Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije

1. ALEGORIJA

- proširena metafora – cijele pripovjedne sklopove likova, radnji, prizora, predmeta i pojava
stavlja u funkciju misli, ideje ili pouke – to se najčešće očituje u razumijevanju i interpretaciji
književnih djela
- u romantizmu se alegorija počinje omalovažavati – suprotstavlja joj se trop simbol, a ranije
se oni gotovo nisu ni razlikovali -> Goethe preferira simbol nad alegorijom jer smatra da se
ideja simbolne slike nikada ne može dokraja iskazati riječima – prikazivanje stječe prevagu
nad kazivanjem (mimeza stječe prevagu nad dijegezom)
- Benjaminova disertacija o njemačkoj baroknoj žalobnoj igri označava preokret u shvaćanju
alegorije – svijet se doživljava kao nepovezana zbirka ruševina – za njeno razumijevanje
potreban je interpretativni sklop – svi interpretativni sklopovi zahtijevaju daljnje tumačenje
jer nisu prirodni – alegorizacija svijeta ugrađuje u znakove mehanizam značenjske odgode
- Paul de Man preuzima takvo shvaćanje – alegorija kao nepremostiv vremenski raskorak
između značenja i referencije (označavanja) koji jezik skriva snagom svojeg figuralnog
zavođenja; alegoriju smatra generativnim mehanizmom povijesti
- ranih 80-ih – naglašena svijest o alegorijskoj naravi svakog perceptivnog i verbalnog
prikazivanja stvarnosti
- alegorija naglašava diskontinuitet i ističe nepremostiv razmak između prikaza i ideje
- novija feministička kritika – kontekst proučavanja žene kao jezičnog i kulturalnog
konstrukta -> alegorijska utjelovljenja vodećih pojmova Francuske revolucije jesu ženskog
roda, ali muškarci pak ženu potiskuju na margine revolucionarnih događaja; isto je u filozofiji
-> pojmovi istinitog, dobrog, lijepog ženskog su roda

2. ANALIZA

- metodologijski postupak koji se afirmirao u razdoblju smjene književnopovijesne

paradigme književnoznanstvenom početkom 20. stoljeća
- podrazumijeva:
a. načelo cjeline – unutarnja cjelovitost ili dovršenost književne umjetnine, bez ovisnosti o
povijesnom kontekstu; odnosi se na formu, kompoziciju, konfiguraciju, funkcijsku shemu i dr.

1
b. neutralnost polazišta – cilj analize doprijeti je do osnovnih jedinica i njihovih međusobnih
odnosa kao uporišta analizirane cjeline; isključuju se aspekti ili instance koje se smatraju
sporednima, izvanjskima za cjelinu predmeta, kao što su društveno podrijetlo autora,
psihologija autora, generična, periodizacijska ili stilska pripadnost djela itd -> te se kategorije
ne odbacuju u potpunosti, već se stavljaju u zagrade
>> dakle, kako proizlazi iz ovih etapa, tko vlada načelom cjeline, može potpuno objasniti sve
njezine dijelove
- analiza i dalje ostaje u paradigmi cjelina/dio koja privilegira cjelinu na račun njenih dijelova
– ti se dijelovi pak ispostavljaju kao nove cjeline i zahtijevaju daljnju raščlambu -> upada u
niz beskonačne raščlanjivosti
- moguć je i obrnut učinak -> cjelina se očituje kao dio što dovodi do beskonačne totalizacije
-> to je primjerice uklapanje književnog teksta u šire sklopove
- feministička kritika upozorava na poveznicu između analize i vizibilizacije znanstvene
istine do koje dolazi u modernizmu
- analiza također, poput anatomije, zahtijeva usmrćivanje znanstvenog predmeta kako bi se u
potpunosti njime raspolagalo – mrtva su tijela jednaka jedno drugome, kao i tekstovi u
formalističkoj koncepciji – oni lišavaju anlitički subjekt odgovornosti za sadističko
prekapanje po njima
- feminističke kritičarke zagovaraju da se znanstvene istine situiraju u heterogen i rodno
izdiferenciran društveni prostor

