1

Dopisna teologija
PSALMI
Izdaje: Institut za teološku kulturu laika pri
Bogoslovnom fakultetu, Zagreb, Kaptol 31

Glavni i odgovorni urednik: Dr. Marijan Jerko Fućak, predstojnik

Instituta, Kaptol 9

1. pismo

"Podizanje mojih ruku nek' bude ko prinos večernji"

PRVA VEČERNJA NEDJELJA l. TJEDNA

1. PREDGOVOR
1.1. Psalmi
1.2. Psalmi u Časoslovu
1.3. Jutarnja i večernja
1.4. Psalmi

2. OPĆENITO O PSALMIMA
2.1. Početne spoznaje
2.2. Hebrejsko pjesništvo
POČEO SAM MOLITI
USKRSNUTI

3. PSALAM 141
3.1. Uvodne misli
3.2. Književni doživljaj psalma l41
3.3. Teološka raščlamba psalma 141
3.4. Proklinjačka mjesta u psalmima
3.5. Kratka poruka psalma 141
3.6. Ps 141: Molitva u kušnji i progonstvu

4. PSALAM 242
4.1. Individualna tužbalica
4.2. Životna situacija psalma
4.3. Ključne riječi
4.4. Podjela
4.5. Temeljni ugođaji
4.6. Primjena u kršćanskoj hagiografiji
4.7. Ps 142: Zatvorenikova pjesma
 2

5. HVALOSPJEV Fil 2,6 -11

5.1. Križ i uzvišenje
5.2. Kontekst hvalospjeva
5.3. Podjela i struktura
5.4. Raščlamba
5.5. Poruka
5.6. Hvalospjev u bogoslužju
5.7. Hvalospjev Fil 2,6 - 11: Krist, Sluga Božji
KAD GOSPODIN UKLONI STRAH

1. PREDGOVOR

1.1. Psalmi

Kao temu Dopisne teologije ove godine uzimamo psalme.

Psalam je biblijska pjesma - molitva. U Bibliji, zbirci svetih knjiga, posebno mjesto zauzima zbirka
psalama ili Psaltir. Psaltir sadrži l50 psalama. No i u drugim knjigama ima psalama: oni nisu ušli u
tu zbirku.

I u samom Novom zavjetu imamo primjere psalama, osobito u tzv. Evanđelju djetinjstva (Lk l do
2). To je Djevičina pjesma Veliča, Zaharjina pjesma Blagoslovljen i Šimunova oproštajna pjesma
Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru.

Psalmi su po književnom obliku-pjesma, a po sadržaju - molitva. U molitvi čovjek je pred ? Na

molitvu ga potiče sav stvoreni svijet te Božja ljepota, veličina i dobrota, pa Boga veliča ili mu se
zahvaljuje. Na molitvu čovjeka potiče i njegova bijeda i potreba, osobito njegov grijeh, pa stoga
čovjek “prosi" da mu i Bog udijeli svoju milost i1i moli oproštenje.

Molitva kojom Boga veličamo zove se molitva klanjalica.

Molitva kojom Bogu zahvaljujemo zove se molitva zahvalnica.

Molitva kojom se Bogu obraćamo da, izmolimo neku milost zove se prosna molitva. A molitva
kojom molimo oproštenje grijeha zove se molitva pokajnica.

Psaltir je pravi orkestar svih tih vrsta molitve.

***

1.2. Psalmi u Časoslovu

Ne kanimo i ne možemo obraditi sve psalme. Odabrat ćemo samo dvadesetak psalama. I ne kanimo
ići ni redom kojim se psalmi nalaze u Bibliji ni putem srodnih skupina (tako da npr. najprije
obradimo hvalbene, pa onda redom tužbalice, kraljevske psalme itd. ). Izlagat ćemo psalme kako su
poredani u Časoslovu naroda Božjega. No i sam časoslov ne bismo mogli svršiti u jednoj godini.
Stoga za ovu godinu odaberimo samo prvi tjedan Časoslova, i to samo psalme i kantike Večernje.
 3

1.3. Jutarnja i Večernja

Jutarnja i Večernja slično su sastavljene. Počinju himnom. Zatim se mole ili pjevaju po dva psalma.
U Jutarnjoj se između dva psalma umeće pjesma (kantik) iz koje druge knjige Staroga zavjeta. U
Večernjoj pak, nakon dva psalma moli se ili pjeva pjesma-kantik iz Novoga zavjeta.

Nakon psalama i kantika, u Jutarnjoj i Večernjoj slijedi kratko čitanje Sv. pisma, a nakon toga pjeva
se u Jutarnjoj kantik Zaharijin Blagoslovljen a u Večernjoj Veliča Blažene Djevice Marije (oba iz
Lukina evanđelja, gl. 1).

Oba ta sveta časa završuju tzv. molbenicom (molitvom vjernika), Očenašem te zaključnom
svećenikovom molitvom i blagoslovom.

1.4. Psalmi osobna molitva

Samo se po sebi razumije da psalme možemo koristiti izvan liturgijske molitve, u osobno ime, za
sve naše potrebe i za izražavanje svih nijansa naše molitve. I sama činjenica da ih kazujemo
riječima psalama - riječima takve snage koja uzdiže, tako bremenitima univerzalizmom,
ponavljanjima od Krista i od svih svetaca, - dat će im novi naglasak i posve drugu kvalitetu.

Sveta je Djevica ovdje za nas neusporedivi uzor. Za vrijeme njene najspontanije molitve upravo su
joj odlomci iz Biblije dolazili na usne: prva molitva Novoga zavjeta, Magnificat, sva je protkana
zlatnim nitima psalama.
Očenaš, molitva koju nas je Krist naučio, sažima sve molbe psalama i daje im njihov dovršeni
smisao. A psalmi pružaju sva suglasja svake pojedine molbe božanske molitve, pomažu da ih
razmatramo i da ih bolje razumijemo.

Kad imamo neku poteškoću da pretočimo svoju molitvu u neki psalam ili neki odlomak, potražimo
kojoj molbi Očenaša on odgovara i vidjet ćemo da je dobio sav svoj smisao.

Neizmjerna korist od takva moljenja psalama jest u tome da nam molitvu čini kršćanskom a dušu
katoličkom: to je molitva Krista, molitva u ime Krista, ili koja se obraća Kristu; molitva čitave
Crkve s Kristom i to za čitavu Crkvu, u svim njenim potrebama; molitva koja neprestano hrani um i
srce samim riječima koje je Duh Sveti nadahnuo da se opjevaju božanske stvarnosti; molitva koja u
nama bez prestanka oštri eshatološki smisao, iščekivanje novog Jeruzalema i vremena dovršenja.
(1.4. preuzeto iz S. Jeanne D, Arc, Biblija u Uvod u teologiju I, Zagreb, 1972., str. 32)

2. OPĆENITO O PSALMIMA

U svakom pismu najprije dajemo nekoliko temeljnih spoznaja o psalmima:

- što je psalam, što je Psaltir?
- brojenje psalama
- Psaltir u pet knjiga
- Psaltir kao molitvenik Crkve - starost i autori psalama
- hebrejsko pjesništvo
- književne vrste psalama
- Psaltir molimo "u Kristu - s Kristom - po Kristu"
- teškoće u moljenju psalama, itd.
 4

2.1. Početne-spoznaje

2.1.1. P s a l a m

P s a l a m je biblijska pjesma-molitva. Riječ potječe iz grčkoga. Pojavljuje se u prijevodu

Sedamdesetorice.

S e d a m d e s e t o r i c a ili Sep t u a g i n t a zove se najstariji prijevod Staroga zavjeta na grčki

jezik. Taj je prijevod nastao u vremenu od 3 do 2. st. prije Krista. Po legendi na njemu su radila 72
prevodioca: svaki je prevodio sve i svi su se čudesno slagali. Usp. Biblijski leksikon, KS, Zagreb
1971, str. 286.

P s a l t i r (grčki p s a 1 t e r i o n ) prvotno se zove glazbalo uz koje se pjevaju psalmi, a onda se

tako prozvala i sama zbirka od l50 psalam.

U hebrejskom se Knjiga psalama zove S e f e r t e h i ll i m ili K n j i g a p o h v a1 n i c a. Riječ

Tehillah potječe od glagola hillel - hvaliti. Odatle i poznata riječ Hallelua- jah; aleluja, hvalite Jahvu
kojom često počinju i završavaju psalmi. Najčešći naziv za psalam na hebrejskom jest mizmor (=
pjesma uz pratnju glazbala) ili šir (= općenito pjesma).

2.1.2. Brojenje psalama.

U Psaltiru ima l50 psalama, ali se brojenje izvorne hebrejske Biblije razlikuje od brojenja
Sedamdesetorice. U našem prijevodu u Zagrebačkoj Bibliji prvi broj označuje redni broj psalama po
hebrejskoj Bibliji, a broj u zagradi označuje brojenje po Sedamdesetorici. Mi ćemo redovito
navoditi samo prvi broj.

