Professional Documents
Culture Documents
Camilla Lackberg Zlosretnik PDF
Camilla Lackberg Zlosretnik PDF
Läckberg
Zlosretnik
sa švedskoga preveo:
Luka Miličević
v|b|z Zagreb
Willeu i Meji
1.
Ono čega se najbolje sjećao bio je njezin parfem. Onaj koji je drţala u kupaonici.
Bočica s ljubičastim odsjajem, slatkasta, prodorna mirisa. Kad je odrastao, traţio
ga je u parfumeriji dok konačno nije razabrao o kojemu je točno riječ. Nasmijao
se kad je vidio naziv Poison.
Njime bi poprskala zapešća kojima bi potom protrljala vrat ili, ako bi
nosila suknju, čak i gleţnjeve.
Mislio je da je to tako divno. Ljupko bi trljala svoja krhka, njeţna
zapešća jedno o drugo. Miris bi se širio oko nje i uvijek bi ţudio za trenutkom
kad bi mu se sasvim pribliţio, kad bi se ona nagnula i poljubila ga. Uvijek u
usta. Uvijek tako njeţno da se katkad pitao je li poljubac stvaran ili ga sanja.
„Čuvaj sestru“, kazala bi prije no što bi izašla. Izgledalo je kao da ne
hoda, nego lebdi.
Poslije se ne bi mogao sjetiti je li joj odgovarao naglas ili bi samo kimnuo
glavom.
P R O L J E T N O J E S U N C E S J A L O kroz prozore policijske
postaje u Tanumshedeu, nemilosrdno razotkrivajući prljavštinu na
njima. Zimsko sivilo protezalo se poput opne preko stakla, a Patrik se
osjećao kao da je njime i sam presvučen. Ova je zima bila oštra. Ţivot
s djetetom bio je nemjerljivo zabavniji, ali i nemjerljivo naporniji nego
što je mogao zamisliti. S Majom je sve bilo lakše nego na početku, no
Erica i dalje nije bila zadovoljna ulogom majke koja ostaje kod kuće.
Ta spoznaja Patrika je mučila svake sekunde i minute provedene na
poslu. Osim toga, ono što se zbilo s Annom svalilo je dodatni teret na
njegova leđa.
Kucanje o dovratak prenulo ga je iz tmurnih misli.
„Patrik, dobili smo dojavu o prometnoj nesreći. Jedan auto na
cesti za Sannäs.“
„U redu“, uzvrati Patrik i ustane. „Nego, nije li danas trebala
stići Ernstova zamjena?“
„Da“, odgovori Annika. „Ali još nije osam sati.“
„Onda ću povesti Martina sa sobom. Mislio sam povesti nju, da
pohvata sve konce.“
„Da, ţao mi je sirotice“, reče Annika.
„Zato što će se voziti sa mnom?“ upita Patrik hineći
uvrijeđenost.
„Pa jasno“, odvrati Annika, „znam ja kako ti voziš. Ne,
ozbiljno, neće joj biti lako s Mellbergom.“
„Nakon što sam pročitao njezin ţivotopis, uvjeren sam da ako
itko moţe s njim izaći na kraj, onda je to Hanna Kruse. Čvrsta
djevojka, sudeći po dosadašnjim postignućima i preporukama.“
„Jedino mi nije jasno zašto bi se onda prijavila za
Tanumshede…“
„Imaš pravo“, uzvrati Patrik oblačeći jaknu. „Pitat ću je zašto je
pristala pasti tako nisko i prihvatila posao u ovoj slijepoj ulici za svaku
karijeru, s nama, policajcima amaterima.“
Namignuo je Anniki, a ona ga je blago pljesnula po ramenu.
„Ma daj, znaš da nisam tako mislila.“
„Ma znam, samo te podbadam… Nego, imaš li još informacija
o mjestu nesreće? Ima li ozlijeđenih? Mrtvih?“
„Čovjek koji je dojavio o nesreći kaţe da je u autu bila samo
jedna osoba. Mrtva je.“
„Kvragu. Idem po Martina, pa ćemo otići pogledati. Brzo se
vraćamo. Ti dotad moţeš sve pokazati Hanni.“
U tom su trenutku začuli ţenski glas s recepcije. „Zdravo!“
„To je zasigurno ona“, reče Annika i poţuri prema vratima.
Patrik pođe za njom. Zanimalo ga je to novo, ţensko pojačanje u
postaji.
Iznenadio se ugledavši ţenu koja ih je čekala na recepciji. Patrik
zapravo nije ni znao što očekivati, moţda nekoga… većega. Svakako
ne ovako zgodnu plavušu. Najprije je pruţila ruku Patriku, zatim
Anniki i rekla:
„Bok, ja sam Hanna Kruse. Danas bih trebala početi.“
Njezin glas ispunio je njegova očekivanja. Bio je dubok i
odlučan.
Osim toga, stisak njezine ruke odavao je mnoge sate provedene
u teretani, što je Patrika nagnalo na sve veće preispitivanje početnog
dojma.
„Patrik Hedström. A ovo je Annika Jansson, kičma ove
postaje…“
Hanna se nasmiješila. „Vidim, jedino ţensko uporište u carstvu
muškaraca. Barem koliko sam dosad vidjela.“
Annika se nasmijala. „Da, moram priznati da je lijep osjećaj
uspostaviti ravnoteţu u odnosu na sav testosteron unutar ovih
zidova.“
Patrik ih je prekinuo u brbljanju. „Djevojke, upoznat ćete se
poslije. Hanna, upravo smo zaprimili prijavu prometne nesreće s
jednim automobilom i smrtnim ishodom. Ako se slaţeš, mogla bi poći
sa mnom na teren. Da te gurnemo u vatru odmah prvoga dana.“
„Što se mene tiče, moţe“, reče Hanna. „Mogu li samo negdje
ostaviti torbu?“
„Odnijet ću je u tvoj ured“, odgovori joj Annika. „A s
razgledavanjem postaje nastavit ćemo kad se vratiš.“
„Hvala“, reče Hanna i poţuri za Patrikom koji je već bio na
izlaznim vratima.
„I? Kakav je osjećaj?“ upita Patrik kad su sjeli u policijski
automobil i krenuli prema Sannäsu.
„Dobar, hvala. Ali uvijek sam malo nervozna kad započinjem s
novim poslom.“
„Već si ponešto i prošla, sudeći po tvom ţivotopisu“, reče
Patrik.
„Da, htjela sam steći što je moguće više iskustva“, odgovori
Hanna znatiţeljno gledajući kroz prozor. „Različiti dijelovi Švedske,
različite veličine područja ingerencije, sve. Sve što je moglo proširiti
moja iskustva policajke.“
„Ali zašto?“ upita Patrik. „Što ti je, da tako kaţem, krajnji cilj?“
Hanna se nasmiješi. Osmijeh joj je bio prijateljski, ali istodobno
neizmjerno odlučan. „Pozicija zapovjednice postaje, naravno. U
jednoj od većih policijskih oblasti. Išla sam na sve moguće tečajeve,
širila iskustva i trudila se koliko god sam mogla.“
„Zvuči kao recept za uspjeh“, reče Patrik i nasmiješi se, no
istodobno, zbog silne količine ambicija koja se sručila prema njemu,
osjeti i nelagodu. Nije bio navikao na tako nešto.
„I ja se nadam“, reče Hanna i nastavi promatrati krajolik pored
kojega su prolazili.
„A ti? Koliko ti već radiš u Tanumshedeu?“
Patrik se pomalo oneraspoloţio kad je prepoznao trunčicu
srama u svom odgovoru.
„Oh… Zapravo, počeo sam odmah nakon akademije.“
„Uh, ja to ne bih mogla. Ti si sigurno zadovoljan? Zvuči mi kao
dobar znak…“ Nasmijala se i pogledala ga.
„Da, moglo bi se i tako reći. Ali povezano je to i s navikama i
komocijom. Odrastao sam ovdje, poznajem ovaj kraj kao svoj dţep.
Iako više ni ne stanujem u Tanumshedeu, sad stanujem u Fjällbacki.“
„Da, čula sam da si oţenjen Ericom Falck! Oboţavam njezine
knjige. Bar one o ubojstvima, biografije nisam pročitala, moram
priznati…“
„Ne treba ti biti neugodno. Sudeći po prodaji, pola Švedske je
pročitalo nove knjige, a većina uopće nije svjesna da je izdala pet
biografija švedskih spisateljica. Najprodavanija je biografija Karin
Boye, a mislim da je objavljena u tek dvije tisuće primjeraka. Nego,
nismo još vjenčani, ali uskoro ćemo biti. Vjenčat ćemo se na blagdan
Duhova.“
„Onda čestitam! Kako krasno što pada na Duhove.”
„Da, nadamo se da će tako biti. Iako, da budem iskren, u ovom
trenutku radije bih samo odletio u Las Vegas i izbjegao sav taj meteţ.
Nisam imao pojma da je vjenčanje takav pothvat.”
Hanna se od srca nasmijala. „Da, mogu misliti…”
„Ali pročitao sam da si i ti udana. Zar niste imali veliko
crkveno vjenčanje?”
Tamna je sjenka pala na Hannino lice. Brzo je svrnula pogled i
jedva čujno promrmljala: „Imali smo civilno vjenčanje. Ali o tome
ćemo nekom drugom zgodom, čini se da smo stigli.”
U jarku pred sobom ugledali su slupani automobil, a dva
vatrogasca pokušavala su prerezati krov. Nije im se ţurilo. Kad je
Patrik pogledao na prednje sjedalo, bilo mu je jasno zašto.
1 Naslov showa inspiriran je poznatim filmom švedskog redatelja Lukasa Moodyssona Fucking
Åmål (Jebeni Åmål). Protagonistice filma su tinejdţerice koje ţive u Åmålu, zabačenom
provincijskom gradiću na zapadu Švedske koji je doţivio turistički procvat zbog filma. U svijetu i
kod nas film je prikazivan pod manje provokativnim naslovom Pokaţi mi ljubav. (nap. ur.)
sitnicama, umjesto da gleda širu sliku. The big picture, kako bi Erling
običavao reći na engleskom. Što on uopće zna o ekonomiji? Ima
jedva trideset godina, sigurno u ţivotu nije baratao s onoliko novca
koliko ga je Erling znao obrtati u jednom danu tijekom zlatnih godina
osiguravajućeg društva. Ne, takve sitne činovnike nije nimalo volio.
Okrenuo se prema dotičnom činovniku, Eriku Bohlinu, i istaknuo:
„Time se sad ne trebamo zamarati. Nekoliko razbijenih prozora
nije ništa prema priljevu turista koje ovime dobivamo. A očekujem i
da će policija učiniti sve da zasluţi plaće i odrţi stanje pod
kontrolom.”
Nekoliko je sekundi zadrţao pogled na svakome ponaosob. Ta
mu je metoda i prije donosila mnogo uspjeha. Svi su spustili pogled i
odustali od bilo kakvih prituţbi koje su imali na umu. Svatko je imao
svoju priliku, no odluka je donesena u demokratskom duhu. Već
danas televizijski autobusi sa sudionicima stiţu u Tanumshede.
„Bit će sve u redu”, kazao je Jörn Schuster. On se još nije
oporavio od činjenice da je Erling preuzeo duţnost općinskog
savjetnika koju je on bio obnašao gotovo petnaest godina.
Erling nikako nije shvaćao zašto je Jörn i dalje u vijeću. Da je
on tako sramotno izgubio, podvio bi rep i otišao. Ali ako Jörn ţeli i
dalje biti poniţavan, tko mu brani. Imati tog starog lisca u vijeću
donosilo je svoje prednosti, iako je već bio umoran i bezub,
figurativno rečeno. Imao je svoje vjerne sljedbenike koji su šutjeli dok
god je on aktivno sudjelovao.
„Dobro, onda krenimo revno sa svime. Ja ću osobno dočekati
ekipu u jedan sat. Naravno, tko hoće, moţe poći sa mnom. Ostali,
vidimo se na regularnom sastanku u četvrtak.“ Ustao je kako bi svima
dao do znanja da je sastanak gotov.
Uno je mrmljao pri odlasku, no Erling je smatrao da je
napravio dobar posao u okupljanju svoje vojske. Osjećao je da sve
miriše na uspjeh.
Zadovoljan je izašao na verandu i zapalio pobjedničku cigaru.
Viveca je u blagovaonici raspremala stol.
„Da-da-da-da.“ Maja je sjedila u sjedalici za djecu i vješto izbjegavala
ţlicu koju joj je Erica pokušavala staviti u usta. Nakon pomnog
ciljanja uspjela joj je staviti ţlicu kašice u usta, no sreća je bila kratkog
vijeka jer je Maja odlučila demonstrirati kako oponaša zvuk
automobila. „Brrrrr“, frfljala je toliko uţivljeno da je sva kašica
završila na Ericinu licu.
„Zločesto derište“, reče Erica umorno i istog trena poţali što je
izrekla te riječi.
„Brrrr“, opet će Maja ispljunuvši preostalu kašicu na stol.
„Dejište zločesto“, reče Adrian, na što ga starija sestra Emma
prekori.
„Ne smije se vrijeđati, Adriane.“
„Ali to je Ica jekla.“
„Ali svejedno ne smiješ to govoriti, zar ne, teta Erica?“ Emma
je stavila ruke na bokove i pogledala Ericu čekajući odgovor.
„Ne, naravno da se to ne smije. Ruţno je od mene što sam to
rekla, Adriane.“
Zadovoljna odgovorom, Emma se vratila svom jogurtu. Erica
ju je gledala s ljubavlju, ali i zabrinutošću. Morala je tako brzo
odrastati. Ponekad je Adrianu više bila poput majke nego poput starije
sestre. Čini se da to Anna nije primjećivala, no Erici je to bilo vrlo
jasno. Dobro je znala kako je to preuzeti takvu ulogu u tako ranoj
dobi.
A sad je to opet činila, bila je mama svojoj sestri. Bila je mama
Maji, ali istodobno je bila i poput zamjenske mame Emmi i Adrianu
čekajući da se Anna probudi iz svoje letargije. Bacila je pogled prema
katu i počela raspremati stol. Ništa se nije čulo. Anna se rijetko budila
prije jedanaest, a Erica ju je puštala da spava. Nije znala što bi drugo
mogla učiniti.
„Danas neću u vjtić“, proglasio je Adrian uz izraz lica koji kao
da je govorio: „Pokušaj me natjerati.“
„Naravno da ćeš ići u vrtić, Adriane“, kazala je Emma stavivši
ponovno ruke na bokove. Erica je spriječila svađu koja je bila na
pomolu, istodobno pokušavajući očistiti svoju osmomjesečnu kćer, i
kazala:
„Emma, idi se odjenuti. Adriane, ne ţelim se tako raspravljati s
tobom danas. Ideš u vrtić s Emmom i točka.“
Adrian je otvorio usta kako bi prosvjedovao, ali nešto u tetinu
pogledu govorilo mu je da mu je danas bolje da posluša.
Neuobičajeno poslušno izašao je u hodnik.
„Obuj cipele.“ Erica je izvadila Adrianove tenisice, no on je
odmahnuo glavom.
„Ne mogu sam, pomozi mi.“
„Moţeš, obuvaš ih u vrtiću.“
„Ne mogu, ja sam mali“, naglasio je.
Erica je uzdahnula i spustila Maju, a ova je počela puzati i prije
nego što su joj dlanovi i koljena dodirnuli pod. Vrlo je rano počela
puzati i već je bila majstor u tome.
„Maja, srce, miruj“, reče Erica pokušavajući Adrianu obuti
cipele. Maja je odlučila zanemariti usrdnu molbu i veselo se dala u
istraţivanje. Erica je osjetila kako je oblijeva znoj po leđima i
pazusima.
„Ja ću uzeti Maju“, reče Emma nudeći pomoć, a nedostatak
Ericina odgovora protumači kao dopuštenje. Uz blagi napor donijela
je Maju koja se, poput nestašnog mačića, vrpoljila u njezinu naručju.
Erica je spazila kako joj se kći počinje rumenjeti u licu, što je bio znak
da se sprema pakleni urlik, pa ju je ţurno uzela. Potom je potjerala
djecu prema automobilu. Kvragu, kako je mrzila ovakva jutra.
„Upadajte, ţuri nam se. Ponovno kasnimo, a znate što gđica
Ewa misli o tome.“
„Ne voli to“, reče Emma zabrinuto kimajući glavom.
„Ne, nimalo“, odvrati Erica i zakopča Maju u sjedalu za djecu.
„Ja ţelim sjediti sprijeda”, izjavio je Adrian i prekriţio ruke
spreman za bitku. No Ericino je strpljenje bilo pri kraju.
„Sjedaj na svoje mjesto!” uzviknula je i osjetila zadovoljstvo
vidjevši kako je Adrian gotovo poletio u svoje sjedalo. Emma je sjela
u sredinu i sama svezala pojas. Erica je u ţurbi vezala Adrianov pojas,
no zastala je kad je osjetila dječju ručicu na obrazu.
„Volim te, Ica”, reče Adrian trudeći se biti što slađi. Očito ju je
pokušavao time potkupiti i to mu je svaki put uspijevalo. Erica je
osjetila kako joj srce raste. Nagnula se i dala mu veliku pusu.
Prije nego što je odvezla automobil s prilaza, bacila je još jedan
zabrinut pogled na prozor Annine spavaće sobe. Rolete su još bile
spuštene.
***
***
Erica je već bila ručala kad je Anna sišla iz spavaće sobe. Iako je već
bilo prošlo 13 sati, činilo se kao da nije oka sklopila. Anna je oduvijek
bila mršava, no sada je bila toliko tanka da je Erica katkad morala
suspregnuti zaprepašteni uzdah kad bi je vidjela.
„Koliko je sati?“ upita Anna blago drhtavim glasom. Sjela je za
stol i uzela šalicu kave koju joj je Erica pruţila.
„Jedan i petnaest.“
„Da-da“, reče Maja ushićeno mašući Anni ne bi li privukla
njezinu paţnju. Anna to uopće nije primijetila.
„Sranje, spavala sam do jedan. Zašto me nisi probudila?“ upita
Anna i otpije gutljaj vruće kave.
„Pa nisam znala jesi li htjela da te budim. Čini se da ti treba
sna“, oprezno će Erica sjedajući za stol.
Odnos između nje i Anne već je dugo bio takav da je Erica
morala stalno paziti što govori, a nije se poboljšao ni nakon svega
onoga što se dogodilo s Lucasom. Sama činjenica da njih dvije
ponovno ţive pod istim krovom budila je neke stare uzorke
ponašanja kojih su se obje trudile riješiti. Erica je automatski preuzela
majčinsku ulogu prema svojoj sestri, dok je Anna, izgleda, bila
rastrgana između potrebe da se o njoj netko brine i ţelje za buntom.
Posljednjih je mjeseci u kući vladao mučan ugođaj. Mnogo je toga
neizrečenog ostalo visjeti u zraku čekajući pravi trenutak da izleti van.
No kako je Anna i dalje bila u stanju šoka iz kojeg se nikako nije
uspijevala izvući, Erica je oko nje hodala na vršcima prstiju pazeći da
ne kaţe kakvu pogrešnu riječ.
„A djeca? Jesu li otišla u vrtić?“
„Jesu, sve je bilo u redu“, reče Erica ne spomenuvši onu malu
scenu s Adrianom. Anna u zadnje vrijeme nije imala strpljenja s
djecom. Sav posao oko njih padao je na Ericu, a čim bi se djeca
posvađala, pobjegla bi i prepustila Erici da to riješi. Doimala se poput
iscijeđene krpe, nemoćno se vukla uokolo, kao da pokušava zaokupiti
paţnju onim što ju je prije drţalo na nogama. Erica je bila duboko
zabrinuta.
„Anna, nemoj se naljutiti, ali ne bi li trebala porazgovarati s
nekim? Saznali smo ime psihologa za kojeg kaţu da je odličan, mislim
da bi trebala…“
Anna je oštro prekine. „Ne, rekla sam. To moram riješiti sama.
Ja sam kriva, ubila sam čovjeka. Ne mogu se ţaliti strancu, moram to
srediti sama.“ Toliko je čvrsto stisnula šalicu da su joj zglobovi prstiju
pobijelili.
„Anna, znam da smo o tome razgovarale tisuću puta, ali
ponovit ću: nisi ubila Lucasa, usmrtila si ga u samoobrani. A nisi
branila samo sebe, nego i djecu. Nitko ne sumnja u to, optuţbe su
potpuno odbačene. Bio bi te ubio, bilo je ili ti ili Lucas.“
Dok je Erica govorila, mišići Annina lica počeli su se lagano
trzati, a Maja je, osjetivši napetost u zraku, stala cmizdriti u stolici za
djecu.
„Naprosto – ne – mogu – razgovarati – o – tome“, procijedi
Anna kroz zube. „Idem natrag u krevet. Hoćeš li pokupiti djecu?“
Ustala je i ostavila Ericu samu u kuhinji.
„Da, ja ću pokupiti djecu“, reče Erica osjetivši kako joj suze
naviru na oči. Uskoro više neće moći ovako. Netko će morati nešto
poduzeti.
A onda joj je sinula ideja. Podignula je slušalicu i birala broj iz
glave. Vrijedilo je pokušati.
„Lars?“ Hanna ostavi torbicu pored vrata, objesi jaknu i spremi cipele
na policu. Nije bilo odgovora. „Hej, Lars! Jesi li doma?“ Osjetila je
kako joj se u glas uvlači nemir. „Lars?“ Obilazila je kuću. Sve je bilo
tiho. Zrake proljetnog sunca koje su se probijale kroz prozore
obasjavale su zrnca prašine koja bi poletjela u zrak kad bi ona prošla.
Vlasnik kuće nije se baš potrudio počistiti je prije nego što ju je
iznajmio. Ali sad se nije mogla baviti time. Nemir je potiskivao sve
ostalo. „LARS?“ Sad je već vikala, no nije čula ništa, osim vlastita
glasa kako se odbija o zidove.
Hanna je nastavila pretraţivati kuću. U prizemlju nije bilo
nikoga pa je potrčala na kat. Vrata spavaće sobe bila su zatvorena.
Oprezno ih je otvorila. „Lars?“ reče tiho. Leţao je na krevetu, na
boku, leđima okrenut njoj. Bio je potpuno odjeven i leţao je na
pokrivačima, a po njegovu pravilnom disanju znala je da spava.
