3.

RANOSREDNJOVJEKOVNA GROBLJA S INCINERACIJOM U BIH

Na prostoru srednje, istočne i jugoistočne Europe, te na rubnim dijelovima

zapadnoeuropske zone, u periodu nakon seobe naroda, zabilježena je pojava paljevinskih
grobova, koji ukazuju na drukčiji način postupanja s pokojnicima u odnosu na prethodno
razdoblje. Pojava ritusa incineracije ukazuje na prisustvo novih populacija, odnosno Slavena
koji su stvorili zametke današnje etničke slike velikog dijela Europe.1
Ritusi incineracije se vezuje isključivo za Slavene, koji su uz incineraciju koristili i
inhumaciju. Smatra se kako je prijelaz s incineracije na inhumaciju bio postupan, a vremenska
granica između ta dva ritusa različita je kod različitih slavenskih naroda. Prestanak korištenja
ritusa incineracije uglavnom se vezuje uz širenje kršćanstva, ali ne treba zanemariti ni druge
aspekte kao što su kontakti sa Avarima i kasnoantičkim autohtonim stanovništvom.2
Dalje u radu osvrnut ćemo se na do sada otkrivene lokalitete sa primjerima incineracije
pronađene na području Bosne i Hercegovine.

3.1. Hodbina – Žarovice

U selu Hodbine, na lokalitetu Žarovice 1888. godine prilikom sadnje vinograda

pronađen je velik broj urni. Rudarski satnik V. Radimsky opisujući spomenuti lokalitet kazuje
kako je prekopano grobište sa žarama, te da je pronađeno na stotine žara. Nalazi nisu sačuvani,
a podatke o izgledu posuda možemo dobiti jedino kroz zapise i crteže V. Radimskog. Od
spomenutog autora saznajemo kako žare nisu bile ukrašene, da su rađene ručno, te da su bile
napunjene pepelom i komadićima uglja. Međutim, jedan od pronađenih ulomaka keramike bio
je ukrašen valovnicom, zbog čega je Radimsky pretpostavio da se radi o slavenskom groblju.3
Ako je uistinu pronađen toliki broj urni, i ako među njima nije primijetio neki poseban stil koji
bi odudarao od većine, a pretpostavimo da bi ih uočio i dokumentirao.

1
T. SEKELJ IVANČIN – T. TKALČEC, 2006., 182.
2
T. FABIJANIĆ 2008., 29.-30.
3
V. RADIMSKY, 1891., 165.
Teorija o slavenskom groblju se ne bi trebala u potpunosti odbaciti, ali zasigurno nije ni sa
sigurnošću potvrđena.

Sl. 4: Ulomak posude iz Žaravice (prema: V.RADIMSKY, 1891., str. 165.)

3.2. Ranoslavenska nekropola Bagruša u Petoševcima kod Laktaša

Na mjestu zvanom Bagruša, u selu Petoševci 1976. godine, prilikom eksploatacije

šljunka pronađeno je ranosrednjovjekovno groblje. Istraživanja je vodio Zdenko Žeravica, koji
je u to vrijeme bio kustos Muzeja Bosanske krajine u Banja Luci. Pronađena nekropola
predstavljala je tip jednoslojnog groblja s ravnim grobovima. Istražen je 161 kosturni grob, dva
paljevinska groba s urnama izrađenim na spororotirajućem lončarskom kolu.4
Urna I, rađena od slabo pročišćene zemlje, s više zrnaca pijeska u fakturi, neravne i
hrapave površine, pronađena je ukopanu između grobova broj 46 i 49 na zapadu, i grobova broj
45 i 44 na jugu. Pronađena je pri dubini od pola metra, a riječ je posudi koja je slabije pečena,
svijetlo smeđe boje, izrađena na spororotirajućem kolu, oboda izduženog i koso izvijenog
prema van. U posudi su pronađene sitne kalcinirane kostiju i pepeo koji je pronađeni i u prostoru
oko same posude. Na osnovu toga i činjenice da je posuda ukopana izdvojeno od grobova,
pretpostavlja da se radi o grobu u kome su spaljeni ostaci mrtvaca sahranjeni u urni.5
Na dubini od 0,30 m između grobova br. 22 i br. 23 pronađena je djelomično očuvana
urna II. To je veća keramička posuda rađen na spororotirajućem kolu, od slabije pročišćene

4
Z. ŽERAVICA, 1986., 129.
5
Ibid, 153.-154.
zemlje s mnogo zrnaca pijeska u fakturi. Jednako kao i u urni I, pronađeno je dosta sitnih
kalciniranih kostiju i pepela, a dosta pepela je bilo i oko urne. Na dnu je probušena, što se smatra
dokazom da se ne radi o posudi sa prilozima hrane. Ovaj nalaz je posebno zanimljiv zbog toga
što su fragmenti veće keramičke ukrašene posude pronađeni unutar urne. Žeravica pretpostavlja
da taj sud predstavlja prilog u grobu.6
Činjenica da je za polaganje urni iskopana posebna grobna raka, ukazuje na to da se
ovdje nije radilo o obavljanju pogrebnog obreda u vezi s nekim od susjednih kosturnih pokopa.
Urna I postavljena između dva susjedna reda skeletnih grobova, dok je urna II ukopana u jedan
od redova groblja, što ukazuje na poštivanje grobnih redova. Zbog te situacija i prema
tipološkim značajkama urni koje se datiraju oko 800. godine, Žeravica zastupa mišljenje da je
na Bagruši prisutno biritualno pokapanje. S obzirom da je materijal pronađen u kosturnim
grobovima datiran u vremenski raspon od oko prve četvrtine 9. do sredine 10. stoljeća, Žeravica
u zaključnim razmišljanjima ipak ostavlja otvorenu mogućnost da je obred spaljivanja
pokojnika na Bagruši bio ili znak njenog nešto ranijeg nastanka ili dužeg održavanja običaja
spaljivanja pokojnika, prenesenog najvjerojatnije iz ranijih slavenskih razdoblja.7