Razlika proistječe odatle što Sedamdesetorica Ps 9 i 10 i onda Ps 114 i 115 uzimaju kao jedan
psalam, dok Ps 116 i 147 a? po hebrejskom se tekstu raspolovljuje i razdvajaju na po dva
psalma.

To ne navodimo samo zbog zanimljivosti, nego i radi snalaženja.

2.1.3. Psaltir u pet knjiga

Psaltir se u svom sadašnjem obliku, možda po uzoru na Mojsijevo Petoknjižje, dijeli na pet knjiga.

- prva knjiga: Ps 1 do 41
- druga knjiga: Ps 42 do 72
- treća knjiga: Ps 73 do 89
- četvrta knjiga: Ps 90 do 106
- peta knjiga: Ps 107 do 150
 5

Trag i znak te podjele nalazimo u tzv. doksologiji ili slavoslovlju kojim završavaju psalmi:
Ps 41, 72, 89, 106:

Blagoslovljen Jahve, Bog Izraelov,

od vijeka do vijeka! Tako neka bude! Amen!

Na temelju toga može se reći da je i Ps 150 sastavljen kao svečana završnica svega Psaltira.

Na početku svakog polustiha toga psalma te na njegovu kraju stoji Hallelujah - Hvalite Jahvu. Deset
se puta ponavlja hallelu - hvalite (ga). Osim toga u svaki se polustih uklapa po jedan instrument
psalamskoga orkestra.

Zapravo tri su posljednja psalma Psaltira najtješnje Povezana. Dok Ps 150 kao da poziva sve
instrumente na slavu Božju, Ps 148 potiče na to svu prirodu i sav svemir, a Ps 149 okuplja na hvalu
i slavu Božju sveg Izraela, što će još jednom ponoviti posljednji redak Psaltira u Ps 150:

Nek se raduje Izrael Stvoritelju svojem,

Kralju svom neka klikću sinovi Siona (Ps l49, 2)

Sve što god diše, Jahvu neka slavi!

Hallelujah! (Ps 150,5)

2.1.4. Psaltir kao molitva Crkve.

Psaltir kao molitva Crkve. Psaltirom se zove i molitva Crkve razdijeljena po tjednima. Sada Psaltir
obuhvaća ciklus od četiri tjedna. Psalmi su u Psaltiru razdijeljeni ne po redu kojim teku u Knjizi
psalama u Bibliji, nego po drugim mjerilima (v. niže).

Psaltir je dio Časoslova. Časoslov je službeni molitvenik Crkve. Obuhvaća Psaltir i Čitanja biblijska
i otačka). Psaltir je prvi - veći i deblji - dio Časoslova. Čitanja se nalaze u dodatnim sveščićima.

Psalmi se u Psaltiru mole razdijeljeni na tzv. svete časove dana. U sadašnjem Časoslovu ili Psaltiru
ima pet časova:
- Jutarnja
- Večernja
- Služba čitanja
- Srednji čas
- Povečerje

Osovina Časoslova jesu: Jutarnja i Večernja. Mole se ujutro, odnosno predvečer. Srednji čas
moli se kao molitva kojom prekidamo i posvećujemo dnevni posao. Služba čitanja može se moliti u
koje god doba dana kao duhovno štivo. Povečerje se moli prije počinka.

U svakom času važan, ako ne pretežniji dio sačinjavaju psalmi. U izboru psalama sastavljači novog
Psaltira nastojali su da izabrani psalmi za pojedini čas odgovaraju općem ozračju toga časa. Stoga
npr. u Jutarnjoj prevladavaju psalmi jutarnje svježine, zaufanog optimizma, psalmi zalaganja koji
sav dnevni posao usmjeruju na slavu Božju i na boljitak pojedinog čovjeka i ljudske zajednice.
 6

U službi čitanja prevladavaju meditativni tzv. povijesni psalmi u kojima psalmist razmišlja nad
poviješću Božjega naroda i nad djelovanjem Božjim i u toj povijesti. Ili se uzimaju tzv. poučni
psalmi u kojima psalmist razmišlja o Božjemu zakonu, o usklađivanju s Božjom voljom itd.

U Srednjem času prevladavaju psalmi koji odgovaraju žegi i vrevi radnog dana. A u večernjoj i
Povečerju naći ćemo psalme večernjega smiraja i predanja Bogu.

Dakako, toliko se može reći samo općenito. Tumačeći psalme, naći ćemo više raznolikosti i
pojedinosti.

2.2. Hebrejsko pjesništvo

2.2.1. Hebrejsko pjesništvo ima neke značajke kojih ne susrećemo u našem zapadnjačkom
pjesništvu. Tu su činjenicu uočili već u prvo kršćansko vrijeme. Ipak, mnoga pitanja hebrejskog
pjesništva nisu još uvijek do kraja razjašnjena. No ima nekih posve jasnih točaka.

Prije svega, i u hebrejskoj se poeziji upotrebljava verz ili stih i to dosta pravilan Redovito imamo
dvostih (= stih od dva polustiha) ili trostih (= stih od tri polustiha ).

Više stihova zajedno tvore strofu ili kiticu.

No stihovi se u hebrejskom ne rimuju, nego se sastavljaju po naročitu zakonu koji se zove

usporenost ili paralelizam polustihova.

2.2.2. I najočitija značajka hebrejskog, biblijskog pjesništva jest upravo taj paralelizam polustihova.
Što to znači?

Misao ili osjećaj izriče se ne odjednom nego nekako u dva koraka. I to na tri načina:
a) misao se izriče u oba polustiha na sličan način. Tada imamo tzv. istoznačni ili sinonimni
paralelizam;
b) ili se prvoj misli (u prvom polustihu) suprotstavlja druga (u drugom polustihu). Tada imamo tzv.
nasuprotni ili antitetički paralelizam;
c) ili se misao iz prvog polustiha u drugome dalje razvija. Tada imamo tzv. razvijeni ili sintetički
paralelizam.

Neka nam, bolje, progovore primjeri!

Evo primjera za istoznačni ili sinonimni paralelizam:

Blago čovjeku koji ne slijedi savjete opakih

ne staje na putu grešničkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca (Ps l,l)

Nebesa slavu Božju kazuju,

naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih (Ps 19,2).

Primjer za nasuprotni ili antitetički paralelizam:

Jahve zna put pravednih,
a propast će put opakih (Ps 1,6)
 7

A primjer za razvijeni ili sintetički paralelizam, u kojemu drugi polustih razvija i upotpunjuje misao
prvog stiha:

Bezumnik reče u srcu: "Nema Boga!"

Pokvareni rade gadosti, nitko da čini dobro (Ps l4,l)

No valja reći da zakon paralelizma ne vlada samo unutar kratkoga stiha. On je nekako temeljni
zakon hebrejske misaonosti i pjesništva. Često po više stihova sačinjava cijeli lanac paralelizma.
Pročitajte stoga samo Ps 1, ispočetka do kraja pa ćemo zapaziti taj lanac paralelizma.

1. Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,

ne staje na putu grešničkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,

2. već uživa u Zakonu Jahvinu,

o Zakonu njegovu misli dan i noć.

3. On je ko stablo zasađeno
pokraj vode tekućice
što u svoje vrijeme plod donosi;
lišće mu nikad ne vene,
sve što radi dobrom urodi.

4. Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!

Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi.

5. Stoga se opaki neće održati na sudu,

ni grešnici u zajednici pravednih.

6. Jer Jahve zna put pravednih,

a propast će put opakih.

Pokušajte sada sami otkriti paralelizme i unutar pojedinih stihova i unutar cijelog psalma.

Zatim, otkrijmo najjednostavnije primjere paralelizama unutar pojedinih stihova. Evo, odmah na
početku, r. labc? sastavljen je kao trostih po zakonu istoznačnog ili sinonimnog paralelizma. Takav
je paralelizam lako uočljiv i u r. 5.

U posljednjem r. 6 nalazimo lijep primjer za nasuprotni ili antitetički paralelizam.

No, ako sada pogledamo suodnose među stihovima, lako vidimo da se r. 1 odnosi naprama r. 2 po
zakonu nasuprotnog ili antitetičkog paralelizma. U r. 1 stoji kakav nije čovjek Božji, a u r. 2 piše
kakav jest.

A opet, r. 1-2 odnosi se naprama r. 3 po zakonu sastavnog ili sintetičkog paralelizma, jer idući od r.
1 prema r. 3 sve više saznajemo kakav jest čovjek Božji.

I konačno, zapazimo da Ps 1 ima dvije strofe ili kitice. One su i opet satkane po zakonu nasuprotnog
ili antitetičkog paralelizma. Iz njih saznajemo: kakav je čovjek Božji - a kakav je čovjek opak.
 8

Toliko u početku o zakonu paralelizma polustihova i cijelih kitica. Tijekom proučavanja psalama
stalno ćemo na to navraćati.

