam se kako glasno jecam držeći hladnu ruku svojeg mentora. U tom su se tre-
nutku sve noćne more prethodnih dana isprale i otišle. Sve je to moglo biti tek mučan
i zastrašujući san. Ni Martin Lampe ni ijedno drugo zemaljsko biće nije mi padalo na
pamet. Nije ostalo mjesta ni za koga, osim za to tjelešce što se beživotno pružilo u
krevetu i misterij zadnjih riječi koje je profesor Kant prošaptao kad je umirao.
300
Michael Gregorio
»Es is gut.«
Što je dobro?
Što je to dobro Kant našao u propasti moje istrage?
Imali ste pravo. Vidjeli ste istinu…
Za ime Božje, u čemu sam ja ikada imao pravo?
Koju sam ja to istinu ikada vidio?
Prizor Immanuela Kanta na samrtnoj postelji trebao je pomesti sve druge misli i pro-
mišljanja, i neko je vrijeme tako i bilo. Kad sam se oprostio od Herr Jachmanna,
doktora Gioacchija i Johannesa Oduma i odvezao se od kuće, bio sam potpuno uro-
nio u tugu, ali kad sam se sjedeći u mraku kočije počeo približavati tvrđavi, počeo
me je sve više i više uznemirivati onaj zbunjujući, čak sfingin osmijeh koji se poja-
vio na usnama umirućega. Uistinu, nisam se mogao otresti dojma da se isprepleo i
stopio s onim drugim, onim čije su kosti i lubanja trunuli u utrobi zemlje, u mrtvač-
nici tvrđave. Profesor Kant je mirno preminuo u svojem krevetu, u svojem domu,
okružen ljubavlju i poštovanjem koji su ga pratili cijeloga njegovog dugog života,
dok je onaj ostavljen u ostavi za mrtva tijela na smrt razderan u komadiće divljim
gladnim očnjacima u noćnoj pustoši šume. Beskrajan užas i beskrajna bol. Nije bilo
nade za njegov spas, kao da je Stvoritelj odlučio da na njega bude puštena cijela legi-
ja demona pod uvjetom da u sat vremena zatru svaki trag njegova postojanja. Nisam
vidio prikladnije kazne za bešćutnog ubojicu.
Nikad se ne bih mogao smiriti dok se ne stavi ime uz to truplo. Razrješenje tog
misterija značilo bi da je jedna od sljedećih tvrdnji točna: ili da i dalje treba nesmilje-
no tražiti gdje se nalazi Martin Lampe ili Königsberg može odahnuti. U potonjem
slučaju, nesretne duše onih koje je ubojičino ludilo otjeralo u smrt mogu odahnuti i
počivati zajedno s njihovim kostima.
Tada, i samo tada, i ja bih našao mir.
Hitro sam ušao u tvrđavu na glavna vrata u namjeri da se spustim ravno u osta-
vu za tijela i pogledam još jednom. Toga sam puta čvrsto odlučio otići sam, odnosno
bez Stadtschena koji bi mi disao za ovratnik. Prošao sam dvorište i ušao u sjevernu
kulu ne susrevši nikoga i ubrzo pronašao dvostruki svod i uska vrata koja su vodila u
podzemne tamnice. Oboružao sam se bakljom sa zida i otvorio vrata.
Zastao sam na dovratku prije nego sam ušao. Miris raspadanja dolazio mi je
ususret kao plima trulih fluida koja je baš mene odlučila pozdraviti pa zagušiti. Bila
je to razgradnja ljudskih i biljnih tkiva, kao i drugih mirisa starih milijune godina
301
Kritika kriminalnog uma
spojenih unutar drevnih usta tvrđave. Na tren sam se gotovo okrenuo i vratio. Samo
me je želja za znanjem, očajnička nada da bih mogao naći neki novi trag, uspjela
natjerati da krenem naprijed.
Ušao sam i zatvorio vrata za sobom, a onda se stao spuštati niza stube pod ple-
šućim svjetlom baklje. No kako sam se spuštao, postajao sam svjestan da prema
meni dolazi drugo svjetlo baklje. Motreći u tamnu dubinu neko vrijeme, uspio sam
razabrati da se radi o dvjema prilikama. Časnika Stadtschena prepoznao sam odmah,
ali tko je bila druga prilika? Srce mi se popelo do grla na pomisao da je to doktor već
bio došao i da su trula trupla odnesena i pokopana.
Zastao sam, a nervoza i ljutnja rasli su i dalje, dok sam čekao Stadtschena da se
približi i sam mi prizna kakve su dodatne štete u mojoj odsutnosti nanesene mojoj
istrazi. Ali kad su mi se približili na desetak koraka, srce mi je sretno zaplesalo.
Odjevena u crni šal koji joj je pokrivao glavu i ramena, prema meni je hodala Frau
Lampe i činilo se da se snažno oslanja na vojnikovu ruku. Zbog toga, ako ni zbog
čega drugoga, izgovorio sam riječi hvale Bogu. Dakle, vidjela je raspadnute ostatke.
Prišli su još nekoliko koraka i tada me je Stadtschen zamijetio i zaustavio se.
Žena je sekundu potom podigla k meni uplakane oči. Koža joj je bila blijeda: izgle-
dala je prozirna kao topljeni vosak, bljeđa čak od lica profesora Kanta. Obrazi i usta
su joj bili otečeni. Njezina žalobna prilika izgledala je kao da potvrđuje ono čemu
sam se nadao iznad svega. Gotovo sam se obradovao njezinoj tuzi.
Prepoznala je Martina Lampea!
»Frau Lampe?« pozvao sam je s cvrkutavim tonom za koji sam se nadao da ga
neće primijetiti ili razaznati.
Žena je glasno zajecala i okrenula pogled istodobno odbacujući vojnikovu ruku
kao da sam je zatekao u intimnom trenutku slabosti koji mi nije željela pokazati.
»To tijelo je nađeno na šumskom putu kojim je vaš suprug prolazio«, rekao
sam što sam ozbiljnije mogao. »Nije mnogo ostalo, bojim se. Sigurno vas je uzrujalo
i ja vam se najdublje ispričavam…«
»Uzrujalo, gospodine?« unatoč tome što je očigledno bila u teškom stanju, glas
joj je bio čvrst. Štoviše, ton je nedvojbeno bio oštar i optužujuć. »Svaki pošten
čovjek bi bio uzrujan, Herr Stiffeniise. Molit ću se da nijedna druga žena ne bude
primorana vidjeti ono što sam ja morala vidjeti.«
Gledao sam je ne znajući ni sam što bih.
