Vanbračna zajednica

-Seminarski rad-
PREDMET: Porodično pravo
KANDIDAT: MENTOR
Miljan Kralj Prof. Dr. Biljana Petrovic

SADRŽAJ

1.UVOD............................................................................................3

2.POJAM PORODIČNOG PRAVA

POJAM PORODICE......................................................................4
2.1.PORODIČNO PRAVO..............................................................4
2.2.PORODICA...........................................................................5

3.VANBRAČNA ZAJEDNICA...................................................................6
3.1. NASTANAK VANBRAČNIH ZAJEDNICA....................................6
3.2. KLASIFIKACIJA VANBRAČNIH ZAJEDNICA..............................7
3.3. VANBRAČNE ZAJEDNICE PREMA OBILJEŽJIMA PARTNERA......7
3.4. VANBRAČNE ZAJEDNICE PREMA PUBLICITETU......................8
3.5. VANBRAČNE ZAJEDNICE PREMA TRAJANJU...........................9
3.6. PRESTANAK VANBRAČNIH ZAJEDNICA.................................10
3.7. IZDRŽAVANJE IZMEĐU VANBRAČNIH SUPRUŽNIKA...............10
3.7.1. OPŠTE PRETPOSTAVKE..............................................10
3.7.2. TRAJANJE IZDRŽAVANJA.............................................11
3.7.3. PRESTANAK IZDRŽAVANJA..........................................12
3.7.4. PRIVREMENO IZDRŽAVANJE VANBRAČNE MAJKE............12
3.8. IMOVINSKI ODNOSI MEĐU VANBRAČNIM SUPRUŽNICIMA......13
3.8.1. UPUTSTVO O NAČINU RJEŠAVANJA SPOROVA
U VANBRAČNIM ZAJEDNICAMA....................................14
3.9.VANBRAČNA ZAJEDNICA U SVIJETU.....................................16

4. ZAKLJUČAK..............................................................................17
5. LITERATURA.............................................................................18

2
 1. UVOD

Od samog postanka čovjek je okarakterisan kao društveno biće koje ima potrebu
za udruživanjem, bilo da se radi o emocionalnim, poslovnim ili iz bilo kojeg drugog
razloga korisnim zajednicama. On je sam, prema svojim potrebama ulazio u razna
zajedništva sa jednom ili više jedinki a kasnije je i sam regulisao te odnose stvarajući
odredjene običaje, pravila i zakone. Zajedništvo je bilo uvijek potrebno pa čak i
neophodno. Od puke potrebe za potomstvom i preživljavanjem, zajednica izmedju
muškarca i žene se kroz istoriju mijenjala i poprimala razne oblike. Svaki je nastajao i
opstajao u skladu sa vremenom u kojem se živjelo, mentalitetom ljudi na tom prostoru,
običajima koji su se zadržali. Različiti oblici zajedništva zahtjevali su i različita pravila i
zakone. Ali jedno što je važilo a važi i danas jeste da je zajedništvo uvijek iznad interesa
pojedinca. Jer samo unutar zajedništva, a ovo je bilo ukorijenjeno mišljnje u staro doba,
pojedinac je mogao da živi i egzistira.
Jedna od tih zajednica jeste i vanbračna zajednica. Ona je stara koliko i sam
čovjek. Činjenica da se možda u davna vremena ovaj oblik zajednice nije nazivao tako
nije stvar njenog nepostojanja kao takve već stvar mijenjanja ljudskih pogleda na stvari
oko sebe kao i kategorizacije istih.
Vanbračna zajednica je kategorija koju je obrađivalo i dalje obrađuje porodično pravo. I
to je konstanta. Ali, kao što ćemo da vidimo, sam pojam porodičnog prava pa samim tim i
vanbračne zajednice kroz istoriju je mjenjao svoj oblik i korigovao svoje nadležnosti.
Svrha ovog seminarskog rada jeste da se na što jasniji i jednostavniji način
objasni pojam vanbračne zajednice. To je jedino moguće ukoliko svoju pažnju posvetimo
i prošlosti i sadašnjosti vanbračne zajednice i porodičnog prava ali i globalnom shvatanju
ovih pojmova.

3
 2. POJAM PORODIČNOG PRAVA
POJAM PORODICE

2.1. PORODIČNO PRAVO

Izraz "Porodično pravo" upotrebljava se u dva značenja:

1. On označava posebnu granu prava, kao dio pravnog sistema jedne zemlje,
koji uređuju porodicu u cjelini i pravne odnose u njoj.
Porodično pravo je posebna, samostalna grana pravnog sistema. Ono predstavlja skup
sistematizovanih propisa kojima se uređuju:
 odnosi u porodici
 pravna zaštita odnosa u porodici
 sama porodica u cjelini
Razvoj porodičnog prava se proteže od samo uređenja unutrašnjih odnosa do uređenja
porodice u cjelini. Dakle, porodično pravo predstavlja skup sistematizovanih propisa koji
uređuju odnose između članova porodice kao i porodicu u cjelini te obezbjeđuje njenu
pravnu zaštitu. Neki smatraju da porodično pravo nije samostalna grana pravnog sistema
već samo dio građanskog (imovinskog) prava. Međutim, svoditi vrlo složene porodične
odnose na samo imovinske jasno prikazuje uskogrudnost pristalica ovog mišljenja.