Literatura na hrvatskom - za daljnji studij psalama:

HARRINGTON, W., Uvod u Stari zavjet, Zagreb, KS, l977. 317-357.

ŠTAMBUK, Ivan, Psalmi, Makarska 1975, 400 str.
TOMIĆ, C., Psalmi. Kratak uvod i komentar. Zagreb l973, 197 str.
TOMIĆ, C., Psalmi: Biblija, str. 1197-1202.
Uvod u moljenje psalama: Uvod u teologiju I, Zagreb, KS, str. 28-38.
VLAŠIĆ, Petar, Psalmi Davidovi, sv. I-IV, Dubrovnik 123-1925.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------

"Treba, dakle, da budemo svjesni: dok molimo časoslov, naši glasovi odzvanjaju u Kristu, a njegovi
u nama. A da bi što jasnije došlo do izražaja to svojstvo molitve, potrebno je da u svima opet oživi
"onaj slatki i živi osjećaj Svetog pisma" kojim diše liturgija časova, tako da Sveto pismo stvarno
postane glavni izvor sve kršćanske molitve. Posebno je potrebno da Božji narod s novim osjećajem
prihvati molitvu psalama, koja neprestano iznosi i propovijeda Božje djelovanje u povijesti
spasenja. To će biti lakše bude li se kod klera što marljivije promicalo dublje razumijevanje
psalama, u onom smislu u kojem se pjevaju u svetoj liturgiji i budu li u tom, prikladnom katehezom,
vjernici poučeniji."

(Apostolska konstitucija kojom se proglašuje Božanska služba, br. 8)

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------

POČEO SAM MOLITI

Bilo je vrijeme
kad sam bio slijep.
Mislio sam što svi misle.
Govorio sam što svi govore.
Činio sam što svi čine.
Bilo je vrijeme
kad sam kupovao svete sličice,
kad sam nizao krunicu za krunicom,
kad sam dnevno molio tri psalma.
Bilo je vrijeme
kad sam činio svoju dužnost,
kad sam mislio u šablonama.
Tad je svijet za mene bio posve daleko.
Bilo je vrijeme
kad sam bio slijep.
 9

Onda sam postao pozorniji.

Onda sam počeo zapažati: mnogo toga nije u redu.
Govore kako stvari čovjeka pritišću nasiljem,
a oni sami koji to govore uništavaju čovjeka.
Govore o miru
i zveckaju oružjem.
Nepovlasno se obogaćuju na račun radnika
i Trećeg svijeta.
Jedni druge mrze
i zajedno idu na službu Božju.
Onda sam postao pozorniji.

Postao sam pozorniji.

Počeo sam čitati Bibliju.
Jedan je pokušao ravnim putom,
pozvao se na Boga,
govorio je istinu.
Čitao sam o njegovu zalasku
i čitao sam o njegovu uskrsnuću.
Onda sam postao pozorniji.

Onda sam počeo pitati.

Tko je kriv što je svijet

takav kakav jest?
Mi?
Nitko?
Bog?
Tko drugi?

Tko ga može promijeniti?

Mi?
Nitko?
Bog?
Tko drugi?

Tko nešto poduzima?

Mi?
Nitko?
Bog?
Tko drugi?

Onda sam počeo pitati.

Počeo san moliti.
 10

USKRSNUTI
Grob - to je:
ne moći više.
Grob - to je:
ne imati nikakva izgleda.
Grob - to je:
skršena duša.
Grob - to je:
iscuriti.
Grob - to je:
smrt.

Uskrsnuti - to je:
imati zadatak.
Uskrsnuti to je:
gledati novu zemlju.
Uskrsnuti - to je poklanjati ljubav.
Uskrsnuti - to je: moći imati povjerenja.

Iz knjige: Dirnbeck-Gutl, Ich began zu beten.

Verlag Styria 1973, str. 12-13. 48)

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------

"Budući da je božanski časoslov, kao javna molitva Crkve, izvor pobožnosti i hrana za osobnu
molitvu, zaklinjemo u Gospodinu svećenike i sve koji sudjeluju u božanskom časoslovu, neka im se
u njegovu obavljanju duša slaže s glasom. Da bi to što bolje postigli, neka steknu obilatije
liturgijsko i biblijsko znanje, osobito psalama.”
(Uredba o liturgiji, br. 90)

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 11

3. PSALAM 141

Molitva u kušnji i progonstvu Č (= Časoslov), str. l.

B (Biblija) , str. 580.

3.1. Uvodne misli

3.1.1. Iz liturgije. U Časoslovu postoje dva temeljna molitvena časa: Jutarnja i Večernja. Jutarnja
se moli u ranim jutarnjim satima, a Večernja predvečer. Svaki dan ima svoju Jutarnju i Večernju.
Ali nedjelja ima dvije Večernje, tzv. prvu i drugu Večernju. Stoga se Večernja svake subote računa
kao prva Večernja slijedeće nedjelje. A druga Večernja jest Večernja same nedjelje. To vrijedi i za
svaki veći blagdan. Stoga počinjemo prvom Večernjom prve nedjelje Časoslova.

3.1.2. Psalam 141 prvi je psalam kojim počinje novi Časoslov Pavla VI. To je tipičan večernji
psalam zbog svojih stihova:

Nek mi se uzdigne molitva kao kad pred lice tvoje,

podizanje mojih ruku nek bude ko prinos večernji!

3.1.3. Književna vrsta i kratak sadržaj. Inače, Ps 141 ubraja se među tzv. Pojedinačne molbenice.
Pobožnika ugrožavaju neimenovani neprijatelji. Neprijateljstvo im nije otvoreno nego prikriveno.
Kušaju pobožnika zavesti na stranputicu. U pitanju je njegova vjernička čestitost. On se ne uzda u
svoje snage. Zaziva Jahvu da ga izbavi i sačuva te ne zgriješi ni riječju, ni srcem, ni činom. Psalam
u izvorniku završuje molitvom da Bog kazni neprijatelje, a psalmist se već osjeća izbavljenim.

3.1.4. Ključne riječi. Kad pristupamo tumačenju bilo kojeg književnog teksta, naročito
pjesme, psalma, dobro je uočiti ključne riječi. One nam već daju osjetiti boju svakog sastavka ili
spjeva. U Ps 141 očito prevladava molitveni rječnik: ja /ti - čovjek/Bog - prizivljem/pohitaj -
vapijem/glas mi čuj - čuvaj me/ udijeli mi/ daj/ ne daj… k tebi se utječem/k tebi su uprte moje oči…
(U molitveni rječnik spadaju i poticajni imperativi, kao što se vidi već iz navedenih primjera). U
psalmima molbenicama nalazimo i rječnik ugroženosti: društvo zlotvora/ulje grešničko -
stupice/zamke - umaći ...

3.2. Književni doživljaj psalma 141

Da bismo pronašli religioznu, vjerničku poruku psalama, korisno je da se prije zadržimo na njihovu
književnom izrazu. U ovom psalmu nalazimo više tipičnih biblijskih slika. Upozorimo barem na
neke:

3.2.1.Molitva se uspoređuje s kadom: “Nek mi se uzdigne molitva kao kad pred lice tvoje.
“Tamjan-miris što se nebu vije sa žeravice lijepa je prispodoba za molitvu. Žeravica označuje srce
puno zanosa za Boga. A bijeli dim što se vije k nebu kao da označuje put molitve iz vjernikova srca
do Boga. Molitva je kao most između neba i zemlje, između čovjeka i Boga. Slika se nadovezuje na
drugu, koja je tipična za religioznu psihologiju. U temelju je prostorna, ali u biti je - vrijednosna.
Shema slike je: gore/dolje = više/niže = nebesko/zemaljsko = Božje/čovjekovo. Iz dna čovjekove
bijede i nevolje (=dolje) uzdiže se molitva uvis (tamjan- miris) da dopre do Boga (=gore).
 12

3.2.2. U r. 2 sinonim je molitve uzdizanje ruku. Hebreji su često molili uzdignutih ruku prema
nebu ili prema jeruzalemskom Hramu:

Čuj moje zazivanje dok k tebi vapijem,

dok ruke uzdižem svetom Hramu tvojem (Ps 28,2).

U takvu molitvenom stavu slika nam 2 Ljet 6,12 svečanu Salamonovu molitvu za posvetu Hrama:

Tada Salamon stupi - u nazočnosti svega zbora

Izraelova - pred žrtvenik Jahvin i raširi ruke...

3.2.3. Treća lijepa slika nalazi se u r. 3. Psalmist moli Boga da ga sačuva od grijeha jezika. No to
izražava slikom koja podsjeća na gradska vrata što ih čuva straža:

Na usta mi, gospodine, stražu postavi,

i stražare na vrata usana mojih.

Sličnu sliku nalazimo i u proroka Miheja (7,5) a osobito je razvijena u Sir 22,27:
Oj, tko će postaviti stražu ustima mojim,
i na usne moje pečat razboritosti,
da nikad zbog njih u zlo ne zapadnem,
da me jezik moj ne uništi?

