UNIVERZITET U SARAJEVU

VETERINARSKI FAKULTET SARAJEVO

Davorin Samek, Lejla Saračević i Armin Lagumdžija

FIZIKA JONIZIRAJUĆIH ZRAČENJA I

Radioaktivnost i interakcija jonizirajućeg
zračenja sa materijom

Sarajevo, 2010
"This project has been funded with support from the European Commission. This publication
reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any
use which may be made of the information contained therein."
FIZIKA JONIZIRAJUĆIH ZRAČENJA I
Radioaktivnost i interakcija jonizirajućeg zračenja sa materijom
Davorin Samek, Lejla Saračević i Armin Lagumdžija

Edicija: Udžbenička Literatura

Izdavač: Veterinarski fakultet Univerziteta u Sarajevu

Recenzenti: prof. dr Ivan Tomljenović, Elektrotehnički fakultet, Banjaluka

prof. dr Rajfa Musemić, Mašinski fakultet, Sarajevo

Lektor: Zineta Bogunić

Štampa: Štamparija BEMUST d.o.o. Sarajevo

Tiraž: 200 primjeraka

Štampanje omogućio Tempus Project CD_JEP – 41032-2006 (BA)

CIP - Katolagizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine,
Sarajevo

615.849:539.12](075.8)

Samek, Davorin
Fizika jonizirajućih zračenja I:
radioaktivnost i interakcija jonizirajućeg zračenja sa
materijom / Davorin Samek, Lejla Saračević, Armin
Lagumdžija. - Sarajevo: Veterinarski fakultet, 2010. -222 str.:
graf. prikazi; 24 cm. - (Edicija Udžbenička literatura)

Bibliografija: str. 215-218 ; bibliografske i druge bilješke

uz tekst

ISBN 978-9958-599-36-1
1. Saračević, Lejla 2. Lagumdžija, Armin
COBISS.BH-ID 17875974
 UNIVERZITET U SARAJEVU
VETERINARSKI FAKULTET SARAJEVO

Davorin Samek, Lejla Saračević i Armin Lagumdžija

FIZIKA JONIZIRAJUĆIH ZRAČENJA I

Radioaktivnost i interakcija jonizirajućeg
zračenja sa materijom

Sarajevo, 2010
PREDGOVOR

Knjiga je nastala na osnovu materijala koje su autori više godina koristili u izvođenju
dodiplomske i postdiplomske nastave iz oblasti jonizirajućeg zračenja, zaštite od
jonizirajućeg zračenja, radijacione biofizike, radioekologije i radijacione higijene na
Prirodno-matematičkom fakultetu, Odsjek fizika i Veterinarskom fakultetu Univerziteta u
Sarajevu.

Svrha knjige je približiti studentima prirodnih, medicinskih, ali i tehničkih nauka znanja o
prirodi, nastanku i interakciji jonizirajućih zračenja sa materijom, te u slijedećim
izdanjima njihova znanja proširiti na principe detekcije, dozimetriju i primjenu
jonizirajućih zračanja u medicini i industriji.

Autori

Sarajevo, 2009
 Izvodi iz recenzija

Rukopis predstavlja vrijedan doprinos udžbeničkom fondu iz oblasti jonizirajućeg

zračenja, u našoj državi kao i u regiji. Materijal nudi suštinske informacije za
razumijevanje fizikalnih procesa i fenomena u ovoj oblasti (alfa, beta i gama raspad, te
interakcije jonizirajućeg zračenja sa materijom). Rukopis dobija na značenju, tim više, jer
knjiga sličnog sadržaja od domaćih autora gotovo da i nema.

prof dr Ivan Tomljenović

Ponuđeni rukopis je vrijedan udžbenik iz radijacijske biofizike koji sadrži detaljnu analizu
i najnoviji pristup prezentaciji sadržaja iz područja jonizirajućih zračenja koje se tematski
uklapa i u oblasti radijacijske ekologije i zaštite zdravlja medicinskih disciplina kao što je
higijena i medicinska radiobiologija. Ova knjiga će veoma dobro doći svima koji se bave
izučavanjem jonizirajućih zračenja u Bosni i Hercegovini, a i šire, zato što iz navedenih
oblasti postoji malo sličnih knjiga u kojima se na jednom mjestu mogu naći i objašnjenja
za sve potrebne pojmove i fenomene, kao i prirodno klasificirani i razdijeljeni svi procesi
zračenja. Oni su u literaturi brojnih autora pisanoj na "domaćem" jeziku predstavljeni
enciklopedijski, skoro uvijek prilagodljivi za vrlo specifičnu grupu korisnika tako da često
izazovu zbrku pojmova, riječnikom naizgled sličnih a u suštini veoma različitih, što nije
slučaj kod ove knjige. Knjiga je tim više vrijedna pošto rukopisa sličnog sadržaja od
domaćih autora gotovo da i nema.

prof dr Rajfa Musemić

 Sadržaj

1. Atomska jezgra........................................................................................................1

1.1. Atomistička teorija materije ............................................................................1

1.2. Struktura atomske jezgre .................................................................................3

1.2.1. Nukleoni..................................................................................................4

1.2.2. Nuklidi.....................................................................................................5

1.2.3. Stabilnost atomske jezgre........................................................................8

1.3. Svojstva atomskih jezgara ...............................................................................10

1.3.1. Naelektrisanje i masa jezgre....................................................................10

1.3.2. Efektivni presjek nuklearne reakcije .......................................................12

1.3.3. Raderfordovo (Rutherford) rasijanje .......................................................16

1.3.4. Energija veze jezgre ................................................................................19

1.3.5. Momenti atomskog jezgra.......................................................................27

1.3.6. Modeli atomskih jezgri ...........................................................................29

2. Radioaktivnost.........................................................................................................36

2.1. Otkriće radioaktivnosti ....................................................................................36

2.2. Zakon radioaktivnog raspada ..........................................................................40

2.2.1. Vrijeme poluraspada radionuklida ..........................................................42

2.2.2. Srednje vrijeme života radioaktivnog atoma...........................................42

i
 Sadržaj

2.2.3. Brzina radioaktivnog raspada ili radioaktivnost..................................... 43

2.3. Jednačina radioaktivnog niza. Radioaktivna ravnoteža.................................. 45

2.3.1. Sekularna radioaktivna ravnoteža........................................................... 47

2.3.2. Transientna radioaktivna ravnoteža........................................................ 52

2.4. Lančani (višestruki) raspad ............................................................................ 53

2.5. Tipovi radioaktivnog raspada ......................................................................... 54

2.5.1. Opća svojstva vezanih mikrosistema...................................................... 56

2.5.2. Alfa raspad........................................................................................................ 61

2.5.2.1. Teorija α-raspada. WBK-metod ..................................................... 64

2.5.3. Beta raspad ............................................................................................. 75

2.5.3.1. Hipoteza neutrina. Fermijeva teorija β-raspada ............................. 80

2.5.3.2. Teorija β-prelaza ............................................................................ 89

2.5.3.3. Neodržanje parnosti pri β-raspadu ................................................. 102

2.5.3.4. Neke opće karakteristike osnovnih tipova β-raspada ..................... 105

2.5.4. Gama raspad i interna konverzija ........................................................... 109

2.5.4.1. Elementarna teorija γ-emisije......................................................... 111

2.5.4.2. Interna konverzija (IC) .................................................................. 128

2.5.4.3. Mezbauerov (Mössbauerov efekat) ............................................... 132

2.5.5. Spontana fisija ........................................................................................ 136

2.5.6. Emisija protona....................................................................................... 139

2.5.7. Emisija teških dijelova jezgre................................................................. 139

3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju.......................................... 141

3.1. Opća svojstva interakcije jonizirajućeg zračenja s materijom ....................... 141

ii
 Sadržaj

3.2. Interakcija naelektrisanih čestica s materijom.................................................144

3.2.1. Interakcija teških naelektrisanih čestica s materijom .............................144

3.2.2. Interakcija elektrona s materijom ............................................................149

3.3. Interakcija γ-zračenja s materijom...................................................................154

3.3.1. Linearni koeficijent slabljenja.................................................................154

3.3.2. Maseni, elektronski i atomski koeficijenti slabljenja ..............................157

3.3.3. Transfer i apsorpcija energije..................................................................159

3.3.4. Koherentno i nekoherentno rasijanje.......................................................160

3.3.5. Komptonovo (Compton) rasijanje...........................................................167

3.3.5.1. Vjerovatnost Komptonovog sudara (Klajn-Nišina koeficijenti) ....170

3.3.5.2. Utjecaj energije veze na Komptonovo (nekoherentno) rasijanje ....171

3.3.6. Fotoelektrična apsorpcija ........................................................................174

3.3.7. Produkcija parova elektron-pozitron .......................................................177

3.3.8. Nuklearni fotoefekt .................................................................................180

3.3.9. Totalni atomski presjek ...........................................................................181

4. X-zračenje ...............................................................................................................184

4.1. Spektar elektromagnetnog zračenja......................................................................184

4.2. Nastanak rendgenskog zračenja ......................................................................185

4.3. Spektri X-zračenja...........................................................................................188

4.3.1. Zakočno zračenje (Bremsstrahlung)........................................................191

4.3.2. Karakteristično zračenje..........................................................................193

4.4. Transmisija slike .............................................................................................194

5. Nuklearne reakcije...................................................................................................198

iii
 Sadržaj

5.1. Presjek nuklearne reakcije .............................................................................. 200

5.2. Nuklearne reakcije sa naelektrisanim česticama ............................................ 201

5.3. Nuklearne reakcije sa neutronima .................................................................. 202

5.4. Procesi rasijanja pri nuklearnim reakcijama................................................... 205

5.5. Nuklearna fisija .............................................................................................. 206

5.5.1. Mehanizam nuklearne fisije ................................................................... 207

5.5.2. Fisioni produkti ...................................................................................... 209

5.5.3. Energetski bilans fisionog procesa ......................................................... 210

5.6. Nuklearna fuzija ............................................................................................. 211

Literatura .................................................................................................................... 215

Index ....................................................................................................................... 219

iv
 1. Atomska jezgra

1.1. Atomistička teorija materije

Gruba koncepcija o atomističkoj strukturi materije može se naći još prije 2500 godina kod
naučnika antičke Grčke, pa čak i kod indijskih filozofa još ranijeg doba. U petom stoljeću
prije nove ere Leukip i njegov učenik Demokrit, kao osnivači grčke atomističke škole,
učili su da su sve materijalne stvari u krajnjoj liniji izgrađene od malih nevidljivih čestica.
Njih je Demokrit nazvao atoma (atomi)1. Iako je ovakvo učenje kasnije podržao Epikur,
(ove ideje u prvom stoljeću nove ere deteljno je razradio Lukrecije u svojoj slavnoj poemi
De Rerum Natura (O prirodi stvari)), ipak su se ova shvatanja dalje slabo razvijala,
prvenstveno zbog ozbiljnih zamjerki utjecajnog grčkog filozofa Aristotela (384-332
p.n.e.). Tako je atomističko shvatanje materije zanemarivano nekoliko stotina godina, dok
nije ponovo oživjelo u novom buđenju nauke, poslije renesanse u Evropi. U 16. i 17.
stoljeću n.e., filozofi i naučnici Galileo Galilej u Italiji, Rene Dekart (Renè Descartes) u
Francuskoj, Fransis Bekon (Francis Backon), Robert Bojl (Robert Boyle) i Isak Njutn
(Isaac Newton) u Engleskoj, naginjali su shvatanju da materija nije kontinuirana, već da je
izgrađena od najmanjih djelića ili atoma.
Međutim, tek u 19. vijeku su hemičari preobrazili pojam atoma od neodređenog
filozofskog pojma do materijalne stvarnosti, dok su posljednjih desetljeća, otkrića fizičara
poslužila kao osnova za bliže poznavanje unutrašnje strukture atoma.

Obično se odaje priznanje za stvaranje moderne atomske teorije engleskom učitelju Džonu
Daltonu (John Dalton), koji se zainteresirao za ovaj problem istražujući rastvorljivost
plinova u vodi i drugim tečnostima.

1
Riječ atom nastala je od dvije grčke riječi: a (ne) i temnein (dijeliti), pa označava nešto što nije djeljivo.
1
 1.Atomska jezgra

Međutim, često se pretjeruje u pogledu njegovog udjela u razvitku atomske teorije, iako je
on nesumnjivo veoma velik. U svom djelu New Sistem of Chemical Philoshopy (Novi
sistem hemijske filozofije), razmatrajući postojanje neke supstance u plinovitom (para),
tečnom i čvrstom (led) stanju, Dalton kaže: "Posmatranja su prešutno dovela do zaključka,
koji izgleda da je opće prihvaćen, naime da su sva tijela vidljive veličine izgrađena iz
ogromnog broja izvanredno malih djelića ili atoma materije, međusobno vezanih nekom
privlačnom silom". Fraza, "koji izgleda da je opće prihvaćen" značajna je, jer se njom
podrazumijeva da je atomistička koncepcija materije već tada bila široko prihvaćena. Bilo
je istaknuto, da u tom pogledu Dalton duguje Njutnu, čija je djela vjerovatno dobro
proučio, jer u svojim bilješkama za jedno predavanje u Kraljevskom institutu u Londonu,
januara 1810. godine, Dalton kaže: "Njutn je jasno dokazao... da se elastični fluid (tj. plin)
sastoji od sitnih čestica ili atoma materije".
Također, nema sumnje da su se irski hemičari Brajan Higins (Bryan Higgins, 1737-1820) i
njegov nećak Viljem Higins (William Higgins, 1769-1925) vrlo jasno izrazili nekoliko
godina prije Daltona u prilog mišljenja da materija predstavlja kombinaciju atoma. Ovo
sve nameće savim logično pitanje: zašto onda Daltona smatrati osnivačem atomske
teorije? Odgovor se nalazi u činjenici što je Dalton prvi uveo kvantitet u atomsku teoriju.
Time što je pokazao kako se mogu odrediti težine raznih atoma, relativno jedna u odnosu
na drugu, on uvodi realnost i egzaktnost u jednu ideju koja je do tada bila čisto apstraktna.
U jednoj raspravi koju je podnio Literarnom i filozofskom društvu u Mančesteru, oktobra
1803. godine, Dalton piše: "Ispitivanje relativnih težina najmanjih djelića (atoma) tijela je
predmet, kako je meni poznato, potpuno nov. Ja sam u posljednje vrijeme ova ispitivanja
vršio s znatnim uspjehom". Istina, za najveći broj relativnih atomskih težina koje je dao
Dalton, kasnije se ispostavilo da su pogrešne, ali je Dalton ipak bio onaj koji je posijao
sjeme koje je niklo, dok su njegovi prethodnici samo jalovo prevrtali zemlju (Glasstone,
1950).
U Lovelovim (Lowell) predavanjima Nauka u modernom svijetu, na Harvardskom
univerzitetu 1925. godine, angloamerički matematičar i filozof Vajthed (Whitehead A.N.)
rekao je: "Razmatrajući istoriju misli potrebno je razlikovati matičnu struju koja daje
obilježje jednom razdoblju, od neefikasnih misli koje se slučajno javljaju. U 18. vijeku

2
 1. Atomska jezgra

svaki školovan čovjek čitao je Lukrecija i imao izvjesne predstave o atomima. Ali Džon
Dalton uveo je te predstave u matičnu struju nauke i učinio ih efikasnim, a u toj funkciji
efikasnosti atomizam je predstavljao novu ideju". Atomska teorija klasičnih mislilaca
odlikovala se neodređenom folozofskom spekulacijom, dok je teorija, kako ju je
formulirao Dalton, bila znatno više egzaktna i specifična. Ona je uspjela dati objašnjenje
ili tumačenje za mnoge hemijske činjenice i, što je još važnije, poslužila je kao putokaz za
dalja eksperimentiranja i ispitivanja.

Od Daltonovog vremena atomska hipoteza igrala je u nauci sve znatniju ulogu, najprije u
hemiji, a zatim u fizici. Doduše, mali broj naučnika, a među njima je bilo i značajnih
imena, kao što je njemački fizikohemičar Vilhelm Ostvald (Ostwald W.), ozbiljno su
sumnjali u postojanje atoma. Ali prvih godina našeg stoljeća čak i ovi kritičari prihvataju
gledište atomske teorije. Danas su dokazi koji govore u prilog atomske strukture materije
toliko brojni i uvjerljivi, tako da je ona opće priznata ne samo kao teorija2 , već kao
utvrđena činjenica i realnost našeg kosmosa.

1.2. Struktura atomske jezgre

U skladu s klasičnom teorijom atoma danskog fizičara Nilsa Bora (Bohr N.), atom se
može razmatrati kao sfera s vrlo malom centralnom jezgrom, okruženom ljuskama koje
sadrže elektrone. Atomska jezgra su primarni vezani sistemi elementarnih čestica s
određenim brojem protona i neutrona, koji se drže na okupu jakim (nuklearnim) silama.
Prečnici atomskih jezgara su reda veličine 10-15 m.

Najvažnije karakteristike datog jezgra su:

1) Maseni ili nukleonski broj A koji predstavlja ukupan broj nukleona (protona i
neutrona) u jezgri

2) Atomski ili redni broj Z koji daje broj protona u jezgri

3) Broj neutona u jezgri N

2
Činjenica se može definirati kao nešto za čiju stvarnu egzistenciju postoji konačan dokaz. Nasuprot tome,
teorija ili hipoteza je čisto misaoni pokušaj da se objasne ili protumače poznate činjenice. Dok su činjenice
utvrđene i nepromjenjive, teorija se može modificirati ili odbaciti, ako se dokaže da nije adekvatna.
3
 1.Atomska jezgra

4) Energija veze po nukleonu B(Z,N)

5) Stabilnost jezgre

6) Električni naboj jezgre |Ze| (cjelobrojan umnožak naboja elektrona i broja protona).

1.2.1. Nukleoni
Svako atomsko jezgro je izgrađeno od nukleona, tj. Z protona i N neutrona. Stoga ono
sadrži skup od Z+N nukleona s karakterističnim nabojem |Ze|. Atomski broj Z u
potpunosti definira hemijska svojstva odgovarajućeg elementa.
Pokazuje se da postoje bitne razlike među nukleonima vezanim u jezgrima i slobodnim
nukleonima. Naprimjer, za razliku od vezanih neutrona u jezgri, slobodni neutron je
nestabilan i spontano se raspada u proton preko emisije elektrona i antineutrina (β-
raspadom) s vremenom poluraspada t1/2 od 10.6 minuta:

n → p + e − + ν e + ΔE

Također, masa atomskog jezgra nije jednaka sumi masa slobodnih Z protona i N neutrona
koji je čine (masa jezgre je manja od pojedinačnih slobodnih protona i neutrona).
Prema načelima klasične mehanike ukupna masa jezgre bi trebala biti:

M(Z, N) = Z m p + N m n

gdje su mp i mn mase protona i neutrona, redom. Međutim, masa svakog jezgra je manja za
iznos ΔM(Z,N) od ove vrijednosti. Razlika u masama ΔM(Z,N) se naziva defekt mase.
Prema tome, masa svih slobodnih nukleona pri vezivanju u jezgri smanjuje se za veličinu
ΔM(Z,N). Defekt mase ΔM(Z,N) pomnožen s c2 (c-brzina svjetlosti u vakuumu), daje
energiju utrošenu na vezivanje nukleona u jezgru i naziva se energijom veze jezgre
W(Z,N). Iz ovih razmatranja proizilaze dvije činjenice:
a) Da bi se sastavio sistem atomske jezgre od slobodnih nukleona, iz jezgre mora biti
emitirana energija brojno jednaka energiji veze W(Z,N).
b) Suprotno, ako se želi jezgro rastaviti na slobodne nukleone koji ga čine, mora se
uložiti ovoliki iznos energije u obliku rada da bi se savladale privlačne nuklearne sile.

4
 1. Atomska jezgra

Dijeljenjem energije veze s ukupnim brojem nukleona u jezgri (A=Z+N), dobiva se

energija veze po nukleonu B(Z,N), tj. srednja energija potrebna za odvajanje jednog
nukleona iz jezgre (za većinu danas poznatih jezgara energija veze po nukleonu iznosi oko
8 MeV).

Svaki atom je izgrađen samo od tri elementarne čestice: protona, neutrona i elektrona.
Ostale elementarne čestice (recimo, njihove antičestice) pojavljuju se samo u momentu
nuklearnog raspada ili kao produkti interakcije s drugim česticama. Napomenimo, da laki
kvanti emitirani iz pobuđenih atoma i atomskih jezgara, nisu po prirodi stvari njihovi
sastavni dijelovi, već su posljedica procesa emisije.

1.2.2. Nuklidi
Nuklid je atom s tačno definiranim brojem protona Z i neutrona N u svojoj jezgri. Svi
atomi s jednakim brojem protona i neutrona pripadaju istom nuklidu, mada njegovo jezgro
može biti u različitim energetskim stanjima. Nuklidi mogu biti stabilni i nestabilni.
Nestabilni nuklidi su radioaktivni i zato se često nazivaju radionuklidi.
Za potpun opis nekog nuklida neophodono je zadati njegov maseni broj A i atomski broj
Z, što se može iskazati simbolom:
A
Z X

Recimo, po internacionalnoj konvenciji nuklidi se obilježavaju na slijedeći način:

16
8 O ili 16
O ili O − 16 : kisik − 16
238
92 U ili 235
92 U ili U − 235 : uran − 235

Jezgre nuklida se prema broju nukleona u njima mogu klasificirati na:

− (g,g) - jezgra (g-gerade, paran), tj. jezgra s parnim brojem protona i parnim
brojem neutrona,

− (u,u) - jezgra (u-ungerade, neparan), tj. jezgra s neparnim brojem protona i

neparnim brojem neutrona,

− (u,g) - jezgra, tj. jezgra s neparnim brojem protona i parnim brojem neutrona, i

5
 1.Atomska jezgra

− (g,u) – jezgra, tj. jezgra s parnim brojem protona i neparnim brojem neutrona.

Također se nuklidi mogu grupirati i na slijedeći način:

a. Izobarni nuklidi – su nuklidi koji imaju jednak maseni broj A (A=const.). Takvi
96 96 96
nuklidi su, Naprimjer: 38 Sr , 39Y, 40 Zr , koji čine izobarnu grupu s A=96.

b. Izotopski nuklidi ili izotopi – su nuklidi s jednakim brojem protona Z (Z=const.).

Razlikuje ih samo različit broj neutrona u jezgri, pa stoga svi pripadaju istom
hemijskom elementu.Takvi nuklidi su, recimo, izotopi hemijskog elementa urana:
234 235 236 238
92 U, 92 U, 92 U, 92 U koji čine izotopski kvartet s Z=92.

Samo za tri izotopa vodika postoje karakteristični nazivi i simboli:

1H ≡ H (vodik ili laki vodik)

1
2 H ≡ D (deuterij ili teški vodik)
1
3 H ≡ T (tricij ili radioaktivni vodik).
1

Radioizotopima se nazivaju radioaktivni izotopi odgovarajućih elemenata.

28 29 30 27 31
Naprimjer: Si, Si, Si (Z=14) su stabilni izotopi silicija, dok su Si i Si
(Z=14) njegovi radioaktivni izotopi. 27Si se β+ (pozitronskim) kanalom raspada (t1/2
= 4 sekunde) prema shemi:
1/2 = 4 sek
27
14 Si ⎯t⎯ ⎯ ⎯→ 0
+1 e+ 27
13 Al
31 -
a Si se β (elektronskim) kanalom raspada (t1/2 = 170 minuta) u fosfor-31:
1/2 =170 min
31
14 Si ⎯t⎯ ⎯ ⎯→ 0
−1 e+ 31
15 P

c. Izotonični nuklidi ili izotonici – su nuklidi s jednakim brojem neutrona N

36 37
(N=const.). Ovdje je data izotonična grupa s N=20: 16 S, 17 Cl, 38 39
18 Ar, 19 K,
40
20 Ca .

d. Izodijaferični nuklidi ili izodijaferici – su nuklidi s jednakim, konstantnim

viškom neutrona u odnosu na protone (A-2Z = N-Z = const.). Naprimjer:
30 32 34 36 38
14 Si, 15 P, 16 S, 17 Cl, 18 Ar čine izodijaferični kvintet s N-Z=2.

6
 1. Atomska jezgra

e. Izomerni nuklidi ili Izomeri – su nuklidi s jednakim brojem protona i neutrona

(N=Z), ali su im različite energije veze jezgre. Stoga se nuklerni izomerizam
odnosi samo na različita energetska stanja istog nuklida, pri čemu svako stanje ima
vlastito, mjerljivo vrijeme života.

Kada se tridesetih godina ovog stoljeća, meta s bromom bombardirala sporim neutronima,
proizvod ovakve nuklearne reakcije pokazivao je tri različita poluvremena β-raspadanja:
18 minuta, 4.4 sata i 34 sata. Ovo je bio iznenađujući rezultat, s obzirom da reakcije sporih
neutrona s umjereno teškim jezgrima bez izuzetka pripadaju tipu (n,γ), a pošto brom ima
samo 2 izotopa, s masenim brojevima 79 i 81, nisu se očekivala više od 2 proizvoda
ovakvog radioaktivnog raspada: 80Br i 82Br, tj.
79
35 Br + 01 n → 80
35 Br + γ
81
35 Br + 01 n → 82
35 Br + γ

Isti slučaj postojanja triju vremena poluraspada primijećen je poslije bombardiranja broma
80 82
s deuteronima. I ovdje su se kao proizvodi očekivali izotopi Br i Br, kao rezultat
nuklearne reakcije tipa (d,p), u kojoj bi učestvovali stabilni bromovi izotopi 79 i 81. Zato
80 82
je izgledalo izvjesno da se dva izotopa broma Br i Br međusobno raspadaju na tri
različita načina, i to tako da se jedan od ovih izotopa raspada s dvije različite brzine.
Identitet izotopa s dvostrukim raspadom utvrđen je na slijedeći način. Dejstvo gama-zraka
na brom, na osnovu procesa tipa (γ,n)
79
35 Br + γ → 78
35 Br + 01 n
81
35 Br + γ → 82
35 Br + 01 n

dovodi do stvaranja dva proizvoda s tri vremena poluraspada: 6.4 minute, 18 minuta i 4.4
sata. Pošto se izotop 80Br stvara u obje nuklearne reakcije i (n,γ) i (γ,n), a u oba se slučaja
opažaju vremena poluraspada od 18 minuta i 4.4 sata, jasno je da je upravo taj izotop
vezan za dva različita načina raspadanja.
80
Stvar je u tome što Br manifestira takvu nuklearnu izomeriju da svaki izomer ima
različito vrijeme poluraspada: jedan se izomer raspada s poluvremenom od 18 minuta, a
80
drugi s poluvremenom od 4.4 sata. Razlika između izomera Br (pa i svih drugih
slučajeva nuklearne izomerije) objašnjava se razlikom u energetskim stanjima jezgre:
7
 1.Atomska jezgra

jedan izomer 80Br predstavlja jezgro u normalnom stanju, dok je drugi izomer isto jezgro,
ali u pobuđenom stanju, s većom energijom. U većini slučajeva su potrebna veoma kratka
vremena (čak i kraća od 10-13 sekundi) za prelazak s višeg na niži energetski nivo jezgre,
što je gotovo redovno praćeno emisijom γ-zračenja.

Međutim, opaženi su i izomeri kod kojih su prelazi s viših energetskih stanja djelomično
"zabranjeni", tako da pobuđeno stanje kod takvih izomera ima primjetno trajanje, koje
može iznositi od nekoliko dijelova sekunde do nekoliko dana. Takva stanja se nazivaju
metastabilnim stanjima i simbolički se označavaju malim latiničnim slovom "m". Ovakvo,
metastabilno, pobuđeno stanje predstavlja jedan izomer posebne vrste, dok normalno,
stanje, s najnižom energijom predstavlja drugi izomer. Zato nije neobično, da produkt
nuklearne reakcije bude stvoren u nekom pobuđenom stanju, ali se po pravilu onda vrši
gotovo trenutan prelaz na odgovarajuće normalno stanje. Međutim, može se dogoditi da
ovakav prelaz bude "zabranjen", kao što je slučaj kod 80Br pa i cijelog niza drugih nuklida,
što dovodi do toga da se neko od proizvedenih jezgara formira u metastabilnom
pobuđenom stanju u kome može provesti prilično vrijeme, dok se ostala jezgra obrazuju u
normalnom stanju. U tom će slučaju proizvod raspada pokazivati dva različita vremena
poluraspada.
No, u značajnom broju slučajeva, međutim, radionuklidi iz pobuđenog ili metastabilnog
stanja prelaze u osnovno stanje, ne emisijom γ-kvanata, već preko α i β raspada, pri čemu
se stavaraju novi nuklidi:
211 m
Po → 207
Pb + α ( t 1/ 2 = 25 s )
211 m
Sn → 121
Pb + α ( t 1/ 2 = 50 godina )

1.2.3. Stabilnost atomske jezgre

Do 1989.g. bilo je poznato 109 elemenata. Od njih 81 element ima stabilne izotope, među
kojima je najteži bizmut (Z=83). Izotopi preostalih 28 elemenata su svi radioaktivni. Uran
je najteži prirodni element među njima (Z=92).

8
 1. Atomska jezgra

Kombinacije različitog broja protona i neutrona formiraju jezgra koja ne posjeduju isti
stepen stabilnosti, čak ni kada se nalaze u osnovnom stanju, tj. u najčvršće vezanom
stanju. Pojam stabilnosti se i odnosi na jezgro u osnovno stanju, u kome bi se pod
normalnim uvjetima trebalo uvijek i nalaziti.

Do danas je identificirano oko 1700 nuklida, a broj izotopa po hemijskom elementu kreće
se od 3 (za vodik) do 29 (za platinu). Od ukupnog broja identificiranih nuklida samo je
271 stabilan. Svi ostali nuklidi su u manjoj ili većoj mjeri nestabilni i podliježu nekom od
tipova spontanog radioaktivnog raspada, pri čemu jezgro može pretrpjeti cijeli niz
uzastopnih raspada dok ne dostigne stabilnu nuklearnu konfiguraciju, odnosno nukleonski
sastav koji odgovara jednom od 271 stabilnih jezgara.
Najprostije jezgro je sam proton. Zbog specifičnih svojstava nuklearnih sila niti dva
protona, a niti dva neutrona ne mogu činiti vezani sistem. Prvo složeno jezgro koje može
egzistirati je spoj protona i neutrona. Ovakvo je jezgro stabilno i naziva se deuteron. No,
nameće se pitanje: kako to da neutron, koji je u slobodnom stanju nestabilan u vezanom
sistemu postaje stabilan? Opći odgovor na ovo pitanje zasniva se na ispitivanju mase
datog jezgra u početnom stanju i potencijalno krajnjem stanju u kome bi se ono našlo,
kada bi se realizirala pretpostavljena transformacija.
Da bi neki nuklid bio stabilan, mora imati u početnom stanju masu manju od sume masa
eventualnih potomaka u potencijalno krajnjem stanju, za pretpostavljeni raspad, i obrnuto,
ako je masa datog jezgra veća od ukupne mase potencijalno krajnjeg stanja, tada je
osiguran potreban uvjet za spontanu nestabilnost jezgre. Naprimjer, za 7Li spontani raspad
tipa
7
3 Li→ 42 He+ 31 H

nije moguć, pošto je M(7Li) = 7.01822 ajm, a M(4He) + M(3H) = 4.00387 + 3.01700 =
7.02087 ajm, tj. M(7Li) < M(4He) + M(3H). U slučaju deuterona (2H), njegova stabilnost
svjedoči da je defekt mase uslijed vezivanja neutrona i protona dovoljno velik, da se
spriječi da masa deuterona postane veća od mase dvaju protona i jednog elektrona u koje
bi sistem prešao kada bi deuteron izvršio β raspad.

9
 1.Atomska jezgra

Množeći mase početnog i potencijalno krajnjeg stanja s c2 (c-brzina svjetlosti u

vakuumu), sličan bi zaključak vrijedio i za odnose energija u početnom i krajnjem stanju,
eventualne nuklearne transformacije.

Ako je u početnom stanju ukupna energija veća od one u krajnjem stanju, odnosno ukupna
energija veze manja, raspad se može desiti spontano i jezgro može postati nestabilno (što
je sasvim u skladu s principom minimuma energije, pošto svaki sistem pod dejstvom
privlačnih koje u njemu vladaju, nastoji preći u čvršće vezano stanje, kome odgovara
manja ukupna energija). U protivnom, sponatni raspad neće biti moguć i jezgro će biti
stabilno.

Ako se razmotre brojevi protona i neutrona kod stabilnih nuklida, može se utvrditi
slijedeća distribucija:
162 (g,g) jezgra
55 (g,u) jezgara

49 (u,g) jezgara
5 (u,u) jezgara.
Ovakva distribucija poprilično protivriječi očekivanim zakonima statistike, te ukazuje na
to da jezgre s parnim brojem protona i parnim brojem neutrona uglavnom pripadaju
stabilnim nuklidima, a jezgre s neparnim brojem protona i neparnim brojem neutrona
nestabilnim nuklidima.

1.3. Svojstva atomskih jezgara

1.3.1. Naelektrisanje i masa jezgre

Eksperimentalno je utvrđeno da radioaktivna zračenja potječu iz atomskih jezgara, što je

jedan od osnovnih pokazatelja da je atomsko jezgro složena struktura, iako veoma malih
dimenzija.
Smatra se da je poluprečnik jezgre oko 10000 puta manji od puluprečnika atoma i da je
gotovo cjelokupna masa atoma koncentrirana u jezgri. Također je ustanovljeno da su
osnovne sastavne čestice jezgre protoni i neutroni. Eksperimenti su utvrdili da kod
10
 1. Atomska jezgra

električki neutralnog atomu u jezgri egzistira onoliko protona koliko je elektrona u

atomskom omotaču. Taj broj protona u jezgri istovremeno je jednak rednom broju
elementa u Periodnom sistemu (atomski ili redni broj Z).
Proton je prvi put identificirao Raderford (Rutherford E.) 1919. godine. Utvrđeno je da je
naelektrisanje protona potpuno jednako naelektrisanju elektrona, ali suprotnog znaka
(pozitivno). Otuda je ukupno naelektrisanje atomske jezgre +Ze, gdje je e=1.6012·10-19 C.
Masa jezgre i pojedinih njenih dijelova obično se izražava u atomskim jedinicama mase
16 12
(ajm ili u), tj. definira se u odnosu na masu izotopa O ili C. Za razliku od masenog
broja A, koji je ukupan broj nukleona u jezgri i stoga mora biti cjelobrojna vrijednost,
masa nuklida (tzv. atomska masa) je stvarna njegova masa izražena u atomskim
jedinicama mase. Zato je:
ajm ≡ 1/16 mase izotopa 16 O ili 1/12 mase izotopa 12C
ajm = 1.66·10-24 g

Ajnštajnova (Enstein A.) relacija između mase i energije omogućava da se masa nuklida
izražava u jedinicama energije, češće nego u jedinicama mase:
ajm = 1.4923 10-10 J = 931.5 MeV
Otuda, supstancija mase od 1 ajm u sebi nosi energiju od gotovo 1000 MeV.
Elektronu, čija je masa mirovanja 9.109534·10-31 kg, odgovara energija od 0.51098 MeV,
što je ekvivalentno 54.87·10-5 ajm.
Masa protona je 1836.12 puta veća od mase elektrona (mp=1.672649·10-27 kg), i zajedno s
jednim elektronom iznosi 1.0081451 ajm ili 938.72 MeV (masa atoma vodika).
Masa neutrona je nešto veća od mase protona (mn =1.674954·10-27 kg) i iznosi 1.0089860
ajm, odnosno 939.50 MeV.
Eksperimentalna istraživanja su dovela do zaključka, da ni jezgre s velikim brojem
nukleona ne zauzimaju veliku zapreminu, nego samo oko 10-36 cm3, pa se može općenito
prihvatiti, da su jezgre fantastično velike gustoće, a to znači da su nukleoni međusobno
povezani veoma jakim silama.

11
 1.Atomska jezgra

1.3.2. Efektivni presjek nuklearne reakcije

Interakcije koje nastaju uzajamnim djelovanjem čestica mogu se okarakterizirati na
različite načine. Osnovni podaci su karakteristične veličine koje se razmatraju prije i
poslije datog procesa, a međudjelovanje se u većini slučajeva odnosi na čestice koje
nailaze na neki materijal, tj. na druge čestice. Obično je poznat broj čestica upadnog snopa
i broj čestica mete. Pri procesu interakcije upadnog snopa čestica i mete, mogu se pojaviti
različiti tipovi sudara, što može rezultirati nastankom rasijanja, apsorpcije i različitih
nuklearnih reakcija, ako se radi o međudjelovanjima s jezgrom.
Neka je n broj čestica upadnog snopa koji nailazi na neki materijal, a N broj atoma po
jedinici zapremine tog materijala – mete. Ovaj broj N se često naziva gustoća, iako treba
imati na umu, da to nije isto što i obična gustoća, tj. masa po jedinici zapremine. N je
količnik neimenovanog broja i zapremine, pa se zbog toga može nazvati brojnom
gustoćom. Jedan dio čestica koje nailaze na metu može stupiti u interakciju s atomima
mete. Pretpostavimo, ne ulazeći u prirodu ovih interakcija, da se pri ovakvom procesu radi
o "sudarima" između čestica. Također, nećemo za sada ulaziti u prikazivanje bilo kakvog
eksperimentalnog uređaja s kojim bi se to konstatiralo. Bitno je da se može na nekakav
način odrediti broj čestica koje nisu trpjele sudare s atomima, a to znači i broj čestica koje
su se sudarale s atomima.

Označimo s dn broj čestica koje su učestvovale u interakciji na nekom putu dx. Taj put je
dio debljine ili cijela debljina materijala na koji upadni snop nailazi. Broj čestica koje su
se sudarale je proporcionalan ukupnom broju upadnih čestica n (što ih je više, veća i
vjerovatnost sudara), broju atoma po jedinici zapremine mete N i putu na kome su se
sudari dešavali dx:

dn ∼ n N dx.

Uvodeći koeficijent proporcionalnosti σ, ovaj izraz prelazi u jednakost:

dn = σ n N dx (1.1)

ili drugačije napisano:

dn
σ= (1.2)
n N dx
12
 1. Atomska jezgra

Potražimo dimenziju za σ:

1
[σ] = 1
= l2 (1.3)
3
l
l

Odmah se vidi da je dimenzija ove veličine jednaka dimenziji za površinu (tj. kvadrat
dužine).
Broj čestica upadnog snopa n odnosi se na neku površinu na koju naiđe za neko vrijeme.
To je ustvari broj čestica koji pada u jedinici vremena na jedinicu površine, što bi bio
intenzitet upadnog snopa.
Neka je n broj čestica koje u jedinici vremena nailaze na jedinicu površine:

n = 1
2
l t

Otuda, imenilac u relaciji (1.2), predstavlja proizvod broja upadnih čestica po jedinici
površine u jedinici vremena i broja jezgara u prostoru iza jedinične površine na putu dx,
što za (1.2) daje:

broj procesa
St
σ= (1.4)
broj jezgara broj upadnih čestica
⋅ ⋅l
Sl l2 t

Odavde se vidi, da veličina σ, koja ima dimenziju površine definira:

a) srednji broj procesa po jezgri mete po jednoj upadnoj čestici, ili

b) vjerovatnoću da se odgovarajući proces desi, bez obzira što σ ima dimenziju površine,
ili

c) vjerovatnoću da se proces odigra pri nailasku jedne čestice na jedinicu površine u 1 s,

pod pretpostavkom da je jedno jezgro mete iza te jedinične površine u 1 s.

Ova veličina σ se naziva efektivni ili efikasni presjek reakcije. Red veličine za σ se kreće
od 10-26 cm2 do 10-22 cm2, te se zato kao jedinični efektivni presjek uzima 10-24 cm2 po
jezgru. Ta jedinica se naziva barn:

13
 1.Atomska jezgra

1 barn = 10-24 cm2 = 10-28 m2

Ako se radi o "običnim" sudarima čestica s jezgrom ili drugom česticom, iz kinetičke
2
teorije proizilazi, da će sudar nastupiti ako čestica naiđe na površinu πR , gdje je R
prečnik čestice-mete. Ova površina se naziva geometrijskim presjekom. Kako je za većinu
elemenata R ≈ 10-13 – 10-12 cm, jasno je da je red veličine te efektivne površine za jednu
česticu baš oko jednog barna (10-24 cm2). Ali kada se radi o većem broju jezgara-meta,
gdje dolazi do izražaja i efekat reakcije, onda efektivni presjek ne odgovara maločas
opisanoj geometrijskoj površini oko svake jezgre. To je u suštini neka fiktivna površina za
pojedina jezgra materijala na koji čestice naiđu.

Efektivni presjek σ se odnosi samo na jedno jezgro, pa se zbog toga naziva mikroskopski
efektivni presjek. Kako u jedinici zapremine ima N jezgara, može se izračunati i efektivni
presjek za sva jezgra u toj zapremini. Takav presjek jednak je proizvodu efektivnog
presjeka za jedno jezgro σ i ukupnog broja jezgara u datoj zapremini N:

Σ = N⋅σ (1.5)

i naziva se makroskopski efektivni presjek ili totalni presjek. Dimenzija makroskopskog

efektivnog presjeka je recipročna vrijednost dužine: [Σ] = 1 l −1 .

U slučaju različitih nezavisnih procesa interakcije s odgovarajućim efektivnim presjecima

σ1, σ2 ..., ukupni efikasni presjek je jednak njihovom zbiru:

σ = σ1 + σ2 + σ3 + . . . (1.6)

Osim "običnog" mikroskopskog efektivnog presjeka često se koristi diferencijalni

efektivni presjek. Ovakav presjek uračunava ugaonu raspodjelu čestica pri različitim
procesima interakcije. Razmotrimo diferencijalni efektivni presjek na primjeru rasijanja
čestica uslijed sudara. Neka upadni snop čestica naiđe na neku metu i neka nakon sudara
dolazi do rasijanja (Slika 1.1).

14
 1. Atomska jezgra

Slika 1.1.

Vjerovatnoća da se sudarom i rasijanjem čestica skrene u prostorni ugao dΩ pri zadanoj

vrijednosti ugla θ, zove se diferencijalni efektivni presjek.

Općenito uzevši, diferencijalni efektivni presjek može se definirati kao:

broj čestica rasijanih u dΩ pri fiksnom θ

dif. ef. presjek = (1.7)
broj čestica dospjelih na cm 2

Sve se ovo računa u jedinici vremena, tj. za isti vremenski interval.

Neka je dn broj čestica rasijanih u dΩ, n broj čestica koje nailaze na metu, a N broj
jezgara iza jedinice površine mete, onda će diferencijalni efektivni dσ presjek biti:

dn
dσ = σ(θ, ϕ) dΩ = ⋅ dΩ ; dΩ = sin θ dθ dϕ (1.8)
n N dx

Ovo je također vjerovatnoća da jedna čestica kroz jedinicu površine pri sudaru s jednom
česticom iza te površine skrene u dΩ za ugao θ.

Totalni mikroskopski efektivni presjek dobiva se integracijom diferencijalnog efektivnog

presjeka po ϕ i po θ:

15
 1.Atomska jezgra

2π π
σ=∫ ∫ σ(θ, ϕ) sin θ dθ dϕ (1.9)
0 0

Totalni mikroskopski efektivni presjek daje vjerovatnoću skretanja u ma kom pravcu.

1.3.3. Raderfordovo (Rutherford) rasijanje

Prvo tumačenje rasijanja alfa-čestica pod velikim uglom, bila je pretpostavka da je ono
posljedica niza skretanja pod malim uglovima, koji imaju isti opći pravac. Međutim,
Raderford (Rutherford E.) je u svom radu iz 1911. godine, kojim je položio osnovu za
modernu teoriju o strukturi atoma, ukazao na veliku nevjerovatnoću ovakvog tumačenja.
Imajući u vidu Tomsonov (Thomson J.J.) model atoma, po kome se atom sastoji od
izvjesnog broja elektrona koji se kreću u homogenoj lopti pozitivnog naelektrisanja,
izgledalo je potpuno neprihvatljivo da rasijanje alfa-čestica može biti posljedica sudara s
elektronima. Zato je, Raderford primijetio slijedeće: "Ako se sjetimo, da su masa, impuls i
kinetička energija alfa-čestice veoma veliki u poređenju s odgovarajućim vrijednostima
za elektrone ... ne izgleda vjerovatno ... da se alfa-čestica može skrenuti pod velikim
uglom, jednostavnim približavanjem k elektronu". Stoga Raderford zaključuje: "Imajući u
vidu sve činjenice, bit će najjednostavnije pretpostaviti da atom sadrži neko centralno
naelektrisanje, raspoređeno u vrlo maloj zapremini". Drugim riječima, Raderford ističe, da
se atom ne sastoji od homogene lopte pozitivnog naelektrisanja, kako je to Tomson
pretpostavljao, već da je pozitivno naelektrisanje koncentrirano u veoma maloj oblasti –
centru atoma - koju je kasnije, 1912 .godine, nazvao jezgro atoma (na latinskom nucleus
– jezgro) (Chadwick and Rutherford, 1921).

Polazeći od pretpostavke da se Kulonov zakon može primijeniti na uzajamno djelovanje

jezgre atoma i alfa-čestice, Raderford izvodi relaciju kojom se rasijanje pod različitim
uglovima dovodi u zavisnost s naelektrisanjem jezgre, debljinom mete i brzinom alfa
čestica. Gajger (Geiger H.) i Marsden (Marsden E.), na čijim se prethodnim radovima
zasnivala Raderfordova teorija atoma, izvršili su veoma temeljite eksperimentalne
provjere ove jednačine. U izvještaju o svom radu iz 1913.g. gdje su istraživali rasijanje na
metama od sedam različitih materijala i različitim brzinama upadnog snopa alfa-čestica,

16
 1. Atomska jezgra

oni konstatiraju: "... rezultati naših istraživanja dobro se slažu s teorijskim dedukcijama
profesora Raderforda i znače snažnu potvrdu za ispravnost pretpostavke da atom u svom
centru sadrži jako naelektrisanje, čije su dimenzije male u poređenju s prečnikom atoma".
Broj pozitivnih naboja u jezgri može se odrediti na osnovu skretanja naelektrisanih čestica
pri sudaru s njom. Sve što se znalo, do pojave Raderfordovog atoma, bilo je, da broj
elementarnih pozitivnih naelektrisanja u jezgru iznosi otprilike polovinu atomske težine.

Pretpostavimo da se uzak paralelan snop alfa-čestica s energijom Eα usmjeri na vrlo tanku

foliju, tj. supstanciju čiji se atomski broj želi naći. Alfa-čestice međudjeluju s atomima
folije i neke od njih se elastično rasijavaju na jezgrima. Raderfordov izraz za diferencijalni
efektivni presjek daje vjerovatnost da čestica skrene u jedinični prostorni ugao pri fiksnom
uglu θ:

r02
dσ = dΩ (1.10)
θ 4
16 sin
2
ili
2
dσ 1 ⎛⎜ Z1 Z 2 e 2 ⎞
⎟ 1
= (1.11)
dΩ 16 ⎜⎝ 4πε 0 E α ⎟
⎠ sin 4 θ
2
gdje je: Z1e - naboj jezgre atoma mete, Z2e – naboj upadne alfa-čestice, Eα - kinetička
energija upadne alfa-čestice (mαvo2/2), εo – dielektrična konstanta za vakuum i ro –
minimalno rastojanje do koga se alfa-čestica može približiti centru jezgre.
Korištenjem Raderfordovog izraza za rasijanje (1.11) i relacije za efektivni presjek (1.8),
moguće je naći udio broja čestica dn rasijanih kroz ugao θ , u prostornom uglu dΩ, u
odnosu na početni broj čestica n:

dn
= N D dσ
n
odnosno,

17
 1.Atomska jezgra

2
dn N D ⎛⎜ Z1 Z 2 e 2 ⎞
⎟ 1
= dΩ (1.12)
n 16 ⎜⎝ 4πε 0 E α ⎟
⎠ sin 4 θ
2
gdje je D – debljina mete, N – broj atomskih jezgara po jedinici zapremine i e –
elementarno naelektrisanje. I pod drugim sličnim uvjetima, broj rasijanih alfa-čestica
varira s kvadratom atomskog broja Z1 nuklida-mete.
Određivanje atomskog broja Raderfordovim rasijanjem, može biti praćeno poteškoćama,
pošto radijus jezgre mete često nije tačno poznat. Idući značajan korak na putu
određivanja veličine nuklearnog naelektrisanja učinio je 1913.g. u Raderfordovom
laboratoriju u Mančesteru, mladi engleski fizičar Mouzli (Moseley N.G.J.). Koristeći se
tada novim otkrićem, da se kristal ponaša kao difrakciona rešetka. te da se stoga može
koristiti za upoređivanje talasnih dužina X-zračenja, Mouzli je istražio karakteristične X-
zrake izvjesnog broja elemenata. Utvrdio je da se talasna dužina karakterističnih X-zraka
pravilno mijenja s porastom rednog broja elementa Z. Iz položaja spektralnih linija,
Mouzli je odredio frekvencije odgovarajućih zračenja ν i ustanovio slijedeću vezu:

ν = const. (Z − 1)
2
(1.13)

Korištenjem Mouzlijevog metoda, potpuno tačno je određen atomski broj nobelijuma

(Z=102). Bombardiranjem 248Cm jonima 12C, nuklearna reakcija:
248
Cm (12C, 5n) 255No
255 251
izazvala je stvaranje malih količina No, koje su se α-emisijom raspadale u Fm
(fermij) s vremenom poluraspada t1/2=3.1 min:
255
102 No→100
251
Fm+ 42 He + +
251
Nuklid-potomak Fm nađen je koincidentnim mjerenjima emitiranog X-zračenja s
očekivanom frekvencijom za element s rednim brojem 100.

18
 1. Atomska jezgra

1.3.4. Energija veze jezgre

Eksperimentalno je utvrđeno da masa jezgre nije jednaka prostom zbiru masa njegovih
sastavnih dijelova. Kada se saberu mase svih protona i neutrona od kojih je sastavljeno
neko jezgro, onda će taj zbir masa ili ukupna masa biti veća od mase jezgre. Zbog toga je
i energija složenog jezgra manja od zbira energija njegovih slobodnih nukleona. Ako se
želi jedno atomsko jezgro razložiti na njegove pojedinačne protone i neutrone, potrebno je
izvršiti određen rad. Taj rad je jednak energiji koja povezuje te nukleone. Ova energija se
naziva energijom veze jezgre.
Ako mp označava masu protona, mn masu neutrona, me masu mirovanja elektrona, m
ukupnu izmjerenu masu atoma, onda je energija veze W(Z,N) data sa:

[
W ( Z, N) = Z m p + N m n + Z m e − m c 2]
odnosno,

W ( Z, N ) = [Z m H + N m n − m ] c 2 (1.14)

gdje je Z-atomski broj, N-broj neutrona u jezgri i c-brzina svjetlosti u vakuumu.

Uglavnom je uobičajeno da se energija veze izražava u MeV, a masa u ajm.
Ako se energija veze podijeli s ukupnim brojem nukleona u jezgri (masenim brojem A),
dobiva se srednja energija veze po nukleonu B(Z,N):

W (Z, N )
B(Z, N ) = (1.15)
A
Naprimjer, energija veze za 4He bi prema (1.14) bila:

W (Z, N ) = [(2 ⋅ 1.007825) + (2 ⋅ 1.008665) − 4.00204] ⋅ ajm =

= 0.03076 ⋅ ajm = 28.30 MeV

tj energija veze po nukleonu:

28.30
B(Z, N ) = MeV = 7.04 MeV
4
U Tabeli 1. date su neke proračunate vrijednosti za energiju veze i energiju veze po
nukleonu za izabrane karakteristične nuklide. Među lakim jezgrima, jezgro 4He ima

19
 1.Atomska jezgra

najveću energiju veze po nukleonu (oko 7.1MeV), stoga je ono veoma stabilno. Helij je
plemenit gas, pa se zbog toga ne spaja lako s ostalim elementima.

Tabela 1. Energije veze i energije veze po nukleonu

Nuklid W(Z,N) (MeV) B(Z,N) (MeV)

1
H - -
2
H 2.22 1.11
3
H 8.49 2.83
4
He 28.30 7.10
7
Li 39.22 5.60
12
C 92.05 7.67
27
Al 224.8 8.33
84
Kr 731.5 8.71
132
Xe 1112.0 8.44
208
Hg 1580.0 7.90
235
U 1784.0 7.60
238
U 1803.0 7.58

Na Slici 1.2 data je zavisnost energije veze po nukleonu od masenog broja A.

Pokazuju se da za sve nuklide s većim A od 11 (Z>5), srednja energija veze po nukleonu
iznosi između 7.4 MeV i 8.8 MeV. Slika 1.2 pokazuje, također, da energija veze po
nukleonu maksimalnu vrijednost dostiže za maseni broj blizak 60, odnosno za željezo,
kobalt i nikal. Ovi su elementi i najstabilniji s stanovišta nuklearne fizike.
Pokazuje se da je energija veze po nukleonu, za paran broj nukleona u jezgri, uvijek veća
od srednje aritmetičke vrijednosti energije veze po nukleonu za susjedne nuklide s
neparnim brojem nukleona (Leiser, 2001):

1
(B)2n > [B 2n +1 + B 2n-1 ]
2

20
 1. Atomska jezgra

Ovo se može direktno uočiti kod većine (g,g) jezgara. Prelaz iz (g,u) jezgara u (g,g)
jezgra, primanjem neutrona ili protona, zahtijeva relativno visoke energije veze po datom
nukleonu, a prelaz (g,g) jezgara u (g,u) ili (u,g), suprotno, zahtijeva relativno niske
energije veze po nukleonu. Ove činjenice se mogu opaziti, razmatranjem energije veze
koja se oslobađa pri predaji neutrona jezgrama različitih titanovih izotopa (Z=22): kod
45
Ti primitak neutrona oslobađa energiju od 13.19 MeV; za 46Ti, 8.8 MeV; za 47Ti, 11.61
MeV; za 48Ti, 8.15 MeV; za 49Ti, 10.93 MeV i za 50Ti, 6.36 MeV. No izuzetak od ovog
općeg pravila čine lakši elementi. Energija veze, a otuda i stabilnost jezgara je izuzetno
velika za 4He, 8Be, 12C i 16O, čija se jezgra mogu razmatrati kao da su izgrađena od alfa-
čestica (dvostuko pozitivno joniziranih jezgara atoma helija).