3. APOSTROFA

- figura pjesničkog obraćanja odsutnom naslovljeniku, pr. božanstvu, mrtvom (prijatelju,

ljubavi), prirodnoj ili natprirodnoj pojavi, fenomenu ili predmetu – taj se naslovljenik na taj
način oživljuje ili uprisutnjuje za stvarnog naslovljenika pjesme
- postoje i primjeri umrtvljujućeg obraćanja odsutnog prisutnome (Moj prijatelju mene više
nema – Cesarić)
- prekoračivanje granice koja dijeli dva nesimetrična svijeta – obraćanje jednom sugovorniku
naočigled drugoga kojemu pjesnik okreće leđa
- Paul de Man – proglašava je figuracijom lirskog glasa paradigmatičnom za poeziju u
cijelosti, proglašava je tvorbenim obilježjem svekolike lirike
- suprotstavlja se tradiciji Nove kritike koja ju shvaća kao putokaz za aktualizaciju lirskog
glasa u procesu čitanja

2
- de Mana razrađuje američka teorija lirike – svraćanje pozornosti na diskontinuitet između
vremena i prostora lirskog iskazivanja i vremena i prostora lirskog iskaza te rascjep lirskoga
subjekta na sudionika i promatrača – te su dimenzije u stalnom odnosu neprestana doticaja i
susjedskog nijekanja, a u sličnim su dvosmislenim odnosima i lirska pjesma i tradicija

- Johnson analizira rascjep koji apostrofa uzaludno nastoji zatvoriti -> rascjep između mlada i
zrela lirskog subjekta u muškoj lirici te između majke i njezina pobačenog zametka u
suvremenoj američkoj ženskoj lirici -> obje vrste lirike završavaju u tematizaciji izjalovljenja
apostrofe
- muškarci, budući da ne mogu rađati, tretiraju svoje pjesme kao djecu – trebaju li se njihovi
lirski glasovi motriti kao glasovi majki upućeni vlastitoj usmrćenoj djeci? -> politično-etični
naboj

4. ČITANJE

5. FIKCIJA

- tradicionalno je razmatranje fikcije vezano uz ontologijsku perspektivu

- uporišta su postavili Platon i Aristotel svojim oprečnim razumijevanjem pojma postojećeg ->
fikcija se određuje u odnosu na dvije različite kategorije:
a. zbiljsko – Platon – fikcija je nešto što je ispražnjeno od zbiljska sadržaja, nevjerodostojno,
obmana, privid -> koristi se kao oruđe kritike umjetnosti
b. moguće – Aristotel – fikcija je nešto što je vjerno unutarnjoj istini stvari, cjelovito,
općenito -> koristi se kao oruđe obrane i veličanja umjetnosti
- ovo je usko povezano s pojmom mimeza – suprotstavljeni stavovi o tome je li ona
oponašanje svijeta ili stvaranje novog svijeta
- spor među dvjema spomenutim koncepcijama fikcije zaoštrava se u drugoj polovici 18.
stoljeća – umjetnost se osamostaljuje – fikciju napadaju prosvjetitelji zbog izvrtanja istine
 polemike se uglavnom vode oko romana
- suvremena teorijska rasprava premješta argumente u spoznajnoteorijski okvir – fikcija
postaje pitanje načina doživljavanja nekog entiteta

3
- Stierle smatra da je fikcija horizont u kojemu nam se pojavljuje svijet, oblik viđenja svijeta
- Jaussova estetika recepcije gradi se na apriornom opažajnom obrascu horizonta očekivanja
– horizont očekivanja fikcionalna je shema pomoću koje se perspektiviraju činjenice tako da
ishod bude usvojen kao zbiljan, istinit -> primarni se mehanizmi fikcionalizacije ispostavljaju
kao jamci zbiljnosti, istine te su tako oruđe znanosti, dok su sekundarni mehanizmi
fikcionalizacije oruđe književnosti te pozivaju ljude da iskorače iz vlastita horizonta
očekivanja
- Ricoeurova koncepcija – pretpostavljanje fikcije zbilji; polazi od teze da ljudskom iskustvu
treba fikcija kao težnja za preduhitravanjem neizvjesnosti ishoda; razlikuje:
a. ustrojavanje življenog vremena – iskustvo unutarvremenosti gdje čovjek trpi neukidivu
neizvjesnost u vezi s vlastitom sudbinom -> pretfiguracija (jer nije dovršena)
b. ustrojavanje povijesnog vremena – povjesničar već raspolaže naknadnim uvidom u cjelinu
ljudskih sudbina -> konfiguracija (jer je dovršena)
- svoj pojam fikcije pretvara u čimbenik ljudskosti jer ga veže za usmjerenost
egzistencijalnog projekta
- teorija komunikacijskog djelovanja – poruka se odnosi na iskaz koji ima ilokucijsku snagu
obvezivanja sugovornika:
a. fikcija kao minus-poruka – platonovska koncepcija
b. fikcija kao plus-poruka – aristotelovska koncepcija
- Searle smatra da fikcionalni iskazi u obliku izjava, budući da ne ispunjavaju uvjete
iskrenosti, nemaju ilokucijsku snagu pravog čina – budući da ipak imaju sva formalna
obilježja izjava, naziva ih pretendiranim izjavama – one su fikcionalne, ali ne nužno
književne
- Genette smatra da je fikcionalni iskaz neizravna objava, tj. objava u ruhu izjave
- pojam fikcionalnog teksta ograničuje se na heterodijegetične pripovijedne tekstove
- fikcija je pitanje konteksta te je zbog toga moguće zamisliti promjenu fikcionalnog statusa
jednoga istog teksta kroz povijest