U obje slike imamo lijep primjer pjesničkoga paralelizma: usta/usne - straža/stražari; straža/pečat
razboritosti...

3.2.4. Psalmist oslikava i zavođenje svojih neprijatelja u r. 4c i 5b. Kada mu laskaju, kao da ga
pozivlju na slasne gozbe (“da ne blagujem poslastica njihovih” = da me laskanjem ne zavedu). A
možda je zaista riječ i o tom da ga kušaju pridobiti u svoje društvo pozivom na gozbe. To želi reći
druga slika: “Ulje grešničko neće mi glavu pomazat.” Što to znači? Gostoprimac je bio dužan gostu
pomazati pomašću tjeme (usp. Lk 7,46). No psalmist je odlučio da svojim napasnicima ne pruži te
prilike: on se kloni njihova društva.

3.2.5. U.r. 7 nalazimo važan biblijski izraz Podzemlje. Taj je izraz u isto vrijeme i stvarnost i
slika. Stari Izraelci, starozavjetnici - prije Krista - nisu imali jasnih i razgovijetnih, predodžbi o
zagrobnom životu. Slutili su da sa smrću nije sve gotovo, nego da se čovjek nadživljuje i nakon
tjelesne smrti. No taj "život", više se shvaćao kao sjena života nego pravi i puni život. Stan
pokojnika zvao se hebrejski Šeol (doslovno Rupa ili Zjalo ili Bezdan), što su sedamdesetorica
prevela sa Podzemlje (grčki Had). No to je mjesto više strave nego spokoja. Stoga se ovdje u Ps
141, a i drugdje, Podzemlje shvaća kao proždrljiva zvijer koja ima strašno ždrijelo ili ralje (što naš
Psaltir prevodi izričajem rub Podzemlja).

Slika tu ne prestaje, nego - rasapna snaga smrti uspoređuje se s oranjem. Psalmist je po svoj prilici
vješt zemljoradnik. Dok je orao i plugom izvraćao zemlju, razmišljao je o razornoj snazi smrti koja
izvraća i rasipa mrtvo tijelo.
 13

Inače, kad je riječ o Šeolu/Podzemlju, valja primijetiti i ovo: u konačnici - u svijetlu Novog zavjeta
- to nije kakvo god neodređeno i nejasno prebivalište svih mrtvih koji su se nekako nadživjeli, nego
baš boravište onih koji su proigrali svoj život. Mjesto blaženih zove se nebo ili raj, a prebivalište
prokletih ostaju latinski Inferi ili Podzemlje. Odatle i molitva: "Od vrata paklenih - od vrata
Podzemlja - izbavi, Gospodine, dušu moju!"

3.3. Teološka raščlamba psalma 141

Shema psalma. Već smo zapravo rekli: psalam je otkan po najjednostavnijoj psalamskoj shemi,
kako se to vidi i iz ključnih riječi (3.1.4.). S jedne strane čovjek pobožnik - s druge strane
neprijatelj, zavodnik i napasnik - s treće strane Bog koji je pobožnikovo utočište. Jedino
pobožinikovo oružje protiv neprijatelja-napasnika: zaufana i - rekli bismo - nasilna molitva.
Psalmist požuruje Boga. Primjer takve zaufane, uporne i požurne molitve oslikava nam sam Isus u
Evanđelju (Lk 15,1-14).

3.3.2. Psalam nas podsjeća na sveta molitvena vremena dana, jer spominje prinos večernji (r.2).
Najstarije propise o dva "jaka" molitvena časa dana nalazimo u Knjizi Izlaska 29,38-42 i Knjizi
Brojeva 28;?1-8. Tu je riječ o jutarnjoj i večernjoj žrtvi.

No valja zapaziti ovo: u ta se dva drevna teksta više donose prepisi o "materiji" i o vanjskom obredu
žrtve (tj. što i kako treba žrtvovati, i to izvana). Naprotiv, naš psalam ističe molitvu kao prinos
večernji. Upravo sama ta molitva jest večernja - žrtva. Uistinu, prava žrtva jest sam čovjek koji
moli. Dakako, Kada molitvi odgovara sav njegov život, sve njegovo životno zalaganje, kako ističe
sam psalam.

O tome nas još jasnije, i razgovijetnije poučava Ps- 50 koji u našoj Bibliji nosi naslov: "Za
bogoslužje u duhu i istini." U prvom dijelu toga psalma Bog prosvjeduje protiv pukog izvanjskoga
štovanja:
Zar da jedem meso bikova
ili da pijem krv jaraca?

Ta što bismo mu i mogli pridonijeti kad je sve njegovo:

Neću iz doma tvog uzet junca ...

Ta moje su sve životinje šumske,
tisuće zvjeradi u gorama mojim.

Stoga psalam u drugom dijelu ističe da je pravo bogoštovlja zalaganje za društvenu pravdu pa
zaključuje:

Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu:

onomu koji hodi stazama pravim -
njemu ću pokazati spasenje svoje.

Izvrsno će to sročiti sv. Irenej: "Slava Božja jest živi čovjek."

 14

3.3.3. Kad smo već kod večernje žrtve u hramu; sjetimo se jedinstvenog mjesta u Sv.-pismu: upravo
u vrijeme večernje žrtve prorok Daniel prima veliku Božju objavu o sedamdeset sedmica do nastupa
Mesijinih vremena. Pročitajte sami taj odlomak: Dan 9,20 sl.

3.3.4. Cilj molitve. Kada ocijenimo sav psalam, psalmist moli da ga Bog očuva neporočna i čestita
posred laskava zavođenja njegovih neprijatelja. No ako pogledamo još bolje, moli da ga Bog očuva
od trostrukoga grijeha: od grijeha jezikom - od grijeha srcem - od grijeha činom. To ne moraju biti
tri vrste grijeha, nego tri oblika intenzivnosti grijeha: u "mislima" - riječima - u djelu. I na drugim
mjestima susrećemo to stupnjevanje grijeha, ta tri vida grijeha što su ušla i u vjerničko Ispovijedam
se u misi: mišlju, riječju, djelom. Tu se vidi kako se iz Sv. pisma - npr. baš i iz ovog Ps 141 - izvodi
kršćanski moral.

3.3.5· Navođenje na grijeh. Još je nešto očito iz psalma, još jedna moralna pouka iz njega slijedi.
Čovjek može sagriješiti sam (zapravo uvijek u konačnio i griješi - sam), ali može na grijeh biti i
naveden. I to ne samo od Zloga, kako veli Isus u Očenašu (Mt 6,13), nego i od zlih ljudi.

Stoga, treba se čuvati zloga društva, a treba cijeniti dobro društvo.

Još nešto! Pravi će prijatelji umjeti naći pravo vrijeme i pravi način da se međusobno opomenu i
ukore. Čovjek se na to ne smije uvrijediti. Naprotiv, bratska opomena može biti znak bratske
ljubavi:

Nek me samo udari pravednik,

ljubav je što me kara.

3.3.6. Iako tek usput,"u psalmu nalazimo i poticaj na evanđeosku krotkost. U čemu se ona sastoji?
U Starom zavjatu vladao je tzv. ius talionis ili "Milo za drago! Šilo za ognjilo! " Isus proglašuje:
"Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju” (Mt 5,5). Kršćanin, dakle, ne vraća zlo za zlo (usp. Mt
5,38-42,43-48). Ta duhovnost krotkosti probija, evo, već u psalmima:

.... zloći njihovoj oprijet ću se uvijek svojom, molitvom.

... razumjet će kako blage (krotke) bijahu riječi moje.

3.3.7. R. 6 u izvorniku je dosta nečitljiv, pa ga različiti prevodioci veoma različito prevode.

Naš je prijevod samo nagađanje. Umjesto našega "Kad strovale niz hridinu suce njihove", Nova
Vulgata ima:

Kad padnu u ruke svojih sudaca,

poslušat će riječi moje jer bijahu blage.

3.1. Proklinjačka mjesta u psalmima

3.4.1. U Časoslovu je izostavljen r. 10 ovoga Ps 141. U njemu psalmist zaziva od Boga zlo na
svoje neprijatelje:

Nek u vlastitu zamku upadnu zlotvori:

a ja neka im umaknem!

Zašto je taj redak izostavljen?

 15

U psalmima ima više tzv. proklinjačkih ili imprekativnih mjesta, štoviše postoji čitav imprekativni
psalam 109: u takvim psalmima psalmist često najtežim riječima zaziva od Boga zlo svojim
neprijateljima.