»Ništa u toj odvratnoj stvari«, zarežala je na mene jedva suzdržavajući bijes,
»nikad me neće navesti da mislim da je to Martin. Ništa! Nadam se da ga tražite i da-
lje?«
302
Michael Gregorio
303
Kritika kriminalnog uma
304
Michael Gregorio
34. poglavlje
Popeo sam se do svojeg ureda i pozvao stražara da dođe i upali svijeće kad sam zate-
kao mračnu sobu. Dan se primicao kraju, što je bilo krajnje vrijeme da počnem pisati
svoje izvješće kralju. Već sam taj zadatak predugo odgađao i još uvijek nisam imao
jasnu predodžbu koliko trebam reći. Ni koliko sakriti. Budući da je profesor Kant
mrtav, a Martin Lampe još živ i hara ulicama Königsberga, odakle početi i kako
završiti?
Odlučno sam uzeo gusje pero, natopio ga tintom, postavio vrh na glatku površi-
nu papira i ostao sjediti u tom položaju kao iz kamena isklesan dobrih petnaest minu-
ta, a možda i više. Počeo sam osjećati kako se u meni gomilaju razočaranje i nemoć-
ni bijes pastira, pastira koji nikako da skupi svoje raspršene ovčice bez pomoći obu-
čenog psa ili prikladne ograde u kojoj bi jogunaste životinje satjerao u kut. Kad god
bih počeo misliti kako sam konačno svoje misli dotjerao u red, neka drečava nelogič-
nost odjednom bi iskočila i sve ih ponovno porazbacala spriječivši me i da počnem.
Najlakši način za početak bio je, tako sam se barem uvjerio, da se držim onih
činjenica koje sam mogao potkrijepiti nespornim pisanim izjavama.
»Današnjeg dana, 12. dana u mjesecu veljači 1804.«, počeo sam,
Stao sam na tom mjestu, ponovno umočio pero u tintu i dugo uzdahnuo. Na pa-
met mi nije padao nikakav dobar razlog za vjerovati ni u što. Uistinu svaki, pa i onaj
najmanji komadić mozaika koji sam uspio sastaviti navodio me na vjerovanje u
najgore. Bacio sam pero, odgurnuo stolicu, ustao i odšetao do prozora i bezvoljno
buljio van. Nebo je bilo crno, niski oblaci dolazili su s mora donoseći susnježicu, a
vjerojatno i još snijega. Otvorio sam prozor ne bih li došao do zraka iako je u sobi
već bilo više nego dovoljno svježe. Dolje u dvorištu vojnici su bučili kako su dolazili
i odlazili. Bližilo se šest, vrijeme za smjenu straže. Ljudstvo koje je upravo predalo
dužnost klatilo se besciljno amo-tamo. To se smijalo i zviždalo, pričali su se vicevi i
zapalile se glinene lule i zadirkivalo one koje je tek čekala noć ispunjena maršira-
njem po ledenim bedemima.
305
Kritika kriminalnog uma
Odjednom sam poželio biti jedan od njih. Želio sam se osloboditi te zadaće,
brige i odgovornosti koje su mi s njom pale na pleća. Još više, želio sam biti sa svo-
jom obitelji u Lotingenu, u svom domu dokono peći krumpire u žari plamteće ku-
hinjske vatre. Dok izvještaj ne bude gotov, samog sam sebe oštro upozorio, vrlo su
mali izgledi da ću ikamo ići. Ne budem li našao logično obrazloženje za sve do ijed-
ne stvari koja se dogodila u Königsbergu, bit ću ostavljen da trunem u tvrđavi. S
otvorenim pitanjem Martina Lampea koje mi je visjelo nad glavom, shvatio sam,
mogao bih ostati štićenik te tvrđave još jako, jako dugo…
Buka kao da je dopirala iz jako velike daljine.
Toliko sam se zanio u svoje tmurne misli da se mogao i odviti ljuti boj u kojem
bismo izgubili i predali čitavu tvrđavu, a ja ne bih imao pojma o tome.
Netko mi je kucao na vrata.
Zvuk se ponovio trenutak poslije, a zatim ga je popratio prepoznatljiv glas.
»Herr Stiffeniise, mogu li ući, gospodine?«
Na vratima mi je bio časnik Stadtschen. Nije bilo sumnje da je došao moliti mi-
lost. Dobro je znao na koji ću ga način predstaviti u svom izvještaju.
»Vratite se kasnije«, odazvao sam se odrješito. »Kralj mora dobiti svoje
izvješće!«
Ali Stadtschen se nije dao otjerati. Pokucao je ponovno, i to još jače.
»Herr prokuratore, ali molim vas, ne može čekati!«
Zatvorio sam prozor i ljutito krenuo prema vratima. Ljutnja mi se pretvarala u
buktinju. Kakve mi je alternative ostavio? Krenuo sam mu precizno reći što mislim o
njemu. Pomicanjem onog trupla upropastio mi je cijelu istragu. Da je bilo po mojem,
bio bi degradiran. Za dobru mjeru, na vagu bih mu dodao i još jedno bičevanje pride.
Otvorio sam vrata naglim zamahom govoreći: »Dakle? Što je?«
Bio je u stavu mirno, uspravan i čvrst kao jarbol. Uplašeno me je pogledao u
oči, a onda pružio ruku s papirom.
»Izjava, gospodine«, izjavio je. »Identifikacija tijela. Frau Lampe je identifici-
rala tijelo. Taj križić je potpis udove Lampe.«
»Udove?« ispalio sam, zgrabio papir i gladno gutao slova.
Ovom ispravom prisežem i tvrdim da posmrtni ostaci tijela nađenog u šumi kraj
Belefesta koje sam u mrtvačnici tvrđave Königsberg pregledala u pratnji časni-
ka pripadaju mojem zakonitom suprugu Martinu Lampeu.
306
Michael Gregorio
Ženino ime bilo je ispisano istim onim rukopisom kojim i ostatak izjave i Stad-
tschenov potpis. Frau Lampe posvjedočila je ispravnosti izjave stavljajući čudni
nagnuti znak križa na dnu papira.
»Žena je nepismena«, pojasnio mi je Stadtschen.
