Moderna arhitektura se uglavnom odlikuje jednostavnim formama, izostankom ukrasa, i stvaranjem

lijepih oblika samim konstrukcijskim elementima. Pojam podrazumjeva više arhitektonskih pokreta
i stilova, od kojih su neki povezani dok se drugi jasno razlikuju[1].

Arhitektura je u 20. stoljeću uznapredovala uporabom novih materijala (čelik, armirani beton, i dr.) te
nevjerojatnom inventivnošću novih konstrukcija, čime su nastale građevine potpuno novih funkcija i
raznolikih oblika.

Sadržaj/Садржај

 1 Arhitektura prve polovice 20. st.

o 1.1 Novi materijali
o 1.2 Art Nouveau
o 1.3 Funkcionalizam
o 1.4 Ekspresionistička arhitektura
o 1.5 Bauhaus
o 1.6 CIAM
 2 Arhitektura druge polovice 20. st.
o 2.1 Internacionalni stil
o 2.2 Arhitektura slobodnih oblika
o 2.3 HI-TECH arhitektura
o 2.4 Postmoderna
o 2.5 Dekonstruktivizam
 3 Bilješke
 4 Poveznice
 5 Vanjske veze

Arhitektura prve polovice 20. st.[uredi - уреди]

Lewis Hine, Radnik na konstrukciji Empire State Buildingnebodera (Chryslerov neboder se vidi u
pozadini), 1930. god.
Novi materijali[uredi - уреди]
Razvojem dvije konstrukcijske tehnike u 19. st. došlo je do razvoja arhitekture 20. st. Prva je
svakako razvoj čelične konstrukcije kao arhitektonskog elementa, a druga, najčešća i najbolja u 20.
st. koja je omogućila neslućene mogućnosti oblikovanja i nova rješenja u graditeljstvu, - armirani
beton. Armirani beton (kostur od željeznih šipaka uokviren cementom s pijeskom) počeo se rabiti
krajem 19. st. za tvorničke pogone, a za primjenu u stanogradnji najodgovorniji je francuski
arhitekt Auguste Perret koji je isticao kostur konstrukcije na svojim zgradama (Npr. osmerokatnica u
Rue Franklin, Pariz, 1903.), kostur koji su drugi arhitekti skrivali raznim ukrasima (historicističkim ili
secesijskim).

Unatoč tehnološkom napretku na kraju 19. st., u arhitekturi, kao i u drugim granama umjetnosti,
postoji određena zbrka što se tiče likovnog izraza. To je najočitije u SAD-u, gdje zgrade postižu
neviđene visine (engleski: sky-scraper = neboder), ali bili su prizmatični, teški, obloženi kamenom i
opterećeni ukrasima iz 19. st. Dakle, vrijeme još nije pronašlo svoj stil kojim bi se izrazilo i većinom
su se radile kopije ranijih stilova – tzv. neostilovi ili historicizmi, ali početkom 20. st., jačaju dvije
struje.

Antonio Gaudi, Casa Mila (La Pedrera), 1906.-10., Barcelona

Art Nouveau[uredi - уреди]

Prva je vezana za Secesiju, tako je jedan od najoriginalnijih arhitekata pripadao umjetničkom
krugu Art Nouveau-a, - Španjolac Antonio Gaudí (1852.-1926.). On gradi armirano-betonske
građevine slobodnog tlocrta i čvrste konstrukcije, tako da može izvoditi elastične, vibrirajuće
konkavno-konveksne plohe pročelja. Zbog primjene organičkog načela oblikovanja svrstavamo ga u
secesiju, ali u njegovim djelima ima i najave nadrealizma. Nadrealistički je dojam izazvan njegovim
pojasevima na pročelju (sa brojnim raznolikostima i nepravilnostima) koji kao da su rezultat nekakva
prirodnog taloženja ili brušenja u živoj stijeni, a ne ljudskog htijenja i rada, a tlocrti podsjećaju na
organizam nekog živog tkiva. Takva je njegova zgrada Casa Mila (1905. - 1910., Barcelona) koja
ima meka zaobljenja cijele mase oko ugla ulice s valovito oblikovanim balkonima i vijencima što
odvajaju katove, a na krovu su fantastični apstraktni dimnjaci od kojih je svaki originalan svojim
drugačijim usjecima i istakama. On je umjetnik koji je u arhitekturu unio najviše osobnosti, dorađivao
je osobno svaki i najmanji detalj na svojim građevinama (Npr. crkva Sagrada Familia iz Barcelone
koju je započeo 1889. nije dovršio do smrti 1926.).

