Professional Documents
Culture Documents
Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #17
Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #17
Ime majkino
maj 2017. (Severnjak & Tyffany)
Azrail
(Edhem Tanović)
Avetinja
(Alma Zornić)
TEMA BROJA: Tu ni Bog ne pomaže
(Snježana Prlić)
VAŠARSKE, FESTIVALSKE Ko ulazi neka ostavi nadu
I KARNEVALSKE (Tatjana Milivojčević)
FANTASTIČNE PRIČE Nebo puno svitaca
(Tihomir Jovanović)
Veština ptice
(Tamara Petrović)
Sestra Mesečeva
(Tanja Gavrilović)
Rajska stanica
(Milovan Lalović)
Dubok je predubok tvoj san,
al još dublja je java
(Alma Zornić)
Obična lica
(M. Amanuensis Sharkchild)
Ispod maske, sto đavola vire
(Tamara Babić)
Neočekivana gozba
(Stevan Šarčević)
Privlači li nas nešto zlo?!
(Tamara Petrović)
REČ UREDNIKA
Poštovani čitaoci,
pred Vama su odabrane i uređene fantastične priče sa konkursa
posvećenog vašarima, festivalima i karnevalima. Među njima se na-
laze priče dobro poznatih pisaca sa ovih prostora – Stevana Šarčevića
i Tihomira Jovanovića, kao i priče autora i autorki čije vreme tek do-
lazi – Edhema Tanovića, Alme Zornić, Tatjane Milivojčević, Milovana
Lalovića i Tamare Babić. Tu su i priče Snježane Prlić, Tamare Petrović
i Tanje Gavrilović, kojima pojavljivanje u ovom broju Argus časopisa
predstavlja fantastično vatreno krštenje. Ono što izdvaja ovaj broj
Argus časopisa je činjenica o njegovom pravom internacionalnom
karakteru, i to zahvaljujući priči višestruko nagrađivanog američkog
horor pisca mlađe generacije, koji radi pod pseudonimom M. Ama-
nuensis Sharkchild, a kome je ovo prvo predstavljanje i objavljivanje
van Amerike.
Reč-dve o samim pričama: Ime majkino (Severnjak & Tyffany) je
koautorska priča, i u njoj se mistika vojvođanskog vašara s kraja 19.
veka prepliće sa stravom i mitološkim motivima. Azrail (Edhem Ta-
nović) je priča koja je ujedno i omaž Glišiću, a govori o starcu koji je
jednom izmolio život, a drugi put pokušao da prevari Smrt. Avetinja
(Alma Zornić) je folklorno hororična priča o čoveku sa mučnom po-
rodičnom tajnom, koji je krenuo na teferič. Tu ni Bog ne pomaže
(Snježana Prlić) je veoma mračna priča, koja nam, u ezoterijskom
maniru madam Blavacke, na strašan način opisuje jezivu situaciju u
kojoj ni Bog ne može spasiti onoga ko mu se svim bićem moli. Ko
ulazi neka ostavi nadu (Tatjana Milivojčević) je bredberijana u kojoj
je prikazan doživljaj petorice dečaka u kući strave na seoskom vašaru.
Nebo puno svitaca (Tihomir Jovanović) je mistična priča, sa osvrtom
na nikad razjašnjenu eksploziju koja se dogodila u smederevskoj tvr-
đavi 1941. godine. Veština ptice (Tamara Petrović), još jedna bred-
berijana, ali sa mestom dešavanja na Exit festivalu, gde se u potrazi
za odgovarajućom karmom našao stvor star milenijumima. Sestra
***
Bio je Ilijin šesnaesti Ilindan kada su đed, otac i on stigli do Maj-
dana. Razvezali su konjsku zapregu i istovarili životinjska krzna. Otac
se razbuđivao čašicom rakije, a đed je oštrio svoj nož čekajući prve
kupce, poprijeko gledajući u sina i unuka, prigovarajući im što su iz-
gubili svoje mjesto na teferiču. Dugi žuti brkovi su mu poigravali od
ljutnje na naboranom licu.