Paţljivo se uvukla u krevet i legla uz njega. Leţali su jedno uz drugo
poput dvije ţlice. Slušala je kako diše i osjetila kako je pravilan ritam
udisaja uspavljuje. San je odnio njezinu zabrinutost.
Dobro je nadvladalo zlo. Ili nije? Ponekad, noćima, kad bi ga proganjale noćne
more, baš i ne bi bio siguran. Ali sad, na danjem svjetlu, bio je posve siguran da
je dobro prevladalo. Zlo mu se činilo tek poput sjene koja vreba iz kutaka ne
usuđujući se pokazati svoju ruţnu njušku. I to mu je sasvim odgovaralo.
Oboje su je voljeli. Tako silno. Vjerojatno ju je ipak on volio najviše. I
vjerojatno je ona najviše voljela njega. Imali su nešto posebno. Ništa nije moglo
stati između njih. Ono loše i prljavo samo bi skliznulo s njih.
Njegova sestra prema njima nije osjećala nikakvu ljubomoru. Znala je da
svjedoči nečemu jedinstvenom. A oni su je uključili u to. Uvukli su je u svoju
ljubav, dali joj da sudjeluje u njoj. Nije bilo razloga za ljubomoru. Malo je tko
imao čast biti dijelom takve ljubavi.
Ona je upravo iz te beskonačne ljubavi prema njima ograničila njihov
svijet. A oni su to sa zahvalnošću prihvatili. Što će im itko drugi? Zašto bi se
natezali sa svim tim gadostima za koje su znali da postoje? Za koje je rekla da
postoje. Ne bi se on snašao u vanjskome svijetu. Bio je zle sreće. Stalno mu je
nešto ispadalo, stalno je nešto prevrtao i razbijao na komadiće. Da ih je pustila u
vanjski svijet, dogodile bi se uţasne stvari. Takvi se zlosretnici nikad ne bi snašli.
Ali to bi uvijek govorila s ljubavlju. „Zlosretniče moj“, kazala bi. „Moj mali
zlosretniče.“
Njezina je ljubav njemu bila dovoljna. A bila je dovoljna i njegovoj sestri.
Najčešće.
S V E J E O V O B I L O B E Z V E Z A R I J A . Jonna bezvoljno stavi
robu na pokretnu traku kako bi očitala bar-kodove. Big Brother je
prema ovome bio Festival Hultsfred2. Koje sranje! Doduše, nije se
mogla ţaliti. Gledala je prethodne sezone pa je znala da će morati i
ţivjeti i raditi u rupetini u kojoj završe. Ali da će se naći za blagajnom
supermarketa ICA, s tim nikako nije računala. Jedina joj je utjeha bila
što je i Barbie završila ondje. Sjedila je za blagajnom iza nje, sa
silikonskim grudima nabijenima u crvenu pregaču, i Jonna je čitavo
prijepodne slušala njezino glupo blebetanje. Morala je slušati kako joj
svi, od kreštavih tinejdţera do gnusnih, pohotnih staraca, pokušavaju
prodati priču. Zar nisu shvaćali da s Barbie ne treba razgovarati, već je
samo častiti gomilom pića i već su na konju? Idioti.
„Oh, bit će tako sjajno vidjeti vas na televiziji. Kao i naše malo
mjesto, naravno. Ni pomislila ne bih da ćemo mi u Tanumshedeu
postati naširoko poznati.“ Blesava ţenica šepirila se pred blagajnom i
povremeno se ushićeno osmjehivala u kameru pričvršćenu za strop.
Bila je toliko glupa da nije shvaćala da je to vrlo efikasan način da se
ne pojavi u programu. Gledanje u kameru bilo je apsolutni no-no.
„Tristo pedeset pet“, reče Jonna umorno zureći u gospođu.
„Aha, da, evo kartice“, odvrati ţena zaluđena televizijom i
provuče karticu kroz čitač. „Da, valjalo bi i unijeti PIN“, cvrkutala je.
Jonna uzdahne. Pitala se bi li bilo pametno već sad markirati.
Producenti su voljeli svađe s casting-redateljima, no moţda je bilo
prerano za to. Mogla bi ipak koji tjedan stisnuti zube pa će kasnije
moći po svome.
Pitala se hoće li se mama i tata u ponedjeljak zavaliti pred
televizor. Vjerojatno ne. Nikad nisu imali vremena za trivijalne
zanimacije poput gledanja televizije. Bili su liječnici i njihovo je
vrijeme bilo nešto vrednije nego ono drugih ljudi. Vrijeme koje bi
2poznati glazbeni festival koji se odrţava od 1986. svake godine u gradu Hultsfred u Švedskoj i na
kojem nastupaju najpoznatiji glazbenici današnjice. (nap. ur.)
uloţili u gledanje Survivora ili, kad smo kod toga, vrijeme koje bi
posvetili njoj moglo se iskoristiti za ugradnju srčane premosnice ili
transplantaciju bubrega. Jonna je bila pomalo sebična jer to nije
shvaćala. Tata ju je čak i odveo u bolnicu da gleda operaciju srca na
jednom desetogodišnjaku. Rekao je da ţeli da shvati zašto je njihov
posao toliko vaţan i zašto ne mogu s njom provoditi onoliko vremena
koliko bi htjeli. Mama i on imali su dar, dar pomaganja drugim
ljudima i bili su ga duţni iskoristiti koliko god su mogli.
Koja hrpetina sranja. Zašto uopće imaš djecu kad nemaš
vremena za njih? Zašto nisu zaključili da ih boli briga za djecu tako da
mogu komotno provoditi čitave dane s rukama u tuđim prsima?
Dan nakon posjeta bolnici počela se rezati. To je bilo tako
jebeno, zakon. Već nakon prvog zareza osjetila je kako tjeskoba
nestaje. Kao da je iscurila iz rane na ruci. Nestala je, zajedno s toplom,
crvenom krvlju koja je lagano kapala iz rane. Voljela je vidjeti krv.
Voljela je onaj osjećaj kad bi noţ, ţilet, spajalica ili što li bi joj već
došlo pod ruku odrezali tu tjeskobu, duboko utisnutu u njezinim
prsima.
Primijetila je i da je to bio jedini put da su je uočili. Krv ih je
nagnala da svrnu pogled na nju i vide je. Ali onaj osjećaj bi svakoga
puta bio sve slabiji. Sa svakom ranom, sa svakim oţiljkom, utjecaj na
tjeskobu bio bi sve manji. I umjesto da roditelji budu uznemireni zbog
nje, kao što je to bilo na početku, njihov je pogled bio rezigniran.
Izgubili su dodir s njom. Radije su spašavali one koje su mogli spasiti.
Ljude sa srčanim manama, rakom crijeva i unutarnjim organima koji
bi prestali funkcionirati pa bi ih trebalo zamijeniti. Ona nije imala
ništa takvo. Imala je oštećenu dušu, a to se nije moglo riješiti
skalpelom pa su se prestali truditi.
Jedinu ljubav koju je sad mogla dobiti pruţale su joj kamere i
ljudi koji su svake večeri sjedili pred televizorima i gledali je. Koji su
vidjeli nju.
Iza sebe je začula nekog momka kako pita Barbie moţe li
opipati silikone. Publici bi se to svidjelo. Jonna namjerno digne ruke
tako da se vide oţiljci. To je bio njezin jedini adut u natjecanju.
***
„Čuj, Martine, mogu li ući na trenutak? Moramo o nečemu
razgovarati.“
„Naravno, uđi, upravo dovršavam neke izvještaje.“ Martin
mahne Patriku da uđe.
„Što je? Djeluješ pomalo zabrinuto.“
„Ne znam što bih mislio o ovome. Jutros smo dobili rezultate
obdukcije Marit Kaspersen i nešto mi se zaista čini čudno.“
„Što to?“ Martin se znatiţeljno nagne naprijed. Sjetio se da je
Patrik promumljao nešto u tom smislu onog dana kad se nesreća
zbila, ali, iskreno rečeno, bio je posve zaboravio na to. A Patrik nakon
toga to više nije spominjao.
„Pa Pedersen je zapisao sve što je našao, a i ja sam razgovarao s
njim telefonom, nismo ni sami pametni.“
„Pričaj.“ Martinova znatiţelja rasla je svake sekunde.
„Prvo, Marit nije poginula u nesreći. Već je bila mrtva.“
„Što to govoriš, jebemu? Kako? Što je bilo, srčani udar ili tako
nešto?!“
„Ne baš.“ Patrik se češao po glavi dok je proučavao nalaz
obdukcije. „Umrla je od trovanja alkoholom. U krvi je imala 6,1
promil.“
„Ma zezaš me! 6,1 promil, pa to bi ubilo i konja!“
„Upravo tako. Pedersen kaţe da ta količina odgovara čitavoj
boci votke. I to kad je popiješ u jako malo vremena.“
„A njezina rodbina kaţe da nikad nije pila.“
„Točno tako. Nisu pronađeni znaci zloporabe alkohola pa je za
pretpostaviti da nije bila razvila nikakvu toleranciju na alkohol.
Pedersen je rekao da je zato vjerojatno vrlo brzo reagirala.“
„Znači, iz nekog se razloga dobrano nalila. Svakako tragično,
ali takve se stvari, naţalost, događaju“, reče Martin zbunjen
Patrikovom očitom zabrinutošću.
„Da, tako se čini. Ali Pedersen je pronašao nešto što mrvicu
komplicira stvar.“ Patrik prekriţi noge i stane pregledavati nalaz.
„Evo ga. Pokušat ću prevesti na jezik običnih ljudi. Pedersen uvijek
piše u šiframa. Dakle, imala je čudne modrice oko usta, a našli su i
tragove ozljeda u ustima i grlu.“
„Što ţeliš reći?“
„Ne znam“, uzdahne Patrik. „Pedersen nije mogao ništa
definitivno zaključiti. Ne moţe s potpunom sigurnošću reći da nije u
autu potegnula čitavu bocu, umrla od trovanja alkoholom i sletjela s
ceste.“
„Ali mora da je bila zaista ošamućena još prije. Je li itko prijavio
ikakvu čudnu voţnju u nedjelju navečer?“
„Nisam ništa našao. Što pridonosi osjećaju da je sve ovo
nekako čudno. S druge strane, u to doba promet i inače nije gust,
moţda su ostali naprosto imali sreće da ne nalete na nju“, Patrik će
zamišljeno. „Ali Pedersen nije našao objašnjenje za ozljede u ustima i
oko njih i smatram da imamo razloga malo podrobnije to istraţiti.
Moţda se radi o najobičnijem slučaju voţnje u pijanom stanju, a
moţda ne. Što ti misliš?“
Martin je kratko razmišljao. „Da, tebe je to od početka
kopkalo. Misliš li da će Mellberg htjeti?“
Patrik samo pogleda Martina, a ovaj se nasmije.
„Ovisi o tome kako ću mu to predstaviti, zar ne?“
„Istina, sve ovisi o prezentaciji.“ I Patrik se nasmije i ustane.
Odjednom se opet uozbilji.
„Misliš li da griješim? Da od muhe radim slona? Pedersen nije
našao ništa konkretno što bi upućivalo na to da nije riječ o nesreći. Ali
opet…“ Mahao je faksiranim izvješćem obdukcije. „Ali opet, nešto mi
zvoni, naprosto nikako ne mogu…“ Rukom je raskuštrao kosu.
„Ovako ćemo“, reče Martin. „Počet ćemo se raspitivati i doći
do nešto više pojedinosti pa ćemo vidjeti dokle ćemo stići. Moţda ti
se tako i razbistri to što ti se mota po glavi.“
„Da, imaš pravo“, reče Patrik. „Najprije ću razgovarati s
Mellbergom. Moţda bismo poslije mogli otići do Maritine partnerice i
još malo popričati s njom?“
„Zvuči dobro“, odvrati Martin i vrati se izvješćima koja je
pisao. „Samo mi javi kad budeš spreman.“
„U redu“, Patrik je već bio na izlasku kad ga je Martin
zaustavio.
„I još nešto…“ reče on neodlučno. „Htio sam te pitati kakva ti
je situacija doma. Sa šogoricom i to.“
Patrik je stajao pred vratima i smiješio se. „Zapravo, budi nam
se nada. Čini se da se Anna počela dizati iz ponora, uvelike
zahvaljujući Danu.“
„Danu?“ začuđeno će Martin. „Ericinom Danu?“
„Excuse me, kako misliš, Ericinom Danu? Sad je on naš Dan,
molit ću lijepo.“
„Dobro, dobro“, nasmije se Martin. „Vaš Dan. Nego, što on
ima s tim?
„Pa Erica je u ponedjeljak došla na sjajnu zamisao da ga zamoli
da dođe porazgovarati s Annom. I upalilo je. Počeli su se nalaziti, ići u
duge šetnje i razgovarati. Čini se da je upravo to ono što je Anni
trebalo. U svega nekoliko dana postala je posve nova osoba. Djeca su
oduševljena.“
„Baš odlično“, srdačno će Martin.
„Bome da“, reče Patrik udarivši dlanom po dovratku. „Odoh ja
sada do Mellberga da to riješimo. Pričat ćemo još poslije.“
„U redu“, reče Martin i vrati se izvještajima, još jednom dijelu
policijskog posla bez kojeg bi mogao ţivjeti.
3 Prvi talk show u Švedskoj koji se prikazivao od 1962. do 1983.; jedan od njihovih najgledanijih
programa ikad.
4 Nils Poppe (1908.-2000.) – poznati švedski glumac, redatelj i scenarist. Svjetsku slavu stekao
***
5Kololira je ţičani glazbeni instrument koji potječe iz srednjeg vijeka, a zvuk se proizvodi pomoću
okretanja ručice na instrumentu i pritiskanja tipki. (nap. ur.)
„Dobro, ovako“, reče Anna odlučno i sjedne za stol vitlajući
olovkom i papirom. „Napravit ćemo popis pa se bacamo na posao. A
Patriku ne smije ni pasti na pamet da se pokuša izvući. Pa je li to
samo tvoja svadba ili i njegova?“
„Vjerojatno to drugo“, reče Erica, skeptična oko razrješavanja
Patrikove zablude da je ona i projektant i izvršitelj radova na terenu,
zaduţen za provedbu vjenčanja. Čini se da je on ţivio u uvjerenju da
su, nakon prošnje, njegove duţnosti gotove i da mu je još samo
preostalo pojaviti se u crkvi na vrijeme.
„Naći bend, da vidimo… to će Patrik“, zapiše Anna poletno.
Erica sumnjičavo podigne obrvu, ali to nije omelo Annu da nastavi s
popisom.
„Frak za mladoţenju… Patrik.“ Bila je vrlo usredotočena na
zapisivanje i Erici je bilo drago da napokon, za promjenu, ne sjedi na
vozačkom mjestu.
„Dogovoriti termin za degustaciju menija… Patrik.“
„Čuj, neće to baš…“ započe Erica, ali Anna se pravila da je ne
čuje.
„Vjenčanica, da, to ćeš ti, Erica, moraš i ti nekako doprinijeti.
Što kaţeš na to da nas tri cure sutra odemo do Uddevalle i vidimo što
imaju?“
„Pa…“ reče Erica neodlučno. Sad joj baš nije bilo do
isprobavanja odjeće. Još je imala one dodatne kilograme koje je dobila
dok je bila trudna s Majom, a njima je nadodala još koji jer zbog sveg
stresa proteklih mjeseci nije baš pazila što trpa u sebe. U ruci je
upravo drţala pecivo koje je namjeravala pojesti pa je zastala i vratila
pecivo na pladanj. Anna podigne pogled s popisa.
„Znaš, ako prestaneš jesti ugljikohidrate do vjenčanja, taj višak
kilograma će se istopiti.“
„Ma nikad nisam uspijevala sprţiti kilograme nekim brţim
tempom“, mrzovoljno će Erica. Jedno je kad sama misli o tome, no
sasvim je druga stvar kad joj netko drugi ukaţe na to da bi trebala
smršavjeti. No Anna je imala pravo. Nešto je morala poduzeti ako se
ţeli osjećati lijepom na svom vjenčanju. „U redu, pokušat ću“, reče
nevoljko. „Nema više peciva, keksa, slatkiša, kruha, nema više
tjestenine od bijelog brašna i slično.“
„Ali svejedno moraš sad potraţiti vjenčanicu. Ako bude
potrebno, stignemo je prekrojiti do vjenčanja.“
„Povjerovat ću tek kad vidim“, reče Erica sumorno. „Ali imaš
pravo, moţemo sutra otići u Uddevallu, čim odvedemo Emmu i
Adriana u vrtić. Pa ćemo vidjeti. Inače ću se stvarno morati udati u
trenirci“, reče i potišteno promotri samu sebe. „Još nešto?“ uzdahne
kimnuvši glavom prema popisu. Anna je nastavila entuzijastično pisati
i dijeliti zadatke. Erica se odjednom osjeti vrlo, vrlo umorno. Nema
šanse da ovo uspije.
Prelazili su ulicu bez imalo ţurbe. Prošla su tek četiri dana otkad su
Patrik i Martin išli istim ovim putem i nisu bili sigurni što će sad
zateći. Četiri je dana Kerstin provela s informacijom da njezine
partnerice više nema. Četiri dana, koja su se zacijelo činila kao
vječnost.
Patrik upitno pogleda Martina i pritisne zvonce. Kao da su se
uskladili, istodobno duboko udahnu i potom izdahnu dio napetosti
koja se nagomilala u tijelu. Na neki im se način činilo sebičnim što im
je mučno susresti se s nekim tko je u koroti. Bilo je sebično osjećati i
najmanju nelagodu kad im je bilo toliko nemjerljivo lakše nego
nekome tko tuguje za voljenom osobom. Nelagodu su osjećali zbog
straha da ne kaţu nešto pogrešno, da ne učine neki krivi korak i
pogoršaju situaciju, iako je logika nalagala da ničim ne bi mogli
pogoršati bol koja je ionako već bila nesnosna.
S druge strane vrata začuli su korake. Nakon što su se vrata
otvorila, nisu, kao što su očekivali, ugledali Kerstin, već Sofie.
„Bok“, reče ona tiho. Tragovi nekoliko dana ispunjenih suzama
bili su jasno vidljivi. Sofie je nepomično stajala i Patrik se nakašljao.
„Bok, Sofie.“ Zastao je i zatim nastavio: „Sjećaš se nas, zar ne?
Patrik Hedström i Martin Molin.“ Nakratko je pogledao Martina i
ponovno se okrenuo Sofie. „Je li… je li Kerstin doma? Htjeli bismo
malo porazgovarati s njom.“
Sofie se pomaknula u stranu. Otišla je pozvati Kerstin, dok su
Patrik i Martin čekali u hodniku. „Kerstin, policajci su ovdje. Ţele
razgovarati s tobom.“
Kerstin se pojavila iz jedne od soba. I njezino je lice bilo
crveno od plača. Šutke je stajala pred njima, a ni Patrik ni Martin nisu
znali kako bi načeli temu o kojoj su došli razgovarati. Naposljetku je
rekla: „Izvolite, uđite.“
Kimnuli su glavom, izuli cipele i pošli za Kerstin u kuhinju. I
Sofie je htjela poći s njima, ali Kerstin je vjerojatno instinktivno
osjetila da ono o čemu će razgovarati nije za njezine uši pa je gotovo
neopazice odmahnula glavom. Sofie je sekundu razmišljala bi li to
ignorirala, no onda je slegnula ramenima, otišla u svoju sobu i
zatvorila vrata. Sve će ionako saznati kad za to bude vrijeme, sad su
Patrik i Martin htjeli nasamo razgovarati s Kerstin.
Čim su sjeli, Patrik je prešao na stvar.
„Naišli smo na neke… nejasnoće vezane za Maritinu nesreću.“
„Nejasnoće?“ upita Kerstin gledajući naizmjence Patrika i
Martina.
„Da…“ nadoveţe se Martin. „Postoje neke… ozljede koje se
moţda ne mogu pripisati nesreći.“
„Moţda? Zar ne znate točno?“
„Ne, još nismo sigurni“, prizna Patrik. „Znat ćemo više kad
dođe konačno izvješće. Ali dosta je pitanja zbog kojih bismo htjeli još
malo popričati s vama. Zanima nas postoji li ikakav razlog zbog kojeg
bi itko htio nauditi Marit.“ Patrik je primijetio kako se Kerstin trznula.
Osjetio je da joj je kroz glavu proletjela misao koju je odmah odbacila.
A upravo je tu misao morao saznati.
„Ako znate ikoga tko je htio nauditi Marit, morate nam reći.
Ako ništa, da dotičnoga moţemo isključiti kao sumnjivca.“ Patrik i
Martin su je napeto promatrali. Izgledala je kao da se bori s nečim pa
su tiho sjedili i pustili je da formulira to što hoće reći.
„Dobile smo neka pisma.“ Riječi su izašle polako i nevoljko.
„Pisma?“ zainteresirano će Martin.
„Daa…“ Reče Kerstin vrteći zlatni prsten na lijevom
prstenjaku. „Četiri godine dobivamo pisma.“
„Što piše u pismima?“
„Sadrţe prijetnje, gadarije, stvari o mom i Maritinom odnosu.“
„Netko vam je pisao zbog…“ Patrik zastane ne znajući kako da
se izrazi. „Zbog prirode vašeg odnosa s Marit?“
„Da“, nevoljko će Kerstin. „Netko tko je shvaćao ili sumnjao
da smo nešto više od prijateljica i tko nam je to…“ sad je ona traţila
riječ. Odlučila se za zamjerao.
„Kakve su to bile prijetnje? Koliko su bile ozbiljne?“ Martin je
sad sve zapisivao. Ovo je išlo u prilog činjenicama koje su ukazivale
na to da Maritina smrt nije nesreća.
„Bile su poprilično grube. Pisalo je da su takvi kao mi gnjusni i
neprirodni i da zasluţujemo smrt.“
„Koliko su često pisma pristizala?“
Kerstin je razmišljala. I dalje je nervozno vrtjela prsten.
„Moţda tri, četiri puta godišnje. Nekad više, nekad manje. Čini mi se
da nisu dolazila nekim pravilnim slijedom. Kao da ih je netko slao kad
bi mu tako došlo, ako me razumijete.“
„Zašto nikad niste podnijele prijavu?“ upita Martin podigavši
pogled s notesa.