3.3.Gomjenica kod Prijedora

Godine 1963. u Gomjenici kod Prijedora na površini od 1377 m2 izvršena su

arheološka ispitivanja na čelu sa Nadom Miletić. Istraženo je gotovo čitavo groblje s 246
skeletnih grobova iz kraja 10. i početka 11. stoljeća, te je pronađena i jedna mala urna sa sitnim
ostacima spaljenih kostiju. Otkrivena je in situ na dubini od 0,41 m, ali je očuvana samo u
svome donjem dijelu. U prostoru oko urne i ispod nje nalazio se gar, uz jasne tragove
karboniziranog drveta.8
Nada Miletić je mišljenja da urna ukazuje prije na ostatke izvjesnog pogrebnog ritusa
nego na trag pokapanja sa spaljivanjem, jer je čitavo kosturno groblje datirano u vrijeme kada
je spaljivanje pokojnika kod Slavena u ovim krajevima već napušteno. U slučaju da je ipak riječ
o paljevinskom grobu s urnom, N. Miletić u tom slučaju isključuje biritualnost, već smatra da
je možda riječ o ostatku jednog starijeg načina pokapanja, već napuštenog u trenutku pojave
kosturnih grobova na Gomjenici.9

6
Z. ŽERAVICA, 1986., 154.-155.
7
T. SEKELJ IVANČIN – T. TKALČEC, 2006., 176.
8
Ibid, 175.
9
N. MILETIĆ, 1967., 112.
 3.4. Kamenica kod Mahovljana

Primjeri incineracije pronađeni su i sjeverno do Laktaša na lokalitetu Kamenica kod

Mahovljana, gdje je riječ o slučajnom nalazu keramičke posude u funkciji urne, pored koje je
pronađen i željezni nož manjih dimenzija. Nalaz se povezuje s običajem spaljivanja pokojnika,
a datira se u vrijeme 7. – 9. stoljeća.10

3.5. Sultići kod Konjica

Slučajno otkriven lokalitet je i Sultići kod Konjica, koji je otkriven 1954. Godine
prilikom iskopa temelja za šumarsku kuću. Artefakti potječu iz humka dugog oko 4 m, širokog
1,8 i visokog 85 cm, te se smatra da je riječ o slavenskom grobnom humku, a prema nalazima
keramike datira se u 8. stoljeće. Bitno za reći je da nalazi ljudskih kostiju nisu pronađeni, zbog
čega je opravdana sumnja da pokopa čak i nije bilo, već da je riječ o ostacima pogrebnog obreda,
a ne paljevinskog groba.11

3.6. Bosanska Rača i Krčevine kod Zvornika

U istočnoj Bosni dva su lokaliteta koja se vezuju uz ritus incineracije, Bosanska Rača i
Krčevine u Trnovici kod Zvornika. U Bosanskoj Rači pronađena je nekropola koja je sadržavala
nalaze od vremena Rimljana, pa sve do srednjeg vijeka. Između ostalog pronađena je velika
urna koja je otkrivena na ognjištu, te ju Irma Čremošnik datira u fazu B Suceave, tj. u drugu
polovicu 7. stoljeća. U Krčevinama je pronađen grob s paljevinom ukopan u prapovijesni tumul.
Pronađeno je 12 grobova iz različitih razdoblja, a paljevinski grob broj 12 vezuje se za rani
srednji vijek. Pored urne pronađen je i željezni nož s ravnim sječivom i drškom.12

3.7. Dvorovi kod Bijeljine

Na ovom lokalitetu evidentirani su nalazi dviju urni, slučajno pronađenih

prilikom vađenja šljunka u okviru prapovijesnog groblja. U urnama su pronađeni ostaci

10
N. MILETIĆ, 1971., 23, 27.
11
FABIJANIĆ 2008., 88.
12
T. SEKELJ IVANČAN – T. TKALČEC, 2006., 177.
izgorenih kostiju i pepela, a osim njih pronađen je i jedan ulomak tanje stjenke ukrašen
višestrukom valovnicom, s vidljivim otiscima prstiju zaglađivanja na unutrašnjoj strani. Urne
su datirane u drugu polovicu VI. stoljeća i početak VII. stoljeća, prema analogijama s područja
Rumunjske.13
Vijesti o tomu da su Slaveni svoje mrtve spaljivali dolaze još od bizantskih pisaca za
vrijeme opsade Carigrada 626. godine, od sv. Bonifacija doznaje se kako žene Slavena počine
samoubojstvo nakon smrti muža, te da se tijela spaljuju, spaljivanje Slavena dalje spominju i
Masudi i Ibn Dasta u 10. stoljeću itd.14
Budući da su pisani izvori nepouzdani, a interpretacije povijesnih događaja podložne
aktualnoj političkoj struji, ritus incineracije predstavlja najsigurniju potvrdu novog
stanovništva. Pojava incineracije govori nam da je došlo do promjene, do novog stanovništva
drugačijih običaja i načina života u odnosu na kasnoantičko stanovništvo. Slavenska groblja s
incineracijom mogu biti s urnama ili bez, na ravnom terenu, ili u humcima. Iako je incineracija
specifična za Slavene, koristili su i ritus inhumacije. Prijelaz sa incineracije na inhumaciju bio
je postepen, a uvjetovali su ga dodiri sa autohtonim i avarskim stanovništvom, te
kristijanizacija.

13
I. ČREMOŠNIK, 1970, 63.
14
FABIJANIĆ 2008., 32.