Proučavao sam mu lice. »Kakvo je sad ovo čudo?« pitao sam se naglas. »Frau
Lampe je bila potpuno odlučna u stavu da ono tijelo nikako nije moglo biti leš njezi-
nog supruga.«
»Nek me nebo Bogovo zgromi, gospodine!« brzo je ispalio, a onda se ispričao
zbog rječnika prije nego je nastavio. »Sve se zbilo dok sam je vodio doma. U stvari,
kad sam je vodio dolje u mrtvačnicu, smrad je bio potpuno nepodnošljiv. Frau
Lampe odmah se požalila da joj je zlo i usto tvrdila da taj užas tamo nikako ne može
biti tijelo njezinog muža. Teško da sam je ikako mogao natjerati da razgleda one
kosti, zar ne, gospodine? Kad smo se sreli tamo dolje, baš sam je bio vodio na zrak
da malo dođe k sebi, ali vi ste mi onda naredili da je umjesto toga odvedem kući,
gospodine.«
»Nastavite«, rekao sam i pri tome počeo ozbiljno sumnjati nije li Stadtschen
možda prisilio ženu da potpiše tu izjavu kako bi popravio svoj položaj. »Ako nije ni
pogledala truplo, zašto se predomislila?«
»Dogodilo se dok smo hodali prema Belefestu, gospodine«, objasnio je. »Ni-
sam uopće više govorio o truplu, gospodine. Pitao sam ju je li njezin suprug imao
ikakvih tjelesnih osobina po kojima bismo ga mogli identificirati ako ga nađemo.
Budući da se službeno još uvijek vodio kao nestao, mogao je izgubiti pamćenje, biti
ozlijeđen ili čak ubijen. Zanimalo me ima li kakav madež ili neku drugu tjelesnu
osobitost po kojoj bi bio prepoznatljiv.«
Stadtschen je zastao, a na licu mu se ukazala sjena osmijeha.
»I ima, rekla mi je sama!«
»Kakva je to osobitost?« upitao sam, kao da sam bio smrtno bolestan čovjek
kojemu je liječnik upravo rekao da je njegova bolest sasvim lako izlječiva.
»Mi smo to vidjeli, ali u tom trenutku nismo tome pridavali važnost, gospodi-
ne«, odgovorio mi je Stadtschen. Smiješak mu se širio kao da mu je ta situacija bila
zabavna. »Pamtite li one bijele trake boje kosti u njegovim ustima, Herr Stiffeniise?
Kad sam okrenuo glavu, sjećate li se? Kad je bio u pruskoj vojsci prije četrdeset i
nešto godina, Herr Lampea je zarezala neprijateljska bajuneta. Prošla mu je kroz do-
nju usnu i završila je razrezotinom nepca.«
Pamtio sam i predobro. Ja sam bio zaključio da je taj izraženi ožiljak zapravo
ogoljena nepčana kost. Čak sam se doveo do toga da sam mislio kako je to učinio oč-
307
Kritika kriminalnog uma
njak jedne od zvijeri koje su ga razdrle. Koliko god su krvlju slijepljena usta Martina
Lampea tada bila jedan od najužasnijih prizora koji sam uopće mogao zamisliti i
protresla me od odvratnosti, sad su mi se pričinjala kao jedan od najdivnijih prizora
koje sam u životu vidio.
»Požurio sam je da se vratimo natrag u grad i stigli smo baš u zadnji čas. Na-
ravno, potražio sam vas, gospodine«, dodao je proučavajući moje lice da bi procije-
nio reakciju, »ali bili ste izišli. Liječnik je izdao smrtovnice, pastora smo pozvali da
izmoli posljednju pomast i grobovi za obojicu bili su već iskopani. Još pet minuta i
stvari bi bile dodatno komplicirane. Objasnio sam doktoru o kakvoj nužnosti je riječ
i on se potrudio da Frau Lampe vidi lubanju i ožiljak, ali zamotan u krpu. Ispalo je
dovoljno bezbolno i identificirala ga je. Odveo sam je u ured, napisao izjavu i ona ju
je potpisala. Kao što sam već rekao, Frau Lampe je sada udovica.«
Okrenuo sam glavu i na tren zatvorio oči.
Königsberg je siguran, oduševio sam se. Moj posao je završen.
»Odlično ste to obavili, Stadtschene«, rekao sam toplo. »To truplo sada više
nije važno u mom izvješću. Vaša uloga u ovom slučaju bit će nešto bolja.«
Iako mu je lice bilo ozbiljno i smireno, mogao sam se zakleti da mu je iskra
zabljesnula u oku. »Neka vas Bog blagoslovi, gospodine«, promrmljao je.
Shvatio sam da je toga dana Bog već bio krajnje dobar prema meni. Ubojica ne
samo što je imao ime nego je njegovo tijelo već identificirano izvan svake i najmanje
sumnje. Mirno sam zatvorio vrata i sjeo da nastavim posao. Taj put bio sam pun ku-
raže. Božja providnost gurala me naprijed objema rukama.
»Kralj će dobiti svoje izvješće!« objavio sam praznoj sobi. Trijumfalna objava
uspjeha je nešto što sam oduvijek želio napisati. Trijumfalna objava uspjeha je ono
što će kralj dobiti. Ponovno sam uzeo pero i započeo svom umješnosti nadahnutog
pjesnika.
Malo sam se pogladio perom po obrazu i čekao inspiraciju, a onda još nadodao
308
Michael Gregorio
309
Kritika kriminalnog uma
istraga ranijih zločina i dade dodatna težina mišljenju koje je zastupao moj
iznimno uvaženi, ali vještim potezima zavedeni prethodnik prokurator Rhunken,
da je niz ubojstava djelo jednog, očigledno nerazumnog i krvožednog čovjeka.
Također bih izrazio zahvalnost pokojnom profesoru Immanuelu Kantu.
Königsberg mu duguje neprocjenjivo mnogo u smislu njegove potpune posveće-
nosti rješavanju ovog slučaja i vraćanju mira u grad koji je volio više nego ije-
dan drugi na svijetu. Vaša kraljevska mudrost je svima znana; siguran sam da
će Vaša Visost znati cijeniti nesebičan i bez ikakve materijalne pomoći ili fi-
nancijske potpore ostvareni rad na predlaganju, ostvarivanju i primjeni novog
sustava logičkog promišljanja u svrhu analitičke policijske istrage koja će ući u
anale povijesti kriminalistike i to ne samo u ovom slučaju nego i svaki put kad
ubuduće bude bilo potrebno reagirati na društvene okolnosti nasilnog zločinje-
nja i privoditi počinitelje pravdi u svrhu odgovarajuće odmazde i pravde. Pri-
sežem da ću u svojem budućem radu kao magistrat zastupati i širiti metode ko-
jima me je podučio profesor Kant u punom uvjerenju da bi mi on bez daljnjega
dao svoju privolu za to. Pokorno predlažem da se revolucionarna metoda pro-
fesora Kanta odmah ugradi u djelovanje sposobnih policijskih snaga cijele Na-
cije i da se ona objavi o državnom trošku za dobro cijelog ljudskog roda. Bio bi
to odgovarajući spomenik tom velikom Prusu.