Kerstin se kiselo nasmiješi. „Marit nije htjela. Bojala se da će
tako samo sve pogoršati. Da će to postati velika stvar i da će naš…
odnos izaći na vidjelo.“
„A to nije ţeljela?“ upita Patrik sjetivši se odmah potom kako je
Kerstin rekla da su se upravo oko toga svađale prije nego što je Marit
otišla one noći kad se više nije vratila.
„Ne, nije“, reče Kerstin tiho. „Ali sačuvale smo pisma, za svaki
slučaj“, nadoda i ustane.
Patrik i Martin iznenađeno pogledaju jedan drugoga. Nisu ni
pomislili to pitati, tome su se mogli samo nadati. A sad će moţda
dobiti i fizički dokaz koji bi ih mogao dovesti do osobe koja je pisala
pisma.
Kerstin se vratila sa snopom pisama u plastičnoj vrećici i bacila
ih na stol pred Patrika i Martina. Bojeći se da ne ošteti mogući
dokazni materijal, što su već u određenoj mjeri učinili djelatnici pošte
te Marit i Kerstin, Patrik je oprezno kemijskom olovkom prebirao po
pismima. Još su bila u kuvertama i osjetio je kako mu se puls malo
ubrzao zbog pomisli da će u slini ispod markica moţda pronaći
uzorak DNK.
„Smijemo li ovo uzeti sa sobom?“ upita Martin u nadi da će
dobiti potvrdan odgovor.
„Da, samo ih nosite“, bezvoljno će Kerstin. „Nosite ih i spalite
ih kad budete gotovi.“
„A osim pisama niste dobili nikakve druge prijetnje?“
Kerstin je ponovno sjela i stala intenzivno razmišljati. „Ne
znam točno“, reče sumnjičavo. „Katkad nas je netko znao nazvati, ali
kad bismo podigle slušalicu, ne bi ništa govorio. Samo bi šutio dok na
koncu ne bismo spustile slušalicu. Jednom smo pokušale saznati čiji je
broj, ali ispalo je da zove s mobitela s karticom na bonove pa je bilo
nemoguće otkriti tko je.“
„A kad ste primile zadnji takav poziv?“ Martin je napeto čekao
s kemijskom olovkom i notesom.
Kerstin je razmišljala. „Uh, kad je to ono bilo? Prije dva tjedna
moţda.“ Ponovno je nervozno vrtjela prsten.
„Ništa drugo, osim toga? Netko tko bi moţda htio nauditi
Marit? Kakav je, inače, odnos imala s bivšim muţem?“
Kerstin je pričekala s odgovorom. Nakon što je bacila pogled
na vrata Sofiene sobe i uvjerila se da su zatvorena, nastavila je: „Na
početku je bio poprilično naporan, da, i to dosta dugo. Ali zadnjih
godinu dana se smirio.“
„Što mislite pod time „naporan“?“ upita Patrik, dok je Martin
zapisivao.
„Nikako se nije mirio s time što ga je Marit ostavila. Bili su
zajedno još od rane mladosti, ali Marit je rekla da to već godinama
nije bio dobar odnos, ako je ikada i bio. Iskreno, bila je čak i malo
začuđena intenzitetom Oline reakcije kad mu je rekla da se ţeli
odseliti. A Ola…“ Zastala je. „Ola mora sve imati pod kontrolom.
Sve mora biti uredno, sređeno, a kad ga je Marit napustila, narušila je
red stvari. Vjerojatno mu je to najviše smetalo, a ne to što ju je
izgubio.“
„Je li bilo fizičkih napada?“
„Nije“, neodlučno će Kerstin. Još je jednom nervozno
pogledala prema Sofienim vratima. „Ovisi o tome kako definirate riječ
fizički. Nikad je nije udario, mislim, ali znam da ju je vukao za ruku, da
ju je pokoji put gurnuo i tako to.“
„Kako su se uspjeli dogovoriti oko Sofie?“
„E to je jedna od stvari oko kojih su se u početku puno svađali.
Marit se odmah doselila k meni, a iako nikad nije rečeno da smo u
nekoj vrsti veze, on je to pretpostavljao. Izričito se protivio tome da
Sofie bude ovdje. Pokušavao nas je sabotirati kad bi ona bila kod nas,
dolazio bi po nju ranije nego što je dogovoreno i takve stvari.“
„Ali poslije se smirio?“ upita Martin.
„Da, Marit je, hvala Bogu, ostala čvrsta po tom pitanju pa je
uvidio da nema svrhe. Prijetila je da će sve prijaviti policiji pa je Ola
popustio. Ali nikad nije bio pretjerano sretan što Sofie dolazi ovamo.“
„A je li mu Marit ikad rekla u kakvom ste odnosu vas dvije?“
„Nije“, Kerstin ţustro odmahne glavom. „Bila je tako
tvrdoglava u vezi toga. Govorila bi da se to nikoga ne tiče. Nije čak
htjela reći ni Sofie.“ Kerstin se nasmiješi i ponovno odmahne glavom,
ali ovaj put lakše i duţe. „Iako je Sofie mudrija nego što je Marit
mislila. Danas mi je rekla da ni na trenutak nije nasjela na naše silne
pokušaje da sve to prikrijemo. Boţe, pa mi smo stalno seljakale stvari i
kriomice se ljubile u kuhinji kao najgore tinejdţerice.“ Nasmijala se, a
Patrika je iznenadilo koliko joj je taj smijeh omekšao lice. Zatim se
ponovno uozbiljila.
„Ali ipak mi je teško povjerovati u to da je Ola upleten u
Maritinu smrt. Prošlo je dosta vremena od najgorih svađa i… Ma da,
ne znam, to mi se naprosto ne čini vjerojatno.“
„A nemate pojma tko bi mogao biti iza tih poziva i pisama?
Nije nikad govorila o kakvoj mušteriji iz dućana koja se čudno
ponašala ili tako nešto?“
Kerstin je dobro razmislila, ali naposljetku lagano odmahne
glavom. „Ne, koliko se mogu sjetiti, nije. Moţda vi budete imali više
sreće.“ Pokretom glave pokaţe prema pismima.
„Da, i ja se nadam“, reče Patrik i oprezno spremi pisma nazad
u vrećicu. On i Martin ustanu. „Sigurno je u redu da uzmemo pisma?“
„Da, naravno, ne ţelim ih više vidjeti.“ Kerstin ih otprati do
vrata i pruţi im ruku. „Svakako mi javite kad budete išta sa sigurnošću
znali o…“ Nije dovršila rečenicu.
Patrik kimne glavom. „Da, obećavam da ću vam javiti čim
budemo išta više znali. Hvala što ste odvojili vrijeme za nas u ovim…
teškim trenucima.“
Ona samo kimne i zatvori vrata za njima. Patrik pogleda
vrećicu koju je drţao u ruci. „Što kaţeš, da pošaljemo pošiljku u
Nacionalni forenzički laboratorij?“
„Odlična ideja“, reče Martin i krene prema postaji. Sad su
barem imali odakle početi.
6 U originalu Här är ditt liv, švedski film iz 1966. koji se temelji na romanu Eyvinda Johnsona;
priča o dječaku iz radničke klase koji odrasta u sjevernoj Švedskoj.
7 U originalu Gäst hos Hagge, poznati TV show u formi intervjua koji se u Švedskoj prikazivao od
Najbolji su trenuci bili oni kad bi sjedili privijeni jedno uz drugo. Trenuci kad bi
ona izvadila knjigu. Šuškanje stranica, dok bi ih ona paţljivo okretala, miris
njezina parfema, dodir mekane tkanine njezine bluze na obrazu. U tim su se
trenucima sjene drţale podalje. Sve što bi ih izvana strašilo i vabilo tada bi
postajalo nevaţno. Njezin glas, koji se dizao i spuštao u njeţnim valovima.
Katkad kad bi bili umorni, jedno od njih, ili čak oboje, znalo bi zaspati s glavom
u njezinu krilu. Zadnje čega bi se sjećali prije sna bila bi priča, glas, šuškanje
papira i njezini prsti u kosi.
Priču su čuli mnogo puta. Znali su je napamet, a ipak se svaki put činila
kao nova. Katkad bi gledao sestru kako sluša. Usta bi joj bila napola otvorena,
oči prikovane za stranice, a kosa bi joj padala preko spavaćice. On joj je svake
večeri četkao kosu. To je bio njegov zadatak.
Kad im je čitala, nestajala je ţelja za odlaskom u svijet izvan zatvorenih
vrata. Tad bi postojao samo šarolik, uzbudljiv svijet, pun zmajeva, prinčeva i
princeza. A ne zatvorena vrata. Niti dvoja zatvorena vrata.
Nejasno se sjećao kako se ispočetka bojao. Ali više nije. Nije, kad je tako
lijepo mirisala, kad je bila tako njeţna i kad joj se glas tako ritmički dizao i
spuštao. Nije, kad je znao da ga ona štiti. Nije, kad je znao da je zlosretnik.
D O K S U Č E K A L I da se Ola vrati s posla, Patrik i Martin u
postaji su se nekoliko sati bavili drugim poslovima. Mislili su
porazgovarati s njim na poslu, ali ipak su zaključili da je bolje da
pričekaju do pet popodne kad mu završava radno vrijeme u
Inventingu. Nije bilo razloga da ga izloţe ispitivanju pred kolegama.
Barem ne još. Kerstin je mislila da Ola nije imao veze s anonimnim
pismima i pozivima, ali Patrik nije baš bio uvjeren u to. Da bi odbacio
sumnju, morao je čvrsto dokazati suprotno. Pisma je bio poslao u
Nacionalni forenzički laboratorij, a poslao je i zahtjev za izvadak iz
popisa poziva koje su Kerstin i Marit primile u tom razdoblju.
Kad je otvorio vrata, Ola je izgledao kao da je upravo bio pod
tušem. Nabacio je nešto odjeće na sebe, ali kosa mu je i dalje bila
mokra. „Da?“ upita nestrpljivo. Činilo se da nema ni traga onoj tuzi
od ponedjeljka kad su mu priopćili da mu je bivša ţena mrtva. Ili to
barem nije bilo tako vidljivo kao kod Kerstin.
„Ţeljeli bismo s vama razmijeniti još pokoju riječ.“
„A da?“ upita Ola, i dalje nestrpljivo.
„Da, pojavilo se nekoliko stvari vezanih za Maritinu smrt“,
odvrati Patrik i ispitivački ga pogleda.
Ola je očito shvatio signal pa se pomaknuo u stranu i rukom im
pokazao da uđu.
„Dobro da ste došli, baš sam vas mislio nazvati.“
„A je li?“ upita Patrik sjedajući na kauč. Ovaj put ih Ola nije
odveo u kuhinju, nego u dnevnu sobu s kaučima.
„Da, zanima me je li moguće zatraţiti zabranu pribliţavanja.“
Ola sjedne u veliku koţnu fotelju i prekriţi noge.
„A tako“, reče Martin i uputi Patriku upitan pogled. „A protiv
koga biste podnijeli zahtjev?“
Oline oči zaiskre. „Ţelio bih zabraniti Kerstin da se pribliţava
Sofie.“
Ni Patrik ni Martin nisu izgledali začuđeno. „A zašto, ako
smijem pitati?“ Patrikov ton bio je laţno miran.
„Sad više nema razloga da Sofie ide k toj… toj… osobi!“ rekao
je tako raspaljeno da mu je prskalo iz usta. Ola se nagnuo prema
naprijed i nalaktio pa nastavio: „Danas je otišla onamo. Ruksak joj je
bio na podu kad sam došao kući na ručak, morao sam zvati sve
njezine prijateljice. Sigurno je otišla k toj… lezbi. Moţe li se to nekako
spriječiti? Mislim, naravno da ću ozbiljno popričati sa Sofie kad se
vrati doma, ali moţe li se to ikako spriječiti pravnim putem?“ Ola je
upitno gledao Martina i Patrika.
„Pa to bi moglo biti teško“, reče Patrik, čije su se slutnje iz
minute u minutu sve više potvrđivale. Ono o čemu su htjeli
razgovarati s Olom sad je bilo ne samo moguće, već i vrlo izgledno.
„Zabrana pribliţavanja je vrlo stroga mjera, a mislim da u
ovom slučaju nije primjenjiva.“ Gledao je Olu, koji je sad bio vidno
uzrujan.
„Ali… ali…“ zamuckivao je. „Što da onda radim, kvragu? Sofie
ima petnaest godina, ako me ne ţeli slušati, ne mogu je prisiliti na to.
A ta prokleta…“ Jedva je progutao riječi. „Ona sigurno neće
surađivati. Dok je Marit bila ţiva, morao sam podnositi… sve to, ali
sad bogme ne trebam trpjeti ta sranja, jebemu!“ Tako je ţestoko
udario šakom po staklenom stolu da su i Patrik i Martin poskočili.
„Dakle, nije vam se baš sviđao izbor ţivotnog stila vaše bivše
ţene?“
„Izbor? Ţivotni stil?“ Ola frkne. „Da ta kuja nije Marit ubacila
sve te bube u glavu, ništa se od toga ne bi dogodilo. Marit, Sofie i ja i
dalje bismo bili zajedno. A ovako ne samo da nam je uništila obitelj i
izdala Sofie i mene nego nas je i sve izvrgla ruglu!“ Vrtio je glavom
kao da i dalje ne moţe povjerovati u to.
„Jeste li na bilo koji način iskazivali svoje nezadovoljstvo?“
lukavo upita Patrik.
Ola ga sumnjičavo pogleda. „Što ţelite reći? Da, nikad nisam
krio što mislim o tome što nas je Marit napustila, ali bogme nisam
isticao zbog čega. Nije baš da ţeliš svima obznaniti da ti je ţena prešla
na drugu stranu. Da te napustila radi neke ţenske, time se baš i nećeš
hvaliti.“ Pokušao se nasmijati, ali je to, zbog gorčine, zvučalo kao
nešto mnoge zlokobnije.
„Ali niste učinili ništa da uzrujate svoju bivšu ţenu i Kerstin?“
„Ne znam na što ciljate“, reče Ola suzivši oči.
„Govorim o prijetećim pismima i telefonskim pozivima“,
odvrati Martin.
„Zar bih ja činio tako nešto?“ Ola raširi oči. Bilo je teško
procijeniti je li zaista iznenađen ili samo glumi. „Osim toga, kakve to
sad veze ima? Mislim, pa Maritina smrt je bila nesreća.“
Patrik je ignorirao tu primjedbu. Nije htio odmah otkriti sve što
znaju, radije je to radio postepeno.
„Netko je Kerstin i Marit upućivao anonimna pisma i pozive.“
„Pa to i nije čudo“, reče Ola uz smiješak. „Takve kao one
izazivaju pozornost. To se u velikim gradovima moţda i tolerira, ali
ovdje na selu baš i ne.“
Patrika je gotovo gušila tolika količina predrasuda koja je
isijavala iz čovjeka koji je sjedio u fotelji. Jedva se odupro nagonu da
ga uhvati za kragnu i kaţe mu neke stvari. Jedina mu je utjeha bila to
što se Ola svakom rečenicom zakopavao sve dublje.
„Dakle, vi im niste upućivali pisma i pozive?“ upita Martin s
jednakim izrazom gađenja.
„Ne, nikad se ne bih spustio na tu razinu.“ Ola im se oholo
nasmiješi. Bio je tako siguran u sebe, njegov je dom bio tako blistav,
besprijekoran i čist. Patrik je poţelio da mu malo prodrma taj savršeni
svijet.
„Onda sigurno nemate ništa protiv toga da vam uzmemo otiske
prstiju i usporedimo ih s otiscima koje će u laboratoriju naći na
kuvertama?“
„Otiske?“ Osmijeha je odjednom nestalo. „Ne razumijem.
Čemu sad rovati po tome?“ Na licu mu se očitavao nemir. Patrik se u
sebi naceri, a vidio je da se i Martin osjeća slično.
„Najprije odgovorite na pitanje. Mogu li računati na to da ćete
nam rado dati otiske, da vas moţemo isključiti kao sumnjivca?“
Ola se vrpoljio u fotelji. Prelijetao je pogledom uokolo, a zatim
stao prčkati po stvarima koje su stajale na staklenom stolu. Patriku i
Martinu činilo se da su već savršeno posloţene, ali Ola nije dijelio
njihovo mišljenje. Počeo ih je premještati za nekoliko milimetara u
različitim smjerovima, dok nisu bile dovoljno poravnate da mu smire
ţivce.
„Paa… Moram vam nešto priznati.“ Osmijeh mu se vratio.
Nagnuo se unatrag i činilo se da je povratio ravnoteţu koju je načas
bio izgubio. „Trebao bih vam reći što je bilo. Da, poslao sam Kerstin
i Marit nekoliko pisama i nazvao ih nekoliko puta. Naravno, bilo je to
glupo, ali nadao sam se da će Marit uvidjeti da im je veza neodrţiva i
da će se urazumiti. Nama je bilo lijepo. I opet nam je moglo biti
lijepo, samo da je odbacila te gluposti i prestala sramotiti sebe i nas. A
naročito Sofie. Zamislite kako bi njoj bilo u školi s tim bremenom. Ne
bi joj dali mira. Marit je to morala uvidjeti. Nije to moglo tako
funkcionirati, jednostavno nije.“
„Ali funkcioniralo je tako četiri godine i čini se da joj se baš i
nije ţurilo vratiti vama.“ Patrik je namjestio laţno blag izraz lica.
„To je bilo samo pitanje vremena, samo pitanje vremena.“ Ola
opet stane petljati po stvarima na stolu. Odjednom se okrene
policajcima na kauču. „Ali ne razumijem čemu sad sve to. Marit više
nema, a ako se Sofie i ja riješimo te osobe, moţemo nastaviti dalje.
Zašto sad prekapati po tome?“
„Jer postoji nekoliko indikacija da Maritina smrt nije bila
nesreća.“
Jeziva tišina zavlada malom dnevnom sobom. Ola je blenuo u
njih. „Nije bila… nesreća?“ Pogledavao je čas Patrika, čas Martina.
„Što ţelite reći? Da ju je netko…“ Nije dovršio rečenicu. Ako
njegovo iznenađenje nije bilo iskreno, dobro je glumio. Patrik bi dao
sve da je mogao znati što se u tom trenutku zbiva u Olinoj glavi.
„Da, mislimo da je još netko upleten u Maritinu smrt. Uskoro
ćemo znati više. A u međuvremenu, vi ste… prvi sumnjivac.“
„Ja?“ upita Ola s nevjericom. „Ali ja nikad ne bih naudio Marit!
Pa volio sam je! Htio sam da ponovno budemo obitelj!“
„Da, sigurno ste iz velike ljubavi prijetili njoj i njezinoj
djevojci“, odvrati Patrik glasom prepunim sarkazma.
Uočili su trzaj na Olinu licu kad je čuo riječ djevojka.
„Ali kad ona nije shvaćala! Valjda je bila upala u neku vraţju
krizu srednjih godina pa su joj hormoni nekako utjecali na mozak, kad
je sve odbacila. Bili smo zajedno dvadeset godina, razumijete?
Upoznali smo se u Norveškoj kad smo imali šesnaest, mislio sam da
ćemo zauvijek biti zajedno. Prošli smo gomilu. Zastao je i potom
nastavio: „Gomilu sranja kad smo bili mladi i konačno je sve bilo
kako smo htjeli. A onda samo…“ Ola povisi glas i rukama napravi
gestu koja je govorila kako mu i dalje nije jasno što se to dogodilo s
njihovim brakom prije četiri godine.
„Gdje ste bili u nedjelju navečer?“ ozbiljno upita Patrik. Gledao
ga je čekajući odgovor.
Ola ga pogleda s nevjericom. „Pitate me za alibi? Je li to? Ţelite
moj jebeni alibi za nedjelju navečer, ha?“
„Upravo tako“, mirno odgovori Patrik.
Ola je izgledao kao da će izgubiti kontrolu, ali savladao se. „Bio
sam kod kuće cijelu večer. Sam. Sofie je spavala kod prijateljice pa
nitko to ne moţe potvrditi. Ali tako je bilo.“ Pogled mu je bio
prkosan.
„Niste ni s kim razgovarali telefonom? Nitko od susjeda nije
navraćao?“ upita Martin.
„Ne“, odgovori Ola.
„Onda to baš i ne izgleda dobro“, kratko saţme Patrik. „To
znači da ste i dalje osumnjičeni, ako ustanovimo da Maritina smrt nije
bila nesreća.“
Ola se ogorčeno nasmije. „Dakle, ni sami niste sigurni. A
svejedno dolazite ovamo i traţite da vam dam alibi.“ Odmahne
glavom. „Ludi ste.“ Ola ustane. „A sad vas molim da odete.“
Patrik i Martin također ustanu. „Ionako smo završili. Ali moţda
se vratimo.“
Ola se opet nasmije. „Uvjeren sam da hoćete.“ Otišao je u
kuhinju, a da ih nije ni pozdravio.
Patrik i Martin sami su izašli i zastali ispred vrata.
„Pa… što misliš?“ upita Martin i zakopča jaknu do grla. Prava
proljetna toplina još nije bila došla, a vjetar je i dalje bio hladan.
„Ne znam“, uzdahne Patrik. „Da znamo da je ovo istraga
ubojstva, sve bi bilo znatno lakše, ali ovako…“ Ponovno uzdahne.
„Da se bar mogu sjetiti zašto mi ova priča djeluje poznato. Ima nešto
što…“ Zašuti i odmahne glavom, vrlo oštra izraza lica. „Ne, ne mogu
se sjetiti. Otići ću još jednom do Pedersena i vidjeti moţe li se još što
naći. A moţda su i tehničari uspjeli naći nešto u autu.“
„Nadajmo se“, reče Martin i krene prema automobilu.
„Čuj, mislim da ću pješice doma“, reče Patrik.
„A kako ćeš sutra na posao?“
„Smislit ću već nešto. Mogu zamoliti Ericu da me odbaci
Anninim autom.“
„Onda dobro“, odvrati Martin. „Uzet ću auto pa idem i ja
doma. Pia se nije dobro osjećala pa ću joj se večeras morati malo
posvetiti.“
„Nadam se da nije ništa ozbiljno“, reče Patrik.
„Ma nije, samo u zadnje vrijeme osjeća neki umor i mučnine.“
„Je li…“ počne Patrik, ali Martinov ga pogled prekine. Dobro,
sad nije bio trenutak za takvo pitanje. Nasmije se i mahne Martinu
koji je upravo sjedao u automobil. Bit će lijepo napokon doći kući.