6. INTERPRETACIJA

- jedna od najstarijih metoda ophođenja ne samo s tekstovima, već i s prirodnim pojavama,

snovima, znakovima bolesti itd.

4
- u suvremenoj je književnoj teoriji zastupa i razvija prije svega hermeneutika
- Schleiermacher razlikuje:
a. gramatičku (jezičnu) interpretaciju – opće ideje od kojih je djelo sastavljeno
b. tehničku (psihologijsku) interpretaciju – djelo se oblikuje kao cjelina; gradi se na divinaciji
kojom se preko stila dokučuje individualnost autora
- Heidegger smatra interpretaciju temeljnim čovjekovim odnosom prema vlastitom bitku-u-
svijetu, a bitak-u-svijetu unaprijed zadužuje svaki čin vlastite interpretacije trima
dimenzijama:
a. već je u posjedu tehnika kojima ga mi zaposjedamo (predimovina)
b. već predviđa točku s koje ga mi gledamo (predvidik)
c. anticipira pojmove kojima ga obuhvaćamo (predujam)
- Gadamer se nadovezuje na Heideggera – smješta sklop interpretativnih predrasuda u jezik –
tvrdi da je jezik istovremeno predmet i medij interpretacije, a iako su prividno odvojeni,
zapravo su to međusobno uvjetovana stanja
- Ricoeur tekstualizira jezičnost, interpretacija za njega umjesto razgovora (predaje) postaje
čitanjem; govori i o dvostrukom zatamnjenju
- mijena pojma interpretacije u 20. stoljeću – povijest razumijevanja specifično književne
interpretacije započinje unutarnjim pristupom u angloameričkoj kritici te kritikom
primjerenom djelu u njemačkoj znanosti o književnosti -> odbija se mogućnost
parafraziranja, mimetičke interpretacije jer se značenje poetskog teksta smatra
samodostatnim, jedinstvenim
- ističe se da književno značenje nije zatvoreno, već da je otvoreno, da zahtijeva interpretaciju
radi vlastite ovjere
- isprva se smatralo da psiha, kultura ili povijest uvijek već određuju interpretaciju književnog
djela, no ubrzo se pokazuje da to ne mogu činiti jer su i same tekstovi koji se mogu razumjeti
na više načina, tj. mogu se interpretirati – Derrida pak ide korak dalje te zaključuje da je i
sama interpretacija vrsta teksta koji je podložan daljnjoj interpretaciji
- obrat k interpretaciji – konstitutivne pretpostavke interpretativnih obrazaca počinju se
pripisivati interpretativnim zajednicama koje svojim konvencijama, normama i standardima
navodno povlače čvrste granice svakoj predodžbi zbilje
- posljedice koje se tiču odnosa između prirodnih i društvenih znanosti, odnosa između
teorijske i primijenjene hermeneutike te koje se tiču otvaranja pitanja legitimacije
interpretacije

5
- etnocentrizam interpretacije – pitanje političke korektnosti -> ako se interpretacije vežu uz
zajednice, one su etnocentrične