Adolf Loos, Kuća Steiner, 1910.,Beč.

Funkcionalizam[uredi - уреди]
Glavni članak: Funkcionalistička arhitektura

S druge strane postojala je struja arhitekata koja se opirala secesionističkom načinu mišljenja.
Njih obično nazivamo pretečama moderne arhitekture. To su oni arhitekti koji su osjetili duh
vremena i ocijenili kako je potrebno koristiti nove, kvalitetne materijale (čeličnu konstrukciju,
armirani beton, staklo), lišiti se suvišnih ukrašavanja i spojiti ljepotu arhitekture s njenom
funkcionalnošću. Ove postavke uokvirio je tek bečki arhitekt Adolf Loos (1870.-1933.) u svojoj
knjizi Ornament i zločin (1908.) izdanoj u Beču, jednom od najistaknutijih europskih žarišta i
rasadišta secesije. Kao uzor te nove arhitekture apstraktne čistoće i geometrijske jasnoće uzima
se njegova revolucionarna Kuća Steiner (1910., Beč). Volumen objekta podliježe svim
zakonitostima i mogućnostima materijala, zahtjevima konstrukcije (armirani beton) i postiže
ljepotu kontrastnim odnosima punih ploha i neophodnih otvora, bez suvišnih detalja i ukrasa.

Walter Gropius, Tvornica Fagus, 1911.-13.

Le Corbusier, Vila Weissenhof-Siedlung, 1927., Stuttgart.

 Walter Gropius, Bauhaus,1919.-22., Dessau.

Gerrit Rietveld, Kuća Rietveld Schröder, 1924., Utrecht.

Postavke Loosove arhitekture – glatke plohe, odsustvo bilo kakva ukrasa, komponiranje čistih
volumena pod pravim kutom – slijedit će brojni arhitekti dvadesetog stoljeća u cijelom svijetu.
Najbolje ih je razradio Švicarac Le Corbusier (Piere Jeanneret) svojim djelom Pet principa
armiranog betona iz 1915. koji su postali načela moderne arhitekture:

1. Slobodno prizemlje objekta sa stupovima – prvi kat za garaže ili poslovne prostore;
2. Slobodan tlocrt – fiksni su samo stupovi, pregradni zidovi se mogu stavljati proizvoljno;
3. Slobodno pročelje – pročelja se isto tako mogu varirati po potrebi;
4. Maksimalno ostakljenje – ako je pročelje slobodno zašto ne staviti što više prozora;
5. Ravan krov – krov više nije beskoristan, može biti prepun zelenila, za igru … npr. kao
zamjena gabarita (tla koje je zgrada oduzela od krajolika).

Takav projekt Le Curbusier naziva domino (1914.) jer je smatrao da se takve obiteljske kuće
trebaju slagati poput pločica u igri domina; na taj način riješio bi problem povećane potrebe za
jeftinim stanovima u gradovima. Pet principa Le Corbusier je potpuno primijenio u gradnji velikih
armirano-betonskih zgrada, ali i stambenih kuća iznimne ljepote kao što su Vila
Stein (1927., Garches, Francuska), Vila Savoye (1929., Poissy, Francuska) ili Vila
Tugendhat (Brno, Češka, 1928.). Corbusierov način mišljenja i metode projektiranja bit će
poticaj nepreglednu mnoštvu arhitekata 20. st., a takav način gradnje bit će nazvan
funkcionalističkom arhitekturom, jer sve polazi od namjene (funkcije) i oblikovanje se podvrgava
najboljem rješenju namjene.
Funkcionalizam u arhitekturi dočekan je kao rješenje oblikovnih konflikata 19. stoljeća.
Otkrivajući ono što se prije skrivalo, funkcionalizam je sakrio ono što se prije pokazivalo. Tako su
nestala pročelja, nekoć najpretenciozniji dijelovi arhitekture, i više se vodilo računa o pogledu iz
kuće, nego o pogledu na kuću.

U SAD-u najistaknutiji učenik "Čikaške škole" bio je Frank Lloyd Wright. On je osnivač organičke
arhitekture koja nastoji na primjeren način uskladiti volumen i obrise kuće s oblikom terena i
okolnom prirodom. Zato njeguje tradicionalne materijale (npr. zidove od crvene opeke, drvene
grede i crijepom pokrivene plitke krovove …) umjesto glatkog bijelog zida funkcionalističke
arhitekture. Njegov će pristup arhitekturi imati velik odjek i u europskih arhitekata, osobito
u Nizozemskoj, a poslije i u arhitekturi skandinavskih zemalja. Njegova Vila na
slapovima (1937., Pennsylvania). Jedna od najljepših građevina 20. st., koja prirodnim okolišem
suprotstavlja suvremenu strukturu armirano-betonskih konzola ostvarujući potpunu ravnotežu.
Jedan od najljepših kontrasta ikad postignutih u arhitekturi.