***
***
Već je sjedila za stolom kad je on stigao. Ipak nije bilo tako lako
očistiti hlače koje je izglačao u kauču kao što je pretpostavljao. Osim
toga, velika ţvakaća guma zalijepila se za straţnji dio hlača, a skidanje
je iziskivalo svu njegovu ingenioznost i vrlo oštar noţ. Nakon
intervencije s noţem tkanina je izgledala pomalo otrcano, ali ako
propisno navuče sako preko toga, ne bi trebala primijetiti. Još se
jednom ogledao u staklenoj površini uokvirene slike kako bi se uvjerio
da je sve u redu. Te je večeri osobito pazio na to da dobro namjesti
kosu, nije se smio vidjeti ni djelić njegove blistave ćele. Zadovoljno je
zaključio da se dostojanstveno nosi s godinama.
Ponovno ga je iznenadilo što mu je srce zaigralo čim ju je
opazio. Već mu doista dugo nije tako tuklo u grudima. Što je to kod
te sredovječne, pomalo zdepaste ţene tako utjecalo na njega? Jedino
što mu je palo na pamet bile su njezine oči. Bile su to najplavije oči
koje je ikad vidio i zaista su se isticale u kontrastu s nijansom crvene u
koju je obojila kosu. Tako je očarano zurio u nju da isprva nije
primijetio njezinu ispruţenu ruku. Brzo se pribrao i uhvatio sam sebe
kako se na starinski način naklonio i poljubio joj ruku. Na trenutak se
osjetio kao idiot, ne shvaćajući kako je uopće došao do toga. No
zatim je shvatio da to njegova pratnja cijeni i lijep, topao osjećaj
počeo mu se širiti trbuhom. Ipak je imao stila i znao je kako se treba
ophoditi prema damama.
„Nikad prije nisam bila ovdje, divno je“, reče ona ugodnim
glasom dok su proučavali meni.
„Da, ovo je prvorazredni restoran, vjeruj mi“, reče Mellberg i
isprsi se kao da je on vlasnik Gestgifverija.
„Da, i ugođaj je jako lijep.“ Pogledom je prelazila preko
poslastica na meniju. Mellberg je također proučavao ponudu i na
trenutak ga je uhvatila panika kad je vidio cijene. No onda je uhvatio
Rose-Marien pogled preko menija i to ga je smirilo. Ove večeri novac
nije bio vaţan.
Pogledala je kroz prozor, prema društvenom centru. „Čujem da
je večeras neka zabava tamo?”
„Ma to su ovi iz reality showa. Inače ovdje baš i nemamo takvih
događaja, takve se stvari obično događaju u Strömstadu. Tamošnji
kolege onda se bave popratnim pijančevanjem i neredom.“
„Očekujete li probleme? Moţeš li si priuštiti slobodnu večer?“
upita Rose-Marie zabrinuto.
Mellberg se još više isprsio. Bilo je odlično osjećati se kao
vaţna osoba u društvu lijepe ţene. Prerijetko se to događalo otkako je
nezasluţeno premješten u Tanumshede. Iz nekog razloga ovdašnji
ljudi nisu uviđali njegove kvalitete.
„Imam dvoje ljudi koji drţe to zbivanje na oku“, reče Mellberg.
„Tako da moţemo u miru jesti i druţiti se. Dobar šef postaje zna
rasporediti ljude, usudio bih se reći da mi je to najbolja osobina.“
Rose-Marien osmijeh bio je potvrda da ona ne sumnja u
njegove zapovjedničke sposobnosti. Ovo je zaista postajala ugodna
večer.
Mellberg još jednom pogleda prema društvenom centru, a
zatim odagna sve misli vezane za taj događaj. Martin i Hanna će se
pobrinuti za to. On sad ima ugodnijeg posla.
***
Katkad je mislio da se sjeća one koja nije bila tako blaga, tako lijepa kao ona.
One čiji je glas bio tako hladan i neumoljiv. Poput gruba, oštra stakla. Začudo,
katkad mu je nedostajala. Pitao je sestru sjeća li je se, a ona je samo odmahnula
glavom. Zatim je uzela svoju dekicu, onu mekanu, s malim ruţičastim
medvjedićima, i čvrsto je stisnula. I shvatio je da se i ona sjeća. Sjećanje je bilo
negdje duboko, ne u glavi, već u grudima.
Jednom ju je pokušao pitati za taj glas. Pitati gdje je sad. Kome pripada.
Ali ona se jako uzrujala. Rekla je da nije postojao nitko drugi osim nje, nitko s
grubim, oštrim glasom. Samo ona. Oduvijek samo ona. Zatim je zagrlila i njega i
njegovu sestru. Na obrazu je osjetio svilu njezine bluze, a u nosnicama miris
njezina parfema. Jedan uvojak sestrine duge, plave kose škakljao mu je uho, ali
nije se usudio pomaknuti. Nije se usudio razbiti magiju. Nikad više nije postavio
to pitanje. Bilo je tako neuobičajeno, tako uznemirujuće čuti je tako uzrujanu.
Nije se više usudio riskirati.
Jedini drugi slučaj kad bi je uzrujao bio bi kad bi je molio da vidi što se
to krije vani. Nije to htio govoriti, znao je da je uzalud, ali nije si mogao pomoći.
Uvijek kad bi postavio pitanje, sestra bi ga gledala velikim, razrogačenim očima.
Zbog njezina straha i on se iznutra grčio, ali nije se mogao prisiliti da ne postavlja
pitanja. A njegova bi pitanja uvijek izlijetala poput kakve prirodne sile, kao da
su se u njemu stvarali mjehurići koji su ţeljeli izaći van.
Odgovor je uvijek bio isti. Najprije, razočarenje u njezinu pogledu.
Razočarenje time što je on, unatoč tome što mu je toliko pruţala, što mu je davala
sve, i dalje htio još više. Što je htio nešto drugo. Zatim odugovlačenje s odgovorom.
Katkad bi joj na oči navrle suze dok bi odgovarala. To je bilo najgore. Često bi
kleknula i dlanovima obuhvatila njegovo lice. Zatim bi uslijedilo uvijek isto
uvjeravanje. Da je to za njihovo dobro. Da jedan zlosretnik ne moţe biti vani.
Da bi i za njega i za njegovu sestru sve pošlo po zlu kad bi ih pustila vani.
Zatim bi, kad bi izlazila, paţljivo zaključala vrata. A on bi ostao
unutra sa svojim pitanjima, dok bi se njegova sestra čvrsto privila uz njega.
M E H M E T S E N A G N U O preko ruba kreveta i izbljuvao se.
Djelomično je bio svjestan da bljuje na pod, a ne u kakvu posudu, ali
bio je previše iscrpljen da bi ga bilo briga.
„Jebemu, Mehmete, odvratno!“ U daljini je začuo Jonnin glas i
kroz poluzatvorene kapke vidio ju je kako istrčava iz sobe. Ni za to ga
nije bilo briga. Jedino što mu je ispunjavalo mozak bila je pulsirajuća
bol među sljepoočnicama. Usta su mu bila suha i u njima se miješao
okus ustajalog alkohola i bljuvotine. Samo se kroz maglu sjećao što se
sve sinoć događalo. Sjećao se glazbe, sjećao se plesa, sjećao se cura u
vrlo kratkoj odjeći koje su se trljale o njega, gladno, očajno, odbojno.
Pokušao je zaţmiriti kako bi odagnao te slike iz glave, ali samo ih je
pojačao. Ponovno ga je uhvatila mučnina pa se opet nagnuo preko
ruba kreveta. No jedino što je preostalo bila je ţuč. Čuo je kako
kamera negdje u blizini zuji poput bumbara. U glavi su mu se vrtjele
slike njegove obitelji. Misao o tome da ga gledaju u ovakvom stanju
pojačala je glavobolju sto puta, ali po tom pitanju nije mogao učiniti
ništa, osim navući posteljinu preko glave.
Djelići riječi dolazili su i odlazili. Ulazili su mu u sjećanje i
izlazili iz njega, ali kad god bi ih pokušao povezati u smislenu cjelinu,
sve bi se raspalo. Postojalo je nešto čega se trebao sjetiti, nešto što je
trebao razabrati. Grube, pakosne riječi bile su usmjerene prema
nekom poput strijela. Ili prema nekima? Prema njemu? Kvragu, nije
se mogao sjetiti. Skvrčio se u poloţaj fetusa i pritisnuo usta stisnutim
šakama. Riječi su ponovno počele dolaziti. Psovke. Optuţbe. Ruţne
riječi, s ciljem da nekog povrijede. A ako se dobro sjećao, jer nije baš
bio siguran, u tome su i uspjele. Netko je plakao. Negodovao. Ali nije
pomoglo. Glasovi su samo bivali sve snaţniji. Sve glasniji. Zatim se
sjećao zvuka šamara. Nedvojbeno zvuka kontakta koţe s drugom
koţom pri brzini koja uzrokuje bol. Srceparajuće zavijanje probije se
kroz njegovu maglu. Još se više sklupčao pod pokrivačem. Pokušao je
blokirati sve ono nepovezano što mu je odzvanjalo glavom. Nije baš
upalilo. Fragmenti sjećanja bili su toliko jaki i napasni da ih ništa nije
moglo odagnati. Htjeli su nešto od njega. Postojalo je nešto čega se
trebao sjetiti. Ali postojalo je i nešto čega se nije ţelio sjetiti. Barem je
tako mislio. Sve je bilo tako nejasno. Zatim ga je ponovno uhvatila
mučnina. Opet se nagnuo preko ruba kreveta.
„Što misliš, što će sad biti?“ Tina tiho upita Uffea dok su stajali ispred
društvenog centra i duboko povlačili dim cigareta.
„Nemam jebenog pojma“, nasmije se Uffe. „Nemam blage
veze.“
„Ali nakon jučer…“ Tina zastane i zabulji se u svoje cipele.
„Nema to veze“, reče Uffe i otpuhne kolut bijelog dima u
mirni, proljetni zrak. „Nema to veze, vjeruj mi. Ovakve produkcije
stoje hrpetinu novca, nema jebene šanse da sad prestanu i izgube sve
što su dosad uloţili.“
„Pa baš i nisam sigurna“, odvrati Tina snuţdeno, ne podiţući
pogled. Dugačak stupić pepela koji je nastao na njezinoj cigareti pao
joj je na mokasinke.
„Jebemti!“ opsuje i brzo se sagne kako bi otresla pepeo. „Sad
sam uništila cipele. A bile su skupe. Jebemuuu!“
„Tako ti i treba“, nakesi se Uffe. „Razmaţena si do boli.“
„Ma što razmaţena?“ sikne Tina i pogleda ga. „To što mi
roditelji nisu čitavog ţivota srkali socijalnu pomoć, nego su radili i
zaradili nešto novca ne znači da sam razmaţena!“
„Da nisi rekla ni riječ o mojim roditeljima! Ništa ti ne znaš o
njima, jebote!“ Uffe joj priprijeti s cigaretom u ruci. Ne samo da se
Tina nije dala zastrašiti već je i zakoračila prema njemu.
„Vidim kakav si ti. Nije tako jebeno teško zaključiti kakvi su ti
roditelji.“
Uffe stisne šake, a na čelu mu iskoči ţila. Tina je shvatila da je
moţda napravila grešku. Sjetila se što se dogodilo sinoć pa je brzo
zakoračila unazad. Nije trebala reći to što je rekla. Baš kad je zaustila
da izgladi situaciju, došao je Calle i oboje ih začuđeno pogledao.
„Što je vama? Hoćete se potući ili što?“ nasmije se Calle. „Uffe,
majstor si u mlaćenju djevojaka, hajde, da te opet vidimo. Daj nam
reprizu.“
Uffe samo frkne i spusti ruke. I dalje je gledao Tinu mrkim
pogledom, a ona još jednom zakorači unazad. S Uffeom nešto nije
bilo kako treba. U sjećanje su joj se u fragmentima vraćale scene i
zvukovi od sinoć. Nervozno se okrene na peti i vrati unutra. Zadnje
što je čula prije zatvaranja vrata bilo je kako je Uffe tiho rekao Calleu:
„Što je, kao da i tebi to ne ide?“
Nije čula što mu je Calle odgovorio.
10 eng. Fucking Tanum postaje CSI; referenca na kriminalističku seriju CSI na koju počinje
nalikovati show nakon ubojstva. (nap. ur.)
„Da, tako je“, odvrati Martin. Dokument se sve više ispunjavao
tekstom.
„Smirili smo situaciju“, čitao je Martin naglas, „i razdvojili ih.
Razgovarao sam s Uffeom i objasnio mu da ću ga morati privesti ako
se ne skulira.“
„Nadam se da nećeš napisati skulira.“ nasmije se Hanna.
„Neću. Neka zasad stoji tako, a kasnije ću obraditi tekst da
zvuči birokratskije, ne brini se. Neka zasad riječi teku, da sve
zabiljeţimo.“
„U redu“, odvrati Hanna uz smiješak, a zatim se ponovno
uozbilji. „Razgovarala sam s Barbie i pokušala saznati što je bio uzrok
svađi. Bila je vrlo potresena, samo je govorila kako je Uffe bio jebeno
ljut jer ga je ogovarala i da nije shvaćala o čemu on to govori. Kasnije
se smirila i činila se u redu.“
„A zatim smo ih pustili“, nadoda Martin i podigne pogled s
računala. Dvaput je stisnuo enter za novi odlomak, otpio gutljaj kave i
nastavio. „Sljedeći incident zbio se oko… pa oko dva i trideset, rekao
bih.“
„Da, i ja mislim“, kimne Hanna. „Dva i trideset, dva i četrdeset
pet, tako nekako.“
„Ovaj nas je put momak koji je bio na zabavi pozvao zbog
svađe na onom obronku prema školi. Otišli smo onamo i zatekli više
osoba kako napadaju jednu, bilo je naguravanja, lakših udaraca i vike.
Sudionici showa Mehmet, Tina i Uffe napadali su Barbie, a mi smo se
umiješali i prekinuli sukob. Svi su uzrujani, pljušte pogrdne riječi.
Barbie plače, kosa joj je razbarušena, šminka joj se cijedi i općenito
djeluje očajno. Ja razgovaram s ostalim sudionicima i pokušavam
doznati što se dogodilo. Dobivam isti odgovor kao ranije od Uffea,
kaţu da Barbie puno sere, ali ništa podrobnije od toga.“
„Za to vrijeme, ja malo dalje razgovaram s Barbie“, nadoveţe
se Hanna, vidno dirnuta. „Barbie je uzrujana i ustrašena. Pitam je ţeli
li podnijeti prijavu, ali ona to odlučno odbija. Još je neko vrijeme
smirujem, pokušavam saznati što se događa, ali ona tvrdi da nema
pojma. Nakon nekog vremena osvrćem se da vidim kako tebi ide.
Ponovno se okrenem prema njoj i ugledam je kako trči prema gradu.
No nije produţila prema ulici Affärsvägen, već je skrenula desno.
Razmišljala sam bih li potrčala za njom, ali zaključila sam da
jednostavno ţeli biti sama i smiriti se.“ Hanni lagano zadrhti glas.
„Nakon toga je više nismo vidjeli.“
Martin podigne pogled s računala i uputi joj utješan osmijeh.
„Nismo mogli postupiti drugačije. Ti nisi mogla postupiti drugačije.
Sve što smo mi znali jest da se dogodila ţestoka razmjena mišljenja.
Ništa nije moglo upućivati na to da će sve to…“ Martin zastane.
„Završiti tako kako je završilo.“
„Misliš da ju je ubio netko od sudionika?“ Glas joj je i dalje
drhtao.
„Ne znam“, odgovori Martin gledajući što je napisao. „Ali
postoje opravdani razlozi da sumnjamo na to. Vidjet ćemo što ćemo
saznati na saslušanju.“
Pohranio je dokument, isključio prijenosno računalo i ponio ga
sa sobom. „Idem u svoj ured ovo malo formalizirati. Ako se sjetiš još
nečeg, samo mi pokucaj.“
Hanna samo kimne. Martin je otišao, a ona je ostala sama.
Ruke u kojima je drţala šalicu kave lagano su se tresle.
***
U danima nakon Barbiene smrti više je puta uočila kako ljudi upiru
prstom u nju i nešto šapuću. Zapravo, još od Big Brothera bila je
naviknuta na to da ljudi bulje u nju. Ali ovo je bilo nešto sasvim
drugo. Nije to bilo iz znatiţelje ili divljenja zbog toga što je bila na
televiziji. Bila je to pohlepa za senzacijom i svojevrsna medijska ţeđ
zbog koje se jeţila.
Čim je čula za Barbienu smrt, poţeljela je otići kući. Prvi joj je
instinkt bio da pobjegne i ode na jedino mjesto na koje je i mogla
otići.
Istodobno je uvidjela da nema alternativu. Kod kuće ju je
čekala ista praznina, ista samoća. Nije bilo nikog tko bi je zagrlio,
pogladio po kosi, tko bi joj pruţio sve te male, utješne geste za kojima
je njezino tijelo ţudjelo. Ni kod kuće, ni ovdje. Tako da je komotno
mogla i ostati.
Činilo joj se kao da je blagajna iza nje prazna. Za njom je sjedila
druga djevojka koja je i inače radila na toj blagajni. Ali svejedno je
imala osjećaj kao da iza nje nema nikoga. Jonnu je začudilo koliku je
prazninu Barbie ostavila za sobom. Ona bi prema njoj samo frktala,
svaki put bi joj odbrusila. Jedva da ju je smatrala osobom. A tek sad,
kad je više nije bilo, Jonna je uočila kojim je veseljem isijavala, unatoč
nesigurnosti, plavoj kosi i traganju za pozornošću. Barbie je uvijek bila
ta koja ih je podizala, koja se smijala, koja se veselila onom što ih čeka
i koja je pokušavala razveseliti sve ostale. A, umjesto zahvale, oni su
joj se samo izrugivali i doţivljavali je kao glupu fuficu koja nije
vrijedna njihova poštovanja. A tek se sad vidjelo koliki je zapravo bio
njezin doprinos.
Jonna je spustila rukave dţempera. Danas nije ţeljela trpjeti
čudne poglede, gnušanje ni sućut. Rane su bile dublje nego inače.
Rezala se svakog dana otkako je Barbie umrla, jače i brutalnije nego
ikad prije. Dublje u meso, dok ne bi vidjela kako se koţa otvara i kako
navire krv. No ni to više nije moglo potisnuti njezinu tjeskobu koja
kao da je bila toliko duboka da je više ništa nije moglo zadrţati.
Katkad bi čula uznemirene glasove u glavi. Kao na vrpci. Čula
bi ih kao da dolaze izvana, odozgo. To je bilo uţasno. Sve je pošlo po
zlu. Grozno. Tama je bujala iz nje i nije ju mogla obuzdati. Sva ona
tama koju je pokušavala izbaciti kroz krv, kroz rane, poput
bezobzirnog bijesa ključala je u njoj.
Osjetila je kako se praznina s blagajne iza nje miješa sa sramom
i strahom. Rane su joj pulsirale. Još krvi ţeljelo je isteći.
Miris soli. I mora. Ptice koje kriješte na nebu i plavetnilo koje se proteţe dokle
god mu pogled seţe. Osjećaj kretanja broda koji se ljulja. Osjećaj da se nešto
promijenilo. Da je nešto nestalo. Nešto što je bilo toplo i meko postalo je grubo i
oštro. Ruke koje su, dok su ga grlile, imale oštar, gadan vonj koji se uvlačio u
odjeću i koţu. Vonj koji je dolazio ponajprije iz njezinih usta. No nije se mogao
sjetiti tko je ta ţena. A nije znao ni zašto se pokušavao sjetiti. Kao da je nešto
usnuo tijekom noći, nešto gadno, ali opet poznato. Nešto o čemu je ţelio znati
više.
I nije mogao zadrţati pitanja. Nije znao zašto je to bilo tako. Zašto nije
mogao naprosto sve to prihvatiti, kao što je to učinila njegova sestra? Uvijek je
djelovala prestrašeno kad bi on postavljao pitanja. Da ju je barem mogao ostaviti
na miru. Ali nije. Ne, kad bi osjetio miris slane vode i prisjetio se vjetra u kosi. I
čovjeka koji bi njega i sestru zaljuljao visoko u zrak. I one druge, čiji je glas
najprije bio blag, a potom postao grub, one koja je stajala sa strane i gledala.
Katkad bi mu se u sjećanju učinilo da ju je vidio kako se smiješi.
Ali moţda je bilo onako kako je rekla. Ona koja je bila stvarna i lijepa i
koja ih je voljela. Da je to bio san. Ruţan san koji će ona zamijeniti lijepim,
ugodnim snovima. Nije se usprotivio. No katkad bi uhvatio samoga sebe kako
čezne za tom soli. I pticama koje kriješte. Katkad i za onim grubim glasom. Ali
nije se usudio to reći…
„M A R T I N E , K O J E G M I T O V R A G A R A D I M O ?“ Patrik,
frustriran, baci kemijsku o stol, a ona se odbije i padne na pod. Martin
je mirno podigne i vrati u Patrikov stalak za kemijske olovke.
„Prošlo je tek tjedan dana, Patrik. To iziskuje vremena, znaš i
sam.“
„Ono što ja znam je da statistika pokazuje da što duţe istraga
traje, to je manja vjerojatnost da će slučaj biti riješen.“
„Ali radimo sve što moţemo. A i dan ima samo dvadeset četiri
sata.“ Martin ispitivački pogleda Patrika. „A kad smo kod toga,
mogao bi uzeti slobodno jutro, otići kući, istuširati se i malo odmoriti.
Izgledaš iscrpljeno.“
„Da se odmorim, usred ovog cirkusa? Ne baš.“ Patrik provuče
prste kroz kosu koja je već bila toliko razbarušena da je stršala na sve
strane. Iznenada zazvoni telefon, a Patrik i Martin poskoče. Patrik
razdraţeno podigne slušalicu i ponovno je spusti. Telefon je koju
minutu bio tih, a potom opet zazvoni. Frustriran, Patrik izađe u
hodnik i dovikne: „Kvragu, Annika, daj iskopčaj moj telefon!“ Vratio
se u ured i zalupio vratima za sobom. Još nekoliko telefona u postaji
neprestano je zvonilo, ali iza zatvorenih vrata buka je bila prigušena.