Slika 1.2. Zavisnost energije veze po nukleonu od masenog broja A

Zadržimo se još malo na Slici 1.2. Uočava se da grafikon zavisnosti energije veze po
nukleonu od masenog broja A, nije glatka niti pravilna kriva, za koju bi se jednostavno
mogla dobiti odgovarajuća jednačina (izvršiti fitovanje). Bete (Bethe H.A.) i Vajceker
(C.F. von Weizsäcker) su našli opću jednačinu krive date na Slici 1.2, razvivši model
jezgre koja bi se ponašala analogno "kapljici tečnosti". U takvom modelu energija veze je
data jednim semiempirijskim izrazom koji se sastoji od pet članova:

21
 1.Atomska jezgra

1) Član zapremine koji u obzir uzima međusobno privlačenje nukleona. Pošto nuklerne
sile imaju kratak domet s osobinama zasićivanja, to će svaki nukleon biti snažno držan
od onih koji se nalaze u njegovoj neposrednoj blizini, dok drugi neće utjecati na njega.
Zato će se kao rezultat pojaviti energija privlačenja koja je proporcionalna broju
neukleona u jezgru. Drugim riječima, ovaj član energije mijenjat će se približno
proporcioanalno s promjenom masenog broja A, tj.
Wv = a A
gdje je a – konstanta proporcionalnosti.
2) Član Kulonskog odbijanja koji reducira energiju veze preko međusobnog odbijanja
protona. Elektrostatičke sile među protonima ne manifestiraju osobinu zasićenja, kao
što je slučaj s nuklearnim silama, tako da svaki proton odbija sve ostale protone u
jezgri, a također i oni njega odbijaju. Ovo rezultira u naglom porastu elektrostatičke
sile odbijanja s porastom rednog broja Z. Ukupno elektrostatičko odbijanje u jezgru
grubo je proporcionalno s Z2 /r, pri čemu je r poluprečnik jezgre. Poluprečnik jezgre
varira s masenim brojem A kao A1/3, tako da je elektrostatičko odbijanje
proporcionalno s Z2/A1/3. Ovaj član treba oduzeti od ukupne energije veze, jer se
protoni odbijaju, pa je stoga:

Z2
Wc = − b
A1 / 3
3) Član Površine koji uračunava slabljenje veze između nukleona na površini jezgre.
Osim do sada izloženih članova, potrebno je u razmatranja uključiti još jedan član,
koji je u direktnoj vezi s masenim brojem A, pa je zato jednak za cijeli niz izobarnih
jezgara. Kada tvrdimo da je energija veze proporcionalna masenom broju, time
prećutno pretpostavljamo da svaki nukleon ima podjednaku vjerovatnost pristupa
drugim nukleonima. Međutim, oni nukleoni koji se nalaze na površini jezgre, bit će
manje čvrsto vezani za one koji se nalaze u njegovoj unutrašnjosti, tako da se energija
veze smanjuje za taj korekcioni član. Taj je član proporcionalan površini jezgre. Kako
je poluprečnik jezgre proporcionalan trećem korijenu iz masenog broja, onda će cijeli
ovaj korekcioni član na površinsku interakciju biti proporcionalan s A2/3, odnosno

22
 1. Atomska jezgra

W0 = − c A 2 / 3

4) Član Simetrije koji je korekcija za nespareni broj nukleona. Smanjenje energije veze
nastaje i zbog viška neutrona u odnosu na protone. Često se naziva i energijom
asimetrije. U suštini je ovo kvantno mehanički efekt. Teška jezgra sadrže veći broj
neutrona nego protona. U pogledu stabilnosti jezgre taj višak neutrona se objašnjava
kao neka vrsta kompenzacije odbojnih sila među protonima. Kada bi u teškim
jezgrama bio jednak broj neutrona i protona, onda privlačne sile među neutronima i
sile između protona i neutrona ne bi bile dovoljno jake da savladaju i uravnoteže
elektrostatičke sile kojima se protoni međusobno odbijaju. Pretpostavimo da se u
jezgru nalazi Z protona i N neutrona, onda će sve te čestice zauzeti najniža moguća
energetska stanja. Ako bi se zatim dodao jedan neutron, on bi zauzeo neko od
slobodnih kvantnih stanja, koje prije njegovog nailaska nije bilo zauzeto. Takvo stanje
ima veću kinetičku energiju, a manju potencijalnu od stanja koja su već zauzeta
postojećim protonima i neutronima. Kako je energija veze svakog pojedinog nukleona
razlika između njegove potencijalne i kinetičke energije, onda će taj dodatni neutron
sigurno imati manju energiju veze od svih ostalih već prisutnih nukleona. Potpuno je
analogna situacija i za slučaj dodatnog protona.
Prema tome, za višak od N-Z neutrona, to smanjenje energije veze zavisi upravo od
ove razlike. "Manjak energije" zbog tog viška neutrona, proporcionalan je tom višku i
odnosu zapremine koju ovi neutroni zauzimaju, i ukupne zapremine jezgre, tj. odnosu
viška neutrona i masenog broja A:

d (N − Z )2 d (A − 2 Z)2
Ws = − =−
A A
5) Član Parnosti nukleona koji uzima u obzir utjecaj parnog i neparnog broja protona i
neutrona u jezgri. Kada je i broj protona i broj neutrona paran, onda je jezgro
izvanredno stabilno, a kada su oba neparni, onda sistem ispoljava nestabilnost.
Ovakva tendencija stabilnosti, odnosno nestabilnosti jezgri može se pripisati sprezanju
nuklearnih spinova. Ako su svi spinovi spregnuti po parovima, kao što bi bio slučaj
kod (g,g) jezgara, onda bi postojao dopunski doprinos ovog člana u energiji veze, i

23
 1.Atomska jezgra

suprotno, ako postoje protoni ili neutroni s spinovima koji nisu spregnuti po parovima
[slučaj (u,g) i (g,u) jezgara] onda bi se pojavljivao odgovarajući negativni ili odbojni
efekat od ovog člana. Iako dosada ne postoji potpuno adekvatna teorija koja bi
tumačila ovaj efekat spina, s prilično preciznosti se može prihvatiti da ovaj korekcioni
član ima oblik:

Wp = e A −1

pri čemu konstanta e može imati vrijednosti:

e = + 135 MeV za (g,g) jezgra i A parno

e = - 135 MeV za (u,u) jezgra i A parno

e=0 za A neparno
Empirijskim određivanjem i izračunavanjem dobivene su vrijednosti i za preostale 4
konstante:

a = 14.100 MeV
b = 0.585 MeV
c = 13.100 MeV
d = 19.400 MeV
Otuda je energija veze, prema Bete-Vajcekerovom modelu, data sa:

W (Z, N ) = a A − b
Z2
2
− c A3 − d
(A − 2 Z)2 + e A −1 (1.16)
1
A
A3
Kombiniranjem izraza (1.14) i (1.16), može se dobiti i relacija za procjenu mase jezgre:

m(Z, N ) = α Z 2 + β Z + γ + δ A −1 (1.17)

gdje je:

( )
α = 0.585 A −1 3 + 72.4 A −1 MeV
β = (− 0.585 A − 73.18) MeV
−1 3

γ = (943.65 A + 13.1 A ) MeV23

δ=−e

24
 1. Atomska jezgra

Smatra se da nukleoni u jezgru posjeduju i kinetičku energiju. Otuda bi potencijalna

energija nukleona u nepobuđenom jezgru bila jednaka zbiru energije veze i kinetičke
energije tog nukleona. Ako iz nekog pobuđenog jezgra izleti nukleon, jedan dio prvobitne
kinetičke energije se troši na savlađivanje veze nukleona s jezgrom, a jedan dio ostaje u
obliku kinetičke energije nukleona nakon izlijetanja. Prema tome, ako iz nekog jezgra
izleti čestica s određenom kinetičkom energijom, za očekivati je da u tom procesu energija
pobuđenja jezgre bude umanjena za kinetičku energiju te čestice i energiju veze te čestice
s jezgrom.

Slika 1.3. Izobarna parabola za A=117

Za izobarne nuklide (A = const.) semiempirijski izraz za masu (1.19) je parabola. Za A

neparno (e=0) kao izobara se dobiva jedna parabola, a za A parno (e = 135 MeV i e = -135
MeV) dobivaju se dvije parabole. Iz ovih parabola se mogu izračunati energije veze
izobarnih nuklida. Ove se krive nazivaju izobarnim parabolama. Minimumi ovih parabola
su za:

A
ZA =
1.98000 + 0.01493 A 2 3

Najstabilnija jezgra iz neke izobarne grupe su ona koja leže najbliže minimumu
odgovarajuće izobarne parabole.

25
 1.Atomska jezgra

Na Slici 1.3 i Slici 1.4 prikazane su izobarne parabole za A=117 i A=128, redom.
Porastom broja nukleona u jezgri, razlika u masama susjednih izobara postaje manja, a
izobarna parabola ravnija. U prvoj aproksimaciji se može reći, da se vrijeme poluraspada
smanjuje s povećanjem udaljenosti nuklida od minimuma parabole.

Iz Slike 1.3 slijedi da je nuklid s najvećom energijom veze ujedno i najstabilniji u datoj
117
izobarnoj grupi. Za izobarnu grupu s A=117 to je Sn. U ovakvom sistemu se nuklidi s
Z>50 raspadaju preko β+ raspada u 117Sn, a nuklidi s Z<50 preko β- raspada.

Slika 1.4. Izobarna parabola za A=128

Gornja kriva izobare s A=128 (Slika 1.4), odnosi se na (u,u) jezgra, a donja parabola na
(g,g) jezgra. Otuda proizilazi da je prelaz (u,u) jezgara u (g,g) jezgra energetski
favoriziran, što je sasvim u skladu s eksperimentalno utvrđenom činjenicom da u prirodi
postoji samo nekoliko stabilnih (u,u) jezgara (svega 5). Stabilni izobari za A=128 su 128Te
i 128Xe. Izobari s Z<52 raspadaju se β- raspadom u 128Te, a izobari s Z>54 preko β+ raspada
128 128
u Xe. I ima dva moda raspada: preko β- raspada se u 128
Xe s vjerovatnošću 6% , a
+ 128 128
preko β u Te s vjerovatnošću 94%. Raspad u Xe je energetski favoriziran i
dominantan. Slični lančani raspadi su opaženi kod više (u,u) jezgara koja leže blizu
minimuma odgovarajućih izobarnih parabola (40K, 80Br, 102Rh, 204Tl).

26
 1. Atomska jezgra

1.3.5. Momenti atomskog jezgra

Svaka naelektrisana čestica koja ima moment impulsa (ugaoni moment), tj, vrši neku vrstu
rotacije, ponaša se kao mali magnet, te stoga posjeduje magnetni moment. Vrijednost
magnetnog momenta se najčešće iskazuje jedinicom koja se naziva magneton:

qh
μ= (1.18)
4π m c

gdje je q-naboj čestice, h-Plankova konstanta, m-masa mirovanja naelektrisane čestice, c-

brzina svjetlosti u vakuumu. Ako je naelektrisana čestica elektron, onda se ova jedinica
naziva Borov magneton.
Ispostavilo se da se i protoni i neutroni kao sastavni dijelovi atomskog jezgra na izvjestan
način kreću u jezgru. Zbog tog kretanja jezgro ima određeni ugaoni moment. Osim toga,
utvrđeno je da nukleoni imaju spin, tj. vlastiti moment impulsa (vlastiti ugaoni moment), i
vlastiti magnetni moment. Stoga, i pojedine čestice, a i jezgro u cjelini posjeduju i ugaoni i
magnetni moment.
Magnetni moment se uvijek javlja uz nuklearni spin. Jedinica magnetnog momenta
protona naziva se nuklearni magneton:

eh
μn = = 5.0505 ⋅ 10 −27 A m 2 (1.19)
4π m p c

gdje je e-naboj elektrona, a mp-masa mirovanja protona. Nuklearni magneton je (1836.16)

puta manji od Borovog magnetona.

No eksperimentalno izmjerena vrijednost za magnetni moment protona se, međutim, ne

slaže s teorijski očekivanom vrijednošću. Naime, pokazalo se da zbog spina elektrona,
Borov magneton ima dvostruko veću vrijednost od vrijednosti za Borov magneton bez
uračunavanja spina:

μ e = 2.000 μ B = 2 ⋅ 9.273 ⋅ 10 −24 A m 2

Taj broj se obično naziva g-faktor ili žiromagnetski faktor. Analogno elektronu, očekivalo
se da i proton ima magnetni moment koji iznosi dva nuklearna magnetona bez

27
 1.Atomska jezgra

uračunavanja spina. Ali proton ima magnetni moment veći od dva nuklearna magnetona
bez uračunatog spina i nije cio broj:

μ p = 2.793 μ n

Također je utvrđeno da i neutron ima magnetni moment, bez obzira što je to čestica bez
naelektrisanja.

Magnetni moment neutrona μN iznosi:

μ N = − 1.9135 μ n ili μ N = − 0.685 μ p

Spin neutrona (s = 1/2 ћ) povezan je s dosta jakim magnetizmom. Znak "-" pokazuje da su
spin i magnetni moment kod neutrona suprotno orijentirani.
Napomenimo da magnetni momenti nisu jednostavno aditivne veličine, te se ne mogu na
uobičajan način sabirati i oduzimati, već podliježu posebnim pravilima slaganja
magnetnih momenata (pogledati, naprimjer: Cottingham and Greenwood, 2004; Greiner
and Müller, 1994; Dirac, 1958).
Ukupni vlastiti moment jezgre, tj. nuklearni spin, sačinjen je od ugaonih momenata i
orbitalnih momenata pojedinih nukleona.

Način prikazivanja stanja kretanja pojedinih nukleona i jezgara u cjelini, sličan je načinu
opisivanja stanja atoma i elektrona koji ga čine.
Stanje svakog nukleona se, stoga, može prikazati pomoću odgovarajućih kvantnih brojeva:
1) Glavni kvantni broj n koji ima vrijednosti n =1, 2 , 3, ...

2) Orbitalni kvantni broj l kojim je opisan orbitalno moment impulsa i ima vrijednosti l
= 0, 1, 2,..., n-1
3) Magnetni orbitalni kvantni broj ml predstavlja kvantni broj kojim se opisuje
projekcija orbitalnog momenta impulsa na zadani pravac, za koji se uglavnom bira
pravac magnetnog polja. Njegove dozvoljene vrijednosti su: ml = l, l-1, l-2, ... -l.

4) Magnetni kvantni broj spina ms, kojim je opisana projekcija spina na pravac
magnetnog polja, a za protone i neutrone ima samo dvije dozvoljene vrijednosti: +1/2
i –1/2.

28
 1. Atomska jezgra

Ovo su osnovna 4 kvantna broja, s kojima se karakteriziraju stanja nukleona i jezgara.

Utvrđeno je da i za nukleone u jezgri vrijedi Paulijev princip isključenja. Prema tome, u

jednom jezgru dva identična nukleona (dva protona ili dva neutrona) ne mogu imati
istovremeno jednaka sva 4 navedena kvantna broja.

Kombinacije spinova nukleona u jezgri, mogu graditi slijedeće rezultirajuće kvantne

brojeve spina jezgra:
0, 1/2, 1, 3/2, 2 itd.

Sva jezgra s parnim brojem nukleona (A parno) za ukupni nuklearni spin imaju
cjelobrojne vrijednosti, dok (g,g) jezgra u osnovnom stanju imaju nuklearni spin jednak 0.
Stoga proizilazi, da i neutroni i protoni u jezgri mogu neutralizirati spin ako se pojavljuju
u parovima. Naravno, jezgra s neparnim masenim brojem A imaju polucijele spinove.
Električni kvadripolni moment Q jezgre je mjera odstupanja raspodjele naboja od sferne
simetrije, tako da ta veličina praktično definira geometriju jezgre. Recimo, za jezgro u
obliku elipse s poluosama a i b, električni kvadripolni moment je dat sa:

3
Q= Z e (a 2 − b 2 )
5
Samo jezgra s kvantnim brojem spina većim od 1/2 mogu posjedovati kvadripolni
moment.

Vrijednost kvadripolnog momenta za deuterij, Q = +2.74·10-27 e cm2, pokazuje da je u

ovom slučaju naboj distribuiran u obliku cigarete. Pozitivan znak znači da jezgro rotira
oko ose s manjim momentom inercije.

1.3.6. Modeli atomskih jezgri

Eksperimentalna proučavanja strukture atomskog jezgra dala su obilje podataka o prirodi
jezgre. Do danas su razvijeni različiti modeli strukture atomskih jezgara, mada model koji
bi u potpunosti zadovoljio sve zahtjeve još uvijek ne postoji. Prema ovim modelima neka
svojstva atomskih jezgara mogu biti objašnjena kvantitativnim opisom u pojedinačnim
slučajevima, mada opis svih svojstava nije moguće izvesti nekim od danas poznatih

29
 1.Atomska jezgra

modela. U principu se kod modeliranja atomske jezgre dozvoljavaju izvjesne

proizvoljnosti i simplifikacije. No, iako su to uglavnom grube aproksimacije i relativno
nevjerni snimci objektivne realnosti, nuklearni modeli ipak korisno služe za objašnjenje
većine danas poznatih svojstava i pojava u atomskom jezgru. Interesantno je napomenuti,
da postoje takvi modeli koji polaze s sasvim različitih pretpostavki o strukturi i
zakonitostima jezgre, i to takvih pretpostavki koje se čak moraju međusobno i isključivati,
a da ipak ovi modeli na svoj način dovode do uspješnog objašnjenja pojedinih fenomena u
vezi s strukturom jezgre (pogledati: Basdevand et al., 2005; Greiner and Maruhn, 1996).

1) Model slojeva (Shell model)

Ovaj model je baziran na činjenicama i analogiji s elektronskim omotačima u atomima,
koji se sastoje od energetskih slojeva (nivoa), pri čemu se svaki elektron pojedinačno
nalazi u polju jezgre i svih ostalih prisutnih elektrona u atomu. Popunjenost nivoa
elektronima definira odgovarajuća svojstva atoma. Hemijski najstabilniji atomi su oni čiji
su svi energetski nivoi potpuno popunjeni elektronima (takvi su, recimo, atomi inertnih ili
plemenitih plinova, koji se veoma teško jedine s drugim atomima). Energetski nivoi takvih
atoma se popunjavaju po shemi: 2, 8, 18, 32, 50 ... (2·n2), gdje je n-glavni kvantni broj.
Analogno ovome, ustanovljeno je da i jezgra s određenim kombinacijama brojeva
neutrona i protona, iskazuju stabilnost. Ispostavilo se da su ti brojevi: 2, 8, 20, 28, 50 i 82
(posebno za neutrone i broj 126). Ovakvi brojevi nukleona su opaženi kod većine nuklida
s visokim energijama veze.Takvi brojevi su nazvani magičnim brojevima. Također je
ustanovljeno, da jezgra s dvostrukim magičnim brojevima nukleona (magičnim brojem
protona i magičnim brojem neutrona) pokazuju izrazitu stabilnost: 4He (2 protona i 2
neutrona), 16O (8 protona i 8 neutrona), 40Ca (20 protona i 20 neutrona), 48Ca (20 protona i
28 neutrona) i 208Pb (82 protona i 126 neutrona).
Zatim, nuklidi s magičnim brojem neutrona imaju vrlo male efektivne presjeke po zahvatu
135
neutrona. Recimo, za Xe (81 neutron) je σnγ = 2.65x106 barna, dok je za 136
Xe (82
neutrona) σnγ = 0.16 barna.

30
 1. Atomska jezgra

Također, jezgra s magičnim brojem neutrona imaju još jedno interesantno svojstvo:
energija veze posljednjeg neutrona u nuklidu s viškom neutrona u odnosu na najbliži
magični broj je izrazito niska, tako da takvi neutroni mogu biti lako odvojeni od jezgre.
16
Naprimjer, energija veze posljednjeg neutrona u O je 15.60 MeV u poređenju s 4.15
17
MeV za O. U hipotetičnom slučaju za 5He, energija veze trećeg neutrona bi bila čak
negativna, pa takav nuklid ne može egzistirati.
Model slojeva je građen pod pretpostavkom da se nukleoni kreću po stazama s diskretnim
energetskim nivoima, u kojima nema razmjene interakcije među pojedinim nukleonima.
Opći zahtjevi za izgradnju modela slojeva su slijedeći:

a) Da se zaposjednutost nuklearnih energetskih nivoa protonima i neutronima razlikuje

od zaposjednuća elektronskih orbita elektronima;
b) Da se u obzir uzme jako spin-orbitalno međudjelovanje, koje je eksperimentalno
opaženo.

Problemi nastaju pri poopćenju ovog modela na super teška jezgra. Pokazalo se da za njih
postoje novi protonski i neutronski magični brojevi, koji međusobno nisu identični.
Protonski magični brojevi za Z/82 su Z = 114, 126, 164 i 228, dok su za neutrone iza
N/126 neutronski magični brojevi N = 184, 196, 228 i 272.

Iako u jezgro ne postoji neki centar privlačnih ili odbojnih sila, kao što je slučaj pozitivno
naelektrisane jezgre u atomu, ipak se prema savremenim spoznajama može uzeti, da se u
ovakvom modelu nukleoni nalaze u konstantnom polju nuklearnih sila, koje za jezgru
sfernog oblika pokazuje sfernu simetriju. Otuda se kretanje nukleona u jezgri može
razmatrati kao kretanje čestice u potencijalnom polju, s izvjesnom zavisnošću od
rastojanja, koja može u specifičnim slučajevima imati različite oblike.
U modelu slojeva, potencijal pokazuje sfernu simetriju samo kada su svi slojevi popunjeni
nukleonima, jer tada postoji i odgovarajuća izotropnost gustoće.
Ovaj model daje korektne vrijednosti za ukupni moment impulsa (ugaoni moment), a
također dobro objašnjava magnetni dipolni moment i električni kvadripolni moment.
Utvrđeno je da su jezgra s dvostrukim magičnim brojem sferičnog oblika, dok ostala

31
 1.Atomska jezgra

jezgra pokazuju veće ili manje odstupanje od sfernog oblika. Naprimjer, jezgro U-238 ima
oblik ragbi lopte (Cottingham and Greenwood, 2004; Bethe and Morrison, 1956).
Ostala svojstva jezgara, kao što su nestabilnost teških jezgara ili fisija teških (g,g) jezgara
pomoću termalnih neutrona, nisu eksplicitno vidljiva i objašnjiva ovim modelom. Ovakvi
fenomeni su dobro opisani modelom kaplje.

2) Model kaplje
Ovaj model je izgrađen prema analogiji s kapljom tečnosti. Pojedini nukleoni imali bi u
takvom modelu ulogu analognu ulozi molekula u kaplji. Srednja gustina i srednja energija
veze, približno su konstantne veličine u svim jezgrima, naravno s izuzetkom najlakših.
Analogno molekulama u kaplji tečnosti i ovdje se pretpostavlja da je srednja dužina
slobodnog puta nukleona mala u odnosu na dimenzije jezgre-kaplje. Otuda i slijedi
pretpostavka o homogenoj naelektrisanosti jezgre, koja je pogodno poslužila pri
tumačenju jake interakcije pomoću postojanja nuklearnih sila s veoma malim dometom.
Također, model kaplje daje odlično slaganje proračunatih i eksperimentalno izmjerenih
vrijednosti za energiju veze jezgre, odnosno masu jezgre. Uspješno je primijenjen u teoriji
i objašnjenju nuklearne fisije, što je bilo od dalekosežnog značaja.
Međutim, iako je model kaplje imao znatnu ulogu u nuklearnoj fizici, ipak su se pomoću
njega objasnila samo neka svojstva jezgara, i to mahom ona gdje se jezgro moglo tretirati
kao skup mnoštva čestica. Tako se pri tumačenju fisije jezgre ne mora u obzir uzimati
dužina slobodnog puta nukleona. Ali, detaljnija proučavanja dovela su do shvatanja da je
srednja dužina slobodnog puta pojedinih nukleona ipak mnogo veća nego što je
predskazano ovim modelom (Greiner and Maruhn, 1996).

3) Model Fermi plina

Polazeći od shvatanja da se nukleoni mogu smatrati nezavisnim česticama, izgrađen je
model plinovitog stanja jezgre ili tzv. model Fermievog plina. Prema tome modelu,

32
 1. Atomska jezgra

nukleoni se u jezgru kreću gotovo nezavisno, kao u plinu. Otuda i pretpostavka da je

srednja dužina slobodnog puta nukleona u jezgri bar kao dimenzije jezgre, ako ne i veća.
Uočava se da je osnovno shvatanje o interakciji nukleona prema ovom modelu sasvim
suprotno od shvatanja prema modelu kaplje. Kasnije je utvrđeno da ovaj model odlično
opisuje stanje jezgre pri niskim energijama.
Iz ovog modela proizilazi, da među nukleonima ne mogu postojati isključivo privlačne
sile, već da moraju egzistirati i odbojne sile, jer bi u suprotnom jezgro moralo biti mnogo
gušće, a također bi i energija veze morala biti mnogo veća nego što je eksperimentalno
utvrđeno.

Shodno tome, proizilazi, da se jedan nukleon ne može vezivati za proizvoljan broj drugih
nukleona, nego samo za strogo ograničen, i to relativno mali broj nukleona.
Za viša energetska stanja jezgara ovaj model nije efikasan (Cottingham and Greenwood,
2004; Greiner and Maruhn, 1996).

4) Optički model
Jedan od osnovnih problema nuklearne fizike su sudari nukleona s jezgrama-metama, tj.
izučavanje procesa nuklearnih reakcija. Pri takvim međudjelovanjima upadnih nukleona i
jezgara-meta, veoma važnu ulogu ima energija pobuđenja. Pri niskim energijama
pobuđenja ovakve procese prilično dobro opisuje model Fermi gasa. Posebno je pitanje
kako se raspoređuje energija upadnih čestica na pojedine nukleone unutar jezgra, pošto
mnogi produkti nuklernih reakcija često imaju izrazito veću energiju nego što bi se
očekivalo u slučaj ravnomjerne raspodjele energije upadnih čestica na pojedine nukleone.

Suprotno hipotezi o nezavisnosti nukleona u jezgri, postoji hipoteza zasnovana na

statističkom metodu tretiranja nuklearnih reakcija. Prema ovoj hipotezi složeno jezgro se
formira odmah nakon nailaska upadne čestice na površinu jezgre, ne čekajući sekundarne
interakcije ili promjene, tj. kao rezultat ineterakcije, složena jezgra se formiraju gotovo
trenutno.

Optički model jezgre je sinteza shvatanja o nezavisnosti nukleona i shvatanja o nastanku

složenog jezgra kao posljedice odgovarajućih interakcija. Prema optičkom modelu jezgro
33
 1.Atomska jezgra

djeluje na upadnu česticu kao potencijalna jama, pri čemu se u jezgru apsorbiraju upadni
talasi, što rezultira nastankom složenog jezgra. Otuda se složeno jezgro ne formira niti
trenutno niti s potpunom sigurnošću.
U skladu s teorijom potencijalnih jama, prema optičkom modelu, čestica koja nosi
korpuskularno–talasna svojstva, nakon ulaska u jezgro se odbija prema zakonima
refleksije talasa. Pri tome je dužina slobodnog puta sporog neutrona koji nailazi na jezgro
i formira ineterakcijom novo složeno jezgro može biti čak i znatno veća od dimenzija
jezgre, tako da je prilično znatna i vjerovatnoća prolaska neutrona kroz jezgro bez gubitka
energije. Prema tome, jezgro u optičkom modelu može imati ulogu sredine koja ponekad
propušta ili apsorbira upadne čestice, odnosno talase.
Ovaj model je dao naročit doprinos proračunu i analizi efektivnih presjeka rasijanja
upadnih čestica. No doprinos u izučavanju toka i prirode samih reakcija je relativno
beznačajan (Greiner and Maruhn, 1996).

5) Model α-čestica
Činjenica da mnoga jezgra spontano emitiraju α-čestice, navela je na pomisao da su jezgra
izgrađena upravo od ovih stabilnih čestica. Naime, energija veze α-čestice iznosi oko 29
MeV, što pokazuje da ju je relativno teško razložiti, ali isto tako i formirati. Uočeno je da
su vrlo stabilna upravo ona jezgra kod kojih je broj protona jednak broju neutrona, pa se
takva jezgra čak i nazivaju alfa-jezgra. Osim toga, smatra se da su takva jezgra
okarakterizirana i lako uočljivom prostornom simetrijom.
Shodno takvom modelu, efektno je objašnjena energija veze jezgre. Za laka jezgra,
pretežan dio energije veze otpada na α-čestice, od kojih su sastavljena. Neznatan dio
energije veze (otprilike deseti dio) otpada na energiju veze između α-čestica. Također,
prema ovom modelu slijedi, da se energija veze znatno ne povećava u jezgrima s jednim
nukleonom iznad masenog broja djeljivog s četiri (A = 4n). Pokazuje se, da identičan
zaključak vrijedi i za jezgra s dva ili tri nukleona iznad masenog broja djeljivog s četiri.
Međutim, u jezgrima s četvrtim nukleonom viška, kao da nastane nagli skok u povećanju
energije veze, jer se prema ovom modelu formira nova α-čestica.

34
 1. Atomska jezgra

Pomoću modela α-čestica u jezgru, uspješno su objašnjena mnoga svojstva jezgara s

parnim brojevima nukleona, ali s neparnim brojevima nukleona ovaj model nailazi na
mnoge poteškoće, te mu je i opća upotrebljivost ograničena (Greiner and Maruhn, 1996;
Sokolov et al., 1965).

35
 2. Radioaktivnost

2.1. Otkriće radioaktivnosti

Kratko vrijeme nakon otkrića X-zraka (1895.g., Röntgen W.C.), zainteresirao se francuski
fizičar Anri Antoan Bekerel (Becquerel H.A.) za ova istraživanja poslije jednog
predavanja koje je Poenkare (Poincaré H.) održao na Akademji nauka u Parizu.
Odgovarajući na jedno pitanje, Poenkare je izjavio, da izgleda kao da X-zraci potječu iz
luminiscentne tačke, koja nastaje na mjestu gdje katodni zraci udaraju u cijev za električno
pražnjenje. Bekerelov otac, Edmond Bekerel, također fizičar, vršio je ispitivanja neke
vrste luminiscencije poznate pod nazivom fluorescencija1, koju manifestiraju različite
supstancije, naročito pošto su prethodno bile izložene sunčevoj svjetlosti. Anri Bekerel je
slučajno imao čisti primjerak soli kalijum-uranilsulfata, kojim se koristio njegov otac
prilikom svojih istraživanja. Pokušavajući utvrditi neku zavisnost između X-zraka i
luminiscencije ove soli urana2, Bekerel je umotao fotografsku ploču u crni papir, položio
tanki kristal soli urana na nju i onda sve izložio sunčevoj svjetlosti. Poslije razvijanja
fotografske ploče, utvrdilo se da je na ploči ostao crni trag, što je poslužilo kao dokaz da
je uranova so emitirala zračenje, koje je moglo proći kroz papir. Kasnije je Bekerel nizom
ogleda pokazao da ovi zraci prolaze i kroz neke druge materijale (tanki listovi aluminija i
bakra) također izazivajući promjene na fotografskoj ploči. U prvo vrijeme Bekerel je bio
mišljenja da je uranova so emitirala zrake pošto je prethodno bila izložena Sunčevoj

1
Naziv fluorescencija obično se koristi da bi se njime opisala emisija svjetlosti specijalne talasne
dužine, koja nastaje kao posljedica izlaganja nekog materijala svjetlosti, s drugom – najčešće
kraćom – talasnom dužinom, pri čemu emitirana svjetlost iščezava, čim prestane djelovanje
svjetlosti s kraćom talasnom dužinom.
2
Bekerel je ovu pojavu opisao kao "fosforescenciju". To je izraz kojim se opisuje luminiscencija
koja traje i dalje još neko vrijeme, pošto iščezne svjetlost koja je uzrokuje. Međutim, uranove soli
iskazuju fluorescenciju.
36
 2. Radioaktivnost

svjetlosti3. Međutim, jedna slučajnost je dovela do otkrića, za koje se kasnije ispostavilo

da je revolucionarne prirode.

Opisujući svoj rad početkom 1896.g., u vezi s eksperimentima, kada je uranovu so

polagao na fotografsku ploču, umotanu u papir, Bekerel kaže: "Neke ploče bile su
spremne u srijedu 26. februara i četvrtak 27. februara. Međutim, tih dana je Sunce samo
povremeno sijalo, tako da sam odustao od eksperimenta, koji sam već bio pripremio, i
vratio sam ploče u mrak fioke ... ostavljajući kristale uranove soli na svom mjestu. Pošto
ni narednih dana nije bilo Sunca, razvio sam fotografske ploče 1. marta, očekujući veoma
blijede slike. Nasuprot tome, na pločama su se pojavile veoma intenzivne siluete ...
Nameće se hipoteza ... da su ove radijacije (koje emitira uranova so) ... nalik na nevid-
ljive zrake koje emitiraju fosforescentne (fluoroscentne?) supstancije, s tom razlikom, što
je njihovo vrijeme trajanja neuporedivo veće, nego kod vidljivih radijacija koje ovakva
tijela emitiraju". Na ovakv način, pokazao je Bekerel da je uranova so emitirala zračenje, a
da pri tome nije bila izložena Sunčevoj svjetlosti i da su ovi tragovi zraka trajali dugo
vrijeme. Ovako je bio otkriven značajan fenomen, kome je Marija Kiri (Curie M.) 1898.g.
dala prikladan naziv radioaktivnost.

Nešto kasnije, Bekerel je utvrdio da je zračenje urana slično X-zračenju, jer je moglo
prodirati kroz materijale neprobojne za običnu svjetlost i utjecati na fotografsku ploču.
Također ga je zainteresiralo, da li ovakvo zračenje može jonizirati zrak, kako to čine X-
zraci.

On je primijetio da naelektrisani elektroskop gubi svoje naelektrisanje (razelektrizira se)

kada mu se približi uranova so, što je bila direktna potvrda da i uranovo zračenje ima
sposobnost joniziranja okolnog zraka. Instrument kojim se služio Bekerel bio je prilično
grub, tako da nije mogao pomoću njega izvršiti neko pouzdano upoređivanje relativnih

3
Ponekad se tvrdi da je engleski fizičar Tompson (Thompson S.P.) otkrio radioaktivnost gotovo
istovremeno i nezavisno od Bekerela. Tompson je 1896.g. primijetio da fotografska ploča
pokrivena tankim slojem metala na kome se nalazila uranova so, izložena Sunčevoj svjetlosti,
također ostaje eksponirana. Tompson je ovaj fenomen nazvao "hiperfosforescencija". Međutim,
Tompson je bio mišljenja da je ovaj efekat posljedica djelovanja Sunčeve svjetlosti na uranovu so,
za razliku od Bekerela koji kasnije potpuno odbacuje ovakvu hipotezu.
37
 2. Radioaktivnost

radioaktivnosti za različite materijale. Marija Kiri, koja je u Parizu radila na ispitivanju

magnetskih osobina gvožđa i čelika, obratila je 1898.g. pažnju i na kvantitativnu stranu
problema radioaktivnosti. Njen suprug, Pjer Kiri (Curie P.) u saradnji s svojim bratom
Žakom Kirijem, otkrio je svojstvo piezoelektričnosti i napravio elektrometar s
piezolektričnom konstrukcijom koji je bio u stanju mjeriti veoma male struje, i koji je
kasnije koristila Marija Kiri u istraživanju radioaktivnosti zračenja koga emitiraju različita
jedinjenja uranovih soli. Instrument se sastojao od dvije horizontalne ploče povezane
preko baterije visokog napona s osjetljivim galvanometrom. Jedinjenja urana polagana su
na donju ploču, tako da je emitirano zračenje joniziralo zrak između ploča i uzrokovalo
malo naelektrisanje koje je galvanometar registrirao. Potom se određivala veličina ovog
naelektrisanja, koje je bilo mjerilo jonizacione moći ili radioaktivnosti, pomoću
uravnotežavanja s poznatim naelektrisanjem koje se proizvodilo piezoelektričnim
efektom. Naime, Pjer i Žak Kiri su utvrdili da neki kristali (posebno kvarc i pojedine soli
vinske kiseline), mogu proizvesti razliku potencijala kada se podvrgnu mehaničkom
pritisku. Koristeći se činjenicom da je tako stvorena električna struja direktno
proporcionalna pritisku proizvedenom utezima, Marija Kiri je uspijevala egzaktno
izmjeriti dobivene količine naelektrisanja jonizacijom.

Na osnovu izvršenih eksperimenata Marija Kiri zaključuje da su "sva ispitana jedinjenja

urana radioaktivna i da je općenito radioaktivnost bila veća ukoliko su ova jedinjenja
sadržavala više urana". Također je utvrdila da i jedinjenja torija pokazuju radioaktivnost.
No, do ovakvog otkrića je nezavisno od nje bio došao i Šmit (Schmidt S.C.), u Njemačkoj,
nekoliko nedelja ranije.

1899.g. Marija i Pjer Kiri saopćili su da supstancije koje se nalaze u blizini preparata
radija stječu "induciranu" ili "pobuđenu" radioaktivnost. Iste godine Ovens (Owens R.B.)
s Kolumbija Univerziteta, koji radi u Raderfordovim laboratorijama u Montrealu,
primjećuje da zračna strujanja imaju utjecaj na radioaktivnost torija. Raderfordov rad iz
1900.g. objašnjava ove fenomene. Raderford primjećuje da soli torija oslobađaju
radioaktivni plin koji naziva emanacija. Radioaktivnost ove emanacije brzo opada s
vremenom, ali opadajući ona ostavlja "induciranu" radioaktivnost u svojoj okolini.

38
 2. Radioaktivnost

Dorn (Dorn E.) 1900.g. dokazuje da i radijeve soli emitiraju nekakvu emanaciju, dok
Debiern (Debierne A.) 1903.g. otkriva analognu emanaciju kod aktinija. Moglo se
konstatirati da se otkrivene emanacije ponašaju u svakom pogledu kao običan plin, te da
se pri niskim temperaturama mogu prevesti u tečno stanje, pri čemu njihova
radioaktivnost ostaje nepromijenjena. U svakom slučaju opadanje aktivnosti emanacija
bilo je praćeno razvitkom "inducirane" radioaktivnosti u posudi u kojoj se nalazila i sama
emanacija ili na predmetima u neposrednoj blizini. Raderford kasnije pokazuje da je ova
pojava bila posljedica onoga što naziva "aktivnim talogom", koga emanacije raspadajući
se, ostavljaju za sobom.

U cilju povezivanja ovih činjenica, koje su djelovale dosta zbunjujuće, Raderford i Sodi
1902.g. iznose teoriju radioaktivne dezintegracije (raspadanja). Ističu da atomi
radioaktivnih elemenata, za razliku od atoma stabilnih elemenata, trpe spontani raspad uz
emisiju alfa- i beta-čestica, pri čemu nastaju atomi novog elementa. Raderford i Sodi
kažu: "Dezintegracija atoma i izbacivanje ... naelektrisane čestice ostavlja za sobom novi
sistem koji je lakši od prethodnog, a ima fizičke i hemijske osobine koje su potpuno
različite od originalnog, prvobitnog elementa. Pošto je proces dezintegracije započeo, on
se nastavlja od jednog stadija do nekog drugog, brzinom koja se u svakom slučaju može
mjeriti".4

Bekerel, Pjer i Marija Kiri i drugi, konstatirali su, da niti visoke niti niske temperature, niti
ma koje "drugo dostupno fizičko sredstvo" nema utjecaj na "radioaktivne promjene", dok
u suprotnom slučaju brzina običnih hemijskih procesa u znatnoj mjeri zavisi baš od
temperature, a ponekad i pritiska. Ovu razliku između radioaktivnih i hemijskih procesa
istakli su Raderford i Sodi: "Pošto je ... radioaktivnost ... atomski fenomen ... kojim se
proizvode novi vidovi materije, to se ove promjene moraju vršiti u unutrašnjosti atoma.
Dosadašnji rezultati koji pokazuju da uvjeti ne utječu na brzinu (radioaktivne) reakcije,
jasno ističu da su ove promjene po svome karakteru različite od ma kojih promjena kojima

4
Za označavanje radioaktivnog elementa bio je predložen, u to doba, izraz "metabolon", od grčke
riječi metabolos što znači promjenljiv. Međutim, ovaj naziv nije bio opće prihvaćen, tako da je sada
potpuno napušten.
39
 2. Radioaktivnost

se dosada zanimala hemija ... Stoga se može smatrati da je radioaktivnost manifestacija

subatomskih promjena."

2.2. Zakon radioaktivnog raspada

Mjerenje brzine radioaktivnog raspada predstavlja jednu od najefikasnijih metoda za

određivanje i identifikaciju radioelemenata poslije njihove hemijske separacije.

Na osnovu toka grafikona koji prikazuju brzinu opadanja radioaktivnosti u vremenu,

izgledalo je Raderford u i Sodiju (1902.g.), da se aktivnost smanjuje na eksponencijalan
(ili logaritamski) način.

Radioaktivni raspad je statistički proces, tj. tok radioaktivnog raspada potpuno je neovisan
o vanjskim uvjetima, odnosno atomska jezgra se transformiraju bez utjecaja na druga
jezgra, tako da svako jezgro pokazuje vlastitu vjerovatnost raspada. Kada će neko jezgro
emitirati alfa-česticu, elektron (pozitron) ili gama kvant ne može se unaprijed predvidjeti.
Emisija ovih čestica nastupa iznenada, pri čemu se ne opaža nikakav vanjski poticaj, niti
bilo kakva prethodna promjena. Premda je potpuno neizvjesno, kada će se pojedini atom
dezintegrirati, ipak se od ogromnog mnoštva atoma u jedinici vremena raspadne uvijek
isti procenat (Chadwick and Rutherford, 1921).

Vjerovatnost raspada je svojstvo specifičnog radionuklida i zato ne zavisi od hemijskih ili

fizikalnih uvjeta pod kojima se radionuklid nalazi.

Razmotrimo najjednostavniji slučaj raspada, kada se radionuklid A transformira emisijom

čestice X u novi, stabilni nuklid B:

A→B+X

Pretpostavimo da je u datom momentu t prisutno N atoma nuklida A. Neka se u

beskonačno malom vremenskom intervalu dt dezintegrira dN atoma supstancije A, tako je
da je brzina raspada (broj raspada u jedinici vremena) data odnosom dN/dt. Brzina raspada
je proporcionalna ukupnom broju N neraspadnutih atoma. Kako broj atoma radionuklida
A opada s vremenom, odnos dN/dt ima negativan predznak:

40
 2. Radioaktivnost

dN
− =λN (2.1)
dt

pri čemu je λ konstanta proporcionalnosti kojoj su Raderford i Sodi dali naziv

radioaktivna konstanta5. Dimenzija joj je s-1. Radioaktivna konstanta predstavlja količnik
vjerovatnosti da uopće dođe do radioaktivne transformacije ili izomernog prelaza dw i
vremenskog intervala dt:

dw
λ=
dt

i njena vrijednost zavisi samo od prirode atoma, a ne zavisi od promjene temperature ili
pritiska.

Transformacija izraza (2.1) u oblik:

dN
= − λ dt
N

i njegovo integriranje, daje za rješenje diferencijalne jednačine (2.1):

N = N o e −λ t (2.2)

pri čemu je No početni broj atoma radionuklida A, a N broj neraspadnutih atoma nakon
vremena t. Primjetimo da se prema ovom zakonu potpuno raspadnu svi atomi tek nakon
beskonačno dugog vremena.

Vrijednost radioaktivne konstante λ određuje se uglavnom eksperimentalno. Ove

vrijednosti imaju jako širok interval, tako da za neke atome iznosi milione s-1, a opet za
druge svega trilionite dijelove s-1. Zbog ovakve prirode i dimenzije te veličine (recipročna
vrijednost vremena), češće se kao karakteristika raspada uzima specijalno definirano
vrijeme, tzv. vrijeme ili period poluraspada.

5
Također se često naziva konstanta dezintegracije ili konstanta raspada radionuklida.
41
 2. Radioaktivnost

2.2.1. Vrijeme poluraspada radionuklida

Raderford 1904.g. kao alternativu radioaktivnoj konstanti uvodi novu konstantu pod
nazivom vrijeme ili period poluraspada, koja također karakterizira raspad radionuklida.
To je vrijeme u toku koga se raspadne polovina od prvobitnog broja atoma neke
supstance, tj. vremenski period u toku koga ostaje neraspadnuta polovina prvobitnog broja
atoma. Obično se označava s t1/2 ili T1/2.

Za t = t1/2 bit će N = No/2, pa je prema (2.2):

No
= N o e − λ t1 / 2
2

ili

− λ t 1 / 2 = - ln 2

to jest,

ln 2 0.693135
t1/ 2 = = (2.3)
λ λ

Zakon radioaktivnog raspada (2.2) tada ima oblik:

ln 2
− t
t1 / 2
N = No e (2.4)

2.2.2. Srednje vrijeme života radioaktivnog atoma

Prema osnovnim statističkim zakonima, pri radioaktivnom raspadu se ne može predvidjeti

poslije kolikog vremena će pojedini atom iz mnoštva, pretrpjeti nuklearnu transformaciju.
Prema tome, trajanje nekog atoma, tj. dužina vremena za koje on može da postoji prije
svog raspada, teorijski može imati vrijednosti od nula do beskonačno.

Nakon vremena t, međutim, od početnih No atoma neraspadnuto ostane No exp(-λt) atoma.

U vremenskom intervalu dt između t i t + dt, raspadne se |dN| = λ N dt atoma.

Zbir trajanja života svih atoma iznosi:

42
 2. Radioaktivnost

t |dN| = t λ N dt

Međutim, pogodnije je definirati neko "srednje vrijeme”, odnosno nekakav "srednji život"
atoma, prema:

∞ ∞
τ N o = ∫ t dN = ∫ t λ N dt (2.5)
o o

gdje je τ "srednji život" ili "srednje vrijeme" trajanja atoma. Iz (2.5) slijedi:

∞ ∞
1
∫ t λ No e dt = λ ∫ t e −λ t dt ,
−λ t
τ=
No o o

odnosno:

1
τ= (2.6)
λ

Prema tome, "srednji život" ili "srednje vrijeme života" radionuklida jednako je
recipročnoj vrijednosti radioaktivne konstante.

Nije teško dobiti vezu između "srednjeg života" τ i vremena poluraspada nuklida t1/2, tj.:

t1/ 2
τ= ≈ 1.44 t 1 / 2 (2.7)
ln 2

što znači da je "srednje vrijeme života" atoma gotovo 1.5 puta duže od vremena
poluraspada istog atoma.

2.2.3. Brzina radioaktivnog raspada ili radioaktivnost

Prema osnovnom zakonu radioaktivnog raspada (2.2), vidi se da je brzina tog procesa data
derivacijom dN/dt. Apsolutna vrijednost te veličine prema (2.1) iznosi:

dN
A= =λN (2.8)
dt

43
 2. Radioaktivnost

i naziva se brzina radioaktivnog raspada, radioaktivnost ili samo aktivnost. Prema tome,
aktivnost neke supstancije se može tumačiti kao broj radioaktivnih raspada u jedinici
vremena u određenoj količini te supstancije.

Aktivnost nekog radioanuklida podijeljena s njegovom masom naziva se masena ili

specifična aktivnost.

Prema (2.2) i aktivnost je opadajuća eksponencijalna funkcija od vremena t, te za nju

vrijedi:

ln 2
− t
−λ t t1 / 2
A = Ao e = Ao e (2.9)

gdje je Ao – početna aktivnost supstancije, a A – aktivnost supstancije nakon vremena t.

Jedinica za radioaktivnost u SI je 1 Bekerel (becquerel). Označava se s Bq. Znači, 1

Bekerel je aktivnost radioaktivnog izvora u kome se dešava jedan raspad jezgra atoma u
jednoj sekundi:

1
1 Bq = 1 = 1 s −1 (2.10)
s

U ranijim sistemima mjera upotrebljavale su se ravnopravno dvije jedinice za

radioaktivnost: Kiri (Ci) i Raderford (Rd):

raspada
1 Ci (curie) = 3.7 ⋅ 1010 = 3.7 ⋅ 1010 Bq
s

raspada
1 Rd ( rutherford) = 10 6 = 10 6 Bq
s
226
Izračunajmo broj raspada u jednoj sekundi u jednom gramu Ra. Vrijednost atomske
226
mase Ra iznosi 226.0960 ajm. Radioaktivna konstanta za ovaj radionuklid je λ =
1.355x10-11 s-1. Onda je prema (2.8), aktivnost 1 grama ove supstancije:

dN
= 1.355 ⋅ 10 −11 s −1 ⋅ broj atoma u 1 g Ra 226
dt

44
 2. Radioaktivnost

Kako 1 mol 226Ra (tj. 226.0960 g 226Ra) sadrži Avogadrov broj atoma (6.022·1023 atoma),
slijedi da 1 gram 226Ra sadrži:

6.022 ⋅ 10 23
atoma = 2.663 ⋅ 10 21 atoma
226.096

Otuda je aktivnost 1 g ove supstancije:

raspada
A = λ N = 1.355 ⋅ 10 −11 ⋅ 2.663 ⋅ 10 21 ≈ 3.7 ⋅ 1010 Bq ,
s
226 238
što odgovara aktivnosti od 1 Ci. Recimo, za razliku od Ra, aktivnost 1 grama U
iznosi "samo" 12350 Bq.

Naravno, vrijednosti datih jedinica radioaktivnosti odnose se na ukupan broj raspada u

jedinici vremena koji se dešavaju u samoj radioaktivnoj supstanciji, bez obzira na zračenje
koje dospijeva u okolinu supstancije. Eksperimentalno mjerenje radioaktivnog zračenja je
poseban problem, koji ćemo detaljno razmotriti kasnije.

2.3. Jednačina radioaktivnog niza. Radioaktivna ravnoteža

Prilikom procesa radioaktivnog raspada, često se dešava da je i produkt raspada također

radioaktivan, tj. raspada se u novi nuklid:

t1 / 2 )1 , λ1 t1 / 2 ) 2 , λ 2
Nuklid1 ⎯(⎯ ⎯⎯→ Nuklid 2 ⎯(⎯ ⎯⎯→ Nuklid 3 ( stabilan)

Označimo indeksom 1 atome "pretka" ("roditelja"), indeksom 2 atome njegovog

"potomka" i indeksom 3 atome "prapotomka" ("unuka"), dok su λ1 i λ2 radioaktivne
konstante "pretka" i "potomka", redom. Neka je No broj atoma (jezgara) prve generacije u
početku računanja vremena, tj. za t = 0. Također, neka u trenutku t = 0 ne bude ni jednog
jezgra druge generacije (N2 = 0).

Pretpostavimo da nakon vremena t bude N1 jezgara prve generacije koja se nisu raspala
(što je jednako početnom broju jezgara druge generacije). s N2 označimo broj jezgara
druge generacije.

45
 2. Radioaktivnost

Napišimo, prema ovim uvjetima, jednačinu raspada jezgara druge generacije. Promjena
broja jezgara druge generacije bit će dN2/dt, pošto se i ta jezgra raspadaju. Međutim, ta
promjena neće biti prema (2.1) jednaka samo veličini –λ2 N2, nego toj veličini uvečanoj za
broj λ1 N1 :

dN 2
= λ1 N1 - λ 2 N 2 (2.11)
dt

Kako je:

N 1 = N o e − λ1 t

bit će:

dN 2
− λ 1 N o e − λ1 t + λ 2 N 2 = 0 (2.12)
dt

Ovo je linearna diferencijalna jednačina prvog reda, koja daje vezu između broja
neraspadnutih jezgara N1 Nuklida1 i broja neraspadnutih jezgara N2 Nuklida2. Rješenje
diferencijalne jednačine (2.12) za N2(t) može biti napisano u obliku:

N 2 ( t ) = C1 e − λ1 t + C 2 e − λ 2 t (2.13)

gdje su C1 i C2 konstante, koje se mogu izračunati iz početnih uvjeta: t = 0 i N2 = 0. Za ove

početne uvjete relacija (2.13) postaje:

C1 + C2 = 0

tj.

C2 = - C1 (2.14)

što uvrštavanjem u (2.13) daje:

N 2 ( t ) = C1 e − λ1 t − C1 e − λ 2 t (2.15)

Zamjenom (2.15) u (2.13), te diferenciranjem, slijedi:

− λ1 t
e ( − λ 1 C1 − λ 1 N o + λ 2 C1 ) = 0

46
 2. Radioaktivnost

ili

λ1
C1 = No (2.16)
λ 2 − λ1

Otuda je rješenje diferencijalne jedanačine (2.12):

λ1 N o
N 2 (t ) = (e − λ1 t − e − λ 2 t ) (2.17)
λ 2 − λ1

Ova jednačina omogućava da se za svaki vremenski interval odredi broj jezgara druge
generacije (Nuklid2), ako je poznat početni broj jezgara Nuklida1 (prve generacije), te
radioaktivne konstante λ1 i λ2.

Aktivnost nuklida druge generacije je:

λ2 Ao
A 2 (t) = λ 2 N 2 = (e − λ1 t − e − λ 2 t ) (2.18)
λ 2 − λ1

gdje je Ao = λ1 No (pošto je za t = 0, N 1 = N o e − λ1 t = N o ).

Na potpuno identičan način bi se mogao izračunati i broj neraspadnutih jezgara narednih

generacija, pomoću Batemanove jednačine (Skrable et al., 1974; Jacquez, 1972).

2.3.1. Sekularna radioaktivna ravnoteža

U prethodnim razmatranjima bilo je pretpostavljeno da se matični nuklid i njegovi

potomci promatraju odvojeno, tako da se potomak ne regenerira uporedo s svojim
raspadom. Ako se matični nuklid (Nuklid1) i potomak (Nuklid2) nađu zajedno, onda se
stanje radioaktivne ravnoteže uspostavlja kada potomak dezintegrira istom brzinom kojom
ga proizvodi njegov matični nuklid. Konkretno, u prethodno izloženom slučaju Nuklid1 i
Nuklid2 bi bili u ravnoteži ukoliko bi se Nuklid2 raspadao istom brzinom kojom bi
nastajao iz Nuklida1.

Ako je vrijeme poluraspada matičnog nuklida mnogo duže od vremena poluraspada

njegovog potomka, kažemo da su ta dva nuklida dostigla sekularnu ravnotežu, tj.:
47
 2. Radioaktivnost

λ2 >> λ1 ili (t1/2)1 >> (t1/2)2

Za takav slučaj vrijedi da je:

λ 2 − λ1 ≈ λ 2
e − λ1 t − e − λ 2 t ≈ 1 − e − λ 2 t

pa izraz (2.17) postaje

λ1
N2 = N o (1 - e - λ 2 t ) (2.19)
λ2

ili

A 2 (t ) = A 0 (1 − e
− λ1 t
) (2.20)

Za ravnotežu je:

dN 1
= λ1 N1
dt
dN 2
= λ2 N2
dt

Odakle slijedi,

λ1 N1 = λ 2 N 2 (2.21)

tj.

N 1 ( t 1 / 2 )1
= (2.21.a)
N 2 (t 1 / 2 ) 2

pri čemu su N1 i N2 brojevi jezgara prisutni u matičnom nuklidu i nuklidu potomku,

redom.

Iz izraza (2.21) slijedi da je brzina nastanka Nuklida2 jednaka je brzini raspadanja

Nuklida1. Ukupna aktivnost je tada:

A = A 1 + A 2 = A 0 + A 0 (1 − e − λ 2 t ) = A 0 ( 2 − e − λ 2 t )

48
 2. Radioaktivnost

pošto je A1 = A0.