3.4.2. Svi su takvi psalmi, odn. njihovi dijelovi u novom Časoslovu Pavla VI. izostavljeni. Učinjeno
je to više iz psiholoških razloga nego iz teoloških. Jer, svakako se bar otprve kršćansko srce u
takvim proklinjačkim zazivima nelagodno osjeća. Kao da vrijeđaju temeljnu Kristovu zapovijed o
ljubavi prema svim ljudima, pa i neprijateljima. On je izrijekom zapovjedio: "A ja vam kažem:
ljubite i svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone" (Mt 5;44 i Lk 6,27.35). A na križu je
sam molio za svoje raspinjatelje: "Oče, oprosti im!" (Lk 23, 34).

3.4.3. Teološki se ipak i takva psalamska mjesta dadu razumjeti. Navesti ćemo za to nekoliko
razloga.

3.4.3.1. Prije svega, u pjesništvu ima mjesta tzv. hiperbola ili uveličavanje prenabujalih duševnih
stanja i čuvstava. To se još više upotrebljava u istočnjačkom načinu govora što ga
odrazuju psalmi. Istočnjak, pa tako i psalmist voli snažne i živopisne izraze i velike kontraste.

3.4.3.2. Treba se osim toga uživjeti u "pjesnikov trenutak" ili u momenat molitvenog vapaja.
Psalam je spjevan često u trenu kad je opasnost na vrhuncu: “ Vode mi dođoše u grla”, veli Ps 69,2.
Radi se o “biti ili ne biti”. Nema vremena odvagivati riječi. U malo riječi psalmist želi brzo
“priopćiti” Bogu kakva je opasnost, kako li je hitna pomoć potrebna. Neprijatelj se već mašio mača,
već zamahuje. “Učini mu ruku neškodljivom!” možda bi kriknuo kršćanin. Starozavjetnik će reći:
“Posijeci mu ruku!” Tako riječ - u svojoj neposrednoj grubosti - zapravo samo odrazuje neposrednu
ugroženost i spontanu zaufanost u brzu Božju pomoć.

3.4.3.3. Treba imati na umu i nauk o postupnosti ili progresivnosti objave (usp. Zagrebačka Biblija,
str. 1174). Bog se udostojao dugim postupkom - Sv. Pavao to zove “dugotrpljivost Božja" odgajati
Izabrani narod do punine objave u Kristu Isusu. Istom nam je u njegovoj riječi i primjeru, kako smo
već vidjeli, zasinula u svem svjetlu jedna dvočlana ljubav: prema Bogu i bližnjemu, pa i
neprijatelju. Starozavjetnik još ne živi u tom punom svjetlu bogospoznanja i čovjekoljublja.

3.4.3.4. U istom smislu o postupnosti Božje objave, treba reći da je još nerazgovjetna spoznaja o
naplati Božjoj. Za starozavjetnike Bog odmah i smjesta kažnjava zlo, a nagrađuje dobro. A često su
i nebeska dobra izražena slikom zemaljskih dobara (obilnom ljetinom, mirom i sl.).

3.4.3.5. A neka takva proklinjačka mjesta treba čitati u tzv. eshatološkoj perspektivi. Psalmist znade
da postoji konačni Božji obračun za određeni soj protubožjih ljudi koji će konačno biti obilježeni
kao "prokleti" (Mt 25,41).

3.4.4. Proklinjački psalmi, odn. proklinjački dijelovi psalama prema tome nisu - barem nisu
prvenstveno teološki i moralni problem. Treba ih tumačiti u svjetlu istočnjačkog književnog ukusa,
ali s gledišta starozavjatne dijelom nerazvijene - objave. A budući da puninu smisla dobivaju isto u
eshatološkoj perspektivi konačnoga Božjega suda, treba ih tumačiti i tipološki: prokletstva što ih
psalmist zaziva na neprijatelje, tip su ili predslike onih zala koja čekaju u zlo ugrezla i
nepopravljiva protubožjeg čovjeka, protiv Boga uroćene ljude koji su se punosvijesno i
punoodgovorno konsolidirali s bićem koje se u hebrejskom zove Šatan ili Neprijatelj par excellence
(staroslavenski Vrag).
 16

3.4.5. Ipak, zbog neposredne psihološke teškoće koju takva mjesta predstavljaju za Kristove
učenike, Pavao VI. odlučio je da se takvi psalmi, odn. njihovi dijelovi u Časoslovu izostave P.
Tomić je u svom djelu Psalmi (Zagreb 1973, str. 14) nabrojio sva ta izostavljena mjesta: cijeli Ps
109; zatim Ps 5,11; 21,9-13: 35,3-8.20 21.24-26; 55,16; 59,6-9.12-16; 69,23-29; 79,6-7.12; 127,7-9;
139,19-22; 140,9-13; 141,10.

Više o tom: DUDA B. , Imprekativni psalmi, u BS 1963, br. 2, str. 84-88.

3.1. Kratka poruka psalma 141

Ne zaboravimo da je Ps 141 i molitva, ali i pjesma. Stoga, ne propustimo uživati podjednako: i u

njezinim pjesničkim izrazima i slikama, ali i u moralnom nauku što se iz psalma "cijedi'' kao med iz
saća.

3.5.1. Sav je psalam usredotočen na ovaj dvočlan: Bog i čovjek. On izražava temeljno vjerničko
iskustvo: posred zloga svijeta nisam sam, Bog je sa mnom.

3.5.2. Psalam našire pjeva molitvu Očenaša: "Ne uvedi nas u napast!" Ovdje, u ovom životu čovjek
je Božji na kušnji, ugrožava ga zlo društvo, ljudi-napasnici-zavodnici. Ne budimo naivni, budimo
oprezni, ali ne zaplašeni.

"Na svijetu ćete imati nevolju; ali ne bojte se, ja sam pobijedio svijet", rekao je Isus (Iv 16,33).

3.5.3. Molitva je jedan od izraza našega suodnosa s Bogom, ali - molitva nije sve. Usporedno s
molitvom, kojom se čovjek naslanja na Boga, treba da razvijamo i vlastito nastojanje: treba da se
klonimo zloga društva, a dobro društvo da tražimo.

3.5.4. Kao što loše društvo ugrožava našu vjerničku čestitost, tako je dobro društvo održava. Dok
nas loši ljudi navode na zlo, dobri će nas prijatelji umijeti u pravo vrijeme i na pravi način
opomenuti. Cijenimo njihovu ljubav, jer - bratska opomena je oblik bratske ljubavi. "Nek me samo
udari pravednik, ljubav je što me kara", veli ovaj psalam.

3.5.5. Među grijesima kojih treba da se čuva pobožnik, grijesi jezika zauzimlju, posebno mjesto.
Ako nisu najteži, oni su najčešći. A što sve mogu prouzročiti, najbolje nas uči Poslanica, sv: Jakova
3;l-12. Dobro si je pročitajmo: Umijmo stražiti nad svojim jezikom, kako nas uči i Ps 141 i Sir
22,27.

3.5.6. Ne zaboravimo i važan, iako usputan nauk ovog psalma: iako ima ljudi koji se prema
nama postavljaju neprijateljski, mi - koliko je do nas - nemamo neprijatelja. I prema onima koji se
prema nama postavljaju: kao neprijatelji, mi gajimo kršćansku ljubav. I za njih molimo. Ako treba
da se od njih branimo, pazimo na mjeru. Radije zlo trpimo, nego zlo činimo, kako uči sv. Petar (1
Pet 3,13-17 = Mt 5,38 - 42.43-48).

3.6.
 17

Ps 141: Molitva u kušnji i progonstvu

Uvod: Čuj mi 1 Prizivljem te, Gospodine, k meni pohitaj!

molitvu Slušaj glas moj kojim tebi vapijem!
2 Nek mi se uzdigne molitva kao kad pred lice tvoje,
podizanje mojih ruku nek bude ko prinos večernji!

Molitva: Spasi 3
me od grijeha
- usta 4 Na usta mi, Gospodine, stražu postavi,
i stražare na vrata usana mojih!
- srca Ne daj da mi se srce zlu prikloni,
da bezbožno počinim djela opaka;
- djela i u društvu zlotvora
da ne blagujem poslastica njihovih!
Izlaganje
situacije 5 Nek me samo udari pravednik, ljubav je što me kara
al' ulje grešničko neće mi glavu pomazat;
zloći njihovoj oprijet ću se uvijek svojom
molitvom,
6 Kad strovale niz hridinu suce njihove,
razumjet će kako blage bijahu riječi moje
7 Kao kad orač ore i para zemlju,
tako će im se na rubu Podzemlja kosti rasuti
Završna 8 U te su, Gospodine, uprte oči moje,
molitva k tebi se utječem, ne daj da mi duša propadne!
9 Čuvaj me od stupice koju postaviše meni,
od zamki zločinaca!
10 Nek u vlastite zamke upadnu zlotvori,
a ja neka im umaknem.

4. PSALAM 142
Č(asoslov), str. 2
Zatvorenikova pjesma B(iblija), str.580

4.1. Individualna tužbalica

Ovo je jedan od najljepših psalama, osobito iz vrste tzv. individualnih tužbalica ili molbenica. Sam
psalmist svoju molitvu nazivlje "tužbalica": "Pred njim svoju izlijevam tužaljku" (r.-3). Odiše
nepatvorenom religioznošću, i kao da je spjevan u jednome dahu. Vrlo je osoban.