Stoga i uz prisegu na vjernost kruni Hohenzollerna i Vašoj Kraljevskoj Vi-
sosti, molim dopuštenje za povratak mojoj obitelji u Lotingenu, gdje bih nasta-
vio raditi na mjestu magistrata koje sam morao u tako iznenadnim i izvanred-
nim okolnostima napustiti.
Vaš najponizniji i poslušni sluga,
Hanno Stiffeniis, prokurator
310
Michael Gregorio
311
Kritika kriminalnog uma
35. poglavlje
Vrijeme je od lošeg postalo gore i Immanuel Kant ostao je nepokopan šesnaest dana.
Zemlja je bila tako zaleđena da se nije moglo iskopati groba za njega. Tijelo mu je
venulo i skupljalo se izloženo u katedrali iz dana u dan. Mjesne novine natuknule su
da je počeo poprimati izgled kostura i da su se vlasti počele moliti za promjenu vre-
mena.
Kod kuće, u Lotingenu, bacio sam se na posao. Teški rad trebao je biti najbolji
lijek za moje muke, ali nisam baš mnogo napredovao na slučajevima koji su se sku-
pili u mojoj odsutnosti. Sjedio sam iz sata u sat promatrajući repetitivne cvjetne
uzorke na zidu ureda ili prebirući odsutno po papirima na radnom stolu u svom
domu. Jedina utjeha koju sam mogao naći bila je moja obitelj. Helena je svoju ljubav
i pažnju iskazala u tisuću ljupkih gesti. A njezin najlukaviji potez kojim je ublažavala
moju bol jednostavno nije mogao biti previđen: moji maleni i voljeni. Moja žena
potrudila se da često budemo zajedno, mnogo više nego sam to bio dopustio prije od-
laska. Brzo bi zauzdala uzbuđenje koje su djeca pokazivala nakon moje odsutnosti,
čvrsta u susprezanju neočekivane slobode koju su osjetili prije nego se izmakla
kontroli.
Jednoga je jutra Helena upala u moju radnu sobu sa svježim primjerkom
Königsbergische Monatschrifta u rukama. »Bilo je kao da se zemlja zarekla da ga
neće primiti!« rekla je dok je stavljala novine na moj stol. Pala je kiša, iznenada je
zajužilo i naslov je javljao: pogreb profesora Kanta održat će se sljedećeg dana u je-
dan sat po podnevu. Pažljivo sam pročitao članak i okrenuo se svojoj ženi u namjeri
da nešto primijetim.
»Otiđi u Königsberg, Hanno. Položi mu dušu na počinak«, nježno je rekla me-
kim glasom, a opet tako odlučna, da nisam imao što reći po tom pitanju. Sve je
prošlo kao da se radilo o tješenju djeteta nakon nezgodna pada.
Iako sam bio odlučio nikada više ne stupiti nogom u Königsberg, sljedećeg sam
se jutra, odjeven u crno odijelo s crnom svilenom trakom na šeširu, ukrcao u prvu ju-
tarnju poštansku kočiju. Bio sam sam u kabini i to mi je bilo drago jer nisam imao
snage održavati ikakvu uljudnu konverzaciju. U blaženoj samoći, teška sam srca
evocirao prethodno putovanje za Königsberg, kada sam putovao u društvu Amade-
usa Kocha.
Kočija je stigla u podne i odmah sam se zaputio u Magisterstrasse, u dom pro-
fesora Kanta gdje su prethodnoga dana doneseni njegovi posmrtni ostaci. S onolikim
običnim ljudima koji su se tiskali i natiskivali kako bi došli do što boljeg vidika i s
312
Michael Gregorio
bližim znancima koji su se probijali do same kuće, to je više podsjećalo na stočni sa-
jam nego na utočište nebeskog mira kakvo je to mjesto bilo za života Immanuela
Kanta. Prolazeći kroz vrtna vratašca, ponijela me plima ožalošćenih do krijeste vala
sastavljene od studenata u akademskim odorama Collegiuma Fridericianum, koji su
došli odati posljednju počast. U blagovaonici se nalazio odar ukrašen vijencima
bršljana i bogatim cvjetnim aranžmanima, a na odru kraljevski bogat hrastov kovčeg.
Poklopac je stajao naslonjen uza zid. Skinuo sam šešir u znak tihog poštovanja osta-
cima filozofa koji su se ondje nalazili izloženi. U mene je uprla pogled gola smrt i na
ružičasto obojenim usnama ugledao sam onaj isti zagonetni osmijeh. Ni smrt ni
balzamiranje nisu ga mogli odnijeti.
»Sve je baš kako bi on poželio«, čuo sam šapat iza sebe i okrenuo se u susret
Herr Jachmannu i njegovoj ruci ponuđenoj u crnoj rukavici. »Napustili ste grad u
takvoj hitnji, Herr Stiffeniise«, rekao je. »Nisam znao hoću li vas danas ovdje
sresti.«
»Morao sam doći«, jedva sam prozborio jer mi je pred kraj rečenice glas zapeo,
kad sam vidio kako je podignut drveni poklopac i stolara koji se sprema uglaviti ga
na njegovo mjesto.
U tišini smo gledali šestoricu studenata koji su ga podigli u zrak i prenijeli iz
sobe na ulicu. Jachmann me poveo u prvi red beskrajne kolone žalobnika koja se
formirala iza četiri vranca upregnuta u crnu pogrebnu kočiju, na koju su učvrstili
kovčeg i ukrasili ga cijelog vijencima i cvijećem. Kad je sve bilo gotovo, zaprega je
povela zmijoliku kolonu kroz ulice Königsberga obrubljene redovima tihog mnoštva.
Sveučilišna katedrala bila je osvijetljena kao dan tisućama svijeća. Prigušene
orgulje svirale su Buxtehudeove ulomke dok su pozvani žalobnici i gradski odličnici
zauzimali svoja mjesta u klupama. Među njima su se nalazili i Johannes Odum, Frau
Mendelssohn i doktor Gioacchini. Sjeo sam nekoliko redova iza njih, dok su se pre-
ko mene prelamali valovi tuge. Ne mogu reći koliko sam dugo bio u tom odsutnom
stanju, kad mi je pažnju privukla žena u redu ispred mojega. Kad je skinula crni ru-
bac kako bi ga bolje namjestila, prepoznao sam je. Pogledala je preko ramena i od-
mah su nam se sreli pogledi.