Slika 2.1. Sekularna ravnoteža: A1-aktivnost matičnog nuklida, A2–aktivnost potomka i A3–raspad
izoliranog potomka (t1/2 = 0.8 h) (Leiser, 2001)

Slika 2.2. Transientna ravnoteža: A1 - aktivnost matičnog nuklida (t1/2 = 8.0 h), A2 – aktivnost
potomka (t1/2 = 0.8 h) i A3 – raspad izoliranog potomka (Leiser, 2001)

U slučaju niza uzastopnih raspada, opći uvjet za sekularnu radioaktivnu ravnotežu može
biti napisan prema izrazu (2.21) kao:

λ1 N1 = λ 2 N 2 = λ 3 N 3 = L = λ i N i (2.22)

49
 2. Radioaktivnost

pri čemu su N1, N2, N3, ... Ni brojevi jezgara radionuklida 1, 2, 3, ... i, koji se nalaze u
sekularnoj radioaktivnoj ravnoteži. Prema tome, očigledno je da za ma koja dva člana A i
B radioaktivnog niza u sekularnoj ravnoteži, bez obzira da li su matični nuklid ili potomci,
ili da li ih neka generacija odvaja, važi NA λA = NB λB tako da je:

NA λB
= (2.23)
NB λA

Pošto su λA i λB konstante veličine, onda je i količnik λB/λA također konstantna veličina,

odakle prozilazi da je konstantan i odnos broja neraspadnutih jezgara za ma koja dva člana
dezintegracionog niza, kada nastupi sekularna radioaktivna ravnoteža.

Izložena razmatranja za slučaj sekularne radioaktivne ravnoteže naišla su na zanimljivu i

korisnu primjenu. Raderford i Sodi 1903.g. iznose sugestiju da je i sam radij proizvod
raspadanja nekog drugog elementa. 1904.g. Raderford ukazuje da bi radij mogao biti
potomak urana, pošto se uvijek nalazio u uranovim jedinjenjima. Ako bi to bila istina,
onda bi prema Raderfordu, odnos urana i radija u tim mineralima morao biti konstantan
prema relaciji (2.23). Kratko vrijeme poslije toga Boltvud (Boltwood B.B.) i Mek Koj
(McCoy H.N.) sa Jel Univerziteta u Čikagu i Strat (Sttrutt R.J.) nezavisno od njih,
eksperimentalno pokazuju da radij i uran pripadaju istom radioaktivnom nizu. Kako je
danas poznato, svi minerali urana sadrže jedan dio radija na 2.8 miliona dijelova urana.

Ako je uran matični nuklid (predak) za radij, onda bi se trebalo opaziti nagomilavanje
radija, ako se izvjesno vrijeme neometan čuva primjerak čistog urana. Sodi je 1905.g.
pokušao provjeriti ovu hipotezu, ali nije uspio dobiti zadovoljavajuću eksperimentalnu
potvrdu, jer nije imao dovoljno čist primjerak urana. 1907.g., međutim, Boltvud ukazuje
na to, da bi se između urana i radiuma trebao nalaziti još jedan element, koga naziva
jonijum. Zbog toga bi, prema Boltvudu, bilo potrebno mnogo godina da bi se proizvela
primjetna količina radiuma iz urana, osim ako se ne upotrijebe ogromne količine urana.
Danas se obično koristi drugačiji naziv za jonijum, tj. Th-230 (torij). Vrijeme poluraspada
Th-230 je doista dugo i iznosi 8.0·104 godina, ali se između urana i radija ne nalazi samo
on, već cijeli niz kratko i dugo živućih radionuklida (234Th, 234Pa i 234U).

50
 2. Radioaktivnost

Iz (2.21.a) proistječe, da ako se može odrediti odnos količina 2 radionuklida prisutna u

sekularnoj ravnoteži u nekom nizu, i ako je poznato vrijeme poluraspada jednog od njih,
onda se može izračunati vrijeme poluraspada drugog nuklida. Kod radionuklida s
umjerenom brzinom raspada, vrijeme poluraspada se može odrediti direktnim praćenjem
toka raspada i korištenjem izraza (2.2) ili (2.9). Ali, ako je raspad veoma spor, tj. vrijeme
poluraspada veoma dugo, obično direktna mjerenja ne daju dovoljno precizne rezultate. U
tom slučaju se koristi izraz (2.21.a).

Recimo, minerali urana, koji su u većini slučajeva dovoljno stari, tako da je kod njih
uspostavljena sekularna radioaktivna ravnoteža, sadrže 1 atom radija na svakih 2.8·106
atoma urana. Ako s A obilježimo atome urana, a s B atome radija, iz prethodnog slijedi da
je:

NA
= 2.8 ⋅ 10 6
NB

Na osnovu direktnih mjerenja za vrijeme poluraspada radija dobija se (t1/2)B = 1620

godina. Otuda je vrijeme poluraspada urana (t1/2)A:

NA
(t 1 / 2 ) A = ( t 1 / 2 ) B = 4.5 ⋅ 10 9 godina
NB

Ovo je danas i usvojena vrijednost za vrijeme poluraspada 238U.

Kada se ima u vidu, da su i prirodni radionuklidi podložni stalnom spontanom raspadu,

onda se nameće logično pitanje od kuda su ovi radionuklidi još prisutni u Zemljinoj kori.
Objašnjenje ovog fenomena slijedi iz činjenice da svaki prirodni radioaktivni niz ima
matični radionuklid s veoma dugim vremenom poluraspada. Vrijeme poluraspada U238,
koji matični nuklid uranovog niza, iznosi 4.5·109 godina, što je u odnosu na procijenjenu
starost Zemlje niža vrijednost, te je još uvijek prisutan u zemljinoj kori najmanje u odnosu
1:2 od početne količine. Prema tome, kako se različiti radioaktivni produkti iz uranovog
niza raspadaju, tako bivaju mijenjani produktima raspada svojih roditelja, pri čemu nove
količine potječu iz ogromnih rezervi urana prisutnog u Zemljinoj kori (Till and Grogan,
2008).

51
 2. Radioaktivnost
238
U prirodi postoje samo tri niza radioelemenata: niz urana (matični nuklid U), niz torija
232 235
(matični nuklid Th) i niz aktinija (matični nuklid U), iako bi mogao postojati i četvrti
237
radioaktivni niz (neptunijev niz). Međutim, vrijeme poluraspada Np, člana ovog niza s
najdužim životom, iznosilo bi samo 2 miliona godina, tako da bi se trebao gotovo potpuno
raspasti u vremenu proteklom od postanka Zemlje, u stabilni bizmut 209Bi.

2.3.2. Transientna radioaktivna ravnoteža

Transientna radioaktivna ravnoteža (Slika 2.2.) se dostiže kada vrijeme poluraspada

matičnog nuklida (t1/2)1 veće od vremena poluraspada potomka (t1/2)2. Ona se dostiže uz
uvjet:

1 − e − ( λ 2 − λ1 ) t = 1

tako da izraz (2.17) postaje:

λ1
N2 = N 0 e − λ1 t (2.24)
λ 2 − λ1

Kako je:

− λ1 t
N1 = N 0 e

slijedi, da je za transientnu ravnotežu vrijedi odnos:

N2 λ1 (t 1 / 2 ) 2
= =
N 1 λ 2 − λ 1 ( t 1 / 2 )1 − ( t 1 / 2 ) 2

U praksi se uzima da transientna ravnoteža nastupa tek nakon vremena većeg od (Leiser,
2001):

(t 1 / 2 ) 2
10 × (2.25)
( t 1 / 2 )1 − ( t 1 / 2 ) 2

52
 2. Radioaktivnost

Ukoliko je vrijeme poluraspada matičnog nuklida (t1/2)1 manje od vremena poluraspada

nuklida potomka (t1/2)2, onda ne može doći do uspostavljanja nikakve radioaktivne
ravnoteže.

2.4. Lančani (višestruki) raspad

Neki radionuklidi se mogu istovremeno raspadati po više različitih kanala:

Ca40
K40 β+, 89%

Ar40
β+, 11%

Jasno, modovi raspada mogu biti slični ili različiti.

Za lančani raspad:

B
λB
A
λC
C

λB i λC su vjerovatnosti da se nuklid A raspadne u nuklid B i C, redom.

Zakon radioaktivnog raspada za nuklid A je:

dN A
− = (λ B + λ C ) N A
dt

dok su brzine raspada za nuklide B i C date s :

dN B dN C
= − λB NA i = − λC NA
dt dt

odakle slijedi:

53
 2. Radioaktivnost

dN A 1
− ⋅ = λB + λC
dt N A

tj.

λA = λB + λC

ili općenito za i – kanala raspada:

i
λ = λ1 + λ 2 + L + λ i = ∑ λ n (2.26)
n =1

gdje je λ – radioaktivna konstanta kombiniranog raspada.

Prema (2.26), veza između vremena poluraspada je data sa:

i
1 1
=∑ (2.27)
t1/ 2 n =1 (t 1 / 2 ) n

gdje je t1/2 ukupno vrijeme poluraspada.

Pojedinačna vremena poluraspada (t1/2)i ne mogu se odrediti eksperimentalno, ali se mogu

izračunati, ako se posebno razmatraju pojedinačni produkti lančanog raspada. Pojedinačna
vremena poluraspada (t1/2)i su uvijek duža od općeg vremena poluraspada t1/2.

2.5. Tipovi radioaktivnog raspada

Nuklid je stabilan, tj. spontano se ne raspada, ako je njegova masa manja od ukupne mase
svih mogućih produkata raspada. Prema tome, kada se dogodi raspad, on je praćen općim
smanjivanjem mase.

Općenito, neki radioaktivni raspad može biti prikazan jednačinom:

A → B + X + E
Matični Potomak Emitirana Energija
nuklid čestica ili
kvant
gdje se energija E javlja u obliku kinetičke energije emitiranih čestica i/ili kvanata.

54
 2. Radioaktivnost

Energija oslobođena u kompletnom radioaktivnom raspadu data je preko tzv. Q – faktora

ili Q – vrijednosti. Q–faktor je energija koja je nastala kao posljedica razlike masa prije i
nakon raspada u krajnje, osnovno stanje:

Q = m c 2 − (m A − m B − m X ) c 2 (2.28)

Stoga Q–faktor nije jednak energiji emitiranih čestica ili kvanata, već u sebi sadrži i
energiju uzmaka jezgre potomaka.

Na osnovu toga koja se vrsta čestica ili kvanata emitira pri spontanom radioaktivnom
raspadu, razlikujemo slijedeće tipove radioaktivnog raspada:

a) α - raspad

b) β – raspad: β+ i β- - raspad, te Elektronski zahvat (EC)

c) γ –raspad, također uz emisiju konverzionih ili Augerovih (Ožerovih) elektrona

d) Spontana nuklearna fisija

e) Emisija protona

f) Emisija teških dijelova jezgre

Prva tri tipa radioaktivnog raspada je relativno lako opaziti, postavljanjem radionuklida u
magnetno polje. U magnetnom polju nenaelektrisani γ-kvanti ne skreću, ali zato pozitivno
naelektrisane β+ i α-čestice skreću u istom smjeru, dok negativna β--čestica skreće u
suprotnom smjeru. α-čestice, pošto imaju veću masu od β+-čestica, a manji odnos e/m,
manje skreću od β+-čestica.

Način transmutacije radionuklida može se predočiti shemom raspada. U takvim

slučajevima, različita stanja jezgre opisana su energetskim nivoima pobuđenja i
obilježavaju se s E1, E2, E3 itd. Najniže nepobuđeno stanje (osnovno stanje) obilježava se
u takvom kontekstu s E0. Opservabilne promjene između stanja prikazuju se grafički,
strelicama, čiji oblik i smjer pokazuje tip raspada:

1) vertikalna strelica - emisija γ-kvanata

2) kosa strelica udesno - β- raspad

55
 2. Radioaktivnost

3) kosa strelica ulijevo - β+ raspad

4) podebljana strelica ulijevo - α raspad.

U blizini svake strelice, data je i odgovarajuća pojedinačna vjerovatnost raspadanja, kao i

Q-vrijednost (ponekad umjesto Q-vrijednosti samo energija raspada) u MeV-ima.
Također, nerijetko je data i vrijednost nuklearnog spina, te parnost pojedinih stanja
(recimo, oznaka "5/2-" predstavlja spinski kvantni broj i negativnu parnost za to stanje).

2.5.1. Opća svojstva vezanih mikrosistema

Osnovno svojstvo svih kvantnih objekata (mikrosistema) je da se mogu nalaziti samo u

određenim kvantnim stanjima kretanja s precizno definiranim vrijednostima energije,
zadatim Šredingerovom (Schrödinger E.) jednačinom. Ova kvantna stanja kretanja se
opisuju odgovarajućim vrijednostima energije i shematski se predstavljaju horizontalnim
linijama, koje su po visini razmaknute za datu razliku energija među njima (u datom
razmjeru). Najčvršće moguće vezano stanje jeste ono s najmanjom mogućom energijom
E0' (osnovno stanje) sistema. To je stanje kretanja kome sistem, pod djelovanjem
privlačnih sila koje ga i formiraju, uvijek spontano teži. Slijedeće dozvoljeno, više stanje
(stanje s većom energijom), E1' naziva se prvim pobuđenim (ekscitiranim) stanjem.
Naredno dozvoljeno stanje E2' naziva se drugim pobuđenim stanjem itd (Slika 2.3.).
Uobičajeno je da se energije svih pobuđenih stanja izražavaju u odnosu na energiju
osnovnog stanja, koje se tada uzima kao referentno stanje s nultom energijom.

Ukoliko se sistemu, koji se nalazi u osnovnom stanju dodaje energija spolja, on može
preći u neko od pobuđenih stanja, ukoliko je dovedena energija jednaka razlici između tog
pobuđenog stanja i osnovnog stanja.

Naravno, sistemu nije moguće dodavati energiju do u beskonačnost, pošto je tačno

određeni iznos energije za svaki sistem ponaosob, dovoljan da raskine vezu među
česticama koje ga čine, tj. da od sistema otrgne najprije prvu, zatim drugu, i na kraju n-tu
česticu.

56
 2. Radioaktivnost

Energija potrebna da se iz sistema u datom stanju otrgne jedna čestica naziva se energijom
veze po jednoj čestici (nukleonu) u datom stanju.

U svakom pobuđenom stanju, bez obzira kako je do njega došlo, sistem je nestabilan, te
nakon kraćeg ili dužeg boravka u njemu (što je određeno vremenom života stanja),
emisijom viška energije u obliku zračenja talasa ili čestica, prelazi u neko od nižih
pobuđenih stanja i konačno u osnovno stanje. Naravno, postoji i mogućnost da sistem iz
nekog višeg pobuđenog stanja direktno pređe u osnovno stanje, bez prolaska kroz niža
pobuđena stanja.

Slika 2.3. Shematski prikaz energetskih stanja

Ovaj spontani proces prelaska sistema iz viših pobuđenih stanja u niža (pa i u osnovno)
naziva se deekscitacijom sistema, a zračenje koje odnosi višak energije pobuđenja u većini
slučajeva je elektromagnetske prirode (fotoni određenih talasnih dužina), čija je energija
jednaka razlici energija stanja između kojih se dešavaju prelazi.

Energetske razlike između pobuđenih stanja u atomskim jezgrama kreću se od nekoliko

desetina keV-a, pa do nekoliko MeV-a, a fotoni emitirani prilikom deekscitacije jezgre
pripadaju oblasti spektra elektromagnetnog zračenja s izrazito kvantnim ("čestičnim")
svojstvima (γ-kvanti).

Energetske razlike između pobuđenih elektronskih stanja u atomskim sistemima kreću se

od nekoliko dijelova eV-i pa do nekih stotinjak keV-a (ponekad i više), što je relativno
malo u odnosu na prosječne energije γ-kvanata. Stoga se, pri deekscitaciji atoma mogu
emitirati fotoni iz područja:
57
 2. Radioaktivnost

a) radiozračenja
b) infracrvenog zračenja
c) vidljive svjetlosti
d) ultravioletnog zračenja
e) X-zračenja
Za razliku od zračenja emitiranih iz jezgre, ova zračenja imaju izrazito talasna svojstva.

Ako se sistem nalazi u osnovnom stanju, onda u prvo pobuđeno stanje može preći samo
apsorpcijom energije ε1 = E1. Pošto u pobuđenom stanju provede izvjesno vrijeme, sistem
se ponovo uz emisiju fotona energije ε1 vraća u osnovno stanje. Ukoliko se sistem,
međutim, nakon ekscitacije našao u drugom pobuđenom stanju apsorpcijom energije ε2 =
E2, tada on u principu ima dvije mogućnosti za deekscitaciju:

a) ili će se deekscitirati emisijom fotona energije ε2 = E2 (direktno preći u osnovno stanje)

b) ili će se deekscitirati emisijom fotona energije ε3 = E2 - E1 (preći u prvo pobuđeno

stanje, a nakon toga u osnovno).

Veličine koje govore o tome kolika je vjerovatnoća da sistem izvrši prelaz (odnosno da se
raspadne) jednim, odnosno drugim raspoloživim kanalom (modom), nazivaju se odnosima
grananja. Neka je radioaktivna konstanta za prvi mod raspada λ1 (sistem prelazi u prvo
pobuđeno stanje, te iz njega u osnovno), a za drugi mod raspada λ2 (sistem prelazi
direktno u osnovno stanje), onda prema (2.26) radioaktivna konstanta kombiniranog
(kompletnog) raspada λ iznosi:

λ = λ1 + λ2

tj.

λ1 λ 2
+ =1
λ λ

ili

p γ1 + p γ 2 = 1 (2.29)

58
 2. Radioaktivnost

gdje je p γ1 = λ 1 / λ i p γ 2 = λ 2 / λ . Otuda slijedi da su odnosi grananja definirani

veličinom p γ i = λ i / λ (i = 1, 2, ...). Oni se najčešće zadaju izraženi u procentima, tako da

zbir odnosa grananja svih prelaza pri radioaktivnom raspadu nekog nuklida iznosi 100 %.

Navedeni primjer (Slika 2.4) pokazuje, da će se od ukupnog broja identičnih sistema, u

toku razmatranog vremenskog intervala, 70 % od njih raspasti emisijom fotona energije ε2
direktno u osnovno stanje, a 30 % emisijom fotona energije ε3 = E2 - E1 u prvo pobuđeno
stanje, a potom emisijom fotona energije ε1 u osnovno stanje.

ekscitacija 30% 70%

E2

ε3
ekscitacija
E1

ε2 ε2

ε1 ε1 ε1

E0
deekscitacija deekscitacija

Slika 2.4. Primjer jednostavnog lančanog raspada

Primjer 1.

Ukoliko je u početku posmatranja skup identičnih sistema (izvor zračenja) imao, recimo
1000 sistema (jezgara) u stanju E2, i ako se posmatranje vršilo za vrijeme jednako
vremenu poluraspada tog stanja (bez obzira na njegovu dužinu), za to vrijeme će se u
prosjeku opaziti ukupno 500 fotona energija ε2 i ε3. Od toga će u prosjeku biti 70 % (tj.
350) fotona energije ε2, a 30% (tj. 150) fotona energije ε3. Osim toga bi trebalo biti
opaženo i 150 fotona energije ε1. U ovakvom slučaju dobio bi se spektar zračenja kao na
Slici 2.5. Intenziteti spektralnih linija, pri tome, apsolutno vjerno oslikavaju date odnose
grananja, a njihove energije (tj. položaj) u spektru, razlike energija stanja između kojih se

59
 2. Radioaktivnost

vrše prelazi. Otuda, spektar zračenja nekog radionuklida jednoznačno karakterizira vrstu
sistema koji ga zrači, jer ne postoje dva kvantna sistema, pa niti jezgra (atoma) koja imaju
različite strukture, a identične spektre zračenja.

Slika 2.5. Spektar zračenja za Primjer 1.

Osim toga, cijelo vrijeme treba imati na umu, da se čak ni principijelno ne može
predvidjeti kada će se i na koji način pojedinačni mikrosistemi raspasti. Njihovo
ponašanje se može samo statistički opisati i to jedino u slučaju kada izvor zračenja sadrži
veliki broj identičnih mikrosistema.Vremena poluraspada pobuđenih stanja kako u
atomskim jezgrama tako i u atomima su u najvećem broju slučajeva vaoma kratka, tako da
se gotovo za sve praktične potrebe može smatrati da se deekscitacija sistema vrši trenutno
kada se sistem nađe u pobuđenom stanju. Iznimku čine, u slučaju jezgara, metastabilna
stanja, koja mogu imati značajna vremena života.

U slučaju atomskih sistema situacija je nešto drugačija. Jezgro je u odnosu na dimenzije

atoma praktično tačka zanemarljivih dimenzija, mada je u njemu skoncentrirana gotovo
cjelokupna masa sistema. Ovo je jedan od razloga zašto je mnogo teže opaziti promjene
stanja u jezgri, nego u elektronskom oblaku atoma.

U elektronskom oblaku svaki elektron se nalazi u stanju kretanja precizno definirane

energije. Grupa najčvršće vezanih stanja, tj. stanja najniže energije čini K-ljusku atoma.
Slijedeća grupa viših stanja naziva se L-ljuska, zatim slijede M, N, O-ljuske itd. U svaku

60
 2. Radioaktivnost

grupu ovih stanja može stati samo strogo određeni broj elektrona, definiran Paulievim
principom isključenja (K-ljuska: 2 elektrona, L-ljuska: 8 elektrona, M-ljuska 18-elektrona
... 2 x 2n elektrona, gdje je n-glavni kvantni broj).

Osnovnim stanjem atoma se naziva konfiguracija u kojoj su gusto popunjena sva najniža
stanja, dok preostala viša stanja mogu ostati nepopunjena. Za razliku od jezgre koja u
osnovnom stanju može biti nestabilna, elektronske konfiguracije stanja u nekom atomu su
uvijek stabilne.

Atomi se mogu jonizirati izbacivanjem elektrona iz najslabije vezanih (najviših) stanja, a

energija potrebna za ostvarivanje takvog procesa naziva se jonizacionim potencijalom.
Tipične vrijednosti jonizacionih potencijala su reda veličine par desetina eV (u poređenju
s energijom veze po nukleonu, koja je za većinu radionuklida oko 8 MeV, to su izuzetno
male vrijednosti). Jonizirani atom odmah nastoji srediti svoju energetsku situaciju,
popunjavanjem upražnjenih mjesta nekim od elektrona iz viših stanja. Ovi prelazi su
praćeni, kao i svaka druga deekscitacija, emisijom fotona odgovarajućih energija.

Nije rijedak slučaj da do jonizacije atoma dolazi i na mnogo nižim energetskim stanjima,
pa i u K-ljusci. Obično ovakvu jonizaciju izazivaju procesi koji se dešavaju u jezgrama, te
su u stanju izvršiti jonizaciju atoma i u najdubljim ljuskama (K i L). Emitirani fotoni pri
deeskcitaciji K i L stanja pripadaju spektru X zračenja i nazivaju se Xk i XL zracima
(ponekad i karakterističnim zračenjem).

2.5.2. Alfa-raspad

Alfa-raspad je jedan od najvažnijih tipova spontane transmutacije radioaktivnih jezgara.

Pri ovoj vrsti raspadanja emitiraju se jezgra atoma helija, koja nose dvostruko pozitivni
elementarni naboj ( 42 He + + ), dok se maseni broj A novonastalog radionuklida smanjuje za
4, a atomski broj za 2:

A −4
A
Z X→ Z−2Y + 42 He + + (2.30)

Recimo,
61
 2. Radioaktivnost
9
t1/ 2 = 4.5⋅10 g
238
92 U ⎯⎯ ⎯ ⎯⎯→ 234
90 Th + α
t 1/ 2 = 1600 g
226
88 Ra ⎯⎯ ⎯⎯ ⎯→ 222
86 Rn 222 + α

Shematski se proces α-raspada može prikazati slijedećim slikama:

Slika 2.6. Shematski prikaz α-raspada

Zbog svog naelektrisanja α-čestice skreću u električnom i magnetskom polju, odnosno

zadovoljavaju zakone kretanja naelektrisanih čestica u električnom i magnetskom polju.
Alfa čestice, kao jezgra atoma heliuma, sastoje se od 2 protona i 2 neutrona čvrsto vezana
u sistem s ukupnom energijom veze od oko 28 MeV. Mnoga, naročito teška jezgra (Z >
83), emisijom α-čestice prelaze u stanje niže energije, pri čemu je novonastali nuklid
pomjeren za 2 mjesta ulijevo u Periodnom sistemu elemenata. Zato se krajnje stanje i crta
strelicom orijentiranom ulijevo od početnog stanja.

Prilikom radioaktivnih transformacija α-čestice izlijeću velikim brzinama, čiji je red

veličine 107 m s-1, što je oko jedne šestine brzine svjetlosti u vakuumu. Kada tako brze, i
još uz to naelektrisane čestice prolaze kroz neki medij, onda zahvaljujući vlastitom
električnom polju vrše jonizaciju atoma pored kojih ili kroz koje prolaze. Pri obrazovanju
svakog para jona utroši se energija koja odgovara energiji jonizacije atoma. Kako α-zraci
vrše intenzivnu jonizaciju, tj. obrazuju veliki broj jona na svom putu, očito je da se
njihova početna energija mora vrlo brzo potrošiti. Stoga su α-zraci male prodornosti. Tako
ih list metala od 0.1 mm ili sloj zraka od nekoliko centimetara gotovo potpuno apsorbira.
Energije α-čestica emitirane iz nekog izvora α-zračenja imaju diskretnu strukturu.

Vrijednost Q-faktora za α-raspad data je sa:

Qα = Eα + ER + EA (2.31)

62
 2. Radioaktivnost

gdje je: Eα - energija emitirane α-čestice, ER - energija uzmaka jezgre atoma potomka i EA
- energija pobuđenja potomka.

Kod lakših (g,g) jezgara (A<240) α-raspad se u većini slučajeva završava na osnovnom
stanju novoformiranog nuklida - potomka, dok je kod težih jezgara opaženo da nuklearna
transformacija obično završava na nekom od pobuđenih stanja. Ukoliko se potomak nađe
pri ovakvoj transformaciji u pobuđenom stanju, tada je prema (2.31) u Q-faktor potrebno
uračunati i tu energiju pobuđenja, EA.

Energije α-čestica, koje emitiraju neki radionuklidi, ili su sve jednake ili pokazuju oštar
spektar. Pojava diskretnih grupa α-čestica direktna je potvrda ideja kvantne teorije. Kako
je prethodno rečeno, pri α-raspadu nestabilno jezgro može odmah preći u osnovno stanje
nove jezgre-potomka. Pri takvom prijelazu biva emitirana grupa α-čestica s najvećom
kinetičkom energijom. Međutim, novonastalo jezgro može ostati i na nekom pobuđenom
energetskom nivou. U ovom slučaju je energija koju dobiva α-čestica umanjena za
energiju pobuđenja nove jezgre. Razlike u kinetičkim energijama α-čestica neposredno
daju energetske nivoe jezgre potomka.
214 210
Tako se, recimo, kod α-raspada Po u Pb, opaža šest energetskih grupa α-čestica s
slijedećim energijama: 10.54 MeV, 10.51 MeV, 9.49 MeV, 9.07 MeV, 8.28 MeV i 7.68
MeV (Johns and Cunningham, 1983). Energetski nivoi jezgre 210Pb, dobijaju se tako, da se
redom oduzimaju od maksimalne energije α-čestica opažene niže energije:

E1 = 10.54 - 10.51 MeV = 0.03 MeV

E2 = 10.54 - 9.49 MeV = 1.05 MeV
E3 = 10.54 - 9.07 MeV = 1.47 MeV
E4 = 10.54 - 8.28 MeV = 2.26 MeV
E5 = 10.54 - 7.68 MeV = 2.86 MeV
Moguće je primijetiti da energetski nivoi atomskih jezgri ne pokazuju tako očiglednu
pravilnost kao atomski spektri. Energije pobuđenih nivoa su reda veličine MeV-a, ali
razmak između njih može biti i mnogo manji.

Šta se događa s atomskim jezgrama koje su ostale u energetski višim nivoima? Prema
Borovim postulatima, atomski sistemi prelaze iz energetski viših stanja u niža emisijom γ-
63
 2. Radioaktivnost

zraka. Energije emitiranih γ-zraka jednake su razlici odgovarajućih energija α-čestica.

Prema tome, pri α-raspadu, jezgra mogu ostati u pobuđenim stanjima, iz kojih indirektno
ili direktno prelaze u osnovno stanje, uz emisiju γ-zračenja.

Energija uzmaka jezgre ER, može se proračunati korištenjem zakona očuvanja impulsa.
Prilikom dezintegracije jezgara α-emisijom, od jezgre koja se raspada, nastaju dvije
čestice: novo jezgro (potomak) mase mR i α-čestica mase mα. Ovakav sistem se može
tretirati kao izolirani sistem za koji vrijedi:

mα vα = mR vR

odakle slijedi:

mα
ER = Eα (2.32)
mR

Veličine energije uzmaka jezgre su obično reda veličine 0.1 MeV, što bi bilo ekvivalentno
prodiranju α-čestica u zraku od nekoliko milimetara.

Energije α-zračenja kod svih danas poznatih α-emitera leže u opsegu od 1.83 MeV (Nd-
144, neodim) do 11.7 MeV (Pb-212), s vremenima poluraspada od 10-6 s do 1010 godina,
redom.

2.5.2.1. Teorija α-raspada. WBK-metod

Bez obzira na principijelne teškoće s kojima se susreće teorija atomskih jezgara, α-raspad
se može potpuno valjano protumačiti u okvirima kvantne mehanike. Mehanizam toga
raspada se zasniva na tipično talasnom efektu - tunel efektu.

Radioaktivni raspad je unutarnje svojstvo jezgre i događa se bez ikakvog vanjskog

poticaja. Prvi je Gamov (Gamow G.) 1928.g. obradio α-raspad na osnovu Šredingerove
talasne mehanike. U takvom modelu Gamov jezgru razmatra kao dvodjelnu strukturu: α-
česticu i preostali dio jezgre, u kome se α-čestice mogu kretati. Kretanje α-čestice se
prema Gamovu može aproksimirati s kretanjem čestice u potencijalu, koga proizvode
privlačne i odbojne sile preostalog dijela jezgre. U jezgri, za koju je α-čestica čvrsto
64
 2. Radioaktivnost

vezana, potencijalna energija ima negativnu vrijednost i oblik jame. Potencijalna barijera
spriječava da α-čestica napusti jezgru. Na udaljenostima većim od dijametra jezgre
prestaje djelovanje nuklearnih sila. Na dovoljno velikim udaljenostima od jezgre na α-
česticu djeluje još samo električni naboj jezgre. Stoga, na udaljenostima većim od
dimenzija jezgre, potencijal je Kulonskog tipa, tj. iščezava u beskonačnosti, dok
primicanjem k jezgri raste s 1/r. U blizini površine ("ruba") jezgre sastaje se s
potencijalom nuklearnih sila, tako da potencijal na toj udaljenosti ima "prevoj" (Slika 2.7).
Potencijalna energija α-čestice ima dva minimuma: jedan se nalazi u samoj jezgri, a drugi
na beskonačno velikoj udaljenosti od nje. Maksimalna vrijednost potencijalne energije
dostiže se na graničnoj površini jezgre. Budući da je α-čestica vezana za jezgru, njezina je
energija manja od maksimalne visine potencijalne barijere (energije). Na slici je energija
α-čestice prikazana paralelnom linijom u odnosu na apcisu. Energija α-čestice je pozitivna
(samo su takve α-čestice opažene pri ovom tipu raspada). α-čestica u potencijalnoj jami
oscilira odbijajući se od njene zidove. Tačke refleksije nalaze se na mjestima gdje
potencijalna energija jednaka energiji α-čestice. Prema principima klasične mehanike α-
čestica bi bila beskonačno dugo zarobljena između tačaka refleksije o zidove, i neprekidno
bi oscilirala između njih. Otuda, s stanovišta klasične fizike nikada ne bi ni došlo do
radioaktivnog raspada.

U kvantnoj fizici je situacija potpuno drugačija, tj. α-čestica se može opisati talasom koji
se širi u unutrašnjosti jezgre. Talasna dužina α-čestice je realna veličina samo na
mjestima, gdje je energija α-čestice veća od potencijalne energije, a na svim ostalim
mjestima imaginarna. No, po zakonima talasnog kretanja, izvjestan dio amplitude talasa
može proći i kroz potencijalnu barijeru.Budući da iza određene širine zidova potencijalne
jame, talasna dužina postaje realna, talas materije se ponovo pojavljuje, ali iza
potencijalne barijere. Naravno, poslije procesa prodiranja talasa kroz zidove potencijalne
jame, amplituda talasa materije postaje znatno manja nego u jezgri. Ovo znači, da postoji
vjerovatnost različita od nule, da α-čestica prodre kroz potencijalnu jamu, što je i bila
osnovna ideja Gamove teorije α-raspada.

Eksperimentalna istraživanja u potpunosti su potvrdila ovu Gamovu ideju. Rasijanja α-

čestica na teškim elementima pokazala su, da Kulonov potencijal djeluje do udaljenosti od
65
 2. Radioaktivnost

oko 7·10-13 cm, odnosno koliki je promjer jezgre. Stoga α-čestica koja se nalazi na "rubu"
jezgre, ima potencijalnu energiju:

2 e ( Z − 2) e 2 ⋅ 4.8 2 ⋅10 −20

U= = ( Z − 2) = ( Z − 2) ⋅ 0.4 MeV (2.33)
r 7 ⋅10 −13

Slika 2.7. Potencijal α-čestice u odnosu na jezgru

Za uran je Z = 92, ta potencijalna energija α-čestice na maksimumu Kulonovog

potencijala iznosi 36 MeV. Eksperimentalno se međutim opaža, da uran emitira α-čestice
s energijom od 4.2 MeV. Kada bi emitirana α-čestica krenula od vrha Kulonskog
potencijala (Slika 2.7), ona bi zadobila gotovo 10 puta veću kinetičku energiju, od stvarno
izmjerene. Eksperimentalno opaženu kinetičku energiju zadobile bi one α-čestice koje bi
se počele kretati niz Kulonski potencijal na 10 puta većoj udaljenosti od samog radijusa
jezgre, tako da se čini da α-čestica odjednom nastaje na toj udaljenosti i od te udaljenosti
se počinje kretati od jezgre ka beskonačnosti, tjerana odbojnim kulonskim potencijalom.

α-raspad ima svoj uzrok u talasnoj prirodi materije. U talasnoj teoriji ne postoji potencijal
(ma kako on bio jak) koji bi trajno vezao neku česticu u potencijalnoj jami. Uvijek postoji
vjerovatnost prolaska kroz zidove jame različita od nule, koja zavisi od debljine i visine
zidova potencijalne jame. Također, s Slike 2.7 proizilazi da visina i širina potencijalne

66
 2. Radioaktivnost

jame zavise i od energije α-čestice u jezgri. Ako je energija α-čestice približno jednaka
maksimalnoj vrijednosti potencijalne energije, potencijalna barijera je sasvim slaba, tako
da α-čestica već nakon nekoliko titraja može napustiti jezgru. Suprotno, ako je energija α-
čestice mala u odnosu na visinu zidova potencijalne jame, onda će ona prilično teško
prodrijeti izvan nje. α-čestica pri niskoj energiji mora izvršiti ogroman broj refleksija na
zidovima, prije nego što se uspije probiti kroz njih. Gamov je na osnovu talasne mehanike
uspio proračunati vjerovatnost α-raspada. Približan proračun se može izvesti pomoću
Vencl-Brijuen-Kramerovog (Wentzel-Brillouin-Kramers) metoda ili skraćeno, WBK
metoda.

U području gdje se potencijalna energija jako ne mijenja, rješenje Šredingerove jednačine

može biti dato u obliku ravnog talasa. Pri kretanju čestice u potencijalnoj jami mijenjat će
se talasna dužina ravnog talasa kao i njen impuls. Otuda bi talasna funkcija pri ovakvoj
aproksimaciji imala oblik ravnog talasa, koji se prostire duž x-ose s promjenljivom
amplitudom i talasnom dužinom:

⎡ 2 πi ⎤
ψ ( x, t ) = A( x ) exp ⎢− ( E t − S( x ))⎥
⎣ h ⎦

Vremenski faktor može biti izostavljen, tako da preostaje samo funkcija od prostornih
koordinata:

⎡ 2 πi ⎤
u ( x ) = A( x ) exp ⎢ S( x )⎥ (2.34)
⎣ h ⎦

Potražimo drugu derivaciju funkcije u(x):

⎡ 2 πi 4 π2 ⎤ ⎛ 2 πi ⎞
u ' ' = ⎢A' ' + ( 2 S' A' + S' ' A) − 2 S' 2 A ⎥ exp ⎜ S⎟
⎣ h h ⎦ ⎝ h ⎠

i uvrstimo je u Šredingerovu jednačinu,

∂ 2u 8 m π2
+ ( E − U ( x )) u = 0
∂ x2 h2

67
 2. Radioaktivnost

odakle, uz pretpostavku da je druga derivacija amplitude zanemarljivo mala (u ovakvoj

aproksimaciji je amplituda gotovo konstantna, pa je već njena prva derivacija mala)
proizilazi:

( )
h 2 π i (2 S' A' + S' ' A ) − 4 π 2 S' 2 − 2 m ( E − U) A = 0 (2.35)

Kako su u ovoj relaciji A' i S'' male veličine, a S' i A velike veličine u odnosu na njih,
onda oba člana i s velikim i s malim veličinama u uglatim zagradama moraju iščezavati,
da bi bila zadovoljena jednakost (2.35):

S' 2 − 2 m ( E − U ) = 0 (2.36)

2 S' A' + S' ' A = 0 (2.37)

Iz izraza (2.36) proistjeće da je fazna funkcija S data neodređenim integralom:

S= ∫ 2 m (E − U) dx = p dx ∫ (2.38)

Ukoliko je potencijalna energija konstantna, konstantan je i impuls p, pa integriranje daje:

S=px

Uvrsti li se ova relacija u izraz (2.34), vidi se da je ovo rješenje ravni talas, što se u
početku i pretpostavilo.

Pomnožimo jednakost (2.37) s A:

2 S' A ' A + S' ' A 2 = 0

Nije teško uočiti da je prvi član na lijevoj strani derivacija veličine A2S' po x, pa je otuda:

d
(A 2 S' ) + S' ' A 2 = 0
dx

Ova jednakost će biti zadovoljena jedino ako su oba člana na lijevoj strani jednaka nuli,
odnosno ako je:

A2 S' = const.

Uvrštavanje izraza (2.36) za S' dobija se za amplitudu:

68
 2. Radioaktivnost

const
A= (2.39)
4 2 m (E − U)

Vidi se da promjenljiva amplituda (2.39) postaje beskonačno velika na mjestu gdje je

potencijalna energija U jednaka ukupnoj energiji E (E=U). Otuda, na mjestima refleksije
čestice o zidove po klasičnoj mehanici, WBK metoda nije primjenljiva. Znači,
aproksimativna rješenja potrebno je primijeniti na područja gdje je potencijalna energija
manja od ukupne (mjesta gdje je moguće klasično kretanje čestice) ili na područja gdje je
potencijalna energija veća od ukupne (talasna funkcija eksponencijalno trne).

Iz jednačine (2.35) proizilazi, da Šredingerova jednačina, ako h teži k nuli, striktno prelazi
u jednačinu (2.36) za faznu funkciju S(x):

2
⎛ ∂S ⎞
⎜ ⎟ − 2 m ( E − U ( x )) = 0
⎝ ∂x ⎠

što se podudara s Hamilton-Jakobijevom jednačinom klasične mehanike. Prema tome,

WBK-aproksimacija odgovara, prelasku s strogo talasne teorije na geometrijsku optiku ili
klasičnu mehaniku. Općenito uzevši, prema principu korespondencije, kvantna mehanika
mora preći u klasičnu, ako Plankova konstanta h teži k nuli.

Ovo otvara i vezu s "starom" kvantnom teorijom. Pretpostavimo da se čestica kreće

periodično po x-osi u nekoj oblasti. S obzirom da aproksimativno rješenje (2.34):

⎡2 π i ⎤
u = A exp ⎢
⎣ h
p dx ⎥
⎦
∫ (2.40)

mora biti jednoznačno, eksponent mora primati vrijednosti n·2π·i (n-cijeli broj), da se
stacionarna talasna funkcije u(x) ne bi promjenila, što vodi na uvjet

∫ p dx = n h (2.41)

pošto je

exp [ n 2 π i ] = cos ( n 2 π ) + i sin (n 2 π )

69
 2. Radioaktivnost

Ovo znači da WBK-metod vodi na Borovu kvantnu teoriju, u kojoj izraz (2.41) daje
stacionarna stanja izražena preko kvantiziranih adijabatskih konstanti (Sokolov et al.,
1965).

Zadržimo se na slučaju radijalnog širenja talasa. Nije teško pokazati, da za funkciju φ(r) =
r u(r), vrijedi ista diferencijalna jednačina kao i za talasnu funkciju u(x) koja zavi samo od
x. Stoga, talasnu funkciju α-čestice, u području gdje je potencijalna energija veća od
ukupne energije α-čestice E, možemo pisati u obliku:

⎡ 2π r
⎤
ϕ( r ) = A exp ⎢ −
⎣⎢ h
∫a
2 m ( U − E ) dr ⎥
⎦⎥
(2.42)

Kako se amplituda A sporo mijenja u odnosu na eksponencijalnu funkciju, može se

smatrati praktično konstantnom. Donja granica integriranja a je također konstantna
veličina, tj., ima značenje konstante integriranja, tako da se može povoljno izabrati.
Talasna funkcija zavisi od gornje granice integriranja r i u potencijalnoj jami trne.
Interesiraju nas vrijednosti talasne funkcije na mjestu ro, gdje se α-čestica u jezgri
reflektira, i na mjestu r1 gdje se ona ponovo može pojaviti. Prema WBK-metodi te su
vrijednosti date sa:

⎡ 2π ro
⎤
ϕ( r0 ) = A exp ⎢−
⎢⎣ h
∫
a
2 m ( U − E) dr ⎥
⎥⎦

⎡ 2π r1
⎤
ϕ(r1 ) = A exp ⎢−
⎢⎣ h
∫
a
2 m ( U − E ) dr ⎥
⎥⎦
(2.43)

Za α-česticu koja se kreće u potencijalnoj jami jezgre, postoji izvjesna vjerovatnoća, da se

na zidovima potencijalne jame ne reflektira, nego da prođe kroz njih. Vjerovatnoća da se
α-čestica nađe na mjestu ro, data je s φ(ro)2, a na mjestu r1 s φ(r1)2. Vjerovatnoća, da pri
jednom naletu na zid potencijalne jame α-čestica izađe izvan jame, je:

ϕ(r1 ) 2 ⎡ 4π r1 ⎤
w=
ϕ(r0 ) 2
= exp ⎢−
⎢ h ∫ 2 m ( U − E) dr ⎥
⎥
(2.44)
⎣ ro ⎦
70
 2. Radioaktivnost

Gornja granica integriranja r1 određena je uvjetom da je kulonski potencijal U(r) jednak

energiji α-čestice (tj. opaženoj kinetičkoj energija α-čestice):

2 ( Z − 2) e 2
=E
r1

Uvedimo oznaku:

r1
4π
G=
h ∫
ro
2 m ( U − E ) dr (2.45)

tako da izraz (2.44), koji ujedno predstavlja i koeficijent prodiranja kroz potencijalnu
prepreku, postaje:

w = e− G (2.46)

Uvedimo supstituciju:

Er
ξ= (2.47)
2 ( Z − 2) e 2

pa je:

2 ( Z − 2) e 2
dr = dξ (2.48)
E

Zamjena (2.48) u (2.45) daje:

8π 2m 1
G=
h
( Z − 2) e 2
E ∫
ξ
(
ξ
− 1) dξ

Stavimo,

ξ = cos 2 t ⇒ dξ = − 2 cos t sin t dt (2.49)

tako da se za integral J:

1
J= ∫
ξ
( − 1) dξ
ξ

71
 2. Radioaktivnost

dobiva:

1
∫
J = − 2 sin 2 t dt = −
t
2
( 2 t − sin 2 t ) (2.50)

Iz (2.49) je:

Er
t = arc cos ξ = arc cos (2.51)
2 ( Z − 2) e 2

što za nove granice integriranja daje:

E r0
t 1 = arc cos
2 ( Z − 2) e 2
E r1
t 2 = arc cos
2 ( Z − 2) e 2

Tada je integral (2.50):

E r1 E r0
J=−
1
2
{ 2 [arc cos 2 ( Z − 2) e 2
− arc cos
2 ( Z − 2) e 2
]+
(2.52)
2 2
E r0 E 2 r0 E r1 E 2 r1
+ 2[ − − − ]}
2 ( Z − 2) e 2 4 ( Z − 2) 2 e 4 2 ( Z − 2) e 2 4 ( Z − 2) 2 e 4

pošto je

sin t = 1 − cos 2 t = 1 − ξ ⇒ sin 2t = 2 sin t cos t = 2 ξ − ξ 2

Nakon smjene

2 ( Z − 2) e 2
r1 =
E

izraz (2.52) postaje:

2
r0 r r
J = arc cos − 0 − 02
r1 r1 r1

72
 2. Radioaktivnost

Prema tome bit će

8π 2m ⎡ r r r
2 ⎤
G= ( Z − 2) e 2 ⎢arc cos 0 − 0 − 0 ⎥
h E ⎢ r1 r1 r1 2 ⎥
⎣ ⎦

tj. vjerovatnoća, da pri jednom naletu na zid potencijalne jame α-čestica izleti izvan
jezgre, iznosila bi:

⎧ 8π 2m ⎡ r r ⎤ ⎫⎪
2
⎪ r
w = exp ⎨− ( Z − 2) e 2 ⎢arc cos 0 − 0 − 02 ⎥ ⎬ (2.53)
⎪⎩ h E ⎢ r1 r1 r1 ⎥ ⎪
⎣ ⎦⎭

Nameće se pitanje, koliki je broj atoma, koji se raspadne u jednoj sekundi, ili drugim
riječima, kolika je vjerovatnoća oslobađanja α-čestice iz jezgre u jedinici vremena. Prije
svega, potrebno je pomnožiti vjerovatnost (2.53) s brojem naleta α-čestice na zid barijere
u sekundi. Učestalost s kojom α-čestica dospijeva do spoljašnje površine jezgre direktno
je proporcionalna brzini α-čestice u jezgri v, a obrnuto proporcionalna prečniku jezgre 2
ro: v / 2ro. Brzina α-čestice u jezgri može biti proračunata iz De Broljieve (de Broglie)
relacije v = h / mλ. Talasna dužina λ α-čestice u jezgri približno je jednaka prečniku jezgre
2ro. Prema tome, broj naleta na potencijalnu barijeru u jednoj sekundi iznosi:

v h
n= = (2.54)
2 r0 4 m r0 2

Vjerovatnoća λ, da se atom u jednoj sekundi raspadne, jednaka je:

λ=nw (2.55)

Broj atoma koji se raspadne u sekundi dobio bi se množenjem λ s ukupnim brojem atoma.

Prema (2.55), vjerovatnost da se atom raspadne u jednoj sekundi bila bi:

⎧ ⎡ 2 ⎤ ⎫⎪
h ⎪ 8π 2m r r r
⎢arc cos 0 − 0 − 0 ⎥⎬
λ= exp ⎨− ( Z − 2) e 2 (2.56)
4 m r0
2
⎪⎩ h E ⎢ r1 r1 r1 2 ⎥⎪
⎣ ⎦⎭

ili

73
 2. Radioaktivnost

1
ln λ = C1 + C 2 (2.57)
E

gdje je:

h 8π ⎡ r0 r0 r0
2 ⎤
C1 = ln i C2 = − ( Z − 2) e 2 ⎢
2 m arc cos − − ⎥
4 m r0
2
h ⎢ r1 r1 r1 2 ⎥
⎣ ⎦

Ovaj izraz pokazuje veoma dobro slaganje s eksperimentalnim podacima.

Prema istraživanjima Gajgera (Geiger H.) i Nutala (Nuttall M.) između konstante
radioaktivnog raspada λ i dužine dosega R emitiranih α-čestica postoji slijedeća veza:

log λ = A + B log R (2.58)

tj. α-emiteri s dužim vremenom poluraspada emitiraju α-čestice s kraćim dometom i

obrnuto. Pošto je doseg α-čestica stepena funkcija od energije (R = const Eγ), onda se
Gajger-Nutalovo pravilo (2.58), može napisati i u slijedećem obliku:

log λ = A' + B' log E (2.59)

koji povezuje konstantu radioaktivnog raspada s energijom E emitiranih α-čestica. Gamov

teorijski izraz (2.57) za λ ne sadržava istu zavisnost od energije emitiranih α-čestica kao
Gajger-Nutalovo pravilo (2.59). Gajger-Nutalovo pravilo opisuje dobro samo mali broj
jezgara. Kod izotopa koji su dobiveni kao rezultat vještačkih radioaktivnih transmutacija,
a naročite kod radionuklida s kratkim vremenom poluraspada narušava se linearnost.

Pošto kvantna teorija tretira α-raspad kao prodiranje čestice kroz potencijalnu barijeru,
onda je jasno da čak i male varijacije energije od 4 do 9 MeV dovode do osjetnog
smanjenja srednjeg vremena života od nekoliko milijardi godina do nekoliko
desetmilionitih dijelova sekunde.

Detaljnije izučavanje α-raspada pokazuje da postoje i zabranjeni prelazi, koji za

vjerovatnoću raspada λ daju znatno manje vrijednosti. Postojanje zabranjenih prelaza, koji
su svojstveni (g,u) ili (u,g) a naročito (u,u) jezgrama, govore o tome da se α-čestica
vjerovatno formira u samom procesu raspada. I zaista, u navedenim slučajevima nukleon

74
 2. Radioaktivnost

spoljašnjeg sloja jezgre pri formiranju α-čestice mora naići na drugi nukleon s suprotno
orijentiranim spinom, koji se nalazi u unutrašnjem sloju jezgre. Zato je formiranje α-
čestice na ovakav način znatno manje vjerovatno u odnosu na slučaj (g,g) jezgri, kod
kojih se drugi nukleon s suprotno orijentiranim spinom također nalazi u spoljašnjem sloju
jezgre (Sokolov et al., 1965).

Brzine α-čestica i vremena poluraspada mogu se eksperimentalno izmjeriti, pa se iz

Gamove relacije mogu proračunati prečnici atomskih jezgri. Radijus ro varira kod teških
radioaktivnih jezgri od 8.4-9.8·10-13 cm. Ovako vrlo dobro slaganje s ostalim rezultatima
izvanredan je uspjeh Gamove teorije.

Suprotan proces α-raspadu je bombardovanje atomskih jezgri α-česticama. Prije

objelodanjivanja teorije Gamova nije se ni pokušavalo razbiti teška atomska jezgra s
velikim električnim nabojima, pomoću α-čestica. Međutim, teorija Gamova pokazala je da
i s α-česticama manjih energija je moguće prodrijeti u unutrašnjost jezgre. Naravno,
najveći broj α-čestica bit će reflektiran na visoko odbojnom potencijalu atomskih jezgri,
ali će izvjestan broj proći i kroz potencijalnu barijeru. Tako je naprimjer, radioaktivni
bizmutov izotop 214 razbijen α-česticama energije od oko 5 MeV.

2.5.3. Beta raspad

Pri β-raspadu moguća su tri tipa spontanih transformacija:

1) β- - raspad

A
Z X→ A
Y+
Z +1
0
−1 e + νe (2.60)

2) β+ - raspad

A
Z X→ A
Y+
Z −1
0
+1 e + νe (2.61)

3) Elektronski zahvat (EC - Electron Capture)

A
Z X+ 0
−1 e→ A
Y + νe
Z −1 (2.62)
75
 2. Radioaktivnost

tj. pri β--raspadu neutron se transformira unutar jezgre u proton, a pri β+-raspadu i
elektronskom zahvatu proton se transformira u neutron. Otuda, pri β-raspadu broj
nukleona u jezgri ostaje nepromijenjen, dok se mijenja samo naboj jezgre, tj. njen redni
broj (povećava se ili smanjuje za jedan).

Za razliku od konverzionih elektrona, elektroni emitirani pri β-raspadu pokazuju

kontinuiranu distribuciju po energijama, što je prvi saopćio 1914.g. Raderfordov asistent
Čedvik (Chadwick J.). Suprotan proces emisiji elektrona je apsorpcija orbitalnih elektrona
od jezgre, tj. elektronski zahvat (EC-electron capture). Ovakvu mogućnost događanja prvi
su sugerirali Jukava (Yukawa H.) i Sakata (Sakata S.), dok je prvi eksperimentalni dokaz
67
učinio Alvarez (Alvarez L.W.) za slučaj Ga , na osnovu detekcije X-zračenja nastalog
pri prelazu spoljašnjih orbitalnih elektrona na upražnjeno mjesto zahvaćenog elektrona
jezgrom. Spontanu emisiju pozitrona iz jezgre prvi su opazili Irena Kiri (Curie I.) i
Frederik Žolio (Joliot F.) 1934.g., dvije godine nakon otkrića pozitrona u kosmičkom
zračenju.

Opaženo je da je β- -raspad preferiran kod nuklida koji posjeduju višak neutrona, kao što
je slučaj s fisionim produktima i većinom radionuklida poteklih iz nuklearnih reaktora pri
neutronskom zahvatu.

Suprotno, β+-raspad i/ili elektronski zahvat favorizirani su u modovima raspada

radionuklida s viškom protona u odnosu na neutrone, kao što je slučaj nuklearnih reakcija
s ubrzanim česticama visokih energija.

Emisija elektrona/pozitrona iz jezgre u izvjesnom smislu podsjeća na emisiju fotona iz

atoma. Zaista, u atomskim sistemima fotoni ne postoje sami po sebi, već nastaju iz
kvantnog vakuuma pri prelasku atoma iz jednog energetskog stanja u drugo. Isto tako
jezgre ne sadrže elektrone, oni nastaju pri β-raspadu prema analogiji s nastankom fotona
prilikom prelaza u atomima.

Eksperimentalna istraživanja spektara zračenja nastalih pri β-raspadu ukazuju na

postojanje dvije komponente u njima. Jedna komponenta spektra pokazuje diskretnu
strukturu, a druga ne, tj. jedna komponenta iskazuje linijski spektar, a druga komponentna
kontinuirani. Kasnije je utvrđeno da linijska komponenta β-spektara potječe od
76
 2. Radioaktivnost

sekundarne emisije elektrona. Naime, jezgro prilikom pojedinih β-raspada emitira i γ-

kvante, koji nakon emisije iz jezgre prolazeći kroz elektronski oblak atoma mogu stupiti u
interakciju s spoljašnim orbitalnim elektronima, te im predati dovoljne energije da budu
izbačeni s svojih orbita. Pošto γ-zraci nastali pri ovakvim transformacijama jezgre imaju
po pravilu relativno visoke energije, onda i sekundarni elektroni izbačeni s svojih orbita
imaju energije uporedive s energijama β-čestica emitiranih iz jezgre. Ovakav mehanizam
emisije sekundarnih elektrona daje prednost izvjesnim energijama, pa se zato i javlja
diskretni dio spektra.