2. On označava posebnu pravnu nauku, koja proučava, sistematizuje i

objašnjava norme pravnog sistema o porodici.
Porodično pravo predstavlja i nauku koja se bavi proučavanjem, teorijskom
sistematizacijom i objašnjavanjem značaja normi porodičnog prava kao posebne pravne
discipline.
Nauka koja se bavi porodicom kao pravnom ustanovom, takođe, može proučavati
porodicu sa stanovišta pozitivnog prava, uporednog prava i sa stanovišta istorije prava. U
izučavanju porodice savremena pravna nauka koristi rezultate i drugih nauka koje se bave
posebnim stranama istog pitanja, a naročito rezultate opšte sociologije i sociologije
porodice. Međutim, mogu biti od velikog značaja i neki drugi pristupi porodici, ili više
njih zajedno (demografski, socijalni, psihološki, pedagoški i sl.)
U prvom slučaju riječ je ustvari o zakonodavstvu, o porodičnom zakonodavstvu, a u
drugom riječ je o nauci porodičnog prava, koje proučava to zakonodavstvo.

Iznijeti pojam porodičnog prava važi za moderno doba.1 U rimskom pravu,

porodično pravo je shvaćeno znatno dugačije, iz razloga što odnosima unutar porodice
nisu davala sadržaj i smisao međusobna prava i dužnosti već u prvom redu velika, u
1
Romac, A., Rimsko pravo, Zagreb 1989., str. 99

4
početku gotovo neograničena, vlast porodičnog starješine (pater familias), kako u odnosu
prema supruzi tako i u odnosu prema djeci i drugim podređenim osobama. I u pogledu
starateljstva stvari su bile znatno dugačije jer se na prvo mjesto stavljala zaštita imovine a
zatim štićenika.

2.2. PORODICA

Jedna od temeljnih socijalnih i pravnih ustanova rimskog poretka bila je upravo

porodica. Definišući pojam porodice kao grupu osoba koje su po prirodi ili pravu
podređene vlasti jednoga, rimski pravnici nam još jednom ističu značaj i snagu očinske
vlasti.
Danas, sa stanovišta prava, porodica predstavlja:
 krug lica vezanih brakom ( ili vanbračnom zajednicom ) i srodstvom, između
kojih postoje zakonom utvrđena prava i dužnosti, čije nepoštovanje povlači za
sobom određene pravne sankcije.
Iz prethodne definicije proizilaze sledeći elementi za utvrđivanje pojma porodice kao
pravne ustanove:
* Porodica se, dakle, zasniva brakom i srodstvom a sve češće i vanbračnom
zajednicom. Naše pravo poznaje tri vrste srodstva (krvno, adoptivno i tazbinsko). Krug
srodnika koji sa pravnog stanovišta sačinjavaju porodicu može biti širi ili uži. Neki pod
porodicom podrazumjevaju samo roditelje i djecu a neki i druge srodnike.
* Sadržinu i obim prava i dužnosti unutar porodice određuje zakon. Ona nisu ista
za sve članove porodice i zavise od vrste i kvaliteta srodstva i naravno činjenice
postojanja braka ili vanbračne zajednice po zakonima onih republika koje predviđaju
određena prava između vanbračnih drugova.
* Tu je i sankcija, tj. mogućnost upotrebe prinude od strane države prema onim
članovima porodice koji ne izvršavaju dobrovoljno svoja prava i dužnosti. Mogućnost
primjene sankcije predstavlja predstavlja onu granicu koja dijeli pravne poslove od
društvenih odnosa u porodici. U porodičnim odnosima prvenetveno se primjenjuju
porodičnopravne sankcije, koje imaju niz specifičnih obilježja ( recimo-poništenje braka,
lišenje roditeljskog prava, osuda na plaćanje izdržavanja itd. ). Međutim, za povredu
nekih odnosa u porodici primjenjuju se i neke druge sankcije kao što su: građanskopravne
( naknada štete ), krivične ( osuda zbog bigamije ) i administrativne ( kažnjavanje
staraoca ).

5
 3. VANBRAČNA ZAJEDNICA

Vanbračna zajednica je polna, moralna, emocionalna i ekonomska zajednica

muškarca i žene zasnovana njihovim sporazumom suprotno odredbama propisanim
za zaključenje braka. Ona nastaje na osnovu izričite ili prećutne saglasnosti
muškarca i žene. Ako su ostvarene sve pretpostavke da vanbračni drugovi zaključe
brak, u pravnoj literaturi se takva vanbračna zajednica naziva slobodnom, a ako za
to nisu ostvarene pretpostavke zbog postojanja smetnji za zaključenje braka,
neslobodnom zajednicom. 2

Vanbračne zajednice su faktičke zajednice, koje stvara pravo fiksiranjem granica

braka. Sve savremene države uz pomoć pravnih regulativa prave razliku između bračnih
i vanbračnih zajednica. Vanbračnim zajednicama se uskraćuje karakter pravnih odnosa,
pa im stoga uskraćuje i pravnu zaštitu. Prema onoj napoleonskoj devizi-vanbračni
drugovi se ne pokoravaju zakonu, zakon se ne zanima za njih. To se opravdava interesima
braka i porodice.
Pravo ipak pruža svoje regulatorne usluge. Zato u našem pravu treba razlikovati:
1.Porodičnopravnu zaštitu odnosa u vanbračnoj zajednici.
2. Građanskopravnu zaštitu. Porodičnopravna zaštita ovdje ne postoji bez obzira
da li se radi o slobodnoj ili neslobodnoj, trajnoj ili privremenoj zajednici. Zaštićeni su
samo imovinski odnosi po pravilma građanskog prava.
3. Prava vanbračnih supružnika prema posebnim propisima: pravo na zakonsko
nasleđivanje, stanarsko pravo, određena socijalna prava prema posebnim propisima,
pravo na naknadu štete zbog smrti ili invaliditeta vanbračnog supružnika.

