DIJASPORA: DVIJE MILIJARDE EURA ZA BOSNU

Dijaspora: Dvije milijarde eura za Bosnu

Prognanici velikog srca

Iz mog Doboja i okoline u svijet je izgnano blizu petnaest hiljada ljudi (grad
je pred rat imao oko trideset hiljada stanovnika) i mnogi od njih su danas
ponos svog rodnog mjesta, koje, avaj, za njih puno i ne haje. Moj prijatelj
Mirko Jeleč, publicista i novinar u Vankuveru, punu deceniju ispisivao je
priče o dobojskim izbjeglicama u listu ''Naše novine'' i objavio knjigu
''Čekaonica za snove'' u kojoj piše da poslije jugoslovenskog udesa i užasa
mnoge zvijezde sa onog nekadašnjeg plavog dobojskog neba, prognane i
protjerane, sada rasute po Evropi, Americi, Aziji i Australiji, ponovo sijaju
punim sjajem

Piše: Savo Petrović

Progonstvo ljudi počelo je još sa početkom stvaranja svijeta kada su Eva i Adam
protjerani iz raja. Ta izgnanička odiseja nije nikada ni prekidana, nastavljena je u
Grčkoj, kolijevki demokratije i idealne države. Iz Atine su prognani Sokrat,
najmudriji čovjek tog doba, Aristid, Perikle, Kimon i drugi značajni ljudi na osnovu
ostrakizma, po kome su građani na komadićima crijepa ispisivali imena
uglavnom političara koje treba protjerati na deset godina. Poslije toga, oni su se
vraćali i ponovo postajali ugledani građani, a bila su im vraćena sva prava i
sačuvana imovina. I danas se čuvaju komadići crijepa na kome su imena Perikla,
Kimona i Aristida, zvanog Pravedni za koga je Platon rekao da je to jedini
Atinjanin kome se vrijedi diviti. U egzil su morali da idu i ''učitelj vrlina'' Pitagora,
zatim Anaksagora i Protagora.

I iz Rimskog carstva, gdje su začeti pravo i temelji državnog uređenja, bili su

prognani znameniti ljudi, uglavnom filozofi i pisci – pjesnik Ovidije, koji je otjeran
u Konstancu (danas grad u Rumuniji), zatim Dante Aligijeri, koji je izgnan iz
Firence u Ravenu gdje je i dovršio svoje veličanstveno djelo ''Božanstvenu
komediju''. Protjerani su i Seneka, Ciceron i Julije Cezar koji je po povratku
postao najslavniji vojskovođa Rimskog carstva.

Iz Beograda je prije Drugog svjetskog rata prognan pjesnik Tin Ujević, a

početkom devedestih godina dvadesetog vijeka protjeran je jedan od najboljih
jugoslovenskih pisaca Mirko Kovač, kao i slavni arhitekta Bogdan Bogdanović. Iz
Sarajeva je prije četiri decenije protjeran Meša Selimović, pisac poznatih romana
''Derviš i smrt'' i ''Tvrđava'', nešto ranije iz Zagreba je otjerana pjesnikinja Vesna
Parun, iz Doboja je nezavanično prognan novinar Milan Andrić, iz Dervente
književnik Muhamed Kondžić…
Zanimljiva je odiseja Muhameda Kondžića, pisca poznatog romana ''Noć nema
svjedoka''. Pošto je morao da ode iz Dervente, primljen je za dopisnika
sarajevskog ''Oslobođenja'', čini mi se iz Travnika i okoline. Ali, zbog vrlo kritičkih
napisa dobio je otkaz i posvetio se literaturi. Jedne godine, javio se na godišnji
konkurs ''Oslobođenja'' za najbolju priču. Kondžić je pod šifrom, kako su
zahtijevale propozicije konkursa, poslao četiri priče. Objavljeni su rezultati
konkursa i šifre nagrađenih priča. Čekalo se da se oglase autori priča, otkriju
šifre i priredi svečana predaja nagrada. Dvije pripovijetke Muhameda Kondžića,
već nepoželjnog u javnosti, bile su nagrađene – dodijeljena mu je prva i treća
nagrada, a dvije priče su bile otkupljene. Članovi žirija su bili iznenađeni kada su
iza šifri nagrađenih i otkupljenih priča pročitali ime Muhameda Kondžića.
Svečanost nije održana, Kondžić je dobio novčane nagrade, ali se ne sjećam da
li su njegove priče bile i objavljene.