Ilija je čitav dan sjedio na obali Drine i posmatrao ogromne lađe
drinjuše koje su plovile uzvodno. Izgledale su poput velikih, drvenih
papuča koje su gazile po dubokoj vodi. Ispred njih, po plićaku su ko-
račala četvorica krupnih mladića, širokih leđa i prsa. Dugački konopci
bili su im prebačeni preko golih ramena. Urezivali su im se duboko u
meso, ostavljajući crvene parnice po njihovoj preplanuloj koži. Vukli
su lađu za sobom i odgurivali je od obale rijeke dugim štapovima
***
Ilija je imao svoje konje, đedov nož, staru lovačku pušku, Aveti-
nju. I sada nju. Prokletu Jerinu.
***
Mirno i toplo svibanjsko jutro u Grabovnici nastavilo se na ru-
menu zoru, odavajući počast prvoj majskoj Pobožnosti te godine,
1960 i neke. Uz pratnju ranih sunčevih zraka, pjevajući neku pobožnu
pjesmu, donekle sjetnu i odabranu za okupljanje hodočasnika, kre-
nula je iz svoga dvora stara Lucija. Baba Luca, kako su je zvali, hodala
je bosih nogu ravno po sredini zemljanog puta. Bila je obučena u
svoju najljepšu košulju sa oplećkom, a na sebi je imala i bijelu rubaču
sa fertunom dugačkom do peta. Nosila je novu ištrikanu maramu koja
joj je pokrivala dugu sijedu kosu na glavi. Držeći krunicu u rukama, ot-
putila bi sakupljene Grabovničane u jedino opće društveno događanje
njihovog sela. Nikoga se nije trebalo pozivati niti ga se moralo čekati.
Za kratko vrijeme, putem bi zaorio žamor molitvenih napjeva iz grla
staraca, žena, djece, kao i mladića i djevojaka stasalih za ženidbu i
udaju. Svi oni su pred Bogom u Pobožnostima tražili pomoć i zaštitu u
ovozemaljskim nevoljama, potrebama i kušnjama, pa se zato i staro i
mlado zavjetovalo hodočastiti bosonogo, pokazujući tim činom koliko
mogu trpjeti zbog dobrote, ljubavi i milosrđa Djevice Marije.
Doći golih stopala na Sv. Vid nije baš bilo lako, i svatko od njih bi
odahnuo kad bi se našao na vrhu brda. Kod crkve, na cilju hodočašća,
vladao je mir od kojeg bi svi ušutjeli, postali krotki kao janjci uz ma-
ter i disali duboko iz punih grudi. Hladovina visokih hrastova rashla-
đivala im je znojna čela i svi bi željni Božjeg blagoslova ponizno ušli
na misu, slijedeći župnika koji ih je vjerno dočekivao. Neke su glave
bile pognute, jer trebalo se i ispovjediti. Radilo se o nekoliko žena na
zlu glasu, za koje se pričalo da nisu vjerne muževima, ili da se bave
čaranjem i bacanjem uroka. Te iste bi baba Luca držala budno na oku,
daleko od sebe.
***
Ivan Neznanović se dugim koracima spustio niz brijeg do mjesta
gdje je parkirao auto. Zadovoljno se cerekao i brzo vozio prema Za-
grebu. Gotovo cijelim putem je bacao pogled na lijevi džep svog sa-
koa, kao da u njemu nosi predmet od neprocjenjive vrijednosti. Sti-
gavši na odredište, spretnim manevriranjem uparkirao se na rezer-
virano mjesto.
Na Gornjem gradu, u sporednoj ulici iza Markove crkve, bilo je
uvučeno ograđeno dvorište sa vilom. Pored velike ulazne kapije se
nalazila kabina u kojoj je sjedio portir. Na toj adresi je djelovala hu-
manitarna udruga Nezaboravak, koju su činili ugledni ljudi.
Ivanu za ulazak u vilu nije trebala ni pozivnica niti propusnica.
Dobro znajući da je Neznanović utjecajan član udruge, portir mu je
uz naklon otključao kapiju. Ušavši u veliko dvorište, Ivan je pomilo-
vao nekoliko njemačkih ovčara koji su mu pritrčali, pa se nastavio
kretati stazom od izbrušenog mramora, koja je vodila do ulaznih ste-
penica vile. Stupio je u nju. Iz širokog hodnika se moglo se ući u ne-
***
– Jano.... Janice! Dijete moje... Probudi se! – dozivao ju je poznat
glas – Milo dijete... Što te spopalo?! – govorila je njena majka Barica.