4.2. Životna situacija psalma. Po naslovu, kako stoji u Bibliji, psalam je spjevao David "kad je bio
u spilji". U Svetom pismu dva se puta spominje takva situacija. Prvi put bijaše to spilja Adulam u
koju se bio sklonio kad je prvi put morao bježati pred Šaulom, nakon svojih vojnih uspjeha nad
Filistejcima (1 Sam 22,1). Drugi put bijaše to spilja "u engadskim gorskim skloništima" kad ga je
Šaul gonio i pukim slučajem ušao baš u spilju u kojoj se skrivao Šaul (1 Sam 24, 1-23). Teško je
ustanoviti koliko je ovaj psalam u neposrednoj vezi s tim događajima, ali oni lijepo ocrtavaju
vanjsku situaciju iz koje je spjevan psalam.
 18

Ima ih koji ovaj psalam smatraju zatvorenikovom pjesmom, i to zbog stiha: "Izvedi iz tamnice dušu
moju” (r. 8). Po tom je psalam srodan sa Ps 7, 17, 22, 35, 105 (E. Beaucamp). No spomen tamnice
može biti i samo slika nevolje, a ne stvarnost. Ipak smo psalmu stavili takav naslov jer pristaje
životnoj situaciji u kojoj se nalaze zatvorenici.

4.3. Ključne riječi. E. Beaucamp napominje da je u psalam utkan rječnik i formular starih tužaljki
ili molbenica, ali nipošto stereotipno već u sasvim novoj i izvornoj inspiraciji.

Ključne su riječi ponajprije one koje sačinjavaju temeljnu os religiozne molitve: Ti/ja nitko (drugi)
put moj poznaješ/ nitko (drugi) za me ne mari … vapijem – molitveni riječnik vapijem - zaklinjem -
izlijevam tužaljku - tjeskobu razastirem...

rječnik nevolje: tužaljka - tjeskoba - duh moj klone - veoma sam nevoljan
rječnik o neprijateljima: zamku staviše - gonitelji moji - od mene moćniji
rječnik spasa: ti put moj poznaješ - ti si mi utočište - ti si dio moj - da zahvaljujem
imenu tvome - zbog dobra što si ga iskazao meni...

4.4. Podjela. Psalam je vrlo jasno razdijeljen:

- r. 2-3 = uvod: Bogu "izlijevam" svoju tužaljku
- r. 4-5 = izlaganje nevolje
- r. 6-8a = vjeroispovijed (r.6) i pouzdanje (r. 7-8a)
- r. 8b = završnica s izrazom sigurnosti uslišanja koje će imati dvostruki plod: moliteljeva
zahvalnica - radost i klicanje pravednika koji će se time osjetiti ponovno ohrabreni.

4.5. Temeljni ugođaji.

Nekoliko temeljnih teoloških ugođaja ovoga psalma:

4.5.1. Prije svega u psalmu izbija živa vjera u Boga. Posve osamljen i napušten (r. 4b-5), molitelj se
ne osjeća sam. Bog je s njim. Bog "poznaje" put njegov, što u biblijskom rječniku znači: Bog se za
nj brine, njegov slučaj uzima kao svoj (r.4) ... On mu je jedino "utočište", on je njegov "dio u zemlji
živih" (r. 6), što opet po Bibliji znači: Bog je jedino i vrhunsko moje dobro u ovome životu (s
kršćanskim produžetkom u eshatološkoj perspektivi).

4.5.2. U psalmu su nadalje i opet nazočna dva svijeta: Božji i protubožji. Čovjek Božji osjeća se
ugrožen, jer “od meni su oni moćniji" (r.7), ali ne beznadan. Ta Bog je s njim! Njegova je snaga u
Bogu, neposredno u molitvi.

4.5.3. Molitva je oslikana sa dva glagola: izlijevam - razastirem. Molitelj zna da Bog poznaje
njegov slučaj i prije nego li se njemu obrati ali znade i to, da je Bogu draga njegova molitva.
Uistinu, po rasporedu Božje providnosti, Bog nas stalno obasiplje milostima i dobročinstvima, ali je
mnogo toga odlučio da nam daruje istom zamoljen.

Bog zahvaća u život svojih štićenika. Time ne samo obvezuje na zahvalnost nego i ohrabruje ostale
bogoštovatelje u njihovoj ugroženosti (r. 8).
 19

4.6. Primjena u kršćanskoj hagiografiji. Psalam je doživio posebno primjenu i u kršćanskoj

hagiografiji. Pjevajući taj psalam umire sv. Franjo, kako izvješćuju njegovi najstariji životopisci.
Ove se godine ??slavi 800. obljetnica njegova rođenja. Mnogo sudionika Dopisne teologije živi po
pravilu i nadahnuću sv. Franje. Pridodajmo stoga kratku franjevačku primjenu toga psalma.

Sv. Franjo osjećao se siromašak Božji. On je bio istinski molitelj. "Ne, on nije samo molio, on je
bio - živa molitva", piše o njemu sv. Bonavertura. Na ovoj zemlji nije imao drugoga dobra osim
Boga: "Bog moj i sve moje!", to bijaše njegova sveudiljna molitva. Ona je istovjetna s ovim psal-
mom: "Ti si dio moj u zemlji živih” ( r. 6). Toliko je čeznuo za Bogom, da se već zaželio da ga
otkrivenim licem ugleda. Osjećao je ono što je lijepo izrazio sv. Pavao: "Želja mi je otići i biti s
Kristom" (Fil 1,23). Iz te svoje duševne situacije on pjeva: "Izvedi iz tamnice dušu moju" (r. 8).
Čeznuo je za smrću koja će ga tješnje i zauvijek združiti s Bogom. U tom smislu završnica psalma
može se razumjeti kao sreća sv. Franje u nebeskom društvu gdje zavijeke zahvaljuje Bogu za
njegovu dobrotu kojom ga je za ovoga života tako obilno obasipao.

Srce psalma nije, dakle, toliko u želji: "Izvedi iz tamnice dušu moju", što se inače tako dobro
primjenjuje na Franjinu smrt. Srce psalma jest: "Ti si dio moj u zemlji živih". Samo svetac koji je
toliko ljubio i cjenio Boga, mogao je istinski i bez pretvaranja pjevati spomenuti stih: "Izvedi iz
tamnice dušu moju”.

Dok nam je Franjo učitelj dobre smrti, on nam je nadasve učitelj da Boga postavimo "vrh svake
radosti svoje" (usp. Ps 137,6).

4.7. Ps 142: Zatvorenikova pjesma

Naslov: 1 Poučna pjesma. Davidova. Kad bijaše u spilji.

Molitva.
Uvod: 2 Iz svega glasa vapijem Gospodinu,.
iz svega glasa Gospodina zaklinjem.
Vapijem Bogu
3 Pred njim svoju izlijevam tužaljku,
tjeskobu svoju pred njim razastirem.
Izlaganje 4 Ako duh moj i klone u meni,
nevolje: ti put moj poznaješ.
Na putu kojim prolazim
potajnu mi zamku staviše.
5 Obazrem li se nadesno i pogledam:
nitko ne zna za mene.
Nemam kamo pobjeći,
nitko za život moj ne mari,
Vjero-
ispovijed: 6 K tebi, Gospodine, vapijem,
govorim: ti si mi utočište,
ti si dio moj u zemlji živih.
Pouzdanje 7 Poslušaj moje vapaje,
i molitva: jer sam veoma nevoljan.
Izbavi me od gonitelja mojih
jer od mene oni su moćniji.
8 Izvedi iz tamnice dušu moju,
 20

da zahvaljujem imenu tvojemu.

Završnica: Oko mene će se okupiti pravednici
sigurnost zbog dobra što si ga iskazao meni.
Uslišanja

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

"Od najveće je važnosti u liturgijskoj službi Sveto pismo. Iz njega se uzimaju čitanja i tumače u
homiliji; iz njega se pjevaju psalmi; njime su nadahnute i prožete molitve, zazivi i liturgijske
pjesme; od njega čini i znakovi primaju svoje značenje. Stoga za obnovu, napredak i prilagođivanje
svete liturgije treba njegovati onaj slatki i živi osjećaj Svetog pisma o kojemu svjedoči časna
predaja istočnih i zapadnih obreda."

(Uredba o liturgiji, br. 24).

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

5. HVALOSPJFV Fil 2,6-11 KRIST, SLUGA BOŽJI

Č(asoslov), str. 3
NZ, str. 372

5.1. Križ i uzvišenje

Zapazili smo da su psalmi prve subotnje Večernje u znaku križa. Pobožnik je ovdje na zemlji
putnik, prognanik.