Bila je to Frau Lampe.
Ni u primisli mi nije bilo da ću je sresti na pogrebu osobe koju je držala krivom
za nedaće nje i njezinoga pokojnog muža. Što li je tu tražila? Prožvakavao sam to pi-
tanje neko vrijeme i nisam našao odgovora, a onda sam se usredotočio na pogrebnu
ceremoniju koja je trebala trajati još oko dva sata. Herr Jachmann bio je tek jedan od
mnogih koji su morali održati svoj oproštajni govor, sastojak pogreba neizbježan ko-
liko i smrt sama. Naposljetku, kad više ništa nije ostalo za reći i nikoga nije bilo da
313
Kritika kriminalnog uma
314
Michael Gregorio
ma profesora Kanta i javio im prekrasnu vijest? Zašto sam ih sve izbjegao kao da su
prijetili da će mi oteti neprocjenjivo blago koje mi je Frau Lampe stavila u ruke? Isti-
na je bila ta da nisam imao namjeru filozofsko blago, Kantovu neobjavljenu ostavšti-
nu, podijeliti ni s kime. Bio sam uvjeren da je Immanuel Kant te riječi diktirao
Martinu Lampeu da bi došle k meni i nikome drugome. U svojoj aroganciji, ko-
mornik i ja bili smo krvna braća.
U ulici se nalazila kavana. U pravilu bila je prepuna studenata, no sada su bili
na pogrebu. Pogled kroz prozor pokazao mi je da je mjesto prazno. Ušao sam i za-
posjeo stol u najdaljem kutu i opravdao svoju prisutnost tako što sam naručio čašu
vruće čokolade. Čim je napitak stigao i konobar se okrenuo, ispod ogrtača sam izva-
dio torbu, kao pljačkaš koji razgledava svoj plijen.
Listovi su se držali skupa umrljanom crvenom vrpcom. Prelistavajući primije-
tio sam da je mjestimično tinta pomiješana s pijeskom koji je trebao poboljšati suše-
nje. Nije bilo naslova. Na omotu nije bilo imena autora. Otvorivši prvu stranicu, od-
mah sam prepoznao rukopis. Slova su bila nabacana u valovitim, neravnim linijama,
a bila su ružna, djetinjasta i po veličini i oblicima. Vidio sam taj stil u knjizi autogra-
ma Rolanda Lubatza. Ono staro pitanje vratilo mi se u tom trenutku: kakva je to ljuta
nevolja nagnala profesora Kanta da svoje zadnje misli povjerava takvoj šeprtlji?
Čitajući uvodni paragraf shvatio sam koliku sam ljubomoru osjećao prema
Martinu Lampeu. Kant je rekapitulirao svoju fundamentalnu tezu da etička priroda
čovjeka čini ljudsko biće podložnim univerzalnom zakonu utemeljenom na raci-
onalnosti. Sve što činimo trebalo bi težiti, tvrdio je, općem dobru koje predstavlja
stvarnu slobodu. Unatoč užasnom rukopisu sluge, nisam mogao ne prepoznati nepo-
novljivi glas Immanuela Kanta, smisleno izlaganje rigoroznih načela filozofije ćudo-
ređa prvi put izražene u Metafizici ćudoređa, prije nego ih je razvio u monolitnu mo-
ralnu strukturu u Kritici praktičnog uma.
Ne mogu reći u kojem mi je trenutku nelagoda počela puzati niz kralježnicu.
Činjenica jest da sam se osjećao sve neugodnije kako sam nastavljao čitati. Izgledalo
je kao da je autor zastranio sa stare, poznate staze. Odjednom sam se našao izgublje-
nim na terenu koji nisam prepoznavao, pretražujući u tek dolazećim recima nešto za
što bih se mogao uhvatiti, ideje ili koncepte koje sam sa sigurnošću mogao pripisati
Kantu. Je li Frau Lampe pogriješila? Možda taj dokument nije bio ono što je mislila.
Tekst kao da je bio grub i neotesan u nekom smislu, daleko od rafinirane misli i ele-
gancije izražavanja koje su poslovične karakteristike Kantova rada. Ali, unatoč tome
se rad doimao nekako vrlo, vrlo poznat…
Naslonio sam se i otpio malo čokolade da bih sabrao misli i povratio koncentra-
ciju. Naravno, pogreb me je uzrujao. Pogledao sam po kavani i vidio da se stolovi
315
Kritika kriminalnog uma
316
Michael Gregorio
36. poglavlje
Sjećanje na dan od prije sedam godina naletjelo je kao divlja bujica, mučno u svojoj
jasnoći.
»Prošećite sa mnom oko tvrđave, Stiffeniise«, predložio je Immanuel Kant čim
je nakon ručka odnesen pribor za jelo.
»Zar po ovakvom užasnom vremenu?« prosvjedovao je Herr Jachmann zabri-
nuta izraza lica.
Profesor Kant sasvim je namjerno zanemario prijateljevo upozorenje, dok smo
uzimali kapute i šalove. Na putiću smo ušli u maglu tako gustu i vlažnu, da je Kant
odmah zgrabio moju ruku i držao se za nju.
»Vi vidite, Stiffeniise. Ja ću vas pratiti«, rekao je.
Činilo se kao da je nagovijestio da se od mene očekuje nešto više od mladosti i
snage. Dok sam zatvarao vrtna vratašca, vidio sam Herr Jachmanna kako uzrujano
gleda iza zastora, no magla je bila kao živa. Kant i ja smo odšetali ravno u njezino
razjapljeno ždrijelo i progutala nas je u jednom zalogaju.
Čim smo krenuli, ja sam počeo živčano blebetati o prethodnom ljetu koje sam
bio proveo u Italiji. Govorio sam mu o nesnosnom suncu, dobrodošloj svježini jese-
ni, hladnoj zimskoj vlazi kroz Francusku kad sam krenuo na povratak i o svojoj sklo-
nosti suhoj hladnoći naših planina.
