1

Sažetak II za kolegij Predromanička i ranoromanička arhitektura

Predromanička arhitektura 9. i 10. stoljeća – Podaci o nekim regionalnim predromaničkim

skupinama i pojedinim crkvama

Asturijska arhitektura iz druge pol. 8. i 9. stoljeća:

Asturija je smještena na sjeveru Pirenejskog poluotoka. To je nepristupačno, brdovito

područje, gdje su se povukli dijelovi vizigotskog društva nakon arapskog osvajanja zemlje.
Prije arapskog osvajanja domete vizigotskog graditeljstva pokazuju važne građevine: San
Juan de Baños kralja Reccesvintha (649-672), nešto mlađa samostanska crkva San Pedro de la
Nave i Santa María de Quintanilla de las Viñas.
S arapskim osvajanjem 711. dolazi do zastoja u razvoju arhitekture. Jedna značajna građevina
koja možda pripada tom vremenu (8. st.), jest križna crkva Santa María de Melque. Ta je
crkva, međutim, smještena u središnjem dijelu Pirenejskog poluotoka, u blizini Toleda, i
pripada među najranije poznate mozarapske građevine. Za novo asturijsko kraljevstvo na
sjeveru zemlje, imamo podatke o izgubljenoj križnoj crkvi iz 737. u prvoj prijestolnici –
Cangas de Onís. Crkva je, čini se, bila izgrađena od velikih kamenih blokova.
U drugoj pol. 8. st. na Pirenejskom poluotoku dolazi do učvršćivanja novih centara moći: to je
s jedne strane Córdoba u kojoj se gradi velika đamija koja će utjecati na razvoj umjetnosti, a s
druge asturijsko kraljevstvo. U Asturiji tada dolazi do razvoja crkvene arhitekture: istaknuto
mjesto ima bazilika Santianes de Pravia. Nije izgrađena u tehnici kvadera nego od
neobrađenog kamenja, lomljenaca. Crkva je posvećena evanđelistu Ivanu. To je najstarija,
djelomično sačuvana crkva Asturije. U unutrašnjosti crkve ističu se jednostavni četvrtasti
stubovi s jednostavno profiliranim glavicama na kojima počivaju lukovi. Sačuvani natpisi
točno datiraju crkvu u vrijeme kralja Sila. Kod ove crkve osobito je zanimljivo predvorje –
vestibul, do kojega su možda vodile stepenice u južnoj prostoriji uz vestibul. U jednom
kasnijem srednjovjekovnom izvoru spominje se grob kralja Sila i njegove žene u ovoj crkvi.
Međutim, unutar građevine nisu pronađeni tragovi ukopa, pa ostaje otvoreno pitanje
eventualnih kraljevskih grobova.
 2

Krajem 8. pa sve do sredine 9. st. novi centar crkvene gradnje u Asturiji postaje Oviedo –
glavni asturijski grad. Crkveni kompleks toga vremena nastao je na mjestu današnje katedrale.
Čini se da su se graditelji oslanjali na raniju zapadnogotsku arhitekturu. U literaturi se inače
raspravlja o prevladavanju suvremenih karolinških utjecaja ili utjecaja ranije zapadnogotske
arhitekture. Kraljevski kompleks u Oviedu sastojao se od 3 crkve – Sv. Tirso (Thyrsus), Sv.
Spasitelj i Sv. Marija - kraljevske palače i kapele (Cámara Santa). Od toga je najbolje
sačuvana dvorska kapela i jedan zid crkve Sv. Tirsa (istočna fasada).
Cámara Santa – dvokatna građevina u sklopu palače datirana oko 800. g. Gornji kat služio je
kao prava kapela posvećena Mihaelu. Tehnika gradnje – relativno manje, slabo obrađeno
kamenje u pravilnim redovima. Ista tehnika u San Tirso i San Julián de los Prados. Uglovi
građevine bili su izgrađeni od većih blokova. Donji kat je u cjelini presvođen bačvastim
svodom izrađenim od opeka. Gornji kat, gornja kapela – imala je drveni strop. Dvokatne
kapele susreću se na Pirenejskom poluotoku već u kasnoantičko doba – La Alberca. Gornji
kat koji je služio kao oratorij smješta Cámara Santa u skupinu bizantskih i zapadnoeuropskih
dvorskih i privatnih kapela koje su prvenstveno služile za pohranu relikvija.
San Julián de los Prados – Santullano, prva pol. 9. st. Dobro sačuvana crkva s kontinuiranim
transeptom. Kvaderi na uglovima kao pojačanja, sitniji kamen u relativno pravilnim redovima
i ponegdje opeke. Građevina je imala 3 kompaktne četvrtaste apside koje su bile presvođene.
U literaturi se kao pokazatelj povezanosti s karolinškom arhitekturom navodi izgradnja
kontinuiranog transepta. Golemi transept polegao je u istočnom pravcu ispred naosa, u pravoj
liniji sa zidovima bočnih brodova. Ispred transepta je širok bazilikalni naos s otvorenom
drvenom krovnom konstrukcijom. Na istoku su 3 niska oltarna prostora s bačvastim
svodovima, jedan pored drugoga, sa zajedničkim ravnim završnim zidom. Građevina u cjelini,
osobito zbog zbijenosti glavnih građevinskih dijelova, pokazuje odstupanje od ranokršćanske
arhitekture. Crkva je bila bogato ukrašena freskama s motivima arhitekture bez figuralnih
prikaza. To je, prema Kubachu, najbolje sačuvana bazilika sa pilonima iz karolinškoga doba u
Europi.
Sredinom 9. st. dolazi do procvata graditeljstva u Asturiji. Na brežuljku Naranco nešto
sjevernije od Ovieda sagrađen je dvorski kompleks s Marijinom crkvom koja je jednim
dijelom sačuvana. Crkva je rano pretrpjela razaranje, a njezin ostatak je kod obnove posvećen
sv. Mihaelu – San Miguel de Lìño. Glavni oltar crkve i s njim Marija kao zaštitnica preneseni
 3