„Ma daj, Patrik, pa ne moţeš ovako. Gubiš strpljenje. Moraš se
odmoriti, moraš jesti. A trebao bi se i otići ispričati Anniki jer će te u
protivnom ureći. Ili te čeka sedam godina nesreće ili nešto. Ili bar
nikad više nećeš petkom popodne okusiti Annikine domaće muffine
Patrik se baci na stolicu, ali nije mogao zatomiti smiješak. „Muffini,
kaţeš… Misliš da bi se ponašala tako makijavelistički da bi mi
uskratila muffine?“
„Moţda čak i posebnu boţićnu košaru onih s domaćom
karamelom i kremom“, kimne Martin praveći se smrtno ozbiljan.
Patrik prihvati igru i razrogači oči.
„Ne valjda one s kremom, pa nije valjda tako zla!“
„Bojim se da je“, reče Martin. „Zato je najbolje da joj se odeš
ispričati.“
Patrik se nasmije. „Da, znam, ispričat ću joj se.“ Još jednom
provuče prste kroz svoju smeđu kosu.
„Samo, nisam očekivao ovakvu… opsadu. Mediji kao da su
poludjeli, kao da nemaju nimalo skrupula! Zar ne shvaćaju da
sabotiraju istragu kad nas ovako opsjedaju? Nemoguće je išta
razumno napraviti!“
„Mislim da smo ovog tjedna obavili gomilu toga“, mirno će
Martin. „Ispitali smo sve Lillemorine kolege, pregledali smo sve
snimke od one noći kad je nestala, provjeravamo sve dojave koje smo
dobili od građana. Mislim da smo obavili dobar posao. To što je u
ovom slučaju sve tako kaotično zbog Fucking Tanuma, po tom pitanju
ne moţemo baš mnogo učiniti.“
„Ali moţeš li ti povjerovati da oni nastavljaju s tim sranjem?“
Patrik digne ruke u zrak. „Cura je ubijena, a oni to koriste za zabavu u
udarnom televizijskom terminu. A ostatak Švedske se zavalio i zuri u
to! Uţasno…“, traţio je pravu riječ, „…nepoštivanje!“
„Opet imaš pravo“, reče Martin, ali nešto oštrijim glasom. „Ali
što mi tu moţemo? Mellberg i onaj jebeni Erling W. Larson toliko su
napaljeni na medije da nisu ni pomislili obustaviti produkciju, a mi
naprosto moramo obavljati svoje zadaće. To je tako. A i dalje tvrdim
da bi i za tebe i za istragu bilo dobro da se malo odmoriš.“
„Ne idem kući, ako na to ciljaš. Nemam vremena. Ali mogli
bismo otići ručati u Gestgifveri. Bi li se to računalo kao odmor?“
Gledao je u Martina, ali istodobno je znao da mu je kolega u pravu.
„Pa svakako će se morati računati“, reče Martin i ustane. „A
usput se moţeš na izlasku ispričati Anniki.“
„Da, mama“, odvrati Patrik, uzme jaknu i pođe za Martinom u
hodnik. Tek je sad shvatio koliko je zapravo gladan.
Svuda oko njih zvonili su telefoni.
Nije imala snage otići na posao. Nije ni morala jer je i dalje bila na
bolovanju, a doktor joj je rekao da mora mirovati. Ali odrasla je sa
stavom da se raditi mora, kako god bilo. Otac joj je znao reći da je
leţanje na samrtnoj postelji jedini prihvatljiv razlog da ne odeš na
posao. Samo što se sad upravo tako i osjećala. Tijelo joj je
funkcioniralo, kretalo se, čistilo se, jelo i obavljalo sve što je trebalo –
mehanički. Ali iznutra kao da je bila mrtva. Ništa više nije imalo
nikakav značaj. Ništa joj nije pobuđivalo osjećaj radosti, ništa je nije
moglo zainteresirati. Sve je bilo hladno i mrtvo. Unutra je bila samo
bol koja je katkad bila toliko snaţna da se presavijala.
Prošla su dva tjedna otkako su joj policajci pokucali na vrata.
Čim je začula kucanje, na neki je čudan način osjetila da će joj se ţivot
promijeniti. Svake noći kad bi legla i pokušala zaspati, u glavi joj se
odigravala ona svađa. Nikako nije mogla pobjeći od misli da je njihov
posljednji razgovor prošao u ljutnji. Kerstin je tako ţarko ţeljela
povući neke od onih grubih riječi kojima je obasula Marit. Kakve je
sad to veze imalo? Zašto je jednostavno nije mogla pustiti na miru?
Zašto je toliko silno htjela da Marit zauzme stav i svima obznani
njihovu vezu? Zašto joj je to bilo toliko vaţno? Najvaţnije je ipak bilo
to što su imale jedna drugu. To što su drugi znali, mislili ili govorili
sad je bilo toliko nevaţno da joj nije bilo jasno zašto je jednom davno,
a riječ je, zapravo, tek o dva tjedna, mislila da je to od presudne
vaţnosti.
Ne mogavši dokučiti što da čini, Kerstin legne na kauč, uzme
daljinski upravljač i uključi televizor. Pokrila se pokrivačem koji je
Marit kupila u Norveškoj za jednog od svojih rijetkih posjeta kući.
Mirisao je na neobičan spoj vune i Maritina parfema. Zarila je lice u
njega i duboko udahnula nadajući se da će miris ispuniti sve praznine
u njezinu tijelu. Nekoliko mucica vune poletjelo joj je u nos pa je
kihnula.
Odjednom je čeznula za Sofie. Ta je cura imala toliko toga
Maritina u sebi, a toliko malo Olina. Dvaput je došla posjetiti Kerstin
i učinila sve što je mogla da je utješi, iako je i sama izgledala kao da će
se svakog trenutka raspasti. Odjednom je dobila neki odrastao izgled
koji prije nije imala, neku novu naznaku bolnog sazrijevanja. Kerstin
bi to tako rado bila izbrisala, vratila vrijeme unazad, vratila tu nezrelu
naivnost koju bi cure u Sofienim godinama trebale imati. Ali sad je
bilo gotovo. A Kerstin je znala i da će izgubiti Sofie. Djevojka to sama
još nije shvaćala, vjerojatno je imala namjeru ostati uz majčinu
partnericu. Ali ţivot to ne bi dopustio. Bilo je toliko drugih stvari koje
su je vukle, koje će je preuzeti jednom kad se tuga povuče. Prijatelji,
dečki, tulumi, škola, sve što bi trebalo biti sastavni dio ţivota jedne
tinejdţerice. A i Ola će im sigurno oteţavati kontakt. Sofie će se s
vremenom prestati opirati tome. Posjeti će biti sve rjeđi, a na kraju će
potpuno prestati. Moţda će se tek koji put sresti na ulici, pozdraviti se
i izmijeniti pokoju riječ, a zatim će spustiti pogled i nastaviti svaka
svojim putem. Jedino što će im tada preostati bit će sjećanja na jedan
drugi ţivot koji su ţivjele zajedno. Sjećanja koja će se, poput blijedih
sjena, rasuti kad ih pokušaju uloviti. Izgubit će Sofie. Tako to mora
biti.
Kerstin je bezvoljno mijenjala kanale. Uglavnom su to bile
emisije u kojima su ljudi za sitne novce pokušavali pogoditi neku riječ.
Uţasno nezanimljivo. Misli su joj odlutale na temu kojom se protekla
dva tjedna često bavila. Tko bi htio nauditi Marit? Tko ju je ugrabio, u
svem tom njezinom očaju zbog svađe, u svem tom bijesu? Je li je bilo
strah? Je li bilo brzo ili sporo? Je li bilo bolno? Je li znala da će
umrijeti? Sva su joj ta pitanja odjekivala glavom, a nije mogla naći
odgovor. Pratila je reportaţe o ubojstvu cure iz reality showa na
televiziji i u novinama, ali bila je nekako neobično otupjela, do vrha
ispunjena vlastitom boli. Nije se mogla prestati brinuti da će ta istraga
zagušiti istragu Maritine smrti. Policija će zbog medijske pozornosti
uloţiti sve svoje vrijeme da otkrije tko je ubio djevojku i više ih neće
biti briga za Marit.
Kerstin se uspravi i posegne za telefonom koji je bio na stoliću.
Kad već nitko drugi neće ništa poduzeti, ona će se zaloţiti za Maritine
interese. Barem joj toliko duguje.
14 klasično rusko jelo koje se priprema isključivo od goveđeg mesa (nap. ur.)
Katkad je čeznula za nečim drugim. Nečim drugačijim od tog
nesretnog, opakog kruga u kojem su završili. Posljednjih je godina sve
češće mislila da bi dijete moglo izbrisati ono što se dogodilo. Dijete
koje bi raspršilo tamu, oslobodilo ih teţine i dalo im priliku da
ponovno počnu disati. Ali Lars je to odbio. Nije čak htio ni
razgovarati o tome. Rekao je da on ima svoj posao, ona svoj i da je to
dovoljno. A ona je cijelo vrijeme čeznula za još nečim. Kraj se nije
nazirao. Zbog djeteta bi sve to stalo, završilo. Bezvoljno odloţi vilicu
na tanjur. Više nije bila gladna.
***
„I, što mislite o showu dosad?“ Uffe otvori pivo svakoj od djevojaka, a
one ga uzmu uz hihot.
„Super je“, reče plavuša.
„Zakon“, nadoda brineta.
Calle osjeti kako večeras nema volje za to. Uffe je dovukao
dvije cure koje su visjele ispred društvenog centra i bio je u velikoj
šarmerskoj ofenzivi. Onoliko koliko je mogao. Šarm mu nije bio jača
strana.
„Tko vam se najviše sviđa?“ Uffe obgrli plavušu i primakne joj
se malo bliţe. „Ja, zar ne?“ Bocnuo ju je, nasmijao se, a kao odgovor
dobio još ushićenog hihotanja. To ga ohrabri pa nastavi: „Ma da, kad
ni nemam prave konkurencije. Ja sam ovdje jedini pravi muškarac.“
Potegne gutljaj piva ravno iz boce, a zatim njome pokaţe na Callea.
„Evo, vidite ovoga, naprimjer. Tipičan primjer zalizanog
frajerčića sa Stureplana. Nije on za takve komade kao što ste vi.
Jedino što on zna je peglati tatinu karticu.“ Djevojke se ponovno
zasmijulje, a Uffe nastavi. „A Mehmet, s druge strane…“ Pokaţe na
Mehmeta koji je leţao na krevetu i čitao knjigu. „Taj je pak jebena
suprotnost od frajera. Pravi dotepenac iz radničke klase. Zna se on
snaći, ali ne moţe se pobjeći od činjenice da je švedsko meso
najbolje.“ Istegnuo se i pokušao zavući ruku pod plavušin dţemper.
Ona je na vrijeme naslutila što pokušava pa mu je, nakon bojaţljivog
pogleda u kameru koja ih je snimala, diskretno maknula ruku. Uffe je
na trenutak bio nezadovoljan, ali brzo se pribrao. Djevojkama treba
malo vremena da zaborave na prisustvo kamera, a onda će biti lako.
Cilj mu je bio malo se valjati pod pokrivačem s curama tijekom ovih
tjedana. Ili puno, zapravo. Kvragu, mogao je postati legenda na račun
toga. To mu je na otoku bilo gotovo i pošlo za rukom, samo da je ona
glupača iz Jokkmokka bila malo pijanija. To ga je i dalje grizlo i bio je
ţeljan osvete.
„Jebemu, Uffe, smiri se malo.“ Calle je osjetio kako postaje sve
razdraţeniji.
„Što bih se smirio?“ Uffe ponovno pokuša zavući ruku, ali i
ovaj put bezuspješno. „Nismo došli ovamo da bismo bili mirni. A ja
sam mislio da si ti ovdje najluđi partijaner! Jesi li se to smekšao ili si
faca samo na špici na Stureplanu, što?“ podrugljivo će Uffe.
Calle pogleda Mehmeta traţeći podršku, ali ovaj je bio potpuno
zadubljen u knjigu. Ponovno je osjetio kako mu je već dosta svega
ovoga. Nije znao zašto se uopće prijavio. Survivor je bila jedna stvar, ali
ovo je bilo nešto sasvim drugo. Biti zatvoren s tim idiotima.
Demonstrativno je stavio slušalice, legao na leđa i navio glazbu na
svom iPodu. Glasna je glazba milostivo zagušila Uffeovo blebetanje.
Pustio je mislima da odlutaju, a one su neumoljivo krenule unazad.
Najprije ona najranija sjećanja. Slike iz djetinjstva, zrnate i otrcane,
vrtjele su se glavom poput starog filma. Slika njega kako trči u majčin
zagrljaj. Miris njezine kose koji se miješao s mirisima trave i ljeta.
Osjećaj potpune sigurnosti koju mu je pruţao njezin zagrljaj. Vidio je i
tatu kako se smije, kako ih gleda s ljubavlju. Ali uvijek je odlazio,
uvijek je išao nekamo drugamo. Nikad nije imao vremena da i sam
omiriše maminu kosu. Da osjeti taj miris šampona Timotei koji je on i
dalje tako snaţno osjećao u nosnicama.
Film se potom premotao unaprijed, a zatim naglo stao. Slika je
postala jasnija, potpuno oštra. Slika njezinih stopala koja je vidio
odškrinuvši vrata njezine sobe. Imao je trinaest godina. Bilo je to
mnogo godina nakon što joj je trčao u zagrljaj. Toliko se toga zbilo.
Toliko se toga promijenilo.
Sjetio se kako ju je dozivao, pomalo iziritiran. Pitao ju je zašto
mu ne odgovara. Otvorio je vrata i preplavila ga je tišina. Istodobno je
u ţelucu imao onaj ledeni osjećaj da nešto nije u redu. Polako joj je
prišao. Izgledala je kao da spava. Leţala je na leđima, a njezina kosa,
koja je u njegovom djetinjstvu bila duga, sad je bila kratka. Na licu su
joj bili ugravirani tragovi umora i ogorčenosti. Na trenutak je pomislio
da samo spava. Da je u dubokom snu. Potom je na podu pokraj
kreveta ugledao praznu bočicu pilula koja joj je ispala iz ruke kad su
pilule počele djelovati. Napokon je mogla pobjeći od stvarnosti s
kojom se više nije mogla nositi.
On i njegov otac od tog dana nadalje ţivjeli su u tihom
neprijateljstvu jedan s drugim. To što se dogodilo nikad nije bilo
spomenuto. Ništa nije bilo rečeno ni o očevoj novoj djevojci koja se
doselila k njima tjedan dana nakon majčina pogreba. Nitko se nije
suočio s istinom o teškim riječima koje su dovele do toga. Nitko nije
govorio o tome kako je njegova majka odbačena s lakoćom koja nije
bila odglumljena, već prava. Poput starog kaputa koji je zamijenjen
novim.
Umjesto toga, govorio je novac. Tijekom godina prerastao je u
golem dug. Dug savjesti koji, kako se činilo, nije imao kraja. Calle je u
tišini primao novac, katkad ga je čak i traţio, ali nikad nije spominjao
pravi razlog plaćanja, iako su obojica znala koji je. Taj dan. Kad je
tišina odjekivala kućom. Kad je on dozivao, a nitko nije odgovarao.
Film se ponovno premotao unazad. Vukao ga je natrag, sve
brţe, sve dok nije ponovno vidio one zrnate, isprekidane slike. U
sjećanjima je trčao prema majčinim ispruţenim rukama.
Čeţnja za vanjskim svijetom bivala je sve jača. Katkad bi ih pustila da malo trče
po travi, ali samo nakratko. I uvijek sa zabrinutim pogledom u očima, zbog čega
bi se on stalno osvrtao, iz straha od čudovišta za koja je rekla da se kriju vani.
Čudovišta od kojih ih je jedino ona mogla zaštititi.
Ali, unatoč strahu, bilo je divno. Osjetiti kako sunce grije koţu i kako
trava škaklja tabane. Običavali su se ludirati, on i sestra, a katkad se čak ni
ona ne bi mogla suzdrţati od smijeha kad bi ih vidjela kako skakuću unaokolo.
Jednom se zgodom čak s njima i igrala lovice i valjala po travi. U tom je trenutku
osjetio iskonsku, čistu sreću. Ali zvuk automobila u daljini nagnao ju je da se
pridigne i sa stravom u očima im dovikne da potrče unutra. Morali su brzo trčati.
Gonjeni bezimenim uţasom, proletjeli su kroz vrata i utrčali u svoju sobu. Ona je
utrčala za njima i zaključala sva vrata u kući. Sjedili su skupljeni zajedno na
podu sobe, obgrlivši se, i drhtali su. Obećavala im je, ponovno i ponovno, da ih
nitko neće odvesti. Da im nitko neće moći nauditi.
Vjerovao joj je. Bio joj je zahvalan što ih štiti poput posljednje straţe
ispred svih onih koji im ţele nauditi. Ali istodobno nije mogao prestati čeznuti za
povratkom vani. Na sunčevu svjetlost. Na travu pod tabanima. Na slobodu.
G Ö S T A J E K R I O M I C E P R O M A T R A O Hannu dok su išli
prema Kerstininoj zgradi. Mogao je samo konstatirati da ga je Hanna
Kruse očarala u iznenađujuće malo vremena. Ne na neki perverzan
način, bio je to više očinski osjećaj. Istodobno ga je jako podsjećala na
njegovu pokojnu ţenu dok je bila mlada. Poput Hanne, i ona je imala
plavu kosu, plave oči i bila malena, ali snaţna. Ali bilo je očito da
razgovor sa srodnicima ţrtava Hanni nije bio jedan od draţih
zadataka. Krajičkom oka primijetio je kako joj radi vilica i morao se
suzdrţati od tog da joj utješno poloţi ruku na rame. Nešto mu je
govorilo da se to Hanni ne bi svidjelo. A još bi vjerojatnije time
riskirao njezin desni direkt.
Kerstin su telefonom unaprijed najavili da će doći, a kad im je
ona otvorila vrata, Gösta je uočio da se netom na brzinu istuširala. Na
licu bez šminke jasno se dala iščitati ista ona rezignacija koju je vidio
već toliko puta. Bio je to izraz kakav su srodnici ţrtava imali nakon
što bi prošao najgori šok, a tuga postala ogoljena i reska. Tek bi im
tad konačnost onog što se dogodilo potpuno sjela u mozak.
„Uđite“, reče Kerstin, a Gösta primijeti da je imala
blijedozelenkastu put tipičnu za nekog tko je predugo boravio u kući.
Kad su sjeli za stol u kuhinji, Hanna je i dalje izgledala odlučno.
Stan je bio čist i uredan, ali zrak je bio pomalo zagušljiv, što je
potvrđivalo Göstin dojam da Kerstin vjerojatno nije ni izlazila iz njega
otkako je Marit umrla. Pitao se kako nabavlja hranu, ima li nekog tko
joj pomaţe. Kao izravan odgovor na to pitanje, Kerstin otvori
hladnjak i izvadi mlijeko za kavu. Gösta baci brz pogled na hladnjak,
dovoljno da vidi da je bio dobro popunjen. A izvadila je i nekoliko
peciva koja su izgledala kao da su iz pekarnice, dakle, netko joj je
očito pomagao u nabavci.
„Jeste li saznali išta više?“ umorno je upitala Kerstin nakon što
je sjela. Činilo se kao da je postavila pitanje reda radi, a ne zato što joj
je bilo stalo. Bila je to još jedna posljedica suočavanja s grubom
stvarnošću. Shvatila je da je Marit zauvijek otišla i ta je spoznaja na
neko vrijeme mogla zasjeniti ţelju za odgovorom, za objašnjenjem.
Iako je i to variralo, kao što je Gösta mogao zaključiti nakon gotovo
četrdeset godina u sluţbi. Za neke je srodnike potraga za
objašnjenjem bila vaţnija od bilo čega drugog, ali u većini je slučajeva
to ipak bio tek način odgađanja spoznaje, prihvaćanja. Znao je viđati i
srodnike koji su mnogo godina ţivjeli u poricanju, čak i do vlastita
odlaska u grob. Kerstin nije bila jedna od njih. Ona se s Maritinom
smrću suočila licem u lice i činilo se da je taj susret iz nje iscrpio svu
energiju, svu snagu. Laganim je pokretom ulijevala kavu u šalice.
„Oprostite, nisam pomislila da bi netko od vas moţda radije čaj“, reče
smeteno.
Gösta i Hanna odmahnu glavom. Kratko su sjedili u tišini, a
zatim je Gösta odgovorio na pitanje koje je Kerstin bila postavila.
„Da, dobili smo neke temelje za nastavak istrage.“ Ponovno je
ušutio ne znajući koliko joj smije otkriti. Hanna preuzme riječ.
„Došli smo do nekih podataka koji ukazuju na povezanost s
jednim drugim ubojstvom. U Boråsu.“
„U Boråsu?“ ponovi Kerstin. Prvi put otkako su došli, učinilo
se da je u njezinim očima zasjala iskra zainteresiranosti. „Ali… ne
razumijem… Borås?“
„Da, to se i mi pitamo“, reče Gösta i posegne za pecivom.
„Zato smo i došli. Da vas pitamo je li vama poznato išta što bi moglo
povezivati Marit i ţrtvu iz Boråsa.“
„Što? Koga?“ Kerstin je lutala pogledom. Zatakla je kosu za
desno uho.
„Radi se o muškarcu u tridesetima, Rasmusu Olssonu. Umro je
prije tri i pol godine.“
„Ali znači da taj slučaj nikad nije riješen?“
Gösta razmijeni pogled s Hannom. „Ne, policija je zaključila da
je u pitanju bilo samoubojstvo. Postoje određene indicije za to i…“
Raširi ruke.
„Ali Marit nikad nije ţivjela u Boråsu, barem ne koliko ja znam.
Ali morat ćete provjeriti kod Ole.“
„Naravno da ćemo popričati s Olom“, reče Hanna. „Dakle,
nemate nikakvih saznanja o nečemu što bi moglo biti moguća
poveznica između ta dva slučaja? Jedna od stvari koja je bila
zajednička i Rasmusu i Marit je…“, Hanna zastane, „da su oboje u
sebi imali velike količine alkohola, unatoč tome što nikad nisu pili.
