Antun Gustav Matoš

Matoš, Antun Gustav, hrvatski književnik rođen u Tovarniku 1873. U Zagrebu, gdje mu se
obitelj naselila ubrzo nakon njegova rođenja, pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Nakon
nedovršene gimnazije propao mu je i pokušaj studija na Vojnome veterinarskom fakultetu u
Beču. Odustao je od građanskog poziva i potpuno se posvetio pisanju i glazbi. Prvu
pripovijetku Moć savjesti objavio je 1892. u Viencu. Sljedeće je godine bio pozvan u vojsku,
ali je 1894. dezertirao te morao napustiti Hrvatsku. Otišao je u Beograd, gdje je svirao
violončelo u tamošnjim orkestrima i radio kao novinar. Početkom 1898. nakratko je boravio u
Münchenu, Beču i Ženevi, a zatim otišao u Pariz, gdje je ostao pet godina. Pariško je
razdoblje bilo odlučujuće u formiranju njegovih estetičkih načela. Temeljito se upoznao s
najnovijim umjetničkim kretanjima, a osobito su bila značajna iskustva s pjesništvom C.
Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te s proznim djelom E. A. Poea, P.
Mériméea i G. de Maupassanta. U tih pet godina napisao je i velik dio svoje fikcijske proze
(Iverje, 1899; Novo iverje, 1900). Godine 1904. vratio se u Beograd, gdje je ostao do
konačnoga povratka u Zagreb 1908., kada je bio pomilovan. Za drugoga boravka u Beogradu,
u Hrvatskoj su mu objavljene još dvije knjige (Ogledi, 1905; Vidici i putovi, 1907). U tom je
razdoblju počeo pisati i pjesme, koje je objavljivao u različitim listovima i časopisima, ali mu
je taj dio opusa objavljen tek posmrtno (Pjesme, 1923), i to u nepotpunu obliku. U Zagrebu se
uključio u književni i politički život. Neprestano je ulazio u sukobe i polemike stvarajući
književne i političke protivnike, ali i istomišljenike. Oko sebe je okupio skupinu mladih
pjesnika »Gričana« (Lj. Wiesner, F. Galović, A. Ujević i dr.).
Njegovao je bohemski životni stil, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar,
neprestano u oskudici. Za života su mu izišle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i
krajevi (1910) i Pečalba (1913).

Prvo je pisao novele pa pjesme. Novele bizarnog sadržaja: Camao, Cvijet sa raskršća. Bio je
jako poznat i kao kritičar i esejist (Vidici i putovi, Naši ljudi i krajevi).

Matoš je i jedan od najznačajnijih hrvatskih kritičara s početka XX. st. Pisao je o hrvatskim
(S. S. Kranjčević, V. Vidrić, D. Domjanić, J. Polić Kamov).

Poeziju je od svih književnih žanrova počeo najkasnije pisati, tek oko 1906., kada je on već
zreo pisac. Veliki uzor njegovom poetskom radu bio je Charles Baudelaire, od kojeg je
preuzeo sinesteziju (sklad svih osjetila – boje, zvuka, mirisa), formalne elemente (Matoš je u
sonetu vidio savršenost muzikalnosti stiha i mogućnost povezivanja osjetila u profinjenom
ritmu). Izmjenjuju se pjevne i govorne intonacije, što je u hrvatskoj poeziji na prijelazu
stoljeća zbilja bila velika novost. Teme mu se protežu od domoljubnih (Pjesme 1909., Mora),
pejsažnih (Jesenje veče), misaonih (Srodnost, Maćuhica), do onih misaono-ljubavnih
(Djevojčici mjesto igračke, Utjeha kose). Poetski motivi smrti, ljubavi, pejsaža svrstavaju ga
među pjesnike koji s lakoćom životnu zbilju pretvaraju u poetsku viziju, kako bi ostvarili
čistu ljepotu kroz umjetnost.

Matoševa poezija često je izraz sukoba koji leže negdje između intimnih i društvenih
polazišta. Zato u njegovoj poeziji ima i dosta patriotskih i satiričnih motiva. Od Baudelairea
je preuzeo simbol “cvijeta” kao nečeg neizrecivog i tajnovito lijepog, čemu svaki čovjek teži.
No takve težnje dovode do razočarenja koja se osjećaju u njegovim pjesmama – razočarenja
što takva ljepota nikada neće biti dosegnuta.