3.1. NASTANAK VANBRAČNIH ZAJEDNICA

Bitna razlika između bračnih i vanbračnih zajednica je prije svega u načinu

zasnivanja. Bračna zajednica se zasniva pred pravno ovlaštenim organima po postupku
predviđenom pravnim propisima.
Vanbračne zajednice nastaju bez obzira na norme i forme i znatno se razlikuju od
zasnivanja braka u pogledu formalnih i materijalnih uslova:
1. Vanbračna zajednica nastaje solo consensu ( običnom saglašnošću ). Za njeno
zasnivanje nije potrebna posebna forma, a pogotovu svečana forma. Zato bi se
ona mogla označiti kao neformalni ugovor o zajednici života muškarca i žene. U
zasnivanju ovog odnosa, dakle, postoje samo dvije strane-vanbračni supružnici.
2. Ova zajednica može nastati i via facti ( faktičkim putem ). Saglasnost volje i
ovdje je prisutna, ali nije izražena izričito, već konkludentnim radnjama: prostim
2
Porodični zakon, član 278., stav 1

6
 saživljavanjem i održavanjem zajednice života u dužem ili kraćem periodu. Ona
se zasniva i održava pod određenim uslovima i sa neodređenim vremenom
trajanja. Zbog odsustva pravnih pravila o njoj, neki je označavaju neprihvatljivim
terminom- "divlji brak".
3. Zasnivanje vanbračne zajednice ne podliježe materijalnim uslovima koji se traže
za zaključenje braka. Ipak se pravi razlika između slobodne zakonske i
neslobodne ( nezakonske ) vanbračne zajednice. Kod slobodne vanbračne
zajednice ispunjeni su svi materijalni uslovi za zaključenje braka. Suprotno, kod
neslobodne zajednice nisu ispunjeni svi materijalni uslovi, jer postoji neka bračna
smetnja predviđena zakonom.
4. Ako se zasnuje neslobodna vanbračna zajednica, ne postoje porodičnopravne
sankcije kao kod braka ( proglašenje braka za nepostojeći ili njegovo poništenje ),
ali mogu postojati krivične sankcije ( krivično djelo rodoskrvnjenja, vanbračni
život sa maloljetnim licem itd. ). Krivično djelo bigamije ovdje ne dolazi u obzir.
5. Zbog odsustva pravila o vanbračnoj zajednici, ona može biti zasnovana:
a) na neodređeno vrijeme ( trajna )
b) na određeno vrijeme ( privremena ).
Ona može biti ograničena rokom ili zasnovana pod određenim uslovima.
Nemoralni i nezakoniti uslovi procjenjuju se po pravilima građanskog prava ako
dođe do imovinskog spora između supružnika.

3.2. KLASIFIKACIJA VANBRAČNIH ZAJEDNICA

Vanbračne zajednice mogu se klasifikovati prema različitim kriterijumima i

obilježjima. Prije svega je važno da li u takvim zajednicama ima ili nema djece ( djeca
nisu od važnosti ukoliko se radi o sticanju imovinskih prava vanbračnih supružnika ).
Ako djece nema njihov socijalni značaj je vrlo malen i iscrpljuje se uglavnom u
običajima i moralu konkretne društvene sredine. Pravo interveniše samo u već
spomenutim slučajevima , i to kad se radi o određenim osobinama partnera ili o
određenom načinu uspostavljanja. Sa druge strane, one vanbračne zajednice u kojima ima
djece su društveno značajne, bilo da se radi o samim partnerima, a još više zbog djece i
odnosa djece prema roditeljima i drustvu. Najvažnija obilježja vanbračnim zajednicama
daju sami subjekti, zatim publicitet i trajanje.

3.3. VANBRAČNE ZAJEDNICE PREMA OBILJEŽJIMA PARTNERA

Vanbračne polne odnose mogu uspostaviti osobe različitog pola.

Osim toga obilježja vanbračnih partnera imaju još dvije komponente:
1. starosnu

7
S obzirom na starost, vanbračnu zajednicu mogu zasnovati dvije punoljetne osobe te
jedna punoljetna i jedna maloljetna osoba.
U pogledu vanbračnih zajednica gdje su obe osobe punoljetne, naše pravo
uglavnom ostaje indiferentno. Reaguje jedino ako se radi o nemoćnim osobama,
najbližim srodnicima ili ako se zasnivalju bez obostranog pristanka.
Kada govorimo o zajednici u kojoj su oba partnera maloljetna nema apsolutno preciznih
određenja ali ipak stoji da se može kazniti roditelj ili staralac koji je maloljetnoj osobi
koja je navršila 14 godina dopustio ili je naveo na život u vanbračnoj zajednici.
Pravo reguliše i odnos jedne maloljetne i jedne punoljetne osobe. Pravnim normama
nastoji se onemogućiti zajednica između punoljetne i maloljetne osobe. Ovakav stav je
uslovljen biološko-psihičkom nezrelošću maloljetnih, usled koje ne može biti ni pune
slobode u izboru partnera ni zrele ocjene vlastitih postupaka.
2. civilnu
Civilna komponenta obuhvata ove varijante: kada se ni jedan od partnera ne nalazi u
braku, kada se oba partnera nalaze u braku ali ne međusobnom i kada se jedan od
partnera nalazi u braku sa trećom osobom a drugi partner ne.
Prirodno bi bilo da najveću grupu predstavljaju vanbračne zajednice dvaju
vanbračnih partnera. Jedna od značajnih činjenica jeste da se u brak stupa sve kasnije.
Ulazak u brak danas je otežan činjenicom da mladi ljudi kasnije postižu ekonomsku
samostalnost.
Ima i pojedinaca koji i pored postojećeg braka stupaju u intimne odnose i održavaju
vanbračne zajednice sa trećim licima. Nema sumnje da to čine više muškarci nego žene.
Na ovaj zaključak upućuje nekoliko okolnosti. Prvo, prema moralno-običajnim normama
kaod nas se muškarac zbog nevjere i vanbračnih odnosa ipak manje osuđuje nego žena.
Drugo, neprestana je pojava da se bar dvostruko više brakova razvodi krivicom muževa
tj. zbog njihovih vanbračnih odnosa. Treće, neprestano ostaje više razvedenih žena nego
muškaraca jer muškarci ubrzo sklapaju nove brakove.