Marit nije bila član nikakve udruge antialkoholičara? Ili nekakve
vjerske zajednice?“
Kerstin se nasmije, a osmijeh da boju njezinu licu. „Marit?
Religiozna? Ne, ja bih to svakako znala. Svakog bismo Boţića išle na
jutarnju misu i to je bila jedina prilika kad bi Marit ovdje kročila u
crkvu. Bila je poput mene. Nije bila aktivno religiozna, ali zadrţala je
neka vjerovanja iz djetinjstva, vjeru da postoji nešto više. Barem se
nadam da je, sada više nego ikad“, tiho nadoda.
Ni Hanna ni Gösta nisu ništa rekli. Hanna je oborila pogled i
gledala u stol, a Gösti se učinilo da je vidio kako su joj se navlaţile oči.
Potpuno ju je razumio, iako je prošlo mnogo godina otkako je i sam
zadnji put plakao u prisustvu nekog tko tuguje. Ali ovdje su bili radi
posla pa je paţljivo nastavio: „A ime Rasmus Olsson vam ne zvuči
poznato?“
Kerstin odmahne glavom, grijući ruke na šalici. „Ne, to ime
nikad nisam čula.“
„Onda vam više nećemo smetati. Naravno, razgovarat ćemo i s
Olom. A ako se bilo čega sjetite, nazovite nas.“ Gösta ustane, a
Hanna je slijedila njegov primjer. Činilo se da joj je laknulo.
„Da, svakako ću se javiti“, reče Kerstin i ostane sjediti za
stolom.
Gösta se pri izlasku nije mogao suzdrţati, a da se ne okrene i ne
kaţe: „Kerstin, otiđite u šetnju. Vani je lijepo vrijeme. Treba vam
malo svjeţeg zraka.“
„Zvučite baš kao Sofie“, reče Kerstin i ponovno se nasmiješi.
„Ali znam da ste u pravu. Moţda ću popodne malo prošetati.“
„U redu“, kratko reče Gösta i zatvori vrata. Hanna ga nije
pogledala. Već je bila nekoliko koraka ispred njega, na putu prema
postaji.
Ola nije bio pretjerano sretan kad ga je Gösta nazvao na mobitel. Bio
je na poslu i bilo bi mu draţe da su pričekali s razgovorom. Gösta nije
bio dobro raspoloţen i naljutio ga je Olin nadmoćan stav. Mirno mu
je objasnio da ih očekuje u tvrtki za pola sata. Ola je na melodioznom
švedsko-norveškom promrmljao nešto o ovlastima, ali znao je da ne
smije prigovarati.
Izgledalo je da je Hanna i dalje loše volje i Gösta se pitao što
joj je. Sjeli su u automobil i krenuli prema Fjällbacki. Imao je osjećaj
da je imala nekih problema kod kuće, ali nije ju dovoljno dobro
poznavao da je pita. Samo se nadao da nije ništa ozbiljno. Činilo se da
nije uopće raspoloţena za čavrljanje pa je nije htio gnjaviti. Kad su
prošli pokraj terena za golf u Anråsu, pogledala je kroz prozor i pitala:
„Je li ovo dobar teren za golf?“
Gösta je vrlo rado prihvatio lulu mira. „Odličan je! Rupa broj
sedam je posebno izazovna. Ovdje sam čak jednom uspio pogoditi
rupu iz prvog pokušaja. Doduše, ne rupu broj sedam.”
„O golfu sam naučila dovoljno da znam da je pogodak iz prvog
pokušaja dobar“, reče Hanna uz smiješak, prvi tog dana. „Jesu li te
ponudili šampanjcem u klubu? Takav je običaj, zar ne?“
„Svakako“, odvrati Gösta i zasja prisjetivši se toga. „Bome da,
ponudili su me šampanjcem, bila je to, sve u svemu, odlična runda.
Zapravo, moja najbolja dosad.”
Hanna se nasmije. „Mislim da neću pretjerati ako kaţem da si
se zarazio golfom…”
Gösta ju je pogledao i nasmiješio se, ali odmah je morao vratiti
pogled na cestu kad su došli na usku dionicu pored Mörhulta. „Da, ne
preostaje mi mnogo tog drugog“, reče on, a smiješak mu odumre.
„Koliko znam, razveden si“, blago će Hanna. „Nemaš djece?“
„Ne.“ Nije dalje obrazlagao. Nije htio pričati o dječaku koji bi
sad bio odrastao čovjek da je poţivio više od nekoliko dana.
Hanna nije više ništa pitala i u tišini su vozili do Inventinga.
Kad su izašli iz automobila, brojne znatiţeljne oči okrenule su se
prema njima. Ola ih je dočekao čim su ušli na ulazna vrata.
„Nadam se da je nešto vaţno kad me već ometate na poslu.
Sad će se o ovom tjednima pričati.“
Gösta ga je razumio, zapravo su mogli i pričekati još koji sat.
Ali Ola mu iz nekog razloga nije legao. Moţda to nije bilo baš
plemenito i profesionalno od njega, ali tako je bilo.
„Pođimo u moj ured“, odlučno će Ola. Gösta je od Patrika čuo
da je Ola kod kuće ekstremno pedantan pa se nije začudio kad je vidio
kakav mu je ured. Hanna, s druge strane, to nije znala pa je podigla
obrvu. Radni stol bio je klinički čist. Na njegovoj sjajnoj površini nije
bilo niti jedne jedine kemijske olovke ili spajalice. Na stolu je leţao
samo zeleni podloţak za pisanje, i to postavljen točno na sredinu. Uz
jedan zid bile su police s fasciklima. Fascikli su bili gusto i uredno
posloţeni, s čitko ispisanim etiketama. Ništa nije iskakalo, ništa nije
bilo neuredno.
„Izvolite sjesti“, reče Ola pokazujući na stolice. On je sjeo za
radni stol i laktovima se oslonio na njega. Gösta nije mogao, a da se
ne zapita hoće li mu na sakou ostati sjajne mrlje od sveg tog silnog
voska kojim je toliko ispolirao stol da je u njemu mogao vidjeti svoj
odraz.
„O čemu se radi?“
„Istraţujemo mogućnost povezanosti smrti vaše bivše ţene s
jednim drugim slučajem ubojstva.“
„Drugim slučajem ubojstva?“ zbunjeno upita Ola. Na trenutak
se učinilo kao da mu je ona maska kontrole spala. Sekundu kasnije već
ju je vratio.
„Kakvim slučajem ubojstva? Ne valjda one fufice?“
„Mislite, Lillemor Persson?“ reče Hanna. Njezin izraz lica jasno
je govorio što misli o Olinom omalovaţavanju ubijene djevojke.
„Da, da.“ Ola odmahne rukom dajući jednako tako jasno do
znanja da ga nije briga što Hanna misli o njegovom načinu
izraţavanja.
Gösta osjeti kako bi rado isprovocirao tog tipa. Imao je strašnu
ţelju izvaditi ključeve automobila i dobrano mu zagrebati po
blistavom radnom stolu. Učiniti bilo što kako bi Olinu odvratnu
savršenost izbacio iz ravnoteţe.
„Ne, ne govorimo o ubojstvu Lillemor Persson”, reče Gösta
ledenim glasom. „Govorimo o slučaju iz Boråsa. Ubojstvu momka
imena Rasmus Olsson. Zvuči li vam to poznato?“
Ola je djelovao zaista zbunjeno, ali to nije moralo ništa značiti.
Gösta je u svojoj karijeri vidio nebrojene glumačke talente. Neki kao
da su bili iz Kraljevskog dramskog kazališta.
„Borås? Rasmus Olsson?“ Njegove riječi kao da su bile jeka
razgovora koji su sat vremena prije vodili s Kerstin. „Ne, nemam
pojma. Marit nikad nije ţivjela u Boråsu. A nema šanse ni da je
poznavala ikakvog Rasmusa Olssona. Ne dok smo mi bili zajedno,
naravno. Što je radila poslije, nemam pojma. Sve je moguće, s
obzirom na to koliko je nisko pala nakon toga.“ Glas mu je bio
prepun gnušanja.
Gösta gurne ruku u dţep i opipa ključeve automobila. Prsti su
ga strašno svrbjeli.
„Dakle, ne vidite nikakvu vezu između Marit i Boråsa, ili imena
koje smo vam rekli?“ Hanna je ponovila Göstino pitanje, a Ola je
pogleda.
„Zar nisam bio dovoljno jasan? Umjesto da moram ponavljati
sve što sam već rekao, moţda bi vam bilo bolje da radite bilješke…”
Gösta još jače stisne ključeve u ruci. Ali čini se da Hannu nije
dirnuo Olin zajedljiv ton pa je mirno nastavila: „I Rasmus je bio
antialkoholičar. Postoji li moţda u tome kakva veza? Nekakva udruga
ili nešto tomu slično?“
„Ne“, kratko odgovori Ola. „Ne postoji nikakva takva
povezanost i nije mi jasno zašto sad diţete toliku prašinu oko toga što
Marit nije pila. Jednostavno je to nije zanimalo.“ Zatim ustane. „Ako
nemate vaţnijih pitanja od ovih, bilo bi bolje da se vratite kad ih
budete imali. A volio bih da me u tom slučaju posjetite kod kuće.“
U nedostatku daljnjih pitanja, ali i s iskrenom ţeljom da odu što
dalje od Ole, Gösta i Hanna ustanu. Nisu se udostojali rukovati ni
pozdraviti s njim. Bilo kakav iskaz pristojnosti bio bi samo gubitak
vremena.
Sastanak s Olom nije iznjedrio nikakve nove informacije. Ipak,
dok su se on i Hanna vozili natrag prema Tanumshedeu, Gösti nešto
nikako nije davalo mira. Nešto u toj Olinoj reakciji, nešto u tome što
je rekao ili što nije rekao stalno ga je glodalo i zaokupljalo mu
pozornost. Ali nikako nije uspijevao razabrati što je to.
I Hanna je sjedila u tišini. Gledala je kroz prozor i činilo se kao
da je u nekom svom svijetu. Gösta ju je htio potapšati, reći nešto što
bi je utješilo, ali nije ništa učinio. Nije niti znao treba li je i zbog čega
uopće tješiti.
Dok joj je otac bio na poslu, u stanu je bilo mirno i lijepo. Sofie je
voljela biti sama kod kuće. Tata ju je uvijek gnjavio, zanovijetao oko
domaće zadaće, pitao je gdje je bila, kamo ide, s kim je razgovarala
telefonom, koliko dugo je razgovarala. Prava gnjavaţa. A osim toga,
stalno je morala paziti da sve bude uredno. Na stoliću u dnevnoj sobi
nije smjelo biti mokrih tragova od čaša, u sudoperu nije smjelo biti
neopranog posuđa, cipele su morale biti uredno posloţene u
ormariću, u kadi nije smjelo biti dlaka nakon tuširanja… Popis je
mogao ići unedogled. Znala je da je to bio jedan od razloga zašto ga je
Marit odlučila napustiti. Naslušala se njihovih svađa i do svoje desete
godine znala je sve nijanse njihovih rasprava. Ali njezina je majka
iskoristila priliku i otišla i, dok je bila ţiva, Sofie je svaki drugi tjedan
mogla malo doći do zraka, daleko od ovog strogog, savršenog
okruţenja. Kod Kerstin i Marit mogla je staviti noge na stolić u
dnevnoj sobi, ostaviti senf nasred friţidera, umjesto u pretincu na
vratima i ostaviti resice tepiha u divnom neredu, umjesto u pravilnim,
počešljanim redovima. Bilo joj je lijepo, ali davalo joj je i snage da
izdrţi tjedan stroge discipline. Ali sad više nije bilo slobode, nije bilo
bijega. Sad je zaglavila ovdje, u čistoći i blještavilu. Ovdje gdje ju je
otac uvijek ispitivao. Jedini trenuci kad je mogla slobodno disati bili su
ako bi ranije došla iz škole. Tad bi sama sebi dopuštala male vragolije.
Recimo, sjedila bi na bijelom kauču i pila čokoladno mlijeko, puštala
pop-glazbu na Olinom CD-playeru i micala jastuke na kauču. Ali sve bi
ponovno dovela u red prije nego što bi se Ola vratio kući tako da
nijedan trag njezina nestašluka ne bi ostao vidljiv. Bojala se da će
jednog dana ranije doći kući s posla i uhvatiti je na djelu, iako je to
bilo iznimno malo vjerojatno. Njezin bi tata zaista morao biti smrtno
bolestan da mu padne na pamet otići s posla i minutu ranije. Kao
poslovođa u Inventingu, sam je sebe shvaćao kao vaţan uzor. Bio je
netolerantan prema kašnjenju, bolovanjima i ranijim odlascima kući,
kako u pogledu sebe, tako i u pogledu svojih podređenih.
Marit je bila ta koja je predstavljala toplinu, Sofie je to sad jasno
vidjela. Ola je predstavljao ono očito, čisto, hladno, dok je Marit bila
sigurnost, toplina, tračak kaosa i radost. Sofie se često pitala što su na
samom početku vidjeli jedno u drugom. Kako se dvoje tako različitih
ljudi uopće našlo, zaljubilo, vjenčalo i dobilo dijete? Za Sofie je to bila
zagonetka otkad joj pamćenje seţe.
Najednom joj se rodila misao. Preostalo je nešto više od sat
vremena do tatina povratka s posla. Otišla je u Olinu spavaću sobu,
onu koja je prije bila i soba njezine majke. Znala je gdje je što stajalo.
U ormaru u najdaljem kutu sobe nalazila se velika kutija sa svim što je
Ola nazivao Maritinim sentimentalnim glupostima, ali svejedno ih još nije
bio bacio. Čudilo ju je što ih njezina majka nije odnijela sa sobom kad
se odselila, ali moţda je htjela ostaviti sve za sobom i započeti novi
ţivot. Jedino što je ţeljela uzeti sa sobom bila je Sofie i njoj je to bilo
dovoljno.
Sofie je sjela na pod i otvorila kutiju. Bila je puna fotografija,
izrezanih članaka, a našla je i pramen svoje kose kad je bila beba te
plastične narukvice koje su ona i Marit nosile u rodilištu. U jednoj
kutijici je nešto šuškalo, a kad ju je otvorila, s gađenjem je ustanovila
da je to par zubića. Sigurno su bili njezini, ali nisu zato bili ništa manje
odvratni.
Provela je pola sata polagano prekopavajući po sadrţaju kutije.
Kad je sve stvari detaljno pregledala, posloţila ih je na uredne hrpice
na podu. Iznenadilo ju je to što su fotografije Marit u tinejdţerskoj
dobi prikazivale djevojku koja je izgledala upravo onako kako Sofie
izgleda sada. Nikad joj prije nije palo na pamet da toliko sliče jedna
drugoj i to ju je obradovalo. Pomno je promatrala fotografiju s
Maritina i Olina vjenčanja nastojeći uočiti tragove svih onih problema
koji će uslijediti. Jesu li već onda znali da im brak neće funkcionirati?
Nekako je slutila da je bilo tako. Ola je djelovao strogo, ali
zadovoljno, a Marit je izgledala gotovo kao da joj je svejedno, činilo se
kao da je potisnula sve osjećaje. Svakako nije izgledala kao mladenka
koja sja od sreće. Izrezani dijelovi novina već su bili ţućkasti i suhi i
šuškali su pod Sofienim prstima. Našla je objavu vjenčanja, objavu
svog rođenja, upute za pletenje dječjih čarapica, recepte za svečane
večere, članke o dječjim bolestima. Sofie je imala osjećaj kao da u
rukama drţi svoju majku. Gotovo da je osjećala da Marit sjedi pored
nje i smije se člancima o tome kako najbolje očistiti pećnicu i kako
pripremiti savršenu boţićnu šunku. Osjetila je kao da joj je majka
poloţila ruku na rame i nasmiješila se kad je uzela fotografiju Marit u
rodilištu s crvenim, smeţuranim smotuljkom u naručju. Marit je na
njoj izgledala tako sretno. Sofie stavi ruku na svoje rame, zamišljajući
da ju je poloţila na majčino i kako se toplina Maritine ruke širi
njezinom. Ali ponovno se uplela stvarnost. Osjetila je samo vlakno
vlastitog dţempera, a ruka joj je bila ledeno hladna. Ola je uvijek slabo
grijao kuću kako bi uštedio na struji.
Kad je došla do članka koji je leţao na dnu kutije, isprva je
pomislila da je ondje završio greškom. Naslov joj nije imao smisla pa
je okrenula papir da vidi je li moţda s druge strane nešto zbog čega bi
Marit to poţeljela istrgnuti iz novina. S druge je strane bila samo
reklama za sapun. Rastreseno je počela čitati članak. Osjećala je kako
od svake nove rečenice postaje sve nepomičnija. Nastavila je čitati u
nevjerici, sve dok nije progutala svaku rečenicu, svako slovo. To ne
moţe biti moguće. Jednostavno ne moţe.
Sofie polako sve vrati u kutiju, a nju spremi na njezino mjesto u
ormaru. U glavi su joj se bjesomučno rojile misli.
Noći su bile doba kad se činilo da je strava najbliţe. Što ako dođu dok ona
spava? Što ako se ne uspije probuditi prije nego što bude prekasno? On i njegova
sestra spavali su svatko u svom krevetu. Ona bi ih navečer običavala ušuškati,
navući im pokrivače do brade i poljubiti u čelo za laku noć, najprije njega, a
zatim nju. Njeţno bi im poţeljela laku noć i ugasila svjetlo. I zaključala vrata.
U njihovu je umu to bilo doba kad zlo izlazi na slobodu. Ali smislili su kako se
utješiti. Oprezno bi se došuljao do sestrina kreveta i uvukao njoj pod pokrivač.
Nikad ne bi ništa govorili, samo bi leţali i osjećali toplinu koţe onog drugog.
Toliko blizu da bi izmjenjivali dah. Topli zrak koji su izdisali ispunio bi im
pluća i proširio se do srca dajući im osjećaj sigurnosti.
Ponekad bi tako leţali, budni. Dugo. Svatko od njih vidio je strah u
očima onoga drugoga, ali nije ga mogao iskazati riječima. U tim je trenucima
katkad osjećao toliku ljubav prema svojoj sestri da je mislio da će se rasprsnuti.
Ispunjavala je svaki njegov djelić i zbog nje je imao ţelju milovati svaki centimetar
njezine koţe. Ona je bila tako nezaštićena, tako nevina, tako se plašila onoga što
je bilo vani. Bila je još uplašenija od njega. Kod njega se taj strah miješao sa
čeţnjom upravo za onim što je bilo vani. Za onim čemu bi moţda i mogao imati
pristup, da nije bio zlosretnik i da ondje nije vrebalo nepoznato.
Katkad, dok bi noću tako leţao sa sestrom u naručju, pitao bi se ima li ta
strava ikakve veze sa ţenom srdita glasa. A onda bi ga obično savladao san. A s
njim i sjećanja.
M A R T I N A S U Č I T A V O G Ţ I V O T A hvatale mučnine u
voţnji, ali svejedno je pokušavao čitati kopije stranica iz Lillemorina
dnevnika.
„Tko je to on kojeg ona spominje, kojeg prepoznaje?” upita
zbunjeno i nastavi čitati ne bi li pronašao još koji trag.
„Ne zna se“, odgovori Patrik. On je već bio pročitao sadrţaj
kopija prije nego što su krenuli. „Čini se da ni ona nije sigurna gdje ga
je vidjela i je li ga uopće vidjela.”
„Ali piše da on u njoj pobuđuje nelagodan osjećaj”, reče Martin
pokazujući na mjesto gdje je to pisalo. „Čini mi se malo nevjerojatno
da je to što je poslije ubijena tek slučajnost.”
„I ja sam sklon vjerovati da je tako”, reče Patrik i ubrza kako bi
pretekao kamion. „Ali svakako u dnevniku nema ničeg drugog od
čega bismo mogli poći. A to bi mogao biti bilo tko. Netko iz grada,
netko od sudionika, netko iz produkcijske ekipe. Jedino što znamo
jest da je u pitanju muškarac.” Primijetio je da je Martin počeo
duboko disati. „Kako si? Hvata li te mučnina?” Jedan pogled na
kolegu to mu je potvrdio. Pjegice su mu se ţestoko crvenjele na licu
koje je bilo bljeđe nego inače, a prsa su mu se širila i skupljala zbog
dubokog disanja.
„Hoćeš malo zraka?” zabrinuto će Patrik. Bilo mu je ţao
kolege, a nije se ni htio voziti sve do Lunda u ispovraćanom autu.
Martin kimne glavom pa Patrik spusti prozor na suvozačevoj strani.
Martin se nagne prema prozoru i stane pohlepno udisati zrak, ali on je
bio pun ispušnih plinova pa mu nije ublaţio muke onoliko koliko se
nadao.
Nekoliko sati kasnije utrnulih nogu i bolnih leđa stigli su na
parkiralište policijske postaje u Lundu. Priuštili su si tek jednu kraću
pauzu kako bi se pomokrili i protegnuli noge. Nisu htjeli stati još koji
put jer su jedva čekali vidjeti što će saznati na sastanku s inspektorom
Kjellom Sandbergom. Na recepciji su ga čekali svega nekoliko minuta.
Inspektor je zapravo trebao imati slobodnu subotu, ali nakon
Patrikova telefonskog poziva drage je volje pristao doći u postaju.
„Jeste li dobro putovali?“ upita Kjell Sandberg dok je brzao
ispred njih. Bio je vrlo nizak – tek nešto viši od 160 centimetara,
nagađao je Patrik – ali je to nadoknađivao silnom količinom energije.
Dok je govorio, koristio je čitavo tijelo i ţustro gestikulirao. I Martin i
Patrik su jedva odrţavali korak za njim. Na koncu su brzim tempom
domarširali do čajne kuhinje i Kjell ih je propustio ispred sebe.
„Mislio sam da bi bilo bolje da budemo ovdje, umjesto u mom
uredu“, reče Kjell i pokaţe na stol koji je bio krcat dosjeima. Na
onom koji je leţao na vrhu stajala je etiketa s imenom Börje Knudsen.
Patrik je dan prije saznao da je to ime ţrtve broj tri, odnosno broj dva
kronološki gledano. Sjeli su, a Kjell gurne hrpu dosjea prema Patriku.
„Jučer sam ih sve ponovno pregledao. Nakon što smo primili vaš
zahtjev za razmjenu podataka, mogu reći da sam dobar dio toga vidio
na drugačiji način nego onomad.“ Sa ţaljenjem odmahne glavom, kao
da se ispričava.