Matoš je znatno modernizirao hrvatsku književnost, nametnuo se kao uzor mnogim mlađim
piscima i uspostavio umjetničke kriterije kao glavni element literarnoga djela te se danas
općenito smatra jednim od najboljih hrvatskih književnika.
 Srodnost
Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži je nama među cvjetovima;
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.
Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše, koju đurđic zna?
Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.

Naslov ovog soneta podsjeća na Baudelaireovu pjesmu “Suglasja”. To odražava Matoševu

poetsku opredijeljenost k francuskom simbolizmu. Oni u svijetu prirode vide simbole, koji se
otkrivaju poniranjem u njihovu tajanstvenost. Umjetnici otkrivaju značenje tim simbolima, a
priroda i sve što se u njoj nalazi u svojevrsnoj su srodnosti/suglasju.

Baudelaireovi “Cvjetovi zla” govore o idealu nedostižne ljepote i podvojenosti čovjeka

između te ljepote kojoj teži i svakodnevnog zla s kojim je čovjek suočen. Tema Matoševog
soneta je usporedba ljepote cvijeta đurđice s ljepotom ljubavi koju pjesnik osjeća prema
voljenoj osobi. Motiv đurđice personifikacija je skromnog, tihog i uglađenog živog bića,
simbol duhovnosti i bogatstva unutrašnjih stanja. U katrenima nalazimo i simbol bijele boje
izražen u više metafora: “Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima”, “Boju i svježi miris
snijega i mlijeka ima”. Prisutnost bijele boje odražava nevinost, čistoću i savršenstvo. To je
odraz ideala i težnje savršenstvu i ostvarenju čiste ljepote. Zbog toga je ton pjesme uzvišen i
govori o ljubavi i sreći koju mladi ljubavnici slute iz cvijeta đurđice.

Slutnja “višega života” pobuđena je mirisom cvijeća, koji odjekuje kao glazba. Boja, miris i
zvuk su ravnopravne osjetilne dimenzije, koje dovode do srodnosti o kojoj Matoš pjeva.
Sinestezija je jedan od najčešćih Matoševih stilskih postupaka. Simboli iz prirode kriju “tajnu
duše” i na taj način stvaraju povezanost pojavnog svijeta i onog oku nevidljivog, ali
osjetilnog. Povezuju se olfaktivni (miris cvijeća), akustični (dršće, zvoni, glazba) i vizualni
motivi, koji su najčešći. Povezanost motiva đurđice i ljubavi otkriva se u posljednoj tercini.
U prve tri strofe lirski subjekt je “mi”, a odražava i općeljudsko u pojedinačnom pjesnikovom
doživljaju i obratno, a pozicija subjekta se u posljednjoj strofi mijenja u “ja” i izravno
iskazivanje pjesnikovih impresija i osjećaja koje u njemu izaziva đurđica. U mirisu, boji i
izgledu tog cvijeta pjesnik osjeti “miris tvog bića, moja Ljubavi”. Đurđica je “cvjetić ubavi”,
što odražava doživljaj ljudskih osjećaja i njihovih usporedbi s ljepotom prirode.

Ritam pjesme je umjeren. Rima je u katrenima obgrljena (abba abba), a u tercinama aba bcc.
Stih je dvanaesterac. Pjesma obiluje epitetima i usporedbama koji se vežu uz đurđicu,
metaforama u kojima se pojavljuje simbol bijele boje, a nalazimo i retorička pitanja, od kojih
je sastavljena prva tercina.

1909
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Pjesma “1909.” nastala je povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja, objavljena je kao
završetak Matoševa članka «Gaj», prigodom proslave u Krapini

Pjesnik kaže da je usnuo ružan san koji je kasnije prenio u pjesmu; imao je viziju svoje
domovine. Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mračni pejzažni okvir koji mu služi da bi
izrazio sjetu i žalost, što daje posebni ton odnosnu boju pjesmi. Hrvatsku on personificira u
liku bijedne, napaćene žene, osramoćene i obješene. Stratište i kaznionica su simbol
hrvatskog položaja tijekom vjekova. Vješala su znak smrti i poniženja kojima je naš narod
bio izvrgavan. Vješanje je i ubijanje svake napredne ideje i dobra zemlje. Priviđenje se
prepliće sa uspomenama na majku-san, sjećanja i stvarnost miješaju se kao u vrtlogu.