Sva Crkva sudjeluje u trpljenju Isusovu. Ovaj hvalospjev dovršuje misao: trpljenje nije posljednja
riječ kršćanstva. Put križa jest doduše put, poniženje, ali ono vodi uzvišenju. Tako pretpjev
usmjeruje molitvu ovog hvalospjeva: "Gospodin Isus ponizi sam sebe, zato Bog njega preuzvisi
zasvagda.”

5.2. Kontekst hvalospjeva. Hvalospjev je uzet iz Poslanice Filipljanima 2,6-11. Bilo bi najbolje
kad biste pročitali cijelu Poslanicu. Tada biste bolje uočili kako je naš hvalospjev utkan u šire mi-
saono tkivo. Pavao potiče Filipljane, dragu svoju crkvu, da žive jednodušno, u uzajamnoj
snošljivosti: 2,l-5. Stavlja im pred oči Kristov primjer. Poziva ih da imaju iste osjećaje, iste duševne
stavove prema ljudima i događajima kao i on. Ili jednostavno: da se osjećaju "u Kristu", tj. kao
kršćani. I na to se nadovezuje hvalospjev Kristu poniženome i uzvišenome. Jedna od najljepših
stranica Novoga zavjeta. S njome se natječu samo još neke; kao npr. Proslov Ivanova evanđelja (Iv
l,l-18) - Hvalospjev ljubavi (l Kor 13) - Proslov Poslanice Efežanima i Poslanice Kološanima...

5.3. Podjela i struktura

Hvalospjev je, očito, dvodijelan: Kristovo poniženje i njegovo uzvišenje. Snažni "Zato" u sredini
prelama ga na dva dijela. Ali, unutar toga nalazimo silan pokret. Prvi trostih ispovijeda Kristovo
predpostojanje - on je odvijeka jednak Bogu Ocu. Druga dva trostiha proglašuju njegovo,
dragovoljno poniženje - sam sebe "oplijeni": posta čovjek - poslušan i to do smrti - i to do smrti na
križu. Sve otajstvo križevnoga utjelovljenja sažeto je u ovim riječima. Želimo li ove zbijene riječi
oživjeti pojedinačnim evanđeoskim prizorima, sjetimo se bijede i siromaštva Novorođenoga u
Betlehemu, Isusa umorna i iscrpljena na Jakovljevu zdencu, neshvaćena i progonjena Učitelja;
zapazimo u Getsemaniju napuštenoga u molitvenoj borbi sa smrću; zagledajmo se u onoga koga
 21

Pilat pokaza s "Evo čovjeka!; čujmo krik osamljenoga i zapuštenoga s križa... Bijaše on poslušan
Ocu. Ali ta ga je poslušnost podložila i ljudima. I to ne samo Mariji i Josipu. On je pronalazio volju
Očevu i u odluci vlasti koje su ga osudile (Iv 19,11)...

Drugi dio hvalospjeva počinje sa Zato, čime je označen velik obrat Velikoga petka u uskrsnu
proslavu. To je zahvat Očev u Isusovu povijest, a time i u povijest svega čovječanstva. Isus je
proslavljen; preuzvišen; uspostavljen je u svojoj prvoj časti. To znači biblijski izraz darova mu
Ime, to jest dostojanstvo i čast. Prignuti koljeno i priznati jesu liturgijski izrazi kojima se izrazuje
ispovijedanje Kristova božanstva, njegova vrhovništva nad svim stvorenjem - nebesnicima i
zemnicima i podzemnicima. A sve to na slavu Boga Oca. Bog Otac stoji na početku i na kraju
ovoga hvalospjeva. Lijepo to izražava 1 Kor 3,23: "Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji".
Vrhunski je naslov proslavljenoga Krista: Kyrios - Gospodin - Gospodar. Ničim se Bog, Otac ne
slavi toliko koliko slavom što je iskazujemo njegovu Sinu Isus Kristu; priznajući sebe i sve stvoreno
njegovom svojinom. Tu je slavu Krist Isus stekao svojim križem, ali je ona u konačnici Božji dar.
Sudjelovanjem u njegovu križu i mi stječemo sami sebe i sve stvorenje kao dar i tako sudjelujemo u
njegovu poniženome i proslavljenome sinovstvu.

5.4. Raščlamba. Ali, idimo redom pozorno osluškujući svaku riječ.

5.4.l. Najprvo: Isus je "trajni lik Božji" (r. 6). Tako prevodimo teški izvorni izričaj en morfe Theou
hyparhon. Taj izričaj kazuje da Isus Krist trajno posjeduje (hyparhon) narav, dostojanstvo, lik Božji.
On, dakle, oduvijek postoji kao Bog. I nije bilo potrebno da si tek prigrabi to dostojanstvo (neki
prevode: "nije smatrao da je plijen to što je jednak Bogu"). Ali nije se on ni "kao kakva plijena
držao te jednakosti s Bogom" (to je drugi mogući smisao grčkoga izvornika), nego je sam sebe lišio
toga dostojanstva, sebe je "oplijenio". Posljednjom je riječju prevedena grčka riječ ekenosen, što
znači ispraznio se, izvlastio, poništio. Odatle je riječ Kenosis u smislu posvemašnjeg “ispražnjenja"
Isusova opet zadobila važno mjesto u suvremenoj teologiji Križa. Naš glagol "oplijeni" uzet zbog
igre riječ s imenicom plijen.. “Nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe
oplijeni". Ta se misao tako, snažno ističe zacijelo zbog toga da se naglasi suprotnost između Isusa i
Adama koji je ono nasjeo napasti "bit ćete kao Bog" (Post 3,5). Što je Adam pokvario time što se
nepovlasno htio učiniti Bogu jednakim; to je Isus popravio time što se velikodušno lišio te
jednakosti. Postao je tako - Novi zavjet to više puta ističe Novi Adam.

A čime je i kako to sebe "oplijenio"? Time, što je uzeo lik sluge, postao (što nije trajno bio - kao
Bog) ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik te ponizio sam sebe do smrti na križu (rr. 7-8). On,
Bog, postao je sluga ili točnije rob. Postao je ne samo čovjek, nego, čovjek najnižega i naj-
prezrenijega soja: rob. U ono su se vrijeme ljudi smatrali robovima, robovima nemile sudbine,
svemirskih sila, a mnogi i robovi socijalnih uredaba. Isus se, dakle, poistovjetio, solidarizirao s
čovjekom do toga stanja. To naglasuju i riječi: "ljudima sličan, čovjeku nalik:" (r. 7).

5.4.3. Mnogi tumači u riječi dulos - sluga osjećaju prisjećaj na Slugu Jahvina? o kojem pjevaju
četiri pjesme u deuteroizaiji (Iz 42,1- 9; 49,1-6; 50,4-11; 52,13-53,12.). U tim je pjesmama riječ o
Sluzi u kom će se Jahve proslaviti, koji je Jahvin sluga onamo od utrobe svoje majke, kome je u
Jahve pravo i nagrada (Iz 49,3-4). On je prezren, odbačen od ljudi, vičan patnjama naše je boli
ponio, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava; za naše grijehe probodoše njega... njegove nas
rane iscijeliše .. Jahve je na nj svalio bezakonje nas sviju (Iz 53,4-6). To je to poniženje o kojem
govori Fil 2,8. Ono ide sve dotle da "iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova na
smrt ga izbiše ... premda nije počinio nepravde" (Iz 53,8-9). Poniženje, dakle, sve do smrti, kako
ističe i naš himan (Fil 2,8). Do te se mjere Bog u Isusu Kristu “ispraznio” od svoga božanstva!
 22

Nadasve pak valja uočiti dragovoljnost toga poniženja naglašenu i u Iz i u Fil. "Zlostavljahu ga, a
on puštaše, i nije otvorio usta svojih... jer sam se ponudio na smrt" (Iz 53,7.10)."Ponizi sam sebe,
poslušan do smrti", kliče naš himan (r. 8).

5.4.4. Upravo tu dragovoljnost naglašuje riječ poslušan. Kršćanska objava jest objava poslušnosti.
Ne prisilne, nego dragovoljne poslušnosti Božjemu planu. Poslušnosti koja provire iz svijesti da nas
Bog ljubi i da se poslušnošću uključujemo u strujanje Očeve ljubavi, omogućujemo Bogu da ljubi
nas i po nama sav svijet.

U tom misaonom sklopu jasan je i smisao i vrijednost smrti na križu. Ona je vrhunski znak ljubavi -
i prema Bogu i prema ljudima.
Ali ona nije posljednja riječ - ni objave ni himna.

5.4.5. Tek smo na kraju prve kitice, prvog čina drame. Drugi počinje riječima: "Zato ga Bog
preuzvisi" (r. 9). Taj nas izričaj opet podsjeća na Pjesmu o Sluzi Jahvinu: "Zato ću mu mnoštvo dati
u baštinu" ('Iz 53,12). Ali nije posrijedi tek puko ponavljanje starozavjetnog navještaja. Bog Isusa
nije samo nagradio za poslušnost, nije ga samo? uzvisio zbog svojevoljno poduzeta poniženja. On
ga je preuzvisio: nije mjerio istom mjerom, nego božanski izobilno. Uzvišenje nije samo zasluga,
nego je Očev DAR. Zbog toga je Otac subjekt ovoga drugoga dijela hvalospjeva (u prvom je dijelu
subjekt bio Isus).