3.4. VANBRAČNE ZAJEDNICE PREMA PUBLICITETU

Sa stanovišta publiciteta vanbračne zajednice se mogu podjeliti na anonimne i

neanonimne.
Anonimne su one koje vanbračni partneri iz različitih razloga skrivaju od
društvene sredine. Najčešće se radi o partnerima od kojih je jedno ili oba već u braku. U
ovim slučajevima vanbračne zajednice nose žig preljuba jednog ili oba partnera. Obično
su to privremene i letimične vanbračne zajednice sa svim oblicima civilne strukture.
Anonimne letimične vanbračne zajednice su socijalno najnepoželjnije. Još više jer pod
njih potpadaju i razni oblici prostitucije. To su najviše poznanstva ad hoc ili kontakti do
kojih dolazi pod posebnim okolnostima. Partneri se pobliže često i ne poznaju. Kako je
svaki polni kontakt i potencijalno začeće i rađanje djece, takvi vanbračni odnosi nose sa
sobom velike teškoće oko eventualnog pronalaženja i uspostavljanja očinstva. Ove
vanbračne zajednice imaju karakter neponovljivosti.
Neanonimne vanbračne zajednice su one u kojima žena i muškarac uspostavljaju
polne odnose ne krijući ih pred društvenom sredinom, ali ih ni ne registruju pred

8
organima nadležnim za sklapanje braka. U najčešćem slučaju radi se o djevojkama i
momcima, dakle, o partnerima koji još nisu u braku. To mogu biti i osobe koje su svoje
brakove razvele. Ove vanbračne zajednice obično predstavljaju predbračnu fazu.
Pojava neanonimnih vanbračnih zajednica veoma je raširena. Društvo ne samo da ih
toleriše nego ako je u pitanju predbračna faza, čak i favorizuje. Zahvaljujući i javnosti,
partneri osjećaju pojačanu međusobnu odgovornost. Društvena sredina veoma često na
posredan način utiče na sudbinu ovakvih vanbračnih zajednica. Kritikom, osudom ili
otkrivanjem nekorektnosti pojedinih partnera.

3.5. VANBRAČNE ZAJEDNICE PREMA TRAJANJU

Prema trajanju razlikujemo privremene i trajne vanbračne zajednice.3

Privremene vanbračne zajednice su one koje traju određeno vrijeme i koje su

po pravilu neanonimne. Obično imaju karakter "hodanja", "zaruka" ili "vjereništva".
Česta su obećanja braka a često i završavaju brakom.
Ovo je faza predbračnog polnog života i ta se pojava sve više širi među mladim ljudima.
Ove vanbračne zajednice imaju puno socijalno opravdanje.
Trajne vanbračne zajednice ( konkubinat ) su one zajednice između muškarca i
žene koji nemaju namjeru da formalno sklope brak. Među vanbračnim zajednicama trajna
vanbračna zajednica je uvijek imala najistaknutije mjesto.
Osim legaliteta, ona ima svoje biosocijalne komponente kao i bračna zajednica.
Razlikuje se od bračne zajednice jedino po tome što partneri nisu svoju zajednicu
zasnovali na način propisan zakonom i pred nadležnim organom.
Pored trajnosti, te vremenske komponente, ona ima i druge elemente zbog kojih se može
upoređivati sa brakom. To su neanonimni život, vjernost, koja je često čvršća nego u
mnogim brakovima, zajednička briga za potomstvo te eventualno uzdržavanje jednog
partnera od strane drugog. Ukratko, ona je vanbračna zajednica na kojoj se, i bez pravnih
elemenata, može temeljiti stabilna porodica sa sve tri socijalne funkcije: biološkom,
kulturnom i ekonomskom.
Trajne vanbračne zajednice uglavnom zasnivaju partneri zrelijih godina, koji su ostajali
van braka svojevoljno ili su prijašnjim pravnim ili religioznim razlozima u tome bili
sprečavani. U ovakav oblik zajednice uglavnom stupaju osobe koje imaju životno
iskustvo i ono im pomaže da izbjegnu oštre konflikte koji inače potresaju i razaraju
zajednice mlađih ljudi.
O ovoj vrsti vanbračne zajednice pravo je vrlo često vodilo računa. Od
Augustovih kaduknih zakona preko justinijanskog konkubinata, kao braka nižeg ranga,
preko rimokatoličkog matrimoniuma non consumatum, preko projekta francuske
buržoaske revolucije do sovjetskih dekreta prema kojima se svaka faktička zajednica
smatrala brakom, registracija nije bila potrebna, svaki prekid smatran je razvodom.
Ovaj oblik zajednice se ne registruje. Statistička služba ih ne prati. Anketama
obično nisu obuhvaćene. Prema nekim autorima ovaj oblik zajednice naročito je
rasprostranjen u Banatu, Srijemu i Slavoniji a rjeđe u Lici, Zagorju i oko Zadra, bar što se
tiče prostora bivše Jugoslavije.
3
Mogu se još spomenuti i sporadične ( jednokratne, malokratne ) zajednice bez tendencije nastavljanja.