Impresionizam u ovoj pjesmi - statičke slike (bez glagola u 1. strofi), vizualni efekti (vizualne
pjesničke slike), “vješanje”- ubijanje svake napredne ideje i duha zemlje.

Prva strofa pjesme opisuje pejzaž. U drugoj i trećoj strofi pjesme, pjesnik opisuje svoje
društveno stanje uvjetovano pejzažom i prilikama, a u četvrtoj strofi pjesnik izražava svoj
očaj shvaćajući da mu je oduzeta njegova domovina. Ritmičnost u pjesmi ostvarena je
rimom. Primjeri rime: srama – jama, skut - put, mama – dama (obgrljena rima).

Jesenje veče
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.

Ovaj Matošev sonet pripada pejsažnoj lirici, u kojoj pjesnik pronalazi mogućnost
ekspresivnosti unutrašnjih stanja duha. Naslov pjesme asocira na Baudelaireove (“Jesenska
pjesma”) i Verlaineove pjesme (“Jesenja pjesma”), u kojima ti pjesnici oslikavaju motiv
jeseni kao ono što nagovještava smrt.

Kod Matoša se uz motiv jeseni u samom naslovu kombinira i motiv večeri. Noć/večer poznat
je lajtmotiv hrvatskog pjesništva (pogotovo ako se sjetimo tri slavna “Nokturna” od kojih je
jednom autor i sam Matoš), koji sugerira ništavilo, strah, zlosretne slutnje. Stoga imamo
dojam da je naslovom “Jesenje veče” Matoš pleonastički naglasio ugođaj pjesme. Osim toga,
već u naslovu primjećujemo monotonost asonance (jedan jedini samoglasnik je “e”), koja
navještava i ugođajnu monotoniju, kao sugestivni izraz pjesme.

Jesen se kao i kod europskih modernista uklapa u posljednji zalet životnih užitaka, ona nije
više ljeto (mladost), ali nije još ni zima (starost i smrt). Ipak, jesenji ugođaj navještava
mrtvilo i prirode i ljudi, pa i pojedinca.

U prvoj strofi možemo izdvojiti dvije suprotne slike: oblake u visini i sjene u rijekama. U
prva dva stiha prevladavaju epiteti koji odražavaju kromatsko-akustični doživljaj osnovnog
jesenjeg ugođaja: olovni, teški snovi; tamne gorske strane. Sinestezija se ostvaruje prisutnosti
tamnih, sivih boja koje ovi epiteti sugeriraju te aliteracijom, koja na zvukovnoj razini
dočarava “težinu” osjećaja. Druga pjesnička slika su “monotone sjene” koje plivaju žutom
rijekom među golim granama. Kao da promatramo likovni prikaz jesenjeg pejsaža, na kojemu
je jedina živa boja žuta. No ni ova žuta ima sumorne asocijacije, kao nečeg zamućenog,
prljavog i dosadnog. Osnovni ugođaj ove strofe je “monotonija” u prirodi koja se događa u
jesen.

U drugom katrenu slika monotonije gradira u sliku uznemirenosti. Nad pejsaž se sada nadvila
magla, koja prekriva kućice i toranj. Sunce mre, a vrbe su mrke “crneći se crnim vranama”.
Ovdje prevladava crna boja, a pojavnost crnih vrana je simbol nadolazeće smrti. Kako je u
prvoj strofi jedina prava boja bila žuta, ovdje se ističe crvena, boja sunca na zalasku: “Sunce
u ranama mre”. Personificirano umiruće sunce jače nego crne vrane unosi ugođaj nadolazeće
smrti. Sunce i vrane predstavljaju kontrast boja, ali na simboličkoj razini, ovaj koloristički
kontrast govori kao jedno o slici ništavila. U ovoj strofi nalazimo i socijalnu obojenost
pjesme, koju dočarava motiv “kućica”. Ovaj deminutiv asocira na sirotinjske, male kuće.
Kako umire priroda, umire i ono materijalno, što je stvorio čovjek.

Prva tercina posrednim epitetima upućuje na ugođaj koji sada vlada: “Sve je mračno,
hladno”. Ova strofa kao da sažima sve slike i ugođaje iz katrena i objašnjava “sve”. No nakon
ovakvog mračnog nagovještaja, pjesnik donosi motiv cesta koje se tek slute u prvom sutonu.
Cesta je simbol ljudskog puta, odnosno života. One simboliziraju i svjetlo, put spasenja,
svojevrsno uskrsnuće nakon smrti. Krajnji cilj tih puteva je ljudima nedokučiv, neznan i
izaziva strah, što je izraženo u metafori “slijepih ljudskih nemira”. Ova tercina unosi i
prisutnost čovjeka, koja je tek naznačena u drugoj strofi (kućice, toranj, njive).