Nova razmišljanja o arhitekturi zaživjela su u djelovanju grupe De Stijl i

škole Bauhaus. Umjetnička grupa okupljena oko časopisa "De Stijl" osnovanog 1917. u
Nizozemskoj pod geslom "svrha prirode je čovjek, a svrha čovjeka je stil" djelovala je dvadesetih
godina. Vodili su je Piet Mondrian, Van Doesburg i P. Oud, a pridružuje im se arhitekt Gerrit
Rietveld. Rietveldov u arhitekturi gaji racionalizam i koristi samo osnovne geometrijske oblike, uz
primjenu triju osnovnih boja. Njegova stambena kuća Rietveld Schröder uUtrechtu (1924.) je
jedan od najljepših primjera nove, moderne arhitekture.

Ekspresionistička arhitektura[uredi - уреди]

Ekspresionistička arhitektura je avangardna arhitektura u Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji,
Češkoj i Danskoj koja je nastala u godinama poslije Prvog svjetskog rata, s vrhuncem do 1930-
ih. God. 1913. Adolf Behne je arhitekturu Brune Tauta u časopisu „Pan“ prvi put nazvao
ekspresionističkom upoređujući je sa slikarskim pravcem ekspresionizma. Danas ovaj pojam
podrazumjeva svaku arhitekturu koja posjeduje osobitosti ovog pokreta, kao što su izobličenja,
fragmentaciju ili silovitu komunikaciju prenaglašenih emocija[2].

Bauhaus[uredi - уреди]
Bauhaus (1919.-1933.) je bio osebujna škola koja je željela povezati sve likovne umjetnosti u
industrijsku proizvodnju kroz dizajn. O tome ćemo više kad budemo govorili o industrijskom
dizajnu, zasad ćemo se posvetiti samo dvojici arhitekata koji su djelovali vezano za ovu školu.

Prvi je njen osnivač Walter Gropius (1883.-1969.) koji je već 1910. svojom "Tvornicom Fagus"
najavio svoje shvaćanje arhitekture, a objektom Bauhausa (sveobuhvatna škola koja je željela
sjediniti sve vidove likovnih umjetnosti i povezati ih s industrijskom proizvodnjom, prvenstveno
kroz dizajn) u Dessau definirao rječnik "moderne". Objekt je jasnog tlocrta, skeletne konstrukcije
polivalentne namjene nastave, maksimalno ostakljena tamo gdje treba, čistih i jasnih volumena,
redukcija, tj. lišena svega suvišnoga.

Drugi važni arhitekt koji u Bauhausu vodi radionicu za arhitekturu i urbanizam

je Nizozemac Ludwig Mies van der Rohe (1886.-1969.). Svoja uvjerenja u arhitekturi je najbolje
izrazio čuvenom rečenicom: "Manje je više!". Godine 1929. na Međunarodnoj izložbi u Barceloni
projektira "njemački paviljon" koji ima briljantni tlocrt sveden na neophodnu suštinu stvari
(okomite i položene plohe). Likovno je komponirao zidove, stupove, pregrade od stakla i plošnim
bazenom u kojem se zrcali jednostavnost prostora – danas klasika moderne.

Ova dva umjetnika-arhitekta 1933., kad Hitler zatvori Bauhaus, odlaze u SAD i tamo skupa s F.
L. Wrightom predvode revoluciju u arhitekturi. Od tada je SAD predvodnica moderne arhitekture.

CIAM[uredi - уреди]
Na kraju, treba spomenuti kako su ovi arhitekti u radovima drugih prepoznali jednaka nastojanja
i 1929. u La Sarrazu u Švicarskoj održali su Prvi svjetski kongres moderne arhitekture
(tzv. CIAM) gdje su raspravljali o utjecaju tehnike na arhitekturu, standardizaciji, urbanizmu,
kulturi stanovanja, te odnosu države i arhitekture. Zajedništvo i jedinstvo načela moderne
arhitekture postala su od tada baština cijeloga svijeta i nastaje internacionalni funkcionalistički
stil koji će promijeniti izgled svjetskih gradova poslije II. svjetskog rata.