»Dosta o vremenu!« presjekao me je. Jedva da sam ga vidio u sumraku. Smrtno
blijedo lice mutilo mu se i izoštravalo kao ektoplazma koja se pokušava materijalizi-
rati. »Jedno ljudsko iskustvo ravno je snazi Prirode, rekli ste za ručkom. Čak najdija-
boličnije od svih. Ubojstvo bez motiva. Hladnokrvno ubojstvo. Što ste htjeli reći,
Stiffeniise?«
Neodlučno sam zastao prije nego sam odgovorio, ali u Königsberg sam došao
upravo iz tog i nikojeg drugog razloga. Brzo sam mu prepričao čemu sam posvjedo-
čio ni dva mjeseca prije. Opijen prosvjetiteljskim idejama i znatiželjan kako li će re-
volucionari postupati s kraljem kojega su se odrekli, u Parizu sam prekinuo svoj
povratak kući. Nalazio sam se na Place de la Révolution kad se Luj XVI. penjao stu-
bama k giljotini. Nikada prije nisam vidio predavanje čovjeka smrti i užasnut sam
gledao kralja kako je kleknuo pred tim instrumentom usuda. Kad se blistavi metalni
trokut podigao u gornju točku, bubnjevi su zagrmjeli. Njihovo udaranje izjednačilo
se s onim mojega srca.
»Pogledao sam vraga u oči«, rekao sam Kantu, prilično melodramatično, »a on
317
Kritika kriminalnog uma
318
Michael Gregorio
Stao sam očekujući kakvu reakciju profesora Kanta, ali ostao je tiha, zamišljena
sjena u vrtlozima magle.
»Kad sam se vratio«, nastavio sam, »turbulencija koja je u mene ušla u Parizu
bila je tu i dalje, kao otrovni, nevidljivi vjetar. Nisam se usudio nikome reći, osim
Stefanu, mojem bratu. Slušao me bez riječi. Nije me ni kritizirao ni osuđivao, samo
me gledao ravno u oči bez uzmaka. I onda, jednoga dana, izazvao me da učinimo
nešto što nam je otac zabranio ikada više činiti.«
»A to bi bilo?…« upitao je Kant, možda malo umoran od mojeg pripovijedanja.
»U blizini naše kuće je kamena golet, zovemo je Richtergade. Kad smo bili dje-
ca, gospodine, penjanje na nju bila nam je omiljena zabava. Trebao sam, odnosno
morao sam odbiti taj izazov, ali nisam. Izazivao me, provocirao me je. Stefan je
predložio distrakciju, divertissement, igru koju sam prihvatio s oduševljenjem. Tje-
lesna, iscrpljujuća aktivnost trebala je oživiti moj problemima izmučeni um. Nisam
mislio na njega, osim što sam ga podsjetio da sa sobom ponese kušalicu s medom.
Odgovorio je brzim kimanjem pa smo odjurili. Bio je hladan dan, pravi dan za uspon
i ja sam se prvi našao na sljemenu kamenite glave. Nikada prije nisam pobijedio u toj
utrci. Stajao sam na rubu, okrenuo se k vjetru. Navale prirodnih sila zatirale su moje
unutarnje oluje. Čeznuo sam reći Stefanu koliko sam oduševljen. Htio sam mu
zahvaliti, ali tada sam čuo dahtanje i pogledavši dolje vidio sam kako pokušava ru-
kom dohvatiti kamenu izbočinu pod mojim nogama. Pogledavši dolje, ja sam se… ja
sam se još jednom skamenio od susreta sa smrću. Pjena mu je krenula na usta, oči su
se zakolutale, a mišići se trzali dok je pokušavao govoriti. Jezik mu je bio svezan u
čvor. Nokti su grebali i čupali mokar kamen. Pred mojim očima se odvijala bitka, ali
kao da je bio… znanstveni eksperiment. Stefan se pokliznuo i pao natrag u prazninu.
Što sam ja učinio? Ništa. Ništa, baš ništa. Gledao sam kako pada u smrt. Stuštio sam
se na kraju s vrha, potpuno izluđen, i našao ga ispruženog na travi, beživotnog. Oštar
kamen mu je kao neka opaka zvijer odgrizao komad glave kad je udario o tlo. Krv i
tkivo su mahovinu obojili crveno.
Te večeri mi je otac uletio sobu. U ruci je držao zlatnu kušalicu meda. »Našao
sam ovo u tvom džepu«, optuživao je. Urezalo mi se u pamćenje kakav je izraz lica
imao. »Zašto nisi spasio brata?« kao da je govorio. Možda je našao med u drugoj
jakni, ne u onoj koju sam taj dan nosio. Ne mogu reći. U svakom slučaju, toga dana
nisam ponio med ili se u najmanju ruku toga ne mogu sjetiti.
Nije me nazvao ubojicom. To je bilo zadnje što je majka rekla prije smrti. Leža-
la je u krevetu kao kip tjednima nakon njegove smrti i staklenim očima gledala ni u
što. Okrenula se k meni u trenutku smrti i rekla riječi koje nijedan vjeran sin nikada
ne bi smio čuti. Dopušteno mi je prisustvovati pogrebu, a onda mi je otac naredio da
319
Kritika kriminalnog uma
320
Michael Gregorio
Jedno se pitanje pojavilo u mojim mislima kao me udario čekić. Je li Kant bio
zaražen onim ludilom koje je htio kod mene liječiti? Jesam li mu otvorio vrata k za-
branjenom puteljku i tako mu predao zlatnu jabuku zabranjene mudrosti koja je leža-
la na kraju? Kantova filozofija nasukala se na greben i ja sam mu, ni ne znajući, do-
bacio pojas za spašavanje. Je li u zimi svog života pronašao put u apsolutnu slobodu
koju prakticiranjem racionalne discipline i logičkog zaključivanja nije mogao dose-
ći? Upravo prije nego je nađeno tijelo narednika Kocha, Kant je bio u groznici, glasa
hrapava od uzbuđenja.
»Ne mogu zamisliti što sam samo ja mogao začeti i izvesti«, divljao je. Govorio
je o svojim klevetnicima, filozofima romantizma, kardinalima Sturm und Dranga.
»Nikada neće upoznati ljepotu…«
Završio sam rečenicu umjesto njega.
Nikada neće upoznati ljepotu onoga što sam učinio uz Vašu pomoć, Stiffeniise!
Ta je misao eksplodirala u mojoj glavi kao magma koja sukne iz otvorena
321
Kritika kriminalnog uma
vulkana. Je li Immanuel Kant tom knjigom posijao sjeme zla u glavu svojeg ko-
mornika, znajući da će ga ovaj shvatiti smrtno ozbiljno? Je li Kant svjesno stvorio
ubilačkog Golema u svojem slugi i pustio ga na Königsberg?
Ako je Kant znao…
Jan Konnen, Paula-Anne Brunner, Johann Gottfried Haase i Jeronimus Tifferch
bili su njegove žrtve. Izazvao je poniženje koje je rezultiralo smrću prokuratora
Rhunkena, pripremio teren za ubojstvo potrčka Morika, gurnuo Totzove u samo-
ubojstvo, natjerao Annu Rostovu da prijeđe granicu i dušu Antona Lublinskog učinio
čudovišnom kao što mu je lice. Život Frau Tifferch i njezine ogorčene sluškinje bit
će zahvaljujući njegovim djelima zauvijek teško narušen, kao i svih drugih koji su
izgubili nekog bliskog, poznatog, voljenog. Dragi ljudi Königsberga uvučeni su u
mrežu užasa koju je Kant tako maestralno ispleo.