9
3.6. PRESTANAK VANBRAČNIH ZAJEDNICA

Vanbračna zajednica prestaje na četiri načina:

1. Sklapanjem braka
Prestanak vanbračne zajednice sklapanjem braka je svakako najsretnije riješenje
za partnere, pogotovo za djecu koja potiču ili se tek trebaju roditi iz tih vanbračnih
odnosa jer se dijete rođeno van braka smatra da je rođeno u braku kada njegovi roditelji
međusobno zaključe brak. Što se tiče društvenog interesa, ovdje valja razlikovati one
vanbračne zajednice čiji partneri nemaju djece sa nekim drugim ili koji do tada nisu
sklapali brak od onih vanbračnih zajednica u kojima jedan ili oba partnera već imaju
djecu sa nekim osobama. Za one prve se može reći da su u potpunosti opravdali svoj
smisao. Za one druge se ne bi, bar generalno, mogao izvući isti zaključak.
U našoj zemlji priličan broj vanbračnih zajednica završava sklapanjem braka.

2. Solo consensu ( običnim sporazumom ) se može odnositi samo na prekid

zajednice, a može obuhvatiti i sva duga pitanja.

3. Smrću vanbračnog supružnika ( prirodni način prestanka )

4. Jednostranom izjavom volje, ili faktičkim radnjama : napuštanjem zajednice

bez izričitog saopštavanja volje drugom vanbračnom supružniku. Napuštanje se može
izvršiti iz opravdanog ili bez opravdanog razloga. Nema uticaja da li vanbračni
supružnici imaju djecu. Vanbračna djeca su posebno zaštićena.

3.7. IZDRŽAVANJE IZMEĐU VANBRAČNIH SUPRUŽNIKA

3.7.1. Opšte pretpostavke

Zakoni traže da se ispune opšte pretpostavke za priznanje porodičnopravnih
dejstava vanbračne zajednice: da ne postoje bračne smetnje za zaključenje braka.
Ostali uslovi za izdržavanje vanbračnog supružnika mogu se podijeliti u 4 grupe:
1. da je vanbračna zajednica postojala i da je trajala odredjeno vrijeme;
2. da je ona prestala;
3. da su ispunjeni objektivni ( materijalni ) uslovi za izdržavanje;
4. da su ispunjeni subjektivni uslovi ( odsustvo krivice )

Postojanje vanbračne zajednice. Pravo na izdržavanje postoji samo ako je bila

uspostavljena vanbračna zajednica. Ako su vanbračni supružnici živjeli odvojeno i svako

10
je imao posebno domaćinstvo, a samo su održavali polne odnose, makar i u dužem
vremenskom periodu, ne postoji pravo na izdržavanje.
Trajanje vanbračne zajednice. Za sticanje prava na izdržavanje nije dovoljno da je
vanbračna zajednica samo postojala, već i da je trajala određeno vrijeme. Njeno trajanje
predstavlja bitan uslov za sticanje ovog prava. Prema tome, sporadične zajednice,
privremene i kratkotrajne, ne mogu se podvesti pod ovaj pojam. Porodični zakon
Republike Srpske izričito određuje da je ta zajednica trajala najmanje 3 godine. Neki
zakoni zahtjevaju trajnost vanbračne zajednice da je trajala : "duže vremena" ( Srbija i
CG ). Bez uticaja je da li su vanbračni supružnici imali djecu. U nekim slučajevima ipak
se pravi razlika između vanbračne zajednice sa i bez djece. Ako postoje djeca, da bi se
ostvarilo pravo izdržavanja zajednica može trajati i kraće vrijeme. Ako , međutim, nema
potomaka, zajednica mora da traje duže vremena.
Prestanak vanbračne zajednice. Vanbračna zajednica dok traje nije zaštićena
zakonom. Nisu zaštićeni ni lični ni imovinski odnosi. Ipak ovo pitanje nije raščišćeno na
teorijskom planu. Naime, prema zakonima RS, Srbije i Crne Gore, pravo na izdržavanje
može se ostvariti samo ako je prestala vanbračna zajednica. Oni predviđaju i rokove za
podnošenje tužbe. Rok iznosi godinu dana od prestanka vanbračne zajednice.
Objektivni i subjektivni uslovi. Svi zakoni ne određuju precizno uslove za
izdržavanje, ni objektivne, ni subjektivne. Drugi zakoni, naprotiv, izričito utvrđuju uslove
za izdržavanje, istina, ne neposredno ali ipak vrlo određeno.
Međutim, u oba slučaja u određivanju objektivnih uslova primjenjuje se zakonska
analogija. Naime, u pogledu ispunjenja ovih uslova vrijede propisi predviđeni za
izdržavanje razvedenog bračnog supružnika.
Subjektivni uslov ( odsustvo skrivljenog ponašanja povjerioca izdržavanja )
izričito je predviđen. Međutim, iako se ovaj uslov izričito navodi, on je isti kao i kod
izdržavanja razvedenog bračnog supružnika: grubo ili nedolično ponašanje povjerioca
izdržavanja u vanbračnoj zajednici i očita nepravda prema dužniku izdržavanja. Zakon
Srbije, ovim uzrocima dodaje i zlonamjerno i bez opravdanog razloga napuštanje
zajednice života.

3.7.2. Trajanje izdržavanja

Za izdržavanje vanbračnog supružnika po prestanku vanbračne zajednice

primjenjuju se ista pravila kao i za izdržavanje razvedenog bračnog supružnika. Ono
može biti dosuđeno na određeno i na neodređeno vrijeme. Vanbračni supružnici mogu
postići sporazum o izdržavanju pred sudom, a ako se ne sporazumiju, odluku donosi sud
na osnovu već utvrđenih činjenica.
Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja traje određeno vrijeme, posebno u
slučaju kad je tražilac izdržavanja u mogućnosti da u dogledno vrijeme na drugi način
obezbjedi sredstva za izdržavanje. U opravdanim slučajevima sud može obavezu
izdržavanja produžiti. Tužba za produženje plaćanja izdržavanja može se podnijeti samo
do isteka vremena za koje je izdržavanje dosuđeno.