Po završetku Drugog svjetskog rata pa do kraja nedavnih ratova za rušenje

Jugoslavije, ova nesrećna, ali tako čudesna i lijepa zemlja, imala je tri generacije
izbjeglica. Saradnici okupatora, fašisti, četnici, ustaše, zeleni kadar, belogardejci,
balisti i vmrovci bježali su pred partizanima glavom bez obzira prema Austriji i
Italiji uvjereni da će ih tamo dočekati Englezi i Italijani i spasiti njihove živote i
grešne duše ne znajajući da je Čerčil rekao da sve te izdajnike, kao i njemačke
ratne glavešine, treba strijeljati, bez suđenja. Ta jugoslovenska emigracija je svim
silama kasnije nastojala da sruši Jugoslaviju, preduzimane su brojne terorističke
akcije širom svijeta protiv Jugoslovena, ambasada i konzulata ove zemlje, u
čemu su prednjačili ustaše i četnici. O ovoj izgubljenoj i nesrećnoj, ali i opakoj
generaciji prognanika pisao je u svom romanu ''Ljudi sa četiri prsta'' Miodrag
Bulatović. A Vladimir Bakarić, nekada visoki hrvatski i jugoslovenski rukovodilac
rekao je da ''Hrvatska i Jugoslavija imaju najgoru emigraciju na svijetu''.

U toj prvoj poslijeratnoj generaciji izbjeglica bilo je i onih koji su nastojali da

organizuju i terorističke akcije u Jugoslaviji – u Beogradu je podmetnuta bomba u
bioskopu ''20. oktobar'', na jadranskim plažama postavljane su mine, a jedna
grupa ustaša iz Australije upala je u Bosnu sa namjerom da dignu ustanak protiv
tadašnje vlasti sa željom da uspostave ono što su kasnije ostvarili Slobodan
Milošević, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Milan Kučan, Ibrahim Rugova,
Radovan Karadžić, Kiro Gligorov, Veljko Kadijević, Stipe Mesić i ostali rušitelji
Jugoslavije.

Druga generacija dijaspore je otišla trbuhom za kruhom sredinom šezdesetih

godina i bila je to uglavnom gnjevna masa ljudi, ali miroljubiva prema svojoj
domovini, uvjerena da će se, kada se zaradi dovoljno za život, vratiti u svoja
rodna mjesta. Dolazili su ponekad čudno obučeni i uglavnom sa pozajmljenim
mercedesima, i zatim pravili velike kuće, e da bi prkosili vlastima zbog toga što
su morali ići u tuđinu da zarađuju svoj hljeb.

Treća generacija izbjeglica je protjerana iz rodne zemlje i svojih gradova i sela

pred naletom nacionalista, fašista, pljačkaša i seoskih i gradskih đikana i đilkoša,
kokošara, vajnih junaka, heroja i šehida koje su zdušno podržavale
nacionalističke vođe posebno u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, odnosno
Kosovu. Najbrojnija je sada dijaspora iz Bosne – računa se da je protjerano oko
dva miliona ljudi u pedeset i jednu zemlju širom svijeta, kako glase zvanični
podaci o dijaspori u Sarajevu. Sada su se ovdje i političari dosjetili da je vrijeme,
poslije dvije decenije, da se napravi predlog saradnje sa iseljeništvom. Mašala,
kako brzo reaguju!

Nova generacija progananika je svakako za izučavanje i tu bi imali dosta posla

istoričari, sociolozi i psihijatri (samo da ne budu kao Jovan Rašković, koji je Franji
Tuđmanu rekao da su Srbi lud narod i Radovan Karadžić koji u svojim
pjesamama ima stih ''siđimo u gradove da bijemo gadove'', a može im se
pridružiti i Dobrica Ćosić sa svojom suludom izjavom da su Srbi ordinarni lažovi).
Ljudi kojima su pobijeni najbliži u familiji ili njihovi prijatelji, koji su opljačkani i
bukvalno sa najlonskim kesama gurnuti u izbjegličku neizvjesnot, sada čudnom
ljubavlju vole svoju zemlju jer, zamislite, svake godine šalju u Bosnu i
Hercegovinu dvije milijarde eura! Srećom te pare ne idu političarima, nego
uglavnom dolaze kao pomoć najbližima koji su sačuvali svoje glave i žive u
domovini koja je protjerala dva miliona ljudi i gdje još padaju kiše tuge. Današnja
bosanskohrecgovačka dijaspora daje i priloge za bolnice, škole i liječenje teško
bolesnih ljudi i djece i inače u humanitarne svrhe.