β-čestice koje potječu iz jezgre pokazuju isključivo kontinuiranu raspodjelu po

energijama. Zato se spektar β-zračenja sastoji od jednog kontinuiranog dijela preko koga
se superponira linijski spektar potekao od sekundarno izbačenih elektrona (Slika 2.8).

Slika 2.8. Kontinuirani elektronski spektar 137Cs. Na desnoj strani linije K i L, potekle od
sekundarnih elektrona, odgovaraju izomernim prelazima u 137Ba, koji je krajnji produkt ovog β-
raspada (Halliday, 1955)

Teški radioaktivni elementi uglavnom emitiraju negativne β-čestice (elektrone), dok

vještački radioaktivni izotopi, čiji se redni brojevi nalaze bliže sredini Periodnog sistema,
pretežno emitiraju pozitivne β-čestice (pozitrone).
77
 2. Radioaktivnost

Zahvaljujući svojoj relativno maloj masi β-čestice imaju manju jonizacionu moć pri
prolasku kroz medije od α-čestica. Grubo uzevši jonizacione sposobnosti β- i α-čestica
javljuju se u odnosu 1:100. Stoga je i domet β-čestica osjetno veći od dometa α-čestica,
tako da u plinovima može iznositi i nekoliko metara, a u čvrstim tijelima i par centimetara.

Iz Slike 2.8 se vidi da postoji maksimalana vrijednost energije zračenja, obilježena s Eβmax.
Ta energija predstavlja osnovnu karakteristiku svakog β-raspada. Maksimalne brzine koje
dostižu emitirane β-čestice iznose od 25% do 99% brzine svijetlosti u vakuumu, tako da
odgovarajuće vrijednosti za Eβmax variraju od 0.025 do 5 MeV, dok je većina Eβmax u
blizini 1 MeV. Također se može uočiti važna činjenica, da većina emitiranih β-čestica ima
energiju koja se nalazi negdje ispod polovine maksimalne energije, tj. približno oko 40%
od Eβmax.

Općenito uzevši, β-raspadu odgovaraju slijedeći transformacioni procesi unutar jezgre:

n → p + e-

p → n + e+ (2.63)

p + e- → n

Jednačine (2.63) navode na pomisao da se proton i neutron mogu razmatrati kao različita
stanja jedne te iste čestice, nukleona, pri čemu elektron (pozitron) preuzima ulogu sličnu
fotonu (pogledati, recimo: Greiner and Müller, 1994).

Međutim, kako pokazuju detaljnije analize, ove jednačine nisu kompletne, potrebno im je
još s desne strane dodati neutrino (antineutrino). Ako se tako nešto ne uradi, nastaju
ozbiljne teškoće u interpretaciji fundamentalnih zakona očuvanja (zakona očuvanja
ukupne energije i momenta impulsa).

Kontinuirana priroda β-spektara navodi na pomisao da pojedina jezgra istog radionuklida

ne emitiraju uvijek elektrone iste energije. Energije nukleona u jezgri imaju diskretnu
distribuciju, odnosno u jezgri postoje energetski nivoi, pa bi bilo za očekivati da se i u β-
spektru pojavi takva diskretna struktura, što očito nije slučaj. Ako se analiziraju
energetska stanja prije i poslije β-transformacije, onda krajnji energetski bilans vodi na
maksimalnu vrijednost energije β-čestica (Eβmax), kao izračene energije. Ali nameće se
78
 2. Radioaktivnost

sasvim logično pitanje: šta je s svim ostalim β-česticama koje imaju energije manje od
Eβmax, otkuda se one pojavljuju u spektru ? Očito da ovo nije u skladu sa zakonom
očuvanja ukupne energije. Razmotrimo ovaj problem na jednostavnom primjeru β--
raspada, raspadu 32P u 32S (t1/2=14.3 dana) s emisijom elektrona maksimalne energije 1.71
MeV. Atomske mase P-32 i S-32 su 31.973909 ajm i 31.972073 ajm, redom. Da bi se
dobile odgovarajuće mase jezgri, od atomskih masa je potrebno oduzeti ukupnu masu
orbitalnih elektrona, tj. 15 masa mirovanja elektrona za fosfor i 16 masa mirovanja
elektrona za sumpor (Johns and Cunningham, 1983).

Iz sheme ovakvog β-raspada:

32
15 P→ 32
16 S + e − (bez uračunatog antineutrina)

slijedi, da je ukupna energija raspada (razlika energije prije i nakon raspada) data sa:

masa jezgre P-32 : 31.973909 – 15 me

masa jezgre S-32 : 31.972073 – 16 me

masa β-čestice : 1 me

ΔM = 31.973909 –15 me – (31.972073 – 16 me + 1 me) = 0.001836 ajm

ΔE = 0.001836 x 931.5 MeV = 1.71 MeV

Prema tome, energija izračena pri ovakvom β-raspadu iznosila bi 1.71 MeV, što se
podudara s eksperimentalno opaženom maksimalnom β-energijom. Međutim, ovakav
proračun ne daje odgovor na pitanje šta je s energijama svih ostalih emitiranih elektrona
opaženih u spektru.

Također se u ovakvim razmatranjima pojavljuje problem s zakonom očuvanja momenta

impulsa, odnosno spina. Razmotrimo najjednostavniji oblik β-raspada:

n → p + e-

Vrijednost spina neutrona u početnom momentu iznosi ½ ћ. Nakon raspada vrijednosti

spinova protona i elektrona iznose po ½ ћ, tako da ukupni ugaoni moment nakon raspada
može primiti vrijedonsti 0 ili ћ, zavisno od toga kako su spinovi produkata raspada bili

79
 2. Radioaktivnost

orijentirani. Ovdje se također mogu pojaviti i doprinosi uslijed orbitalnog kretanja protona
i elektrona oko njihovog centra masa, koji prema načelima kvantne mehanike mogu imati
samo cjelobrojne vrijednosti l·ћ (l = 0,1,2,...). Prema tome, nakon izvršene transformacije
ukupni ugaoni moment uvijek mora imati cjelobrojne vrijednosti i s toga nikako ne može
biti jednak ugaonom momentu prije raspada koji iznosi ½ ћ. Slične poteškoće se
pojavljuju i kod svih ostalih tipova β-raspada, uključujući i elektronski zahvat.

2.5.3.1. Hipoteza neutrina. Fermijeva teorija β-raspada

Zadržimo se ponovo, na problemu viška energije koji se pojavljuje kod velike većine β-
čestica opaženih u spektru, čije su energije manje od maksimalne. Tridesetih godina
dvadesetog stoljeća, ovakva situacija većini naučnika izgledala je toliko bezizlazna, da su
čak neki istaknuti fizičari bili mišljenja da uopće ne važi zakon očuvanja energije za
procese β-raspada, što se, naravno, nije moglo ozbiljno podržati. Konačno je 1931.g.,
Pauli (Pauli W.) ukazuje na izlaz iz ovih poteškoća, a tu ideju dalje razrađuje Fermi
(Fermi E.).

Atomsko jezgro ne sadrži elektrone, već samo neutrone i protone. Prema tome, elektroni
koje emitiraju radioaktivna jezgra u vidu β-čestica moraju biti rezultat spontanog
pretvaranja neutrona u proton u taj elektron. Pauli postulira postojanje nove čestice,
neutrina6, koja nastaje i emitira se prilikom svakog β-procesa, a koja ima veoma malu
masu mirovanja, spin ½ ћ i naboj 0. Ovakve čestice bi veoma slabo interagirale s
materijom, tako da bi ih bilo jako teško detektirati. Otuda bi energija raspada bila
kvantizirana veličina, koja se raspoređuje dijelom na β-česticu, a dijelom na neutrino.
Raspodjela energije raspada na β-česticu i neutrino vrši se na različite načine, pa stoga
emitirana β-čestica može imati bilo koju energiju manju od Eβmax. U slučaju elektronskog

6
Ovaj naziv potječe od italijanske riječi, a znači "nešto što je malo i neutralno". Pojam neutrina
Pauli predlaže prilikom jednog seminara za teorijsku fiziku na univerzitetu u Mičigenu, u ljeto
1931.g. Prvobitno se koristio naziv "neutron" za tu čestice, ali se nakon otkrića onoga što mi danas
nazivamo neutron (nuklona s jediničnom masom i nultim naelektrisanjem), to ime izmijenilo u
"neutrino".
80
 2. Radioaktivnost

zahvata emitirani neutrino nosi svu energiju raspada, osim energije uzmaka jezgre i
energija X-zračenja, koje su veoma male. Zato je spektar neutrina za slučaj EC
monoenergetičan. Ovakvo tumačenje procesa β-raspada je u dobrom slaganju s opaženim
32
kontinuiranim spektrima. Recimo, neka se pri raspadu P emitira elektron energije 1
MeV, onda neutrino nosi ostatak energije raspada od 0.71 MeV. Osim toga, uvođenjem
Paulijevog neutrina u teoriju β-raspada spašava se i zakon očuvanja momenta impulsa.

1934.g. Fermi razvija uspješnu teoriju β-raspada na osnovu Paulijevih ideja o postojanju
neutrina. Fermi pretpostavlja osim neutrina (ν) postojanje i njegove antičestice,
antineutrina ( ν ). Ove dvije čestice se međusobno odnose slično kao elektron i pozitron.

Prema Fermijevoj teoriji, β--raspad treba tretirati kao transformaciju jednog od neutrona
jezgre u proton, elektron i antineutrino:

n → p + e− + ν (2.64)

a β+ -raspad kao transformaciju protona vezanog u jezgri7 u neutron, pozitron i neutrino:

p → n + e+ + ν (2.65)

Osim toga, po Fermiju je moguć i zahvat orbitalnih elektrona od jezgre (EC), pri kome
proton prelazi u neutron, a emitira se neutrino:

p + e− → n + ν (2.66)

Fermi se pri razvoju ovog modela β-raspada oslonio na analogiju između emisije elektrona
i neutrona iz jezgre i emisiju fotona iz pobuđenog atoma.

Neka je data velika zatvorena pravougaona kutija s zidovima koji idealno reflektiraju i
neka se u njoj nalazi jedan atom u pobuđenom stanju i neka količina zračenja. Uslijed
nametanja graničnih uvjeta na zidove kutije, u kutiji mogu biti prisutne samo talasne
dužine (ili frekvencije) određenih diskretnih vrijednosti koje odgovaraju stojećim talasima

7
Pošto je masa mirovanja neutrona veća od zbira masa mirovanja p, e- i antineutrina, moguć je
raspad i slobodnog neutrona (koji nije vezan u jezgri). No, raspadanje slobodnog protona, očito
energetski ne bi bilo moguće, pa se stoga pozitronski β-raspad može razmatrati samo kod vezanog
protona, kada se neophodna energija za transformaciju može dobiti iz jezgre.
81
 2. Radioaktivnost

(pogledati, recimo: Griffiths, 1995, Berestetskii et al., 1971; Sokolov et al., 1965, Dirac,
1958). Svaki od ovih stojećih talasa ima energiju datu sa:

1
En = ( n + )hω (2.67)
2

gdje je n "broj zaposjednuća", koji definira energiju pridruženu skupu frekvencija ω, ili u
kvantno-mehaničkoj slici, definira broj pridruženih fotona datoj frekvenciji.

Zamislimo takvu transformaciju u sistemu pobuđeni atom + zračenje, pri kojoj atom
postaje deekscitiran i pojavljuje se dodatni foton, odnosno broj zaposjednuća n nekog od
mogućih stanja poraste za jedan. Zato vjerovatnost po jedinici vremena ovog događaja
zavisi od srednjeg vremena života pobuđenog stanja atoma. Eksperimentalno se ova
situacija može pratiti mjerenjem električnog i magnetnog polja u "kutiji". Sile koje
uzrokuju ovu transformacije su releativno slabe, tako da se ovaj problem može tretirati u
okvirima kvantne mehanike, korištenjem nestacionarne teorije smetnje.

Razmotrimo u općim crtama proces nastanka elektrona i antineutrina u okviru Fermijeve

teorije. Energija uzajamnog djelovanja neutrona s elektronsko-antineutrinskim poljem je
data kao (Sokolov et al., 1965):

Ve ν = f ψ *e ψ *ν (2.68)

gdje je f konstanta veze, koju je uveo Fermi. Veličina f je veoma mala (f ≈ 1.4·10-56 J
cm3), pa je to uzajamno međudjelovanje dobilo naziv slabo međudjelovanje. Općenito
uzevši, većina spontanih raspada je uglavnom uvjetovana slabim međudjelovanjima, pa su
stoga vremena života elementarnih čestica ili jezgara relativno duga i kreću se u
granicama od dijelova sekundi do milijardi godina.

Naprotiv, nuklerani procesi, koji su uvjetovani jakim međudjelovanjima, ponekad hiljadu

puta po intenzitetu prevazilaze elektromagnetske. Vrijeme trajanja takvih procesa je po
pravilu veoma kratko, reda veličine 10-23 s.

Zanemarujući spinske efekte, talasne funkcije ψ *e i ψ *ν mogu se prikazati u obliku:

82
 2. Radioaktivnost

[r r
ψ *e = L−3 / 2 a * exp icKt − i k ⋅ r ]
(2.69)
ψ *ν −3 / 2
=L *
[r r
b exp icκt − i k ⋅ r ]
pri čemu u slučaju odsutnosti čestica u početnom mometu za amplitude a* i b* vrijedi
relacija:

a a* = b b* = 1 (2.70)

Zadržimo se na osnovnim postavkama nestacionarne teorije smetnji. U slučaju kada

hamiltonijan zavisi eksplicitno od vremena ispostavlja se da po pravilu nije moguće dobiti
egzaktno rješenje Šredingerove (Schrödinger E.) jednačine. Ako je dio hamiltonijana koji
zavisi od vremena V'(t) mali u odnosu na osnovni hamiltonijan H0, koji ne zavisi od
vremena, onda se pri rješavanju toga problema može primijeniti nestacionarna teorija
perturbacija (smetnje).

Očito je da se rezultati nestacionarne teorije perturbacija mogu primijeniti također i na

slučaj kada energija perturbacija ne zavisi od vremena. Pri tome se moraju dobiti rezultati
identični rezultatima nestacionarne teorije smetnji.

Uključujući u razmatranje smetnju V’(t), Šredingerova jednačina postaje:

−
h
i
[
= H 0 + V ′( t ) ψ ( t )] (2.71)

Rješenje jednačine (2.71) u nultoj aproksimaciji (V’(t) = 0) je dato kao:

⎡ i ⎤
ψ( t ) = ∑C n
n exp ⎢− E n
⎣ h
t⎥ ψ n
⎦
(2.72)

gdje je talasna funkcija ψn rješenje stacionarne Šredingerove jednačine:

En ψn = H0 ψn (2.73)

pri čemu, naravno, vlastite funkcije ψn moraju zadovoljavati uvjet ortonormiranosti:

∫ψ
*
n′ ψ n d 3 x = δ n′ n (2.74)

83
 2. Radioaktivnost

Potražimo rješenja jednačine (2.71), u koju je uračunata smetnja V’(t), u obliku (2.72), ali
pretpostavljajući da koeficijenti razvoja u red Cn zavise od vremena: Cn → Cn (t). Ovaj
aproksimativni metod rješavanja Šredingerove jednačine izložio je Dirak (Dirac P.), a
predstavlja napredniju modifikaciju metoda varijacije konstanti pri rješavanju
diferencijalnih jednačina.

Zamjenom (2.72) u (2.71), te uzimanjem u obzir stacionarne Šredingerove jednačine

(2.73), dobiva se slijedeća jednakost za koeficijente Cn:

h ⎡ i ⎤ ⎡ i ⎤
− ∑ i C&
n ′′
n ′′ ψ n ′′ exp ⎢− E n′′
⎣ h
t⎥ =
⎦
∑ V ′(t ) C
n ′′
n ′′ ψ n ′′ exp ⎢− E n′′
⎣ h
t⎥
⎦
(2.75)

& = d C n′′ .
gdje je C n ′′
dt

Množenjem jednačine (2.75) s ψ *n ′ exp (i h E n′ t ) , te integriranjem po cijelom prostoru, i

uzimanjem u obzir uvjeta ortonormiranja (2.74), dobija se slijedeći sistem jednačina za
određivanje koeficijenata Cn:

−
h &
i
C n′ = ∑C n ′′ [ ]
exp i t ω n ′ n′′ Vn′ ′ n′′ ( t ) (2.76)
n ′′

gdje je:

E n′ − E n′′
ω n′ n ′′ = (2.77)
h

dok je matrični element Vn′′ n ′′ ( t ) :

∫
Vn′ ′ n ′′ ( t ) = ψ *n′ V ′( t ) ψ n′′ d 3 x (2.78)

Sistem (2.76), koji je prvi dobio Dirak, uzet za sve vrijednostu n', potpuno je ekvivalentan
polaznoj talasnoj jednačini.

Aproksimacija teorije smetnji sastoji se u tome što se rješenje traži u obliku reda:

C n′ = C 0n′ + C ′n′ + C ′n′′ + ... (2.79)

84
 2. Radioaktivnost

gdje koeficijenti nulte aproksimacije C 0n′ ne moraju zavisiti od V'(t).

Zamjenom (2.79) u (2.76) i uzimanjem u obzir samo članova prve aproksimacije,

nalazimo slijedeći sistem jednačina preko kojih su određeni koeficijenti Cn':

&0 =0
C (nulta aproksimacija) (2.80)
n′

−
h &
i
C ′n ′ = ∑C 0
n ′′ [ ]
exp i t ω n′ n ′′ Vn′′ n ′′ ( t ) (prva aproksimacija) (2.81)
n ′′

Jednačina (2.80) pokazuje da traženi koeficijenti u nultoj aproksimaciji ne moraju zavisiti

od vremena, tj.

C 0n ′ = const. (2.82)

Njihove vrijednosti se zadaju prema početnim uvjetima i karakteriziraju stanje elektrona

sve dok na njega ne počne djelovati smetnja.

Uzmimo da se u početnom momentu (t = t0) elektron nalazi u stanju n. Otuda slijedi:

C 0n ′′ = δ n n ′′ (2.83)

što ujedno određuje početne uvjete ovog problema. Stavljajući (2.83) u (2.81) nalazimo za
koeficijente u prvoj aproksimaciji:

t
C n′ ( t ) = −
i
ht ∫ [ ]
dt exp i t ω n′ n Vn ′ n ( t ) (2.84)
0

U kvantnoj mehanici je od osobitog interesa vjerovatnoća prelaza w u jedinici vremena.

Ako se uzme u obzir da je vjerovatnoća nalaženja čestice u stanju n' karakterizirana
2
izrazom C n′ , onda se za vjerovatnoću prelaza dobiva:

∂
∑C
2
w= n′ (2.85)
∂t n′

Relacije (2.84) i (2.85) predstavljaju osnovu istraživanja mnogih kvantnomehaničkih

problema u prvoj aproksimaciji nestacioanarne teorije smetenje.

85
 2. Radioaktivnost

Vratimo se, ponovo, na Fermijev model β-raspada. Matrični element cjelokupne

interakcije između nukleona (protona i neutrona) i dvije lagane čestice, elektrona i
antineutrina je dat s (pogledati, recimo: Bethe nad Morrison, 1956; Halliday, 1955):

∫
H i f = ψ *f H ψ i d 3 x (2.86)

gdje su ψi i ψf talasne funkcije koje opisuju cjelokupan sistem u počenom i krajnjem

stanju, a H je operator koji opisuje slaba međudjelovanja između dva dijela sistema, tj.
elektromagnetnog polja i atoma.

U saglasnosti s izrazom (2.84), za koeficijente C(t) dobivamo slijedeći izraz:

t
C( t ) = −
if
∫ [
Vp n a * b * dt exp − i c t ( K n − K p − K − κ ] (2.86)
h L3 / 2 0

gdje je En = cћKn energija neutrona, Ep = cћKp energija protona. Matrični element

uzajamnog djelovanja proton-neutron Vpn ima slijedeći oblik:

∫ [ r r r
]
Vpn = χ p+ γ χ n exp − i (k + κ) ⋅ r d 3 x (2.87)

gdje χn talasna funkcija neutrona, χ+p talasna funkcija protona, a γ Dirakova matrica koja
određuje karakter uzajamnog međudjelovanja. Budući da energija međudjelovanja mora
predstavljati skalar, analogna matrica se mora nalaziti između spinorskih amplituda
talasnih funkcija elektrona i neutrina u izrazu (2.68). Konkretan izbor Dirakovih matrica
manifestira se jedino uz prisustvo spinskih efekata, koji ovdje nisu uzeti u razmatranje
(pogledati, recimo: Dirac, 1958).

Pri proučavanju dipolnog zračenja, veličina koja se nalazi u eksponentu izraza (2.87) mora
biti mnogo manja od jedinice (tj. u granicama jezgre):
r r r r r r
(k + κ) ⋅ r ∝ ( k + κ) ⋅ R << 1

gdje je R poluprečnik jezgre. Prema tome, eksponent se može razviti u red:

[ r r r
] r r r
exp − i (k + κ) ⋅ r ≈ 1 − i (k + κ) ⋅ r + ...

86
 2. Radioaktivnost

Ako se pokaže da je matrični element (2.87), pri zamjeni eksponenta jedinicom, različit od
nule, onda se takvi prelazi nazivaju dozvoljenim β-prelazima.

Napomenimo, da dozvoljeni prelazi, koji u teoriji fotona odgovaraju dipolnim prelazima,

posjeduju tačno definirana pravila selekcije, kojima ćemo se nešto kasnije detaljnije
pozabaviti.

U daljem razmatranju, zadržimo se samo na dozvoljenim prelazima., tj. kada se u

matričnom elementu (2.87), eksponent može zamijeniti jedinicom. Onda se za koeficijente
nestacionarne teorije perturbacija u prvoj aproksimaciji dobiva slijedeći izraz:

f { [
1 − exp − ict ( K + κ − K np ) ]}
C ′( t ) = Vpn a + b + (2.88)
hL 3
c ( K + κ − K np )

gdje je E0 = cћ Knp = cћ (Kn – Kp), energija koju odnose lake čestice pri β-raspadu.

Dalje, oslanjajući se na teoriju spontanog zračenje i uzimajući u obzir da je za velike

vrijednosti vremena t

1 sin ( ω − ω n n′ ) t
= δ ( ω − ω n n′ )
π ω − ω n n′

te prelazeći od sumiranja po impulsima elektrona i neutrina na integriranje, prema

1 1 1
L3
∑
κ
→
8π 3 ∫d
3
κ=
8π 3 c 3 ∫ω
2
dω dΩ

dobiva se za vjerovatnoću β-raspada slijedeća relacija:

∂ f 2 Vpn
2

w=
∂t
∑ C C = 32 c h
k ,κ
*
2
π 5 ∫ d κ d k δ( K + κ − K
3 3
np ) (2.89)

Integracijom ovog izraza po svim uglovima izletanja elektrona i antineutrina, a također i

po energiji antineutrina, dobiva se izraz koji karakterizira raspodjelu elektrona po energiji
E = cћK (tj. β-spektar):

87
 2. Radioaktivnost

E0

w = ∫ w (E) dE (2.90)
m ec 2

gdje je:

2
f 2 Vnp
w (E) = 3 6 7
E E 2 − m e2 c 4 (E − E 0 ) 2 (2.91)
2π c h

Kriva raspodjele β-elektrona po energijama, dobivena prema Fermijevoj teoriji, prikazana

je na Slici 2.9. Treba napomenuti da je maksimum ove krive nešto pomjeren od centralne
tačke prema nižim energijama. Ta nesimetričnost je povezana s okolnošću što je masa
mirovanja antineutrina jednaka nuli, a elektrona različita od nule. Kada bi masa
antineutrina bila jednaka masi elektrona, onda bi ova kriva (uz zanemarivanje kulonskog
privlačenja elektrona i jezgre) bila centralno simetrična, tj. maksimum bi se nalazio u tački
s apcisom E/2. Iz ove krive proizilazi da se energije emitiranih elektrona nalaze u
granicama od Emin = mec2 do Emax = E0 = En – Ep. Shodno Pauli-Fermijevoj teoriji ne
mora pri tome nastati nikakvo narušavanje zakona očuvanja energije, jer zbir energija
emitiranog antineutrina i elektrona (koji se pri β--raspadu uvijek pojavljuju u parovima)
uvijek mora biti jednak ukupnoj energiji, koju izgubi jezgro pri β-raspadu.

Slika 2.9. Raspodjela elektrona po energijama pri β-raspadu prema Fermijevoj teoriji

88
 2. Radioaktivnost

2.5.3.2. Teorija β-prelaza

Bazični rezultat nestacionarne teorije smetnje je izraz kojim je data konstanta radioktivnog
raspada pri prelasku sistema iz početnog stanja i u krajnje stanje f (Halliday, 1955):

2π 2 dn
λ= H if (2.92)
h dE

gdje Hif matrični element interakcije za početno i krajnje stanje:

∫
H if = ψ *f H ψ i dV (2.93)

pri čemu je dV beskonačno mali element zapremine, ψi i ψf talasne funkcije koje opisuju
početno i krajnje stanje kompletnog sistema, i H operator kojim je definirana slaba
interakcija između dva dijela sistema, tj. između elektromagnetnog polja i atoma.

Član dn/dE iz izraza (2.92) predstavlja gustoću krajnjeg stanja (broj krajnjih stanja po
jedinici intervala energije). Pri emisiji svjetlosti problem se svodi na nalaženje
vjerovatnosti krajnjih stanja, za različite pravce emitiranih fotona. Ako bi postojalo samo
jedno krajnje stanje, sistem bi jednostavno oscilirao između jednog početnog stanja i ovog
krajnjeg stanja. Specijalan slučaj sistema pobuđeni atom + zračenje bi bio kada su svi
"brojevi zaposjednuća" n, za elektromagnetno polje, jednaki nuli. Obično se u takvom
slučaju kaže da nije prisutno zračenje. Međutim, relacija (2.67) pokazuje, i da za slučaj
n=0, ipak preostaje "nulta" energija svakog mogućeg moda prelaza.

Razmotrimo sada β-raspad zamjenjujući ekscitirani atom s ekscitiranim jezgrom, a polje

zračenja, čiji su kvanti fotoni, zamijenimo s tzv. elektron-neutrinskim poljem, čiji bi kvanti
bile dvije čestice. Interakcija između elektron-neutrinskog polja i pobuđenog jezgra bi bila
slaba po intenzitetu, s obzirom da su vremena života pri β-raspadu veoma duga u
poređenju, s recimo, periodima kretanja unutar jezgre, čiji je red veličine oko 10-20 s.
Najkraće poznato srednje vrijeme života je reda veličine 1 s. Naravno, pri izučavanju ove
problematike može se koristiti neki od metoda teorije smetnje, mada se u takvom slučaju,
nažalost, ne mogu egzaktno znati niti talasne funkcije (za jezgro) niti suštinska priroda
operatora interakcije H (2.93).

89
 2. Radioaktivnost

Fermi je problem β-raspada pokušao razmotriti za najjednostavniji mogući oblik operatora

H koji bi zadovoljavao sve zahtjeve relativističke teorije. Relativistička kvantna teorija se
morala koristiti zbog velikih brzina kojima se kreću i elektroni i neutrina. Ovakav izbor
operatora H vodio je na samo pet mogućih oblika interakcija koje zadovoljavaju
relativističke i ostale zahtjeve kvantne mehanike. U takavom svjetlu, relacija (2.93) bi
imala oblik (Halliday, 1955):

∫ [U ]
* r r
H if = f f ϕ e ( r ) ϕ υ ( r ) O x U i dV (2.94)

gdje su φe i φυ talasne funkcije za elektron i neutrino, a veličine Ui i Uf opisuju jezgru prije

i nakon procesa emisije. Veličina u četvrtastoj zagradi predstavlja kompletan sistem nakon
raspada, dok veličina Ui opisuje sistem prije raspada. f je konstanta čija vrijednost definira
intenzitet interakcije i određuje se eksperimentalno, dok elektronski naboj e i u ovom
slučaju ima sličnu ulogu kao i kod međudjelovanja atoma i elektromagnetnog polja.
Operatorom Ox definirana je priroda interakcije, pri čemu ovaj operator može opisivati
samo pet različitih tipova međudjelovanja: skalarno, vektorsko, tenzorsko, pseudovekto-
rsko i pseudoskalarno.

Pošto neutrino veoma slabo interagira s materijom, može biti opisan ravnim talasom. Ako
r r
je p n impuls emitiranog antineutrina, onda bi − p n bio impuls apsorbiranog neutrina
negativne energije, dok bi neutrinska talasna funkcija imala oblik:

1 ⎡ i r r⎤
ϕn = exp ⎢− p n ⋅ r ⎥ (2.95)
V ⎣ h ⎦

gdje je V zapremina u kojoj je talasna funkcija normalizirana. Član V-1/2 može biti i
izostavljen ako se koristi jedinična zapremina pri normalizaciji. φe bi bila talasna funkcija
kulonskog tipa. Ali ako je Z (atomski broj) dovoljno mali, kulonska energija elektrona
može biti zanemarljiva u odnosu na njegovu kinetičku energiju, te se i u ovakvom slučaju
može koristiti ravni talas, kao talasna funkcija elektrona. Broj krajnjih stanja po jedinici
energije je (Bethe and Morrison, 1956):

90
 2. Radioaktivnost

Volumni element impulsnog prostora za elektron

p (E) = x
(2 π h ) 3
Volumni element impulsnog prostora za neutrino
x = (2.96)
( 2 π h )3
⎡ ( p 2 dp dω e ) ( p 2n dp n dω n ) ⎤
=⎢ e e ⎥ dE n
⎣⎢ ( 2 πh )6 ⎦⎥

gdje su dωe i dωn elementi prostornog ugla, a (2πћ)3 zapremina faznog prostora koju
zauzima jedno stanje čestice.

Vjerovatnost prelaza elektrona po jediničnom elementu dEe po jediničnom prostornom

uglu dΩ/4π, je data s (Bethe and Morrison, 1956):

2
G 2 me c2 ⎡ i r r r⎤ dΩ
dw e =
2 π3 h ∫ U *f U i exp ⎢ − ( p n + p e ) ⋅ r ⎥ dτ
⎣ h ⎦
ε (ε 2 −1)1 / 2 ( ε 0 − ε ) 2 dε
4π

(2.97)

pri čemu je:

f
mec2 E pe E ras
G= , ε= e2 , ε2 −1 = , ε0 =
(
h 3
) mec mec mec2
mec

a Eras predstavlja raspoloživu energiju pri ovakvom procesu.

Analogno teoriji atomskih prelaza, i ovdje će se pojaviti izborna pravila, ali za proces β-
raspada. Ako su i pn i pe reda veličine mec, što je najčešći slučaj, eksponent
r r r
1 / h (p n + p e ) ⋅ r postaje reda veličine:

R 4 ⋅ 10 −13 cm 1
= −11
∝ (2.98)
(h / mc) 3.86 ⋅ 10 cm 100

gdje je R radijus jezgre (ovdje su bile izabrane dimenzije srednje teškog jezgra).
r r r
Otuda će izraz 1 / h ( p n + p e ) ⋅ r biti približno jednak jedinici, tako da matrični element u
izrazu (2.97) postaje:
91
 2. Radioaktivnost

∫
M if = U *f U i dτ (2.99)

tj. izraz (2.99) zavisi samo od stanja jezgre prije i poslije prelaza. Očito, Mif je definirano
preko talasnih funkcija jezgre. Ortogonalnost talasnih funkcija jezgre za stanja s različitim
momentima impulsa I, vodi na izborna pravila (Bethe and Morrison, 1955):

M if ≠ 0 , ΔI = 0 (2.100)

tj. matrični element (2.99) bit će različit od nule, ako se spin jezgre (ukupni moment
impulsa) pri β-raspadu ne mijenja (ΔI = 0), i obrnuto. Takvi prelazi se nazivaju
dozvoljenim prelazima ili Fermijevim prelazima. Ovo Fermijevo pravilo selekcije
ispunjeno je kod većine danas poznatih jezgara koja se spontano raspadaju β-kanalom.

Prelazi kod kojih je Mif = 0, nazivaju se zabranjenim prelazima. Pri takvim prelazima se
eksponencijalni član u relaciji (2.97) mora razviti u stepeni red. Razvoj u red zabranjenog
prelaza se prekida na prvom članu koji za matrični element Mif daje rezultat različit od
nule.

A. Dozvoljeni prelazi

Dozvoljeni prelazi imaju najveću vjerovatnost realizacije pri β-raspadu.

Za dozvoljene prelaze, vjerovatnost prelaza elektrona po jediničnom elementu dEe po

jediničnom prostornom uglu dΩ/4π, iznosi (Bethe and Morrison, 1955):

G 2 me c2
∫
2
dw e = M if ε (ε 2 −1)1 / 2 ( ε 0 − ε ) 2 dε dΩ , M if = U *f U i dτ (2.101)
8 π4 h

Otuda je spektar energija elektrona za dozvoljene prelaze:

N ( ε ) dε ∝ ε ε 2 − 1 ( ε 0 − ε ) 2 dε (2.102)

92
 2. Radioaktivnost

ε0 je nepoznata veličina koja se može odrediti eksperimentalno pomoću Kjurijevog (Kurie

F.N.D.) dijagrama8, gdje se opservabilna veličina

N (ε)
F(ε) = (2.103)
ε (ε − 1 ) 1 / 2
2

crta u zavisnosti od energije ε. Pošto je prema (2.102), F(ε) proporcionalno s ε0 – ε,

dijagram daje pravac, koji siječe ε-osu u tački ε0.

Na Slici 2.10. je dat tipični Kjurijev dijagram za dozvoljeni β-prelaz. Ovaj grafikon
predstavlja potpuno pravu liniju od energija elektrona 15 keV do energija elektrona 223
keV. s Fc je označen korekcioni faktor za kulonsko polje. Na niskim energijama (ispod 15
keV) opaža se distorzija eksperimentalnih podataka, koja potječe uslijed efekta
samoapsorpcije u izvoru zračenja.

Slika 2.10. Kjurijev dijagram za tipični dozvoljeni β-prelaz (147Pm). Na horizontalnoj osi je
prikazana ukupna energija elektrona u jedinicama mec2 (Bethe and Morrison, 1956)

8
Često se naziva i Fermi-Kjurijev dijagram
93
 2. Radioaktivnost

U izrazu (2.102), u spektru elektrona pri dozvoljenim β-prelazima, nisu uračunati efekti
kulonskog polja. Spektar s takvom korekcijom bi imao veću elektronsku gustoću na nižim
energijama i ne bi prolazio kroz nulu za ε = 1. Tipični elektronski (pozitronski) spektar za
dozvoljena stanja s uračunatom korekcijom za kulonsko polje, je prikazan na Slici 2.11.

Ordinate γ na grafikonu 2.10 su date kao:

1/ 2
⎡ N ⎤
γ=⎢ 2 1/ 2 ⎥
⎣⎢ ε (ε − 1) Fc ⎥⎦

Kod pozitronskih spektara, suprotno elektronskim, uslijed dejstva kulonskog polja u

jezgri, dolazi do smanjenja vjerovatnosti prelaska na nižim energijama, uslijed njegovog
odbojnog dejstva na pozitrone. Kulonska korekcija za dozvoljene prelaze, Fc, se odlično
slaže s eksperimentalnim opažanjima (Slika 2.10). Čak i elektroni u najnižim atomskim
orbitama, koji ekraniziraju jezgro, imaju mjerljiv efekt smanjenja broja emitiranih
64
niskoenergetskih pozitrona (recimo, za Cu, elektroni iz najnižih orbita, smanjuju broj
emitiranih pozitrona s niskom energijom od 25 keV, i do 30%).

β-

Sa kulonskim poljem

β+

Slika 2.11. Energetska distribucija β-čestica s uračunatim efektom kulonskog polja

B. Vrijeme života pri dozvoljenim prelazima

Ukupna vjerovatnost prelaza, ili recipročna vrijednost vremena života, pri β-emisiji, može
se naći integriranjem izraza (2.101) po energetskoj distribuciji:
94
 2. Radioaktivnost

1 G 2 mec2 2
= M if F(ε 0 ) (2.104)
τ 2 π3 h

gdje je G bezdimenziona konstanta kojom je opisan intenzitet međudjelovanja između

para elektron-neutrino i teške čestice, Mif je matrični element za dati prelaz, općenito
opisan sa

r s ⎡ i r r r⎤
∫
M if = U *f ( r ) U i ( r ) exp ⎢− ( p n + p e ) ⋅ r ⎥ dτ
⎣ h ⎦
(2.105)

dok je F(ε0) integral raspodjele elektrona po energijama:

ε0

∫
F(ε 0 ) = ε (ε 2 − 1) (ε 0 − ε) 2 dε
1
(2.106)

ε0 je ukupna raspoloživa energija za neutrino i elektron, uključujući i mase mirovanja.

Veličina F(ε0) se brzo mijenja s ε0, tako da, recimo, za ε0>>1 iznosi (1/30)ε05, a za ε0≈1 je
0.216(ε0 – 1)7/2. Otuda, τ opada brzo s povećanjem ε0, ali ne tako brzo kao u slučaju α-
raspada, gdje je vjerovatnost prelaza direktno proporcionalna s eksponencijalnom
funkcijom energije (2.56).

Općenito uzevši, matrični element Mif, egzaktno nije poznat, zbog oskudnog poznavanja
talasnih funkcija za atomsko jezgro. Čak i u slučaju dozvoljenih prelaza, općenito se može
samo reći, da je apsolutna vrijednost matričnog elementa između nula i jedan.

Najjednostavnija β-dezintegracija je raspad slobodnog neutrona:

n → p + e− + ν

Matrični element za ovu nuklearnu reakciju bi trebao biti tačno jednak jedinici, pošto bi
talasna funkcija jednog protona trebala biti jednaka talasnoj funkciji jednog neutrona.
Mjerenje vremena života ove reakcije bi onda omogućilo tačno nalaženje vrijednosti za
konstantu G. Međutim, ovakvu reakciju je veoma teško opaziti, zbog njene prirode, pošto
je veća vjerovatnost da slobodni neutron bude zahvaćen ili difundira, nego da se spontano
raspada. Veoma preciznim mjerenjima utvrđeno je da t1/2 za ovakvu reakciju iznosi 770 ±
140 s.
95
 2. Radioaktivnost

Razmotrimo sada jezgra, dovoljno lagana da budu blizu A = 2 Z regiona, koja imaju viška
jedan neutron u odnosu na broj protona u njima. Ona će imati susjedni izobar s jednim
protonom viška u odnosu na neutrone. Takav par jezgra se naziva zrcalni ili Vignerov
(Wigner E. P.) par (Vignerova jezgra). Dva jezgra, X i Y, formiraju Vignerov par, ako se
razlikuju samo u tome da jezgro X ima neutron viška u odnosu na protone, a jezgro Y
viška proton u odnosu na broj neutrona. Neki lagani β-emiteri čija su vremena poluraspada
veoma kratka (< 5000 s, recimo) zajedno s svojim potomcima formiraju Vignerove
parove. Primjeri Vignerovih parova su:

3
1 H 23 H; 73 Li 74 Be; 11
5 B 11
6 C;
13 13 15 15
6 C 7 N; 7 N 8 O;
17 17 20 20
8 O 9 F; 14 S 15 P;

Tabela 2.2. Superprelazi ili favorizirani prelazi za neka jezgra (Bethe and Morrison, 1956)

Reakcija t1/2 (s) ε0 F(ε0) t1/2 (s)

Vignerova jezgra
n → p + e- ~ 750 2.530 1200
3 3 -
H → He + e 3.93·108 1.036 1020
11 11 +
C →B +e 1230 2.880 3900
Mg23 → Na23 + e+ 11.6 6.510 3200
Sc41 → Ca41 + e+ 0.87 10.600 2500

Ostala jezgra
He6 → Li6 + e- 0.823 7.850 820
O14 → N14 + e+ 76.5 4.500 3300
F18 → O18 + e+ 6720 2.240 3700

Za dozvoljene prelaze (ΔI = 0) vrijedi prema (2.99):

∫
M if ≈ U *f U i dτ

96
 2. Radioaktivnost

pri čemu će apsolutna vrijednost matričnog elementa (2.99) biti bliska jedinici, ako su
talasne funkcije Uf i Ui približno jednake. Upravo je takav slučaj kod Vignerovih jezgra,
za koja u potpunosti vrijede ista izborna pravila (2.100) kao u slučaju "običnih"
dozvoljenih prelaza. Ovakvi Vignerovi prelazi često se nazivaju superprelazima ili
favoriziranim prelazima i maju veoma visoke vjerovatnosti realizacije (Tabela 2.2).

Iz relacije (2.104) proizilazi da je produkt vremena života i integrala raspodjele elektrona

po energijama, τ·F(ε0), jednak nekoj konstanti pomonoženoj s kvadratom intenziteta
2
matričnog elementa M if . Oba faktora se mogu direktno dobiti eksperimentalno, i njihov

produkt (obično se koristi vrijeme poluraspada t1/2 umjesto τ) može poslužiti kao test
2
konstantnosti matričnog elementa M if .

Proizvod F(ε0)·t1/2, očito nije u potpunosti konstantan (Tabela 2.2), što je uzrokovano
širokim rasponom vremena poluraspada, ali je blizu konstantne vrijednosti. Ne
razmatrajući u ovom momentu slučajeve ne-Vignerovih jezgara, čini se da je produkt F(ε0)
t1/2, nešto manji za slučaj prva dva Vignerova para, nego za preostala tri jezgra, tj. ovaj
produkt pokazuje manje vrijednosti za lakša jezgra (sadrže samo tri čestice), tako da će i
matrični element za njih biti bliži jedinici, nego u slučaju težih jezgara. Većina ostalih
2
varijacija u vrijednostima za M if potiče od statističke greške koja se pojavljuje prilikom

detekcije β-zračenja. Kod jezgara srednjih masa, efekt kulonskog odbijanja uzrokuje
značajan višak neutrona u odnosu na protone. S tačke gledišta modela slojeva, ovo znači
da se kvantni nivoi zaposjednuća neutrona i protona, općenito uzevši, prilično razlikuju,
pa se i njihove talasne funkcije razlikuju. Zato je u ovakvom slučaju, čak i za dozvoljene
prelaze, očekivati da matrični elementi imaju manje vrijednosti za osrednje teška jezgra
nego za laka, Vignerova jezgra. Ovo je ilustrirano u Tabeli 2.3 za neka jezgra čije su
vrijednosti produkta F·t1/2 reda veličine 105 s. Ovakvi prelazi se zovu dozvoljeni ali
nefavorizirani prelazi.

Kod nekih prirodnih radioaktivnih jezgara, kao što su RaC'' (210Tl) i 209Pb, pokazalo se da
imaju niske vrijednosti produkta F·t1/2 za grupe dozvoljenih prelaza, mada to ne mogu biti

97
 2. Radioaktivnost

dozvoljeni prelazi s stanovišta teorije, pošto nisu zadovoljena izborna pravila za

dozvoljene prelaze.

Tabela 2.3. Dozvoljeni ali nefavorizirani prelazi (Bethe and Morrison, 1956)

Reakcija F(ε0)·t1/2 (s)

35
S → 35Cl + e- 1·105
45
Ca→ 45Sc + e- 4·105
91
Mo → 91Nb + e+ 6·105
114
In → 114Sn + e+ 3·105
169
Er → 169Tm + e+ 2·105

2
Pretpostavljajući da je za najlakša Vignerova jezgra M if ≈ 1 , može se iz produkta F· t1/2

izračunati konstanta G, što daje:

G ≈ 10-11

Ovako mala konstanta interakcije između para elektron-neutrino i teške čestice, čini da se
β-raspad odvija sporije od drugih reakcija, izuzev nekih tipova α-raspada s visokom
kulonskom barijerom. Otuda se gotovo s sigurnošću može tvrditi da se β-čestice, općenito
uzevši, ne emitiraju u toku nuklearnih sudara: prvo se sudar okonča, a tek nakon toga
jezgro može emitirati β-čestice. Ovo potvrđuje i reakcija tipa:

H + H → d + β+ + ν (2.107)

čija je vjerovatnoća realizacije izuzetno mala: u centru Sunca, s gustoćom oko 100 g/cm3 i
temperaturom 15·106 K, prosječni "život" protona iznosi oko 1010 godina prije nego što se
podvrgne reakciji (2.107). Ovako spora reakcija je najbolji dokaz za opovrgavanje
hipoteze o emitiranju β-čestica u toku procesa nuklearnih sudara.

98
 2. Radioaktivnost

C. Vrijeme života kod zabranjenih prelaza

Drugi član Tejlorovog (Taylor) reda eksponencijalne funkcije iz izraza (2.105) će dati
integral različit od nule kada je ΔI = ±1, tako da zabranjeni prelazi u ovom slučaju postaju
mogući prelazi, ali s malom vjerovatnosti. Takvi prelazi se nazivaju prvim zabranjenim
prelazom. Slično, za ΔI = ±2, prelazi postaju mogući s trećim članom u razvoju u red, te se
nazivaju drugim zabranjenim prelazom, itd. Za ε0=2 kvadrat apsolutne vrijednosti
matričnog elementa za ΔI = ±1 postaje 104 puta manji od kvadrata apsolutne vrijednosti
matričnog elementa za ΔI = 0. Doista, stvarna talasna funkcija za elektron u kulonskom
polju varira brže od aproksimativno uzetog ravnog talasa u izrazu (2.105), te faktor 104
postaje 102 za srednja i teška jezgra. Veće vrijednosti za ε0 čine zabranjene prelaze
vjerovatnijim. U Tabeli 2.4. dati su najvažniji eksperimentalni podaci za neke karakteri-
stične zabranjene prelaze.
Tabela 2.4. Vrijeme života kod nekih zabranjenih prelaza (Bethe and Morrison, 1956)

Emiter t1/2 (s) ε0 t1/2 F(ε0) (s)

Prvi zabranjeni prelaz

37
S 300 9.40 1.2 ·107
91
Y 4.9·106 4.04 4.8·108
137
Cs 1.1·109 2.01 4.1·109
210
Bi 4.3·105 3.28 1.0·108
Drugi zabranjeni prelaz
10
Be 8.5·1013 2.08 5.0·1013
Treći zabranjeni prelaz
40
K 3.4·1016 3.66 1.0·1018

Ključnu potvrdu Fermijeve teorije dao je specifičan oblik spektra opažen kod dva
zabranjena prelaza (91Y, 137
Cs), iz koga je proisteklo da Kjuri dijagram ne daje strogo
pravac. Ako se eksponencijalna funkcija iz relacija (2.105) razloži u red i zadrži samo na
drugom članu razvoja (što odgovara slučaju prvog zabranjenog prelaza), integral Mif
postaje:

99
 2. Radioaktivnost
r
r r r
∫
*
( p n + p e ) ⋅ U f ( ) U i dτ (2.108)
h

Usrednjavanjem prvog faktora po svim pravcima emitiranih elektrona i neutrina

(antineutrina), dobiva se energetski spektar za prvi zabranjeni prelaz:

[ ]
N 1 (ε) dε ∝ ( p 2n + p e2 ) N (ε) dε = (ε 2 − 1) + (ε 0 − ε) 2 N(ε) dε (2.109)

gdje je N(ε) dε energetski spektar dozvoljenih prelaza [relacija (2.102)].

D. Fermi i Gamow -Tellerova izborna pravila

Za neke dozvoljene prelaze Fermijevo selekciono previlo ΔI = 0 nije uvijek zadovoljeno.

Razmotrimo reakciju:

6
He → 6 Li + e − + ν (2.110)

Složeno jezgro 6Li može biti zamišljeno kao da je izgrađeno od α-čestice plus deuterona
(H2). α-čestica ima I=0, a deuteron I=1. Otuda je očekivati da 6Li ima angularni moment
I=1, što je u skladu s eksperimentom. Istovjetno prethodnom, 6He može biti razmatran kao
α-čestica plus dva neutrona. Kako neutronski par ima spin nula, otuda bi proizašlo da
ukupni spin za 6He iznosi I=0. Stoga bi ukupna promjena spina u reakciji iznosila ΔI=1 i
prelaz bi bio zabranjen. Međutim, eksperimentalni rezultati pokazuju da ovakav prelaz
pripada grupi dozvoljenih, bez obzira što nije zadovoljeno Fermijevo selekciono pravilo
(Bethe and Morrison, 1956).

Gamov (Gamow) i Teler (Teller) su prvi objasnili ovu "anomaliju" kod Fermijevog
selekcionog pravila. U tu svrhu su potražili sve moguće relativistički invarijantne
kombinacije četiri talasne funkcije Ui, Uf, ψe i Φn. Za dvije talasne funkcije, recimo ψ i Φ,
postoji pet invarijantnih kombinacija u odnosu na Lorencove transformacije:

Skalar: ψ*γ0Φ (Fermijeva teorija)

Četverovektor, s komponentama: ψ*Φ, ψ*γΦ

100
 2. Radioaktivnost

Tenzor: ψ*γ0σΦ, ψ*γ0γΦ

Pseudo četverovektor: ψ*σΦ, ψ*γ5Φ

Pseudoskalar: ψ*γ0γ5Φ.

gdje su γ0, γ i γ5 Dirakove matrice, a σ spinske matrice (pogledati, recimo: Griffiths, 1995;
Sokolov et al., 1965, Dirac, 1958). Da bi se dobile relativistički invarijantne interakcije,
moraju se množiti odgovarajuće kombinacije talasnih funkcija laganih i teških čestica,
recimo, tenzorska kombinacija talasnih funkcija za lagane čestice s tenzorskom
kombinacijom talasnih funkcija Ui i Uf za teške čestice. U takvom slučaju Hamiltonijan
postaje:
r r
H( tenzor ) = (ψ * γ 0 σφ) ( U *f γ 0 σU i ) (2.111)

Otuda je matrični element za dozvoljene prelaze

r
∫
M if = U *f σ U i dτ (2.112)

pošto teške čestice ispoljavaju nerelativističke efekte, pa je za njih Dirakova matrica γ0

praktično ekvivalentna jedinici. Pokazuje s da je matrični element (2.112) različit od nule
za:

ΔI = 0, ± 1 (2.113)

Otuda i prelazi s ΔI = 0, ±1 mogu biti dozvoljeni, ali za tenzorski tip interakcije.

Također, i pseudovektorski tip interakcije daje ista selekciona pravila (2.113) za

dozvoljene prelaze, kao i tenzorska interakcija. U narednom tekstu su prikazana
selekciona pravila za dozvoljene prelaze za pet tipova interakcija:

Za skalarnu i vektorsku: ΔI = 0 Parnost se ne može mijenjati

Za tenzorsku i pseudovektorsku: ΔI = 0, ±1 Parnost se ne može mijenjati

(nema prelaza 0 → 0)
Za pseudoskalarnu: ΔI = 0 Parnost se mora mijenjati.

101
 2. Radioaktivnost

Selekciona pravila za tenzorsku i pseudovektorsku interakciju nazivaju se Gamov-

Telerova selekciona pravila, a za preostala tri tipa interakcija Fermijeva selekciona
pravila.

2.5.3.3. Neodržanje parnosti pri β-raspadu

Jedan od fundamentalnih pronalazaka u teoriji slabih međudjelovanja, koja uvjetuju

spontano raspadanje čestica, je Li-Jangovo (Lee-Yang) otkriće neodržanja parnosti
(1956.g.). Neodržanje parnosti manifestira se u prostornoj asimetriji pri spontanom β-
raspadu jezgara ili raspadu nekih drugih mikroobjekata (raspad π-mezona na μ-mezone).

Neodržanje parnosti može se eksperimentalno uočiti na slijedećim pojavama:

1. U asimetriji ugaone raspodjele β-elektrona pri raspadu jezgara s orijentiranim spinom

(broj β-elektrona koji izlijeću u smijeru spina jezgre, nije jednak broju β-elektrona
koji izlijeću u suprotnom smjeru)

2. U postojanju kružne polarizacije (ili spiralnosti) čestica, koje nastaju pri raspadanju
(npr., elektroni pri β-raspadu ili μ-mezoni pri raspadanju π-mezona), čak i u slučaju
kada sistem koji se raspada nema spina.

Pojava neodržanja parnosti pri β-raspadu ili pri raspadu π-mezona našla je svoje
objašnjenje u okvirima teorije neutrina, koji ima određenu kružnu polarizaciju (spiralnost).
Jedno vrijeme se činilo da se neutrino (koji nastaje pri pozitronskom β-raspadu) i
antineutrino (koji nastaje pri elektronskom β-raspadu) međusobno ni po čemu ne razlikuju
(Majoranova hipoteza) (pogledati, naprimjer, Greiner, 1987). Ova hipoteza se pokušala
provjeriti na primjeru dvostrukog β-raspada.

Ako su neutrino i antineutrino identični, onda bi trebalo očekivati relativno veliku

vrijednost za vjerovatnoću dvostrukog β-raspada bez ispuštanja neutrina (jedan neutron
jezgra emitira elektron i neutrino, dok drugi neutron emitira elektron i apsorbira taj
neutrino). Eksperiment je opovrgao Majoranovu hipotezu, o identičnosti neutrina i
antineutrina.

102
 2. Radioaktivnost

Napomenimo da su obje ove čestice neutralne i imaju spin ½ ћ. No, ipak se uspjela uočiti
razlika između njih i to na osnovu analize pojava, koje su usko vezane za fenomen
neodržanja parnosti. Eksperimentalno je pokazano da će asimetrija, koja se posmatra pri
pozitronskom β-raspadu jezgra s orijentiranim spinom, biti suprotna asimetriji koja se
pokazuje pri elektronskom β-raspadu, kada se zajedno s elektronom emitira antineutrino.
Zbog ovog je predložena hipoteza da se neutrino mora razlikovati od antineutrina prema
kružnoj polarizaciji. Da bi se objasnile eksperimentalne činjenice bilo je nužno
pretpostaviti da neutrino podsjeća na foton s lijevom kružnom polarizacijom, a
antineutrino na foton s desnom kružnom polarizacijom. Razlika bi se trebala sastojati
samo u tome što je spin fotona jednak jedinici (1 ћ), dok je spin neutrina (antineutrina),
kako je već napomenuto, ½ ћ. Takva kružna polarizacija neutrina i antineutrina naziva se
spiralnost.

Neutrino se odlikuje lijevom spiralnošću. To

pokazuje da, ako se lijevi zavrtanj obrće u smjeru
p p polarizacije, onda će se neutrino kretati u smjeru
impulsa. Antineutrino se, pak, odlikuje desnom
spiralnošću (Slika 2.12). Da bi se pri prelazu s
jednog Lorentzovog sistema referencije na drugi
održala spiralnost, pa prema tome mogla uzeti
Neutrino Antineutrino
kao karakteristika neutrina (antineutrina),
Slika 2.12. neophodno je da masa mirovanja ove dvije čestice
bude tačno jednaka nuli. Ako bi mase mirovanja ovih čestica bile različite od nule, onda bi
pri prelazu s jednog Lorentzovog sistema na drugi paralelni vektori spina i impulsa mogli
biti orijentirani pod nekim uglom.

Polazeći od polarizacionih svojstava neutrina (antineutrina), moguće je kvalitativno

objasniti pojavu neodržanja parnosti pri spontanom raspadu čestica.