11
 3.7.3. Prestanak izdržavanja

Izdržavanje dosuđeno u korist vanbračnog supružnika prestaje:

1. kada vanbračni supružnik koji to pravo koristi stupa u brak;
2. kada sud utvrdi da je stupio u novu vanbračnu zajednicu;
3. ako je postao nedostojan tog prava;
4. ako više ne postoji neki od objektivnih uslova za izdržavanje;
5. kad istekne vrijeme za koje je izdržavanje osuđeno;
6. smrću primaoca ili davaoca izdržavanja.
Ovi načini izdržavanja nisu predviđeni u svim zakonima.

3.7.4. Privremeno izdržavanje vanbračne majke

Porodični zakoni, u namjeri da zaštite vanbračnu majku prije i poslije porođaja

predviđaju obavezu oca vanbračnog djeteta da učestvuje u troškovima izazvanim
trudnoćom i porođajem majke, kao i u njenom izdržavanju za vrijeme dok traje njena
nesposobnost. Jedni govore samo o troškovima trudnoće i porođaja, drugi o izdržavanju,
a treći i o jednom i o drugom. U svakom slučaju, riječ je o nekoj vrsti naknade štete
izazvane trudnoćom, porođajem i nesposobnošću za rad u tom periodu.
Kada je riječ o trajanju izdržavanja, rješenja su u uporednom pravu različita. U
nekim slučajevima se predviđa izdržavanje majke i djeteta u vrijeme od tri mjeseca prije
porođaja i godinu dana poslije porođaja. OZRH ne daje nikakav rok već navodi da
troškove nastale trudnoćom i porodom vanbračnog djeteta snose otac i majka u skladu sa
svojim imovinskim mogućnostima.4 Sličnu odredbu sadrži i PZRS5, s tim što predviđa da
u slučaju spora sud određuje udio svakog od vanbračnih roditelja u snošenju troškova.6
Ova obaveza izdržavanja odnosno naknade troškova trudnoće i porođaja, postoji
ako je otac djeteta u stanju da sve troškove snosi i u skladu je sa njegovim imovinskim
mogućnostima. Ona postoji nezavisno od činjenice da li je ili nije postojala vanbračna
zajednica roditelja vanbračnog djeteta prije ili u vrijeme njegovog rođenja. Ovog prava
majka se ne može unaprijed odreći ali nije dužna da ga ostvaruje. Jedino bi organ
starateljstva mogao, u skladu sa svojim ovlašćenjima, da u ime djeteta podnese tužbu
prema onim zakonima gdje mu je dato to ovlašćenje. Pravo na tužbu za neplaćene rate,
kao i za potraživanje u cjelini, zastarjeva za tri godine od trenutka kada je majka postala
sposobna za rad odnosno po isteku tri, šest mjeseci ili godinu dana od porođaja ( zavisno
od rješenja predviđenog u zakonu ). Predviđa se i slučaj kada je dijete mrtvo rođeno ili
umre poslije porođaja.

4
Čl. 266
5
Porodični zakon Republike Srpske
6
Čl. 289

12
3.8. IMOVINSKI ODNOSI MEĐU VANBRAČNIM SUPRUŽNICIMA

Treba imati u vidu da u našem pravu postoje dva imovinska režima:

zakonski i ugovorni.
U okviru zakonskog režima svaki vanbračni supružnik sasvim slobodno upravlja i
raspolaže svojom posebnom imovinom ( na isti način kao i bračni supružnik ). To pitanje
je nesporno. Ovdje se raspravlja samo pitanje uslova sticanja i diobe zajedničke imovine
i nekih ugovora.
1.Uslovi za priznanje imovinskih prava vanbračnih supružnika. Za ovo priznanje
potrebno je da se ispune dvije grupe uslova : uslovi opšte prirode i posebni uslovi.
-Opšti uslovi se odnose na status vanbračne zajednice. Pravo na porodičnopravnu
zaštitu uživaju samo takve vanbračne zajednice za koje ne postoje nikakve smetnje za
zaključenje braka.
-Posebni uslovi se odnose na dva pitanja: kojim su imovinskim odnosima priznata
porodičnopravna dejstva i pod kojim su posebnim uslovima ona priznata.

2. Imovinska prava iz vanbračnih zajednica. Zakoni iz ove grupe priznaju izričito

pravo na zajedničku imovinu stečenu u vanbračnoj zajednici. Druga čisto imovinska
prava se ne pominju. U obzir bi mogla doći: a) odgovornost za obaveze koje jedan
vanbračni supružnik preuzima za tekuće potrebe vanbračne zajednice; b) pravo na
povraćaj poklona po prestanku vanbračne zajednice; c) pravo preče kupovine po diobi
zajedničke imovine.
Iz prirode zajedničke imovine ukoliko postoje uslovi za priznavanje njenih
porodičnopravnih dejstava, izviru i neka izvedena prava, kao što su: a) pravo povjerioca i
naslednika da traže diobu zajedničke imovine; b) pravo preče kupovine vanbračnog
supružnika na dijelu podjeljene zajedničke imovine i druga izvedena prava .

3. Trajanje vanbračne zajednice kao uslov za priznanje zajedničke imovine. Pored

opštih uslova, svi zakoni traže i ispunjenje jednog posebnog uslova: trajanje vanbračne
zajednice. Oni predstavljaju uslov da je vanbračna zajednica trajala "duže vremena".

U svakom ostalom pogledu uslova sticanja, upravljanja, raspolaganja i diobe

zajedničke imovine vrijede propisi bračnog prava o zajedničkoj imovini, ukoliko iz
prirode stvari ne proizilazi nešto drugo.