Utjeha kose
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Ljubavni sonet Utjeha kose, kojim zapravo počinje hrvatska nova lirika, napisan je 1904., a
završen 1907. odnosno 1908. godine. U pjesmi Utjeha kose sjedinjuju, u pjesnikovoj bolnoj
ispovjedi, dva motiva: motiv smrti i motiv ljubavi.
U ovoj pjesmi izražen je dramatski razvoj pjesnikovih osjećaja. U lirskoj poeziji određeni
intimni pjesnikov doživljaj predstavlja osnovno inspiracijsko žarište pjesme. U ovoj pjesmi to
je vizija mrtve drage na odru.

Matoševa je pjesma utemeljena na doživljaju smrti voljene žene i čitatelju nudi doživljaj bola.
Ako se zna da je pjesma nastala onda kada je njegova ljubav (glumica) oboljela od TBC-a, a
dovršena je kada se je Matoš konačno vratio iz Beograda u Zagreb (Sofija Šarčević umrla je u
27. godini), onda ćemo ga i drugačije čitati i doživjeti. Shvatit ćemo osobnost, duboku
proživljenost i bol kojom taj sonet odzvanja, a ne samo čitati to kao lijepu i tužnu ljubavnu
pjesmu.

Matoš je ovdje pod velikim utjecajem Baudelairea i simbolista.

Prva strofa - Na emocionalni sadržaj prvog stiha upućuj pridjev tužan. Dominira element sna,
priviđenja. Atmosfera je nestvarna - kobna (dvorana kobna, idila cvijeća). Već u prvom stihu
(koji se sastoji od četiri rečenice) nagovješteno nam je da je sve mirno, skrušeno, u
spokojnom raspoloženju, u odavanju počasti.

Kontrast cvijeća i kobne dvorane pokazuje u isto vrijeme mrtvačku hladnoću i ljepotu cvijeća
koje treba ukrašavati nekadašnju ljepotu ("odakle mi nekad bolji život sjao"), koja sad leži
nepomična, mirna - mrtva (visoki odar, agonija svijeća). Pjesnik osjeća gubitak, osjeća
nemoć. Gotov da ti predam život kao žrtvu. Pjesnik izražava ljubav, izgubljenost, spremnost
na najveće žrtve - pokloniti voljenoj osobi život, uništiti se zbog ljubavnog očaja.

Pjesnik iskazuje taj osjećaj simbolom u stihovima: - Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao.

Pjesnik izražava nijemu bol, zapanjenost, zadržava bol u sebi.

Druga strofa - pjesnik pokazuje nedokučivu žudnju i postojanost ljubavi. U drugoj kitici
prebacuje misao iz stiha u stih (Zapanjen sam stao / U dvorani kobnoj...)

Bolestan užitak, miješanje dvaju različitih osjećaja - osjećaja kobnog gubitka i estetizacije
smrti U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne. Pjesnik sumnja, svjestan je gubitka ljubavi, sjeća
se izgubljene sreće: - Sumnjajući (...) bolji život sjao.

Treća strofa - pjesnik je prikazao trulež, propadanje, osjećaj potpunog gubitka (sve baš, sve je
mrtvo: oči, dah i ruke; Sve što očajanjem htjedoh da oživim - očaj, uzaludnost htijenja,
nemoć pred smrti.

Pjesnik osjeća stravu, slijepu stravu, muku koja raste do najvišeg stupnja, do strasti: - U
slijepoj stravi i u strasti muke

Pjesnik osjeća izgubljenost u uzaludnom razmišljanju, obuzet je sivim mislima: - U dvorani

kobnoj, mislima u sivim.

Četvrta strofa - jest poanta pjesme. Kosa je simbol života, a pjesnik je iznio i UTJEHU: -
Miruj! U smrti se sniva!
Pjesnik svim silama pokušava pokazati koliko mu je žao, koliko želi oživljenje njenih udova i
očiju... U kosi pronalazi spas...

Smrt svakako nije nešto konačno, postoji neki izlaz, naslućuje neki viši život. Pjesnik
izražava osjećaj da je smrt novi oblik postojanja. Pokušaj smirenja i pomirenja.