Razmotrimo, naprimjer, β-raspad jezgre s orijentiranim spinom. Prostorna asimetrija koja

se mora ispoljavati u pojavama neodržanja parnosti, povezana je s okolnošću da pri
elektronskom β-raspadu gore i dole izlijeću antineutrina koja odgovaraju kretanju desnog

103
 2. Radioaktivnost

zavrtnja, s spinom (tačnije s rotacijom koja karakterizira polarizaciju), koji je respektivno

paralelan i antiparalelan s spinom jezgre. Pri tome će elektroni nastajati pretežno sa
spiralnošću koja je suprotna spiralnosti antineutrina (tj. s lijevom spiralnošću). Tako
nastaje prostorna asimetrija, pa zbog toga broj elektrona, koji se emitira u smjeru spina
jezgre, neće biti jednak broju elektrona koji se emitiraju u suprotnom smjeru (Slika 2.13).
Općenito se za broj emitiranih elektrona u zavisnosti od ugla θ između impulsa elektrona i
orijentacije prema gore, dobiva:

w e − = w 0− (1 − a cos θ) (2.114)

gdje je a pozitivna veličina koja iznosi 0.4.

Slika 2.13. Shematski prikaz β-raspada orijentiranih jezgara. Orijentacija rotiranja karakterizira
orijentaciju spina čestice (Sokolov et al., 1965)

Ova pojava asimetrije otkrivena je kod elektronskog β-raspada orijentiranog jezgra 60Co, a
također i kod ugaone raspodjele pri β-raspadu slobodnog polariziranog neutrona, pri čemu
je za neutron a ≈ 0.1.

Budući da pri pozitronskom raspadu izlijeće neutrino, koji se odlikuje lijevom

(drugačijom) spiralnošću, slika asimetrije će biti suprotna i zavisnost broja emitiranih
pozitrona od ugla θ bit će data sa:

104
 2. Radioaktivnost

w e + = w 0+ (1 + a cos α) (2.115)

tj. nastali pozitroni će uglavnom imati desnu spiralnost i pretežno će izlijetati prema gore
(uvis). Asimetrija, koja je suprotna asimetriji elektronskog raspada, konstatirala se
eksperimentalno pri pozitronskom β-raspadu jezgra 58Co s orijentiranim spinom.

2.5.3.4. Neke opće karakteristike osnovnih tipova β-raspada

A. Elektronski β-raspad

Pri ovakvom tipu β-raspada neutron u jezgri se transformira u proton koji ostaje vezan za
jezgru, a iz jezgra se emitira elektron i antineutrino. Redni broj potomka zato raste za
jedan, a novonastali nuklid se pomjera za jedno mjesto udesno u Periodnom sistemu (što
je i razlog predstavljanja krajnjeg stanja tankom kosom strelicom orijentiranom udesno u
odnosu na početno stanje). Recimo, β--raspad tricija može se predstaviti kao (Slika 2.14):

3
1 H ⎯12⎯ ⎯ ⎯→ 23 He + e − + ν
.35 god .
(2.116)

Vrlo često se osim maksimalne vrijednosti energije β-raspada daje i srednja vrijednost.
Recimo, za reakciju tipa (2.116), srednja energija β-raspada iznosi 5.683·10-3 MeV. s
stanovišta nuklearne fizike Eβmax je relevantniji podatak, dok je s stanovišta dozimetrije β-
zračenja prosječna energija β-raspada indikativnija veličina. Maksimalna energija Eβmax je
jednaka energiji raspada ΔE minus energija uzmaka jezgre, koja je pri svim tipovima β-
raspada veoma mala, te se praktično može zanemariti.

Slika 2.14. Shematski prikaz β--raspada tricija

Srednja energija β-raspada je data sa:

105
 2. Radioaktivnost

E β max

∫ P(E) E dE
E= 0
E β max
(2.117)

∫ P(E) dE
0

pri čemu je P(E) proporcionalno vjerovatnosti da β-čestice budu emitirane s kinetičkim

energijama između E i E+dE.

Maksimalna energija elektronskog β-raspada iznosi:

E β max (β − ) = E 0 + E p − E L (2.118)

gdje E0 - razlika u energijama osnovnih stanja matičnog nuklida i nuklida potomka, Ep –

energija pobuđenog stanja matičnog nuklida (u većini slučajeva ova veličina je jednaka
nuli, izuzev za neka rijetka izomerna stanja matičnog nuklida) i EL – energija pobuđenog
stanja kod potomka za energetski nivo u kome prelaz završava.

Vremena raspada β- aktivnih jezgra se kreću u veoma širokom rasponu: od dijelova

sekundi do milijardi godina. Ovom tipu raspada su podložna jezgra koja imaju višak
neutrona u odnosu na broj protona u jezgru. Vještački β- radioaktivni izotopi dobivaju se
uglavnom izlaganjem stabilnih izotopa odgovarajućeg elementa fluksu sporih neutrona, u
neuklearnim reaktorima. Tom se prilikom dešavaju nuklearne reakcije zahvata neutrona i
kao njihov rezultat dobivaju se β- aktivni izotopi početnog elementa.

B. Pozitronski β-raspad

Pri ovom tipu β-raspada se jedan vezani proton iz jezgra transformira u vezani neutron, a
jezgro napušta pozitron i neutrino. U ovakvoj nuklearnoj transformaciji redni broj
novonastalog izotopa se smanjuje za 1, a nuklid se pomjera jedno mjesto u lijevo u
Periodnom sistemu [pogledati reakciju (2.61)]. Krajnje stanje se stoga crta tankom
strelicom orijentiranom ulijevo. Shematski, ovaj tip raspada prikazan je Slikom 2.15.

106
 2. Radioaktivnost

Nuklidi podložni β+-raspadu sadrže manjak neutrona u odnosu na stabilne nuklide istog
rednog broja Z. Ovakav tip raspada se može pojaviti samo ako je razlika energija u
početnom i krajnjem stanju (odnosno Q-vrijednost za β+-raspad) veća od 1.02 MeV, tj. od
mase mirovanja 2 elektrona. Osim toga, pri emisiji pozitrona iz jezgre, otpušta se i jedan
elektron iz obližnje elektronske ljuske, da bi atom nakon izvršene transformacije ostao
električki neutralan.

Spektar nastao emisijom pozitrona je u suštini gotovo identičan spektru zračenja elektrona
pri β-raspadu. I u ovom slučaju se pojavljuje kontinuirani spektar s maksimalnom
vrijednošću energije Eβmax, dok su izborna pravila za prelaze definirana na isti način kao u
slučaju elektronskog raspada.

Slika 2.15. Shematski prikaz β+-raspada

Pozitroni emitirani pri β+-raspadu, djelomično gube vlastitu energiju elastičnim sudarima s
orbitalnim elektronima, i na kraju se rekombiniraju, također, s elektronima (u velikoj
većini slučajeva slobodnim, izvan atomskog sistema koji trpi nuklearnu transformaciju),
pri čemu se sva masa mirovanja elektrona i pozitrona koji učestvuju u sudaru pretvara u
zračenje, u obliku 2 γ-kvanta s energijom od po 0.511 MeV, koji se emitiraju pod uglom
od 1800. Prema tome, pojava anihilacione radijacije na 511 keV bi bila direktna potvrda
pozitronskog β-raspada.

Maksimalna energija Eβmax pri pozitronskom β-raspadu je data sa:

E β max (β + ) = E 0 + E p − E L − 2 m e c 2 (2.119)

107
 2. Radioaktivnost

gdje su veličine E0, Ep i EL iste kao za slučaj (2.118), a mec2 je energija mirovanja
elektrona (511 KeV).

Primijećeno je da se nuklidi koji su podložni β+-raspadu ne nalaze među prirodnim

radionuklidima. Obično se β+-emiteri dobivaju vještački izlaganjem stabilnih izotopa
pojedinih elemenata strujama ubrzanih čestica, najčešće protona, u ciklotronima.

C. Elektronski zahvat (EC - Electron Capture)

U slučaju kada je Q-vrijednost pri β+-transformaciji manja od 1.02 MeV, ne dolazi do

pozitronske emisije, već matični nuklid prelazi u potomak zahvatom ekstranuklearnih
(orbitalnih) elektrona. Takav proces pri β-raspadu se naziva elektronski zahvat.

Pri ovakvoj transformaciji jedan od orbitalnih elektrona (najčešće iz K-ljuske) biva

zahvaćen jednim od vezanih protona u jezgri, pri čemu se proton transformira u vezani
neutron, dok se iz jezgre emitira samo neutrino strogo definirane energije. Upražnjeno
mjesto zahvaćenog elektrona, recimo iz K-ljuske, popunjava neki od orbitalnih elektrona s
viših energetskih nivoa, te je foton talasnih dužina Xk zračenja (koji se emitira iz atoma)
jedino opservabilno zračenje koje prati ovaj proces. Pri tome se redni broj novonastalog
nuklida smanjuje za jedan (u odnosu na matični nuklid), identično kao u slučaju β+-
raspada. Procesi elektronskog zahvata i pozitronskog raspada su međusobno konkurentni:
jezgro koje se raspada β+-kanalom, istovremeno se s određenom vjerovatnošću može
raspadati i elektronskim zahvatom. Iznad A=210 poznat je samo jedan radionuklid, 234Np,
koji se istovremeno raspada s EC i β+-raspadom.

Pri elektronskom zahvatu X-zraci mogu poslužiti za identifikaciju matičnog nuklida, tako
64 64
da se recimo, pri K-zahvatu Cu može detektirati karakteristično Kα-zračenje Ni
(nuklida potomka).

108
 2. Radioaktivnost

2.5.4. Gama raspad i interna konverzija

Vilard (Villard P.) je 1900.g., u Francuskoj, otkrio treću vrstu zračenja koje nije skretalo u
magnetnom polju, ali je uprkos tome imalo znatnu probojnu moć i karakteristično je
djelovalo na fotografsku ploču. Pokazalo se da ovo zračenje, koje je dobilo naziv gama
zračenje9, ima talasnu prirodu i da predstavlja elektromagnetne talase visokih frekvencija.
Po svojoj prirodi i svojstvima γ-zraci se ne razlikuju od X-zraka, osim po svojim
energijama, tj. talasnim dužinama (frekvencijama).

Shematski, γ-raspad može bit predstavljen reakcijom tipa:

A ex
Z X → AZY + γ (2.120)

Osnovno svojstvo γ-raspada je da se pri njemu ne mijenja niti maseni niti atomski broj,
tako da emisija γ-kvanata rezultira samo smanjenjem energije veze.

γ-zraci nastaju emisijom energije pobuđenja iz nuklida potomka na 2 načina:

a) neposredno nakon raspada

b) raspadom metastabilnih stanja

I γ-zraci, kao α- i β-zračenje, vrše jonizaciju materije kroz koju prolaze, ali u vrlo maloj
mjeri, i to uglavnom indirektnim putom – razmjenom energije s orbitalnim elektronima.
Uzimajući u obzir relativno slabu apsorpciju γ-zračenja s materijom, proizilazi da
interakcija γ-kvanata s elektronima, odnosno atomima, ima malu vjerovatnoću, pa je stoga
i jonizaciona moć γ-zračenja dosta manja od jonizacione moći α- i β-zračenja. Gama
kvanti kroz metale mogu preći i više desetina centimetara prije nego se potpuno
apsorbiraju. Kroz zrak, γ-zraci prelaze jako velika rastojanja prije svoje apsorpcije.

9
Tvrdi se da je Vilard dao naziv ovom zračenju, ali izgleda da to nije potpuno ispravno. Izraz
"gama zraci" opće je prihvaćen od 1903.g., ali nije popuno izvjesno od koga potječe. Mnogi autori
smatraju da je Raderford tvorac tog naziva, ali postoje naznake da bi to mogao biti i Bekerel.
109
 2. Radioaktivnost

Emisija γ-zračenja se obično dešava paralelno s emisijom α- i β-zračenja, tj. nakon emisije
α-čestica ili β-čestica ostatak jezgra može ostati u nekom od pobuđenih stanja, a ne u
osnovnom. Pri prelasku iz ovakvih pobuđenih stanja u osnovno stanje obično se opaža
emisija γ-kvanata strogo određenih energija, jednakih razlici energije ΔE, između tog
pobuđenog nivoa i konačnog stanja na koji γ-kvant prelazi. Kako početno i krajnje stanje
posjeduju diskretne energetske nivoe, deekscitacija nuklida povlači za sobom emisiju
monoenergetskih γ-zraka s energijom:

ΔE = h Δν (2.121)

gdje je h – Plankova konstanta, a Δν – razlika frekvencije između dva stanja. Zbog toga γ-
spektri imaju čisto diskretnu strukturu i sastoje se od jedne ili više linija (linijski spektri)
(Slika 2.16).

Gama energije se kreću u rasponu od 5 keV do nekih 7 MeV (prirodni radionuklidi zrače
γ-kvante energija do 2.62 MeV, tj. do talasnih dužina 46.6·10-4 nm), pri čemu se
energetski spektar nižih energija preklapa s energetskim spektrom X-zračenja.

Vrijeme života pobuđenih nuklearnih stanja se kreće između 10-13 s i 650 godina (192mIr).
Pokazuje se da je vrijeme života pobuđenih stanja funkcija više parametara. Što je vrijeme
života kraće, veća je energija, veći je maseni broj jezgre, a manja je razlika između
kvantnog spinskog broja u početnom i krajnjem stanju.

Već je napomenuto, da pojedina jezgra, produkti raspada, dolaze uslijed radioaktivnih

transformacija matičnog jezgra, direktno u neko od slobodnih pobuđenih stanja i spontano
se vraćaju u osnovno stanje tek nakon izvjesnog vremena. Takvo pobuđeno stanje jezgra–
potomka, koje se zadržava izvjesno vrijeme, naziva se metastabilno, a takav tip
izomerizma, nuklearni izomerizam.

Da bi se istakla razlika između metastabilnih i pobuđenih stanja, opće je prihvačeno da se

metastabilnim stanjima nazivaju ona stanja čije je vrijeme života duže od 1μs, a stanja s
kraćim vremenom života od 1μs, "pobuđenim stanjima".

110
 2. Radioaktivnost

Slika 2.16. Tipični dvolinijski spektar γ-zračenja

Prvi poznati primjer nuklearnog izomerizma uočio je Han (Hahn O.) 1921.godine.

Pokazalo se da dugoživuća metastabilna stanja nastaju kada je u izomernim transfo-

rmacijama (prelazima iz pobuđenog u osnovno stanje izomera) razlika spinskih brojeva
veća ili jednaka četiri (ΔI ≥4) (Sokolov et al., 1965; Bethe and Morrison, 1956; Halliday,
1955).

Metastabilna nuklearna stanja su specijalno česta kod nuklida čiji su brojevi neutrona i
protona (N i Z) bliski magičnim brojevima 28, 50 i 82. Ovakvi nuklidi nose naziv
izomerska ostrva. Također se pokazalo da izomeri obično nastaju poslije emisije β-čestica.

2.5.4.1. Elementarna teorija γ-emisije

r
Fotonsko (elektromagnetsko) polje je opisano vektorskim potencijalom A koji
zadovoljava talasnu jednačinu Dalamberovog (D’Alambert) tipa (pogledati, naprimjer:
Griffiths, 1995; Greiner, 1987; Berestetskii et al., 1971; Sokolov et al., 1965; Dirac,
1958):
r
r 1 ∂2A
2
∇ A− 2 =0 (2.122)
c ∂ t2

pri čemu vektorski potencijal mora zadovoljavati uvjet transferzalnosti:

111
 2. Radioaktivnost
r
div A = 0 (2.123)

Za realan vektorski potencijal, rješenja D’Alabertove jednačine (2.122) mogu biti

napisana u obliku:

r 1 2πch r r r r r r
A = 3/ 2 ∑ (a exp [− icκt + iκ ⋅ r ] + a * exp [− icκt − iκ ⋅ r ]) (2.124)
L κ κ

gdje je:

r 2π
κ= κ , κi = n i (n i = 0, ± 1, ± 2, ...)
L
r r
Uvjet transferzalnosti (2.123) implicira da vektor a bude okomit vektoru κ , odnosno:
r r
κ⋅a =0 (2.125)

Koeficijent normiranja:

1 2πch
L 3/ 2
κ

definiran je uvjetom da srednja energija elektromagnetskog polja bude jednaka sumi

proizvoda energije pojedinih čestica c·h·κ i pripadnih kvadrata amplitude:

⎧⎛ 1 ∂Ar 2
r 2 ⎫⎪ 3
∫[ ] [ ]
1 r r 1 ⎪⎜ ⎞ chκ r * r r r
H=
8π
E2 + H2 d3x =
8π ∫ ⎨⎜ ⎟
⎟ + ( rot A ) ⎬d x = ∑ (a ⋅ a ) + (a ⋅ a * )
⎪⎩⎝ c ∂ t ⎠ ⎪⎭ κ 2

(2.126)

pri čemu amplitude (koeficijenti razvoja u red) a i i a *i ' zadovoljavaju slijedeće komuta-
cione relacije (tj. Bose statistiku):

κ i κ i'
a i a *i ' − a *i ' a i = A ii ' = δ ii ' − (2.127)
κ2

gdje je i,i’ = 1,2,3. Koeficijenti Aii’ izražavaju transferzalnost elektromagnetskog polja:

κ i A ii ' = κ i ' A ii ' = 0 (2.128)

112
 2. Radioaktivnost

Specijalno, ako u početnom trenutku nisu prisutni fotoni, onda će biti različita od nule
samo slijedeća bilinearna kombinacija, koju čine amplitude:

κ i κ i'
a i a *i ' = δ ii ' − (2.129)
κ2

U klasičnoj mehanici se, kao izvor zračenja elektromagnetnih talasa, može posmatrati,
recimo, naelektrisana čestica koja se kreće ubrzano/usporeno, pri čemu je količina
emitirane energije u jedinici vremena (Sokolov et al. 1965):

2 e 2 &r& 2
Wkl = ( r ) sr (2.130)
3 c3
r r
gdje je &r& = w ubrzanje/usporenje čestice. Ako je izvor zračenja jednodimenzionalni
harmonijski oscilator:

x = x 0 cos ωt (2.131)

onda će se frekvencija zračenja poklapati s mehaničkom frekvencijom osciliranja harmo-

nijskog oscilatora, a intenzitet zračenja bit će proporcioanalan kvadratu amplitude, x02.

U slučaju kada se kretanje naboja vrši prema složenijem periodičnom zakonu x = f(t), s
periodom τ = 2π/ω, funkcija f(t) se može razviti u Furijeov red:

x(t) = ∑xk
k cos ωkt (2.132)

te zračenje razmatrati, kao da ga čini sistem oscilatora s frekvencijom ωk = kω, gdje je k =

1,2,3,... Pri tome će se emitirati (zračiti) kako osnovni ton (k = 1), tako i harmonici kω, a
intenzitet zračenja odgovarajućeg harmonika bit će proporcionalan s xk2.

Na takav način, shodno klasičnoj teoriji zračenja, zračenje sistema se u cijelosti određuje
prema njegovim mehaničkim svojstvima. Naime, ispostavlja se da je frekvencija zračenja,
ili jednaka mehaničkoj frekvenciji osciliranja sistema, ili njenom cijelom umnošku, a
intenzitet odgovarajućeg harmonika proporcionalan je kvadratu amplitude.

No, sa stanovišta kvantne mehanike problemu zračenja treba prići na nešto drugačiji
način, jer prema osnovnim načelima kvantne mehanike, zračenje nastaje samo pri prelasku
113
 2. Radioaktivnost

čestice (ili sistema) iz jednog kvantnog stanja u drugo, koje je energetski niže. Prvo
kvantno tretiranje problema zračenja dao je Ajnštajn (Einstein A.) 1917.g. Uveo je
koeficijente A i B (Ajnštajnovi koeficijenti) koji karakteriziraju, redom, spontane i
prinudne (koji nastaju pod utjecajem ma kakvih spoljašnjih uzroka) prelaze sistema s
jednog energetskog stanja na drugo. Ajnštajn, također, ustanovljava i vezu među tim
koeficijentima. Označimo s Bnn’ vjerovatnost prinudnog prelaza s nivoa n na nivo n', a sa
Bn’n vjerovatnost prinudnog prelaza sa n' na n. Tada su ova dva koe-ficijenta prelaza
povezana s vjerovatnosti spontanog prelaza Ann’ na slijedeći način (Sokolov et al., 1965):

π2c3
B nn ' = B n 'n = A nn ' (2.133)
hω 3

tj. vjerovatnosti prinudnih prelaza, kako s višeg na niži, tako i s nižeg na viši energetski
nivo, su jednake i proporcionalne koeficijentu spontnog prelaza Ann’. Stoga je za opis
zračenja atoma ili molekula dovoljno odrediti samo jedan od Ajnštajnovih koeficijenata.

Međutim, pri ovakvim razmatranjima ostaju neobjašnjeni uvjeti koji primoravaju elektron
da pređe s višeg energetskog stanja na niže, tj. uvjeti pod kojima dolazi do spontanih
prelaza. Kvantna mehanika daje objašnjenje te pojave kao prelaza koji su izazvani
uzajamnim djelovanjem elektrona s poljem vakuumskih (virtuelnih) fotona (pogledati,
naprimjer, Berestetskii et al., 1971).

Doista, kao što se vidi iz (2.129), postoje takve kvadratne kombinacije kvantiziranih
amplituda elektromagnetskog polja, koje će biti različite od nule čak i u odsustvu realnih
fotona.

Nestacionarna Šredingerova jednačina s uračunatim sekundarnim fotonskim poljem ima

oblik:

⎡ h ∂ 1 ⎛r e r ⎞ ⎤
2

⎢− −V− ⎜p − A⎟ ⎥ ψ = 0 (2.134)
⎣⎢ i ∂ t 2m e ⎝ c ⎠ ⎦⎥

Kada se zanemare male veličine drugog reda, koje su proporcionalne s A2, te uzmu u obzir
uvjeti transferzalnosti elektromagnetskih talasa:

114
 2. Radioaktivnost
r r r r
( p ⋅ A ) ψ = ( A ⋅ p) ψ (2.135)

pošto je
r r
∇ A = div A = 0 ,

jednačina (2.134) postaje:

⎡ h ∂ ⎤
⎢− − H 0 − V' ( t )⎥ ψ = 0 (2.136)
⎣ i ∂t ⎦

Nesmetani hamiltonijan H0

1
H0 = V + p2
2m e

ne zavisi od vremena, a operator energije-smetnje je oblika:

e r r
V ' (t) = − ( A ( t ) ⋅ p)
c me

Neka se u početnom momentu elektron nalazi u stanju n. Onda pod djelovanjem virtuelnih
fotona10

e r r e 2πch r * r r r
V' ( t ) = − ( A ⋅ p) = − 3 / 2 ∑ (a ⋅ p) exp [iωt − iκ ⋅ r ] (2.137)
c me L c me r
κ κ

elektron može preći u stanje n’.

Za koeficijent Cn’(t), koji karakterizira taj prelaz, nalazi se u skladu s (2.84), slijedeća
relacija:

2π 1 − exp [it (ω nn ' − ω)] r * r

C n ' (t) =
ie
3/ 2 ∑ chκ i (ω nn ' − ω)
(
a ⋅ p n 'n ) (2.138)
L me r
κ

10
Uzimajući u obzir komutacione relacije (2.129), u izrazu za vektorski potencijal A, u slučaju
odsutnosti fotona, treba zadržati samo amplitude koje su proporcionalne s a*, tj. samo operatore
nastanka čestica.
115
 2. Radioaktivnost

gdje je matrični element:

r r r r
p n 'n = ψ *n ' exp [− iκ ⋅ r ] p ψ n d 3 x
∫ (2.139)

a ω = cκ frekvencija emitiranih fotona.

Veličina

r r r
κ⋅r ∝
λ

je mala, pošto je talasna dužina emitirane svjetlosti λ reda veličine 10-5 cm, a dimenzija
atoma r ~ 10-8 cm. Prema tome, u prvoj aproksimaciji u izrazu (2.139), eksponencijalni
član
rr r r
e − i κ⋅ r = 1 − i κ ⋅ r + ...

postaje približno jednak jedinici. Ovakvi prelazi se nazivaju dipolni11.

Vjerovatnost spontanih prelaza s nivoa n na nivo n’ u tom slučaju iznosit će:

∂ *
A nn ' = C n ' (t) C n ' (t) =
∂t
(2.140)
e2 2π sin [(ω nn ' − ω) t ] r * r r
=
L3 m e
2 ∑ r
κ hω
2
ω nn ' − ω
(a ⋅ p n ' n ) (a * ⋅ p n ' n )

Ovdje je umjesto dvostrukog sumiranja po talasnim brojevima amplituda a, provedeno

jednostruko sumiranje, pošto su od nule različite samo slijedeće kombinacije amplituda a i
a*:

κ i κ i'
a i a *i ' = δ ii ' −
κ2
r
koje se odnose na jedan te isti impuls κ .

Uzimajući u obzir ove komutacione relacije, dobiva se

11
Uzimanje u obzir slijedećeg člana reda daje kvadripolno zračenje. Ono je (r/λ)2 puta slabije od
dipolnog i igra značajnu ulogu u slučajevima kada se pokaže da su dipolni prelazi zabranjeni.
116
 2. Radioaktivnost

r r r r r r 2
(a ⋅ p *n 'n ) (a * ⋅ p n 'n ) = ( κ ⋅ p n 'n ) (2.141)
r
Pređimo u izrazu (2.140) s sumiranja po κ na integriranje:

1 1 1
L3
∑→r
κ 8π 3 ∫
d 3 x = 3 3 ω 2 dω dΩ
8π c ∫ (2.142)

i uzmimo u obzir da za dovoljno velike vrijednosti vremena t vrijedi:

1 sin [(ω − ω nn ' ) t ]

= δ (ω − ω nn ' ) (2.143)
π ω − ω nn '

Ova relacija dovodi do zakona očuvanja energije pri spontanom prelazu:

E n − E n'
ω = ω nn ' = (2.144)
h

pošto iz relacije (2.144) slijedi da je energija emitiranog fotona ћω jednaka energiji koju
gubi atom (En – En’).

Otuda, za vjerovatnost spontanog zračenja vrijedi relacija:

2
e 2 ω nn ' p n 'n
∫ sin
2
A nn ' = 2
θ dΩ (2.145)
2πhc 3 m e

Računanjem ovog integrala, te uzimanjem u obzir veze

r r
p n 'n = − i m e ω nn ' rn 'n (2.146)

dobiva se konačan izraz za vjerovatnost spontanog zračenja:

4 e 2 ω3nn ' r 2
A nn ' = rn 'n (2.147)
3 hc 3

Međutim, sva dosadašnja razmatranja odnosila su se na emisiju fotona pri prelazima

orbitalnih elektrona ("atomskih elektrona"). U narednom dijelu bit će razmotrena emisija
γ-kvanata iz jezgre, pri spontanim nuklearnim procesima.

117
 2. Radioaktivnost

A. Električni multipoli

Zbog veoma složene nuklearne strukture, razmotrimo γ-emisiju u nešto pojednostavljenoj

slici, prema slijedećoj shemi:

1. Prvo pokažimo kako proizvoljna stacionarna raspodjela tačkastih naboja može biti
formalno opisana preko skupa jednostavnih standardnih raspodjela naboja, nazvanih
električni multipoli.

2. Zatim nađimo energiju proizvoljno distribuiranih naboja postavljenih u vanjsko

električno polje poznatih svojstava.

3. U narednom koraku ćemo primijeniti dobivene rezultate na statičku raspodjelu naboja

u jezgri.

4. Zatim ćemo ukratko razmotriti klasični ekvivalent γ-emisije, tj. nastanak

elektromagnetnih talasa preko "oscilatorne" raspodjele naboja.

5. I na kraju će biti razmotren kvantno-mehanički opis γ-emisije iz jezgre po analogiji s

klasičnim opisom.

Neka su tačkasti naboji qi grupirani oko koordinatnog početka i neka je ri vektor položaja
r
svakog od zadatih naboja. Ako je s vektorom R opisana tačka u kojoj mjerimo svojstva
polja, onda je elektrostatički potencijal u toj tački dat kao:

r qi
ϕ(R ) = ∑ Rr − rr
i
(2.148)
i

gdje se sumiranje izvodi po svim nabojima iz date grupe. Imenilac u razlomku izraza
(2.148) je udaljenost i-tog naboja od posmatrane tačke polja.
r r
Obilježavajući koordinate vektora R sa X, Y i Z, a koordinate vektora r sa x, y i z, izraz
(2.148) postaje:

∑ q [(X − x ) ] ∑q
2 −1 2
ϕ( X, Y, Z) = i i + (Y − y i ) 2 + ( Z − z i ) 2 = i Wi (2.149)
i i

118
 2. Radioaktivnost

Veličina Wi se može razložiti u trodimenzionalni Tajlorov red oko koordinatnog početka

O (pogledati, naprimjer: Basdevant et al., 2005; Cottingham and Greenwood, 2004):

⎛ ∂Wi ⎞ ⎛ ∂Wi ⎞ ⎛ ∂Wi ⎞

Wi (X, Y, Z) = [ Wi ] 0 + [ ⎜ ⎟ x i + ⎜⎜ ⎟⎟ y i + ⎜ ⎟ zi ] +
⎝ ∂x ⎠ 0 ⎝ ∂y ⎠0 ⎝ ∂z ⎠ 0
1 ⎛ ∂ 2 Wi ⎞ 2 1 ⎛ ∂ 2 Wi ⎞ 2 1 ⎛ ∂ 2 Wi ⎞ 2
+ [ ⎜⎜ ⎟ xi + ⎜
⎟
⎟ yi + ⎜ ⎟ zi + (2.150)
2 ⎝ ∂x 2 ⎠0 2 ⎜⎝ ∂y 2 ⎟
⎠0 2 ⎜⎝ ∂z 2 ⎟
⎠0
⎛ ∂ 2 Wi ⎞ ⎛ ∂ 2 Wi ⎞ ⎛ ∂ 2 Wi ⎞
+ ⎜⎜ ⎟ x i yi + ⎜
⎟ ⎜ ∂x∂z
⎟ xizi + ⎜
⎟ ⎜ ∂y∂z
⎟ y i z i ] + ...
⎟
⎝ ∂x∂y ⎠0 ⎝ ⎠0 ⎝ ⎠0

odakle je elektrostatički potencijal (2.149):

1 1
ϕ( X, Y, Z) =
R
[ ∑q ] + R
i
i 2
[l ∑q x
i
i i +m ∑q y
i
i i +n ∑q z ] +
i
i i

1 1 1
+ 3
R 2
[ (3 l 2 − 1)
2
∑
q i x i2 + (3 m 2 − 1) q i y i2 + ∑
i i (2.151)
1
+ (3 n 2 − 1)
2 i
∑
q i z i2 + 3 lm
i
q i x i y i + 3 ln
i
∑
qi x izi + ∑
+ 3 mn ∑ q y z ] + ...
i
i i i

gdje je:

X Y Z
l= , m= , n=
R R R

Veličine koje se sumiraju zavise samo od raspodjele naboja, a ne i od izbora tačke polja.
Član u prvoj četvrtastoj zagradi predstavlja izolirani naboj i često se naziva monopolnim
momentom date distribucije. Druga četvrtasta zagrada sadrži tri komponente px, py, pz
vektora električnog dipolnog momenta, definirane na slijedeći način:

px = ∑q x
i
i i ; py = ∑q yi
i i ; pz = ∑q z
i
i i (2.152)

Na sličan način, treća četvrtasta zagrada sadrži šest komponenti pxx, pyy, pzz, pxy, pxz i pyz
tenzora električnog kvadripolnog momenta, koje su definirane kao:

119
 2. Radioaktivnost

p xx = ∑q x
i
i
2
i p yy = ∑q yi
i
2
i p zz = ∑q z
i
2
i i

(2.153)
p xy = ∑
i
qi x i yi p xz = ∑ i
qi x izi p yz = ∑q y z
i
i i i

Član sa R-4 bi sadržavao komponente električnog oktipolnog momenta, itd.

U nekim specijalnim slučajevima distribucije naboja, neki od ovih električnih momenta

mogu iščeznuti. Veoma slični električnim multipolima su statički magnetni multipoli.

Veoma bitno pitanje vezano za raspodjelu statičkih naboja se odnosi na njihovu

elektrostatičku energiju u vanjskom električnom polju. Ovo je veoma važno u slučaju
jezgara, pošto se ona nalaze u električnom polju orbitalnih elektrona. Zavisnost energije
jezgre od njihove orijentacije u takvom polju, je suštinska činjenica koja omogućava
mjerenje nuklearnih kvadripolnih momenata.

Neka je vanjsko električno polje opisano potencijalom V(x,y,z). Otuda je energija

E= ∑q
i
i V( x i , y i , z i ) (2.154)

gdje su xi, yi i zi koordinate i-tog naboja. Razvojem V(x,y,z) u Tajlorov red oko
koordinatnog početka (tačke O) prema (2.150), te uzimanjem u obzir izraza (2.154)
dobiva se za energiju:

⎛ ∂V ⎞ ⎛ ∂V ⎞ ⎛ ∂V ⎞
E = [(V ) 0 ∑q ] +[ p
i
i x ⎜ ⎟ + py
⎝ ∂x ⎠ 0
⎜⎜
⎝ ∂y
⎟⎟ + ⎜ ⎟ ]+
⎠ 0 ⎝ ∂z ⎠ 0
1 ⎛ ∂2V ⎞ 1 ⎛ ∂2V ⎞ 1 ⎛ ∂2V ⎞
+ [ p xx ⎜ ⎟ ⎜ ⎟ ⎜ ⎟
2 ⎜ ∂x 2 ⎟ + 2 p yy ⎜ ∂y 2 ⎟ + 2 p zz ⎜ ∂z 2 ⎟ + (2.155)
⎝ ⎠0 ⎝ ⎠0 ⎝ ⎠0
⎛ ∂2V ⎞ ⎛ ∂2V ⎞ ⎛ ∂2V ⎞
+ p xy ⎜⎜ ⎟ + p xz
⎟
⎜ ⎟
⎜ ∂x∂z ⎟ + p yz
⎜ ⎟
⎜ ∂z∂y ⎟ ] + ...
⎝ ∂x∂y ⎠ 0 ⎝ ⎠0 ⎝ ⎠0

Kao što se vidi iz izraza (2.155), elektrostatička energija je data preko električnih
multipolnih momenata date raspodjele naboja, vanjskog potencijala i njegovih izvoda u
tački O. Na sličan način se može naći energija u vanjskom magnetnom polju, izražena
preko magnetnih multipola, vanjskog polja i njegovih izvoda u tački O.

120
 2. Radioaktivnost

Ako se razmatra kontinuirana raspodjela naboja, a ne diskretna, kao što je do sada bio
slučaj, električni multipolni momenti moraju biti redefinirani. Recimo, električni dipolni
momenti za kontinuiranu raspodjelu naboja bili bi dati kao:
r r r
∫
p x = ρ( r ) x d 3 x ; ∫
p y = ρ( r ) y d 3 x ; ∫
p z = ρ( r ) z d 3 x (2.156)

r
gdje je ρ( r ) gustoća naboja, a d3x element zapremine.

Pretpostavimo jezgro u obliku elipsoida čija je osa simetrije z. Uzimajući centar masa kao
koordinatno ishodište, zbog osne simetrije iščezavaju električni dipolni momenti (2.156).
Također iščezavaju i svi kvadripolni momenti, osim pzz i pxx = pyy.

Razmotrimo sada, u ovakvoj slici, energiju u vanjskom električnom polju, ali za

kontinuiranu raspodjelu naboja (kao što bi bio slučaj atomske jezgre). Prvi član izraza
(2.155) daje energiju koju bi jezgro imalo u vanjskom električnom polju kada bi bilo
tačkasti naboj. Naredna tri člana su nule, a doprinos kvadripolnih članova energiji se može
iskazati preko:

1 ⎡⎛ ∂ 2 V ⎞ ⎛ ∂2V ⎞ ⎤ 1 ⎛ ∂2V ⎞
p xx ⎢⎜⎜ 2 ⎟⎟ + ⎜⎜ 2 ⎟⎟ ⎥ + p zz ⎜⎜ 2 ⎟⎟ (2.157)
2 ⎣⎢⎝ ∂x ⎠ 0 ⎝ ∂y ⎠ 0 ⎦⎥ 2 ⎝ ∂z ⎠ 0

Kako za potencijal vanjskog električnog polja vrijedi Laplasov (Laplace) teorem:

⎛ ∂2V ⎞ ⎛ ∂2V ⎞ ⎛ ∂2V ⎞

⎜ ⎟ +⎜ ⎟ +⎜ ⎟
⎜ ∂x 2 ⎟ ⎜ ∂y 2 ⎟ ⎜ ∂z 2 ⎟ = 0 (2.158)
⎝ ⎠0 ⎝ ⎠0 ⎝ ⎠0

onda kvadripolni doprinos energiji prema (2.157) iznosi:

1 ⎛ ∂2V ⎞ 1 ⎛ ∂2V ⎞
(p zz − p xx ) ⎜⎜ 2 ⎟⎟ = q ⎜⎜ 2 ⎟⎟
2 ⎝ ∂z ⎠ 0 4 ⎝ ∂z ⎠ 0

gdje je s q obilježena veličina

q = 2 (p zz − p xx ) (2.159)

121
 2. Radioaktivnost

Za sferičnu raspodjelu naboja veličina q je jednaka nuli, pozitivna je za polarnu raspodjelu

u odnosu na z-osu ("krastavičast" oblik), a negativna za "kobasičastu" raspodjelu oko z-
ose (spljošteni polovi).

Napišimo veličinu q na malo drugačiji način:

q = 2 (p zz − p xx ) = 2 p zz − p xx − p yy

pošto je pxx = pyy, odnosno

r
∫
q = ρ( r ) ( 2 z 2 − x 2 − y 2 ) (2.160)

Također je potrebno izvršiti i modifikaciju izraza (2.153) za slučaj kontinuirane

raspodjele, tj. preći s sumiranja na integriranje. Pošto je

x2 + y2 + z2 = r2 (2.161)

relacija (2.160) daje:

r
∫
q = ρ( r ) (3z 2 − r 2 ) d 3 x (2.162)

Razmotrimo sada, vektor momenta impulsa, koji precesira oko pravca duž koga je
postavljeno vanjsko polje, pod konstantnim uglom β (Slika 2.17.a). Ako je spin I, onda je
intenzitet momenta impulsa [I(I+1)]1/2 ћ, a maksimalna vrijednost projekcije na z-osu I·ћ.
Uz pretpostavku da je I>0, najmanja moguća vrijednost ugla β je data sa:

1/ 2
I ⎛ I ⎞
cos β = =⎜ ⎟ (2.163)
[I (I + 1)]1 / 2 ⎝ I + 1⎠

Nuklearni kvadripolni momenti (2.162) nisu definirani u odnosu na osu simetrije date
distribucije naboja (z'-osa na Slici 2.17.b), već u odnosu na osu precesije (z-osa na Slici
2.17.b). Za raspodjelu naboja kao na Slici 2.17.b, jednačina (2.162) u odnosu na z'-osu
daje veličinu:

q' = (3a 2 − a 2 ) e + (3a 2 − a 2 ) e = 4ea 2 (2.164)

dok u odnosu na z-osu daje veličnu:

122
 2. Radioaktivnost

q = 2ea 2 (3 cos 2 β − 1) (2.165)

odnosno

1
q= q' (3 cos 2 β − 1) (2.166)
2

Relacija (2.166) vrijedi za bilo koju raspodjelu naboja koja pokazuje "rotacionu" simetriju
oko z'-ose. Vraćanjem na jezgro i korištenjem izraza (2.163) dobiva se:

1 2 I −1 r
q=
2 I +1 ∫
(3z' 2 − r 2 ) ρ( r ) d 3 x (2.167)

Slika 2.17. a) Vektor momenta impulsa i projekcija na z-osu. b) Distribucija naboja simetrična u
odnosu na z'-osu i koja precesira oko z-ose (Halliday, 1955)

Napomenimo da za I=1/2 jezgro ne može imati kvadripolni moment. Također, jezgro ne

može imati kvadripolni moment niti za I=0, pošto u takvom slučaju ne postoji osa
simetrije. Najmanji spin za koji kvadripolni moment jezgre ne iščezava je I=1. Pokazuje
se da je ovo samo jedan specijalan slučaj općenitijeg pravila za multipolove: da bi
postojao dipolni magnetni moment mora biti zadovoljen uvjet I ≥ 1/2, da bi postojao 16-
polni električni moment mora vrijediti I ≥ 2, itd (Halliday, 1955).

123
 2. Radioaktivnost

Izraz (2.167) potrebno je shvatiti kao semiklasični, pošto ne sadrži talasne funkcije jezgre.
Razmotrimo jezgro u kome su svi neutroni i svi protoni, osim jednog protona, sferno
raspoređeni, tako da kvadripolni električni moment potječe samo od ovog ekstra protona.
r
Neka je ψ( r ) talasna funkcija čiji kvadrat intenziteta predstavlja gustoća vjerovatnosti
r
nalaženja ekstra protona na mjestu r , tako da vrijedi:
r r r
ρ( r ) = e ψ ( r ) ψ * ( r ) (2.168)

Kvadripolni moment za ovakvu jednoprotonsku situaciju je:

e 2I − 1 r r
q=
2 I +1 ∫
ψ ( r ) (3z' 2 − 1) ψ * ( r ) d 3 x (2.169)

Po analogiji s prethodnim, moguće je proračunati u semiklasičnoj i kvantnomehaničkoj

slici električne i magnetne momente višeg reda.

Maksvelova (Maxwell J.C.) teorija elektromagnetskih talasa je klasični analog γ-emisije.

U klasičnoj slici elektromagnetni talasi mogu nastati na dva načina. Prvi način je da se
sistem naboja prinudi da periodično oscilira tokom vremena. Drugi način produkcije
elektromagnetnih talasa uzrokuju magnetni dipoli (recimo namagnetisana željezna šipka),
čiji se intenzitet i orijentacija periodično mijenjaju tokom vremena.

Razmotrimo sada čisto električno dipolno zračenje frekvencije ω. Vjerovatnost po jedinici

vremena da oscilator emitira foton energije ћω je prema analogiji sa (2.147):

4 ω3 2
λ= 3
pz (2.170)
3 hc

Prema tome, radioaktivna konstanta λ za prelaze je proporcionalna kvadratu dipolnog

momenta pz.

Međutim, da bi se izvršio konzistentan prelaz na kvantnu mehaniku, potrebno je

pretpostaviti da emisija γ-zraka odgovara prelazu s početnog u krajnje stanje. Ponovo
pretpostavimo, da su svi nukleoni u jezgri, osim jednog protona, simetrično raspoređeni, i
da dipolni momenat (ukoliko postoji) potječe samo od tog prekobrojnog protona, tako da
je gustoća naboja uslijed postojanja ekstra protona, prema izrazu (2.168), data sa:

124
 2. Radioaktivnost
r r r
ρ( r ) = e ψ ( r ) ψ * ( r ) (2.171)
r
gdje je r vektor položaja protona, a ψψ* normalizirana vjerovatnost po jedinici zapremine
r
da se ekstra proton nađe u tački određenoj sa r . Redefinirani dipolni moment pz za ekstra
proton je:
r r
∫
p z = e ψ *f ( r ) z ψ i ( r ) d 3 x (2.172)

gdje se ψf* odnosi na krajnje, a ψi na početno stanje. Integral u (2.172) se naziva matrični
element od z za dva uključena stanja i kako je već napomenuto u (2.170), vjerovatnost
raspada λ je proporcionalna kvadratu ovog matričnog elementa. Čak i kada su statički
dipolni momenti (2.156) za jezgro jednaki nuli, matrični element dipolnog momenta
(2.172), koji sadrži dva različita nuklearna stanja, često može biti različit od nule.

Tabela 2.4. Teorijska srednja vremena života za multipolno zračenje (Halliday, 1955)

Energije fotona
Tip multipolnog
l
zračenja
1000 keV 200 keV 50 keV

Električni dipol 1 4·10-16 s 5·10-14 s 3·10-12 s

Magnetni dipol 1 3·10-14 s 4·10-12 s 2·10-10 s
Električni kvadripol 2 2·10-11 s 6·10-8 s 6·10-5 s
Magnetni kvadripol 2 2·10-9 s 5·10-6 s 5·10-3 s
Električni oktipol 3 2·10-4 s 2s 70 h
-2
Magnetni oktipol 3 4·10 s 3 min 200 dana

Na sličan način se mogu redefinirati i ostali magnetni i električni momenti. Nažalost, nije
moguće egzaktno izračunati ove matrične elemente, pošto nije poznat egzaktan oblik
talasnih funkcija jezgre. Međutim, moguće je izvršiti grube procjene za neke specijalne
slučajeve. Naprimjer, matrični element električnog kvadripolnog momenta, za ekstra
proton iz gore navedene situacije, koji ima oblik:

125
 2. Radioaktivnost

∫
e ψ *f (3z 2 − r 2 ) ψ i d 3 x (2.173)

ne može biti veći od (ali može biti mnogo manji) od eR2, gdje je R radijus jezgre
(Halliday, 1955).

Blat (Blatt J.M.) i Vajskof (Weisskopf V.F.) na osnovu modela nezavisnih čestica
proračunali su slijedeće približne izraze za radioaktivnu konstantu λ za električno i
magnetno multipolno zračenje:

2 2l + 1 2l
4.4 (l + 1) ⎛ 3 ⎞ ⎛ hω ⎞ ⎛ R ⎞
λe ≈ λ0 ⎜
2 ⎜
⎟⎟ ⎜⎜ ⎟⎟ ⎜⎜ ⎟⎟ (2.174)
l [(2l + 1)!!] ⎝ l + 3 ⎠ E
⎝ 0⎠ ⎝ R0 ⎠
2 2l + 1 2l - 2
1,9 (l + 1) ⎛ 3 ⎞ ⎛ hω ⎞ ⎛ R ⎞
λm ≈ λ0 ⎜
2 ⎜
⎟⎟ ⎜⎜ ⎟⎟ ⎜⎜ ⎟⎟ (2.175)
l [(2l + 1)!!] ⎝ l + 3 ⎠ ⎝ E0 ⎠ ⎝ R0 ⎠
gdje je λ0 ≈ 1021 s-1, E0 ≈ 197 MeV i R0 = 10-13 cm. Oznaka “!!” (dvostruki faktorijal)
znači, recimo:
7!! = 7 ⋅ 5 ⋅ 3 ⋅ 1
U Tabeli 2.4 data su proračunata srednja vremena života jezgara s R = 6·10-13 cm.
Napomenimo da vjerovatnost raspada i za električno i za magnetno zračenje brzo opada s
povećanjem reda multipola i energije.

B. Selekciona pravila za moment impulsa i parnost

Svaki zakon očuvanja koji vrijedi za neku reakciju, na neki način tu reakciju ograničava.
Recimo, pri emisiji γ-zračenja, krajnje i početno stanje se razlikuju za energiju ΔE = Ef –
Ei. Zakon očuvanja energije u tom slučaju ograničava emisiju fotona samo na one čija je
energija ћω data preko razlike ΔE. Slično, zakon očuvanja naboja zahtijeva da krajnje
stanje mora imati isti naboj kao i početno, jer emitirani foton ne odnosi nikakav naboj.

Međutim, nešto su manje očigledne restrikcije (selekciona pravila) nametnute očuvanjem

momenta impulsa i parnosti za sistem jezgro+foton. Svaki emitirani foton pri multipolnom
zračenju l-tog reda odnosi moment impulsa jednak l·ћ. Otuda, intenzitet vektora razlike
momenta impulsa za početno i krajnje nuklearno stanje mora biti baš l·ћ. Ako su početni i
126
 2. Radioaktivnost

krajnji nuklearni spinovi, recimo, 3 i 5, onda može biti emitiran svaki multipol reda od l =
5-3 = 2 do l = 5+3 = 8. Pošto se iz Tabele 2.4. jasno vidi da radioaktivna konstanta brzo
opada s povećanjem l, onda se svi l-ovi osim za l=2, mogu zanemariti, te možemo
očekivati relativno veliko kvadripolno zračenje. Napomenimo također, pošto je najmanja
dozvoljena vrijednost za l jedinica (u ovom slučaju nema monopolnog zračenja), onda
nema γ-emisije između stanja čija su oba momenta impulsa jednaki nuli. Takvi se prelazi,
koji se simbolički obilježavaju s 0 → 0, nazivaju potpuno zabranjenim prelazima. No,
ustanovljeno je, doduše u malom broju slučajeva, da je pri ΔI = 0 moguća samo emisija
para elektron–pozitron ili konverzionih elektrona.

Tabela 2.5. Svojstva multipolnog zračenja

Tip multipolnog Moment impulsa po Promjena nuklearne

zračenja kvantu parnosti

Električni dipol ћ Da
Magnetni dipol ћ Ne
Električni kvadripol 2ћ Ne
Magnetni kvadripol 2ћ Da
Električni oktipol 3ћ Da
Magnetni oktipol 3ћ Ne

Da bi vidjeli kako zakon očuvanja parnosti utječe na multipolno zračenje, ponovo

razmotrimo matrični element (2.172) za model s jednim protonom viška:

* r r
∫ψ f (r) z ψi (r ) d 3x (2.176)

čijim je kvadratom određena radioaktivna konstanta za električno dipolno zračenje. Svaka

od tri podintegralne veličine, ψf*, z i ψi, može biti parna ili neparna. Otuda, cijeli integral
može biti ili paran ili neparan, zavisno od toga kako se kombiniraju parnosti ove tri
veličine. Obilježimo parne funkcije znakom (+) i to nazovimo pozitivnom parnošću, a
neparne funkcije s znakom (-) što ćemo nazivati negativnom parnošću.

127
 2. Radioaktivnost

Parnost jezgre se ne može odrediti, pošto talasne funkcije za jezgru nisu egzaktno poznate,
ali se može dati odgovor na pitanje da li se nuklearna parnost mijenja pri nekom prelazu.
Pokazuje se, da ako integral (2.176) ima negativnu parnost, radioaktivna konstanta λ,
postaje jednaka nuli, tj. odgovarajući prelaz je potpuno zabranjen. U izrazu (2.176),
naprimjer, z je neparna funkcija, tako da kompletna podintegaralna funkcija postaje parna
(a time i integral (2.176)) samo ako se krajnje i početno stanje razlikuju u parnosti, što je
ujedno i uvjet da vjerovatnost odgovarajućeg električnog dipolnog prelaza bude različita
od nule. Stoga se može reći, da se u slučaju emitiranja električnog dipolnog zračenja
nuklearna parnost mijenja. U Tabeli 2.5 dati su rezultati analize parnosti matričnih
elemenata za električno i magnetno multipolno zračenje.

2.5.4.2. Interna konverzija (IC)

Pri procesu interne konverzije pobuđeno jezgro direktno interagira s orbitalnim

elektronom, prenoseći svoju energiju pobuđenja na njega.

Kako je već ranije napomenuto, prelazak jezgra iz metastabilnog u osnovno stanje može
se odvijati i uz emisiju β-čestica, a ne samo γ-kvanata. Stoga se energetska razlika između
dva nuklearna stanja ΔE = Eγ = Ef – Ei, ne mora uvijek pojaviti kao γ-kvant emitiran izvan
atoma. Ona se može transformirati i prenijeti na orbitalni elektron (sekundarni elektroni
pri β-emisiji), koji može zatim napustiti atom s diskretnom energijom upadnog γ-kvanta.
Prema tome, energija sekundarnog elektrona bi iznosila:

E e − = ΔE − E B − E R (2.177)

gdje je ER energija uzmaka jezgre, a EB energija veze orbitalnog elektrona za datu

atomsku ljusku. Ovakvi sekundarni, monohromatski elektroni emitirani procesom interne
konverzije nazivaju se konverzionim elektronima. Suprotno elektronima emitiranim pri β-
raspadu, čiji spektar zračenja pokazuje kontinualnu strukturu, spektri zračenja
konverzionih elektrona su diskretni, s monoenergetskim linijama.
198
Na Slici 2.18. je dat β-spektar Au. Na njega su superponirane spektralne linije na 329
198
keV i 403 keV. Pri spontanom raspadu Au kanal β2, s odnosom grananja 98.6 %, se
128
 2. Radioaktivnost
198
pojavljuje kao prvi zabranjeni prelaz u pobuđeno stanje Hg. Zbog ovako visoke
vrijednosti odnosa grananja za ovaj kanal, može se reći da opaženi kontinualni dio β-
spektra uglavnom potiče od ovog prelaza. Ovo pobuđeno stanje može direktno smanjiti
svoju energiju emisijom γ-kvanta energije 0.4118 MeV (kanal γ1).

Slika 2.18. Shematski prikaz raspada 198Au (ICRP, 1983)

198
No postoji i alternativan način emitiranja viška energije iz pobuđenog jezgra Hg.
Orbitalni elektroni mogu utjecati na nestabilno jezgro i izazvati njegov prelazak na niže
energetsko stanje. Pri takvom procesu, energija pobuđenja jezgre se prenosi na neki od
orbitalnih elektrona, koji je zatim u stanju napustiti atomski sistem s energijom E = γ1 -
EB, gdje je EB energija veze orbitalnog elektrona u atomu. Naprimjer, ako je bio izbačen
elektron iz K-ljuske, može se očekivati sekundarni elektron energije ΔE = 412 – 83 keV =
329 keV, pošto je energija veze elektrona u K-ljusci za Hg 83 keV. Na sličan način,
interakcija s elektronima iz L- ili M-ljuske daje grupu spektralnih linija oko 403 keV.
Otuda, u ovakvim procesima deekscitacije jezgre dolazi do interne konverzije.

Međutim, ako se pažljivije razmotre odnosi grananja za γ-prelaze sa Slike 2.18, primjećuje
se neslaganje. Ovo bi podrazumijevalo da se na svakih 100 raspada Au198, u 99.7 %
slučajeva emitira γ-zračenje. No, ovaj odnos grananja (99.7 %) se odnosi na ukupan broj
prelaza s energetskog nivoa 0.4118 MeV, tako da se neki od ovih prelaza mogu realizirati
i internom konverzijom. Eksperimentalna istraživanja su pokazala da je tačan odnos
grananja za γ-prelaze nešto niži i iznosi 95.55 %, dok je vjerovatnost konverzije za K-
ljusku 2.87 %, za L-ljusku 0.95 % i M-ljusku 0.31 %, što ukupno daje 99.7 %.

129
 2. Radioaktivnost

Slika 2.19. β- spektar 198Au s superponiranim diskretnim energijama konverzionih elektrona na 329
keV i 403 KeV (Leiser, 2001)

Da bi se izbjegle gore navedene poteškoće, uvodi se konverzioni koeficijent α, kao odnos

vjerovatnosti emisije konverzionih elektrona we i vjerovatnosti emisije γ-kvanata wγ (wγ =
1 – we), za prelaze između dva energetska stanja:

we we
α= = (2.178)
wγ 1− we

Ukupni konverzioni koeficijent za sve ljuske bi bio:

wK wL
α = α K + α L + ... = + + ... (2.179)
wγ wγ

gdje su wL, wK , ... vjerovatnosti emisije konverzionih elektrona iz K, L, ... –ljuski.