Kraj Barice je stajala stara Lucija, koja je u rukama držala mirišljavu
sol i mokar ručnik
Pogledala je u čudu oko sebe. Ležala je u svojoj sobi, ne znajući
kako se tu našla. Zadnje čega se sjećala bio je prekrasan pogled sa
uzvisine na Čazmu i šuštanje lišća na vjetru.
Kada su vidjele da se prisebila, žene su odahnule. Baba Luca se
prekrstila, zahvalila Bogu, i rekla da će sići i pričekati u kuhinji. Milu-
jući Janu po kosi i licu, tiho reče:
– Hajde, ustaj zlato! Joj, joj, sve si nas prepala kada smo vidjeli
da si pala u nesvijest u crkvi. Bogu hvala, župnik nas je dovezao ko-
lima kući. Ne znam kako bismo s tobom, da on nije pomogao... Mo-
žeš li ustati sama? Da ti pomognem? – šaputala je i dalje svoj mono-
log zabrinuta Barica. Ne shvatajući što se događa, djevojka napokon
izusti kako je sada dobro i time umiri svoju majku. Barica joj spusti
poljubac na obraz i napusti sobu, ostavivši Janu samu.
***
Prvih dana drugog svibanjskog tjedna, Jana se potpuno zatvorila
u sebe. Povukla se u svoju sobu i postala nezainteresirana za svijet
koji je okružuje, a kojim je do prije neki dan bila ispunjena. Nenadano
je klonula svojim vedrim duhom, dok je iz nje životni elan nepovratno
isticao i čilio.
U nadi da će povratiti volju za životom, posve se okrenula iščita-
vanju Biblije i kršćanskim molitvama. Nije imala, niti je poznavala
drugi način da si pokuša pomoći.
Jana se nemalo iznenadila kada je vidjela kako stranice Svetog
pisma svakim novim prelistavanjem postaju sve žuće, kao da ne trpe
svakodnevne dodire njenih prstiju, već dodire godina. Nije ni stigla
razmišljati o toj neobičnoj pojavi, jer su se istodobno i na njoj samoj
započele događati tjelesne promjene. Naočigled je ubrzano kopnila
i izgledala sve bolesnije.
Prvo je pri češljanju primjetila da na četki ostaje sve više i više
njezinih dugih i zapetljanih vlasi kose. Nato je u ogledalu opazila kako
joj se oko očiju, kraj usana i na čelu pojavljuju borice, koje su za kratko
vrijeme prelazile u sve dublje bore. Potom je njezina nježna, meka i
ružičasta koža najprije ogrubjela, nakon čega je dobila nezdravu ni-
jansu sive boje. Nekoliko blistavo bijelih zuba joj se samo od sebe
***
Majske Pobožnosti u Grabovnici nikada nisu bile prekidane, sve
do te tužne nedjelje.
Narod koji se zorom uputio na treću hodočasničku misu je zastao
pred kapijom doma obitelji Fortuna. Ugledali su Janu kako pred ku-
ćom sjedi u naslonjaču, držeći knjigu u rukama. Čudili su se zašto im
ona ne otpozdravlja. Nije im bilo jasno ni zašto nema Barice da se
priključi mimohodu. Bosa baba Luca je zakoračila u njihovo dvorište,
hodajući ka Jani.
Stara Lucija je itekako dobro znala sve detalje Janine bolesti, i
nije se iznenadila njenim izgledom. Ali kad je opazila da sirotica ne
diše, pala je na koljena. Stala je tad vikati na sav glas, zazivati ime
Božje i podizati ruke ka nebu. Svi iz kolone su joj pritrčali u pomoć.