„Dakle, tada, prije šest godina, nije bilo nekih sumnji, nije se
činilo da nešto nije u redu?“ reče Patrik pazeći da ne zvuči osuđujuće.
Kjell ponovno odmahne glavom. Njegovi su bujni brkovi
nekako smiješno lelujali kad bi micao glavom. „Ne, iskreno rečeno,
nismo pomislili da bi moglo biti ičeg neobičnog u vezi s Börjeovom
smrti. Znate, Börje je bio jedan od jedan od onih za koje smo stalno
očekivali da ćemo ih jednog dana pronaći mrtve. Jednom je prilikom,
nekoliko godina prije, zamalo umro od trovanja alkoholom, ali uspio
se izvući. Ovog smo puta naprosto mislili da… Ma da, jednostavno
rečeno, pogriješili smo“, reče on i raširi ruke. Izraz lica bio mu je
mučan.
Patrik utješno kimne glavom. „Koliko se meni čini, bilo je vrlo
lako pogriješiti u tom slučaju. I mi smo dugo bili uvjereni da je naše
ubojstvo bila nesreća.“ Činilo se da se zbog tog priznanja Kjell
osjećao malo bolje.
„Što vas je potaklo da reagirate na naš zahtjev za podacima?“
upita Martin pokušavajući ne buljiti u lelujave brkove. I dalje je bio
blijed u licu od voţnje i zahvalno je natrpao nekoliko keksa koji
potiču probavu u usta. To mu je malo pomoglo. Obično mu je nakon
duţe voţnje trebalo oko sat vremena da dođe k sebi. Kjell isprva nije
ništa odgovorio, nego je pomno prebirao po hrpi s dosjeima. Izvukao
je jedan fascikl, otvorio ga i stavio pred Patrika i Martina. „Pogledajte
ovo. Na ovim slikama vidi se kako je to izgledalo kad su pronašli
Börjea. Leţao je u stanu oko tjedan dana, prizor nije bio nimalo lijep.
Nitko nije reagirao dok nije počelo smrdjeti.“
Kjell je nedvojbeno bio u pravu kad je rekao da je prizor bio
uţasan. No ono što je privuklo njihovu pozornost bilo je nešto što je
Börje drţao u ruci. Izgledalo je kao zguţvani komad papira. Nastavili
su prelistavati fotografije i našli onu s krupnim planom papira,
izvađenog iz Börjeove ruke i izravnatog. Bila je to stranica iz iste one
knjige koja je Patriku i Martinu bila dobro poznata – Ivica i Marica
braće Grimm. Pogledali su se, a Kjell kimne glavom. „Da, prečudna je
to podudarnost da bi bilo slučajno. Sjetio sam se toga jer sam mislio
kako je neobično to što Börje u ruci drţi stranicu dječje knjige. On
nije imao djece.“
„Imate li još uvijek ovu stranicu?“ Patrik je zadrţao dah, napeto
iščekujući odgovor. Kjell nije ništa rekao, ali osmijeh mu je zatitrao na
rubovima usana dok je uzimao plastičnu vrećicu koja je leţala na
stolici pored njega. „Kombinacija sreće i vještine“, rekao je uz
smiješak.
Patrik paţljivo uzme vrećicu i prouči je. Zatim je pruţi Martinu
koji je također uzbuđeno pogleda.
„A sve ostalo? Ozljede i način na koji je umro?“ upita Patrik,
pokušavajući pobliţe proučiti slike Börjeova leša. Činilo mu se da je
nazirao modrice oko usta, ali tijelo je već bilo u takvom stadiju
raspadanja da je bilo teško procijeniti. Osjetio je kako mu se okrenuo
ţeludac.
„Naţalost, nemamo podatke o ozljedama. Kao što sam rekao,
bio je u takvom stanju da to nije bilo moguće ustanoviti. A Börje je
manje-više uvijek imao neke ozljede, pitanje je bismo li reagirali čak i
da…“ Glas mu je odumro, ali Patrik je shvatio što je htio reći, a da
nije morao završiti rečenicu. Börje je bio pijanac koji se često tukao, a
kad je nađen mrtav zbog trovanja alkoholom, činilo se da nije bilo
razloga za neku opseţniju istragu. Patrik je iz ove perspektive znao da
je to bila greška, ali razumio je. Lako je biti general nakon bitke.
„Ali u tijelu mu je nađena velika količina alkohola?“
Kjell kimne, a brkovi mu poskoče. „Da, to je točno. Ali čak i
to… Imao je abnormalno visok udio alkohola u krvi, ali i njegova je
tolerancija na alkohol s godinama rasla. Procjena vještaka bila je da je
naprosto popio čitavu bocu ţestokog alkoholnog pića i da je umro od
trovanja alkoholom.“
„Ima li srodnika s kojima bismo mogli razgovarati?“
„Ne, Börje nije imao nikog. Bio je u kontaktu samo s nama
policajcima i svojim prijateljima pijancima. I ljudima koje je upoznao
u zatvoru, naravno.“
„Zbog čega je bio u zatvoru?“
„Ah, zbog dosta toga. Popis krivičnih djela s datumima je u
ovom fasciklu na vrhu. Nanošenje tjelesnih ozljeda, prijetnja, voţnja
pod utjecajem alkohola, ubojstvo, provala, što god vam padne na
pamet. Mislim da je više vremena proveo u zatvoru nego na slobodi.“
„Mogu li ponijeti ove materijale?“ upita Patrik, drţeći palčeve.
Kjell kimne glavom. „Da, tako sam i mislio. I obećajte da ćete
se javiti ako vam ikako budemo mogli biti od pomoći. Ja ću se
pobrinuti da se i mi ovdje još malo raspitamo, da vidimo moţemo li
naći još išta što bi vam moglo pomoći.“
„Zaista to cijenimo“, reče Patrik, a zatim on i Martin ustanu.
Pri izlasku su ponovno morali trčkarati za svojim brzonogim
kolegom.
„Krećete li danas dalje?“ upita Kjell okrenuvši se prema njima
pred izlaznim vratima.
„Ne, rezervirali smo sobu u hotelu Scandic Star tako da
moţemo na miru pregledati materijale prije nego što sutra krenemo
prema sljedećem odredištu.“
„Idete u Nyköping, koliko sam čuo?“ reče Kjell i odjednom se
jako uozbilji. „Nije baš uobičajeno da ubojica pokrije tako veliko
područje.“
„Nije“, reče Patrik podjednako ozbiljno. „Nije uobičajeno.
Uopće nije uobičajeno.“
„Što ćeš? Preuzeti pse ili pregledati Maritin dosje?“ Gösta nije mogao
prikriti frustriranost zadacima koje su dobili. Ni Hanna se nije
doimala osobito sretnom. Zasigurno se radovala ugodnom
nedjeljnom prijepodnevu kod kuće, sa suprugom. No Gösta je
nevoljko morao priznati da, ako je ikad bilo potrebe za
prekovremenim radom, onda je to bilo sad. Istrage sveukupno pet
ubojstava nisu bile uobičajena pojava u postaji.
Hanna i on sjeli su za stol u kuhinji policijske postaje kako bi
prionuli na posao koji im je Patrik sugerirao da obave, ali nisu bili
nimalo poletni u vezi s tim. Gösta je promatrao Hannu dok je stajala
za sudoperom i ulijevala kavu. Nije bila punašna kad je počela raditi
kod njih, ali sad je prije izgledala mršavo nego vitko. Pitao se kakva joj
je situacija kod kuće. U posljednje je vrijeme u licu djelovala napeto,
gotovo izmučeno. Moţda ona i njezin muţ ne mogu imati djece,
nagađao je. Imala je četrdeset godina i još nije imala djece. Bio bi se
ponudio da sasluša sve što je muči, ali imao je osjećaj da takva ponuda
ne bi baš bila dobro prihvaćena. Hanna rukom makne pramen svoje
svijetle kose, a Gösta najednom pomisli kako u tom pokretu ima
toliko krhkosti, toliko nesigurnosti. Hanna Kruse je doista bila ţena
puna suprotnosti. Na površini je bila jaka, drska i hrabra. Istodobno
mu se činilo da u nekim trenucima, u određenim gestama moţe iščitati
nešto potpuno drugačije, nešto… slomljeno, bio bi najbliţi opis. No
kad se okrenula prema njemu, više nije bio tako siguran u to i pitao se
umišlja li moţda malo previše. Izraz lica bio joj je suzdrţan, čvrst. Na
njemu se nije nazirala nikakva slabost.
„Ja ću preuzeti Maritine dokumente“, reče Hanna i sjedne. „A
ti uzmi pse, moţe?“ Gledala ga je preko ruba šalice.
„Moţe. Rekao sam ti da biraš“, reče Gösta mrvicu mrzovoljnije
nego što je htio.
Hanna se nasmiješi, a osmijeh joj tako omekša lice da je Gösta
postao još sumnjičaviji u svojim nagađanjima. „Kako je grozno to što
moramo raditi, zar ne, Gösta?“
Namigne mu dajući mu do znanja da ga zeza, a on nije mogao,
a da se ne nasmije. Ostavio je misli o njezinu privatnom ţivotu po
strani i odlučio naprosto uţivati u društvu svoje nove kolegice. Zaista
mu je bila draga.
„Onda ću ja uzeti pse“, reče on i ustane.
„Vau!“ odgovori Hanna uz smijeh, a zatim oboje počnu
prebirati po fasciklima pred sobom.
***
Ne bi smio. Znao je to. Ali nije si mogao pomoći. Sestri se nije sviđalo kad je
preklinjao, kad je molio za nešto što je bilo neostvarivo. Ali nešto u njemu nije
mu dalo da odustane. Morao je znati što se sve nalazi vani. Što se nalazi iza
šume, iza polja. Kamo je vozila svakog dana kad bi ih ostavila same kod kuće.
Naprosto je morao saznati kako izgleda ono na čije ih postojanje podsjeća avion
koji prelijeće preko njih ili zvuk automobila negdje vrlo, vrlo daleko.
Ona je isprva odbijala. Govorila je da to ne dolazi u obzir. Jedino mjesto
na kojem su bili sigurni, na kojem je on, njezin mali zlosretnik, bio siguran, bila
je kuća. Njihovo utočište. Ali on je nastavljao pitati. I svakoga puta kad bi
pitao, činilo bi mu se da njezin otpor slabi. Sam je u svom glasu čuo ustrajnost,
čuo je kako mu se potkrada molećiv prizvuk svaki put kad je govorio o onom
nepoznatom, onom što je ţelio vidjeti. Barem jednom.
Sestra je uvijek tiho stajala pored njega. Gledala ih je s plišanom
ţivotinjom u naručju i palcem u ustima. Nikad nije rekla obuzima li i nju ista
čeţnja. Niti bi se ikad usudila pitati. Ali on bi katkad vidio iskru iste te ţudnje
u njezinim očima. Kad bi sjedila uz prozor i gledala šumu koja se naizgled
protezala unedogled. Tad bi primijetio da je čeţnja u njoj podjednako snaţna.
Zato je nastavljao pitati. Preklinjao je, molio. Ona bi ga podsjetila na
priču koju su tako često čitali. Priču o znatiţeljnom bratu i sestri koji su se
izgubili u šumi. Same i ustrašene, zarobila ih je zla vještica. I oni bi se mogli
izgubiti. Ona ih je štitila. Jesu li se htjeli izgubiti? Jesu li htjeli riskirati to da se
više nikad ne uspiju vratiti k njoj? Ona ih je već jednom i spasila od vještice…
Glas bi joj uvijek bio tako slabašan, tako tuţan kad bi mu odgovarala
pitanjima. Ali nešto ga je iznutra tjeralo da nastavi, unatoč tome što mu je nemir
razdirao grudi kad bi njoj zadrhtao glas i zasuzile oči.
Zov onoga što je bilo vani bio je tako jak.
„D O B R O D O Š L I !“ Erling im je mahnuo pozivajući ih da uđu i
dodatno se uspravio kad je ugledao kamermana koji ih je slijedio.
„Viveci i meni je tako drago što ste prihvatili poziv na
oproštajnu večericu. Ovdje, u našoj skromnoj kućici“, nadoda uz
cerek, gledajući u kameru. Kao što je rekao Fredriku Rehnu kad mu je
iznosio ideju, gledateljima će biti zanimljivo baciti pogled na ţivot
bogatih i slavnih. Fredrik je, naravno, mislio da je genijalna zamisao
pustiti sudionike da dođu na večeru kod najkrupnije ribe u općini.
Bilo je to neizmjerno primjereno.
„Uđite, uđite“, reče Erling pozivajući ih u dnevnu sobu.
„Viveca će začas doći s pićem dobrodošlice. Ili moţda ne pijete
alkohol?“ namigne on smijući se vlastitoj šali. Zadovoljno pomisli
kako će gledatelji sad uvidjeti da on nije neki stereotipni, sumorni
općinski prdonja u preuskom odijelu. Ne, on je znao podići
atmosferu. Kad je išao na konferencije, uvijek je on dečkima u sauni
pričao najbolje priče. Bogme, u čitavom gospodarskom sektoru bio je
poznat kao šaljivac. Ubojit, ali i zabavan.
„Pogledajte, evo Vivece s pićem“, reče Erling i pokaţe na svoju
ţenu koja i dalje nije bila izgovorila ni riječ. O tome su razgovarali
prije nego što su došli uzvanici i snimatelji. Ona će se drţati po strani i
pustiti njega da iskoristi svoj trenutak pod svjetlima reflektora. Na
kraju krajeva, ipak je on bio taj koji je sve ovo omogućio.
„Mislio sam da biste, za promjenu, mogli popiti piće za
odrasle“, reče Erling smješkajući se. „Pravi dry martini, ili draja, kako
ga mi zovemo u Stockholmu.“ Ponovno se nasmijao, malo preglasno,
ali htio je biti siguran da će se čuti na televiziji. Mladi su paţljivo
njušili martinije u kojima je bila maslina nabodena na čačkalicu.
„Moramo li pojesti maslinu?“ upita Uffe nabravši nos s
gađenjem.
Erling se nasmiješi. „Ne, ne obaziri se na nju. To je ponajprije
radi dekoracije.“
Uffe samo kimne i trţne piće pazeći da ne proguta maslinu.
Još su neki slijedili njegov primjer, a Erling, pomalo smeten,
digne svoju čašu u zrak: „Pa namjeravao sam vam poţeljeti
dobrodošlicu, ali neki od vas su očito ţedni. Prema tome, ţivjeli!“ Još
malo podigne čašu i kao odgovor dobije nejasno mumljanje, a potom
i sam popije svoj suhi martini.
„Mogu li dobiti još jedan?“ upita Uffe pruţajući svoju čašu
Viveci. Ona upitno pogleda Erlinga koji potvrdno kimne. Kvragu,
neka se djeca malo zabave.
Do deserta se Erling W. Larson već počeo kajati. Kroz maglu
se prisjetio kako ga je Fredrik Rehn, kad su se sastali, upozorio da za
večerom ne posluţi previše alkohola, ali on je zanemario Fredrikovu
primjedbu. Ako se dobro sjećao, ništa nije moglo biti gore od onog
kad je čitava uprava 1998. otišla na poslovni put u Moskvu. I dalje mu
je bilo nejasno što se sve ondje događalo, ali u sjećanju su mu ostale
pojedine slike koje su uključivale ruski kavijar, gomilu votke i bordel.
Ono o čemu Erling nije razmišljao bilo je da je jedna stvar napiti se na
poslovnom putu, a sasvim druga imati petero pijanih mladih ljudi u
vlastitom domu. I sama je hrana bila svojevrsna katastrofa. Tost s
ikrom jedva da su i dirnuli, riţoto s jakobovim kapicama popratili su
zvučnim efektima povraćanja, u čemu je prednjačio onaj barbarin
Uffe, a sve je kulminiralo pravim zvukovima povraćanja koji su
dopirali iz kupaonice. Mislio je da će pojesti barem desert, ali
prenerazio se kad je vidio kako se ispovraćani čokoladni mousse razlio
po njegovim krasnim, novopostavljenim pločicama.
„Ima još vina“, promrmlja Uffe, pobjedonosno dolazeći iz
kuhinje s otvorenom bocom vina. Erlingu se smučilo u ţelucu kad je
ustanovio da je Uffe otvorio bocu njegovog najboljeg i najskupljeg
zrelog vina. Osjetio je kako bijes ključa u njemu, ali sabrao se kad je
uočio da ga kamera zumira iščekujući njegovu reakciju.
„Zamisli, koje li sreće“, protisnuo je Erling kroz zube i
nasmiješio se krokodilskim osmijehom. Molećivo je pogledao u
pravcu Fredrika Rehna, ali producent je smatrao da je općinski
savjetnik sam kriv pa je samo pruţio svoju praznu čašu Uffeu. „Nalij,
Uffe“, reče on ni ne pogledavši Erlinga.
„Nalij i meni“, rekla je Viveca koja je za vrijeme čitave večeri
šutjela, a sad je prkosno gledala svog muţa. Erling je iznutra kuhao.
Bila je to njezina pobuna. Potom se nasmiješio u kameru.
17 eng. aluzija na poznatu američku dječju pjesmicu; u prijevodu: Simon i Mehmet sjede na drvetu i ljube
se (nap. ur.)
„Jednostavno je“, odgovori Jonna i navuče rukave. „Pristojan
je. I dobar.“
„A ti nisi dobra?“ upita Lars. Bilo je to višesmisleno pitanje.
„Ne“, tiho odgovori Jonna. U glavi su joj se vrtjele scene koje
su se odvile ispred društvenog centra, sva ona mrţnja koju je osjećala
prema Barbie. Koliko ju je povrijedilo ono što je Barbie rekla o njoj i
koliko je ona ţeljela povrijediti nju. Osjetila je zadovoljstvo onog
trenutka kad je noţem zareţala Barbienu koţu. Dobra osoba to ne bi
napravila. Ali nije rekla ništa o tome, samo je kroz prozor promatrala
promet. Kamermani su već spakirali stvari i otišli. To je sad i ona
trebala učiniti. Otići kući. U velik, prazan stan. Vratiti se porukama na
kuhinjskom stolu na kojima bi napisali da ih ne treba čekati.
Brošurama za različite obrazovne ustanove, ciljano ostavljenim na
stoliću u dnevnoj sobi. Tišini.
„Što ćeš ti sad raditi?“ upita Uffe Larsa pomalo zajedljivim
tonom. „Sad kad više ne budeš trčkarao oko nas.“
„Već ću ja naći zanimaciju”, reče Lars i otpije gutljaj svog
slatkog čaja. „Radit ću na svojoj knjizi, moţda i otvorim vlastitu
ordinaciju. A ti, Uffe? Ti nisi rekao što namjeravaš.”
Glumeći nonšalantnost, Uffe slegne ramenima. „Ah, ništa
posebno. Obilazit ću barove. Sigurno ću se naslušati te jebene I want to
be your bunny“ Zurio je u Tinu. „A onda… Ma ne znam. Već će nešto
biti.” Na trenutak se iza te njegove maske čvrstog momka nazrela
nesigurnost. No već idućeg trena nesigurnost je nestala, a on se glasno
nasmijao na sebi svojstven način. „Vidite što mogu!“ Uzeo je ţličicu
iz čaše kave i nataknuo je na nos. Vraga će on gubiti vrijeme brinući
se za budućnost. Momci koji znaju balansirati ţlice na nosu uvijek se
snađu.
Kad su otišli iz kafića prema autobusu koji je čekao da ih
odveze iz Tanuma, Jonna na trenutak zastane. Načas joj se učinilo kao
da Barbie sjedi među njima. Ona i njezina duga, plava kosa i umjetni
nokti zbog kojih gotovo ništa nije mogla raditi. Bila je nasmijana,
blaga i mila, a svi su oni to doţivljavali kao njezinu slabost. Jonna je
shvatila da je bila u krivu. Nije samo Mehmet bio dobar, i Barbie je
bila. Prvi put je počela razmišljati o tom petku kad je sve pošlo po zlu.
Tko je zapravo što rekao. Tko je širio ono za što je Jonna sad
vjerovala da su laţi. Tko je vukao konce i upravljao njima kao
marionetama. Nešto ju je kopkalo u glavi, ali prije nego što je
oblikovala misao, autobus je krenuo iz Tanumshedea. Buljila je kroz
prozor. Mjesto pored nje zjapilo je prazno.
Oko deset minuta prije podne Patrik se počeo kajati što se nije prisilio
više doručkovati. Trbuh mu je krulio pa je otišao u čajnu kuhinju
potraţiti nešto jestivo. Imao je sreće, u vrećici je ostalo jedno pecivo s
cimetom. Gladno ga je strpao u usta. Nije baš najbolji međuobrok, ali
posluţit će. Kad se, još uvijek punih usta, vratio do radnog stola,
zazvonio je telefon. Vidio je da ga zove Annika pa je pokušao
progutati, ali zalogaj mu se zadrţao u grlu. „Halo?“ javi se i zakašlje.
„Patrik?“
Uz nekoliko pokušaja uspio je progutati ostatak peciva. „Da, ja
sam.“
„Imaš posjet“, reče Annika. Po glasu joj je čuo da je nešto
vaţno.
„Tko je?“
„Sofie Kaspersen.“
Osjetio je kako mu je zanimanje poraslo. Maritina kći? Zbog
čega bi ga ona mogla traţiti?
„Pošalji je“, reče Patrik i izađe u hodnik da je dočeka.
Izgledala je pomalo iscrpljeno i blijedo pa se sjetio da je Gösta
rekao da je imala mučninu kad su bili kod nje i Ole. Činilo se da je to
svakako bilo točno.
„Sigurno si bila bolesna, je li ti sad bolje?“ upita on i povede je
u svoj ured.
Sofie kimne. „Da, nešto me malo bolio trbuh, ali sad sam
dobro. Samo sam izgubila koji kilogram“, reče ona uz kiseli osmijeh.
„Moţda bi mogla meni prenijeti malo toga“, nasmije se Patrik,
pokušavajući malo podići raspoloţenje. Djevojka je bila začuđena
time što on govori. Nakratko su sjedili u tišini. Patrik je pričekao da
progovori.
„Jeste li saznali išta više… o mami?“ reče Sofie naposljetku.