Konverzioni koeficijent α može imati vrijednosti od 0 do 100, pa i više. Vrijednost 0
odgovara čistoj emisiji γ-kvanata, dok vrijednosti od 100 pa na više odgovaraju čistoj
emisiji konverzionih elektrona. Pokazuje se da je α obično veće za duža vremena
poluraspada i veće atomske brojeve.

130
 2. Radioaktivnost

Slika 2.20. Konverzija karakterističnih X-zraka pri raspadu 14.4 keV stanja 57mFe (Leiser, 2001)

Nakon emisije konverzionog elektrona iz atoma, na tome mjestu ostaje "šupljina", koja se
nastoji popuniti elektronima iz spoljašnjih ljuski, što je praćeno emisijom karakterističnog
X-zračenja (Kα, Kβ, Lα ...). Međutim, u nekim slučajevima se ne opaža emisija
karakterističnog X-zračenja pri ovom procesu ili je karakteristično X-zračenje manjeg
intenziteta od očekivanog, ali se pojavljuju monoenergteski elektroni specifičnih energija.
Naime, karakteristično X-zračenje nastalo pri konverziji elektrona, može biti dovoljnih
energija da otrgne neke slabo vezane elektrone iz spoljašnjih ljuski. Takvi elektroni se
nazivaju Ožeovi (Auger P.) elektroni. Ožeovi elektroni su, po pravilu, veoma niskih
energija (reda veličine nekoliko keV-a) i u stanju su odnijeti višak energije iz pobuđenog
atoma.

Relativna vjerovatnost emisije karakterističnog zračenja pri emisiji Ožeovih elektrona

naziva se fluorescentna predaja ili fluorescentni doprinos, a definira se kao:

Broj emitiranih K X - zraka

ωk = (2.180)
Broj šupljina u K - ljusci

Pokazuje se da je za veće vrijednosti atomskog broja Z fluorescentno zračenje

favorizirano, dok je za niže Z izraženija tendencija produkcije Ožeovih elektrona.

131
 2. Radioaktivnost

Na Slici 2.20 je prikazana konverzija karakterističnog X-zračenja pri raspadu 14.4 keV-
skog metastabilnog stanja 57mFe.

Kako je već prethodno napomenuto, ne može doći do emisije γ-zračenja pri nuklearnim
transformacijama u kojima nema promjene momeneta impulsa, tj. pri prelazima tipa 0 →
0. Takva jezgra zrače energiju u obliku konverzionih elektrona. Ako je energetska razlika
između početnog i krajnjeg nuklearnog stanja relativno velika, kao što je slučaj, recimo,
kod 17O (ΔE = 6.05 MeV), onda dolazi do procesa nastanka para elektron-pozitron.

2.5.4.3. Mezbaurov (Mössbauer) efekat

Emisija γ-zraka iz jezgre moguća je samo pri prelasku iz pobuđenog stanja jezgre u stanje
s nižom energijom, recimo u osnovno stanje. Jezgro prelazi u pobuđeno stanje po pravilu
ili uslijed α-raspada, ili uslijed β-raspada, te uslijed K-zahvata ili rijeđe, uslijed neke
druge nuklearne reakcije.

Slika 2.21. Princip nuklearne rezonantne apsorpcije (Leiser, 2001)

Ako se neko jezgro izloži djelovanju γ-zračenja, dolazi do njegove apsorpcije i reemisije.
Na Slici 2.21. prikazan je princip rezonantne apsorpcije γ-zračenja. Jezgro 1 (s brojem
protona Z i brojem neutrona N) nalazi se u pobuđenom stanju, s energijom pobuđenja Ee.
Nakon veoma kratkog, ali mjerljivog srednjeg vremena života (10-6 do 10-10 s) jezgro se
vraća u osnovno stanje s energijom Eg, a energetska razlika
132
 2. Radioaktivnost

E0 = Ee − Eg (2.181)

se emitira u obliku γ-kvanta. Zatim emitirani γ-kvant pogađa Jezgro 2, potpuno identično
Jezgru 1 (jednak broj protona i neutrona), koje se nalazi u osnovnom stanju s energijom
Eg. Jezgro 2 apsorbira upadni γ-kvant energije E0 i prelazi u pobuđeno stanje s energijom
Ee. Ovakav proces se naziva nuklearnom rezonantnom apsorpcijom i nuklearni je analog
fenomenu rezonantne fluorescencije u atomskim orbitalama. Nuklearna rezonantna
apsorpcija se može pojaviti samo kada je energija γ-kvanta potpuno jednaka energetskoj
razlici E0 između pobuđenog i osnovnog stanja i kada je ta energetska razlika potpuno
jednaka za oba jezgra.

Slika 2.22. Položaj γ-emisonih linija u spektru uzrokovan efektom uzmaka jezgre

Naravno, energija Eγ emitiranog γ-kvanta nije u potpunosti jednaka energetskoj razlici E0

(2.181), pošto će energija emitirana iz jezgre u obliku γ-kvanta biti umanjena za energiju
uzmaka jezgre ER, tj.

Eγ = E0 − ER (2.182)

Uzmak jezgra se također pojavljuje kada γ-kvant pogađa Jezgru 2 (biva apsorbiran od
Jezgre 2). Otuda, da bi se pojavila nuklearna rezonantna apsorpcija, upadni γ-kvant mora
posjedovati nešto veću energiju od E0 iz (2.181), da bi se kompenzirala energija uzmaka
ER izgubljena pri apsorpciji na Jezgru 2. Zbog efekta uzmaka jezgre, emisione i
apsorpcione linije na spektru zračenja se ne pojavljuju tačno na mjestu E0 već su

133
 2. Radioaktivnost

pomjerene za vrijednost ± ER: emisiona linija se uvijek nalazi na nižoj, a apsorpciona

linija na višoj vrijednosti energije (Slika 2.22).

Fizičar Rudolf Mezbauer (Mössbauer R.) je 1958.g. prvi opisao fenomen uzmaka
slobodnih jezgara uslijed nuklearne rezonantne apsorpcije, koji je po njemu kasnije
nazvan Mezbauerovim efektom.

Ukoliko su Jezgra 1 i 2 čvrsto vezane u kristalnoj rešeci, onda do apsorpcije i emisije γ-

kvanata dolazi u mediju gdje su jezgra veoma čvrsto vezana, tako da je ukupna energija
uzmaka jezgara u kristalima zanemarljivo mala. U spektrima zračenja kristalnih struktura
praktično se poklapaju emisiona i apsorpciona linija.

Razmotrimo podrobnije Mezbaureov efekat na primjeru nuklearne rezonantne apsorpcije

57m
kod izotopa željeza Fe. Ovo jezgro se nalazi u metastabilnom stanju i nastaje K-
57
zahvatom jezgra Co (vrijeme poluraspada t1/2 = 270 dana):

57
Co + e − → 57 m
Fe + ν
57m
Jezgro Fe [srednje vrijeme života τ = (t1/2 / ln2 )= 1.4·10-7 s] izgubivši relativno malu
energiju u odnosu na večinu drugih γ-emitera, od E0 = 14.4 keV (Slika 2.20), prelazi u
osnovno stanje 57Fe. Pri tome se emitira γ-kvant s energijom (2.182)

Eγ = E0 − ER

gdje je ER

E 02
ER = 2
≈ 1.95 ⋅ 10 −3 eV, (M 0 − masa jezgre)
2 M 0c

dio od energije E0 koju jezgro preuzima na sebe uslijed uzmaka. Prema tome, emitirani γ-
kvant nije energetski u stanju nepobuđeno jezgro 57Fe prevesti u pobuđeno stanje, jer se
57
pri apsorpciji γ-kvanta zahtijeva energija ne samo za pobuđenje jezgre Fe (14.4 keV),
nego i za uzmak, koji dobiva apsorbirajuće jezgro. Otuda, nuklearna rezonantna apsorpcija
bi se mogla realizirati samo za γ-kvante s energijom

E' γ = E 0 + E R = E γ + 2 E R (2.183)

134
 2. Radioaktivnost

Iz Hajzenbergove (Heisenberg W.) relacije neodređenosti za srednje vrijeme života τ i

širinu spektralne linije ΔE:

τ ⋅ ΔE ≥ h

moguće je procijeniti ΔE, koje u ovom slučaju iznosi

ΔE ≈ 4.55 ⋅ 10 −9 eV (2.184)

što pokazuje da je energija izgubljena uslijed uzmaka jezgre (ER ≈ 1.95·10-3 eV) mnogo
veća od prirodne širine spektralne linije (2.184), te bi se morala eksperimentalno opaziti.

Da bi se u praksi otklonio efekat uzmaka, njemački fizičar Mezbauer predlaže da se

iskoristi raspad radioaktivnih jezgara, uvedenih u kristale. U tom slučaju na relativno
niskim temperaturama, uzmak bi imao cijeli kristal, a kako kristal u cjelini ima suviše
veliku masu u odnosu na masu pojedinog jezgra, to će se procesi emitiranja i apsorbiranja
dešavati praktično bez gubitka energije na uzmak.
191
Prvobitni Mezbauerovi opiti izvođeni su sa Ir. Međutim, ti eksperimenti su davali i
suviše velik odnos širine spektralne linije ΔE i energije prelaza E0 (ΔE / E0 ≈ 4·10-11).
57m
Znatno bolje rezultate je dobio korištenjem Fe (ΔE / E0 ≈ 10-13). Također je potrebno
191
istaći da se Mezbauerov efekat za Ir manifestira na veoma niskim temperaturama, dok
se za 57mFe dobija na sobnim temperaturama.

Napomenimo, da se tačnost povećava i do 10-16, ako se koristi 64m

Zn, što prevazilazi
tačnost mjerenja frekvencija (ujedno i vremena) čak i najpreciznijim uređajima.

Velika preciznost koja je postignuta u Mezbauerovom efektu pri mjerenju frekvencija

dovela je do najšire primjene tog metoda u mnogim oblastima savremene fizike.

Pomoću ovog metoda proučena je hiperfina struktura γ-zračenja niza jezgara, izmjereni su
intenziteti unutrašnjih magnetskih polja u kristalima, vrijednosti za kvadripolna zračenja,
magnetski momenti pobuđenih stanja jezgra, provjereno je pomjeranje spektralnih linija u
gravitacionom polju u saglasnosti s općom teorijom relativnosti itd.

135
 2. Radioaktivnost

2.5.5. Spontana fisija

Spontana fisija se kao konkurentan proces raspada javlja samo kod najtežih jezgara,
uglavnom kod transuranija (Z≥90, A>230). U ovom procesu raspada jezgro se cijepa na
dva lakša, približno jednaka jezgra, takozvane fisione fragmente. Sam proces i oslobođena
energija su slični onima koji se dešavaju za slučaj vještačke, nuklearne fisije. Osnovna
razlika je u tome što se za slučaj spontane fisije proces raspada dešava bez ikakvih
vanjskih utjecaja, spontano. Sam proces cijepanja jezgara pri fisiji, ne vrši se na dva
jednaka fisiona fragmenta, već postoji određena vjerovatnoća da mase fragmenata budu u
nekom odnosu.

Shematski, spontana fisija može se opisati reakcijom tipa:

A
Z X ⎯⎯→
sf A1
Z1 Y1 + A2
Z2 Z2 Y2 + ω ⋅ n (2.185)

gdje je:

Z1 + Z 2 = Z
A1 + A 2 + ω = A , ω - broj neutrona

Spontana fisija se može opisati slično α-emisiji, tunel efektom (Slika 2.23). Kod većine
radionuklida kod kojih se spontana fisija pojavljuje kao jedan od kanala raspada, odnos
grananja je obično veoma mali u odnosu na ostale modove raspada. Poznato je samo
250 256
nekoliko radionuklida kod kojih je spontana fisija glavni kanal raspada: Cm, Fm,
254 260
Cf, Ku(Ru).

U skladu s "modelom kaplje" jezgre, vrijeme poluraspada pri spontanoj fisiji se smanjuje s
Z2/A, tako da su radionuklidi s Z2/A većim od 44.8, potpuno nestabilni (t1/2 = 10-20 s). Za
(g,g) jezgra, ovaj model daje korektna vremena poluraspada pri spontanoj fisiji, u smislu
da vrijeme poluraspada opada s povećanjem atomskog broja. Međutim, vrijednosti za
svaki element imaju svoju vlastitu krivu. Za nuklide u susjedstvu magičnih brojeva Z =
114 i N = 184, proizilaze veoma duga vremena poluraspada u slučaju spontane fisije. Za
jezgra koja nisu tipa (g,g) vrijeme poluraspada pri spontanoj fisiji je tri do četiri reda
veličine veće od srednjeg vremena poluraspada susjednih (g,g) jezgara.

136
 2. Radioaktivnost

Fisioni fragmenti nastali pri spontanoj fisiji imaju distribuciju mase sličnu onoj pri
vještačkoj fisiji. Oni svoju energiju pobuđenja emitiraju, također, "izbacivanjem" neutrona
i γ-kvanata, mada je broj brzih neutrona nešto manji od broja emitiranih neutrona iz iste
240
jezgre pri vještačkoj fisiji. Recimo, pri spontanoj fisiji Pu, dobiva se u prosjeku 2.19
neutrona po fisiji, dok se pri vještačkoj fisiji tipa

239
Pu + n → 240 m
Pu

induciranoj sporim neutronima dobiva prosječno 2.88 neutrona po fisiji. Ova razlika je
240
razumljiva, pošto napisana reakcija vodi na produkciju Pu kao složenog nuklida s
dodatnom energijom.

Osim spontane i vještačke fisije teških jezgara opaženi su i neki drugi tipovi fisije, tj. fisije
iz izomernih nuklearnih stanja. Da bi se objasnio ovaj tip fisije, potrebno je naglasiti da
teška jezgra iz grupe aktinida ne posjeduju sferičan oblik. Zbog toga kriva njihove
potencijalne energije nema uobičajan oblik, nego se pojavljuje dvostruka "grba" s dva
minimuma za potencijalnu energiju (Slika 2.23). U osnovnom stanju, jezgro se nalazi u
regionu I, mada se pri nuklearnim reakcijama izomerno jezgro može naći i u regionu II
(Slika 2.23). Ovo izomerno jezgro je nešto deformiranije. Region I je nešto plići od
regiona II, tako da su vremena poluživota za fuziju iz izomernog stanja (izomerna fuzija)
mnogo kraća (reda veličine od nanosekundi do milisekundi). Pod "subtalasnom fisijom" se
podrazumijeva efekat prodiranja (tuneliranja) nukleusa u pobuđenom stanju iz regiona I u
region II, pa otuda podsjeća na izomernu fisiju. Na takav način, jezgro napušta region I
bez prelaska potencijalne barijere. Za razliku od izomerne fisije, "subtalasna fisija" se
podstiče vanjskim djelovanjem. Energija dovedena jezgru u regionu I, poveća njegov
energetski nivo do vrijednosti veće od minimuma potencijalne energije u regionu II.
Otkriće da ovakva jezgra imaju jako asimetričan oblik, navelo je na pomisao da postoje i
druga jezgra s neobičnim oblicima. Doista, grupa francuskih fizičara, radeći istraživanja
na linearnom akceleratoru u Geelu (Holandija), utvrdila je postojanje manjeg broja teških
jezgara s tri energetska minimuma. Ova jezgra su otkrivena kao rezultat interakcije
231 232
između neutrona i Th (ili Th). Osim stabilnog osnovnog stanja u regionu I, u kome
jezgra imaju oblik veoma blizak sferičnom, te metastabilnog stanja u regionu II s relativno

137
 2. Radioaktivnost

dugim vremenom života (do 10-17 s) i oblikom "ragbi lopte", kod istraživanih jezgara
utvrđeno je postojanje metastabilnog stanja u regionu III s vremenom života 6·10-20 s. Za
razliku od jezgara u regionima I i II, jezgra s minimumom potencijalne energije u regionu
III više ne pokazuju simetriju tipa lijevo-desno, već samo osnu simetriju i "kruškolikog"
su oblika.

Slika 2.23. Potencijalna energija za jezgra transuranskih elemenata (Leiser, 2001)

Na Slici 2.23, prikazana je tipična kriva potencijalne energije za jezgra transuranskih

elemenata. Za razliku od krive potencijalne energije za sferična jezgra, ovaj grafikon
pokazuje dva minimuma. Pobuđena nuklearna stanja, recimo u slučaju izomerizma 240m Po

238
U + α 25 MeV → 240 m
Pu + 2n

posjeduju visoke vrijednosti spina (do 25 ћ). Od ukupnog broja jezgara, 90% je direktno
podvrgnuto fisiji, dok 10 % jezgara prelazi u niže energetsko stanje regiona I, emisijom γ-
zračenja. Samo jedan mali dio (10-5 do 10-4) jezgara plutonija zaposjeda pobuđena stanja
regiona II. Jezgro prolazi kroz energetska stanja konstantno smanjujući vrijednost spina za
2, tj. 8+ → 6+ → 4+ → 2+ → 0. Energije pobuđenja ovih stanja ne emitiraju se u obliku γ-
kvanata, već se predaju orbitalnim elektronima (konverzionim elektronima), tako da već
nakon veoma kratkog vremena (< 10-10 s) jezgro dostiže osnovno ili izomerno stanje.
Vrijeme života jezgara kod izomerne fisije 240Pu iznosi 4·10-9 s.

138
 2. Radioaktivnost

Kod fisionih fragmenata energija veze po nukleonu iznosi oko 8.5 MeV, dok je kod
transuranskih elemenata njena vrijednost oko 7.5 MeV, što znači da je nakon fisije svaki
nukleon za oko 1 MeV "čvršće vezan" u fisionom fragmentu nego što je bio u matičnom
jezgru. Energija veze je porasla, i konačno stanje otuda ima nižu energiju za oko 250·1
235
MeV =250 MeV (recimo za U), te se prilikom svake fisije otprilike ovolika energija i
oslobodi. Ovu energiju odnose fisioni fragmenti kao svoju kinetičku energiju, zatim 2 do 3
emitirana neutrona i γ-zračenje.

2.5.6. Emisija protona

Emisija protona iz jezgre se može shematski predstaviti reakcijom:

A −1
A
Z X⎯
⎯→
p
Z −1Y + 11 H (2.186)

151
Emisija protona, iz osnovnog stanja jezgre, prvi put je opažena kod Lu, dobivenog
bombardiranjem 96Ru sa 58Ni:

t1/ 2 = 85 ms
96
44 Ru ( 58
28 Ni, p 2n )
151
71 Lu ⎯⎯ ⎯⎯ ⎯→ Yb + 11 H
150
70

Ovakav tip raspada, do sada je opažen samo kod 6 radionuklida (do 1993.g.). Kod
ovakvog raspada, obično se oslobađa posljednji proton u jezgri ("najslabije vezani") i biva
naknadno emitiran tuneliranjem.

2.5.7. Emisija teških dijelova jezgre

Ovaj tip raspada se realizira prema slijedećoj shemi:

A −14
A
Z X→ Z−6Y+ 14
6 C (2.187)

Početkom 1984.g. otkriveno je da 223Ra emitira ne samo α-čestice već i atome 14C s malim
prinosom (14C: α ≈ 10-9):

223
Ra ⎯⎯ ⎯ ⎯→
E = 30 MeV
209
Bi + 14
C

139
 2. Radioaktivnost
222 224
Nešto kasnije, ovakav tip raspada je detektiran i za Ra i Ra. Također je opažena i
24 235 231
emisija Ne kod Ui Pa (24Ne: α ≈ 10-12). Ovakva je vrsta raspada moguća, jer se
deformirana jezgra Ra i U raspadaju u sferna jezgra Pb i Bi, tako da dolazi do oslobađanja
viška energije tuneliranjem 14C ili 24Ne kroz potencijalnu barijeru.

140
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Elektroni, mezoni, protoni, deuteroni, α-čestice, γ-zraci itd., mogu biti detektirani samo u
slučaju njihove interakcije s materijom. To je osnovni kriterij koji daje odgovor na pitanja
o njihovoj egzistenciji.

3.1. Opća svojstva interakcije jonizirajućeg zračenja s materijom

Svaki eksperiment s zračenjem u suštini predstavlja prolaz zračenja kroz materiju, pri
čemu dolazi do uzajamnog međudjelovanja zračenja i materije. Također, u svakom
eksperimentu s zračenjem prisutna su dva osnovna faktora:

1) snop zračenja dobiven iz nekog izvora

2) materijal - apsorber kroz koji zračenje prolazi i izaziva niz interakcionih
procesa.
Pri prolasku kroz materiju upadno zračenje – projektili se "sudaraju" s molekulama i
atomima od koga je materijal izgrađen. "Snaga" sudara zavisi od vrste sudara (čeoni sudar
ili sudar pod nekim uglom). Iskustvo pokazuje da su čeoni sudari rjeđi događaj od
perifernih sudara. No, uvijek je moguće uočiti, globalno, 3 najvažnija efekta sudara:

1) Prenos energije – Upadno zračenje prenosi energiju apsorberu, za čije se

pojedinačne čestice u prvoj aproksimaciji, smatra da su
mirovale prije sudara. Naravno, prenos energije je najveći pri
čeonom sudaru i opada povećanjem ugla rasijanja. Prenos
energije zavisi i od odnosa masa čestica koje čine upadni snop
i metu.

2) Skretanje projektila – Sudari dovode do većeg ili manjeg skretanja upadnih čestica-
projektila. Najveće je skretanje pri čeonom sudaru. Ono zavisi
141
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

i od odnosa masa projektila i mete. Ukoliko projektil ima veću

masu manje će skrenuti. Konačno, skretanje zavisi i od
kinetičke energije projektila. Veća kinetička energija dovodi
do manjeg skretanja.

3) Uzmak mete i cijepanje veza – Energija prenesena preko projektila može bit
iskorištena na dva načina:

a) jedan dio se obavezno troši na uzmak. Recimo, ako se

razmatra sistem od dvije vezane čestice zajedno, i projektil
pogodi jednu od njih, obje čestice će uzmaknuti. Udarac
može biti toliko jak da raskine vezu između čestica u meti,
što se obično naziva disocijacijom.

b) drugi dio prenesene energije može biti utrošen na

promjenu stanja samog sistema, odnosno na raskidanje
veza (disocijaciju) ili pobuđivanje. Ako ne dođe do raskida
veze pri sudaru, sistem čestica može početi rotirati. Ta
energija rotacije se može smatrati nekom unutrašnjom
energijom sistema, koja je sada veća nego kada sistem mi-
ruje. Zato se kaže da je u tom slučaju došlo do pobuđenja
(ekscitacije) sistema. Prema tome, prilikom interakcije
zračenja s materijom, samo se jedan dio prenesene energije
utroši na kinetičku energiju uzmaka, dok drugi dio može
biti utrošen na promjenu stanja samog sistema.

Svaka čestica iz upadnog snopa trpi više sudara, i pri izlasku iz mete totalni efekat
prolaska može biti izražen ukupnim gubitkom kinetičke energije ΔE i ukupnim skretanjem
Δθ. Očito, da bilo koje dvije čestice iz upadnog snopa, bez obzitra što su identične, neće
imati iste vrijednosti za ΔE i Δθ, jer je cijeli niz sudara koje trpi svaka od njih, statističke
prirode. Statistički karakter sudara se ogleda u neznatnoj vjerovatnosti da dvije upadne
čestice imaju apsolutno jednake trajektorije s istim lancom sudara. Puno je vjerovatnije da
će svaka od upadnih čestica trpjeti različit broj sudara i naravno da svaki od tih sudara ima

142
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

vlastite karakteristike. Zbog toga je neophodno u teoriju međudjelovanja jonizirajućih

zračenja s materijom uvesti statistički koncept srednje vrijednosti i vjerovatnosti.

Ako je upadni snop, recimo monoenergetski, totalni gubitak energije upadnog snopa pri
prolasku kroz apsorber može biti opisan srednjom vrijednošću gubitaka energije:

ΔE 1 + ΔE 2 + ... + ΔE n
ΔE =
n

Prema tome, teorijski proračuni trebaju dati vjerovatnoću gubitaka energije, odakle se
može dobiti i predviđanje srednjeg gubitka energije.

Zbog različitog skretanja pojedinih čestica u snopu, snop čestica će po izlasku iz apsorbera
biti lepezasto distribuiran. Nije ništa neobično da se neke čestice iz upadnog snopa nakon
sudara s metom vrate unazad, a neke potpuno izgube svu upadnu energiju u meti, te
ostanu u njoj.

Rezimirajmo ukratko, osnovne efekte i svojstva interakcije zračenja s materijom:

I) Upadni snop: - gubi energiju

- usporava se
- čestice mijenjaju pravac i smjer
- izlazni snop se lepezasto širi
- neke čestice iz snopa potpuno se apsorbiraju u meti
II) Meta: - prima energiju i troši je na:
a) uzmak
b) unutrašnje promjene stanja sistema
III) Gore navedeni efekti zavise od:
- kinetičke energije čestica upadnog snopa
- mase čestica upadnog snopa i mete
- jačine veze između čestica u meti
- dimenzija i geometrije sistema.
No, potrebno je istaći još jedan bitan faktor, polje sila. Sve gore navedeno, tačno je s
aspekta klasične mehanike, jer je bilo govora o česticama u neposrednom kontaktu –
sudarima. Međutim, u kvantnom svijetu (mikrosvijetu) je situcija složenija, pošto se radi o
143
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

"međudjelovanju na daljinu", tako da dimenzije čestica ne igraju toliko bitnu ulogu, već je
bitan domet sila. Naime, većina interakcija čestica upadnog snopa i mete se ne dešava
direktnim sudarima, već međudjelovanjima preko odgovarajućih polja sila, koja jedino
ispravno može opisati kvantna teorija.

3.2. Interakcija naelektrisanih čestica s materijom

Sve naelektrisane čestice (elektroni, protoni, α-čestice, jezgra itd.) gube kinetičku energiju
prvenstveno međudjelovanjem vlastitih električnih polja s električnim poljima elektrona u
meti kroz koju prolaze.

3.2.1. Interakcija teških naelektrisanih čestica s materijom

Zadržimo se prvo na interakciji neke teške naelektrisane čestice s apsorberom.

Neka se teška naelektrisana čestica, čija je masa M velika u poređenju s masom mirovanja
elektrona me, i naboja +Ze, kreće brzinom v duž pravca MQ’. Na elektron postavljen u
tački Q djelovat će Kulonova sila:

Z e2 N m2
F=k , k = 8.9875 ⋅ 10 9 (3.1)
r2 C2

Sila (3.1) može biti razložena na dvije međusobno okomite komponente: Fx i Fy. Kada
teška čestica prolazi kroz tačku Q’, komponenta sile Fx ne utječe na kretanje elektrona duž
x-ose, ali zato postoji komponenta sile Fy duž y-ose, uvijek isto usmjerena, koja ga
pokreće duž y-ose. Ako je masa M dovoljno velika u odnosu na masu mirovanja elektrona
me, teška čestica veoma malo odstupa od prvobitnog pravca kretanja duž MQ’, mada
elektronu u tački Q predaje izvjesnu energiju ΔE. Proračunajmo taj gubitak energije teške
čestice.

144
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Slika 3.1. Shematski prikaz gubitaka energije teške naelektrisane čestice koja interagira s
elektronom u tački Q

Impuls saopćen elektronu Δp, bi bio:

+∞ +∞
Ze 2
Δp = ∫
−∞
Fy dt = ∫
−∞
k
r2
cos θ dt (3.2)

pošto je:

Fy Ze 2
= cos θ , Fy = F cos θ = k cos θ
F r2

Kako je s Slike 3.1.

b
= cos θ
r

dx b dθ
=v ⇒ dt =
dt v cos 2 θ

integral (3.2) postaje:

+π / 2
k Z e2 2 k Z e2
Δp =
bv ∫
−π / 2
cos θ dθ =
bv

145
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Obilježavajući s r0 klasični radijus elektrona:

k e2
r0 = 2
= 2.81794 ⋅ 10 −15 m
mec

dobiva se za impuls predat elektronu:

2 Z r0 m e c 2
Δp = (3.3)
vb

Prema tome, energija koju predaje teška čestica iznosi:

2
(Δp) 2 2 Z 2 r0 m e c 4
ΔE (b) = = (3.4)
2 me v2 b2

Pošto teška čestica posjeduje kinetičku energiju:

1
E= M v2
2

izraz (3.4) postaje:

2
Z 2 r0 m e c 4 M
ΔE (b) = ⋅ (3.5)
b2 E

Primijetimo, da je predata energija ΔE(b) obrnuto proporcionalna kinetičkoj energiji teške

čestice E. Znači, ukoliko teška čestica ima veliku kinetičku energiju, a time i brzinu, ona
se u oblasti djelovanja elektrona zadržava samo kratko vrijeme, tako da dolazi do male
predaje energije.

Drugi bitan parametar pri proračunu predate energije je rastojanje b (udaljenost na kojoj
teška čestica prolazi pored elektrona). Kako je predata energija obrnuto proporcionalna
kvadratu rastojanja b, bliži prolazak teške čestice pored elektrona uzrokuje veći gubitak
energije.

Izračunajmo sada ukupnu predatu energiju od teške čestice svim elektronima koji se
nalaze na njenom putu pri prolasku kroz apsorber.

146
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Ako su elektroni u apsorberu slučajno raspoređeni u prostoru oko putanje upadnih čestica,
broj elektrona Δn, lociranih u cilindričnom sloju apsorbera debljine db i dužine Δx (Slika
3.2.) bit će:

Δn = N e ρ ΔV (3.6)

gdje je Ne – broj elektrona po jedinici mase apsorbera (obično se uzima po gramu), ρ –

gustoća apsorbera i ΔV – zapremina cilindričnog sloja asporbera debljine db.

Slika 3.2. Cilindrična zapremina debljine db u kojoj su locirani elektroni

Kako je zapremina ΔV:

2b + db
ΔV = 2π Δx db
2

a za b >> db vrijedi:

2b + db
≈b
2

onda je broj elektrona lociranih u zapremini apsorbera ΔV dat sa

Δn = 2π N e ρ Δx b db (3.7)

Da bi se našao ukupan gubitak energije na putu dužine Δx, potrebno je pomnožiti gubitak
energije na jednom elektronu ΔE(b) s brojem elektrona Δn u cilindru zapremine ΔV, te
izvršiti integraciju po svim vrijednostima parametra sudara b, od bmin do bmax:

147
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

b max 2 b max
dE Δn Z 2 r0 m e c 4 db
=
dx b ∫ ΔE (b)
Δx
= 4π N e ρ
v2 ∫
b min
b
(3.8)
min

tj.

2
dE Z 2 r0 m e c 2 ⎡ b max ⎤
= 4π N e ρ ln ⎢ ⎥ (3.9)
dx β2 ⎣ b min ⎦

gdje je β = v/c.

Veličina dE/dx se naziva zaustavna moć ili snaga zaustavljanja, a opisuje količinu
energije koju gubi naelektrisana čestica po jedinici puta u apsorberu.

Međutim, pri izvođenju izraza (3.9) nije uzeta u obzir energija veze elektrona u atomu.
Jasno je da za velike vrijednosti parametra b (bliske bmax) ova energija razmjene neće biti
dovoljna da otrgne elektron iz atoma. Ona uzrokuje samo kratkotrajno izbacivanje
elektrona iz ravnotežnog položaja, koji se nakon toga vraća u prvobitno stanje. Na ovome
mjestu nastaju ozbiljni problemi. Ovaj problem je razriješio Heitler (Heitler, 1954)
uvodeći srednju energiju pobuđenja. Što je ova veličina veća, manja je vrijednost za bmax.
Također je u ovakvim razmatranjima potrebno uzeti u obzir i relativističke efekte
pokrenutih elektrona. Uzimajući u obzir ove činjenice, Heitler dobiva modificiran oblik
izraza (3.9) za zaustavnu moć:

1 ⎛ dE ⎞ Z2 me c2 ⎡ 2 me c2 β2 Ci ⎤
S ion = ⎜
ρ ⎝ dx ⎠
2
⎟ = 4π r0 N e
β 2 ⎢ln 2
I (1 − β )
− β2 − ∑ Z ⎥⎥ (3.10)
⎣⎢ i ⎦

gdje je I srednja energija pobuđenja atoma, a Ci su koeficijenti koji se određuju

eksperimentalno. Veličina (dE/dx) je energija izgubljena po jednici debljine apsorbera.
Međutim, u fizici jonizirajućih zračenja indikativnija veličina je masena snaga
zaustavljanja Sion, koja se dobija dijeljenjem snage zaustavljanja s gustoćom apsorbera, i
izražava se najčešće u MeV cm2/g.

Posljednji član u izrazu (3.10) se naziva korekcija na atomske ljuske i podešava način
vezivanja elektrona u atomskim orbitama. Prvi član u zagradi uključuje logaritam od
srednje energije pobuđenja I. Cijeli član u zagradi se ponaša kao sporo rastuća funkcija
148
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

energije čestice, tako da se mijenja samo za faktor 2 za protone iz energetskog opsega od

0.5 do 100 MeV. Prvi član u relaciji (3.10) (koji množi četvrtastu zagradu) je identičan
kao i u relaciji (3.9) i daje bazičnu zavisnost gubitka energije od energije naelektrisane
čestice.

Prema tome, energija koju gubi teška naelektrisana čestica u apsorberu, manifestirat će se
uglavnom u obliku jonizacionih i ekscitacionih procesa, a manjim dijelom u obliku
hemijskih izmjena.

3.2.2. Interakcija elektrona s materijom

Pokazuje se da je prolazak elektrona kroz apsorbere prilično sličan prolasku teških čestica,
mada postoji razlika u dvije bitne stvari. Obje razlike potječu uslijed relativističkih efekata
koje ispoljava elektron i relativno male mase elektrona u odnosu na teške čestice. Naime,
relativistički efekti su veoma bitni čak i kod jako niskih energija, a kako se radi o
sudarima s drugim elektronima jednakih masa mirovanja, to može rezultirati značajnim
gubitkom energije. Također, zbog male mase, elektroni pri međudjelovanju s električnim
poljem jezgre, bivaju brzo usporeni, što dovodi do emitiranja energije u obliku
karakterističnog X-zračenja.

A. Gubitak energije uslijed jonizacije

Prvo se zadržimo na gubitku energije, koji je posljedica jonizacionih efekata pri prolasku
elektrona kroz materiju.

Masena snaga zaustavljanja pri gubitku energije upadnih elektrona ima još kompleksniji
oblik od odgovarajuće veličine (3.10) za teške čestice:

149
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

1 ⎛ dE ⎞ 2 μ
S ion = ⎜ ⎟ = 2π r0 N e 20 ⋅
ρ ⎝ dx ⎠ ion β
⎡ E2 ⎤ (3.11)
⎢ E (E + 2μ )
2 − ( 2E + μ 0 ) μ 0 ln 2 ⎥
⋅ ⎢ln 2
0
+ 8 2
+ 1 − β 2 − δ⎥
⎢ 2μ 0 I (E + μ 0 ) ⎥
⎢⎣ ⎥⎦

Ovaj izraz je u originalnom obliku predložio Bete (pogledati, naprimjer, Evans, 1955).
Faktor ispred zagrade je identičan kao u slučaju teških čestica, s tim što je dva puta manji,
jer u sudaru učestvuju čestice jednakih masa. Veličina Ne je, kao i u prethodnom slučaju,
broj elektrona po gramu apsorbera, E – kinetička energija elektrona, I – srednja energija
pobuđenja atoma i veličina μ0 = mec2 ima dimenziju energije. Posljednji član u zagradi, δ,
predstavlja “korekciju na gustoću” i uzima u obzir interakcije udaljenih elektronima s
elektronima iz atoma apsorbera. Električno polje uzrokuje polarizaciju tih atoma, tako da
ta polarizacija smanjuje efekte električnog polja upadnih elektrona na udaljenim tačkama.
Ovaj proces rezultira smanjenjem gubitka energije. Šternhaimer (Sternheimer R.M.) je
uočio da se može izvršiti korekcija masene snage zaustavljanja na ovaj efekat, uzimajući u
obzir u proračunima gustoću apsorbera i energetske nivoe svakog elektrona u atomima
mete. Pokazalo se da je za elektronske energije ispod 1 MeV efekat gustoće u svim
materijalima veoma mali, a postepeno raste s povećanjem energije, dok za energiju od 100
MeV može biti i 20% (Sternheimer and Peierls, 1971).

B. Gubitak energije zakočnim zračenjem

Kada naelektrisana čestica mase M i naboja z·e prolazi blizu jezgre mase MN i naboja Z·e,
na nju djeluje elektrostatička sila:

Z z e2
F=k
r2

pri čemu naelektrisana čestica dobiva ubrzanje

150
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Z z e2
a=k
r2 M

Za slučaj M<<MN ne dolazi do značajnijeg pomjeranja jezgre, ali zato dolazi do znatnijeg
skretanja upadne čestice, pri čemu ona uslijed promjene brzine zrači određenu količinu
energije, proporcionalnu kvadratu ubrzanja (usporenja), tj.

2
⎛ Z z e2 ⎞
ΔE rad ∝ ⎜⎜ 2 ⎟
⎟
⎝ r M ⎠

Uočimo da je gubitak energije emitiranjem zračenja znatno izraženiji kod apsorbera s

visokim atomskim brojem (jer je ΔE ~ Z2) i da je mnogo veći za lakše čestice (naprimjer,
za elektron u odnosu na proton), jer je ΔE ~ 1/M2. Doista, elektroni kao upadne čestice,
emitiraju približno milion puta veću energiju od protona, tako da gubitak energije na ovaj
način nije od suštinskog značaja za teške čestice. Kako je ovakav tip emisija energije
uvjetovan usporavanjem upadnih čestica (projektila), taj se proces vrlo često naziva
"zračenje kočenjem" ili "zakočno zračenje", prema njemačkoj riječi bremsstrahlung.

Proces gubitka energije putem zračenja kočenjem je opisan u okvirima kvantne mehanike.
Heitler (Heitler, 1954) i Evans (Evans, 1955) dobivaju za elektrone s energijama ispod
100 MeV za gubitak energije zakočnim zračenjem, slijedeću relaciju:

1 ⎛ dE ⎞ 2 Ne Z ⎡ 2 (E + μ 0 ) 1 ⎤
S rad = ⎜ ⎟ = 4r0 ⎢ln − ⎥ (3.12)
ρ ⎝ dx ⎠ 137 ⎣ μ0 3⎦

gdje su uvedene identične oznake kao u izrazu (3.11). Odavdje slijedi da je energija
zračenja kočenjem (a otuda i produkcija X-zraka) direktno proporcionalna atomskom
broju apsorbera i nešto sporije raste s energijom elektrona. Međutim, relacija (3.12) je
samo aproksimativan izraz za opis gubitka energije zakočnim zračenjem. Postoje i druga
aproksimativna rješenja ovog problema, koja su detaljno diskutirana u nekim drugim
radovima (pogledati, naprimjer, Pages et al., 1972).

Prema tome, energija upadnog elektrona se u apsorberu gubi kroz dva procesa:
jonizacijom i zakočnim zračenjem. Zato je ukupna izgubljena energija upadnih elektrona

151
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

suma energije izgubljene pri jonizaciji apsorbera i emitirane energije pri procesu
izračavanja kočenjem:

S tot = S ion + S rad (3.13)

Neka upadni elektron pri prolasku kroz apsorber na putu dx izgubi energiju dE, od čega
dErad uslijed zračenja kočenjem, a dEion uslijed jonizacionih procesa. Tada je:

S rad (E )
dE rad = dE (3.14a)
S tot (E )

S ion (E )
dE ion = dE (3.14b)
S tot (E)

pri čemu je:

dE rad + dE ion = dE (3.15)

Da bi dobili ukupnu emitiranu energiju zakočnog zračenja Erad, integrirajmo (3.14a) od 0

do E0 (E0 - početna energija elektrona):

E0
S rad (E)
E rad = ∫S
0 tot ( E )
dE (3.16)

dok je udio energije izračene, takozvanim doprinosom zračenja kočenjem B

E0
1 S rad (E )
B=
E0 ∫S
0 tot ( E )
dE (3.17)

Doprinos zračenja kočenjem je funkcija početne energije elektrona E0 i atomskog broja

apsorbera Z. Ovo je veoma važna veličina i može se dobiti numeričkom integracijom
izraza (3.17). On predstavlja udio od početne energije elektrona E0 koji se izrači pri
procesu zračenja kočenjem.

152
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

C. Ograničena snaga zaustavljanja ili linearni transfer energije (LET)

Do sada su izučavani načini na koje naelektrisane čestice, specijalno elektroni, gube

energiju pri apsorpciji u meti. Osnovni parametar koji je opisivao taj proces nazvan je moć
zaustavljanja, snaga zaustavljanja ili zaustavna moć (obično izražena u MeV cm2/g).

Drugi bitan parametar koji opisuje proces gubitka energije upadnih elektrona u materiji,
usko vezan za moć zaustavljanja, naziva se linearani transfer energije (LET-Linear
Energy Transfer) ili "ograničena" moć zaustavljanja. Ovo je vrlo indikativan parametar u
dozimetriji, radijacionoj biologiji i radioterapiji.

Ova veličina je povezana s načinom na koji se energija deponuje duž puta upadnih čestica
u apsorberu. Prilikom kretanja duž nekog puta u meti, upadni elektron ponekad trpi veoma
jake sudare s drugim elektronima, koji dobivaju dovoljno energije da i sami mogu
sudjelovati u novim sudarima, pri čemu formiraju vlastite slobodne putove. Ovakvi
slobodni putovi se nazivaju "delta zraci". Ograničena moć zaustavljanja se definira kao
energija izgubljena u apsorberu po jedinici puta i može se proračunati prema (Johns and
Cunningham, 1983)

2 μ0 2(E + 2 μ 0 )(E − Δ)Δ E

L Δ = 2πr0 N e ⋅ [ ln + +
β 2
μ0I 2
E−Δ
Δ2 E−Δ
+ μ 0 (2 E + μ 0 ) ln( )
+ 2 E −1 − β2 − δ ]
(E + μ 0 ) 2

Oznake su identične oznakama u izrazu (3.11), osim simbola Δ. Pri proračunu LET-a u
obzir se uzimaju samo energije razmjene manje od parametra Δ, čija vrijednost se može
kretati u granicama od 0.0001 do 0.1 MeV.

Recimo, gubitak energije upadnog 2 MeV-skog elektrona pri procesu jonizacije u vodi
iznosi 1.839 MeV/cm. Ako se razmatra za isti slučaj, samo energija razmjene koja je
manja od Δ = 0.0001 MeV (ili 0.1 keV), onda ograničena moć zaustavljanja ima znatno
nižu vrijednost, 1.002 MeV/cm. Kako izgubljena energija raste, povećava se i ograničena

153
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

moć zaustavljanja, i za samu graničnu vrijednosti (Δ = 0.1 MeV) izjednačava se s

(neograničenom) snagom zaustavljanja.

LET se obično izražava u keV/μm (1cm = 104 μm), tako da neograničena moć
zaustavljanja (ili neograničeni LET, kako se ponekad naziva) za 2 MeV-ske elektrone u
vodi iznosi L∞ = 0.184 keV/μm. Ovo je minimalna neograničena moć zaustavljanja, pošto
elektroni i s višom i s nižom energijom gube brže energiju (za elektrone od 1 MeV, L∞ =
0.185 keV/μm, dok za elektrone od 4 MeV, L∞ = 0.190 keV/μm).

3.3. Interakcija γ-zračenja s materijom

3.3.1. Linearni koeficijent slabljenja

Pretpostavimo da je u tački P (Slika 3.3.), na put rasijanog γ-zračenja postavljen detektor,

koji je u stanju registrirati broj fotona koji prođe kroz njega. Neka je N0 upadni broj
fotona, a N broj fotona koje registrira detektor nakon prolaska kroz apsorber (broj fotona
koji nisu međudjelovali s apsorberom). Ako je debljina apsorbera postavljenog na put
upadnog γ-zračenja Δx, obilježimo s n broj fotona koji su u potpunosti apsorbirani u
apsorberu, tj. broj fotona koji su bili u interakciji. Pretpostavimo da svi upadni fotoni s
atomima mete međudjeluju procesom fotoelektrične apsorpcije. Otuda, fotoni ne mogu
biti djelomično zaustavljeni pri interakciji s atomima asporbera. Oni će ili proći dovoljno
blizu atoma mete i interakcijom biti uklonjeni iz upadnog snopa ili će proći kroz apsorber
bez interakcije. Prema tome, broj apsorbiranih fotona n će biti direktno proporcionalan
broju registriranih fotona N i debljini materijala Δx:

n = μ N Δx (3.18)

gdje je μ konstanta proporcionalnosti, koja se naziva linearni koeficijent slabljenja. Kako

je vjerovatnost interakcije upadnih fotona s metom mala, onda je

n<N ⇒ μ Δx < 1 (3.19)

154
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Izraz (3.18) može biti napisan i na malo drugačiji način. Neka je ΔN promjena broja
fotona u snopu pri prolasku kroz apsorber debljine Δx. Pošto se broj registriranih fotona N
pri svakoj interakciji smanji za jedinicu, onda vrijedi ΔN = - n, pa otuda izraz (3.18)
postaje:

ΔN = − μ N Δx (3.20)

Relacija (3.20) pokazuje kako se mijenja broj registriranih fotona N pri prolasku upadnog
fotonskog zračenja kroz apsorber, dok relacija (3.18) opisuje broj interakcija u apsorberu
debljine Δx, pri bombardiranju sa N0 fotona.

Slika 3.3. Princip slabljenja upadnog fotonskog snopa

Dimenzija linearnog keoficijenta apsorpcije μ, može biti nađena ili iz izraza (3.18) ili iz
izraza (3.20). Pošto su N, ΔN i n bezdimenzionalne veličine (brojevi fotona), onda i
prizvod μ Δx mora biti bezdimenzionalna veličina, tako da μ ima dimenziju recipročne
vrijednosti dužine, tj.

[μ] = 1 m −1 (3.21)

Linearni koeficijent slabljenja se najčešće izražava u cm-1.

Pokazuje se da μ nije potpuno konstantna veličina, već da zavisi na kompleksan način od

prirode asporbera i energije projektila.

Šta je fizikalni smisao linearnog koeficijenta apsorpcije? Napišimo relaciju (3.18) na nešto
drugačiji način, tj. kao

155
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

⎛n⎞
⎜ ⎟
⎝ N ⎠ udio fotona koji je interagirao u apsorberu debljine Δx
μ= = (3.22)
Δx debljina apsorbera Δx

Iz relacije (3.22) proizilazi da linearni koeficijent slabljenja opisuje udio fotona koji
međudjeluju po jedinici debljine apsorbera. Naravno, mora se izabrati dovoljno malena
jedinica debljine Δx, tako da i odnos n/N bude dovoljno malen u poređenju s 1. Recimo,
ako je μ = 0.01 cm-1, onda bi samo 1% od upadnih fotona trpjelo interakcije na svakom
centimetru debljine apsorbera. Međutim, ako bi μ bilo 100 puta veće (μ = 1 cm-1),
proizašao bi realno nekorektan rezultat. tj. 100 % od upadnih fotona bi interagiralo na 1
cm debljine apsorbera. Prema tome, pri korištenju relacija (3.18), (3.20) i (3.22) treba
stalno imati na umu da za svaki dati μ, debljina apsorbera Δx, mora biti izabrana tako da
vrijede uvjeti:

n << N ili ΔN << N

No, ovo su dosta ograničavajući uvjeti nametnuti na debljinu apsorbera, što zahtijeva
razmatranje prilično tankih meta, tako da izrazi (3.18), (3.20) i (3.22) daju samo
aproksimativno tačne rezultate.

Dalje, istražimo kako se mijenja broj upadnih fotona, sukcesivno, na svakih 1 cm debljine
mete. Pretpostavimo da je μ = 0.10 cm-1, a da broj upadnih fotona u snopu iznosi 100.
Izraz (3.18) pokazuje da će na prvom centimetru debljine mete biti n = 0.10 cm-1 x 100 x 1
cm = 10 interakcija , tako da u snopu preostaje još 90 fotona. U narednom sloju debljine 1
cm interagirat će 10 % od preostalog broja fotona u snopu, tj. 9 fotona, a preostat će 81
foton u snopu itd. Ovo navodi na pomisao da postoji eksponencijalna zavisnost između
broja fotona N koji prođu kroz materijal debljine, recimo x, bez interakcije i početnog
broja fotona u upadnom snopu N0:

N = N 0 e− μx (3.23)

Ovaj se izraz može koristiti za proračun slabljenja za proizvoljnu debljinu apsorbera.

Debljina apsorbera koja slabi upadni snop za 50% od prvobitnog broja upadnih čestica
naziva se poludebljina apsorbera (half-value layer) i najčešće se obilježava s HVL.
156
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Stavljajući N = N0 / 2 u izraz (3.23), dobiva se za poludebljinu apsorbera

ln 2
HVL = (3.24)
μ

Recimo, za apsorber linearnog koeficijenta slabljenja μ = 0.10 cm-1, poludebljina bi

iznosila HVL = 6.93 cm.

Međutim, i relacija (3.23) ima neka ograničenja u primjeni. Naime, ona vrijedi samo ako
je μ = const., tj. ako je upadni snop čestica monoenergetičan i dovoljno tanak. U
suprotnom, linearni koeficijent apsorpcije neće više biti konstantan, i zavisit će na prilično
složen način od debljine apsorbera, njegove površine i oblika, udaljenosti apsorbera i
detektora, te energije upadnih čestica. U takvom slučaju krive slabljenja neće više biti
eksponencijalne, i relacija (3.23) prelazi u (Goldstein and Wilkins, 1954):

N = N 0 e − μ x B( x , hν, A, L) (3.25)

gdje se funkcija B(x, hν, A, L), koja zavisi od debljine apsorbera x, upadne energije fotona
hν, površine apsorbera A i udaljenosti apsorber – detektor L, naziva fotonski faktor zaštite
ili fotonski "Bild-Up" faktor. Fotonski faktor zaštite uzima u obzir efekte rasijanja fotona u
apsorberu i relativno ga je komplicirano odrediti. Obično se određuje eksperimentalno i
vrijednosti mu se kreću od 1 do 100.

3.3.2. Maseni, elektronski i atomski koeficijenti slabljenja

Slabljenje upadnog snopa fotona, u sloju apsorbera debljine Δx, zavisit će i od broja
elektrona i atoma u njemu.

Ako se, recimo, sloj sažme na polovinu od prvobitne debljine, on će i dalje sadržavati isti
broj elektrona i atoma, ali će linearni koeficijent slabljenja (apsorpcije) μ biti dvostruko
veći. Prema tome, μ zavisi i od gustoće apsorbera.

157
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Zbog toga se uvodi fundamentalniji parametar, koji opisuje slabljenje pri prolasku
upadnog zračenja kroz različite materijale i naziva se maseni koeficijent slabljenja, a koji
se dobiva dijeljenjem linearnog koeficijenta slabljenja s gustoćom apsorbera ρ:

μ ⎡m2 ⎤
μm = ⎢ ⎥ (3.26)
ρ ⎣ kg ⎦

Također se često koristi i elektronski koeficijent slabljenja μe, koji je definiran na slijedeći
način:

μm ⎡ m2 ⎤
μe = ⎢ ⎥ (3.27)
1000 N e ⎣ elektronu ⎦

gdje je Ne broj elektrona po gramu apsorbera.

Atomski koeficijent slabljenja μa definiran je kao:

μm Z ⎡ m2 ⎤
μa = ⎢ ⎥ (3.28)
1000 N e ⎣ atomu ⎦

gdje je Ne broj elektrona po gramu apsorbera, a Z broj elektrona po atomu materijala od

koga je apsorber izgrađen.

Broj elektrona ili atoma po gramu apsorbera može se dobiti iz Avogadrovog broja NA =
6.02205·1023 mol-1 :

NA
Broj atoma po gramu:
A

NA Z
Broj elektrona po gramu: = Ne
A

Broj elektrona po kilogramu: 1000 Ne

gdje je A atomska težina i Z broj elektrona u atomu.

Efektivni atomski broj Z je za hemijske elemente jednak atomskom broju Z, a za

materijale sastavljene od više vrsta atoma je pondirani srednji atomski broj.

158
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

3.3.3. Transfer i apsorpcija energije

Pri interakciji upadnog snopa fotona s apsorberom, dio energije fotona se izrači iz
apsorbera kao rasijano zračenje, a dio se konvertira u kinetičku energiju brzih elektrona ili
pozitrona. Čim se elektron (pozitron) pokrene on svoju energiju gubi ili preko sudara s
drugim česticama ili emisijom zračenja kočenjem. Kako je već rečeno, ovdje se radi o
statističkim procesima predaje energije, te se uvode statističke veličine za opis transfera i
konverzije energije.

Označimo s E tr srednju prenesenu energiju (srednju energiju transfera), a s E ab srednju

apsorbiranu energiju (srednju energiju apsorpcije).

Šta bi bilo fizikalno značenje ovih veličina? Razmotrimo to na jednom primjeru. Prilikom
interakcije fotona energije 10 MeV s metom od ugljika srednja energija transfera i srednja
energija apsorpcije imaju vrijednosti E tr = 7.30 MeV i E ab = 7.04 MeV . Prema ovim
podacima proistječe da je, uzevši u prosjeku, 7.30 MeV pretvoreno u kinetičku energiju
elektrona, a 7.04 MeV izgubljeno pri apsorpciji upadnog snopa fotona u meti. Razlika od
0.26 MeV se emitira u obliku zračenja kočenjem. Kako je 7.30 MeV pretvoreno u
kinetičku energiju elektrona, preostali dio upadne energije od 2.70 MeV, je rasijan iz
snopa (Johns and Cunnigham, 1983).

Pokazuje se, da za apsorbere s malim rednim brojem Z (kao što je, recimo, ugljik), je
energija koja se emitira u obliku zračenja kočenjem neznatna za upadne fotone do 1.0
MeV, tako da je u tom slučaju Ētr ≈ Ēab. Tek za upadne fotone energija iznad 10.0 MeV
uočava se znatnija razlika između srednje energije transfera i apsorpcije.

Također je uočena i relativno komplicirana zavisnost između udjela rasijanih fotona i

energije upadnog snopa fotona, koja nije linearna funkcija.

A. Koeficijent transfera energije

Broj interakcija u apsorberu debljine Δx je:

159
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

n = μ N Δx (3.29)

gdje je N broj fotona koji su prošli kroz apsorber bez interakcije. Ako je Ētr srednja
energija transfera po interakciji, onda je ukupna energija prenosa data kao:

⎛ E ⎞
ΔE = E tr μ N Δx = ⎜⎜ μ tr ⎟⎟ N hν Δx (3.30)
⎝ hν⎠

Veličina u zagradi, koja ima istu dimenziju kao linearni koeficijent slabljenja μ, naziva se
koeficijent transfera energije μtr:

E tr
μ tr = μ (3.31)
hν

pa je otuda predana energija sloju debljine Δx:

ΔE tr = μ tr N hν Δx (3.32)

B. Koeficijent apsorpcije energije

Na analogan način se definira i koeficijent apsorpcije energije μab:

E ab
μ ab = μ (3.33)
hν

gdje je Ēab srednja energija apsorpcije po interakciji. Prema tome, energija apsorbirana u
sloju debljine Δx je:

ΔE ab = μ ab N hν Δx (3.34)

3.3.4. Koherentno i nekoherentno rasijanje

Fotoelektrična apsorpcija uključuje sudare između fotona upadnih energija hν i atoma, što
rezultira izbacivanjem orbitalnih elektrona iz atomskih sistema. Pri fotoelektričnim

160
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

procesima najveći dio energije upadnih fotona se konvertira u kinetičku energiju, a samo
mali dio biva emitiran u obliku rasijanog karakterističnog X-zračenja.