su na Belvedere – građevinu koja je činila sastavni dio kompleksa. Belvedere je poznat kao
crkva Santa María de Naranco.
Natpis na glavnom oltaru iz Lìña navodi Mariju kao titulara, kraljevski par kao naručitelje
gradnje i točan datum posvete – 848. g. Kod ove arhitekture vidimo presvođenje cijelog
prostora bačvastim svodom.
U crkvi San Miguel de Lìño pojavljuju se, prvi put nakon zapadnogotskog razdoblja, figuralni
motivi – ljudski likovi, kako u skulpturi tako i u fresko slikarstvu – na jednom postamentu
prikazan je konjanik s kopljem, motiv vrlo sličan prikazima iz Pridrage i Zadra.
Belvedere – isprva profana građevina, dio kraljevskog kompleksa izrazito svečane namjene.
Značajan primjer profane građevine iz španjolskog ranog srednjeg vijeka. Zidanje pomoću
manjeg neobrađenog kamenja ovdje nije kombinirano s potezima od opeka, nego se pojavljuje
zajedno s primjenom kvadera. Pravilno zidanje od kvadera daje poseban pečat ovoj građevini.
Nakon kompleksa u Narancu, početkom druge pol. 9. st., sagrađena je u Leni, južno od
Ovieda, crkva posvećena sv. Kristini. Mala kapela slijedi i po svojoj arhitekturi i po
dekoraciji, prethodne građevine. Postojanje zapadne empore upućuje na dvorsku graditeljsku
školu.
Svetište sv. Jakova u Composteli utemeljeno je već za Alfonsa II (791-842). Od rane
arhitekture sačuvali su se samo neznatni ostaci.Tu prvotnu arhitekturu čini apostolova
memorija i bazilike Alfonsa II (sagrađena oko 820.) i Alfonsa III (posvećena 899.). To sjajno
kršćansko svetište uništeno je 997. Stoljeće kasnija romanička građevina dobila je poslije
monumentalnu baroknu fasadu. Bazilika Alfonsa III rekonstruira se kao trobrodna s
kvadratičnim svetištem. Glavni oltar bio je postavljen točno iznad mjesta apostolova groba.
Grob se nalazio unutar jedne rimske naseobinske nekropole na kojoj se sahranjivalo još i u
doba Sveba, a dalja sahranjivanja padaju od 9. do11. st. Stilski bazilika Alfonsa III. odgovara
arhitekturi u središnjem prostoru Asturije.
Krajem 9. st. (893.) utemeljena je kraljevska rezidencija u Valdediósu. Njoj pripada bazilika
sa četvrtastim stubovima i arkadama posvećena Spasitelju. Ta se crkva promatra u odnosu
spram dvorske crkve u Narancu. Obje imaju dvokatni zapadni dio sa trodjelnim glavnim
crkvenim prostorom. Uz Spasiteljevu crkvu u Valdediósu veže se presvođivanje sva 3 broda
kontinuiranim bačvastim svodom. Tek sekundarno, kroz oslikavanje, izvršena je podjela
 4

glatkih svodovnih ploha. Nešto malo mlađe južno predvorje sagrađeno je od čistih kvadera i
služilo je za kraljevski ulaz.
Posljednje manifestacije asturijske arhitekture su na istoku područja izgrađene župske crkve
Santiago de Gobiendes i San Salvador de Priesca (nešto poslije 900.). To su građevine
bazilikalnog tipa s unutarnjom raščlambom pilonima.