„Ne“, iskreno će Patrik. „Dobrano smo zapeli.“
„Dakle, ne znate koja je poveznica između nje… i ostalih?“
„Ne“, ponovno odgovori Patrik pitajući se na što cilja. Potom
oprezno nastavi: „Vjerujem da poveznica leţi u nečem što još nismo
otkrili. U nečem što još ne znamo… o tvojoj mami i o ostalima.“
„Mmm“, bio je jedini Sofien odgovor. Činilo se da i dalje nije
sigurna što da radi.
„Vaţno je da znamo sve, da moţemo pronaći onog tko ti je
oduzeo mamu.“ I sam je čuo kako mu je glas molećiv, ali shvatio je da
mu Sofie ţeli nešto reći. Nešto o svojoj majci.
Nakon još jedne poduţe stanke Sofie polako krene rukom
prema dţepu jakne. Oborena pogleda iz dţepa izvuče papir i pruţi ga
Patriku. Patrik stane čitati i proučavati papir, a Sofie ponovno
podigne pogled.
„Gdje si ovo našla?“ upita Patrik nakon što je pročitao.
Prolazili su ga trnci iščekivanja.
„U kutiji, doma, kod tate. Ali to su mamine stvari, one koje je
ona čuvala. To je bilo među hrpom fotografija i toga…“
„Zna li ti tata da si ovo našla?“ upita Patrik.
Sofie odmahne glavom. Tamna, ravna kosa plesala joj je oko
lica. „Ne zna, a i neće mu biti drago. Ali policajci koji su prošlog
tjedna bili kod nas rekli su da se javimo vama ako se ičega sjetimo pa
sam mislila da bih vam to trebala reći. Za mamu“, nadoda Sofie i
ponovno stane stidljivo proučavati koţicu oko noktiju.
„Postupila si ispravno“, reče Patrik, posebno naglasivši zadnju
riječ. „Trebala nam je ova informacija i mislim da si nam dala ključ.“
Nije mogao prikriti uzbuđenje. Sad se toliko toga poklapalo. Ostali
dijelovi slagalice vrtjeli su mu se po glavi: Börjeov kriminalni dosje,
Rasmusove rane, Elsina krivnja – sve se poklapalo.
„Smijem li ovo zadrţati?“ upita Patrik mahnuvši papirom.
„Moţete li radije napraviti kopiju?“ reče Sofie.
Patrik kimne glavom. „Apsolutno. A budeš li imala problema s
ocem, samo ga uputi meni. Postupila si ispravno.“
Napravio je kopiju na kopirki u hodniku, vratio Sofie original i
ispratio je van. Patrik ju je dugo gledao dok se vukla ulicom, pognute
glave i s rukama nabijenim u dţepove. Činilo se da je krenula prema
Kerstin. Nadao se da je tako. Njih dvije trebale su jedna drugu, više
nego što su i same bile svjesne toga.
S pobjedonosnim pogledom vratio se u postaju kako bi počeo
sređivati sve što treba. Napokon, napokon je krenulo!
18 kupnja prava na korištenje nekretnine u duţem vremenskom razdoblju, ali samo u ograničenom
i određenom dijelu godine (nap. ur.)
vidio tu sliku. Vidio je sebe i Rose-Marie kako sjede na balkonu tople
ljetne večeri i zagrljeni piju ledeno hladna pića. Rodila mu se misao i
nije ju htio odbaciti. U mraku spavaće sobe okrenuo se prema njoj
licem u lice i ponizno joj predloţio da zajedno kupe apartman.
Nervozno je iščekivao njezin odgovor. Isprva nije bila baš poletna
kako se on nadao, već zabrinuta. Pričali su o tome da svakako moraju
nabaviti sve potrebne papire kako među njima ne bi došlo do sukoba
oko novca. Nasmiješio se i poljubio je u vrh nosa. Bila je tako slatka
kad se brinula. Ali na kraju su se sloţili da će učiniti ono što su
naumili.
Sjedio je tako Mellberg zatvorenih očiju na stolici u svom
uredu, gotovo osjećajući topli povjetarac na obrazima. Miris ulja za
sunčanje i svjeţih breskvi. Zavjese lepršaju na vjetru koji donosi miris
mora.
Vidio je sebe kako se naginje prema Rose-Marie, podiţe obod
njezina šešira i… Kucanje ga prene iz sanjarenja.
„Naprijed”, dovikne otresito, brzo makne noge sa stola i stade
prebirati po papirima koji su bili razbacani na stolu.
„Bolje da je nešto vaţno, vrlo sam zauzet”, reče on kad je
Hedström ušao u ured.
Patrik kimne glavom i sjedne. „Vrlo je vaţno”, reče i stavi
kopiju Sofiena papira na stol.
Mellberg ga pročita. Prvi put da se i on sloţio.
19u originalu drag racing (eng.) – utrka automobila u kojoj je cilj prijeći udaljenost od 400 metara u
što kraćem vremenu (nap. ur.)
bi je tada čeţnja za djecom najjače pogađala. Nije znala zašto. Moţda
je to imalo korijen u tome što se njezin prvi pobačaj dogodio u
proljeće. Treći travnja, datum koji će joj zauvijek ostati urezan u srcu,
unatoč tome što je otad prošlo preko petnaest godina. Uslijedilo je još
osam pobačaja, nebrojeni posjeti liječniku, pretrage, tretmani. Ali ništa
nije pomoglo. Na koncu je to prihvatila i izvukla najbolje moguće iz te
situacije. Naravno, razgovarali su i o posvajanju, ali nikako se nisu
mogli odlučiti na to. Tijekom svih tih godina zabuna i razočarenja
postali su ranjivi i nesigurni. Nisu se usuđivali ponovno preuzeti rizik.
I iako je ostatak godine smatrala da joj je ţivot dobar, u proljeće bi
uvijek čeznula za svojom nerođenom djecom. Svojim malim
dječacima i djevojčicama koji iz nekog razloga nisu bili spremni na
ţivot u njezinoj maternici ili izvan nje. Katkad bi ih vidjela kao male
anđele koji lete zrakom oko nje. Takvi su dani bili teški. Danas je bio
takav dan.
Nekoliko je puta trepnula kako bi odagnala suze i pokušala se
usredotočiti na tablicu u Excelu. Nitko iz postaje nije znao za njezinu
osobnu tragediju, znali su samo da Annika i Lennart nemaju djece.
Nije se htjela sramotiti i cmizdriti na recepciji. Škiljila je u ekran
pokušavajući spariti podatke u ćelijama. Imena vlasnika pasa u lijevom
stupcu i podatke o adresama u desnom. Trebalo joj je duţe nego što
je očekivala, ali napokon je svako ime na popisu imalo pridruţenu
adresu. Annika je pohranila dokument na disketu i izvadila je iz
računala. Djeca anđeli lepršala su oko nje, pitala je kako bi se zvala,
što bi se zajedno igrali, što bi postali kad bi narasli. Annika osjeti kako
joj ponovno naviru suze i pogleda na sat. Jedanaest i pol, vrijeme da
ode kući na ručak. Osjećala je da joj treba malo mira i tišine kod kuće,
ali najprije je morala Patriku odnijeti podatke. Znala je da mu trebaju
što prije.
Na hodniku je srela Hannu i prepoznala priliku da izbjegne
Patrikove ispitivačke poglede. „Bok, Hanna“, reče ona. „Moţeš
Patriku dati ovo? To je gotov popis adresa vlasnika pasa. Ja… ja
danas idem kući na ručak.“
„Kako to? Zar ti nije dobro?“ zabrinuto upita Hanna i uzme
disketu.
Annika se prisili da se nasmiješi. „Ma dobro sam, samo sam se
zaţeljela domaće hrane.“
„U redu“, zamišljeno će Hanna. „Svakako ću dati disketu
Patriku. Vidimo se.“
„Vidimo se“, odvrati Annika i ţurno ode iz postaje. Djeca
anđeli slijedila su je kući.
***
Gösta i Patrik vratili su se nakon četiri sata. Čim su ušli kroz vrata,
Annika je shvatila da imaju vrlo vaţne vijesti.
„Sastanak je u čajnoj kuhinji“, kratko reče Patrik i ode objesiti
jaknu. Za pet minuta svi su se već okupili.
„Danas su se dogodile dvije odlučujuće stvari“, reče Patrik i
pogleda Göstu. „Prvo, Gösta je uočio da se na Elsinoj stranici moţe
iščitati ime Sigrid Jansson. Usto su nas zvali iz Uddevalle, upravo smo
bili ondje da saznamo sve pojedinosti. Sve se poklapa.“
Napravio je stanku, otpio malo vode i naslonio se na sudoper.
Svi su zurili u njegova usta iščekivajući što će reći.
„Elsa Forsell bila je za volanom kad je skrivila prometnu
nesreću 1969. Baš kao i ostale ţrtve, vozila je pijana i dobila je godinu
dana zatvora. Sudarila se s automobilom kojim je upravljala ţena u
tridesetima, a u njemu je bilo i dvoje djece. Ţena je na mjestu
poginula, ali djeca su se čudesno izvukla bez ogrebotine.“ Ponovno je
napravio stanku radi najvećeg mogućeg efekta i potom rekao: „Ţena
se zvala Sigrid Jansson.“
Svi su zapanjeno uzdahnuli. Gösta zadovoljno kimne. Već se
dugo nije osjećao tako zadovoljan zbog svog doprinosa.
Martin podigne ruku kako bi nešto rekao, ali Patrik reče:
„Čekaj, ima još. Čovjek, naravno, odmah pomisli da su to bila
Sigridina djeca, ali problem je u tome što ona nije imala djece. Bila je
samotnjakinja i ţivjela je na selu pokraj Uddevalle, u kući u kojoj je
odrasla i koju je naslijedila od roditelja. Radila je kao pomoćnica u
butiku s elegantnom odjećom u gradu, uvijek je bila uljudna i dobra s
djecom. Kad je policija ispitivala njezine kolege s posla, rekli su da
nikad nije govorila o sebi i da, koliko su znali, nije imala ni rodbine,
niti prijatelja s kojima se druţila. I da definitivno nije imala djecu.“
„Ali… čija su to onda djeca bila?“ upita Mellberg zbunjeno se
češkajući po čelu.
„Nitko ne zna. Nije bilo nestale djece te dobi. Nitko nije došao
po njih. Kao da su se pojavila niotkuda. A kad su otišli pregledati
Sigridinu kuću, ustanovili su da je dvoje djece zasigurno ţivjelo kod
nje. Razgovarali smo s jednim od policajaca koji je bio prisutan kad se
to dogodilo. Rekao je da su djeca dijelila sobu koja je bila uređena kao
dječja soba i bila puna igračaka i ostalih stvari za djecu. Ali Sigrid
nikad nije rodila, što je potvrdila i obdukcija. Napravili su i analizu
krvi kako bi ustanovili je li bila u srodstvu s djecom i pokazalo se da
im se krvne grupe ne poklapaju.“
„Dakle, Elsa Forsell je izvor svega toga“, reče Martin.
„Da, čini se da je tako“, odgovori Patrik. „Čini se da je Elsina
nesreća pokrenula čitav lanac ubojstava. Dakle, ubojica je počeo od
nje.“
„Gdje su djeca sad?“ postavi Hanna pitanje koje je sve mučilo.
„Pokušavamo to ustanoviti“, reče Gösta. „Kolege u Uddevalli
će pokušati dobiti dokumente iz Centra za socijalnu skrb, ali to bi
očito moglo potrajati.“
„Tako da ćemo raditi na temelju podataka koji su nam
poznati“, reče Patrik. „Polazimo od toga da je ključ ovog slučaja Elsa
Forsell pa ćemo se fokusirati na nju.“
Svi su krenuli iz kuhinje, ali Patrik pozove Hannu.
„Da?“ reče ona. Patrik je odlučio razgovarati s njom kad je
vidio kako je bila blijeda.
„Sjedni“, rekao je, a potom i sam sjeo na jednu od kuhinjskih
stolica. „Kako si?“ Intenzivno ju je proučavao.
„Iskreno da ti kaţem, tako-tako“, odgovori ona i spusti pogled.
„Posljednjih dana se loše osjećam, čini mi se da me hvata groznica.“
„Da, uočio sam da ne izgledaš baš najbolje. Mislim da bi trebala
otići kući, leći i odmoriti. Nikakva korist od toga da ostaneš glumiti
čeličnu ţenu i mučiti se kad si bolesna. Bolje da se odeš malo odmoriti
pa se vratiš kad povratiš snagu.“
„Ali istraga…” započne ona.
Patrik ustane. „Poslušaj naredbu, otiđi doma i lezi“, reče Patrik
glumeći strogoću.
„Da, šefe“, odvrati Hanna i uz smiješak odglumi vojnički
pozdrav. „Moram prvo dovršiti neke stvari. I nemoj se truditi
protestirati”, nadoda ona.
„U redu, odluka je tvoja”, odgovori Patrik. „Ali nakon toga ideš
ravno kući u krevet!”
Hanna se samo slabašno nasmiješi i izađe. Patrik ju je zabrinuto
gledao. Zaista nije dobro izgledala.
Okrene se prema prozoru i ostane tako neko vrijeme.
Posljednjih se dana mnogo toga dogodilo, oslobodili su se velikog
dijela tereta. Ali još su bili na pragu one odlučujuće spoznaje. Patrik je
više osjećao nego znao da moraju što prije pronaći djecu. Djecu za
koju nitko nije znao odakle su se pojavila ni kamo su nestala.
Čim se začuo prasak koji je sve pretvorio u pakao, znao je da je sve to bila
njegova krivica. Imala je pravo. On je zaista bio zlosretnik. Nije ju slušao, nego
je samo zanovijetao, zapitkivao i nije odustajao sve dok se ona nije predala. A
sad mu je tišina parala uši. Buku sudara dvaju automobila zamijenila je uţasna
tišina, a prsa su ga boljela od pritiska sigurnosnog pojasa. Krajičkom oka vidio je
da mu se sestra miče i jedva se prisilio svrnuti pogled prema njoj. Ali kad je to
učinio, uočio je da, kako se činilo, ni ona nije bila ozlijeđena. Borio se s porivom
da zaplače kad je čuo kako mu je sestra počela jecati, što se potom prometnulo u
urlanje i gorak plač. Isprva se nije usuđivao pogledati na prednje sjedište. Tišina
koja je odande dopirala govorila mu je što će ondje vidjeti. Osjećao je kako ga
krivnja guši. Paţljivo je odvezao pojas i potom se, obuzet strahom, polako nagnuo
prema naprijed. Trznuo se prema natrag, a nagli pokret samo je pojačao bol u
prsima. Njezine su oči zurile u njega. Mrtve, prazna pogleda. Iz usta joj je tekla
krv, a odjeća joj je bila obojena u crveno. Činilo mu se da ga njezin mrtvi pogled
optuţuje. Zašto me nisi slušao? Zašto mi niste dali da se brinem o vama? Zašto?
Zašto? Zlosretniče. Pogledaj me sad.
Jecao je i hvatao dah pokušavajući natjerati zrak u dušnik koji kao da je
bio stegnut. Netko je izvana pokušao otvoriti vrata i vidio je ţensko lice kako u
šoku zuri u njega. Ţena se nekako čudno kretala, teturala je, a on je, zbunjen,
prepoznao vonj one druge ţene. One koja je postojala samo u njegovom sjećanju.
Bio je to isti onaj oštar smrad koji je dopirao iz njezinih usta, iz njezine koţe i
odjeće. Nakon što je sve ono toplo nestalo. Izvukla ga je iz automobila, a on je
shvatio da je ona iz onog drugog automobila koji se zabio ravno u njihov. Otišla
je na drugu stranu kako bi mu izvukla sestru, a on ju je pomno proučio. Nikad
neće zaboraviti njezino lice.
Nakon toga uslijedilo je mnogo pitanja. Tako čudnih pitanja.
„Odakle dolazite?“ pitali su. „Iz šume“, odgovorili su oni ne shvaćajući
zašto je taj odgovor izazvao tako frustrirane izraze lica. „Da, ali gdje ste bili
prije toga, prije kuće u šumi?“ A oni su samo gledali one koji su ih ispitivali.
Nisu razumjeli što su to htjeli saznati. „Iz šume“, bio je jedini odgovor koji su im
mogli dati. Naravno da bi katkad pomislio i na ono slano mjesto, na ptice koje
kriješte, ali nikad nije ništa rekao o tome. Jedino što je zapravo poznavao bila je
šuma.
Najčešće je pokušavao ne misliti na godine koje su uslijedile nakon tih
pitanja. A da je znao koliko je vanjski svijet hladan i zao, nikad ne bi bio
zanovijetao da ih odvede izvan šume. Rado bi bio ostao u kućici s njom i sestrom,
u njihovu svijetu koji se sad činio tako divan. U usporedbi s ovim. No morao je
ponijeti teret krivnje. On je prouzročio to što se dogodilo. Nije bio vjerovao da je
on zlosretnik. Nije bio vjerovao da je on navlačio nevolju i na sebe i na druge.
Krivica za mrtvi pogled u njezinim očima bila je njegova.
Tijekom godina koje su uslijedile opstajao je jedino radi sestre. Bili su
sloţni protiv svih onih koji su ih pokušavali razdvojiti i učiniti ruţnima poput
vanjskoga svijeta. Ali oni su bili drugačiji. Zajedno su bili drugačiji. U tami noći
uvijek su nalazili utjehu i bjeţali od strahota dana. Njegova koţa uz njezinu.
Njezin dah pomiješan s njegovim.
A na koncu je pronašao i način da podijele krivnju. A sestra je uvijek
bila tu da mu pomogne. Uvijek zajedno. Uvijek. Zajedno.
P R V I T A K T O V I Mendelssohnove svadbene koračnice odjekivali
su crkvom. Patrik je osjećao kako su mu se usta sasušila. Pogledao je
Ericu pored sebe i borio se sa suzama. Ipak je trebalo negdje povući
granicu, nije mogao ići prema oltaru u suzama. Ali bio je tako sretan.
Stisnuo je Ericinu ruku i zauzvrat dobio osmijeh.
Nije mogao vjerovati da je tako lijepa. Niti da upravo stoji
pored njega. Na sekundu mu je bljesnulo sjećanje na ono prvo
vjenčanje, kad je oţenio Karin, ali nestalo je jednako brzo kao što se
pojavilo. Što se njega tiče, ovo mu je prvo vjenčanje. Ovo je ono
pravo. Sve ostalo bilo je tek generalna proba, zaobilaznica, priprema
za trenutak kad će dovesti Ericu pred oltar i obećati da će je voljeti i u
dobru i u zlu, dok ih smrt ne rastavi.
Crkvena vrata su se otvorila i polako su krenuli prema oltaru.
Orguljaš je svirao koračnicu, a sva su se nasmiješena lica okrenula
prema njima. Ponovno je pogledao Ericu i još se šire osmjehnuo.
Vjenčanica joj je bila jednostavna kroja, s bijelim vezom na bijeloj
tkanini, i savršeno joj je pristajala. Frizura je bila leţerna, s nekoliko
pramenova koji su tu i tamo slobodno padali. Bijeli cvjetići bili su joj,
poput sitnog nakita, zataknuti u kosu. U ušima je imala jednostavne
biserne naušnice. Bila je beskonačno lijepa. Suze su mu ponovno
navrle, ali on je tvrdoglavo treptao kako bi ih suspregnuo. Ma neće
zaplakati i gotovo!
Na klupama su vidjeli prijatelje i rodbinu. Svi iz postaje bili su
ondje. Čak je i Mellberg navukao odijelo i malo se više potrudio oko
frizure. Ni on ni Gösta nisu doveli pratilje, dok je Martin, Patrikov
kum, došao sa svojom Piom, a Annika s Lennartom. Patriku je bilo
drago vidjeti ih sve na okupu. Još prekjučer mu se činilo da neće imati
snage za sve ovo. Kad je vidio kako Hanna i Lars nestaju u dubini,
osjetio je takvu ţalost i zamor da mu se i sama pomisao o vjenčanju
činila vrlo dalekom. Ali došao je kući, Erica ga je smjestila u krevet i
spavao je dvadeset četiri sata. A kad mu je Erica rekla da su na dar
dobili večeru i noćenje u hotelu i pitala ga ţeli li da odu tamo,
zaključio je da je upravo to ono što mu treba. Biti nasamo s Ericom,
pojesti dobru večeru, spavati pored nje i pričati, pričati, pričati.
Danas se osjećao i više nego spreman. Sve ono crno i zlo sada
se činilo tako daleko, odagnano od mjesta poput ovoga. Od dana
poput ovoga.
Došli su do oltara i ceremonija je započela. Otac Harald
govorio je kako je ljubav izdrţljiva i blaga, govorio je o Maji, o tome
kako su Patrik i Erica pronašli jedno drugo. Uspio je pronaći prave
riječi kojima je savršeno opisao i njih oboje i način na koji su gledali
na svoj zajednički ţivot.
Maja je čula kako se spominje njezino ime i odlučila da više ne
ţeli sjediti u bakinu krilu, nego otići mami i tati koji su, iz nekog njoj
nedokučivog razloga, bili neobično odjeveni i stajali nešto dalje u ovoj
čudnoj kući. Kristina je neko vrijeme nastojala smiriti Maju, ali nakon
što joj je Patrik kimnuo, pustila ju je da otpuţe prema oltaru. Patrik ju
je podigao i s Majom u naručju stavio prsten na Ericin prst. Kad su se
napokon poljubili, prvi put kao muţ i ţena, Maja je prislonila svoje
lice na njihova, oduševljena tom zabavnom igrom. U tom se trenutku
Patrik osjećao kao najbogatiji čovjek na svijetu. Ponovno su mu
navrle suze i ovoga ih puta nije mogao zadrţati. Pravio se da mazi
Maju kako bi diskretno obrisao suze o njezinu odjeću, ali vrlo je brzo
shvatio da time nikoga ne zavarava. Ali koga briga. Kad se Maja
rodila, lio je suze, pa valjda si je to mogao dopustiti i na dan vjenčanja.
Martin je pridrţao Maju dok su oni polako izlazili iz crkve.
Pričekali su u pomoćnoj prostoriji da svi izađu, a zatim su i sami izašli.
Zasula ih je riţa, fotoaparati su škljocali i blicali. Suze su ponovno
navrle. Patrik ih je pustio da teku.
Camilla Läckberg-Eriksson
www.CamillaLackberg.com
O AUTORICI