13
 3.8.1. Dana 9.3.1954. godine Savezni sud je izdao

UPUTSTVO
o načinu rješavanja sporova koji nastanu u vezi sa vanbračnim zajednicama:

1. Vanbračni drug ima pravo zaštite svojinskih i drugih stvarnih prava kao i
svaki drugi građanin, jer postojanje vanbračne zajednice samo za sebe ne čini da je
vanbračni drug gubi niti da drugi stiče pravo na stvar. Vanbračni drug može, naime,
kao i svaki drugi vlasnik tražiti tužbom svoju stvar odnosno vrijednost svoje stvari,
koju je donio ulaskom u vanbračnu zajednicu ili je pribavio za vrijeme trajanja te
zajednice.
Nepravilno bi bilo da se ovakav zahtjev odbije kao neosnovan samo zato što
stranke žive ili su živjele u vanbračnoj zajednici.
Kada je upotrebom stvari jednog vanbračnog druga nastupio priraštaj stvari
drugoga preradom, spajanjem, podizanjem zgrade, sjetvom ili sadnjom, pa u vezi sa
tim postavi zahtjev o pravu svojine o njemu, s obzirom na naprijed navedene
razloge, treba odlučivati po pravilima o pribavljanju svojine. Nema nikakvih
opravdanih razloga, da se od ovih pravila odstupa samo zato, što je spor o svojini
nastao između stranaka, koje žive ili su u vrijeme priraštaja živjele u vanbračnoj
zajednici.
2. Česti su zahtjevi za naknadu vrijednosti stvari koje su vlasništvo jednog
bračnog druga a utrošene su za potrebe drugog bračnog druga, članova njegove
porodice ili za potrebe njegovog domaćinstva i privrednog gazdinstva. Sa razloga
koji su izuzeti u tački 1 ne bi bilo pravilno da se zahtjev ove vrste odbije samo zato
što su stvari ovako upotebljene u vrijeme vanbračne zajednice i u vezi sa njom.
Vlasnik utrošenih stvari može tražiti naknadu njhovih vrijednosti, po odbitku onog
što je u zajednici utrošeno za izdržavanje njegovo ili za izdržavanje njegovih
obaveza.
Imajući u vidu odnose u ovakvoj vanbračnoj zajednici, koja je slična braku,
neosnovano je traženje naknade vrijednosti namirnica i drugih potrošenih stvari
koje su bile uzajamne i upotrebljene za neposrednu potrošnju u domaćinstvu. No
ako je na ovakav način znatna količina potrošenih stvari utrošena na pretežnu
korist drugog vanbračnog druga ili članova njegove porodice, sud može dosuditi
primjerenu naknadu, uzevši pritom u obzir uslove pod kojima je nastala vanbračna
zajednica života, vrijeme trajanja te zajdnice, vrstu i količinu namirnica i drugih
potrošenih stvari, kao i imovno stanje jednog i drugog vanbračnog druga.
3. O zahtjevu jednog vanbračnog druga da mu se prizna udio u imovini
stečenoj radom u toku vanbračne zajednice života i rada ne može se po pravilima
koja važe za imovinu koju su supruzi stekli radom u toku zakonitog braka.
Suvlasništvo bračnih drugova na imovinu stečenu njihovim radom u toku braka

14
nužno je kao uslov ravnopravnosti supruga, učvršćenja i održavanja braka.
Suvlasništvo koje bi se osnovalo na zajedničkom radu vanbračnih drugova u toku
njihove zajednice izjednačavalo bi takvu zajednicu sa brakom. Koji vanbračni drug
je vlasnik stvari, o tome se sudi po pravnim pravilima o sticanju svojine. Drugom
vanbračnom drugu može se u odgovarajućoj mjeri priznati samo tražbeno pravo za
njegov udio u sticanju imovine.
4. Najčešće se javljaju sporovi o zahtjevu da se plati vrijednost rada koji
jedan vanbračni drug ulaže u poslove domaćinstva i privrednog gazdinstva
drugoga. Sudovi na razne načine odlučuju o svim zahtjevima.
Nepravilno je gledište da ovakve zahtjeve treba odbiti kao neosnovane samo
zato što je rad izvršen u toku vanbračne zajednice života. Naknada vrijednosti rada
nije ostvarivanje koristi od samog postojanja vanbračne zajednice i isto ne može
protivrječiti principu zaštite braka. Naprotiv, odricanje svake pravne zaštite
zahtjevima ove vrste pogodovalo bi pojavi da se pod vidom vanbračne zajednice
besplatno iskorištava radna snaga vanbračnog druga i postiže neosnovano
bogaćenje na njegovu štetu.
Ima primjera zahtjeva ove vrste koji se odbijaju kao neosnovani sa
obrazloženjem da se druga stranka nije obavezala na plaćanje rada. Ili se odbijanje
obrazlaže tim da se plaćanje ne može tražiti po pravnom osnovu da je učinjeno
nešto što nije dugovano i da se druga stranka neosnovano time obogatila, jer
vanbračni drug, koji ulaže rad u poslove domaćinstva i gazdinstva zna da to nije
dužan činiti. Iz razloga koji su naprijed navedeni jasno je, ovo gledište je
nepravilno.
Ali, nepravilno je i mišljenje da vanbračnom drugu pripada pravo na
vrijednost uloženog rada kao da je između vanbračnih drugova zaključen ugovor o
radu. Sporazum vanbračnih drugova da obrazuje zajednicu života i rada sličnu
braku i postojanje ovakve zajednice života i rada može se uzeti samo kao izraz volje
vanbračnih drugova da u zajednici rade na zajedničku korist. Dosledno tome, jedan
vanbračni drug može tražiti vrijednost svog rada uloženog u poslovima
domaćinstva i privrednog gazdinstva drugog, ako je sa tim radom prinovljeno i
unapređeno domaćinstvo drugog vanbračnog druga i u srazmjeri u kojoj je svojim
radom doprinjeo da nastane ona korist.
Međutim, iskustvom je utvrđeno da se u ovakvim vanbračnim zajednicama
koje su slične braku, često požrtvovano zalaže radi ličnih potreba članova
domaćinstva ( podizanje, njegovanje i čuvanje djece, njegovanje u bolesti i sl. ) i
drugim poslovima domaćinstva i privrednog gazdinstva a time nije ni uvećana ni
unapređena imovina drugog bračnog druga. U takvom slučaju sud može dosuditi
primjernu naknadu uzevši u ocjenu trajanje zajednice, vrstu, količinu i značaj
uloženog rada, imovinske i porodične prilike jedne i druge stranke i sl.
5. Ima slučajeva u praksi da vanbračni drug, prema kome je upravljena
tužba sa imovinsko pravnim zahtjevima o kome je riječ ovdje pod tačkama 1-4.
nema vlastite imovine, jer živi i privređuje u porodici i na imanju svoga roditelja. U
takvom slučaju tužba se može podići protiv roditelja –starješine i vlasnika
domaćinstva ili privrednog gazinstva. Ovaj je pravno obavezan kao i sam vanbračni
drug ukoliko prema njemu postoje naprijed izloženi uslovi pod kojima je vanbračni
drug pravno obavezan.