Ubio je i Kocha, mojeg vjernog i pouzdanog ađutanta. Poniznog slugu države i
mene samog. Koch nije nalazio sigurnost u Kantovoj filozofiji, ništa što mu je pruža-
lo sigurnost u samom profesoru Kantu. Koch je osjetio zloćudnu narav Kantova za-
nimanja za slučaj, osjetio zlo u laboratoriju, a ja sam bio preplavljen divljenjem.
Ako je Kant znao…
Odabrao je mene iz jednog jedinog razloga. Bio sam u glavi ubojice. Sam je
tako rekao. Odabrao je mene — ne Herr prokuratora Rhunkena ili kojeg drugog
iskusnijeg magistrata — da se divi paklenoj ljepoti njegova posljednjeg rada. Ne-
beska forma volje, čin koji nadrasta i logiku i razum, dobro ili zlo: ubojstvo bez mo-
tiva. Moment kad je čovjek slobodan, nesputan lancima morala. Kao priroda. Ili kao
Bog. Kad sam ustrajao na traženju logičnog dokaza, vjerodostojnog objašnjenja, kad
ja nisam razumio ono što mi je pokušavao pokazati, Kant je otvorio vrata i poslao me
obilježenog njegovim ogrtačem da budem ubijen. No Koch se ispriječio. Primio je
fatalni udarac koji je bio namijenjen meni.
Ako je Kant znao…
Nije njega zanimao onaj oženjeni mladi čovjek s dvoje dječice, vrijedni ma-
gistrat iz Lotingena, kad me je pozvao k sebi. Pozvao je, zapravo, onog zbunjenog i
uznemirenog mladića kojeg je samo jednom prije sreo, poprskanog krvlju kralja
obezglavljenog pred njegovim očima, neveselog mladića kojem je brat umro na-
očigled, budalu koja mu je nehotice otkrila najmračnije tajne ljudske duše dok su se
šetali pod maglom obavijenom tvrđavom Königsberga. Dajući taj slučaj u moje ruke,
profesor Kant nadao se da će ekshumirati demona kojega je naslutio sedam godina
prije.
I je li gotovo pa i uspio, pitao sam se uz jezu koja me protresala, za tih dana u
322
Michael Gregorio
323
Kritika kriminalnog uma
nad tok, počeo sam trgati listove dokumenta koji mi je na skrb dala Frau Lampe. Bi-
jeli papirići padali su kao zapusi snijega i upadali u ždrijelo gladnih voda.
Na taj je način na svijet došlo posljednje djelo Immanuela Kanta, profesora lo-
gike na Sveučilištu u Königsbergu.
324
Michael Gregorio
37. poglavlje
325
Kritika kriminalnog uma
jedinog preživjelog sina. Na tren sam i ja samog sebe uvjerio da je tako. Ipak, nešto
me u tom pismu zbunjivalo, neka neizrečena smicalica koja mojem optimizmu nije
davala da uzleti kao što se njezin vinuo visoko. Kad god je spomenuo mojeg brata,
otac bi rekao »Stefan, moj voljeni sin«, a kad bi se odnosilo na mene, koristilo bi se
samo ime.
Kako god, vijesti od odvjetnika Hanfstaengela čekali smo, ako se to može tako
nazvati, u stanju malo povećanih očekivanja. Došle su nakon dva tjedna. Nekoliko
riječi i ništa više: »U prilogu se nalazi vaše naslijeđe kako vam je pokojni Wilhelm
Ignatius Stiffeniis oporučno ostavio u svojoj Posljednjoj volji i Oporuci.«
Napet i nestrpljiv promatrao sam kako momci s kola skidaju pošiljku i unose je
u hodnik. Odmah sam prepoznao taj kovčeg. Bio je od željezom okovane hrastovine.
Najveći kovčeg u našoj kući u Ruislingu, uvijek je stajao u majčinoj garderobi. Ni-
sam ga morao otvoriti da bih znao što se nalazi u njemu. Obuzela me je podmukla
paraliza. Zaledilo mi se i srce u grudima, udarajući bolno kako se borilo protiv užasa
koji mi je obuzeo um.
Kleknuo sam na hladni kameni pod i otvorio poklopac.
Netko kao da je nadjenuo kovčeg raznim predmetima koje je Stefan za života
posjedovao: najdražom odjećom, sitnicama koje je čuvao kao uspomene na drage do-
gađaje, najdražim knjigama koje je pročitao, pa onda čitao opet i iznova. Na vrhu
hrpe nalazilo se pet kušalica, medicinskih bočica sa zlatnim medom. Zadnji, mučni
dio njegova života ovisio je o tim zalogajima čistog slada. Šesta bočica zdrobila se u
transportu i rasula se posvud u obliku smjese svjetlucava stakla i ljepljiva meda.
To jest bilo moje naslijeđe.
Otac mi nije namijenio zaborav. Ne bi me bio blagoslovio mirom. Prokletstvo
koje je položio na moje čelo nije želio ponijeti sa sobom u grob. Ostatke skršenog ži-
vota moga brata poslao je u moj dom.
Okrenuo sam se k Heleni i vidio da su joj nada i veselje iščezli iz oka. Gledala
me optužujuće, a u znakovitoj tišini kao da sam čuo pitanja na koja nikada nisam do
kraja odgovorio. Pitanja koja mi je napisala u pismu što sam ga primio u
Königsbergu nakon što se jedan jedini put susrela s mojim ocem.
»Nezamisliv mi je razlog tolike mržnje jednog oca, Hanno. Što on misli da si
učinio?«
Bez ijedne riječi kovčeg je proslijeđen ravno na tavan, gdje je nekoliko mjeseci
skupljao prašinu. Neobično vlažno ljeto je prošlo i ušli smo u hladnu i tmurnu jesen,
kad sam bio primoran popeti se na tavan u potrazi za svijećama. Nakon što sam na-
šao ono što sam tražio i već krenuo dolje, nagli me je poriv zaustavio. Morbidna zna-
326
Michael Gregorio
možda si se pitao zašto sam šutio kad si pričao o Parizu i o ubojstvu kralja
Luja. Cijeloga života sam te gnjavio svojim pitanjima. Ali nisam ništa rekao.