Kad su ugledali Janu, hodočasnici su se uhvatili za glavu. Nisu mogli
***
Napustivši groblje, Neznanović je požurio do mjesta gdje ga je u
kolima čekao njegov prijatelj iz udruge. Otvorio je vrata automobila
i sjeo na suvozačko sjedalo. Bacio je pogled na suputnikov broš sa
izrezbarenim plavim cvijećem i izreferirao:
***
Prepoznao sam svog čoveka. Kao i uvek, nalazio se za crvenom
tezgom, natrpanom teglicama i flašicama. Med, rakija i biljni melemi
protiv svih bolesti. Na takvom mestu lako može da prođe i eliksir
starog alhemičara iz Praga. Još uvek je nalazio put dovde, ali pitanje
je dokle će to moći. Uzeo sam tri bočice napravljene od tamnosme-
***
U parku u Topčiderskoj šumi bilo je leto, a ljudi ipak malo. Kasno
je i samo još svici lete po grmlju kao roj zvezda, kao svetla dalekih
farova automobila.
Na klupi, ispred grma, sedeo je mladić, nešto kasnije odrastao
čovek a ubrzo posta starac. Promena se brzo odvijala. Čitav život u
nekoliko sekundi. Smrt je konačno stigla po onog koji joj je deceni-
jama vešto bežao. I u svom besu i osveti, njegovo do maločas jako i
mlado telo pretvori u prah u nekoliko sekundi...
Svici pogasiše svetla...
***
Vraćam se kući pred svitanje. U glavi mi odzvanja eho vergla, a
pred očima mi se vrti ringišpil, kao noćna mora. Dok ljubim usnulo
dete u kosu i pogledom ga milujem, zaklinjem se da ću svu decu ču-
vati kao svoju. Prkosno uzdižem glavu i reč “rat” više ne želim da iz-
govaram. Svanulo je jutro i vreme plača je prošlo.
Stavljam belu maramu, prkos moj i s blagim osmehom započi-
njem novi dan. Odlazim u vinograd s prvim zracima sunca i nadam
se da će berba grožđa biti berićetna.
***
Najranije sećanje do koga mogu jasno dosegnuti odnosi se na
prvomajske vašare i datira negde u moje najnežnije doba, kad sam
mogao imati tek tri ili četiri godine. I dan danas mogu prizvati mirise
šećerne vune i roštilja, te se jasno prisetiti bižuterije izložene po dre-
čavo uređenim tezgama. U svoj toj gužvi, najjači dojam na mene
ostavilo je kad se jednom, sred sve te gungule, pojavio neki Ciganin
koji je udarao u kožno rešeto, a uz njega je koračao jedan ogromni
medved, koji se na Ciganinove povike „De, meco, de! Poigraj, Mar-
tine, dej, dej!” propinjao na zadnje noge.
***
***
Teško je opisati mesece koji su usledili. Moje pijančenje je posta-
jalo sve bezumnije, pa se na kraju više i nisam krio. U početku su
roditelji pokušavali da me urazume, da bi na kraju potpuno digli ruke
od mene. Umesto da pohađam predavanja, bavio sam se povremeno
fizičkim poslovima kako bih obezbedio novac za rakiju, bez koje
uskoro nisam mogao zamisliti ni jedan jedini bogovetni dan. Moji
snovi su postali drugačiji i u njima medved nije karao devojku. Ne, u
tim sam snovima ja bio onaj koji ljubi medveđu muškost i živeo sam
za jednu jedinu noć. Velesovu noć. I ona je došla.
Tog proleća na Kalemegdan sam izašao dan ranije, čim je svanulo.
Kao što sam i mislio, vesela se družina već odavno okupila, pa je po-
svuda bilo razapetih šatora i vreća za spavanje po kojima su hrkale
ustondirane junoše i njihove droljice. Bukvalno sam se saplitao o
razbacane flaše i špriceve, pa je bilo i više no jasno da je prethodna
noć bila vrlo razuzdana. Ekipa po ekipa se polagano budila i nije bilo
naročito teško ogrebati se za piće, pa sam iskoristio tu bogom danu
***
Kad sam stigao na Kalemegdan noć je već bila odmakla. Nisam
gubio vreme i obišao sam razvratne grupe mladih ljudi koji su po-
svuda pijančili, ili su se mazili sa partnerkama kojih je tamo bilo u
beskonačnom izobilju, da bih se najzad uspeo na već dobro poznato
mesto. Ovo je ta godina, mislio sam, ovo je noć u kojoj će se moji
snovi ostvariti. Spustio sam se u travu i sačekao da se galama odozdo
Tamara Petrović