No, postoje i slučajevi rasijanja, kod kojih nema konverzije energije upadnih fotona u
kinetičku energiju elektrona, nego je svo upadno zračenje rasijano. Ovakav proces je
shematski prikazan na Slici 3.4. Elektromagnetni talasi s oscilatornim električnim poljem,
talasnih dužina λ, prolaze kroz atom, pri čemu se električno polje prenosi na orbitalne
elektrone. Uslijed toga, orbitalni elektroni počinju oscilirati istom frekvencijom kao i
upadni elektromagnetski talas, i emitirati zračenje iste talasne dužine λ, kao upadno
zračenje. Ovo je analogan proces emisiji radiotalasa, pri kojoj se u odašiljaču elektroni
prisiljavaju da osciliraju, a zatim da emitiraju elektromagnetske talase određenih
frekvencija (tj. talasnih dužina). Rasijani talasi na orbitalnim elektronima kombiniraju se s
svim ostalim oblicima rasijanih talasa. Ovakav proces rasijanja se naziva koherentno ili
Rejlijevo (Rayleigh) rasijanje. To je kolektivni proces, koji uključuje sve orbitalne
elektrone u atomu.

Slika 3.4. Shematski prikaz koherentnog rasijanja

Pokazuje se da efektivni presjek koherentnog rasijanja σcoh brzo opada s povećanjem

energije upadnih fotona, i postaje zanemarljivo mali za upadne energije veće od 100 keV
u materijalima s malim atomskim brojem Z. Pošto nema transfera upadne enrgiju u
kinetičku energiju, ovakvi procesi nisu od suviše velikog značaja s stanovišta humane
dozimetrije i radiologije.

Pod određenim uvjetima elektroni mogu biti rasijani nezavisno jedan od drugog, pri čemu
se jedan dio energije upadnih fotona rasije, a jedan dio pretvori u kinetičku energiju.

161
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Ovakav proces rasijanja se naziva nekoherentnim ili Komptonovim (Compton) rasijanjem.

Ovo je najvažniji proces rasijanja u humanoj dozimetriji i radiologiji, pošto se u ovim
oblastima fizike zračenja uglavnom izučava prolazak zračenja kroz biološke materijale
(tkiva) s relativno malim atomskim brojem Z.

A. Tomsonovo (Thomson) ili klasično rasijanje

Kada upadni snop fotona (koji u klasičnom smislu predstavlja elektromagnetske talase)
prolazi dovoljno blizu elektrona, elektron se ubrza gotovo trenutno, posredstvom
električnog polja upadnih elektromagnetskih talasa, i počinje emitirati energiju. Takav
proces se naziva Tomsonovo rasijanje, a efektivni presjek ovog procesa se može opisati
zakonima klasične fizike.

Uzmimo da se snop upadnih fotona ponaša kao elektromagnetski talas (u klasičnom

r r
smislu), opisan električnim vektorom E okomitim na magnetni vektor B , koji putuje
brzinom c (Slika 3.5.a).

Posmatrajmo nepolariziran upadni snop fotona, koji se može zadati preko 2 komponente
r
električnog vektora E : normalne i paralelne (Slika 3.5.b). Naravno, ova pretspostavka bi
r r r
vrijedila i za magnetni vektor B (komponente B1 i B 2 ), ali ove komponente nisu
nacrtane pošto ne utječu na proračun efektivnog presjeka.
r r
Razmotrimo šta se dešava s komponentama električnog polja E 1 i E 2 kada upadni fotoni
prolaze blizu slobodnog elektrona postavljenog u tački P (Slika 3.5.c).
r
Na elektron koji se i sam nalazi u električnom polju E 1 djeluje električna sila

1 Nm 2
F1 = k e E 1 , k= = 8.9875 ⋅ 10 9 (3.35)
4πε 0 C

koja mu daje ubrzanje

162
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

F1 k e E 1
a1 = = (3.36)
me me

Po načelima klasične fizike, ubrzana naelektrisana čestica zrači elektromagnetne talase,

tako da je u tački Q (Slika 3.5.c) jačina električnog polja:

a 1 e sin ψ k e 2 E1
E 1' = = sin ψ (3.37)
c2 r mec2 r
r
gdje je r rastojanje između tačaka Q i P, a veličina ψ ugao između električnog vektora E 1
i pravca koji spaja tačke P i Q.

Slika 3.5. Shematski prikaz Tomsonovog rasijanja (Johns and Cunnigham, 1983)

Veličina r0

k e2
r0 = = 2.81794 ⋅ 10 −15 m (3.38)
mec2

se naziva klasični radijus elektrona.

Otuda, izraz (3.37) može biti napisan kao

r0
E 1' = E 1 sin ψ (3.39)
r

163
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Kako je

r0
<< 1
r

za svako prihvatljivo rastojanje r, očito je intenzitet električnog vektora emitiranog

zračenja mnogo manji od intenziteta električnog vektora upadnog zračenja.

Na analogan način dobiva se za drugu komponentu jačine električnog polja u tački Q:

r0 r
E '2 = E 2 sin 90 0 = 0 E 2 (3.40)
r r

Intenzitet elektromagnetnih talasa, tj. energija po jedinici površine u pravcu normalnom

na površinu, za rasijane talase u tački Q je:

c '2 2 2
IS = E ; E ' = E 1' + E '2 (3.41)
4π

odnosno

2 2 2
(E ' + E '2 ) c r0 2 2
IS = 1 c= (E 2 + E 1 sin 2 ψ ) (3.42)
4π 4π r 2

dok je intenzitet upadnog talasa u tački P:

c 2 2
IP = (E 2 + E 1 ) (3.43)
4π

Za nepolarizirani snop je E1 = E2, tako da je udio energije upadnih fotona rasijanih po

jedinici površine za tačku Q:

2 2
IS r r
= 0 2 (1 + sin 2 ψ ) = 0 2 (1 + cos 2 θ) (3.44)
IP 2 r 2r

gdje je θ komplement ugla ψ (Slika 3.5.c).

Veličina IS /IP, predstavlja udio upadne energije rasijan po elektronu u prostornom uglu dΩ
= dA/r2 (Slika 3.5.d) ili drugačije napisano:

164
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

2
r
dσ 0 = 0 (1 + cos 2 θ) dΩ (3.45)
2

ili

2
dσ 0 r0
= (1 + cos 2 θ) (3.46)
dΩ 2

Veličina dσ0/dΩ se naziva klasični koeficijent rasijanja po elektronu po jedinici

prostornog ugla ili jednostavno Tomsonov koeficijent. Pri ovakvom procesu nema predaje
energije elektronu u klasičnom smislu (nema konverzije energije upadnih fotona u
kinetičku energiju elektrona), a frekvencija i talasna dužina rasijanih talasa je jednaka kao
kod upadnih talasa.

Slika 3.6. Diferencijalni presjek po jedinici prostornog ugla i diferencijalni presjek po jedinici ugla
kao funkcija ugla rasijanja fotona, u skladu s Tomsonovom klasičnom teorijom (Johns and
Cunningham, 1983)

Diferencijalni presjek dσ0/dΩ je na Slici 3.6. predstavljen kao funkcija ugla rasijanja
fotona θ. s slike se vidi da je za θ = 00 i 1800, dσ0/dΩ jednak kvadratu klasičnog radijusa
elektrona r02 = 7.94 x 10-30 m2, dok za θ = 900 ima polovinu od te vrijednosti.

165
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Da bi se dobio totalni efektivni presjek σ0, potrebno je integrirati izraz (3.46) po svim
uglovima θ od 00 do 1800, tj. potrebno je integrirati relaciju:

2
dσ 0 r0
= (1 + cos 2 θ) 2π sin θ (3.47)
dθ 2

gdje je:

dΩ = 2π sin θ dθ

Diferencijalni presjek po jedinici ugla dσ0/dθ predstavlja dio upadne energije rasijane u
konus između uglova θ i θ+dθ.

Također je i ova veličina pikazana na Slici 2.6., u zavisnosti od ugla rasijanja θ. Za θ = 00 i

1800, dσ0/dθ je nula. Kriva ima maksimum za θ ≈ 550 i θ ≈ 1250, i prilično plitak minimum
za θ = 900. Površina ispod ove krive daje ukupni udio rasijane energije na elektronu. Ovu
površinu je moguće dobiti ili grafički ili integriranjem relacije (3.47):

8 m2
∫ π r0 ≈ 66.525 ⋅ 10 −30
2 2
σ 0 = r0 π (1 + cos 2 θ) sin θ dθ = (3.48)
τ
3 el.

σ0 se naziva Tomsonov koeficijent klasičnog rasijanja za slobodne elektrone i ima jednaku

vrijednost za sve energije upadnih fotona. Kako se pri ovakvom tipu sudara ne predaje
energija, onda nema ni apsorpcije.

Za veoma niske energije, izraz (3.48) daje vrlo dobre rezultate u poređenju s
eksperimentom, dok s porastom energija upadnih fotona, elektroni počinju značajnije
uzmicati i količina emitirane energije nakon rasijanja postaje manja nego što predviđaju
proračuni s relacijom (3.48).

U narednom paragrafu će se vidjeti da ovakav klasični pristup rasijanja na slobodnim

elektronima nije sasvim korektan. Korektno rješenje bi uključivalo jedan dodatni faktor,
koji korigira različite energije upadnih fotona.

166
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

B. Rejlijevo (Reyleigh) koherentno rasijanje

Koherentno rasijanje uključuje sve elektrone u atomu.Fotoni se rasijavaju na perifernim,

slabo vezanim elektronima, u procesima koji ne izazivaju niti jonizaciju niti pobuđenje
atoma. Ovaj proces se uglavnom javlja na niskim energijama za mete s velikim atomskim
brojem Z.

Diferencijalni presjek za koherentno rasijanje, ili kako se još naziva koeficijent

koherentnog rasijanja je tada (Hubbell et al., 1975; Plechaty et al., 1975):

2
dσ coh r0
(1 + cos 2 θ) [F( x , Z)] 2π sin θ
2
= (3.49)
dθ 2

gdje je F(x,Z) "atomski form faktor" (AFF), a parametar x je dat preko:

θ
sin
x= 2 (3.50)
λ

Za male vrijednosti ugla θ atomski form faktor je približno jednak rednom broju Z, dok se
za velike vrijednosti θ približava nuli (ima vrlo male vrijednosti).

Utjecaj ovog tipa rasijanja u odnosu na ostale tipove interakcija je gotovo beznačajan.

3.3.5. Komptonovo (Compton) rasijanje

U slučaju klasičnog rasijanja (Tomsonovog i Rejlijevog), rasijani fotoni su jednakih

talasnih dužina kao i upadni, te nema transfera energije na metu. Pri Komptonovim
sudarima (nekoherentno rasijanje) dio energije upadnih fotona je predat elektronima, koji
uzmiču nakon sudara. U ovakvim slučajevima vrijedi zakon očuvanja energije i impulsa.

Kinetička energija rasijanog elektrona je:

167
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

⎛ ⎞
⎜ ⎟
2 ⎜ 1 ⎟
E e = h ν − h ν′ = m e ⋅ c ⋅ ⎜ − 1⎟ (3.51)
2
⎜ 1− v ⎟
⎜ 2 ⎟
⎝ c ⎠

Kako je očuvan impuls tokom procesa rasijanja, vrijedi:

r r r
p = p′ + p e (3.52)

Slika 3.7. Shematski prikaz Komptonovog rasijanja

što u ravni odgovara sistemu od dvije skalarne jednačine (Slika 3.7):

p x = p ′x + p ex
(3.53)
p y = p ′y + p ey

ili

h ν h ν′ me v
= cosθ + cosΦ
c c v2
1− 2
c
(3.54)
h ν′ me v
0=− sinθ + sinΦ
c v 2
1− 2
c

Eliminacija v i Φ iz (3.51) i (3.54) daje za energije rasijanog elektrona i fotona:

168
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

α (1 − cosθ )
Ee = h v
1 + α (1 − cosθ )
(3.55)
1
h ν′ = h ν
1 + α (1 − cosθ )

gdje je:

hν
α= (3.56)
me c2

Iz relacija (3.55) slijedi:

a) Ako upadni foton energije h·υ direktno pogodi elektron (centralnim čeonim sudarom),
elektron će se pokrenuti pravo naprijed, a rasijani foton će krenuti direktno nazad s
uglom rasijanja od θ = 180o. Pri ovakvom tipu sudara elektron prima maksimalnu
energiju Emax, dok će rasijani foton imati minimalnu enrgiju h υmin. Otuda je, iz (3.55),
za θ = 180o:
2α
E emax = h ν
1+ 2 α
(3.57)
1
h ν ′min =hν
1+ 2 α
b) Ukoliko upadni foton samo "okrzne" elektron, elektron će se pokrenuti gotovo pod
pravim uglom ( Φ ≈ 90° ), a rasijani foton gotovo pravo naprijed ( θ ≈ 0° ), tako da je
prema (3.55):
Ee ≈ 0
h ν′ ≈ h ν
Očito, pri takvom sudaru, rasijani elektron gotovo da ne prima nikakvu energiju
(neznatno se pomjeri), a rasijani foton praktično prima svu energiju sudara.
c) Mogući su i svi ostali slučajevi rasijanja. Recimo za θ = 90o (rasijani foton se kreće
pod pravim uglom u odnosu na upadni pravac), energije rasijanog elektrona Ee i
rasijanog fotona bi bile:
α
E e = hν
1+ α
hν
h ν′ =
1+ α

169
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

3.3.5.1. Vjerovatnost Komptonovog sudara (Klajn-Nišina koeficijenti)

Razmotrimo relativnu vjerovatnost Komptonovog rasijanja. Klajn (Klein) i Nišina

(Nishina) su pokazali da je diferencijalni presjek po jedinici prostornog ugla dat kao
proizvod klasičnog koeficijenta rasijanja po prostornom uglu i tzv. Klajn-Nišina (Klein-
Nishina) koeficijenata FKN (Heitler, 1954):

2
dσ dσ o r
= ⋅ FKN = o (1 + cos 2θ) ⋅ FKN (3.58)
dΩ dΩ 2
gdje je:

α 2 (1 − cosθ )
2
⎡ 1 ⎤ ⎡ 2
⎤
FKN =⎢ ⋅ ⎢1 +
⎥
( ⎥
⎣1 + α (1 − cosθ ) ⎦ ⎣ [1 + α (1 − cosθ )] ⋅ 1 + cos θ ⎦
2
)
pri čemu je α dato sa (3.56), a ro je klasični radijus elektrona (3.38). Vrijednosti za FKN su
uvijek manje od jedinice. Međutim, za veoma male koeficijente α ( α → 0 ), Klajn-Nišina
koeficijenti postaju jednaki jedinici, i rasijanje se svodi na klasični Tomsonov sudar
(3.46).

Da bi se našla ukupna (totalna) vjerovatnost da foton međudjeluje s slobodnim

elektronima pri rasijanju tipa Komptonovog procesa, potrebno je integrirati izraz (3.58) po
svim uglovima θ, pri čemu je:

dΩ = 2π sinθ dθ

tako da totalni presjek Komptonovog procesa postaje:

3 ⎡⎛ 1 + α ⎞ ⎛ 2 + (1 + α ) ln(1 + 2 α ) ⎞ ln (1 + 2 α ) 1 + 3α ⎤
σ= σ o ⎢⎜ 2 ⎟ ⎜⎜ − ⎟⎟ + − ⎥ (3.59)
4 ⎣⎝ α ⎠ ⎝ 1 + 2 α α ⎠ 2α (1 + 2 α )2 ⎦
Za male vrijednosti α (bliske i jednake nuli), totalni presjek σ prelazi u klasični Tomsonov
koeficijent σo (3.48). Također je moguće primijetiti [iz (3.59) i (3.56)], da totalni presjek σ
konstantno opada s povećanjem energije upadnog fotona hυ.

170
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Da bi se našao udio energije pretvorene u kinetičku energiju elektrona pri svakoj

Komptonovoj interakciji, pomnožimo (3.58) s energijom predatom elektronu po jednom
sudaru (3.55):

α (1 − cosθ )
2
dσ tr ro
= (1 + cos 2 θ) ⋅ FKN ⋅ (3.60)
dΩ 2 1 + α (1 − cosθ )

Kada se ovaj izraz integrira po svim uglovima θ dobije se koeficijent transfera energije
(Heitler, 1954):

σ tr =
3 ⎡ 2 (1 + α )
σo ⎢ 2
2
−
1 + 3α
+
(1 + α ) (1 + 2 α − 2 α 2 ) − 4 α 2 ⎤ −
3⎥
4 ⎣ α (1 + 2 α ) (1 + 2 α )2 α 2 (1 + 2 α )
2
3 (1 + 2 α ) ⎦
(3.61)
3 ⎡1 + α 1 1 ⎤
− σo ⎢ 3 − + ⎥ ⋅ ln (1 + 2 α )
4 ⎣ α 2 α 2 α3 ⎦

Koeficijent rasijanja za Komptonov proces može biti dat kao razlika totalnog presjeka
(3.59) i koeficijenta transfera (3.61):

σ S = σ − σ tr (3.62)

Srednja energija pretvorena u kinetičku energiju po jednoj interakciji (srednja energija

transfera), za Komptonovo rasijanje, data je kao:

σ tr
σ E σ tr = hν (3.63)
σ

3.3.5.2. Utjecaj energije veze na Komptonovo (nekoherentno) rasijanje

U svim dosadašnjim razmatranjima pretpostavljali smo da se radi o rasijanju na slobodnim

i nepokretnim elektronima. No, u opisu realnog svijeta se ne može zanemariti kretanje
elektrona u atomima i njihova energija veze. Naravno, da bi orbitalni elektroni napustili
vezana stanja potrebno im je predati određenu energiju. Egzaktan opis ovakvih procesa je
kompleksan problem, jer je potrebno poznavati talasne funkcije za sve elektrone u atomu.

171
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Međutim, ova razmatranja se mogu pojednostaviti, pretpostavljajući u prvoj aproksimaciji,

da se vjerovatnoća Komptonovog rasijanja na vezanom elektronu u atomu može
predstaviti kao proizvod dva faktora: faktora A i faktora B.

Faktor A je dat preko Klajn-Nišina presjeka za slobodne elektrone. On daje vjerovatnost

r
da foton bude rasijan pod uglom θ, pri čemu slobodni elektron stekne impuls p e . Faktor B
r
daje vjerovatnost da elektron primajući impuls p e stvarno napusti atom s energijom Ee.
r
Ovaj faktor je, također, veoma važan i za sudare kod kojih je impuls p e dovoljno mali da

orbitalni elektron nakon sudara ima konačnu vjerovatnost da ne raskine atomsku vezu, tj.
da izbjegne izbacivanje iz atoma.
r
Impuls p e rasijanog elektrona prema (3.52) je:

r r r
p e = p′ − p (3.64)

odakle je:

2
p e = p 2 + p' 2 −2 p p' cosθ

tj. (Slika 3.7):

2 2
⎛ h ν ⎞ ⎛ h ν' ⎞ 2 h ν ⋅ h ν'
pe = ⎜ ⎟ +⎜ ⎟ − ⋅ cosθ (3.65)
⎝ c ⎠ ⎝ c ⎠ c2

Pokazuje se da za fotone niskih energija (α malo) pri sudarima i elektroni primaju veoma
male energije, tako da se u prvoj aproksimaciji može smatrati da je energija rasijanih
fotona približno jednaka energiji upadnih fotona:

h ν ≈ h ν' (za male α) (3.66)

r
U takvoj aproksimaciji intenzitet impulsa p e je:

θ
sin
hν hν θ 2h ν θ
pe ≈ 2 (1 − cosθ ) = 4 sin 2 = sin = 2 h 2 (3.67.a)
c c 2 c 2 λ

172
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Obilježavajući sa

θ
sin
x= 2
λ

izraz (3.67) postaje:

pe = 2 h x (3.67.b)

Otuda, impuls predat elektronu je proporcionalan parametru x, koji zavisi od ugla rasijanja
fotona θ i talasne dužine λ upadnih fotona.

Faktor B je obično predstavljen funkcijom S(x, Z) (Z-broj elektrona u atomu) koja se

naziva funkcijom nekoherentnog rasijanja i daje vjerovatnost da se atom pobudi ili
r
jonizira pri predaji impulsa p e bilo kome elektronu iz atoma. Formalno gledajući, funkcija

nekoherentnog rasijanja S(x, Z) je po strukturi slična atomskom form faktoru F(x, Z)

r
[pogledati izraz (3.50)], s tim što atomski form faktor daje vjerovatnost da impuls p e bude

predan broju od Z elektrona u atomu bez bilo kakve apsorpcije energije.

Otuda, za slučaj vezanih elektrona, korigirana Klein-Nishina jednačina (3.58) se može

pisati kao:

dσ inc dσ
= ⋅ S( x , Z) (3.68)
dΩ dΩ

i daje diferencijalni presjek po prostornom uglu Ω za slučaj Komptonovog rasijanja na

vezanim elektronima.

Totalni presjek interakcija za ovakav događaj je dat sa:

σ inc = ∫
0
π ro
2
(
1 + cos 2 θ ) FKN S(x,Z) 2π sin θ dθ (3.69)

gdje je ro klasični radijus elektrona (3.38). Ovdje je korišten donji indeks "inc" da bi se
prikazao Komptonov presjek koji se odnosi na vezane elektrone. Izraz (3.69) ne može biti
egzaktno integriran, ali se može izvršiti numerička integracija ili grafički doći do rezultata.

173
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

U radovima (Hubell et al., 1975; Plechaty et al.,1975) date su vrijednosti za σinc po atomu
za veliki broj elementa (Z = 1 do 100) i veliki broj različitih kompozitnih materijala (voda,
ljudsko tkivo, zemlja, plastika itd.).

3.3.6. Fotoelektrična apsorpcija

U fotoelektričnom procesu, foton energije h·υ međudjeluje s atomom, predajući mu svu

svoju energiju i izbacuje neki od čvrsto vezanih elektrona iz K, L, M, ili N ljuske. Takav
izbačeni elektron naziva se fotoelektron i nosi energiju:

E γ = h ν − ES (3.70)

gdje je ES energija veze elektrona u ljusci iz koje je izbačen. Atom nakon toga ostaje u
pobuđenom stanju, te se emisijom karakterističnih X-zraka i Ožeovih elektrona vraća u
energetski osnovno stanje.

Slobodni elektron ne može apsorbirati foton, zato je vezano stanje i njegova interakcija s
ostatkom atoma esencijalno polazište za pojavu fotoelektrične apsorpcije. Međutim, kako
je već rečeno u prethodnom, elektron se može rasijati na slobodnim elektronima prilikom
čega može doći do smanjenja njegove energije (Komptonovo rasijanje) ili energija
rasijanog fotona može ostati nepromijenjena (Tomsonovo rasijanje).

I doista, ako inicijalno slobodni elektron u mirovanju (sa energijom mirovanja me·c2)
apsorbira upadni foton energije h·υ i impulsa p = h ν / c , onda zakon očuvanja energije i
impulsa, redom, zahtijeva:

me c2
me c + h ν =
2

v2
1−
c2
(3.71)
hν me v
=
c v2
1− 2
c

174
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

gdje je v brzina elektrona nakon apsorpcije fotona. Množeći drugu jednačinu u (3.71) s c,
te je oduzimjući od prve, dobivamo:

me c2 ⎛ v⎞
me c = 2
⋅ ⎜1 − ⎟ (3.72)
v ⎝ c⎠
2
1− 2
c

Jednakost (3.72) je zadovoljena (tj. lijeva strana jednačine će biti jednaka desnoj), ako su
ispunjeni slijedeći uvjeti:

1 v
=1 i =0 (3.73)
v 2 c
1− 2
c

Drugim riječima, jednačina (3.72) ima trivijalno rješenje za zadovoljene uvjete (3.73).
Uvjet (3.73) pokazuje da je prva jednačina iz (3.71) zadovoljena samo ako je

hν=0 (3.74)

što dovodi do kontradikcije, odnosno upadni foton u tom slučaju ne bi nosio nikakvu
energiju. Prema tome, elektron koji će vršiti apsorpciju, ne može biti slobodan, već mora
biti u međudjelovanju s jezgrom i ostalim orbitalnim elektronima da bi ostali očuvani
ukupna energija i impuls cijelog sistema u interakciji.

Označimo koeficijent slabljenja i maseni koeficijent slabljenja pri fotoelektričnoj

apsorpciji sa τ i τ/ρ, redom, gdje je ρ gustoća medija. Na Slici 3.8 data je zavisnost
masenog koeficijenta fotoelektrične apsorpcije od energije upadnih fotona za vodu
(materijalna sredina s niskim rednim brojem Z) i olovo (materijalna sredina s visokim
rednim brojem Z).

Za vodu ta je zavisnost gotovo linearna i varira sa 1/(h·υ)n, gdje je n koeficijent nagiba

krive. I kriva za olovo između prekida gotovo je linearna i varira s energijom na sličan
način kao i kriva za vodu. Pokazuje se da na tim dijelovima maseni koeficijent varira s
energijom kao 1/(h υ)3. Za vrijednosti energije iznad 1 MeV, kriva koja opisuje zavisnost
masenog koeficijenta od energije fotona za olovo, postepeno mijenja nagib i oblik. U

175
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

ovom dijelu visokoenergetskog područja maseni koeficijent varira s energijom kao 1/( h
υ), a dvostruko povećanje energije reducira maseni koeficijent za faktor 2.

Slika 3.8. Maseni koeficijent slabljenja fotoelektrične apsorpcije za vodu i olovo (Johns and
Cunningham, 1983)

Primjećuje se da je kriva zavisnosti masenog koeficijenta fotoelektrične apsorpcije od

energije upadnih fotona za olovo mnogo kompleksnija od krive za vodu, a sastoji se od
niza gotovo linearnih dijelova između kojih se nalaze približno vertikalni prekidi. Ovi
vertikalni prekidi počinju se pojavljivati na nešto višim energijama, tako da je kraj prvog
prekida na energiji od 88 keV, što odgovara energiji veze K-ljuske u olovu. Energije niže
od 88 keV nisu dovoljne da upadni foton pobudi elektrone iz K-ljuske, pa je za te
vrijednosti energija fotoelektrične apsorpcije ograničena na L i M ljuske. Ukoliko je
energija fotona samo malo veća od 88 keV može doći do izbacivanja elektrona iz K-
ljuske, a maseni koeficijent apsorpcije se u tom slučaju naglo povećava približno za faktor
5 (sa 0.184 m2/kg na 0.748 m2/kg). Za ovo naglo povećanje masenog koeficijenta
najzaslužnija su 2 pobuđena elektrona iz K-ljuske. Ako se u obzir uzmu i elektroni iz L i
M-ljuski, koji se također pobuđuju na višim energijama, pokazuje se da je njihov doprinos
u povećanju masenog koeficijenta znatno manji u odnosu na doprinos elektrona
pobuđenih u K-ljusci. Navedene činjenice vode na zaključak da će se maksimalna

176
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

fotoelektrična apsorpcija pojaviti samo u slučajevima kada su energije upadnih fotona

uporedive s energijama vezanih elektrona u atomu (Johns and Cunningam, 1983).

Razmotrimo sada kako fotoelektrična apsorpcija zavisi od rednog (atomskog) broja Z.

Diferencijalni presjek rasijanja direktno zavisi od vrijednosti atomskog broja, pa je za
atome s visokim atomskim brojem proporcionalan s Z4, a za atome s niskim atomskim
brojem s Z4.8 (Johns and Cunningham, 1983). Kako se svaki atom sastoji od Z elektrona,
onda je maseni koeficijent po jednom elektronu funkcija oblika Z3 za atome s visokim
atomskim brojem i Z3.8 za atome s niskim atomskim brojem. s izuzetkom atoma vodika,
broj elektrona po gramu za većinu elemenata je konstantan, što znači da diferencijalni
presjek po gramu ima istu Z-zavisnost kao i diferencijalni presjek po elektronu, tj. Z3.8 za
atome s niskim atomskim brojem i Z3 za atome s visokim atomskim brojem.

Međutim, u praktične svrhe, a specijalno u medicinskoj radijacionoj fizici, najčešće se za

totalni presjek fotoelektrične apsorpcije koristi slijedeća osimiempirijska relacija (Johns
and Cunningham, 1983; Smith, 2000):

n
⎛ Z⎞
τ a (E = const ) = k ⎜ ⎟ (3.75)
⎝α⎠

gdje je α - energija jonizacije za ljusku gdje se događa apsorpcija, n - konstanta koja se

mijenja u granicama od 1.5 do 2.4, dok konstanta k ima red veličine π ro2/137 (ro - klasični
radijus elektrona (3.38)). Relacija (3.75) uglavnom pokazuje dobro slaganje s
eksperimentalnim opažanjima, osim za veoma ograničen broj vrijednosti atomskih brojeva
i energija (Johns and Cunningham, 1983).

3.3.7. Produkcija parova elektron-pozitron

Upadni foton koji nosi najmanje dvostruku energiju mirovanja elektrona, h ν ≥ 2 m e c 2 ,

može biti konvertiran u par elektron-pozitron, ukoliko se nađe u polju jezgre. Međutim,
produkcija para elektron-pozitron se može pojaviti i pri rasijanju upadnog fotona u polju
orbitalnih elektrona, mada je vjerovatnost ovakvog događaja mnogo manja, a energetski

177
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

prag dvostruko veći, tj. 4 mec2 (Slika 3.9). Takav proces se često naziva produkcija
"tripleta", pošto se uz par elektron-pozitron pojavljuje i rasijani originalni elektron.

Kako je energetski ekvivalent mase mirovanja jednog elektrona 0.511 MeV, a prilikom
nastanka para elektron-pozitron formiraju se dvije čestice, upadni foton mora imati
energiju od najmanje 1.022 MeV da bi uopće došlo do ovakvog procesa. Kada se
produkcija parova dogodi u polju jezgre, masivna jezgra trpi veoma mali uzmak, tako da
se energija upadnog fotona hν konvertira u 2 mec2 plus kinetičku energiju nastalog
pozitrona T+ i elektrona T-:

h ν = 2 m e c 2 + T+ + T− (3.76)

Preraspodjela viška energije između pozitrona i elektrona se dešava kontinuirano: od

minimalne vrijednosti 0 do maksimalne vrijednosti hν –2mec2. Pokazuje se da vjerovatnost
pojave produkcije para elektron-pozitron raste s povećanjem upadne energije fotona, kao i
s povećanjem kvadrata atomskog broja (sa Z2).

Slika 3.9. Apsorpcija upadnog fotona mehanizmom produkcije parova i "tripleta" (Johns and
Cunningham, 1983)

Opaža se i inverzan proces produkciji parova elektron-pozitron, kada elektron i pozitron

anihiliraju transformirajući se u fotone. Pozitroni mogu anihilirati ne gubeći kinetičku
energiju, u "letu", mada je mnogo vjerovatnije da se prvo uspore pri prolasku kroz medij,
178
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

privuku elektron, a zatim formiraju pozitronij. Pozitronij je nestabilan vezani sistem, koga
formira par elektron-pozitron, okrečući se oko zajedničkog centra masa. Vrijeme života
pozitronija je reda veličine 10-10 s, nakon čega dolazi do anihilacije elektrona i pozitrona.
Pošto je ukupan impuls pozitronija prije raspada jednak nuli, moraju nastati najmanje dva
fotona da bi impuls ostao sačuvan. Pri tome je najvjerovatniji događaj nastanak dva fotona
energije od po 0.511 MeV, koja se rasijavaju u suprotnim smjerovima (pod uglom od
180o).

Srednja energija transfera po interakciji za proces produkcije para pozitron-elektron je:

κ E κtr = h ν − 2 m e c 2 (3.77)

Totalni presjek pri procesu produkcije parova i "tripleta" može se dobiti na osnovu
Bornove (Born M.) aproksimacije (Bethe and Heitler, 1934) uz slijedeće pretpostavke:

ƒ Z2/(h υ) << 1, što znači da ovakav način tretiranja problema neće vrijediti za velike
atomske brojeve Z i niske energije.

ƒ Kada se interakcija dešava blizu jezgre, također i parovi elektron pozitron nastaju
u blizini jezgre, tj. u kulonskom polju jezgre, tako da je na velikim udaljenostima
kulonsko polje jezgre ekranizirano kulonskim poljima orbitalnih elektrona.
Međutim, u ovoj aproksimaciji, nije uzet u obzir utjecaj ekranizacije na dinamiku
sudara (Smith, 2000).

ƒ Emitirani elektroni su predstavljeni ravnim talasom.

U Bornovoj aproksimaciji, nije uzeta u obzir kulonska interakcija između jezgre i

emitiranih čestica, tako da su energije pozitrona i elektrona jednake. Ako bi se uzele u
obzir i kulonske interakcije, specijalno za upadne fotone energija samo malo većih od
praga reakcije, energije pozitrona i elektrona bi se međusobno razlikovale. Zbog svog
pozitivnog naboja, nastali pozitron bi posjedovao nešto veću kinetičku energiju od
elektrona, uslijed odbojnog djelovanja jezgre i privlačnog djelovanja orbitalnih elektrona.
Ova asimetrija se reducira s povećanjem energija upadnih fotona.

179
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Totalni presjek pri produkciji parova u Bornovoj aproksimaciji (visoke energije, malo Z,
efekti ekranizacije nisu uzeti u obzir) je (Smith, 2000):

1 2 2 ⎡ 8 ⎛ 2 h ν ⎞ 218 ⎤
κp = ro Z ⎢ ln⎜⎜ ⎟−
2 ⎟ ⎥ (3.78)
137 ⎢⎣ 29 ⎝ m e c ⎠ 27 ⎥⎦

gdje je ro - klasični radijus elektrona (3.38).

Pri formiranju "tripleta" totalni presjek je dat sa (Votruba, 1948):

2
1 π 3 ⎛ h ν − 4 mec2 ⎞
κt =
2
ro Z ⎜ ⎟ (3.79)
137 972 ⎜ mec2 ⎟
⎝ ⎠

Napomenimo da oba izraza (3.78) i (3.79) daju totalni presjek u m2 atom-1.

Primijetimo da je presjek procesa stvaranja parova i "tripleta" ispod kritičnog energetskog

praga (1.02 MeV za produkciju parova i 2.04 MeV za produkciju "tripleta") jednak nuli. U
slučaju produkcije parova, totalni presjek brzo raste s porastom energije upadnih fotona
iznad energetskog praga i približno varira sa Z2 (3.78), dok za slučaj produkcije "tripleta",
iznad energetskog praga, približno varira sa Z (3.79).

U skorije vrijeme, napravljen je niz pokašaja da se relacije (3.78) i (3.79) korigiraju, te

izbjegnu ograničenja i poteškoće koje proizilaze iz pretpostavki Bornove aproksimacije
(Davisson, 1968; Salvat et al., 2001; Cawrakow and Rogers, 2003).

3.3.8. Nuklearni fotoefekt

Kada energija upadnog fotona premaši energiju veze nekog od nukleona u jezgri, jezgro
može apsorbirati foton. Kao rezultat takve reakcije iz jezgre može biti izbačen jedan ili
više nukleona (protona i/ili neutrona). Presjek nuklearnog fotoefekta zavisi na kompliciran
način od atomskog broja Z i masenog broja A, a otuda i od same strukture materijala u
kome se proces događa (Salvat et al., 2001; Cawrakow and Rogers, 2003 ). I ovaj presjek
ima energetski prag, koji se pojavljuje u obliku dominantnog rezonantnog pika. Pik se

180
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

javlja između 5 MeV i 40 MeV, zavisno od elementa, i može doprinositi između 2 %

(elementi s visokim Z) i 6 % (elementi s niskim Z) u totalnom atomskom presjeku.

3.3.9. Totalni atomski presjek

Ukupan atomski presjek je suma parcijalnih presjeka (koherentnog rasijanja,

nekoherentnog rasijanja, produkcije parova i "tripleta", fotoelektrične apsorpcije,
nuklearnog fotoefekta) prisutnih pri datoj interakciji upadnog fotonskog zračenja s
materijom.

Slika 3.10. Totalni i parcijalni presjeci za (a) ugljik i (b) olovo (Mayles et al., 2007)

181
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

Na Slici 3.10. dati su totalni atomski presjeci i njihovi odgovarajući parcijalni presjeci za
ugljik (Z=6) i olovo (Z=82) (Mayles et al., 2007).

Za oba elementa fotoelektrična apsorpcija (FE) je dominantna interakcija na niskim

energijama upadnih fotona (< 50 keV za ugljik i < 800 keV za olovo). S povećanjem
energije fotona postaje sve dominantnije nekoherentno (nekoh) rasijanje (mada presjek
nekoherentnog rasijanja nakog dostizanja maksimalne vrijednosti počinje opadati -
pogledati Sliku 3.10). Za medije niskih atomskih brojeva, kao što je ugljik, nekoherentna
interakcija ostaje najdominantniji proces rasijanja u širokom energetskom pojasu (od 100
keV do 20 MeV), dok se za medije visokih atomskih brojeva ova dominantnost
nekoherentnog rasijanja ograničava na znatno uži interval, od 800 keV do 5 MeV (olovo).
Sužavanje energetskog područja dominantnosti nekoherentnog rasijanja kod medija s
visokim atomskim brojem uzrokovano je pojavom produkcije parova elektron-pozitron na
energijama iznad 1.022 MeV i jakom, kvadratnom zavisnošću presjeka ove reakcije od
atomskog broja Z [pogledati izraz (3.78)]. Za oba elementa, i ugljik i olovo, presjek
procesa produkcije parova (par) permanentno raste s energijom, te dostiže maksimum na
energiji od približno 100 MeV, i nakon toga ostaje konstantan. Na Slici 3.10, također se
može uočiti nešto veća vjerovatnost produkcije "tripleta" (triplet) u ugljiku (niži atomski
broj) nego u olovu (viši atomski broj). Nuklearni fotoefekat značajno doprinosi totalnom
atomskom presjeku u uskom energetskom intervalu oko dominantnog rezonantnog pika.
Energetski prag za pojavu nuklearnog fotoefekta je iznad 10 MeV za ugljik, dok se kod
olova pojavljuje na nižim energijama fotona. Koherentno rasijanje (koh) se niti u jednom
slučaju ne pojavljuje kao dominantna interakcija, mada je na niskim energijama
vjerovatniji proces od nekoherentnog rasijanja. Međutim, na tim je energijama
fotoelektrična apsorpcija daleko najdominantniji proces interakcije.

Veza između linearnog koeficijenta slabljenja μ i totalnog atomskog presjeka σtot je:

μ = N ⋅ σ tot (3.80)

gdje je N - broj atoma po jedinici zapremine mete dat kao:

182
 3. Prolazak γ-zraka i naelektrisanih čestica kroz materiju

NA
N= ⋅ρ (3.81)
A

pri čemu je NA - Avogadrov broj (6.022·1023 atom/mol), A - relativna atomska masa

elementa od koga je napravljena meta izražena u atomskim jedinicama mase (amu) i ρ -
gustoća mete. Dijeljejem izraza (3.80) s gustoćom mete ρ dobiva se veza između masenog
koeficijenta slabljenja i totalnog atomskog presjeka σtot.

183
 4. X-zračenje

4.1. Spektar elektromagnetnog zračenja

Elektromagnetni talasi prenose energiju kroz vakuum brzinom svjetlosti. Energija

prenesena elektromagnetnim talasima sastoji se od dvije komponente: električne energije i
magnetske energije. Pri prenosu elektromagnetnih talasa kroz prostor, svaka vremenska
promjena električnog polja inducira nastanak magnetnog polja i obrnuto, svaka vremenska
promjena magnetnog polja inducira nastanak električnog polja. U skladu s Maksvelovim
jednačinama, prisustvo bilo koga od ova dva vremenski promjenljiva polja nužno
zahtijeva i prisustvo drugog polja. Stacionarni naboji ili naboji koji se kreću konstantnom
brzinom nisu u stanju producirati vremenski promjenljiva polja. Stoga, u općem slučaju,
izvori elektomagnetnog polja mogu biti samo naelektrisane čestice ili sistemi
naelektrisanih čestica koji se kreću s promjenljivom brzinom. Međutim, elektromagnetno
zračenje (talasi) može biti emitirano i pri kvantnim prelazima atomskih sistema s višeg u
neko niže energetsko stanje.

Energija po fotonu E koju nose elektromagnetni talasi iznosi:

E = hν (4.1)

gdje je h = 6.626176 ⋅ 10 −34 J s Plankova konstanta, a ν – frekvencija talasa.

Energije elektromagnetnog zračenja, kao i pripadne talasne dužine (frekvencije),

pokrivaju veoma širok raspon vrijednosti. U Tabeli 4.1 je dat spektar elektromagnetnog
zračenja, s osnovnim karakteristikama pojedinih područja zračenja.

Jedna od najindikativnijih veličina koja opisuje osobine zračenja jeste intenzitet zračenja I.
To je energije E koja prolazi kroz jedinicu površine S u jedinici vremena t :

E
I= (4.2)
S ⋅ t ⋅ cos θ

184
 4. X-zračenje

gdje je θ – ugao koji zaklapa upadni zrak s površinom.

Tabela 4.1. Spektar elektromagnetnog zračenja

Vrsta zračenja Talasna dužina Frekvencija (Hz)

radiotalasi >0.3 m <109

mikrotalasi 1 mm - 0.3 m 109 - 3.0ּ1011
infracrvena svjetlost 760 nm - 1mm 3.0ּ 1011 - 3.9ּ 1014
vidljiva svjetlost 380 nm - 760 nm 3.9ּ 1014 - 7.9ּ 1014
ultraljubičasta svjetlost 1 nm - 380 nm 7.9ּ 1014 - 3.0ּ 1017
rendgensko zračenje 0.001 nm - 10 nm 3.0ּ 1016 - 3.0ּ 1020
γ-zračenje 10-15 m – 0.001 nm 3.0ּ 1020 - 3.0ּ 1023
kosmičko zračenje <10-15 m <3.0 ּ1023

4.2. Nastanak rendgenskog zračenja

Rendgensko zračenje je 1895. godine otkrio njemački fizičar Vilhem Rendgen (Röntgen
W.C.) koji ga je nazvao X-zrakama. Za samo nekoliko mjeseci istraživanja on je uočio
njihove osnovne karakteristike i ukazao na mogućnost njihove primjene u medicini i
tehnici.

Osnovno svojstvo X-zraka za primjenu je ovisnost njegovog intenziteta o gustoći medija

kroz koji prolazi. Snop zračenja nakon prolaza kroz tvar nehomogene gustoće sadrži
informacije o razlikama u gustoći tvari kroz koju su prošli pojedini dijelovi snopa.
Vizuelizacijom izlaznog snopa X-zračenja na fluorescentnom zaslonu ili snimanjem na
rendgenografskom filmu stvara se slika ozračenih predmeta.

Izvor rendgenskog zračenja je najčešće rendgenska cijev. Danas se upotrebljavaju

rendgenske cijevi s užarenom katodom koja je mnogo efikasnija u emitiranju elektrona od
hladne katode s jonskim cijevima. Osnovni dijelovi jednostavne rendgenske cijevi su
(Slika 4.1):

185
 4. X-zračenje

1. zagrijana metalna elektroda koja osigurava dovoljan broj elektrona termojonskom

emisijom i djeluje kao katoda,
2. evakuirana komora duž koje djeluje razlika potencijala,
3. metalna anoda (meta) koja s visokom efikasnošću pretvara energije upadnih
elektrona u fotone X-zračenja,
4. tanki prozor na komori kroz koji se može emitirati nastalo X-zračenje.

Slika 4.1. Shematski prikaz jednostavne rendgenske cijevi

Da bi se dobili brzi elektroni kojima se bombardira anoda, kao katoda se upotrebljava

volframova žarna nit zagrijana do temperature približno od 2600 K, tako da može emitirati
dovoljan broj elektrona. Zbog električnog polja uspostavljenog između elektroda ti se
elektroni ubrzavaju. Brzina elektrona zavisi od jačine električnog polja, odnosno od visine
napona između anode i katode. Da bi se elektroni mogli slobodno kretati prema anodi,
obje elektrode se postavljaju u evakuisani stakleni balon (pritisak unutar balona je reda
veličine 10-4 Pa). Brojna vrijednost sila F koja djeluje na elektron naboja e između katode
i anode na rastojanju d, pri naponu između elektroda Ua, data je relacijom:

Ua ⋅ e
F= (4.3)
d
Ova sila ubrzava elektron tako da on nakon pređenog puta d između elektroda, u trenutku
sudara anodi prenosi kinetičku energiju:

m e v12
F⋅d = (4.4)
2

gdje je v1 - brzina kojom elektron udara u anodu, a me – masa elektrona.

186
 4. X-zračenje

Udarom elektrona u metu (anodu) najveći dio kinetičke energije se pretvara u toplotu, a
samo se jedan mali dio (najviše 3-4 %, a pri energijama X-zračenja koje se koriste u
dijagnostici, jedva oko 1%) pretvara u rendgensko zračenje.

Maksimalna struja elektrona (tzv. anodna struja zasićenja) Iaz koju neka užarena katoda
može emitirati, data je Ričardsonovim (Richardson) zakonom (Johns and Cunningham,
1983):

⎛ e ⋅ Ua ⎞
I az = C ⋅ A ⋅ T 2 ⋅ exp⎜ ⎟ (4.5)
⎝ k ⋅T ⎠

gdje je A-površina katode, T-temperatura katode, k-Boltzmannova konstanta, eUa-izlazni

rad elektrona, a C-koeficijent proporcionalnosti. Odavde nije teško vidjeti da maksimalna
struja elektrona koja može izaći iz užarene katode jako zavisi od temperature.

Temperatura se može lako regulirati strujom žarenja katode IH i na taj način upravljati
količinom emitiranih elektrona iz katode, a time i anodnom strujom. Za manje anodne
napone može se regulirati struja emitiranih elektrona anodnim naponom. Ovaj postupak se
naziva reguliranje područja prostornog naboja. No, kada anodni napon dostigne određenu
vrijednost (kada svi emitirani elektroni dospiju do anode), pojavljuje se zasićenje anodne
struje, čija je maksimalna vrijednost data relacijom (4.3). Za niže anodne napone, struja
rendgenske cijevi Ia, data je Longmuir-Šotkijevom (Longmuir-Schottky) relacijom (Johns
and Cunningham, 1983):

I a = K ⋅ U 3a / 2 (4.6)

gdje je K-koeficijent proporcionalnosti, a Ua– napon između anode i katode. Koeficijent

proporcionalnosti K ovisi o geometrijskoj izvedbi rendgenske cijevi.

Rendgenske cijevi rade obično u području struje zasićenja, u kojem je ovisnost o anodnom
naponu slabo izražena. Struja zasićenja regulira se promjenom struje žarenja katode, o
kojoj ovisi temperatura katode. Žarna nit rendgenske cijevi izrađuje se od volframa, koji
ima visoko talište (3370 °C), pa ne dolazi do prevelikog isparavanja katode kod radnih
temperatura od oko 2500 °C. Katoda se može izvesti u obliku zavojnice, tako da izvor
elektrona ima kružni oblik, ili u obliku cilindra, što se češće koristi. Fokusirajuća
187
 4. X-zračenje

elektroda formira električno polje između katode i anode koje kolimira elektrone prema
anodi. Razmak između katode i anode nije velik (oko 1 cm), pa se mjesto sudara ubrzanih
elektrona s anodom jako zagrijava (katkad do žarenja). Zato je neophodno za anodu
osigurati efikasno hlađenje. Za rendgenske cijevi s nižim radnim naponima anoda se hladi
zrakom, a za rendgenske cijevi s višim radnim naponima koriste se specijalna ulja ili voda.
Osim toga, područje anode koje elektroni najčešće pogađaju prekriva se volframskim
slojem, koji pored toga što ima visoko talište ima i relativno veliki atomski broj (Z=74),
tako da se na ovaj način povećava i efikasnost produkcije X-zračenja. Danas se mnogo
češće u rendgenskim uređajima koriste umjesto statičnih, rotirajuće anode. Na taj se način
povećava aktivna površina sudara elektrona s anodom.

Brzina odvođenja toplote s anode je data sa:

dQ λ ⋅ A
= ⋅ Δϑ (4.7 )
dt Δd
gdje je λ - toplotna vodljivost, a Δd - debljina sloja u kome se javlja temperaturna razlika
Δ ϑ i A – aktivna površina s koje se odvodi toplota.

4.3. Spektri X-zračenja

Pri bombardiranju mete brzim elektronima nastaju dvije bitno različite komponente
rendgenskog zračenja:
1. zakočno zračenje (bremsstrahlung)
2. karakteristično zračenje
Na Slici 4.2 prikazan je tipičan spektar X-zračenja za volframsku anodu na 10 keV (Johns
and Cunningham, 1983). Jasno su uočljiva dva superponirana spektra: jedan kontinuirani,
a drugi linijski. Na kontinuiranu komponentu ovoga spektra, koja se još naziva "bijelo
zračenje" (white radiation), "bremssthrahlung", zračenje kočenjem ili zakočno zračenje,
superponirani su oštri, linijski pikovi K-serije X-zračenja, tzv. "karakteristično zračenje"
(njihov položaj u spektru zavisi direktno od atomskog broja elementa od kojeg je
napravljena meta). S obzirom na to da jako liči kontinuiranom spektru bijele svjetlosti

188
 4. X-zračenje

emitirane iz užarene niti obične, kućne sijalice, kontinurani dio spektra je nazvan "bijelo
zračenje".

Slika 4.2. Tipičan spektar X-zračenja za volframsku anodu (Ivanović, Vučić, 1981)

Prodirući kroz površinski sloj mete upadni elektroni se podvrgavaju različitim tipovima
događaja. Većina ovih događaja uzrokuje malu predaju energije upadnih elektrona
atomima mete što dovodi do njihove jonizacije (Slika 4.3.a). Ovaj tip događaja se ponekad
naziva i jonizacijskim sudarima. Ostali tipovi događaja koji vode na produkciju zračenja
(Slika 4.3.b, c i d) nazivaju se radijacijskim sudarima.

Na slici 4.3.a shematski je prikazan trag brzog upadnog elektrona nakon prodora u
površinski sloj mete, gdje on trpi veći broj uzastopnih sudara s atomima mete, pri čemu
mijenja pravac i izaziva jonizaciju. Svaki od ovih sudara uzrokuje prenos dijela energije
upadnih elektrona na orbitalne elektrone atoma mete, pri čemu orbitalni elektroni bivaju
izbačeni iz "originalnih" atoma. Tako, recimo, 100 keV-ski upadni elektron može
pretrpjeti i do 100 takvih interakcija prije nego se potpuno zaustavi u meti, pri čemu će se
većina predane energije transformirati u toplotu. U manjem broju takvih sudara, orbitalni
elektroni izbačeni iz atoma mete imat će dovoljnu energiju da i sami uzrokuju nove
jonizacije na svom putu kroz metu. Takvi elektroni se nazivaju delta zraci (Slika 4.3.a).

Međutim, s stanovišta radijacijske fizike interesantniji su mnogo rjeđi događaji, tj. oni
koji uzrokuju produkciju X-zračenja, Slika 4.3.b, c, d. Na slici 4.3.b, shematski je prikazan
direktan sudar brzog upadnog elektrona s jednim od K-elektrona atoma volframske mete i
189
 4. X-zračenje

njegovo "izbacivanje" iz prvobitnog energetskog stanja. Kada neki od elektrona s viših

energetskih stanja popuni ovako nastalo upražnjeno mjesto emitira se karakteristično
K-zračenje. Ukoliko upadni elektron nema dovoljnu energiju da "izbaci" K-elektron
iz atoma volframa, neće doći do K-emisije X-zračenja, a spektar takvog zračenja neće
imati diskretnu komponentu (liniju) na odgovarajućoj energiji (talasnoj dužini).

Slika 4.3. Tipovi radijacijskih sudara (Johns and Cunningham, 1983)

Postoji i mala vjerovatnoća da se brzi upadni elektroni probiju veoma blizu jegre atoma
mete, te izgube nešto energije uslijed interakcije s njim, što je shematski prikazano na slici
4.3.c. Naime, elektron će u tom slučaju biti zahvaćen kulonskim poljem pozitivno
naelektrizirane jezgre N, što će izazvati smanjenje energije E upadnog elektrona koje se
ispoljava kroz emisiju fotona energije hv. Prema tome, nakon interakcije s jezgrom
upadnom elektronu preostaje energija E – hv. Ovo naglo usporenje elektrona praćeno
gubitkom energije u obliku emisije fotona najčešće se opisuje njemačkom riječi
"bremsstrahlung" ("zakočno zračenje" ili "zračenje kočenjem") i osnovni je uzrok pojave
kontinuirane komponente spektra X-zračenja. Za niske energije upadnih elektrona
vjerovatnost ovakvih događaja je gotovo beznačajna, mada za visokoenergetske elektrone
ovakvi događaji postaju vjerovatniji od jonizacijskih sudara.

I konačno, na slici 4.3.d shematski je predstavljen malo vjerovatan tip interakcije, pri
kome upadni elektron centralnim čeonim sudarom pogađa jezgro atoma mete, te se
potpuno zaustavlja nakon samo jednog sudara, predajući svu svoju energiju

190
 4. X-zračenje

emitiranom fotonu bijelog zračenja. Broj ovakvih dogadaja je veoma mali, mada je
vjerovatnoća da se jave različita od nule, i oni su odgovorni za pojavu maksimalne
granične energije u spektrima X-zračenja. Kada, recimo, elektron energije 100 keV
pogađa metu, realno je očekivati da se u spektru pojavi nekoliko fotona s energijom od
100 keV, mada se ne bi smjeli pojaviti fotoni viših energija od te.

Radijacijski sudari ilustrirani na slici 4.3.b, c i d su veoma rijetki događaji za energije koje
se koriste u standardnim uređajima za proizvodnju X-zračenja. Recimo, za rendgensku
cijev od 100 keV, upadni elektroni bombardirajući anodu gube čak 99 % od prvobitne
energije na jonizacijske sudare, što uzrokuje njeno znatno zagrijavanje. Zato su standardne
rendgenske cijevi (naročito one koje se koriste u medicinskoj dijagnostici) veoma
neefikasni pretvarači energije u X-zračenje. Međutim, kod savremenih visokoenergetskih
mašina za proizvodnju X-zračenja, kao što su betatroni ili linearni akcelaratori, situacija je
potpuno suprotna. Gotovo 95 % uložene energije je moguće pretvoriti u bijelo zračenje.

4.3.1. Zakočno zračenje (Bremsstrahlung)

Zakočno zračenje (bremsstrahlung) nastaje naglim kočenjem brzih elektrona u meti.