Mozarapska arhitektura:

Od 910. novi glavni centar Asturije bio je León. Sredinom 9. st. vladari Asturije obnovili su
zidine Leóna – grada koji se razvio na mjestu rimskog vojnog logora. U gradu je ustanovljeno
biskupsko sjedište. Na mjestu današnje gotičke katedrale u središtu grada, nalazila se u prvoj
pol. 10. st. posvećena katedrala.
Izvan Leóna sačuvana važna crkva San Miguel de Escalada, predstavlja važan primjer
mozarapske arhitekture. Pored dijelova iz prve pol. 10. st., ima i romaničkih dodataka –
zvonik i anex. Lijepo se vidi pravilna gradnja pomoću kamenih kvadera. U unutrašnjosti je
crkva podijeljena stupovima na kojima počivaju potkovasti lukovi. Drveni strop. Osobito su
zanimljive ukrašene oltarne ploče s natpisima iz sve tri apside. Na natpisima se spominju
relikvije svetaca pohranjene u oltarima. Pregrada između prezbiterija i lađe – trolučna
konstrukcija na stupovima. Nema zatvorenosti plutejima u donjem dijelu.
U ovo doba, kao kroz cijelo vrijeme od početaka srednjeg vijeka, vrlo su važni samostani kao
centri i uporišta kršćanstva. Jedna od samostanskih mozarapskih crkava – San Cebrián de
Mazote. To je dobro sačuvana, velika građevina sa stupovima i nasuprotnom, zapadnom
apsidom. Budući da se samostanska zajednica spominje u izvoru 916. g., crkva je tada već
postojala. Pojava zapadne apside u ovo je doba na Pirenejskom poluotoku rijetka. Takve
konstrukcije postojale su na Pirenejskom poluotoku u starokršćanskom razdoblju. Druga,
zapadna apsida, služila je prema podacima iz izvora, za smještaj posebno važnog, štovanog
groba.
 5

U mozarapskoj arhitekturi posebno se ističu vrlo izraziti potkovasti lukovi – to je sada

primjerice najomiljeniji apsidalni oblik. Pokazuju utjecaj ranosrednjovjekovne muslimanske
arhitekture.
Do 1031. raspao se Kordobski kalifat. Na njegovo mjesto stupaju mala islamska samostalna
područja.
U mozarapskoj arhitekturi vidljivi su i kasnoantički, starokršćanski utjecaji. Na području
suvremenog grada Kordobe, ali izvan zidina antičkog grada, otkrivena je ranije nepoznata
carska palača koja se datira oko 300. g. Unutar palače, kao reprezentativno zdanje, nalazila se
jedna cella trichora. Taj je trikonhos već sredinom 6. st. pretvoren u crkvu, uz koju je nastalo i
groblje. U crkvi je otkriveno nekoliko grobova iz zapadnogotskog vremena. Ta građevina
mogla je utjecati na izgradnju istočnog dijela mozarapske crkve u Mazotu (San Cebrián de
Mazote) – trobrodna crkva s polukružnim završecima transepta koji zajedno sa središnjom
apsidom tvore svojevrstan trikonhalni istočni dio crkve. Crkva u Mazotu, također kao
naslijeđe iz kasne antike, ima i zapadnu apsidu.
Vrlo važna mozarapska crkva je Santa María de Melque – centralna građevina u blizini
Toleda. Datira se u 8. st. i jedna je od najranijih mozarapskih crkava. Važna je i zato što
nastaje u središnjem muslimanskom području – dok su kasnije mozarapske crkve iz početka
10. st. smještene sjevernije.
Određenje „mozarapska umjetnost“ dao je Manuel Gómez – Moreno 1919. g. u djelu Iglesias
mozárabes. Ta se sintagma dalje koristi u povijesno-umjetničkoj literaturi.