Ovoj generaciji izbjeglica koja je bukvalno iznenadila zapad svojim pristojnim

ponašanjem, sposobnostima i znanjem dive se i najveći autoriteti u mnogim
zemljama. Istina, ima ponegdje i zločinaca, lopova i kriminalaca, ali su oni,
srećom, u manjini. U Njemačkoj su trojica bosanskih prognanika dogurali do
visokih funkcija u Alternativi i Nacionaldemokratskoj stranci, partijama čije su
ideje bliske fašizmu i koji se svim silama bore protiv sadašnjih izbjeglica i
pogorelaca iz Sirije.

Posljednja generacija proganika iz nekadašnje Jugoslavije ne želi nikakvo zlo

nasilno stvorenim državicama na Balkanu. Naprotiv, prognanici žele da pomognu
rodnoj grudi i ne mrze svoju zemlju nego se samo gade političara koji su
podsticali na rat i ubijanje, krali i progonili ne samo pripadnike druge nacije, nego
i svoj narod, i još i danas upropaštavaju sve što im dođe pod ruku. Bosna,
Hrvatska i Srbija postale su zemlje uzavrelih primitivnih strasti, u kojima je sve
više pomahnitalih vođa, uplašenih i vlastima podobnih sudija, podmitljivih ljekara,
pohlepnih i beskrupoloznih advokata, rogobatnih policajaca, moralno posrnulih
novinara, krajnje nehumanih poslodovaca i terora religijskih starješina koji svoje
ovčice vraćaju u mračno doba.

Iz mog Doboja i okoline u svijet je izgnano blizu petnaest hiljada ljudi (grad je
pred rat imao oko trideset hiljada stanovnika) i mnogi od njih su danas ponos
svog rodnog mjesta, koje, avaj, za njih puno i ne haje. Moj prijatelj Mirko Jeleč,
publicista i novinar u Vankuveru, punu deceniju ispisivao je priče o dobojskim
izbjeglicama u listu ''Naše novine'' i objavio knjigu ''Čekaonica za snove'' u kojoj
piše da poslije jugoslovenskog udesa i užasa mnoge zvijezde sa onog
nekadašnjeg plavog dobojskog neba, prognane i protjerane, sada rasute po
Evropi, Americi, Aziji i Australiji, ponovo sijaju punim sjajem. Pronašao je mnoge
dobojske bisere i oni su tu, u knjizi, pred nama: električar koji pravi olimpijske
medalje, arhitekta, rukometaš, muzičar, novinar, narednik u američkoj vojsci,
kompozitor, ljekar, svjetski poznata manekenka, pjevač, slikar, pravnik, pjesnik,
najljepša žena u Belgiji, kuvar u elitnom hotelu, glumica, stomatolog, policajac u
Kanadi, rukovodilac velike kompanije, prevodilac koji zna desetak stranih jezika,
ekonomista sa Sorbone, doktor filosofije sa Prinstona, poslovna žena godine u
Švedskoj, pisci zapaženih romana u Švedskoj i Australiji, inženjer mašinstva,
učesnik u izgradnji velike dvorane – ukrasa Olimpijskih igara u Vankuveru,
djevojčica – pisac eseja o Bosni štampanog u kanadskoj čitanci… I mnogi drugi.

Svi oni, koliko mogu, žele da pomognu svojoj domovini i svom rodnom mjestu. I
uprkos tome što ih je domovina brutalno protjerala, oni vole svoju zemlju
svejedno što nose ružne uspomene i bolne ožilljke iz rodnog grada i imaju na
duši veliku ranu koja ne zarasta i neprekidno ih podsjeća na izgubljeni raj. To su
prognanici velikog i dobrog srca. Ostavljaju duboko prefinjeni trag svojih života u
vremenu i prostoru i kao da slušaju rimskog mudraca Seneku koji je rekao da je
grijeh škoditi otadžbini. I dobri su i plemeniti kao što je bila i njihova nekadašnja
Jugoslavija.