Nisi mogao znati kakav se osjećaj rađao u mojoj duši na tvoje riječi. Kako bih
ti mogao reći? Ako nema života poslije smrti, mjesta na kojem bismo se opet
susreli, sada ti zahvaljujem što si sa mnom podijelio svoje tajne. Hvala ti što si
mi pokazao kojim putem treba ići. Može li suicid biti hladnokrvno ubojstvo?
Najteža je to odluka koju čovjek može donijeti. Je li ijedna sloboda apsolutni-
ja?
Trebamo li čekati da budemo svedeni na ništa, da »u duši trpimo metke i
strelice silovite sudbine«, kao što nam engleski pjesnik veli, čemu odgađati kri-
zu još jedan dan? Smrt je konačno uzvišenje svakog života koji je ikada bio
istinski življen.
Odlučio sam prekinuti svoju patnju.
I to ću učiniti uz tvoju pomoć, Hanno, iako to nikada nećeš znati. Sumnjam
da ćeš čitati ovu moju knjigu.
Sutra ćemo se penjati na Richtergade. Nećeš me razočarati.
Najdraži prijatelju, naša srca i duše su ranjene. Ti imaš svoje razloge, ja
imam svoje. Obojici će nam dobro doći utrka do vrha. No ja se neću vratiti jer
mi je dosta meda! Možda ćeš otkriti štos…
327
Kritika kriminalnog uma
Bočicu nektara koji mu je mogao spasiti život ubacio je u moj džep kad smo
napuštali kuću toga jutra. Suze su mi navrle na oči kad sam pročitao zadnje što je na-
pisao:
Sljedećega jutra, šećući prirodom u blizini kuće, uživajući u prvom lijepom danu na-
kon tjedana i tjedana i pokušajima koje je poduzimao mali Immanuel ne bi li se kako
osovio na svoje nožice, konačno sam odgovorio na Helenina pitanja: progovorio sam
sasvim otvoreno o Stefanovoj smrti i onome što je moj otac mislio da sam učinio.
Slušala me ne govoreći ništa. Njezine oči mirno su gledale u moje. Kao oči mojeg
brata kad sam mu pričao o onome što sam vidio u Parizu. Kao Kant kad sam mu go-
vorio o strahu od tamne kreature koja mi se uselila u um. Ispričao sam joj o ranjenoj
duši mladića kakav sam bio prije nego sam je upoznao, a i o onoj osobi koja sam
postao nakon toga. Tada je stavila prst na usta kao znak da zašutim i neobičnim
pokretom glave usmjerila moju pažnju na našeg dječačića. Immanuel se oslobodio
njezine ruke i stupao svečano i postojano pred nama na svojim debeljuškastim noga-
ma.
»To je hrabro jedno momče, Hanno. Mrvicu svojeglav, možda. Isti otac!« pri-
mijetila je Helena. »Ja sad stvarno mislim da je vrijeme da odemo u taj posjet Ru-
islingu. Slažeš li se?«
Te sam večeri načuo Lotte i Helenu kako čavrljaju u kuhinji. Djevojka je djelo-
vala začuđeno i zainteresirano govoreći kako joj je drago da me vidi toliko spo-
kojnog nakon očeve smrti i posljedičnih razočaranja u novčanim pitanjima.
»Nikad ga ne vidjeh tako bezbrižnog kao što je bio danas«, iznenađeno će
Lotte. »Gospodin je kao oporavljen od duge i strašne bolesti.«
Odgovor moje supruge bio je otpjevan onim živim i veselim tonom koji je
obično koristila kad se zaigrala s djecom.
»I jest, Lotte. Sigurno jest.«
Dva dana poslije poduzeli smo naše hodočašće do obiteljske kripte u Ruislingu.
328
Michael Gregorio
Zahvala upućena Stefanu i molitve za oca i majku odzvanjale su tim jače što je veća
bila tišina oko nas, koja nas je zaogrnula kao plašt satkan od utjehe i topline.
U svibnju, jednog vedrog i sunčanog jutra nakon nelagodnog tjedna magle koja se
vukla i ranih jutarnjih mrazova koji su posipali otvorena polja, Lotte Havaars ušla je
u kuhinju sva nekako gizdava i teatralna, očito htijući reći nešto tajno.
Pružila je sklopljene ruke prema djeci i naglo raširila prste otkrivajući dvije na-
rančaste bubamare kako joj sjede na dlanu.
»Puna ih je zemlja, gospodine«, rekla je sretno nasmiješena. »Ovo će biti dobro
ljeto. Bubamare ovako rano! To je znak obilja. Napoleon nikad neće srušiti zemlju
koja je tako dobro sita i snažna.«
Imajući na umu kako smo se prethodne godine smijali njezinim predviđanjima,
Helena i ja smo se jedno drugome slabašno nasmiješili. Bili smo više nego skloni
vjerovati da Lotte ima pravo.
I imala je.
Ljeto 1805. bilo je doba velikog obilja i plodnosti. Mir je vladao Istočnom Pru-
sijom. Kao i Königsberg i svi veliki i mali gradovi kraljevine, Lotingen se vratio po-
uzdanoj marljivosti ranijih vremena. Napoleon Bonaparte okrenuo se k jugu gdje se
susreo sa zajedničkim austro-ruskim snagama u Bitki kod Austerlitza. Sve je govori-
lo da nam je francuski car okrenuo leđa. No koliko bi dugo moglo trajati prešutno
primirje? Umarširao je u Hannover i okupirao ga 1802. godine i svi su znali da bi to
mogao ponoviti kad god poželi. Margreta Lungerek, proročica generala Katowicea,
prorekla je tu mogućnost, lukavo izgatavši ime groblja nacije iz zapetljanih, krvavih
crijeva mrtve vrane koju je razapela na svojem stolu.
Povijest joj je dala za pravo.
U nepopustljivom umu Napoleona Bonapartea već je odavno bilo zasijano
prusko sjeme i u roku godine dana ono je procvalo u nekom kukuruznom polju nado-
mak Jene, odneseno onamo možda upravo na nevinim krilima bubamara selica…
329
Nakladnik:
Znanje D. D.
Mandićeva 2, Zagreb
Za nakladnika: Tomislav Vintar
Glavni urednik: Davor Uskoković
Urednik: Branko Matijašević
Tehnička urednica: Janka Carev
Lektor: Mirjana Paić Jurinić
Korektor: Jakov Lovrić
Design omota: Palete kreativni team
Tisak: Tiskara Znanje D. D.Mandićeva 2, Zagreb — veljača 2010.
ISBN 978-953-195-891-2
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 731185
330