7. INTERTEKSTUALNOST

- naziv koji je skovala Kristeva

- aktivan odnos teksta kao mreže znakovnih sustava sa sustavima označiteljskih praksi
- opovrgava se samodostatnost teksta na kojoj inzistiraju strukturalisti
- nastaje u odnosu na Bahtinov pojam dijaloga i dijalogizma – Bahtin se ipak usredotočava na
riječ kao presjecište sukobljenih društvenih glasova, a Kristeva se odlučuje za tekst
- antimimetizam – usmjeravanje teksta s odnosa prema zbiljskom predmetu na odnos prema
drugim tekstovima
- ne odnosi se na pojavu neposrednih i namjernih citata, na tehniku kolaža ili patchworka
(kombiniranje dijelova tuđih tekstova) ili aluzije – kaže Čale-Knežević
- razlika u odnosu na teoriju utjecaja:
=/= - u teoriji utjecaja jedan je tekst stabilan i utvrdiv izvor na koji se aludira, iz kojeg se
citira, upućuje
- u teoriji intertekstualnosti ne priznaje se razlika između izvornih i izvedenih tekstova, jezika
i metajezika – svi su tekstovi jednako nedovršeni, tj. ovisni o drugim tekstovima
- opravdanje gube pojmovi autora, djela, komentara i teksta
- analitička praksa književne znanosti prisiljena je neograničiv pojam intertekstualnosti
ograničiti na istraživanje odnosa među nekolicinom tekstova – radno polje omeđilo se
prevođenjem implikacija u pretpostavke, a pretpostavki u utvrdive navode čime se
intertekstualnost vratila u kontekstualnost
- semiotika je problemu intertekstualnosti pristupila nešto drugačije → vezala ga je uz
procese proizvodnje i recepcije tekstova; semiotičku vizuru na intertekstualnost razvili su
Umberto Eco i Michael Riffaterre (Proizvodnja teksta, La production du texte, 1979)
- prema Riffaterreu, odnos teksta i interteksta analogan je odnosu znaka i interpretanta
(Pierce)
- definira intertekstualnost kao čitateljevu percepciju odnosa između teksta i drugih
tekstova koji su mu prethodili ili mu slijede
- pod pojmom interteksta podrazumijeva totalitet tekstova koji pribavlja konačnu
interpretaciju tekstu, a intertekstualnost je proces traganja za tim intertekstom kao

6
interpretativnim pravilom; čitatelj prolazi kroz fazu neodlučivosti, kolebanja, dok traga za
otklonima teksta, a ti su otkloni sitni, Riffaterre ih svodi na povrede stila
- Gerard Genette u knjizi Palimpsesti (1982) opisuje književnost kao intertekstni sklop
citata, preuzimanja i aluzija podignutih na drugi stupanj
- intertekstualnost je tip transtekstualnih odnosa
- pored njega razlikuje još arhitekstualnost (odnos među diskurzima, iskaznim modusima,
književnim žanrovima), paratekstualnost (odnos koji književni tekst uspostavlja s
društvenim tekstom pomoću naslova, predgovora, ilustracija, itd.) te hipotekst i hipertekst
(rezultiraju parodijom i pastišem – npr. Don Quijote u odnosu na viteške romane)
- u njemačkoj književnoj znanosti intertekstualnost se smatra dijalogom tekstova te
procesom čitateljske konkretizacije teksta
- Kristevin se izvorni pojam tumačio na razne načine

8. VJERODOSTOJNOST

- vjerodostojnost je kakvoća književnog teksta koja proistječe iz njegova podudaranja sa

sklopom normi, pretpostavki i uvjerenja pomoću kojih čitatelj ovjerovljuje zbilju koja ga
okružuje
- tekst vjerodostojnost stječe postupcima: oponašanjem, prikazivanjem, ovjerovljivanjem,
motivacijom (s autorske strane) i naturalizacijom (s čitateljske strane)
- ovisi o poetikama:
a. klasična, aristotelovska – vjerodostojnost se izvodi iz ustrojavanja radnje (zapleta,
mythosa)
b. suvremena – implicitno rabljenje pojma; relativira se prema tekstnim razinama i
komunikacijskom položaju -> vjerodostojno nije ništa samo po sebi, već takvim mora biti
učinjeno, to je preduhitravanje čitateljeve nevjerice
- preduhitravanje se prvo pripisuje autoru koji mora postaviti odgovarajuće zaplete, opise,
dijaloge, likove, pripovjedača
- u avangardnim pak slučajevima okvirni segmenti teksta (ime izdavača, autora, naslov, žanr)
garantiraju čitatelju da i neopravdanost, alogičnost, besmislenost imaju smisla
- čak i kada naizgled odbacuju pitanje vjerodostojnosti zbog njegove zastarjelosti, suvremene
ga teorijske škole zapravo neprimjetno prihvaćaju