Karolinška i otonska arhitektura:

Iako je karolinška dinastija vladala do u 10. st., period intenzivne arhitektonske izgradnje bio
je kratak. Taj period je započeo krajem 8. st. i trajao do otprilike 845. g. kada je miran život
gradova i samostana bio prekinut invazijom sa sjevera. Prosperitet koji je vladao u karolinškoj
državi početkom 9. st. doveo je čak do rušenja gradskih zidina. Podatke o rušenju gradskih
zidina imamo za Reims, Langres, Frankfurt, Regensburg. Ovo razdoblje potpunog mira
potrajalo je, međutim, samo do sredine 9. st., kada su gradovi morali biti ponovo utvrđeni. Iz
tog ranog karolinškog doba potječu remek-djela arhitekture poput aachenske dvorske kapele i
dvorskog kompleksa kojemu pripada. Za savršenost tog kompleksa moglo bi se dati sljedeće
 6

objašnjenje: Arhitektonska savršenost ostvaruje se kombinacijom velikih prostora i

jednostavnih oblika. Upravo to se ujedinilo u aachenskom kompleksu.
Iz prve pol. 9. st. potječu dvije važne karolinške bazilike sa zidanim pilonima, u Steinbachu i
Seligenstadtu. Gradnja obiju vezana je uz Einharda.
Bazilika u Steinbachu bila je crkva benediktinskog samostana. Sagrađena je između 815. i
827. To je trobrodna bazilika ss pilonima, niskim poprečnim kracima, trodjelnim zapadnim
dijelom i hodničkom kriptom. Sačuvani su središnji brod, glavna apsida i sjeverno krilo
transepta. Drugi dijelovi građevine otkriveni su u temeljima. Ona predstavlja klasičan tip
predromaničke bazilike. Crkva u Steinbachu prostorni je sklop manjeg mjerila, sastavljen od
prostornih odjeljaka. Tako je višedijelni transept poseban prostor određen i nižom visinom
bočnih dijelova. Niža krila transepta završavaju sporednim apsidama. Glavna apsida
neposredno se nadovezuje na križište. U kriptu se ulazilo stepenicama u bočnim brodovima.
Crkva je građena od lomljenaca, na tipično predromanički način. Piloni su zidani od cigle.
Druga Einhardova bazilika u Seligenstadtu – također benediktinska crkva; građena je 30-tih
godina 9. st., nakon bazilike u Steinbachu. U Einhardovim pismima nalaze se podaci o gradnji
te crkve. To je Einhardova grobišna crkva u kojoj je sahranjen zajedno sa ženom Immom.
Arhitektonski predstavlja drugi temeljni oblik karolinške predromaničke bazilike – tip s
kontinuiranim transeptom i polukružnom kriptom unutar apside. Bazilika u Seligenstadtu
znatno je veća od one u Steinbachu. I kod ove veće piloni su zidani od cigle, a zidovi od
lomljenca. Te dvije crkve najbolje su poznate karolinške bazilike i otuda njihova velika
važnost.
Neki primjeri građevina iz 10. st., iz doba Otona, pokazuju kako su se dalje razvijali oblici
ustanovljeni u karolinškoj arhitekturi. U otonskoj arhitekturi primjerice, dalje se grade
zapadna zdanja, westwerci. U Werdenu je uz karolinšku crkvu sv. Spasa u 10. st. dozidan
westwerk. On je u bitnim elementima sačuvan. Taj westwerk je bio vrlo sličan westwerku u
Corveyu. Razlika je u tome što sada više nema prizemlja (kripte), nego postoji samo jedan
jedinstveni središnji prostor okružen dvokatnim rubnim dijelovima. Drugi otonski westwerk
sličnih prostornih karakteristika sačuvao se u Kölnu, u crkvi sv. Pantaleona. I tu je odbačena
„kripta“, prizemni dio westwerka. Postoji samo jedan veliki četvrtast prostor koji se jednim
velikim lukom otvara prema brodu. Dvokatne sporedne prostorije na tri slobodne strane
podjednako su oblikovane. Sve izgleda pregledno, jasno i monumentalno. Arhitekturu 10. st.
 7

predstavljaju još neke crkve u Kölnu: Sv. Marija na brežuljku kapitolijskog hrama, Sv.
Martin( sačuvani samo mali ostaci prvotnih crkava).
Posebno mjesto ima Gernrode i slavna trobrodna crkva s transeptom. Gradnja je započela
959., a djelomično je završena 965. sa smrću graditelja, markgrofa Gera. Ta crkva već pripada
počecima ranoromaničke arhitekture, pa se proučava u tom kontekstu.