15
 6. U praksi se javlja i takvo gledište da je za odluku o imovinsko-pravnom
zahtjevu vanbračnog druga koji je upravljen protiv drugog vanbračnog druga ili
njegovog roditelja, potrebno prethodno utvrditi ko je kriv što nije zaključen obećani
ili očekivani brak. Ovo gledište nije pravilno. Nijedan vanbračni drug nije dužan da
ostane u vanbračnoj zajednici, a isto nije pravno obavezan da stupi u brak koji je
obećan ili koji se od njega očekuje.
3.9. VANBRAČNA ZAJEDNICA U SVIJETU7

U zapadnom svijetu, čovjek i žena koji su živjeli zajedno a nisu bili vjenčani bili
su proganjani a nekada čak i kažnjavani zakonom. U nekim jurisdikcijama vanbračna
zajednica je bila protuzakonita donedavno. Glavni protivnici vanbračnih zajednica su
svakako vjerske organizacije što je najizraženije u katoličkom svijetu.

U SAD-u, 2001. godine 8,2 % stanovništva je živjelo u vanbračnim zajednicama a

2005. ih je bilo 4,85 miliona, čak za 1000% više u odnosu na 1960. godinu kada ih je bilo
439.000.
U Danskoj, Norveškoj i Švedskoj vanbračna zajednica je sasvim uobičajena.
Čak 50% djece se rodi u vanbračnim zajednicama u odnosu na druge zapadnoevropske
zemlje gdje je taj postotak oko 10%. U Finskoj 21% parova živi u vanbračnoj zajednici
dok u Francuskoj istih ima 17,5%.
U Indiji vanbračna zajednica je bila tabu tema do dolaska britanske vlasti.
Međutim, to više nije slučaj u velikim gradovima a ponegdje i na selima.
Na Filipinima oko 2,4 miliona ljudi živi u vanbračnim zajednicama. Broj ovih
zajednica je zavidan i u Japanu.
U Australiji do 2005. 22% stanovničtva živjelo je u vanbračnim zajednicama a na
Novom Zelandu 18,3%.
U Kanadi taj broj iznosi 16% a u Meksiku 17,8%.

7
http://en.wikipedia.org/wiki/Cohabitation

16
 4. ZAKLJUČAK

Egzistencija drušva nikad nije zavisila od braka. Vanbračne zajednice su postojale

i uvijek će postojati uprkos njihvim proglašavanjem grijehom i zločinom, i uprkos
teškoćama kojima su izložene vanbračne majke i njihova djeca.
Porodica je uvijek bila stub društva i to se ne mijenja već vijekovima. Ali,
shvatanje samog pojma porodice s' vremenom se mijenja. Napredak i promjene društva
tjeraju modernog čovjeka na transformaciju i prilagođavanje sve bržem načinu života.
Sve teži uslovi za opstanak, konkurencija na tržištu rada, visoka stopa nezaposlenosti,
razna poskupljenja i globalne krize, sve su to faktori koji itekako utiču na porodicu i
njeno formiranje. U sve težem položaju iz godine u godinu su mladi ljudi koji i uz
prikladno obrazovanje nisu u mogućnosti da obezbjede osnovne uslove za egzistenciju i
formiranje sopstvene porodice. Veliki broj ljudi je primoran da obitava pod istim krovom
sa nekoliko generacija što nerijetko i zna biti uzrok problema u braku pa čak i razvoda.
Dalje, u moderno doba ljudi nisu primorani da ulaze u brak da bi imali partnere, stoga će
se većina odlučiti za vanbračnu zajednicu kao stalno ili bar kao privremeno riješenje prije
braka.
Ovakav oblik zajednice svakako je zastupljeniji u zapadnoj Evropi i svijetu nego
kod nas na šta utiče naša tradicija i običaji koji se još uvelike poštuju. Ipak, i vanbračna
zajednica u svim svojim oblicima je zastupljena i na našim prostorima sa stalnom
tendencijom porasta postotka iste.

17
 5. LITERATURA

 BOSANAC M., VANBRAČNA PORODICA, ZAGREB, 1976.

 MLADENOVIĆ M., PORODIČNO PRAVO, BEOGRAD, 1995.
 PORODIČNI ZAKON 54/02 i 18/08
 WIKIPEDIA
-http://en.wikipedia.org/wiki/Family_law
-http://en.wikipedia.org/wiki/Cohabitation

18