5.4.6. U tom se drugom dijelu zrcali nešto od "staroistočnog krunjenja kralja. To se krunjenje
odvijalo obično u tri dijela: predstavljanje novog vladara, njegovo proglašenje i poklici njemu u
čast. Isus je najprvo predstavljen kao onaj koga je Otac preuzvisio, to znači uzdigao iznad svakoga
čovjeka i postavio mu prijestolje na najuzvišenijoj točki svemira (po ondašnjoj slici svijeta), da
svemu bude gospodar. Gospodarem ga je proglasio time što mu je na dar dao, darovao Ime; ne
nešto izvanjsko, nego - protumačimo semitizam - biće, nutarnju veličinu izraženu Imenom. To će
ime biti izgovoreno u posljednjem retku: Kyrios - Gospodin. Ime je to dotad nosio samo Otac. To je
prijevod imena Jahve koje je on sam sebi dao i pod kojim se Mojsiju i Izraelu objavio. Odsad i Isus
nosi to "Ime", odsad je i on Kyrios - Gospodin, jer je svojim uskrsnućem svladao sve sile koje su
ugrožavale čovjeka i svijet kao cjelinu te tako svojim gospodstvom oslobodio svijet tjeskobe i
straha od ropstva. Treći je dio Isusova ustoličenja opjevan u himnu najopširnije (rr. 9-10). To je i
teološki vršak himna: da se pred Isusovim Imenom prigne svako koljeno.

5.4.7. Opet nam se misao vraća na Deuteroiziju u kojem Jahve za sebe veli: "Sobom se samim
kunem ... da će se preda mnom prignuti svako koljeno" (Iz 45,23). Povijesnog Isusa ide ista počast
kao i Jahvu. Samo, dok Jahvi u Izaiji tu počast iskazuju narodi, dotle je Isusu imaju iskazivati
nebesnici, zemnici i podzemnici - sav svemir reći ćemo suvremenim rječnikom, ako protumačimo
izraza koji odrazuju ondašnju sliku svijeta. Jer po toj slici svijet je imao tri
"kata": nebo gdje stanuje Bog i nebeske sile, zemlju gdje stanuju ljudi, i podzemlje (Šeol), gdje
obitavaju “sjene smrti" onih koji su već umrli. U kozmosu se promijenila vlast: on više nije u vlasti
zlih sila, nego u vlasti Isusa Kyriosa. To svaki jezik ispovijeda (opet citat iz Iz 45,23) na vrhuncu
himna: Isus Krist jest Gospodin! Kyrios kao i Jahve. Gospodstvo Jahvino i gospodstvo Isusovo
jedno je te isto, odjelotvorenje je jednoga te istoga spasiteljskog nauma koji obuhvaća sve ljude,
svima donosi spasenje (svako koljeno). Tako himan rješava problem odnosa Boga Oca i Sina Isusa:
ne ontološki (kao kasnija teologija), nego funkcionalno: Božje i Isusovo kraljevstvo jedno je te isto
po tom što se ostvaruje sveopće spasenje svemira.
 23

5.4.8. Posljednjim izričajem - "Isus Krist jest Gospodin" - vraća se misao na početak (inkluzija,
uokvirenje): "Krist Isus trajni lik Božji". Samo to nije tek puko ponavljanje: između jednog i drugog
izričaja opjevana je sva povijest Isusova događaja - od utjelovljenja, preko poslušnog i
dragovoljnog poniženja, smrti pa do proslavljenja u koje je uvučen sav svemir. To gospodstvo; ta
preobrazba svemira jest, kazuju posljednje riječi hvalospjeva, na slavu Boga Oca. I opet
zaokruženost misli. S početkom - s izričajem "jednakost s Bogom". Svekoliko se, dakle, Isusovo
gospodstvo uklapa u Božju slavu. Ono nipošto ne zasjenjuje Božje slave, ono je, naprotiv,
objavljuje. Jer prava je veličina i slava Božja to što je Otac. Najprvo i na jedinstven način Otac
Isusa Krista, a po njemu i Otac svega stvorenja. Tu smo u srcu svega Novoga zavjeta.

5.5. Poruka. Fil 2,6-11 jest hvalospjev Kristu, središtu i obnovitelju svemira. Što je u tom svemiru
pokvarila Adamova otuđujuća, iz nepovjerenja izrasla želja, da bude ono što nije to je popravila
Isusova poslušnost Ocu, poslušnost koja je izraz povjerenja u ljubav. Isus je iz te ljubavi
dragovoljno postao što dotad nije bio, da popravi nered koji je nastao kad je čovjek na silu iz
nepovjerenja prema ljubavi htio postati što nije bio. Tako je ispunio zadaću koju Izaijin Sluga
Jahvin - Izrael nije mogao ispuniti. Na taj je način obnovljen i preobražen sav svemir. I sav je
svemir od buntovnika postao bogoslužnik. Prignuo je koljeno, poklonio se, ispovijedio je, klanja se
i priznaje čudo Isusove ljubavi i povjerenja: da je spasenje i oslobođenje od svih zala ne u
umišljenoj napuhanosti (koja otuđuje), nego u kenozi, ispražnjuje sebe, posvemašnjem stavljanju
sebe u službu Bogu i ljudima, sve do smrti.

5.6. Hvalospjev u bogoslužju. Tim se drevnim bogoslužnim hvalospjevom uvodimo u nedjelju

koja je osobit bogoslužni dan tjedna. Moleći ga želimo i kao pojedinci i kao Crkva probuditi u sebi
svijest i želju da budemo istinski bogoslužnici. Ovo, dakle, nije samo molitveni obrazac. Ovo je
smjerokaz, inspiracija, program našeg vjerničkoga života. Na slavu Boga Oca. Amen.

O tom hvalospjevu v. još:

Novi zavjet II, 4. pismo, str. 4-6.
DUDA, Bonaventura, Hvalospjev Fil 2,5-11:. Effatha br, 15, 1972., str. 10-ll.
FUĆAK, Jerko, Kristološki himan Fil 2,6-11: BS 40 (1970) 203-206.
LAMARCHE, Kristologija: Filip 2,6-11 (ciklostilom).
ŠKRINJAR, Albin, Pavlove poslanice. Zagreb 1971.,
str. 91- 97 (ciklostilom).
________________
Uvod i tumačenje psalama: Dr. Bonaventura Duda
Tumačenje hvalospjeva i uređenje pisma: Dr. Jerko Fućak

5.7.
 24

Hvalospjev Fil 2,6-11: Krist, Sluga Božji

Poniženje 6 Isus Krist, trajni lik Božji,

nije se kao plijena držao
svoje jednakosti s Bogom,
7 nego sam sebe "oplijeni"
uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan:
obličjem čovjeku nalik,
8 ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.

Uzvišenje 9 Zato ga Bog preuzvisi

i darova mu Ime,
Ime nad svakim imenom,
10 da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnika, zemnika i podzemnika,
i svaki će jezik priznati:
“Isus Krist jest Gospodin!”
na slavu Boga Oca.

KAD GOSPODIN UKLONI STRAH

Kad Gospodin ukloni strah,

bit će nam kao da snivamo.

Gospodine, od straha smo tvoju zemlju

sad pustošili,
sad trovali,
sad bombardirali,
sad asfaltirali.
Ali ti si obećao
stvoriti novi svijet.

Kad Gospodin ukloni strah,

bit će nam kao da snivamo.

Gospodine, od straha smo tvoje stvorove

sad lovili,
sad razmazivali,
sad kažnjavali,
sad uništavali.

Ali ti si obećao
sve ih okupiti kod sebe.
 25

Kad Gospodin ukloni strah,

bit će nam kao da snivamo.

Gospodine, od straha su se tvoji narodi

sad svađali,
sad izdavali,
sad mrzili,
sad razdirali.

Ali ti, si obećao sebe pokazati svima njima.

Kad Gospodin ukloni strah,

bit će nam kao da snivamo.

Gospodine, od straha smo tvoju Crkvu

sad progonili,
sad ismijavali,
sad zaboravljali,
sad zloupotrebljavali.

Ali ti si njima obećao

istinitom učiniti njihovu riječ.

Kad Gospodin ukloni strah,

bit će nam kao da snivamo.

Tko se u te pouzdaje, ne plaši se

unatoč drhtanju,
unatoč sumnji,
unatoč patnji,
unatoč zakazivanjima.

Jer ti si obećao
biti s nama u sve dane.

Kad Gospodin ukloni strah,

bit će nam kao da snivamo.

(Gebete unserer Zeit, Guterslocher V. 1973, str. 35-36)