Povremeno će se elektron približiti jezgru ciljanog atoma, gdje će pretrpjeti promjenu
putanje, jer su naboj i masa jezgra mnogo veći od mase i naboja elektrona. Elektron ne
prodire u jezgro zbog prisustva energetske barijere koja je viša od energije upadnog
elektrona. Kao posljedica nastaje zakretanje elektrona oko jezgre, a kao rezultat ove
interakcije nastaje gubitak kinetičke energije i emisija elektromagnetnog zračenja koje je u
frekvencijskom rasponu X-zraka.

Prolaskom neposredno pored atomske jezgre, elektron se naglo usporava i brzina mu se

smanjuje sa v1 na v2. Time se i početna energija E1 smanjuje na E2, a razlika energije
ΔE = E 2 − E1 se pretvara u foton elektromagnetskog zračenja frekvencije Δν prema
relaciji (4.1):

ΔE = h ⋅ Δν (4.7)

191
 4. X-zračenje

Talasna dužina Δλ takvog zračenja je tada:

c
Δλ =
Δν

ili uvažavanjem relacije (4.7) to postaje:

h ⋅c
Δλ = (4.8)
ΔE

je h – Planckova konstanta, a c – brzina prostiranja svjetlosti u vakuumu.

Kada bi se sva kinetička energija elektrona pretvorila u elektromagnetno zračenje, onda bi

ona bila jednaka radu potrebnom za savladavanje razlike potencijala U a = ΔV , tako da

je:

ΔE = eU a (4.9)

Ovako nastali foton ima maksimalnu moguću energiju, kojoj odgovara maksimalna
frekvencija, odnosno najkraća talasna dužinu rendgenskog zračenja λmin, nastalog uz
anodni napon Ua.:

h ⋅c k
λ min = = (4.10)
eU a U a

gdje je k ≈ 12,4 ּ10-7 V, m - koeficijent proporcionalnosti, a e - naelektrisanje elektrona.

Ponekad se dešava da elektron pretrpi manju elastičnu interakciju s orbitalnim elektronom.

Kao rezultat nastaje prenos određene količine energije na metu koja se pretvara u toplotu.

Za ostali, mnogo veći broj elektrona, energija ΔEe, koja se pretvara u elektromagnetno
zračenje, manja je od primarne energije Ee1, pa su valne dužine tog zračenja veće, a i
intenzitet zračenja raste s porastom anodnog napona Ua. Intenzitet zračenja ovisi i o
materijalu anode: što je veći atomski broj Z hemijskog elementa od kojeg je napravljena
anoda, to je veći intenzitet zračenja. Ukupni intenzitet I snopa kontinuiranog spektra X-
zračenja može se predočiti integralom u granicama λmin do ∞:

192
 4. X-zračenje

∞
I= ∫I
λ min
λ dλ (4.11)

gdje je Iλ - intenzitet zračenja u području talasnih dužina dλ. Intenzitet zakočnog

X-zračenja proporcionalan je i anodnoj struji Ia, jer je ona pokazatelj broja
elektrona koji bombardiraju anodu.
Kao što je već napomenuto u prethodnom, za zakočno zračenje je karakteristična pojava
tzv. kontinualnog spektra (pogledati Sliku 4.2).

4.3.2. Karakteristično zračenje

Pored kontinualnog spektra, pri emisiji X-zraka, može se javiti i linijski spektar koji
nastaje kao posljedica interakcije upadnog elektrona s vezanim orbitalnim elektronom u
meti. To je tzv. karakteristično zračenje. Ako upadni elektron ima dovoljnu energiju da
savlada energiju veze, on može izbiti vezani elektron stvarajući šupljinu u ljusci.
Izbacivanjem elektrona iz atomskih ljuski nižih energetskih stanja brzim elektronima koji
udaraju u metu, te popunjavanjem nastalih praznina elektronima iz viših energetskih
nivoa, nastaje zračenje s samo nekoliko talasnih dužina karakterističnih za hemijski
element od kojeg je anoda sačinjena. Vjerovatnoća da se ovo desi je veća za unutrašnje
ljuske. Ovaj prazni energetski nivo se onda popunjava elektronom s višeg energetskog
nivoa i višak energije se emitira kao X-zračenje.

Fotoni X-zraka emitirani na ovaj način imaju energije jednake razlici energija dva
energetska nivoa i prema tome karakteristični su za element od kojeg je napravljena meta.

Da bi nastalo karakteristično zračenje određene karakteristične talasne dužine λk, anodni

napon rendgenske cijevi Ua mora biti veći od tzv. kritičnog anodnog napona:

k
U a ,krit = (4.12)
λk

gdje je k - koeficijent proporcionalnosti. Karakteristično i zakočno zračenje se uvijek

pojavljuju zajedno. Karakteristično zračenje je intenzivnije kad se upotrijebi niži anodni
193
 4. X-zračenje

napon (ali još uvijek viši od Ua,krit) i kod anoda napravljenih od elementa s manjim
atomskim brojem. Filtriranjem X-zračenja prikladnim filterima mogu se razdvojiti ove
dvije komponente zračenja.

4.4. Transmisija slike

Posmatranje unutrašnje anatomske strukture pomoću X-zraka predmet je rendgen-

dijagnostike. Ona je bazirana na zakonima apsorpcije X-zračenja s obzirom na različite
gustine tkiva i različite redne brojeve pojedinih anatomskih struktura u tijelu.

Slike nastale prolaskom X-zračenja kroz tijelo stvaraju se interakcijom fotona s

detektorima X-zračenja (film, ekran itd.). Ovaj proces se naziva prenosom ili transmisijom
slike. Prenesena slika I(x,y) je 2D projekcija 3-dimenzionalne distribucije oslabljenih X-
zraka pri prolasku kroz tijelo.

Razmotrimo slučaj kada X-zraci intenziteta I0 prolaze kroz homogeni blok tkiva (Slika
4.4). Pretpostavimo da su efektivni presjeci snopa X-zračenja i atoma od koga je
izgrađeno tkivo, A i σ, redom. Ako je n broj atoma po jedinici zapremine mete, onda
veličina n σ daje makroskopski efektivni presjek, tj. ukupni efektivni presjek za sva jezgra
atoma razmatranog dijela tkiva po jedinici zapremine. Stoga je ukupna površina
atoma koja će biti pogođena upadnim zaračenjem A n σ, a vjerovatnost da neki od fotona
iz upadnog snopa, (Slika 4.4), interagira s atomom tkiva je:

A⋅n ⋅σ
= n⋅σ (4.13)
A

Zatim pretpostavimo, da sve interakcije u potpunosti slabe upadni snop fotona

(naravno, ovakav događaj u realnom mikrosvijetu teško je moguće realizirati). Uz ovu
pretpostavku, promjena intenziteta dI upadnog snopa fotona nakon prolaska kroz
beskonačno tanak sloj tkiva debljine dx je:

dI = − n ⋅ σ ⋅ I ⋅ dx (4.14)

Rješenje diferencijalne jednačine (4.14) je dato sa:

194
 4. X-zračenje

I ( x ) = I o ⋅ e − μ⋅ x (4.15)

gdje je μ = n ⋅ σ - linearni koeficijent slabljenja (cm-1), x - dužina puta kroz materijal

(cm), I(x) - intenzitet fotona na mjestu x, a Io - intenzitet izvora upadnog fotonskog
zračenja. Naravno, izraz (4.14) je primjenjiv samo za slučaj homogenih tkiva
(μ=const. duž puta x) i monoenergetskih X-zraka.

Slika 4.4.

Sada se zadržimo na nešto složenijoj situaciji, kada X-zračenje prolazi kroz plućno tkivo,
tjelesnu tečnost, meko tkivo i kosti (Slika 4.5). U ovom slučaju koeficijent slabljenja nije
više konstantan ( μ ≠ const. ). Intenzitet I(x,y) fotonskog zračenja koje stiže na film (ili
neki drugi detektor) je dat s (Dove, 2001):

I( x, y) = I o ⋅ exp[−∑ μ( x, y, z) ⋅ Δz i ] (4.16)
i

gdje je z put koji prolazi zračenje u tijelu, razdijeljen na intervale Δzi.

Naprimjer, želimo proračunati kontrast ili razliku između intenziteta regiona s tumorom pluća
i okolnog, zdravog tkiva. Fotoni prolaze, u prosjeku, oko 35 cm puta kroz grudni koš, pri
čemu prvih 3 cm prolaze kroz grudno tkivo, zatim oko 29 cm kroz plućno tkivo i zrak u
njemu, i na kraju izlaze iz grudnog koša kroz 3 cm debelo grudno tkivo. Prema tome, ukupno
slabljenje bi iznosilo:

195
 4. X-zračenje

I( x = 3) = I o e −μ1 ⋅3
I( x = 3 + 29) = (I o e −μ1 ⋅3 ) ⋅ e −μ 2 ⋅29
(4.17)
I( x = 3 + 29 + 3) = ((I o e −μ1 ⋅3 ) ⋅ e −μ 2 ⋅29 ) ⋅ e −μ3 ⋅3 =
= I o ⋅ e −( μ1 ⋅6 + μ 2 ⋅29 )

Slika 4.5.

Koeficijent slabljenja za grudno tkivo je μ1 = 0.14 cm-1, a za plućno tkivo sa zrakom μ2 = 0.05
cm-1. Otuda je promjena intenziteta zračenja dospjelog na detektor:

I
= 0.10 (4.18)
Io

Ukoliko je prisutan plućni karcinom, recimo okruglog oblika s dijametrom 3 cm i

koeficijentom slabljenja μ3 = 0.14 cm-1, potrebno je dodati u izraz (1.5) još jedan član
slabljenja, tako da je:

I
= e −( μ1 ⋅6 + μ 2 ⋅29 + μ3 ⋅3) = 0.77 (4.19)
Io

što pokazuje da je promjena kontrasta 23 %.

Općenito uzevši, fotografski film nije mnogo osjetljiv na X-zračenje, pa se zbog toga u
radiografiji upotrebljavaju filmovi koji imaju emulzije s obje strane površine. Djelovanje
X-fotona na emulzije se može povećati i postavljanjem fluorescentnih folija tik uz površine
emulzija. Djelovanje ovih folija povećava fotografski prinos nekoliko puta. Iz istog
196
 4. X-zračenje

razloga se koriste i listovi olova, gdje fotoelektroni izbačeni s površine djeluju direktno na
emulziju.

197
 5. Nuklearne reakcije

Izraz "nuklearne reakcije" obično se koristi da bi se opisali procesi transformiranja jezgara

preko reakcija razmjene energija s elementarnim česticama ili drugim jezgrima. U okvir
nuklearnih reakcija bi spadali i radioaktivni raspadi, mada su to nuklearne reakcije koje se
dešavaju spontano, bez bilo kakvih vanjskih poticaja.

Prvu vještačku nuklearnu reakciju opazio je Raderford, 1919. godine, proučavajući

bombardiranje α-česticama, nastalim pri raspadu 214Po, atoma azota, pri čemu se emitiraju
protoni, prema slijedećoj nuklearnoj reakciji:

14
7 N + α → p + 17
8 O
jezgro projektil emitirana jezgro
meta cestica produkt

Obično se ovakav tip nuklearne reakcije, piše na slijedeći način:

14
7 N(α, p)178 O

Izvan zagrade s lijeve strane se piše simbol mete, a s desne strane simbol produkta
reakcije. Unutar zagrade se pišu simboli upadne čestice i emitirane čestice, redom.

Nuklearne reakcije su formalno gledano, po mnogo čemu slične hemijskim reakcijama.

Osnovne razlike između njih su slijedeće:

1) Promjene energije u nuklearnim reakcijama su date u elektron voltima, (najčešće

MeV), a pri hemijskim reakcijama se izračunavaju u J mol-1 (96 kJ mol-1 je
ekvivalent od 1 eV atom-1).

2) Pri hemijskim reakcijama jezgra uključena u transformaciju ostaju u osnovi

neizmijenjena: mijenjaju se samo granični pojasevi atoma koji učestvuju u
reakcijama. Pri nuklearnim reakcijama formiraju se novi nuklidi koji ne moraju
obavezno pripadati istom elementu.

198
 5. Nuklearne reakcije

3) Energija oslobođena u hemijskim reakcijama je obično mnogo manja nego u

nuklearnim reakcijama (recimo pri fisiji 1 g 235U oslobodi se 8.4·107 kJ, dok se pri
procesu sagorijevanja 1 g uglja oslobodi 33,9 kJ)

Sam mehanizam nuklearnih reakcija je prilično složen. Za kvalitativnu sliku zbivanja

može poslužiti objašnjenje koje polazi od Borovog modela složenog atoma. Prema ovom
modelu, u prvoj fazi nuklearne reakcije, koja traje svega oko 10-20 s, upadna čestica gubi
svoju energiju u jezgru, pri primarnim sudarima s nukleonima, pri čemu dolazi do
formiranja prelaznog, složenog jezgra u pobuđenom stanju. U drugoj fazi (oko 10-12 s),
sekundarnim sudarima nukleona može se nekom od nukleona predati dovoljna kinetička
energija, tako da je u stanju savladati energiju veze i napustiti jezgru. Pri ovome se,
emisijom jedne ili većeg broja čestica (ili gama kvanata), pobuđeno složeno jezgro
rasterećuje viška energije. Ono prelazi na energetski niži nivo, tj. u stabilniji sistem, koji
predstavlja novo jezgro, stabilno ili radioaktivno, po nuklearnom sastavu i osobinama
različito od polaznog.

Uzevši neku najopćenitiju reakciju:

A (x, y)B (5.1)

Moguće je proračunati promjenu energije pri toj reakciji:

ΔE = (m A + m x − m B − m y ) ⋅ c 2 (5.2)

Veličina ∆ E se često naziva i Q-vrijednost nuklearne reakcije. Ukoliko je ∆ E < 0

(negativno) znači da je potrebno osigurati dodatnu kinetičku energiju projektilu da bi se
realizirala takva nuklearna reakcija. Međutim, pri ovome se mora uzeti u obzir, da neće
biti sva kinetička energija projektila raspoloživa za transformiranje u energiju pobuđenja
jezgre. Dio

mx
mA + mx

199
 5. Nuklearne reakcije

se troši na energiju uzmaka složene jezgre. Suprotno ovome, energija oslobođena u

nuklearnoj reakciji pojavljuje se kao kinetička energija produkata reakcije y i B,
raspoređena po njihovim masama.

Projektili pri nuklearnim reakcijama se obično dijele na dvije grupe: naelektrisane upadne
čestice i nenaelektrisane upadne čestice.

5.1. Presjek nuklearne reakcije

Za nuklearnu reakciju tipa (5.1):

A (x, y)B

vrijedi da je broj nastalih atoma produkta reakcije B u jedinici vremena proporcionalan

fluksu upadnih čestica (cm-2 s-1) i broju atoma mete:

dN B
∝ Qx ⋅ NA (5.3.)
dt

odnosno, uvodeći koeficijent proporcionalnosti σ, relacija (5.3) postaje:

dN B
= σ ⋅ QX ⋅ NA (5.4)
dt

Koeficijent proporcionalnosti σ naziva se efikasni presjek nuklearne reakcije (ili samo

presjek). Općenito gledano, presjek nuklearne reakcije σ daje vjerovatnost da uopće dođe
do nuklearne reakcije.

Ukoliko se radi o nekoj složenijoj nuklearnoj reakciji, totalni efektivni presjek je jednak
sumi presjeka σi (i = 1,2,..n) pojedinačnih reakcija:
n
σ tot = ∑ σ i (5.5)
i =1

Kako je već ranije rečeno [pogledati izraz (1.3), poglavlje 1.3.2., Efektivni presjek
nuklearne reakcije], presjek ima dimenziju površine (1 m2) i obično se izražava u barnima,
pri čemu je:

200
 5. Nuklearne reakcije

1 barn = 10-24 cm2 (ili 1 barn = 10-28 m2)

Stoga se efektivni presjek reakcije može shvatiti kao neka fiktivna površina mete, koju
ako pogodi jedinični fluks projektila, dolazi do nuklearne reakcije.

Slika 5.1. Ekscitaciona funkcija za nuklearne reakcije induciranu protonima u 63Cu (Meadows,
1953)

Efektivni presjek nuklearne reakcije u većini slučajeva jako zavisi od energije projektila,
zato i vjerovatnost da do reakcije uopće dođe zavisi od energije. Ova zavisnost presjeka
nuklearne reakcije od energije poznata je pod nazivom ekscitaciona funkcija nuklearne
reakcije.

Na Slici 5.1 prikazane su ekscitacione funkcije za reakcije izazvane protonskim

projektilima u 63Cu:

5.2. Nuklearne reakcije s naelektrisanim česticama

Pozitivno naelektrisane čestice (proton, deuteron, α-čestice) trpe odbojnu silu jezgre, te
moraju imati dovoljno kinetičke energije za savlađivanje potencijalne barijere.

Visina barijere ili kulonski prag, Ec, zavisi od atomskog broja jezgara-mete Z1 i jezgara-
projektila Z2, i može se naći iz relacije::
201
 5. Nuklearne reakcije

1 Z e Z2 e
EC = ⋅ 1 (5.6)
4π ε 0 r

gdje je r rastojanje na kome nuklearne sile postaju dominantne:

r = r0 ⋅ (3 A 1 + 3 A 2 ) (5.7)

a je r0 = 1.4·10-13 cm.

Za nuklearnu reakciju tipa:

14
7 N(α, p)178 O (5.8)

koju je prvi uočio Raderford, izračunata vrijednost za visinu potencijalne barijere, Ec,
iznosi oko 3 MeV. Za proces fuzije α-čestice s uranovim jezgrom Ec bi bilo 24 MeV.

Relacija (5.6), za proračun Ec, potpuno je tačna samo za nekolicinu jezgara. Za teža
jezgra, specijalno čiji oblik jako odstupa od sferičnog, vrijedi samo aproksimativno. Pri
spajanju dva uranska jezgra, eksperimentalno je utvrđena visina barijere od oko 1.5 GeV,
a korištenje izraza (5.6) dalo bi približno polovinu od te vrijednosti.

5.3. Nuklearne reakcije s neutronima

U proizvodnji radioaktivnih izotopa se vrlo često koriste neutroni. Pošto za neutrone (pa i
ostale nenaelektrisane čestice) Kulonove sile ne predstavljaju barijeru, moguće su
nuklearne reakcije ovoga tipa sa svim jezgrama.

Za neutrone je efikasni presjek obrnuto proporcionalan brzini neutrona. Kod velikog broja
atomskih jezgara dolazi do pojave rezonance koja se manifestira naglim porastom
presjeka na određenim energijama neutrona. Zbog ovoga je za tačno određivanje prinosa
nuklearne reakcije važno poznavati kako energetski spektar neutrona tako i odgovarajuće
presjeke reakcije. No, ovaj se efekat pri praktičnom obračunavanju prinosa u najvećem
broju slučajeva zanemaruje. Tako je, uzimajući u obzir samo neutrone određenih energija,
broj nastalih radioaktivnih jezgara u jedinici vremena, dat sa:

202
 5. Nuklearne reakcije

I = Φ⋅N⋅σ (5.9)

gdje je Φ – neutronski fluks, N – broj jezgara meta i σ – efikasni presjek elemenata od

kojih je meta sačinjena.

Pri proračunu aktivnosti nastalog radionuklida u nuklearnim reakcijama, treba imati u

vidu, da se još u toku svoga nastanka dio radioaktivnih jezgara raspada. Produžavanjem
vremena bombardiranja (ozračivanja) broj radioaktivnih jezgara se povećava, a samim tim
i broj jezgara koja se raspadaju, tako da u jednom trenutku mora doći do ravnotežnog
stanja: broj novonastalih radioaktivnih jezgara u jedinici vremena izjednačit će se sa
brojem jezgara koja se u jedinici vremena raspadnu.

Ovo ravnotežno stanje, predstavlja maksimalnu moguću aktivnost mete, koja se zove
zasićena ili saturaciona aktivnost, poslije koje dalje povećanje aktivnosti mete nije
moguće. Aktivnost ozračene mete A u momentu dostizanja saturacione aktivnosti je:

m
A = Φ⋅σ⋅ ⋅ NA (5.10)
M

gdje je m - masa mete, M - atomska masa elementa od kojih je meta sačinjena i NA -

Avogadrov broj. Ukoliko pri bombardovanju mete nije dostignuta saturaciona aktivnost,
uvodi se korekcioni član, tako da aktivnost mete zračene neutronima za vrijeme t, iznosi:

m
A = Φ⋅σ⋅ ⋅ N A ⋅ (1 − e −λ t ) (5.11)
M

gdje je λ radioaktivna konstanta elementa od kojega je meta izgrađena.

Nuklearna reakcija s neutronima, koje se najčešće koriste za proizvodnju vještačkih

radionuklida, su tipa (n, γ), (n, p), (n, α) i (n, f).

1) Nuklearna reakcija (n, γ) nastaje zahvatom (apsorpcijom) termalnih neutrona u

jezgri atoma mete i prati je emisija γ-kvanta. Pri tome ne dolazi do promjene
rednog broja atoma, te produkt reakcije, pošto ima ista hemijska svojstva kao i
meta, ne može biti odvojen od atoma mete. Međutim, separacija postaje moguća,

203
 5. Nuklearne reakcije

ako se uspije postići da energija uzmaka jezgre pri emisiji γ-kvanta bude veća od
energije hemijske veze u molekulama mete.

2) Nuklearna reakcija tipa (n, p) nastaje zahvatom brzih neutrona (En > 100 MeV) od
jezgre mete. Praćena je emisijom protona i dovodi do smanjenja rednog broja za
jedinicu. Ovako nastaje hemijski element različit od polaznog, što omogućava
njegovo hemijsko odvajanje i dobivanje radioaktivnog izotopa bez nosača.

3) Nuklearna reakcija tipa (n, α) nastaje zahvatom brzih neutrona koji je praćen
emisijom α-čestica. Ovo dovodi do obrazovanja produkata s rednim brojem
smanjenim za 2 u odnosu na redni broj mete, i tako omogućava dobivanje
radioaktivnog preparata bez nosača.

Pokazuje se, da su za jedne nuklearne reakcije efikasni termalni neutroni, a za

druge nuklearne reakcije, brzi neutroni. Brzi neutroni mogu da se po potrebi
usporavaju (termaliziraju) elastičnim sudarima sa jezgrima atoma lakih elemenata,
kao što je vodik, deuterij, berilij, grafit, kiseonik itd. Teška voda (deuterij),
berilijum i grafit predstavljaju veoma efikasne usporivače-moderatore, pošto
usporavanje brzih neutrona ostvaruju relativno malim brojem elastičnih sudara, a
pri tome ih sami neznatno apsorbiraju.

4) Nuklearna reakcija (n, f) poznata je pod nazivom vještačka fisija ili nuklearna
fisija. Najpoznatija nuklearna reakcija ovog tipa je zahvat termalnih (sporih)
235
neutrona u jezgri izotopa U (čini oko 0.7 % sadržaja prirodnog urana).
Nuklearna fisija s termalnim neutronima je moguća samo sa (g, n) ili (n, n)
jezgrima, čiji su atomski brojevi veći od 90. Tipična vještačka fisibilna jezgra su
239
U i 239Pu, koja se mogu dobiti neutronskom aktivacijom.

204
 5. Nuklearne reakcije

5.4. Procesi rasijanja pri nuklearnim reakcijama

Moguća su dva tipa rasijanja pri nuklearnim reakcijama: elastično i neelastično rasijanje.

A. Elastični sudari

Ovaj tip sudara se može uporediti sa sudarima bilijarskih kugli. Pri ovome nema prenosa
energije ekscitacije, već se prenosi samo kinetička energija. Energija prenesena
projektilom na metu je najveća kada je ugao sudara 180o, a masa mete i projektila jednaka.

Elastični sudari su veoma važan tip interakcija u radu nuklearnih reaktora, pošto se preko
njih vrši termaliziranje brzih neutrona.

Srednja energija prenesena u procesu elastičnih rasijanja je:

ln =
E prije
= 1−
(m′ + 1)2 ⋅ ln⎛ m′ + 1 ⎞
⎜ ⎟ (5.12)
E poslije 2m ′ ⎝ m′ − 1 ⎠

gdje je:

m1
m′ =
m2

pri čemu je m1 – masa mete, a m2 – masa projektila.

B. Neelastični sudari

Pri ovakvom tipu rasijanja, jezgro-meta prima dio kinetičke energije projektila, kao
energije pobuđivanja, a zatim prelazi u ekscitirano stanje, te se raspadom vraća u osnovno
stanje emisijom γ- kvanata, kao što je slučaj u slijedećoj nuklearnoj reakciji:

113
Cd (α, α ′) 113m Cd ⎯β⎯
− (〉 99% )
⎯⎯→ 113
In

Neelastični sudari mogu nastati samo kada je kinetička energija projektila veća od energije
prvog pobuđenog stanja jezgre-mete.

205
 5. Nuklearne reakcije

5.5. Nuklearna fisija

Postojanje energija veze jezgre pokazuje da jezgro, potencijalno, u sebi sadrži

"zarobljenu" veliku "količinu" energije, koja se često naziva nuklearna energija.
Oslobađanje te energije postalo je jedan od centralnih problema nuklearne tehnike i fizike.
Do djelomičnog oslobađanja energije veze dolazi pri nuklearnim reakcijama. Tako je kod
prvih istraživanih nuklearnih reakcija oslobođena relativno mala količina nuklearne
energije, negdje oko 20 MeV.

Prvi put su Han (Hann O.) i Štrasman (Strasman F), 1939.g. uspjeli ostvariti nuklearnu
reakciju u kojoj je dobijena nuklearna energija imala znatno veće vrijednosti, oko 200
235
MeV. Bombardirajući atome izotopa urana U sporim neutronima, oni su kao rezultat
reakcije dobijali obično po dva nova jezgra (čiji su atomski brojevi negdje oko sredine
periodnog sistema) i nekoliko neutrona:

235
92 U + 01 n (spori)→144
56 Ba + 36 Cr + 2⋅ 0 n (brzi) + 200 MeV
90 1

Takva pojava cijepanja jezgre na dva približno jednaka dijela naziva se nuklearna fisija.
Danas su poznata dva tipa fisije teških atomskih jezgara: spontana fisija i prinudna
(vještačka) ili nuklearna fisija.

Fisioni fragmenti nisu egzaktno jednakih masa, a najčešći odnos njihovih masa je
približno 2:3. Pokazalo se da ne postoji dinamička zakonitost, pomoću koje bi se sa
sigurnošću predvidjelo koji će nuklidi nastati kao produkti (fragmenti) fisije. Ako bi fisiju
235 235
doživjeli svi atomi 1 mola U tj. 235 g U ili 6.02252 · 1023 atoma, onda bi se
oslobodila nuklearna energija od:

MeV
6,02252 ⋅ 10 23 atoma 200 = 12 ⋅ 10 25 MeV ≈ 19,2 ⋅ 1012 j = 5,33 ⋅ 10 6 kWh
atom

Ta je energija približno jednaka energiji koja bi se dobila sagorijevanjem 100 vagona

uglja standardne kalorične moći.

Pokušajmo odgovoriti na pitanje, koja su to atomska jezgra podložna fisiji? Pokazuje se da

je moguća dezintegracija jezgara u dva fragmenta, uz oslobađanje energije, za sve nuklide

206
 5. Nuklearne reakcije

koji su građeni od 130 ili više nukleona. Količina energije zahtijevana za fisiju jezgre sa
130 nukleona je oko 100 MeV, a za jezgra sa atomskim brojem A = 200, ta energija
približno iznosi 30 MeV. Za vrlo teška jezgra (A > 230) prag fisije je manji od 10 MeV.
Super teška jezgra podliježu fisiji pri bombardiranju protonima, α-česticama ili drugim
naelektrisanim česticama. Međutim i danas je najinterasantniji proces fisije koji se
ostvaruje bombardiranjem mete neutronima (kao električki neutralnim česticama, koje ne
trpe kulonsko odbijanje jezgara-meta).

5.5.1. Mehanizam nuklearne fisije

235
Razmotrimo mehanizam nuklearne fisije, na primjeru bombardiranja jezgre U
termalnim neutronima (neutroni čije su brzine približno jednake brzinama termičkog
kretanja molekula), koji se često nazivaju i sporim neutronima.
235
Kada se termalni neutron nth "sudari" sa jezgrom U, dolazi do zahvata neutrona od
jezgre, te se formira visoko pobuđeno novo jezgro:

235
92 U + n th → ( 235
U ) *

čija je energija pobuđenja jednaka oslobođenoj energiji veze zahvaćenog neutrona. Vrlo
mala kinetička energija termalnog neutrona od 0.025 eV se može u ovakvim procesima
zanemariti.

Novonastalo složeno jezgro (τ ≈ 10-14 s) se sada mora osloboditi viška energije pobuđenja.
Ovo se može dogoditi na 2 načina: ili emisijom γ-kvanata ili fisijom. Vjerovatnost ova dva
procesa je data efikasnim presjecima σn,γ i σn,f :

207
 5. Nuklearne reakcije
235
Otuda, ako recimo sedam jezgara U zahvata termalne neutrone, njih će približno 6 biti
236
podložno fisiji, a samo će se jedno raspasti u osnovno stanje dugoživućeg U, pri čemu
se energija pobuđenja emitira u obliku γ-kvanata. Stoga i sam izraz "fisija ostvarena
235
bombardiranjem neutronima" nije sasvim korektan, pošto U nije direktno podložan
fisiji, već njegov novonastali produkt (236U)*.

Razmotrimo fisiju u svjetlu modela "kapljice tečnosti".

Slika 5.2. Shematski prikaz procesa fisije teškog atomskog jezgra

Uranovo jezgro, koje je elipsoidnog oblika u osnovnom stanju (a), počinje oscilirati
poslije zahvatanja termalnog neutrona, tj. nakon dovođenja energije počinje se deformirati
(b). Površinske sile nastoje se oduprijeti tim deformacijama, suprotstavljajući se efektima
koje izaziva energija pobuđenja. Ako je ekscitaciona energija dovoljno velika, dostiže se
stanje u kome se jezgro počinje sužavati po sredini (c). Kulonska odbijanja ova dva
izdiferencirana dijela (d) dovode na kraju do razdvajanja tog jezgra na dva dijela (e),
odnosno nastanka dva fragmenta fisije.

Ukoliko ta ekscitaciona energija jezgre nije dovoljna za cijepanje, deformacije se mogu

svesti samo na osciliranje do povratka u prvobitno stanje jezgre, a ekscitaciona energija se
može emitirati u obliku γ-kvanta.

Prilikom termalne fisije, do emisije brzih neutrona može doći tek nakon formiranja
fragmenata. Broj emitiranih brzih neutrona po fisiji raste s masenim brojem jezgri
229
izloženih fisiji, od 2.080 za Th do 2.407 za 235U i od 2.884 za 239
Pu do 3.832 za 245Cm.
Broj emitiranih brzih neutrona, također, raste i s povećanjem kinetičke energija upadnih

208
 5. Nuklearne reakcije
235
neutrona (recimo, do 2.64 neutrona po fisji, pri fisiji U sa 1.25 MeV upadnim
neutronima).

U Tabeli 5.1 dat je procenat fisionih događaja s odgovarajućim prosječnim brojem

neutrona oslobođenih po jednoj fisiji, odakle proizilazi da je prosječan broj neutrona po
fisiji približno 2.64.

Tabela 5.1. Učešće fisionih događaja s prosječnim brojem neutrona oslobođenih pri jednoj fisiji
(Katz, 1986)

Neutroni Fisija (%)

0 2
1 11
2 30
3 41
4 10
5 6

Mada pri fisiji obično nastaju 2 fisiona fragmenta, u nekim rijetkim slučajevima, opaža se
i nuklearna fisija s tri fragmenta, pri čemu je treći fragment lako jezgro (3H, 4He, 6Li ili
10
Be). Fisija u tri fragmenta približno jednakih veličina bila je opažena samo pri
bombardiranju mete s protonima veoma visokih energija (višim od 100 MeV) ili teškim
jonima.

5.5.2. Fisioni produkti

235
Među fisionim produktima, nastalim pri reakciji U s termalnim neutronima, pojavljaju
se nuklidi sa brojem nukleona između 72 i 161, tj. elementi od cinka (Z=30) do terbija
(Z=65).

U poređenju sa stabilnim izobarima, fisioni fragmenti sadrže višak neutrona. Razmotrimo

slijedeći fisioni proces:
209
 5. Nuklearne reakcije

( 236
92 )*
U → 139
54 Xe + 97
38 Sr

Pri ovom fisionom kanalu uočen je slijedeći odnos broja protona i neutrona:
236
U N/Z = 1.57
139
Xe N/Z = 1.57 ( 139La stabilni N/Z = 1.44 )
97
Sr N/Z = 1.57 ( 97Mo stabilni N/Z = 1.31 )

a višak neutrona može biti reduciran:

a) emisijom brzih neutrona: lakši fisioni fragment pokazuje izrazitiji višak neutrona,
pa stoga i emitiraju više neutrona (νlaki / νteški = 1.30),

b) β – raspadom: raspad izobara za brojeve nukleona 139 i 97:

139
53 I ⎯2,3s
⎯→ 139
54 Xe ⎯3,97m
⎯⎯→ 139
55 Cs ⎯9,3m
⎯⎯→ 139
56 Ba ⎯83m
⎯→
⎯ 139
57 La (stabilno )
97
38 Sr ⎯0,44s
⎯ ⎯→ 97
39 Y ⎯3,7s
⎯→ 97
40 Zr ⎯16,8h
⎯ ⎯→ 97
41 Nb ⎯74m
⎯→
⎯ 97
42 Mo (stabilno) .

5.5.3. Energetski bilans fisionog procesa

Prosječna energija oslobođena po fisiji za jezgro 235U iznosi oko 210 MeV i raspoređuje se
na slijedeći način:

Kinetička energija fisionih produkata = 175 MeV

Kinetička energija brzih neutrona = 5 MeV

Energija brzih γ -kvanata opaženih pri fisiji = 7 MeV

Energija β -raspada fisionih produkata = 7 MeV

Energija γ -raspada fisionih produkata = 6 MeV

Energija neutrina = 10MeV

Ukupno = 210 MeV

210
 5. Nuklearne reakcije

Dakle, najdominantniji dio energije oslobođene pri fisiji pojavljuje se kao kinetička
energija fisionih fragmenata i oslobađa se u obliku toplotne energije pri "rasturanju" tih
fragmenata. Primijetimo da se ta energija ne prenosi podjednako na oba fragmenta: lakši
fragmenti dobivaju veću kinetičku energiju.

Energetski bilans se može i simbolički prikazati, jednačinom nulearne reakcije:

235
U + n → 2 fisiona fragmenta (E ≈175MeV ) + ω ⋅ neutrona (E ≈5MeV ) + γ (E ≈7MeV )
↓
radioaktivni raspad
fisionih fragmenata
↓

β emisija + γ emisija + neutrina

(E ≈ 7MeV ) (E ≈ 6MeV ) (E ≈ 10MeV)

5.6. Nuklearna fuzija

U procesu nuklearne fuzije, energija veze se oslobađa spajanjem lakih atomskih jezgara.
Do sada je najbolje istražen proces fuzije vodikovih izotopa deuterija i tricija:

ali sve su intenzivnija istraživanja i nekih drugih oblika fuzije (recimo, fuzije 4He sa 7Li ili
9
Be, (Leiser, 2001)).

Prvobitno se smatralo da je moguće ostvariti kontroliranu nuklearnu fuziju spajanjem

deuterija i tricija jedino ako je presjek reakcije jako veliki. Međutim, pokazalo se, da se pri
bombardovanju jezgra tricija ubrzanim deuteronima, ne ostvaruje pozitivan energetski
bilans upravo zbog isuviše velikog presjeka rasijanja (σrasijanja/σfuzije ≈ 103), pa bi bilo
211
 5. Nuklearne reakcije

potrebno uložiti veću energiju za ubrzavanje deuterona nego što bi se oslobodila pri fuziji.
Pozitivan energetski bilans je moguće postići ukoliko se jezgra koja učestvuju u fuziji
podvrgnu elastičnim sudarima. Ovo je moguće ostvariti "ogoljavanjem" atoma
(uklanjanjem elektrona) koji učestvuju u sudarima, tako da bi se postigla što veća
zapreminska gustoća.

Da bi se nadvladale elektrostatičke sile odbijanja i jezgre spojile, one moraju posjedovati

veoma velike kinetičke energije. Takav uvjet bi se mogao realizirati u plazmi, tj. potpuno
joniziranom gasu pod visokom temperaturom. Temperatura "paljenja" za reakciju spajanja
deuterij-tricij iznosi približno 50·106 K. Ispod ove kritične temperature, trošilo bi se više
energije po jedinici zapremine u jedinici vremena nego što bi se produciralo. Osim toga,
plazma mora u nešto biti smještena, jer se u slobodnom prostoru veoma brzo širi.
Međutim, zbog zahtijevanih enormno visokih temperatura plazmu nije moguće smjestiti u
ku'ište od danas poznatih materijala. Zato se intenzivno razmatra njeno smještanje u
magnetno polje visokog intenziteta. Ovako jaka magnetna polja se obično pokušavaju
realizirati pomoću supraprovodnih magneta.

Rad potreban za povećanje zapremine plazme na datoj temperaturi je proporcionalan

gustoći čestica. Broj uzastopnih egzotermičkih fuzionih reakcija je tada proporcionalan
kvadratu gustoće čestica i vremenu. Ali da bi se dobio višak iskoristive energije,
konfiguracija magnetnog polja mora biti takva da je produkt gustoće čestica i vremena
egzistencije plazme veći od neke minimalne vrijednosti, koja direktno zavisi od vrste
korištenog nuklearnog goriva (ovaj uvjet se često naziva Lawsonov kriterij). Kako danas
stvari stoje još smo uvijek dosta daleko od dostizanja Lawsonovog minimalnog kriterija.

Posljednih godina se sve više izučava i istražuje anneutronska fuzija, tj. proces
sjedinjavanja lakih elemenata praćen zanemarivo malim oslobađanjem neutrona
("generiranjem niske radioaktivnosti"). Najbolje do sada istražena anneutronska reakcija
je:

2
1 H + 31 He → 42 He + + + 01 p + 18 MeV

212
 5. Nuklearne reakcije

Primijetimo, da se u ovoj reakciji oslobađaju 2 naelektrisane čestice: α-čestica i proton, što

omogućava direktnu konverziju kinetičke energije emitiranih čestica u električnu, čime bi
bio izbjegnut toplotni ciklus u kome se znatan dio energije gubi i emitira u vidu toplotnog
zračenja. Problem s ovom reakcijom je u tome što ona zahtijeva vrlo visoku "temperaturu
paljenja" (oko 1 milijarde 0C), tj. ima desetak puta viši temperaturni prag i zahtijeva tri
puta veću gustoću jona nego za slučaj tricijske fuzije.

213
 Literatura

Attix F.H., The Partition of KERMA to Account for Bremsstrahlung, Health Phys.,
36:347, 1979
Bancroft H.H., Mössbauer Spectroscopy, McGraw-Hill, London, 1973
Baranger E.U., The Present Status of the Nuclear Shell Model, Physics Today, 26(8), 34,
1973
Basdevand J.L., J.Rich, M. Spiro, Fundamentals in Nuclear Physics: From Nuclear
Structure to Cosmology, Springer Scinence and Bussines Media, Inc., New
York, 2005
Berestetskii V.B., E.M. Lifshitz and L.P. Pitaevski, Realativistic Quantum Theory,
Pergamon Press, Oxford, 1971
Berger M.J., and S.M. Seltzer, Tables of Energy Losses and Ranges of electrons and
Positrons, NASA SP-3012, Washington, D,C.: National Aeronautics and Space
Administration, 1964
Bethe H.A. and W.Heitler, Proc.Roy.Soc. A146, 83, 1934
Bethe H.A. and P. Morrison, Elementary Nuclear Theory, John Wiley & Sons, Inc., New
York,1956
Born M., The Mechanics of the Atoms, Frederic Ungar Publishing, New York, 1960
Born M., Atomic Physics, Seventh Edition, Blackie and Son Ltd., London-Glasgow, 1963
Cawrakow I. and D.W.O. Rogers, The EGSnrc Code System: Monte Carlo Simulation of
Electron and Photon Transport, Ionizing Radiation Standards, National
Research Council of Canada, NRCC Report PIRS-701, Ottawa, 2003
Chadwick J. and E. Rutherford, Radioactivity and Radioactive Substances, Sir Isaak
Pitman & Sons, LTD., Bath, 1921
Cottingham W.N. and D.A. Greenwood, An Introduction to Nuclear Physics, Second
Edition, Cambrige University Press, Cambrige, 2004
Crooper W.H., Great Physicists: The Life and Times of Leading Physicists from Galileo
to Hawking, Oxford University Press, New York, 2001

215
 Literatura

Davisson C.M., Alpha-, Beta- and Gamma-Spectroscopy, Vol.1, North-Holland

Publishing Company, Amsterdam, 1968
Dirac P.A.M., The Principles of Quantum Mechanics, Fourth Edition (Revised), Oxford
University Press, New York, 1958
Dove E.L., Physics of Medical Imaging, Biomedical Engineering, The University of Iowa,
2001
Evans R.D., The Atomic Nucleus, New York: McGraw-Hill, 1955
Gilmore G.R., Practical Gamma-ray Spectroscopy, 2nd Edidion, John Wiley & Soons,
Inc., New York, 2008
Glasstone S., Sourcebook on Atomic Energy, Van Nostrand Company, Inc., Toronto-
New York-London, 1950
Goldstein H., and J.E. Wilkins, Calculations of the Penetration of Gamma-rays. U.S.
Atomic Energy Commission Report, NVO-3075, 1954
Greiner W., Relativistic Quantum Mechanics. Wave Equations, Third Edition, Springer-
Werlag, Berlin-Heidelberg, 1987
Greiner W. and B. Müller, Quantum Mechanics. Symmetries, Second Revised Edition,
Springer-Werlag, Berlin-Heidelberg, 1994
Greiner W. and J.A. Maruhn, Nuclear Models, Springer-Werlag, Berlin-Heidelberg,
1996
Griffiths D.J., Introduction to Quantum Mechanics, Prentice Hall, Inc., New Jersey, 1995
Halliday D., Introductory Nuclear Physics, 2nd Edition, John Wiley & Sons, Inc., New
York, 1955
Hamilton J.H. and J.A. Maruhn, Exotic Atomic Nuclei, Scientific American, 255, 74,
1986
Heitler W., The Quantum Theory of Radiation, New York: Oxford University Press, 1954
Hendee W.R. and E.R. Ritenour, Medical Imaging Physics, Fourth Edition, Wiley-Liss,
Inc., New York, 2002
Hubell J.H., W.J. Veigele, E.A. Briggs, R.T. Brown, D.T. Cromer, R.J. Howerton,
Atomic Form Factor, Incoherent Scattering Functions and Photon Scattering
Cross Sections, J. Phys Chem Ref Data 4:471, 1975
Hussein E.M.A., Radiation Mechanics. Principles and Practice, First Edition, Elsevier
Ltd., 2007

216
 Literatura

ICRP (Internationa Commision on Radiological Protection), Radioanuclide

Transformations. Energy and Intensity of Emissions, ICRP Publication 38,
Pergamon Press, New York, 1983
ICRU (Internationa Commision on Radiation Units and Measurements), Linear
Energy Transfer, ICRU Report 16, Washington, D.C, 1970
ICRU (Internationa Commision on Radiation Units and Measurements), Radiation
Quantities and Units, ICRU Report 33, Washington, D.C, 1980
Inglis D.R., Nuclear Models, Physic Today, 22(6), 29, 1969
Ivanović D.M., V.M. Vučić, Atomska i nuklearna fizika, (FIZIKA III), 11. prerađeno (SI)
izdanje, Naučna Knjiga, Beograd, 1981
Jacquez J.A., Compartmental Analysis and Biology and Medicine, Elsevier, Amsterdam,
1972
Johns H.E. and J.R. Cunningham, The Physics of Radiology, 4th Edition, Charles C
Thomas Publisher, Springfield, Illinois, 1983
Katz S.A., Neutron Activation Analysis, American Laboratory, 17, 16, 1986
Khan F.M., Physics of Radiation Therapy, Third Edition, Lippincott Williams & Wilkins,
2003
Leiser K.H., Nuclear and Radioachemistry: Fundamentals and Applications, Second
Revised Edition, Willey-VCH Verlag GmbH, 2001
Lombardi M.H., Radiation Safety in Nuclear Medicine, Second Edition, Taylor &
Francis Group, LLC., London-New York, 2007
Magill J. and J. Galy, Radioactivity. Radionuclides. Radiation, Springer-Verlag Berlin
and Heidelberg, 2005
Martin J.E., Physics for Radiation Protection: A Handbook, Second Edition, Willey-
VCH Verlag GmbH, 2006
Mayer M.G., J.H.D. Jensen, Elementary Theory of Nucler Shell Structure, Wiley, New
York, 1955
Mayles P., A. Nahum, J.C. Rosenwald (editors), Handbook of Radiotherapy Physics:
Theory and Practice, Taylor & Francis Group, LLC., London-New York, 2007
Meadows J.W., Phys. Rev., 91, 885, 1953
Pages L., E. Bertel., H. Joffre, L. Sklavenitis, Energy Loss, Range, and Bremsstrahlung
Yield for 10 keV to 100 MeV Electrons in Various Elements and Chemical
Compounds, Atomic Data, 4:1, 1972

217
 Literatura

Plechaty E.F., Cullen D.E., Howerton R.J., Tables and Graphs of Photon Interaction
Cross Sections from 1.0 keV to 100 MeV Derived from LLL Evaluated Nuclear
Data Library, UCRL-50400, Vol 6, revision 1., University of California,
Lawrence Livermore Laboratory, 1975. Springfiled, Va; National Tehnical
Information Service, 1975
Powsner R.A. and E.R. Powsner, Essential Nuclear Medicine Physics, Second Edition,
Blackwell Publishing Ltd., 2006
Rice F.O. and E. Teller, The Structure of Matter, John Wiley & Sons, Inc., New York,
1949
Salvat F., J.M. Fernandez-Varea, E. Acosta, J. Sempau, PENELOPE: A Code System
for Monte Carlo Simulation of Electron and Photon Transport, Nuclear Science
Committee, Nuclear Energy Agency, OECD, 2001
Skrable K., C.French, G. Chabot and A. Major, A Genera Equation for the Kinetics of
Linear First Order Phenomena and Suggested Applications, Health Phys., 27,
155, 1974
Smith F.A., A Primer in Applied Radiation Physics, World Scientific Publishing
Co.Pte.Ltd., Singapure, 2000
Sokolov A.A., J.M. Loskutov, M. Ternov, Kvantna mehanika, Naučna Knjiga, Beograd,
1965
Sternheimer R.M., and R.F. Peierls, General Expression for the Density Effect for the
Ionization Loss of Charged Particles, Phys. Rev. B 3:3681, 1971
Supek I., Teorijska fizika i struktura materije, I dio, Školska Knjga, Zagreb, 1951
Turner J.E., Atoms, Radiation, and Radiation Protection, Third Edition, Willey-VCH
Verlag GmbH & KGaA, Weinheim, 2007
Till J.E. and H.A. Grogan (editors), Radiological Risk Assessment and Envinromental
Analysis, Oxford University Press, Inc., New York, 2008
Votruba V., Phys. Rev. 73, 1468, 1948

218
 Index
A Comptonovo rasijanje v. nekoherentno
aktivnost 40, 44, 45
~ nuklida druge generacije 47
alfa (α) raspad 55, 61
anihilacija para 177, 178
anihilaciona radijacija 108
anneutronska fuzija 212
anodna struja zasićenja 187
antineutrino 81
spiralnost ~ 103
teorija nastanka ~ 82-88
atom 1-3
atomska jedinica mase 11
atomska jezgra 3, 16
atomska masa 11
atomski form faktor 167, 173
atomski koeficijent slabljenja 158
Augerovi (Ožeovi) elektroni 131
Avogadrov broj 45, 158
B eksitaciona funkcija nuklearne reakcije
barn 13, 201
Batemanova jednačina 47
becquerel (jedinica) 44
beta (β) raspad 55, 75
β- raspad 75, 105
β+ raspad 75, 106
Bete-Vajcekerov model 24
Beteova formula 150
bijelo zračenje 188
Bornova aproksimacija 179
Borov magneton 27
bremsstrahlung 151, 188, 191
C favorizirani prelazi 97
curie (jedinica) 44
Curiev dijagram 93
rasijanje
D
defekt mase 4
delta zraci 153, 189
dezintegracija atoma 40
diferencijalni efektivni presjek 14-15
Rutherford-ov izraz za ~ 17
Diracove matrice 86, 101
dozvoljeni β prelazi 87, 92
dvostruki β raspad 102
E
efektivni atomski broj 158
efektivni presjek nuklearne reakcije 12,
201
efikasni presjek nuklearne reakcije 200
Einsteinovi koeficijenti 113
201
elastični sudari 205
električni dipolni moment 119-121
električni kvadripolni moment 29,119-124
električni oktipolni moment 120
ekektronski β raspad v. β- raspad
elektronski koeficijent slabljenja 158
elektronski zahvat 55, 75-76, 108
energetski nivoi jezgre 30, 63
energija veze po nukleonu 4-5
energije veze 10, 19-24, 31-34
F
Fermijeva izborna pravila 92, 100
Fermijeva teorija β-raspada 80
Fermijevi prelazi v. dozvoljeni β prelazi
fluorescencija 36
219
 Index

fluorescentni doprinos (fluorescentna jonizacioni potencijal 61

predaja) 131
fotoelektrična apsorpcija 154, 160, K
174-177, 182
fotoelektron 174 karakteristično X zračenje 18, 61, 131,
funkcija nekoherentnog rasijanja 173 149, 188, 193
klasični radijus elektrona 146, 163
G klasično rasijanje v. Thomsonovo rasijanje
Klein-Nishina koeficijenti 170
gama (γ) rapad 55, 109 koeficijent apsorpcije energije 160
gama (γ) zračenje 109 koeficijent koherentnog rasijanja 167
Gamowova teorija α raspada 64-65 koeficijent transfera energije 160
Gamow-Tellerova izborna pravila 100 koherentno rasijanje 160-161, 166
Geiger-Nuttalovo pravilo 74 konstanta raspada v. radioaktivna
geometrijski presjek 14 konstanta
konverzioni elektroni 76, 128-132, 138
H konverzioni koeficijent 130
kvantni brojevi 28
Heisenbergova relacija neodređenosti
135 L

I lančani raspad v. višestruki raspad

Lawsonov kriterij 212
linearni koeficijent slabljenja 154-157,
intenzitet
182, 195
~ elektromagnetnih talasa 164
linerani transfer energije 153
~ fotonskog zračenja 195
Longmuir-Schottkyjeva relacija 187
~ interakcije 90-95
~ X-zračenja 192
~ zračenja 113, 184 M
interna konverzija 109, 128
izobarne parabole 25-26 magnetni moment neutrona 28
izobari 6 magnetni moment protona 28
izodijaferici 6 multipoli
izomeri 7-8 električni ~ 118
izomerna fisija 137 magnetni ~ 120
izomerna fuzija 137 svojstva 127
izomerska ostrva 111 magneton 27
izotonici 6 Majoranova hipoteza 102
izotopi 6-9, 77, 106, 202 makroskopski efektivni presjek 14, 194
masa mirovanja 11
J masena snaga zaustavljanja 148-150
maseni broj 3
maseni koeficijent slabljenja 158, 175
jednačina radioaktivnog niza 45-47
metastabilno stanje 8, 60, 109-111, 128
jezgre nuklida 5
mikroskopski efektivni presjek 14
jonizacijski sudari 189

220
 Index

monopolni moment 119 R

Mössbauerov efekat 132-135
N radioaktivna konstanta 41
neelastični sudari 205
nefavorizirani prelazi 97
nekoherentno rasijanje 162, 167-173
neodržanje parnosti 102-104
neutrino 78-79, 80-81
nizovi radioelemenata u prirodi 52
nuklearna energija 206
nuklearna fisija 204, 206-209
spontana ~ 55, 136-139
nuklearna fuzija 211
nuklearna rezonantna apsorpcija 133
nuklearni fotoefekt 180, 182
nuklearni izomerizam 110
nuklearni magneton 27
nukleonski broj v. maseni broj
nuklearni spin 27, 28, 29
nuklid 5
O specifična aktivnost 44
odnosi grananja 58, 129
ograničena moć zaustavljanja 153
osnovno stanje atoma 61
P X-zračenja 188-193
Paulijev princip isključenja 29
poludebljina apsorbera (HVL) 156
pozitron 76, 81, 94
pozitronski β raspad v. β+ raspad
prečnik atomske jezgre 3, 22
presjek nuklearne reakcije v. efikasni
presjek nuklearne reakcije
produkcija parova 132, 177
Q Thomsonov koeficijent 165, 166
Q – faktor (vrijednost) 55
Q – vrijednost nuklearne reakcije 199
radijacijski sudari 189
~ za električno dipolno zračenje 124
~ kombiniranog raspada 54
Blatt–Weisskopf formula za ~ 126
radioaktivnost v. aktivnost
Rayleighovo rasijenje v. koherentno
rasijanje
rendgenska cijev 186
Rendgensko zračenje v. X zraci
Richardsonov zakon 187
rutherford (jedinica) 44
Rutherfordovo rasijanje 16
radionuklid 5
S
sekularna radioaktivna ravnoteža 47-49
Shell (slojeviti) model jezgre 30
slabo međudjelovanje 82
snaga zaustavljanja v. zaustavna moć
spektar
elektromagnetnog zračenja 184
gama zračenja 110
nastao alfa raspadom 63
nastao beta raspadom 76-78, 94
zračenja konverzionih elektrona 128
zračenja 60
spiralnost 102-105
srednje vrijeme života 42-43, 89, 135
stabilnost jezgre 9
subtalasna fisija 137
T
termalni neutroni 207
Thomsonovo rasijanje 162, 174
totalni atomski presjek 181-182
totalni efektivni presjek 166, 200
totalni mikroskopski efektivni presjek 15

221
 Index

transientna radioaktivna ravnoteža 49, Ž

52
transmisija slike 194 žiromagnetski faktor 27
tunel efekt 64, 136

U
ugaoni moment 27
ukupni atomski presjek v. totalni
atomski presjek

V
višestruki raspad 53
vjerovatnost Comptonovog sudara v.
Klein-Nishina koeficijenti
vlastiti ugaoni moment 27
vrijeme poluraspada 42

W
WBK metoda 67
Wignerova jezgra (par) 96
Wignerovi prelazi v. favorizirani
prelazi

X
X-zračenje
osobine ~ 36-39
nastanak ~ 185

Z
zabranjeni prelazi 92
~ kod alfa raspada 74
potpuno ~ 127
vrijeme života kod ~ 99
zakočno zračenje v. bremsstrahlung
zakon radioaktivnog raspada 41
zasićena (saturaciona) aktivnost 203
zaustavna moć 148, 153
zrcalni par v. Wignerov par

222
ISBN 978-9958-599-36-1